Iz samog pojma nacionalizma proizlazi i njegovo temeljno obilježje, a to je briga i ljubav za narod (naciju), i to samo za jedan narod, samo za svoj narod. Prema tome u praksi i ne postoji nacionalizam, nego nacionalizmi, jer svaki osviešten i kulturan narod ima svoj vlastiti nacionalizam, koji je, uzevši dosljedno, zapravo jedino njemu od koristi. Dakle primjena ne poznaje nekakav obćeniti nacionalizam, koji bi bio upotrebljiv i koristan za sve narode bez razlike. Takav obćevaljani nacionalizam može postojati tek u teoriji, kao ideja, kao skup svojstava i oznaka, koje su svim nacionalizmima zajedničke.
Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.
Za nas Hrvate sve je ovo od osobite važnosti. Jer mi smo stoljećima trpjeli od neuviđavnosti drugih naroda, i to ne samo velikih, nego i takvih, koji brojčano niti kako drugojačije uobće nijesu prelazili naše snage. Oni su samo bili spretniji, drzkiji i neuzporedivo manje pošteni od nas. Mi smo na svoju štetu upoznali mađžarski, austrijski, talijanski i, posebno, srbski šovinizam. Mi smo upoznali vjerski fanatizam Turaka, koji uostalom nije bio ni bez nacionalno-šovinističke primjese.
Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.
Onda je suvremeno družtvovno-političko zbivanje, najviše pod utjecajem Židova, donielo i drugo zlo - internacionalizam. Prvi su mu propagatori bili slobodno zidarstvo i demokracija (jedno i drugo zakonita djeca židovskog duha), a iz njihove je kombinacije proizašao marksizam sa svim svojim preoblikovanjima: socializmom, komunizmom i boljševizmom. Marksizam je ubrzo postao i politička sila (najizrazitije u Sovjetskom Savezu) i pretvorio se u borbeni/agresivni internacionalizam.
Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.
Odkad boljševička Rusija ratuje, mi u Hrvatskoj osjećamo pojačan pritisak sa strane njezinih plaćeničkih četa, t. zv. partizana. Tako nam se, i preko naše volje, ali u posljednjem redu ipak za našu korist, pružila prilika, da poslije šovinizma okolnih naroda, kojega su nam toliko dali okusiti, osjetimo sada i učinak djelatnosti zavojevačkog internacionalizma.
Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.
Po tome je za nas neupotrebljiv i fašizam i svaki drugi oblik nacionalizma ostalih europskih naroda, jer svi oni nose u sebi nešto specifično za taj dotični narod, po čemu nuždno dolaze u stanovit sukob s tuđim nacionalizmima. Ne znači to ipak, da ne može postojati međusobna suradnja i da nije dopušteno od stranog nacionalizma preuzeti ono, što je dobro i napredno i što se u duhu obće izmjene kulturnih dobara dade posve prilagoditi vlastitome narodnom biću. Ali to preuzimanje ne smije nipošto biti jednostavno oponašanje; ne smije na kraju iz toga izpasti takva prerađevina, koja nosi sudbinu svih surogata: da su i onda, kad su najuspjeliji, ipak samo - nadomjestci.
Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje mržnju na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.
Nacionalizam treba shvatiti jedino kao službu svome narodu. A njemu služi samo onaj, tko je počeo s osobnim poštenjem, nastavio s dubokim i nepokolebljivim nacionalnim osvjedočenjem, a svršio s neograničenom požrtvovnošću. To je tek podpun čovjek, podpun Hrvat i zato podpun nacionalist. Ništa se drugo od njega ne traži. Osobno pošteni, nacionalno osvjedočeni i istinski požrtvovni ljudi rodoljubi su par excellence. Samo oni čine usluge Državi i narodu, samo oni ih mogu spasiti.
Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.
Tko god nacionalizam drugačije shvaća, krivo ga shvaća. Tko drugojačijim prikazuje hrvatski nacionalizam, kleveće ga. Mi nijesmo šoveni, ali isto tako nijesmo ni internacionalci. Mi smo Hrvati. Naše želje i naši zahtjevi počinju i prestaju s Hrvatskom, integralnom, slobodnom i samo našom Nezavisnom Državom Hrvatskom. ...
Danijel Crljen
Sošice, 22. lipanj 2009.
Misa zadušnica kod jame Jazovka za žrtve partizanskih zločina
Misu predvodio zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić koji je u svojoj homiliji prozvao za prikrivanje istine o stratištima poput Jazovke
- Pokraj jame Jazovke, kod Sošica na Žumberku, 22. lipnja je misom zadušnicom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana počast ubijenim pripadnicima hrvatskih vojnih postrojba koje su partizani bacili u tu jamu nakon bitke kod Krašića 1943., i nakon Drugoga svjetskog rata, u svibnju i lipnju 1945., te ranjenicima, medicinskom osoblju i redovnicama odvedenim iz bolnica 1945. i poubijanim na tom stratištu. "Spomen-pohod Jazovka" tradicionalno se organizira 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe. Organizator je udruga Hrvatski obredni zdrug - Jazovka, a na komemoraciji se, kako navode organizatori, okupilo oko 5.500 predstavnika mnogobrojnih udruga i rodbine ubijenih iz cijele Hrvatske i inozemstva.
Misu zadušnicu kraj jame Jazovke predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić, koji je u propovijedi prozvao za prikrivanje istine o stratištima poput Jazovke. "Stojimo nad tragičnim grobom i tragičnom sudbinom mnogih ljudi, kojima se ni dan danas ne može i ne smije obilježiti grob, ni postaviti dostojan nadgrobni kamen, natpis, spomenik", kazao je biskup Pozaić. Govoreći o izvršiteljima pogubljenja mons. Pozaić je rekao kako su se ponašali prema naredbama svog komesara koji je naredio da Boga nema.
"I oni su se ponašali kao da Boga nema, i sami su sebe, i jedni druge, proglašavali bogovima, gospodarima života i smrti. Dokazi njima nisu bili potrebni. Bilo je dovoljno njihovo mišljenje - komunističko, zločinačko", kazao je mons. Pozaić.
Na misi su bili i rimokatolički i grkokatolički svećenici, a u ime islamske zajednice molitvu za žrtve predvodio je izaslanik muftije Šefka Omerbašića imam Idriz efendija Bešić.
Pokraj jame Jazovke pročitan je i "Zahtjev" hodočasnika Spomen-pohoda, u kojem se Hrvatski sabor i Vladu poziva da uklone nasljeđe jugokomunističkoga totalitarnoga sustava te osude politikom i sudbenim odlukama jugokomunistička zlodjela. Navode da to zahtjeva i Europa. Političke predvodnike Republike Hrvatske pozivaju da osude zločinački sustav i svjetonazor, da imenuju izravne krvnike i vrate svaku čast i pravo žrtvama te da uklone svaki spomen Tita, kojeg nazivaju vođom svih zločinstava jugokomunističkih.
U "Zahtjevu" hodočasnika Spomen-pohoda Jazovka 2009., kojega je potpisao predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka, Boris Prebeg, a kraj jame pročitao glasnogovornik udruge Branimir Petener, Sabor i Vladu se također poziva da se u osnovama Ustava RH prizna kako je Republiku Hrvatsku oslobodio i uspostavio Obrambeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, a nisu Titovi partizani, ni Avnoj ni Zavnoh.
Osvrćući se na današnju proslavu Dana antifašizma u Brezovici kod Siska, hodočasnici Spomen-pohoda Jazovka 2009. u "Zahtjevu" navode kako je u toj šumi Brezovici grobište Hrvata mučenika, njih preko šest tisuća, koje su tzv. antifašisti zvjerski poubijali godine 1945., i to nakon rata. (IKA)
Podsjetnik..., 22. lipanj 2009.
U POVODU "DANA USTANKA" U RH
Godine 1993 ozakonjeno je (na žalost) slavljenje 22. lipnja kao "dana antifašističke borbe hrvatskog naroda". Prva je proslava održana u sklopu proslave 400. obljetnice pobjede nad Turcima kod Siska, čime je ta veličanstvena pobjeda oskvrnuta. Ozakonjenje 22. lipnja kao "dana ustanka" učinjeno je po onoj latinskoj: De populo sine populo. Je li ustanak u šumi Brezovica bio demokratski antifašistički ustanak, ili pak ustanak u službi Staljinova carstva zla?
Kada je Hitler, preduhitrivši Staljina, napao SSSR, "španski borci", koji su po Španjolskoj rušili i palili crkve, ubijali svećenike i gazili po hostijama, dočekali su novu prigodu i zaplesali po Hrvatskoj Staljinovo mrtvačko kolo. Kolovođa je dance macabre-a bio Vlado Janić - Capo, kojemu se priključilo (po Vonti) 77 partizana. Što je započelo u Brezovici, igralo se sve do Bleiburga. Da su ti ljudi bili antifašisti zapadnjačkog tipa, javili bi se već prije 22. lipnja! A da "Capo" nije poveo partizansku borbu za slobodu hrvatskog naroda, niti za neovisnu Hrvatsku, nego za Jugoslaviju - govore nam dva dokaza:
1. Na platou Zrinske Gore podignut je "spomen-dom" u znak sjećanja na zajedničku borbu hrvatskih i srpskih partizana protiv hrvatskog naroda i Hrvatske Države. Na tom mjestu, naime, 28. rujna 1941, vođa sisačkog partizanskog odreda i vođa srbo-partizana Gaćeša potpisali su sporazum o borbi protiv NDH.
2. "Španski borac Capo" iz rata je izišao s jugo-generalskim činom i smjestio se u vili u Beogradu (posjedovao je i jednu u Dubrovniku). Posve je odbacio obitelj svoje rođakinje I. I. koja mu je u ratu čuvala majku, jer se udala za domobrana (kojega je 1966 Udba i likvidirala).
Saborski zastupnik Ivan Gabelica dao je svojedobno prijedlog da se, umjesto 22. lipnja, kao dan antifašističke borbe slavi 14. kolovoza, "kada je donesena Atlantska povelja u kojoj su proklamirani idejni ciljevi borbe protiv fašizma, i svakom je narodu priznato pravo na suverenitet i oblik države kakav on želi, uz priznanje i poštovanje dostojanstva svakoj ljudskoj osobi."
Hrvatskom se narodu nameće slavljenje 22. lipnja kao državnog blagdana, a istodobno se odbija proglasiti 15. svibnja za državni blagdan, kojim bi se odala počast žrtvama palim za Domovinu. Takvim postupkom, aktualna vlast slavi zločince i njihove zločine, a vrijeđa i ponižava žrtve.
Pomirba se ne ostvaruje dekretima i proklamacijama, nego, po nauku Katoličke crkve, priznanjem krivnje, kajanjem i traženjem oprosta. Tko to odbija, taj nije sposoban za pomirbu ni s ljudima, ni s Bogom, niti sa samim sobom. Bezuvjetna pomirba nije moguća, a nastojanje na njoj samo štiti zločince, protivno je pravdi i hrvatskom interesu.
Dr. Primo Palić
hrvatskipravaši.hr
"Mesić je u Velebitu otkopao sebi jamu"
Mesić izaziva i provocira, želi prije odlaska podijeliti Hrvatsku koliko je god moguće. Zna da će odgovarati za sve što je učinio Hrvatskoj. Želi izazvati nemire i revolt, destabilizirati i podijeliti državu da bi našao opravdanje za izlazak policije na ulice, želi prisilno produžiti svoju vladavinu. Sada kada njegove crvene ubice i buldoge traži i Europa kada im gori pod nogama i kad su lokalni izbori pokazali da nemaju velike izglede za produljenje komunističke diktature on želi pod svaku cijenu uništiti i ono malo što je ostalo od Hrvatske za ovih osam godina njegove izdajničke vlasti. Spustio se toliko nisko da polaže vijence na prazne jame u Velebitu (na Jadovnom), koje ni titovi zlikovci nisu obilježili jer da su znali da je jedno srpsko ili židovsko tijelo unutra, 1945-e samo bi ih dopunili Hrvatskim domobranima i civilima i dodali još jedan logor na dušu Hrvata isto kao i u Jasenovcu.
Upravo danas kad nam dušmani i Europski kurvini sinovi dišu u okovratnik i kad im sline od pohlepe kapaju po Hrvatskim zemljovidima, dok traže načina da otkinu svaki pa i naj manji komad naše domovine, kad nam je naj potrebnije jedinstvo, podižu se izdajnici i razmotavaju iz svojih krvavo crvenih košuljica i ljuštura. Izlaze na poziv i pod zaštitom svoga predsjednika i izdajnika Hrvatske države da dovrše ono što Brozova i srbo-četnička banda nije uspjela, hoće da istrgnu i unište našu dušu i dušu naše djece svojim lažima i prevarama. Oni kao i njihov vođa uplašeni od istine, o stotinama tisuća pobijenih i poklanih Hrvata nakon 1945-e, skupljaju se nad jamama koje su sami sebi iskopali, u nadi da će nas kao i njihovi očevi uspjeti ponovo sve žicom povezati i nedoklane u njih pobacati, sakriti i betonirati, i sva zlodjela nama Hrvatima pripisati.
Mesić panično grebe noktima tražeći srpske kosti kao gladna kuja vođena na nečijoj uzici, gladna i žedna slijedi tragove krvi, dok s druge strane na tisuće tijela poklanih i pobijenih Hrvatskih sinova i kćeri svakodnevno sama izviru iz zemlje diljem Hrvatske i Slovenije, al ova je pasmina dobro istrenirana od svojih gospodara, zna što traži i čiji vonj da slijedi. Mesić upravo sada pokazuje svu svoju moralnu i intelektualnu prazninu i sav sjaj svoje nakazne ličnosti, sav mentalni sklop jednog balkanskog partijskog poltrona kojem je jedina i prava domovina zatvorska ćelija. Mesić nikada nije znao što je to služiti svome narodu, jer on je služio samo sebi i svome interesu, a izdao je sve osim samoga sebe. Držao je mitinge i govore pod slikom Broza, Dr. Ante Pavelića i FranjeTuđmana, sve kako je njemu u datom trenutku odgovaralo.To je ljudska kreatura bez ikakve moralne i intelektualne vrijednosti, što je najžalosnije u ulozi predsjednika jedne države, kreatura na svome putu izdaje kao i svi oni koji mu služe i koji ga slijede.
On se već odavno ne pojavljuje ni na jednom masovnom skupu u Hrvatskoj, niti na nogometnim utakmicama i drugim športskim priredbama kao drugi predsjednici u Europi, nego samo medju krajiškim Srbima, Romima, bosanskim muslimanima i bivšim partizanima, jer on zna da bi bio izviždan od tisuća i protjeran sa svakog masovnog skupa našeg naroda, on zna da više među Hrvate nije dobro došao. Židov po materi, odgojen od Srpkinje, dijete ozninog ubojice (tovariš Jose) iz Orahovice, bivši Jugosloven i komunist oženjen Srpkinjom, on je sve samo ne Hrvat, što se davno dalo primjetiti i što nam on sam svojim nastupima i postupcima uporno stavlja do znanja.
Sada kad pred sam njegov odlazak Hrvatskom marširaju homoseksualci, srpske kafanske pevaljke, prolaze ponovo titine štafete mladosti zaštićene hrvatskom policijom i specijalcima, kao da gledamo Fellinijeve kadrove i kao da su oživjela Dalijeva platna u našoj stvarnosti i svakodnevnici.
Kao da je netko istrgnuo dušu ovoj našoj zemlji, vratio je 60 godina u nazad. Svakodnevno se otvaraju novi montirani procesi Hrvatskim sinovima i braniteljima, pljuje se na Boga, Crkvu i svaku moralnu vrijednost na sve što je stvorilo i čini našu Hrvatsku vrijednom. Podvode se maloljetnice iz štićeničkih domova bolesno pohotnim političarima i kriminalcima (''propalim gradonačelnicima i starim mješinama''), prodaju se za šaku kuna intelektualci, stranačke vođe, studenti, novinari, javna glasila, prodaje se Hrvatska duša i tijelo, prodaje se sve sto je krvavo i kroz tešku pokoru i molitvu stečeno, sve za što su pale stotine tisuća Hrvata, a iza zabrađenog i kosmatog lica smije nam se sotona likujući u svojoj prevari i laži, čekajući svoj tren da podigne oganj među nama.
On obilazi jame i stratišta, palacajući svojim razdijeljenim jezikom nad leševima i kostima, podižući duše koje ni do danas nisu našle mir i spokoj, duše izmješane u svojoj sudbini na svim tim stratištima, duše pobjednika i poraženih u istim jamama, u jamama i otvorenim ranama naše Hrvatske, ranama koje još soće. Zaziva ne tako davna i krvava jutra u režiji crvene soldateske i vjekovnih dušmana Hrvatskog naroda.
Zna Mesić dobro što čini i što sije iza sebe, sve ovo njemu je davno dano u zadaću od onih koji nikad nisu željeli Hrvatsku, koji su je devedesetih kao i on sam mirno gledali kako gori u ognju, nadajući se njenoj propasti i koji joj sude što uopće postoji i što se podigla iz pepela.
Nadam se da ćemo i mi njemu uskoro suditi, ako ne pobjegne van pod okrilje svojih gospodara, za sve ono što je učinio i što sada čini, u ulozi marionetskog i izdajničkog predsjednika, našem Hrvatskom narodu i državi.
Marko Malić
Dnevni list, 17. lipnja 2009.
RASKRINKAVANJE KOMUNISTIČKO-PARTIZANSKIH ZLOČINA
U Hrvatskoj se nastavlja raskrinkavanje komunističko-partizanskih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. Najnovije otkriće je masovna grobnica u Jankovu Docu na Biokovu u kojoj su pronađeni posmrtni ostatci devetero žrtava što su ih ubile partizanske snage 1945. Splitski istražni sudac Stanko Grbavac, koji je bio angažiran pri pronalasku ove masovne grobnice, objašnjava kako je »ovih devet žrtava dio od ukupno 80 žrtava koje su u jednom danu u veljači 1945. strijeljali pripadnici Osmog partizanskog korpusa koji je bio smješten u Makarskoj«.
Britanski interesi
Najavio je kako će se nastaviti tragati za posmrtnim ostatcima i ostalih ubijenih iz ove skupine. Skeleti devet pronađenih žrtava smješteni su na splitsku Patologiju radi DNK analize i utvrđivanja njihovog identiteta. Po Grbavčevim riječima od njihovih živih članova obitelji i rodbine uzeti su uzorci krvi i kose kako bi se podatci dobiveni iz tih uzoraka usporedili s podatcima iz posmrtnih ostataka pronađenih tijela koja su strijeljali partizani. Ovo će biti nastavak forenzičkog utvrđivanja identiteta žrtava koje su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubile komunističko-partizanske snage. Nedavno je skupina forenzičara iz Hrvatske, BiH i Slovenije po prvi put uspjela identificirati posmrtne ostatke pet žrtava pronađenih u masovnoj grobnici u Škofja Loci u Sloveniji, gdje su ih, prije više od 60 godina nakon ubojstva zakopale komunističke vlasti. O zločinima komunističkog režima raspravljalo se i na najnovijoj tribini Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV) održanoj u Zagrebu na temu »Bleiburg: Komunistički zločini u britanskoj režiji«. Predsjednik HKV književnik Hrvoje Hitrec ustvrdio je kako su »masovni pokolji Hrvata, koje skupnim imenom nazivamo 'Bleiburška tragedija', najveći narodni gubitak u hrvatskoj povijesti«. Pravnik Branimir Lukšić je u svojem istupu analitički govorio o ulozi britanskih vojnih misija u dovođenju komunističkih pokreta na vlast u zemlje jugoistočne Europe nakon Drugog svjetskog rata. Po Lukšićevom tumačenju Britanci su »zbog geostrateških ciljeva na području zemalja jugoistočne Europe, poslije rata htjeli spriječiti širenje njemačkog interesnog područja, smanjiti ulogu SSSR-a te utjecaj Katoličke crkve«.
Uklanjanje simbola
Raskrinkavanje komunističkih zločina nije izazov s kojim se suočava samo Hrvatska. Primjerice, nedavno je Ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko najavio uklanjanje svih komunističkih simbola preostalih iz doba Sovjetskog Saveza. »Ukrajinski narod je bio talac dvaju totalitarističkih režima, komunističkog i fašističkog«, rekao je Juščenko. U Mađarskoj je zakonom zabranjena uporaba komunističkih simbola, u Bugarskoj i Rumunjskoj Europska je unija spriječila uništavanje arhiva tajnih policija u kojima su evidentirani komunistički zločini, u Sloveniji u Celju podignut je spomenik žrtvama komunističkog režima... A u civilizacijski zapuštenoj BiH još je rasprostranjena nostalgija za komunizmom.
Pejo Gašparević
Da se ne zaboravi...
John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata
Od kada sam početkom rujna godine 1945. sreo fra Vendelina Vasilja i profesora Krunoslava Draganovića, upoznat sam bio s okolicom Maribora kao s najvećim ubijalištem Hrvata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Vasilj je jedan od mnogo krunskih svjedoka Mariborskih pokolja (vidi "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust", Dok. LI). Draganović slovi kao sustavni sakupljač iskaza o čitavoj Bleiburškoj tragediji. Na toj njegovoj pismohrani, izgradjivanoj od 1945. do 1967. temelji se tek spomenuta knjiga.
Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".
U zadnja četiri tjedna dva puta sam se na temelju te dokumentacije oglasio svojim pismima uredništvu Večernjeg lista jer sam u njemu preko interneta naišao ne samo na minimiziranje broja Mariborskih mučenika nego takodjer i na veliko umanjivanje dužine protutenkovskih rovova u Teznom kod Maribora. U članku VL-a o sondiranju tih rovova govori se o 15 tisuća tu pobijenih žrtava i o dužini tih rovova samo od jednog kilometra. Na temelju živo, svježe i detaljno opisanih iskaza, od kojih su neki pisani godine 1945., broj žrtava sam povećao sa 15 na 30, 40 te čak i na 70-80 tisuća, kako to pojedini očevidci u svojim doživljajima iznose. Dužinu rovova, na temelju Dok. XXIII. svoje knjige, povećao sam na 4 i pol kilometra. Koliko je meni poznato, VL se nije uopće osvrnuo na moja pisma, iako je čitav moj dugi život obilježen iskustvom, istraživanjem i pisanjem o Bleiburškoj tragediji.
Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.
Godine 1999., na izgradnji autoceste u Teznom na 70 metara duzine zloglasnih rovova iskopano je 1179 kostura hrvatskih mučenika. Ovu brojku ja sam pomnožio sa 4 tisuće metara i dobio rezultat od nešto vise od 70 tisuća kostura, što se doslovno slaže sa procjenom svjedoka Zvonimira Skoka u Dok. XXII mojega djela. Skok je u vrijeme preužasnog proljeća godine 1945. svojim očima gledao strahote Mariborskih pokolja a dvije godine kasnije je kao izvidjač provjerio dužinu toga NAJVEĆEGA stratišta hrvatskih ratnih zarobljenika, gdje je bilo i mnogo nemoćnih ranjenika. Tu je takodjer,nakon silovanja, pobijeno mnogo nevinih djevojaka i žena. Medju žrtvama bilo je i djece!!
Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.
Moja akademska biografija čitateljima govori, da se ja nigdje ne služim "alfabetom" akademskih titula, ali ona isto tako govori da sam EX PROFESSO uz strane jezike dugo, dugo studirao i povijest i metodologiju povijesnih istraživanja. Kao povjesničar pristupam povijesnoj činjenici da je NDH četiri godine postojala, da je medjunarodno bila priznata od petnaestak država, da su nju poštivali Alojzije V. Stepinac i drugi hrvatski biskupi, da je nju poštivalo golemo mnoštvo hrvatskih svećenika, od kojih je upravo zato ŠEST STOTINA od jugo-partizana pobijeno, da je nju hrvatski narod u travnju 1941. s oduševljenjem pozdravio i da je iz toga vjernoga naroda nikla Hrvatska Vojska, najslavnije poglavlje četirigodišnjega postojanja mlade Države Hrvatske.
Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.
U ovoj NAJVEĆOJ hrvatskoj tragediji svih vremena glavne krivce vidim u Maršalu Titu, u Aleksandru Rankoviću kao u šefu OZNE/UDBE te i u drugim političkim i vojnim predvodnicima komunističke Jugoslavije. Krivcima Bleiburške tragedije smatram takodjer političke i vojne predvodnike Velike Britanije jer oni su 15. svibnja 1945. u Bleiburgu himbeno razoružali Hrvatsku Vojsku i još himbenije nju na klaonicu Jugoslaviji iz Austrije predavali. Naravno, ne slažem se s dr. Matom Meštrovićem i s njegovim sumišljenicima koji izmedju krivaca Engleza i partizana na DRUGO mjesto stavljaju dr. Antu Pavelića.
Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.
U tome istome razdoblju i grof Nikolaj Tolstoj na javnome skupu na John Carroll University ovdje u Clevelandu tako se je pohvalno izrazio o toj knjizi da je naglasio da ga je ona nadahnula na istraživanje dokumenata u Londonu i drugdje za pisanje knjige "Ministar i pokolji". U potvrdu stručne vrijednosti knjige "Operation Slaughterhouse" dr. Josip Bombelles, ondašnji profesor ekonomije na John Carroll University, nekoliko puta je rekao meni i drugima da se ta knjiga uvijek nalazi na "Yugoslav desku" Američkog državnog tajništva u Washingtonu. Sam Richard Holbrooke devedesetih godina meni je osobno pisao da on i drugo osoblje US State Departmenta visoke cijene to moje životno djelo.
Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.
U svijetlu tek navedenih pohvala te i na temelju sadržaja mojega životnog djela u dva izdanja na engleskom i tri na hrvatskom, jasno se vidi da sam pred svijet iznio, da se poslužim izrazima hrvatskih i američkih velikih umova, MONUMENTALNO, DEFINITIVNO I KAPITALNO djelo o Bleiburškoj tragediji. Medjutim, hrvatski revizionisti-povjesničari i "antifašistički" demagozi-političari ta moja postignuća guraju unatrag, prešućujući ili iskrivljujući moje doprinose za široko upoznavanje te NAJVEĆE hrvatske tragedije svih vremena.
U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.
Sa mnom se takodjer razilaze u pogledu poštivanja Hrvatske Vojske kao najslavnijega poglavlja povijesti NDH-a. Dosljedno tome, ne slažu se ni s mojim proživljenim iskustvima ni s mojim znanstveno obradjenim analizama o povlačenju, razoružanju, izručivanju i ubijanju hrvatskih vojnika na mnogim, nekim čak dugotrajnim, "marševima smrti".
Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.
Upravo zato, pozivam sve zainteresirane Hrvate i Hrvatice da si naruče barem na hrvatskom (engleska izdanja su potpuno rasprodana) moju knjigu HRVATSKI HOLOKAUST. Nju se u Hrvatskoj može po cijeni od 200 Kn naručiti na adresi: Ivan Prcela Matin, 21240 Košute-Trilj. Izvan Hrvatske nju se može po cijeni od 30 US dolara, plus poštarina, nabaviti na niže naznačenoj adresi.
Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJECNA SLAVA!
John Ivan Prcela
4037 Monticello Blvd.
Cleveland, Ohio 44121 - U.S.A.
Na blagdan Velike Gospe 2007.
Zagreb, 14. 6. 2009.
DIXI ET SALVAVI ANIMAM MEAM - REKOH I SPASIH DUŠU SVOJU!
(U povodu koncerta takozvane "lepe brene" u Areni Zagreb 13. lipnja 2009. godine)
Kad donekle normalan čovjek promatra i razmišlja o svemu što nam se događa u Republici Hrvatskoj od 2000. godine nadalje, s trendom sve goreg i goreg općeg stanja, pita se, kao u bunilu, tko su i kakvi su ljudi na vlasti u Republici Hrvatskoj i što nam zapravo čine od naroda i države?
Ako ne će da im otvoreno kažem da su čisti neprijatelji hrvatskoga naroda ili veleizdajnici, onda su sigurno najgori moralni pokvarenjaci i prodane duše, koji su najvećim vanjskim i unutarnjim manipulacijama i prevarom zasjeli na vlast, kako bi nas planirano sve upropastili.
Događa nam se, kontinuirano, najteži progon i marginalizacija, te ignoriranje najboljih, najpoštenijih i najzaslužnijih ljudi, a slave se i privilegiraju najveći zločinci protiv hrvatskoga naroda, a materijalno izdašno pomažu udruženi ili pojedinačni neprijatelji i razne društveno štetne skupine iz Hrvatske i svijeta. Bitne hrvatske institucije i najznačajniji pojedinci šute, zbog egzistencijalnih razloga, ili se njihov glas ne može čuti, jer su, dirigirano, svi relevantni mediji u rukama domaćih i svjetskih antihrvatskih moćnika.
Hrvatski narod većinski sve to ogorčeno gleda i trpi, te s razjedinjenim, ucijenjenim ili potkupljenim čelnicima raznih udruga, neorganiziran, za sada ne može ništa napraviti. Možemo se samo moliti Bogu i Svetoj Majci, te čekati bolja vremena. Dotle nam četnikuša, takozvana "lepa brena", imenom Fahreta Jahić Živojinović, na žalost i sramotu svoga poklanog i protjeranog bosanskohercegovačkog muslimanskoga naroda, kao i hrvatskoga naroda u BiH, te u Republici Hrvatskoj, primitivno zavija, ciči i skače sa svojim istomišljenicima u najljepšoj dvorani Arene u Zagrebu, izgrađenoj našom mukom i kreditima. Smije nam se svima u lice i nosi u Beograd milijunsku svotu kuna, cijene 120, 150 i 400 kn po bijednoj osobi od onih 15.000 koji su tu došli. Ti isti će sutra kukati kako im je teško živjeti u Hrvatskoj.
No, dok branitelji bespomoćno prosvjeduju i pale svijeće za poginule pred Arenom, a neki, što me je najviše dirnulo, i plaču, misleći na svoje sinove, koji su dali živote da bi im vlast pustila u Hrvatsku onu koja je u četničkoj odori podizala moral agresorskim zločincima.
Čak su zaludili, nagovorili ili ucijenili i pojedine istaknute i zaslužne hrvatske branitelje, poput general-pukovnika Đure Dečaka, predsjednika najbrojnije Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, te brigadira, heroja Vukovara, Predraga Matića - Freda, ili novoizabranog gradonačelnika Vukovara iz SDP-a, branitelja i logoraša Željka Sabe, da odobravaju koncert rečene individue.
Dakle, dok najveći i najzaslužniji heroji obrane i oslobođenja zemlje, poput generala Ante Gotovine, generala Mladena Markača, generala Ivana Čermaka, generala Slobodana Praljka, generala Mirka Norca, generala Branimira Glavaša i mnogih drugih časnih hrvatskih branitelja, trpe po zatvorima Haaga, Hrvatske BiH i svijeta, a neki od ogorčenja i nepravde nekad ni suzu ne mogu zadržati, dotle im ljubitelji agresora, pa i sami agresori, po mukotrpno i krvlju oslobođenoj domovini i obnovljenoj državi svoje kolo igraju i u lice nam se groteskno smiju. Kako i ne bi, kad vide da je njima u Hrvatskoj sve slobodno, dok se koncerti bogoljubnih i rodoljubnih pjesama zabranjuju hrvatskome branitelju Marku Perkoviću Thompsonu, a čemu je polet dao i premijer Sanader, svojevremenom osudom njegova koncerta na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.
Stoga samo zaluđena osoba, bez ikakva morala i dostojanstva, može reći da koncert takozvane "lepe brene" nije najveća provokacija i uvreda svakome normalnom i poštenom čovjeku, kao i cijelom hrvatskom narodu.
Zaista, neka bude sram predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Vlade i gradonačelnika Zagreba, koji dopuštaju takvo ponižavanje naroda kojeg predstavljaju!
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
www.dragovoljac.com
VRAŽJE PLETIVO
GESTAPO JE OKOTIO OZN-U, OZNA JE OKOTILA UDB-U
Dvolična OZN-a/UDB-a su umnožile nakot žbira i vampira medju kojima su i: Josip Boljkovac, Josip Manolić, Josip Perković, pa i njihov registrirani dugogodišnji doušnik Stjepan Mesić.
Pod čijom komandom? (O)ZNA SE!
NACISTIČKI ČASNIK JEDAN OD OSNIVAČA UDBE-e
U zagrebačkom "Vikendu" izlazi nazovi dokumentirani prikaz o hvatanju prvih hrvatskih gerilaca, pripadnika Kavranove skupine, odmah poslije drugog svjetskog rata.
Autor, Jure Ramljak, najčešće se namjerno "buni" i laže, da bi događaje opisao onako kako to danas odgovara bolesnoj Jugoslaviji i okupiranoj Hrvatskoj.
Ramljak spominje i izvore svojih "informacija" : na primjer Ivicu Otta, šefa Udbinog arhiva za Hrvatsku.
Ivica je hrvatsko ime i to bi čitateljima trebalo pokazati da u Udbinoj mreži, podacima, dokumentima, prošlosti, tajnama .... vodi brigu isključivo jedan Hrvat.
Tko je "Ivica" Ott?
Vratimo se malo u prošlost.
Ottu je pravo ime Hans, i on je Nijemac.
U Jugoslaviju je došao kao okupator 1941. godine .
Radio je kao obavještajac, ali za javnost je bio član Junkersovog koncerna, direktor "Marla Joseph Werke".
Godine 1942. godine odglumio je svoje zarobljavanje od strane partizana na području Bugojno-Livno.
On je održavao tajnu vezu između njemačkog okupatora i partizana.
Među ostalima, surađivao je s partizanskim generalom Vladimirom Velebitom, čovjekom Titovog povjerenja, kad je trebalo zamjenjivati privilegirane partizane ili denuncirati konkurenciju - nepoželjne članove CK, kao Pricu ili Hebranga ....
Deset članova CK KP Hrvatske izgubilo je za vrijeme rata svoje živote - više nego bilo koji drugi CK.
Ott je na kraju rata i odmah po njegovom završetku bio jedan od organizatora OZNE.
U tom mu je pomogao još jedan Nijemac - Hans Helm, kojega je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Hitler poslao u Beograd da bi "proučavao" komunistički pokret.
Helm je poslije rata pred javnošću osuđen na smrt, ali je ustvari i dalje živio na Topčideru i za Tita organizirao OZNU.
Nijemac Hans Ott "brine" se posebno za Hrvate, kao i za vrijeme Hitlera ...
Danas se on zove Ivica i odlučuje kako će se i što pisati o njegovim nekadašnjim "kolaboraterima"!
Hans - Ivica nije jedini primjer intrigantnog rada jugoslavenske Udbe i njezinih gospodara.
U Beogradu je između 1941 i 1944. godine djelovao Hitlerov DNB - "Deutsches Nachrichten Bureau (Njemački ured za vijesti), a u njemu je radilo i ujedno surađivalo s Gestapom više Nijemaca, Srba, Hrvata, i čak jedna Židovka.
Nakon "oslobođenja" većina tih ljudi ostaje i dalje u službi, samo kod drugog gospodara - Tita.
To su :
Profesor Josip Frk, kasnije Titov kandidat za praškog pravoslavnog arhiepiskopa,
Rade Tomić, kasnije šofer kod Titove ambasade u Londonu,
Desanka Matović, kasnije urednica agencije TANJUG,
Zlata-Golda Kikel, kasnije urednica TANJUG-a, itd...
VT
Da se ne zaboravi...
RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM
"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"
U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.
Križni put još uvijek traje
GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?
O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini.
Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba proživljavao bl. Alojzije Stepinac. Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina. Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba. Takve se izjave koriste kako bi se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati, završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški, Zenici, Požegi.
Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju. Sve je to križni put hrvatskoga naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.
GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?
O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi.
Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.
Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?
GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?
O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag. Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj. Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu, ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili nad Hrvatima genocid?
U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam
GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?
O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se, nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod. Mi danas rehabilitiramo osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo.
Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne antifašistička.
GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?
O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. K tome progoni nakon rata koji su se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak. Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su bili golih ruku.
I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala hrvatski narod na proživljavanje križnog puta. Sve je to bilo smišljeno pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja. Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda. Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.
Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu
GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?
O. Bošnjaković: U Beliburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet": "Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."
GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?
O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju. Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem svećenik. Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora. Rekao sam na suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko nije odgovarao.
Bivši progonitelji i dalje vladaju
GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?
O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.
GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?
O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek. Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova, nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita. Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata može generirati nove podjele.
Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja
GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?
O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest, čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice. Sve to utječe na branitelje Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji. Nitko ne gleda što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i neprestano je promicati.
Razgovarao: Vlado Čutura
Glas Koncila, broj: 20 (1612), 15.5.2005.
Konjsko Brdo, lipnja 2009.
"Hrvatski antifašisti?"
U emisiji Otvorene televizije, Dvogled, koju vodi "demokrat" svježe preobraćeni komunist - reklo bi se nov kao ispod čekića, ali ne onog čekića kojim su Tomčevi drugovi-komunisti razbijali lubanje drugim i drugačijim Hrvatima - Zdravko Tomac, gost u utorak 9. lipnja je bio Josip Jurčević, poznati viktimolog i povjesničar.
Uglavnom se razgovaralo o monstruoznim zločinima Titovih partizana, koje su ovi počinili nakon rata nad hrvatskim civilima i vojnicima, nemoćnim i nezaštićenim muškarcima, ženama i djeci; i o nastavku četokomunističkog terora nad Hrvatima u idućim decenijama. Nažalost, mnogi (bilo ih je previše) Hrvati su se pridružili srpsko-vlaškim koljačima, što je nedopustivo. Sve je bilo dobro dok Tomca i Jurčevića nije zagolicao Đavao, to jest dok im crv nije počeo rovati po mozgu i tražiti "hrvatske antifašiste".
Da, upravo tako reče Jurčević, da "treba afirmirati istinske hrvatske antifašiste i istinski hrvatski antifašizam". Tuđmanovi hrvatski "desničari i demokrati" podsjećaju me na onog Pavlovljevog psa, koji je lučio želudčanu kiselinu dok je Ivan Pavlovič puhao u trubu. Naime, veliki Pavlov je hranio psa i pritomu trubio. Tako je navikao psa da poveže hranu s trubljenjem trube, i pas je lučio želudčanu kiselinu bez hrane, a na zvuk trube. To je pavlov nazvao uvjetni refleks.
Tako i hrvatski desničari, čim se spomene onaj strašni građanski i antihrvatski rat u Kraljevini Jugoslaviji (1941. - 1945.), odmah im proradi uvjetni refleks, kao da je zatrubila truba kod Pavlovljevog psa, i odmah luče "antifašiste". Oni, ovi vrli "hrvatski građanski demokrati", su na višem stupnju "antifašizma", oni ne će boljševičke partizane i četnike: vlaške koljače, crnogorske hajduke, slovenske podlace, srbijanske solunaše, hoće "istinske hrvatske antifašiste".
Tako mnije i melje Jurčević govoreći da su "istinski hrvatski antifašisti Istrijani i Dalmatinci". Nu!
Pa da vidimo taj njihov, i Jurčevićev, antifašizam.
Istra
Nakon pada Italije i njezinog povlačenja iz rata, svi talijanski fašisti i doseljenici u Istru iz razdoblja 1922. - 1943. vratili su se u Italiju bojeći se slavenske krvoločne osvete. Ostali su oni koji nisu počinili nikakvo zlodjelo. I pogriješili su. Ni do dan danas nije nikada ustanovljeno koliko su "istarski antifašisti" pobacali talijanskih civila u kraške jame, foibe. Uz Mesićevu podršku tvrde da su kažnjeni samo krvnici koji su to isto radili. Naravno, da to nije istina. Ponavljam, krvnici su izmaglili na vrijeme i bili su nedostižni, a i nesrazmjer žrtava je bio velik. I talijanski fašisti, to nitko ne poriče, su "infojbirali" Istrijane, ali zar je to razlog da se Istrijani ponašaju kao talijanski fašisti, ili je to sve isto?
Samo jedan primjer: u Rimu se vodilo suđenje stanovitom Ivanu Matiki (Motiki) sve do njegove smrti oko 2000. godine. Taj Istrijan, s dva razreda osnovne škole, iz 45. radio je kao sudac u Zagrebu!! Dakle, taj Motika je s društvom došao u kuću jednog Talijana u jednom istarskom selu, sitnog vlasnika i malog trgovca. Taj Talijan nije bježao, nije imao zbog čega, nije ništa nažao učinio "Zlavima" (Slavenima). Nije pomoglo. Rečeno društvo, kao u jednoj Pirandellovoj noveli L'altro figlio - koju nisu zasigurno čitali -, je domaćinu odsjeklo glavu i njome igralo nogomet. Kasnije je budući zagrebački sudac stavio glavu "podruku" i pješice pošao jednom zlataru u Kanfanar, da mu iz mrtve žrtvine čeljusti izvadi zlatne zube. Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".
Dalmacija
Dalmacija i Dalmatinci u tragičnom Građanskom ratu u Kraljevini Jugoslaviji (1941. - 1945.) su posebna priča. Čitav niz mitova je povezan s događajima u tim Južnim krajevima. Najveći i najtvrdokorniji mit je, svakako, onaj da je "Pavelić prodao Talijanima Dalmaciju i da su zbog toga Dalmatinci masovno išli u borbu protiv 'fašizma'"!?
Koliko je ukorijenjen taj mit jasno je već po tomu da se ne želi vidjeti da je upravo Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (kasnija Jugoslavija), i njezina vlada na čelu s Nikolom Pašićem, 12. studenog 1920. u talijanskom ligurskom ljetovalištu Rapallu, prodala (predala) Istru, Zadar s okolicom i čitav niz hrvatskih otoka ITALIJI. Jugoslovensku delegaciju je predvodio njezin ministar vanjskih poslova, koji je ugovor i POTPISAO, Dalamtinac ANTE TRUMBIĆ.
Pavelić, sasvim nemoćan pred fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom, bio je prisiljen potpisati Rimske sporazume od 18. svibnja 1941. u nadi da će anektirane prostore vratiti Hrvatskoj u povoljnom trenutku. Zašto se nije odmah uključio u antifašistički front, nije jasno.
Drugi mit, da su se Dalamtinci išli boriti protiv fašizma, ne stoji. Zašto se oni, Dalmatinci, nisu borili protiv talijanskih fašista u DALMACIJI? Zašto su ostavili (prepustili) Dalmaciju talijanskim fašistima i otišli u Bosnu, te se pridružili Titovim srpskim (većinom) gerilcima, koje je Draža potjerao iz Srbije, u borbi protiv Hrvatske Države? Jesu li to Jurčevićevi "istinski hrvatski antifašisti".
Još jedan podatak, koji nigdje historiografija nije zabilježila, ali koji sam čuo od sudionika, ili njihovih sinova, je taj da se jedan dio (ne znam koliko ih je bilo, ali ih je bilo) zarobljenih Dalmatinaca-partizana u bosanskim gudurama nakon zarobljavanja izjasnio pred Nijemcima kao "hrvatski državljani", i da su do kraja rata proveli na seljačkim imanjima u Austriji i Njemačkoj kao radna snaga. Njihovi sudruzi, Srbi, su išli u njemačke konc-logore gdje su mnogi skončali!
Dalje, u završnim "operacijama Drugog svjetskog rata", formirana je nekakva 26. Divizija, sastavljena od dalmatinskih (proleterskih, udarnih) brigada u kojima GOTOVO DA NIJE NI BILO SRBA. Ta je divizija na svojem "revolucionarnom putu" (Dalmacija, Lika, Cres, Istra, Trst, Austrije /Bleiburg/, Slovenija) počinila čitav niz stravičnih zločina. Posebno u Lici, nad hrvatskim civilima i Trstu i okolici, nad talijanskim življem i izbjeglicama. Danas su procjene da su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" pobacali u kraške jame (foibe) u Trstu gotovo 10.000 ljudi!? Pod pritiskom Engleza morali su napustiti Trst, i poslije su ti "Jurčevićevi i Tomčevi istinski hrvatski antifašisti" u Austriji i Sloveniji počinili stravične i masovne zločine nad hrvatskim civilima i vojnicima u povlačenju pred srpsko-komunističkom ruljom.
I što da se kaže? Bolje ništa, bolje je šutjeti jer su vremena (ponovno) opasna. I to od tada kada smo se uzaludno ponadali da će se nešto promijeniti. Rabi Akiba bi rekao: Nema ništa novog pod suncem! (En kol hadaš tahat hašemeš!)
Talijani su prije nekoliko godina snimili film (Il cuore nel pozzo, Srce u bunaru) u duljini od gotovo pet sati, o krvavim događajima u Istri i tršćanskoj krajini tih godina, u režiji jugoslovenskih antifašista. Zanimljivo je da nigdje se u filmu ne spominju Hrvati kao zločinci, nego "zlavi". Talijani za Slovence i Hrvate rabe ime Slavi (izgovara se "zlavi") - Slaveni. Doduše, u filmu ne spominju izričito ni Slovence, međutim prema imenima zločinaca se dade zaključiti da se radi o upravo o Slovencima, jer su SVA IMENA SLOVENSKA (Janez, Matjaž itd.) a čak je bio i jedan NEMANJA.
Nakon prikazivanja filma na RAI u tzv. Hrvatskoj se digla strašna halabuka, iako nigdje izričito se ne spominju Hrvati. (U Sloveniji se s pravom dizala buka i negodovanje.). Počeo je Mesić i prihvatili su sve njegovi saveznici. Denis Latin je čak posveti veliku emisiju toj temi. Zašto su se oni bunili, kada ih nitko nije spominjao?
U nastavku je fragment iz jednog eseja Claudija Magrisa, talijanskog pisca, o ponašanju Titovih komunista. Magrisa se nipošto ne može optužiti da je antikomunist ili antijugosloven.
prof. dr. Marko Obućina,
Sveučilište u Konjskom Brdu
Fragment iz eseja
Claudio Magris
Pisanja na granici
---
Trstu pojedinac ne zna jako dobro tko ili što je bio, i to je izazivalo stalne inscenacije vlastitog identiteta. Ovo je razlog zašto je Trst imao veliku književnost, jer je književnost mjesto gdje se može tražiti, naći, izmisliti, izgraditi vlastiti identitet, ili gdje ga se može, također, razgraditi, usitniti na komade. Ovaj nespokoj je ono što se toliko sviđalo Joyceu, koji je u Trstu živio deset godina i gdje je počeo pisati Uliksa, i koji je, normalno, govorio tršćanski dijalekt. Joyce se osjećao u Trstu kao kod kuće, jer mu je bio isto toliko nepodnošljiv koliko mu je to bila i Irska.
Trst je bio dio Habsurškog Carstva do njegovog raspada pri kraju Prvog svjetskog rata 1918., a i poslije je i dalje imao vrlo dramatičnu povijest. U njemu su postojala mnoga nacionalna trvenja: do Prvog svjetskog rata, napetost je bila između Austrijanaca i talijanskih tršćanskih domoljuba koji su se željeli da se Trst odvoji od Habsburškog Carstva i ujedini s Italijom. Poslije Prvog svjetskog rata, napetosti su nastale između Talijana i Slavena, prvo s agresijom talijanskih fašista protiv Slavena, poslije sa strahotama nacističke okupacije (u Trstu je bio jedini nacistički logor za uništenje u Italiji) i još kasnije, nakon kraja Drugog svjetskog rata, s nasiljem Slavena koji su pod zapovjedništvom Tita okupirali istočne dijelove Italije, protjeravši od tamo Talijane.
Vjerujem da je jedini način govora onaj pripovijedanja o vlastitom iskustvu, to jest govoriti o drugima. Zbog toga sam kao premisu u uvodu za jednu svoju knjigu, Mikrokozmi (Microcosmos), izabrao jednu Borgesovu parabolu. Borges govori o jednom slikaru koji slika krajobraze - planine, rijeke, stabla - i na kraju je primjetio da je naslikao svoj autoportret, i to ne zato što je iskrivio stvarnost sa svojom subjektivnom nadmoćnošću, nego zato što se njegovo biće točno sastoji od svijeta u kojem živi svoje iskustvo o drugima.
Nije slučajno da sam odabrao ovu Borgesovu parabolu kao premisu svoje knjige Mikrokozmi, koja - poput druge moje knjige, Dunav - ima mnogo toga zajedničkog s granicom. Iskustvo granice bilo je bitno za mene i prije nego što sam nje postao svjestan. Kada sam bio dijete - rođen sam 1939. - granica, koja je bila vrlo blizu, nije bila bilo koja granica, nego granica koja je svijet podijelila na dvoje. Tu je bila Željezna zavjesa; na koncu Drugog svjetskog rata Zapad i SSSR podijelili su Europu i granica između oba svijeta prolazila je kroz Trst. Po završetku Drugog svjetskog rata i s porazom Italije, Titova Jugoslavija je okupirala istočni dio Italije i zahtijevala je, također, i Trst, kojeg Italija sa svoje strane nije htjela prepustiti. Trst je, koji još godinama nije pripadao Italiji, godine 1954. bio Slobodan Teritorij s privremenom vlasti koju su postavili Amerikanci i Britanci. Grad u kojemu je sve bilo nesigurno; nije se znalo kakva će biti njegova buduća politika, kojoj će Državi na kraju pripasti, i sve je to izazivalo ozračje nesigurnosti i žestoke napetosti. Grad je nalikovao na ničiju zemlju između dvije barijere. Kada sam izlazio u šetnju ili se išao igrati gledao sam granicu na Krasu. Iza nje se sterao nepoznat svijet, ogroman, prijeteći; Istočni svijet pod vlašću Staljina, svijet kojemu se nije moglo pristupiti jer je granica tih godina bila neprelazna, barem do 1948. godine kada je došlo do razlaza između Tita i Staljina. To je bio Istok - onaj Istok za koji se u Europi nije htjelo znati, kojeg su odbacivali, prezirali i kojega su se plašili. Svaka europska zemlja ima jedan svoj Istok kojega se mora kloniti. U isto vrijeme iza granice je postojao jedan svijet kojega sam poznavao vrlo dobro, one zemlje koje su nekada bile dio Italije i koje je Titova Jugoslavija prisvojila nakon Drugog svjetskog rata; zemlje u kojima sam bio kao mali, svijet koji mi je bio obiteljski blizak, poznat.
Na stanovit način osjećao sam da je druga strana granice imala nešto poznato i nepoznato, i vjerujem da je to bitno za književnost koja se, zapravo, često sastoji od putovanja od nečega poznatog prema nečemu nepoznatom, no također i od nepoznatog prema poznatom. Putovanje na kojemu jedan nepoznat prostor prisvajamo. Uvijek se može dogoditi da se nešto do tog trenutka prisno pokaže čudno i uznemirujuće, ili još bolje, da nešto ili netko, kultura za koju vjerujemo da je daleka i različita, ispadne naprotiv srodna i bliska.
Sâm Trst je bio u to doba zaboravljeno mjesto, neka vrsta jadranskog slijepog crijeva; tamo smo se osjećali da se nalazimo na periferiji povijesti i života, a u isto vrijeme je ta periferija bila središte svijeta, jer je bio crta gdje su se susretali Istok i Zapad.
Trst je bio jedan svijet o kojem se nije dobro znalo kakva će mu biti budućnost, komu će ga dodijeliti (što je imalo za posljedicu, u to vrijeme Hladnog rata, pripadnost ili Zapadu ili staljinističkom sustavu); svijet kojeg su mnogi morali napustiti u potrazi za poslom; u njemu se osjećala krajnja privremenost.
Progonstva, iseljenja, izgubljene i nanovo izgrađene granice činile su i čine dio iskustva jednog Tršćanina. Mislim na 300.000 Talijana koji su krajem Drugog svjetskog rata morali napustiti Istru i Rijeku i druga područja koja je pripojila Jugoslavija, da bi se uklonili iz nepodnošljivih prilika u trenutku u kojem su, nakon nasilja koja su učinili Talijani, Slaveni živjeli za trenutak kada će moći uzvratiti i, također, sačekati trenutak osvete koja je, kao i svaka osveta, slijepa. Talijanske izbjeglice ostavile su sve i izgubile sve, proživljavajući godinama iskustvo izbjegličkih logora, pretvoreni u strance u vlastitoj zemlji, dok su ih drugi, Talijani, isti kao oni, gledali s nepovjerenjem u gradovima gdje su nastojali ponovno sebi izgraditi život. Neki od njih su u svojoj boli i u svoj povratnoj mržnji ponovno u svojim srcima podigli granice samoće, izolacije i mržnje, osjećajući da su strancima svima - sunarodnjacima koje su ostali u njihovim zemljama, Slavenima, Talijanima koji su im bili susjedi u gradovima u koje su došli živjeti. Drugi su se, naprotiv, otvorili prema shvaćanju da, posebno u onoj mješavini i složenosti regija Gornjeg Jadrana - kao i u bilo kojoj zemlji u kojoj se miješaju i križaju granice - samo dijalog i susret među različitim kulturama i narodima mogu dopustiti slobodan i uljuđen život.
Ponekad iskustvo granice dovodi do otkrića kako netko pripada "drugoj strani": to je slučaj, na primjer, Marise Madieri, koja je u Zelenoj vodi (1987.) ispripovijedila povijest svoje obitelji i svojega djetinjstva. Ispričavši kako je zajedno sa svojima kao dijete napustila Rijeku, njezin rodni grad, i živjela je godinama tešku marginalnu egzistenciju u jednom izbjegličkom logoru, Marisa Madieri otkriva svoja porijekla, također slavensko i mađarsko, ali već zaboravljena od njezine obitelji, obitelji koju su Slaveni u to vrijeme progonili kao talijansku. Otkriva na taj način da pripada i drugoj strani: koja, barem djelomično, pripada svijetu koji ju ugrožava. Otkriva, dakle, smisao višestrukog identiteta; koji je talijanski, ali, tako reći, s jednom brzinom više. Ove poticajne i dramatične granične prilike stvorile su jednu bogatu književnost koja je istovremeno talijanska kao i slovenska ili hrvatska.
Granica je dvostruka, dvoznačna; jednom služi kao most za susret s drugim, drugi put kao zidina koja služi da bi ga se držalo na udaljenosti. To je često napast da se nešto ili netko smjesti na drugu stranu; književnost je, između ostalih stvari, također putovanje s namjerom da se oslobodi "mita druge strane", da se razumije da se svi mi ponekad nalazimo ovdje a ponekad tamo, da smo svi "drugi". Književnost je, dakle, sposobnost da se smjestimo s druge strane granice; u nekim romanima tršćanske granice, na primjer, postoje osobe koje Talijani smatraju da su Slaveni a Slaveni da su Talijani.
Drugo iskustvo izgubljene granice, s čim sam se bavio u drugim prilikama i na različite načine, je pripovijest o sudbini od oko 2.000 talijanskih radnika iz Monfalconea, gradića u neposrednoj blizini Trsta, sve odreda militantnih komunista koji su upoznali fašističke zatvore i nacističke logore, te ratni kaos u Španjolskoj, oni su - vođeni komunističkim žarom - odmah nakon Drugog svjetskog rata dobrovoljno prešli u Titovu Jugoslaviju, kako bi pridonijeli u zemljopisno najbližoj zemlji u izgradnji socijalizma. Tako su se mimoišli, u nekoj vrsti obrnutog izgnanstva, s 300.000 onih koji su bježali u Italiju iz režima realnog socijalizma. Ovih 2.000 radnika puni zanosa i samopožrtvovanja sudjelovali su u izgradnji nove Jugoslavije, ali 1948. godine, kada je Tito - s potezom koji je u svjetskoj povijesti uvijek bio rado viđen - prekinuo sa Staljinom, oni su prosvjedovali protiv Tita, jer je Staljin u njihovim očima bio prauzrok revolucije i svjetske slobode, a Tito se u njihovim očima pretvorio u izdajnika. S druge strane Tito i njegov režim, zbog straha od nekog staljinističkog državnog udara, otpravio ih je sve u logore na dva mala, ljupka i strašna otočića na sjevernom Jadranu, Goli otok i Sveti Grgur, gdje su bila uspostavljena dva gulaga koji se nisu nimalo zaostajali po okrutnosti za staljinističkim gulazima i nacističkim logorima. U tim logorima ovi nesretni ljudi bili su podvrgnuti svim vrstama mučenja i nasilja sve do smrti. Trpjeli su u ime Staljina, koji bi, da je pobijedio, čitav svijet pretvorio u gulag kako bi pokušao vladati nad slobodnim i hrabrim ljudima poput njih.
Svoju odiseju žive ignorirani od sviju. Kada su jugoslavenske vlasti oslobodile preživjele i kada su se oni vratili u Italiju, neki od njih su u svojim kućama, u Monfalconeu, našli useljene izbjeglice iz Istre i Rijeke koji su napustili Jugoslaviju, i tako su izgubili sve: to je gorak i strašan simbol dvosmjernog izgnanstva, dvostruka tragična sudbina. S druge strane, te je ljude zlostavljala talijanska policija jer su komunisti koji se vraćaju s Istoka, a i KP Italije ih je progonila jer su bili neugodni svjedoci staljinističke politike same KP Italije, koju je ova željela zaboraviti. Radi se o ljudima koji su se našli na drugoj strani, na pogrješnoj strani i u pogrješnom trenutku: i borili su se za jednu pogrješnu stvar i vjerovali su u jednu laž, u Staljina, ali s beskrajnom moralnom snagom, s junačkom spremnosti na žrtvovanje i samozatajnost, s voljom da se žrtvuju u borbi za oslobođenje čitavog čovječanstva, vrline koje su temelj jednog ogromnog duhovnog naslijeđa koje bismo morali učiniti da postane naše. Mogao bih pripovijedati druge povijesti, manje ili veće, o prognanicima i izbjeglicama preko granica; povijest o Golom otoku nazočna je u mojoj knjizi Drugo more, u Mikrokozmima i na još nekim drugim stranicama; to je velika povijest kojoj sam tvrdoglavo i uporno vjeran i koja je potka mojeg posljednjeg romana Naslijepo.
---
Integralan članak je objavljen u španjolskom časopisu Revista de Occidente, br. 316, rujan 2007. koji je čitav bio posvećen temi: Edward Said: inetelektualac kao prognanik.
Sa španjolskog preveo M.O
Zagreb, 10. lipnja 2009.
NA BLAGDAN SVETOG ANTE, SVI NA TRG
Hrvatska čista stranka prava, kao službeni organizator prosvjeda, koji se održava na blagdan Svetog Ante, 13. 06. u 15h, na Trgu bana Josipa Jelačića, protiv širenja nemorala, lažnih vrjednota, dekadencije i uznemiravanja građana grada Zagreba i Hrvatske, što svojom paradom izazivaju seksualno i moralno dezorjentirane manjine, ovim putem se obraća hrvatskoj javnosti.
Odlučili smo podvući crtu ispod koje se ne ide. Hrvatsko društvo se nalazi u dubokoj moralnoj i svakoj drugoj krizi. Vlast je izgubila svaku vjerodostojnost i nesposobna je u vođenju države i naroda koji s njom srlja u neminovnu i posvemašnju propast.
Došli smo na moralno dno društva koje više ne raspoznaje što su to prava manjina ili manjinskih skupina, a što je prelazak tih prava kada manjina počinje maltretirati cijelo društvo a sebe nastoji uzdići na pijedestal nedodirljivosti.
Ta nedodirljivost može ići samo do granice koja ne ugrožava prava većine, i do granice kada se ne želi svoj stil i stav o životu nametnuti kao općeprihvaćen.
Kako homoseksualne skupine svoj stil života iznose javno, na jedan vulgaran i neprihvatljiv način, to tada postaje problem cijeloga društva, a ne samo njihov.
HČSP ovim prosvjedom želi upozoriti na neprihvatljivost takvoga njihova ponašanja, za što vjerujemo, imamo podršku velike većine zagrebačke i hrvatske javnosti.
Pozivamo sve one koji se osjećaju diskriminiranima i upućujemo ih da svoja prava traže u zakonskim okvirima. Dobili su Zakon o suzbijanju diskriminacije, po tvrdnjama ove europeizirane vlasti, daleko liberalniji nego što je to od njih tražio Bruxselles. Pozivamo ih na razum i odustajanje od nakaradnih parada, jer time ugrožavaju prava većine građana i roditelja koji to ne žele gledati ispod svojih prozora i koji ne žele svoju djecu taj dan zatvarati u stanove da ne vide taj nemoral na ulici.
Također pozivamo sve one koji dođu na naš prosvjed, da se drže dostojanstveno, mi želimo samom našom nazočnošću pokazati da takve parade više nisu dobro došle (nikada nisu ni bile) u našemu gradu Zagrebu. Prosvjed se održava pod sloganom; GAY PARADA – SRAMOTA MOGA GRADA!
hčsp.hr
RASKID RIMSKIH UGOVORA I VRAĆANJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ OTRGNUTIH DIJELOVA
Piše: Ivan GABELICA
Hrvatska povijest puna je krivotvorina. Posebno se to odnosi na razdoblje Nezavisne Države Hrvatske. Za dokaz te tvrdnje dovoljno je navesti samo dva povijesna atlasa. U atlasu dr. Ljube Bobana, "Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine", izišlom u Zagrebu 1992. godine, popraćenom značajnim tekstom, pomno se prati svaka promjena hrvatskih granica i daje joj se odgovarajuće tekstualno tumačenje. "Hrvatski povijesni zemljopis", objavljen u Zagrebu 1993. godine, sastoji se samo od niza zemljopisnih karata, koje obuhvaćaju razdoblje od prapovijesnih početaka pa do 1993. godine. Dakle, u njemu nema tekstualnog dijela. Ali u oba atlasa Nezavisna Država Hrvatska je prikazana granicama, koje su utvrđene s Italijom Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine, kao da se kasnije tu nisu dogodile nikakve promjene, što je grubo krivotvorenje činjenica. Pri ovomu razmatranju ostavljamo po strani podpuno neistinit prikaz nastanka Nezavisne Države Hrvatske, što ga daje dr. Ljubo Boban. On se ni pred smrt nije mogao osloboditi jugoslavenske komunističke indoktrinacije, pa u tom smislu i daje tumačenje nastanka te prevažne povijesne činjenice 1941. godine (1).
Kao i ljudi, države se rađaju u grču. One u početku nemaju snage uspješno braniti svoje probitke pred pohlepnim susjedima. Susjedne države, pogotovo velesile, nastoje iskoristiti nemoć takvih država u nastajanju i oduzeti im dio nacionalnoga i povijesnog područja i nametnuti im svoju prevlast. Tako je bilo i s Nezavisnom Državom Hrvatskom 1941. godine. Italija je iskoristila svoj tadašnji velevlasni položaj u Europi i nametnula joj Rimske ugovore, kojima joj je otela Sušak, Šibenik, Trogir, Split i Kotor s njihovim zaleđem i otocima ispred njih, izuzevši Paga, Brača i Hvara, a već prije toga jugoslavenske vlasti su joj prepustile Istru, Cres i Lošinj, Rijeku, Zadar i Lastovo (2). Tako je Italija zavladala gotovo cijelom istočnom jadranskom obalom, ozbiljno ugrozivši Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izlazak na Jadransko more, ali joj to, naravno, nije bilo posve onemogućeno.
Hrvatske državne vlasti su prihvatile talijanski diktat, da bi spasile državu, ali se s njim nikada nisu mirile. Čekale su prvu priliku, da ga zbace i uspostave podpunu teritorijalnu cjelovitost na Jadranskomu moru. Ta im se je prilika pružila u rujnu 1943. godine i one su pokušale, da je maksimalno iskoriste.
Naime, 25. srpnja 1943. u Italiji je izvršen državni udar, fašistički režim je svrgnut, Mussolini je uhićen i zatočen, a vlast je preuzeo general Pietro Badoglio. Među osovinskim silama, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, predviđala se je mogućnost, da bi Italija mogla kapitulirati i prijeći na stranu ratnih protivnika, te su se pomno pratila zbivanja u njoj. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su se pripremali, da eventualni prelazak Italije na stranu Saveznika iskoriste za vraćanje otetih hrvatskih područja u sastav matere zemlje. Određivano je osoblje, koje će preuzeti hrvatsku državnu vlast u novooslobođenim krajevima. Tako su Pavelić i Budak, kao ministar vanjskih poslova, već u kolovozu 1943. priopćili dr. Oskaru Turini, prema njegovu svjedočanstvu, da je predviđen za glavara građanske uprave u Rijeci i cijelomu Hrvatskom Primorju, te u Istri i Gorskomu Kotaru (3).
Nema sumnje, da se je jednako mislilo i na ostala oteta područja. No, bez obzira koliko su Nijemci pomno pratili politička zbivanja u Italiji, njena kapitulacija i prelazak na stranu Saveznika su ih iznenadili, jer su ih Badoglio i sam kralj do zadnjega časa uvjeravali, da ostaju vjerni savezu sa silama Osovine. Za kapitulaciju su saznali slušajući američke i britanske krugovalne postaje, iza 17 sati 8. rujna 1943. Tek što je objavljena vijest o njihovoj kapitulaciji, Talijani su predavali partizanima kompletno svoje naoružanje i ljudstvo. Tako su se partizani domogli goleme količine svakovrsnoga oružja u južnim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske i u anektiranim hrvatskim područjima. Istodobno su hrvatske i njemačke oružane snage krenule u razoružavanje talijanske vojske. Prema Kascheovu izvješću u Berlin, njemačko je oružništvo u Zagrebu prije ponoći 8. rujna bez borbe razoružalo oko 500 talijanskih vojnika.
"Hrvatski narod" piše, da su to zajednički učinili njemačko oružništvo i postrojbe Poglavnikovih tjelesnih sdrugova (4). Ali oba izvora, nezavisno jedan od drugoga, tvrde, da su hrvatske oružane snage te noći razoružale " u Karlovcu i Jastrebarskom - usprkos malobrojnosti a brojčane premoći talijanske strane - tamošnju talijansku diviziju uključujući tu njenog komandanta i štab". Razoružano je oko sedam tisuća talijanskih vojnika i časnika (5).
U isto vrijeme hrvatski državni prvaci (Pavelić, Budak, Lorković, Navrati, Bulat i dr.) vijećali su o novonastalomu političkom stanju. Koji je konkretno bio sadržaj njihova vijećanja, ne zna se, ali obzirom na osobe koje su vijećale, a pogotovo na Bulatovu nazočnost, koji nije bio član užega državnog vodstva, i na Turinino svjedočanstvo, da mu je već u kolovozu pripoćeno, da je predviđen za glavara građanske uprave sjevernoga jadranskog područja, sa sigurnošću se može tvrditi, da su raspravljali o poduzimanju političkih koraka za vraćanje otetih dijelova Dalmacije, Hrvatskoga primorja i Istre u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Politički potezi poduzeti kratko vrijeme nakon toga i za vrijeme idućih nekoliko dana samo pojačavaju ovu tvrdnju.
Istoga dana, dakle 8. rujna 1943., Paveliću i skupini suradnika, s kojima je vijećao, oko 23 sata pridružio se je njemački poslanik Siegfried Kasche, koji im pripoćava, " da po nalogu Ribbentropa izlaže odluke Fuhrera, da Hrvatska imade pravo povratiti izgubljena područja na Jadranu". Tom zgodom Kasche je izrazio " nadu, da će doći do proširenja baze vladavine, napose u pravcu Mačekove grupe, i to što brže, da bi se u tom povijesnom času povezale sve snage". Pavelić je, zahvalivši Hitleru, rekao, "da na tom radi i da će učiniti sve moguće" (6). Iz ovoga se ne smije izvoditi zaključak, da je zamisao o pripojenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj otetih hrvatskih krajeva na jadranskomu priobalnom području došla s njemačke strane.
Ta zamisao je isključivo hrvatska, a Hitlerova poruka, koju je Kasche priopćio, bila je samo dokaz, da se Njemačka ne će tomu protiviti i da hrvatske državne vlasti mogu nesmetano ići u ostvarenje te zamisli. I one su zaista odmah za tim krenule.
Dana 9. rujna 1943. u jedan sat Pavelić se je preko zagrebačke krugovalne postaje obratio hrvatskomu narodu. Rekao je, da je "hinbeni saveznik", dakle Talijani, bio "nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. (...) Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu". Pozvao je hrvatski narod, da se okupi oko svojih oružanih snaga, koje će osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu, i da se svi ujedinimo "imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku".
Poseban poziv uputio je Hrvatima "Primorja i Dalmacije, koji" su "napustili svoje domove radi talijanskih nasilja" na njima izvršenih, da se pridruže hrvatskim oružanim snagama (7) .
Poslije ovoga govora ministar i zapovjednik hrvatskih oružanih snaga general Navratil pročitao je na zagrebačkomu krugovalu poglavnikovu dnevnu zapovijed upućenu svim hrvatskim vojnicima, dakle domobranima, ustašama, zrakoplovcima i mornarima. U zapovijedi je istaknuto, da je postupak Italije razriješio "hrvatsku državu svih nametnutih obveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslijed toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete".
Vojnicima je naglašeno, da ih zapada "čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika" oslobode "odciepljene hrvatske zemlje" i da razviju "slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu". Izražena je sigurnost, da će hrvatski vojnici izvršiti "svoju vojničku i hrvatsku dužnost", a time će biti ispunjena i njihova najvruća želja, da povrate svojoj domovini i svomu narodu ono, što im je bilo oduzeto (8) . Sutradan, 10. rujna 1943., Pavelić je, kao državni poglavar, objavio dvije državnopravne izjave. Prva se odnosi na vojvodu od Spoleta, koji je bio označen hrvatskim kraljem, a druga na Rimske ugovore. Prva izjava glasi: "Budući da dne 18. svibnja 1941. označeni Kralj Hrvatske nije sve do danas od toga označavanja učinio nikakove porabe, to izjavljujem, da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku kako ponuda tako i samo označenje postali bezobvezatni i ništetni" (9) . Druga izjava je puno opširnija, ona je srž problema, koji se tiču hrvatsko - talijanskih odnosa, pa je i nju potrebno donijeti u cjelovitom tekstu, koji glasi:
"Dne 18. svibnja 1941. godine sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori, i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koji se odnose na jadransko - primorsko područje te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrieđivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u u novom evropskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku" (10).
Hrvatska državna vlada je ovu državnopravnu izjavu notificirala vladama Njemačkoga Reicha, Carevine Japan, Kraljevine Italije, Kraljevine Madžarske, Republike Finske, Carevine Bugarske, Slovačke Republike, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske, dakle državama s kojima je održavala diplomatske odnose (11).
U hrvatskoj, a sigurno i u stranoj, javnosti postavljalo se je pitanje valjanosti razrješenja Rimskih ugovora, jer se radi o međunarodnim ugovorima dviju suverenih država, koji, načelno gledajući, obvezuju njihove ugovarateljice. Na to je pitanje s hrvatske strane odgovorio dr. Tihomil Drezga, tadašnji redoviti profesor na Pravnomu fakultetu u Zagrebu. Temeljito proučivši Rimske ugovore i činjenice s njima povezane, ustanovio je mnoštvo formalnopravnih i materijalnopravnih mana (nisu objavljeni u "Narodnim novinama", ne sadrže ratifikacionu klauzulu niti su ratificirani, prisila pri zaključivanju, protupravnost, neispunjenje činidbe s talijanske strane, nemogućnost ispunjenja te činidbe u novim okolnostima), koje ih čine ništavim. Stoga je na kraju analize zaključio: "Nakon pregleda glavnih razrješujućih razloga Rimskih ugovora ne će biti netočno reći, da će ovaj slučaj ostati u poviesti međunarodnog prava klasičnim primjerom opravdanog, na obće priznatim pravnim načelima utemeljenog, razrješenja međunarodnih ugovora". (12).
Dana 10. rujna 1943. zbili su se još neki događaji, koji su najavljivali oslobođenje cijeloga istočnog jadranskog priobalnog područja, od Kotora do Istre, njegovim priključenjem Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Toga, naime, dana Pavelić je je imenovao dr. Edu Bulata državnim ministrom u Predsjedništvu vlade, stavljajući mu u " privremenu dužnost vođenje izvanrednih poslova u vezi sa pripajanjem oslobođenih krajeva", dr. Brunu Nardelija "glavarom građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu", dr. Oskara Turinu " glavarom građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje i Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak - Rieci" i ing. Ivicu Frkovića " glavarom građanske uprave za područje velikih župa Vrhbosna, Usora i Soli i Lašva i Glaž sa sjedištem u Sarajevu" (13). Dakle, hrvatske državne vlasti smatrale su Istru i Rijeku sastavnim dijelom hrvatskog državnog područja. To potvrđuje i slika mosta preko Rječine, koju donosi " Hrvatski narod ", ispod koje piše: "Most preko Rečine, koji spaja Sušak s Rijekom, ne će više dieliti dva diela jednoga te istoga grada" (14). Toga dana, dakle 10. rujna 1943., njemački general Glaise von Horstenau održao je na zagrebačkomu krugovalu pobudni govor, kojim u ime njemačkih vojnika poziva hrvatske vojnike, da slijede poziv svoje domovine i da pođu izvjesiti hrvatske zastave, ne samo u Senju i Dubrovniku, nego i na Rijeci i Sušaku, u Zadru, Šibeniku i Splitu, kako bi oslobodili jarma svoju braću, koji su taj jaram teško podnosili (15). To je hrvatskim državnim vlastima bio novi dokaz, da se Nijemci ne će protiviti pripajanju Rijeke Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
No, stvari se nisu tako povoljno razvijale, kako se je na hrvatskoj strani u početku mislilo. Dana 12. rujna 1943. njemački specijalac Otto Skorzeny je na temelju Hitlerova neposrednoga naloga oslobodio iz zatočeništva Mussolinija, koji je već 15. rujna preuzeo vrhovnu upravu fašističkoga pokreta u Italiji, uspostavivši na njezinu sjevernom dijelu Talijansku Socijalnu Republiku. Ponovnom pojavom na političkoj pozornici Mussolinija, kojemu se je Hitler oduvijek divio, počelo se je mijenjati njemačko stajalište prema vraćanju pojedinih dijelova istočnojadranskoga priobalnog područja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u korist talijanskih probitaka. Najprije se je počelo tvrditi, da se Hitlerova poruka upućena Paveliću 8. rujna 1943. o vraćanju "izgubljenih područja na Jadranu" odnosi samo na područja, koja je Italija prigrabila Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.
U skladu s tim je njemački pukovnik Voelker 16. rujna 1943. nudio Davidu Sinčiću, bivšemu općem upravnom povjereniku kod talijanske II. Armate, i Dragutinu Rumleru, bivšemu vojnom povjereniku kod te iste Armate, da uspostave hrvatsku vlast u Sušaku, ali im to nije dopuštao u Rijeci i Istri. Sinčić pak nije htio preuzimati vlast samo u Sušaku, jer nije imao za to ovlaštenje, bojeći se ujedno da bi time prejudicirao pitanje Rijeke i Istre. Dogovorno s generalom Rumlerom u Sušaku je uspostavljeno samo hrvatsko vojno zapovjedništvo, a građanska uprava predana je gradskoj upravi sastavljenoj od hrvatskoga osoblja (16).
Pavelić i hrvatska državna vlada nisu se zbog ovakvoga njemačkog držanja dali smesti. Oni su i dalje Hitleru slali prijedloge, da se uredi hrvatska državna granica, unutar koje će se naći Rijeka s kvarnerskim otocima i dio Istre kao hrvatsko državno područje. Hrvatske prijedloge je, u granicama svojih mogućnosti, podupirao i Siegfried Kasche, njemački poslanik u Zagrebu. Međutim, Hitler i Ribbentrop, idući na ruku Talijanima, o svemu tomu mislili su drugčije. U brzojavu od 20. rujna 1943. Ribbentrop je naložio Kascheu, da prenese Poglavniku, da se Hitlerova izjava od 8. rujna ne odnosi na istočnu Istru, Rijeku i zaleđe, kao i na sjevernu otočnu skupinu. To područje je, prema Ribbentropu, od iznimne strateške važnosti, što je učinilo " nužnim da ta područja zauzmu njemačke oružane snage, da ih brane i da njima upravljaju ". U brzojavu je još naglašeno, "da su sadašnja velika teritorijalna dostignuća Hrvatske konačna".
Taj brzojav se sastoji i od posebnog dijela, namijenjenoga samo Kascheu, kojim ga obavještavaju, da se osniva Operativno područje "Jadransko primorje", u koje ulaze talijanske pokrajine "Friul, Gorica, Trst, Istra, Rijeka, Kvarner i Ljubljana". Ovo ipak nije bilo definitivno nego samo privremeno, za vrijeme trajanja rata, određivanje pripadnosti tih područja. U brzojavu se, naime, izričito, kaže: " Ovim zasad po vojnim kriterijima provedenim uređenjem nije još ništa definitivno odlučeno o budućoj sudbini tih krajeva. Jednako tako nije namjera njemačke strane da u Poglavniku i hrvatskom narodu pobudi nadu u buduće priključenje tih krajeva Hrvatskoj. To bi vodilo samo razočaranjima " (17).
Dakle, Operativno područje " Jadransko primorje " bio je jedan provizorij, o sudbini kojega je trebalo odlučiti nakon svršetka rata. Taj provizorij uređen je protokolom, što su ga 31. listopada sastavili u Klagenfurtu Kasche i tamošnji gauleiter dr. Rainer, koji je već prije bio određen za upravitelja toga područja. Granica između toga " Jadranskog primorja" i područja na kojemu je bila uvedena hrvatska građanska vlast bila je austro - ugarska granica između Dalmacije i Istre. To znači, da su otok Rab i cijela Dalmacija pripojeni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Unutar toga Operativnog područja "Jadransko primorje", općine Sušak, Kastav, Bakar, Čabar i Krk činile su posebnu upravnu jedinicu, u kojoj će se o hrvatskim probitcima skrbiti poseban izvanredni povjerenik. Službeni jezik u njoj je hrvatski. Tu se vidi, koliko su Nijemci reterirali u odnosu na svoja početna stajališta i u odnosu na ponudu pukovnika Voelkera Davidu Sinčiću.
Po povratku u Zagreb Kasche je izjavio Poglavniku, da granice Operativnoga područja "Jadransko primorje" nisu državne nego administrativne (18). Stoga je hrvatska vlada nastavila borbu za vraćanje Krka, hrvatskoga dijela Istre i Rijeke i Sušaka sa zaleđem Hrvatskoj.Već 20. rujna 1943. hrvatska državna vlada je donijela zaključak , "da se donese zakonska odredba o protegnuću državne uprave na pripojene krajeve. Tom zakonskom odredbom, a na temelju zakona o unutarnjoj upravi, uključit će se jedni dijelovi pripojenih krajeva već postojećim župama, kao područje Splita i Kotora, a za druge dielove osnovat će se nove velike župe, kao za područje Ravnih Kotara sa Zadrom, te za područje Rieke i hrvatskog diela Istre" (19).
Zakonskom odredbom o osnutku Ministarstva za oslobođene krajeve i o djelokrugu ministra za oslobođene krajeve, donesenom 3. studenog 1943., uređena je pravna problematika u svezi s tim oslobođenim krajevima. U par. 5. daje se definicija tih krajeva, pa se određuje, da se oslobođenim krajevima, između ostaloga, smatraju " područje bivše kraljevine Dalmacije prema njezinim političkim granicama na dan 25. srpnja 1914.", zatim " područje grada i kotara Rieka" te " područje bivše markgrofovije Istre, koje je u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, te ona područja, koja bi nakon što ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske". Sadržajno isti je i par. 5. izmjenjene i dopunjene Zakonske odredbe o osnutku Ministarstva za oslobođene krajeve i o djelokrugu ministra za oslobođene krajeve, koja je donesena 29. studenoga 1943. U svezi ovih oslobođenih krajeva izbio je 4. studenog 1943. diplomatski incident s Milom Budakom.
Kako je hrvatska državna vlada 26. rujna te godine priznala talijansku fašističku republikansku vladu, za talijanskoga poslanika u Hrvatskoj bio je imenovan Tamburini. Očekujući njegov dolazak u Hrvatsku, Budak je, kao ministar vanjskih poslova, poslao hrvatskomu poslaniku u Berlinu brzojav slijedećega sadržaja :" Saopćite odmah verbalnom notom talijanskom poklisaru, da on saopći svojoj vladi slijedeće: Hrvatska državna vlada očekuje, da će fašistička republikanska vlada nama saopćiti, prije dolaska ovamo njena poslanika Tamburinia, da vlada priznaje poništenje rimskih ugovora i naše pripojenje svih hrvatskih zemalja, koje su nam Talijani oduzeli tim ugovorima i ranije. Ukoliko to ne učini prije, svakako je potrebno, da sa sobom donese takovu službenu izjavu, jer bez toga ne bi mogla postojati nikakva suradnja, pa bi njegovo prisustvo samo negativno djelovalo" (20).
Ova izjava je diplomatski netaktična, zbog nje je Budak kao ministar razriješen dužnosti, ali ona je odraz raspoloženja unutar Ustaškoga pokreta i cijeloga hrvatskog naroda.
Za razliku od Rijeke i Istre, cijela Dalmacija je bila i de iure i de facto pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbog toga su odmah nakon 10. rujna 1943. učinjene razne upravne promjene. Ministar unutarnjih poslova na početku je dobio ovlast, da naredbenim putem postrojava velike župe. Sijelo velike župe Bribir - Sidraga premješteno je iz Knina u Šibenik, a velike župe Cetina iz Omiša u Split. Kratko vrijeme zatim u Zadru je osnovana velika župa Sidraga i Ravni Kotari, koja je obuhvaćala kotare Benkovac, Biograd na moru, Preko i grad Zadar. U Šibeniku je osnovana velika župa Bribir, u sastavu koje su bili kotari Bosansko Grahovo, Drniš, Knin i Šibenik, te grad Šibenik. Velikoj župi Dubrava pripojeni su kotari Korčula i Kotor. Ukinut je kotar Omiš, a u Visu je osnovana kotarska ispostava. Ukinute su carinarnice u Kninu, Omišu, Jelsi i Orebiću, a osnovane nove u Zadru, Šibeniku, Splitu, Herceg - Novom i Kotoru. Također je ukinuta župska redarstvena oblast u Omišu i Kninu, a njihove poslove su preuzele župske redarstvene oblasti u Splitu, Šibeniku i t. d. (21).
Valja napomenuti, da je i ZAVNOH 20. rujna 1943., dakle deset dana nakon Pavelića, donio odluku o priključenju cijeloga istočnojadranskog priobalnog područja "matici zemlji - Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije" (22). To njihovo priključenje značilo je samo zamjenu jednog ropstva drugim, jer se samo u vlastitoj državi može postići sreća i sloboda naroda, za čim ZAVNOH nije težio.
Događaji koji su se zbili 9. i 10. rujna 1943. i idućih dana i mjeseci ne smiju se promatrati izdvojeno. Oni su samo nastavak 10. travnja 1941., s kojim čine jednu nerazdvojivu cjelinu. U rujnu 1943. hrvatski je narod oslobodio pretežan dio onoga, što mu nije uspjelo 10. travnja 1941. i zato je to vrijedna obljetnica, 63. po redu, koje smo se dužni sjećati.
Bilješke:
1. Ljubo Boban : Hrvatske granice 1918. - 1991., Zagreb, 1992., str. 48. - 50. i Hrvatski povijesni zemljopis, Zagreb, 1993., str. 46.
2. Međunarodni ugovori Nezavisne Države Hrvatske 1941., str. 49. - 50.
3. Oskar Turina: Promemoria II, u knjizi Antun Giron - Petar Strčić : Poglavnikovom Vojnom uredu, Rijeka 1993., str. 41.
4. Bogdan Krizman : Ustaše i Treći Reich, sv. 1., Zagreb, 1983., str. 113., i "Hrvatski narod", Zagreb, 10. 9. 1943., str. 2.
5. Bogdan Krizman, nav. dj., str. 113., i "Hrvatski narod" od 10. 9. 1943.
6. Bogdan Krizman, nav. dj., str. 113., bilj. 24.
7. Isto, str. 117. - 118.
8. Isto, str. 118.
9. Isto, str. 119. - 120.
10. Isto, str. 120.
11. Nezavisna Država Hrvatska - pedeseta obljetnica uzpostave 10. IV. 1941. - 10. IV. 1991., Melbourne, 1991., str. 28.
12. Tihomil Drezga: Razrješenje "Rimskih ugovora", tjednik "Spremnost", Zagreb, 26. 9. 1943., str. 1. i 2.
13. "Hrvatski narod", Zagreb, 12. 9. 1943., str. 2.
14. Isto, str. 3.
15. "Hrvatski narod", Zagreb, 11. 9. 1943.
16. Antun Giron - Petar Strčić, nav. dj., str. 34. i 64.
17. Bogdan Krizman, nav. dj., str. 140. - 142.
18. Isto, str. 211. - 212.
19. "Hrvatski narod", Zagreb, 28. 9. 1943., str. 1.
20. Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, godina 1943., str. 1242. i 1309., i Bogdan Krizman, nav. dj., str. 213.
21. Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, godina 1943., str. 1196., 1234., 1235., 1240., 1241., 1243., 1247., 1248., 1259., 1309.
22. Antun Giron - Petar Strčić, nav. dj., str. 157.
Šibenik, 9. lipanj 2009.
Hrvatsko pravosuđe! Što je to?
Kako javljaju mediji o presudi u Zlataru:
Emil Grgec (48) na Općinskom sudu u Zlataru nepravomoćno je osuđen na bezuvjetnu desetomjesečnu kaznu zatvora zbog krivotvorenja isprava, odnosno jer je od 14. do 26. travnja prikupljajući potpise birača koji podupiru kandidaturu Milana Babića (HDZ) za gradonačelnika Oroslavja u popis unio neistinite podatke o biračima, brojevima njihovih osobnih iskaznica i vlastoručno ih potpisao, a na popisu je i petero mrtvih osoba.
U Osijeku su u svibnju 2006., pred sudskim vijećem na čijem je čelu bio osječki “sudac” ZVONKO VEKIĆ, oslobođeni optužbe četnici koljači iz Belog Manastira: Nikola Alaica, Mile Bekić, Drago Karagaća, Petar Mamula, Milan Prusac i Sreto Jovandić.
Ti neljudi su kao pripadnici Treitorijalne jedinice u Belom Manastiru u kolovozu 91. skrivili smrt stotinjak ljudi, a o premlaćivanjima, progonima, izgonima i pljački, da ne govorimo.
I nikomu ništa, niti 10 mjeseci kao u Zlataru. Jedna od žrtava je bio i belomanstirski profesor Pavao Zemljak, kojega su zajedno sa sinom Vladimirom pretukli i poslali u Dalj. Tamo su u zatvorskoj ćeliji Srbi pred užasnutim Pavom kastrirali Vladimira, koji je od šoka i kravarenja umro, a u ćeliju su – onako srbski, cinično - ubacili uže i nesretni Pavao se tijekom noći objesio. Poslije su nađeni u jednoj jami blizu sela Ćelije.
Naravno, o tomu nitko ne govori, a sudac Vekić je za nagradu dobio « uskočko sudovanje ». Uskoci su bili vlaški koljači, pljačkaši i ubojice iz Senja, nikakvi borci za slobodu; valjda su zato i tako nazvani ti monstruozni sudovi.
Kod svih tih «suđenja», gdje oslobađaju četničke koljače, uvijek se kao branitelj javlja zagrebački advokat Slobodan Budak, sin partizanskog teroriste Divka. Da, ti četnici su oslobođeni po Tuđmanovom tzv. Zakonu o oprostu.
najsrdačnije Vas pozdravljam u ime članova građanske inicijative Krug za trg te Vam zahvaljujem da ste došli.
Okupili smo se danas ovdje zato jer je Gradska skupština odbila zahtjev koji smo s ovog mjesta uputili s našeg prošlog prosvjeda, u prosincu prošle godine.
Ovo okupljanje vezujemo uz treću obljetnicu donošenja Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. Ta Deklaracija između ostalog, izražava jasnu namjeru - citiram – da će Hrvatska država, u mjeri u kojoj to još nije učinila, ponovo procijeniti povijest komunizma te se bez ikakvih nejasnoća distancirati od zločina koji su počinjeni u njegovo ime.
Oslanjamo se i na Rezolucije Vijeća Europe o osudi totalitarnih komunističkih režima te i na najnoviju Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarimu.
Zdravka Bušić
Deklaracije i rezolucije smatramo veoma važnima, no svi mi ovdje okupljeni jasno vidimo da se one nažalost ne provode. Komunistička simbolika je i dalje istaknuta na mnogim mjestima u Hrvatskoj.
Tito i njegovi jugoslavenski komunistički pomagači donijeli su gorku smrt desetinama i desetinama tisuća ljudi, osobito mladih ljudi! Duboko su ranili mnoge obitelji, u svim našim krajevima! Ranili su dušu hrvatskog naroda!
Mi smo danas ovamo donijeli pravi lik Tita! Tito ima krvave ruke! A njegova odličja nose imena jama u koje je bacao ljude! Tezno, Huda jama, Jama Golubinka, Macelj, Crngrob, Kočevski rog ... To je Tito! To je pravi Tito!
Oni koji vole Titov trg, slave zločin! Mi Tita odbacujemo! Želimo da se njegovo ime ukoni. S ovog trga i sa svih javnih prostora u Hrvatskoj!
Poslušajmo sada nekoliko riječi kojima će nam se obratiti Ante Beljo.
Ante Beljo
Komunistički zločini nisu antifašizam. ...
Branimir Petener
Želim podsjetiti da su Tito i njegovi pomagači na Bleiburgu izvršili strašan pokolj gotovo cijelog jednog naraštaja, no da su i poslije toga nastavili uništavati hrvatske domoljube, sve do kraja osamdesetih godina. Progonili su ljude već i radi izgovorene ili napisane riječi, radi pjesme, radi pokušaja da svoja razmišljanja podijele s drugima.
Tisuće nevinih ljudi robijalo je u Lepoglavi, Staroj Gradiški, Zenici i drugim zatvorima. Trpjeli su u ćelijama i samicama, u hladnim i prljavim zatvorskim sobama - iscrpljeni najtežim radom na cestama, moćvarama ili u opasnim zapuštenim radionicama. Samo je u Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske evidentirano oko 40 tisuća političkih presuda. - 3 600 presuda odnosi se na žene. U Bosni i Hercegovini na višegodišnje kazne osuđeno je 27 000 ljudi. Poznato je da je najmanje tisuću ljudi u zatvorima ubijeno ili je umrlo od posljedica teških uvjeta ili mučenja. No, jugoslavenski komunisti ubijali su i izvan zatvora. Političkih je ubostava bilo puno, u svim krajevima. Samo je u Njemačkoj ubijeno 67 Hrvata.
Poslušajmo nekoliko riječi koje će nam uputiti gospodin Tomislav Stockinger, također član Koordinacijskog odbora Kruga za trg.
Tomislav Stockinger
Poštovani prijatelji!
Premda bih danas, s ovoga mjesta doista mnogo toga mogao izgovoriti o lažima i nepravdi koje zlosretno jugokomunističko naslijeđe, kojeg je ova država prepuna, na svakom koraku i svakom polju nameće hrvatskom narodu, a za što su jedan od najbjelodanijih dokaza i ove četiri sramotne ploče na najljepšem hrvatskom trgu, izgovoriti ću ipak samo jednu rečenicu:
Bez obzira na sveprisutno jugokomunističko naslijeđe, a u čiju će razgradnju, nadamo se, i ova naša građanska inicijativa utkati svoj mali dio, smatramo da je hrvatskom narodu još uvijek ostalo dovoljno snage, ponosa i dostojanstva da se izbori za uklanjanje imena masovnog komunističkog zločinca Tita s ovog najljepšeg zagrebačkog trga!
Cika Mikolčić
Ja sam Cika Mikolčić. - Zadovoljstvo mi je da mogu reći da smo primili niz poruka podrške.
Također Vam želim priopćiti tri obavijesti:
1. Udruge i društava Gračana danas ovdje prikupljaju potpise za peticiju kojom od Grada traže da se u Planu uređenja za područje Gračani-Dolje predvidi izgradnja Mjesta okupljanja i spomena na žrtve koje su partizani ubijali u podsljemenskom području.
2. Hrvatski obredni zdrug Jazovka poziva na Spomen-pohod na jamu Jazovku, u ponedjeljak, 22. lipnja – u znak vječne počasti bleiburškim mučenicima, ali i onima koji i danas trpe za domovinu, u Haagu i drugim zatvorima. Dužnosnici Zdruga uručit će Vam pozivnice na kojima je program Spomen-pohoda.
3. Sveta misa zadušnica za žrtve Bleiburga i križnih putova slavit će se u crkvi Sveta mati slobode sutra, u nedjelju, u 19 sati. Sutra se takodjer održava komemoracija za žrtve Maceljskih šuma, u Macelju, s početkom u 16 sati.
Poslušajmo sada pjesmu Do nebesa nek' se ori, koju je napisao dominikanac Pater Petar Perica, kojega su partizani ubili na otočiću Daksi kada su 1944. ušli u dubrovnik. Pjevaju pjevači Udruge hrvatska bašćina. Zapjevajmo skupa s njima!
Sada će nam se obratiti gospodin Josip Miljak, član Koordinacijskog odbora Kruga za trg.
Josip Miljak
Hrvatska u mnogim obilježjima pokazuje sličnost s drugim zapadnim demokracijama, ali njenu tradiciju duboko narušava iskustvo komunizma. Ono što je osobito zabrinjavajuće je da je Republika Hrvatska očito nesposobna i nema snage odrediti se prema zločinima koji su činjeni protiv nje same i njenoga naroda.
Odluke o masovnim likvidacijama te kasnijim progonima i ubojstvima donosio je osobno Josip Broz Tito. Njegove su ruke krvave. Ali kakve su ruke današnjih političara koji o svemu tome šute ili su njegovoj vladavini i komunističkom naslijeđu potajice naklonijeni. Možemo samo zaključiti da su mnogi Titovi nasljednici ili simpatizeri zauzeli važna mjesta u hrvatskom političkom sustavu i javnom životu. Ali to je neodrživo i mi se s tim nikada ne ćemo pomiriti. Tražimo i zakon o lustraciji i dekomunizaciji Hrvatske.
Sada ćemo – molimo Vas: u potpunoj tišini – susresti dvadeset i jednu mladu osobu, mladiće i djevojke, koje je Tito poslao u smrt. Oni danas ovdje simbolično predstavljaju duge, preduge povorke hrvatskih ljudi. Radi njih, radi nas, radi hrvatske demokracije nikada se ne ćemo prestati opirati tome da se slave krvnici, koji su ove mlade ljude zakopali u rovove i pobacali u ponore ili ih žive zazidalvali u rudarska okna ... pa se sada moramo pitati: U KOJOJ SU JAMI OVI MLADI LJUDI?
Jasenka Okroša Herceg
Ovo je Milka Antekolović iz Varaždina. Obitelj je živjela u obiteljskoj kući u ulici Široka ledina 6. Otac Stjepan vodio je posao drvenom i pletenom robom, koji mu je dobro išao. – 18. 7. 1945. u kuću su oko ponoći upali pripadnici OZNE i „na razgovor“ odveli oca Stjepana i dvadesetgodišnju Milku. Prijavili su ih susjedi iz obližnje ulice s „obrazloženjem“ Zašto oni toliko imaju, a mi nemamo ništa. --- Jugoslavenski su komunisti tih dana u Varaždinu u noćnim satima masovno kamionima odvozili ljude u šumarke uz Dravu i tamo ih ubijali. Jedne noći krajem srpnja Milka je s kamiona vikala: „Ja sam Milka! Recite mojoj mami ...!“ ------ Nekoliko dana kasnije ubili su i oca Stjepana.
Matej Stojić
Ovo je Ilija Mikić iz sela Vidovice kraj Orašja. Bio je seljak. U 18. je godini oženio svoju dječačku ljubav Jelu Župarić, djevojku iz susjedstva. 1942. im se rodila Marija, a 1944. Sofija, koju Ilija nika nije vidio jer prije povlačenja nije nije iz vojske uspio doći kući. Ženi je pisao: Curicama sam kupio svile za haljinice. – U svibnju je u logoru u Mariboru bio s dvojicom Vidovljana. Jedan se od njih uspio vratiti kući i reći Jeli gdje je Iliju zadnji put vidio. Jela je cijeli život nosila crninu i čekala svoga muža.
U Bosanskoj Posavini skoro je svaka hrvatska kuća čekala nekoga svoga. Bosanska Posavina izgubila je deset tisuća mladića i muževa.
Tomislav Turibak
Ovo je Marijan Dumančić iz sela Opanci kraj kraj Imotskog. Sin je majke Tomice i oca Bože. Bleiburgu je bio skupa s bratom Ivanom. Kada su braća vidjela što se dogadja, Marijan je rekao: Moramo se razdvojiti. Možda barem jedan od nas ostane živ. I doista, Ivan je preživio i vratio se kući, a Marijana su ubili. - Marijanova majka nije mogla prežaliti sina. Razmišljala je na koji je način umro, na koji je način umirao. I gdje mu je grob. I tako je od žalosti ubrzo i sama umrla. - I otac je uvijek tugovao. Brat Ivan i sestre, Slava-Mara i Ana-Dosa, nose ga u srcu cijeli život.
Imotski je kraj podnio strahovitu žrtvu. U Imotskom je žrtvoslovu Gordane Turić popisano 3 670 ratnih i poratnih žrtava. Najveći broj ovih ljudi ubijeni su nakon rata, na Bleiburgu i Križnim putovima. U svim su selima Imotskog kraja obitelji čekale, raspitivale se, tugovale, nadale se da će im sinovi ipak jednog dana odnekud stići kući.
Ivan Markanović
Ovo je Ivan Kos iz Zagreba. - 6. svibnja 1945. došao je kući u Zagreb kako bi ženi rekao da sa sudrugovima, vojnicima, kreće na povlačenje prema Sloveniji. Supruga je u to vrijeme bila s malemim, osmomjesečnim sinčićem kod svoje obitelji na Borongaju. Nisu se susreli, ni oprostili. – U Zagrebu je mlada obitelj čekala, nadala se, tugovala - no do njih nikada nije stigao glas o tome na koji je način i gdje Ivan morao umrijeti
.
Josip Miljak
Ovo je fra Tomislav Gelić iz Viteza kraj Travnika. Bio je redovnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene, sa sjedištem u Sarajevu. Odveden je iz župnog stana u Bugojnu, skupa s fra Stankom Karinom, odmah nakon što su partizani 9. rujna 1944. ušli u Bugojno. Na jednoj njivi, uz cestu prema Kupresu, obojici su pucali u zatiljak. Fra Tomislav je odmah umro, a fra Stanko je čudom preživio i sljedećeg se dana dovukao do svojih.. Ubojice, među kojima je glavni bio neki Marko Protić, kasnije kapetan jugoslavenske armije, u svojoj je biografiji navodio da ima jednu malu partijsku kaznu, da ga je partija kaznila opomenom jer likvidaciju u Bugojnu nije organizovao kako treba.
Jugoslavenski Titovi partizani ubili su 73 redovnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Crkva u Hrvata ima 663 mučenika - četiri biskupa, 506 svećenika, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca i 31 časnu sestru. - 109 svećenika partizani su ubili na masovnim stratištima, a 338 zvjerski su mučili. Neke su žive spaljivali, neke masakrirali ih ili utapali, druge su prebijali na smrt, šibali, viješali, žive zakapali u zemlju ili tjerali ih da sami sebi kopaju grobove.
Ljubomir Ljubičić
Ovo je Nikola Ćulum iz mjesta Hrtkovci u Istočnom Srijemu. Kao sedmogodišnjak je ostao bez oca. Obitelj je otada bila veoma siromašna. Nikola je zato već od 16. godine služio kod jedne njemačke obitelji u Rumi. Oni bi mu nakon cijelodnevnog rada davali hranu i za majku, brata i sestru
Mobiliziran je 1943, skupa s još dva svoja bratića. Ni jedan se od njih nije vratio kući. A sva su trojica imali oko 20 godina! - Kada su partizani ušli u Hrtkovce 1945. gonine ubili su 290 Hrvata, mladića i muškaraca.
Gordana Galešić
Ovo je Marija Mikec iz Lovrečan Brega kraj Varaždina. Marija Mikec je bila kći Stjepana i Eve. Živjeli su u Lovrečan Bregu. 1947. godine na nepoznatom su je mjestu ubili pripadnici UDB-e. Radila je u jednom dječjem domu, a netko ju je za nešto prokazao. U trenutku kada su je ubili imala je 22 godine.
Vera Vukelić
Ovo je Dragutin Vučić iz Ogulinskog Hreljina. Rođen je u uglednoj seljačkoj kući Franje Vučića, u Ogulinskom Hreljinu, na obroncima Kleka, uz samu rijeku Dobru. Djed i stric radili su u Americi i Vučići su imali veliko i napredno imanje. U svom su kraju bili poštivani i zauzeti haesesovski prvaci. Sina jedinca roditelji su poslali u zanat za knjigovežu, u Zagreb. Svi drugi radili su na zemlji. --- U svibnju 1945. Dragutin se povlačio s Hrvatskom vojskom. Imao je 23 godine.
Obitelj je u Hreljinu dugo uzalud čekala Dragutinov povratak. I druge su obitelji čekale. Iz 50 hreljinskih kuća ubijen je 31 čovjek. Obitelj Vučić nastojala je, iz suosjećanja s patnjama drugih ljudi, pomagati mladiće koji su preživjeli Bleiburg i tada se skrivali u obližnjim šumama. Nosili su im hranu. Netko ih je prijavio. Uhićen je otac Franjo, a onda i Dragutinove sestre Zora, Fanika i Tonka. Tonka je bila navršila tek 17 godina. Svi su osuđeni na dugogodišnje kazne. U zatvorima su dugo i strahovito patili. Imovina im je opljačkana i razgrabljena.
Jerko Mitar
Ovo je Maksimilijan Tente iz Splita. Imao je 20 godina kada su ga ubili jugoslavenski partizani. Posljednji put ga je netko vidio živog u logoru u Šentvidu, gdje je u tom trenutku bilo više tisuća zarobljenika. Da je Smiljko bio živ u Šentvidu – jedino je što je svjedok mogao javiti Smiljkovim roditeljima, sestrama i bratu. Kako i gdje je Smiljko ubijen, nisu nikada saznali.
Frano Čirko
Ovo je Frane Tente iz Splita. On je brat Maksimilijana Tente. Imao je 20 godina kada je u studenom 1948. umro je u zatvoru u Lepoglavi. Umro je od upale pluća. U strašnoj zimskoj hladnoći stražari su ga bacili u sleđenu tamnicu bez prozora, s okovima na nogama. Na sebi je smio imati samo hlaće, a sve ostalo je morao svući. – Frane je bio đak Splitske klasične gimnazije. U svibnju 1947. bio je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine s prisilnim radom jer je pokušao organizirati jedan sastanak te je podijelio nekoliko letaka.
Kroz lepoglavski zatvor prošlo više od 12 tisuća političkih zatvorenika. Ti su ljudi iskusili najokrutnija mučenja, batine, glad, žeđ, iscrpljivanja. Logorom je od 1945. do 1953. upravljao major KNOJ-a Josip Špiranec, rođen 1917. u Bedekovčini. Njegovi su postupci i postupci njegovih pomagača – isticali su se Mario Senjanović iz Splita, Vinko Sitar iz Varaždina, Mirko Martinac iz Vrbovskog i Branko Kuduz iz Gline - bili zvjerski. Slijepo su izvršavali dogovore s nadređenima, vjerojatno s Josipom Manolićem. Špiranec je osobno izradio nacrt za izradu tri vrste okova: - od 12 kg, od 20 kg te od 50 kg. Na gole i bose noge zatvorenika stražari bi nabijati te željezne okove i bacali ih u samice. Zatvorenike su gušili, vješali ih, ubijati teškim predmetima. Špiranec bi dao lancima vezati čovjeka, tako da mu noge ne dotiču tlo, pa bi ga osobno do iznemoglosti udarao.- Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić trpio u tom zatvoru, izdao je prije nekoliko godina dokumentaciju „KPD Lepoglava“. U knjizi je poimence naveo 205 osoba koje su stražari u Lepoglavi ubili. Također poimence i daljnje 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana.
U takvom je paklu završio život jedva stasalog mladića Frane Tente.
Đurđica Bastjančić
Ovo je Juraj Ugarković iz Gospića. U prvim poslijeratnim godinama bio je zatvoren u kaznionici u Lepoglavi, gdje je bio izvrgnut jezivom mučenju.
U travnju 1946. , u njegovoj 26. godini, su ga i ubili.
Njegova zaručnica Višnja Sever pokušala mu je pomoći da se spasi iz zatvora i pobjegne. Radi toga je uhićena i osuđena na dugogodišnju robiju. Također i njezini roditelji. U zatvoru su podnijeli strašne patnje.
Višnja je Jurju posvetila ovu pjesmu: Na obzoru naših vidika / gase se sjećanja stara. / Za slikom nestaje slika / pepeo samo se stvara. / Zapretene pod njim / tinjaju žere / zaostala srca vjerna i čista. / Iz knjige života / listove dere Vrijeme / samo je ljubav / ostala ista.
Vesna Bušić Bihar
Ovo je obitelj Ante Perekovića iz Gornjih Bogićevaca kraj Okučana. Obitelj je imala veliku kuću, 70 jutara zemlje, pune štale blaga, uvijek dobre konje i volove, svaki dan desetak radnika na svojoj zemlji. - U svibnju 1945. Ante Pereković priključio se tužnoj povorci slavonskih seljaka, koji su u svojim seljačkim kolima vozili obitelji prema Zagrebu, a onda dalje prema Sloveniji. U kolima s Antom Perekovićem bila je supruga Mara, njegov stari otac te dvije najmlađe kćeri, djevojčice Mira i Đurđica. - Starija djeca su na taj tužni put krenula zasebno.
Ante Pereković je ubijen na povratku. Imao je ruke svezane žicom, a žica je bila provučena kroz živo meso zapešća. Njegov je otac tada već bio stradao, kod Celja. - Sin Niko, koji je imao 20 godina, ubijen je na Kočevskom Rogu. Sin Milan, koji je tada imao 22 godine, ubijen je u povlačenju, negdje kod Novske. Kći Kaja preživjela je strašnu dugogodišnju robiju u jugoslavenskim zatvorima.
Martina Zidarić
Ovo je Ankica Kuretić iz Pazina u Istri. Obitelj se neposredno pred rat doselila u Varaždin. U Varaždinu je išla u gimnaziju. U to je vrijeme upoznala Niku Perekovića, koji je u Varaždinu bio vojnik. S Nikom je krenula na povlačenje prema Sloveniji i Austriji. Postoji svjedok – čovjek koji je preživio ubijanje na Kočevskom rogu – koji je vidio da se Ankica u Šentvidu kraj Ljubljane jednostavno nije dala odvojiti od Nike. Pustili su je da ostane s njim. S njim je stigla i na Kočevski Rog. - Pa su i nju ubili.
Raguž
Ovo je Grgo Raguž – Papić iz Donje Bitunje u istočnoj Hercegovini. Sin jre Lazara i Zorice rođene Marić. Prvih godina rata bio je u Hrvatskoj zaštiti, koja je seljake istočnohercegovačkih sela spašavala od četnika. 1942. nosio je svoju nepokretnu baku Ružu u Stolac, u velikom zbijegu hrvatskog puka. --- S Bleiburškog polja ga se sjeća sumještanin kojemu je Grgo rekao da ni u kom slučaju ne želi odložiti oružje. Nitko ne zna kojom je smrću umro. A 1945. je imao 21. godinu!
Ako otvorite Humski zbornik, knjigu o Stradanjima Hrvata tijekom rata i poraća u istočnoj Hercegovini, naići ćete na stotine ljudi samo iz obitelji koje nose prezime Raguž ... A gdje su obitelji Andrun, Bender, Beno, Bošković, Butigan, Goluža, Krešić, Marić, Kuzman, Matić, Njavro, Papac, Mustapić, Perić, Prce, Puljić, Previšić, Raič, Šutalo,Vuletić! I mnoge druge!
Jelena Mališa
Ovo je Dragutin Kumpf iz Vukovara. Ubili su ga jugoslavenski partizani, negdje u Sloveniji, u njegovoj 22. godini. Na Bleiburgu je zajedno s njim bio njegov otac Mijo i osamnaestogodišnja sestra Slavica. Oca Miju su također ubili, a Slavica je pukom igrom slučaja u Mariboru izbjegla strijeljanje. U Vukovar se vratila 8. lipnja 1948. – bosa, omršavljela, kose sive od sunca i prašine, u prljavoj suknji napravljenoj od pidžame. Plakala je za ocem, bratom i zaručnikom. A plakao je i cijeli Vukovar: Partizani su u vukovarskoj Bartolomejskoj noći, nakon što su 12. travnja 1945. ušli u grad, odveli i ubili 119 Hrvata. U kotaru Vukovar ubijeno je ukupno oko 700 Hrvata. U Iloku 172, u Šarengradu 49, u Babskoj 117, a u Mitrovici više od tisuću.
Ovo je Dragutin sa svojom sestrom Slavicom, tri godine prije rata.
Milena Ivanković
Ovo je Ivica Kovačević iz Osijeka. U učiteljskoj školi u Osijeku Ivica je bio predsjednik Križarskog društva. Bio zaručen s Verom. Planirali su da će se, kada završi rat, vjenčati i biti učitelji u najzabitijem selu te tamo pomagati ljudima. - 6. svibnja 1945. Ivica se oprostio s Verom na uglu Džamije i Zvonimirove i s prijateljima krenuo na povlačenje.
Nekoliko godina kasnije jedna je djevojka Veri rekla da je Ivicu vidjela u u logoru u Šent Vidu, u predgrađu Ljubljane, a da ga je od tamo sljedećeg jutra nestalo.
Partizani su Ivicu ubili u njegovoj 21.godini. S njim su ubili i trinaest njegovih prijatelja, mladih križara, maturanata njegove Učiteljske škole u Osijeku. - Ubili su i Ivičinog brata Mirka ...
Na ovoj je slici Ivica s kolegicama i kolegama iz Učiteljske škole, u osiječkom Gradskom vrtu, 13. svibnja 1941. Slave završetak školske godine! Na slici su četiri mladića. Jedan je poginuo u vlaku od podmetnute partizanske bombe, a Ivica i mladić do njega završili su na mjestima koje zovemo Bleiburg. Mladić koji stoji potpuno desno je preživio, no njegov mlađi brat i otac se nisu vratili.
Zdravka Bušić
Ovo je Ivica Bićanić iz Gospića. Bio je odličan učenik Gimnazije u Gospiću. Maturirao je 1943. U svibnju 1945. bio je vojnik na službi u Zagrebu, no nije se povlačio. Nije za to vidio razloga. Dobričina po svojoj prirodi, od djetinjstva katolički vjerski odgojen, vjerovao je da su i drugi ljudi kao i on. Partizanski komandant Zagreba Većeslav Veco Holjevac objavio je 20. 5. 1945. službeni oglas kojim je pozivao određena godišta da se prijave novoj vlasti radi nastavka služenja vojnog roka. Ivica se odmah prijavio. I nikada se više nije vratio svojoj kući. A imao je 20 godina.
U Gospiću i njegovoj okolici stradalo je tri i pol tisuće Hrvata. S komadića Ivičine Kaniške ulice, sa svega 300 metara, između Križa i bolnice, na kojoj je onda u 23 kuće živjelo tridesetak obitelji, u drugoj polovici 1945. kada je već bio mir, nestale su 33 osobe.
Ovo je Ivičina maturalna slika. Od jedanaest učenika koji stoje u gornjem redu, devetorica su ubijena. U donjem redu sjede nastavnici i vjeroučitelji. Prvi s lijeva je vlč. Vladimir Kargačin, treći je vlč. Dragutin Kukalj, gospićki župnik, osmi je prof. Gljeb Krilov, a deveti je prof. Ivan Javor. Svi su ubijeni nakon što su partizani 4. travnja 1945. ušli u Gospić.
Goran Bušić
Ovo je obitelj Ivke i Franje Šarića iz Gospića. Imali su četiri sina i dvije kćeri. S Bleiburga se nisu vratila dva sina: Vladimir i Mihovil. Vladimir je bio završio zanat u Požegi, imao je 28 godina. Mihovil je u Zagrebu studirao ekonomiju, imao je 24. godine. O Vladimirovim zadnjim časovima obitelj nikada nije ništa čula. O Mihovilu je došao glas da je u koloni zarobljenika došao do Požarevca u Srbiji. Tamo mu se gubi svaki trag.
Karmela Čuljak
Ovo je Tomica Penavić iz Mokroga, kraj Širokog Brijega. Rodio se u siromašnoj seljačkoj obitelji. Bio je najbolji učenik Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. 1938., prigodom svoje maturalne svečanosti za nagradu je sjedio s profesorskim zborom, dok su ostali maturanti stajali. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisao je pjesme. Objavio je zbirku pjesama „Na stazama života“. – Tomica Penavić ubijen je u svojoj 24. godini negdje na Križnom putu. Za grob mu se ne zna. - Na Križnom putu ubijen je i njegov brat Mate.
Matej Batinović
Ovo je Ivo Mašina iz Preka na otoku Ugljanu. Ivo je sin Ive i Marije Mašina. Njegova su braća i sestre: Melkior, Vera, Zdenka, Davor, Marija, Veljko, Desa i Kruno. – Kao student Ivo je više puta uhićivan i zlostavljan, za ništa, radi razgovora i razmišljanja. Ivo je bio utjelovljenje blagosti, no veoma živa duha. Bio je ozbiljni vjernik. - 1954. osuđen je na 1 godinu i 6 mjeseci zatvora, skupa s ocem Rudijem Jerakom, te desetak studenata, uglavnom Prečana. Kazna mu je kasnije povišena na 15 godina zatvora. U zatvoru, u Staroj Gradiški, neprestalno su ga mučili. Svjedoci kažu da je jedva hodao, da je imao 40 kila. A onda su ga jednog dana, 1961., i ubili.
U Staroj Gradiški su stražari – sigurno prema naređenjima upravitelja zatvora i UDB-e – ubili 160 zatvorenika. 180 zatvorenika je umrlo u zatvoru – najveći broj njih od posljedica zlostavljanja.
Ovo je Ivo Mašina sa svojom braćom i sestrama, dvije godine prije rata.
Srećko Ilić
Ovo je obitelj Franje Šredla, iz Pisarovinske Jamnice kraj Zagreba. Franjo je imao suprugu Dragicu i malenu kćerku Mariju Đurđu. Na fotografiji je i Dragičina majka – dok su još bili sretna obitelj. Uskoro će Franjo morati krenuti na dugi i strašni put. Supruga i kćer nikada nisu saznali gdje je bio kraj toga puta i kakav je bio kraj. Franjo se nikada nije vratio svojoj ženi i djetetu u Pisarovinu.
Željko Tomašević
Ja sam Željko Tomašević, član Koordinacijskog odbora Kruga za trg. Poštovani, GI „Krug za Trg“ uputila je već dva zahtjeva gradskoj upravi zahtijevajući promjenu sadašnjeg naziva ovog Trga! Oba su odbijena, a obrazloženje da je za promjenu naziva Trga nužno političko suglasje svih stranaka apsurdna je nevjerodostojna izlika. Vladajuća većina je već pri nedavnom glasovanju o ulici I.L. Ribara pogazila takvo načelo! Mi s ovog skupa prozivamo sva državna tijela Republike Hrvatske zbog nepoštovanja hrvatskih i međunarodnih dokumenata koji su osudili komunizam kao zločinački bez iznimke, i zahtijevamo da primjereno civiliziranom društvu, neodložno započnu djelatno poštovati svetost znanih grobišta, iz naziva svih javnih prostora u hrvatskoj državi uklone imena komunističkih zločinaca i simbole zločinačkog komunizma, a od gradske uprave da neodložno promjeni civilizacijski sramotan naziv ovog trga i time vrati dostojanstvo hrvatskom narodu i građanima Zagreba, dostojanstvo primjereno njegovoj uljudbi i baštini! Gradonačelniku odgovaramo, da mu naziv ovog trga hrvatske kulture i znanosti ne mijenja „ulica“, nego živuće vrijednosti hrvatske, europske i svjetske uljuđene civilizacije, a sadašnji je naziv Trgu dala nedemokratska, uglavnom nepismena i sasvim zločinačka „ulica“!
Zdravka Bušić
Ljude s ovog Žalobnog zida ponijet ćemo u svojim srcima. Žalimo radi patnji kojima su u mladosti bili izloženi. Žalimo radi njihove nasilne i prerane smrti. Žalimo radi patnji njihovih obitelji.
Prije negoli krenemo u Žalobnu povorku, zapjevajmo skupa sa zborom
Maja Runje
Molimo vas da sada krenemo u žalobnu povorku oko Hrvatskog narodnog kazališta, u spomen na ljude koje je Tito poslao u smrt. Molimo Vas da u četveroredu krenete u smjeru zapada. Skinu ćemo kape dok prolazimo uz Žalobni zid. Uz Zid ćemo položiti svoju ružu. dragim ljudima na Zidu uputimo jasnu i toplu misao suosjećanja.
Krenimo sada.
Ili jesmo ili nismo!
Najjače ugrize ona uš koja se izvuče iz čarape!
Lička narodna
Iako šutnja po sudu mudraca, znači uljudnost,
Kad je potrebno, potrudi se da govoriš.
Dvije stvari su nerazumne: šutjeti kada treba govoriti,
govoriti kada treba šutjeti.
Šejh Saadi Širazi (Đulistan)
Naši glumci
Već sam gotovo ostario a još nisam razumio narod ili ljude medu kojima živim i kako se taj hrvatski narod politički ponaša. Na sebe se ljutim što nisam prije shvaćao svoju okolinu. Nadam se da će biti zanimljive pripovijesti o četiri glumca i gdje su oni akteri ili protagonisti, ali ne na daskama nego u životu. Pripovijesti su različite, ali u nutrini su iste, hrvatske.
Prvi glumac
Godinama je išla na tzv. hrvatskoj televiziji emisija o glumcima, ne sjećam se naslova, gdje su jedan po jedan glumci govorili o sebi i svojim karijerama.
Tako je došao na red i zagrebački glumac Edo Peročević. I sada ću prepričati njegove riječi u toj emisiji, prema sjećanju. Evo jedan dio Edinih sjećanja.
Događaj se zbio dok je bio još student završnih godina Akademije. Dakle, naš Edo, student glume, stanovao je kao podstanar u Draškovićevoj ulici kod neke stare ljevičarke ili partizanke/četnikuše, svejedno, koja je u ogromnom stanu živjela sama. Iznajmila mu je sobu za neke simbolične novce, pripovijeda Edo, toliko da ima društvo jer je imala dovoljno sredstava za život.
Kako priča naš glumac, bili su u izvrstnim odnosima i baba ga je često pozivala na ručak ili večeru. Sve do jednog dana... Naime, Edo kao i ostali studenti na višim godinama glume dobivali su male uloge u domaćim filmovima, kako bi nadopunili i onako skroman budžet. To su bile male uloge gdje su glumci nastupali više kao statisti, glumili su partizane, nijemce ili ustaše.
I jedne večeri, pripovijeda Edo, malo se zadržao s društvom i došao je u stan iza ponoći. Izvadio je ključ i tiho počeo odključavati vrata, medutim nije išlo. Edo je uzeo mali predah, misleći da je nespretan zbog alkohola kojega je te večeri potrošio, i ponovno počeo, ali ne ide. U to se iza vrata čulo šuškanje te gazdaričin kreštav glas:
- Tko je? Zvat ću miliciju ako se odmah ne udaljite?
Edo, sav sretan, prepoznavši gazdaričin glas:
- Gospodo, Edo je, ne mogu otvoriti vrata!
- Vi ovdje više ne stanujete, sutra u deset dodite po stvari.
- Ali, što se, pobogu, gazdarice dogodilo.
- U ovoj kući nema mjesta za ustaše!
- Kakve ustaše, pobogu?
- Ti si ustaša, vidjela sam te danas u kinu.
Tada se Edo sjetio da je u posljednjem filmu glumio nekakvog ustašu i baba je išla u kino i vidjela ga.
- Ali, gazdarice, to je samo film. Vi znate da nisam ustaša, ja sam iz partizanske porodice.
- Meni je isto, ti si ustaša a za ustaše nema mjesta u mojoj kući.
Sutradan je u deset sati Edo došao u stan i pred vratima našao sve svoje stvari. Uzeo je stvari i otišao. Babu nikada više nije vidio niti je čuo za nju.
Ono što je najgore u ovoj priči je da današnji Edo na neki način razumije ili opravdava takav potez one babe. Niti riječi prijekora što ga je zbog male ulogice u glupom partizanskom filmu izbacila, nipošto. Tu epizodu je označio pozitivnom i pohvalnom i bila mu je simpatična. Simptomatično, priča se pojavila na tzv. HRT iza siječnja 2000.
Drugi glumac
Drugi slučaj je sasvim suprotan, ali isto tako karakterističan za hrvatsko društvo, a to je slučaj varaždinskog glumaca Ljubomira Kerekeša, koji je u rugalačom filmu notornog dvojca (otac/sin) Brešan&Brešan glumio majora zločinačke JNA, stanovitog Aleksu. Nastranu što su Brešani prikazali majora Aleksu kao ridikula, smušenjaka i nesposobnog – u krajnjoj liniji ispao je i simpatičan - i koji «voli paštušutu s pomidorima i diže tegove s lokalnim bilderima", ali majori Alekse i slični sve su bili prije nego li ridikuli i smušenjaci, pobivši preko dvadeset tisuća ljudi (jesu li Hrvati ljudi?) u Oslobodilačkom ratu od 1991. do 1995. godine. Brešani su željeli prikazati da su Hrvati odgovorni za dogadaje, jer su eto Alekse, jel'te, simpaticni dizači «tegova» i ljubitelji «paštešute». Naravno, ridikuli su bili i branitelji, nu u stvarnim dogadajima su branitelji ginuli sasvim ozbiljno. Stariji Brešan svijet vidi rugalački jer je i sam i fizičko i umno ruglo, i slika i prilika svojega junaka Bukare.
I sada dolazi glavno. Poslije toga rugalačkog i bezobraznog filma, varaždinski glumac Ljubomir Kerekeš postaje najpopularniji «glumac u Hrvata». Pusti intervjui, puste uloge u filmovima i serijama, preseljenje u Zagreb i prijelaz u tzv. Hrvatsko narodno kazalište u metropoli svih Hrvata na slavnom trgu još slavnijeg i Hrvatima milijeg imena, zločinca Josipa F. Broza.
Dakle, suprotno (to je zapravo isto) Edi Peročeviću, čovjek koji je glumio zlikovca neprijateljske vojske i ratnog zločinca, virtualnog majora Aleksu, hrvatsko društvo je diglo u zvijezde. To je, zapravo, čista mimikrija jer oni (još uvijek) gledaju na JNA pozitivno, ali to ne smiju javno izreći, i onda to iskazuju slavljenjem glumca Kerekeša. A glumac koji je glumio nesretnog hrvatskog borca za slobodu, bezimenog ustašu, izletio je iz podstanarske sobice. Kada bi sve ovo bilo izmišljeno ili plod mašte, bilo bi strašno.
Gledam ovih dana, u hotelima Solaris, neki susret knjižničara osnovnih škola i bio je susret s «bardom» književnosti I.Brešana. I neizostavno se dernečilo uz hotelsku «paštašutu» dok je na platnu Marija Prskalo zazivala Aleksu. I slične palanačke burgije.
Treći glumac
Treća priča je o srbijanskom filmskom glumcu, iako ga ne volim, priznajem da je dosta dobar glumac, Slavku Štimcu, tom malom, šutljivom, ružnom autističnom čovječuljku. Nakon rata, vječito ga pozivaju u goste razni «zagrebački filmadžije» i novinari; i pred njim se sve klanja, a nesretni Slavko ne može se braniti od pustih poziva u emisije uživo, u članstva raznih filmskih i inih žirija od Zagreba do Pule preko Motovuna.
Na licu mu se vidi kako mu se sve to gadi, ali svejedno prihvaća pozive i odaziva se na razgovore gdje mu treba kliještima čupati riječi. A «domaćini» mu se dive kao što se na pravoslavnim freskama i ikonama jurodivi dive svetom Vasiliju.
I na tim «seansama» govori se o svemu i svačemu, najčešće kako je počeo kao desetogodišnjak u filmu Obrada Gluščevića Vuk samotnjak o njegovim radu s Nemanjom Kusturicom i beogradskim filmovima. Nu, nikada, baš nikada naš Slavko ne govori odakle je, iz kojega je kraja, gdje je odrastao i slično? Ni riječi; mora da je iz kraja gdje su svi gubavi ili zaraženi bjesnoćom pa nije dobro za svjetsku karijeru da se to otkrije?
Ne, nije u pitanju guba ili bjesnoća. Ima još gore. Naime, naš vrli Slavko – moj susjed preko kraškog polja Čajeri - je iz sela Konjsko Brdo, pored ličkog gradića Perušića. Sam gradić i šira okolica su etnički čisti hrvatski prostori i nema ni jednog Vlaha sve tamo do Široke Kule. Razlog tomu što je većina stanovništva 1689. (godina oslobođenja Like od Osmanske vlasti) bila turskog porijekla i tada su se «pokrstili» (prešli na katoličanstvo) i kasnije postali Hrvati. Perušićka tragedija je počela već 1918. kada su se Vlasi, sada već Srbi, dobili svoju državu i osilili se, pokazujući tko je gazda u kući. Čitavo vrijeme Stare Jugoslavije bilo je batinanja i ubojstava Hrvata na pretek. Nije na odmet napomenuti da je kralj-ciganin (Aleksandar I) četiri puta posjetio Liku od 1918. do 1934. godine, što pokazuje koliki značaj ima Lika za Srbiju.
U Drugom svjetskom ratu Perušićani su masovno išli u hrvatsku vojsku (ustaška vojnica i domobranstvo), sporadično u srpske partizane. I 45. počeo je pravi pakao, hekatombe, domaćeg življa – kako civila tako vojnika. Najmanje 1492 čovjeka, pretežno muškarci, su ubijena u Perušiću i bližoj okolici (Kosinj, Pazarišta) od travnja 45. do kraja godine. Gradić je dobio epitet «ustaškog» legla i bio je do 90. gotovo raseljen. U ovomu ratu je bio ponovno strašno razaran svakodnevnim napadima srpskog topništva s Ljubova i Ličkog Osika.
Eto, to je razlog zašto «Hrvatina» Slavko nikada ne spominje odakle je, gdje su mu korijeni. Da ga ne bi proglasili ustašom, mora se distancirati. Vjerojatno to znaju i zagrebački jurodivi pa ga to i ne pitaju. Što ćete, ili jesmo ili nismo.
Četvrti glumac
I četvrti glumac je srbijanski kazališni i filmski glumac Bogdan Diklić. U jednoj emisiji Televizije Srbije (Balkanskom uzbrdo) govori Diklić o svojim početcima, karijeri, prvim koracima u svijetu filma i kazališta. I ne lezi vraže, otkriva se da je Diklić iz Bjelovara, u Bjelovaru je završio gimnaziju i tu su mu umrli roditelji. Ali, Bogdan nije Slavko, on je Bogdan i bogami veći dio je posvetio Bjelovaru, djetinjstvu i mladosti. Kaže da i danas rado i svake godine odlazi u rodni Bjelovar i s prijateljima provede tjedan dana. Kaže da samo one četiri ratne godine nije dolazio u Bjelovar, što je razumljivo. A «naš» Slavko kutri i muči, on ne dolazi u Perušić.
I bolje, neka ni ne dolazi.
Za kraj malo Čavke:
Ante Čavka
Bitange
Brozovi učenici granice prelaze uvijek čisti.
Odijela iz vrhunskih četvrti.
Uredna kravata.
I nokti očišćeni od posljednjeg ubojstva.
Bezgrješnost zloće. Kurvinska nevinost.
Poklič: prijetnja i zatvor.
Obitavaju u tuđim kućama. Žanju tuđe njive.
Uvijek znaju odgovor na pitanja.
Koje li ih nevrijeme na Hrvatsku nanese?
Zar opet neko novo stoljeće besplodnosti ?
Sve zbog bitangi.
Bitange. Tange. Tamni zakutci svijeta.
Razkotivi bolje od pirike.
Tako traju hrvatske bitange.
Bitange su uvijek uredne. Mudre.
Znaju šutjeti kad treba.
Znaju i kad će ugristi.
Bitange uvijek prelaze hrvatske granice.
Hećim
Bjelovar, 03. lipanj 2009.
NAROD JE POBIJEDIO!?
Poslije ovih izbora 17. svibnja, za lokalnu upravu i samoupravu, mogli smo svakodnevno u medijima čuti kako se političke stranke hvale – da su na izborima polučile dobre rezultate, tj. kako su one pobijedile. Posebno smo čuli hvalospjeve nekih članova HDZ-a Ive Sanadera i Jadranke Kosor, gdje slavodobitno pričaju: u ovim gradovima smo pobijedili, tu smo osnovali ogranke i ojačali itd. Isto tako mogli smo čuti iste priče i od SDP-a. Na izbore nije izašlo 70 % građana. Pitam kakva je to onda pobjeda? Ispada da su stranke i njihovi pristaše glasali sami za sebe. Ako se to može nazvati demokracijom i pobjeda naroda – onda propast je to države.
Kako narod nije sram da to sve gleda, a još sramotnije šuti. U SDP-u se svađaju tko će biti predsjednički kandidat za Pantovčak. Sve to meni izgleda kao neko ruglo, i kao kruhobrižništvo. Gdje oni pohlepnici žele vlast, a cijelo vrijeme gledaju samo sebe. Što je onda Hrvatski narod? Pred nekoliko dana opet su zadužili državu za nove kredite, te bit će novaca opet za iste šarlatane na vlasti. Narod neka gleda kako oni troše njihove novce koje će na kraju morati vratiti oni i njihova djeca. Teška je to korupcija i kriminal. I tama se nadvila nad našu zemlju kao u paklu. Stranke su same sebi podijelile vlast. Opet su oni sami sebe izabrali. I sve dokle će to tako trajati. Ako na izbore ne izlazi 70 % građana onda je takva država osakaćena kao neki invalid od 70 posto. Kakvo smo mi to društvo i nacija?
Živimo bez rada i stvaralaštva, a svakodnevno gledamo prevarante i krivokletnike gdje varaju i dalje bez odgovornosti. Dok narod zapada u sve veću bijedu i neimaštinu. U tjedniku „Arena“ od 03. 06. 2009. na str. 14-17 možemo pročitati kako je Stipe Mesić, predsjednik RH, pomilovao drogeraša i preprodavača droge Dinu Bubića – Bubi (27) koji je dobio dvije godine zatvora. To sve najbolje govori o našem pravednom sistemu i pravdi. Mesić učestalo vrši pomilovanja štetočina, koji truju djecu i druge ljude, kradu i ubijaju,.... To je stvarno neodrživi dug prema „sotoni i vragu“, za kojega glavni čovjek šef države radi. Šta se onda čudimo kakve su nam stranke i kakav je narod. U Hrvatskoj se proizvodi „ljaga“ koja će nas sve prekriti, kao najcrnji oblaci i magla... Narod koji je navodno pobijedio, bolji život nije ni zaslužio. Očito je da su pred bogom mnogi kao živinčad.
NEZAVISNI KANDIDAT
Branko Stojković
O Hrvatskoj je riječ...
Izjava o stanju i položaju hrvatskog naroda i domovine
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nalazi se danas u najtežem stanju u svojoj povijesti kada mu se na sve moguće načine uskraćuju i zatiru njegova ljudska i narodna prava na njegovoj četrnaest-stoljetnoj grudi na svim poljima njegovog ljudskog i narodnog djelovanja.
Uskraćuje mu se čak i pravo na život u njegovoj domovini i nasilno je podijeljen i razdvojen od drugog dijela svoga nacionalnog bića u današnjoj Republici Hrvatskoj.
Hrvatski narod u Republici Hrvatskoj nalazi se u teškom stanju kada mu se nameću i određuju ciljevi i stremljenja koja ga odvlače od njegove pune slobode i nezavisnosti, blagostanja i napretka na tlu njegove domovine u zajedništvu cijeloga hrvatskoga naroda.
Isto tako, svjedoci smo da se u javnosti s razno raznih strana iz raznih razloga nameću svakovrsni prijedlozi o mogućim izmjenama i budućem izgledu sadašnjeg Ustava BiH, koji do današnjeg dana nije službeno objavljen i kojeg u stvari nitko nije ni vidio u službenoj verziji na hrvatskom jeziku. Uočljivo je da se pri tome ne govori o biti stvari, o tomu da je neodrživo i duboko nepravedno nasilno održavanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nemoralan i pravno ništavan, jer je ozakonio genocid i nepravdu, na štetu hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda, već se nažalost radi o orkestriranim primjedbama i prijedlozima mogućih izmjena Ustava kojima se u biti zamagljuju stvarni problemi ove i ovakve Bosne i Hercegovine te ih se u konačnici želi učvrstiti ili još više produbiti, prije svega, opet na štetu hrvatskog naroda. Pri tome je najvjerojatnije da je u istim centrima moći već napisan novi Ustav BiH na istim starim temeljima nepravde i nasilja nad ljudskim i narodnim pravima hrvatskog naroda.
Dakle, mnogi kada govore o promjeni Ustava BiH, odnosno Daytonskog sporazuma ne uvažavaju potrebu ispravljanja nepravde koja je u prvom redu nanesena i nanosi se hrvatskom narodu, a onda i ostalima u BiH, već traže promjenu Daytonskog sporazuma u cilju dobivanja nekih dodatnih mrvica sa stola Međunarodne zajednice kao što to traže neki iz reda hrvatskog naroda, ne shvaćajući da tako prihvaćaju i dodatno učvršćuju stanje pogibeljne nepravde nad hrvatskim narodom i domovinom, ili kao neki koji traže promjenu Daytonskog sporazuma u cilju zatiranja i preostalih prava hrvatskog naroda kojeg žele svesti na nacionalnu manjinu, e da bi lakše dobili građansku Bosnu u kojoj će postojati samo bosanci kao neki novi narod ili u drugom slučaju kao BiH podijeljenu na srpski i bošnjačko-muslimanski-bosanski dio bez hrvatskog dijela i udjela!
Zbog svega toga, potrebno je radi istine i pravde i budućnosti naglasiti da su Bosna i Hercegovina povijesno hrvatske zemlje!
U doba prije četrnaest stoljeća hrvatski narod je nastanio područja između Drave, Drine i Jadrana i učinio ih svojom hrvatskom domovinom i na području te svoje domovine Hrvatske i oživotvorio svoje kraljevstvo, svoju državu.
Sa turskom okupacijom, te poslije stvaranjem velikosrpske Jugoslavije, tamnice naroda, i nakon nje stvaranja na genocidu srbokomunističke Jugoslavije, dolazi do značajnog izdvajanja Bosne i Hercegovine iz sastava cjelokupnog hrvatskog nacionalnog područja, odnosno njenog izuzimanja iz sastava hrvatske države.
To sve je činjeno na zločinački način oduzimajući hrvatskom narodu njegova temeljna prava na samostalan državnopravni život u svojoj državi na području svoje domovine uskraćujući mu i pravo na sami biološki opstanak, a što je bilo posebno izraženo pod turskom okupacijom, te tijekom i nakon drugog svjetskog rata kada su komunističke zločinačke horde na pravdi Boga pobile preko pola milijuna Hrvata na monstruozno zločinački način da bi tako srušili hrvatsku državu i zatrli u hrvatskom narodu i samu svijest o njenom životu i ponovnoj uspostavi, te uspostavili komunističku Jugoslaviju, odcjepljujući hrvatske prostore iz jedne cjeline i rascjepljujući hrvatski narod na više dijelova da bi ga lakše uništili.
Dalje, htijenjem i borbom cjelokupnog hrvatskog naroda u oslobodilačkom Domovinskom ratu izborena je hrvatska država na području kojeg su za papirnatu socijalističku Republiku Hrvatsku u socijalističkoj Jugoslaviji dopustili i odredili neprijatelji i zatornici hrvatskog naroda, a hrvatski narod na području Bosne i Hercegovine, kao i na ostalim rubnim hrvatskim područjima u bivšoj SFRJ, našao se tako izvan novouspostavljene hrvatske države, Republike Hrvatske.
A to je neodrživo ako hrvatski narod u svojoj domovini hoće da živi u pravdi i slobodi na svojoj grudi ne gazeći svojih povijesnih, državnih i ljudskih i narodnih prava.
Stoga je potrebno neizostavno jedinstvo hrvatskog naroda oko ovih spoznaja, jedinstvo u traženju i oživotvorenju svojih neotuđivih prava u cilju stvaranja uvjeta da hrvatski narod živi u sreći i blagostanju!
To blagostanje i ta sreća mogu se oživotvoriti kako za hrvatski narod u cjelini tako i za svakog pojedinca samo u zajedništvu hrvatskog naroda u njegovoj jedinstvenoj državi, u njegovoj domovini Hrvatskoj! Ta prava nisu na štetu nikoga tko nije iz reda hrvatskoga naroda, a koji žive u zajedništvu s hrvatskim narodom na području njegove domovine!
Dakle, imajući u vidu da hrvatski narod kao jedan i jedinstven narod ima jednu domovinu, a trenutno je razdvojen uglavnom na dvije države uslijed povijesnih okolnosti i trenutnih interesa koje su diktirali neprijatelji hrvatskog naroda na sili i nepravdi to je potrebno izjašnajavanje cjelokupnog hrvatskog naroda, svih njegovih institucija vlasti, udruga i političkih stranki kao i svakog mislećeg pojedinaca koji diše jasnim hrvatskim duhom o svim ovim činjenicama i potrebnim akcijama u cilju ispravljanja povijesne i aktualne nepravde koja se svakim danom sve više učvršćuje s novim ograničavanjem neotuđivih prava kako hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini tako i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj kojem se trenutno protuustavno nameću isprazni i u konačnici razarujući ciljevi koji ga udaljuju od zajedništva i oživotvorenja pune slobode i nezavisnosti, blagostanja i napretka u njegovoj domovini Hrvatskoj.
Za odlučujuću akciju je došao krajnji čas, jer se ne smije dopustiti zaživljavanje onih rješenja koja se pokušavaju nametnuti hrvatskom narodu u cilju njegovog daljnjeg obespravljivanja i protjerivanja sa njegovih 14 stoljetnih ognjišta, te u konačnici njegovog potpunog biološkog uništenja.
Bog i Hrvati!
ing. Ante Matić, predsjednik Stranke Hrvatskog Prava
UKLONIMO MARŠALA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE !
KRUG ZA TRG
Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom
trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora maršala Tita
Pozivamo Vas na treće veliko javno okupljanje
kojim u duhu Rezolucije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkog poretka u Hrvatskoj, a povodom treće godišnjice njezina donošenja, tražimo povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora Tita.
Maršal Tito odgovoran je za masovna pogubljenja, pojedinačna ubojstva, zatvaranja ljudi u logore, mučenja i progone i zabranu svakog pluralizma. Veličanje zločinca i totalitarnog sustava ozbiljna je zapreka demokratskom napretku hrvatskog društva.
D o đ i t e
u subotu, 6. lipnja 2009. u 11 sati
pred Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu!
Obavijesti: Kordinacijski odbor Kruga za trg: Zorka Zane, tel.. 098/9684192; Zdravka Bušić, 098/1726143; Josip Miljak, tel. 091/4811367; Maja Runje, tel. 4668137 i 091/9578969; Ante Beljo, tel. 4846123; Branimir Petener, tel. 091/5388661; Tomislav Stockinger, tel. 099/2265779; Željko Tomašević, tel. 091/ 7255746; Cika Mikolčić, tel.: 091/7835938.
Poglavlje iz knjige Mladena Schwartza ...
SCHWARTZ PROTIV TITA - ANATOMIJA JEDNOG IZRODA
TITO I JA
Mladen Schwartz
I. MOJ ŽIVOT UZ TITA.
Tita nisam nikada imao dvojbenu čast osobno upoznati, ali se je rano razdoblje mojega života ipak do te mjere odvijalo u sjeni svenazočnoga "maršala", da bi se s dosta dobrim razlogom moglo ustvrditi kako sam odrastao ne samo pod Titom, pod njegovom vladavinom, nego i s Titom i uz Tita. Evo nekoliko podkrijepa za tu tvrdnju.
Vezan sam za Tita doslovce od rođenja: neka pravovjerna mamina teta, naime, inzistirala je da dobijem krsno ime Josip: prema jednom djedu, ali i prema Staljinu, a navlastito - Titu. Roditelji pak, iz nekog razloga, nisu bili odveć oduševljeni tim tipom argumentacije, te su se, u nedostatku nadahnuća, odlučili za slučajno ime, ono što ga je nosio liječnik koji je mamu u zagrebačkoj Zajčevoj bolnici porodio: Mladen (Bival).
Sjećam se tek fragmentarno prvih godina života, ali mi je među najranijim uspomenama i svjetlovid "maršalov", što je visio na zidu naspram mojega dječjeg kreveta. Nisam znao tko je ljepuškasti gospodin u odori, niti sam se o tomu posebno raspitivao, jednostavno sam predmnijevao kako je na slici prikazan netko od naših rođaka, djed, stric, ujak, što li već.
Koju godinu potom bio sam, dakako, bez pitanja učlanjen u nekakvu organizaciju mladih titovaca, to su bili oni slavni "pioniri", "pijunjiri", kako je to sam njihov vrhovni zapovjednik izgovarao, a uz to išla je i crvena marama s kapicom; ovu, mislim, nisam nikada navukao na glavu, a maramu za vratom pamtim tek u jednoj ili dvije prigode. No postojala je još i značka (također sam ju zakvačio tek kojiput, nisu to od nas osobito niti zahtijevali) s Titovim reljefnim profilom, ispod kojega je pisalo (u Srbiji sam prošao škole) "Za otadžbinu s Titom - napred!". Po prilici, dakle, "Za Dom Spremni!", samo u jugo-partizanskoj varijanti.
Iz pučkoškolskih dana je i epizoda vezana za Titov posjet "ujedinjenim narodima" u New Yorku 1960. Njegov govor prenosio je državni krugoval, baš u vrijeme naše poslijepodnevne nastave. Profesorica matematike, Draginja Babić, ostavila nam je na volju hoćemo li slušati "maršala" ili otići kući, kako smo, čini mi se, svi do zadnjega i učinili. Nije to bilo nešto osobito; već u prvom razredu učiteljica (Olga Radivojević) predstavila nam se kao "gospođa". Valja imati na umu da je to bilo vrijeme najpravovjernije jugokomunističke diktature druga Tita. Gospođa je nosila crninu jer su joj dva sina pala u četničkoj vojsci. E, ali to je bila Srbija; u Hrvatskoj vrijedila su ponešto drugačija pravila!
Te smo, 1960 godine otišli i na školsku ekskurziju, koja nas je, uz glasovitu Postojnsku jamu u Sloveniji, te Opatiju (gdje sam zaradio svoj prvi novac, 20 "para", pomažući ribaru da svoj truli čamčić zahrđalom limenkom isprazni od vode), dakako, odvela i u mitski Kumrovec, a u njemu, "Titovu rodnu". Kako smo putovali običnim vlakom bez kreveta za spavanje, cijele noći, za razliku od svojih prilagodljivih vršnjaka, nisam mogao u sjedećem stavu usnuti. Neispavanom mi se pomutila svijest, i svaki čas zaboravio bih riječ "Kumrovec". Uz pomoć nešto posoljenog limuna, međutim, i uz neki mnemotehnički trik (koji ovdje nije važan), osvježio sam svijest i pamćenje, i tako bi i nesretni "Kumrovec" uvijek iznova izranjao iz zaborava, sve dok napokon nismo sretno kročili na njegovo tlo, te posjetili i razgledali njegove znamenitosti.
Već kao dijete, međutim, počeo sam se, primjereno dobi, zanimati za politiku: znao sam imena tadašnjih vlastodržaca, njihovih zemalja, glavnih gradova... Sa zanimanjem pratio sam zbivanja kao što je bila smrt cejlonskoga (danas: Šri Lanka) predsjednika vlade Solomona Bandaranaikea (1959), dolazak na vlast nacionalnih revolucionara Nassera (1954) i Castra (1959), te generala de Gaullea (1958). Churchilla sam, u svojoj tadašnjoj neukosti, smatrao jugo-političarem (u nekom smislu i nisam bio daleko od istine!). Kada je u Parizu, ožujka 1957, umro zloglasni Moša Pijade, u našoj se kući pomalo i plakalo. A Tito je uvijek bio tu negdje. Ja sam tada risao karikature svjetskih državnika, spomenutih i drugih (Harolda Macmillana, primjerice); Tito je došao na red nešto kasnije. Još uvijek čuvam neke svoje crteže jugo-diktatora i stripove u kojima ga prikazujem s Jovankom i, recimo, Brežnjevim (Brežnjev drži maloga uniformiranog "maršala" u naručaju, a Tito preuzima od njega zapovijedi, i usput se zanima hoće li, kada umre, dobiti mjesto uz Lenjina u moskovskom mauzoleju).
II. DIVLJENJE MOĆNOM DIKTATORU.
Tita bih vidio jednom godišnje, prigodom prvosvibanjskih vojnih mimohoda u njegovoj prijestolnici Beogradu. Otac, stjecajem okolnosti časnik Titove armade, vodio me je kao dijete na te priredbe. Nije bilo samovoza, a nije se išlo niti gradskim prijevozom, jer je grad bio blokiran, nego kilometrima pješice sve do vis ? vis svečane tribine, postavljene ispred zgrade tadašnje jugo-skupštine. Tu su se postrojili Tito i njegovi doglavnici, cijela kamarila, skupa s prigodnim gostima. Iako nas je svaki put iznenadio žestoki proljetni pljusak, možda mala simbolična Božja kazna za "maršalove" grijehe, rado sam se upuštao u te šetnje, sviđao mi se preko puta uspravni, strogi i dostojanstveni Tito u odori, baš kao i moj otac, koji bi tada također navukao svečanu, tamnoplavu odoru Titova podpukovnika, a poslije pukovnika, sa svim ordenjem koje se tada nosilo cijelo, u originalnoj verziji, umjesto sadašnjih zamjenskih "vrpci". Lijepo je izgledao on, lijepo njegov vrhovni zapovjednik, a ja bih se u tom vojničkom ozračju, promatrajući moćne topove, tenkove i sve rodove vojske pod oružjem, u stegovnom, muževnom maršu (danas toga u Hrvatskoj, a i još ponegdje, više nema, vojska šeće, a ne maršira!), ponosan na oca u brižno ulaštenim čižmama, s pozlaćenom ešarpom oko pojasa, posve dobro osjećao. Tomu je, usputno, ponešto doprinosilo i očekivanje slasnog objeda: pohane janjetine, koju smo tradicionalno jeli na Prvi svibnja.
Više puta vidio sam Tita, prolazeći gradom, ili doveden iz škole na organizirani doček, kada je u otvorenom samovozu dolazio iz zračne luke, gdje bi pokupio nekoga gosta, recimo Nassera. Čekalo bi se dosta dugo, stvoreno je ozračje napetog iščekivanja, i kada bi se povorka pojavila nekih sto-dvjesto metara daleko od našega motrišta, u špaliru se već osjetilo zarazno komešanje i raslo je ugodno uzbuđenje - stižu polubogovi! "Narodni" su "milicioneri" pritom postajali oprezniji i sumnjičaviji, potiskivali su i sabijali masu, što se razlijevala prema kolniku, natrag na nogostup... U zadnjoj fazi, glave su se stale okretati, izvijati, naginjati u smjeru iz kojega se očekivao Dogođaj, prvo one bliže nadolazećoj povorci, onda one dalje, kao nekim valnim gibanjem. Napokon, olakšanje i sreća: Adventus! "Aplauz i ovacije."
Ako već ne i njegov nesvrstani gost, barem je Tito, u svojoj svjetloplavoj odori, s rukavicama bez obzira na godišnje doba, uspravna, dostojanstvena držanja i stroga, ozbiljna, vječno preplanula lica, djelovao poput Nadčovjeka. Na mene je njegova pojava ostavljala neizbrisiv dojam. Nešto od svojih najdubljih političkih uvjerenja, rekao bih, dugujem svakako nesvjesnom djelovanju ovih arhetipskih prizora moćnoga diktatora što se vozi pred masom svojih oduševljenih podanika. S prvom zrelošću, međutim, javio se kod mene i otpor spram Tita, njegove smiješne retorike, ogavnog srpskohrvatskog jezika, koliko i totalitarne tiranije, koja mi je tada u prvom redu značila nedopustivo i nepodnošljivo suzbijanje slobodne misli.
III. OTPOR SPRAM TITA: SRBIJA.
Kasnijih godina, uostalom, često bi me obuzelo naknadno čuđenje nad okolnošću da se u takvim zgodama nitko nije odvažio na atentat: unatoč mnoštvu gusto poredanih redarstvenika, naime, bilo je jednostavno nemoguće spasiti Titu život ako bi se odlučan borac - pripravan, naravno, i na mogućnost trenutačne smrti - odlučio zapucati ili dobaciti lumbardu. Otvoreni je automobil vozio polagano, i nitko nije mogao znati ima li u špaliru kakvo skriveno oružje. Milicioneri smješteni iza prozora okolnih kuća ništa ne bi pomogli. Tako je stradao i Titov predšasnik, srpski kralj, u Marseillesu 1934. Razmatrajući povijest političkih atentata, uključiv i one jugo-udbaške, izvedene protiv naših suboraca u hrvatskoj emigraciji, dospio sam zarana uvjerenju da načelno nema tih sigurnosnih mjera koje bi zapriječile odlučnog i sposobnog atentatora. Tita se dosta puta pokušavalo smaknuti; o tome postoji i literatura (Vjenceslav Cenčić, Marijan F. Kranjc). Ali, eto, ipak bez uspjeha.
Na mojemu filozofskom fakultetu pojavio se neki, već nešto stariji student-klošar zvani Steva, koji je izvrsno oponašao Tita (pa su, po oponašatelju, i samoga Tita studenti - bilo je to vrijeme Šezdesetosme! -konspirativno znali nazivati "Steva"). Redarstvo bi ga tu i tamo uhitilo, ali ubrzo i pustilo, nakon što je i policajcima, na njihovu izričitu zamolbu i osobito zadovoljstvo, odimitirao "maršala". Pod njegovim utjecajem, i ja sam se dao na posao imitacije, isprva bez publike, sâm u potaji svoja četiri zida, i zaključih da mi ide. Odonda bih povremeno glumio, koristeći standardne mu teme, diktatorov glas i retoriku, nu tek za odabrane pouzdanike: od srodnika pa nadalje. U obitelji i rodbini nailazio sam na zahvalne slušatelje. Njihovo negdašnje naivno prihvaćanje yu-danosti već je bilo dobrano splasnulo, moja je teta, tajnica Koče Popovića, sa svojim šefom otvoreno razgovarala o Titu i Jovanki (jedna druga, daljnja teta, nakon susreta s njom, hvalila ju je kao "finu damu" [sic!]), pa je zbog frivolnih natuknica o garderobi te dame, izrečenih za Titova državnog posjeta u Meksiku, ona prva teta zaradila prijavu na Udbi, od koje ju je potom spasio rečeni Popović; bila ju je prokazala jedna stjuardesa, u kojoj je moja teta krivo prepoznala sličnomišljenicu, pa joj se nesmotreno bila povjerila. Glede Tita, bila je sklonija povoljnim površnim dojmovima. Tako je pripovijedala o jednom službenom putovanju brodom Queen Elisabeth s Titom kao šefom izaslanstva (Tito je volio ploviti brodom, trajalo je dugo i bilo ugodno). Sa simpatijama je opisivala njegov život na plovilu: ustajao bi već u 4 sata i odmah išao plivati u bazenu. A kada su jednom za večeru poslužili običan grah, "simpatični i skromni" vladar spontano je uskliknuo: "To bi svi bogovi jeli!".
Osobito mi je pak bilo zanimljivo raspravljati o Titu s njegovim negdašnjim bliskim suradnikom, a tadašnjim disidentom, Milovanom Đilasom, kojega sam kao student hrabro posjećivao u njegovu beogradskom stanu, znajući da Udba sve prisluškuje, snima i zna (dva su puta zbog tih dijaloga zvali na policiju mojega oca). Đilas, premda u sukobu s Titom, koji ga je i zatvarao, nalazio je za njega lijepih riječi, pa ga je zapravo morao braniti od mene, jer ja za jugo-komunističkoga glavešinu nisam imao nimalo milosti. Đilas mi je spočitavao da Tita odbacujem odveć intelektualistički, te je isticao Titovu načitanost, osobito u području povijesti. Usput, Đilas mi je prvi uvjerljivo i argumentirano, iz prve ruke, govorio protiv pučkih legendi o "dva Tita", koje ionako nisam uzimao odveć ozbiljno.
Kako sam posjećivao Đilasa, tako sam došao na pomisao da se javim i Titu u audijenciju, te s njime popričam "o svemu i svačemu". Naravno, pitanje je bi li me htio primiti. Moj prijatelj Mirko odvraćao me je od te ideje, u strahu da bi stvar mogla loše završiti. Možda i bi, jer da me je Tito pozvao, svakako ne bih pred njim imao odveć dlaka na jeziku. (Znakovito je da mi se poslije Tito znao javiti u snu, bio je pristojan i s njime sam govorio dosta otvoreno. Potom sam sanjao kako je, nakon što mu je smrt već bila neupitna, oživio, uskrsnuo, i nikako da konačno ipak umre, nego i nadalje, već prastar, poput zombija vlada svojom jugovinom na sreću kukavnih joj podanika.)
Moj otpor titoizmu očitovao se neizravno i u nekima od prvih objavljenih tekstova i javnih predavanja, pa i jednoga TV-nastupa (o Voltaireu), u kojima sam dosta smiono napadao marksizam-komunizam i sugerirao za to vrijeme manje zlo - višestranačje. O razlozima protiv Jugoslavije i uopće o nacionalizmu osvjestio sam se, usred Beograda, tek s nadolaskom Hrvatskoga proljeća. Nošen i tim razlozima, dospio sam nakon dovršenoga studija u njemačku emigraciju; otišao sam u zadnji čas, saznavši preko svojih veza da mi Titova Udba kani oduzeti putovnicu.
IV. BORBA PROTIV TITA: EMIGRACIJA.
U Njemačkoj sam otkrio da "gostujući radnici", koje je Tito tako nesmiljeno najurio iz Domovine, još uvijek obdržavaju naivnu povoljnu predočbu o jugokomunističkom vladaru, štoviše i tamo vani njeguju nešto od njegova kulta. Hrvatski pravoslavac Đuro nazivao bi ga familijarno "Čika Joso", koji "nas je učio" ovom ili "naučio" onom. Meho iz Bosne hvalio je Tita da ih je, muslimane, "priznao kao naciju". Da ih je on kao naciju izmislio, eda bi smanjio hrvatski korpus, to nije bio spreman prihvatiti.
Nu, vrlo brzo sam se povezao s vodećim emigrantskim političarima (Vinko Nikolić, Ivan Jelić, napose Bruno Bušić i Franjo Mikulić...), i tako je započela moja zdušna, sustavna, organizirana borba protiv Tita i partije, komunizma i Jugoslavije, a za obnovu suverene i samostalne, slobodne, nezavisne Države Hrvatske: mišlju, (govornom te pisanom) riječju i djelom; velikih propusta, nadam se, nije bilo.
Zauzvrat, Tito, ili njegova kamarila, stavili su me na dvije svoje odstrijelne liste. Koliko su te liste bile službene ili pak neformalne, ne mogu procijeniti; naši ljudi iz Hrvatskoga Državotvornog Pokreta, kako su mi rekli, došli su do deset imena preko svojih veza u jugoudbi. Ja sam se našao na drugom mjestu, odmah nakon predsjednika HDPa- Štedula, a slijedili su i naši kameradi: Eljuga, Mijatović, Đurasović, Damir Đureković (sin već ubijenog Stjepana), Sopta, Vujićević, Milković i franjevac Darinko Leon Galić. O tome je izvijestio i prvi program njemačke dalekovidnice ARD u svojoj tjednoj političkoj emisiji "Report" Güntera von Lojewskog. Njemačko redarstvo me je također pozvalo da mi javi o mojoj ugroženosti, pa sam se, ponijevši sobom samokres Smith & Wesson, što sam ga dobio od kamerada Marasa, sklonio u Schwarzwald dok se situacija nije malo slegnula. Doista se i slegnula, i na mene poslije nije pokušan atentat. Možda to trebam zahvaliti i samom Titu, iz motiva o kojima ovdje ne želim nagađati. A zbog onoga oružja koju godinu poslije imao sam problema s njemačkim sudom, jer sam ga jednom zgodom, ugrožen od čovjeka kojega sam (očito krivo, ali s dobrim razlogom) smatrao titovsko-udbaškim otmičarem, uporabio bez oružnog lista.
Spram Tita nisam osjećao nimalo osobne mržnje; ako ga nisam povremeno prezirao, ili mu se pomalo izrugivao, kao i prije u jugi, smatrao sam ga naprosto respektabilnim, ali smrtnim neprijateljem kojega valja pobijediti. Kao i moji suborci, s nestrpljenjem sam, brojeći godine, očekivao metuzalemovu smrt, koja nikako da nastupi. Nju također nisam shvaćao kao zavrijeđeno okončanje individualnog usuda ili ispunjenje neke zemaljske pravde (tim više što je živio dugo i ugodno, i nije na ovome svijetu ispaštao za svoje nepodobštine, pa ni kasna smrt ne bi na tomu ništa promijenila!), nego kao politicum: kada Tito umre, sve će biti drugačije, i otvorit će se nove mogućnosti nacionalne politike. Na zidu mi je visio vlastoručni obojani crtež-karikatura "maršala", na koji sam dopisao, igrajući se riječima: "Lang leb(t)e Tito" (Živio Tito / dugo je živio); uz njih, crticama sam, poput zatvorenika, označavao protekle godine čekanja na slobodu, te na sliku, pomalo morbidno, zalijepio cvijet ljubičice (Titov nadimak), koji je, kako je dugo vrijeme proticalo, koliko god začudno žilav, naravno sve više venuo.
Kada su koncem 1979 bili zaredali "liječnički bilteni", što sam ih redovito pratio na tadašnjem zagrebačkom krugovalu, nabavili smo dvije boce prvorazrednog pjenušca (crvenog, respektirajući Titovu političku orijentaciju), namijenjene da se svečano ispiju na dan objave njegova preminuća. Po mojem računu, on je biološki umro 14. veljače 1980; to se moglo zaključiti po promjenama u sadržaju i tonu krugovalnih "biltena" te radio-programa (ozbiljna glazba!) ali i nekim gibanjima u Beogradu. Nu, nakon toga započinje tobožnji oporavak: očito drugovi još nisu bili pripremili grob, pokop i proceduru naslijeđa. Već sam se pobojao da će nam se pjenušac pokvariti: službeno je Tito umro tek 4. svibnja, par dana prije svojega 88 rođendana. I dok smo, nakon izvanrednih vijesti na njemačkoj TV, pili dugo žuđeni šampanj, nazvao je pukovnik američke vojske, negdašnji ustaški ratnik, pripadnik slavne Handžar-divizije, već spomenuti Ivan Zvonimir Maras (uostalom, brat glasovite glumice Nele Eržišnik), i samo izustio: "Mladene, krepao "maršal"! On je Tita uistinu mrzio, ujedno, kao i ja, štujući u njemu neprijatelja; ali, kao vojničina, nije mogao a ne spomenuti i Titov čin, što ga je Tito sam sebi bio nalijepio oponašajući svojega duhovnog oca, "generalissimusa" Staljina, u danima svoje šumske gerile.
Usput rečeno, njemačka se TV, uz spomenutu izvanrednu, Titovom smrću izazvanu emisiju vijesti, koju godinu prije proslavila još jednim titoljubnim ispadom, vezanim za objavu jedne druge smrti: kada je, naime, koncem svibnja 1976, umro najveći njemački filozof XX stoljeća (a ne-njemačkih ionako baš nema odveć!), Martin Heidegger, u udarnim večernjim vijestima na prvom programu, ARD, glavna je vijest bila proslava Titova "rođendana" (slavilo se 25., a rođen je zapravo 7. svibnja!), i tek nakon toga nacija je doznala o nestanku genijalnoga mislioca, koji je "bio kontroverzan zbog svojih simpatija za nacional-socijalizam" - ništa drugo!
U razdoblju oko Titove smrti pojavilo se nekoliko važnih knjiga o njemu, koje sam tada sa zanimanjem čitao: još ranije, knjigu projugoslavenskoga novinara (poslije skupo plaćenog hrvatskog konvertita) Carla Gustafa Ströhma, punu brige za opstanak J. nakon T., a sada biografije i analize iz pera grofa Razumovskoga te Hansa Petera Rullmanna, koji mi je, prije izlaska iz tiska, bio nabavio i rukopis Đilasove knjige o Titu...
V. POSLIJE TITA.
Nakon Titova odlaska na onaj svijet napisao sam za bušićanski australski "Hrvatski tjednik" osebujni nekrolog, svoj obračun s njim, koji je dobro odjeknuo u našim krugovima radikalnih državotvornih nacionalista. Iznio sam sve što je o pokojniku bitno, obuhvatio različite slojeve i dimenzije njegove pojave, a glavna mi je teza bila da je on Hrvatsku osjećao preskučenom za svoj format, te je zato preuzeo integralno jugoslavenstvo, štoviše, uzurpirao je i jednu od ključnih uloga na svjetskom planu (Istok - Zapad - Treći Svijet!).
Uz ovu ozbiljnu raspravu, za isto sam glasilo u više nastavaka pisao i groteskni igrokaz o "dugom umiranju, smrti i pokopu Jean-Paula Sartrea kako ih prikazuje trupa liječnika, bolničara i bolesnika Kliničkog centra u Ljubljani pod komandom generala Koče Popovića". Tih je dana, naime, umro i glasoviti francuski spisatelj Sartre, kojega sam za svoju svrhu bio identificirao s Titom, "Živom Lješinom". Koča se u igrokazu zove "Drljača" (po instrumentu kojim je, u ratu protiv Nezavisne Države Hrvatske, likvidirao svoje njemačke i hrvatske zarobljenike zakopane do grla u zemlju), njegova je žena Lepa (Perović) postala "Ružna", Titovi "nasljednici" Koliševski i Doronjski dobili su imena "Nula" i "Ništica" i sl. Naslov pak moje groteskne drame aludira na igrokaz Petera Weissa "Progon i umorstvo Jean-Paula Marata kako ih izvodi glumačka skupina pacijenata iz ludnice u Charentonu pod vodstvom markiza de Sadea". (Kada sam već kod kazališta: zamišljao sam da bi Tita na filmskom platnu dobro mogao igrati glasoviti Toto, kao komičar, a i zbog sličnog nadimka. Staroga Tita mogao je odglumiti i drugi komičar, Chaplin, koji mu je u poodmakloj dobi i fizički bio nalik. Titove likove u partizanskim propagandnim spektaklima "Neretva" i "Sutjeska" pak odgledao sam i, unatoč namjeri redateljâ Bulajića i Delića, te inače izvrsnom velško-američkom glumcu Burtonu, doživio ih uistinu komično.)
VI. BORBA PROTIV TITA: HRVATSKA.
Treća je etapa mojega "suživota" s Titom nastupila s mojim povratkom iz emigracije u Domovinu 1990. U početku nismo na njega ni mislili: tvorevina mu se uvjerljivo raspadala, Hrvatska se osamostaljivala, navlastito kroz junački obrambeno-osloboditeljski rat, obnavljale su se hrvatske svetinje zbog kojih je "maršal" u svojemu dedinjskom grobu jamačno rotirao poput propelera. Ali, nije dugo potrajalo, a zahvaljujući dobrim dijelom i nenadvladanu titoizmu samoga Franje Tuđmana, nekoć Titova partizana i generala, - počeo nam se šumski kolovođa vraćati na mala vrata i kroz prozore.
Kada je hrvatski rat okončan dvojbenom pobjedom, a Hrvatska ostala u okljaštrenim avnojskim granicama Đilasa i Moše Pijade, nastala je isprva potiha, pa potom sve glasnija i žešća restauracija onoga što se moglo restaurirati od Titovine i njezina nositelja. Crvene jugo-sablasti, što ih je Tuđmanov režim bio ostavio nedirnutima, nu dotle ipak šćućurene u svojim mišjim i štakorskim jazbinama, stale su sada sve nametljivije pomaljati ogavne si glavurde na svjetlo dana.
Privremeni je vrhunac to restauratorsko gibanje dostiglo u svibnju 1996, na službeni Titov rođendan, kada se klika titovskih fosila, na čelu sa Srbinom Savom Zlatićem, okupila, slobodno koliko i besramno, usred Zagreba, eda bi utemeljila nekakvu udrugu prijatelja JBT-a. Sada pokojni Ivo Pukanić, tadašnji glavni urednik tjednika "Nacional", koji mi je u to vrijeme, kao neistomišljeniku, davao razmjerno dosta prostora i publiciteta, zamolio me je da odem na titovski skup i o njemu napišem prikaz za njegov list. Pristao sam, čak su me partizani i pustili ući, jer sam im predočio improviziranu iskaznicu "Nacionala". Ali, kada je crna misa započela, i kada je predsjedajući Savo izrekao neku frazu u slavu svojega "maršala", iz mene je progovorio zdravi instinkt: bez ikakva promišljaja, posve neplanirano, uzviknuo sam pred jugo-bandom "Dolje Tito!!!". Da sam naime promislio, ne bih to učinio. Bio bih doveo sa sobom desetak naših crnokošuljaša. Ovako su me partizani (Anđelko Runjić pratio je to nekim rezigniranim pogledom, kako se poslije vidjelo na snimkama) jeftino svladali, izvukli iz dvorane, i još su me podlo gurnuli da sam nespretno pao na pod, te smjesta šmugnuli natrag na svoj avnoj. Nije to baš bila scena kojom bi se čovjek ponosio; ipak, drugi dan sve dnevne novine, a poslije i neki tjednici, izvijestili su o dogođaju na udarnim mjestima. Novinari su se stali kriptomanski natjecati u nagađanju o skrivenim motivima mojega čina. A nije ih bilo.
Budući da sam "Nacionalu" ostao dužan reportaže s nekrofilne seanse, umjesto nje napisao sam veliki članak o svojemu gledanju na Tita, u koji sam uklopio i dio onoga što sam svojedobno bio iznio u australskom HT-u. Poslije sam sastavio još dva ključna napisa o Titu: "Tito kao fašist" (objavljen u tjedniku "Hrvatsko slovo"), te "Titotrg" ("Za Trg krug - uz druga je drug" - uvršten u moju slijedeću knjigu "Zloduh nevremena").
VII. TITOTRG.
Koncem iste 1996, kada se dogodila i epizoda s društvom JBT, organizirao sam s našim novodesničarima spektakularnu akciju na "trgu maršala Tita". Trebalo je simbolično preimenovati to mjesto u "Trg Poglavnika dr. Ante Pavelića", uz argument da je ovaj svakako zaslužniji za Hrvatsku od Tita; ako bi netko progovorio o Pavelićevim "zločinima" (protiv hrvatskih neprijatelja!), trebalo je uzvratiti Titovim zločinima protiv vlastitoga hrvatskog naroda, koji se je usudio obnoviti i braniti svoju državu.
Dolazeći na Titotrg, ugledao sam more redarstva i čitavih šest zelenih marica autobusnoga formata: očito su očekivali veliki skup i računali s masovnim uhitbama, a za samu akciju vjerojatno su doznali prisluškujući brzoglas, ili pak od svojih uhoda u redovima novinara koje smo bili pozvali. Pred pločom s Titovim imenom na uglu zgrade u kojoj je smješten Muzej za umjetnost i obrt postrojio se red naoružanih redarstvenika; tek su šutjeli i čekali što će biti. Ja nisam pokazao da na njih svraćam pozornost, nego sam, gledajući kroz njih, zapovijedio svom čovjeku da se popne na već pripravljene ljestve, pa da također spremnim alatom iščupa gadnu ploču. Vođa postrojenih nato je morao reagirati, upitavši me za naše nakane. Hoćemo preimenovati ovaj trg, rekoh. On je odgovorio da to ne možemo, a ja sam ga, hineći naivnoga, upitao: Zašto ne? Murjak je kazao da to može samo gradska skupština. Ipak sam ga još uspio nagovoriti da nazove ured ministra unutarnjih poslova i zatraži od njega potvrdu da mi to doista ne smijemo. Nakon nekoliko minuta policajac je raportirao da se i ministar (tada je to bio Ivan Jarnjak) protivi našoj akciji. Naravno, cijeli je taj dijalog bio neodoljivo smiješan, ali sam se do kraja suzdržavao, očitujući savršenu ozbiljnost. Zapitao sam, kada je tako, bi li nam ipak dopustio da tek nakratko, uistinu samo simbolično, preko Titove ploče zaljepimo našu, što također nije odobrio, ali nas nije niti pozvao da prestanemo i odemo. To sam maksimalno iskoristio: ja i moj suradnik dali smo opširne izjave za "Dnevnik" HTVa, tumačeći smisao naše akcije. (Navečer je TV dio i donijela.) Uto nam se, uz naše već okupljene pristaše, pridružio i veći broj znatiželjnih i ne baš nesklonih prolaznika, a jedan član Desnice krasnoslovio je pred okupljenim mnoštvom tekst naše nove himne. Sve je to potrajalo oko jednoga sata, a da poredano redarstvo ni najmanjom gestom nije "uredovalo". Zato sam im, prije našega odlaska, zahvalio na razumijevanju i korektnosti, što su oni rado čuli.
Ova promičbena akcija dobila je zanimljiv epilog. Akcija na Titotrgu događala se u vrijeme boravka oboljeloga predsjednika Tuđmana u Americi. Nisam imao u vidu njegovo odsuće (za razliku od prosvjednikâ u prilog "radija 101" na Jelačić-placu); to je posve slučajno koincidiralo. No, nešto poslije Tuđman je dao interview izraelskom dnevnom listu "Jerusalem Post". Židovi nisu voljeli Tuđmana, ali im se on rado ulagivao, što je pokazao i ovom prigodom. Novinar ga je optužio da vraća "imena fašističkih trgova", a Tuđman se branio da su lokalne vlasti, mimo njega, imenovale ulice po Mili Budaku, no da postoji i ulica komunista Divka Budaka. To je valjda trebalo zadovoljiti zasigurno ne-komunističkog Židova! Uslijedile su ove riječi: "Onemogućili smo takve pokušaje koji su bili ne samo glupi, nego i provokatorski; neki su pokušali čak, molim, bio je to jedan Židov, koji je htio da se glavni trg u Zagrebu nazove Trg Ante Pavelića. To smo onemogućili..." (završio je podsjećanjem da on gradi Hrvatsku na antifa-tradicijama, te da su Židovi bili uključeni u hrvatski nacionalni život).
Imam poštovanja za tadašnjega predsjednika (bio sam s njim u kontaktu iz emigracije, napisao o njemu veliku knjigu Hrvatska nakon Tuđmana...), premda sam, s mnogo razloga, spram njega i kritičan. Ali, ovako se, kao šef Države Hrvatske, držati na preslušavanju od židovskog piskarala...! Tuđman je sam ispao nepametan kada je ustvrdio da je spriječio moj pokušaj preimenovanja Trga: kao da je taj pokušaj inače doista mogao uspijeti! Osobito je pak jadno, nespretno i savršeno neumjesno djelovao njegov, za židovske uši smišljen "argument" kako je on dobar hrvatski titovac, koji od "židovskih ustaša" brani svojega jugokomunističkog idola. Židovskom se demokratskom novinaru vjerojatno sve pomiješalo u glavi, što zacijelo nije bila Tuđmanova namjera!
Još smo dvije ili tri akcije protiv Tita poduzeli: paljenje njegove slike, prikupljanje potpisa za uklonidbu njegova imena s trga, a nadasve zacrnjivanje svih ploča s njegovim imenom. Kada se početkom 2008 započelo s kampanjom "krug za trg" profesora Jurčevića i ostalih s umjerenoga krila patriotske desnice, nisam se u tome mogao prepoznati. Teško mi je bilo shvatljivo kako organizatori, istina, uz razmjerno veliki broj sudionika prosvjednih skupova, njihovu dosta dobru režiju i često sazivanje, očekuju uklanjanje Titotrga upravo od zadrtih titovaca kakav je, primjerice, šef države Mesić. Ili od "europske unije", na čiji se dokument o osudi komunizma naivno koliko i neukusno podanički pozivaju, baš kao da EU u Titu ne vidi prvorazrednog antifa-saveznika, i kao da nam EU nije neprijatelj u najmanju ruku koliko i Tito! I titoljubnog neprijatelja iz udružene antihrvatske fronte s druge strane trga prosvjednici su uljuđeno tolerirali, i u svojim govorima Titu zamjerali jedino to da je bio komunistički tiranin (s visokim mjestom na nekoj toplisti vodećih masovnih ubojica). Nije se čulo zamjerke njegovu jugoslavenstvu! Pritom bi se od Tita posve lijepo moglo učiti o nesmiljenoj borbi protiv neprijatelja, dakako, s obratnim predznakom! I čemu sve to? Tek da bi se, u ponižavajućim kružećim "četveroredima", zavapilo za imenom "kazališni trg", tako da trgaši demonstriraju vlastitu benignu apolitičnost!
Na završetku prvog od tih skupova prišli su mi ljudi Nove TV i zamolili me za izjavu. Kazao sam nešto od ovoga ovdje iznešenog (donijeli su navečer samo djelić), ali sam jedva došao do riječi, jer je jedna Jurčevićeva baba bijesna mahala rukama pred kamerama i nekog smetlara u fluorescentnim bojama tjerala da mi onemogući govoriti. Točno u Titovu stilu! Poslije su zanovijetali da sam se tamo "pojavio kao provokator", dočim me je "javni medij" tek molio da izrabim svoju demokratsku slobodu mišljenja i govora, i to kao privatna persona, u svoje osobno ime, što ničim nije moglo kompromitirati okupljene umjerenjačke titotrgovce i njihove strašljive, koliko i ljubomorne organizatore. Ali, čim je netko imalo žešći, umjerena ga desnica proglasi "štetočinom". No, nije moja krivnja što oni ne uspijevaju sa svojim preimenovanjima; da su i sami žešći, možda bi se i izborili. Njima je, međutim, važnije da budu "antifašisti", premda ih druga, antihrvatska strana Titotrga svejedno krsti "fašistima"!
Koliko su iluzorne nade boraca za promjenu Titotrga, zorno pokazuju i reakcije. Nitko ga ne će mijenjati, nije to htio ni Tuđman, koji je, unatoč fiksaciji za šumskoga "maršala", ipak bio manje zadrti titovac negoli njegov nasljednik Mesić & Co. Ja sam držao da se Tuđman protivi micanju Titova imena jer trg želi sačuvati za sebe. Bilo to točno ili ne, nakon smrti nije ga dobio, nije dobio ni nešto skromnije, dobio je tek jednu ogavnu pasju promenadu, koja četveronožnim ljubimcima služi i kao WC.
VIII. TITOREVIVAL.
A udružena titoljevica uzvratila je po prilici da Tito možda i ima nekih grijeha, ali da se oni ne žele zbog toga odreći slavljenja njegovih zasluga. Kako su to groteskno formulirali gradonačelnik Bandić i faktični predsjednik RH Puhovski, možda dakle ipak nije dobro da trg nosi ime "maršala Tita", no neka se stoga nazove trgom "predsjednika Tita". I tako je Tito postumno postao homo duplex, pretvoren u shizofreničara, u čijim iznutricama nasmrt ratuju genocidni zločinac "Maršal" i hrvatski domoljub, tvorac hrvatske države (sic!) "Predsjednik". Točno, doslovce, prema jednoj fotomontaži beogradskih novinskih naslova, što sam ju osamdesetih bio složio za naš australski "Hrvatski tjednik": "Predsednik Tito nokautirao maršala Tita".
A što bi bile te navodne Titove zasluge o kojima govore prijatelji Tita-na-Trgu? Ma nisu to samo prijatelji Titotrga; oni su sudionicima jednoga mnogo šireg, organiziranijeg, drskijeg pokreta koji zavrijeđuje jedino naziv Tito-revival, oživljavanje pokojnikova "lika i djela", ugleda, kulta i autoriteta još neviđenom upornošću, snagom, strpljenjem, ciljano, smišljeno, djelotvorno... I dočim je Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, posve po prokušanom jugo-receptu, pretvoren naprosto u zločinačku non-person, i to je causa finita i o tomu nema zbora niti pogovora, e, Tito je nešto drugo, on je simpa, on je naš, frajer je, faca i brend, on je "Josip Broz dobar skroz", on je familijarni "kumpanjo" (kao pas Šarko Miljenka Smoje), "tužni drug maršal" (feralovac Marinko Čulić); o njemu se usred ove Hrvatske (inače nastale na smrti juge!) snimaju filmovi puni titoljublja čak i ako su pomalo ironični, a na "osmi mart" (2009) Titov propagandist, bosanski Srbin Zdravko Čolić ("mi ti se kunemo") priređuje trijumfalni povratnički koncert u zagrebačkoj "Areni". Titovim se obožavateljima pridružuje i negdašnji pravaš Anto Đapić, povijesno netočno hvaleći "Titovo Ne Staljinu" (bilo je obratno!), Titov (?!) povrat Istre i Dalmacije (u Veliku Srbiju!) itd. itd.
U isti mah, Titove se nepodobštine poriču, umanjuju, opravdavaju, razumijevaju, brane. Tita se oslobađa krivnje za Bleiburg, bagatelizira se njegove krvave poslijeratne progone, tvrdi se da "nas" je uveo u tabor ratnih "pobjednika" (Hrvate bome nije!), nalazi se riječi isprike za Goli otok jer da su tamo bili zatočeni staljinisti. Ali su tamo bili zatočeni i hrvatski nacionalisti, a Tito je prema svojim protivnicima nastupao u najboljoj staljinskoj maniri. Ustvrđuje se da nije bio diktator (što je još najmanje zlo!), jer da je narod za njega glasovao (kao da se to isključuje!). U zaslugu mu se upisuje da za njegove vladavine nije bilo "bratoubilačkog rata". Pa naravno da nije, za to se brinula njegova čvrsta ruka koja je, pod fiktivnim programom "bratstva-jedinstva", a on je značio gušenje hrvatstva na način mira groblja, učinkovito provodila velikosrpski teror. Po Titu su, vele, nazvane i mnoge ulice svjetskih gradova. I što onda? U Parizu ima ulica nazvanih po srpskim kraljevima koji su stvarali netitovsku jugu, jedna se zove po gradu koji nosi Staljinovo ime, a afrički državnik, feldmaršal Idi Amin Dada bio bi podigao u Kampali svoj spomenik Adolfu Hitleru, da mu to zapadno-istočni antifašisti nisu izbili iz glave.
Najgroteskniji je protitovski argument, međutim, onaj o neviđenom broju državnih izaslanstava i šefova država na Titovu pokopu, i titovci ga ponosno uvijek iznova ponavljaju. Razumljiv je ponos Titovih pristaša, ali za njega nema osobitog temelja. Mrtvomu Titu nisu došli odati posljednju počast jer je bio anđeo ili hrvatski nacionalist. Došli su jer je, svojom afirmacijom svjetske mezimice juge, te spretnom politikom laviranja u vlastitu interesu, postao korisnim instrumentom kako komunističkog Istoka, tako i antikomunističkog Zapada, a jednako i one treće varijante kojoj se, pod imenom nesvrstanoga pokreta, nametnuo za čelnika. Navlastito su se pak došli pokloniti mitologiziranom vođi antihitlerovskog i antistaljinskog otpora, što god o ovomu govorila nepristrana povijesnica. Od te Titove kozmičke omiljelosti Hrvatska uistinu nije ništa imala, a sada ima još i manje. Ali se titovanje nesmetano nastavlja i ne nazire mu se kraja. Ekstremno je to stanje duhova izrazio sin šibenskoga jugopartizanskog terorista, Ivan Ninić, riječima: "Tito je najveći Hrvat svih vremena!". - Možda najveći, ali Hrvat sigurno nije!
I tako, što više protječe vrijeme, Tito nam je miliji i draži. Uz obilje zasluga, lako mu se, baš kao i komunizmu, oprosti koji "ispad". Nisi mogao ni ti ostati nevinašce, tepaju mu. Kažu li tako i Staljinu, Hitleru, napokon, Poglavniku, koji su nedvojbeno imali golemih zasluga sa svoje narode? Ne, ne kažu, samo Titu. Umjesto detitoizacije, stoga, dobismo detuđmanizaciju, umjesto poništenja jugovine, propast hrvatske države u nečemu što bi se moglo samo još nazvati jugom u malomu. Nedvojbeno znatan dio krivnje za to stanje snosi obnovitelj državnosti, Titov general Tuđman, koji je "maršalu" ostao vječno zahvalan jer mu ovaj nije dao "napakirati" veću zatvorsku kaznu. Ali da Tuđman nije lansirao doktrinu o Titu-Hrvatu, koji je svojim ustavom iz 1974 tobože omogućio kasnije izdvajanje Hrvatske u samostalnu državu, teško bi bilo zamislivo današnje titovsko orgijanje s otvorenim javnim zagovaranjem jugodiktatora, kumrovečkim dernecima, žilavim uščuvanjem zagrebačkoga trga "maršala T.", toplistama popularnosti s Titom na vodećem mjestu... Ohrabrivši se režimskim držanjem, oni crveni partizanski fosili, što su već odavna izmilili iz mišjih rupa, redovito se okupljaju na proslave svojih protuhrvatskih ofenziva, a nitko drugi doli glavom i bradom sâm šef posthrvatske pseudodržave predvodi svojim falšnim baritonom njihova arlaukanja "po šumama i gorama".
Stvorena je štoviše jedna osebujna koalicija bivših jugokomunističkih partizana (sada se eufemistički nazivaju "hrvatski antifašisti") s različitim strujama nove ljevice i lijevog liberalizma (anarhisti, feministi, zagovornici "životinjskih prava", homoseksualni agitatori i njima slični), kojima je zajednička mržnja na nacionalizam, državu, hrvatstvo, desnicu, konzervatizam, pa u tom sklopu, na platformi jedinstvene i militantne protuhrvatske jugorestauracije, nalaze zajednički jezik i zazivanjem Titove sablasti. Kroz taj proces zorno se potvrdilo kako Hrvatska, ako ne će biti ustaška, ili barem vjerna onomu zdravom i neprolaznom u ustaškoj tradiciji, mora biti partizanska i titovska, što će reći - jugoslavenska. Tertium non datur.
Pritom glavni nositelji jugoslavenske ideje i prakse, Srbi, nemaju titovskih kompleksa. Oni, koji su jugoslavenštinu isprva nevoljko preuzeli od naivnih hrvatskih fantasta, vrlo su je brzo znali prenamijeniti za svrhe velikosrpskoga miniimperijalizma, i zato i danas za njom tuguju. Ali im Tito ne nedostaje, on je za njih oduvijek bio "ustaša", dočim su jugoformulu povezivali sa srbomonarhističkim korijenima i baštinom četničkoga pokreta. Premda je Tito vodio svoju državu u otvorenoj koaliciji s tim velikosrpskim pokretom, Srbi su vrlo brzo, odmah nakon Titove smrti, započeli s jednoznačnom detitoizacijom, i ona traje sve do danas, kada njihov novinar Pero Simić u nizu knjiga, koje dopiru i do Zagreba, s neočetničkih pozicija raskrinkava Titov navodni hrvatski protusrbizam.
Ali, Hrvati, koji bi protiv Titove politike mogli imati mnogo više razloga negoli Srbi, sada ponovno očituju svoju rekordersku naivnost kujući u zvijezde hrvatskoga izroda što je potamanio stotine tisuća hrvatskih mladića, tek da bi ponovno zaživjela jednom već uspješno pokopana... protuhrvatska tvorevina Jugoslavija!
IX. MYSTERIUM FASCINOSUM.
Titu se ne može zanijekati iznimna osobna fascinantnost. On je elegantan, šarmantan, markantan je i lijepe glave, premda uz oniski stas, obdaren je nedvojbenom karizmom. Treba ga samo vidjeti u odori na konju bijelcu, i još ga usporediti sa sivim i osrednjim komunističkim glavešinama poput Kadara, Živkova ili Brežnjeva! Snalazi se okretno u svijetu poput rođenog princa. (Grof Razumovsky iznio je zanimljivu i donekle uvjerljivu pretpostavku da je Titov stvarni tjelesni otac grof Erdödy.)
Tito je zanimljiv i za umjetnike, ne samo Krležu i ne samo režimske, nenadarene. Neke filmske "epopeje" već spomenuh. Tito je i tema književnosti. Brojni su uspjeli slikarski portreti. Glasoviti Papandopulo, koji je dobro prošao u NDH, sklada "druga Tita kolo"; a Augustinčić, ujedno i auktor izvrsne biste Poglavnika, načinio je svojega kumrovečkog Tita koji je prvorazredno kiparsko djelo, i trebalo bi ga ipak na vrijeme skloniti u muzej, jer je šteta da propadne prigodom slijedeće provale pravednoga protutitovskog bijesa!
Privlači kod Tita nekako i njegova spontana, opuštena sklonost bonvivanstvu (njoj se dive i postpartizanski asketi, koji bi danas svoje demokratske vođe, kada bi mogli, najradije strpali onkraj brave zbog jedne plaćene im večere). Tito govori i jezike, učio ih je usput pa i miješao, sve do one ogavne srbohrvatštine, kojom je sablažnjivao Hrvate, ali i Srbe. I zbog jezika pripisivali su mu rusko podrijetlo (kao uostalom, bez obzira na jezik, i židovstvo i masonstvo), iako je njegov naglasak bio uglavnom hrvatsko-zagorski.
Ne samo jezik i podrijetlo, sve je kod Tita upitno i zagonetno, ima brojnih nejasnoća i šupljina, što zahvaljujući njegovim često protuslovnim i nedosljednim iskazima o pojedinim pitanjima vlastita životopisa, što pak nedostatnoj slobodi titologije u vremenu njegove vladavine, ali i poznatoj sklonosti naroda da nagađa i izmišlja o svojim veličinama. Tu spadaju one notorne priče o Titovu učenju glasovira, nedostajućem prstu, o dva ili tri različita Tita, o njegovim ženama i djeci... Prema nekim izvorima, bio je vrlo načitan, samouk poput svojega pajde Krleže, iako nije odavao dojam intelektualca. Redatelj Vrdoljak, koji o njemu snima film, nazvao je Tita beskrajno inteligentnim primitivcem; reklo bi se da je s obje značajke pretjerao.
Kada je točno rođen, kada je točno umro, koje je sve nadimke ili pseudonime rabio, koliko se puta zapravo službeno i neslužbeno ženio, kada je primljen u komuniste, kada im je dospio na čelo, kada je uopće stekao komunističko uvjerenje, je li to bilo ili nije bilo u Listopadskoj revoluciji, je li i koga je sve prokazao Čeki ili NKVDu, je li u I Svj. ratu počinio ratne zločine na tlu Srbije, je li ili nije sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu, što mu je zapravo bio politički cilj u času kada je, Desetoga Travnja 1941, na Jelačić-placu promatrao ulazak njemačkih postrojbi u Zagreb, kakav mu je bio odnos spram nacije, vjere, religije...? O svemu tomu imade različitih verzija, pače, legendi, i ne možemo tvrditi da je ono, što mislimo da znamo, izvan svake dvojbe. Od legendi da spomenem tek još jednu koju su mi svojedobno pripovijedali Srbi: da Tito, posjećujući Zagreb u vrijeme Hrvatskoga proljeća, u zračnoj luci Pleso na zvuke hrvatske himne nije stao "mirno" (pozor), odmah bi bio ubijen. Samo ne rekoše tko bi ga ubio: Miko ili Savka, ili možda nazočni jugoredarstvenici.
X. TITO KAO DESNIČAR.
Eto, sve je to dvojbeno. Nedvojbeno je pak da je Tito bio sposoban, beskrupulozan, hrabar, ambiciozan i vrlo uspješan. Njegova politika odvijala se po njegovim zamislima i volji. Sa stajališta jugovine, ona je bila dobra. Nije joj doduše, kao ni jugi, bilo duga vijeka, ali je - što i bijaše ciljem - preživjela, čak za cijelo desetljeće, svojega druga Tita, koji nije bio glup da bi vjerovao u vječnost Titoslavije nakon njegove smrti. Dok je živio, živjela je i njegova tvorevina, i oni su bili isto, ujedinjeni u jugo-mitologiji, u njezinim vrhovnim vrednotama: bratstvo-jedinstvo, otpor Hitleru, otpor Staljinu, samoupravljanje i nesvrstanost, socijalizam s ljudskim licem i što sve ne. Jest, sve je to bila ideološka krinka, dobrim dijelom himba i tlapnja, sredstvo manipulacije, instrumentum regni: bratstvo-jedinstvo tek je maskiralo zbiljnost velesrpskoga hegemonizma, samoupravljanje, u biti ekspozitura partije, dobrim dijelom je bilo, preko Kardelja, pokradeno od fašističkog korporativizma, Staljinu se Tito nije usprotivio, nego je štoviše zdvojno zazivao njegovo ime još i na V kongresu svoje "KPJ" kada ga je baćuška, zbog Titovih imperijalnih aspiracija na Balkanu, već bio najurio iz "internacionale"...
Tito protiv Hitlera, Tito protiv Staljina. Ali, imao je "maršal" nešto i od jednoga i od drugoga. Nije tu riječ o pukim "zločinima", niti o identitetu komunizma i fašizma, kako ga krivo naučavaju liberalni centrumaši, niti pak o teoriji "crvenog fašista", uvedenu od onih za koje "komunizam" ne zvuči odveć odbojno. Tito, ponajprije, nije uobičajeni komunistički sekretar, nije komunistički doktriner, nije ideolog, partijski mislilac; nije ni fanatični asketski revolucionar. Sve ga to razlikuje od figura kakve su bile Lenjin, Mao, Castro. Nije ni sivi aparatčik kao većina komunističkih gensekâ. Tito je više nadobudni individualist, oportunist snažne osobnosti, ali bez ideja (i ono jugomitologije što spomenuh smislili su mu Đilas i Kardelj). To ga još ne čini sličnim fašistima, ali nije tipično komunističko. Tito, gledamo li ga izvana, premda baš nije dobar govornik, u odori, na konju, pred masom, više podsjeća na Mussolinija nego na Hruščova i Kosigina. Tito je voluntarist, decizionist u smislu profašističkog pravnog filozofa Carla Schmitta. Tito je otjelovljenje desničarskoga načela: rex, ne lex (po prilici: vladar je zakon nad zakonom). Ja sam sinoć bio vrhovni zakonodavac njemačkoga naroda, uzvikuje Hitler nakon što je skršio Röhmov SA. A Tito, na svoj manje patetičan, pučkiji način, jugosudcima koji trebaju političke krivce poslati u tamnice: ne držite se zakona kao pijan plota! Titov balkanski imperijalizam, uz ideologiju jugonacionalizma i retoriku "svetoga tla", Titov zagovor neograničenog državnog suvereniteta za njegovu tvorevinu, također su fašistički (komunisti i liberal-demokrati zastupaju ograničeni suverenitet!). Podrijetlo samoupravljanja u fašističkom korporativizmu već sam dodirnuo.
I niz drugih crta približava Tita njegovom fašističkom definicijskom neprijatelju: politički realizam nasuprot utopizmu, težnja jakoj državi, mobilizacija jedinstvenog naroda, imoralizam, militarizam, veličanje junačke prošlosti. I Titovi su uzori, uz samoga Staljina, oni sa Zapada i iz Trećega Svijeta, autoritarni, pokatkada samodržački, karizmatski, manje ili više fašistoidni vođe. Tu spadaju različiti muževi kao abesinski car Haile Selassie, egipatski nacional-socijalistički vođa Nasser, francuski demokratski kvazidiktator general de Gaulle.
Uostalom, Tito se u svojemu nesvrstanom pokretu morao zbližiti s nizom ljudi koji su, logikom otpora spram Engleza ili drugih europskih kolonizatora, u onome ratu po naravi stvari bili prišli silama Osovine: Njemačkoj ili Japanu. Među njima, uz Nassera (i njegova nasljednika Saddata), spominjem ako već ne Nehrua, onda njemu bliskog, prohitlerovskog indijskog nacionalista Chandru Bosea, pa japanskog kolaboracionista Sukarna, burmanske nacionaliste s istim saveznikom, Jassera Arafata... Rekoh već, Titov nesvrstani afrički prijatelj Idi Amin htio je podići spomenik Hitleru. Adolfa, Ducea, pa i generalissimusa Franca, ne bi se Tito, dakako, usudio otvoreno priznati za uzore, ali sam je Bog znao, zavirujući mu u skriveni kutak duše, što je uistinu o njima držao. Ako ništa drugo, teško je vjerovati da ga se nisu dojmili Francov stav o nacionalnom pitanju, kao i njegovo spretno laviranje u II Svj. ratu te poslije njega. Spomenik pak "svima koji su pali za Španjolsku" Tito ne bi podigao: umjesto njega, poduzeo je Bleiburg.
Osobito je uputno razmotriti dublju srodnost što povezuje kumrovečkoga bravara s praunukom srpskih svinjara, Titovim antipodom Aleksandrom Karađorđevićem, kojega su vladavinu Titovi komunisti nazvali monarhofašističkom. Obojica su jugo-nacionalisti, obojica narcisoidni uniformirani diktatori, obojica vezani za majčicu Rusiju, obojica protivnici hrvatske slobode, oslonjeni na velikosrpske vojske i klike. Ako je i bilo slučajno, tek u duhu uobičajene polemične terminologije, kada je Staljin 1948 osudio "Titovu fašističku kliku", nije slučajno Tito ugušio Hrvatsko proljeće baš na onom mjestu (Karađorđevo) i u onaj čas (rođendan juge br. I, 1. prosinca), dižući tako ipak jedan, makar i virtualni spomenik: onaj svojemu (ako baš i ne jednojajčanom) blizancu Aleksandru.
XI. GENOCIDAN, ANACIONALAN; IMA LI U TITU I ŠTOGOD DOBRA?
Upravo spomenuh Bleiburg, Titov "rat poslije rata". O Titovu su ratovodstvu inače, kako se može i očekivati, mišljenja podijeljena. Za partizane, Tito je genijalni vojni strateg i taktičar, za drugu stranu, njegovih se mitoloških "sedam ofenziva" uglavnom svodi na ono što Srbin zove "bežanija". Tito je imao nešto vojnog iskustva iz I Svj. rata, a u Drugom, kao vodeći komunist koji je pred svojim gerilcima prikrivao komunističke ciljeve, najednoć je odskočio do "maršala", po uzoru na generalissimusa (=maršala) Staljina; ovaj je u toj obijesti zacijelo, zdravim seljačkim instinktom, prepoznao prvi znak Titova neposluha. Uglavnom, Titov se rat vodio promjenjivom srećom, u složenim uvjetima međunarodnog i građanskog sukoba, okupacije bivšega jugopodručja, hrvatsko-srpskog rata te rata hrvatskih građana hrvatske krvi (uglavnom partizani) i srpske krvi (četnici i partizani) protiv Hrvatske Države. Sigurno je da Tito nikada ne bi zadobio vojničku premoć bez nadiranja Staljinove vojske, te bez općenite pobjede demo-komunističkih saveznika. S druge strane, pomoglo mu je i pristupanje masa velikosrpskih četnika u partizanske redove, koje se može pratiti u najmanje tri ključne etape: Srbija 1941, Foča 1942, te završne operacije 1945.
No, nakon rata, ubijati na prijevaru razoružane protivnike, to već nije bilo teško. Ovdje ne kanim ulaziti u povijesne pojedinosti niti pak u složena pitanja o žrtvama i krivcima, uzrocima i posljedicama Bleiburške katastrofe. O tome sam detaljno pisao drugdje. Glede Titove uloge u likvidaciji stotina tisuća hrvatskih ratnika i civila, temeljem dosadašnjih istraživanja i dokumentacije, uvidom u govore, naredbe, prijepisku Tita i njegovih suradnika, a navlastito u Titova gibanja tijekom svibnja 1945, jasno je da ne može biti razumne dvojbe u njegovu ključnu ulogu pri organiziranju Bleiburškoga genocida. Da i nisu dostupna odgovarajuća povijesna vrela (a sva naravno ovoga časa i nisu dostupna), ta bi se uloga čak a priori smjela predpostaviti, imajući na umu Titove ovlasti, autoritet, stil vladavine još u onim šumskim danima, te narav i ciljeve njegove politike.
Već i s obzirom na činjenicu Bleiburga vidi se koliko je neumjesno, pače besmisleno, Tita nazivati zaslužnikom za hrvatsku državu, najvećim Hrvatom, ili uopće Hrvatom, Titu je trebala likvidacija velikog broja Hrvata upravo zato da se zbriše hrvatska država. Prenemaganje s "narodnom" ili "socijalističkom" republikom Hrvatskom u okviru J. služilo je samo obmanjivanju puka da je njegovoj potrebi za državom zapravo udovoljeno, premda je države nestalo. Etnički, Tito nije bio Hrvat po majci, koja je Slovenka, a i po ocu možda je njemačko-madžarski plemić. Po ideologiji on je građanin majčice socijalizma, po papirima žitelj Austro-ugarske monarhije. Još manje nego Hrvat , Tito je hrvatski nacionalist. On uopće nema ćutila niti osjećaja za nacionalno. On je za nj slijep, kao što ne ponetko slijep za boje. Tita nije smetalo izmišljati nove nacije, "makedonsku" ili "muslimansku", kako bi tim dosjetkama bolje učvrstio svoje carstvo. On je čovjek snažne političke ambicije i želje za imperijalnom dominacijom, kojemu je ne samo Hrvatska, nego i njegova Jugoslavija postala pretijesnom. Pa i jugonacionalizam kod Tita je manje koncept nekakve nove balkanske nadnacije, a mnogo više formula osvajanja i vlasti. On je htio igrati svjetsku ulogu, i na neki način, u stanovitoj mjeri, on ju je i odigrao.
Što je kod Tita zazorno i odbojno, a što mu titovci upisuju u zaslugu, već smo prošli. Ostaje još jedno pitanje: ima li kod Tita ičeg dobrog ako ga promatramo s nacionalističkog, državotvornog, desnog stajališta. Reklo bi se da nema: u prilog takve teze govore i njegov protuhrvatski, Bleiburški zločin i njegovo protuhrvatsko, antinacionalističko jugoslavenstvo. Ipak, spomenuo sam kod Tita i neke upadne, formalno desne crte, koje same po sebi mame povoljan stav. Osim toga, Tito je totalni, totalitarni vladar, on je kolektivist koji uz predočenje stanovitih idealnih svrha mobilizira narod, i nastoji ga osokoliti, oduševiti na velike pothvate. Sve to djeluje posve osvježavajuće nakon poraznog iskustva s ispraznim liberalnim permisivizmom i dosadnim demokratskim procedurama, kojima smo izloženi evo puna dva desetljeća a da nam nisu donijeli ništa dobra, tek što su u narodu izazvali strahovitu nacionalnu depresiju i apatiju, pesimizam i defetizam, ravnodušje, malodušje i praznodušje.
Tito jest zločinac i ja ga ne kanim opravdavati. Ali povijest je puna zločina i sretan je narod kojemu njegova samosvijest, snaga i sposobnost pomognu izbjeći da se nad njime iživljavaju zločinci. Odmaknemo li se načas od sentimentalne filozofije povijesti, koja samo kuka i zapomaže nad povijesnim nesrećama, uzmoći ćemo možda bolje prosuditi i Tita kao i vlastiti hrvatski narod. Titovi pristaše sastavljaju beskrajne liste njegovih dobrih djela, jedino mu zamjeraju da je bio diktator. Ali da nije bio diktator, ne bi postigao ništa, ni u dobru ni u zlu. Da nije bio diktator, ne bi svojom državom vladao apsolutno suvereno, tako suvereno, da bi se Hrvatska danas mogla smatrati sretnom ako bi uživala samo dio toga suvereniteta što je resio Titovu tvorevinu. Tito je svoju vojsku štovao, pružio joj je sve povlastice, nije svoje ratnike pretvarao u rulju luđaka i prosjaka. Nije nevolja s Titom da je on bio diktator. Hrvatskoj bi bilo mnogo bolje kada bi iznjedrila diktatora Titova kalibra. U tom i jest problem: Tito je svoje nedvojbene sposobnosti i svoju autoritarno-totalitarnu diktatorsku vladavinu stavio u službu kukavne, fiktivne, umjetne Jugoslavije. Tito je bio jugoslaven, to je njegov izvorni grijeh, temeljni zločin. A to mu ne spočitavaju ni titovci (jer su i sami jugoslaveni), niti pak oni protivnici s umjerene desnice, s Titotrga, jer još uvijek, i nakon svih iskustava XX stoljeća, nisu uspjeli naučiti da najveća ugrozba hrvatskog naroda i države ne dolazi s komunističke, nego s jugoslavenske strane. Hoće li pak Hrvatska uopće opstati, predstoji li joj još ikakva budućnost, možda ipak i nova veličina, onda njezine vodeće elite moraju shvatiti, pogotovu danas kada je komunizam tek povijesna uspomena, da Hrvatskoj propast dolazi od jugoslavenštine, koja je sada prerasla u superjugoslavenštinu takozvanoga "zapadnoga Balkana" u raljama takozvane "europske unije", i vrlo brzo, nema nikakve dvojbe, opet će se u tim kombinacijama Hrvatska naći pod regionalnim vodstvom "najjače sile na Balkanu", "državotvorne" Srbije. Dakako, propast dolazi ponajprije i iz mračnih dubina vlastite nacionalne duše, robske duše. Pa i sama je jugoslavenska ideologija jedan od njezinih neslavnih proizvoda. Tita više odavna nema. Nemojmo dopustiti da nam naskoro ne bude više ni Hrvatske!
Podsjetnik...
RAZVODNJAVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE
Dr. IVAN PRCELA
( Predavanje, dvorana crkve Sv. Nikole Tavelića, Montreal, Quebec - Canada - 14. listopada 2007.)
Trebao sam biti ovdje već u svibnju ove godine, kada su Augustin Crep i njegova supruga Marija slavili 50. obljetnicu svoga braka. Onda je mene put odveo najprije u Zagreb i zatim u Bleiburg, da slušam povijesnu propovijed Kardinala Josipa Bozanića te da se opet vratim u Zagreb radi Četvrtog žrtvoslovnog kongresa. Pred tim dičnim skupom održao sam zapaženo predavanje "Predbleiburški pokolji hrvatskog naroda" koje je pred mjesec dana u cijelosti objavljeno u "Zajedničaru".
Ima točno tri dana, gosp. Crep me je zamolio da Vas danas pozdravim i da održim jedno predavanje o svojemu dugome, dugome radu na osvjetljivanju Bleiburške tragedije. Kao uzor-vjernik on je čak posredovao i kod Vašega poletnog župnika fra Joze da mogu sada pred Vama nastupiti. Hvala fra Jozi što je odmah udovoljio željama svoga primjernog župljanina! Hvala takodjer mnogima od Vas što ste preko našega Augustina Crepa kupili moje životno djelo HH II!
Za temu ovoga kratkoga predavanja odabrao sam si RAZVODNJAVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE jer ova mi je tema dugo, dugo na srcu a ona u zadnje vrijeme u meni ključa vatrom živom koju je teško ugasiti.
Razvodnjavanje Bleiburške tragedije započelo je već sredinom svibnja 1945., kada je Josip Broz Tito bombastično grmio sa svog Olimpa u Beogradu, kako su sve od reda srpski visoki oficiri hametom porazili ustaške i druge izdajničke postrojbe.
To razvodnjavanje nastavili su prisni prijatelji Milovan Djilas i dr. Mate Meštrović, obojica se služeći brojkom od DVADESET TISUĆA "pobijenih ustaša".
Dr. Franjo Tudjman je tu brojku povećao na oko TRIDESETIPET TISUĆA, kad je ono u svojoj knjizi BESPUĆA… usporedio "Jasenovački mit" s "Bleiburškim mitom" i kada je u prvim počecima Republike Hrvatske pred hrvatskom clevelandskom zajednicom od pok. Bože Abjanića i od mene doživio vrlo argumentirano protivljenje toj labavo postavljenoj usporedbi.
Dr. Vladimira Šeksa smatram najvećim razvodnjavateljem Bleiburške tragedije, osobito od onda kada je pred ČETIRI I POL GODINE kao predsjednik Hrvatskog Sabora na samome Bleiburškom polju izjavio da su POVJESNIČARI REPUBLIKE HRVATSKE PRVI OTKRILI TAJNE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE. U duhu ove izjave Bože Vukušić i njegovi suradnici u svibnju 2005. na Znanstvenom Simpoziju o Bleiburškoj tragediji izbrisali su u hrvatskom prijevodu s engleskog izvanredno veliko priznanje meni od Prof. C. Michaela McAdamsa, naime, da sam knjigom "Operation Slaughterhouse" napisao definitvno djelo o Bleiburškoj tragediji. Iz toga predavanja oni su namjerno izbrisali i druga priznanja za moj dugi rad na širenju istine o Bleiburškoj tragediji.
Slično brisanje B. Vukušić je samovoljno proveo, mijenjajući na Bleiburškoj spomen-ploči izvorni izraz HRVATSKA VOJSKA općenitim izrazom "Bleiburških žrtava". O ovome samovoljnom Vukušićevom koraku Mirko Karačić, jedan od prvih članova Počasnog bleiburškog voda, pred mjesec dana je u "Hrvatskom slovu" objavio vrlo značajan članak. On obtužuje Vukušića zbog toga samovoljnog poteza a Vukušić mu odgovara da iza te promjene "stoje Crkva u Hrvata i Vlada Republike Hrvatske!!" Taj "revolucionarni" samovoljnik nehotimično se, dakle, slaže sa mnom što ga ja nazivam glasnogovornikom "antifašističke" vlade dr. Ive Sanadera! Sanaderova vlada i predsjednik Mesić i dandanas javno ispovijedaju Titov antifašizam i hoće da hrvatskom narodu nakalame jugo-partizanstvo kao pravo rješenje iz onoga sudbonosnog razdoblja od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. Dosljedno tome, sa Bleiburške spomen-ploče treba nestati izraz HRVATSKA VOJSKA, iako je to bilo napisano svetom rukom velečasnoga Vilima Cecelje, vojnog svećenika HOS-a Nezavisne Države Hrvatske.
Pred DVIJE I POL GODINE nazočio sam svim predavanjima i raspravama Znastvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu i svjedokom sam bio da su predavanja prvog dana bila održana u duhu veličanja jugo-partizanskih Vojnih operacija protiv postrojbama NDH-a koje su se tada sustavno povlačile prema Zapadu. Kao jedan iz publike te Vojne operacije sam definirao PREDBLEIBURŠKIM pokoljima hrvatskog naroda i već sam si tim komentarima izabrao temu za Četvrti žrtvoslovni kongres koju sam gore spomenuo.
Tjeranje "Bleiburške" vode na jugo-partizanski mlin nalazim u pisanju dr. Josipa Jurčevića i dr. Dražena Živića sve od onda od kada su pred više od pet godina takvim pisanjem otišli u raskorak sa mnom.
Protiv mojim istraživanjima hrvatskih, engleskih i drugih izvora, koji govore da se je na Bleiburškom polju sredinom svibnja 1945. sleglo hrvatsko mnoštvo od POLA MILIJUNA, oni revizionistički sada tvrde da glavnina hrvatskih vojnih postrojbi i civila nije uopće prešla slovensku granicu jer su ih partizanske Vojne snage zaustavile na slovenskom teritoriju!!
Dr. Živić Engleze ponegdje smatra krivcima Bleiburške tragedije, da ih na drugim mjestima potpuno opere od ikakve krivnje. Medjutim, on za Bleiburšku tragediju kategorički okrivljuje vodstvo NDH-a jer se na vrijeme nije pripremilo za povlačenje u Austriju kao da pristup NDH-a Ženevskoj konvenciji već u siječnju 1943. nije bila nikakva priprava za povlačenje i predaju!! Dr. Živić čak zastupa i teoriju Stipe Mesića o REVANŠIZMU, tj. da su partizani Bleiburškom tragedijom ustašama "platili milo za drago" za Jasenovac. On i drugi revizionisti Bleiburške tragedije uopće ne specifiraju o kojem Jasenovcu je riječ - o ustaškome ratnom ili partizanskom mirnodopskom Jasenovcu.
Dr. Živić svoje revizionističke poglede o Bleiburškoj tragediji iznosi u svojemu plitkome Predgovoru knjizi PRIKRIVENA GROBIŠTA HRVATA U REPUBLICI SLOVENIJI iz pera dr. Mitje Ferenca i gosp. Željka Kužatka. I ova dva pisca na mnogo mjesta, gdje tumače i analiziraju svoje mnogobrojne fotografije, tjeraju "Bleiburšku" vodu na jugo-partizanski mlin.
Obojicu sam svojim pismima upozorio na te krupne pogrješke. Obojicu sam takodjer upozorio, da ja ostajem pri onome što sam napisao u svojemu prikazu njihove knjige. Ništa iz prsta nisam isisao već sam njih točno citirao.
Službeni i neslužbeni krugovi unutar Slovenije i Hrvatske, crkveni i vancrkveni mediji pozitivno gledaju na tu Ferenc-Kužatkovu knjigu kao da su Ferenc i Kužatko prvi napisali istinu o masovnim pokoljima Hrvata diljem Slovenije.
Na njihovo pisanje, iako je ono odveć fragmentarno, gleda se pozitivno, dočim Draganovićevo sustavno sakupljanje i moje još sustavnije objavljivanje Bleiburških iskaza, sve se više gura u zapećak jer ti revizionisti njih smatraju "nepouzdanim podacima", u njima vide "licitiranje brojkama", ocjenjuju ih "neznanstvenima", itd. Revizionisti bez ikakva iskustva bleiburških užasa sole, dakle, pamet samim smrtokolonašima!!
Sondiranje anti-tenkovskih rovova oko Maribora djelomično je i fragmentarno i ni izdaleka nam ne opisuje sve strahote koje su se POSLIJE Drugoga svjetskoga rata događale oko Maribora. Fra Vendelin Vasilj, Juraj Globan, Zvonimir Skok, Slavko Škara i mnogi drugi krunski svjedoci Mariborskih pokolja do u najsitnije potankosti svježe su opisali svoja iskustva onih strašnih PORATNIH dana i tjedana. Njihova svjedočanstva mnogo su vjerodostojnija od onoga što nam danas serviraju mladi i neiskusni dr. Živić, dr. Ferenc, Bože Vukušić, dr. Jurčević i drugi revizionisti Bleiburške tragedije.
Upravo zato, slijediti nam je Bl. Alojzija kardinala-mučenika Stepinca i ondašnji Hrvatski episkopat; slijediti nam je ŠEST STOTINA od partizana pobijenih hrvatskih svećenika; slijediti nam je i mnoge legije drugih hrvatskih mučenika.
Oni su svim svojim bićem ljubili Boga i ondašnju Državu Hrvatsku i za te uzvišene ideale krv su svoju prolijevali i živote svoje su položili.
Upravo zato, njihova mučenička smrt poziva nas da, unatoč štetnim političkim vjetrovima koji nas zapuhuju, uvijek ostanemo vjerni istini jer
NAVIJEK ŽIVI BOG I POVIJESNA ISTINA!
Podsjetnik...
RAZVODNJAVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE
Profesor J. Ivan Prcela
Veselio sam se knjizi PRIKRIVENA GROBIŠTA HRVATA U REPUBLICI SLOVENIJI od dr. Mitje Ferenca i Željka Kužatka. Knjigu sam u Zagrebu dobio na poklon od svoga prijatelja Kužatka. Upravo na drugi dan Četvrtoga žrtvoslovnog kongresa on mi je nju darovao s vrlo toplom posvetom.
Čim sam u knjizi vidio da je Bože Vukušić njezin izvršni urednik, svoga prijatelja Kužatka sam uvelike razočarao, rekavši mu da, s gledišta HOS-a Nezavisne Države Hrvatske, knjigu smatram negativnom.
Ovo sam obrazložio svojim uvjerenjem da je B. Vukušić glasnogovornik "antifašističke" Vlade Republike Hrvatske koja niječe četirigodišnje postojanje NDH-a kao Države Hrvatske. Dosljedno tome, ta vlada želi izbrisati svaki spomen njezinih vojnih postrojbi kao Hrvatske Vojske. Upravo zato, izraz "Hrvatska vojska" potpuno je izbrisan sa bleiburške spomen-ploče. B. Vukušić, sudeći iz par njegovih pisama meni, to brisanje obrazlaže pravim udbaškim smicalicama na koje sam se u 50 godina svoga hrvatskog javnoga rada itekako navikao.
Kada sam nedavno pročitao tu novu knjigu, odmah sam zaključio da će "antifašistička" Vlada R. Hrvatske sa zahvalnošću pozdraviti njezino objelodanjenje. Prevario se nisam. Preko interneta sam doznao da je M. Kezić, ministar savjetnik hrvatskog veleposlanstva u Ljubljani, na promociji knjige nju oduševljeno prihvatio i nju preporučio hrvatskim, slovenskim i medjunarodnim čitateljima. Knjiga je pisana na hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku.
Predgovor daje ton čitavoj knjizi. Pisac Predgovora je dr. Dražen Živić koji, iako je godine 2001. bio moj suurednik knjige Hrvatski Holocaust, o Bleiburškoj tragediji piše površno, nelogički i neobjektivno. On na jednom mjestu smatra tu tragediju "jednom od najvećih nacionalnih tragedija hrvatskog naroda u njegovoj povijesti". Na jednom drugom mjestu on tu tragediju nazivlje najvećim stradanjem hrvatske povijesti.
Živić Bleiburšku tragediju opetovano u jednini nazivlje hrvatskim Križnim putem.
On se je, dakle udaljio od terminologije Hrvatskog Holocausta jer u ovoj knjizi često je riječ o "marševima smrti", posutim hrvatskim Kalvarijama diljem Titove Jugoslavije.
Živić, kao što su to činili i njegovi sumišljenici na "Znanstvenom" simpoziju o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu godine 2005., piše o vojnim operacijama jugo-partizana protiv vojnih postrojbi NDH-a u drugoj polovini godine 1944. i prvoj polovini godine 1945. Mjesto da te operacije kao i one od samoga početka NDH karakterizira i opiše kao predbleiburške pokolje, koji su bili slični onima poslije kobnoga 15. svibnja 1945., on se priklanja revizionizmu dr. Josipa Jurčevića i Bože Vukušića te svojim izrazom "možda" tvrdi da glavnina hrvatskih izbjeglica nije uopće prešla austrijsko-slovensku granicu već je od partizana zaustavljena na slovenskom teritoriju.
Radi se, dakle, o razvodnjavanju Bleiburške tragedije i o "tjeranju vode" na mlin Titovih sljedbenika.
Prema dr. Živiću, hrvatski Križni put je završio 2. kolovoza 1945. Prema mojemu istraživanju i prema u mojoj knjizi najduljemu iskazu Dragutina Schlatta, koji sam ja godine 1960. na vrpcu snimio i s nje taj tekst na papir stavio, "marševi smrti" trajali su dvije i pol godine poslije Drugoga svjetskog rata i protezali su se diljem svih šest "Republika" komunističke Jugoslavije. Moguće je da se Živićevi izrazi "licitiranje brojkama", "maksimalnost" i "nepouzdanost podataka" odnose baš na svjedočanstvo hrvatskog vojnog veterana D. Schlatta.
Bez ikakve sumnje, ti izrazi se odnose na moje analize golemog broja primarnih "bleiburških" dokumenata i na moju procjenu od 600 000 (šest stotina tisuća) mučenika Bleiburške tragedije.
Iako su britanske snage himbenim lažima, da one svoje zarobljenike prevoze u izbjegličke logore u Italiji, a njih su slale na klaonicu u Jugoslaviji, Živić na jednom mjestu tvrdi da one nisu počinile zločin. Na jednome drugome mjestu on priznaje veliku britansku krivicu za počinjeni zločin jer su "u njemu svjesno ili nesvjesno sudjelovali". Svatko, tko i malo znade misliti, u toj riječi "nesvjesno", promatranoj unutar konteksta Predgovora, mora zapaziti Živićevu nelogičnost.
Kad dr. Živić za Bleiburšku tragediju okrivljuje političke i vojne vlasti NDH-a, on svoje pero čvrsto drži i tim vlastima pripisuje odgovornost za tu nacionalnu tragediju "toliko zbog nedovoljno pripremljene odluke o povlačenju prema zapadu, u okrilje angloameričkih snaga, toliko zbog sudbinske povezanosti hrvatske države i Trećega Reicha".
Pisac ove tvrdnje "znanstveno" prelazi preko pristupa NDH-a Ženevskoj konvenciji već u samome početku godine 1943. kao da taj korak uopće ne spada u pripremanje povlačenja HOS-a i predaju istih zapadnim saveznicimna. Živić takodjer prelazi preko zapovijedi našega vrhovništva te iste godine Hrvatskim oružanim snagama da se priključe snagama zapadnih saveznika u slučaju njihova iskrcavanja na obalama hrvatskoga Jadrana. Naprotiv, partizansko vrhovništvo pripremalo se tih sudbonosnih dana priključiti Trećemu Reichu, čiji su saveznici već bili dvije godine prije proglašenja NDH-a!!
Labavost svojih plitkih argumenata Živić najviše očituje priklanjajući se revanšizmu Predsjednika Stipe Mesića, što je potpuno jasno iz slijedećega citata: "Valja naglasiti da i danas medju povjesničarima ili preživjelim sudionicima tih zbivanja ima glasova koji, doduše, više ne niječu bleiburške zločine, ali ih stavljaju u kontekst osvete pojedinaca za stradanja pretrpljena tijekom rata". I ova sramotna i žalosna izjava "tjera vodu" na jugo-partizanski mlin!
Ferenc-Kužatkova knjiga izašla je sredinom ove godine u nakladi Počasnog bleiburškog voda; sunakladnik PBV-a je Damir Radoš iz Sjeverne Kalifornije koji je takodjer podupiratelj moje knjige Hrvatski Holocaust u njezinom drugom i trećem izdanju od godine 2005. Nova knjiga o prikrivenim grobištima Hrvata u Sloveniji zaista je luksuzno opremljena. Dvostrukog je formata knjige HH i vrlo je impresivno uredjena. Ona ima 200 stranica s mnogim stručno snimljenim i još stručnje izradjenim fotografijama. Knjiga je opremljena s nekoliko zorno i profesionalno izradjenih tabela na kojima je plavom bojom istaknuto 127 grobišta hrvatskih žrtava. Daleko je veći broj zajedničkih grobišta u kojima su Hrvati, Slovenci, Nijemci, Talijani, Srbi, itd. Autori nam donose i nekoliko mapa slovenskog teritorija koje ocrtavaju masovnim grobljima posuto slovensko tlo. Što se tiče fotografija, tabela i mapa, slažem se s dr. Zvonimirom Šeparovićem, da je ovo knjiga visoke dokumentarnosti.
Već na početku Ferenc-Kužatkove analize pažljivim i kritičkim čitateljima ipak će upasti u oči da obadva autora u raskorak idu s engleskim i hrvatskim dokumentima koji govore o 500 000 (pet stotina tisuća) hrvatskog mnoštva na Bleiburškom polju sredinom svibnja 1945.
Dr. Mitja Ferenc i Željko Kužatko doslovno tvrde a ja naglašavam njihove riječi kako slijedi: "Najveći dio hrvatskih izbjeglica zarobljen je prilikom povlačenja još na slovenskom tlu, dok se dio njih na britanski pritisak 15. svibnja 1945. godine pored Bleiburga predalo (sic) jugoslavenskoj vojsci". Ova tvrdnja je "tjeranje vode" na jugopartizanski mlin!!
U Ferenc-Kužatkovoj analizi nalazimo i minimiziranje sveukopnog broja hrvatskih žrtava. Obadva autora tvrde da je "bez sudjenja izgubilo živote najmanje više desetaka tisuća ljudi". Ovo je općenito minimiziranje, dočim posebno minimiziranje , naime, od "nekoliko tisuća" žrtava, odnosi se na antitenkovske rovove u Teznu kod Maribora. Samu dužinu autori od pet kilometara svode na 900 metara kao da uopće nisu čitali moje životno djelo Operation Slaughterhouse/Hrvatski Holokaust. Ja sam mariborskim pokoljima, uključivši i antitenkovske rovove posvetio jedno čitavo poglavlje od neopisive vrijednosti zbog preužasnih detalja, svježe napisanih od samih očevidaca. Jedan svjedok služi se brojkom od 40 000 (četerdeset tisuća). Jedan drugi svjedok procjenjuje broj tih žrtava na 70 000 (sedamdeset tisuća). Jedan očevidac-partizan u rovovima u Teznu vidio je tako golem broj hrvatskih žrtava da on veli da je tu pobijena čitava Hrvatska vojska.
Sudeći po bibliografiji, autori su u rukama imali moje djelo, iako na engleskom izdanju od 1970. Bože Vukušić kao izvršni urednik već po drugi put mene briše kao glavnog urednika i tu čast pripisuje Stanku Goldescu (sic).
Pisci su u mojoj knjizi barem vidjeli velik broj dokumenata. Usprkos tome, oni zagovaraju kritičnu distanciju, pogotovo prema usmenim izvorima zbog pomanjkanja (sic) dokumenata.
"Zapisi svjedočenja o poslijeratnim pomorima", oni pišu, "su rijetki (sic) a o lokacijama grobišta skoro ih nema". Ako je stvar s dokumentacijom tako kritično rijetka, na temelju čega učeni prof. C. Michael McAdams u svojem pisanju o Bleiburškoj tragediji naglašava da je Operation Slaughterhouse definitivno djelo o toj najvećoj tragediji hrvatske povijesti?
Na ovo pitanje mogu nam odgovoriti B. Vukušić i njegovi istomišljenici koji
su to i druga priznanja meni "znanstveno" izbrisali iz McAdamsova predavanja na Simpoziju o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu godine 2005.
Pod brižnim okom B. Vukušića, dr. Ferenc i g. Kužatko, u pitanje dovode
dokumentarnu vrijednost ne samo mojih knjiga nego i onih napisanih od dr. Ive Bogdana, od prof. Vinka Nikolića i dr. Franje Nevistića.
Oni ovo naše pisanje smatraju poltičkom (sic) emigrantskom publicistikom!!
Zbog mnogobrojnih fotografija, zbog nekoliko zorno izradjenih tabela te i zbog nekoliko mapa, Ferenc-Kužatkova knjiga ima visoku dokumentarnu vrijednost.
Ovu vrijednost uvelike joj narušava plitki, nelogički i u nekoliko pasusa protuslovni predgovor dr. Živića. I tekst analize i opis fotografija hramlju na mnogo više mjesta nego sam ja kadar to u ovome prikazu navesti.
U ovako mutnoj vodi hrvatski "antifašistički" političari u svoje mreže hvataju krupne i sitne ribe. U ovome im pomažu revizionistički povjesničari neovisne Republike Hrvatske. Stoga, nije nikakvo čudo što preko svojih predstavnika u Ljubljani "antifašistička" Vlada R. Hrvatske svoj blagoslov daje toj novoj knjizi.
Medjutim, veliko bi čudo bilo kad bi ta vlada u zaštitu uzela moje djelo u dva izdanja na engleskom i u tri izdanja na hrvatskom. Ona to neće nikada učiniti jer ona sve više promiče jugo-partizanski antifašizam i veliča superzločinca Josipa Broza Tita i njegove hrvatožderske "narodne heroje".
Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji i nadalje će tako ostati i neće biti sondirana jer mnogo toga je gnjilo u Republici Hrvatskoj. U njoj vlada moralni kaos pa njezina vlada ne vodi brigu ni o masovnim grobištima mojega poklanog naraštaja kojima je okružen glavni grad Hrvatske i koja se prostiru diljem Lijepe naše.
Upravo zato, ona ne slijedi ni primjer susjedne Italije niti onaj podalje Njemačke.
Ove dvije zemlje, kako iz Ferenc-Kužatkove knjige doznajemo, sa Slovenijom su potpisale bilateralne ugovore o prenosu posmrtnih ostataka svojih pobijenih sugradjana da im kosti mir nadju u njihovoj rodnoj zemlji.
"Antifašistička" Vlada Republike Hrvatske takova se ugovora više boji nego djavao tamjana jer će na svijetlo izbiti potpuna istina o stotinama tisuća hrvatskih mučenika.
U vidu svega gore iznešenoga, opet apeliram na djecu, unučad, rodbinu i prijatelje naših mučenika da se organiziraju i sakupljaju podatke o svojim bez ikakva suda pobijenim očevima, djedovima i prijateljima.
Objavljujte te podatke pod pokroviteljstvom svojih katoličkih župa.
Kad se svi dokumenti prikupe u jednu cjelinu, ni "antifašistička" Hrvatska ni nemoralna Europska unija neće u tome pitanju ostati prekrštenih ruku jer nevino prolivena krv stotina tisuća naših velikih mučenika vapi pred Božjim prijestoljem.
U to ime, Živio Krist Kralj!
Živila Marija Kraljica Hrvata-Mučenika!
Živio sv. Josip, Zaštitnik hrvatskog naroda!
Živila vječna Hrvatska!
Široki Brijeg, 29. svibnja 2009.
Izlaganje Tomislava Jonjića sa simpozija "Stopama pobijenih"
»Ne tražimo osvetu, nego istinu.«
(Hrvatski biskupi na XXVIII. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb, 21. – 23. travnja 2009.)
Kršćanska je civilizacija, kojoj i mi Hrvati pripadamo više od trinaest stoljeća, izgradila zaokružen sustav etičkih normi u okviru kojih se odvija suživot pojedinaca, društvenih skupina, pa i čitavih naroda i država. Upravo je taj sustav etičkih normi, kojim je oplemenjena antička baština (antička filozofija i rimsko pravo), u kombinaciji s očuvanjem narodnoga identiteta i narodne predaje, zaslužan za nastanak onoga što nazivamo zapadnim ili europskim duhom. U kojoj je mjeri taj duh u moralnome smislu superioran, pokazuje činjenica da su mnoga njegova važna obilježja tijekom stoljeća prihvatile i druge, nekad moćne i napredne civilizacije, poput japanske, kineske, indijske ili arapske. U samoj srži tog europskog poimanja uloge pojedinca, skupine i naroda, jest shvaćanje o slobodi i jednakosti ljudi, o pravdi i pravu kao temeljima uljuđenoga ljudskog društva. Upravo je sloboda pojedinca, skupine i naroda u temelju nastanka društvenih, političkih, vjerskih, klasnih i drugih razlika, nesporazuma, pa i sukoba i ratova. Te razlike, sporovi i sukobi su, dakle, cijena naše slobode i mjera naše odgovornosti.
A da bismo tu slobodu mogli uživati ne vrijeđajući prava i slobodu drugih, bilo je potrebno pravnim pravilima ograničiti i urediti i ponašanje pojedinaca i vojski u društvenim sukobima i ratovima. Tako je kroz povijest izgrađivano međunarodno ratno i humanitarno pravo. Ono je stoljećima postojalo kao tzv. običajno pravo. Iako je u drugoj polovici XIX. stoljeća započela njegova djelomična kodifikacija, to običajno pravo i danas predstavlja važan izvor ratnog prava. Drugim riječima, kao međunarodno ratno i humanitarno pravo postoje i proizvode pravne učinke i oni dijelovi prava koji nisu sadržani u međunarodnim konvencijama, odnosno u kodifikacijama ratnoga prava. Štoviše, međunarodne konvencije u svome pretežnom dijelu predstavljaju popis i ozakonjenje pravila koja su postojala i ranije, kao općenito priznata načela i pravila ponašanja.
Ne računajući međunarodne ugovore i konvencije nastale nakon Drugoga svjetskog rata, posebno mjesto ima velika i važna kodifikacija međunarodnoga ratnog prava koja je poduzeta nizom deklaracija i konvencija potpisanih pred kraj XIX. i početkom XX. stoljeća. Za našu je temu najvažniji niz Haaških konvencija i deklaracija iz 1907., među kojima posebno mjesto zauzima Četvrta haaška konvencija o zakonima i običajima kopnenog rata, s Haaškim pravilnikom o suhozemnom ratovanju. Dvadesetak godina kasnije, 1929. potpisane su Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u vojskama u ratu i Ženevska konvencija o postupku s ratnim zarobljenicima. Potonjim su konvencijama pristupile i Kraljevina Jugoslavija i Nezavisna Država Hrvatska. Njima su pristupile i sve velesile koje su bile izravno upletene u ratna zbivanja na hrvatskome području u Drugome svjetskom ratu. No, i da nije bilo tako sve bi se one trebale pridržavati njezinih normi, budući da se radilo o općeprihvaćenim pravilima koje su prihvatili svi civilizirani narodi. Tzv. Martensova klauzula u uvodu Četvrte haaške konvencije izrijekom propisuje da su u slučajevima koji nisu uređeni međunarodnim ugovornim pravom, »pučanstvo i ratnici podvrgnuti zaštiti i propisima načela međunarodnog prava, koji su rezultat običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti«.
Nemoguće je sada i ovdje ulaziti u opširniju raspravu o pojedinim aspektima naše teme, kao što je to: raspad Kraljevine Jugoslavije i legalnost uspostave NDH, pristup ratne hrvatske države nizu međunarodnih konvencija, međunarodnopravne reperkusije hrvatskoga nagovještaja rata Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama u prosincu 1941., njihovo ignoriranja prava i odlučnosti hrvatskog naroda da živi u vlastitoj neovisnoj državi, angloameričko (u prvom redu britansko) kršenje međunarodnoga ratnoga i humanitarnog prava prigodom izručenja Hrvata, ali i slovenskih, crnogorskih i srpskih nacionalista komunističkoj Jugoslaviji u svibnju 1945. itd. No, nedvojbeno je da je pravna situacija u pogledu sudbine hrvatskih civila ubijanih od travnja 1941.
(A tijekom Travanjskoga rata, prije nego što je od hrvatske ruke nastradao prvi Srbin ili bilo tko drugi, ubijeno je, imenom i prezimenom, oko tri stotine Hrvata!) do svibnja 1945., odnosno sudbina hrvatskih vojnika i civila pobijenih u svibnju i lipnju 1945. posve jasna: radi se o teškim povredama međunarodnoga humanitarnog prava, dakle, o ratnim zločinima koji, kao što je općepoznato, ne zastarijevaju i u odnosu na koje postoji tzv. univerzalna mjerodavnost.
A iako je na pravnoj razini sve jasno, općepoznato je da za te zločine nitko u Hrvatskoj, pa ni u drugim državama nastalima na području bivše SFRJ, nije odgovarao. Svi ti zločini, pa tako i pokolj tisuća i tisuća hrvatskih civila, uključujući pokolj velikog broja svećenika i redovnika u Hercegovini, zasad su nekažnjeni, a čini se da će ostati tako. Zašto? Kao opunomoćenik udruge Hrvatski domobran 8. svibnja 1998. podnio sam Županijskomu državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Rade Bulata, Marka Belinića, Lutve Ahmetovića i Milke Kufrin zbog pokolja ratnih zarobljenika nakon krašićke bitke, prvih dana siječnja 1943. Ta kaznena prijava dopunjena je 26. svibnja 1998. podneskom na 35 stranica, kojim se – osloncem na literaturu i dokumente (ima 160 fusnota!) – potkrjepljuju navodi izvorne prijave, a 9. lipnja 1999. dopunjena je s dodatnih devet ovjerovljenih izjava svjedoka-očevidaca.
Izvorna prijava, ona od 8. svibnja 1998., temeljila se isključivo na partizanskim (i to objavljenim!) dokumentima. Hotimice su izostavljeni svi hrvatski i njemački izvori koji govore o istom događaju. Izvori koje su ostavili sami jugoslavenski partizani sasvim su dovoljni. Tako je Belinić 8. siječnja 1943. izvijestio Politkomesara NOV i PO Hrvatske o rezultatu partizanskog zauzimanja Krašića: »Mi smo, po zahtjevu naroda, iako to nije bio jedan od glavnih razloga, većinu ustaša likvidirali. (...) 192 ustaše likvidirali smo, a ostale uputili smo djelomično kućama, a nešto ih zadržali u partizanima. (...) Od domobrana, također smo ih 26 likvidirali«. Ahmetović je 22. siječnja 1943. pisao kakvi su se »propusti« pritom odvijali: »...Kao šamaranje, i klanje na trgu desetorice ustaša od strane zamjenika komandanta 13-e brigade. Prigodom likvidiranja zarobljenih ustaša kod Krašića, obaviješteni smo da je bačen živ u jamu jedan domobranski zastavnik, dok je nekoliko ustaša na pola živih doživilo njegovu sudbinu...« Bulat je u svojoj knjizi ustvrdio da je od »narodnog suda« – a iz svih se ostalih dokumenata vidi da nikakvoga »narodnog suda« nije bilo, pa čak ni partizanskoga – »3. siječnja [1943.] u Sošicama osuđeno (...) je na smrt 198 ustaša i 28 domobrana...«
Dakle, zapovjednici vojnih snaga i politički komesari izravno i otvoreno priznaju pokolj više od 220 ratnih zarobljenika. U Jugoslaviji oni za to nisu kažnjeni. Naprotiv, svi odgovorni za taj pokolj – kao i oni koji su odgovorni za mnoge druge slične pokolje – doživjeli su partijsku i društvenu promociju. Režim je tako iskazivao svoje stajalište prema zločinu i zločincima, jasnije nego što bi to mogla učiniti ikakva politološka ili sociološka studija, zar ne? Štoviše, šokira hrabrost i drskost koja je bila potrebna da se ti podatci nakon 20-30 godina otvoreno objave, bez ikakve ograde i komentara, bez straha da će to dovesti do »kaljanja tekovina revolucije«. No, činjenica da su jugoslavenski komunistički vlastodršci smetnuli s uma onu pučku, da »ničija nije gorjela do zore«, nesumnjivo uzmiče pred činjenicom da vlasti demokratske hrvatske države, u konkretnom slučaju zagrebačko županijsko državno odvjetništvo, nije imalo volje ni hrabrosti taj postupak voditi po pravilima struke. Štoviše, ŽDO Zagreb je tako ozbiljnom poslu kao što je postupak protiv Bulata i družine pristupilo na taj način da je uspjelo čitav taj spis – zagubiti. Nadnevka 4. prosinca 2006. u moj je odvjetnički ured, nakon prethodne telefonske najave i molbe, pristupio policijski službenik A. M. kako bi dobio fotokopiju kaznene prijave i dva dopunska podneska radi rekonstrukcije spisa. Pitali smo, naime, u kojoj je fazi postupak, pa se ustanovilo da spisa – uopće nema. Trebalo ga je rekonstruirati, a osim materijala koje je predočio prijavitelj, u njemu ni nakon osam godina ionako nema ništa više. Dade li se što slično zamisliti u pogledu nekog zahtjeva MKSJ-a ili kakvog Befehla iz Bruxellesa?!?
Punih 11 godina spis, dakle, kupi prašinu, koja se skine samo onda kad koji od osumnjičenika umre. Tada državno odvjetništvo vrlo brzo i vrlo ažurno obavijesti da je osumnjičenik umro, što znači da je »nastupila okolnost koja u smislu članka 166 ZKP-a isključuje gonjenje«. To se dosad zbilo već tri puta (jer su umrli Belinić, Ahmetović i M. Kufrin), a preciznost i ažurnost kojim ŽDO Zagreb šalje te obavijesti, vrlo jasno pokazuje da ono s velikim nestrpljenjem čeka kad će se sličnom obaviješću oglasiti i četvrti put. Time će se, očito procjenjuju vlasti, taj problem staviti ad acta. Iz ponašanja vlasti u ovome i u svim sličnim slučajevima, može se, dakle, nepobitno zaključiti da problem nije pravne, nego političke naravi. Puno je knjiga i članaka u kojima se raspravlja o tome zašto europska i svjetska javnost jednim okom gleda na fašističke i nacionalsocijalističke, a drugim okom na komunističke zločine, iako je provedba potonjih zamišljena i započela ranije, a i po opsegu nadmašuje fašistička i nacistička zlodjela. Skoro svakodnevno se može čuti da komunističke zločine (a time i njihove počinitelje!) treba oštro lučiti od fašističkih i nacionalsocijalističkih, jer bi – kako se ne jednom izrazio aktualni predsjednik Republike Hrvatske, a za njim svita njegovih istomišljenika – fašizam i nacionalsocijalizam bili »zločini u ideji i u izvedbi«, dok bi se kod komunističkih zločina radilo o ekscesima, ispadima, devijacijama od jedne u biti humane i napredne ideje.
Filozofski, etički i povijesno-politički takva je konstrukcija neispravna i neprihvatljiva. Komunistička ideologija, kojoj su nijekanje Božje opstojnosti, poricanje postojanja morala koji izvire iz vrhunaravnog Apsoluta i propovijedanje nasilne uspostave egalitarnog društva, nužno – kako Katolička crkva upozorava više od stoljeće i pol – i pravocrtno vodi u dokidanje ljudskih prava, neslobodu i nasilje. Upravo radi toga se komunistička misao – nasuprot mesićevskoj tezi o ekscesima u njezinu ozbiljenju – baš svagdje na svijetu oživotvorila na jedan te isti način. Od Kamčatke, Kine i Mongolije na istoku, do Kube na zapadu, i od Finske i Pečore na sjeveru do Angole na jugu, komunistički je eksperiment značio jedno te isto: potpuno obespravljenje čovjeka kao jedinke i kao pripadnika narodnosne skupine, ukidanje prava na slobodnu riječ, istrebljenje čitavih naroda, masovna smaknuća klasnih i političkih neprijatelja, logore i zatvore prepune političkih uznika, stotine tisuća i milijune prognanika i emigranata, i sve to praćeno glađu i bijedom. Baš svagdje je ta slika ista, i ako je tako – a lako je pokazati da iznimke nema – kako se onda to može nazvati ekscesom, ispadom? Kojom se to logičkom i etičkom akrobacijom može ekscesom nazvati nešto što je pravilo bez iznimke?
A ne događaju se ti dvostruki standardi samo kad su posrijedi zločini partizana, za koje mi – nažalost – redovito propuštamo koristiti njihov službeni naziv: Jugoslavenska armija. Time im, ne samo u terminološkom smislu, činimo uslugu u doba kad se oni busaju u prsa i junače tobožnjim antifašizmom i tobožnjom borbom za Hrvatsku. Jer svi mi znademo da su se oni borili za Jugoslaviju, i to komunističku, i da su bez milosti progonili sve što je bilo hrvatsko i što je bilo antifašističko i antikomunističko. Njihova pobjeda značila je poraz i Hrvatske i demokracije. Slično se događa i s kasnijim zločinima počinjenima u ime Jugoslavije. Prije nekoliko je tjedana pravomoćnom postala presuda münchenskoga Visokoga zemaljskog suda, kojom je na doživotnu robiju osuđen Krunoslav Prates, agent jugoslavenske obavještajne službe i sudionik u ubojstvu hrvatskoga političkog emigranta Stjepana Đurekovića, ubijenog u ljeto 1983. U prvostupanjskoj presudi potanko se navodi da Republika Hrvatska svjesno i uporno ignorira sve zahtjeve za međunarodnom pravnom pomoći (na što je, inače, obvezana i Europskom konvencijom o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima od 20. travnja 1959. i dodatnog protokola). Višekratni upiti njemačkog veleposlanstva u Zagrebu kojima se tražila pomoć pri pribavljanju dokumentacije i saslušanju svjedoka, ostali su bez ikakva odgovora.
Hrvatska, dakle, nema interesa ni želje da se rekonstruiraju, prokažu i osude ubojstva hrvatskih političkih emigranata, što bi ujedno značilo osudu ideologije, režima i države u čije su ime oni ubijeni! Da bi zaštitila jugoslavenske partizanske zločince i poratni jugoslavenski komunistički režim s njegovim egzekutorima, Hrvatska je spremna prekršiti i spomenutu Europsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima te ignorirati nekoliko deklaracija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi komunističkih, odnosno svih totalitarnih režima. I opet: možemo li zamisliti takvo ponašanje službenoga Zagreba da su posrijedi zahtjevi MKSJ-a u Haagu ili zahtjevi bruxelleske birokracije? Mnoštvo je, dakle, dokaza u prilog zaključku da službena Hrvatska iz političkih razloga štedi jugoslavenske zločince i zločine koji su počinjeni u ime Jugoslavije, a nema nijednog dokaza protiv. On se, dakle, smije smatrati neprijepornim. Ako smo spremni ozbiljno se suočiti s korijenima i uzrocima takvoga stanja (a ne samo zagrebati po površini, ponavljanjem općih fraza), moramo se suočiti i s ideologijom tzv. nacionalnog pomirenja koju većinom – uglavnom po inerciji – smatramo jednim od zaglavnih kamenova današnje hrvatske državnosti.
Kad su katoličkom svećeniku Filipu Lukasu, jednom od vodećih hrvatskih intelektualaca prve polovice XX. stoljeća i predsjedniku Matice hrvatske 1928. – 1945. predbacili krut stav prema nekim hrvatskim intelektualcima koji su stali uz jugoslavenski monarhistički režim,
Lukas je uzvratio da Matica ne može »primati ljude, koji su u ono doba radili protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a poglavito protiv same Matice i ljudi u njoj. (...) Činjenica je, da su neki pisci u danima pogibelji za narod njega napustili i da su se time ogriešili o najprimitivniji zakon etike, jer kao sinovi svog naroda oni su se morali za njegov obstanak boriti i uz najveće žrtve. Kad to nisu radili, etika nalaže, da snose za to i odgovornost, jer inače ne bi bilo razlike između dobra i zla, poštenja i nepoštenja. Ne radi se ovdje ni o mržnji ni o osveti, jer i Vječna Pravda kažnjavanje opakih ne radi iz osvete, već upravo iz pravde, da svakom daje ono što zaslužuje. Pojedinac može i mora oprostiti uvredu, jer mu to religija nalaže, ali narod ne može i ne smije opraštati onima, koji su u danima pogibelji radili na njegovu propast. Predpostavivši naime, da bi i svi drugi narodni sinovi to isto učinili, hrvatskoga naroda danas ne bi bilo, već bi ostala samo gomila ljudi kao tijesto za oblikovanje drugih naroda. Uostalom, kakovo jamstvo oni pružaju, da se ne će opet prema već dokazanom djelovanju iznevjeriti svome narodu i da ga ne će opet u najodsudnijim trenutcima života ostaviti.
U tome ne može biti kompromisa, jer bi njime protunarodni ljudi dobili dvostruku nagradu za isto djelovanje; prvi put od protunarodnih režima za ono, što su oni kao njihovo sredstvo protiv vlastitoga naroda radili, a drugi put, jer su tobože hrvatski književnici. Isto tako narodni ljudi bi bili dvostruko kažnjeni; prvi put, jer su za narod patnje izdržali, a drugi put, što ih se izjednačuje u časti s onima, koji su hrvatsku čast blatili. Tako bi se vršila selekcija nagore.«
Ne podcjenjujući činjenicu da mi danas i ovdje možemo o ovim temama slobodno razgovarati, a izravno nam ne prijeti ni tamnica ni vješala (što je – da se poslužimo riječima hrvatskog metropolita, zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca iz travnja 1941. – nesumnjivo novi dokaz »Božje ruke na djelu«), ipak smo prisiljeni konstatirati da se kod nas zbilo upravo ono što je Lukas nazvao selekcijom nagore; oni koje bismo mogli nazvati »narodnim ljudima«, zapravo nisu »izjednačeni u časti« s »protunarodnima«, nego su i nakon sloma komunističkog svijeta i raspada Jugoslavije ostali na marginama javnog života, bez stvarnog utjecaja na politička, gospodarska i kulturna kretanja u zemlji. Istodobno su mnogi »nenarodni ljudi«, kao što se moglo očekivati, pokazali spremnost da se i opet iznevjere vlastitom narodu i njegovoj državi, tražeći opet novoga gospodara.
Ideologija nacionalnog pomirenja onemogućila je stvarne i dubinske promjene, zato što je zamišljena i shvaćena ne kao mirenje ljudi, nego kao mirenje ideja i ideologija. Ljudi, pojedinci, mogu se i moraju se izmiriti. Taj je proces, hvala Bogu, uglavnom već dovršen, što zbog proteka vremena, što zbog Domovinskog rata i novih društvenih okolnosti. Neki su se pojedinci otvoreno i izrijekom odrekli svoga protunarodnog djelovanja, drugi su to učinili prešutno. Međutim, ideje i ideologije se ne mogu miriti. Kao što se kršćanstvo ne može miriti s poganskim nacionalsocijalizmom i antiteističkim marksizmom-lenjinizmom, tako se ni hrvatstvo ne može pomiriti s jugoslavenstvom. Odustanak od Kristova učenja, za Crkvu ne bi bio doprinos miru čovječanstva nego napuštanje vlastite biti i poslanja. Jednako tako, prihvaćanje jugoslavenske misli i jugoslavenskih simbola kao pozitivnih, ne znači jačanje hrvatstva, nego nagovještaj spremnosti da se odustane od bezuvjetne težnje za uspostavom i obranom hrvatske države. Tim smo Križnim putem već koračali.
Ima li tko smjelosti i snage da nas ponovno na nj uputi, i jesmo li spremni ikad više biti tako slabi, da nas opet uvuku u tu zamku, zvala se ona »Regijom«, »Zapadnim Balkanom« ili »našim prostorima«? Ili ćemo svoj otpor posvjedočiti potpunim otklanjanjem svih komunističkih, ali i svih nadnacionalnih, jugoslavenskih ili drugih ideja, simbola i ideologija, uključujući i one iz doba Drugoga svjetskog rata i poraća? Jer mi – kako rekoše hrvatski biskupi na nedavnome, 28. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije – ne tražimo osvetu, nego istinu. Bez nje pravda nije moguća.
Tomislav Jonjić
Podsjetnik...
PIO XII I HRVATI
J.Ivan Prcela
Danas, na PEDESETU Godišnjicu smrti Sluge Božjega Pape Pija XII., svijetom odzvanjaju Bogom-nadahnute riječi Pape Benedikta XVI. o veličini bogate baštine koju je Katoličkoj Crkvi i svijetu Pastor Angelicus ostavio. Baština Pija XII. tako je sveobuhvatna da je ona odraz svih Dokumenata Drugoga Vatikanskog sabora.
Svetački primjer i naučavanje Pija XII. danas su s još više detalja opisani na čitavoj stranici New York Timesa. Ta biografija je napisana od dr. William Donohuea, predsjednika Katoličke Lige (Catholic League). Ovoj dičnoj organizaciji već godinama i ja pripadam te sam ponosan da riječju i potporom čvrsto stojim iza današnje značajne stranice u NYT-u.
Papinstvo Pija XII. obilježeno je dogadjajima Drugoga svjetskog rata i poraća. Obilježeno je mukama i patnjama mnogih naroda pa i našega naroda hrvatskoga. Nakon punih 40 godina službe Eugenija Pacellija u Državnom tajništvu Vatikana i tek dvije godine nakon njegova izbora za papu, u travnju 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska i odmah sljedećeg svibnja te iste godine otcijpljen je veliki dio Dalmacije i pripojen fašisitičkoj Italiji. Pijo XII. nije DE IURE priznao NDH, ali DE FACTO nju je podržavao. Taj veliki papa u Hrvatsku je poslao svoga predstavnika Opata Marconea, da pri Hrvatskom Episkopatu od pomoći bude hrvatskom narodu i njegovim vjekovnim težnjama. Marconeov tajnik dr. Giuseppe Masucci na tome položaju se je izgradio u velikoga ljubitelja mučeničkog hrvatskog naroda te je kao dokaz toga napisao zaista povijesnu knjigu MISIJA U HRVATSKOJ. Ovu knjigu je uredio moj nezaboravni prijatelj Marijan Mikac.
Ta knjiga Masuccijevih doživljaja izdata je od Drinapress H. N. Odpora u Španjolskoj, kojoj organizaciji sam i ja godinama pripadao.
Naklonost Pape Pija XII. prema Hrvatskoj dokazana je i time što je on onih sudbonosnih godina s udivljenjem podržavao Nadbiskupa Stepinca i druge hrvatske biskupe i sveukupno svećeništvo u njihovoj vjernosti ne samo prema Svetoj Stolici nego i prema mladoj Državi Hrvatskoj. Namjesnik Kristov na zemlji tih godina je strahovao od komunističke najezde prema Zapadnoj Europi, ali u isto vrijeme on je znao da ce Božja Hrvatska, uvijek vjerna svojoj povijesnoj misiji, u srcu Europe herojski zaustaviti komunističku kugu. Baš tako se je i desilo: Vlada NDH-a odbacila je Staljinovo priznanje a Hrvatske oružane snage komunističkim hordama su se epskim junaštvom Homerovih ratnika odupirale sve do zadnjega dana rata. Takvim borbama su prodrli sve do Bleiburga u Austriji a onda ih je Zapad "nagradio" izručenjem NA KLAONICU diljem Titove Jugoslavije. . .
O preužasnome HRVATSKOM HOLOKAUSTU "Bleiburga" Pijo XII. bijaše izvješćivan od hrvatskih prognanika i od samoga Nadbiskupa Stepinca, najveće i najpoznatije žrtve Bleiburške tragedije.
Po Rimu i po Italiji tada je zavladao strah medju nama hrvatskim prognanicima. I sam sam proživljao taj strah, ali u isto vrijeme svi smo znali da je naše utočište Papa Pijo XII. On nas je primao na mnogim audijencijama, bodrio nas je rasplakana srca i za uzor pred nas stavljao našega Alojzija Stepinca. Znao nam je onda govoriti da u Nadbiskupu Stepincu nemamo kardinala, ali imamo PRAVOGA SVECA I MUČENIKA. Nakon tih riječi, prošlo je samo nekoliko godina i Pijo XII nam je u Nadbiskupu Stepincu, na udivljenje čitavoga svijeta i na zaprepaštenje Komunističke Jugoslavije, konačno dao i KARDINALA-MUČENIKA.
Kao 23-godišnji ondašnji student na Papinskom Antonianumu u Rimu iskusio sam ljubav Pape Pija XII, dok je major Stephen Clissold provodio Rimom i Italijom lov na Hrvate. Dva puta sam bio primljen u Državnom tajništvu Njegove Svetosti. Primio me je Kardinal Montini, budući Papa Pavao VI., da mu opišem sužanjstvo brata Pavla u engleskom logoru Rimini, gdje je bilo mnogo hrvatskih prognanika.
Moji sastanci s Kardinalom Montinijem urodili su oslobodjenjem mojega brata i njegovim dolaskom u Rim usred preteške godine 1946.
I u Rimu moj brat i hrvatski prognanici, Vinko Nikolić i drugi, krili su se u samostanu franjevačkih Trećoredaca u ulici San Paolo alla Regola, da ih ne dohvati "osloboditeljska" britanska ruka. Sve u duhu Pija XII., i drugi samostani i zavodi, uključivši i Hrvatski Zavod Sv. Jeronima, utočište su pružali hrvatskim prognanicima.
Mnogo je Hrvata u to vrijeme bilo izručeno Titu, mnogo ih je čamilo i u najgoremu rimskom zatvoru Regina Santa Elena, ali mnogima je jedne gluhe noći stigla pomoć iz Franjevačkog samostana Sv. Ante u Via Merulana. Tu akciju je predvodio bosanski fratar fra Serafin Zečević i mnogim je hrvatskim patnicima pomogao da iz zatvora pobjegnu i da komunističkoj Jugoslaviji ne budu na stalnu smrt predani. Fra Serafin je davno u Kanadi umro, da s mnogim, mnogim legijama hrvatskih mučenika uživa u nebeskoj slavi.
U vrijeme Titove Strahovlade, osobito godina 1945.-1948., "oslobodilačka" jugopartizanska ruka uvelike je vrebala na dr. Krunoslava Draganovića, ali ona u tome nije bila uspješna jer Pijo XII. bijaše na kormilu Katoličke Crkve. Dapače, K. Draganović je tih godina bio PERSONA GRATA u samome Državnom tajništvu Njegove Svetosti. Draganović je poznat bio kao OTAC prognanih Hrvata, pomažući im da konačno utočište nadju u Argentini i u drugim prekooceanskim zemljama. Draganović je zadužio hrvatski narod ne samo u tome pogledu nego još više u POVIJESNOM zahvatu sakupljanja iskaza o Bleiburškoj tragediji sve tamo od godine 1945. pa do mjeseca rujna godine 1967., kada je on završio u rukama hrvatožderske UDBE. Od njega sakupljani dokumenti temelj su mojega životnoga djela OPERATION SLAUGHTERHOUSE / HRVATSKI HOLOKAUST.
Neka mu hrvatski narod na tome ostane vječno zahvalan!
Predvodjeni svetačkim primjerom i naučavanjem Pija XII., u Vječnome gradu do zamjernih visina uzdigli su se Hrvati fra Dominik Mandić i fra Karlo Balić.
D. Mandić se je proslavio izgradnjom veličanstvene Franjevačke crkve i generalne kurije na brdu Gelsomino na domak samome Vatikanu. Mandić je dao izgraditi i veliku dvoranu Aula Magna Franjevačkog medjunarodnog sveučilišta Antonianum u blizini Sv. Ivana Lateranskog, povijesnog sjedišta Svete Stolice.
Zalaganjem toga velikoga hercegovačkog fratra, u Grottaferrati, nedaleko Castel Gandolfa, izgradjen je takodjer Colleggio Apostolico, na kojemu je profesor biblijske teologije bio veliki katolički obraćenik s judaizma dr. E. Eugenio Zolli, koji prije svoga obraćenja bijaše Glava svih židovskih rabina u Rimu.
Njega sam tih poratnih godina baš u Grottaferrati sreo i s njime razgovarao ne samo o židovskom Holokaustu nego i o HRVATSKOM HOLOKAUSTU "Bleiburga". Razgovarali smo i o našem Svecu Nadbiskupu Stepincu i o Papi Piju XII.
Tom zgodom dr. Zolli mi je rekao, da je on Katoličku vjeru prigrlio radi Pija XII. i njegove NEUSTRAŠIVE obrane proganjanih Židova!!
Iako je Rim središte mnogih katoličkih teologa svjetskoga glasa, vrhosvećenička ruka Pija XII. izabrala je hrvatskog franjevca Provincije Presvetoga Otkupitelja fra Karla Balića da kao NAJVEĆI Mariolog 20. stoljeća za njega sastavi tekst o Uznesenju B. D. Marije. Tekstom, proizašlim iz Balićeva pera, Pijo XII. 1. studenoga 1950. se je poslužio i EX CATHEDRA Marijino Uznesenje dušom i tijelom u nebo proglasio dogmom Katoličke Crkve. Kardinal-mučenik Stepinac i svi Hrvati diljem svijeta tada su s velikim veseljem slavili Uznesenje Marijino i ponovno obnovili vjekovnu vjernost hrvatskog naroda osobi Pija XII. i njegovih budućih nasljednika na Petrovoj Stolici.
Nažalost. promicatelji najcrnjih laži u nekoliko minulih desetljeća Pija XII. prikazuju Hitlerovim papom a našega Sveca Stepinca nazivlju "pomagačem fašizma" u Hrvatskoj. Takvi pakleni glasovi su se širili čak i u vrijeme papinstva Pija XII., ali oni njega nisu zaustavili da Nadbiskupa Stepinca, iako je tada bio zatvorenik komunističke Jugoslavije, imenuje kardinalom Katoličke Crkve. Tim činom Papa je nadbiskupsko sjedište u Zagrebu učinio kardinalskim sjedištem i ono je do dana današnjega tako ostalo.
I Sarajevo, sjedište Vrhbosanske nadbiskupije, pri koncu 20. stoljeća postalo je i, nadamo se, poput Zagreba će ostati kardinalsko središte. Tako, mali hrvatski narod daje dva kardinala Kardinalskome zboru, koji je vidovitošću Pija XII. sredinom 20. stoljeća pretvoren u univerzalno medjunarodno tijelo.
Kardinalski zbor kao MEDJUNARODNO tijelo u tek minula tri desetljeća izabrao je iz svojih redova dva Petrova nasljednika ne-Talijana: Ivana Pavla II. i Bededikta XVI., čime je porastao ugled Svete Stolice u svijetu kao nikada do sada.
Neka je na tome VJEČNA HVALA Piju XII!
I njegov nasljednik Benedikt XVI. toga je svjestan i zato on nam je danas svojom duboko-sadržajnom propovijedju dao mnogo nade da ce Sluga Božji Pijo XII. naskoro s Blaženim Alojzijem Stepincem biti uvršten u red besmrtnih Blaženika. Za ovu veliku milost molimo se ne samo Mariji Kraljici neba i zemlje nego i Sv. Josipu, Pokrovitelju Katoličke Crkve i Zaštitniku hrvatskog naroda!
Zazivajmo takodjer Bl. Alojzija Stepinca i Slugu Božjega Pija XII. a s njima i mnoge legije hrvatskih mučenika, moleći im se da nam oni od Boga isprose svršetak moralnog kaosa u Hrvatskoj, Bosni-Hercegovini, u Europi i u čitavome svijetu.
U to ime, slava Bl. Alojziju Kardinalu-mučeniku Stepincu! Slava Papi Piju XII! Slava mnogim legijama hrvatskih mučenika!
UDBIN SIN
Skriva se iza Dior cvikera, a ponekad iza kozjaka tankih
Ćaća mu je nekoć šlepao Šimecki škornje
po oznaškoj tradiciji yugo-opankih
on se sada uvalio u Bally i skupo Hugo Boss odjelo
Sedamdesetih je pio kavu u Splendi,
i cinkario preko puta,
pisao za Brozine tiraže.
Onda se ufurao preko drugova do
sjaja Pariđija i Londre
olfa na stipendiju skojevske blamaže
Stari ga je 90. u ime pomirdbe
nagradio sinekurom - opet vani
Đubre me znade, jer on zna da ja znam,
ono što on zna od prek-prek-prek-lani,
Što je jeo i pio prija 20 kuka ko "dopisnik" - opet vani.
Njegov desetljetni fellatio UDBI otjerao je more
u Lepoglavu, Sl. Požegu i Gradišku,
preko svojih sitnih špicla sa faksa - tamo gore
i polu-intelektualca u brozovom višku.
Svi odreda sa velikom prdom skojevske tinkture
jer uvijek je trebalo biti za jugo-dom spremni
i za analno-rektalne BG avanture.
Po svim pravilima brozovštine.
Kitio se noćnom-kursnom diplomom.
Ali od kako mu je žena jučer krstila majmune,
izdaje se za đemokratja i evropeytsa - vratolomom
i buduće tajkune..
Mislili smo ovce jedne dalekih 80-tih
u LA-ju da ćemo,
umjesto gejaka sa Korduna
potražiti balistiku pikse udbo-oportuna
za modularni - HK70A4 našeg udbofila
uvježbani u Mojave desert i pustinje Gila.
Ali sve se izjalovilo
Ponovno popušismo
Ostao je nevin
Udbin sin.
Tomislav Sunić
Da se ne zaboravi: Domovinu imam ...
DOMOVINA JE KAO MAJKA, A PRAVA MAJKA JE SAMO JEDNA
(Osvrt na govor dr. Drage Štambuka, predstavnika Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, na radnom zasjedanju Glavnog odbora Hrvatskoga svjetskog kongresa u Sarajevu, objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 30, od 25. srpnja 2004.)
Uvod
Dr. Drago Štambuk je u svome govoru ustvrdio, pomalo na pjesnički način, da mi Hrvati imamo dvije domovine, Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa čak i treću domovinu, iseljenu Hrvatsku.
Uza sve dužno poštovanje prema dr. Dragi Štambuku, kao i prema svakom čovjeku, ne mogu se, glede broja hrvatskih domovina, složiti s njim. Budući da na tome planu vlada zbrka u glavama mnogih hrvatskih ljudi, pa i istaknutih političara, želim iznijeti svoj stav, kao rezultat jednog logičnog razmišljanja, a i poznavanja osnovnih činjenica iz toga područja.
To činim, osim zbog objektivnog povijesnog stanja, također i iz čisto pragmatičnih razloga. Na temelju i takvih izjava bosanskohercegovački muslimani, koji sebe u najnovije vrijeme nacionalno nazivaju Bošnjacima, a od 1945. g. po tko zna koji put mijenjaju svoje nacionalno ime, mogli bi ustvrditi, a to i čine, da je Bosna i Hercegovina samo njihova nacionalna domovina, jer mi Hrvati imamo drugu domovinu, a oni druge nemaju. Do 1945. nije bilo tako. Muslimanski intelektualci i politički prvaci, a preko njih i ostali, znali su tko su nacionalno bosanskohercegovački muslimani i koja im je domovina. Za tu zajedničku hrvatsku domovinu i oni su u velikom broju svoju krv prolijevali i svoje glave gubili. Samo na križnim putevima, i prema njihovim izvorima, stradalo ih je oko pedeset tisuća.
Istaknut ću samo jedan primjer muslimanske ljubavi za Hrvatsku sa kraja Drugog svjetskog rata.
Nakon 15. svibnja 1945. g. hrvatski branitelj Mešaga Džubur sa svojom muslimanskom satnijom još je branio Fazlagića kulu u istočnoj Hercegovini.
Partizanski napadači, opkolivši kulu, poručili su zapovjedniku obrane: "Predaj se Mešaga, nema više NDH, pala je Hrvatska!"
Mešaga im odgovara: "Kako je bolan pala Hrvatska, kad nije pala Fazlagića kula?"
Takvih bosanskohercegovačkih muslimana dobar broj je branio hrvatsku domovinu, Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, skupa sa Hrvatima katolicima, i tijekom Domovinskog rata. Ako su se neki bosanskohercegovački muslimani danas odrekli svoje zajedničke povijesne majke domovine, oni ne mogu prisiliti nas Hrvate katolike da se odreknemo srca svoje domovine, Bosne i Hercegovine.
Najveća ljubav za majku i domovinu
Kao što je naravno i normalno, to jest Bogom dano, da muškarci i žene u partnerskoj ljubavi privlače i vole jedno drugo, da roditelji vole svoju djecu, a djeca roditelje, bake, djedove i rodbinu, isto je tako naravno da ljudi vole svoj zavičaj, u kojem su se rodili oni i njihovi preci, da vole svoj narod i domovinu, gdje su ponikli i rasli, radili i borili se oni i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, i sačuvali to sveto tlo za njih i njihove potomke. Naravno je da svi zajedno vole i da su uvijek voljeli Boga Stvoritelja, koji je iz ljubavi sve stvorio i neprekidno stvara ljude u sustvarateljstvu s ljudima, te očekuje i da se svi ljudi i narodi, kao braća i sestre, međusobno vole, pomažu i poštuju.
Osobita ljubav veže sve ljude za majku, pod čijim su srcem rasli i razvijali se od samog začeća.
Takvu ljubav, do polaganja svojih života, osjećaju svi duhovno i moralno zdravi ljudi i za svoj zavičaj i domovinu, s kojom su povezani svim nitima i genima kroz stoljeća i tisućljeća. Stoga nije ništa neobično ni čudno da se domovina jednoga naroda uspoređuje sa rođenom majkom. Samo duhovni i moralni bogalji mogu raditi protiv svoga naroda i domovine. Da bi takvih bilo što manje, potrebno je djecu i mlade odgajati u ljubavi prema narodu i domovini, kao i prema svim ljudima i narodima. Jedno od osnovnih ljudskih prava je i pravo svakoga čovjeka da zna tko je i gdje pripada, te da upozna povijest i kulturu, a u prvom redu i vjeru svoga, ali i drugih naroda, te da sve voli i poštuje, a posebno da voli i štiti svoj narod i domovinu od svake neistine i nepravde.
Kao što je rođena majka samo jedna, tako je i nacionalna domovina samo jedna.
U okviru svoje domovine svaki narod treba imati i svoju državu, kako bi organizirano i usklađeno promicao i štitio svoj narodni život i razvitak.
Ono što je stan ili kuća za obitelj, to je država za narod!
Bilo bi poželjno da se država jednoga naroda poklapa sa njegovom nacionalnom domovinom, ali, na žalost, zbog raznih povijesnih okolnosti, to nije uvijek moguće.
Za nas Hrvate, već blizu četrnaest stoljeća, jedna i jedinstvena nacionalna domovina je: današnja Republika Hrvatska sa pripadajućim joj Jadranskim morem, Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska, Srijem i Bačka.
Iako je broj Hrvata u Boki Kotorskoj, Srijemu i Bačkoj od 1918. g. nasiljem i genocidom drastično smanjen, a isto se pokušava i u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod se nikada u svome srcu ne smije odreći tih povijesnih hrvatskih zemalja. Mi Hrvati želimo u miru i poštovanju živjeti i sa drugim ljudima i narodima, ali također želimo da i drugi poštuju nas.
Uz nacionalnu hrvatsku domovinu, gdje Hrvati kao autohtoni narod žive već 14 stoljeća, postoje i građanske domovine pripadnika hrvatskoga naroda, bilo da Hrvati u tim domovinama žive grupno ili pojedinačno, dulje ili kraće vrijeme. Njihove su to nove domovine, ali samo u građanskom, a ne u nacionalnom smislu. Oni nemaju pravo te domovine nacionalno svojatati, ali ih trebaju voljeti i izgrađivati s ljubavlju, jer od njih žive i oni i njihova djeca. No nikada ne bi smjeli zaboraviti ni prestati voljeti i pomagati u potrebi svoju jedinstvenu nacionalnu domovinu. Kao pošteni ljudi, uvijek su sve i činili i čine za svoju nacionalnu domovinu Hrvatsku, ali ni domovina ni matične države ne smiju zaboraviti njih.
Zaključak
Hrvatski narod ima jednu nacionalnu domovinu i dvije hrvatske države: Republiku Hrvatsku i državu Bosnu i Hercegovinu.
Republika Hrvatska je nacionalno suverena hrvatska država, a u Bosni i Hercegovini hrvatski narod dijeli svoj nacionalni suverenitet sa još dva naroda. Hrvatska dijaspora nisu Hrvati izvan Republike Hrvatske, nego svi Hrvati izvan cijele hrvatske domovine. Dakle, Hrvati koji žive u BiH, kao ni Hrvati u Vojvodini i Boki Kotorskoj, nisu dijaspora, nego su u tim zemljama autohtoni narod.
Republika Hrvatska nije Hrvatima izvan nje matična domovina, nego im je samo matična država, posebno ako imaju državljanstvo Republike Hrvatske, na što svi Hrvati imaju zakonsko pravo. Hrvati koji imaju državljanstvo države BiH i koji su tu rođeni, također im je BiH matična država. Znači, Hrvati imaju jednu jedinstvenu nacionalnu domovinu i dvije matične države.
Nacionalna manjina su Hrvati u Austriji, Mađarskoj, Italiji i Rumunjskoj, jer u tim zemljama, na određenom teritoriju, doseljeni kao veća grupa, žive već više od četiri stoljeća. U tim državama trebaju imati, i uglavnom imaju, svoja manjinska nacionalna prava, prema univerzalnim standardima, ali ne mogu svojatati dijelove tih zemalja u kojima žive, što naravno Hrvati i ne čine. Hrvati u Boki Kotorskoj i Vojvodini, iako, kao što smo već rekli, autohtoni narod, u državi u kojoj jesu ne samo da nemaju nikakva narodna prava, nego, na žalost, nemaju čak ni manjinska.
U ostvarenju svih prava hrvatskoga naroda u okviru hrvatske nacionalne domovine ili izvan nje, jasno je da na prvome mjestu treba pomoći suverena matična država hrvatskoga naroda, Republika Hrvatska, na što je prema svome ustavu, a i moralno, i obavezna.
Antifašisti prije i poslije Bleiburga...
Ivan Goran Kovačić
Mrzimo vas
(Objavljeno u Građi za kulturno-ujetnički rad iz 1943. godine)
Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu
utrobe svih žena.
Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi.
Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.
Pjesma srpskog pjevačkog društva Šiltovi iz Gline 1991. god. :
Krajišnici,
gdje ćemo na klanje,
Na Hrvate il na muslimane?
Bit će klanja, bit će klanja,
Bit će silovanja!
HOMO IUGOSLAVENSIS
Skojevsko smeće i titoistički smrad,
balkanska trulež i jugoobjede,
u nadi da će postati polit-korektan gad,
post-skojevac juri u nove pobjede.
Oh koja je moć jugofoliranata !
koji su do jučer svirali komunjarske diple
uz šesterostruku pomoć saveznih prevaranata
i nezaboravne kraljevske i avnojevske jugokriple.
Od Triglava do kosmetskih bezglava,
sve ori od euro pobjeda.
U poratnom promiskuitetu pomirdbenih post-titića,
koji sriču demokratski očenaš labavih kitica,
naravno, uz kakofoniju hrvatožderskih samojeda.
Pripazi im nam trupla !
Balkansko-buljuoka-brahicefalna tikva,
jer bioenergetska sudbina ih je stoljećima vukla,
od srednjoeuropskog krša u polusvijet prednjoazijskih ponikva
Ne, ne, ne ! Pakao nije u paklu kod Dantea,
nego u zemljopisnom prokletstvu
krivih, umjetnih i šminkerskih Antea,
koji vegetiraju desetljećima u jugopolubistvu.
E bene, magare moje, čekaj dok trava naraste !
Uz bijednu šaku jada i tisuće mrtvih heroja,
koji panično vape da dođe do nacionalne pastve,
usprkos jugosmeća i okamenjenih hrvatskih perivoja.
Tomislav Sunić
Propustili ste - pročitajte!
Sociobiologija Bleiburga
Dosad su u studiju komunističkog terora primjenjivane metode iz područja političkih znanosti, historiografije, filozofije, antropologije i međunarodnog pravosuđa. Veliki broj knjiga o komunističkim zločinima dodatno je omogućio da se upozna taj politički fenomen dvadesetog stoljeća, uz kojeg se neminovno povlači emotivno i veliko žrtvoslovlje. Bilo da je riječ o bivšoj komunističkoj Kambodži ili bivšoj komunističkoj Poljskoj, u svijesti naroda i građana bivših komunističkih država, komunizam će ostati zapamćen kao sinonim za neljudski politički sustav.
Usprkos propasti komunizma kao ideološkog i političko-pravnog sustava, ideal tipski glavne komunističke ideje jednakosti i stalnog ekonomskog rasta ( ekonomizma) i dalje su žive, premda u drugim oblicima i pod drugim nazivima, i to čak kod ljudi koji slove kao desničari i antikomunisti. Možda je razlog tome, kao što je već prije bilo riječi na ovim stranicama, da su se u praksi komunističke ideje jednakosti, internacionalizma ( globalizma) i ekonomskog rasta, danas mnogo bolje ostvarile na liberalno kapitalističkom Zapadu nego u tzv.zemljama bivšeg real-socijalizma.
No malo je dosad bilo pokušaja da se komunistički sustav analizira u okvirima moderne medicine i genetike. Odmah se može postaviti pitanje da li postoji 'komunistički čovjek'? Da li je na primjer komunizam u Jugoslaviji, kao što to tvrde sociobiolozi, stvorio posebnu podvrstu bića sa komunističkim genotipom i čije se ponašanje može uistinu objasniti kao 'komunističko'? U studiji komunističke patologije ruski znanstvenik, romanopisac i disident, Aleksander Zinovjev, davno je opisao homo sovieticusa i na taj način pridonio boljem poznavanju komunističkog sustava. Po Zinovjevu, homo sovieticus nije samo literarna figura za opis posebnog društvenog tipa čovjeka ili pak alegorija na komunizirane mase građana bivšeg Sovjetskog Saveza ili bivše Jugoslavije, već nova biološka ali i neminovna nakaza modernih masovnih demokracija. Vrijedi spomenuti bivšeg jugoslavenskog autora i bivšeg komunistu Milovana Djilasa ili pak Hrvata Antu Ciligu, koji su oboje vrlo dobro opisali metode komunističke društvene selekcije, ozakonjenog državnog terorizma, rađanje nove klase, i intelektualnu samocenzuru, premda oba dva autora ne koriste sociobiološke kvantitativne metode. Usput, da li je slučajno da su tih dvoje antikomunističkih klasika, Ciliga i Djilas, koji su postigli svojevremeno slavu u francuskom i američkom visokom školstvu, potpuno nezapaženi u današnjoj hrvatskoj publicistici? A zašto hrvatsko ministarstvo kulture ili ministarstvo znanosti ne uključi ta dva svjetska autora kao obveznu literaturu u srednjim školama ? Tim više jer nije riječ o desničarima ili fašistima, nego o bivšim istaknutim čelnicima komunističkih pokreta, koji su komunizam poznavali iznutra. Odgovor nije teško naći. Djeca titoista drže i dalje sve poluge javnog života u Hrvatskoj.
Biologija, biopolitika, bioetika..
Pristup komunističkoj problematici sa sociobiološke ili genetske, ili kako se to danas kaže 'biopolitičke' ili 'bioetičke' perspektive, otvara druge vidike, ali i fronte, te dodatno u retrospektivi objašnjava ne samo fenomen komunizma nego i fenomen postkomunizma u istočnoj Europi – uključujući i u Hrvatskoj. Sociobiologija je nemila grana moderne sociologije koja definira političko ponašanje pojedinaca i političke sustave na temelju gena, odnosno na temelju sastava genetskog fonda neke nacije. Većina sociobiologa, usprkos svojih brojnih knjiga potpuno je marginalizirana, njihove knjige gotovo nedokučive široj javnosti, a mnogi su izloženi i intelektualnoj cenzuri, ako već ne i gubitku profesorskog mjesta. Od važnijih modernih sociobiologa treba navesti u Njemačkoj pokojnog Nobelovca Konrada Lorenza, jos živog njegovog učenika, Irenaeusa- Eibl Eibesfeldta, u Americi Arthura Jensena, a u Engleskoj Richarda Lynna i donekle Richard Dawkinsa. Za razliku od liberalnih i marksističkih mislioca, sociobilozi tvrde da je hereditet, a ne društvena sredina presudna u političkom i društvenom ponašanju.
Logično da akademska disciplina sociobiologje, koja kombinira prirodne znanosti sa društvenim znanostima, nije nimalo draga niti ideolozima niti teolozima, jer ona počiva na čistim empirijskim zasadama. Njeni osobiti neprijatelji su takozvani moderni ljevičari. Već po svom isticanju herediteta i ulozi gena u političkom ponašanju pojedinaca i naroda, sociobiologija vodi do klasificiranja ljudi po njihovom kvocijentu inteligencije, a u konačnici i po njihovoj rasi. U modernim multikulturalnim društvima sociobiološki stavovi su pravno neprihvatljivi, a često i krivično kažnjivi. Ulaziti u rasprave zašto danas u belgijskim zatvorima ima preko 50 posto ne-Europljana, zašto u austrijskim i njemačkim zatvorima ima u prosjeku više neeuropskih građana nego lokalnog stanovništva, zašto od 2,5 milijuna zatvorenika u Americi 80 posto čine afro-Amerikanci i latino – Amerikanci, lagano može dovesti do krivične prijave za „rasnu netrpeljivosti“. Sociobiologija je zakleti neprijatelj modernih višerasnih (ili eufemistički rečeno „multikulturalnih“) društava. Nije čudo da većina sociobiologa ulaze stoga kod svojih liberalno-ljevičarskih protivnika u kategoriju teoretičara „rasista“ i „nacista“.
Niti Katolička crkva ne štedi sociobiologe. Već po svojoj definiciji sociobiolozi su ateisti i agnostici koji koriste evoluciji i učenje Gregora Mendela (katolički svečenik!) i Charlesa Darwina, koji a priori odbacuju pojam da su svi ljudi jednako stvoreni po jednom bogu. U kratko, velik broj sociobiologa vjeruje u genetski determinizam tj da je čovjek predodređen prvenstveno svojim nasljeđenim genima -- a tek onda ostalim čimbenicima, kao što je to sredina, ishrana, odgoj, škola i ekonomski sustav.
Automatski takav pro-hereditarni stav vodi i do neminovnog prihvaćanja diskriminacije. (I sama riječ „diskriminacija“ danas ima negativno političko značenje, premda prije pedesetak godina ta riječ ima neutralno značenje, koji nimalo nije imao rasni prizvuk segregacije). Ako se uzme pretpostavka da razlike u kvocijentu inteligencije među rasama i medu pojedincima zaista postoje, onda se dakle nameću i radikalno drugačiji zaključci glede stabilnosti ili pak kaosa u političkim sustavima diljem svijeta. Zašto na primjer Japan ili Amerika ili Izrael imaju velik broj znanstvenika, te ujedno i drugačije političke sustave, a zašto pak drugi narodi, naročito u Africi nemaju gotovo niti jednog astrofizičara ili nobelovaca ili su pak stalno izloženi kaotičnim epidemijama i ratovima? Po mjerenju Lynna Japanci i Kinezi imaju u prosjeku najveći kvocijent inteligencije (120), nakon njih dolaze Zidovi ( cca 100 do 115), nakon toga europski narodi sa kvocjentom inteligencije između 90 i 100. Kod Hrvata prosječan kvocijent inteligencije iznosi 96. Brojne psihometrijske analize koje koriste sociobiolozi teško je sažeti u nekoliko redaka.
Aristocid
Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik.
Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog 'genetsko fonda' ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!) Takav stav imao je i sovjetski nadriznanstvenika Trofim Lisenko koji je smatrao da se žito može saditi na Antarktiku, i da se genijalci mogu fabricirati po petoljetki. Ove teze - naime da socijal-ekonomska sredina čini čuda - a koje su dan danas veoma raširene u mekšem obliku u multikulturalnim liberalnim demokracijama, uključujući i u Americi, idealni su povod za neradnike, sitne kriminalce, o osobito pogoduju osobama niske inteligencije koje u pravilu za svoje psihofizičke nedostatke optužuju uvijek „nekog drugog“. Ali zato nikad svoje vlastite slabosti. Može se slobodno uzeti pretpostavka da su nakon 1945. godine Hrvati, doživjeli apsolutnu biološku katastrofu čije psihofizičke i antropološke (i kranometrijske? oblik glave, o.a. ) posljedice još nisu dovoljno proučene.
Već od početka Boljševičke revolucije u carskoj Rusiji, komunističkim revolucionarima prvi su na meti bili aristokracija, kršćanski kler, odnosno svi oni koji su svojom inteligencijom i znanjem odskakali od prosjeka. Tu je komunizam sa svojim učenjem vrlo jasan, pa stoga i prihvatljiv širokim masama isticanjem primamljive „uravnilovke“. Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titosti ubili 1945.g. ( pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peros, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo… Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svečenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligenicje. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l'Occident,1992).
Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine - uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo. Pod pretpostavkom da nije bilo te katastrofe možda bi Hrvati danas imali ne samo veći ekonomski standard nego bi u pojedinim sektorima znanosti bili prilično zapaženi. Uzmimo drugu pretpostavku. Kako bi se riješila jugoslavenska kriza 1990. da su kojim slučaju bili na vlasti vrlo inteligentni i visoko školovani Milan Stojadinović, koji odlazi u Argentinu, i Vlatko Maček koji završava život u Americi? Uostalom, ako se i gleda psihoprofil ili fenotip čelnika u Hrvatskoj i Srbiji iz 1991. godine, napadno upada u oči da su i jedni i drugi bilo prije ili kasnije pobornici komunističke i jugoslavensko titoističke ideologije „uravnilovke“.
Likvidacije i progon inteligentih ljudi dovodi i do ekonomskog zastoja. Zimbabve (bivša Rodezija) je nekad bila izvoznica žitarica. Danas ih uvozi jer vlada glad. Nije nikakvo čudo da takozvano sovjetsko čudo i lansiranje Sputnjika u orbit, Sovjeti mogu zahvaliti zarobljenim njemačkim znanstvenicima. Isto tako nije čudo da je tzv. „jugoslavensko čudo“ prvenstveno stvoreno od njemačkog roblja ( 'folksdojčeri' i njemački zarobljeni vojnici) širom Jugoslavije nakon drugog svjetskog rata. Pod pretpostavkom da je Hrvatska uspjela zadržati svoj genetski fond i da nije bilo Bleiburga, pod pretpostavkom da se Hrvati nisu selili na Zapad, nije isključeno da bi Hrvatska bila danas dinamična zemlja sa 8 milijuna ljudi, uz sasvim drugačiju selekciju političkih elita i zasnovana na sasvim drugačijim političkim pretpostavkama. Ovako i danas i dalje nepisanu prednost u stvaranju javnog mijenja imaju djeca udbaša i oznaša, čija povijest nikako da se lustrira.
Na ovakve analize može se u medijima gledati sa podsmjehom. Međutim podsvjesno svaki pojedinac zna u izvanrednom stanju gdje i kojem plemenu on pripada. I gdje mu je njegovo pravo pleme. Ako to ne zna ili ne želi znati, kad tad će ga „onaj drugi“ podsjetiti tko je on, što je on i čiji je on. Cinički zvuči, ali znatan broj Hrvata otkrio je je svoj „hrvatski paleokorteks“ tek u trenutku kad su se pojavili snagatori poput Karađorđevića i Miloševića, tj. kad im je ne samo voda, nego i nož došao do vrata.
Podsvjesno svi mi znamo da su stari Latini imali pravo kad su govorili da se po nečijem licu pozna čovjek ( in facie legitur homo). A veliki Nietzsche još je precizniji kad kaže prastaru europsku mudrost „monstrum in animo, monstrum in fronte“ (monstrum po duhu, monstrum po glavi). Prevedeno na pučki hrvatski jezik politički razbojnik prepoznatljiv je po svom izrazu lica.
Tomislav Sunić
(Hrvatski List, ožujak 2009. )
Nema promjena
Ovi izbori nisu donijeli nikakve promjene,
U R. Hrvatskoj se još jednom potvrdio potpuno jednostranački sustav koji vlada negdje barem od 2002., 2003. Trijumfirala je Jedna Jedina Partija (pod raznim kraticama, poput SDP, HNS, HDZ itd), kako se i očekivalo. Nije došlo do masovne pobjede "neovisnih" kandidata, što su neki predviđali.
Neki će reći da ovo nije pretjerano vrijedno komentiranja jer radi se samo o lokalnim izborima koji nisu "politički" sensu stricto, ali ipak ostaje činjenica da i lokalne izbore mnogi ljudi (a i mediji im to sugeriraju) doživljavaju striktno "političkima", gotovo ih poistovjećujući s parlamentarnim izborima, pripisujući im važnost koju objektivno nemaju. Gledano u tom svjetlu, ovi izbori mogu se uzeti kao indikator jednog šireg fenomena.
Vjerojatno u Europi (a i šire) nema nijedne zemlje u kojoj vlada ovakvo monolitno jednoumlje kao što je u Hrvatskoj. Gdje je bilo kakva oporba ne samo nepostojeća, nego skoro i nemoguća. Gdje stranke (zapravo frakcije jedne jedine stranke) vladaju po dogovoru, formiraju koalicije na državnoj razini po dogovoru (s tobožnjim "suparnicima"), umjesto na temelju rezultata izbora. Gdje dvije glavne "stranke" gotovo da i ne skrivaju da su u faktičkoj koaliciji (na stranu povremeno medijsko "prepucavanje", sasvim nebitno za bit politike, a smišljeno za to da se animiraju biračka rulja jedne i druge stranke).
Zapravo, tendencija prema jednostranačju postoji u cijeloj Europi, ali "rvacka" je u tom otišla dalje nego drugi. Zemlja u kojoj se cijeli tisak, kao i drugi mediji, u stopostotnom omjeru slaže s vladajućom linijom režima, koji je k tomu i raznim poveznicama vezan za vladajuću mafiju (pri čem ne mislim samo na "vidljivu" vladu, nego i na razne interesne skupine pri vlasti).
Zemlja u kojoj su sindikati 100% suglasni s vladom (Račanovom, Sanaderovom, svejedno), ali povremeno nevješto glume da nisu. Koja ima svoju, iz džepova poreznih obveznika izdašno financiranu, državnu "kulturu", "književnike", koji također promiču vladajuću ideologiju režima, s tim da povremeno glume nekakve "non-konformiste", tobožnje enfants terribles (što se uglavnom svodi na fekalni i genitalni vokabular, povremeno s ponekom jeftinom ideološkom etiketicom). U kojoj su "nevladine udruge" de facto dio vladajućeg aparata. U kojoj je pravosuđe pod potpunom kontrolom politike (uz neprekidno ritualno prisezanje na "neovisnost sudstva") - vidi slučajeve Glavaš, Hrastov i premnoge druge.
Golub
Nekada i sada...
«Socijaldemokrat» iz ZAGREBA
Fragment iz knjige A.Pavelić «Doživljaji»
Kod Panića je bila moja posljednja postaja u Travniku, jer sam sredinom drugog proljeća morao napustiti školu i otići iz Travnika. Budući da sam, dakle, opet stanovao u blizini Mile Zakule, to jest kuća uz kuću, opet sam često sjedio na klupi pred njegovim «hotelom» i dolazio u doticaj s njegovim gostima.
Jednog dana osvanu novi gost, na stanu i hrani, kod Mile. Bio je to mladić od svojih dvadeset i pet godina: nizak, koštunjav, vrlo ružan i neugledan, ako se ne varam, po zanatu bravarski pomoćnik. Po jeziku, kojim je govorio, zaključivao sam iz početka da je Kranjac, a tako smo ga svi i zvali. Nu uskoro saznadoh, da je Hrvat, i to upravo iz Zagreba. Kako nikada do onda nisam bio čuo govoriti u kajkavskom narječju, koji je nama u Bosni, naučenima na čisti književni jezik, zvučilo posve neobično, lako sam bio zaključio da je to kranjski jezik, jer sam još negdje u Majdanu poznavao jednu kranjsku obitelj, čiji je otac radio u ljevaonici bakra.
Došljak, uostalom, nije bio vrlo razgovorljiv, nego uviek mrzovoljan i nakostrješen, a o svemu se izražavao s nekim drzkim prjezirom. Ja sam u ono vrijeme podučavao jednog djaka, sina nekog bogatog Židova, Feldbauera, što je imao kući već negdje blizu Dolca, te sam svakog dana morao proći oko četiri kilometra tamo i toliko natrag. Kada sm jednoga dana predvečer sjeo na klupu, umoran od toga puta, i potužio se Mili, što moram svaki dan taj put prevaljivati, upita me on, koliko dobivam za to poučavanjem.
- Pet forinti na mjesec – odgovorio sam.
Na klupi je sjedio i taj novi stanar. On odmah izračuna, da to iznosi šesanest i
pol novčića na dan, i reče s prjezirom:
- Toliko ja imam na dan, kada idem «per šup», - Ići per šup se onda zvalo, kada bi netko bio po redarstvu iztjeran iz koga mjesta i pod stražom odpraćen u svoje rodno mjesto. – Bilo je očito da je on tu počasnu plaću često ubirao. Radi te svoje drzovitosti, ne samo da nije bio nikomu simpatičan, nego je bio, naprotiv, odvratan.
Nedugo iza njegova dolazka, prolazeći jedne nedjelje prije podne ispred Milinih vrata – s ulice se ulazilo u njegov «lokal» - začujem unutra bučno lupanje i neko kreštavo deranje. Zavirim unutra, i vidjeh slijedeći prizor: Novi Milin stanar sjedi za jednim stolom, zamazan, razkuštran i sav izgreben po licu, zakrvavljenih očiju, lupa šakom po stolu, bjesomučno se dere i svaki čas zaviče:
- Ja sam socijaldemokrat, što mi tko može! – Iza tog poklika su svaki puta, naravno, slijedile najbogumrzkije kletve i najgadnije rječetine.
U lokalu nije, osim njega, bilo nikoga, nu on se je ponašao, kao da je pred njim Bog zna kako veliki skup ljudi kojima govori, kojima se grozi i zasipa ih psovkama i hoće da ih uvjeri o svojoj veličini time, što se tako krevelji i što tvrdi da je on socijaldemokrat. U tom je svojem pijanom bjesnilu, onako zamazan i izgreben po licu, bio još gadniji i odvratniji nego inače. Mile, koji je uto nadošao, reče mi da se tako već nekoliko sati dere i krevelji, da je u subotu navečer, čim je primio prvu plaću, otišao po birtijama i cielu noć propijančevao u družtvu sa smećem, kakovo je i on sam, te je došao kući jutrom već za velikog dana. Po noći se je s nekim i tukao, i očito su ga bacali iz jedne gostionice u drugu. Naravno, u tom je bančevanju potrošio i svu zaradu, koju je bio u subotu navečer podigao, i sada Mili nije mogao platiti stana i hrane, nu zato ga je pošteno izgrdio i grozio mu se, da će ga on već urediti, ako bude iskao od njega dug za hranu.
U ono smo se vrieme mi djaci u Travniku već živo zanimali za politiku i narodnu stvar, sastajali smo se i čitali Hrvatsko Pravo, glavno glasilo Hrvatske Stranke Prava, te razpravljali o svim političkim dogadjajima, i naravno, bili svi oduševljeni Starčevićanci. Za nas, koji smo živjeli u Bosni pod austrijskom upravom, Banska Hrvatska je bila nedostiživi ideal narodne slobode i samostalnosti, a u Zagrebu smo gledali nedostižnu Meku naših želja i najviši simbol hrvatstva. Stoga je ovo ogavno držanje i ponašanje, pijanog socijaldemokrata, upravo porazno na me djelovalo. HRVAT iz ZAGREBA, hrvatske svete priestolnice, pa takova životinja!
Mi smo za onda još sebi predstavljali svakog Zagrebčanina kao velikog i idealnog Hrvata Starčevićanca, a kad tamo, evo, ovaj je Zagrepčanin nekakovi socijaldemokrat, a za onda sam već znao, da su socijaldemokrati internacionalci, protivnici narodnjačtva i vjere, i napose da su protivnici Starčevićanstva i hrvatskih narodnih ideala.
Zato mi je ono njegovo pijano deranje i psovanje zvučilo kao najveća pogrda Zagrebu, Hrvatskoj i hrvatskom narodu.
Poslije toga dana ga nisam više vidio. Nakon što je prospavao i otrieznio se, otišao je, ne rekavši Mili ni s Bogom, i naravno, ne plativši mu ni jednog novčića za hranu. A otišao je u frent, kao su onda takovi tipovi govorili, a to je značilo ići pješice od mjesta do mjesta i tražiti tobože rada, a uzput prosjačiti, i po mogućnosti, ako se nadje prilika, štogod i ukrasti.
Ecrits de Paris, N° 719
Ante Pavelić: izuzetna sudbina
Piše: Christophe Dolbeau
Godina 2009. obilježava u isto vrijeme 120. rođendan Ante Pavelića (rođen 14. srpnja
1889.) i 50 godišnjicu njegove smrti (28. prosinca 1959.). Tom prigodom, neka nam bude
dopušteno da se ukratko vratimo na životni put i osobnost tog slavnog osnivača Ustaša i šefa
Nezavisne Države Hrvatske, čovjeka kojeg čuvari « Besprijekorne Povjesti » imaju običaj
opisati što crnje.
Pored aveti kojima se hrani njegova zlokobna legenda i pored uvreda i laži koje se
osipaju na njega već 60 ili 70 godina, Ante Pavelić ostaje u očima mnogih svojih
sunarodnjaka jedan od glavnih boraca za nacionalnu nezavisnost, veliki simbol hrvatskog
otpora. Za to bez sumnje ima više razloga.
Nepopustljivi rodoljub
Kad se promatra životni put Ante Pavelića, onda smo u prvi mah iznenađeni preranom
zrelošću karaktera, cjelovitošću i ustrajnosti njegova zalaganja. Za njega život nije pasivan i
zato vrlo rano uzima odvažnu odluku u političkoj raspravi. Njegovi izbori su izbori uvjerenja,
sasvim oprečni sporazumaštvu i politici čekanja. Kasnije će se odreći olakog napredovanja u
službi radi obrane teških sporova, napustiti zastupničku stolicu i titulu uglednog pravaša za
daleko nezavidniji položaj emigranta van zakona, prije nego preuzme upravljanje zemljom u
najtežim mogućim okolnostima II. svjetskog rata.
Prisiljen u dva navrata bježati sa rodne
grude (znači 26 godina progonstva), izložiti svoj život streljivu plaćenih ubojica (spomenimo
samo Peru Grubera i Davora Jakšu), živjeti oskudno (u Italiji je posjedovao vlastitu krletku za
uzgajanje kunića kako bi uštedio novac), i kriti se pod lažnim imenima, ne može ga se sigurno
smatrati političkim špekulantom. U vrijeme kada svugdje uspijevaju i paradiraju sumnjivi
političari, svi mogući lukavci i prevrtljivci, treba ustanoviti da je Pavelić bio jednog drugog
kova.
Njegova odluka da brani Domovinu jednako zaslužuje pažnju. Još od rane mladosti,
sasvim spontano, Ante Pavelić se odaziva pozivu nacije sa zanosom koji će ga pratiti cijelog
njegova života. U njega nema oklijevanja, nema sumnje, nema zabuna ni kompromisa:
Domovina je uvijek prva i njezini interesi upravljaju svim političkim odlukama. U vrijeme
kad je puno političara spremno jeftino rasprodavati nacionalni suverenitet i prodati svoju
dušu, ta tvrdokorna vjernost može izgledati pretjerana i zastarjela, bez koje bi se možda ipak
Hrvatska prepustila « asimilaciji »…
Protivno nekim tvrdnjama, Ante Pavelić ni u kom slučaju nije politički « pustolov ».
Stranka kojoj je prišao i čiji će postati jednog dana podpredsjednik nije šačica ekstremista,
nego dostojna i štovana ustrojba, koja sudjeluje posve normalno u političkom životu zemlje.
Nasljednica čistog domaćeg nacionalizma Ante Starčevića, Eugena Kvaternika i Josipa
Franka, Stranka prava nema ništa zajedničkog s fašističkom strankom. Prije napredna, njezin
program (1. ožujka 1919.) potvrđuje « da hoće da očuva hrvatskom narodu njegovo
tisućgodišnje od djedova baštinjeno pravo na svoju slododnu državu » ; traži nezavisnost na
hrvatskim područjima, jamči građanima sigurnost, osobnu slobodu, slobodu izražavanja i
okupljanja, tajnost dopisivanja, slobodu savjesti, jednakost pred zakonom, pravo na socijalnu
pomoć i na rad.
Na socijalnom planu taj program traži jednaku plaću za žene, zabranu rada za
djecu mlađu od 14 godina, dnevni rad od 8 sati, nedjeljni odmor i učestovanje radnika u dobiti
poduzeća (1).
Nužna obrana
U 1929. godini, pošto je kraljevska diktatura stavila kraj na parlamentarni sustav, Ante
Pavelić je odlučio nepokoriti se, ali time ne postaje fašist kako su ga neki opisali. Istina,
Ustaše koje je osnovao u tom razdoblju usvajaju strogu stegu, uobičajenu za tajnu oružanu
borbu, ali njegov politički i socijalni program ostaje vjeran seljačkoj i socijalno-kršćanskoj
tradiciji Ante Starčevića : nikakovog traga totalitarizma, nikakovog načela rasizma,
nikakovog antisemitizma.
Zahvaljujući toj umjerenosti, pokret privlači simpatije ljudi poput
poduzetnika Stipe Javora, pisca i dramatičara Mile Budaka, sveučilišnih profesora Milana
Šufflaya i Davida Karlovića, koji nisu egzaltirane osobe. Što se tiče Ante Pavelića, on se
redovno usklađuje s ljudima kao što su odvjetnik Ante Trumbić (jedan od očeva Jugoslavije)
i geopolitičar Ivo Pilar koji upravo nisu baš fašisti.
Suočeni sa diktaturom koja batina, strijelja i vješa bez ustezanja, Ustaše nemaju
drugog izlaza nego pružiti oružani otpor i uzvratiti udarac. Neki su tu strategiju osuđivali kao
nemoralnu, u svakom slučaju suprotnu katoličkom pogledu kojeg su javno zastupali većina
vođa pokreta. Ne želeći ni najmanje braniti političko nasilje, ipak podsjetimo te kritičare kako
Crkva nikad nije kršćanima zabranila da se brane.
Nije li u Sokolovcu fra Luka Ibrišimović
legitimno uzeo oružje i otjerao Turke ? Nije li za proslavu lepantske pobjede papa Pio V
proglasio blagdan Gospe od pobjede kojeg će Grgur XIII kasnije preimenovati u blagdan
svete Krunice ? U svojoj encikliki Populorum progressio (26. ožujka 1967.), papa Pavao VI
jasno precizira da se pobuna opravdava « u slučaju očite i dugotrajne tiranije koja grubo krši
osnovna ljudska prava i opasno šteti zajedničkom dobru nacije ».
Kasnije (5. travnja 1986.) u
svojoj Instrukciji o kršćanskoj slobodi, kardinal Ratzinger potvrđuje to gledište.
U istoj perspektivi samoobrane zasigurno treba razmotriti i ubojstvo kralja Aleksandra
na 9. listopada 1934.
Taj čin nije banalno političko ubojstvo nego « tiranicid » (ubojstvo
tiranina), koji je posve opravdan, barem u očima hrvatskog naroda, zbog krvava nasilja
počinjena po naredbi ili u ime kralja. U etičkom obzoru, možda nije izlišno podsjetiti da je
Tacit u svoje vrijeme odobrio ubojstvo Nerona, dok Cicero prikazuje smrt tirana (Sulle i
Cezara) kao « najljepše od svih sjajnih djela » i da sami veliki teolozi poput Svetog
Augustina, Ivana Salisburijskog i svetog Tome Akvinskog ne isključuju, u krajnjim
prilikama, tu radikalnu mogućnost.
Izvan takvih opravdanja, ostaje nam legitimna mogućnost da se upitamo o skoro
jednoglasnom neprijateljstvu koje svjedoče mediji prema hrvatskim rodoljubima toga
vremena. Oružana borba za opstanak naroda i obrana svog prava na posjedovanje države nije
samo po sebi nešto posebno grozno i perverzno, stoga su sotonizacija i progoni koji pogađaju
Antu Pavelića i Ustaše krajnje sumnjivi.
U čemu su dakle hrvatski nacionalisti manje vrijedni
poštovanja nego Boers Paula Krugera, nego irski borci Sinn Feina ili cionistički borci
Haganaha i Irguna ? U čemu je hrvatska stvar manje pravedna i u čemu se pobunjeni Pavelić
toliko razlikuje od Michaela Collinsa, Menahema Begina ili Ben Guriona ?
Nije li zapravo
veliki grijeh Poglavnika i Ustaša to što su uskočili na međunarodnu političku scenu u lošem
trenutku, to znači u trenutku kad se ono što su tražili – raspad Jugoslavije (i Male Antante) –
frontalno sučeljava s planom Washingtona, Londona, Pariza i Moskve, svemogućih glavnih
svjetskih gradova Lijepog, Dobrog, Pravednog i Istinitog… ?
Na čelu Hrvatske države
Kada su sile osovine 6. travnja 1941 započele ofanzivu protiv Jugoslavije, Ante
Pavelić i Ustaše nisu im se pridružili. Poglavnik je saznao za početak operacije preko
radiopostaje BBC.
Konačno, nisu s njime Njemci mislili krojiti sudbinu Hrvatske, nego sa
Vladkom Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke. Kako bilo, razne spontane pobune
pomogle su ipak Ustašama da se nametnu i osvoje čast proglašenja nezavisnosti glasom
pukovnika Slavka Kvaternika. Već 15. travnja, Pavelić se vratio u Zagreb i na 16. travnja
osniva svoju prvu vladu. Protivno glasinama koje kruže, uspostavljeni režim uopće nije
sastavljen od zločinaca i nesposobnih revolveraša.
Poglavnik nije početnik i okružuje se
nadasve kvalitetnim i iskusnim ljudima s odgovarajućim sposobnostima potrebnim za
preuzimanje državnih odgovornosti : njihova prosječna starost je oko 47 godina, svi su
slijedili doktorske studije, a njihova odanost nacionalnoj stvari je besprijekorna.
Sposoban vođa i dobar političar, Ante Pavelić uspijeva nametnuti neku vrstu « svetog
saveza » i privući svom režimu značajan broj stranačkih osoba koje su osposobljene izvan
Stranke prava ili Ustaša. Veliki broj ministara, visokih savjetnika i župana, isto kao i većina
zastupnika poziva se, primjerice, na Seljačku stranku. Podrijetlom Hercegovac i stari prijatelj
hrvatskog islama, uspio je postići što malo hrvatskih političara prije ili poslije rata uspjeva,
dakle iskrenu i masovnu podršku muslimana.
Ugled islamskog svećenstva je povraćen, brojni
muslimani imaju pristup najvećim državničkim dužnostima – ministri, župani, visoki časnici,
poslanici, diplomati, visoki službenici – i njihova zajednica se povraća na zasluženo mjesto u
krilo nacije (2).
U odnosu na pravoslavce, Poglavnik donosi odluke koja izgledaju nadasve pravedne :
on poštuje slobodu savjesti i vjeroispovjesti, ne mješa se u duhovni život, ali stavlja kraj
neovlaštenom srpskom uplitanju obdarujući hrvatsku državu svojom vlastitom autocefalnom
pravoslavnom crkvom (isto kao Srbija, Albanija, Rumunjska, Poljska ili Gruzija). Ta crkva
dobiva posebni status gdje treba podcrtati da tu nema ništa posebno nepogodnog ili
ponižavajućeg jer preuzima, zamalo detaljno, stavke pravilnika Srpske Pravoslavne Crkve iz
1931 godine ! (3).
Država nikako ne priječi napredovanje građana pravoslavne ispovjesti pod
uvjetom da su lojalni Hrvatskoj. Konačno vlada broji jednog pravoslavnog ministra (Sava
Besarović), dok vojska prihvaća više generala (Fedor Dragojlov, Milan Uzelac, Lavoslav
Milić, Dušan Palčić, Đuro Gruić) i mnogi časnici (pukovnici J. Stajić, Vladimir Graovac,
Marković) su te vjeroispovjesti.
Oprečno toj politici pomirenja, bilo je, sigurno, nekoliko
slučajeva progona i nepravde pred kojima ne treba zatvoriti oči. Daleko malobrojniji i daleko
manje opasni nego što se govori, to su bili činovi nekontroliranih osoba ili službenika koji su
prešli ovlaštenja. Ante Pavelić ih je kategorično osudio, idući čak do naredbe (30. kolovoza
1941.) o izricanju smrtne kazne nad počiniteljima nasilja vjerskog karaktera !
Sa židovskom zajednicom, situacija se pokazala složenijom radi zahtjeva nacista.
Dugo predvodjena židovom (i cionistom) Josipom Frankom, Stranka prava nije bila nikada
antisemitska i Ustaše imaju u svojim redovima odredjeni broj Židova ili ljudi obiteljski
povezanih sa židovima.
Pri svemu tome vlada nije mogla izbjeći niz mjera koje kažnjavaju
izraelsku zajednicu, jer zbog njemačkog pritiska, radilo se o preživljavanju režima i možda
čak Hrvatske Države. Svjestan svoje odgovornosti i uloge, Ante Pavelić nastoji vjerovatno
smanjiti stvarni domet tih mjera. To u svakom slučaju sugerira Raul Hilberg u svojoj knjizi
Uništenje evropskih Židova (Pariz 1985) gdje piše : « Hrvatska zakonska odredba ubacuje
ipak jednu klauzulu posebnog značenja, dajući državnom poglavaru ovlast da prizna svim ne-
Arijevcima koji su korisno služili hrvatskoj stvari prije 10. travnja 1941. puna prava
Arijevaca. Kako se moglo često vidjeti, iza čvrsto zatvorenih ulaznih vrata širom se otvorio
pomoćni izlaz » (str. 614). Zatim ubacuje pribilješku da « broj počasnih Arijevaca se
mjececima redovito povećavao ».
Većina ministara je izgleda postupalo na isti način : Andrija
Artuković traži od svojih službenika da olakšaju prelaz Židovima koji to žele u okupiranu
talijansku zonu, dok prema SS-Sturmbannführer Hans Helmu (4), hrvatska vojska daje
sigurno utočište velikom broju židovskih liječnika… Činjenica je da je veliki broj Židova bio
itekako žrtva bolne nepravde : puno više nego Anti Paveliću koji nije nikada pokazivao ni
najmanji antisemitizam, izgleda da je nadasve trebalo pripisati odgovornost Sicherheitdienstu
i fanaticima koji su se krili iza njega.
Sudužnik (u nužnoj obrani) jugoslavenskog poraza, Hrvatska iz 1941. nije u poziciji
tražiti bilo što od pobjedničkih sila (u očima vođa sila osovine ona je ni više ni manje dio
neprijateljske poražene zemlje). Nasuprot pretenzijama Njemaca, Talijana i Mađara ostaje joj
samo « mudrovati » i slijediti savjet koji je već dao Isusovac Baltazar Gracian u XII. stoljeću :
« obući se u lisičiju kožu kad se ne može koristiti lavlja »…
U tom svjetlu očito treba
analizirati Rimski Ugovor zahvaljujuci kojem Ante Pavelić ostvaruje suživot s Italijom, a
ujedno onesposobljava djelovanje četnika iz Dalmacije. Daleko od optužbi za izdaju i
nesavjesnost koje su mu lansirali njegovi neprijatelji, Ante Pavelić dokazuje, kroz te
pregovore, tu vrlinu (« virtu ») koju Machiavelli preporučuje svom Princu : uz cijenu
formalnih ali nikako nepovratnih ustupaka, on dobiva na vremenu i spašava bitno.
Nastavak
dogadjaja ubrzo će mu dati pravo. Još jedanput, djelovanje Poglavnika ne sadrži ništa
posebno sablažnjivo : godine 1921., Michael Collins je morao potpisati Londonski Ugovor,
priznajući položaj dominiona Commonwealtha i amputaciju Ulstera, da bi preživjela
Slobodna Država Irska ; god. 1939., Slovačka je morala prihvatiti Schutzvertrag i to nije
smetalo Francuskoj, Engleskoj i SSSR-u da priznaju njezinu nezavisnost ; dok Finska, ona je
spasila svoju samostalnost tek ustupanjem SSSR-u (1947) više područja, plativši ucjenu od
300 milijuna dolara i prihvativši (1948) « njihovu pomoć, prijateljstvo i suradnju ».
Nemilosrdni rat
Od svog dolaska na vlast, Ante Pavelić se mora suprostaviti rušenju i ratu. U tim
uvjetima, ne djeluje drugačije od drugih državnih vođa : dokazani neprijatelji hrvatske
samostalnosti, osumljačeni pobunjenici i pristaše neprijatelja bivaju hapšeni i zatvarani.
Podsjetimo usput da je Francuska zatočila više od 70.000 osoba (računajući židovske
izbjeglice) u 1939. god., da je Engleska zatočila 1.300 građana sumnjajući da su simpatizeri
fašizma i najmanje 26.000 građana neprijateljskih država, i da u 1942 god., SAD zatvaraju
106.000 osoba japanskog podrijetla (među kojima je 75.000 američkih građana)… Ne samo
na planu vojne sigurnosti nego i na političkom, predbacuje se isto Poglavniku što je uhitio ili
uklonio jedan broj protivnika. Takvih slučajeva je možda bilo, ali oni prestavljaju, u najgorem
slučaju, nekoliko desetina osoba.
Za usporedbu, dobro je znati što je « demokratsko » čišćenje
prestavljalo u nekoliko zemalja-uzora Zapadne Europe :
u Francuskoj, na primjer, 250.000
osoba je bilo uhapšeno u 1944. god., više od 100.000 je bilo pobijeno, tisuće izbačeno sa
posla i više od 50.000 je izgubilo građanska prava ;
u Italiji, 300.000 fašista ili smatranih
takvim je pogubljeno ;
u Norveškoj, to su 92.000 građana koji su sudski proganjani (od 3,3
milijuna stanovnika) ;
u Nizozemskoj, na kraju, 200.000 osoba je uhapšeno, 127.000 lišenih
biračkog prava, 95.000 izbačenih iz državnih službi i 60.000 lišenih državljanstva…
Sada, što se tiče komunista, koji su u isto vrijeme politički neprijatelji Ustaša i vojni neprijatelji
Hrvatske Države, represija izgleda, još jednom, potpuno opravdana. Ako se usporedjuje sa
onim što se radilo u Grčkoj u 1945.-49. god. (gdje se osnaženi poticajem Londona,
pravoslavni nadbiskup Damaskinos i general Zervas prestavljaju kao glavosječe komunista),
ili u Indoneziji 1965. god. (kada Sukarno, osnažen blagoslovom Washingtona, likvidira
500.000 komunista uglavnom kineskog podrijetla, i političko čišćenje udvostruči etničkim
čišćenjem), možemo čak tu represiju smatrati umjerenom i jako razumnom !
Užasni sukob u kojem se našla NDH i način na koji Pavelić vlada tom situacijom
također zaslužuju nekoliko opaski. U nekoliko tjedana, Poglavnik uspijeva osnovati vojsku i
osposobiti je za djelovanje. Polazeći od ničega, Italija i Njemačka mu sigurno pomažu, ali
pitanje je tko bi drugi?
Napokon, sa strane Saveznika nikomu ne smeta što su Anglosaksonci
u cijelosti financirali, opremali, hranili i vodili poljske, nizozemske, česke, norveške i
francuske postrojbe. Što se tiče SSSR-a one su dobile od svojih zapadnih prijatelja 22.000
aviona, 12.000 tenkova i 385.000 kamiona…
Za razliku od svojih protivnika, ta mlada
hrvatska vojska nije sastavljena od paravojnih bandi i slobodnih strijelaca ; poslušna,
ustrojena, noseći jasno prepoznatljivu uniformu, ona sluša vođe koji se ne pozivaju na
boljševičku revoluciju nego na austrougarsku vojnu tradiciju.
Glede njezina vladanja, nema
mu se ni više ni manje što prigovarati nego vladanju vojski drugih zaraćenih strana. Kako je
André Malraux realistički utvrdio, « ima pravednih ratova, nema pravednih vojski »…
Kako
bilo, profesor McAdams je magistralno izložio laži komunističke propagande u svezi
navodnog lošeg postupanja sa savezničkim pilotima, (5).
Glede nekoliko slučajeva osvete koji
se pripisuju hrvatskim snagama, teško se danas izjasniti, tim više što je proteklo 60 godina i
što su izmišljani u korist Beograda. Neosporno je, izgleda, to da su neki hrvatski vojnici,
suočeni sa posebno divljim razbojnicima, bili obavezni poduzeti protumjere. Treba li još
podsjetiti da su u to vrijeme u svim civiliziranim zemljama, ratni zakoni zabranjivali civilima
sudjelovanje u sukobu, ne priznajući nikakova prava « partizanima » i dajući redovnim
snagama pravo na odmazdu.
Na kraju, oni što negoduju (ili se pretvaraju da negoduju) zbog
okrutnosti antiterorističke represije i strogosti hrvatskih prijekih sudova, podsjetimo ih da do
9. listopada 1981., kazneni zakon vrlo demokratske Republike Francuske predviđa smrtnu
kaznu za zločin protiv državne sigurnosti, izdaju i špijunažu, oružani napad na državnu vlast i
na teritorijalnu cjelovitost (u tu kategoriju spada promjena ili rušenje ustavnog poretka,
poticanje na građanski rat, ilegalno podizanje vojnih snaga ili ilegalno izdavanje vojne
zapovjedi).
Smrtna kazna se mogla jednako primjeniti u slučaju napada na unutarnju sigurnost
(organiziranja naoružanih bandi, atentata u cilju raspirivanja pokolja i pustošenja),
sudjelovanja u ustaničkom pokretu, zločinima i barbarstvu, tjelesnog mučenja uhićenih,
zadržanih ili ilegalno zaustavljenih osoba.
Na te zločine zakon vojnog suda dodaje
dezerterstvo u oružane bande, nasilje nad ranjenicima, pobunu za vrijeme rata i izbacivanja
vlaka iz tračnica u slučaju ubojstva.
Daleko od karikature
Shvatit ćemo iz ovih nekoliko razmatranja kako lik Ante Pavelića nikako ne odgovara
lažnoj i naivnoj karikaturi koju stvaraju njegovi preziratelji. Uostalom, nisu li tu spomenuta
samo neka obrazloženja kako bi se prikazala pravednija slika o njemu, o njegovoj Državi i
njegovom pokretu i nadasve vjernijoj povjesnoj istini.
Da bi ga se pravednije ocijenilo, treba
još spomenuti privatni život i oca obitelji, podsjetiti na njegova ideološka djela i čak djela
romanopisca, govoriti o njegovom zalaganju da ponovno uspostavi Sabor (što nije pak
ništavno u jednoj nedemokratskoj i protuparlamentarnoj Europi) ; treba isto riješiti
nesporazum o deklaraciji rata Saveznicima (isključivo formalnu i simboličnu, jako sličnu
objavi rata silama osovine od Čilea i Argentine u veljači i ožujku 1945.) i konačno progovoriti
o njegovoj ekonomskoj politici obnove (koju komunist V. Bakarić kasnije naziva rezultatom
istinitog privrednog čuda ili « booma »).
Nesvakidašnji lik Ante Pavelića ima i tajanstvenu stranu koja ne narušava njegov
ugled : živeći pod više lažnih imena, godinama izmiče kraljevskoj žandarmeriji prije nego što
se ponovo pojavi i vrši dužnosti vođe, da bi ponovo nestao u prirodi, svibnja 1945. god., pred
nosom i bradom svojih neprijatelja. Kasnije će nestati iz Buenos Airesa jednako oprezan.
Njegov romantični život pun nevjerojatnih doživljaja svjedoči o njegovoj nepokorivoj
ustrajnosti : čovjek se zavjetovao obrani svoje domovine, nikakova nevolja neće ga nikad
skrenuti od njegovih ideala i samo će smrt uspjeti slomit njegov zanos.
Iznad sofističkih
dokaza i znanstvenih umovanja, nije li sam po sebi uzor o kojem trebaju razmišljati svi koji
će u XXI. stoljeću ponijeti stijeg hrvatskog nacionalizma ?
Christophe Dolbeau
----------------------------------------
(1) A. Pavelić, Putem Hrvatskog Državnog Prava, Madrid, Domovina, 1977, str. 70-76.
(2) Džamija Poglavnika Ante Pavelića, Madrid, Domovina, 1988.
(3) M. Obrknežević, « La evolución de la ortodoxia en Croacia y la Iglesia Ortodoxa
Croata », in Studia Croatica, N° 76-77 (1980), str. 49-74.
(4) B. Bušić, « Demografische Verluste in Kroatien und Jugoslawien von 1941-1946 », in
Kroatische Berichte, Heft 2, 1977, str. 11-16.
(5) C. Michael McAdams, Croatia, Myth and Reality, Arcadia, Croatian Information
Service, 1998.
---------------------
Objavljeno u Ecrits de Paris, N° 719 od travnja 2009.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
