SUGESTIJE I PODSJETNIK PREDSJEDNICI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, GOSPOĐI JADRANKI KOSOR, I ZASTUPNICIMA HRVATSKOGA SABORA
(U svezi sporazuma o razgraničenju na moru i kopnu
između Republike Hrvatske i Republike Slovenije)
Poštovana predsjednice Vlade Republike Hrvatske i poštovani zastupnici u Hrvatskome saboru!
Obraćam vam se u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime, kao žena i majka.
Najprije želim reći da, glede aktualnog problema potpisivanja Sporazuma o razgraničenju na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, zvanom "Sporazum J. Kosor i B. Pahora", u potpunosti prihvaćam objektivnu, te moralno i stručno utemeljenu izjavu Komisije HBK "Iustitia et pax" od 31. listopada 2009. godine, objavljenu na internetskim stranicama Informativne katoličke agencije IKA.
Smatram da bi se i rasprava u Hrvatskome saboru, predviđena za ponedjeljak, 2. studenoga, trebala temeljiti na toj izjavi, te da saborski zastupnici ne bi trebali odobriti nejasan, dvosmislen, višesmislen i dvojben sporazum Kosor-Pahor.
Na temelju takvoga sporazuma, unaprijed prihvaćanje odluke ad hoc i pristrano složenog Arbitražnog suda, od strane Europske komisije, može biti vrlo opasno za legitimno i legalno pravo Republike Hrvatske na svoj teritorij na moru i kopnu.
Sam predsjednik Mesić je rekao da prihvaća sporazum, iako je svjestan da postoji rizik za Hrvatsku!
Osobno pitam, zašto bi mi trebali prihvaćati unaprijed bilo kakav rizik za svoj teritorij, ako postoje međunarodne i sigurne mogućnosti, kao Međunarodni sud pravde, da se izbjegne bilo kakav rizik u rješavanju sporova između država, prema jasnom međunarodnom pravu.
Također smatram da ne treba praviti bilo kakve međunarodne sporazume sa onim subjektima koji se služe ucjenama i nepravnim sredstvima, želeći nanijeti štetu strani s kojom se tobože sporazumijevaju. Takvima se nikada ne može i ne smije vjerovati da neće nakon jednoga iznuđenog ustupka odmah ići na drugi i tako redom.
Želim reći da vi, koji zastupate hrvatski narod i hrvatsku državu, trebate biti čvrsti u svojim pravednim stavovima, kako bi vas i sugovornici poštivali, držati se moralnih i legitimnih pravnih načela, te po svaku cijenu štititi legitimne interese svoga naroda i svoje države.
Ujedno vas želim podsjetiti da se ne poigravate hrvatskom narodnom imovinom, za koju je hrvatski narod, kroz 14 stoljeća, na ovome svetome tlu, podnio tolike žrtve protiv mnogobrojnih napadača i za to more i tlo prolio more krvi, a svojim kostima promijenio reljef ove naše hrvatske zemlje, pa na žalost, komunističkim zločinima, i slovenske zemlje.
Budite svjesni da je narodna imovina daleko važnija od privatne imovine. Za privatnu imovinu rijetko kada padaju glave, a sami znamo kolike su pale kroz povijest i nedavno, za ovo naše tlo i naše more. Dovoditi u pitanje te najveće vrijednosti legitimno nema pravo ni jedan naraštaj, sa svojim saborom ili bilo kojim predstavničkim tijelom, jer ova naša lijepa zemlja, sa morem što joj pripada, nije samo vlasništvo nas, živuće generacije, nego pripada svim našim precima i potomcima.
Stoga, istinski pazite što radite, da vas ne bi smatrali izdajnicima svih hrvatskih naraštaja koji dolaze.
Nama može netko, ne daj Bože, samo silom oduzeti našu zemlju, ako je ne možemo obraniti, ali zato imamo pravo uvijek je i silom povratiti, kada budemo imali mogućnosti. Svojevoljno, odreći se, u ime naroda, njegove zemlje i njegova mora, i svega što to obuhvaća, mogu samo veleizdajnici.
Nadam se da to nipošto nećete biti, uz podsjetnik na riječi velikoga hrvatskoga kardinala i velikoga čovjeka Franje Kuharića: "Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati; ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!".
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Zagreb, 31. 10. 2009.
Izjava Komisije Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije
U ovom važnom, povijesnom trenutku, svjesni svoje kršćanske, moralne i građanske odgovornosti, članovi Komisije izjavljuju sljedeće:
Premda nedovoljno informirana - kao uostalom i sva hrvatska javnost - o prijedlogu povjerenika za proširenje Europske unije (EU), od 15. lipnja, Komisija izražava svoju duboku zabrinutost za mir i duh dobrosusjedstva između slovenskog i hrvatskog naroda, a zbog moguće perspektive kršenja međunarodnog prava koje je Sporazum o arbitraži u stanju izazvati. S gorkim okusom pritisaka i nejednakosti, Komisija podsjeća da ova dva naroda stare kršćanske, katoličke tradicije nikada u 14-stoljetnoj povijesti susjedstva nisu imali značajnijih prijepora, a nadasve ne sukoba, dok je sadašnja tajna diplomacija, daleko od očiju hrvatske javnosti, u stanju poremetiti i uzdrmati ovaj vrijedni povijesni polog, te otvoriti Pandorinu kutiju opasnog međunarodnog presedana, u ovom trusnom dijelu Europe, koji još uvijek vida rane iz vremena totalitarnih režima i nedavnih osvajačkih ratova.
Komisija smatra da je hrvatska javnost duboko frustrirana i opravdano ogorčena tajnom diplomacijom koja dovodi javnost pred svršen čin. Pri tome ona konstatira da i Europska komisija EU nadilazi svoja ovlaštenja miješajući se u bilateralna pitanja dviju država i potičući na opasni presedan kršenja europskog i međunarodnog prava. Hrvatska javnost ne zna zašto njezina vlada nije formulirala amandmane na posljednji prijedlog europskog povjerenika, kad je slovenska strana to bila učinila unoseći svoje pretenzije na hrvatski teritorij. I, na koncu, hrvatska javnost tek 30. listopada saznaje što sadržava posljednji nacrt sporazuma o arbitraži i koje su sve strane sudjelovale u tome.
U ovom prevažnom pitanju pravde i mira na jugoistoku Europe, isprepliće se više bitnih načela demokracije, međunarodnog prava i morala: s jedne strane, dužnost javnih poslenika da prije svih važnih odluka obavještavaju vlastite građane i postignu njihov pristanak, bilo izravni, bilo preko zastupnika u parlamentu. To ovog časa hrvatska Vlada ne čini. Ona uz to ili ne konzultira, ili ne sluša svoje najbolje stručnjake s područja međunarodnog prava i prava mora. S druge strane, hrvatsko državno područje nije vlasništvo niti ove, a niti bilo koje druge vlade, nego upravo obrnuto, njezina je dužnost štititi cjelovitost državnog područja. Uz sve to, hrvatsku Vladu i Sabor obvezuju međunarodni ugovori, koje je Hrvatska ratificirala, ili kojih je sljednica. Među tima je i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (1982) koju su 1995. godine ratificirale i Hrvatska i Slovenija, kao i sve druge jadranske priobalne države sve članice EU, pa i sama EU. Među tima su i Završni akt Helsinške konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (1975. - čl. III. o nepovredivosti granica), kao i obvezatna mišljenja tzv. Badinterove komisije međunarodne zajednice iz siječnja 1992, na osnovi kojih su priznate Hrvatska i Slovenija u njihovim tadašnjim granicama. Hrvatska vlada nema pravo prekršiti obveze koje proistječu iz te Konvencije UN, a navlastito ne odredbe o razgraničenju u zaljevima (čl. 15), o maksimalnoj širini morskog pojasa nad kojim obalne države obavljaju svoja suverena prava (teritorijalno more - čl. 3) i dr.
Naša Komisija smatra da se hrvatska strana trebala pred svijetom sustavno, djelatnije i energičnije suprotstaviti nepravdi slovenskih presizanja, jer ova ugrožavaju i pravdu i mir i pridonose destabilizaciji europskog jugoistoka. Naša Komisija također smatra da hrvatska strana nije smjela odustati od načela, po kojem je o razgraničenju dviju država imao odlučivati najkvalificiraniji i najpromptniji svjetski sud - Međunarodni sud pravde Ujedinjenih naroda, a ne nekakav "arbitražni sud" neizvjesnog sastava i pravnog iskustva, s popisa koji nudi Europska komisija, a koji bi sad trebao odlučivati i po nepravnim kriterijima.
U svakom slučaju, hrvatska Vlada nema pravo kršiti Konvenciju OUN o pravu mora i ustupati Sloveniji "pravo" koje Konvencija izričito zabranjuje, a to je moguće proširenje njezinog teritorijalnog mora na hrvatsko more, da bi Slovenija doprla do tzv. otvorenog mora, ali opet - hrvatskog mora. Slovenija pak, po istom pravu mora, ne smije takva što ni tražiti, a 158 drugih zemalja-stranaka Konvencije to ne smiju dopustiti, jer Konvencija ne dopušta da teritorijalno more bude šire od 12 milja. Slovenija osim toga po Konvenciji ima pravo "neškodljivog prolaza" kroz hrvatsko teritorijalno more i brodovi i sada slobodno plove u slovenske luke upravo kroz hrvatsko teritorijalno more. Osim toga, Slovenija ima i "izlaz na otvoreno more", ali kroz talijanske teritorijalne vode, jer tako je rute brodova odredila Međunarodna pomorska organizacija, među ostalim i na su-prijedlog Slovenije. Nije dakle riječ o slobodi plovljenja ili o "izlazu na otvoreno more", nego o teritorijalnim presizanjima i zbog toga je slovenska vlada od konca 2008. pa do ove jeseni blokirala Hrvatsku u njezinu napredovanje prema EU. Pa, zar da sad Hrvatska tu blokadu nagradi teritorijalnim ustupcima i pruži opasan primjer Europi i svijetu? Za koje dobro, koju pravdu i koji mir?
Hrvatska javnost zna da se sva neriješena pitanja razgraničenja među članicama EU rješavaju kao bilateralna, izvan institucija EU i to po međunarodnom pravu, najčešće pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Niti jedna država članica EU do sada nije ucjenjivala drugu državu-kandidata za EU ustupkom njezina državnog područja. Naša komisija duboko žali da to ovog časa čini susjedna, tradicionalno prijateljska Slovenija, ali hrvatska vlada i Sabor nemaju pravo na to pristati, pa ni po cijenu neulaska u EU ili nastavka blokade. Jer hrvatski građani ne će željeti ući u EU, ako ona u ovom krucijalnom pitanju ne dokaže da ona jest zajednica prava i moralnih vrijednosti.
A postavljaju li hrvatska Vlada i Sabor sebi pitanje, što ako oni protupravno ustuknu pred slovenskim pretenzijama, a hrvatski građani na referendumu odluče da ne žele ući u takvu Uniju? I kako misle hrvatski političari izići pred vlastite građane, pred svoju djecu i unuke, pa i pred sebe same, ako kapituliraju u ovoj stvari? Nije li svakome sad, nakon objavljenog Sporazuma o arbitraži jasno, da jedini rizik, o kome uvijeno govore domaći političari, snosi samo i isključivo Hrvatska, jer može bespravno izgubiti dio svog nacionalnog mora, podmorja i zračnog prostora, dok Slovenija može dobiti i jedno i drugo i treće, preko prava i protiv prava?
Članovi komisije Iustitia et pax vjeruju da hrvatski građani žele da se prekine sa sadašnjim pogoršavanjem hrvatsko-slovenskih odnosa dvaju prijateljskih, većinski katoličkih naroda, ali ne žele da se ikome dopusti da se neodgovorno igra s nacionalnim teritorijem, jer pitanje razgraničenja ne smije biti vezano s ulaskom u EU. Komisija smatra da hrvatski građani imaju pravo i dužnost zahtijevati da hrvatska Vlada i međunarodna zajednica traže od EU, od OSCE, od Vijeća Europe i od OUN da odvrate slovensku vladu od teritorijalnih pretenzija, od igranja vatrom na ovim područjima gdje je, ne tako davno, posezanje za tuđim teritorijem proizvelo ogromne ljudske tragedije upravo zbog kršenja međunarodnog prava i obveze čuvanja mira.
Komisija poziva svoje sugrađane, sestre i braću u vjeri da se mole za dobro, napredak i mir Domovine, te za razboritost i odgovornost onih koji je vode.
U Zagrebu, 31. listopada 2009.
mons. Vlado Košić, predsjednik Komisije
MLETAČKI ZLOČIN
Zbog poznatih povijesnih talijanskih pretenzija prema zadarskom području utvrđene su kontinuirane aspiracije koje traju do danas, a iza kojih stoje talijanski instituti.
Talijanske pretenzije počinju već u srednjem vijeku, kada se Zadar među dalmatinskim gradovima isticao važnim strateškim položajem zbog toga što je smješten na sredini «Istočno jadranske obale».
Po svojim prirodno-zemljopisnim značajkama bio je tada najvažniji grad na istočnoj obali Jadrana. Te prirodne, strateške i ekonomske prednosti u srednjem vijeku utjecale su na politički razvoj grada, te njegov politički položaj činile težim i složenijim nego u drugim dalmatinskim gradovima.
Navedene okolnosti utjecale su na njegov odnos spram mletačke vlasti, te je Venecija vodila posebnu politiku prema Zadru nastojeći prvenstveno da priznaje njezinu vlast. U takvoj politici je imala uspjeha, kada je zadarsku nadbiskupiju podredila mletačkom utjecaju.
Nakon što dugo nije mogla osvojiti Zadar, Venecija je tijekom 12. stoljeća odličnom diplomacijom kod rimskih papa plela mrežu da zadarsku crkvu uzvisu na nadbiskupiju, što su i uspjeli. Isti (pape) su je crkveno podložili mletačkom, tj. gradeškom patrijarhu mjesto sebi. Može se reći da je to bio jedan od najuspješnijih poteza mletačke politike. Stoga se s pravom u povijesti ističe da je osnutak zadarske nadbiskupije «eminentno politički događaj». Vidljivo je da su tadašnji mletački pothvati uzrokovali otcjepljenje zadarske crkve, koje traje do danas.
Navedena diplomatska mletačka akcija oko osnivanja zadarske nadbiskupije je dosta razumljiva, gledano s mletačkog stajališta iz razloga što je tada Veneciji bilo vrlo nezgodno što su donjodalmatinske biskupije bile podvrgnute metropoliti u Splitu, a Split je politički bio sastavni dio hrvatske države. Budući da se na drugi način nije dalo otuđiti biskupe od splitskoga nadbiskupa nego tako da se jedna od biskupija podigne na nadbiskupiju i podloži zajedno sa sufraganima papi, to je dužd očito lako nagovorio papu Anastazija IV da zadarskoga biskupa uzvisi na čast nadbiskupa.
Međutim papa Anastazije ni jednom rječju nije spomenuo gradeškoga patrijarha kao vrhovnu crkvenu vlast nad novim zadarskim nadbiskupom. No, tako nije i ostalo jer Venecija nije željela samostalnog zadarskog nadbiskupa. Stoga je gradeškom patrijarhu Henriku Dandolu uspjelo nagovoriti Anastazijeva nasljednika Hadrijana IV da mu zbog odanosti koju ukazuje rimskom biskupu podloži Zadar. Već 1155.godine papa ispunjuje njegovu želju određujući da bude primas zadarskome nadbiskupu i njegovim sufraganima. Ipak papa nije išao tako daleko da na gradeškog patrijarha prenese sva papinska prava: njemu je prepustio posvećenje, a za sebe je zadržao pravo da zadarskome nadbiskupu pošalje palij (znak metropolitanske časti i vlasti). Ova podjela crkvene vlasti nad novim zadarskim metropolitom najbolji je dokaz mletačke upornosti i odlične diplomacije.
Nakon što je Venecija diplomacijom zadarsku nadbiskupiju podložila svojim interesima, to joj nije bilo dovoljno da potpuno ovlada Zadrom, već je 1202. godine ponovo ucjenila katoličku crkvu da im križari osvoje Zadar iz razloga što je Venecija financirala križarske ratove, a zauzvrat Venecija će im odgoditi dug, što su i učinili. Iste godine izvršen je mletačko-križarski zločin nad Zadrom, a nakon toga Zadar je pod mletačkom upravom bio gotovo četiri stoljeća, od 1409- 1797. godine.
Tadašnji papinski poslanik u ime pape zabranio je navalu na grad Zadar zbog toga što je bio kršćanski i da se u njemu nalaze hodočasnici. Međutim to nije zaustavilo mletačku nakanu da osvoje grad Zadar. Čim je «križarska rulja» provalila u grad počinila je strašan pokolj i pljačku. Uzalud su bile prijetnje pape Inocencije III, koji je tražio zakletvu od križara da više neće upadati u kršćanske zemlje.
Korist od uspješnih osvajanja bila je veća od straha pred «izopćenjem». Vjerska ideja postala je predmetom trgovine ili još točnije spretnim izgovorom za prikrivanje političkih planova. Idejne vođe takvog skretanja i deformiranja bili su Mlečani.
Nekadašnji teritorij mletačke Dalmacije zamijenila je austrijska vlast, od 1814. – 1918. godine, kada je Dalmacija postala austrijska pokrajina s glavnim gradom Zadrom. Prema austrijskom popisu stanovništva (1880., 1890., 1900., i 1910. godine) utvrđeno je da je u Zadru bilo koncentrirano više od polovice Talijana od onih što ih je bilo u čitavoj Dalmaciji.
Glavno uporište talijanskog jezika, autonomaša i talijanštine bilo je u Zadru u glavnom gradu pokrajine, a u kojem se redovito za talijanski jezik izjašnjavalo više Talijana nego u svim drugim dijelovima Dalmacije zajedno.
Za vrijeme austrijske vlasti nad Dalmacijom, samo Zadar za razliku od svih drugih gradova i općina čitavo vrijeme je imao u Zadru talijansku gradsku vlast sastavljenu od Talijana i autonomaša. Za očuvanje gradske talijanske vlasti veliku ulogu odigrali su pojedinci odnosno pojedini bogati Talijani i autonomaši, koji nisu ispuštali vlast.
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine počinje talijanska okupacija Zadra, odnosno Rapalskim ugovorom, 1920. godine, Zadar postaje dio teritorija Kraljevine Italije, čija je okupacija trajala do 1945. godine.
Nakon II svjetskog rata talijanski iredentisti ne pomirivši se sa izgubljenim teritorijem, 1963. godine osnovali su u Anconi «Slobodnu općinu Zadar u izbjeglištvu». Udruga i danas djeluje, te ima svoje organe vlasti, općinsko vijeće, općinski odbor i predsjednika općine odnosno gradonačelnika.
Članovi navedene udruge u stalnom su kontaktu s pojedinim članovima «Zajednice Talijana Zadar», koji ih usmjeravaju u svojim iredentističkim planovima.
«Slobodna općina Zadar u izbjeglištvu» redovito odražava skupštinu općine na talijanskom skupu «Raduno», kada se okupljaju jednom godišnje talijanski esuli iz cijeloga svijeta. Na skupu sudjeluju i pojedini dužnosnici Parlamenta i Vlade Republike Italije, kada iredentističkim stavovima vrše pritisak na RH u svezi povrata imovine i dr. Također na manifestaciji sudjeluju i pojedini članovi talijanskih udruga iz Zadra.
U skladu s kontinuiranim agresivnim nastupima talijanskih iredentista, te izjavama pojedinih talijanskih političara o teritorijalnim pretenzijama prema RH, navedeni sada djeluju u cilju kako bi Zadar u budućnosti pripremili da postane sastavni dio teritorija Republike Italije, a iza čijih projekata i planova stoje talijanski instituti.
Prema prokušanim iredentističkim stilovima razrađenim na psihološkom nivou, u masama građana Zadra stvorili su strah, zavidnost i propagandu, kako Zadar spada u interesnu sferu Republike Italije, te da mora biti jači talijanski utjecaj na zadarskom području i dr., što su im omogućile pojedine osobe koje su obnašale vlast u zadarskoj Županiji i u Gradu Zadru, te im pripremili teren za kupovanje nekretnina i izgradnju objekata u cilju budućeg naseljavanja Talijana iz Republike Italije, a time i da Zadar u budućnosti postane talijanskim teritorijem.
Zadarska nadbiskupija je do danas izuzeta iz redovite strukture Crkve u Hrvatskoj i izravno podložna Svetoj Stolici. Ista se treba što prije integrirati u hrvatsku crkvenu hijerarhiju iz razloga što ima podršku hrvatskih vjernika.
Određeni krugovi u Hrvatskoj stvaraju klimu da pitanje oko rješavanja Zadarske nadbiskupije još nije sazrijelo i da treba čekati. Vidljivo je da nije u interesu tih krugova da se riješi navedeno pitanje, a naročito sada kada imamo samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
Visoki crkveni vjerodostojnici u Hrvatskoj moraju što prije iznaći rješenje, kako bi se zadarska nadbiskupija uklopila u hrvatsku crkvenu hijerarhiju i time izbila «adut» talijanskim iredentistima za njihovim kontinuiranim posezanjem za hrvatskim teritorijem.
U Zadru, listopad 2009.g.
Mr.sc. Miljenko Marić
POZIV NA POVIJESNU HRVATSKU ISPOVIJED
Poštovani !
Hrvatska šutnja sve tamo od 1945. do 1990. god. je donijela hrvatskom Narodu strašne posljedice, kako političke tako i ekonomske, a najtragičnije su demografske. Bez uveličavanja to tragično povijesno doba decimiralo je hrvatsko pučanstvo u današnjoj Republici Hrvatskoj.
Znamo za povijesne okolnosti koje su se zbile po cijelom svijetu kada je zapadno-kršćanska civilizacije prepustila komunističko-ateističkoj ideologiji cijelu istočnu Europu i mnoge druge dijelove svijeta na milost i nemilost.
Stvaranjem povoljnih političkih okolnosti ta komunističko-ateistička ideologija je zbog ekonomskog sloma dogovorno sa zapadno-kršćanskim demokratskim zemljama prihvatila povijesne promjene i pružena je mogucnost Narodima iza tzv. "Željezne zavjese" da se slobodno opredijele za demokratki pluralizam,ili već postojeću komunističku diktaturu,t.j jednopartijski sustav.
Hvala Bogu,da smo se mi Hrvati konačno oslobodili od okupatora i balkanskog pljačkaša, koji nam je potom nametnuo krvavi rat i razaranja, koja su po svom opsegu i barbarizmu nadmašile sve okupacije kroz koje je prošao hrvatski Narod u svojoj povijesti. Oslobodili smo se stranih pljačkaša, nažalost u vihoru rata dobili smo svoje pljačkase koji nas orobiše moralno i materijalno uništiše . Doveli su nas do ruba provalije . Došlo je vrijeme da se i domaćih pljačkaša moramo osloboditi i svih onih koji su izdali Hrvatske nacionalne interese podredivši te interese sebi osobno ili svojim podanicima.
Slobodu koju je naš narod izvojevao moralnom silom uz minimum oružja je zadivio svijet, ali mi smo u svom narodnom korpusu naslijedili ateističko-partizanski kriminalni birokratski aparat, koji je de facto i de jure postao gospodar situacije u oslobodjenoj državi.
Prvih godina poslije osamostaljenja i ratnih razaranja Narod je disciplinirano prihvatio novu-staru administraciju, vjerujuci da će se i ona ustrojiti prema demokratskim normama, no na našu žalost to se nije i neće dogoditi dokle god na čelu naše države sjede ljudi i birokracija bez trunka morala, dostojanstva i časti. To govorimo zato, jer su u ovih punih 18 godina to pokazali svojim djelima.
Žalosno je neprestano ponavljati tzv. " Privatizaciju",koja je naj eklatantniji oblik otimačine narodne imovine za sitniš, ili za plaćanje kada rasprodaju osnovna sredstva i raspuste radne kolektive na biroe za zapošljavanje, a oni postanu novi-bogataši i vlasnici. Osobno bogaćenje je uzelo maha neprimjernog u svijetu još od robovlasničkog doba.
Pitamo se svi Z A Š T O S E T O D O G O D I L O ?
Zato što su komunističko -partizanski kadrovi dogovorno podijelili Narodna dobra i blago medjusobno, dio tog plijena su odnijeli izvan države, i nastavili prodavati bisere hrvatske privrede i banke.
Svaki pojedinac i Narod ima i imao je strpljenje i neku vrstu razumijevanja, ali dodatno zaduživanje od 60 i više milijardi US dolara, pored pomoći koju je poslalo hrvatsko iseljeništvo u ovom vremenskom periodu u iznosu od oko 25 milijardi US dolara, dovelo je državu i Narod na rub PROPASTI.
Može li se i hoćemo li i dalje šutjeti i trpeći propast i gubljenje svoje djece, koja odoše trbuhom za kruhom u svijet?
Prva prilika za POZITIVNE PROMJENE ZA BOLJITAK HRVATSKE NAM JE PRED VRATIMA, kada budemo birali novog predsjednika Hrvatske, koji sa svog položaja može i mora vratiti Hrvatsku na put dostojanstva, časti, poštenja i respekta prema svakom pojedincu, i koji bi kao stožerna osoba države pokrenuo obnovu morala i ponosa s kojim se HRVATSKA DIČILA OD STOLJEĆA SEDMOG.
Tko misli da ne treba ništa mijenjati u vladajućoj oligarhiji, i odmahuje rukom da se to njega ne tiče, taj svojeručno potpisuje ponovno ropstvo i propast Hrvata na ovim prostorima. Ovo se osobito odnosi na hrvatske intelektualce, koji kao i u ranijim decenijima žive u političkom vacuumu. Na njima je najveća moralna odgovornost da povedu svoj narod u obnovu svega što je do sada rušilo i državu i narod.
Ako se sada cijeli Narod ne izjasni za zajedništvo Domovinske i Iseljene Hrvatske, te da se ne opredijeli za promjene i smjenu onih koji su se besprimjerno obogatili na nepravedan način, onda ćemo znati točno da smo već podijeljeni na klase i u tom slučaju znati ćemo gdje tko pripada, da li sa Narodom i čuvarima države, ili pljačkašima i birokratima iz prošlosti i sadašnjosti.
Uvjerili smo se u politiku stranaka i njihovih lidera da je njihova politička borba isključivo za vlast, povlastice i stolice koje su debelo plaćene, dok narod prosi i pati kao za vrijeme komunističke vladavine, i još gore, sve zbog straha da sam ili njegova obitelj ne izgubi posao koji je privilegija vladajuće kaste i nedodirljivih šefova stranaka.
Hrvatski Narode!
Mi se moramo definitivno opredijeliti i odgovoriti na ovoj HRVATSKOJ ISPOVIJEDI! JESMO LI ZA PRAVEDNIJU HRVATSKU I DOSTOJNIJI ODNOS VLASTI PREMA SVIMA NAMA ?!
Ako smo za pravedniju i časniju Hrvatsku, onda se moramo udružiti, ostaviti privilegirane i podobne da sami za sebe rade, a Narod mora dobiti ono što želi stoljećima, a to je VRATITI HRVATSKU HRVATIMA I OSLOBODITI SE
NASLIJEDJENE JUGO BIROKRACIJE I LAŽNIH DOMOLJUBA!
Svjesni smo da su vladajuće stranke donijele zakone kojima su legalizirali korupciju, despotizam, pljačku, podobnost i neravnopravnost na pravo za rad.
Školovani ljudi čiste ulice i metu industrijske pogone, dok polupismeni rodjaci sjede u diplomatskim misijama po svijetu i bave se kriminalom!
Teža i gora vremena dolaze, to se skriva, a Narodu se laže i opravdava sa pritiscima izvana. U većini slučajeva to su političke laži, a istina je da nesposobna i nepismena administracija ne radi niti zna raditi. Državni i lokalni moćnici su popunili svaku rupu u zgradama sa stolicama na kojima sjedi dobro plaćena NEPRODUKTIVNA, dobro uhljebljena rodbina i prijatelji.
Tebi, meni nema mjesta, jer nismo gmizavci bez dostojanstva i jer stojimo uspravno.
Na ovim dolazećim izborima ne birajmo one za koje znamo da su nečasno postali
bogataši, koji su nas zbog svoje nesposobnosti doveli na prosjački štap.
Kod izbora predsjednika, ne smije se više dozvoliti da nas zastupa bivši jugo rukovodilac ili partijski šef, koji su 45 godina progonili narod i crkvu u Hrvata. Mi smo uvjereni da smo raskrinkali većinu predsjednika stranaka i njihova rukovodstava, koje su 100% kopirale komunističku partiju i tako isto vladaju.
Nepovjerenje je dokazano i provjereno, sada moramo krenuti u obnovu narodnih
i domoljubnih stranaka i organizacija i ljudi koji će nas povesti u sretnije sutra.
U Poreču, Torontu, Chicagu, Hobartu, travanj 2009.
Pročelnik za Kanadu i SAD
Ivo Jolić, dipl.ing
Zagreb, 29. 10. 2009.
BIJEDA HRVATSKE DRŽAVNE POLITIKE I HRVATSKOGA PRAVOSUĐA, VELEIZDAJA ILI NEPRIJATELJSKO PREUZIMANJE HRVATSKE DRŽAVE REPUBLIKE HRVATSKE
(Prosvjed Hrvatskoga pokreta za život i obitelj zbog progona hrvatskih branitelja i hrvatskih uspješnih gospodarstvenika)
Devet godina nakon promjene vlasti u Republici Hrvatskoj, od 3. siječnja 2000. godine, kada je vlast preuzeo SDP, na čelu sa visokim komunističkim dužnosnikom bivše zločinačke Jugoslavije, Ivicom Račanom, sa koalicijskim partnerima, i kada je ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Robin Cook, izjavio da mu je to najbolja vijest za 21. stoljeće, vidimo da to nije rečeno slučajno, nego da je znao da će ta vlast planirano započeti totalnu destrukciju hrvatske države, koja je moćnim antihrvatskim svjetskim čimbenicima bila veliki trn u oku.
Prvi potez te vlasti i njihovih svjetskih pomagača bilo je potpuno preuzimanje svih medija, kao kad se izvrši državni udar, i dovođenje podobnih na vodeća mjesta u svim drugim područjima društvenoga života. Čak su se moralo promijeniti i čistačice. Nadalje, što su učinili bilo je ukidanje atributa "državni" u nazivu Hrvatskog državnog sabora. Time su otvoreno rekli da se ukida hrvatska država i njezin suverenitet, jer svaki sabor u državi Hrvatskoj je hrvatski sabor, a samo jedan je povijesni Hrvatski državni sabor. Ukinuli su i Županijski dom, kao jednu vrstu kontrolnog mehanizma i time potpuno centralizirali svoju totalitarnu vlast.
Zatim je daljnji odlučujući veliki potez ponižavanja Hrvatske bilo ničim utemeljeno nelegalno i nelegitimno predavanje najznačajnijih i svih ostalih vojno-redarstvenih akcija u nadležnost nepravednom i nepravnom Haaškom sudu, te bezrezervno prihvaćanje monstruoznih i potpuno lažnih optužnica protiv cjelokupne hrvatske države, njezinoga državnoga vrha, pa i mrtvih velikana, kao i vojnog vrha, te svih generala i drugih branitelja, osim onih pridošlih djelatnih iz takozvane JNA, otpust iz službe tisuća hrvatskih dragovoljaca iz policije i vojske, te grubo uhićivanje generala i drugih časnika, kao i hrvatskih vojnika branitelja, već od 12. rujna 2000. godine.
Zemlja se započinje planski enormno zaduživati jer treba sama obnavljati sve porušeno u agresiji, te abolirati i obeštetiti sve na agresorskoj strani i gotovo agresoru plaćati ratnu štetu, te svima koji su rušili Hrvatsku, ubijali i prognali nedužne ljude plaćati radni staž i mirovine unazad.
Sve vrijedno u Hrvatskoj se bud zašto počinje rasprodavati strancima, a prethodno sve mora biti novčano sanirano. Primjer takvoga kriminala i ludila je prodaja 95% hrvatskih banaka. Normalan čovjek zaista ne može vjerovati da je za sanaciju banaka utrošeno 87,4 milijarde kuna, a da su prodane strancima za 5,4 milijarde kuna. Vrlo uspješna Glumina banka je namjerno upropaštena, jer su u njoj novac imali najviše Hrvati iz inozemstva, a da bi izgubili povjerenje u bilo koju hrvatsku banku, a posebno nisu smjeli doći u obzir da bi ulagali kapital i kupovali firme i nekretnine u Hrvatskoj. Uništene su također i sve male banke. U prodanim bankama ostali su isti hrvatski voditelji i zaposlenici, kao najamnici. Novac je u njima hrvatskih štediša, kojim upravljaju stranci, dajući kredite kome hoće, ali najmanje za razvitak gospodarstva u Hrvatskoj, i to uz kamate i pričuvu duplo veću nego u svojim zemljama, gdje su im glavna sjedišta. Tako su iscrpljivali hrvatsko gospodarstvo i hrvatske građane, dovodeći ih do propasti, sebi ostvarujući enormnu zaradu, a sve nam te kredite računaju kao vanjski dug Republike Hrvatske. Znači, oni nama posuđuju, uz velike kamate, naš novac, a naša država, skupa sa svima nama upada u dužničko ropstvo. Zbilja, da nije tragično i čisto neprijateljsko djelo, bilo bi smiješno, ali groteskno. Gdje je tu pamet i poštenje vladajućih struktura, neka svatko zaključi sam.
Ponašanje hrvatskog pravosuđa
Hrvatsko pravosuđe, tobože samostalno, osim što terorizira hrvatske generale i ostale hrvatske branitelje diljem Hrvatske, te ih osuđuje na drastične kazne, na temelju svjedočenja zločinaca sa strane agresora, čak i kod nas osuđenih, ove sada, najnovije, spektakularno uhićene od 19. listopada 2009. pripadnike VII. gardijske brigade, varaždinskih "Puma", među kojih 7 je i jedan djelatni brigadir Hrvatske vojske, Emil Crnčec, i umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, poznati karatist Tihomir Šavorić, uhićuju i teroriziraju zajedno sa njihovim obiteljima na temelju istraga i optužbi zločinačke takozvane republike srpske, navodno zbog ubojstva 5 zarobljenih njihovih vojnika. Tijelo jednoga od njih je zamijenjeno za tijelo hrvatskoga junaka, pilota Rudolfa Perešina. Znači, naši najviši časnici, koji su branili domovinu od agresije, nemaju pravo da se čuje njihov glas u javnosti i moraju odgovarati za svakog, tko zna kako stradalog agresorskog vojnika, a tko od njih odgovara za tolike ubijene Hrvate, vojnike i civile, u cijeloj Hrvatskoj i u BiH, a preko 500 ubijenih civila u banjalučkoj regiji, gdje Hrvati uopće nisu pružali vojni otpor? Ne znamo kako je ubijen ni pilot Rudolf Perešin, nakon što su mu pogodili zrakoplov. Usput, novinarke u Večernjem listu od 21. listopada, kada o tome govore, čak pišu za Rudolfa Perešina, da se, kako one kažu, "proslavio krađom aviona", pa je, dakle, po njima on čak lopov.
Zaista, zar ima većeg poniženja za hrvatske časnike i vojnike branitelje, kao i za pravosuđe, kada im se dovode i uvažavaju pobijeđeni agresorski svjedoci, pa i u nas osuđeni zločinci? Zar nije, još od biblijskih vremena i rimskoga prava, bilo najvažnije, ako nema materijalnih dokaza, da svjedoci budu vjerodostojni?
Dakle, pobjednike, hrvatske branitelje, se terorizira na najgrublji način, u vlastitoj državi, koju su omogućili, a ta država ih izručuje u Haag na temelju monstruoznih i lažnih optužnica, a kako je počelo da se pobjeda pretvara u najgori poraz, vjerojatno će ih izručivati i u Srbiju, pa i u zločinačku srpsku republiku u BiH.
Braniteljske i stradalniče udruge šute, ili pojedinačno dižu slabašan glas, jer su namjerno razbijene, kako ništa efikasno ne bi mogle učiniti. Hajka se nastavlja na branitelje i sve više dobiva na zamahu. Mediji najavljuju da se spremaju i uhićenja više pripadnika i zapovjednika IV. gardijske brigade u Splitu, među kojima da će biti i brigadir Ante Kotromanović, saborski zastupnik SDP-a. Nedavno je uhićeno i više sisačkih branitelja, a kao što je poznato, za splitske već osuđene branitelje, zbog navodnih zločina u Lori, na temelju agresorskih laži, odavno se govori da će im se opet suditi za nove izmišljotine vezano za Loru. Za hrvatske branitelje nema lovostaja i nema kraja novim optužbama. Tako se ubija pravda, moral, bit hrvatskog ponosa i dostojanstva, a hrvatski narod, ogorčen i neorganiziran, bespomoćno šuti. Jedino svoje molitve i oči upravlja Bogu.
Uhićivanja hrvatskih uspješnih gospodarstvenika
Hrvatskoj upravljačkoj i podaničkoj, vazalnoj i destruktivnoj državnoj politici, na čelu sa Stjepanom Mesićem, nije dosta da sa svojim i haaškim bijednim pravosuđem hrvatsku državu proglasi politički i vojno zločinačkom, nego kako vidimo i gospodarski kriminalnom, te uhićuje najuspješnije gospodarstvenike i obezglavljuje još dobro stojeće tvrtke, poput "Podravke", kako bi i te firme što prije propale, a radnici se našli na cesti.
Stjepan Mesić, na žalost Predsjednik Republike Hrvatske, hrvatskim odličjima nagrađuje komunističke dužnosnike propale države Jugoslavije, i opet demonstrativno slavi u Kumrovcu zločinca Tita, koji je sam za sebe potvrdio da je najveći zločinac nad hrvatskim narodom, svojom izjavom nakon Drugog svjetskog rata u Ljubljani, u svibnju 1945.: "Likvidirali smo 200.000 bandita, a još tolike smo zarobili." Te zarobljene, a i mnoge druge diljem Hrvatske i na križnim putevima likvidirali su malo kasnije.
Stipu Mesića ti zločini ne smetaju. Uz sebe uvijek vodi jednoga takvoga, svoga savjetnika Budimira Lončara, koji uvijek viri iza njega, kao strašilo, jugo-čuvar i ostarjela prijetnja hrvatskome narodu.
Promjene Ustava Republike Hrvatske
Današnje grješne vladajuće strukture u kontinuitetu od 3. siječnja 2000. godine stalno prave lakrdiju i od hrvatskoga Ustava. Sada, 2009., hoće unijeti, pored svega o rušenju ostataka hrvatskoga državnoga suvereniteta, i odredbu o nezastarijevanju takozvanog privatizacijskog i pretvorbenog kriminala, kao da to nisu mogli, da su htjeli, riješiti i ranije. Hoće praviti razliku u kriminalu, umjesto da bar uvedu ustavno nezastarijevanje svakog kriminalnog, formalno legalnog ili nelegalnog, otuđivanja tuđeg privatnog vlasništva.
Neki iz oporbe bi čak htjeli poniziti hrvatski Ustav i zločinačkom odredbom o pravu na izbor žena da mogu ubijati nerođenu djecu, umjesto odredbe o pravu na život svakog ljudskog bića, članak 21.
Glede kriminalnih radnji, pitam se kako nisu procesuirali one koji su strancima bud zašto prodali hrvatske banke, sanirane sa 15 puta više novca nego što su stranci platili, kao što je već rečeno, ili zašto nikoga nisu okrivili za prodaju Hrvatskog telekoma, INE i Plive, i zašto nisu pronašli 100 milijuna dolara pokradenih iz Riječke banke, koja je radila u sferi SDP-ove vlasti Slavka Linića, nego je opet sanirali zajedničkim hrvatskim novcem?
Na kraju, uz malo čuđenja, iako mi je sve jasno, pitam zašto u sadašnjoj najvećoj krizi kapitala ne pozivaju Hrvate iz inozemstva, zašto im ne daju da ulažu profitabilno svoj kapital u Hrvatsku? To očito ne odgovara onima, na sceni i iza kulisa, koji žele uništiti hrvatski narod i hrvatsku državu. Svi znamo kako su nas istjerali iz Boke Kotorske, Srijema i cijele Vojvodine, a sad najočitije hoće iz Bosne i Hercegovine, gdje smo najstariji i temeljni narod, sa još uvijek formalnim djelomičnim suverenitetom.
Pitam zašto, u toj teškoj situaciji, kad već imamo političku vlast u Republici Hrvatskoj, koja ne samo da ne štiti Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao ni u Republici Hrvatskoj, već aktivno doprinosi našoj propasti, šute značajne kulturne i duhovne hrvatske institucije, kao što su Matica hrvatske, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i druge?
Očito, jer im je više stalo do novčane potpore koju dobivaju od države, nego do Hrvata i hrvatske države i domovine.
Također, pitam zašto još više i efikasnije ne progovori i hijerarhija Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, jedine institucije koja nas je kroz povijest održala i koja jedina ima uvjete za ekonomsku neovisnost od državnih struktura?
Osim većine bogoljubnih i rodoljubnih hrvatskih svećenika i više biskupa, imam dojam da sam vrh naše Crkve sve čini dozirano i prema uputama tajne takozvane diplomacije ili možda da i Crkva ne ugrozi svoju novčanu državnu potporu. Mislim da bi u okviru HBK trebalo ustanoviti neko tijelo ili vijeće za istinu i pravdu o Hrvatima i hrvatskoj domovini, koje bi u komunikaciji sa biskupskim konferencijama u svijetu pobijalo klevete i laži plasirane u svijet desetljećima i kontinuirano, jer je činjenica da i mnogi dobronamjerni ljudi i katolici u svijetu povjeruju lažima, ako nemaju istinitih informacija.
Ipak zašto naša službena Crkva najprije ne pozove hrvatski narod masovno na molitvu svete krunice, koju bi bar jednom tjedno predvodili biskupi i župnici u svojim župama, te u hrvatskim katoličkim misijama u svijetu. Zašto je poziv na molitvu u Zadarskoj nadbiskupiji za naše generale u Haagu i druge branitelje po zatvorima ostao samo u okviru te nadbiskupije?
Zašto u ime cijeloga hrvatskoga naroda naši biskupi ne zavape usrdno Isusu: "Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj nam se!", kao što je, prema Evanđelju, čitanom u nedjelju, 25. listopada 2009. godine, ujedno na spomendan posljednje bosansko-hrvatske kraljice, Katarine Kotromanić-Kosače, preminule kao prognanice i ožalošćene duhovne mučenice, na glasu svetosti, u Rimu, 25. listopada 1478. godine, zavapio slijepac: "Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se!".
Isus bi sigurno odgovorio, kao ondašnjem molitelju, koji je progledao: "Što hoćete da vam učinim?".
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...
Znaci. Buđenje
Sljedeći dan nestade sunca. Smrači se, navukoše se teški, crni oblaci. Grmjelo je i bez kiše. Tako jako da se sva zemlja tresla. Narod se prepade misleći da je potres, da je došao smak svijeta. A onda se odjednom prolomi oblak, zasja munja i kiša padaše kao iz kabla. Najprije ledena kiša, pa tuča, i na koncu obična bljuzgava, obilna i dosadna kiša. Zatim se spusti magla te još više zamrači horizont i zakri ga u neko dosadno, crno beznađe. Taj dan narod ne mogaše izaći iz koliba.
Prorokovođa je ostao sam u svojoj kolibi i odgonetavao što znači taj neobičan dan. Svu noć je razmišljajući okretao kotač. Na koncu zaključi da je to dan iskušenja strpljivosti. Dan kada se razabiru trenuci. Koji je za što primjeren. Shvati kako je rođen tek kad mu je bilo 50 godina, da je tako bilo potrebno čekati 1 000 godina da se rodi ovaj narod. Dosad je ovaj narod živio kao u bunilu, ne prepoznajući i ne shvaćajući sebe. Živio je napušten od vjere i izgubljenih ciljeva. No, evo, došao je dan njegova rođenja, dan izlaska iz kolibe. I nebo kao da je to pozdravilo i ovom ga kišom blagoslovilo.
I tako prođe dan. U razmišljanju i rađanju. Narod je osjećao da se Prorokovođine riječi priljepljuju za njegovu dušu, da se tamo udomljuju i da im se više ne mogu oteti. Da njegove riječi ulaze u njihovu krv i s krvi putuju po njihovu tijelu, ulaze im u srce i mozak i tamo ih okrepljuju, hrabre, sokole. I narod postade žedan i gladan njegovih riječi.
Tako bi i prođe i peti dan učenja o Ispravnom putu.
Bolje je stupiti u borbu nego živjeti u strahu
Gandi
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...
Podrijetlo. Obećanja
Shvativši znak kao upozorenje da je narod spreman čuti istinu o sebi, čim ustade Prorokovođa zateče narod okupljen, šutljiv, ali pribranoga duha. Zatim bez oklijevanja reče:
- Vi ste od dvanaest otaca, od dvanaest rodova. A oni svi bijahu od istoga oca i iste matere. Rodiše se pred dvadeset i sedam tisuća godina i od tada ste vi isti: jedan duh i jedno tijelo. Izogeni ste narod. Zapamtite to, jer istina te istine jest ljubav koja vas jedina može očuvati u danima velikih odluka. Budite smjerni i blagi među sobom. Volite se i slušajte, poštujte one koji prvi ustaše. Jer oni su najtvrđi čuvari vaše istine.
A njih ćete lako prepoznati. Svima je njima lice sjajno i zažareno od srčanosti. Svima im je osmjeh pobjede na usnama, svima im je sjajna zvijezda nad glavom i uvijek su blizu mača. Mača vrlinom i osvetom posvećena! Da, u dane junaštva i odluke prepoznat ćete ih po njihovim mačevima. U dane bitke uvijek će biti ispred vas. Svojim životom željet će vaš sačuvati. Zato ni vi ne štedite svoje živote da sačuvate njihove. Prepoznat ćete ih po veselosti pred bitku, pred rat u kojem će se, kako je već davno rečeno, jedni pokazati bogovima, a drugi robovima. Prepoznat ćete ih po prijeziru smrti. Zato budite s njima kako biste bili na strani slavnih. Kako biste mogli uživati u pobjedi srčanosti, junaštva. S bogovima ćete dijeliti moć i vrlinu, jer oni su na vašoj strani, oni su vas odabrali i oni će vam pokloniti pobjedu i vječno gospodstvo. Skupa s njima ćete vladati nad nižim, istočnim narodima koje ćete pokoriti i njihovom zemljom zavladati, jer oni je nisu dostojni. Uostalom, ta zemlja je ionako oduvijek vaša. Izgubiste je jer ne slijediste one koji prvi ustaše. Vi ste odabrani narod s mora, gora i plemenite ravnice, narod snage i vrline. Probudite se, ustajte i potražite one koji već ustaše. Oni su sol vaša i najbliži su bogovima. Zato će vas oni voditi, ali pazeći na moj pogled i na tajni put koji sam im već otkrio.
Narod ga je najprije začuđeno i prestrašeno slušao, ali se s vremenom oslobodi te zaprepasti. Poneki između njih bi ustao i razdragana lica slušao i odobravajući klimao glavom. Kad je Prorokovođa završio govor, narod kao da je odahnuo od teškoga rada. Začas nastade tišina, ona čudna, prazna tišina, a onda odjednom sav narod ustade, svi ustaše i gromko zapljeskaše. Bilo je to prvo odobravanje koje, međutim, još nije bilo oduševljenje, ali je bilo jasno odobravanje. Prorokovođa bi zadovoljan: ovaj narod je odlučio izaći iz kolibe.
I tako bi i prođe i šesti dan učenja Ispravnoga puta.
Vaše pismo, Argentina, Buenos Aires 27.10.2009.
O JUGO - KMERIMA JE RIJEČ
Teško je nanizati sve “bisere” koje smo slušali tokom predugih 10 godina kao i pogubne definicije i promašene intervencije tijekom dvaju predsjednikovih mandata, što je poznato i cijeloj pauperiziranoj i prezaduženoj populaciji, koja stenje pod težinom ogromnog duga, ( i to sve tri živuće generacije, od tek rođenog djeteta do umirućeg starca!)
Međutim o analizi tog tragičnog razdoblja ovdje neće biti riječi, o tome će drugi pisati. Moja je namjera da predsjedniku odgovorim na nedavnu izjavu “Urbi et Orbi” – “ da Hrvatska Dijaspora ne plaća porez, a tko ne plaća porez, na dolazećim izborima nema pravo glasa!” Drugim riječima i po logici te prosječne inteligencije: –“ kako ste vi (hrvatska Dijaspora) kroz dugi niz godina živjeli u inozemstvu, bezbrižno, bez problema i stekli velika bogatstva, dotle smo mi jugokomunisti oslobađali(!) Domovinu i snašali ogromne troškove u rekonstrukciji razorene soc.republike Hrvatske (koju smo mi komunisti sami razorili).
Je li to tako, kako si Stipe zamišlja?
Započnimo priču sa svibnjom 1945.kada je jugo-kmer sustavno uništavao u razmjerima genocida (Holokaust) hrvatsku drugu i treću generaciju – do istrebljenja”! – a ostatak osakaćenog hrvatskog nacilonalnog tijela intenzivnom indokrinacijom i ubrizgavanjem jugoslavenskog otrova (čitaj–velikosrpskog) uz časne malobrojne iznimke, stvorio je monstruoznog odroda – poturicu! A poturica je, kako piše povijest gori od Turčina!
Hrvatska poslijeratna emigracija (1945) bila je u cijelosti poltička emigracija. Ljudi svih kategorija ali većinom intelektualci, hrvatski borci koji su se borili za svoju jadnu NDH koja je učinila velike promašaje, ali kakva bila da bila branili smo ju do zadnjeg daha jer smo znali, slutili, koja se jeziva sudbina sprema našem hrvatskom narodu, dolaskom Stipinih suboraca sa “peterokrakom” na čelu.
Dakle morali smo Domovinu Hrvatsku napustiti silom, naše domove, našu pošteno stečenu imovinu, u mnogo slučaja ženu s djecom da izbjegne bezočnom klanju izbezumljenih krvožednih partizana. Hrvatska polítička emigracija raspršila se je diljem svijeta na sva četiri kontinenta! Doslovce bez političke zaštite, bez materijalnih sredstava, u većini slučajeva ne poznavajući jezik zemlje u koju su emigrirali.
Koji su slojevi hrvatskog Naroda sačinjavali političke emigrante 1945. god.?
Većim su djelom to bili intelektualci raznih zvanja, lječnici, profesori pravnici, inženjeri, kulturni radnici, novinari pjesnici časnici djelatni i pričuvni svih vojnih kategorija. Srednjoškolci, sveučilištarci itd. Svakako ogromna, definitivno nenadoknadiva demografska katastrofa, koja se osjeća još i danas!
Tu se treba istaknuti napore naših franjevaca ( fra Dominik Mandić kao i troje braće Štefanić) i hrv. svećenike sv. Jeronima u Rimu koji su svojim nadljudskim naporima spašavali nezaštićenu, politički marginiranu hrv.emigraciju. Zahvaljujući samo njima, mogli smo putovati na četiri moguće destinacije.i tako spasiti glave!
Tu treba spomenuti da je ogromna većina izbjeglih Hrvata putovala nepoznavajući novo prebivalište, . Putovanje je to bilo “par excellance” u nepoznato!
Većina je odselila u Argentinu jer je to bila zemlja koja nas je bezkondicijonalno prihvatila. Odmah nakon formalno obavljenog postupka odobrenja boravka, razmilili smo se po cijelom argentinskom teritoriju i prihvatili se svakog posla koji nam se pružao. Dakako da argentinske vlasti nisu priznavale akademsku spremu emigranata, pa se tako moj dobar prijatelj dr.Đurković, oftalmolog (specijalizaciju završio u Padovi), morao prihvatiti vrtlarskog posla a žena (fina kulturna gospođa) kao kuharica u kući argentinskih bogataša. Sadašnja dva Akademika ing. Joza Crnko i dr.Zlatko Tanodi manuelnim su radom uzdržavali svoje obitelji, nezaboravni Viktor Vida, profesor i pjesnik kao
konobar u kući grofova Pejačević, Srećko Karaman književnik i pjesnik, dr.Franjo Matić novinar, Ivo Bogdan novinar, Vinko Nikolić, (Hrvatska Revija),dr. Vjekoslav Vrančić,(Branili smo Hrvatsku) Rektor Hrv. Sveučilišta ing Horvat Stjepan itd. Svi su prvu godinu, neki više neki manje, svoj dnevni kruh zarađivali manuelnim radom!
Zajednička briga sviju bila je uspostaviti što prije kontakt sa obiteljima u domovini. Nije to bio lak posao no nakon nekog vremena svi su imali kakvu takvu vezu s njima.
Već prve godine spretni pojedinci osnovali su mala poduzeća koja su slala pakete u Hrvatsku. Bili su to paketi od 5 do 10 kg. prehrambenog sadržaja.
Od skromnih radničkih plaća, uz cijenu vlastitog odricanja i oskudjevanja, hrv. je emigracija hranila i spašavala od gladi svoje obitelji u Hrvatskoj. Tisuće i tisuće tona takvih spasonosnih paketa putovalo je svakodnevno iz raznih zemalja u Hrvatsku.
Kasnije, s vremenom Hrvati su svojim poštenim i uspješnim radom zaposjeli vidne položaje u administraciji, u tekstilu, poduzetništvu na znanstvenom polju itd. ostvarivši čvrstu ekonomsku bazu koja im je omogućila mnogo uspješnije i politički djelovati.
Slobodno se može ustvrditi da je hrvatska politička emigracija zajedno sa otjeranim hrvatkim radnicima u evropske rudnike, kuda su ih Mesićevi drugovi organizirano slali da se domognu deviza, najzaslužniji da je hrvatski narod preživio “olovne” godine od 1945 do 1990.
Oslobodilački rat
ANO DOMINI l991 mobilizirala se je cijela Hrvatska Dijaspora svih pet kontinenta, u jednu jedinstvenu falangu. Uz herojsku hrabrost i žrtvu u krvi hrvatskih boraca, materijalna i novčana pomoć pružena ugroženoj Domovini bila je odlučni faktor u teškom i krvavom naporu da se postigne sloboda. Hrvatska emigracija diljem svijeta osijeća se i te kako dionikom Domovinskog rata i zaslužna za postignuto oslobođenje!.
Porezna teorija Stipe Mesića pada u vodu!
Hrvatska je dijaspora svojim ogromnim novčanim doprinosom, platila svoj porez za slijedećih 100 godina, a jedan znatan dio tog dijasporinog “poreza” Stipe je Mesić u svom vlastitom džepu prenio iz Australije u Hrvatsku (zar se toga Stipe ne sjeća?) i time stekla polítičko pravo glasa kroz cijelo tekuće stoljeće! Svidjelo se to ili ne Stipi koji troši ogromne državne novce u luksuzna i nekorisna putovanja, primjerice u Kubu, i ortacima rasipnika koji su sustavno zaduživali i nestručno vodili Hrvatsku, ekonomski i politički zadnjih deset godina.
Svakako u ovom času Hrvatska se nalazi u delikatnoj fazi da sačuva svoju nacionalnu svijest i samobitnost, ugrožena agresijom anacionalnog elementa koji iz mraka oživljava avet prošlosti.
Biranje novog hrvatskog Predsjednika, u današnjim prilikama, poprima dramatične dimenzije. Promašeni bi referendum hrvatskih glasača mogao biti fatalan za državu i narod.
Ne mjenjamo samo jednog predsjednika, ne popunjuje se samo jedno ispražnjeno mjesto u političkoj nomenklaturi. Ovaj puta je odgovornost na nama svima da na to mjesto stupi konačno, nakon dugih neizvjesnih godina, osoba i državnik narodnog povjerenja, pouzdani rodoljub, naobražen, transparentan kojemu je na srcu kulturni i ekonomski prosperitet naroda kojim upravlja. Da brani sve narodne interese kao svoje. Da bude kristalno pošten i skroman – ukratko-da bude osoba naseg slijepog povjerenja.
Da se to ostvari, na izbore moraju izaći svi, koji imaju pravo glasa – Naša je Hrvatska u opasnosti. 0vi izbori odlučuju njenom sudbinom!
Kazimir Kovačić
Buenos Aires
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...
Prekoravanje
Sljedeće jutro pošto se narod vrati s rijeke i blagovaše, oni koji prvi ustaše okupe narod oko njega, a on reče:
- Čekali ste me dugo, tisuću godina. I jer ste to željeli, evo ja se vratih. U međuvremenu ste ratovali. Ratove ste i gubili i dobivali, ali ste uvijek gubili mir. Vaši su neprijatelji poubijali mnoge vaše, iako bijahu pravednici. Tako ste gubili i kada ste dobivali. No, to je bila zaslužena kazna. Ne zbog vašega grijeha prema drugome, nego zbog grijeha prema sebi. Vaši pomućeni duhovi bijahu u tuđini, odbjegli od vas. Vi ne znadoste razlikovati svoje od tuđina. I uzeste mnoge svoje za neprijatelje i protiv njih ratovaste. Tako pomagaste neprijatelju svome da zatre koljeno vaše i da se naseli u zemlju vašu. Mnogo ste griješili protiv sebe. U tome je vaša krivnja. Osobito velike zločine počiniste protiv onih koji prvi ustaše. Junake svoje i osloboditelje prozvaste izdajnicima te ih izručivaste neprijateljima vašim, koji ih poklaše. Veliki je grijeh vaš i protiv Boga i protiv sebe. Postadoste tako svojim dužnicima. Dužnicima u krvi koja vapi za pravdom. Samo rijetki od onih koji prvi ustaše i koji umakoše neprijateljskom maču ostadoše vjerni istini i ljubavi prema vama. Iako ih vi prezreste. I tako baštinite njihovu nezasluženu ljubav. Na njihovu molbu ja se vratih da provjerim vaša srca, da vidim jeste li spremni. I evo, nađoh vas još uvijek u sumnjama. Još niste spremni. No, ja dođoh dovršiti vašu spremnost. A prije svega, naučiti vas razlikovati svoje od tuđih; naučiti vas ljubiti svoje i mrziti tuđe, neprijatelje. Mrzite neprijatelje svoje kao što oni mrze vas, jer jedino je u tome vaš spas. A sad, idite i raspravljajte po rodovima svojim o ovome što vam kazah. I spremajte se. Spremajte se pod zapovjedništvom onih koji prvi ustaše. Da postanete probojno, smrtonosno koplje i neprobojni štit.
Mrzite neprijatelja svoga. Kako ćeš se protiv njega boriti, kako ćeš ga lišiti života ako ga ne mrziš? Ubijanje bez mržnje je strašan zločin, jer je to ubijanje bez opravdanoga razloga, zločin potpuno patološkog stanja duše. To čine samo oni bez savjesti. Ali ubijanje iz mržnje s razlogom nije zločin. Onaj tko vam siluje majku, sestru, kćer, tko vam pali kuću, kolje vas i progoni, kao što činjaše Svrab i Karadag2 u Drugom i u Patriotskom ratu, taj zločinački neprijatelj vaš, njega morate mrziti i lišavati ga života kad vas napadne. Jer tako postajete borci protiv zla i zločina, a za mir i dobro. Ćud je u Svraba nepopravljiva kao u divljeg magarca. Jer niste stvoreni da samo žrtve, nego da budete vladari svemu na svijetu. Uživatelji svijeta.
Mržnja je temeljni dio ljudske naravi. Ona je loša i grijeh kad mrzi dobro, ali je blagoslovljena kad mrzi zlo i kad kažnjava zlog čovjeka i njegovo djelo. Ona je samo drugi oblik ljubavi, jer ne možete jedno mrziti a da drugo ne volite. Vaša ljubav bez mržnje je slabićko praštalaštvo. To nije prava ljubav, to je psihičko neutralno stanje, neodređeno stanje emocije, a neutralno stanje prema vrijednostima je patološko stanje i razuma i duše.
A dužni ste voljeti bližnjega svoga. Vaši bližnji su vaši sunacionici. Ako su to nevaši daljnji i daleki, dužni ste ih mrziti ako su vam neprijatelji. Ako biste njih voljeli, voljeli biste zlo. Ako biste njih voljeli, pravili biste od sebe svetačke žrtve. A to nije prirodno.
Kršćanska zapovijed ljubi neprijatelja svojega ne uključuje i ljubav prema onome tko pravi nasilje, tko povrjeđuje osobu ili opće dobro. Ne uključuje onoga tko siluje, pali, pljačka i ubija, kao što su prema tebi činili Svrab i Karadag. Onoga tko uništava tvoja materijalna dobra - ozemlje, prometnice, industriju, rudna bogatstva i druge materijalne izvore i uvjete čovjekovoga života. Tebe kao pojedinca i tebe kao (nacionalnu) zajednicu. Onoga tko
uništava ustanove tvoga odgoja i izobrazbe - dječja obitavališta, vrtiće, škole i sveučilišta, institucije funkcioniranja građanskoga života i pravne države, kao i stanovite kulturne i civilizacijske vrijednosti. Sve su to radili Svrab i Karadag (Napomena: Pojmovi Svrab, Svrabija i Karadag, Karadagija označavaju zemlje i sudionike u ratovima i politikama uništavanja Hrvata i Hrvatske, uključujući sve zemlje sudionike i pripadnike bilo koje zemlje i nacije) s namjerom da ti zatru trag na zemlji koju je htio osvojiti i posvojiti; sve je to zločin. Ljubiti takve značilo bi ljubiti zločin. Ne, to nije vrijedno ljubavi i oprosta, nego kazne. A kažnjavajući zločin usavršava se svijet.
Zapovijed ljubi bližnjega svoga ima granicu u zločinu. Ta zapovijed znači da neprijatelja pokušaš popraviti, napraviti ga boljim, moralno ispravnijim, da mu za malu nepravdu ne vraćaš velikom, pomoći mu da se moralno usavrši, a ne da mu toleriraš i opraštaš zločin. Tako ne izvršavaš svoju moralnu ni vjersku zadaću da sprječavaš i umanjuješ zlo na svijetu, nego pomažeš njegovu umnažanju.
Takvom moralu, moralu sveopćeg oprosta i nekažnjavanja, pače ni zločina, uče vas oni koji od vas žele napraviti pokorne i skrušene slabiće. To je moral roba, a ja vas učim moralu gospodara i ratnika. Jer, stvoreni ste na sliku i priliku Božju, da baštinite svoju zemlju i nitko vas ne smije u tome ometati, progoniti niti ubijati.
A sad ću vam reći ono što vašim ušima ne će biti ugodno čuti, ni vašoj vjeri lako prihvatiti: ni sv. Pavao apostol nije bio u pravu kad je od roba tražio da bude pokoran svome gospodaru. Sintagmu da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju još su apostoli tumačili da je jednak i slobodan onoliko koliko je to suobličenje ostvario. Prema tome, onaj tko se nije sasvim suobličio, taj je zaslužio da bude rob.
Osvajači, gospodari svijeta mnogo, neprestano govore, o cinizma li zločinačkog, protiv mržnje. Da bi te ponizili, da bi te (is)kompleksirali, da bi opteretili tvoju savjest i onesposobili te i za samu obranu; gospodari svijeta izmisliše i novo kazneno djelo koje nazvaše - zločin mržnje. Oni hoće biti gospodari ne samo tijela, nego i tvoga duha. Gospodari života i smrti (ius vitae ac necis - Odlučivanje o životu i smrti putem kažnjavanja djece ili izlaganja novorođenčeta. (lat.))! Izmisliše govor mržnje kao zločin mržnje, ali ne i djelo mržnje, kao zločin djela mržnje kao što su eksploatacije i ugnjetavanja, osiromašivanja, pljačkanja i na koncu osvajanja tuđe zemlje i postavljanje svojih poslušnika na vlast koji će im dopustiti činjenje zločina pljačke nacionalnih dobara. Po njima, vi ih morate voljeti i kad nad vama prave zločine. Dakle, nije zločin praviti zločin, nego je zločin mrziti zločince. Dakako, njihov ni zločin mržnje neprijatelja nije zločin (“Mrzim Japan” u SAD-u za vrijeme Drugoga rata, a Albion, osim što je zaljubljen u sebe, mrzi cijeli svijet.).
Oni za zločin proglasiše i tvoju volju da obnoviš svoje kraljevstvo, da imaš samostalnu i neovisnu državu. U Drugom ratu tu tvoju volju proglasiše zločinom, one koji prvi ustaše proglasiše fašistima jer htjedoše obnoviti vaše kraljevstvo. A kad obnoviše kraljevstvo, njegovu obranu proglasiše zločinom. Sve što u obrani svoje domovine učiniste, oni nazvaše zločinom. Kad ste bili prisiljeni u radne logore poslati one koji zločinački napadaše tvoje obnovljeno kraljevstvo, oni i to proglasiše zločinom, iako su to bili radni logori, oni ih proglasiše “logorima smrti”. Svaka žrtva koja od pripadnika na tvoje kraljevstvo pade u napadu, oni također nazvaše zločinom. Ali kad oni, ili kad se brane ili pak kad napadaju, pa takve žrtve padnu, oni nazvaše kolateralnim žrtvama, dakle nenamjernim i bez ikakve njihove krivnje i odgovornosti, iako su i napad i obrana bili u funkciji okupacije i pljačke tuđe zemlje. I kad si neprijatelja svoga sudio na zakonit način i na zakonit način izricao kaznu i kaznu izvršavao, oni i to nazvaše zločinom.
I svoje žrtve u ratu protiv tvoga kraljevstva dvadeset puta uvećaše, od svoje žrtve napraviše mit, a od tebe i tvoga kraljevstva napraviše načelo zla, mit o genocidnom narodu. A kad bi se napisala povijest zločina svijeta ili povijest zločina Europe, pokazalo bi se da si najneviniji narod, da je nad tobom tisuću godina zločin činjen, da si povijesna žrtva zločina. Da si u svakom ratu bio žrtva, da je tvoje kraljevstvo zatirano, a tvoji ratnici pod tuđim zapovjedništvom prvi žrtvovani.
Dragi sinovi i kćeri Hrvatske! Zločinom se na svijetu vlada. Politička povijest čovječanstva nije ništa drugo do povijest zločina. Zato se ne dajte varati, ne dajte se kompleksirati. Ne budite malodušni, ne dajte se kompleksirati izmišljenom “zdjelom punom očiju zaklanih” što je izmisliše vaši neprijatelji i podmetnuše Prvom, vašem vođi kao vaše vječno prokletstvo, kao vaš izgon iz ljudske zajednice. Htjedoše od vas, vašeg naroda, napraviti antiljude. O zločinci, o zatornici višega čovjeka. Ne činite nepovijesne zločine, ne dopustite da vam nametnu krivnju što lišavate živote one koji vas ponižavaju, pljačkaju, koji zatiru vaše kraljevstvo i vaš narod. Veliki ste gubitnici u povijesti, i samo svojom srčanošću i čvrstom voljom za slobodom i neovisnošću možete ostati slobodni i osigurati opstanak u povijesti.
Upravljači svijetom koji od vas traže da se pomirite sa svojim neprijateljem, da mu oprostite sve zločine što ih počini protiv vas, zabranjuju vam da imate neprijatelja. Što to znači? Znači da vas ne priznaju međunarodnim suverenim političkim subjektom. A tako nepriznati, ne možete imati ni prijatelja ni neprijatelja bez dopuštenja gospodara svijeta. Samo oni imaju pravo mrziti neprijatelja svoga, a tebi zapovijedaju: voli neprijatelja svoga! O, kako je to cinična zlouporaba kršćanskoga nauka o ljubavi! Zato, spremajte se za sve vrste modernoga rata: nuklearnog, kemijskog i biološkog (napose bakteriološkog).
Njihov zahtjev da svojim neprijateljima, poglavito Svrabu i Karadagu koji tolike zločine na vama počiniše, oprostite njihove zločine i zaboravite što su vam sve počinili, nije ništa drugo do zločin memoricida što ga na vama prave. Memoricidom hoće reći da vi prije niste ni postojali. Da ste došli niotkuda, iz povijesne praznine iz ne-bitka. Da ste upravo tek njihovom agresijom na vas stupili u realnu egzistenciju, da vas je zločin agresije zapravo tek konstituirao. Zapravo, da bolujete od imaginarne fantazme u kojoj vam se priviđaju vaši knezovi, vaši bani i kralji i neko vaše imaginarno kraljevstvo. Zato da se morate liječiti od tog pričina, od privida da ste postojali u nekom ranijem životu u povijesti, liječiti se od kompleksa umišljene povijesnosti koju nikako niste imali, da ste povijestan narod. Zato vam oni govore, zapravo vas, po njihovu, “liječe” kad vam govore da zaboravite prošlost, (koju de facto, prema njima, niste ni imali) i da gledate samo u budućnost. Zato vi, po njima, i ne gubite samopoštovanje kad opraštate jer to i ne možete kad prije zločina niste ni postojali. Pače, onima koji na vama počiniše one strašne zločine vi trebate zahvaliti jer su vas oni, onim što vi pogrešno nazivate zločinom, tek prizvali u povijesnu egzistenciju. Zato sve one koji poslije Velikog Dažda napraviše varku izbjeglištva, zapravo pobjegoše bojeći se zaslužene kazna, trebate sve vratiti u Hrvatsku i odštetiti ih. Na dužnost štovanja, što vam duguju svi narodi, štovanja koje je prema međunarodnom pravu dužan iskazivati svaki narod svakome drugome narodu, oni i ne gledaju i ne haju. Služe se i drugim perfidnim metodama i sredstvima. Tako vas tjeraju da na zločince, Svraba i Karadaga, pa i na njihove vođe koje oni slave i podižu im spomenike kao herojima, primijenite damnatio memoriae - brisanje uspomene na zločince poslije pogubljenja, institut poznat još kod Rimljana, da taj pravni institut primijenite na sve njihove žive i mrtve zločince. Kakvo lukavstvo, kakva perfidija, kakvo podcjenjivanje! I sve to vaše vođe prihvatiše. O, kako su crni tragovi izdaje.
Zaprepašten, narod ga je gledao i slušao, prepao se njegovih riječi i šutke se razišao.
Tako bi i prođe i četvrti dan učenja Ispravnoga puta.
Podsjetnik povodom sastanka u Butmiru, 19.10.2009.... , Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914
BOSNI
Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika
Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.
O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće -
Čisto i presjajno - kao sunce što je -
I njemu će sinut sunce stare sreće.
Moje mlado srce taj već časak sluti,
Bez muke i znoja - znadem neće doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.
Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.
Radit ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se neću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.
Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću - mog života eto.
Musa Ćazim Ćatić
"A vi koji narodu pjesme kazivate, ne plačite dok pjesmu pišete"
Prorokovođa
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.
Životopis
Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.
Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja.
Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Tursko osvajanje i bijeg
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".
Katarinin sin Sigismund, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević.
Smrt
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.
Oporuka
Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.
Katarina kao narodna junakinja
Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.
Obljetnica smrti, 16. listopada 2009.
ANTE BRUNO BUŠIĆ - SIMBOL HRVATSKE NEOVISNOSTI
Pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – nacionalnu slobodu i neovisnost
Bruno Bušić je, nakon određenih priprema, s falsificiranom putovnicom 12. rujna 1975. prešao austrijsko-jugoslavensku granicu na graničnom prijelazu Šentilj, bez ikakvih problema. Nakon kraćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr. Jure Petričevića i u Parizu, u London je stigao 26. rujna 1975., gdje je još u početku 1975. bilo sve pripremljeno za njegov dolazak. Tu je ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu.
Već po prijašnjem dogovoru, započeo je radom u uredništvu »Nove Hrvatske« objavljujući u tom glasilu svoje tekstove o povijesnoj i suvremenoj hrvatskoj domovinskoj, iseljeničkoj i emigrantskoj zbilji. Rad i suradnju u »Novoj Hrvatskoj« napustio je polovinom 1976. Osim objavljenih tekstova u »Novoj Hrvatskoj«, objavljivao je još u »Hrvatskoj borbi« (HB), »Hrvatskom tjedniku »Danica«, »Hrvatskom vjesniku« (HV), »Hrvatskom listu«, »Poruci slobodne Hrvatske«(PSH), »Otporu« i drugdje.
U 1976. i Bušić je bio angažiran u akciji zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mlađih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić.
Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se u radu oko tekstova »Poziv na dostojanstvo i slobodu« i »Deklaracije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Francuske. Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV:
1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
2. Djelatna veza Domovine i izbjeglištva;
3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
4. Nadideologijska nacionalna borba;
5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada;
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.
Na izborima za II. Sabor HNV 6. - 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, pokrenuo je i uređivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a.
Uz navedeno, Bušić je u 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom »Hrvati teroristi ili borci za slobodu«.
Bušić je u emigraciju otišao sa znanjem svoga nekadašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tuđmana, ostali su u vezi i povremeno razmjenjivali usmene i pisane informacije. U kolovozu 1977. sastali su se u Njemačkoj, a u kolovozu 1978. u Španjolskoj, kamo je Franjo Tuđman putovao ilegalno.
Na putu u Amsterdam, gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. listopada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je stigao u Pariz. Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na izletu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog redarstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao suprotstaviti svojoj neizbježnoj sudbini, doušnicima koji su ga okruživali i ubojicama koji su ga slijedili.
Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogođen s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja »astra« kalibra 7,65 mm. Njegova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunističku presiju.
Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i iz domovine, u privremenom grobu na pariškom groblju Pere-Lachaise, a kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. sanduk s njegovim posmrtnim ostatcima prenesen je u taj grob.
Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada 1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost.
Iako se je zbog različitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost.
Kad god se pojavi članak u stranim medijima koji govori o ulozi Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata, čitatelj mora biti spreman na poplavu nevjerodostojnog zbroja tjelesa. Sa svoje pak strane, da bi pokazali svoje antifašističku pokajanje, Hrvati diljem svijeta moraju prionuti uz apologetske demante i samookrivljujuće mea culpe.
Vaš je autor mogao krenuti i korak dalje i obznaniti da je današnja Hrvatska fotokopija bivše fašističke Hrvatske iz Drugog svjetskog rata - jer, nakon svega, ova novorođena država koristi manje-više isto znakovlje i službeno odbacuje brojku od 700, 000 žrtava, koje su navodno ubili hrvatski fašisti.
A koji su stvarni i empirijski izvori kojima autor barata kada tvrdi da je Hrvatska iz Drugog svjetskog rata bila " najkrvoločnija država vezana uz sile Osovine?" Umjesto toga on piše o marginalnoj hrvatskoj nevladinoj udruzi HUP i njenoj želji da podigne spomenik Anti Paveliću.
A da li vaš pisac govori hrvatski i njemački jezik? Da li je on ikad posjetio Njemački federalni arhiv u Koblenzu, kako bi zapuhao u jedra prodikama Efraiama Zuroffa "glede svake osobe sa trunkom moralnog integriteta " glede zločina koje su počinili hrvatske ustaše? Cijeli članak smrdi na starostilske jugoslavenske komunističke normativne lokucije ili sovjetski "dupli govor ", kojeg bi čak i student sa ocjenom + 2 imao teškoća prožvakati .
Hrvatska povijest, a što se tiče toga i cijela povijest Europe, nije crno - bijela. Vaš pisac je mogao spomenuti da je šef Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, Ante Pavelić, imao znatan broj muslimana ministara u svojoj vladi i da je broj Hrvata židovskog podrijetla koji su služili kao visoko rangirani časnici u ustaškim vojnim postrojbama također znatan.
Konačno, on je također mogao spomenuti masovne genocide nad stotinama tisuća hrvatskih i njemačkih civila nakon Drugog svjetskog rata, koje je počinio jugoslavenski komunistički snagator Josip Broz Tito, čija šaka još živih koljača, premda senilna, itekako je još glasna u Hrvatskoj. Po običaju njihova polja pokolja predodređena su za povijesni zaborav.
Umjesto da se gubi vrijeme na trivijalne portrete o može-biti Pavelićevim pobornicima, ozbiljni studij se treba učiniti o komunističkim zločinima bivše zapadnjačke miljenice, bivše komunističke Jugoslavije.
TOMISLAV (TOM) SUNIĆ
Zagreb, Croatia
FRANJO, IDI POPRAVI MOJU KUĆU
Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar je 14. listopada t.g., u Napretkovu domu održalo 173. Napretkova tribina. Tribina je bila posvećena 800-toj obljetnici Franjevačkog reda.
Na tribini su sudjelovali: prof. Tihomir Marić, studentica Ivana Prce i fra Andrija Nikić. Svojim pjesmama program je obogatila FRAMA iz Mostara, kao i mlada pjesnikinja, skladateljica i pjevačica Lucija Hristić. Voditeljica tribine bila je studentica Ana Ančić.
Među nazočnim gostima, uz članove Napretka, bile su i žene iz udruge Hrvatska žena Mostara. Na tribini je trebao biti nazočan i konzul R Hrvatske gosp. Velimir Pleša, koji je zbog prije preuzetih obveza, poslao predstavnicu gđu. Evicu Milanović. Nju je predsjednik HKD Napredak Mostar prof. dr. fra Andrija Nikić poimenice pozdravio, na na koncu joj i zahvalio na nazočnosti sa zamolbom da pozdravi i zahvali gospodinu konzulu na njegovoj brizi i za HKD Napredak Mostar.
U pozdravnoj riječi fra Andrija je naglasio da ovom prigodom svi nazočni posjetitelji mogu bolje upoznati Franju- gorostasa koji je tijekom 800.godina privlačio i još uvijek za sobom privlačina stotinu tisuća sljedbenika i sljedbenica. Oni tvore mnogobrojnu franjevačku obitelj s oko milijun članova diljem današnjeg svijeta. Nadalje, isti fra Andrija je naglasio da sv.Franjo svjedoči kako život u sebi nosi klicu neba. Stoga je smisleno zvati se kršćaninom i njegovim sljedbenikom, sve do mučeništva. Tako smo i mi ovu večer slavili radosno i srca ispunjena vjerom. Sv.Franju je u svemu što je radio vodila velika ljubav. On je bio vječiti zaljubljenik. Za njega je ljubav bila neodoljiv pokretač prije „obraćenja“, a to je nastavila biti i poslije. Fra Konstantin Koser svojedobno je posvjedočio:
Obraćena ljubav, različita, pročišćena,ali uvijek ljubav. Iz ljubavi prema Bogu, Kristu, iz ljubavi prema Euharistiji, iz ljubavi prema presvetoj Djevici, iz ljubavi prema svecima, iz ljubavi prema Gospođi Siromaštini. Iz ljubavi i uvijek iz ljubavi. To je zakon njegova života.
Franjevačka karizma, njihova ljubav za Crkvu i Evanđelje svakodnevno ih uranja u događanja svijeta. Velika je milost imati u svojoj blizini i u svojoj generaciji sveca i čovjeka obuzeta Franjinim duhom. Naš franjevački pokret je svjetlo o kojem govori Isus. I danas svijetli. Naša ljubav i žrtva su kaplje ulja u tu svjetiljku. Naš život i naše poslanje je biti za druge.
Na tribini je pjevala FRAMA. Što u stvari znači FRAMA? To je zajednica mladih od 15.- 30.g.ili FRAnjevačka MlAdež. Ideja o nastanku tog bratstva rođena je u Italiji 80- tih god. Frama je kod nas stasala 90-ih g. u Hrvatskoj. A pravi framaši su ona mladež koja je dala „obećanje“ da bi željelo upoznati i živjeti Evanđelje na način sv. Franje.
Nekoć je veliki indijanski poglavica Seattle uputio rukom pisanu poruku američkom predsjedniku Georgu Washingtonu kada je ovaj želio kupiti i prisvojiti njegovu zemlju. Pismo počinje čuđenjem: Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana.… Pismo velikog indijanskog poglavara, poput svetog franje Asiškog, i nama poručuje da zaštitimo Božja stvorenja, prirodu i gajimo ljubav prema baštini naših pređa.
1. Pobjeda dobrote
Prof. Tihomir Marić je podsjetio na to, kako je papa Inocent III. odobrio Pravilo franjevačkog reda. Jednog proljetnog dana, ili točnije polovicom travnja 1209. godine u Rimn kod pape Inocenta III. dođe jedan 28-godišnji mladić s još 12 subraće i traži odobrenje za život u siromaštvu, poslušnosti i čistoći. Papa ih sasluša i kaže: Razmislit ću! Oni nezadovoljni odlaze i čitaju Evanđelje. Nisu se pokolebali. Nastojali su živjeti, kako je Krist živio. Slijedili su njegove Isusove upute: Tko želi biti savršen među vama, nek sve napusti, a što ima neka dadne siromašnima, zatim nek dođe i nek slijedi mene. Papa je pak razmišljao o stanju Crkvi. Pojavljivala su se razna krivovjerja i sekte. Huligani su rušili crkve i druge svetinje. Neki kraljevi su neke svećenike ili biskupe proglašavali svojim papama. Kristov grob su zauzeli nevjernici. Stanje u Crkvi moglo bi se usporediti s današnjim stanjem. Unutar Crkve bilo je dosta nesloge. Nakon što je proveo jedan težak dan, papa je otišao na noćni počinak. Samo što je zaspao na san mu dođu strašne slike. Sve što je opterećivalo Katoličku crkvu vidio je na jednoj slici. Vatikanska bazilika svetog Ivana Lateranskog se ruši. Potporni stupovi se lome. Cijela crkva samo što se nije pretvorila u prah. Na mjestu jednog stupa stoji jedan 28godišnji čovjek i ne da crkvi pasti. U tom čovjeku papa prepozna Franju iz Asiškoga, koji je dan prije kod njega bio zajedno s 12 subraće i tražio odobrenje za život po Evanđelju. Papa je odmah donio odluku: Tom čovjeku treba dati odobrenje za takav način života. Već sutra 16. travnja 1209. Franjo je dobio papino odobrenje.
I Crkva se nije srušila. Čak je doživjela obnovu. Kako je taj siromah bez ičega obnovio Crkvu? Nije imao ni novca, ni vlasti, ni oružja. Čime je obnovio Crkvu? Sveti Franjo je obnovio Crkvu snagom duha. On je obnovio Crkvu življenjem po Evanđelju, a Evanđelje je Radosna vijest. Svugdje gdje je išao nosio je tu Radosnu vijest, on i njegova subraća. Franjo je svojoj subraći često govorio: Ako negdje dođete i ne prime vas, nemojte biti tužni. Radujte se jer ste na taj način postali slični Kristu, kojeg također nisu primali svugdje gdje je dolazio. Ako vas pak izvrijeđaju i popljuju, još više se radujte, jer ste tako postali još sličniji našem gospodinu Isusu Kristu, kojeg su također vrijeđali i pljuvali. Ako vas i fizički budu zlostavljali i premlaćivali, neka vaša radost bude još mnogo veća, jer te muke koje ćete podnijeti nisu ništa prema mukama, koje je naš Gospodin podnio za spasenje svakog čovjeka. On je čak umro od tih muka, ali je spasio čovječanstvo od propasti.
Franjevci su počeli svoj rad u današnjoj Hercegovini dvadesetak godina nakon osnutka Reda – oko 1230. godine. Ovdje djeluju neprekidno do danas. Hrvatsko kulturno društvo Napredak franjevci su utemeljili u Mostaru 1902. Napredak se širio utemeljenjem novih podružnica. Godine 1903. utemeljio je svoju podružnicu u Sarajevu. Stosedam godina kasnije dolaze neki ljudi iz te podružnice i utemeljuju svoju podpodružnicu u Mostaru. U tu podpodružnicu ulaze obrazovani, bogati, moćni i svakojako naoružani ljudi…Međutim ti ljudi nemaju sve odlike, koje mostarski Napredak ima. Ima jedna odlika, gdje je mostarski Napredak jači od onih, koji su došli iz Sarajeva. Ta odlika je duh Radosne vijesti. To je duh Evanđelja. Bogatstvo se vremenom potroši. Vlast vremenom prestane, jer birači izaberu druge predstavnike vlasti. Moć oslabi, a oružje nagrize hrđa. U to smo se uvjerili i u obrambenom Domovinskom ratu. Duh je pak trajan. Duh je čak vječan, naravno tko vjeruje, a ako netko ne vjeruje. Sveti Franjo je obnovio Crkvu snagom svojeg duha. Tom snagom on će obnoviti i Napredak – poručio je prof. Marić..
2. Franjo i hrvatski narod
Prof. dr. fra Andrija Nikić je na početku svog izlaganja upozorio da se ovom tribinom uključujemo u jedinstveno slavlje osamstote obljetnice postojanja Franjevačkog reda. Ljudskim očima gledano i ljudskim životima mjereno, osamsto godina nije malo. Ova obljetnica, pored ostalog, važna je u prvom redu zbog brojne Franjine braće i sestara koji su od 13. stoljeća do danas prisutni u cijelome svijetu. Zatim nam je far Andrija predstavio sv. Franju. U Franjinu životu presudne su bile riječi Evanđelja: Ne pribavite sebi u pojase ni zlatnika, ni srebrenika, ni bakrenika; ni torbe na put, ni dviju haljina, ni obuće , ni štapa! Jer radnik zaslužuje svoj živež. (Mt, 10, 9) Nadahnut ovim riječima sv. Franjo je uskliknuo: „ To je što tražim, to je što svim srcem želim.“ Uskoro mu se priključiše i neki mladići a on je sastavio pravilo života za svoju zajednicu Male braće. Osnovao je Fratre, Klarise i Treći red (FRAMU). Papa Inocent III.
Usmeno je potvrdio Formulu - Način života ili Prvotno pravilo života manje braće 16. travnja 1209.
Sv. Franjo bio je neobičan čovjek: obrnuo je tijek svojega života i umjesto novaca i njegove moći izabrao siromaštvo; umjesto slave izabrao je radost u malim stvarima, čak i u pogrdama; umjesto mekih odijela i njegovana tijela, izabrao je grubu odjeću i blizinu onih čije se tijelo doslovno raspadalo od bolesti; Ni danas franjo ne prestaje biti izazov za svoju braću i sestre u odnosu prema stvorenjima i prirodi, u odnosima prema drugačijima, u odnosu prema rubnima i prikraćenima.
Fra Andrija nas je upoznao s povezanošću hrvatskoga naroda s Franjinom duhovnom obitelji. Na širokim hrvatskim područjima, reko je far Andrija, Franjina obitelj već gotovo osam stoljeća nije dvojila kako je ljubav put uspona. Spoznavala je kako je ljubav duša svijeta i uspjeha. Na hrvatsko područje sv. Franjo je zakoračio 1212.g., a prvo franjevačko prebivalište nastalo je u Trogiru 1214. od tata se franjo ukorijenio u hrvatskom narodu, te tako postao bitan čimbenik oblikovanja njegove povijesti i civilizacije. Franjevci i franjevke su dokazali da je ljubav i sjeme i mlijeko i plod svijeta, u kojemu se jednako može sudjelovati i putem uvažavanja. Na prisutnost i na djela franjevaca upozorio je i priznao i papa Leon XIII.: Sve što katolička vjera ima u Bosni i Hercegovini, iza Boga, plod je franjevačkog rada i znoja. A hrvatski književnik Petar Grgec napisao je : Da nije bilo franjevaca, sva bi se Hrvatska danas mogla vidjeti sa zvonika zagrebačke katedrale.
Ipak njihov najdublji pečat nije na papiru, platnu, pa ni u kamenu, nego u životima ljudi. Čak i svi plodovi njihovih srdaca i umova vrijede koliko su utisnuti i upisani u živote suvremenika. Franjevačka obitelj u Hercegovini nadživjela je srednjovjekovne banove, hercege, kraljeve, sultane, austrougarske c.i kr., izdržala brojne režime, političke diktature i jednoumlja. Jednostavno, ovdje su se države mijenjale, a Redodržava je ostala.
Franjo nikad nije zaboravio Isusov program: Franjo, idi popravi moju kuću - crkvu koja se ruši. Franjo još uvijek živi posredstvom brojnih pokoljenja članova svoga reda. On je još uvijek živi primjer usmjerenosti prema nebeskom Ocu i vječnosti popravljajući živu Crkvu. U Bosni i Hercegovini postoje brojni samostani i svetišta posvećeni Blaženoj Djevici Mariji. U prvom redu Gospino svetište u Međugorju, potom na Širokom Brijegu, u Seonici, u Rami, Sinju, Olovu, Trsatu… Pored ostalog u Kočerinu postoji Franjin mozaik na pročelju crkve, koji je visok 25 metara. To je najviši franjin reljef na svijetu koji je i stvarno ukorijenjen i koji je svojim zagovorom zaštitio lijepu nam domaju – i uz ostalo nam je predočio fra Andrija.
Diplomirana ekonomistica Ivana Prce govorila je o sv. Franji kao o Kristovom glasniku. Ivana je istaknula kako je sv. Franjo bio zahvalan čovjek! Njegov primjer nam je poticaj da uočavamo oko sebe opne koje nose nadu u njega i u nas. Iz čijih očiju iskri zahvalnost, jer mogu tom našem svijetu pridodati nešto od krhkosti glinenih posuda iz kojih je sestra nam voda tako dobra! Ona dalje naglašava, Sv. Franjo i nakon osam stotina godina poučava svoje sljedbenike i današnje ljude, posebice kršćane, o umijeću života među drugima, s drugima. On je u Isusu Kristu doživio Boga koji je ljubav . Bog – ljubav učinio ga je osjetljivim na sva stvorenja oko njega, osobito na svakog brata čovjeka. To je ujedno i odgovor na pitanje kako živjeti Franjinim duhom u 21.stoljeću. Na Franju kao na graditelja svijet danas gleda kao na čovjeka koji povezuje narode i koji donosi nadu u ovaj razdijeljeni svijet. Franjin način življenja za druge neka nam bude nadahnuće.
Na kraju tribine FRAMA je otpjevala pjesmu Krist na žalu, a fra Andrija je zahvalio svim nazočnima osobito mladoj Luciji na njenim pjesmama posvećenim Gospi i sv. Franji.
A. M. i A. N.
Vaše pismo...
MOLITVA ZA HRVATSKI NAROD
Gospodine Isuse Kriste,
ti si ljubio svoj narod, svoju zemlju,
jezik i običaje svojih ljudskih predaka.
Po tvom je primjeru naš Bogdan Leopold,
služeći braći ljudima u drugoj zemlji,
vjerno ljubio svoj hrvatski narod.
I ja te, zajedno sa svetim Bogdanom,
molim, da hrvatski narod kojemu pripadam
raste i napreduje u miru i slozi s drugim narodima,
da se ognjišta ne gase,
da kolijevke ne budu prazne,
da se vrate po svijetu raseljeni,
da za svakoga bude u domovini
rada, kruha, pravde i sreće,
da se u našim obiteljima vjerno obdržavaju
sve Božje i crkvene zapovijedi,
te da tako živimo i umiremo u tvojoj milosti,
pod zaštitom Majke Marije,
vjerni Velikom Zavjetu naših pradjedova.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
LITANIJE SVETOG IVANA KRSTITELJA
Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Bogorodice, moli za nas!
Sveta Djevo djevica, moli za nas!
Svi sveti apostoli i učenici Gospodnji, molite za nas!
Svi sveti patrijarsi i proroci, molite za nas!
Svi sveti mučenici, molite za nas!
Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!
Sveti Ivane Krstitelju, moli za nas!
Sveti Ivane, od andjela Gabrijela naviješteni, moli za nas!
Sveti Ivane, od Boga poslani, moli za nas!
Sveti Ivane, pretečo Kristov, moli za nas!
Sveti Ivane, krstitelju Kristov, moli za nas!
Sveti Ivane, Božji ugodniče, moli za nas!
Sveti Ivane, veliki isposniče, moli za nas!
Sveti Ivane, vatro Bozje ljubavi, moli za nas!
Sveti Ivane, radosti neba i zemlje, moli za nas!
Sveti Ivane, uzore svetosti, moli za nas!
Sveti Ivane, putokaze vječnoga života, moli za nas!
Sveti Ivane, veliko blago naše na nebu, moli za nas!
Sveti Ivane, ljubitelju naših duša, moli za nas!
Sveti Ivane, utjeho naših srdaca, moli za nas!
Sveti Ivane, ljubavi naša, moli za nas!
Sveti Ivane, nadanje naše, moli za nas!
Sveti Ivane, okrepo i jakosti naša, moli za nas!
Sveti Ivane, pomoćniče u našoj slabosti, moli za nas!
Sveti Ivane, utjeho u našoj nemoći, moli za nas!
Sveti Ivane, moćni zagovorniče kod Boga, moli za nas!
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Pomolimo se: Gospodine, ojači u nama vjeru
kojom je sveti Ivan iskreno svjedočio za
Krista.
Njegovim zagovorom podaj da dostojno
živimo Kristovo evandjelje vjere. Po Kristu Gospodinu
našemu. Amen.
(Molitva koja se moli u maglajskom svetištu Maglaj (BiH), LEOPOLDOVE SRIJEDE
pred svečevim moćnikom)
Prije 75 godina, atentat u Marseilleu ...
Piše: Christophe Dolbeau
Prije 75 godina, 9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče : ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.
Nakon što ga je jedan makedonski revolucionar pogodio mecima s praga njegovog vozila, kralj, koji je došao brodom Dubrovnik u službenu posjet Francuskoj, podliježe ranama u 17 sati u prostorijama prefekture.
Teško ranjen u glavu i jetru, atentator Veličko Georgijev-Kerin, alias Kelemen, također umire. Policija ga je odvukla u malu policijsko stražarnicu i tamo ga ostavila da umre u mukama u 23 sata - bez ikakve skrbi. Glede pak francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, on također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive dijagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).
Istraga koja slijedi odmah donosi na svjetlo dana urotu koju je organizirao hrvatski nacionalistički pokret "Ustaše" i makedonska organizacija VMRO - dvije grupe izrazito neprijateljski raspoložene prema Jugoslaviji .
Nakon brojnih iskaza, i nakon pretresa hotelske dokumentacije, policija odmah kreće u potjeru za 5 ili 6 osumnjičenika. Zahvaljujući broju uvezenom na reveru prsluka kojeg nosi Kelemen, taj će ih broj odvesti u podružnicu trgovine " La Belle Jardini?re ", odmah na tragu troje stranaca koji su boravili u Parizu i okolici. Dana11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradiću Thononu (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15. listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.
Izvedeni pred sud u Aix-en-Provenceu, trojica ustaša, koji su bili samo suradnici u atentatu, osuđeni su na doživotnu robiju, i to nakon vrlo burnih rasprava, a koje dovode i do smrtne kazne " in abstentia" za navodne organizatore atentata : Antu Pavelića, Eugena Kvaternika i Ivana Perčevića.
Mnogo nepravilnosti
Osumnjičeni pojedinci , nakon što ih je neobuzdano novinarstvo divljački počelo napadati, a koji su sami bili hendikepirani neznanjem francuskog jezika, te stoga unaprijed već osuđeni, nisu imali priliku dati svoje iskaze. Pored brojnih pravnih neispravnosti kojima su bili žrtve, navedimo također i sudjelovanje u ispitivanju dvaju tajnih jugoslavenskih agenata, Živojina Simonovića i Vladete Miličevića, korištenje srpskog prevoditelja, kao i uklanjanje 19. studenog za vrijeme rasprave njihovog odvjetnika Georges Desbonsa.
Budući da je Desbons sjajno poznavao cijeli slučaj, a budući da je imao reputaciju čovjeka neprijateljski raspoloženog prema jugoslavenskom režimu, pronašao se potpuno beznačajni incident kako bi se njega maknulo i zabranila njegova obrana. Tijekom drugog procesa ( od 5. do 12. veljače 1936), ustaše brani glavni pravnik Émile de Saint-Auban kojemu pomažu g Bonelli, Cabassol i Noël.
Premda su bili optuženi za sudioništvo u ubojstvu Louisa Barthoua, navedimo da obrana nije nikada dobila rezultate ekspertize g. Gatimela i g. Berouda iz tehničkog laboratorija marsejske policije. Tu istu ekspertizu supotpisao je komesar Mondanel, potpredsjednik Interpola, a koja je glasila ovako:
" Metak koji je pronađen u kraljevskoj kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892. Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena. "(1)
Kad je već riječ o balistici, napomenimo da je javno ministarstvo bilo zapanjeno škrtim riječima glede ostalih žrtava pucnjave. Ne zna se kakvi su projektili pogodili generala Georgesa , policajca Célestina Galya, gospodu Armelina, Dupréa, Durbeca i Farisa (2). Opreznost koja je u najmanju ruku čudi i koja dopušta svakakve špekulacije...
Aleksandar, nemilosrdni tiranin
Sudski proces nije omogućio da se više sazna o motivima i povodima akcije osuđenika. Činjenica je da sud, sav zanesen " francusko-srpskim prijateljstvom ", ne bi nimalo tolerirao da mu se pričalo o ekscesima kralja, koji je, da se pokazao kao vrijedan saveznik Francuske, nije zato bio ništa manje krvoločan tiranin svoga naroda. U svakom slučaju, " raison d'etat " nije dopuštao da se gubi vrijeme na metode vladanja kralja koji je naredio pljačku Hrvatske, zatvaranja, mlaćenja, pa čak i ubojstva protivnika, time što se oslanjao na žandarmeriju, koju povjesničar François Broche opisuje kao " vulgarnu bandu " (3).
U cijelom tom emotivnom i diplomatski delikatnom procesu vjerojatno da sucima nije bilo dopušteno da ih se podsjeti na tragičnu sudbinu Milana Šufflaya, Marka Hranilovića, Matije Soldina, Petra Oreba i Josipa Begovića, koje su ubili Aleksandrovi žbiri. A da ne govorimo o pukovniku Stjepanu Duiću, jednom od šefova Ustaša, kojega jedan srpski špijun ubija u Karlovym Varima, nekoliko dana prije atentata u Marseilleu ( 28. rujna 1934).
Idealisti, a ne banditi
Ove činjenice ne opravdavaju osuđenike naspram zakona, no one su mogle pomoći poroti i publici da stvore bolju sliku o revoltu hrvatskih patriota. Svjesni svega toga, pravnici su između ostalog pokušali s mnogo takta izmiijeniti lošu sliku koju je tisak stvorio o njihovim strankama:
" Ne može se suditi kao obične razbojnike ljudi koji se bore za neki ideal " rekao je branitelj Bonelli.
" Ustaše nisu ljudi za prodaju " nastavio je pravnik Saint-Auban. " Oni su žrtve pravične stvari, stvari ugnjetavanih. Dovoljno je da ih se vidi i čuje pa da se ustanovi da to nisu obični kriminalci. Nasilje poziva na nasilje, a najbolji profesori ustaškog terorizma bili su srpski žandari… To nije skupina razbijača, budući da ustaše nisu nikada bili niti gangsteri niti kradljivci, samo traže reviziju nekih sporazuma i nezavisnost svoje domovine " (4).
A na glavnom branitelju bilo je da završi svoju obranu ovim riječima : " Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška " (5).
Najčešće prikazini kao ubojice žedni krvi, trojica optuženika ostavili su drukčiji dojam na osobe koji su im mogle prići. Tako ih svećenik Louis Pons, župnik zatvora u Aixeu, opisuje kao respektabilne i pristojne prema Sudu, a pritom je rekao za jednog od njih (Kralja) da izgleda kao " dobar dečko sa našeg sela ".
Glede komesara Alexandra Guibbala, bivšeg općeg kontrolora marsejske policije, on opisuje Pospišila kao čovjeka " žarkih očiju, malo zastrašujućih, ali usprkos svemu koje izražavaju i daju dojam časti i hrabrosti ", da bi zatim donio o ustašama i VMRO-u slijedeći zaključak : "Te organizacije nisu sačinjene od ljudi bezakonja, nego od časnih ljudi koji su, s obzirom na pravo, uvjereni da su stvarni domoljubi i koje nose jedan ideal " (6).
Zakon i moral
Presuda je donesena 12. veljače u 19.30 sati. Ustaše su sačuvale glavu (koju je glavni tužitelj Rol tražio), ali su zato osuđeni na doživotne kazne. Na vijest o presudi došlo je do manjih demonstracija u Zagrebu, kada su stakla na konzulatu Francuske bila polupana. S jugoslavenske strane žalilo se što je giljotina izbjegnuta, no svejedno je preneseno zadovoljstvo. " Dva tjedna nakon presude trojici ustaša ", piše komesar Georges Paulet, " po običaju, podijeljena su odlikovanja visokom osobama koje su pratile cijeli slučaj, kao i upornim ispitivačima koji su sudjelovali u istrazi, ali i svjedocima. Komesari su, između ostalih, bili imenovani vitezovima "Bijelog Orla Srbije "
Dakle, nije se moglo iz Beograda baciti veću ljagu na neovisnost francuskog pravosuđa !
Ne treba biti šokantno što su trojica ustaša bilo tako strogo kažnjeni. Dogodio se zločin, a žrtva zločina bio je saveznik i gost Francuske. Legitimno je bilo kazniti, a i svaka druga država bi bez dvojbe rabila istu strogoću.
Ali ono što je bilo puno zabrinjavajuće jest da se ta tragedija iskoristila za trajno sotoniziranje hrvatskih nacionalista kao i same hrvatske neovisnosti. Konačno, troje ljudi samo su platili istim novcem uzurpatoru o čijim je zločinima i nepodopštinama francuska vlada dobro znala ( u jesen 1928. godine, Aristide Briand i Gaston Doumergue dali su zeleno svjetlo za uspostavu diktature). Počevši od Judite, koja je ubila Holoferna, pa do Stauffenberga, pa sve od Chaerea (Kaerea), ubojice Kaligule , brojni su ubojice tiranina prema kojima povijest pokazuje stanovitu simpatiju. Krivi i bez dvojbe za osudu glede zakona, nisu oni zato za osudu u moralnom smislu. A to su dobro shvatili Ciceron, sv. Toma, i sv. Augustin. I to jako davno ...
(Christophe Dolbeau je francuski pisac i književnik).
(1) Taj je izvještaj objavljen je 1974. od Jacques de Launay (Les grandes controverses de l'histoire contemporaine 1914-1945, Gen?ve, Edito-Service).
(2) G. Durbec et g. Faris umiru od posljedica ranjavanja. Agent Galy također umire 1935.
(3) Alexandre Ier - Louis Barthou, Paris, Balland, 1977.
(4) cf. Georges Paulet, Autour de l'assassinat d'Alexandre Ier, Lyon, Editions du Coq, 1949, pp.139-141-143.
(5) cf. Géo London, Les grands proc?s de l'année 1936, Paris, Editions de France, 1937, p.66.
(6) cf. Revue Internationale de Criminologie et de Police Technique, N°1-1955, p.13, 17.
(7) G. Paulet, op.cit., p.153.
Preveo: dr.Tomislav Sunić
Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...
Oni koji prvi ustaše
Sretan je narod koji ima pjesnika
I koji u svojim teškoćama ne korača šutke
Czeslaw Milosz
Sljedeće jutro kad ustaše, on najprije izmoli molitvu zahvale za mirno prospavanu noć i za darovano krasno proljetno jutro. I vidje da ustaše samo neki. On reče:
- Blago onima koji prvi ustaše. Oni će sa mnom vječno kraljevati. Jer oni su veći od sebe.
Jutro toga kasnoproljetnoga dana zaista bijaše kao iz bajke. Gora prolistala, a njezino modrozeleno lišće treperilo je na blagom suncu i laganom lahoru. Mlada trava prostrta kao zeleni tepih svjetlucala je rosnim kapima na tek iza gore izašlom suncu. I ptice i šuma i trava, pače i rosa pjevahu zanosnu himnu onima koji ustaše. Prorokovođa ponovo reče:
- Blago onima koji prvi ustaše. Oni će sa mnom kraljevati. Njihova će slava biti neprolazna.
Pošto se sav narod probudi iza sna, naredi da se okupi. I narod se oko njega okupi. Tada reče:
- Evo, po drugi put dolazim među vas. Samo su neki od vas željeli da ponovo dođem među vas, za vašega Prorokovođu. To su oni koji jutros prvi ustaše. Jer od moga posljednjega odlaska bijahu stalno sa mnom, oni prvi ustaše. Pozdraviše me jutros prvi, pa će zato oni koji prvi ustaše biti vaše vođe u našem svetom ratu. Jer oni su junaci svoga naroda, junaci vaši, pa ih zato zanavijek zovite Junacima.
Pozove potom one koji prvi ustaše da s njim blaguju. A blagovaše i sav ostali narod. Prije toga priđoše rijeci, On, oni koji prvi ustaše i sav ostali narod. Vodom iz svete rijeke očiste se od grijeha malodušja da budu Novi narod. I postadoše Novi narod. Narod posvećen, najsvetiji među svim narodima. I narod je cijeli taj dan slavio.
Prorokovođa ostavi narod s onima koji prvi ustaše da slavi, a sam se povuče u obližnju šumu jer ga je bila ophrvala sumnja u vlastito poslanje. Zato se udalji u obližnju šumu i zavapi u nebo i zatraži od Njega da mu pomogne odgonetnuti zagonetku:
Zagonetka
Što to ide sa mnom
a Ja nije?
Koje je to moje Ja
što od mene se krije?
Je l' to moja sjena,
sudba, ili pak smrt?
Ili neki zagonetni smisao
što dano mi ga shvatit nije?
Ili nešto drugo li je?
Neki razlog, prvi uzrok,
ili svemu krajnji smisao?
Što to od mene se krije?
Neki viši cilj ili svrha
što nedostupno i nedoumno
mi je?
Zašto, što to čeka ta moja
zagonetka?
Je li zato da patnja ili radost
mi je?
Da je tražim, da je pitam
ali da odgovor dan mi
nije?
I zašto pitat' ja moram,
čija volja to li je?
Zašto sam ne pita,
zašto meni zagonetku snuje?
Il' je ona sve što ja
jesam
al' ja sam kriv
jer ne znam tko sam!
Ne, ne, ona tu je,
ona čeka,
samo zato
da bude -
- vječna zagonetka.
To je moja, k'o i vaša -
- beskorisna, vječna odgonetka.
Prorokovođa osta u šumi, u njoj probdije cijelu noć preispitivajući se posljednji put. Osta sam jer nije želio da itko vidi njegovo zažareno lice izmučeno sumnjama. Kasno, tek rano ujutro zaspi. Zaspi tek kad shvati svu ispraznost zagonetke i beskorisnost njezina rješenja. Na koncu se prikloni djelu. A ne riječi. Povjerava da najprije bijaše djelo, a ne riječ, i da je njegovo carstvo zemaljsko.
I tako bi i prođe i treći dan učenja Ispravnoga puta.
Nije li čudno što se ljudi tako rado bore za svoju vjeru, a tako nerado žive po njenim zakonima.
Prenosimo...
O Stepincu u Hrvatskom listu br. 252.
AKO JE USTAŠKI REŽIM BIO ZLOČINAČKI, ZAŠTO GA STEPINAC NIKADA NIJE NAZVAO ZLOČINAČKIM?
"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno." (A. Camus)
U Hrvatskom listu od 25. lipnja (br. 248, str.11.) glavni urednik g. Ivica Marijačić osvrnuo se na govor aktualnog predsjednika Mesića u Brezovici. Marijačić, između ostalog, kaže da je NDH bila „izraz težnji hrvatskoga naroda“, da je uz narod stao i Stepinac, ali da je ustaški režim bio „zločinački i mračan“. Tvrdnja je to koju smo do sada već duže vrijeme slušali iz usta Bilandžića, Goldsteina, Josipa Jurčevića i drugih. Ta tvrdnja nedvojbeno spada među teme o kojima u našoj javnosti „svi sve znaju i što je svima jasno“. Sada tu tezu potpisuje i urednik Ivica Marijačić. Ako iz nijednog drugog, onda svakako iz razloga elementarne logike, Marijačićeva teza je u najmanju ruku vrlo upitna. Pri tome, naravno, ne želimo reći da Marijačić ne pozna pravila logike, već da ne pozna dovoljno lik i djelo samog nadbiskupa na kojega se poziva, jer bi u suprotnom znao da se ni sam nadbiskup ne bi složio s njegovom tvrdnjom, jer o toj temi postoji obilje izjava samog nadbiskupa. Naime, kod pozivanja na nadbiskupa Stepinca, povodom zastupanja teze o „zločinačkom i mračnom“ ustaškom režimu, ipak treba znati o Stepincu nešto više od onoga što se svakodnevno sluša i čita u medijima, a uglavnom i više od onoga što se čuje sa službenog Kaptola. Na koncu, koliko u biti na Kaptolu drže do Stepinca (da ne kažemo koliko im on ustvari smeta), pokazuje i činjenica da još uvijek ne žele objaviti njegov dnevnik, kao i to da ga ozbiljnim istraživačima ne žele ni dati na uvid, o čemu su neki od njih i javno svjedočili. Svjesni su da bi objavljivanjem Stepinčeva dnevnika, morali odgovoriti na mnoga pitanja koja bi se nužno nametnula, a od kojih bježe kao nečastivi od tamjana. Jer, objaviti Stepinčev dnevnik, te podupirati objektivna istraživanja Stepinčeve osobe, ne ide zajedno sa zastupanjem teza jugoslavenske historiografije koje redovito čujemo iz usta „prečasnih očeva“, od kojih su neki, na žalost struke, i povjesničari. Ali kaptolsko politikanstvo je neka druga tema, a uostalom ne očituje se samo kod pitanja Alojzija Stepinca.
Na početku treba konstatirati da ako je netko bio upoznat i osvjedočen o naravi ustaške vlasti kroz njene sve četiri godine, onda je to svakako bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Zbog ograničenosti prostora, osvrnuti ćemo se samo na neke od najvažnijih stavova Alojzija Stepinca o ustaškoj vlasti i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krenimo dakle od početka:
U okružnici kleru Nadbiskupije zagrebačke 28. travnja 1941., povodom uspostave NDH, Stepinac kaže: «Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?».
Vrlo važan dokument za razumijevanje Stepinčevih razmišljanja, koji se gotovo nikada ne spominje, odnosno ne citira, je slijedeća izjava HBK i Stepinčevo pismo Paveliću. Hrvatska biskupska konferencija u studenome 1941. upozorava na brojne zločine sa hrvatske strane i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» U završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac kaže: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.» Prva rečenica izjave HBK je toliko jasna, da jasnija ne može biti. Jednako kao i Stepinčeva zadnja rečenica pisma Paveliću, u kojem potpuno jasno odaje priznanje u zalaganju za pravdu i red, prvom čovjeku režima koji je, po mnogima, „zločinački i mračan“ ?! Ili je možda i Stepinac zločinac, pošto se usudio tako „pohvalno“ izraziti o ustaškom režimu? Ili Stepinac ne pozna stvari o kojima govori? Ili je pak Stepinac u pravu? Drugoga nema... A od svih navedenih pitanja, svatko će već uzeti što mu trenutno najviše odgovara. Tzv. jutarnji propovjednik Ž. Kustić jedno, istoričari s Kaptola drugo, a samozvani stručnjaci s raznih univerziteta treće. Međutim, više odvažnosti od njih imao je i Pilat koji se bar drznuo pitati: Što je istina?
No, vratimo se mi na Stepinca koji u osudi zločina počinjenih u ime hrvatske države, proziva Srbe da su svojim ponašanjem izazvali krvavu i zločinačku reakciju, ali koju ne poduzima režim, nego «neodgovorni činioci». Šest mjeseci poslije u izvješću papi Piju XII. Stepinac optužuje «četnike i komuniste, kao začetnike sveg zla što se zbilo u Hrvatskoj». Kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943. piše kako ne treba nasjedati srpskoj propagandi, koja «služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj». Dakle režima! I baš na račun toga „mračnog i zločinačkog“ režima Stepinac u nastavku pisma niže desetak konkretnih pohvala, dodajući kako se tomu «mogu dodati i mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili spremna učiniti».
Nadbiskup Stepinac dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, obraća se neprijateljima hrvatske države i ustaškog režima riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Stepinca nimalo nisu zanimala prozivanja sa Radio Londona, niti zaključci s Teherana, nego se ravnao po svojoj savjesti, koja manjka mnogim njegovim današnjim nasljednicima. Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj stranici 6. travnja 1944. objavljuje uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U navedenom uvodniku se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, uz poziv: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva.» U poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine ističe se kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo.» Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...» Dakle, biskupi, pod Stepinčevim vodstvom, govore o „prekoračenju nužne samoobrane“! Nema ni spomena o tome da su zločini politika režima.
Kada piše ministru Artukoviću o protužidovskim propisima Stepinac kaže da su doneseni «radi razloga neovisnih o nama»! A u pismu Artukoviću od 22. svibnja 1941. napominje: «Svatko će sigurno odobriti nastojanje, da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu...»
Činjenica jest da je Stepinac Jasenovac nazvao ljagom, ali ta činjenica po nijednom zakonu logike ne kazuje da je Stepinac samim time ustaški režim označio zločinačkim ili slično. Naime, u pismu Paveliću (24. veljače 1943.) nadbiskup traži objašnjenje za postupak prema slovenskim svećenicima, koji su odvedeni u Jasenovac, i čiji slučaj do danas nije u potpunosti razjašnjen: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku...”
Inače ovaj je citat omiljen „stručnjacima“ kada umuju o Stepinčevu ograđivanju od vodstva i vlasti NDH. Ako je ustaški režim bio zločinački onda bi Stepinac to svakako znao i prije 1943.g. kada piše ovo pismo Paveliću? Ako li je pak dok je pisao pismo shvatio da je režim ipak zločinački, zašto to nije napisao? Ni tada ni kasnije, niti ikada. Onaj tko će reći da to Stepinac nije napisao jer se nečega tobože plašio, taj nema pojma o Stepincu i njegovim retoričkim podvizima na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i o bilo kojoj temi, pa i ispred njemačkog generala, koji je rekao da se takvi govori u Reichu kažnjavaju smrću.
U cijeloj lepezi stručnjaka o Stepincu, postoje i oni koji će reći da je na njega planiran atentat. Međutim, da bi bilo tko tu pričicu o atentatu shvatio ozbiljno, o njoj bi trebao postojati barem jedan jedini materijalni dokaz, koji do sada nitko nije pronašao. Ali našim stručnjacima za „istoriju“ je očito dovoljno ono što im je „Mirko ispričao da je njemu rekao Slavko koji je to čuo od Pere.“ Takva nam je, uostalom, čitava službena historiografija.
Za kraj ćemo se još poslužiti katoličkim tiskom, na čije pisanje i stavove je Stepinac svakako mogao utjecati. Godine 1945. situacija na ratištu je jasna. Međutim, križarska Nedjelja i dalje, dvadesetak dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (god. XVII./1945., 15. travnja 1945., 10., 1., 10.) na naslovnoj stranici donosi Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavljuje uvodnik pod naslovom «Hoćemo Hrvatsku», u kojem se poziva na obranu hrvatske državnosti, koja je prije četiri godine «obnovljena Poglavnikovim radom i ustaškom borbom?» Osuđuje li se u toj ocjeni ustaški režim kao zločinački? A i pučkoškolci znaju da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i fotografija u vojnoj odori. Tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Pavelićevu fotografiju na naslovnici objavljuje i nadbiskupijski Katolički list (96./1945., 14.-15., 105.-107.), koji članak «Narod, Crkva i Država. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske», nakon osude svih neprijatelja, zaključuje molitvom: «Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja.»
Najbolji poznavatelji odnosa katoličke hijerarhije prema ustaštvu su nedvojbeno Ivan Gabelica i Jure Krišto. Krišto ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»
Ako je, dakle, ustaški režim bio „mračan i zločinački“ kako je moguće da Alojzije Stepinac i hrvatski biskupi ustrajno brane NDH tijekom svih godina njenog postojanja, i da NIKADA nisu ocjenili ustaški režim zločinačkim ? Kako to da u svim godinama postojanja „zločinačkog ustaškog režima“ nalazimo hvalospjeve Paveliću i ustaštvu u svim katoličkim listovima? Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država na više od dvadeset stranica (251.-274.) nabraja hvalospjeve Paveliću i ustaškim vlastima u Katoličkom listu i u Nedjelji.
U našoj javnosti, jednako kao i službenoj historiografiji (koja je, nažalost, uglavnom samo nastavak one jugoslavenske uz vrlo rijetke i časne iznimke), uvriježilo se davati jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Tako je i sa problematikom ovoga teksta, koji nema namjeru dati konačan sud o ustaškom režimu niti o Alojziju Stepincu. Toliko smjelosti ovaj tekst i njegov autor nemaju. Jedini je cilj ukazati na krajnje nelogičnosti (da ne kažemo gluposti) kojima obiluje naš javni prostor, kada je riječ o ovoj problematici. Ne može se Stepinac koristiti kao otirač kojim se služi kako se komu ćefne. Ne može se pozivati na Stepinca kad se govori afirmativno o hrvatskoj državi, a istovremeno koristiti Stepinca kada se difamiraju oni koji su vodili tu državu. Iz jednostavnog razloga jer ih ni Stepinac nije difamirao i sve suprotno je zloporaba Stepinca. Nesporno je da su biskupi na čelu sa Stepincem zločine osuđivali bez obzira na to tko ih je počinio.
Osuđivali su i ustaške i komunističke zločine. Jasno je također, da Stepinac nikada nije rekao da je ustaški režim savršen i bezgrešan. Međutim, Stepinac je jasno od prvog do zadnjeg dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske zastupao stajalište da je ta država sa njenim vodstvom jedina garancija opstanka hrvatskom narodu u datim okolnostima. Stepinac je smatrao da nema alternative ustaškoj Hrvatskoj i zato bi neki generali poslije bitke u Crkvi danas voljeli da je mislio drukčije, jer se ne bi morali upirati u objašnjenjima kako Alojzije Stepinac u stvari nema nikakve veze s ustašama. Logika je to po kojoj je Stepinac onda trebao misliti i djelovati onako kako sadašnjim Kaptolcima danas odgovara. Koliko je Stepinac u svom mišljenju i djelovanju bio u pravu, a koliko u krivu, povijest je već odgovorila, jer „Vrijeme otkriva istinu“ (Seneka).
Povijesna je činjenica da nadbiskup Alojzije Stepinac nikada nije Hrvatima porekao pravo na vlastitu državu, niti je ikada tadašnji ustaški poredak nazvao zločinačkim. Dapače!
Sadašnje povjesna istraživanjima to pokazuju, a ako se otkriju neki novi dokumenti i neki novi pogledi, povijest (a u sklopu nje i Stepinac) je nužno podložna reviziji. To joj je u definiciji. Na nama je da istinito prikažemo nadbiskupovo djelovanje koliko god nam ono bilo (ne)shvatljivo. Povijest se ne mjeri mjerilima sadašnjosti.
A one kojima je upitna Stepinčeva dosljednost i hrabrost podsjećamo da nadbiskup zagrebački ni u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom nije promijenio mišljenje o NDH i ustaškoj vlasti, o kojima nije rekao ni jednu ružnu riječ.
A zašto nije?
Na povjesničarima je da neumorno istražuju zašto. Ovaj tekst, kojemu je istina jedini uzrok i vodilja, neka bude skroman doprinos tome.
Ante Delić
O Stepincu u Hrvatskom listu br. 256.
STEPINAC JE UMRO BRANEĆI ISTINU, A VI GA „BRANITE“ LAŽIMA!
"Kad laž ima lijepo ruho, a istina ružno, tad laž svuda dobro prođe, a istina tužno".
August Harambašić
Reagirajući na moj tekst: Stepinac nikad nije ustaški režim nazvao zločinačkim!, objavljen u Hrvatskom listu (br. 252. od 23. srpnja), Andrijana Perković-Paloš (u daljnjem tekstu „autorica“, pošto ne znam radi li se o gospođi ili gospođici), odgovorila mi je u H.L. br. 254. od 6. kolovoza, trošeći pritom veći dio svojega teksta na nešto što ja niti sam napisao, niti je bilo tema prijepora.
Osobno me ne zanimaju razni kalkulanti ni interesne skupine, koje kada pišu o nadbiskupu Stepincu ili prešućuju određene činjenice ili ih „prilagođavaju“ odnosno iskrivljuju, a sve u cilju uporabe Stepinca za neke njima danas korisne interese. Gdje je pri tome istina to je manje važno. Povijest treba pisati na temelju činjenica i dokumentacije (povijesnih izvora) i na temelju pravilnog interpretiranja istih. U ovom slučaju to je prvenstveno Stepinčev Dnevnik (kojega autorica u svome tekstu uopće ne spominje!), te propovijedi i pisma. U tome gradivu su sadržane sve Stepinčeve misli, stavovi i osjećanja. Samo upotrebom ovoga gradiva možemo doći do istine o Stepinčevom odnosu prema osobama i događajima iz njegova vremena. Međutim, od nebrojenog mnoštva nadbiskupovih izjava, propovijedi i pisama, autorica navodi općepoznatu izjavu sa suđenja, te dva citata čije zaključke i sam donosim u svom prvotnom tekstu, kada kažem da je Stepinac osuđivao i ustaške i komunističke zločine. Što se tiče ostatka teksta, autorica ne navodi NITI JEDNU činjenicu, a o dokazima da i ne govorimo, koja bi bila relevantna u osporavanju mojih navoda i zaključaka.
Podaci koje autorica spominje o staračkom domu u Brezovici kao i nabrajanje mjesta četničkih pokolja u travnju 1941., uopće nisu bili tema moga teksta niti sam ih ja osporavao. Dapače! O četnicima sam donio citat samoga Stepinca koji ih (uz komuniste) naziva „začetnicima svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“. Za potkrijepu svoga naslova: „Stepinac je bio za samostalnu Hrvatsku, a nipošto za ustašku vlast“, autorica nudi čitav niz krivotvorenih postavki i zaključaka ideologizirane jugoslavenske historiografije, i to naravno samo onda kada to odgovara njenim unaprijed odabranim tezama. Naime, autorica doslovno prepisuje teze Viktora Novaka i njegovih ideoloških nasljednika kada je riječ o tobožnjoj Stepinčevoj smjeni ili o „pokrštavanju“. S druge strane za tog istog Novaka i njegove sljedbenike Stepinac nije ništa drugo doli zločinac i izdajica naroda. Autorica to ili ne zna ili joj to ne smeta ?! Naravno da ga ne trpam u isti koš sa gore navedenima, ali nažalost, neistinama o Stepinčevoj smjeni i nizom drugih, služi se i Juraj Batelja. Paralele o odnosu Stepinca i Thompsona prema ustaštvu bolje je ne komentirati, a tvrdnja kako „ ...cijeli svijet, koji ima imalo pojma što se tada ovdje događalo, zna tko je bio blaženi Alojzije Stepinac...“ pokazuje (ne)zavidnu dozu naivnosti kod razumijevanja nacionalne povijesti a i povijesnih procesa uopće.
Da se autorica ni sama ne snalazi na području u koje je zašla, pokazuju i njene kontradiktorne tvrdnje. Na jednom mjestu kaže da je Stepinac bezbroj puta sa propovijedaonice žestoko prosvjedovao protiv same ustaške vlasti (naravno u nastavku ne navodeći ni jedan dokaz za tu tvrdnju), a nedugo zatim kako Stepinac možda nije izravno napao vlast NDH, ali odupirao se režimu! U ovakvim vratolomijama logici zaista nema mjesta. No, domišljanjima tu nije kraj. Autorica kaže: Bi li, možda, bilo bolje da je jednostavno izjavio pred svima da je ustaški režim zločinački, tek tako da se ne bi mislilo da gaji kakve simpatije prema tadašnjoj vlasti (po ovome, Stepinac je kalkulant i dvolična osoba op.a.), nego da je razborito, ali odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Dakle, po autorici Stepinac se samo pretvarao da gaji simpatije jer je to tada bilo razborito! Da se Stepinac ravnao po toj istoj logici i tim i takvim načelima, onda bi prihvatio Titove zahtjeve nakon rata, jer eto, to bi po autorici bilo razborito,te bi tako Stepinac odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Iako sama na drugom mjestu, vezano za suđenje, kaže: Da je tada izjavio da je ustaški režim bio zločinački... sigurno bi mu se smilovali i ne bi ga osudili. Zašto tu nije postupio razborito ?! Ili je Stepinac u stvari zanijekao istinu kada na sudu nije izrekao nikakvu osudu na račun ustaške vlasti ? Autorica je spremna ići toliko daleko da Stepinca indirektno proglašava konformistom te dvoličnom osobom, dok na drugom mjestu upada u zamku koju je sama postavila. Uistinu je teško očekivati od njenoga teksta da ponudi dokaze za napisane tvrdnje, kada ni sama autorica nije na čistu s pitanjima o kojima govori.
O autoričinoj metodologiji i suviše je rečeno, a o iznesenim neistinama i poluistinama sa stajališta povijesne znanosti treba reći slijedeće:
Što se tiče „pokrštavanja“, odnosno ispravnije - vjerskih prijelaza, po svom već ustaljenom običaju autorica ne navodi ni jednog dokaza na koji su to način hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce ili Židove da prelaze na katoličku vjeru?! NDH je donijela samo jednu zakonsku odredbu kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu. U toj zakonskoj odredbi od 3. svibnja 1941. Nema nikakve naznake prema mogućnosti da se nekoga prisili da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo stajalište državnih vlasti. U skladu s tom odredbom Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je slijedeće upozorenje 10. listopada 1941. nižim upravnim tijelima: Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom iznuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti.
U govoru održanom u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. o vjerskim prijelazima dr. Ante Pavelić navodi da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tko god u tom pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio: "Ja dopuštam da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom ili pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek..."
Treba napomenuti da je u oružanim snagama NDH od ukupno 131 generala, 10 bilo pravoslavne vjere. Među njima Đuro Gruić glavar glavnog stožera HOS-a, nadalje Fedor Dragojlov načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Lavoslav Milić glavar Upravnog ureda u MINORS-u NDH. Dakle na čelu najvažnije državne institucije u ratu, vojske, nalaze se pravoslavci. Kako to da nitko od njih nije tražio da promjene vjeru? Dakle, prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima može se zaključiti da je broj prijelaznika sa pravoslavne na katoličku vjeru bio je vrlo mali, odnosno izniman, te da prisilni prijelazi nisu bili službena politika vlasti. Uostalom, sa stavovima državnih vlasti oko prijelaza slaže se i sam nadbiskup Stepinac što se iščitava iz predstavke (čiji sadržaj autorica krivotvori kada tvrdi da se žestoko suprostavio vlastima!) od 20. studenog 1941. koja je u ime HBK upućena Paveliću. U zaključcima se ističu razlozi zbog kojih prijelazi nisu uspjeli, a razloge se naziva pogreškama za koje se kaže: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica."
Nakon što je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva vjerski prijelazi s pravoslavlja na katolicizam bili su vrlo rijetki.
Autorica spominje da je kanonik Lončar osuđen na smrt samo zbog uvrede Paveliću. Radi se o tome da je Lončar 22.kolovoza 1941. osuđen zbog propagande protiv NDH, pa pomilovan i kazna mu je smanjena na 20 godina, a nakon odsluženih godinu i 5 mjeseci izašao je na slobodu. Na suđenju Stepincu izjavio je da je za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio (Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2918. i 2920). Od njega je potekla pripovijest kako je Pavelić želio triput smijeniti Stepinca. Na suđenju nadbiskupu izjavio je da mu je to pripovijedao dr. Slamić koji je to navodno čuo od Masuccija, tajnika Marconea - apostolskog vizitatora. Iako o tome nema ni jednog materijalnog dokaza, taj se trač ponavlja do danas, kod većine autora koji se bave ovom problematikom.
Spominjući Makančevu reakciju na Stepinčevu propovijed na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. autorica opet daje jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Naime, Stepinac je u toj propovijedu dotaknuo srž rasizma i osudio ga. Julije Makanec, ministar narodne prosvjete, odgovorio mu je svojim člankom 7. studenoga 1943. u „Hrvatskom narodu“. Prigovorio je nadbiskupu da širi defetizam, da nije osudio one koji ugrožavaju hrvatske duhovne vrijednosti i ruše hrvatsku državu. Po prethodnom Pavelićevom odobrenju, Stjepan Ramljak, namještenik u Glavnom ustaškom stanu, ponudio se da razgovara sa Stepincem o toj propovijedi. Nadbiskup ga je primio i u razgovoru koji je trajao šest sati razjasnio mu je smisao propovijedi te rekao: recite onima kojih se tiče, da Nadbiskup zagrebački nije nikada bio i da ne će nikada biti izdajica svoje domovine! (P. Zatvorenik, br. 126., rujan 2002.) I tako je, kako kaže Ramljak, taj slučaj bio riješen i o njemu se nije više govorilo (Stepinac mu je ime, knj. II. 297.-299). Da Makančev odgovor na Stepinčevu propovijed nije potaknut nikakvim zlobnim namjerama, potvrđuje i Makančeva čestitka upućena nadbiskupu 23. prosinca 1943. koja glasi: U povodu ovogodišnjeg blagdana Isusova rođenja, dopustite mi, Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, da Vam srdačno čestitam i da Vam u ime najviše hrvatske prosvjetne vlasti zaželim mnogo uspjeha u Vašem teškom i odgovornom radu oko moralnog i vjerskog podizanja hrvatskog naroda.
Nadbiskup je na čestitku odgovorio.
Autorica, govoreći o mom tekstu, kaže kako joj se čini da se sada Stepincu pripisuje nedostatak riječi s negativnim predznakom kad govori o NDH, iako o tome u mom tekstu nema ni spomena.
Važno je upozoriti i na izjavu dr. Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je nesumnjivo bio poznavatelj vjerskih prilika. On kaže da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrijeme Pavelićeve vladavine. (Zbornik 100 godina..., Zagreb, 1995., str.186.)
Stepinčev Dnevnik pruža mnoštvo podataka o političkim prilikama u Hrvatskoj. Stepinac je svakodnevno bio u dodiru s ljudima iz svih društvenih slojeva, a razgovore s njima on ili njegov ceremonijar, a od 28. ožujka 1941. i njegovi tajnici, sustavno su unosili u Dnevnik. Kako nije pripadao ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, a Dnevnik je pisan za vlastitu upotrebu a ne za javnost, te su njegovi podatci cjeloviti i objektivni. Zanimljivo je primjetiti što sam Stepinac prije uspostave NDH bilježi u Dnevniku o ustašama i ustaškom pokretu, jer se iz toga iščitava da je njegov stav prema njima trajna konstanta i prije 1941. i poslije.
U Dnevniku, 28. studenoga 1939. bilježi, kako čuje, da Pavelić sve više dobiva pristaša, a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku opozicija pak raste iz dana u dan. Ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost."
Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva sata. Dok je za Mačeka Stepinac napisao da je jedan pravi kumek, za Budaka je u Dnevniku istoga dana napisao, da se u njemu krije čestita hrvatska duša. U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma. Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše - op. a.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. U razgovoru je rekao Budaku: Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva.
Slične misli ponovio je u Dnevniku i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS.
Iz svega navedenoga je jasno da u stajalištima i ciljevima ustaškog pokreta Stepinac nije vidio ništa što bi bilo protivno katoličkim moralnim načelima, inače ne bi tako pisao.
Ideje Ustaškoga pokreta zahvatile su sve slojeve hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, posebice bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u vezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Zbog toga se jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužio i Stepincu, ali uzalud.
Prema Dnevniku, 17. listopada 1940. došao je naš poslanik kod Vatikana g. Mirošević - Sorgo, da opet tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića. Stepinac ga je na to upozorio, da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam, pa je ovaj neobavljena posla otišao. Jugoslavenske vlasti su se nakon neuspjeha kod nadbiskupa Stepinca, obratile za pomoć Vatikanu, da spriječi nacionalno djelovanje hrvatskih svećenika. U Dnevniku od 16. studenoga 1940., piše: jučer je odputovao nuncij u Beograd nakon boravka od 7 dana u Zagrebu. Nuncij je došao po želji Sv. Oca da se informira povodom tužbe sa strane Kr. Vlade o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića. Kaže se, da je vlada ogorčena, a i Maček je u dvosatnom razgovoru s nuncijem iznio svoje žaljenje.
Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika.
Uistinu je začuđujuće s koliko odvažnosti autorica nastupa u objašnjavanju i raščišćavanju povijesnih dilema i trilema, a o kojima kako vidimo, zna pomalo ili ništa. Iščitavajući tekst, više je nego očito da autorica Perković-Paloš svojim tekstom (namjerno ili slučajno) više polemizira sa samim Stepincem, a ne sa mnom i s dokazima koje sam naveo. Naime, tvrdnje koje ona navodi suprotstavljaju se izjavama samog Stepinca.
Na kraju zbog ograničenosti prostora navest ćemo samo još jedno svjedočanstvo. Naime, dr. Stjepan Lacković bio je tajnik nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od rujna 1941. do srpnja 1945. godine, te je kao takav autentični svjedok događaja neposredno povezanih nadbiskupom Stepincem. Zbog povjesne važnosti njegovo svjedočanstvo (intervju objavljen 2002.) donosim u opširnijem obliku. Dr. Lacković o Stepincu kaže da nikada nije kalkulirao, niti se koga bojao, jer je njegova savjest doista bila Čista.
Upitan da li se štićenike židovskog staračkog doma u Brezovici moglo spasiti bez suglasnosti državnih vlasti, Lacković odgovara: Može se reći, da to ne bi bilo moguće. Što se odnosa državnih dužnosnika liče, mogu reći da mi je u najboljoj uspomeni ostao ministar Artuković. On je bio čvrst katolik, uvijek srdačan i susretljiv prema Crkvi. Sjećam se, uvijek je govorio da samo popišemo ljude koji su nepravedno zahvaćeni represivnim mjerama režima, i da će on sve učiniti, da se ti ljudi puste na slobodu.
O Stepinčevom odnosu prema NDH njegov tajnik kaže: Znam, međutim, da je u svim kontaktima s predstavnicima Svete Stolice, kao i sa svim stranim diplomatima u Zagrebu (a poslanici katoličkih zemalja nastojali su s nadbiskupom održavati što bolje veze), branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i da se do posljednjeg trenutka nadao da će NDH opstati.
Dakle, ne radi se tu o bilo kakvoj samostalnoj Hrvatskoj, koji izraz koristi autorica, već konkretno o NDH kojoj je na vlasti bila jedina tada moguća politička opcija – ustaški pokret, jer u to vrijeme nitko drugi u svom programu nije imao hrvatsku državnu nezavisnost.
Kakvo je stav zastupao Stepinac o neprijateljima hrvatske državnosti dr. Lackovič kaže: U to vrijeme takvi su bili u komunističkom pokretu ili su se uzdali u jugoslavensku izbjegličku vladu. Ni s jednima ni s drugima nadbiskup Stepinac nije htio imati nikakva posla, jer je smatrao da je hrvatskim rodoljubima mjesto u obrani vlastite države.
A kojoj političkoj opciji su pripadali rodoljubi koji su tada bili u obrani hrvatske države?
O Stepinčevom odnosu prema Mačeku tajnik Lacković svjedoči: U nekoliko je navrata tijekom rata Maček nadbiskupu slao poruke. Međutim, Stepinac je odbio komunicirati s njim, hoteći i na taj način pokazati što misli. Osim toga, nadbiskup nije bio dvoličan. On je poštivao državnog poglavara.
U potpunosti jasno i nedvosmisleno Lacković govori o Stepinčevom odnosu prema ustaštvu i Paveliću: Međutim, nikad nije dopustio da se ustaštvo poistovjećuje s nacizmom i fašizmom. Isticao je kako to treba oštro lučili. Nacizam i fašizam, jednako kao i komunizam, nasilničke su i bezbožne ideologije, u dubokoj protimbi s naukom Katoličke crkve. Ustaštvo je nešto drugo. U njemu je utjelovljen pokušaj hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je puno slučajeva i puno pojava da je ta plemenita nakana okaljana, ali time nije nepovratno uništena ona uzvišena ideja za čijim se ostvarenjem izvorno težilo. U tom svjetlu treba gledati i Stepinčevo mišljenje o Paveliću. On mu je priznavao hrvatsko rodoljublje i spremnost da se žrtvuje za Hrvatsku. Njihov je odnos bio korektan.
O pričama o tobožnjim planovima za uhićenje nadbiskupa (koje neistine ponavlja i autorica navodeći da Stepinac nije bio siguran) Lacković odgovara: ... kao Stepinčev tajnik, mogu bez ikakve dvojbe izjaviti da za takvo što ne znam, i da se nadbiskup nikad nije bojao hrvatskih vlasti. Nije za to imao razloga.
Upitan kako je nadbiskup gledao na djelovanje Ustaške mladeži pod vodstvo prof. Oršanića, Lacković kaže: Oršanić je bio moj profesor. Riječ je o izgrađenom i naobraženom katoličkom intelektualcu, izrazitom poborniku hrvatske državne nezavisnosti. Kao takvoga, cijenio ga je i nadbiskup Stepinac. Njega je radovao svaki napredak Mladeži, jer je znao da su na njezinu čelu vjerni katolici i dobri Hrvati.
Na kraju, last but not least, Lacković svjedoči:
Kad sam, prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, ponudio uredništvu Glasa Koncila da ću napisati jedan članak o njemu, odbili su me. Dodali su da sam jednim svojim interviewom iz 1991., u kojem sam kazao da je odnos Pavelića i Stepinca bio korektan, "puno naškodio" Crkvi i Stepincu. Ja govorim istinu, i ne želim podilaziti nikakvim kalkulacijama. To ne bi uradio ni blaženi Alojzije. On je velik upravo po svojoj uspravnosti, čvrstoću i i borbi za Istinu.(Politički zatvorenik, br.126., rujan 2002., str. 5-8.).
Pametnom i suviše!
Autoru ovoga teksta također je iz crkvenih krugova sugerirano da se prošlim tekstom škodi Crkvi, te da nije dobro tako pisati. Čudna je to logika, po kojoj Istina škodi onima kojima bi trebala biti na prvom mjestu.
Ovime, ovaj prijepor sa moje strane držim riješenim, a do daljnjih DOKAZA o ništavnosti mojih dokaza i završenim.
Ante Delić
Radio Marija Bistrica, 12.10.2009.
Vrhbosansko hodočašće u Mariju Bistricu
Tu smo! Ako je Bog s nama, ne bojmo se!
Više od šest tisuća hodočasnika iz BiH, kao i onih koji žive u Hrvatskoj, a porijeklom su iz raznih krajeva Bosne, sudjelovali su u Euharistijskom slavlju u Crkvi na otvorenom bl. Alojzija Stepinca i u pobožnosti Križnoga puta na bistričkoj Kalvariji.
Misu je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom. Kardinal je u propovijedi svećenicima odao priznanje što su bili uz narod za vrijeme i nakon rata kao oni koji su unosili nadu i hrabrili ljude:
Međutim, rat je prošao. Ali ostao je i rat poslije rata. Osjećamo strah i nesigurnost, nijekanje naših korijena, identiteta, postojanja. U takvim okolnostima potrebno je moliti za obitelj, da ostane gnijezdo vjere, života i opstanka, a svećenici da budu hrabri da ih ne zavede duh vremena, politike, materijalizma, već da ostanu hrabri pastiri, ispred svoga stada, da ga vode Kristovim stopama.
Vrhbosanski nadbiskup pozvao je hodočasnike na molitvu za nove Duhove u ovom vremenu relativizma i uništenog morala, da Crkva ima hrabrosti svjedočiti vjeru Bogu i odanost svome narodu. Govorio je i o potrebi potpore Hrvatske Hrvatima u BiH:
Hrvatskoj poručujemo: nemojte nas se stidjeti, nemojte u medijima o nama negativno pisati kao da smo vam kamen oko vrata, da Hrvatskoj činimo da tone. Mi ponosno stojimo u Bosni i Hercegovini, zemlji natopljenoj mučeničkom krvlju. Hrvati u BiH trebaju potporu Hrvatske i žele opstati u svojoj zemlji, rekao je, među ostalim, kardinal Puljić osvrčući se ujedno i na aktualne pregovaračke procese u kojima se o Hrvatima u BiH govori kao da ne postojimo. Kako su nas u prvom Daytonu željeli žive pokopati, tako i sada žele reći da ne postojimo. Ali mi ponavljamo: Tu smo! Ako je Bog s nama, ne bojmo se!
Misu i pobožnost Križnoga puta pjevanjem je pratio zbor koji je za ovu priliku sastavljen od 280 članova iz deset župa Banjalučke biskupije. U prinosu darova, uz kruh i vino, bili su domaći proizvodi poput livanjskog i Trapist sira, vina iz vinograda Banjalučke biskupije i monografije sarajevskih župa. Vjernici iz raznih krajeva BiH za ovo hodočašće obukli su i narodne nošnje, a cjelokupni događaj bio je „dar Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke“, kako je to rekao rektor Svetišta vlč. Zlatko Koren.
(HKR, Tanja Popec)
Zagreb, 9. 10. 2009.
Prosvjed potpore Thompsonu pred veleposlanstvom Švicarske
Autohtona - Hrvatska stranka prava i Hrvatska čista stranka prava organizirale su prosvjed ispred veleposlanstva Švicarske. Na skupu su govorili : Josip Miljak, Dražen Keleminec, Ivan Panđa, Jasenka Orkoša Herceg, Ilija Ačkar, general Željko Glasnović, dr.sc.Slobodan Lang i akademik Josip Pečarić
Brojni poklonici Marka Perkovića Thompsona održali su prosvjed pred zgradom Švicarskog veleposlanstva u Bogovićevoj ulici u Zagrebu u znak negodovanja zbog zabrane održavanja koncerta i ulaska u zemlju koje je Thompson dobio od švicarskih vlasti.
Jedan od najistaknutijih transparenata je bio onaj sa karikaturom predsjednika Stjepana Mesića i natpisom "veleizdajnik" te dodatkom "1980. - komunist, 1990. - ustaša, 2000. - komunist, 2010. - ???".
Nosili su se i transparenti s natpisima "Stop ponižavanju Hrvatske", "Agresija (na Hrvatsku) nije građanski rat", "Ukinite zabranu Thompsonu", "Za slobodu i neovisnost", "Thompson - vitez pjesme i domoljublja", "R.I.P. Swiss Democracy 1971. - 2009." te "Mesiću, kojem Perkoviću ćeš dati odlikovanje???".
Govor akademika Pečarića na prosvjednom skupu
Dragi prijatelji,
Nema dvojbe da je zabrana ulaska Marku Perkoviću Thompsonu u Švicarsku i Europsku Uniju poruka svima nama. Njihovo obrazloženje počinje konstatacijom kako je on "jedan je od najuspješnijih i najpopularnijih pjevača hrvatske glazbene scene". Očito nam poručuju: Kakav je vaš najpopularniji pjevač - takvi ste i vi. Mi njima odmah kažemo: Hvala vam! Kamo sreće da smo svi kao Marko Perković Thompson!
Sam tekst obrazloženja je doista nešto sramotno:
"Poznat je postao 1991. s pjesmom 'Bojna Čavoglave'. Ta pjesma ima za temu borbu protiv pripadnika srpske paravojske za vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj (…) PERKOVIĆ Marko hrvatski je folk-rock pjevač čije pjesme djelomice sadrže dijelove teksta koji veličaju ratne zločine i genocid. Slovi za predstavnika ultranacionalističkog svjetonazora koji se nastavlja na fašističku prošlost Hrvatske. Tako on u pjesmi 'Bojna Čavoglave' pjeva o tome da na Srbe treba bacati bombe i pucati u njih iz pušaka te da sve Srbe treba razbiti šakom."
Ovo zadnje ne postoji u toj pjesmi, ali je zanimljivo to njihovo izjednačavanje srpske paravojske sa svim Srbima, zar ne?
Tu je još i najmanji problem što oni velikosrpsku agresiju na Hrvatsku nazivaju građanskim ratom. Mnogo veći problem je što njihov tekst, kako bi to rekao predsjednik Mesić, koketira s neonacizmom. Naime, oni su svjesni da je 'Bojna Čavoglave"! pjesma iz rata, ali ako u takvoj pjesmi kažeš da će se Hrvati braniti tako što će na one koji ih napadaju bacati bombe ili pucati iz pušaka onda veličaš ratne zločine i genocid. Time nam Švicarska, koja se obogatila i zahvaljujući - kako kaže Milan Ivkošić u "Večernjem listu" - "neizmjernim svotama novca nagrabljenog na krvi, na strašnim nesrećama i Židova i podosta drugih naroda, pogotovo afričkih, azijskih i južnoameričkih" poručuje da smo genocidan narod. Sama hrvatska obrana od velikosrpske agresije njima je ratni zločin i genocid.
Po istom obrascu se sudi danas Hrvatima u Haagu i u Hrvatskoj.
Po istom obrascu danas inzistiraju na tzv. Topničkim dnevnicima. Oni su im veoma važni jer je Hrvatska napravila genocid samim tim što je u granatiranju Knina poginuo čak JEDAN srpski civil. Topnički dnevnici za bombardiranje hrvatskih gradova od Vukovara do Dubrovnika im nisu interesantni. Da, tamo su stradali mnogi Hrvati. Ali, zar su svi oni vrijedni u usporedni s JEDNIM srpskim civilom?
Zar nisu i nacisti određivali koji su narodi vrijedni a koji nisu. Vidimo da se to radi i danas, a ti ne-vrijedni se ne smiju ni braniti?
Organizatori ovog prosvjeda vjeruju da je ovaj švicarski čin "instruiran iz Hrvatske i to iz ureda predsjednika države"! To je očito već i iz plakata u kome se nalaze Thompsonove riječi:
Domoljublje prozvali fašizam,
Tako brane njihov komunizam.
Predsjednik Mesić se opet prepoznao pa se opet sam i javio. Naravno, njemu nije ništa sporno u tekstu kojim Švicarci zapravo tvrde da smo genocidan narod.
To nas ne čudi!
Znamo da je predsjednik ove države lažno svjedočio u Haagu. Njegove laži raskrinkane su u knjizi prof. dr. Miroslava Tuđmana "Vrijeme krivokletnika". Našu tzv. pravnu državu to ne interesira!
Znamo i Mesićevu ulogu u priči o Topničkim dnevnicima.
Znamo i Mesićevu ulogu u falsificiranju dokumenata pomoću kojih sud u Haagu treba optužiti naše generale.
Znamo i Mesićevu ulogu u protuzakonitom dostavljanju dokumenta s oznakom "državna tajna" tom sudu.
Znamo i za Mesićevu ulogu u protuustavnom projektu restauracije nove balkanske federacije. Sjetimo se samo njegova nedavnog nastupa na skupu tzv. Federacije balkansko-američkih udruga u New Yorku.
Zato je potpuno opravdan poziv ZU HVIDR-a grada Zagreba takvom predsjedniku "da podnese ostavku, da odstupi i prije isteka posljednjih dana svojeg mandata kako ne bi nanosio daljnju štetu našoj domovini i sramotio časnu funkciju predsjednika hrvatske države". Međutim, takav častan čin ne može se od njega očekivati. Logičnije bi bilo da ga Hrvatski sabor opozove s te časne funkcije. Nažalost, ni to ne možemo očekivati. Pa svima je jasno da naši političari samo slušaju što im svjetski moćnici kažu.
Zapravo, kakav je "problem" u Thompsonu i u nama najbolje je opisao bivši francuski vojni biskup Michel Dubost kada je na međunarodnom vojnom hodočašću u Lurdu rekao da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti?
A hrvatske vrjednote su ono o čemu pjeva Marko Perković Thompson. Pjeva o vrjednotama koje se u Europi gube. Oni koji žele takovu Europu zabranjuju mu ulazak u nju.
Thompson pjeva o ljubavi prema obitelji, domovini ("netka nitko ne dira u moj mali dio svemira"), svom narodu i Bogu. On pjeva o slobodi i onima koji su je izborili našem narodu. Zato nikada ne smijemo zaboraviti da je Sveti Otac Ivan Pavao II. za svoj stoti posjet izabrao Hrvatsku i da mu je prva poruka - ona u Dubrovniku - bila o vrijednosti slobode.
Švicarci kažu kako "treba spriječiti da on svojim djelomice ekstremističkim pjesmama na svojim nastupima uzmogne radikalizirati dijelove hrvatske iseljeničke zajednice". Ne štite oni samo svoju "unutarnju i vanjsku sigurnost" već "unutarnju i vanjsku sigurnost" takove Europske unije koja ne želi vrjednote o kojima Thompson pjeva. Jer, pjevajuči svoje pjesme hrvatskim iseljenicima u europskim državama on čini da te vrjednote žive i u tim državama.
Sam Thompson u svom nam Priopćenju poručuje:
"Zar nije već vrijeme reći dosta tim lažima i poniženjima?
Ne smatram se žrtvom niti se tako osjećam, niti želim da me itko tako doživljava, ovo što se meni događa je ništa u usporedbi sa žrtvom i nepravdom koju su mnogi Hrvati podnijeli u borbi za ponos, dostojanstvo i suverenitet Hrvatske.
Sjetite se samo naših generala, Ante Gotovine i drugih na koje se ta njihova pravda i pravosuđe obrušilo. Je li to ono što nas čeka u Europskoj uniji?"
Ne smatramo ni mi Marka Perkovića Thompsona žrtvom. Zar može biti žrtva netko o kome su hrvatski intelektualci napisali knjigu, čiji jedan prikaz ima naslov
"Thompsona opjevali biskupi i akademici"?
Zapravo i ovaj napad samo potvrđuje moje riječi, koje se nalaze i u spomenutoj knjizi, da je Thompson jedan od najvećih živućih Hrvata, ili kako je ta moja tvrdnja interpretirana u "Hrvatskom listu":
"Upravo je Thompson - a ne nitko od onih glavonja za koje se glasuje na izborima - politički najvažniji živi Hrvat."
Akademik Josip Pečarić
Zagreb, 9. 10. 2009.
PRIOPĆENJE HRVATSKOGA POKRETA ZA ŽIVOT I OBITELJ
U POVODU UKLJUČIVANJA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE
U JAVNU RASPRAVU O POČETKU LJUDSKOG ŽIVOTA
(Jutarnji list, 6. te 7. - 8. listopada 2009. godine)
UZ OSVRT NA IZJAVU MINISTRA ZDRAVSTVA DARKA MILINOVIĆA U VEČERNJEM LISTU OD 7. LISTOPADA 2009 GODINE.
S obzirom da je Hrvatski pokret za život i obitelj još početkom 1991. godine pokrenuo inicijativu kod Ustavnog suda Republike Hrvatske, koja je zaprimljena točno 29. svibnja 1991. godine, da, u skladu sa člankom 126. Ustava Republike Hrvatske ukine Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, od 21. travnja 1978. godine, zbog njegove neusklađenosti s Ustavom Republike Hrvatske, člankom 21., izražavamo veliko zadovoljstvo i radost da je Ustavni sud konačno odlučio da pokrene taj postupak.
Posebno smo zadovoljni i zahvalni sucu pokretaču koji je dobio taj predmet što je postavio pitanje medicinskoj struci o početku ljudskoga života, te da je liječničko povjerenstvo Kliničke bolnice za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici u Zagrebu, sastavljeno od 8 pročelnika svih zavoda, zauzelo jednoglasan, jasan i nedvosmislen stav, u skladu sa biološkom i medicinskom znanošću, da ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, tj. od začeća, te, logično, da se dalje razvija kao jedinstveno i neponovljivo ljudsko biće.
Mi smo, u svojoj inicijativi, obrazlagali i zahtijevali da se sporni zakon ukine, jer nije u skladu sa člankom 21. Ustava Republike Hrvatske, u kojem se izričito kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život, kao što ni u vrijeme donošenja, 1978. godine, nije bio ni u skladu sa Ustavom SFRJ, člankom 175. ("Život čovjeka je nepovrediv"), ni s Općom deklaracijom o pravima čovjeka, člankom 3. ("Svatko ima pravo na život"), kao ni s Deklaracijom o pravima djeteta, u čijoj se preambuli kaže, što je potpisala i Republika Hrvatska: "Djetetu je, zbog njegove fizičke i mentalne nezrelosti, potrebna naročita zaštita prije i poslije rođenja", kao što nije u skladu s nikakvim moralnim, humanim, medicinskim, znanstvenim, a time ni pravnim normama.
U Jutarnjem listu od 7. listopada 2009. godine se kaže da sam ja zagovarateljica zabrane pobačaja, iako se nikada, pa ni u inicijativi od 1991. godine nisam izjašnjavala tim riječima. Za mene je sintagma "zabrana pobačaja" čista glupost, jer pobačaj nije samo namjerno oduzimanje života nerođenoga djeteta, što naravno ne smije biti dozvoljeno, nego je vrlo često, osobito od najranijeg početka života, i spontani prestanak života začetoga djeteta, pa tko bi to do ljudi mogao zabraniti?
Za ovu našu inicijativu od 1991. godine u par navrata sam pisala Ustavnome sudu požurnice, pa podnosila i peticiju velikoga broja zdravstvenih djelatnika, te se obraćala i Hrvatskom (državnome) saboru.
Uvijek sam se zauzimala da se ukine zakon koji to zlo oduzimanja života nerođenog djeteta dopušta, te predlagala da se donese zakon o zaštiti ljudskoga života od samoga začeća do naravne smrti, koji bi predviđao i sankcije za one osobne koje bi ga javno i drsko kršile.
Zaista, ako možemo imati zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, sa čime se slažem, zašto, iako neusporedivo, ne bi imali zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskih bića?
Nisam za nikakav zakon o zabrani nečega što spada u intimno područje svake ljudske osobe i što je apsolutno nemoguće i protiv svakog ljudskog dostojanstva kontrolirati.
Smatram da je najveće zlo za ljudsko društvo legalno zakonski dopustiti zlo, jer se to tada u očima ljudi prihvaća kao nešto dobro, a tada za to zlo svi postajemo suodgovorni, jer smo birali zastupnike koji su takav nemoralni zakon donijeli.
Ako se zlo događa ilegalno, pogotovo na području koje je nemoguće i neljudski kontrolirati, onda su odgovorne u svojoj savjesti samo te osobe koje u tome zlu sudjeluju.
Da će žene više umirati, ne slažem se sa tom tezom, jer u današnje vrijeme i to zlo je, na žalost ili na sreću, u stručnim rukama.
Društvo je dužno pomoći svakoj ženi i obitelji koja se nađe u teškoj životnoj situaciji zbog djeteta koje dolazi na svijet. Svako dijete je najveća i najdragocjenija vrijednost, bez obzira na demografsku eksploziju ili posebno depopulaciju, što je slučaj u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Europi.
Stoga treba naći sredstva za novčanu nagradu i svekoliku pomoć da se svako začeto dijete rodi. Treba razviti široku mrežu savjetovališta, a po potrebi i skloništa za žene u nevolji. Krajnje je nemoralno i sablažnjivo da toliki neplodni bračni parovi vapiju za posvajanjem djeteta, do kojega ne mogu doći ili vrlo teško dolaze, a da se s druge strane tolikoj djeci oduzima život prije rođenja. Bila bih za to da se omogući veća i novčana nagrada ženi, što ne znači prodaja djeteta, koja bi dala dijete na posvajanje, ako ga ne može sama odgajati i uzdržavati.
Iz svih navedenih razloga i mnogih drugih, za čije iznošenje ovom prilikom nemam prostora, zaprepaštena sam izjavom ministra zdravstva, gospodina Milinovića, u Večernjem listu od 7. listopada, da neće biti zabrane pobačaja, da je odluka o tome na ženama.
Znači, on unaprijed žene i njihovu nerođenu djecu prepušta samima sebi, a posebno krajnje nemoćna i najnedužnija ljudska bića prepušta pojedinačnim osobama koje im hoće oduzeti život, umjesto da ga svojim životom brane, te najavljuje da im ni društvo ni država neće pomoći.
Nadam se, uz Božju pomoć, da će ipak na Ustavnome sudu Republike Hrvatske i u cijelome hrvatskome društvu prevladati razum, moral, humanost i civilizacija kulture života.
Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.,
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
Stuttgart, 01.10.2009.
PRIOPĆENJE AUTOHTONE HRVATSKE STRANKE PRAVA STUTTGART
O ZABRANI ULASKA MARKU PERKOVIĆU "THOMPSONU" U EUROPSKE DRŽAVE POTPISNICE SCHENGENSKOG SPORAZUMA
Povodom skandalozne i sramotne zabrane ulaska g. Marku Perkoviću "Thompsonu" u europske države koje su potpisnice schengenskog sporazuma nanesena je velika nepravda g. Perkoviću, njegovoj publici te Hrvatskom narodu.
Tim činom komisije EU-a prešlo je se sve granice dobrog ukusa. Pokazalo se pravo lice te kulturocidne i antikršćanske nakane globalnog judeo-masonskog lobija i same EU i njezinog nasilnog nametanja "novog svjetskog poretka".
Apsurd je g. Perkovića i njegov prateći band prozivati zbog veličanja fašizma i podupiranje antisemitizma. Kao što se primjerice moglo vidjeti prije nekoliko tjedana na njemačkom televizijskome programu WDR u emisiji "Cosmo-TV" koja se bavi životom stranaca sa i bez njemačkog državljanstva u SR Njemačkoj. Uredništvo emisije je čak publiku g. Perkovića a posebno mladju generaciju hrvatskih iseljenika nazivala simpatizerima "ekstremnog fašizma", "fašistički" predznak su takodjer dodijelili poglavniku Nezavisne Države Hrvatske Dr. Anti Paveliću, cijelome oslobodilačkom i revolucinarnom Hrvatskome Ustaškom Pokretu i generalu Hrvatske vojske g. Anti Gotovini, nazivajući ga ratnim zločincem.
Očito je da njemačkim sluganskim vlastima ne odgovara posjećivanje "Thompsonovih" koncerata mladih Hrvata iz Njemačke, i njihovo održavanje vlastite kulture i očuvanje tradicionalnih običaja svojih predaka. Uredništvu se čak zamjerilo masovno nošenje dresova Hrvatske nogometne reprezentacije na iseljeničkim skupovima i koncertima. Jer se time osporava i sprječava neprirodna integracija i asimilacija po judeo-masonskom patentu EU-a u njemačko društvo.
Nepravda je još veća što se u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, (pa čak i Hrvatskoj) itd. bez zabrana održavaju koncerti šovinističkog srpskog pjevača "Baja Mali Knindža" koji i u BiH, te Srbiji ima pravo nastupa na skupovima Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Moram napomenuti da se razlikuju hrvatski i srpski nacionalizam, jer se čestiti hrvatski nacionalizam ne sastoji od šovinističke, poganske i imperijalne pozadine te mu nije judeo-masonstvo pokrovitelj kao u srpskom slučaju primjerice "Načertanije" i velikosrpska ideologija.
Sami naslovi pjesama i repertoara "Baje Malog Knindže" govore o kakvom se umjetniku radi. Npr. pjesme poput "moj je ćale ratni zločinac", oj, Šešelju srpski spasitelju", "Bog je srbin nebesa su naša"…,itd., se sastoje od ponižavanja, mržnje, rasizma, šovinizma i fašizma. Isto tako bez većih poteškoća nastupaju turski šovinsticki glazbenici okupljeni oko turske iseljeničke zajednice u Njemačkoj i šovinistički nastrojenih turskih nacionalista "Bozkurt"("Sivi vukovi") i turske šovinističke stranke MHP. U redovima bozkurtovaca je bio i atentator na papu Ivana Pavla drugog, Mehmet Ali Agca .Pokret Bozkurt ima i izričito antihrvatske, antikršćanske i imperijalne temelje snivajući veliku Tursku to jest Osmansko carstvo od Požestine u Slavoniji, preko BiH, sve do Kine. Sam osnivatelj MHP-a i podupiratelj te vrste nacionalizma u Turskoj pokojni g. Alparslan Türkes govorio je da mu je Adolf Hitler politički uzor. Sumnjiv je i prošlogodišnji dozvoljeni nastup "Bijelog Dugmeta" baš na dan Republike zločinacke, komunističke i darvinističke SFRJ u Sindelfingenu. Uz mnoštvo ateističko i jugonostalgičnih obožavatelja "Titinog kulta". Čak i sotonističke i okultne rock skupine nastupaju u RH i širom EU-a bez većih poteškoća. Kao što su Manson, Lordi, itd.
Marko Perković "Thompson" ne spada u tu kategoriju "umjetnika" i time je on, njegova glazba, njegova kršćanska vjera i Hrvatstvo trn u oku vladajućem i moćnom judeo-masonskom sistemu u svijetu. Sumnjam da se radi osobno o "Thompsonu" kao izvodjaču, da se bilo tko od hrvatskih glazbenika odluči za takav glazbeni pravac isto bi bio kažnjen, bojkotiran, klevetan i kompromitiran kao on.
G.Perković i prateći band imaju podršku A-HSP-a Njemačke, kao i svakog čestitog Hrvata i Hrvatice.
David Dado Jambrak
dopredsjednik A-HSP-a Stuttgart
BOG i HRVATI!
Iz knjige: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...
Dr. sc. Petar Vučić
GOVOR HRVATIMA O ISPRAVNOM PUTU
I. PROLOG
Na vrhu planine, zamišljen, pogleda uprta u dolinu ispunjenu narodom sjedio je Prorokovođa pod raskošnom krošnjom orahova stabla oslonjen na njegovo deblo. Prebirao je po svom više tisućljeća dugom pamćenju. Čas se vraćao u davnu prošlost, a čas bi se opet vratio u sadašnjost te nastojao prodrijeti u budućnost svijeta i svojega naroda. Povezivao je prošlost s budućnošću znajući da budućnost prolazi kroz prošlost i da se samo zakratko zaustavlja u sadašnjosti, pa je tako u svojim mislima spajao sva vremena. Zanesen, ponirući u razmišljanje kao da je sam, kao da sam sa sobom u mislima razgovara, nesvjestan prisutnosti naroda, razmišljao je o svijetu, njegovoj sudbini i o svojem poslanju. . .
Znanstvenom kao i publicističkom istraživaču (granicu, razliku među njima u području istraživanja društvenih zbivanja nije uvijek lako utvrditi, osim ako se ne služimo formalnim kriterijima akademskih zvanja autora) nema teže zadaće od tereta što mu ga nameće teret "povijesne istine". Povijesne istine zatvaraju usta, zavezuju jezik, sleđuju um, guše misao, oduzimaju hrabrost, unose strah, zaustavljaju pero i ostavljaju bjeline u knjigama. Dakako, te povijesne istine uvijek su "objektivne" istine. Snaga povijesnih istina je nešto najstrašnije što je stvorila moć sile, nasilja i terora. Često moraju proći stoljeća šutnje i straha da bi se dogodila kopernikanska hrabrost da bi objektivna povijesna "istina" bila dovedena u pitanje, da bi se "znanstvena istina" pretvorila u običnu predrasudu. U prirodnim znanostima ona još i ima izgleda da znanstvenim argumentima, kao očiglednostima dostupnima već zdravom razumu, obori znanstvenu dogmu, ali u društvenim znanostima mnogo, mnogo teže. Mnogo teže jer još uvijek nema ni suglasnosti o tome postoje li društveni zakoni, napose postoje li strogi znanstveni zakoni koji djeluju u društvenim događanjima i kako djeluju u povijesti, u povijesnom razvoju - deterministički ili ne itd. Poglavito teško dolazi do revizije političkih "povijesnih istina". Zašto je to tako znamo svi, samo to nerado priznajemo i sebi i drugima. To je zato jer iza takvih "istina" kao njihov jamac, kao njihova braniteljica stoji sila s moći sankcioniranja svakoga tko ustaje protiv nje. Otuda naše kukavištvo, naš strah, koji nije bezrazložan. Pače, uvjetovan je jasnim činjenicama, teškim posljedicama za onoga koji dođe u iskušenje dirnuti u tako "jasne", od znanosti utvrđene "objektivne činjenice". A u biti, ništa varljivije, da ne kažemo ništa lažnije, od te tvrdnje i od tih istina.
Te povijesne "istine", nastale kao osvjedočenje moći gospodara svijeta, pretvaraju neke narode u nove izabrane narode, čini ih novim izabranicima Božjim, pače novim bogovima. Nastali su osvjedočenjem ne nove duhovne, nego nove svjetovne moći. Tako nastadoše novi izabrani narodi: Englezi/Britanci, Amerikanci (USA), Francuzi, Rusi, Nijemci... s jedne strane, a s druge strane narodi, mase koje izabrani trebaju voditi, kultivirati i civilizirati. Ti mitovi o izabranosti, o kulturnom i civilizacijskom mesijanstvu, (dijelom poduprti i religijski - Bog, tobože, izabire novi izabrani narod, Novi Izrael), nisu ništa drugo do izraz preuzetnog etničkoga ili državnoga nacionalizma i šovinizma. Zapravo se radi o ateističkoj religioznosti u kojoj Bog nije krajnja, apsolutna zbiljnost, nego su to ti narodi i države. To je neoliberalistička religija bez Boga, vjera isključivo ili poglavito u svjetovno, u moć i silu, u profit i uživanje. U toj religiji Bog nije osoban, nego kolektivni uzdržavatelji i upravitelji svijetom - izabrane nacije i države. Novo poganstvo. Oni su stvaratelji novog svjetskoga poretka a ne Bog, pa je i istina i pravda ono za što oni kažu da je takvo; oni stvaraju povijest, pa je povijesna istina ono za što oni kažu da je povijesna istina, a to je, dakako, njihova moć i njihov interes. Tiranija novoga poganstva.
S druge su strane narodi žrtve tih poganskih bogova. Žrtve su njihove istine koja svojom moći uspostavlja svjetski poredak, svojim pobjedama svjetsku "pravdu". Žrtve takve istine i pravde su svi oni narodi koji ustaše protiv te i takve istine i pravde. Nužno je da univerzalna moć, sila i nasilje pretvorene u laž, nepravdu i ropski mir, imaju univerzalnu žrtvu - sve one koji ustaše protiv njih.
Dakako, među tim narodima žrtvama ste, o ljudi o Hrvati, i vi i oni vaši koji prvi ustaše protiv laži, nepravde i nasilja takvog svjetskog poretka. Zato se ne umišljajte da ste jedini, da ste iznimka. Dapače, vi ste dio pravila da su uvijek postojali i da će uvijek postojati osvajači, gospodari i upravljači svijetom i isto tako njihove žrtve, žrtve svjetskoga poretka koji oni uspostavljaju. Žrtve su prije svih oni koji prvi ustaše, njihove političke i državne tvorevine. Vaša je politička sudbina dio univerzalne nepravde i nasilja.
Jedna od takvih povijesnih "objektivnih istina" jest i "istina" o onim vašima koji prvi ustaše i stvoriše svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, o onima koji prvi ustaše u Patriotskom ratu i stvoriše Republiku Hrvatsku, što je središnja tema ovoga moga Govora i moga poslanja. Istina o NDH je "povijesna istina"; da, "povijesna istina" o II. sv. ratu koju napisaše pobjednici u tom ratu i koji su još i sad, šezdeset godina poslije, neprikosnoveni gospodari istine i pravde. Kako znate, pobjeda u tom ratu ostvarena je silom, pa je i povijesna istina istina te sile. Pobjednici koji su još i sad gospodari svijeta zabraniše ispitivati tu istinu nametnutu silom, a svaki pokušaj ispitivanja te istine ozloglasiše zločinom povijesnoga revizionizma.
Međutim, znanstveno istraživanje, otkrivanje zbiljske, materijalne istine, ne bi smio zaustaviti oportunizam izazvan strahom od sankcija aktualnog međunarodnog političkoga poretka, poretka uspostavljenog od aktualno dominantno vladajućih svjetskih sila, osvajača i gospodara svijeta. Naime, tijekom povijesti svaki je međunarodni politički poredak uspostavljao ne zbiljsku, nego uvijek "dopuštenu" istinu koju, doduše, kao korisnu, treba donekle respektirati tekuća državna politika, no ne i znanost. Svaki put kad se nađe pred dilemom između oportunističkog uvažavanja dopuštene i stvarne, zbiljske istine, znanost mora ponoviti svoje od Galilea baštinjeno istinoljubivo "Eppur si muove"1, i prikloniti se traženju zbiljske istine. Istinu koja je daleko od istine svakojakih pragmatista i pragmatičara i njihove dopuštene i korisne istine. To je dopušteno, kako rekosmo, samo tekućoj, pragmatičnoj politici koja se drži takvih istina. Osim toga, svako stvaranje dopuštene istine ujedno stvara i "zabranjenu" istinu. Zabranjena je istina drugo, skriveno lice svijeta. A samo zajedno, dopuštena i zabranjena istina čine cijelu istinu, pravo, istinito lice svijeta. Traženje zbiljske, cijele istine čovjekova je dužnost, bez obzira na poznate posljedice koje je izazvalo takvo traženje: ispijanje otrova, spaljivanje na lomači, umiranje u tamnicama, "izbacivanje iz partije" itd. Međutim, demokratsko i liberalno društvo, s obzirom na svoje vrijednosti i svoja temeljna načela, ne bi kao društvo tolerancije i dijaloga smjelo reagirati s represalijama, sa sankcijama, jer bi to za nj bilo contradictio in adjecto, ustvari samonegiranje. Ono bi trebalo poticati a ne sankcionirati istraživanje materijalne, cijele istine, jer pretendira da na takvoj istini i počiva. Koliko je liberalno demokratsko društvo daleko od toga pokazat će i sudbina ove knjige...
Uostalom, naše vrijeme je vrijeme postmoderne, a ona razara i delegitimira sve velike pripovijesti, (metanaracije), u znanosti, umjetnosti i književnosti, ali i u filozofiji i politici stvorene u moderni. U te velike pripovijesti spadaju i velike pripovijesti o istini i pravednosti II. svjetskoga rata često ispripovijedane oportunističkom i pragmatičnom hegemonijalno-pobjedničkom agonistikom po kojoj su jedni (pobjednici) apsolutni posjednici pravednosti i istine, a drugi, (poraženi), apsolutni nositelji nepravde i laži. Stoga je došlo vrijeme da se upravo po kriterijima i metodama postmoderne koja relativizira i dekomponira te totalizirajuće istine, ispitaju te velike pripovijesti i iskazi te potvrdi ili delegitimira njihova vječna i neporeciva istinitost i pravednost.
Odjednom se kao iz sna prenu i vidje da se oko njega okupilo mnoštvo naroda koje ga je slušalo, i postade svjestan da nije razgovarao sam sa sobom, nego da je cijelo vrijeme govorio okupljenom narodu. Stoga, povisivši glas nastavi i reče:
- No, nisam došao k vama radi revidiranja te istine u svim njezinim aspektima, a još manje braniti fašizam i nacizam, kao ni boljševički komunizam, koji su zaista bili zbiljsko zlo i koje je kao ideologije trebalo pobijediti i, po mogućnosti, zatrti za sva vremena. Ali ipak želim napasti, dovesti u pitanje jednostavnost te povijesne "istine", njezinu jednoznačnu i neupitnu vrijednost, jer se ispod nje kriju mnoge ideološke "istine", ideološke dogme, ustvari laži i krivotvorine, koje mnogim narodima prave velike povijesne nepravde i još uvijek velike smetnje u njihovom nacionalnom i državnom životu. Naime, jednodimenzionalnost i univerzalnost političke istine, posebno pobjedničke, ima tu manu da previše zazire i apstrahira od stvarnih činjeničnih događaja i glorificira samo konačni rezultat. Njemu prilagođava sve detalje, sve mogućnosti koje su potencijalno imale isto pravo i mogućnost ostvarenja kao i pobjednička ideja. Zato takve jednodimenzionalne i jednostavne, "očigledne" istine kriju mnogo laži i neistina u detaljima. Dakako, nevažnim proglašavaju i one događaje koji su sudbinski za neki narod. A i sam detalj često nije detalj nego cjelina za sebe. Kap vode u rijeci, da ne kažemo u moru, zanemariv je "detalj" u vodenoj masi, ali nije zanemariv u našemu oku, kao ni u znanstvenikovoj kušalici kada ispituje njezin sastav, kemijska svojstva uporabljivosti itd.
Takav jedan detalj svjetske povijesti, pa i II. sv. rata je npr. NDH i istina o njoj, pa i Patriotski rat promatran u globalnoj svjetskoj povijesti, u oslobodilačkim ratovima poslije II. svjetskoga rata i obračuna gospodara svijeta sa sudionicima u tim ratovima.
O tim "detaljima", o ljudi o Hrvati, koji znače vašu sudbinu, došao sam vam govoriti. O NDH, RH i hrvatskom srednjovjekovnom kraljevstvu ne samo kao ozbiljenju hrvatske državotvorne ideje, svake od njih u svom vremenu, nego i kao jedinstvenom povijesnom, u biti svevremenom povijesnom simbolu državotvornosti koji treba biti stalno, kontinuirano kroz povijest ozbiljavan i brigom i borbom Hrvata stalno očuvavan. O tim, kao i mnogim drugim pitanjima u kojima griješite i u kojima pokazujete da ste još uvijek lutalački narod kroz povijest, kroz vrijeme, da ste nacija bez konačnoga sidrišta. Nemojte misliti da mi je ovaj Govor i uopće moje poslanje ni lako ni ugodno, da mu je namjena da sebe uzvisim u vašim očima i tako steknem slavu među vama. Ne, ni u kojem slučaju. Pače, istina koja će biti izrečena u njemu jednako je bolna meni kao i vama. Toliko bolna da ju je ponekad moguće samo u pjesmi izraziti i odbolovati. Zato se nemojte čuditi ako zbog dubine tragedije što vam se događala u vašoj povijesti, a na žalost još uvijek vam se događa, moj govor ponekad prijeđe u pjesmu. Jer nitko kao pjesma ne može s takvim ushitom slaviti i veličati život u slobodi, pa i sam život i slobodu, niti itko kao pjesma može tugovati kad ih nema, kad ih se tiranski zatire i oduzima. Nitko kao pjesma ne može slaviti i veličati slobodan osobni i nacionalni život, veličati hrabrost i žrtvu u borbi za obranu njihove časti i dostojanstva. A sad me čujte, čujte poruku koju vam donosim, čujte cijelu istinu:
Tako bi i prođe prvi dan učenja Ispravnog puta.
II. Dolazak i navještaj
Kad siđe s brda obrasla borovom šumom, Prorokovođa se uputi na most. Hodao je uspravno, zamišljenog i dubokog pogleda, obučen u bijelo, s crvenim štapom u desnoj ruci na kojem se vidjelo sedam čvorova. Sedam čvorova jer je narodu kojem dolazi proći kroz sedmora uska vrata. Prorokovođa je bio bijelo-rumena lica koje je blještavo sjalo. Čudesno bijaše svjetlo što je zračilo oko njega. Narod koji iđaše za njim zaustavi se na prilazu mostu. Kad dođe na sredinu mosta, Prorokovođa kleče i pomoli se. Narod ga začuđeno gledaše. Kad se pomolio, ustane i pogleda najprije niz rijeku, a zatim uz rijeku. Rijeka prilažaše mostu tiho i umilno, a isto tako tiho i umilno prolaziše ispod mosta baš kao ljubavnica poslije milovanja. U njoj se ogledahu visoki i ponosni obalni jablani i raskošne vrbe, puni ptičjih gnijezda. Priroda bijaše slavljenički okićena.
Prorokovođa je dugo, zamišljeno i neodređena pogleda stajao nasred mosta. Tako neodređena da se nije moglo znati gleda li niz rijeku ili u svoju dušu. A zatim, odjednom, odlučno zakorači naprijed, u trgovište u kojemu u to vrijeme bijaše sajam. Narod koji ga je pratio, nesiguran što mu je činiti, snebivao se, meškoljio se, a zatim se neodlučan zaputi za njim. Predosjećali su da će on na trgu govoriti. Uostalom, zar nije sajmeni dan, dan kad on propovijeda. I zaista, kad dođe na sredinu trga zaustavi se. Njegovo se lice preobliči, postade tvrđe i on zanesenim pogledom prijeđe preko okupljenoga naroda kao da želi zapamtiti svako lice. Njegov prodoran pogled uznemiravao je ljude pa su sklanjali svoje oči od njegova pogleda. Narod prekine trgovanje, ušuti, uozbilji se i okrenu se prema njemu. Čekao je što će reći. I on počne:
- Ljudi Hrvati! Nisam došao s vama trgovati, nego vas probuditi. Da, vi spavate, spavajući hodite, spavajući svoje poslove obavljate. Duh vam je obamro od samonebrige i samozapuštenosti. Duša vam je plemenita, ali pati jer je zapustiste i svu brigu posvetiste vašoj stoci i njivama vašim. Od sad se više nećete skrbiti o svojim poslovima.
Narod ga gledaše začuđeno, ali se nitko ne usudi pogledati ga ni u lice, a nekmoli ga što zapitati. No, između svih iskorači plavokosi mladić i zapita ga: a što ćemo drugo raditi ako se nećemo skrbiti za svoje blago i svoju zemlju. Pa to jedino i znamo raditi.
Prorokovođi se svidje mladićeva hrabrost pa pogledavši ga, zastane i reče: od sad ćete ratovati. Sa mnom će te poći u rat. U ratu ćete se rađati i u ratu umirati.
- Ali mi nismo vični ratu, reče mladić.
- O kako vi ne poznajete srce svoje, reče Prorokovođa. Vaše srce hlepi za ratom, ali vi ga ne razumijete. Vi bježite od svoje sudbine. Uzalud. Zar ne čujete žamor iz grobova, vapaj za osvetom vaših nevino pobijenih. Vapaj iz grobova rasutih po svim državama i kontinentima svijeta. Vi nemate gdje pobjeći od vaših mrtvih. Njihov je vapaj sve gromkiji. Zato ću vas povesti u rat. Uostalom, rat je ono što najbolje znate. Vi, plemeniti, ratnički narode! Povest ću vas u rat radi vas. Da vas probudim, da u vašim srcima pjesmu pravde začnem. Pjesmu rata, koja krijepi i srce i misao. Da od sad samo ratujete i pjesnici budete. Vjesnici nove pravde i novoga svijeta. Jer nitko nije tako dobar pjesnik kao ratnik, niti tako dobar ratnik kao pjesnik. Zato se spremite, odmah polazimo. Vrijeme je da obnovite staru i prihvatite novu vjeru. Vjeru samopouzdanja, ponosa i dostojanstva, vjeru koja će vas uvijek pobjednicima činiti.
Prorokovođa pode i za njim sav narod. Potom im naredi da se vrate u svoje kolibe. I oni se vratiše u svoje kolibe što bijahu uz rijeku nizvodno od svratišta.
Tako bi i prođe drugi dan učenja Ispravnoga puta.
. . .
O Hrvatska, moraš li još
jednom propasti da
bi oživjela!
Zadar, listopad 2009.
IGRE OKO ZERP-a
Hrvatski sabor je donio Odluku o proširenju jurisdikcije RH na Jadranskome moru, 03. listopada 2003. godine. Odluka se poziva na Pomorski zakonik i Konvenciju UN-a o pravu mora iz 1982. godine.
Nakon proglašenja zaštićenog ekološko – ribolovnog pojasa (u daljnjem tekstu ZERP) njegova primjena trebala je započeti dvanaest mjeseci nakon njegova uspostavljanja, 03. listopada 2004. godine. Međutim ta odgoda primjene ZERP-a traje do danas.
U odluci teksta je vidljivo da ZERP ne uključuje sve sadržaje isključivoga gospodarskog pojasa iz Konvencije o pravu mora i Pomorskog zakonika RH. Izrijekom se u tom pojasu ne ostvaruju suverena prava radi proizvodnje energije korištenjem mora, morskih struja i vjetrova, te prava na gradnju i primjenu propisa o gradnji, radu i uporabi umjetnih otoka, uređaja i naprava na moru, morskom dnu i u morskom podzemlju.
Proglašenje ZERP-a korisno je za RH, jer se time znatno proširilo pravo isključivog ribolovnog prostora. Ako bi strani ribari željeli ribariti u tom pojasu, morala bi njihova država tražiti odobrenje uz plaćanje odgovarajuće naknade.
Međutim prilikom donošenja odluke pogriješilo se u početku što Hrvatski sabor nije proglasio gospodarski pojas pod punim nazivom, a ne pod nekim blaži nazivom ZERP-a. Pod blažim nazivom išlo se za tim da bi se izbjegli pritisci pri donošenju odluke i njezino daljne realiziranje.
Mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni da su samim nazivom ZERP-a, zakomplicirali njegovu realizaciju iz razloga što Pomorski zakonik RH spominje jedino gospodarski pojas kao stručni termin i pojam, što je prijevod na hrvatski jezik s engleskog jezika - esclusive economic zone, kao jednog od izvornih jezika na kojem je napisan tekst Konvencije o pravu mora.
Može se reći da je ZERP novi pojam koji je nepoznat u našem zakonodavstvu to jest Pomorskom zakoniku , a nije u skladu ni s odredbama obvezujuće Konvencije o pravu mora. Njegovi autori koji su inicirali taj naziv kao da su željeli da se zakomplicira njegovo sprovođenje u praksi, što se i potvrđuje njegovim stalnim odgađanjem.
Iz samog naziva ZERP-a je vidljivo da taj pojas ne obuhvaća sve sadržaje gospodarskog pojasa kao što je predviđeno u Pomorskom zakoniku RH i Konvenciji o pravu mora. Tu su izuzeta suverena prava glede korištenja energije te pravo i nadzor gradnje, kao što sada zatim ide Francuska, koja je u svezi toga uvidjela te nedostatke i najavila proglašenje punog gospodarskog pojasa.
Hrvatski sabor bi sada trebao izmjeniti postojeću odluku i donijeti novu odluku i proglasiti gospodarski pojas s potpunim sadržajem, ako se želi iskoristiti međunarodno pravo, koju ni jedna susjedna zemlja niti bilo koja druga država u svijetu pravnim argumentima ne može osporiti.
Vanjsko politički pritisci uvijek su potencirani od strane Republike Italije, a zatim i Republike Slovenije, koji preko Europske komisije vrše pritisak da RH da odgodi primjenu pravnog režima ZERP-a za zemlje članice EU do sklapanja Ugovora o partnerstvu u ribarstvu između Europske zajednice i RH. Zbog tog kontinuiranog pritiska navedena odluka o proširenju jurisdikcije RH na Jadranskome moru ostala je mrtvo slovo na papiru.
Kad god bi istaknuti hrvatski stručnjaci i znanstvenici iz Međunarodnog prava mora, te zatim i Ceh ribara Hrvatske obrtničke komore i druge ribarske udruge pozivali hrvatsku vlast da preispita odluku o neograničenoj odgodi primjene ZERP-a za članice EU-a, inozemni instituti a naročiti talijanski preko hrvatski sredstava informiranje vrše propagandu da Hrvatska to neće nikad učiniti.
Tako je najnoviji slučaj njihove propagande uslijedio prilikom nedavne najave Francuske da će proglasiti gospodarski pojas. Ohrabljeni francuskom najavom gore navedeni hrvatski pojedinci i udruge zatražili su odmah primjenu ZERP-a.
Međutim talijanski «glasnogovornici» u RH preko hrvatski sredstava informiranja poručuju hrvatskoj javnosti da RH nikad neće proglasiti ZERP te da to nije učinila ni bivša SFRJ. Koliko su tendenciozni vide se po tome što uopće ne spominju da je na Jadranu Italija proglasila ekološku komponentu gospodarskog pojasa i dr. Po njima Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. godine, različito se tumači, kada je u pitanju RH. Iz navedenog je vidljivo da obeshrabrljuju hrvatski narod u njegovu međunarodnom pravu, koji već primjenjuju i druge države, a sve to zbog njihovih stalnih povijesnih pretenzija spram hrvatskog teritorja.
Jedan od njihovih manipulatora koji po pitanju ZERP-a ušutkava hrvatsku javnost i servira Hrvatima samo ono što je u interesu talijanskih instituta je član talijanske manjine u Hrvatskoj. Isti je redoviti gost na talijanskim iredentističkim skupovima, kada ga usmjeravaju kako da manipulira hrvatskom javnošću u svezi zaštićenog ekološko – ribolovnog pojasa i dr.
U toj prljavoj međunarodnoj igri, najviše sada talijanskim pretenzijama pridonosi slovenski zahtjev za teritorjalno povezivanje s otvorenim morem. Isti hoće pretvoriti dio hrvatskog teritorjalnog mora u otvoreno more s posljedicom da Hrvatska izgubi dio državnog područja na moru. U tom slovenskom iscrpljivanju s RH u kojem Slovenija nema uporište u Međunarodnom pravu mora, Republika Italija koristi takvu situaciju i preko instituta odnosno dogoročnim planiranjem vodi igru kako da po njoj povrati nekad izgubljeni teritorij.
Moramo jednom u Hrvatskoj shvatiti da će uvijek biti očekivanih reakcija iz inozemstva, bez obzira na naziv tog pojasa. Hrvatska Vlada u svezi toga mora čvrsto stajati iza svojih stajališta, a ne stalno prolongirati navedena prava u nedogled.
Mr.sc. Miljenko Marić
"Tri su stvari korisne u malim dozama: kvasac, sol i oklijevanje"
Talmud
Zagreb, 01.10.2009.
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Poštovani!
Povodom najnovijih zbivanja u svezi mog koncerta u Švicarskoj, odnosno zabrane ulaska u Švicarsku koju mi je izrekla Savezna policija i Ministarstvo pravosuđa Švicarske, želim se Vama i svekolikoj hrvatskoj javnosti obratiti s nekoliko riječi, odnosno iznijeti svoj stav o tome.
Moram odmah istaći da sam jako iznenađen ovakvom odlukom, poglavito stoga što sam u toj zemlji nastupao više od deset puta do sada.
Drugo, iznenađen sam razlozima kojima je ova odluka objašnjena, kao npr. tuča na mom zadnjem koncertu u Luzernu prije dvije god. gdje su se dva mladića potukla za naklonost neke cure, za što sam ja saznao naknadno i nema nikakve veze s mojim nastupom.
Slijedeći razlog koji navode je pjesma Bojna Čavoglave koju izvodim evo već skoro dvadeset godina po cijelom svijetu i nikad je nitko, do nedavno, nije smatrao spornom, jer su je kao i ja doživljavali mojim odgovorom na srpsku agresiju koju je Hrvatska doživjela 1991.g.
Oni je tretiraju kao govor mržnje i poticanje na fašizam, a ona je bila upravo suprotno, poticanje na obranu od fašizma i agresije i to će za mene i veliki broj Hrvata uvijek ostati i s ponosom ću je i dalje izvoditi.
U svojoj odluci Savezna policija Švicarske se poziva na članak 67 njihova zakona koji govori o opasnosti narušavanja unutarnje i vanjske sigurnosti uključujući pojmove kao što su terorizam i organizirani kriminal, dakle to primjenjuju na mene koji sam obišao cijeli svijet i nigdje i nikada nisam napravio nikakav prijestup koji bi se kosio sa zakonima svih tih zemalja uključujući i moju Hrvatsku u kojoj nikada nisam počinio nikakvo prekršajno ni kazneno djelo.
Najviše me je iznenadilo što u tom objašnjenju ne napadaju samo mene već čitav hrvatski narod i državu Hrvatsku. Pripisuju Hrvatskoj fašističku prošlost, ne priznaju Domovinski rat kao obrambeni već ga tretiraju kao građanski, niječući Hrvatskoj ulogu žrtve i insuinirajući našu krivnju za rat.
Je li Vam to već poznato? Zar nije već vrijeme reći dosta tim lažima i poniženjima?
Ne smatram se žrtvom niti se tako osjećam, niti želim da me itko tako doživljava, ovo što se meni događa je ništa u usporedbi sa žrtvom i nepravdom koju su mnogi Hrvati podnijeli u borbi za ponos, dostojanstvo i suverenitet Hrvatske.
Sjetite se samo naših generala, Ante Gotovine i drugih na koje se ta njihova pravda i pravosuđe obrušilo.
Je li to ono što nas čeka u Europskoj uniji?
Očekujem od institucija hrvatske države da reagiraju. Ako ne žele braniti moja prava, a trebali bi jer sam ja građanin ove države, neka brane ugled i dostojanstvo Hrvatske za što ih je narod izabrao i za što ih plaća.
Čitavu ovu turneju imao sam problema u nekim zemljama jer su „naši“ političari, “hrvatski“ mediji i razni pojedinci, mrzitelji Hrvatske zdušno radili na blaćenju mene, moje publike i hrvatske države grozničavo tražeći saveznike po svijetu za taj svoj bijedni i prljavi posao, služeći tako svojim nalogodavcima iz određenih centara moći u svijetu.
Ali do sada smo, uz velike napore i potporu naših ljudi širom svijeta, hrvatskih katoličkih misija ali i uglednih ljudi i političara iz drugih naroda koji su prijatelji Hrvatske, a ima ih ogroman broj u svijetu, uspijevali zaustaviti i odbaciti te laži i podmetanja.
Kroz svoje glazbeno djelovanje predstavljao sam svoju zemlju i svoj narod u najboljem svijetlu što su prepoznali mnogi stranci koji u velikom broju dolaze na moje koncerte.
Tim putem, širenjem istine o Hrvatskoj, istine o Domovinskom ratu, promičući naše temeljne vrednote, kršćanski svjetonazor i dalje ću nastaviti.
S poštovanjem!
Marko Perković THOMPSON
STRATIŠTE HRVATA - RIJE KOD NOVOGA TRAVNIKA
Otkrivanje spomen-obilježja 17. listopada 2009.
Poslije više neuspjelih pokušaja, 20. listopada 1944. godine jugoslavenski su partizani svim silama napali Travnik, te ga nakon trodnevne bitke, 22. listopada i zauzeli. tada su napravili jedan od najvećih pokolja nad Hrvatima. Bio je to Bleiburg prije Bleiburga. Iz komunističko-partizanske literature može se iščitati da je bilo oko dvije tisuće ubijenih ''narodnih neprijatelja'', dok je prema realnim procjenama tu ubijeno i više Hrvata.
Tijekom prethodnih napada, partizani su pretrpjeli veće gubitke. No, ojačani ljudstvom, te tenkovima i teškim naoružanjem, otetim upravo iz osvojene Banja Luke, krenuli su u zauzimanje Travnika, kao jednoga vrlo jakog hrvatskog uporišta. Grčevita obrana, na 28 tadašnjih bunkera koji su opasivali sam grad Travnik, probijena je. Prešlo se na ulične borbe, da bi se najduže branila sama vojarna hrvatske vojske (na mjestu današnje vojarne). Pod okriljem noći, jedan manji dio vojnika se uspijeva probiti prema Vlašiću (planina uz Travnik). Iz same vojarne predalo se 712 vojnika. Kako kažu partizanski autori, ''stigla ih je zaslužena kazna'', dakle strijeljani su. Možda i zbog svojih velikih gubitaka, partizani su krenuli u masovna ubijanja. Tada su odredili jedinstveno pravilo o ''48 sati ubijanja po slobodnoj procjeni''. Poubijani su zarobljeni vojnici iz vojarne, svi ranjenici (pa i bolesne žene) i dio osoblja iz gradske bolnice. Osobito zvjerski su eksplozivom žive zatrpali prognanike u skloništu tadašnje tvornice duhana. Riječ je o izbjeglim osobama, ženama i djeci s prostora Kupresa, Bugojna i Uskoplja, koji su se tu, bježeći pred partizanima, bili sklonili.
Po samome Travniku i okolici su privodili muškarce (i malodobne), te je tada ''kriv'' bio svatko u bilo kojoj hrvatskoj odori, državni službenici, policajci, željezničari i ostali. Dovoljno je bilo da imate hrvatsko ime, a po okolnim je selima hrvatska pučka nošnja bila dostatan dokaz krivnje. Tih dana je sam grad Travnik bio jedno veliko hrvatsko groblje. Svuda po gradu su ležali leševi, a osobito je prostor vojarne njima bio zatrpan. U bolničkoj mrtvačnici leševi su bili nabacani jedni na druge do stropa. Da bi se dala jasna poruka i ostalim Hrvatima travničkoga kraja, tada se odvode kolona na strijeljanja u sad susjedne općine. Tako je po jedna skupina odvedena u Donju Večerisku – Vitez (prema svjedočenju, odvedene su 182 osobe), prostor Ciglane u Turbetu i u Rije, u Rankovićima kod Novoga Travnika.
Dne 22. listopada 1944. u predvečerje, u Rankoviće je dovedena skupina muškaraca, koju su uglavnom sačinjavali civili u hrvatskoj pučkoj nošnji. Zatvoreni su u dvije staje, a ruke su im vezali žicom. Cijelu večer su ispitivani za osobne podatke, a rano ujutro su odvedeni u obližnji šumarak Rije i tu pobijeni. Pobacani su u nekoliko jama. U izjavama svjedoka se različito govori o broju ljudi, a najčešće s spominje «oko sto pedeset». Dok su dovođeni, mještani su prepoznali neke, te se preko drugih svjedoka sada zna za osamnaest imena tu strijeljanih Hrvata. Oni su iz općina Travnik i Novi Travnik i jedan iz današnje Hrvatske. Nekoliko njih (sedam) su preneseni u groblja Adžići i Rankovići (Novi Travnik), dok su ostalima godinama psi i ostale zvijeri kosti raznosili, jer su na tijela bili samo dijelom nabacani kamenje i granje.
Jedini koji je uspio pobjeći sa samog strijeljanja je Stipo (Ante) Lučić (1912.-1974.), iz Bukovice – Travnik, no njegov brat Drago je tu ostavio kosti. Osobito je potresno svjedočenje nedavno preminulog Ante Medića (Margetići – Novi Travnik) o izgledu ubijenih. Ante je s majkom Anom po jamama tražio brata Ivu.
Smisao podizanja spomen-obilježja i istraživanja ovog zločina je jasan: javnost treba znati za taj zločin, za imena tu stradalih (popis s imenima bit će objavljen u brošuri), ali i imena onih koji su ih strijeljali. Pored partizana iz drugih krajeva (krajiške brigade), koji su sudjelovali u strijeljanjima, dvojica lokalnih partizana su se time ponosila i hvalila. To su Salko Subašić sin Himze (1907.-1973.) iz Kasapovića – Novi Travnik i Salih Bajrić sin Cace (1921.-1992.). Obojica su nekad živjela u Novom Travniku.
Još uvijek ima živih svjedoka koji su gledali dovođenje žrtava i vidjeli tijela strijeljanih u Rijama, kao i svjedoka partizanskih zločina u samome Travniku. O partizanskim zvjerstvima mnogo toga se može iščitati iz komunističko-partizanske literature, a neprocjenjiva svjedočenja i zapise nalazimo u knjigama ''Srednja Bosna – hrvatske žrtve'' prof. Vjenceslava Topalovića, ''Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne'' Stojana Miloša, te knjige ''Bili su zaboravljeni'' Stipe Slipca.
O ovome, kao i o drugim zločinima koje su počinili partizani, počelo se istraživati u doba raspada Jugoslavije. Dne 15. svibnja 1995., na mjestu Rije je postavljen spomen-križ te se redovito pale svijeće i donosi cvijeće. Inicijativom ovdašnje udruge ''Baština'', zajedno sa Mjesnom zajednicom Rankovići, krenulo se u realizaciju ideje o spomen-obilježju. Višegodišnja nastojanja su urodila plodom i, evo, postavljeno je spomen-obilježje ''Rije'', da simbolično ukaže na ovdje počinjene partizanske zločine nad Hrvatima, kao dio ''Travničke tragedije''. Tih lokaliteta je više, a neka su trajno uništena. Na primjer, nekadašnje veliko travničko Vojno groblje, kod tvornice Borac, porušeno je i preorano. Isto se zbilo i na mjestu Smrike (Novi Travnik), gdje su bacani ubijeni Hrvati tijekom rata i neko vrijeme poslije rata (OZN-a), a desetljećima je tu poslije dovožen gradski otpad.
Idejno rješenje za izradu spomen obilježja ''Rije'' uradio je akademski kipar Zdenko Jurišić. Padajući križevi spomen-obilježja, povezani metalnim cijevima, asociraju na padanja strijeljanih koji su žicom bili vezani. Isto tako asociraju i na izdizanje iz zaborava. Svečano otvaranje će se upriličiti uz obljetnicu, to jest u subotu, 17. listopada 2009. Program će započeti sv. misom u 11:00 sati, koju će predvoditi kardinal Vinko Puljić. Tog će se dana u Zavičajnoj zbirci Baština otvoriti izložba dosad neizlaganih fotografija naziva ''Travnik u II. svjetskom ratu'', autora Ivana Zeca. Svoju nazočnost najavili su povjesničari, uz sv. misu crkveni velikodostojnici, a iskazan je i veliki interes ostale javnosti. (Za eventualne pojedinosti, obavijesti na e-mail [email protected]).
Marinko SLIPAC
Politički zatvorenik, rujan 2009.
GEIGEROVA RAZUDBA GOLDSTEINOVIH MANIPULACIJA
U svojoj knjizi Život sa suvremenicima: Političke uspomene (Zagreb, 1996.), povjesničar Miroslav Brandt – u svoje doba iznimno pouzdan partijski kadar – posvjedočio je kako mu je 1984. Partija kao asistenta na katedri nametnula vrlo marljivog i «skrajnje ambicioznog» studenta, koji je bio štićenik stanovite, također partijski besprijekorno pouzdane povjesničarke. I, otišao taj student u Pariz na naukovanje. No kad je dovršavao svoju dizertaciju, «pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije». No još gore od toga, utvrdilo se kako «u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali». Brandtu je bilo jasno kako pred sobom ima čovjeka «pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje». Neki su zločesti ljudi u tome nepogrješivo prepoznali povjesničara, jezikoslovca, političara, meteorologa, atomskog fizičara, biokemičara, geografa i geopolitičara, stručnjaka za aerodinamiku i raketnu tehnologiju, arbitra elegancije, filozofa itd., riječju - dr. Ivu Goldsteina.
A u novome broju Časopisa za suvremenu povijest (1/2009), koji izdaje Hrvatski institut za povijest, poznati hrvatski povjesničar dr. Vladimir Geiger opširno se, na više od dvadeset stranica, osvrnuo na Goldsteinovu knjigu Hrvatska 1918-2008. Posebnu pozornost Geiger posvećuje Goldsteinovoj relativizaciji zločina jugoslavenskih partizana. Pokazujući da pisac knjige znade zastupati i «osebujne teze, prihvatljive polupismenima», Geiger dokazuje da Goldstein bježi od novijih znanstvenih radova objavljenih u Srbiji i u Sloveniji, te od rezultata istraživanja zločina, ili su mu oni posve nepoznati, što je u svakom slučaju «nedopustivo i zabrinjavajuće». Istodobno prokazuje autorovu površnost, krivo navođenje imena i vrlo elastičan pristup gradivu i literaturi: «Ponekad, za neke navode i podatke, Goldstein ne donosi bilješke niti se poziva na izvore i literaturu, pa samo možemo nagađati odakle mu izneseno. Uz to, često izvori i(li) literatura koje Goldstein donosi u bilješkama ne potvrđuju ono što i kako navodi. Dugačak je popis knjiga, zbornika, časopisa i radova koje Goldstein u 'skrupuloznom' pristupu nije koristio i konzultirao, nenamjerno ili, pak, namjerno, a ukratko rečeno trebao je jer su za razumijevanje pitanje kojima se bavio nezaobilazni. Predaleko bi nas navelo nabrajanje svih činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih improvizacija u ovoj Goldsteinovoj knjizi, koju su njemu skloni mediji nazvali 'kapitalnim djelom'.» Jesu baš sitničavi ti pozorniji čitači Goldsteinovih znanstvenih uradaka, zar ne... (L. K.)
UMRO JE FRANE BETINI, BORAC ZA NEOVISNU HRVATSKU
(17. siječnja 1925. – 20. svibnja 2009.)
U osamdesetpetoj godini života umro je borac za slobodnu Hrvatsku, koji je u ono turobno doba imao hrabrosti da sa svojim kolegama 10. travnja 1947. podigne zastavu na Marjanu. To je bila zastava čista i neokaljana komunističkom petokrakom zvijezdom, dakle – zastava kakvu je hrvatski narod želio.
U pokušaju da osnuje Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), Frane pada u ruke udbaša, koji su ga držali stalno na oku. U zatvoru na Katalinića brigu izdržao je poznate torture i prihvatio nametnuti križ - 10 godina robije. Temperamentan, hrabar i ustrajan, biva od «upravnika» KPD Lepoglava Špiranca ovako opisan:
14. svibnja 1948. - Okružnom sudu Split. „Vladanja je srednjeg, dok je u političkom pogledu negativan, kritikuje postojeće državno uređenje i narodnu vlast, a uveličava zapadnu demokraciju, govori o slomu postojećeg državnog uređenja, druži se isključivo s pokvarenim elementima, svojim istomišljenicima, ne pokazuje znakove popravka.“
7. prosinca 1950. - Okružnom sudu Split. Skoro doslovno glasi «karakteristika», kao da je prepisana iz 1948. godine;
30. listopada 1951. – Špiranec upućuje «karakteristiku» Ministarstvu unutarnjih poslova NR Hrvatske: „Za vrijeme izdržavanja kazne u ovom domu pokazao se na radu slab i vladanja slabog, te je disciplinski kažnjavan. U političkom pogledu negativan je i neprijateljski nastrojen prema današnjem poretku. Širi ustašku propagandu i kleveta današnje uređenje, te štetno djeluje na ostale osuđenike u domu. Mnogo se veseli v[i]jestima o ratnim zločincima Artukoviću i Paveliću, te je sada dosta aktivniji u djelovanju među osuđenicima govoreći da mora uskoro doći do preokreta i ponovne uspostave NDH i slično. Do sada kazna na njega nije djelovala kao popravna mjera. Mišljenje je ove Uprave da mu se ne udovolji kao popravna mjera. Mišljenje je ove Uprave da mu se ne udovolji u pogledu otpusta i sniženja kazne.“
4. kolovoza 1952. - opet Špiranec piše Okružnom sudu Split sljedeće: „Radnik, vrlo loš, vladanje loše, krši kućni red, pa je bio tri puta kažnjavan. Bio je jedno vrijeme u rudniku Raša, te je tamo tukao pozitivnog osuđenika Parlov Matu (osuđenog za grabežno umorstvo doživotno, op. A. F.) pa je vraćen u dom. Za vrijeme boravka u domu pokazao se vrlo negativan, kao intelektualac ustaški orijentiran štetno utječe na okolinu, među osuđenicima koje pokušava vrbovati za neprijateljsku djelatnost, prilazi im na oprezan način obrađujući ih, i prikazuje sebe kao Hrvata, zatim tumači osuđenicima hrvatsku nacionalnu historiju u duhu ustaške ideologije, te prikazuje današnji poredak kao ugnjetačaki u odnosu na hrvatski narod, koji u komunističkoj Jugoslaviji, kako on kaže, nema nikokava prava, pa da je dužnost svakog poštenog Hrvata da se bori svugdje i na svakom koraku protiv komunizma.
Osuđenike koji polaze na razne tečajeve obrađuje, a svojim istomišljenicima govori kako te ljude ne treba pustiti, pa da se treba boriti za svakoga da ne bi pao pod utjecaj preodgoja. Govori osuđenicima kako će po preokretu kod nas doći do Hrvatske države u kojoj će vladati Hrvati demokrati, te da se treba boriti protiv današnjeg poretka, koji je poubijao mnoge Hrvate i strpao u zatvor. Radi tog svog neprijateljskog djelovanja Rješenjem MUP-a NRH-e stavljen je u izolaciju u vezi čl. 35 Zakona o izvršenju kazne, mjera sigurnosti i odgojno-popravnih mjera.“
Dne 1. lipnja 1948. poslan je na radilište auto-ceste, a 16. studenoga 1949. u Novi Beograd, odakle je pokušao pobjeći, pa je za 13 dana uhićen i odveden u košaračiju Doma. malo kasnije, 5. kolovoza 1950. poslan je u rudnik Raša (Strmac). Po povratku u Dom radi na građevinskim radovima, pa u pogonu „Ivančice“, a 25. travnja 1952. nalazi se u zgradi.
Amnestijom od 22. prosinca 1952. Prezidijum Sabora SR Hrvatske smanjio mu je kaznu za jednu godinu, a nakon što je izdržao 6 godina, 5 mjeseci i 21 dan, rješenjem MUP-a SRH od 20. listopada 1953. pušten je na uvjetni otpust, čime mu je određeno mjesto boravka Split i režim (rješenje je potpisao Josip Manolić). Izmučen i napaćen došao je kući i zasnovao brak s Boricom Jonić. Imao je dva sina koji su umrli relativno rano.
Frane je bio čestit čovjek, nepokolebljiv domoljub i spreman za Domovinu sve učiniti, pa i život položiti. Razapinjanje koje je ovdje opisano, trajalo je oko 6 godina i 6 mjeseci, što najbolje pokazuje njegove patnje.
Neka mu bude laka hrvatska zemlja, a mi ćemo ga se ugodno sjetiti, kada god bacimo pogled na Marjan i sjećajući se da je tu vijorila hrvatska zastava, koju je u najtežim vremenima u našoj povijesti postavio – Frane Betini!
Dr. Augustin FRANIĆ
«U TAJ BUNAR SMO BACALI USTAŠE...»
(Vera Gerard-Šipošić: Osuda u ime naroda, PZ, br. 206 i 207)
Moje ime je Vera Valčić, a ono se spominje u članku koji je priredila gđa Maja Runje i koji je objavljen u br. 207 Vašega cijenjenog časopisa. Na str. 31., u sklopu reportaže «Bosih nogu šum» objavljena je i fotografija mog zaručnika Ivice Kovačevića, a na drugoj, manjoj slici je Ivica sa suučenicima iz osječke učiteljske škole 1941. Tamo smo i ja i Vera Gerard, s kojom sam išla u isti razred tijekom čitava moga osječkog školovanja. Ostale smo sve do danas bliske prijateljice. Pročitala sam prvi dio njezinih uspomena, a zamolila bih Vas da mi pošaljete i idući, tako da mogu pročitati i drugi nastavak Verina teksta. Jasno je da ću za to poslati cijenu i poštarinu.
I ja sam bila zatvarana 1945. u Osijeku (3 tjedna), ali su me nekim slučajem pustili i poslali roditeljima u Đakovo. Možda je razlog tomu što nisam imala ni 20 godina, a možda i to što sam bila članica samo Križarske katoličke organizacije (koju je u svoje doba zasnovao Ivan Merz). U stvari, s tim su skopčane i neke zanimljive dogodovštine.
U predposljednjoj godini Nezavisne Države Hrvatske, moji su roditelji živjeli u Đakovu, jer je moj tata izgubio posao (radio je za Bernarda Kleina, Židova, koji je prodao svoju trgovinu prije progona Židova). Sestra i ja i još jedna prijateljica smo ostale u roditeljskoj kući da dovršimo posljednju godinu do velike mature. Tada je jedna obitelj iz Đakova doznala da imamo "dva stana": jedan u Osijeku, drugi u Đakovu. A kako je otac te obitelji imao jednu prilično važnu poziciju u NDH, za što mu je trebao stan u Osijeku, mi smo deložirani iz naše kuće. Tu je deložaciju izvršio jedan čovjek odjeven u ustašku odoru, pa kad sam se ja pobunila, uperio je pištolj na mene i rekao: "Zar ne, tako čine ustaše?" Ja sam na to rekla: "Ne, tako ustaše ne čine". I upravo je isti taj čovjek mene ispitivao u tom pritvoru u lipnju 1945.! Možda me je zato i poslao roditeljima, jer me je sigurno prepoznao. On je, naime, bio kriptokomunist za vrijeme NDH. Njegov poslodavac, koji se je uselio u našu kuću, bio je nemilosrdno ubijen 1945., a njegova supruga isprebijana u zatvoru u Đakovu, gdje je i umrla. Poznata su mi mena, ali mislim da ih u ovoj zgodi ne ću reći.
Onda sam dosla u Đakovo u pratnji jednoga partizanskog milicionera, koji me je doveo u đakovačku OZN-u. Tko me je tamo ispitivao? Mlađi čovjek kojega sam susretala na sastancima katoličke organizacije križara! Ni on ni ja nismo jedno drugomu dali do znanja da se poznajemo. Upitao me je: "Što da s vama uradim?" A ja, onako naivna, kažem: "Ako mislite da ćete me oduševiti za svoju stvar u zatvoru, onda me zatvorite". Nije me zatvorio, nego sam svaki dan morala dolaziti u ured OZN-e. Nakon više od mjesec dana mi je rekao da više ne moram dolaziti, ali ako hoću nekamo otići izvan grada, da to njima moram javiti. On je isto bio kriptokomunist koji se je uvukao u križarsku organizaciju.
Osim običnih zatvaranja, bilo je "prividnih " kažnjavanja. Moja prijateljica, također iz Đakova, i ja smo dobile učiteljsko namještenje u općini Pakrac. Malim šumskim vlakom smo otišle do Bučja (koje je danas poznato po strahotama iz Domovinskog rata), i otamo pješice na brda do sela, ja na Ravnu Goru u selo Popovci, a prijateljica na drugu stranu, u selo Bjelajci. Tamo nikada nije bilo škole niti uvjeta da bi mogao živjeti jedan učitelj i držati bilo kakvu nastavu. Ja sam u istoj sobi imala krevet, štednjak i klupe za školsku djecu. Prijateljica je dobila vodenu upalu pluća u Bjelajcima (u to doba nije bilo antibiotika) i jedva ostala ziva. Kasnije, u nekim drugim sličnim selima je dobila živčani slom. Ja sam dobila početnu tuberkulozu, pa su mi ipak dali bolovanje. Kasnije sam bila u selu Branešci (prvo selo do Španovice). Škola nije imala prozore niti vrata, za hranu sam imala krumpir. Već je i snijeg pao, a ja sam u hladnome držala nastavu sa 105 djece u jednoj smjeni. Dobila sam laringitis (još i danas govorim promuklo), a nakon što su mi rekli u Pakracu, da nitko ne smije napustiti posao, ja sam otišla bez dopuštenja i bila disciplinski kažnjena, tako da se nisam mogla tijekom pet godina vratiti na posao.
Ima još jedna važna pojedinost. Kad sam došla u Branešce u školu bez prozora i vrata, rekao mi je čovjek koji me je tamo doveo: "Drugarice, nemoj piti ili trošiti vodu iz ovog bunara (koji je bio iza škole), jer tu smo bacali ustaše". Kad sam s mužem došla nakon više od 30 godina u tu škola, koja je tada bila gostionica, rekla sam da bih voljela ići iza zgrade. Rekla sam domaćinu da je tu bio jedan bunar, a on odvrati ponosno i spremno: "Da, tu smo bacali ustaše". Taj mladi čovjek je to čuo od starih usmenom predajom, jer u to doba još nije ni rodio...
Vera VALČIĆ BELIĆ
2303-1020 Harwood str., VANCOUVER B.C. V6E 4R1, CANADA
Zagreb, 29. rujna 2009.
HRVATSKI PROSTOR NADE
Piše: Mladen Schwartz
O ovom tekstu:Zagrebački je dnevni "Večernji list", pod očitim dojmom neprestalnih javnih jadikovki i zapomaganja izazvanih tekućom krizom, u broju od petka, 28. kolovoza 2009, došao na originalnu ideju: "SOS ZA HRVATSKU" - koči se veleslovima na naslovnici mu. Riječ je, kaže nadnaslov, o "Akciji: Dajmo domovini viziju bolje budućnosti". U podnaslovu pak precizira se kako VL poziva uglednike "iz svijeta znanosti, kulture, gospodarstva, sa sveučilišta, iz instituta, iz HAZU-a, a naravno i čitatelje..." (nedostaju još samo prolaznici, ali na njih je pretplaćena TV!), eda bi odredili kakva nam Hrvatska treba i kako do nje.
Odmah u istom izdanju lista, vrlo kratke odgovore na upit o nacionalnom spasu pružaju časni suvremenici poput nezaobilazivih Puhovskog i (Ive) Goldsteina, žene Mani Gotovac, pisaca Brešana (s lijeva) i Aralice (s "desna"), znanstvenika Radmana i Đikića, rektora Bjelice, ministra Primorca, "desnog" predsjedničkog kandidata Jurčevića... Tako je stvoren dojam da se spas očekuje od različitih članova društva, pa sve do (umjerene doduše, da umjerenija ne može biti) - desnice.
Imajući tu neuobičajenu širinu na umu, odlučih i sam poslati sastavak na zadanu temu, držeći ga poštenim i iskrenim, pametnim i relevantnim, štoviše, uistinu spasonosnim. Očito sam ipak precijenio liberal-demokratsku toleranciju, slobodu i otvorenost. Nakon bezbrojnih brzoglasnih naziva, eda bih se uvjerio da su mjerodavni urednici uopće dospjeli u posjed poslanog im napisa, te prateći mjesec dana objavljene uzvrate na SOS-vapaj, zaključio sam, naime, kako se golema ambicija postupno olinjala. Prilozi više nisu bili objavljivani u dnevnim izdanjima (gdje su bili predviđeni i obični "čitatelji"), nego samo u subotnjem dodatku "Obzor": tu su se počeli redati ekonomisti, "znanstvenici" i "stručnjaci", dakle oni od kojih se spas, kako pišem u svojemu napisu, upravo ne može očekivati. Za mislioce, za proroke, tu nije bilo mjesta. Umjesto velikih vizija i smionih rezova - žablja perspektiva, sitničavo cjepidlačenje, puka kozmetika. Još jednom pokazalo se da je moj način mišljenja i djelovanja - predobar za vladajuće šupljoglavce, mediokritetske mikropolitikante i konformističke pristaše "okvira sistema". Ali, ako autori Večernjakova vapaja raspolažu nad-vizijama, koje im omogućuju već unaprijed iz natjecanja isključiti upravo spasonosce, valjda kao demokratski nepoćudne i odveć radikalne, kakvoga smisla još može imati njihov poziv upomoć? I kakvih izgleda pod zadanim propozicijama mogu imati hrvatski državni spas i nacionalno ozdravljenje? Nikakvih. Styrijin austro-Večernjak time je, uz svoju SOS-akciju, ujedno i samu Hrvatsku, koliko do njega stoji, osudio na propast.
Kako bi moj prijedlog ipak dospio do općinstva kojemu su ga večernjakovci, po prokušanoj metodi liberal-demokratske despocije, samovoljno uskratili, donosim ga u nastavku, na prosudbu prijatelju i neprijatelju.
PREAMBULA.
Da se "Večernji list", dva desetljeća nakon obnove hrvatske države, osjetio ponukanim u paničnoj SOS-poruci zavapiti za formulacijom nacionalne vizije (cilj) i strategije (sredstvo), te uspostavom "konsenzusa" (nacionalno jedinstvo oko ciljeva i sredstava), zorno svjedoči o bespućima na kojima smo se našli, i kojima su, umjesto eufemističke "krize", primjerena imena tek "katastrofa" i "propast". Uzroci ovoga neslavnog stanja mogu se, za sadašnju prigodu, samo naznačiti: mediokritetska demokratska rutina lišena imalo stvaralačkih poriva; posvemašnja marginalizacija i kriminalizacija uistinu spasonosnih elita; susljedno jačanje ropskoga mentaliteta u hrvatskom narodu, sa svim pripadajućim mu učincima: pesimizam i apatija, pasivizam, defetizam, indiferentizam; grizodušje, malodušje, praznodušje; srljanje u nova nadnacionalna samoiščeznuća, u ralje novih i najnovijih gospodara...
SVE NOVO!
Da bi u Hrvatskoj išta uopće krenulo nabolje, materijalno i moralno, duhovno i gospodarski, potrebne su dubinske političke promjene. Potrebno je odvažiti se na razbijanje sakrosanktnog političkog okvira, predstavljenog u vladavini sterilnog parlamentarizma i začaranog kruga partitokracije, u ubogom životarenju od izbora do izbora, praćenom lažnim obećanjima uvijek istih, te ispraznim nadama nepopravljivo naivnih i, napokon, sve dubljim propadanjem u Ništa. Osloboditi se toga usuda znači odvažno podvući crtu, prestati s mikropolitičkim zahvatima, s promatranjem iz žablje perspektive, s kozmetičkim popravcima i pretakanjem iz šupljeg u prazno. Potrebna nam je nacionalna revolucija, potrebne su revolucionarne promjene, sveobuhvatne fundamentalne reforme, mora zaživjeti sve Novo! Takvom rezu, dakako, nisu dorasli olinjali i potrošeni politikanti današnje samoreciklirajuće nomenklature.
PRIJE SVEGA: DRŽAVA.
Većina prijedloga za izlazak iz sadašnjega stanja polazi od gospodarstva. Ali politika ima i mora imati primat nad gospodarstvom; ona uostalom i određuje vladajući gospodarski model. Politike pak nema bez države; a koliko se god nama činilo da imamo državu, dok o Hrvatskoj odlučuju stranci, gospodari, unutarnji i vanjski neprijatelj, dok je hrvatsko pravosuđe u Haagu, zakonodavstvo u Brusselu i Strassburgu, a izvršna vlast posvuda diljem globusa, dok je hrvatsko etničko i povijesno tlo prepolovljeno, dok su nacionalna dobra rasprodana, granice se otvaraju bjelosvjetskim uljezima i stranim narodima i rasama, a ostatci ostataka suverene državnosti tek što nisu dokraja potonuli u EU - o državi ne može biti niti govora.
SPASONOSNE SNAGE.
U njih posve sigurno ne spadaju kompromitirani političari iz zadnja dva desetljeća, bez obzira na stranačku pripadnost. Spas se ne može očekivati od "mladeži", ali ni "stareži": potrebni su nam svima mladenačka svježina i polet, kao i zrela mudrost i znanje. No znanje nije dostatno: država "znanja" skončava iseljavanjem "znalaca" u zemlje u kojima ih se više cijeni te u kojima bolje mogu razvijati svoje sposobnosti. Osobito je nepromišljena doskočica o vladavini "stručnjaka". Stručnjaci su svih profila svakako dobrodošli kao pripomoć zdravoj politici, ali državom moraju vladati stručnjaci druge vrste, muževi politike, nacionalističko-državotvorne elite, samozatajne i asketske, stegovne i poštene, čije napore potiče i usuglašava markantni, karizmatski, tek narodu, Bogu i povijesti odgovorni narodni vođa. Takve je teško iznjedriti na "slobodnim i poštenim" demokratskim izborima. Zato se spasonosne elite u prvoj fazi moraju pozvati na mandat Neba i uspostaviti izvanrednim stanjem vladu nacionalnog spasa (zdravlja, sigurnosti...), prepuštajući narodu da im strogo i pravedno sudi tek nakon što su se predstavile svojim djelima. Da bi narodne elite mogle djelovati spasonosno, potrebne su im velike ovlasti, neometane stalnim izbornim prekidima političkog kontinuiteta te zanovijetanjima i ucjenama koalicijskih partnera, oporbe i izmanipulirane "javnosti". Potreban im je i dostatno dugotrajan mandat, koji bi u našim uvjetima morao iznositi barem 10 godina.
GOSPODARSKI PREPOROD.
Država se ne smije sramiti "miješanja" u gospodarsko, kao niti u druga područja. Gospodarska je kriza tek izvedenica one duhovno-ćudoredne i nacionalno-političke. Gospodarstvo ne će ozdraviti bez dubinskih zahvata. Uz politički primat, ono se mora potpuno preustrojiti na načelima općenarodne solidarnosti, razmjerne autarkije, oživljavanja proizvodnje i poticanja izvoza umjesto sada dominantne trgovine i uvoza. Narodno gospodarstvo mora služiti narodu, a ne lihvarima, tajkunima i profiterima. Pod okriljem države mora se uspostaviti harmonična sinergija rada i kapitala. Rasprodana se narodna dobra moraju nacionalizirati, a poljodjelstvo sustavno obnoviti na ekološkim temeljima (to predpostavlja postupnu revitalizaciju sela i seljačkog stališa). Tek jaka država bit će kadra, strogim zakonima i djelotvornim pravosuđem, stati na put svim oblicima gospodarskog kriminala, na koje brbljivi parlamentarizam sa svojim medijima ne može reagirati doli nemoćnim, plačnim zapomaganjem.
POLITIČKA OBNOVA.
Hrvatska obnova ne može ostati na planu gospodarstva. Hrvatsku naciju valja homogenizirati, osloboditi ju suvišnih i štetnih podjela svake vrste. Potrebno je, prema mogućnostima, postupno prionuti i zaokruživanju hrvatskoga nacionalnog prostora, etničkog, povijesnog i geopolitičkog, jer je nedopustivo da hrvatske granice ostanu rezultat povijesnih presizanja i otimačine naših neprijatelja. Hrvatska mora uspostaviti i suverenitet nad vlastitom poviješću, da o njoj prestanu odlučivati i procjenjivati ju stranci i neprijatelji, sukladno svojim protuhrvatskim probitcima. Hrvatska se mora osloboditi pomodnog utopijskog pacifizma, mora za vlastite potrebe obnoviti svoju poniženu i uništenu vojsku, i mora prestati u neslavnoj hrvatskoj tradiciji slati topovsko meso u tuđe, recimo američke ratove, nepotrebno time kvareći i odnose s velikim islamsko-arapskim svijetom. Hrvatska vojska nema što tražiti u postrojbama Nato-pakta kao produžene ruke američkog imperijalizma. Hrvatska vanjska politika mora biti neutralna, oslonjena na bilateralne odnose sa što većim brojem država, i mora se odreći ulaska u Europsku Uniju, jer dok god ova ostane tehnobirokratska mašinerija za uništavanje zbiljskih naroda, velikih i malih, članstvo u njoj pogotovu za, na žalost malu, Hrvatsku, koja u njoj ne će brojiti ništa osim što će biti adresa za primanje ultimativnih zapovijedi, ravno je nacionalnom samoubojstvu. Unutarnja sigurnost mora se graditi na strogim i pravednim zakonima, ponovnom uvođenju smrtne kazne za najteže zločine, brzim i učinkovitim pravosuđem, povratkom redarstva na ulice hrvatskih gradova, na kojima ljudski život danas vrijedi manje od lule duhana. Obitelj valja obnoviti, odgoj novih naraštaja izvući iz zaborava, i kada sve zaživi, doći će čas i za spontanu demografsku obnovu, bez koje su sva rješenja bespredmetna.
DUHOVNO OZDRAVLJENJE.
Nova država mora svome narodu vratiti samopouzdanje, čast, ponos i dostojanstvo. Svojom snagom, djelotvornošću i autoritetom nova će država morati i moći poraditi na postupnom razgrađivanju ropskog nacionalnog karaktera koji se uvriježio u hrvatskoj narodnoj duši. Morat će stvoriti preduvjete za procvat nove, velike kulture, te za uklanjanje ogavnih naslaga hedonizma, bordelizacije, dekadencije. Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno (Hölderlin, Heidegger), a kineski ideogram wei-ji, kojim se označava kriza, sadrži dva sastojka: "pogibelj" i "prigodu" (izgled za nadvladavanje krize). Činimo što nam je ljudski moguće, a ostalo prepustimo Božjoj svemoći, koja se ne će oglušiti ako iskreno djelujemo pod njezinim okriljem i u dosluhu s njom. Ne zdvajajmo, dakle, ali doista, zadnji je čas!
Split, 28. rujna 2009.
KERUM I MANDIĆ U ST(R)ANKOVIĆEVOJ REŽIJI
Tužna razina neprofesionalnosti i sva bijeda i dvoličnost hrvatsko-srpskog novinarstva došli su do punog izražaja, u dva posljednja gostovanja na državnoj televiziji kod druga Stankovića. Kada je ugostio Keruma ponašao se kao pravi drug i isljednik, bio je pravovjerni i goropadni Ranković, oprostite Stanković.
Na podle, plitke, udbaške provokacije Kerum mu je odgovarao mirno, sabrano, i normalno, makar je zaslužio puno tvrđi, oštriji i bezobrazniji odgovor, jer je prošlo vrijeme kada su hrvatski političari za napredak u karijeri morali ženiti srpkinje. Što Aci još nije jasno. Ugošćujući svoga miljenika jugoslavena Mandića prošlotjedni gordi isljednik Ranković pretvorio se u ulizicu, puzavca i ljigavca Stankovića. Mazio se oko ishlapljeloga gosta, te drhtave spodobe prepune mržnje, kao pudlica. Nije orjunaša ni prekidao, niti zapitkivao, nije se ograđivao niti se čudio, potiho je uživao ali se nije usudio to jasno pokazati svjestan kakve gadarije iznosi njegov uvaženi gost i tzv.vrhunski jugointelektualac.
Samo u Hrvatskoj je moguće da u udarnom terminu i na državnoj televiziji Srbi, Jugoslaveni i orjunaši konstantno pljuju po toj istoj državi. Srbin Stanković dovede Jugoslavena Mandića a za pomoć priključi iz Splita Srbina Bibića zvanog Avala, kako bi zajedno cmizdrili o neravnopravnosti Srba. I to na televiziji na kojoj je i ravnatelj Srbin isto kao i većina urednika i to samo nekoliko godina nakon srpskog genocida u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku… što je isto kao da su talibani zavladali CCN –om ili Palestinci Izraelskom televizijom. Začuđujuće je kako ova država uopće opstaje obzirom koliko je njenih mrzitelja na ključnim i vodećim dužnostima. Dobar dio medijskih uzurpatora, čini se puno i više nego li je Kerum izjavio, iz dna duše mrzi Hrvatsku, Hrvate, apsolutno sve što je hrvatsko, a činu to nekažnjeno i za to su još debelo plaćeni, našim novcem.
Istina nije ugroženima Mandicu, Stankoviću i Bibiću lako živjeti u zemlji koju nikada nisu željeli a još manje voljeli. Velike su to duševne boli, treba razumjeti sve te naše ucviljene i ožalošćene Jugoslavene bez domovine. Samo ih treba napokon prestati plaćati našim novcem za njihovu nagomilanu mržnje. Pokvareni kvazintelektualac Mandić, je kao pravi Jugoslaven u maniri najbolje udbaške škole izbljuvao toliko uvreda, kleveta, laži prema svemu hrvatskome pripremajući se očito za orden Draže Mihajlovića kada uskoro i za stalno preseli u Srbiju. Rigao je zapjenjeni senilni i drhtavi jugointelektualac kako su navodne antisrpske Kerumove izjave produkt:
"nacifašističkog" hrvatskog sentimenta kojeg je uveo Franjo Tuđman».
Nastavio je poznati orjunaš jezikom punim mržnje prema hrvatskom dijelu Splita riječima: "Kerum ne reprezentira Split, on je samo izabran. Predstavlja element Splita, kako kažemo mi građani, vlaški dio. On je građanin iz Muća, predstavlja taj element, teško da bi mogao predstaviti građansku stranku. To bi mogla biti mućka, ili mućkaroška, vlaška stranka, ali ne građanska". Odnarođeni orjunaši još uvijek u Splitu šovinistički, nekažnjeno i javno mrze većinski hrvatski dio Splićana i to smatraju vrhuncem svoje uljudbe, intelekta, poštenja i morala.
Mandić se ovim bljuvotinama legitimirao kao dostojni izvanbračni Smojin nakot. "Nije li šovinistički prozivati doseljenike za stanje u gradu? Zacvilio je u jedno trenutku nesigurni Stanković ustrašen za svoju buduću a i sam zna, nezasluženu plaću, svjestan valjda koliko su obojica pretjerali u uvredama i izljevima mržnje.
Mandić se međutim razgoropadio, udbaškim lažima i uvredama prema zemlji u kojoj živi a koju tako zdušno mrzi: "Kad su Srbi u Tuđmanovo vrijeme izbačeni iz Ustava, trećina ubijena, trećina raseljena, trećina marginalizirana, Pavelić je mogao mirno spavati.( Stidiš li se Bajiću dok ovo slušaš? )Kerum dolazi kao dijete iz Muća koji lane stvari za koje ne zna da su pod stigmom nacističkog vremena. Tuđmanova politika je išla prema tome da riješi srpsko pitanje Srba u Hrvatskoj, isto kao što je Hitler rješavao pitanje Židova", rekao je Mandić, a dodao i da se zalaže za ponovnu suradnju i udruživanje sa Srbima». I ova spodoba govori da Keruma treba zatvoriti.
Do kada ćemo mirno, krotko i ponizno slušati, trpjeti i tolerirati ovakve jugokomunističke i orjunaške klevete i provokacije i to sa državne televizije koju mi financiramo? Da je Hrvatska normalna država ovaj izrod bi bio u zatvoru prije nego pobjegne u Srbiju, St (R) anković bi isti čas dobio otkaz, a glavni ravnatelj Jovo Kuga bi bio smijenjen. Srbi su u ratu nas napali, ali mi smo naravno krivi, jer se to javno ne smije reći, a po Hrvatima se može pljuvati koliko hoćeš, i to na našoj javnoj televiziji. Još orjunaš govori da je Split bliži Beogradu, nego Zagrebu, da je u Hrvatskoj bio građanski rat i da mu je bolje bilo u Jugi, baš krasno. Da li je to za zatvor ili psihijatriju ili smo svi mi koji podnosimo ovakve provokacije za psihijatriju. «Ja sam za udruživanje sa Srbima. Za stvaranje zajedničke države Hrvata i Srba" izjavio je na kraju mudri jugointelektualac.
Ima li netko među tim pustim Bajićevim Jugoslavenima u Državnom odvjetništvu tko će napokon braći po vjeri i oružju koji su okupirali HTV predočiti članak Ustava koji izrijekom brani svaki budući savez sa zločinačkom i okupatorskom tvorevinom bivšom Jugoslavijom?
Je li vrijeme za odgovornost i konačno istjerivanje Rankovića s Hrvatske televizije?
Luka Podrug
Zagreb, 27. rujna 2009.
Kosor se ne može uspoređivati s velikanom Pavelićem
Josip Jurčević o Sporazumu Kosor - Pahor; SD, 25. 9. 2009.
"Na taj način se stiglo do ključne točke, u kojoj je vladajuća koalicija učinila maksimalne napore prema provođenju prijevremenih parlamentarnih izbora. Ta ne misle valjda vladajuće strukture da se i sada može ponoviti 1941. g., kad je Pavelić potpisao Rimske ugovore, s kojima je hrvatski teritorij izručen Italiji a Hrvati otjerani u šumu. Ili, „mudra politika“ na taj način namjerava od rasprodaje sačuvati Hrvatske šume"!?
Držimo da je ovakva Jurčevićeva izjava krajnje nekorektna. Uspoređivati hrvatskoga velikana Antu Pavelića s političkim instant amebama, potpuno je deplasirano. Svaki dobronamjerni političar će Paveliću priznati da je 9. rujna 1943. vratio Dalmaciju pod okrilje NDH, ali ne samo nju nego i Zadar sa svih pet otoka koje su Trumbić i Aleksandar jednostavno i bez ikakve nužnosti poklonili 1920. g. Italiji. Ali po njima je Pavelić imao snage davati, kada nije imao ni jednoga vojnika, a nije imao snage vraćati kada je pod oružjem imao 250.000 domobrana i ustaša.
Ali priznanja da je Pavelić vratio te teritorije ne dolaze ni od koga tko se iole približi političkim jaslama, jer to nije poželjno govoriti. Treba bez zadrške i odmah osuditi sve ustaško, a zaboraviti zlo koje nam je nanijela i prva i druga srpska Jugoslavija, jer se tobože ne treba baviti prošlošću nego gordo gledati naprijed - s Titom. Za sve i uvijek je jedini krivac Ante Pavelić, e nije on nego Srbi. Oni su spriječili da NDH ostane na životu, a isto to su pokušali i 1991. ali bez Rusa i Engleza to nisu mogli učiniti.
Hrvatska onda nije imala ni državu ni vojsku, i Pavelić je napravio taktički potez i potpisao Rimske ugovore, a odmah potom je izjavio da će mu trebati dvije godine da Italijane baci u more, što je i urađeno. Koliko je Tuđmanu trebalo da oslobodi krajinu. Duplo više, ali ga nitko ne optužuje da je dao Srbima trećinu od ZAVNOH-ovske kifla Hrvatske, koja ima tek polovicu teritorija u odnosu na veličinu za vrijeme NDH. Iako je već bio naoružan do zuba Tuđman je 1995. htio potpisati plan Z-4, koji bi Srbima dao državu u državi.
U duhu tih besramnih i kukavičkih osuda koje bez ikakve zadrške zlobno i unaprijed negativno stigmatiziraju hrvatske junake i vitezove, prisjetimo se da su na dan 25. rujna 1931. od strane Aleksandra prvog (i posljednjeg) kako ga je još za života zvao Pavelić, obješeni Ustaše Marko Hranilović i Matija Soldin, a imali su samo po 23 godine. Jesu li i oni ubijeni zbog zločina u Jasenovcu koji se oformio tek deset godina pslije, koji je njihov grijeh. Isti je kao i Ustaša iz 1941. - 1945. samo je taj što su htjeli hrvatsku državu i zato što su je svojim životima do kraja branili.
Dok god bude grijeh i sramota braniti i slaviti svoje junake, ne će biti ni prave hrvatske države. Ova je opet njihova, ali ne će za dugo biti.
Bog i Hrvati Za Dom Spremni! GS-HČSP-a
Zagreb, 27. rujna 2009.
Uhićen Ranko Bokan - Boban zbog dolaska Jadranke Kosor
Člana, Glavnog stožera Autohtone - Hrvatske stranke prava i dragovoljca
Domovinskog rata , Ranka Bokana - Bobana danas u 10, 00 sati, uhitila je
policija u Koprivnici i to zbog raspačavanja letaka protiv predsjednice
Vlade Jadranke Kosor.
Pušten je od strane prekršajnog suda u 18, 00 sati , a od Hitne službe dobio
je potvrdu o vidljivim ozljedama koje su mu počinili djelatnici policije.
Policija je u toku dana napravila pretres stana uz lažni alibi o
posjedovanju eksploziva.
Razlog uhićenja Ranka Bokana - Bobana je dolazak u Koprivnicu, predsjedice
Vlade, Jadranke Kosor, koja je otvorila peti sajam zadruga hrvatskih
branitelja.
Autohtona - Hrvatska stranka prava oštro osuđuje ovaj čin koprivničke
policije, uz upozorenje da je vrijeme totalitarnog režima prošlo. Hrvatska
je danas demokratska država u kojoj svaki građanin ima zagarantirana ljudska
prava. Vrijeme milicije trebalo bi biti prošlost, a ne sadašnjost .
Upozoravamo da svatko ima pravo iznositi svoje političko mišljenje.
Koprivnička policija ponašala se kao da dolazio diktator TITO, pa su zbog
toga uhitili političkog neistomišljenika. Sramota od koprivničke policije
koja ovo političko uhićenje naziva kršenje javnog reda i mira. Autohtona -
Hrvatska stranka prava od odgovornih osoba traži sankcioniranje onih koji su
počinili ovo djelo , a u cilju demokracije, sloboda i poštivanja ljudskih
prava. Zbog ovog čina Ranko Bokan - Boban privatnom će tužbom tužiti
koprivničku policiju .
Bog i Hrvati
Autohtona - Hrvatska stranka prava
predsjednik, Dražen Keleminec
Zagreb, 27. 9. 2009.
SVETA MISA ZADUŠNICA 24. RUJNA ZA HRVATSKE VOJNIKE MUČENIKE
U četvrtak, 24. rujna 2009. godine, u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, služila se sveta misa zadušnica za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.
Ti časnici mučenici su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić
Ove godine nam je, uz sve ostale načine obavještavanja, ovo bolno sjećanje bilo objavljeno i u Večernjem listu, makar je sadržaj obavijesti prethodno trebao ići na odobrenje upravi lista. Bazilika je bila dupkom ispunjena, a sveta misa se služila u koncelebraciji šestorice svećenika, uz usrdno i dirljivo gromko pjevanje marijanskih pjesama Svetoj Majci i Njezinu Sinu Isusu.
Za duše ovih 35 hrvatskih visokih časnika slavili smo svetu misu i molili se da Otac Nebeski, uz žrtvu svoga sina Isusa Krista, koji se u Euharistiji trajno prikazuje Ocu za spasenje svih ljudi, prihvati i nagradi njihove žrtve, žrtve života iz ljubavi za domovinu.
Oni su, kao i mnogi drugi hrvatski sinovi, kao vojnici, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, svojim životima branili svoju domovinu Hrvatsku od mnogobrojnih neprijatelja, koji se nisu mogli pomiriti sa željom i voljom hrvatskoga naroda da ima svoju državu i bude svoj gospodar u svojoj domovini.
Uz mnoge žrtve hrvatskoga naroda tijekom toga strašnoga rata, ni Hrvatska vojska, pred snažnim i moćnim protivnicima nije mogla izdržati. Da ne bi došlo do daljnjeg krvoprolića i razaranja domovine, odlučila je, uz svoje državno vodstvo, kao što znamo, prihvatiti poraz i predati se savezničkim pobjedničkim snagama u Bleiburgu, nadajući se poštivanju međunarodnoga ratnoga prava i Ženevskih konvencija, te humanom postupanju sa zarobljenom vojskom i mnogobrojnim civilnim osobama, ženama, djecom i starcima, jer je hrvatska država i sama bila potpisnica tih međunarodnih dokumenata. No, svi znamo što je se na prevaru dogodilo i da su svi zarobljenici bili prisilno bez oružja izručeni svojim najvećim zločinačkim neprijateljima, koji nisu poštivali nikakva prava i nikakvu humanost. Izvršen je pravi genocid na najgrozniji način nad hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom. O tome svjedoče mnogobrojna stratišta i jame bezdanke duž križnih puteva dugih tisuće kilometara. Nijemi krikovi kostiju naših najmilijih neprekidno, i u današnje dane, u nebo vapiju.
Ovih 35 vojnika, generala i pukovnika, otpremiše zarobljene u Beograd, kako bi nad njima iskaljivali svoju zločinačku mržnju i naslađivali se nad njihovim mukama. Samo u jednome danu, krvavoga 24. rujna, mučenički je život završilo 18 generala Hrvatske vojske. Ostalima muke produžiše na dugogodišnjim robijama, gdje ih je većina, kao što smo već rekli, umrla ili su ubijeni. No, njihove žrtve, kao i mnogih drugih, koji iz ljubavi dadoše živote za domovinu, nisu i ne mogu biti uzaludne. One sigurno, prije ili kasnije, donose svoje plodove. Na njihovim žrtvama i hrabrosti nadahnjivali su se njihovi potomci i u ovom Domovinskom ratu, koji pobijediše istoga neprijatelja i agresora. Uz velike žrtve, ali puno manje nego su one naših predaka iza Drugoga svjetskoga rata, imamo svoju državu i svoju Katoličku crkvu, sa svojom Majkom Marijom i Isusom, koji su uvijek bili s nama i s kojima vječno ostajemo, te s njima uvijek sigurno pobjeđujemo. No, na kraju se pitamo hoće li se ikada tjelesni ostaci ovih mučenika, ubijenih u Beogradu, vratiti u svoju domovinu Hrvatsku, za koju su se borili i za nju položili svoje živote.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Vaše pismo, Pula, 26. rujna 2009.
MOLBA ZA POMOĆ
Hvaljen Isus i Marija!
Piše vam jedna Hrvatica, Biserka Šarić , teško bolesna samohrana majka sa teško bolesnim sinom od 14 god. Prošle godine otkazali su mu bubrezi i živi uz pomoć dijalize svaki drugi dan po 5 sati. Vjera u Boga daje mi snage da prihvatim Filipovu bolest, ali kao majka bole me njegove patnje jer svaki dan mu je sve gore od dijaliza. Kad bi mogla sve njegove patnje i boli preuzeti samo da on ne pati...
Ja također imam presađen bubreg koji mi je dala moja majka. Filip nema tu sreću jer ja mu ne mogu dati a njegov otac nema istu krvnu grupu. Na poslu ne razumiju moju situaciju i psihički me zlostavljaju i ako je to ustanova za zapošljavanje invalida. Ja vas molim ako možete organizirati humanitarnu akciju jer želim da moj Filip dobije bubreg a ovako čekajuči njegovo zdravstveno stanje se pogoršava. Nažalost ovdje u Hrvatskoj se predugo čaka bubreg a čekajuči ljudi umiru. Samo njega imam i on mi je sve. Ne zamjerite molim vas ali treba nam pomoć. Želim vam obilje božjeg blagoslova.
POMOĆU IZBORENOG HRVATI IMAJU IZBOR BIRATI SEBI PREDSJEDNIKA
UZORNA ČOVJEKA PO DJELIMA
Po izborenom imamo izbor birati uzorna predsjednika zbog života - budućnosti.
Ne treba nam se više zaokupljati izjavama "onih" da nemamo izbora, pored realno stvorenih mogućnosti Hrvatima u Hrvatskoj. Ne više prihvaćati, pored mogućnosti izbora, da nam "drugi" antihvati nude slično kao što nam se kroz zadnja stoljeća dešavalo. Stoljećima nismo biranjem odlučivali o svome predsjedniku jer nismo imali izbora. Zašto? Iz sume od najviše skupa deset posto stranaca i koje kakvih hrvatskih građana odlučivalo se ali i dalje odlučuje o predsjedniku Hrvatske što katolički svećenici uglavnom blagoslove dok se devedeset posto Hrvata od ukupnog stanovništva oslanja na katoličke svećenike. Ispada da svjesno ili nesvjesno svećenici, naročito u svjetovnom, suportiraju spomenutu populaciju stranaca od cc deset posto.
Čudno! Slično i danas, nakon što se hrvatski narod žrtvovanjem izborio da ima izbora i da bira, nepozvani bi odabirali predsjednika Hrvatima. Žrtve za slobodnu Hrvatsku nisu ostavile potomcima niti jednu tvornicu iako su se žrtvovali za opće – hrvatsko, što je najbolji način da Hrvati imaju tvornice. Dok su tajkuni - psi rata - po nametnutom scenariju antihrvata i specijalnim ratom uništili hrvatsku privredu. Opet umišljene lude, iz korpusa građana i sinovi antifašista s Kočevskog roga, Jazovke, i . . . koje doista jesu kada ne primijećuju da ih jako prepoznaje 90 posto Hrvata kao Macbethe, koji uz pomoć Dubajića, Bulata. . . kao i prije zauzimaju funkcije i mjesta J. Blaževića, M. Planinc, J. Bilića, V. Bakarića. . . po cijenu već dva milijuna nastradalih Hrvata. Eto sve je očigledno i neka nam to bude opomena zauvijek.
Izborili smo se i od sada birajmo samo uzorne Hrvata za predsjednika države kao i za svaku drugu funkciju. Hrvati ne smiju biti žrtve sredstva javnog informiranja, tj. propagande dirigirane po psihologiji za mase pa da nesvjesno izaberu i potvrde sebi Macbetha, odnosno da Macbeth sam sebe na taj način izabere. To što nam prirede lukave i prljave duše – ruke, pa nesvjesno izaberemo ili pristajemo na izabranog sebi krvnika – za vođu. Njihov stil je već iz navike prešao u tradiciju, a što Hrvatima donosi ugnjetavanje i žalost.
Ova spoznaja nakon izborenog ubuduće treba stvoriti još više samopouzdanja pa iz izborenog, kako smo već rekli, birati za život i svoju budućnost. Nikada više ne izbjegavati angažiranje u politici kao do sada – već sudjelovati aktivno, jer već po propustu svaki Hrvat je grješan.
Neka ovo Hrvatima bude navika koja mora postati tradicija.
Do sada tutori, iz spomenutog korpusa od 10 %, u Hrvatskoj konstantno su odvikavali Hrvate od angažiranja u politici, tj. od vlastite sretnije budućnosti i života. Ubuduće umjesto padati pod sugestije Macbetha, Macbethe treba lustrirati prema potrebi čeličnom četkom, jer pomućeni očito nisu svjesni da se ne mogu očistiti bez pomoći. Toliko drskima i opasnima više se ne bi trebalo dozvoliti da uništavaju Hrvate, ne dozvoliti im da oni u svojim nekim anketama – u tko zna koje države institutima pripremljenim - uvjeravaju u laži, što je oruđe zla i pakleni grijeh. Tko bi to u Hrvatskoj trebao vladati, ako ne iz stvorene hrvatske duhovne vertikale najuzorniji Hrvati po žrtvovanju (djelima i genima). Za nepovjerovati, opet se javljaju neki stranci za pripremljenog predsjednika Macbetha . . . koji su osujećeni u njihovim namjerama pa im preporučujemo da idu u za njih pripremljene magareće klupe. Svi se oni predstavljaju kao meštri i neki tehničari specijalisti. Toliko „nisu spoznali“ da jednom narodu za predsjednika treba mudrac, eto koliko su svjesni, tj. sposobni, a ipak smjelo bi uzeli tu funkciju koja pripada hrabrom mudracu. Hrvati su žrtvama stvorili ovo što imaju, ukupan sadržaj – Hrvatsku, koju bi opet rastakali Macbethi, jer oni su iz škole za nadgradnja tendencioznih stranaca. Oni su meštri i kao nadgradnja naučili mutiti bistru hrvatsku vodu. Dakle, umjesto da se srame što se ponekad čovjek i ponada da će se pokajati oni se i dalje ponose. Nažalost, na to i danas ukazuju njihova djela.
Iz kuta dobra po pozitivnim civilizacijskim mjerilima, zna se da Macbethi nisu svjesni pa ih stoga treba spriječiti, jer bi hrvatski narod teško izdržao još jednog ne lustriranog koji bi se nametnuo, a uglavnom se iz tog korpusa od 10 % kandidiraju za predsjednika Hrvatske. Zato iz svakog sela i grada u Hrvatskoj osviješćeni Hrvati moraju biti svjesni odgovornosti ukoliko djelom ili propustom dozvole ne lustriranim Macbethima da ih prevare i sebe ponovno ustoliče za predsjednika Hrvatske.
A kada je riječ i o demokraciji onda tih deset posto drskih stranaca ne može se više nametnuti Hrvatima u njihovoj Hrvatskoj. Jedino ako će Hrvati mazohistički protiv sebe kao što su morali u prošla vremena kada i kako su okupatori htjeli. Nezaobilazno je da narod mora znati kakvog je roda i poroda potencijalni predsjednik, što je prirodno i normalno za sve narode na Zemlji osim, do sada, hrvatskom narodu, koji nije smio znati kakve i otkuda mu se pripremaju vođe kao što i sada smjeraju repovi okupatora, tj. stranci koji i dalje misle da pomoću propagande mogu izabrati Macbetha. Ako su kriteriji kod svakog naroda na Zemlji da predsjednik treba biti uzor svome narodu po žrtvovanju (djelima) po čemu bi Macbethi mogli konkurirati. U Hrvatskoj dakle, umišljeni padobranci misle i dalje da mogu kao i do sada pomoću „produženih ruku“ vladati narodom kao što je vladao Franjo Josip, Petar Karađorđević i dr.
Za nevjerovati je da se javljaju kao pošast neki „specijalci“ – ekonomisti, argumentom da su antifašisti, a kao egoisti i „vrsni ekonomisti“– uništili su opće u korist osobnog, a sada kao bogati pojedinci, koji nisu marili za opće kandidiraju se za predsjednika Hrvatima. Dalje, „veliki znanstvenici“ nisu svjesni da predsjednik treba biti mudrac koji bi koordinirao znanstvenicima i to kvalitetnima koji su svjesni da mogu raditi ono što najbolje znaju, po sudbini, za opće dobro. Dakle, kriteriji iz doba okupirane Hrvatske ne bi smjeli vrijediti sada kada se bira predsjednik Hrvatske, jer hrvatski narod je izborio i stvorio samostalnu Hrvatsku državu u kojoj samo uzorni mogu vladati, a ne netko iz redova koji bi nam trebali služiti kao opomena, kao pojedinci koji bi se potkrali i htjeli biti predsjednici Hrvatima, i to pomoću nekih asocijacija iz svijeta koje vide vlastite interese.
Možda katolička crkva nesvjesno koči da Hrvati izaberu uzorna predsjednika sebi između 90% katolika kojima brine crkva kao katolička institucija, (pa se priklanja manjini od 10% koji su vladali zadnjih stoljeća, vlastima koje su bile protiv 90% Hrvata, a koji su uvjeravali kako su oni za narod, isto i crkva tvrdi, dok je doista hrvatski narod zadnja stoljeća bio eksploatiran od onih 10% u Hrvatskoj).
Kako to da crkva u Hrvatskoj ne podrži jednog Hrvata po biografiji i djelima Hrvata. Zašto je uvijek do sada upitno da se takav Hrvat izabere za predsjednika i kome polagati račune osim hrvatskom narodu. Kako to da se iskristalizira uvijek predsjednik između 10% građana u zadnjim desetljećima koji su po djelima uglavnom antihrvatski raspoloženi, a crkva ih blagoslivlja kao i njihova materijalna bogatstva također, dok urušavaju Hrvatsku. Dakle, neka doista brižni svećenici u vrhu katoličke crkve u Hrvatskoj potraže odgovor – jer još za sada Hrvati - katolici su poslušni katolici. Gdje je onda problem kada dušobrižnici imaju dobre katolike Hrvate. Možda dolaze ti problemi iz Beograda ili Rima koji određivali hijerarhiju u katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Svakako hrvatski katolički svećenici trebaju preispitati djela i propuste kako bi bili u funkciji zbog života i zadovoljstva Hrvatima, jer u protivnom opet će nastati teška vremena za Hrvate.
Dr. sc. Ilija Barjašić, Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj - ŽIVOT
Nenovinski pisac obično mnogo misli, pa nešto malo napiše, a novinski mnogo toga napiše, pa tek onda stane o tom misliti, ako se nad tim uopće zamisli.
Tomislav Ladan
Zagreb, 23. rujna 2009.
Otvoreno pismo kardinalu Josipu Bozaniću
Zagrebački Nadbiskup Kardinal Josip Bozanić!
Poštovani nadbiskupe Kardinale J. Bozaniću!
Sada pred Vaše političko hodočašće na jasenovačke prostore kao i u sami radni ratni logor NDH Jasenovac željeli bismo Vam skrenuti pozornost na neke pojedinosti toga političkog hodočašća u najkraćim napomenama...
Zanimljivo je da J. B. Tito kao skoro pedesetogodišnji vladar na ovim jugo prostorima niti jednom nije posjetio taj toliko izvikani ratni logor NDH. Vjerojatno da i sami razmišljate o tome. A mi vjerujemo da to nije činio samo zato što je znao da je taj logor pretvoren u najveću laž ovih prostora. U njemu su se rapidno umnožavale žrtve s godinama koje su odmicale. Tako su satanski jugomonstrumi došli do brojke od milijun i pol pobijenih Srba u Jasenovcu. To sve da bi se Hrvate prikazalo genocidnim narodom, što se i sada želi činiti.
A činjenice govora da je kroz Jasenovac tijekom NDH prošlo nešto preko 18 tisuća onih koji su se suprotstavljali obnovi Države Hrvatske nakon 839 godina. U Jasenovcu nitko nije bio a da nije bio evidentiran.
Nitko nije kažnjen smrću a da mu nije dokazana antidržavna djelatnost. Nitko nije kažnjen bez suda!
Za razliku od četnika i partizana koji nisu imali nikakve ratne logore jer su sve zarobljene i njima nepoćudne masovno ubijali i bacali u jame Jazovke, kako tijekom rata protiv NDH što je nastavljeno genocidom poslije NDH. Ratni logor Jasenovac nije prestao dolaskom partizana. Dapače tek onda je u Jasenovcu počelo masovno ubijanje hrvatskih zarobljenika s Bleiburga bez suda. Tisuće tih zarobljenika s "križnoga puta" poubijano je bez suda i njima su popunjeni ratni rovovi po tome i oko toga logora.
To je jedan od glavnih razloga zašto J. B. Tito nije htio hodočastiti hrvatskim žrtvama Jasenovca. Zato je Vaše političko hodočašće u Jasenovac pod Mesićevim prijetnjama katoličkim križevima i Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Tako većina katolika Hrvata doživljuje Vaše političko hodočašće u Jasenovac.
Zato budite krajnje prisebni pri tamošnjim izjavama i ponašanjima. Kako ćete se moliti za one koji su bili protiv Boga a posebice Katoličke Crkve u Hrvata koji su poubijali preko šesto šezdeset posvećenih osoba Katoličke Crkve u Hrvata i koji su iskažnjavali par tisuća svećenika na čelu sa Blaženim Kardinalom Stepincem!
Hrvatski narod su masovno ubijali, zatvarali, proganjali sve do kraja Domovinskoga rata.
Želi se Hrvate zavaditi i sa vlastitom Katoličkom Crkvom kako bi se što lakše uništilo hrvatski narod u vlastitoj domovini Hrvatskoj!
S poštovanjem
Savjet Slobodne Hrvatske
Mate Ćavar
hcsp.hr, Zagreb, 21. rujna 2009.
Zašto je ubijen Ante Paradžik?
18. obljetnica ubojstva
Oko stotinjak pravaša iz HČSP-a, HSP-a i A-HSP-a obilježilo je na Mirogoju, pokraj groba Ante Paradžika, 18. obljetnicu njegove smrti. Prigodnim govorima okupljenima su se obratili redom; Dražen Keleminec, Josip Miljak i Danijel Srb. Sukus njihovih govora jest taj da je Paradžik ubijen od hrvatske ruke, ali ruke hrvatske udbe i Tuđmanovih najbližih, nelustriranih i s nama lažno pomirenih, pobočnika.
. . .
Dana 21. rujna 1991. oko 22 sata, vraćajući se s tribine iz Križevaca, na zaustavnom punktu u Sesvetama ubijen je Ante Paradžik, tada u funkciji dopredsjenika HSP-a.
Do danas nisu rasvijetljene okolnosti pod kojima se dogodio taj zločin, koji nipošto ne može biti slučajan. Kada na takav način strada osoba koja je jamčila čvrstu i pravu pravašku politiku, onda to otvara niz pitanja. Dodatnu zabunu u cijeli slučaj unosi informacija koju su dobili policajci na punktu, a to je da im se u ladi nivi približavaju martićevci.
Danas s povijesne distance od osamnaest godina možemo sa sigurnošću ustvrditi da pucanj u Antu Paradžika, nije bio samo pucanj u njega, nego pucanj u Hrvatsku kakvu je on htio, koju smo svi mi htjeli, ali koju zahvaljujući nelustriranoj Tuđmanovoj kamarili nismo uspjeli ostvariti. Atentat na njega je označio da jugokomunistički, antihrvatski i udbaški kadar kojemu je Tuđman povjerovao i ostavio ga oko sebe, polako preuzima konce u svoje ruke, te da će svim sredstvima onemogućiti stvaranje i očuvanje Hrvatske za kakvu se zalagao Paradžik.
Tuđmanova je najveća zabluda i pogrješka bilo vjerovanje u pomirbu, što je u praksi nemoguće provesti, jer se suprotstavljene ideologije, antihrvatska i prohrvatska pravaška, ne mogu miriti jedna s drugom. A još je veću pogrješku učinio eliminacijom svih domoljubnih snaga iz svoga okružja i postavljanjem listom udbaškoga kadra na sve važnije funkcije u državi.
Tu je Paradžik došao u direktan sukob s tim ljudima koji su samo čekali zgodu da ako baš ne mogu spriječiti stvaranje hrvatske države, da nam maksimalno zagorčaju život zbog toga što hoćemo državu. Najbliži tadašnji Tuđmanovi suradnici predvođeni udbašem Mesićem, odgovorni su za ubojstvo Ante Paradžika. Umjesto opravdane osvete Hrvata nad udbaškim zlotvorima i koljačima, nama se opet dogodilo da se ubijaju samo Hrvati poput Paradžika, Mira Barešića, Blaža Kraljevića, Ludviga Pavlovića…
Zbog politike koja je nakon toga uslijedila, Hrvatska je danas umjesto sretnoga mjesta za život pretvorena u zemlju koju vode oni koji ju ne vole, koja je na rubu bankrota, zemlja nezaposlenih pa čak i gladnih ljudi.
Braćo pravaši, imamo li mi pravo sve ovo mirno promatrati a uz to još i razjedinjeni. Dakako da nemamo. Stoga da bi se odužili našemu mučeniku Anti Paradžiku, udružimo se i vratimo pravaštvo tamo gdje mu je mjesto, još nije kasno.
Pravaštvo je jedna i jedinstvena politička misao, koja se ne može tumačiti ovako ili onako, kako se komu prohtije, pa mu tako ne treba ni toliko stranaka.
Hvala i slava Anti Paradžiku, zbog čistoće njegovih ideala koje nam je ostavio i koji nas itekako obvezuju da ustrajemo.
Laka mu hrvatska gruda – s nama je!
Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!
Josip Miljak
Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede.
Konfucije
Zagreb, 21. rujna 2009.
HČSP, HSP i A-HSP
Pozivamo pravaše na obilježavanje 18. godišnjice mučkog ubojstva dopredsjednika HSP-a i istinskog baštinika Starčevićanstva, Ante Paradžika, dana 21. rujna 2009., s početkom u 11,00h, ispred groba, na groblju Mirogoj u Zagrebu. Okupljanje je u 10,30h, kod glavnoga ulaza u Mirogoj.
Izaslanstva HČSP, HSP i A-HSP, položit će vijence i zapaliti svijeće, a čelnici navedenih stranaka: Josip Miljak, Danijel Srb i Dražen Keleminec održati će prigodne govore na grobu hrvatskog mučenika.
Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!
ANTE PARADŽIK
Gospodin ANTE PARADŽIK, dipl. iur., svojevremeno predsjednik Saveza studenata Hrvatske godine 1971. u vrijeme Hrvatskog proljeća i demokratskog bunta protiv jugokomunističkog unitarizma, osuđen kao nevin čovjek od titoističkog totalitarnog režima na montiranom političkom procesu na zatvorsku kaznu koju je u cijelosti odležao, politički uznik savjesti u Titovoj Jugoslaviji, kritičar komunizma, demokrat i hrvatski rodoljub, suprug i, u trenutku smrti, obiteljski otac troje maloljetne djece, suobnovitelj i na demokratskom pravaškom saboru 1991. izabrani dopredsjednik Hrvatske stranke prava, i ratni načelnik oružanih Hrvatskih obrambenih snaga u obrani protiv velikosrpske agresije 1991. godine na Republiku Hrvatsku, organizator hrvatske obrane, hrvatski branitelj i vitez ubijen 21. rujna 1991. godine, usred velikosrpske agresije, od domaće ruke u organiziranom političkom atentatu, kao jedan od vodećih oporbenih političara u Republici Hrvatskoj, kao zagovaratelj hrvatske državne nezavisnosti na cjelokupnom povijesnom i etničkom području hrvatskog naroda, kao privrženik demokraciji i slobode, i kao jamac sretnije budućnosti hrvatskog društva, hrvatske mladeži i dostojanstva i suvereniteta hrvatskog političkog naroda.
Vjernik u Boga Ante Paradžik, dosljedni starčevićanac, zagovaratelj tolerancije ili snošljivosti, borac za ljudska prava, poglavito kao pravnik koji se bavio socijalnim radom i pomagao socijalno ugroženim osobama, publicist, vrsni politički retoričar, ubijen je na kontrolnoj točci hrvatske policije u Sesvetama kraj Zagreba, na radnom mjestu, vraćajući se sa stranačkim kolegama s jednog skupa Hrvatske stranke prava.
Posljednji govor Ante Paradžika u Križevcima
Kritike i optužbe hrvatske vlasti
Piše: Ottone Novosel
Dopredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik posljednji put je govorio u subotu uvečer u Hrvatskom domu u Križevcima na tribini svoje stranke. Ona je održana umjesto najavljene izborne skupštine ogranka HSP u Križevcima., a pozivima se odazvalo stotinjak građana, potencijalnih članova, simpatizera i radoznalaca.
Osim Paradžika, u radu skupa sudjelovao je i Ivica Oršanić, tajnik Hrvatske stranke prava iz Toronta koji je prisutne upoznao sa spremnošću Hrvata u Kanadi da moralno, materijalno i osobno pomognu hrvatsku oslobodilačku borbu. Oni su već poslali prvu pomoć u opremi vrijednoj dva milijuna dolara. Prema njegovim riječima, na poziv Hrvatske odmah bi se odazvalo oko 250.000 mladih Kanađana hrvatskog porijekla, voljnih da se i sami priključe hrvatskim obrambenim snagama.
PASIVNOST JE IZDAJA:
Govoreći o programu Hrvatske stranke prava, Ante Paradžik je naglasio da je to najhrvatskija i najstarija stranka čiji su članovi bili najveći hrvatski rodoljubi, a da su sve druge današnje stranke umjetne i s izmišljenim imenima. Usporedivši Antu Pavelića i Franju Tuđmana, Paradžik je Pavelića nazvao velikim strategom i rodoljubom koji je stvorio hrvatsku državu., dok je Tuđman za njega koljebljivac. Komuniste je, pak, nazvao izdajicama hrvatskog naroda. Usporedivši 1941. i 1991. Paradžik je rekao da treba slušati Tuđmana, jer ga je hrvatski narod demokratski izabrao i ukoliko on pozove na opći ustanak, hrvatski mu se narod dužan odazvati da brani hrvatsku državu svim sredstvima. Onaj tko je neće braniti, izdajica je i zločinac, rekao je Paradžik nazvavši izdajom i pasivnost u obrani.
Hrvatska nije gubila ratove, ona je gubila u miru, pa ni ovaj rat nećemo izgubiti, premda ćemo ga dobiti uz puno žrtava, napomenuo je Paradžik riječima da će hrvatska država ponovno uskrsnuti. On je pritom pozvao Hrvate da se ujedine u jednu jedinu - Stranku Hrvata, a sve ostale mogu biti - Stranke izdajica. Sve hrvatske stranke trebale bi zaboraviti na svoje ideologije da ujedinjene pobijede velikosrpsku ideologiju, tu najzločestiju organizaciju, koja je stvorena radi toga da uništi Hrvate.
Kad pobijedimo vanjskog neprijatelja, onda ćemo inicirati unutarnju hrvatsku revoluciju, podijeliti se, podijelit ćemo kičmu, pa će i hrvatski izdajnici morati platiti ceh, zašto smo mi toliko izginuli, riječi su Ante Paradžika. Sadašnju hrvatsku vlast Paradžik je nazvao komunističkom i boljševičko - generalskom, optuživši da je većina ministara u hrvatskoj Vladi radila za KOS i UDB-u.Tko je god bio veći komunist, udbaš, kosovac, dobio je kod nas ministarsko mjesto, rekao je Paradžik na križevačkoj tribini pozvavši narod da se osvijesti uz povijesno pomirenje nekadašnjih ustaša, domobrana i partizana.
Paradžik je ujedno optužio za izdaju, pogotovo na ratom najviše pogođenim područjima u Hrvatskoj, tamošnje stare strukture policije, teritorijalne obrane, sudstva i tužilaštva. Tribina Hrvatske stranke prava završena je u subotu oko 21 sat, a potom je Paradžik sa suradnicima krenuo put Zagreba osobnim automobilom ... (Vijesnik, 23. 09. 1991.)
Vaše pismo, 19. rujna 2009.
Progon dr. Esada Mujkanovića
Bissmilahi rrahmani nirrahim!
Točno prije dvadeset godina, ljeti 1989., kada se Milošević već utvrdio na vlasti, počele su u tzv. Hrvatskoj srpske provokacije, kao uvod u krvavi rat. Prve incidente su izazivali srbijanski turisti, i tada, kao i sada, svi su "novinarčeki" u tzv. Hrvatskoj bili na strani srpskih čarkara-akindžija. Najdalje je u obrani četništva otišao predsjednik općinske skupštine Šibenika (danas gradonačelnik) stanoviti SAŠA BARANOVIĆ, partzizanski sin, koji se zaputio u Smederevo da se ispriča "ugoženim srbijanskim turistima od povampirenog ustaštva". Od tadašnjih novinarčeka najveću podršku srbijanskim provokacijama davale su "novinarke" SD, notorne DAVORKA BLAŽEVIĆ i JORDANKA GRUBAČ.
Izgleda da je počeo "novi krug krvavih srbijanskih ratnih igara" jer se u pusićko-milanovićevsko-mesićevoj "Hrvatskoj" nije od onda ništa bitno promijenilo, da bi neke stvari postale još gore.
Nakon prošlogodišnjeg provokativnog posjeta tzv. Hrvatskoj beogradskog četnika Aleksandra Vučića, tada člana Šešeljeve Radikalske stranke, broj srpsko-četničkih incidenta u tzv. Hrvatskoj se vidno povećao. Na isti način prije dvadeset godina slični icidenti su bili uvod u krvavo četničko-srpsko-komunističko divljanje koje je dovelo do klanja na stotine tisuća ljudi, Nesrba, i neviđena razaranja. Izgleda da se povijest ponavlja. Isto kao i 1989. novinari su na strani srbo-četnika, ili su "neutralni".
Da, prilikom posjeta četnika Vučića Dalmaciji, njega su štitile brojne "hrvatske" redarstvene snaga ministra Karajanka, bivšeg titinog nastavnika marksizma i općenarodne obrane.
Najnoviji incident su izveli četnici iz Vrhovina koji su doveli pijanog i prežederanog lokalnog četnika na Hitnu pomoć u Otočac. Žrtva vrhovinski četnika i zagrebački novinara je domaći liječnik Esad Mujkanović. Odmah je usplahiren dojurio zagrebački četnik-novinar Rade Jarak i potresenim glasom je izvijestio o napadu liječnika Mujkanovića na "nevine srpske civile".
Naravno, ni jedna riječ da se rekla u obranu nesretnog Mujkanovića, da ga se pusti da kaže svoju verziju, da ga se pusti da se brani. Zagrebački novinari samo su na strani četnika - kao i obično! Za sada Mujkanović ima sreće da ga ne proguta noć ili kakva kraška jama u okolici Otočca.
Idući dan je odmah dojurio usplahireni bivši gospićki skojevac, trenutni ministar Dado, i (za sada) suspendirao nesretnog Mujkanovića iz dežurstva na hitnoj pomoći, iduća je faza otkaz. Faberizirana milicija je podnijela doktoru Mujkanoviću kaznenu prijavu za napad na "nevine srpske civile".
Što je idući korak? Hoće li ga otpustiti s posla i "vratiti" u Bosnu, hoće li ga osuditi na zatvor, hoće li ga zaklati, hoće li poginuti u "saobraćajnoj" nesreći? Izbor je velik.
Nikada nije mogao sanjati bolesno ambiciozni gospićki medicinski tehničar Darko Milinović da će steći toliku moć. Kada mu se nije radilo kao rendgen-tehničaru, partija ga je poslala na studij medicine, kao svog vjernog kadra. U Agramu je i postao karataš, u slučaju da treba braniti nevine srbe od "povampirenih ustaša". No u svojoj Jugi nije mogao doći do izražaja pored domaćih pravovjernih gospićkih srba. U međuvremenu je postao katolik i Hrvat i konačno je došao u poziciju da sudi drugima.
Dokle!
Poslije nekoliko dana stanke, agramerska televizija (ovaj put je milicija dala zadatak NovojTV) NOVA je pokrenula pravi srpskočetnički progon nesretnog Mujkanovića. Deset minuta je posvetila četnicima iz četničkog brloga Vrhovine koji na pasja kola optužuju Mujkanovića što je sve radio. Čak je jednu babetinu - kaže - i zmija ujela, a on "nije hteo da dadne lek". Nu! I nesretni doktor Mujkanović je morao pobjeći u Bosnu. A nitko od hrvatskih kukavelja mu nije stao u obranu. Sramota!
I pišu peticije da mu se dade otkaz, da ga se zakolje, što li? Očito su se četnici osilili, osjetili su da je ponovno došao njihov trenutak za novu akciju.
Ali, neka se pripaze, 1990. su bili daleko jači i nisu uspjeli, a sada im nema JNA, nema im njihove milicije. Ova milicija, da se razumijemo, je ogavna ali ipak nije ona jugoslovenska.
I zato, neka se pripaze, neka uživaju u kućama koje im je izgradio poklani i opljačkani hrvatski narod, neka uživaju što nitko od njih nije suđen, i neka ne vuku mečku za rep. Nadam se da je tako!
U Perušiću, rujna 2009.
Jusuf Ali abu Hasan ibn Jusuf El-Hakiim, Imam perušićki
Slobodna Dalmacija, 16.09.2009
Zajednička tiskovna konferencija Autohtone - Hrvatske stranke prava i Hrvatske čiste stranke prava
- Neprimjereno velik medijski interes za stranku gospođe Ruže Tomašić koja uopće ne postoji nas navodi na zaključak da su elektronski mediji koji podupiru vladajući HDZ odlučili doprinijeti razbijanju pravaškog korpusa i to u trenutku kad je ujedinjenje svih stranaka prava postalo vrlo izgledno – rekao je predsjednik Autohtone - Hrvatske stranke prava Dražen Keleminec dodajući kako je nemoguće registrirati stranku s imenom doktora Ante Starčevića, jer bi za to trebao pristanak obitelji Oca domovine čiji pripadnici nisu među živima.
– Stranku s istim tim imenom je sredinom devedesetih pokušao utemeljiti Dobroslav Paraga, pa mu nije pošlo za rukom – nastavio je Keleminec napomenuvši kako Sabor A-HSP-a nije bio medijski pokriven uz objašnjenje da se radi o izvanparlamentarnoj stranci. – Gospođa Tomašić sada doslovno iskače iz paštete premda nema nikakvu, a kamo li parlamentarnu stranku – naglasio je čelnik autohtonih pravaša, prisjetivši se kako ga je tadašnja potpredsjednica HSP-a prozivala kad je napadao istog Đapića kojega ona posljednji dana razapinje.
– Najbliži suradnici Ruže Tomašić su u stranku došli 2005. a ona u medijskim istupima izražava sumnju u naše pravaštvo, premda smo u toj političkoj opciji već osamnaest godina – poentirao je Keleminec.
- Naše dvije stranke su se odlučile približiti, a računamo i na potporu HSP-a kad odstupi njihov predsjednik Anto Đapić – rekao je Josip Miljak predsjednik HČSP-a dodajući kako bi se njihovom zajedničkom nastupu na parlamentarnim izborima u teoriji mogla priključiti i stranka Ruže Tomašić, premda je to u praksi teško očekivati.
Ante Podrug
Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i otkrio da je život služenje.
Dao sam se na služenje i spoznao da je služenje radost.
Tagore
www.otvoreno.ba, 14. rujna 2009.
Zar da smo poubijali sami sebe?
U Uzdolu, pokraj Prozora, obilježena je 16. obljetnica zločina kojeg su počinili pripadnici Armije BiH 1993.godine ubivši 29 hrvatskih civila, uglavnom staraca i djece, i 12 vojnika HVO-a.
Svetu misu je predvodio apostolski nuncij u BiH Alessandro D'Erico. U svojoj propovijedi je istaknuo kako je zaborav teško očekivati ali da je naglasak na potrebi izgradnje boljeg sutra, u Uzdolu i cijeloj Bosni i Hercegovini.
Molimo za svjetlost prosvjetljenja kako bismo mogli ovo prihvatiti u perspektivi kršćanske vjere. Ovaj teški trenutak s kojim se suočio kršćanski Uzdol je dodatni teret u cijeloj povijesti Uzdola, ustrajnog u vjeri¨, istaknuo je papinski nuncij.
Podsjetio je također kako za taj zločin još nitko nije odgovarao. Upravo zbog toga se Uzdol osjeća prepuštenim samom sebi, ističe uzdolski župnik don Miljenko Džalto.
Gdje je taj sud Haški, gdje je ta vlast Bosne i Hercegovine, Federacije, županije. Zar da smo poubijali sami sebe?¨, pita se don Miljenko. U isto vrijeme poručuje kako je Uzdol već odavno oprostio, jer to¨ Isus od nas traži¨.
Uz obitelji žrtava i mnoštvo vjernika iz općine Rame-Prozor na svetoj misi su bila i brojna druga izaslanstva.
www.uzdol.com
Stradanje župe Uzdol u ratu 1992.-1994.
Popis i životopis civila pobijenih u masakru na Uzdolu od strane pripadnika Armije BiH, 14. rujna 1993.
Na osnovu zapisnika u Prosekturi Kliničkog centra Split, sačinjenog dana 17. 9. 1993. prilikom vanjskog pregleda tijela, smrtno stradalih 14. 9. 1993. nazočni: mr. sc. dr. Šimun Anđelović, sudski vještak, prim. dr. Jakša Ivanović, sudski vještak, Ivan Ćapina, pomoćnik vještaka, Boro Katavić, pomoćnik vještaka, Mile Čondić, pomoćnik vještaka, Ante Dadić, pomoćnik vještaka, Milan Stamenov, pomoćnik vještaka, Ivica Rubić, fotograf, Željko Jović, fotograf, Smilja Vuko, zapisničar, Nada Ćapina, pomoćnica, Vera Bašić, pomoćnica,Ankica Jelaska,pomoćnica.
Ustanovili su da je:
STJEPAN ZELIĆ (2. 1. 1983. – 14. 9. 1993.)
Na sebi imao; šareni vuneni džemper, crvenkasto plavkaste boje, te donje gaćice bijelo-plave. Imao strijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja.
Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol, s mamom Ružom i sestrom Marijom, na cesti Zelenike – Bobari. Učenik je četvrtog razreda i najmlađi u obitelji. Još prije rata Stjepan je ostao bez tate Joze, koji iznenada umire. U ratu stradao mu je i brat Ivan, 24.1. 1993. Obiteljsku kuću i gospodarske zgrade obitelji Zelić muslimani su spalili. Stjepan je pokopan najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine u Memorijalni centar na Uzdolu.
MARIJA ZELIĆ (2. 9. 1980. – 14. 9. 1993.)
Na sebi imala ljubičastu majicu kratkih rukava, crne duge gaće, bijelu majicu na naramenice i donje gaće. Ima prostrijelne rane prsnog koša s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja; te krvne podljeve i oguljotine na koži lijevog oka i na licu s lijeve strane.
Marija je poginula na istoj cesti, Zelenike – Bobari, kao i brat Stjepan te mama Ruža, bježeći polugola. Marija je još prije rata izgubila tatu Jozu, a u ratu 24. siječnja 1993. brata Ivana koji je poginuo u Uskoplju. Marija je bila učenica šestog razreda osnovne škole na Uzdolu. U zoru, 14. rujna 1993., petstotinjak metara od kuće, na putu zajedno s bratom i majkom muslimanski ekstremisti ubili su malu Mariju. Sahranjena je najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena u Memorijalni centar na Uzdolu.
JADRANKA ZELENIKA (8. 1. 1981. – 14. 9. 1993.)
Na sebi imala crvenu tutu; crvenu sportsku trenirku, dugih rukava, s natpisom sprijeda; te plavu majicu kratkih rukava; crne sportske gaće; crni kožni remen; bijelu potkošulju i bijele gaćice; imala veći broj prostrijelnih rana, koje su nastale djelovanjem projektila, ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.
Jadranka je rođena na Uzdolu, u zaseoku Zelenike, od oca Kazimira i majke Marice Stojanović. Pohađala je peti razred pučke škole. Bila je veselo i drago dijete. Posebno je voljela djeda i baku. Bila je nerazdvojna od njih. Iako je cijela obitelj izbjegla u Prozor, Jadranka se vraća s djedom i bakom na svoj Uzdol. Rano ujutro 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti ubili su i djeda i baku i malu Jadranku u obiteljskoj kući. I Jadranka i djed Ivan i baka Ruža, sahranjeni su na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.
JELA DŽALTO (5. 6. 1950. – 14. 9. 1993.)
Jela je rođena na Uzdolu od oca Martina Stojanovića i majke Anice Zlatić. Dana 10. listopada 1975. udaje su na Uzdol, u zaseok Bobari, za Stipu Džalto zvanog “Džaja”. S mužem Stipom rodila je troje djece, kćer i dva sina. Džaja je radio u Austriji, a Jela je živjela u Bobarima odgajajući djecu. Bila je radišna žena. Prije rata izgradili su novu kuću i štalu. Početkom rata, zbog provociranja MOS-a iz Hera, Jela s djecom silazi u Rajiče i nastanjuje se u kuću Pere i Anice Prskalo. U ranu zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti opkoljavaju kuću. Jela se povlači u potkrovlje. Muslimanski ekstremisti zapalili su kuću u kojoj je izgorjela Jela. Zahvaljujući prisebnosti, Jelina sestra Sofija Stojanović uspjela je s dvoje Jeline djece pobjeći iz zapaljene kuće. Brzo su zarobljeni i odvedeni u podrum kuće Slavka Mendeša. Zahvaljujući brzom protuudaru HVO-a ostali su živi. Zemni ostaci Jelini nisu poslani na obdukciju u Split nego su pokopani najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.
Propovijed gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića u Boričevcu na proslavi Male Gospe
Draga braćo i sestre!
Svaki put kada sam išao na slavlje u Boričevac s jedne strane bilo mi je drago što ta stradala župa bar povremeno oživi, a s druge strane osjećao sam neku tjeskobu. Kako naći utješnu riječ za ljude koji su se samo bijegom s vlastitog ognjišta spasili, koji su izgubili svoje roditelje, braću, sestre, djecu, čija su kuće popaljene, groblja razrovana, crkva spaljena i uništena? Tu muku imao sam pripremajući se i za današnji slavlje.
Ona je bila tim veća što sam upoznat da su Boričevljani u novije vrijeme zadobili novu ranu jer neki i danas podržavaju kult prve puške koja je ovdje bila uperena na sve što je hrvatsko i katoličko, koja je bila protiv svake hrvatske države. Tako, naime, Boričevljani tumače inicijative da se obnavlja spomenik onima koji su uništavali njihovo mjesto. Možemo li naći lijeka za tu novu ranu, naći odgovor na tu novu muku?
Svakako možemo, ali nipošto tako da mi sanjamo o osveti i nasilju, da mi širimo kult neke naše slične puške. Odgovor je da širimo kult križa. Tim više nam se ta tema nameće pred blagdanom Uzvišenja Sv. križa.
To je važno i za vas koji ste proživjeli strahote, ali i da dademo pravo usmjerenje ovoj mladeži koja danas pristupa sakramentima sv. krizme i sv. pričesti.
Najprije želim reći da Boričevljani imaju pravo na punu istinu o stradanju njihova mjesta i ljudi. Pritom također želim istaknuti da ova država na razne načine pokazala svoj odmak od kulta ovdašnje prve puške; pa i time što je pristupila obnovi ove crkve. Moramo također biti svjesni ograničene vrijednosti političkih prosudbi. Dakako, takva je i moja kada na taj teren stanem.
Mi kao kršćani trebamo biti svjesni da put spasenja i duhovne obnove čovječanstva ide preko križa, preko patnje pravednika.
Doista ne vidim odgovora ako križ Kristov uklonimo. Ako križ nema vrijednosti, onda ćemo tražiti svoju priliku da se osvetimo. To ne smije biti naš odgovor. Tko tako reagira nije upoznao Krista. Kada bi postojao neki bolji put, put mimo križa, zacijelo bi ga Isus Krist izabrao, a ne bi prihvatio križ. No da bi naš križ bio spasonosan treba sličiti na onaj Kristov. On je nevin trpio. Po kršćanskom učenju već je to spasonosno.
U kršćanski kalendar uvrštena su i nevina djeca koju je Herod iz mržnje pobio. Još je, dakako, uzvišenije kada se trpljenje dragovoljno prihvati za spasenje drugoga. Zar nije bilo mnogo nevine patnje za vrijeme stradavanja Boričevca?
Jučer smo na Udbini proslavili Dan hrvatskih mučenika. To su nevino stradali, oni koji su svoje živote izložili i založili za život svoje braće. Tu je ta sličnost s Kristovom patnjom. Sve što ima u korijenu nasilje, bahatost, nije moralna i kršćanska vrijednost makar završavala s pobjedom. Slabi i nezaštićeni makar bili odbačeni i vrijeđani doprinose dobru čovječanstva i onda kada su u ovom svijetu poraženi.
Znam da je to tvrd govor. No ovdje se ne možemo zadovoljiti s laganim rješenjima jer je riječ o životu i smrti.
Ovdje su živjeli mali ljudi koji nikome nisu ni mogli biti prijetnja. Teško je odgonetnuti zašto su za zaštitnicu uzeli Malu Gospu. Činjenica da su tri najugroženije župe u našoj biskupiji uzele sebi za zaštitnicu Malu Gospu. To su župe Boričevac, Bunić, Palanka. I sve tri su u drugom svjetskom ratu uništene jer su bile u okruženju ljudi koji su vjerovali u korisnost i opravdanost sile i nasilja. . Doživjele su sve te tri župe sudbinu malenih i nezaštićenih.
Je li sudbina malenih i nezaštićenih uvijek i u svemu pogubna? Nije! To sam već rekao kada sam govorio o Kristovom trpljenju. Sada ću pokušati to pokazati i na nekim primjerima iz naše kršćanske i hrvatske prošlosti.
1. Uzmimo najprije primjer sv. Franje. On je pred 800 godina utemeljio franjevački red. Svećenici toga reda već dulje upravljaju i ovom župom. Franjo je namjerno uzeo za sebe naslov manjega, mlađega, tj. manje zaštićenog brata. Zato se franjevci nazivaju mala braća. Manji i mlađi uvijek treba paziti što govori veći i stariji. Stariji se može na mlađega izvikati, dok mlađi takvo pravo sebi ne može priuštiti. I kada dobije udarce, ne smije jednako uzvratiti. Ali ako se pitamo kod kojega se od njih, jačega ili slabijega, može lakše razviti zdraviji i bolji osjećaj za pravdu, za jednakost, za slobodu? Jasno je da je tu u prednosti onaj manji i slabiji. To znači da su takvi pravo bogatstvo čovječanstva.
2. To što vrijedi za pojedince, vrijedi i za veće skupine i narode. Zar ne gledamo svakim danom bahatost velikih na svjetskoj sceni? Teško je njima prihvatiti da su jednaki drugima. Oni su uvijek jednakiji, kako bi rekao Orwell. S druge strane vidimo gdje je među katoličkim zemljama kršćanstvo najjače: u Irskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj. Dakle, upravo u onim narodima koji su poput mlađe i nemoćne braće bili podvrgnuti nepravednoj nadmoći većih. Papa Ivan Pavao II. isticao je da od tih naroda može očekivati da pomognu kako bi Europa spasila kršćansku dušu. U toj svjetovnoj podređenosti i slabosti bile su brojne prednosti za duhovni rast.
Zato su spomenuti narodi pravo bogatstvo Europe.
3. Zar nisu vrijednost koju trebamo ugraditi u svoju memoriju (podići im spomenik) žrtve Ivezića u selu Brotnji koje su najprije mučili pa još žive pobacali u jamu Golubinjaču? Među njima je i seoski guslar Luka Ivezić, starac od 82 godine, kojega su zločinci prethodno natjerali da im svira; ili dijete Jure Ivezić od tri godine. Za boričevačkog župnika Vladimira Stuparića, imamo naznake da je u svojoj 37 godini morao sam sebi kopati grob u kojega su ga zločinci poslije bacili. No, koje li tragedije? Ne znamo ni gdje je to bilo!
Crkva je uvijek stavljala težište na nevinu patnju u kojoj vidi vrijednost koja se pamti. Dakako nije bilo moguće ne uočiti zloću progonitelja. No, u kršćanima je sve više bljedilo sjećanje na njihove progonitelje a sve je više svijetlio primjer njihovih mučenika. Bilježili su njihova imena, vrijeme i mjesto gdje se mučeništvo dogodilo. Tako su nastali kršćanski kalendari. To kršćansko mjerilo primijenimo i na žalosne događaje koji su se ovdje zbili. Nevina patnja je tim vrjednija što je čišća od svake loše sklonosti, koja je podnesena u vjeri i ljubavi.
Zato su ti ljudi pravo bogatstvo svijeta i takve treba čuvati u svom sjećanju, podizati im spomenike. Spomenike treba podizati borcima za suživot i zajedništvo.
Ostavimo i mi svjetovnim sudovima i povjesničarima da prosude nedjelo koje se ovdje dogodilo. Molimo se Bogu da i oni shvate kako je vrijedno čuvati u memoriji, podizati spomenik, mučenima a ne mučiteljima. A sve nas neka Bog očuva od bilo kakve podrške bilo čijoj zloći jer bismo onda bili njihovi nastavljači.
No s druge strane sačuvaj nas, Bože, i od suda da u je u bilo kome utjelovljeno samo zlo, a pogotovo da se to proteže na šire skupine ili narod. Zloće ima svuda i važno je da nju ne prihvatimo kao vrijednost, kao moralnu normu koju valja ugraditi u našu memoriju (sjećanje), odnosno kojoj treba dizati spomenike. Zlih čina bilo je i u našoj daljoj i nedavnoj prošlosti, ali nemojmo nasjesti napasti njima dižemo spomenike. Najveća pomutnja u društvu nastaje kad se izgubi razlikovanje dobra od zla. Imamo mnogo događaja i ljudi koje trebamo čuvati u sjećanju, kojima valja podignuti spomenik.
Gradeći CHM želimo podignuti spomenik mučeničkom licu Hrvatske, ne samo onom koje je uočljivo u Boričevcu, na Udbini, Bleiburgu, Jazovkama i Križnim putovima, nego na svim drugim mjestima, gdje je naš maleni i slabi čovjek nevin stradao od nasilnika i mučitelja. Neka nas nikada obuzme osjećaj kako nama pripadaju prava koje drugima ne priznamo.
Dragi Boričevljani! Želim da danas budete ispunjeni ponosom što u svojem mjestu, u svojoj župi, u svojim obiteljima imate ljude koji su nevini stradali, kao mali i nezaštićeni, a nipošto da se ispunjate gnjevom na one koji su ih mučili. Taj pravi kršćanski osjećaj želio bih da živi i u vama koji ste raseljeni izvan Boričevca, kao i u vama koje je sila i bahatost odvojila u nedavnom ratu od vaših zavičaja i domova u Bosni.
Taj osjećaj prenesite i na ovu našu mladež koja danas pristupa oltaru da primi kršćansku okrepu u sakramentima sv. pričesti i krizme.
Vaše pismo iz tuđine, 12. rujna 2009.
ISTINA JE IZNAD SVIH ZAKONA
Štovani Hrvatski pravaši,
Sve ovo što se događa na "pravaškim skupovima" je samo dobar scenarij "bivše UDBE" i "današnjih prodanih jugonostalgičara, kvazi demokrata i liberala, kao i svih stranih službi" koji djeluju organizirano i razbijaju hrvatske prave i zdrave snage, koje bi trebale stvarno nešto učiniti.
Navodim samo informaciju,da u Hrvatskoj ima preko 110 stranaka, a ova "navodno" pravaška g.Ruže Tomašić je samo još jedno razbijanje i razvodnjavanje čistog pravaškog korpusa, i kako reče gospodin iz Zadra dosta je toga.
Hrvatski narode osvijesti se, ako nemate pametnija posla, tada bolje izmolite krunicu, da nam Bog prosvijetli pamet, da iz svega ovog izvučemo najbolje.
Uopće ne podržavam to što se dogadja kod nas u domovini, pa prema tomu razmislite se pravaši komu to koristi.
Imate primjer kako je Djapic "djapio"-ukrao poglavnika na početku svojeg promoviranja, a poslije ga izbacio kao "uljeza" iz stranke, neka ga je stid i sram i svih vas koji s njim to učiniste
Da možda i "tito" ne dodje na red kod tih nazovi-pravaša.
Još nešto, neka nam g.Ruža Tomašić nešto kaže iz svog rada kod pokojnog predsjednika Tudjmana i kako nam to strada g.Ante Paradžik i tko su "nalogodavci" tog čina.
Sve pravaše koji se ogradjuju i niječu dr.Antu Pavelića poglavnika NDH, Juru Francetica, Rafaela Bobana, Bozidara Kavrana, Bugojansku skupinu, Antu Brunu Bušića, Blaža Kraljevića, Antu Paradžika, Miru Barešića, Ludviga Pavlovića i koji se stide svoje Hrvatske u poviestnim granicama i onih koji nisu iz "republike" Hrvatske, neka se uklone i ne ometaju rad pravih pravaša.
Sramotno je da takvi "pravaši" uopće i postoje, a kamoli da se upiru da nešto dokažu, a stide se spomenuti poglavnikovo ime.
Pljuju po poglavniku, kao po izdajniku, te da je pokrao i odnio zlato, a njegova kćerka Višnja živi na rubu siromaštva u Španjolskoj, kao i druga kćerka Mirjana koja živi u Kanadi, sasvim normalno.
Treba da se stidimo mi Hrvati koji se nismo udostojili pomoći te osobe i učiniti nešto više za njih.
Ime njihovog oca svi upotrebljavaju kad su izbori od Tudjmana, Mesića,do Djapića i sličnih, no čim izbori i glasovanje prodju oni idu opet po starom.
Zato ne vjerujem niti jednoj više stranci niti osobi koja se stidi spomenuti osobe koje su bile proganjani i ubijani radi Hrvatske i njenog boljitka, kao i napredka svih Hrvata u domovini i svijetu.
Hrvatski narode krunicu i knjigu u ruke, te posjetite svoje stare i nemoćne Hrvate tj. djedove i bake, uzmite video kameru, kazetofon, foto aparat i zabilježite njihov život i slike koje su oni desetljećima čuvali i skrivali, a koji ce vam puno više reći, no hrvatska televizija i "prodani" hrvatski tisak.
Dok istina ne bude izašla na svjetlo dana i u svaku hrvatsku kuću nema tu ništa boljeg ni novog.
Sve jame gdje počivaju kosti hrvatskih mučenika vape za pravdom, rekla je stara poslovica da se zaklela zemlja raju, da će sve tajne da se doznaju, prije no što podje s ovoga svijeta sav partizanski komunistički i drugi današnji "antifašistički" ološ.
Pokušali su i još im je cilj prikazati nas čestite i poštene Hrvate kao fašiste, naciste i izdajnike gurajući u taj rječnik i ustaše, što je u najmanju ruku sramotno, jadno i bezobrazno počinjući od televizije, novina i svih ostalih medija.
Mi pošteni i čestiti Hrvati ne dozvoljavamo da nas netko upotrebljava kako mu dodje pod ruku, te nas poslije odbaci na smetlište.
Živimo život s Bogom kao jedinim kojem se moramo klanjat, a što se tiče drugog svjetskog rata, normalno je da se poglavnik odlučio za manje pogibeljnu opciju.
Što smo trebali biti neutralni ili se pridružiti komunističkoj nemani kojoj ništa nije sveto i koja je radi svog opstanka ubijala sve što joj se nalazilo na putu, uostalom, kao i Hitler i Staljin.
Danas koriste i čestite Židove koji su stradali da ih podjarme da budu protiv nas Hrvata koji se samo borimo za svoju domovinu i ništa više.
Nikada nas nije zanimao fašizam, komunizam, nacizam ili bilo koja druga ideologija.
Što se pak tiče slobode vjere i sveg drugog, to povjesničari mogu samo o poglavniku i NDH najbolje potvrditi, jer poglavnik je napravio džamiju u Zagrebu kao dokaz da nije kao ostali. Uzmite samo brojke svećenika, časnih sestara i svih koji su u crkvi služili tada i koliko ih je pobio tito, partizani, komunisti i "anti-fašisti", a koliko poglavnik i NDH. Čitav popis imate u don Ante Bakovića - Hrvatskom martilogiju, s punim imenom i prezimenom i slikom pa tko voli, neka izvoli vidjeti istinu.
U tadašnjoj hrvatskoj vojsci je bilo svih vjera i narodnosti od muslimana, Židova do Srba koji su branili mladu novonastalu državu od svih onih koji su je htjeli porobiti, no zato je najbolje da pročitate 17 ustaških načela, te da jednom za sva vremena ostavite na miru u povijesti poglavnika, NDH i ustaše koji su sveto i časno branili svoju slobodu i slobodu svih onih koji su bili u toj novonastaloj državi i smatrali je svojom domovinom.
Sve koji ovo cijene što sam napisao mogu s nama dalje razgovarati ili je bolje neka nas u budućnosti klone i ne ometaju nas u našem radu.
Mi nismo teroristi niti kriminalci, ali nismo ni ubojice, nego samo borci za pravdu, koji se bore samo istinom i pravdom za slobodu hrvatskog naroda i svi oni koji takvu pravdu podržavaju su dobrodošli.
U toj borbi nema ubijanja, otmica, kriminalnih radnji nego se borimo pisanom riječju, dokazima i izjavama živih svjedoka da poglavnik, ustaše, NDH i svi oni koji su se tada borili za NDH ili današnju Hrvatsku nisu ubojice svog naroda, nego mu samo žele dobro.
Jedna kratka i mala usporedba Njemačka, Italija i Japan su bili na jednoj strani tada.
Gdje su danas Njemačka, Italija i Japan?
Pa naravno medju sedam najjačih i najrazvijenijih zemalja svijeta, te je li našim novokomponiranim vlastodršcima od Sanadera, Šeksa, Mesića ili bilo kog drugog "antifašističkog druga" bolji neki ruski, kineski ili njemački ili talijanski automobil?
Neka se drugovi izjasne i neka mi više ne idu na živce sa svojim glupim izjavama da današnja Hrvatska počiva na nekom tamo "anti-fašizmu".
Gonite se i idite u Kinu i Rusiju i tamo prosipajte svoje partizanske i komunističke bisere od one dvije spodobe Marxa i Engelsa, izdajnika svoga roda.
Stoga poruka svim Hrvatima ma gdje bili dosta je bilo više laži i dobro pazimo koga ćemo izabrati za predsjednika.
Ja sam zato da bi se svi trebali javno očitovati u jednom javnom susretu na toj našoj jadnoj hrvatskoj televiziji koja bi trebala biti u službi svog naroda, a ne protiv njega.
Koliko ja znam hrvatsku televiziju plaćaju i financiraju Hrvati a ne tudjini, pa prema tomu trebalo bi da znaju što rade drugovi na televiziji, koji samo veličaju partizane, a ustaše i sve što je vezano za NDH sramotno i bezobrazno ocrnjuju, a znaju dobro da nije bilo momaka koji su i u ovom ratu s krunicom oko vrata i s pjesmom "evo zore, evo dana" ponovo dobili svoju državu, da ne bi ni oni sjedili tu gdje sada sjede. Neka ih je stid i sram Boga i hrvatskog roda što takve gluposti, bez provjere serviraju svom narodu. To je ravno izdaji domovine.
No lopovi ne miruju dok je izgleda ne rasprodaju i ne stvore podaničku koloniju ili robovlasničku zajednicu gdje kojekakve EU i NATO zajednice iskorištavaju male narode za svoje prljave ciljeve.
Mi s njima imamo Billu, Hofer, Spar, njihove banke, T-Mobile, Telecom i sve s njihovim proizvodima, a naš novac i rad ode tudjinu na račun, a vi Hrvati tko vas za što pita.
Mi idemo za sloganom "zna se" i "idemo dalje" ili "druže tito ljubičice bela".
Dokle tako Hrvatski naivni narode, vrati se svom izvoru, svojoj vjeri u Boga, obitelji i domovini i budi svoj na svome, kako reče naš dični Ante Starčević a pokuša ostvariti u teškom nevremenu drugog svjetskog rata naš dični poglavnik dr.Ante Pavelić.
Stoga neka je blagoslovljen Bog i Hrvati kojima je vjera, istina, pravda i sloboda svih na srcu i budimo za svoj dom spremni, a ne za tudji!
Srdačno vas iz tudjine pozdravlja vaš barba Jure!
"Demokracija je kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih"
G. B. Shaw
Šibenik, 7. rujna 2009.
Imamo Hrvatsku!
Kada će se Hrvati probuditi?
Doista, tko ima Hrvatsku? Hrvati ju, po svemu sudeći, nemaju; pri tomu mislim na "ovu Hrvatsku" koja je sada i ovdje, a koju su - kažu mnogi - Hrvati sanjali devetsto godina! Nu, bit će da ipak nisu sanjali baš ovu, mesić-sanaderovsku, nego - vjerojatno - neku drugu. Ali, to već zalazi u podsvjesno i u san, ili u stilu tragedije Calderona de la Barce, La vida es sue?o (Život je san), Hrvatska može biti samo u snu. Neka! To je valjda Bog poslao Hrvatima kao Kušnju.
Hrvatsku su, iako neželjenu, dobili kojekakve komunističke spodobe, udbaši-operativci i provokatori, kojekakvi "neopredijeljeni", komunistički novinari, čak i pederi. Molim lijepo, kada je tako dobro bilo raznim mesićima, pusićima, kramarićima, đapićima, sanaderima, radošima... ima... ima... ima, Bogme ih ima ih mnogo! U svojoj Jugoslaviji bili su nitko i ništa, bili su "leba gladni", a sada, na krvi hrvatskih boraca, na patnji ubijanih i progonjenih civila, u njima nepotrebnoj Hrvatskoj, postali su premijeri, ambasadori, menadžeri, profesori, akademici. Da normalnom čovjeku pamet stane.
Nakon čitavog niza tajnih ili skrovitih suđenja, i "suđenja i nagodba", Srbima se isplaćuju ogromne odštete na ime "stradanja u Domovinskom ratu", u ratu kojeg su ti Srbi htjeli i poveli, i učinili čitav niz zločina prema nesrbima. Sada se razmeće nekakav Nobilo da će četnici-svjedoci iz tzv slučaja Lore dobiti veliku odštetu. A dvadesetak tisuća ljudi su ubili-poklali, kao pripadnici JNA su razorili pola države, protjerali pola milijuna građana, sve hrvatsko su opljačkali i spalili. Nakon privremenog poraza povukli su se u Srbiju i sada se kao žrtve vraćaju. Baš lijepo! A plaća im se kao "žrtvama" za koje je (navodno) odgovorna "Republika Hrvatska"! A tko će, gornjogradska bagro, odgovarati i platiti za žrtve nedužnih Hrvata i ostalih Nesrba, koji nisu htjeli rat - ponavljam: Srbi su ga htjeli - dakle, tko će obeštetiti hrvatske žrtve??
A sada ću izložiti najeklatantniji primjer hrvatskog kukavstva i podrivačke djelatnosti "hrvatskog pravosuđa", zapravo srpskojugoslovenskog sudstva, u jednom procesu koji se tajno vodi u Šibeniku.
Ovoga ljeta završena je tajna parnica na šibenskom sudu gdje ce tuženi, Hrvatska Država, morati nadoknaditi štetu za miniranu vilu u Primoštenu nasljednicima srpskog ratnog zločinca Jovana Raškovića, bivšeg šibenskog psihijatra. Vikendica je minirana u kasnu jesen 1991. godine sa strane nepoznatih počinitelja i nije jasno tko je to učinio, moguće da su to uradili agenti dvojca Manolić-Perković. U ovoj Državi sve je moguće.
Zanimljivo da nitko više u Hrvatskoj ne spominje jednog od najvećih ratnih zločinaca ovoga rata u Hrvatskoj i Bosni, izaslanika Miloševića i Ćosića, Jovana D. Raškovića, koji je sustavno huškao i pripravljao Srbe na čitav niz zločina, i koji je izravno odgovoran za dvadesetak tisuća mrtvih Hrvata, a o ranjenim da se ne govori.
Kao voda "krajinskih" Srba Rašković se pojavio odmah na početku zaoštrene krize u Jugoslaviji, nedugo poslije dolaska na vlast Slobodana Miloševića. Posebno je bio aktivan 89. i 90. godine kada je putovao čitavom Hrvatskom i Bosnom, okupljao oko sebe srpski narod i psihološki ih pripremao na rat. Vječito im je evocirao navodne ustaške zločine i izmišljene pokolje, sve u svrhu psihološke priprave i opravdanja za buduće zločine. Rašković je osnivač i duhovni voda terorističke organizacije Srpske Demokratske Stranke u Hrvatskoj (nota bene: ta organizacija nije proglašena zločinačkom!) i bio je mentor zločinca Radovana Karadžića, također psihijatra, jednog od suosnivača SDS-a u Bosni. Onu zlokobnu sintagmu o HDZ-u kao "stranki opasnih namjera" Ivica Račan je izrekao upravo u nazočnosti svojega prirodnog saveznika Jovana Raškovića, valjda da mu se dodvori i da dobije kakvu sinekuru u budućoj Velikoj Srbiji.
Odmah poslije izbora 90. partizani Franjo Tudman i J. Boljkovac su odmah naredili da se Jovanu Raškoviću policijski osigurava vikendica. Ostali nadzor mu nije bio potreban jer su ga njegovi srpski specijalci (iz Srbije) čuvali dan i noć. Dakle, hrvatska policija i srpski teroristi na istom zadatku. Treba li spomenuti da je Rašković na sve te mitinge išao sa službenim vozilom Šibenske opće bolnice.
Jovan Rašković, kao prava kukavica, polovinom siječnja 91. (otišli su mu supruga, kći i unuka, unuk je ostao) se taktički povukao u Beograd i sa sobom odnio svu vrijedniju imovinu. U ljetu 1992. umro je u Beogradu nakon operacije srca. Od nekretnina obitelj Rašković je imala u Šibeniku društveni stan i luksuznu vilu u Primoštenu. Sve vrijednije stvari je u studenom 91. odnijela JNA za vrijeme evakuacije. Dakle, nitko nije pljačkao Jovana Raškovića. Vikendica je minirana nakon što je JNA iznijela stvari!?
Upravo u toj vili se stvarao zloglasni Memorandum SANU-u i tu su se razrađivale psihološke predradnje budućeg rata i ratnih zločina, etničkog čišćenja, preseljenja stanovništva, pljačke i sl. Upravo u toj vikendici se izmijenila čitava krema duhovnih otaca rata iz SANU i Udruženja Srbijanskih Književnika iz zloglasne Francuske 7: Moma Kapor, Dobrica Ćosić (njegov "pulen" je sada premijer Srbijanske vlade, Koštunica), Tanasije Mladenović, Matija Bećković, Ljubomir Tadić (otac sadašnjeg srbijanskog predsjednika), Svetozar Stojanović, i mnogi drugi.
U Zagrebu je Rašković imao dva stana. U jednom stanu stanovao je unuk, sa svojim ocem, bivšim zetom Jovana Raškovića; i tako mu je zet sačuvao stan. Stan su udovica i kćer krajem devedesetih prodale. U drugi stan se uselio neki djelatnik MORH-a koji je još za Tuđmanovog života vraćen obitelji Rašković, kojega su isto prodale. Na društveni stan u Šibeniku izgubili su po zakonu stanarsko pravo još 91.; ali još se ništa ne zna, u Hrvatskoj je sve moguće i možda im vrate i taj stan. Deviznu ušteđevinu im je Jadranska banka isplatila već sredinom 1991. dok su ostali građani morali godinama čekati i na kapaljku dobivati svoju deviznu ušteđevinu. Rašković je dvadesetak godina bio predsjednik komisije za invalidske mirovine u Šibeniku i tu je zgrnuo kao mito ogromnu količinu novca, računa se preko milijun maraka. I sada će obitelj ratnog zločinca Jovana Raškovića dobiti nadoknadu za miniranu vikendicu. Supruga mu živi u Beogradu i prima 500 eura (petstotina) hrvatske penzije, a nije imala uvjete za penziju jer je pobjegla prije nego je odradila zakonom predviđeni staž. A kolike su mirovine u Hrvatskoj.
Dakle, ratni zločinac Jovan Rašković, nakon što je sve pripremio za rat, zločine i etnička čišćenja, mirno i čiste savjesti se povukao u Beograd, njemu Hrvatska Država sve oprašta, i drugim svojim neprijateljima, baš kršćanski!
A tko će nadoknaditi štetu žrtvama toga Jovan Raškovića? Mrtvim, ranjenim, sluđenim, uništenim fizički i psihički? To se fućka onima u visinama zagrebačkog Gornjeg grada. Ili, recimo, četnik Dušan Rašković, otac Jovanov, 45. se kao pobjednik doselio u Zagreb (do smrti je taj kninski četnik i seoski fiškal, bio sudac Vrhovnog Suda tzv. Socijalisticke Republike Hrvatske) i nasilno se uselio u jedan stan u Palmotićevoj ulici (u kojem još i danas živi njegova kćer Vjera). Vlasnik je imao sreće da ga nisu ubili, i ja se pitam tko će njemu nadoknaditi štetu?
Takvih primjera ima i previše. Zašto Hrvati na sve to šute? Ili možda i nema Hrvata? I sve je to pričin i san? Hrvati su skupni Sigismundo u Calderonovoj tragediji. Nu, Sigismundo se na koncu "probudio" iz Sna. A Hrvati? Kada će se oni probuditi?
Stari Vukšić
Livno, 5. rujna 2009.
MISA ZADUŠNICA ZA BAČENE U HUSINU JAMU
U subotu, 5. rujna 2009., pored Husine jame na prijevoju Vaganj, na planini Dinari, bio je spomen na žrtve koje su na koncu II. svj. rata bačene u tu jamu. Više tisuća vjernika iz okolnih livanjskih i sinjskih krajeva s livanjskim župnikom fra Markom Jukićem molilo se za sve nevine žrtve koje su bačene u jame po Sloveniji, Žumberku, na Velebitu, u Jazovku, kao i za sve stradale u masovnim grobnicama od Macelja do Krapine i u Domovinskome ratu, Vukovaru i Ovčari. O tome molitvenom skupu za duše nevinih te o nastradalima u Husinoj jami za Radio Vatikan govorio je fra Marko Jukić...
vecernji.hr, 6. rujna 2009
Ni poslije 11 godina hrvatska država nije postavila zastavu na mjesto masovne grobnice
‘Stijeg će se sigurno vijoriti jer je ovdje pobijeno 200 ljudi’
Sramota je da ni poslije 11 godina hrvatska država i mjerodavne institucije nisu na mjesto masovne grobnice na Ovčari postavili hrvatski državni stijeg i kapelicu u znak sjećanja na pobijene građane.
Sramota je da ni poslije 11 godina hrvatska država i mjerodavne institucije nisu na mjesto masovne grobnice na Ovčari postavili hrvatski državni stijeg i kapelicu u znak sjećanja na pobijene građane, rekao je vukovarski branitelj Petar Janjić Tromblon koji je danas, s predstavnicima 14 gradova iz Hrvatske i BiH, pokušao postaviti stijeg kraj mjesta masovne grobnice.
Dan prije sagradili su i betonski temelj, visok 80 centimetara, na koji su htjeli postaviti stijeg, a koji su djelatnici gradske tvrtke Komunalac tijekom noći uklonili.
– Ovdje nije pobijeno 200 pilića nego 200 ljudi među kojima i žena u šestom mjesecu trudnoće i ovo je mjesto nezapamćena zločina i genocida. Mi ćemo hrvatski stijeg ovdje postaviti s dozvolom ili bez nje – rekao je Janjić. ...
Prolazniče!
Ako susretneš kojeg Hrvata koji odiše istinskim hrvatskim duhom,
ako susretneš kojeg Hrvata kojemu je zaista stalo do Hrvatskog Naroda i Domovine,
onda, molimo Te, reci mu za nas,
jer smo isti i možda zajedno nešto napravimo za svoj Hrvatski narod
i svoju jedinu Domovinu Hrvatsku!
Prolazniče, hvala Ti za tvoj trud!
I ne propusti se napiti ove čiste vode hrvatstva sa našeg pravaškog izvora studenca...
Bog i Hrvati!
Stranka hrvatskog prava
Istinu iznijeti plaćamo skupim bitkama, laž naprotiv ne stoji ništa.
Lacordaire
Prodane duše
Ima li nam spasa
Ima li nade za poštene
Za marne, miroljubive, požrtvovne
U ovoj poplavi jada i pokvarenosti
Kud god da kreneš, Bože mili
O hvalu pokvarenjaka se nasamo saplićeš
A u gomili od podlosti istih skriti se ne možeš
Prodane duše caruju
U jadu izdaje oni blaguju
Na muci pristojnih judine škude zbrajaju
Ta pokvarenost i podlost od hijena poodavno baštine
Jučer komunjare biše u krvi se kupaše il krvnike slaviše
A danas slave sve što treba samo da se ko uložine provuku
U lipnju 2009. isplaćena je 180.061 povlaštena mirovina. Od toga broja 64. 000 mirovina isplaćuje se partizanskim zločincima, 64.500 braniteljima Domovinskoga rata uključujući i HVO, ostalih 51.561 spadaju na komunističke dužnosnike, Izvršno vijeće Sabora SRH, SIV-a Jugoslavije, pripadnike bivše JNA i političko-administrativno osoblje bivšega socijalističkoga sustava. Najmanji dio od toga broja otpada na vojsku NDH, saborske zastupnike i političke zatvorenike.
Dakle preko 60% povlaštenih mirovina isplaćuje se neprijateljima Hrvatske, onima koji su ubijali Hrvate i pucali na Hrvatsku.
Zbog toga se galami na branitelje, da se prikrije ta sramota.
pobijeni.info
POKOLJI NAD HRVATIMA ČEKAJU I ZASLUŽUJU MEĐUNARODNU ISPRIKU
Suzanne Brooks-Pinčević, Britanija i Bleiburžka tragedija, HŽD, Časnički klub 242, HMDO za NSW, Zagreb 2009.
HRVATSKA MORA BITI VLASTITI GOSPODAR
Jedanest godina poslije izdanja na engleskom jeziku[1] tiskano je i hrvatsko izdanje knjige Britanija i Bleiburžka tragedija[2] novozelandske umjetnice i publicistkinje Suzanne Brooks-Pinčević. Tko je autorica iz dalekog svijeta i kako je usmjerila svoj rad k dramatičnoj hrvatskoj povijesti 20. stoljeća?
Suzanne Brooks-Pinčević po ocu je Britanka. Otac joj je bio britanski vojnik, borio se protiv japanske invazije na Hong Kong i završio je četiri godine u japanskom zarobljeništvu. Majka joj je Francuskinja čija je obitelj morala napustiti kuću zbog invazije Nijemaca. Oboje su roditelja jako propatili zbog Nijemaca i Japanaca – pa ta imena nisu bila poželjna u njihovoj obitelji.[3] Suzanne se udala za Hrvata iz Dubrovnika te kad je započela agresija na Hrvatsku 1991. godine gospođa Brooks-Pinčević suočava se sa strašnim činjenicama za koje sama kaže da bi mnogi željeli da ih nikada nije otkrila. Kao akademska likovna umjetnica ratne vijesti iz Hrvatske od 1991. – 1995. godine doživljava kao slikovne vizije te ih prenosi na platno i na taj način izražava svoje neslaganje s ratnom agresijom na domovinu svog supruga. Autorica je i pjesnikinja te knjigu upotpunjuje i lirskim sadržajima. Kroz dostupnu literaturu, počinje intenzivno istraživati hrvatsku povijest, prikuplja izjave svjedoka te tijekom vremena i praćenja medija spozanje cjelovitu hrvatsku tragediju. Logikom istraživača nastaju njezina razmišljanja i tekstovi na kojima bi joj mogli pozavidjeti i politički analitičari u Hrvatskoj. Autorica odbacuje pojam građanskog rata u Hrvatskoj, jer osim Srbije i Crne Gore ostale nacije u Jugoslaviji nisu nikada ratovale na tuđem tlu, a odbacuje kao uzrok i vjersku mržnju, jer su svi političari bili komunisti-ateisti, pa vjera nije igrala nikakvu ulogu u njihovom životu, a još manje imala utjecaja na njihove političke poglede i uvjerenja.[4] Njezini kasniji politički komentari i analize otkrivaju da Suzanne Brooks-Pinčević ima još jedan izvanredan talent – izuzetno dobro poznaje politička kretanja, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Ono što rijetki strani dopisnici uočavaju, Suzanne Brooks-Pinčević događaje u Domovinskom ratu povezuje kao povijesne uzroke i posljedice te posebno raščlanjuje stradanje Hrvata na Bleiburgu krajem Drugog svjetskog rata. Iako je njezino podrijetlo po ocu vojniku britansko, a po majci francuskinji zapadno-savezničko, nimalo se ne ustručava odbaciti svjetska medijska manipuliranja te istražiti i založiti se za potpunu istinu o Hrvatskoj.
U prvom dijelu knjige autorica niže reprodukcije svog likovnog stvaralaštva s opisom i pojašnjenjima o hrvatskom Domovinskom obrambenom ratu. U drugom dijelu knjige otkriva povijesnu i političku sličnost te obrambeni Domovinski rat povezuje s hrvatskom tragedijom predaje Britancima na Bleiburškom polju po završetku Drugog svjetskog rata. Slijede umjetničke vizije bleiburškog krvoprolića i poslijeratne partizanske osvete i odmazde. Sve to popraćeno je navodima iz povijesnih izvora te izjavama preživjelih svjedoka. Naglašava tragičnu odluku da Britanci na Bleiburgu nisu poštovali opće poznatu Ženevsku konvenciju o vojnim i civilnim zarobljenicima, te su tako postali suučesnici u neviđenom poslijeratnom pokolju partizana nad Hrvatima. U Predgovoru Bleiburške tragedije autorica podastire cijelovito svjedočanstvo američkog generala bojnika u miru Charlesa A. Willoughbya koji je detaljno opisao završnu ratnu situaciju u svibnju 1945. u Austriji i bez imalo sustezanja optužio zapadne saveznike. To masovno ubijanje predstavlja posebno mračnu mrlju na englesko-američkoj vojnoj i političkoj časti jer ove su zemlje imale priliku i moć zaustaviti provedbu tog zločina. Neizbrisivo značenje ove mrlje na ratnim nastojanjima tih 'demokracija' jasno govori zašto je na njega spušten zastor šutnje.[5] (...) Britanci su se morali pridržavati Ženevske konvencije i zakona o vođenju rata. Trebali su prihvatiti Hrvatsku vojsku i civile u povlačenju te ih zaštititi od partizanske osvete,[6] napisao je 6. svibnja 1968. taj američki general bojnik. Dvadesetitri godine po završetku rata američki general bojnik u miru Charles A. Willoughby dobro je promislio i posvjedočio ono čega se još danas mnogi boje ili ne žele prihvatiti kao povijesnu činjenicu. A kad je riječ o zastoru šutnje vrijedi istaknuti da je u Britaniji uobičajeno vrijeme embarga na istraživanje povijesnih arhiva 50 godina, a u slučaju bleiburškog pokolja pitanje je može li se očekivati pristup britanskim arhivima i do 2020. godine kako se to ponekad spominje? [7] Zašto Britanija još dandanas ne dopušta istražiti istinu, dok je primjerice Hrvatska o Domovinskom obrambenom ratu sve moguće i nemoguće dokumente morala odmah podastrijeti sudu u Haagu?
Britanski pisac i povjesničar grof Nikolai Tolstoy, istražujući Bleiburški zločin objavio je 1986. knjigu Ministar i pokolji[8] koja opisuje predaju 40.000 Kozaka Staljinu i prema tim procjenama znatno više od 100.000[9] Hrvata Titovim partizanima. Knjiga je 1989. dovela do najvećeg sudskog postupka u povijesti Britanije. Nikolai Tolstoy u knjizi je optužio kao ratnog zločinca brigadira Tobi Lowa, koji je nakon rata počašćen kraljičinom titulom te postao lord Aldington. Porota je na sudu zaključila da lord Aldington nije ratni zločinac, što je izazvalo velike materijalnu štetu po Tolstoya i njegovu obitelj. U dokumentarnom filmu Izdaja[10] koji navodi autorica, Nikolai Tolstoy će u svezi problema koje mu je prouzročilo iznošenje dostupnih spoznaja i podataka o Bleiburgu zaključiti: Osjećam golemo žaljenje u tom pogledu, napose za nevolje, koje sam nanio svojoj obitelji i naravno u manjoj mjeri sebi samu, jer je to katastrofalno za mene osobno, ali se to ne može usporediti s onime, što je naneseno nesretnim žrtvama godine 1945. i ako nitko ne ustane i ne bori se za istragu i priznanje istine – dakle, ako to nitko ne učini – te će se strašne stvari opet dogoditi.[11] Suzanne Brooks-Pinčević u svojoj knjizi Britanija i Bleiburžka tragedija smatra da su se te strašne stvari opet dogodile u obrambenom Domovinskom ratu od strane Zapada kroz nametnuti embargo na oružje Hrvatskoj te je tako prekršen članak 51. Povelje UN-a po kojoj svaka zemlja ima pravo na samoobranu.
Činjenica jest da je Velika Britanija i kasnije, u vrijeme i po završetku Domovinskog obrambenog rata, lobirala za mnoge štetne poteze protiv Hrvatske: embargo na oružje, podvale oko podjele Bosne, slučaj lord Paddy Ashdown i Tuđmanova salveta, utjecaj na otvaranje hrvatskih granica prema Srbiji, utjecaj na smanjenje broja policajaca, uvođenje viznog režima Hrvatskoj zbog navodno 300-tinjak srpskih azilanata u Velikoj Britaniji, razna uvjetovanja za prijem Hrvatske u EU, uvjetovanje uhićenja generala Gotovine i dr. Na Veliku Britaniju i njezine ideale pravde i razumjevanja[12] autorica knjige Britanija i Bleiburžka tragedija posebno upozorava u svoja dva epiloga. U Epilogu – prvi dio piše o zbivanjima do 1999. godine: Protuhrvatska promidžba, vođena u Titovoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, donijela je željen učinak demoraliziranja Hrvata. Učinila je da moraju trpjeti strašan osjećaj krivnje i kompleks manje vrijednosti zbog Hrvatskih oružanih snaga, izgubljene Hrvatske nezavisne Države i vlastita hrvatstva. Postalo je čak kažnjivo javno se izjašnjavati Hrvatom. Uništenje hrvatskih knjiga, iskorijenjivanje preglasnih preživjelih, potpuno prikrivanje događaja na Bleiburgu i Križnim putevima i priznavanje jedino komunističke verzije rata, proizvelo je naraštaje Hrvata, koji nisu imali pojma o stvarnim događajima za vrijeme Drugog svetskog rata te su bili potpuno podložni volji jugoslavenskih vlasti dominirane Srbima. Zato nije ni čudo da i dandanas ima onih, koji teško prihvaćaju istinu, jer su im mozgovi tako temeljito isprani.[13]
U Epilogu – drugi dio autorica razmišlja o Hrvatskoj u novom tisućljeću 2000. – 20007. te sažima zaključak iz svojih političkih raščlambi objavljenih u hrvatskim tiskanim glasilima u Australiji. Čitatelj ostaje iznenađen kako jedna nehrvatica dobro poznaje hrvatsku povijest i političke prilike te logično razmišlja o svjetskoj politici prema Hrvatskoj. Ukazuje na bitnost 'Bleiburga' za hrvatsku opstojnost te piše kako neformalni naziv 'Bleiburška tragedija' – ili 'Hrvatski holokaust' – uvijek iznova dokazuje, bez i najmanje sumnje, da Hrvati nisu bili shvaćeni i da su nepravedno okrivljeni za događaje iz Drugog svjetskog rata, što je služilo kao izlika te kako su postali žrtvama prljave međunarodne politike.[14] Vrlo značajan detalj u knjizi čini autoričino ukazivanje na najnoviji događaj uvjetno „domaće“ sabotaže Bleiburškog spomenika iz 2006.g.. Kroz tri različita teksta i tri originalne fotografije spomenika, koji su se na Bleiburgu mijenjali kao na tekućoj vrpci u neutvrđenom ali kratkom vremenu, autorica opisuje taj namjerni pokušaj podvale. Na podvalu su pristali i neki „domoljubi“ pa čak i neki svećenici.
Preinake tekstova na spomeniku osudili su iseljenici širom svijeta te protumačili poput autorice: Riječi na spomeniku više ne odaju počast Hrvatskim vojnicima, one ne govore o njihovoj preranoj pravedničkoj smrti, niti o tregediji nestanka Hrvatske države. Umjesto toga, promjenjeni tekst na spomeniku je 'trojanski konj', hotimice nejasan i neodređen, koji posredno niječe postojanje Hrvatske vojske i Nezavisne Države Hrvatske za koju su dali svoje mlade živote.[15] Autorica nas poučava da nikada ne zaboravimo na značenje 'Bleiburga', jer je životno bitan Hrvatima danas, kao što je prošlost bitna Židovima, Francuzima, Amerikancima i Britancima – kada povijesni događaj oznamenjuje najveću žrtvu naroda. 'Bleiburg' je također bitan, jer iz tog događaja izviru raskrižja budućnosti Hrvatske.[16] Na pitanje kome i zašto je stalo do promjene izvornog teksta na Bleiburškom polju, lako je odgovoriti. Prije svega onima koji su odobrili, omogućili i sproveli taj pokolj, a zatim i onima koji ni dandanas ne bi željeli da se potpuna istina ikada dozna. Lako je zaključiti: Ako nije bilo Hrvatske vojske – nije bilo ni Hrvatske države! Spomen Hrvatskoj vojsci na Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine samo potvrđuje da je i poslije zaključenog mira, po okončanju Drugog svjetskog rata, Hrvatska država barem zvanično još uvijek postojala. Zašto je ona u krvi ugušena na Bleiburgu trebalo bi tek detaljno istražiti u britanskim arhivima. Tim više što se često spominje dogovor na Jalti održan 4. veljače 1945. o završetku rata i o „fifty-fifty“ podjeli Jugoslavije. Za Jugoslavenske subjekte bila je donešena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima – »čak ni ustaše«. O toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi.[17] Biblijski pokolji Hrvata na Bleiburgu, pa genocid na Križnim putevima i krvave represije u komunističkoj Jugoslaviji još dosta godina poslije rata, trebala bi biti povijesna pouka za budućnost Hrvatske. Čini se kako Hrvatska još ni danas nije svjesna te pouke, ponajviše zbog hrvatske vlasti koja je prožeta slijednicima i potomcima Titove komunističke ideologije.
Manipulirajuća hijerarhija unutar glavnih zapadnih sila, Engleske, Francuske i Amerike, u svemu tome znatno pomaže, propušta i dijeli savjete sadašnjoj vladi u RH, jer moćnici također žele stari jugoslavenski aranžman – zbog svojih vlastitih sebičnih probitaka, zbog moći i novca. Za njih je Hrvatska malena iritirajuća država, koju treba ukinuti u pogodnom trenutku, kad im bude najbolje odgovaralo. Što Hrvatska osjeća ili želi, njih ne zanima i oni će je ismijati, ako im zatreba. Zato ako Hrvatska doista želi pripadati zemljama zapadne Europe, mora biti uspravna i boriti se za svoja prava – a ne moliti ulazak u EU kao pas podvijena repa. Štoviše, ulizivanjem se ništa ne postiže.[18] Kad nam takve riječi upućuje osoba koja živi daleko izvan Hrvatske, kojoj razumjevanje hrvatskog jezika čini poteškoće, doista se treba zamisliti. Ako to vidi jedna časna i poštena intelektualka britansko-francuskih korijena s dalekog Novog Zelanda, kako to da to ne uviđa hrvatska vlast? Očito se radi o prodanim dušama, o nesposobnim i anacionalnim političarima, o sebičnima trgovcima osobnih interesa, koji će žrtvovati sve istinske vrijednosti, halabučiti kako nema alternative ulasku Hrvatske u EU, da bi kroz koji mjesec bez obrazloženja abdicirati, nestali na odmor popunjenih džepova, u zatišje lagodnosti i bez ikakve odgovornosti, dok su zemlju nesagledivo zadužili i otvorili duboke brazde gospodarske, socijalne i političke krize. Hrvatska politika ovog desetljeća (2000. – 2009.) pokazala se potpuno promašenom i katastrofalnom za sve hrvatske interese. Očito kako u Hrvatskoj poslije 20-tak godina, koja se hrabro suprotstavila i obranila od ratne srpske agresije, nema dovoljno političkog poštenja, ni mudrosti, ni snage, za obranu od stalno prisutnog hladno ratovskog djelovanja. Suzanne Brooks-Pinčević dobro zaključuje: Hrvati se trebaju suočiti s onima, koji ih optužuju, kao sa svakim nasilnikom. Nije li nas Isus Krist tome poučio? Tko kazuje 'zaboravi prošlost' – kaže li također, da kršćani trebaju zaboraviti 2000 godina staru slavu Crkve? Kardinal Alojzije Stepinac bio je čvrst u vjeri – u Boga i Domovinu. To može donijeti teškoće, ali je JEDINI način, da se Hrvatska oslobodi pritiska Zapada.[19] U završnici knjige autorica uveliko nadilazi povijesne likovno-lirske predodžbe koje čitatelj uočava na početku knjige.
Autorica je u stvari vrlo suvremena, vizionarski nadahnuta, te prije vremena nego je knjiga izašla u hrvatskom izdanju, predosjeća i zaključuje buduće događaje. Gotovo je predvidjela sadašnju političku i gospodarsku krizu u koju je Hrvatska upala zbog sebične umišljenosti pojedinaca, bahatosti, lažne dogme o diplomaciji onih koji samo pabirče ideje stranih iluminata bez osjećaja za težnju većine naroda. Nekim novim političarima i domoljubnim snagama bilo bi nužno poručiti i Odrediti Hrvatske narodne probitke[20] koje predlaže autorica, jer: Do sada je Hrvatska bila žalosno neuspješna u postizanju poštovanja i sve je više nesposobna biti svojim vlastitim gospodarom. Podrivajući vlastiti suverenitet, sabotirajući vlastitu povijest, obezčašćujući vlastite branitelje, trgujući svojim generalima, plivajući u korupciji, oštećujući svoje vrhovništvo i pužući pred EU-om – kako žalosnu sliku Hrvatska pokazuje svijetu. Zašto bi koja god sila pomagala ili ulagala u zemlju s vodstvom , koje opetovano dokazuje svoju nepouzdanost – izdajući vlastiti narod? Ni u jednoj od slijedećih kategorija Hrvatska nije stekla poštovanje: hrvatski suverenitet, hrvatski prosperitet i hrvatska cjelovitost. O ta tri pojma autorica se očituje na samom kraju knjige. Nudi i rješenje pod naslovom Što može biti učinjeno da Hrvatska zadobije poštovanje[21] u tri koraka: Zaštiti, Promicati, Ostvariti ... U tim naznakama gospođa Brooks-Pinčević među inim zalaže se za odlazak svih političkih 'savjetnika' iz Hrvatske te za omogućavanje biranja većeg broja zastupnika iz iseljeništva u Hrvatski sabor i biračkog prava Hrvata izvan Republike Hrvatske. Očito smatra da je hrvatsko iseljeništvo prevažna snaga izvan Hrvatske koja može istinski gospodarski i politički pomoći. No za to se u Hrvatskoj moraju stvoriti iskreni i pošteni preduvijeti.
Može se zaključiti: Uzroci i posljedice stvaranja Hrvatske države 1941. i 1991. gotovo su indentični. Velikosrpska hegemonija u prvoj i drugoj Jugoslaviji, kao uzrok sukoba Srba i Hrvata u današnjim se medijskim raspravama ili diplomaciji uopće ne spominje, a oružana pobuna Srba kao otpor prvoj i drugoj Hrvatskoj državi posve se zanemaruje i banalizira. Prva Hrvatska država stradala je na Bleiburgu, druga treba stradati u Haagu. Zatiranje istine o Hrvatskoj poslije 1945. i poslije 1995. ponavlja se na istovjetne načine – s objedama Hrvatskoj za zločine nad Srbima, dok se srpski zločini nad Hrvatima zanemaruju. Također se razmjeri tih zločina zanemaruju. Pri pocjeni pojedinih događaja, nikada se ne razmatraju uzroci pa posljedice, već se slučajevi izvlače van kronologije događanja. Tako se i od početka počelo suditi na Haaškom sudu. Novi hrvatski naraštaji poslije 1945. bili su pod komunističkom represijom šutnje i prisilnog zaborava prošlosti. Današnji naraštaji poslije 1995. su pod liberalnom medijskom represijom pobrkanih vrijednosti, s istim ciljem brisanja iz sjećanja svakog ponosa. Na ovim prostorima tragovi britanske umješanosti naziru se od završetka Prvog svjetskog rata pa sve do danas. Suzanne Brooks-Pinčević knjigu Britanija i Bleiburžka tragedija zaključuje značajnom porukom da HRVATSKA MORA BITI VLASTITI GOSPODAR[22]. Stožerni cilj i smisao knjige jest poruka da se 'Bleiburg' ne smije više nikada ponoviti, a genocidni pokolji Hrvata trebali bi biti trajna pouka idućim naraštajima za hrvatsku opstojnost. Čitatelju knjige preostaje razmišljanje kada će Velika Britanija, u ime svoje razvikane demokracije, ispričati se Hrvatskoj za predaju hrvatskog naroda 1945. na milost i nemilost komunističkim krvnicima? Jer pokolji nad Hrvatima čekaju i zaslužuju međunarodnu ispriku.
[1] Suzane Brooks-Pinčević: BRITAIN and the BLEIBURG TRAGEDY (Leon Publications Ltd, Auckland, NZ, 1998.)
[2] Suzane Brooks-Pinčević: BRITANIJA I BLEIBURŽKA TRAGEDIJA (Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Časnički klub 242, Hrvatski međudruštveni odbor za NSW, Zagreb 2009.)
[3] Isto kao 2, str. 14
[4] Isto kao 2, str. 14
[5] Isto kao 2, str. 47
[6] Isto kao 2, str. 49
[7] Novi list, 15.09.2008., Bleiburg i Jasenovac – Nove usporedbe
[8] Nikolai Tolstoy : Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski rog 1945, Zagreb 1991.
Trebamo se uskladiti, trebamo biti poput struna glazbala.
Sv.Ignacije Antiohijski
02.09.2009.
Ruža Tomašić razbija pravaštvo i radi za HDZ!
Autohtona - Hrvatske stranke prava ( prije HP-HPP ) od svog osnivanja 2003. godine radi na okupljanju pravaša. Od 2003. godine traje naš mukotrpan posao na čelu sa našim predsjednikom Draženom Kelemincem. Pravaš i član HOS-a sam od samih početaka. Zašto to naglašavam ? U HSP 2003. god dolaze mnogi karijeristi pa tako i Pero Čorić i Pero Kovačević. Ruže Tomašić se ja ne sjećam i nije od prvih dana bila u HSP-u. Sada ono što smo mi pokrenuli 2003. godine oni pokreću u 2009. Čak idu i u osnivanje nove pravaške stranke. Kome to ide u prilog ako ne HDZ-u. Naša stranka Autohtona - Hrvatska stranka prava na mnoge načine suprostavljala se politici Ante Đapića i jedini medij koji nas nije pratio bila je upravo Hrvatska televizija. Hrvatskoj televiziji i HDZ-u odgovarao je Anto Đapić kao predsjednik HSP-a i zbog toga su ga svih ovih godina štitili. Naša stranka protestirala je prema Hrvatskoj televiziji zbog cenzure, a odgovor je uvijek bili isti "niste parlamentarni".
Sjećam se da je 1993. godine Hrvatska televizija bila logistička podrška Anti Đapiću u svrgavanju Dobroslava Parage s mjesta predsjednika HSP-a. Zašto? U to vrijeme, HDZ -u je odgovarao Anto Đapić, a smetao Dobroslav Paraga. Te godine, a i sada Hrvatska demokratska zajednica ( HDZ ) kontrolira Hrvatsku televiziju. Hrvatska demokratska zajednica danas odbacuje Antu Đapića ( kao nekad Paragu ) i na silu pokušava ( uz podršku Hrvatske televizije ) postaviti Ružu Tomašić. Nakon svake tiskovne konferencije Ruža Tomašić na Hrvatskoj televiziji dobiva najudarnije termine. Po pravilima Hrvatske televizije i Ruža Tomašić nije parlamentarna kao i naša stranka ( čak i nema stranku ) pa po tim pravilima i nije mogla dobiti toliku pažnju. Mi takav tretman na Hrvatskoj televiziji nismo nikad imali, a ona ima "zna se " pravu logističku podršku.
Netko će reći da ovom tekstom branim Antu Đapića. To moja namjera nije, već želim otvoriti oči pravašima koji su izgubljeni. Kada na internetu otvorim stranicu " IZBORI 2009 " i otvorim Općina Smokvica vidim jedno iznenađenje. Ruža Tomašić postala je donačelnica, baš koje slučajnosti, preko koalicije s HDZ-om. Upoznat sam da je Peri Čoriću sponzor i zaštitnik upravo HDZ u Vukovarskoj - sriemskoj županiji i to uz 10.000 kuna plaće. Pero Kovačević je pak na platnom popisu SDP-a i Milana Bandića pa šta onda ostaje zaključiti. Ruža Tomašić i Pero Ćorić ruše Đapića na tezi da je HDZ-ov čovjek, a tvrdim da su i oni. Tvrdim da iza Ruže Tomašić i Pere Ćorića stoji HDZ, a ne poštene namjere. Pozivam pravaše da ne nasjedaju lažnim pravašima ( koji su to postali prije nekoliko godina) već da vjeruju nama koji smo pravaši od 1991. godine. Pozivam sve razočarane pravaše da pristupe u Autohtonu - Hrvatsku stranku prava koja je vođena naukom dr. Ante Starčevića i koja se već dokazala. Također, pozivam lažne pravaše ( karijeriste ) koji gledaju samo svoje interese da zaobilaze Autohtonu - Hrvatsku stranku prava.
Bog i Hrvati!
Za dom spremni!
dopredsjednik A-HSP-a
Luka Bitunjac
Povratak u 1948.
AKO JE I OD MESIĆA, PREVIŠE JE!
Hrvati više nisu samo podijeljeni politički, ekonomski, povijesno...
Baš u jeku velike krize dodana je i nova podjela po novoj osnovi -
vjerskoj, svjetonazorskoj! I to kako? S mora, u radijskom intervjuu, s
glazbenom pratnjom dalmatinskih cvrčaka, u osvetničkom pohodu protiv
Glasa Koncila i Katoličke crkve, Stipe Mesić je ispalio da iz javnih
ustanova treba pobacati sve križeve.
I ne samo to, na upućene mu kritike dodao je ulje na vatru, pa
naglasio da on neće dopustiti talibanizaciju Hrvatske! Znači li to da
on kao vrhovni zapovjednik vojske više neće slati naše vojnike protiv
talibana u Afganistan, nego će oni dežurati kod kuće protiv njemu
poznatih domaćih talibana?
Ako je i od Mesića, zaista je previše! Nema univerzalnog rješenja o
uporabi vjerskih simbola u javnim ustanovama ni u jednoj zemlji, pa je
stvar svake države kako će to riješiti. Ali rasprava o tome uvijek je
dobrodošla. No ona mora biti pomna, hladnih glava, da nikoga ne
vrijeđa. Mesić je svojom inicijativom preko koljena učinio baš
suprotno. Smišljeno ili ne, raspirio je vatru, pa sad više nitko ne
može očekivati ništa drugo nego strašću obuzeto sukobljavanje. I
raspravlja se o tome koliko i zašto traje ta nesnošljivost između
njega i Crkve.
Pa se najčešće poseže za argumentima da on provodi Ustav i zakone, da
želi odvojenu državu od Crkve, da ga crkveni oci ne mogu smisliti zbog
njegovih političkih i inih stajališta... Pa što? Ako netko nekoga ne
voli zbog političkih stajališta, zar bi sad svatko svakome trebao
objaviti rat do istrebljenja? Činjenica je da su crkveni oci posebno
nakostriješeni otkako Mesić sve žešće u javnosti nastoji
rehabilitirati komunistički sustav, njegove postupke i Tita, ili barem
mnoštvo toga relativizirati, odnosno protumačiti na njemu svojstven
način..
Pojačano djelovanje vjerskih
zajednica
Crkva je izuzetno osjetljiva na sam spomen komunizma, koji drži
zločinačkim sustavom i nikako drugačije, baš kao i Vijeće Europe.
Crkva usto ima dugo pamćenje, ipak ona traje već dva tisućljeća. Kako
onda ne bi imala pamćenje otprije 40-ak godina, kad je Mesić bio
predsjednik Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Orahovica.
Mesić je 30. listopada 1968. sazvao njezinu sjednicu i prva točka
dnevnog reda bila je "Razmatranje pojačanog djelovanja vjerskih
zajednica i rasprava o broju vjerskih zajednica i njihovih članova na
području općine Orahovica". Mesić je u raspravi iznio da ima sve više
vjernika katolika i pravoslavnih, ali i Jehovinih svjedoka,
pentekostalaca...
I u zapisniku sa sjednice dalje stoji što je Mesić tražio: "Ističe da
je u zadnje vrijeme zapažena pojava da sve veći broj djece i omladine,
a među kojima se nalaze i učenici Gimnazije i Škole učenika u
privredi, posjećuju bogoslužja kod raznih vjerskih zajednica, a
naročito kod Rimokatoličke crkve. Smatram da je uzrok toj pojavi taj
što je veoma mala pažnja posvećena u školama ateističkom odgoju djece
i omladine u školama, te ističe da bi nastavnici u školama trebali da
kontinuirano rade putem satova moralnog odgoja na ateističko
obrazovanje omladine.
Ističe da su katolički svećenici na području općine Orahovica
razgranili svoju djelatnost među djecom i omladinom putem održavanja
vjeronauka, a da škole nisu našle mogućnosti održavanja slobodnih
aktivnosti učenika u vrijeme kada se održavaju vjeronauci."
Treba napomenuti da to više nije bila 1948., kad su borbeni komunisti
na sve načine pokušavali onemogućiti vjerske zajednice u njihovu radu.
Riječ je o 1968., dvije godine nakon što su SFRJ i Sveta Stolica
potpisali protokole i u kojima je, među ostalim, Katoličkoj crkvi
zajamčeno slobodno obavljanje vjerskih poslova i vjerskih obreda.
Mesićev stav, međutim, više je odgovarao 1948. godini! Ima li njegov
tadašnji stav o Crkvi i vjerskim zajednicama ikakve veze s današnjom
halabukom, prosudite sami. (Večernji list, 16.08. 2009)
Zvonimir Despot
hcsp.hr, 23. kolovoza 2009.
Hebrang već sada izdao Hrvate
Što tek kasnije možemo očekivati od predsjedničkoga kandidata Hebranga, kada se već sada u predkampanji podrepaški dodvorava neprijateljima Hrvatske i svojim izjavama vrijeđa zdrav razum i sve koji još dišu Hrvatski. Hebrang očito misli da su mu ovi, koji dišu hrvatski, sigurni birači pa se nastoji dodvoriti bagri koja Hrvatsku ne može ni nacrtanu vidjeti.
Time je Hebrang pokazao i dokazao da On ne može biti kandidat koji bi ponudio promjene i povratak dostojanstva hrvatskomu narodu.
Njemu je daleko važnije ugoditi lijevoj odnarođenoj "Hrvatskoj" koja to u biti nije. Tu vidimo da je On nemoćan pred svojim ipak komunističkim naslijeđem, i da se neizmjerno boji prave i suverene Hrvatske kakvu mi Hrvati konačno zaslužujemo. Takvu s Hebrangom nikada ne ćemo imati i treba ga se odmah odreći i tražiti drugoga kandidata, kojemu ne će glavni problem biti odricanje pozdrava Za Dom Spremni, nego koji će na trgu Bana Josipa Jelačića javno Hrvatsku pozdraviti domoljubnim pozdravom Za Dom Spremni.
Tražiti glasove od onih koji nisu Za Dom Spremni, jest odricanje od Hrvatske i nuđenje već viđene Mesićeve "Hrvatske" koje smo odavno siti.
Tu se vidi i njegova naivnost i nedoraslost, jer takvi od kojih on traži glas za njega kao nedefiniranoga političara nikada ne će glasovati. Oni imaju svoga potpuno otvorenoga, antihrvatskoga i komunističkoga kandidata Josipovića, a naivni Hebrang upravo njemu krči put do te funkcije.
Što se prije odreknemo Hebranga to bolje za Hrvatsku, tražimo čovjeka koji se ne će zbog kratkotrajnih i ispraznih interesa odmah odreći svega što je hrvatsko, svega što ljude sokoli i hrabri, što im ulijeva kakvu takvu nadu, što im jamči barem privid već odavno pogaženoga dostojanstva. Ako kandidat nema ni za to hrabrosti, on ne da ne zaslužuje naše glasove, on zaslužuje svaku osudu i zgražanje zbog svoga podrepaškoga kukavičluka.
Upitajmo se što nam bilo koji kandidat za predsjednika države može ponuditi. Može li nam vratiti opljačkano, prodane banke, INU, Plivu, Telekom, hotele i sve značajnije privredne subjekte... NE MOŽE NAM TO VRATITI!!!
Ne može nam vratiti ni dostojanstvo, ali ako barem ne jamči zaustavljanje daljnjeg ponižavanja i izrugivanja s hrvatskim narodom, onda nam predsjednik i ne treba.
Ipak, važno je izabrati kandidata koji će jamčiti povratak kakvog takvog dostojanstva ovomu narodu, a to definitivno nije Andrija Hebrang.
ZA DOM SPREMNI!!!
Pročitajte Hebrangove izjave, objavljene na portalu, JAVNO:
Mesić domoljub, Thompsonu zabrana `Za dom spremni´
Predsjednički kandidat Andrija Hebrang progovorio je o aferi kamioni, Thompsonu, odnosu sa Mesićem i nadolazećoj predsjedničkoj kampanji.
Predsjednički kandidat HDZ-a svoj ljetni odmor iskoristio je za pripremu kampanje. Već je napisao svoj izborni program, raspored kampanje i financijski plan.
U intervjuu za Jutarnji list osvrnuo se na predstojeću kampanju i odnose sa aktualnim predsjednikom, Stjepanom Mesićem.
Mesić je vjerojatno domoljub, ali se to ne može zaključiti po njegovim izjavama, odlukama i nastupima. Mislim tu na njegove izjave o nastanku Hrvatske, na njegove izjave o prvom hrvatskom predsjedniku kojemu nikada na grob nije donio kiticu cvijeća, na činjenicu da ne drži ruku na srcu kada svira himna...
- Nije mi krivo što me Mesić neće podržati. On me sudi i procjenjuje samo po onome što ja kritički kažem o njemu. Njegova spoznaja o meni nije objektivna, iako se poznajemo preko 20 godina – rekao je Hebrang i objasnio kako smatra da je Mesić je politički nepravedan jer ustrajno zastupa samo lijevu stranu Hrvatske.
Ističe kako mu ne bi bilo drago da ga podrži takav predsjednik jer smatra da bi se birači pitali: 'što je napravio taj Hebrang kada Mesić mijenja stav prema njemu? '
- Hebrang se ne mijenja, imao je u životu samo jednu stranku, a Mesić je imao četiri. Ne mijenjam stavove, stranke i ruho radi političkih ambicija. Tu se razlikujemo Mesić i ja i zato mi je drago što me ne podržava – kazao je Hebrang.
Pitanje Thompsona i antifašizma
Iako je prilikom objave kandidature istaknuo antifašizam kao najvažniju smjernicu svoje politike, Hebrang je više puta podržao i Thompsona.
Danas ne mogu u potpunosti prihvatiti Thompsona, kada s tim pozdravom šteti Hrvatskoj. Zato i ne dolazim na njegove koncerte, iako volim slušati njegove domoljubne pjesme.
- Thompson je 1991. bio jedan od vodećih antifašista jer je ustao protiv velikosrpske agresije koja je imala sva obilježja modernog fašizma. Skidam mu kapu jer je tada stavio glavu u torbu, divim mu se i danas zbog toga – ispričao je Hebrang dodajući kako pozdrav ''Za dom'' za njega nema pozitivnu konotaciju.
- "Za dom" je povijesni pozdrav koji datira daleko prije ustaša, ali su mu ustaše dale takvo loše značenje da se on više nikada ne smije koristiti – rekao je.
- Ja sam antifašist po tome što sam još u djetinjstvu stekao antifašistički odgoj, jer su mi fašisti pobili veliki dio obitelji. Stekao sam i antikomunistički odgoj jer su mi komunisti također pobili dio obitelji. Izvori moga antifašizma sežu iz djetinjstva, oni nisu teoretski naučeni, nego na osobnom iskustvu. Moj antifašizam je iskonski, za razliku od mnogih drugih antifašista koji od tog prave političku karijeru. I u svim svojim životnim potezima strogo sam pazio da budu suprotni od fašističke ideologije. Za moj pojam, svi su ljudi jednaki, što je suprotno fašizmu; nema nasilja nad ljudima, što je suprotno fašizmu; svatko ima pravo izražavati svoju nacionalnost, vjeru i stavove, što je suprotno fašizmu. Kao antifašist sam se deklarirao i sudjelovanjem u Domovinskom ratu – rekao je Hebrang.
Josip Miljak
hakave.org
Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio
Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu
Knjiga "Tržišno Gospodarstvo i neokomunizam" opisuje bitna načela i ponašanja u slobodnom društvu i napisana je kao rezultat moje zabrinutosti za naš nacionalni i teritorijalni integritet, za politiku općenito, pravdu, gospodarstvo i društvene posljedice mjera i postupaka koji se gomilaju od 1995. godine. Moja je nada da će iznjedriti novi način mišljenja u smjeru slobode i suprotan neljudskom, razornom, služinskom kriteriju komunista, kolektivista općenito i jugo-panslavista. Ne pretjerujem ako tvrdim da u današnjoj Hrvatskoj nema prave demokracije, republike ni tržišnog gospodarstva. Još prevladavaju komunistička ideologija, strukture i navike, i ne samo da prevladavaju nego su još na vlasti jugokomunisti, oni s većinom medija, dobrim dijelom intelektualaca i s drugim istomišljenicima, susjedima i europskim silama, rade da se sve vrati u stanje kakvo je bilo prije 1990. godine.
Osnovne ideje tržišnog gospodarstva
Tržišno gospodarstvo zahtjeva slobodni postupak svakog pojedinca, svakog radnika, da on odlučuje što će učiniti s novcem plod svog fizičkog ili intelektualnog rada. Jedna od najvećih tragedija za slobodu i blagostanje čovječanstva je činjenica kako su nas vjekovima različite vlade nagovorile ili prisilile da njima predamo plod našeg rada tako da ga političari troše kako njima padne napamet.
Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.
Cijena povoljne prilike
Svaki trenutak, svaki dan, obvezni smo slobodno birati resurse i potrebe. Resursi ili sredstva - tradicionalno opisani kao zemlja, rad i kapital u širem smislu - su raspoloživi u ograničenim količinama dok su potrebe građana i društva za gospodarskim dobrima i uslugama neograničene. Gospodarstvo se stalno suočava s problemom kako dodijeliti oskudna sredstva proizvodnje na takav način da zadovolje više ljudskih potreba. Svaki izbor resursa, dobara i usluga ima alternativnu cijenu: ta cijena su dobra, usluge ili druga sredstva koji se ne mogu u tom trenutku koristiti. To je tzv. cijena "povoljne prilike" ili "opportunity cost". Ovaj pojam je važan i ima ozbiljne posljedice kad se određuju državni troškovi i mora se promatrati ne samo odnos troškova i koristi određenog državnog investicijskog projekta koji će se financirati iz poreznih prihoda, nego i cijena "povoljne prilike" privatnih projekata koji bi se realizirali da ne postoji obveza plaćanja poreza. U socijalističkim državama, kao što je Hrvatska, ovakve analize se ne čine, nego nomenklatura odlučuje!
Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.
Različite osobe vrjednuju dobra i usluge na različite načine, dapače te vrijednosti mijenjaju s vremenom i ovisno o okolnostima. Osim toga, pojedinac i sam neprestano različito vrjednuje stvari ovisno o tome koliko zadovoljava njegove potrebe. Gospodarstvo je dinamičan proces sa stalnim promjenama u potražnji, ponudi i tehnološkim uvjetima koji trebaju riješiti kako raspodijeliti oskudna raspoloživa sredstva za proizvodnju kako bi u svakom pojedinom trenutku što bolje zadovoljili promjenjive potrebe ljudi.
Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.
Slobodne tržišne cijene
U stvarnom svijetu, ritam gospodarstva određuju dinamika ponude i potražnje na tržištu i usklađenosti cijena i uloga države, posebice, ako visoka razina državne intervencije pobuđuje ili otežava efikasnu uporabu uvijek oskudnih proizvodnih sredstava. Slobodne tržišne cijene ispunjavaju tri osnovne funkcije u organizaciji gospodarske aktivnosti.
Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.
Drugo: valja pojasniti da informacija koja je važna za organizaciju ekonomske proizvodnje je zapravo informacija o relativnim cijenama - cijena dobara ili usluga u odnosu na druga dobra i usluge. Relativne cijene predstavljaju poticaj prema kojem će poduzetnici postupiti i odlučiti kamo usmjeriti svoje investicije.
Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.
Ali glavni ključ da se temeljito dođe do spoznaje slobodnog tržišta je pravo na privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo je materijalna vrijednost stvorena plodom intelektualnog ili fizičkog rada pojedinaca, koja se oblikuje kao prihod, stvarne vrijednosti kao npr. nekretnine ili intelektualno vlasništvo.
Sloboda je preduvjet blagostanja
Želio bih istaknuti bitnu važnost privatnog vlasništva za slobodu, za pravedno i uspješno društvo. Pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja jedan moralni sustav nagrada i kazni izgrađen na temeljnim vrijednostima kao što su poštenje, korektni rad, štednja, poštivanje sposobnosti i znanja drugih i snošljivost. Kada govorim o tržišnom gospodarstvu uključujem neizbježivu potrebu tih vrijednosti u njezinoj definiciji toliko ili više značajnu od one koja se isključivo odnosi na traženje materijalnog napretka. Spomenute vrijednosti stvaraju socijalnu etiku koja mora postojati u privatnom životu i mora se zatim proširiti na cijelo društvo i moraju biti uključene u filozofiju, politiku, gospodarstvo, pravdu. Ta društvena etika mora također biti temeljni sadržaj našeg Ustava i svih postojećih zakona i one koje tek treba Sabor usvojiti.
Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.
Kakva je gospodarska situacija u Hrvatskoj? Dopustite mi da pojednostavim teoriju i opišem ponašanje države i pojedinaca i da to svedem na četiri kategorije, uglavnom dobro određene: kad su država i pučanstvo u njoj siromašni i žive siromašno; kad su oba bogati i žive kao siromasi; kad su oba bogati i žive kao bogati, i kad su država i pučanstvo siromašni i žive kao bogati.
Trošimo kao bogataši
Hrvatska je, nažalost, u ovoj četvrtoj kategoriji, najgoroj s ekonomskog i moralnog stajališta. U Hrvatskoj, država i pučanstvo su siromašni, ali ponašaju se i troše kao da su bogati. Tako, npr., državni proračunski deficit je kroničan, vanjski dug raste nekontrolirano, uvoz daleko premašuje izvoz, dok država i privatnici troše u kupnji automobila, mobitela, pokućstva, u izgradnji stambenih objekata namijenjenih rodbini onih koji su nas razorili, silovali i ubijali, sumnjivih državnih investicija u infrastrukturu, subvencije propalim poduzećima, saniranje banaka, putovanja... da ne spomenemo izravnu i golemu nekažnjenu korupciju, sve financirano porezima, kreditima i inozemnim zajmovima.
Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.
Imam osjećaj kao da narod misli da će ga država opskrbiti u svemu. Žalim, ali moram ga razočarati, jer država ništa nema i, prema tome, ništa ne može dati a da nije prije utržila od onih koji rade, putem poreza i drugih davanja. Privatni sektor ulaže svoj vlastiti novac i vrijeme i snosi rizik u procesu proizvodnje. Država samo troši uključivši slučaj kad upravlja tvrtkama koje proizvode dobra i usluge loše kvalitete. Očito je da je država i te kako dobar posao za političare. Za ostale ljude naša država je danas "tsunami" za gospodarstvo i za moralno, političko i socijalno zdravlje Hrvata. Država nije jedan mističan stvor, svemoguća, za koju se pretpostavlja da djeluje čineći dobro. Naša država nije ono što bi trebala biti za Hrvate. Ona je osim toga, danas konstituirana, nažalost, sa ovakvim predsjednikom, premijerom, drugim ministrima i dužnosnicima, te birokracijom koja ih okružuje u sve većem broju. Snaga i vrijednost Republike je utvrđena u djelotvornim, transparent-nim, neovisnim institucijama i u odgovornoj slobodi građana, a ne onima koji prolazno sjede na vlasti.
Nova Oluja
Spomenuo sam da ekonomija nije samostalna znanost: ovisi, također, o stupnju kakvoće pravnih, političkih i ekonomskih institucija zemlje. Nažalost, toga nema u Hrvatskoj. Zapravo, "nešto je trulo u Hrvatskoj". I smrad proizlazi iz mozgova naših vladajućih ekipa. Budimo svjesni da nećemo doći do prave suverene države, ni do slobodnog tržišta, ni blagostanja u Hrvatskoj dok god Hrvati ne spriječe djelovanje grobara naše povijesti, naših velikana i junaka, našeg naroda i domovine, rušitelja našeg društva. Sve se to događa zahvaljujući šutnji i ravnodušnosti Hrvata koji su dopustili uporabu nesposobnosti, laži, izdaje i najniži stupanj morala u našem političkom životu. Domovinski rat nije još završio. On se sada vodi na području ideja i promidžbe. Iz vladajućih ekipa serviraju nam lažne, pokvarene propagande. Ono što se odlučuje nisu samo gospodarski problemi naroda, već borba na život i smrt da Hrvatska opstane kao suverena i neovisna država, koja odlučuje sama, i jedino ona, o svojoj sudbini. Pripremimo novu Oluju, ovog puta na intelektualnom i demokratskom području, s golemom i aktivnom potporom naroda, da se jednom zauvijek riješimo zlehude pošasti jugokomunističkog raka.
Mladen Rojnica
Hrvatsko slovo
Onaj tko je neodređen, taj je već umro.
Goethe
Zagreb, 20. kolovoza 2009.
Bajro u epizodi: Potpuno sam poludio!
Karikaturalni predsjednik u svomu sukobu sa crkvom, je potpuno izgubio živce. Umjesto da se Hrvati barem za vrijeme godišnjih odmora poštede besmislenih izjava i postupaka kojima nas zasipa stanovnik Pantovčaka, on nastavlja zloupotrebljavati svoj položaj, i putem medija nas bombardira izmišljotinama i glupostima.
Sada se obrušio na nadbiskupa Marina Barišića s optužbom da ga On mrzi.
Mesić nije vrijedan mržnje i nadbiskup Barišić to itekako zna, a kao Božji poslanik i katolik On ne može nikoga mrziti, što ateist Mesić ne može znati.
„Križ je vjersko obilježje, kao i drugi. Tamo gdje su većina pravoslavci, zar će gradonačelnik u uredu imati pravoslavni križ. Ja sam slušao jednog nadbiskupa. Takvu mržnju ja dugo nisam vidio na licu jednog čovjeka, a posebno ne jednog visokog svećenika. Taj čovjek čim se spomene moje ime, mijenja fizionomiju. A zašto bi on bio bliži Bogu od mene ili veći patriot od mene? Zašto bi, na kraju krajeva, on bio veći Hrvat od mene? Pa ja sam za ovu Hrvatsku bio na robiji i ulazio vjerojatno u veće rizike nego svi svećenici u Hrvatskoj zajedno. I sad da netko mjeri moje hrvatstvo. Odakle mu pravo?!“, rekao je Mesić u Dnevniku jedne televizije komentirajući govore splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića.
Mesić je u svomu sukobu s crkvom u stvari u sukobu s 90% Hrvata katolika koji čine crkvu. Zanimljive su tvrdnje Mesićevih apologeta, da je njega izabrao narod i da on govori u ime toga naroda, a s druge strane crkva nije narod, nego su to po Mesiću samo biskupi. Mesića nije izabrao većinski hrvatski katolički narod, nego neprijateljski raspoložen dio stanovništva kojega u Hrvatskoj, zahvaljujući komunističkom naslijeđu, ima najmanje 30%. Tu spadaju Srbi, dijelovi drugih manjina u Hrvatskoj, komunističko- partizanski zločinci i njihova djeca i vrlo mali dio naivnih i poštenih Hrvata koji su nasjeli na Mesićeve viceve. Tih 30% čini cca milijun i tristo tisuća stanovnika koji su glasovali za izroda Mesića. Zato pozivamo Hrvate da prestanu govoriti da smo ga mi izabrali, nismo.
Ali hvala Bogu, još nekoliko mjeseci i riješiti ćemo se Mesića, ali treba dobro paziti da nam se glasovi ne razbiju i da ovih 30% složnih neprijatelja Hrvatske ponovno ne izabere novoga Mesića. Moramo se svi okupiti oko jednoga kandidata. Kakva je korist od pet dobrih kandidata, ako na kraju ni jedan od njih ne će biti izabran. Svi za jednoga!!!
Josip Miljak
USTAŠTVO I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA IZMEĐU ZNANSTVENIH
ISTRAŽIVANJA I POLITIČKIH ODREDNICA*
Piše: Dr. sc. Ante BIRIN
Političku povijest Hrvatske u XX. st. u velikoj je mjeri obilježio sukob dviju hrvatskih političkih ideologija oblikovanih tijekom druge polovice prethodnog stoljeća: nacionalne, koja je na temelju povijesnoga hrvatskoga državnog prava promicala ideju političke nezavisnosti Hrvatske, te jugoslavenske, koja je na temelju ideje "o etničkom i na tome utemeljenom jezičnom i kulturnom jedinstvu južnih Slavena (premda je sadržavala shvaćanje o hrvatskoj nacionalnoj individualnosti)",[1] promicala stvaranje jedne "jugoslavenske" države. Krajem Prvoga svjetskog rata potonja će se ideja utjeloviti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, državi koja je 1929. promijenila ime u "Kraljevina Jugoslavija" i koja, što nije naodmet napomenuti, nikad nije bila potvrđena od strane Hrvatskog sabora. Činjenica da se nova država, protivno očekivanjima njezinih hrvatskih zagovornika, nije pokazala kao zajednica ravnopravnih "jugoslavenskih" naroda, već kao proširena, Velika Srbija, intenzivirat će ovaj sukob hrvatske i jugoslavenske ideologije koji će tijekom Drugoga svjetskog rata poprimiti krvave razmjere u građanskom (i međunacionalnom) ratu između hrvatskih nacionalista, okupljenih oko ustaškog pokreta i jugoslavenskoga partizanskog pokreta, okupljenog oko Komunističke partije Jugoslavije.
Kao pobjednik iz toga sukoba - koji se uklopio u sukob dviju totalitarnih, nadnacionalnih ideologija tog doba, komunizma i fašizma/nacizma - izišla je 1945. jugoslavenska strana, čija je interpretacija novije hrvatske povijesti u zemlji stoga i postala službenom a izvan zemlje općeprihvaćenom. Ocjena jugoslavenske historiografije o ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) uklapala se, naravno, u političko-ideološke okvire koje je nametala komunistička partija i jugoslavenska država, u skladu s čime je i povijesna interpretacija, u većoj ili manjoj mjeri, predstavljala preslik "službenoga" partijsko-državnog stava. O komunističkom pokretu se stoga desetljećima, kako je to ustvrdio T. Macan, "pisalo samo slavopojno kao o antifašističkom i osloboditeljskom, o komunistima kao borcima za nacionalna prava i društvenu pravdu, o socijalističkom pokretu i Jugoslaviji kao smislu povijesti i ostvarenju stoljetna sna. Ustaštvo se pak nijekalo i kao ideologija, i kao pokret, i kao država, jer je kao dio fašističkoga svijeta pogazilo glavna načela liberalne demokracije, od poštivanja ljudske osobe i priznanja jednakosti svih naroda do afirmiranja slobode kao društvenog temelja, a krvave posljedice njegovih načela izjednačivale su se s najvećim zločinima u povijesti čovječanstva".[2]
Iako se s propašću komunističkog sustava i raspadom jugoslavenske države otvorila mogućnost za objektivniji pristup ovoj temi, lišen dotadašnjih političko-ideoloških odrednica, nova je demokratski izabrana hrvatska vlada, u velikoj mjeri zbog vanjskopolitičkih razloga - među kojima je važnu ulogu svakako imala želja za ograđivanjem od optužbi raznih, politički joj nesklonih krugova kako Republika Hrvatska predstavlja obnovu "fašističke NDH" - dala svojevrsni legitimitet ocjenama jugoslavenske historiografije, koje su tako postale i službenom verzijom hrvatske historiografije. Novi - stari nositelj te službene historiografije (p)ostao je onaj dio hrvatske akademske zajednice, koji je ostao vjeran idealima vremena u kojem je stasao, oblikovao se i ostvario svoje karijere. Koristeći se svojim akademskim položajem kao pokrićem za prikrivanje svoga strančarstva, oni su nastavili promicati teze jugoslavenske historiografije koje su zadržale status dogmi izuzetih od svake sumnje. Najmanji pokušaj relativizacije tih dogmi pritom su proglasili političkim i historiografskim revizionizmom koji se, prema njihovu mišljenju, u Hrvatskoj pojavio početkom 1990-ih kao "historiografska retardacija i društveno-politička anomalija", čije je "osnovno polazište - fetišizam države i fetišizacija hrvatske državotvorne ideje."[3]
Legitiman pokušaj revizije, ispravljanja i reinterpretacije dotadašnjih ideologiziranih teza ocrnjen je dakle kao jedna a priori negativna pojava koja ne predstavlja ništa više "osim puke želje za revizijom notornih historiografskih istina u korist nekih ekstremnih političkih ideja."[4] Koliko su te "notorne historiografske istine" znanstveno utemeljene može se vidjeti iz niza radova ovih predstavnika službene historiografije koji su - unatoč deklarativnim izjavama istih autora kako povijest ne doživljavaju kao sredstvo političke promičbe i nametanja ideoloških obrazaca - prepuni politički/ideloški nadahnutih ocjena i teza. U njima je i dalje prisutna ista ona crno-bijela slika povijesti koja jugoslavenski, komunistički pokret prikazuje kao svojevrsno utjelovljenje dobra nasuprot kojeg, s druge strane, stoji zločinački ustaški pokret i NDH.
Kada je o ustaškom pokretu riječ, on se tako i dalje prikazuje kao puki naci-fašistički pokret za koji je, kako bi se to moglo zaključiti iz nekih radova, bitno jedino to da je u borbi za neovisnu Hrvatsku zagovarao najradikalnije metode borbe, uključujući i terorizam, da je raspirivao kult osvete i mržnje te da je bio opsjednut nasiljem.[5] Nasuprot tome, analiza uvjeta u kojima je nastao i oblikovao se ustaški pokret, analiza njegovih osnovnih ciljeva i vanjsko-političkih čimbenika koji su predodredili buduća savezništva, pritom se jednostavno izostavljaju ili stavljaju u drugi plan, što samo po sebi pokazuje koji je prvenstveni cilj ove službene historiografije. Kada se svjesno prešućuju uzroci a ističu posljedice, kada se pojedini događaji i procesi hotimično vade iz svoga povijesnog konteksta i kada se zlonamjerno manipulira povijesnim činjenicama, onda je jasno kako tu ne može biti govora o znanosti već o političkoj promičbi.
Neosporna je činjenica međutim, sviđala se ona nekome ili ne, da je ustaški pokret prvenstveno bio hrvatski nacionalistički, oslobodilački pokret čiji je osnovni cilj bio, kako to stoji u točki I. Ustava Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije, "da oružanim ustankom (revolucijom) oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku da ona postane podpuno samostalna i nezavisna država na cielom narodnom i poviestnom području".[6] Radi ostvarivanja tog cilja, okupile su se oko ustaškog pokreta i njegova Poglavnika Ante Pavelića razne skupine i pojedinci, koji formalno nisu pripadali ustaškom pokretu i koji su u nizu drugih pitanja imali različite poglede, tako da je ustaška djelatnost, u biti, bila tek dijelom šire djelatnosti hrvatskih nacionalista.
Zbog čega je ustaški pokret svoj cilj odlučio ostvariti "oružanim ustankom", tj. silom, a ne političkim putem, potpuno je jasno kada se imaju u vidu političke prilike u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Naime, nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini (20. VI. 1928.) i uvođenja diktature (6. I. 1929.) - s kojom je dotadašnji klasičan državni teror dosegnuo svoj vrhunac - svako je političko rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja postalo nemoguće. "Hrvati su", kako je to ustvrdio francuski povjesničar Dominique Venner, "znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate - preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje."[7] Koliko "objektivno", nasuprot tome, zvuči tvrdnja kako su ustaše od fašizma i nacizma preuzeli "glorificiranje ratne opcije za ostvarivanje političkih ciljeva",[8] najbolje svjedoče same činjenice.
Postojanje jakoga antisrpskog raspoloženja u Ustaškom pokretu je nedvojbeno i ono je bez sumnje stvorilo plodno tlo za zločine koji su nakon proglašenja NDH bili počinjeni nad srpskim stanovništvom. Proizišli iz načela da se na silu uzvrati silom ("Na ljutu ranu, ljutu travu"), ti se zločini s moralnog gledišta, naravno, ne mogu braniti, dok su s političkog gledišta u potpunosti promašeni. No, kako je to konstatirao Jere Jareb, politika Ustaškog pokreta prema Srbima bila je "psihološki razumljiva. Ustaški pokret bio je odgovor na srpske zulume i bespravnu vladavinu u Hrvatskoj."[9] Dodatni razlog, koji je uveliko pothranjivao to opće antisrpsko raspoloženje, svakako je bio i taj što je velikosrpska politika Beograda imala podršku ne samo gotovo cjelokupne srpske političke elite i političkih stranaka, već i srpskog naroda u cjelini, zbog čega se ono u tolikoj mjeri i našlo na udaru ustaške osvetničke mržnje.
(Ovdje je potrebno postaviti pitanje A.Birinu što je sa tzv. nastašama i može li se svaka reakcija lokalnog stanovništva prema onima čije su klanje izbjegli nazvati zločinom ustaša, odnosno Ustaškog pokreta i previđa li da "tijekom Travanjskoga rata, prije nego što je od hrvatske ruke nastradao prvi Srbin ili bilo tko drugi, ubijeno je, imenom i prezimenom, oko tri stotine Hrvata!"T.Jonjić, te zašto je onda vrh Ustaškog pokreta i sam Poglavnik osuđivao sve samovoljne osvetničke poteze neodgovornih pojedinaca i prema istima državne vlasti poduzimale rigorozne sankcije, a onda, konačno, i koliko je zločina počinjeno od partizanskih koljača preobučenih u ustaške odore i komu se oni pripisuju…op.Ante Matić)
Kronologija zločina u travnju 1941. pritom ipak nedvojbeno pokazuje kako ti progoni, iako su utjecali na širenje srpske pobune, nisu bili njezin glavni razlog te da se znatan dio srpskog stanovništva prije svega "nije mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo".[10]
Činjenica da je ustaški pokret od trenutka svog osnivanja bio usko vezan s fašističkom Italijom te, nakon proglašenja NDH, s nacističkom Njemačkom, predstavljala je povijesnu i političku nužnost obzirom na tadašnje vanjskopolitičke prilike i sustave savezništava, koji hrvatskim nacionalistima nisu ostavljali ni najmanju mogućnost izbora saveznika. Od koga se uopće mogla tražiti podrška? Unatoč bezobzirnom kršenju osnovnih načela na kojima su počivale zapadne demokracije i unatoč otvorenoj diktaturi koju je 1929. zaveo kralj Aleksandar I., kako bio ugušio svaku oporbu u zemlji, Velika Britanija i Francuska ni u jednom trenutku nisu uskratile bezuvjetnu potporu svomu jugoslavenskom štićeniku. Od demokratskih načela ovim su zemljama daleko važniji bili njihovi politički interesi. Kako je to, glede načela kojima se vodila francuska politika, zaključio već spomenuti D. Venner: "Bolje imati diktatora u francuskoj igri nego biti izvan igre."[11]
Ni apeli hrvatskih političara niti apeli zapadnoeuropske javnosti - od kojih svakako valja izdvojiti onaj kojeg su u travnju 1931. u ime Njemačke lige za ljudska prava potpisali nobelovac Albert Einstein i književnik Heinrich Mann te ga uputili ga Ligi za ljudska prava u Parizu, prosvjedujući protiv ubojstva hrvatskog znanstvenika dr. Milana Šufllaya, ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini i općenito strahovlade koja vlada u Hrvatskoj - nisu promijenili takvu pristranu politiku Londona i Pariza, koji su postojano tolerirali ovaj državni teror jugoslavenskih vlasti.[12]
Hrvatskim nacionalistima stoga i nije preostalo ništa drugo nego da se okrenu onim zemljama koje su tražile reviziju versailleskog poretka i čiji su interesi pružali kakvu-takvu nadu da će doći do razbijanja Jugoslavije. Kao jedini mogući saveznik pritom se, od velikih sila, nametala fašistička Italija, koja je, nakon dolaska Mussolinija na vlast, bila jedina zemlja koja je barem povremeno razmišljala o toj opciji i koja je, iz tog razloga, dr. A. Paveliću i njegovim ustašama pružila utočište i političku zaštitu. Utjecaj talijanskog fašizma na oblikovanje ustaškog pokreta bio je, sukladno tome, sasvim razumljiv. Kako je to obrazložio jedan od prvaka tadanjega hrvatskog nacionalističkog pokreta u Domovini, prof. Ivan Oršanić, razumljivo je da se "u vođenju takve politike nije moglo neprestano isticati ograđivanje od ideja onih, s kojima se želi biti u društvu ili od kojih se očekuje neku pomoć."[13]
Za razliku od fašističke Italije, nacistička Njemačka nije imala razumijevanja za ustašku borbu i njezine ciljeve, budući da sve do kraja ožujka 1941. nije razmišljala o razbijanju Jugoslavije. Što se pak tiče utjecaja nacizma na ustaštvo ovom prigodom treba istaknuti kako on, sa svojom rasnom i protužidovskom ideologijom, u razdoblju ustaške emigracije (tj. do 1941.) gotovo i nije postojao. U programatskim načelima ustaškog pokreta rasna ideologija se uopće ne spominje, dok se Židovi, u službenim memorandumima, spominju tek jedan jedini put i to u memorandumu o hrvatskom pitanju iz 1936. u kojem se kao neprijatelji hrvatskoga oslobodilačkog pokreta navode "srbska državna vlast, međunarodno slobodno zidarstvo, židovstvo i komunizam". Razlog tom izuzetku leži u činjenici da je ovaj memorandum bio namijenjen njemačkim političkim krugovima, zbog čega je Pavelić, spominjanjem Židova kao neprijatelja hrvatskog naroda, očito nastojao zadobiti njihovu naklonost za hrvatsku oslobodilačku borbu. Unatoč rasnim zakonima donesenima neposredno po osnutku NDH i ustaškoj ulozi u progonu Židova, teza kako je "genocid nad Židovima bio u osnovi ustaškog plana" predstavlja stoga čistu povijesnu krivotvorinu.[14]
Istovjetna "znanstvena" metodologija vidljiva je i u pristupu NDH, kojoj nekadašnja jugoslavenska i današnja službena hrvatska historiografija nikako ne žele priznati da je bila "izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom."[15] Kako prihvaćanje te ocjene posredno znači i priznanje poraza jugoslavenske ideologije i ideje jugoslavenske državne zajednice - koja je i u svojoj predratnoj, monarhističkoj i u svojoj poslijeratnoj, komunističkoj verziji, pokazala da može postojati samo kao diktatura - to njezini ideološki sljednici žele NDH uporno prikazati kao kvislinšku tvorevinu, nametnutu protiv volje hrvatskog naroda. No, kao što je već spomenuto, nacistička Njemačka, unatoč svojoj antiversailleskoj orijentaciji, nikada nije planirala razbijanje Jugoslavije, versailleske tvorevine, dok je Italija, unatoč svom laviranju između dogovora s Beogradom i razbijanja Jugoslavije, pratila politiku svog vojno nadmoćnog saveznika. Nenadana prilika za stvaranje neovisne Hrvatske otvorila se tako tek u trenutku kada je Hitler - razbješnjen državnim udarom u Beogradu koji je uslijedio svega dva dana nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu - odlučio napasti i uništiti Jugoslaviju. Obzirom na spomenute okolnosti, očito je kako je NDH "za kojom su hrvatski rodoljubi čeznuli već stoljećima, nastala u proljeće 1941. kao slučajna tvorevina Drugog svjetskog rata."[16]
U kojoj je mjeri ova službena historiografija, kad je riječ o NDH, zaslijepljena ideologijom, pokazuju brojne teze i ocjene koje su u dobroj mjeri bez temelja u činjenicama i dio kojih pritom predstavlja čistu izmišljotinu. Tako se npr. unatoč poznatoj činjenici da su Nijemci vlast u Hrvatskoj namjeravali povjeriti dr. Mačeku, predsjedniku Hrvatske seljačke stranke a ne dr. Paveliću, kojeg su smatrali eksponentom talijanske politike, u historiografiji ipak mogu naći tvrdnje poput one kako su Nijemci "na vlast doveli grupu za koju su znali da će im po ideologiji i praksi biti slična."[17] Završetak rečenice - "u zločinu" - pritom se sugestivno nameće sam od sebe, što očito i jest cilj ove povijesno neistinite tvrdnje. Odbijanje dr. Mačeka da prihvati njemačku ponudu i preuzme vlast u Hrvatskoj pritom se interpretira kao politički i moralno ispravna odluka koju je on navodno donio zato jer se nije želio "kompromitirati suradnjom s Nijemcima i Talijanima",[18] odnosno zato "što je bio demokrat te je svoju političku aktivnost vezivao uz zapadne saveznike, a ne uz nacističku Njemačku."[19] Koliko su ovakve teze upitne, najbolje otkriva činjenica da je svega nekoliko dana ranije dr. Maček pristao biti potpredsjednikom jugoslavenske Vlade koja je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu i tako postala saveznik iste te nacističke Njemačke. Očito je, dakle, da ga u toj odluci nisu vodili nikakvi ideološki razlozi već politički oportunizam i "težnja da se očuva Jugoslavija, jer mu je manjkalo samopouzdanja i vjere u to, da hrvatski narod može stvoriti i održati samostalnu državu."[20]
Istodobno se, osim toga, pokušava nametnuti i mišljenje kako je u tom trenutku - a za neke povjesničare očito i u svakom drugom - bilo kakvo rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja izvan granica Jugoslavije bilo nepovoljno i osuđeno na propast. U tom se kontekstu kao primjer opet navodi dr. Maček koji je, "bez obzira što je godinama tražio rješenje za 'hrvatsko pitanje', podržavao Hrvatsku u Jugoslaviji i smatrao da su bilo kakva druga rješenja politički neumna."[21] Zbog čega bi, međutim, "politički neumna" bila odluka hrvatskih nacionalista da, kada im se za to pružila prilika, sruše jugoslavensku državu u kojoj je hrvatski narod bio izvrgnut diskriminaciji i teroru te stvore nezavisnu hrvatsku državu? Hrvati bi doista bili najsmješniji narod na svijetu da su - kako je to ustvrdio ugledni hrvatski intelektualac, politički emigrant i svjedok tih događaja, dr. Ivo Korsky - "branili ono što nas je tištilo i onemogućavalo. Proglašenjem NDH Hrvati su cijelom svijetu jasno pokazali i krvlju potvrdili da žele imati svoju državu."[22]
Kako su pravo na samoodređenje i na nacionalnu državu tijekom XX. st. postali općepriznati te su dobili i određeni prizvuk "moralnosti", to su se i izuzetci nastojali opravdati tim istim "moralnim" razlozima".[23] Upravo radi toga se u historiografijij i dalje uporno ističe navodni veleizdajnički i zločinački karakter Ustaškog pokreta i NDH. Središnja točka koja se pritom najučestalije koristi kao krunski dokaz veleizdajničkog karaktera NDH teza je o "prodaji" Dalmacije Italiji, utemeljena, što je vrlo važno napomenuti, na kasnijim svjedočanstvima F. Anfusa i E. Kvaternika, dvaju subjektivnih i prema dr. Paveliću izrazito (osobno) neprijateljski nastrojenih izvora. Sama teza, koja inače nema temelja niti u jednom službenom dokumentu, pritom svjesno prelazi i preko činjenice da je Njemačka u više navrata zajamčila Italiji prevlast na Sredozemlju i zapadnom dijelu Balkana, da je Italija međunarodno priznanje NDH koristila kao sredstvo ucjene u pogledu razgraničenja i, naposljetku, da je početkom travnja 1941. na hrvatsko područje pristiglo više od 100.000 talijanskih vojnika, koji su sudjelovali u napadu na Jugoslaviju.[24] Obzirom na tako neravnopravan odnos između dviju strana, jasno je kako prostor za pregovore praktički nije postojao te da je NDH, ako je željela ishoditi priznanje zemalja Sila Osovine i tako osigurati svoju opstojnost, bila prisiljena prihvatiti neumjerene talijanske zahtjeve.
Iako su se upravo iz tog razloga vlasti NDH odlučile osloniti na Njemačku, posljedica čega je bilo i bezrezervno prihvaćanje svih njemačkih zahtjeva, uključujući i onaj o "rješenju židovskog pitanja", ova se okolnost namjerno prešućuje. Suvišno je pritom i napominjati kako to, naravno, ne umanjuje odgovornost ustaških vlasti za tragičnu sudbinu Židova (iako tumači, zašto je i kako do toga došlo) i to treba jasno reći. No, isto tako treba reći i to da preuveličavanje te odgovornosti, što je u službenoj historiografiji opća pojava, predstavlja drugu krajnost čiji cilj nije utvrđivanje stvarne odgovornosti, već održavanje "crne legende" koja "nije traženje istine, nego pokušaj da se javno osudi hrvatska osloboditeljska borba koja je, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bar kroz četiri godine, suočila svijet s hrvatskom željom za oslobođenje Hrvatske."[25]
U istom kontekstu treba sagledati i tvrdnju kako je ustaški režim "posljednju fazu - eksterminaciju Židova - počeo provoditi već u ljeto 1941. godine."[26] Zanimljivo bi, međutim, bilo čuti objašnjenje kako se to jedna mala zemlja, koja se prikazuje kao puka kvislinška tvorevina i čija se nezavisnost u potpunosti osporava, samostalno usudila donijeti jednu tako veliku odluku, i to prije nego li je istu, na konferenciji u Wannseeu početkom 1942., donijela nacistička Njemačka. Ništa manje zanimljivo ne bi bilo čuti ni objašnjenje, kako je jedna država u nastajanju, čija je vojska i policija bila tek u začetcima, mogla provesti jednu tako složenu i zahtjevnu operaciju kao što je istrebljenje jedne etničke zajednice. No, kako ta objašnjenja dovode u pitanje znanstvenu vjerodostojnost gore spomenute tvrdnje, njih se, kao i općenito sve one izvore koji se ne uklapaju u sliku o genocidnom karakteru NDH i koji svjedoče kako je "hrvatska strana u prvo vrijeme iz primjene rasnog zakonodavstva htjela izuzeti ne samo Židove prešle na kršćanstvo, nego i većinu židovskih starosjeditelja",[27] jednostavno prešućuje, ignorira ili se umanjuje njihovo stvarno značenje.[28]
Klasičan primjer političke instrumentalizacije povijesnih činjenica predstavlja i sintagma o NDH, odnosno dr. Paveliću kao "posljednjem Hitlerovom savezniku".[29] Svjesnim izbjegavanjem analize razloga te "odanosti" nacističkoj Njemačkoj oni se, u biti, žele prikazati kao najvjerniji od najvjernijih, tj. najgori od najgorih, Hitlerovih saveznika. Razlog toj odanosti ti "objektivni" znanstvenici naravno niti ne pomišljaju potražiti u tadašnjim vojno-političkim okolnostima, čije je posljedice sažeto iznio dr. Korsky: "Zato što je Hrvatska 1941. nastala na području njemačke prevlasti, te je ostala zadnje područje ove njemačke prevlasti i radi toga morala ostati u njemačkoj interesnoj sferi do zadnjeg časa, ispala je najvjernijim satelitom, u što - osim nešto Hrvata - nitko nikada nije povjerovao, pa ni sami Nijemci."[30]
Svojevrsni vrhunac ove ideološke interpretacije NDH predstavlja teza kako ona nije bila ni nezavisna, "jer se radilo o svojevrsnom njemačko-talijanskom protektoratu", ni država, jer nije imala "uređen odnos vlasti s vlastitim građanima" i jer je u njoj "na tisuće građana stradalo u masovnim zločinima samo zbog toga što su bili druge vjere, nacija ili se jednostavno činilo da su iz bilo kojeg razloga nepoćudni ili opasni za državu", niti hrvatska, jer "sedam najvećih priobalnih hrvatskih gradova, izuzev Dubrovnika, nije bilo pod hrvatskim suverenitetom."[31] Nezavisnost novoutemeljene države doista je u velikoj mjeri bila okrnjena brojnim teritorijalnim, političkim i gospodarskim ustupcima, koje su od nje ishodili njezini više formalni nego li stvarni saveznici, zlorabeći svoju vojnu i političku nadmoć kako bi ostvarili svoje interese. Kada se tome pribroje i druge nepovoljne okolnosti kao npr. činjenica da je država nastala u vrtlogu svjetskog rata i da je na njezinu području u isto vrijeme bjesnio međunacionalni (Hrvati/Srbi) i građanski rat (nacionalisti/komunisti), onda je jasno kako su mogućnosti ustaških vlasti glede jačanja državnog suvereniteta, unatoč određenim propustima, bile krajnje ogranične. Osporavati, međutim, činjenicu da je NDH bila država, odnosno da je bila hrvatska država, više govori o onome tko piše, negoli o onome o čemu piše. Po istom se kriteriju državom onda ne bi smio nazvati niti tadašnji Sovjetski Savez, čiji su zločini nad vlastitim građanima bez premca u svjetskoj povijesti, dok bi, s druge strane, svi preostali hrvatski gradovi koji su bili u sklopu NDH, iz ne znam kojeg razloga, bili manje vrijedni od onih sedam najvećih priobalnih hrvatskih gradova koji se nisu našli pod njezinim suverenitetom. Osim toga, zar je Savezna Republika Njemačka gubitkom svih onih gradova koji su se 1949. našli u sastavu Demokratske Republike Njemačke izgubila svojstvo države?
S podjednakim žarom, s kojim se u historiografiji preuveličavaju zločini poraženih, istodobno se besramno umanjuju zločini pobjednika, kako to najbolje pokazuje primjer Bleiburga i Križnog puta. Da bi se umanjila veličina počinjenog zločina, o kojem je jugoslavenska historiografija šutjela gotovo punih pedeset godina, pribjegava se nizu znanstveno neodrživih, a moralno neprihvatljivih teza, kojima se čak i sama odgovornost za zločine pokušava prebaciti s krvnika na žrtvu. Obzirom da u skladu s novim, demokratskim standardima više nije bilo oportuno tvrditi "da su svi koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu sudbinu i zaslužili",[32] sada se, u prvi plan, nastoji istaknuti činjenica kako "osveta koja je kulminirala u svibnju 1945. godine nije bila bezrazložna. Ona je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941. godine",[33] te kako je posve drugi problem "da li je ta osveta, odnosno da li je kazna koju su dobili pojedinci i čitave skupine bila primjerena."[34] Štoviše, ta se osveta nastoji prikazati kao nešto posve razumljivo, jer se tada "na raznim europskim prostorima pobjednici počinju obračunavati s poraženima."[35] S time u vezi se čak i bombardiranje Dresdena i bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagaski, koje je prošlo bez osude u zapadnoeuropskoj i američkoj javnosti, uzima kao primjer "da se tada osveta smatrala posve logičnom i neupitnom."[36]
Odgovornost za nesretnu sudbinu brojnih hrvatskih civila koji su se u strahu od jugokomunističke partizanske vojske povlačili prema austrijskoj granici, zajedno s ustaškim i domobranskim postrojbama, pritom se prebacuje na vlasti NDH, koje su navodno brojnim izmišljenim vijestima preplašile narod "da pobjednici pribjegavaju oštroj odmazdi i represiji prema građanstvu NDH općenito",[37] te su "ne samo nagovarali nego i prisiljavali civile da im pri povlačenju budu živi štit i da ih saveznici lakše prihvate."[38] Kao da "nakon svega onoga što se dogodilo poslije njihova izručenja jugoslavenskim komunističkim vlastima", kako je to izrekao kardinal Josip Bozanić u svojoj propovijedi na Bleiburškom polju 2007., "netko još dvoji koliko je njihov strah bio opravdan?"[39]
Odgovornost Josipa Broza Tita, vrhovnog komandanta jugoslavenske partizanske vojske i osobe koja snosi najveću odgovornost za zločine počinjene nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima, pritom se nastoji u što većoj mjeri relativizirati. Tako se npr. priznaje kako Tito snosi svoj dio odgovornosti za "revolucionarnu pravdu" (zanimljiv eufemizam za masovni zločin!), ali se pritom tvrdi kako je do toga došlo protivno njegovim naredbama, jer brojni dokumenti, poput brzojava glavnom štabu slovenske partizanske vojske od 14. svibnja 1945., najstrože zabranjuju egzekuciju ratnih zarobljenika.[40] Istodobno se, osim toga, upozorava i na činjenicu kako "tu odgovornost valja ocjenjivati sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima, koja nisu istovjetna današnjima, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće."[41] Na istom tragu je, iako daleko oštrije intonirana, i reakcija kojom je (deklarativna) najava hrvatske vlade o podizanju prvih optužnica za ratne zločine partizana počinjene u Drugome svjetskom ratu, proglašena političkom odlukom uz objašnjenje: "Kao prvo to bi bio povijesni presedan, jer do sada u svijetu nisu bili procesuirani pripadnici savezničkih vojski iz Drugog svjetskog rata, jer ni ratni zločin kako se on danas definira nije u to doba još bio kodificiran. U neku ruku, bi to bilo retroaktivno suđenje, što je samo po sebi problematično, a i otvara niz pitanja. Drugo, formuliran stav da vlada smatra da su to bili ideološki zločini, također je ideološki stav, jer se time izjednačavaju fašistička i komunistička ideologija, a to nije točno."[42]
Koliko su spomenute naredbe o zabrani egzekucije ratnih zarobljenika doista trebale spriječiti krvoproliće, a koliko su služile kao pokriće za skidanje odgovornosti, najbolje svjedoči izričita tvrdnja nekadašnjeg visokog partizanskog dužnosnika i sadašnjeg predsjednika Saveza boraca Narodno-oslobodilačke vojske Slovenije, Janeza Stanovnika, izrečena prigodom nedavnog otkrića velike masovne grobnice u rudniku Barbara u mjestu Huda jama pokraj Laškoga: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovijedi Josipa Broza Tita."[43] Primjedbe kako "tu odgovornost valja ocjenjivati sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima", o navodnoj problematičnosti retroaktivnog suđenja kao i odbijanju da se prizna ideološka dimenzija počinjenog zločina "jer se time izjednačavaju fašistička i komunistička ideologija" otvaraju, s druge strane, niz pitanja. Zbog čega se, naime, prvi kriterij ne primjenjuje načelno, tj. za obje strane jednako, a ne selektivno kao što se obično radi kada treba otkloniti svaku odgovornost s pobjednika? Zbog čega bi retroaktivno suđenje jugoslavenskim dužnosnicima odgovornima za ratne zločine dijelu povjesničara bilo problematično, kad isti ti povjesničari problematičnim nisu smatrali suđenje Andriji Artukoviću, nekadašnjem ministru unutarnjih poslova NDH (1986.) niti su takvim smatrali suđenje Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku jasenovačkog logora (1998./99.) Očiti razlog ovih dvostrukih kriterija i odbijanja priznanja kako su Bleiburg i Križni put bili ideološki zločini, jest njihova ideološki uvjetovana pristranost koja ne može dopustiti izjednačavanje komunizma i fašizma/nacizma, budući da bi to ujedno značilo i priznavanje njihovih vlastitih, nekadašnjih ili sadašnjih, laži i zabluda.
No, najbezobzirnija od svih teza iznesenih s ciljem relativizacije zločina Bleiburga i Križnog puta ipak je ona kako "Jasenovac i Bleiburg nisu isto, u Jasenovcu se dogodio zločin genocida, na Bleiburgu zločin osvete. U Jasenovcu redom svi koji su stradali su bili nevini, i tu praktički nema izuzetka, u Bleiburgu jedan dio onih koji su stradali na svakom bi sudu bili osudjeni na najteže kazne, radi se o pripadnicima Crne Legije, poglavnikova tjelesnog zdruga i nekim drugim ustaškim jedinicima koje su četiri ratne godine bile uključene u niz zločina nad civilima."[44] Najprikladniji odgovor na ovu tvrdnju, koja očito polazi od kolektivne a ne individualne krivnje, budući da samu pripadnost spomenutim postrojbama a priori smatra zločinom dovoljnim za smrtnu kaznu, riječi su hvarskog biskupa Slobodana Štambuka: "Zločin je ubiti nevinoga bilo u Jasenovcu, bilo u Bleiburgu. Zbog Jasenovca mnogi su platili glavom, a žrtve su imale svoj cvijet u pravom i prenesenom smislu riječi, a žrtve Bleiburga nije se smjelo ni spominjati, jer bi i sam spomen na njih bio karakteriziran kao zločin."[45] Ovakve se riječi za sada, na žalost, mogu čuti samo od duhovnih osoba, koje očito imaju više smisla za pravednost i suosjećanja za žrtve, bez obzira kojoj strani one pripadale.
U svojoj ideološkoj zaslijepljenosti, autori gore spomenutih teza ne vide da tim svojim dvostrukim kriterijem i nekritičkim relativiziranjem zločina što ih je počinila partizanska strana sami pružaju argumente i za relativizaciju zločina koje je počinila ustaška strana. Naime, ako se u kontekstu zločina počinjenih nad pripadnicima ustaško-domobranske vojske 1945. tvrdi da "Kada se govori o ovim ubijanima valja voditi računa o tome da je to bilo vrijeme kada je ljudski život vrlo malo vrijedio",[46] zar tu istu tvrdnju nije moguće smjestiti i u razdoblje 1941., kada su se Srbi našli na udaru ustaškog progona i kada ljudski život nije vrijedio puno više? Ako je partizanska osveta razumljiva zato jer je bila motivirana ustaškim zločinima, zar onda, isto tako, nije razumljiva i ustaška osveta, motivirana dugogodišnjim srpskim terorom? Osim toga, ako nije postojala zakonska osnova po kojima bi se sudilo za ratne zločine Titu, po kojoj bi se to onda osnovi trebalo suditi dr. Paveliću. Činjenica je, na žalost, da je načelo dvostrukih standarda toliko duboko ukorijenjeno u hrvatskoj historiografiji, da se čak i jedan akademik bez ikakva sustezanja usuđuje ustvrditi kako "sva ta nezakonita događanja u NOB-u i poraću ne umanjuju (njegovo, op. a.) visoko slobodarsko, antifašističko i rodoljubno usmjerenje i domoljubno značenje".[47]
Oblikovana od strane jugoslavenske komunističke historiografije, ova je interpretacija novije hrvatske povijesti unatoč svojoj očitoj ideologizaciji postala službenom, politički prihvatljivom verzijom i u samostalnoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj. Zbog spomenutih je političkih razloga, naime, u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske istaknuto kako se tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskog naroda, među ostalim, očitovala i u "uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)".[48] Na taj je način dotadašnje političko-ideološko tumačenje novije hrvatske povijesti bilo legalizirano, te je postalo službenim stajalištem Republike Hrvatske čime je, već na samom početku, bila propuštena prilika da se osiguravanjem ustavne neutralnosti države prema sukobima iz prošlosti jednom zauvijek prevladaju stare podijele. Isti je stav, u daleko grubljoj formi, ponovljen i 22. kolovoza 1997. u tzv. Budimpeštanskoj izjavi, koja je prethodila uspostavi diplomatskih odnosa između Hrvatske i Izraela, i kojom je NDH, vjerojatno na traženje izraelske strane, izričito proglašena nacifašističkom i kvislinškom tvorevinom.[49] Svaka interpretacija koja odudara od ove službene verzije nalazi se tako u izravnoj suprotnosti s tim političkim deklaracijama koje se u stanovitim krugovima žele tumačiti kao ustavna, odnosno zakonska norma što bi povijesnu znanost na najgrublji mogući način, primjereniji totalitarnim nego li demokratskim društvima, podredilo političkim odrednicama.
Licemjerje i dvostruki kriteriji onih znanstvenih krugova, epigona jugoslavenske historiografije, koji su šutke prelazili preko ovog upletanja politike i nametanja povijesnih "istina", vidljivo je u njihovu odnosu prema drugim političkim deklaracijama u kojima su iznošene političke ocjene određenih povijesnih događaja i procesa. Negativne reakcije na Deklaraciju o Domovinskom ratu iz 2000. i Rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz 2006. pružaju za to najbolji primjer.
Deklaracija o Domovinskom ratu koju je 13. listopada 2000., u ozračju njegove sustavne medijske kriminalizacije i pritisaka za bezuvjetnom suradnjom s Haaškim sudom, donio Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora, istaknula je kako je "Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica."[50] Iako deklaracija nije zakonski obvezujući akt i iako je Sabor ovom deklaracijom sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije tek pozvao, a sve dužnosnike i sva državna tijela obvezao da "na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti",[51] reakcije spomenutog dijela znanstvenih krugova bile su iznimno oštre. Ivo Goldstein je tako ustvrdio slijedeće: "Kako su saborski zastupnici u famoznoj 'Deklaraciji' rekli sve o Domovinskom ratu - i nema-da-mi-sada-netko-nešto-drugo-misli-ili-piše, meni bi samo preostalo da taj tekst opremim neophodnim bilješkama i onda to objavim kao konačnu istinu.", zapitavši se pritom, "tko su oni (saborski zastupnici, op. a.) da nekome ili nekima dopuštaju ili ne dopuštaju da misle i pišu što žele o Domovinskom ratu? Jesu li oni posljednji čuvari Istine?"[52]
Na sličnu je reakciju naišla i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina od 15. siječnja 2006., proizašla iz činjenice, kako to stoji u čl. 5, da "Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam)."[53] Stoga je Vijeće Europe, vođeno moralnom obvezom zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima, pozvalo "sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća."[54]
U Hrvatskoj, međutim, to nisu učinili niti predstavnici ove "službene historiografije" niti predstavnici komunističkih ili post-komunističkih stranaka pri čemu su njihove reakcije na rezoluciju išle u rasponu od optuživanja autora rezolucije za politički ekstremizam do njezina omalovažavanja. Iako su navedenu rezoluciju u Političkom odboru Vijeća Europe predložili predstavnici Europske pučke stranke, akademik Petar Strčić je iste okarakterizirao kao "rigidne europske desničare koji negiraju holokaust."[55] Optužba kojoj domaći "čuvari Istine", naviknuti na jednoumlje, redovito pribjegavaju u nedostatku argumenata i kojom učinkovito, na štetu neistomišljenika, zaključuju svaku raspravu. Drugi su se, poput Tvrtka Jakovine, nasuprot tome suzdržali od ovako oštrih i neutemeljenih optužbi, te su važnost rezolucije nastojali minimalizirati, ocijenivši je "samo jednom u nizu rezolucija Vijeća Europe kojoj ne treba posvećivati previše pažnje."[56] Rezoluciju je također, kako se to mogli očekivati, odbio i SDP, pravni sljednik nekadašnje Komunističke partije Hrvatske (odnosno Saveza komunista Hrvatske) i jedna od dviju najjačih hrvatskih parlamentarnih stranaka, čija je potpredsjednica Željka Antunović čak ustvrdila kako ta rezolucija nije nikada ni izglasana.[57]
S obzirom na slične razloge koji su i u irskoj historiografiji doveli do određene, iako ne ovako drastične ideologizacije i njezine instrumentalizacije u političke svrhe, zanimljivo je osvrnuti se na rad irskog povjesničara Petera B. Ellisa "Revisionism in Irish historical writing" ("Revizionizam u irskim povijesnim djelima").[58] Polazeći od stajališta kako povijest nije tek puko nabrajanje činjenica, već moralna interpretacija tih činjenica, autor je ustvrdio kako je svako povijesno djelo pristrano, kako je ta pristranost neizbježna te kako bi svaki povjesničar trebao obznaniti svoj filozofski/ideološki stav. Na temelju dvaju, međusobno potpuno oprečnih stavova u irskoj historiografiji su se, prema Ellisu, i oblikovale dvije škole:
- nacionalistička, čija je interpretacija povijesti počivala na stavu kako "irski narod ima moralno pravo boriti se za svoju političku, ekonomsku, društvenu i kulturnu nezavisnost protiv imperijalističke etike svog velikog susjeda" te
- anti-nacionalistička (ili historiografija "irske kontrarevolucije") "koja, u svom najblažem obliku, opravdava engleski imperijalizam u Irskoj ili, u svom najjačem obliku, podržava taj imperijalizam."
"Nacionalistička" interpretacija irske povijesti postala je općeprihvaćenom nakon stjecanja neovisnosti 1921. te je takvom ostala sve do 1969. i početka novih borbi u Sjevernoj Irskoj, kada su u Dublinu počeli razmišljati o tome kako da zaštite svoj odnos s Londonom. Zbog toga su, nastavlja dalje Ellis, napuštene tradicije na kojima je rođena današnja Republika Irska, dok su se u historiografiji, naravno nimalo slučajno, upravo u to doba počele pojavljivati knjige koje su trebale popločati put novom "revizionizmu". Dvije najznačajnije knjige koje su pokušale negirati nacionalističku tradiciju u irskoj povijesti, tvrdeći kako je prava tradicija irske nezavisnosti bila filozofija o'connelitske 'samouprave', bile su Towards a New Ireland (Prema novoj Irskoj) G. Fitzgeralda i States of Ireland (Irske države) C. C. O'Briena, obje objavljene 1972. Mišljenje koju su one htjele nametnuti bilo je to, "da odvajanje od Engleske nikad nije bio popularan koncept u irskom povijesnom razvoju, da je republikanska tradicija bila stajalište manjine koja nije imala većeg utjecaja na irsku političku filozofiju. Teza razvijena u obje knjige bila je ta da je sve što je irski narod ikad želio zapravo bilo veće pravo odlučivanja u domaćim poslovima unutar engleskih kolonijalnih struktura."
Kad se ove podjele stave u hrvatski kontekst, sličnost je i više nego očigledna. U Hrvatskoj se, kao i u Irskoj, sudaraju dvije gotovo identične, međusobno oprečne tradicije koje bismo mogli nazvati nacionalnom i jugoslavenskom. Prva je, kao i irska nacionalistička tradicija, polazila od stava da hrvatski narod ima moralno pravo boriti se za svoju državnu nezavisnost, dok druga svoje temelje ima u jugoslavenskoj ideologiji koja je svoju realizaciju doživjela u stvaranju jugoslavenske državne zajednice 1918. i njezinoj obnovi 1945. Činjenica da se tijekom najvećeg dijela XX. st. Hrvatska nalazila u sastavu jugoslavenske države za svoju je posljedicu, što se historiografije tiče, imala i to da je općeprihvaćena, službena interpretacija novije hrvatske povijesti bila ona jugoslavenska. Ova je opet, slično kao i u irskom slučaju, "znanstvenim" argumentima nastojala dokazati kako ideja državne nezavisnosti i samobitnosti koju su zastupali hrvatski nacionalisti, nasuprot jugoslavenskoj ideji, nikad nije uživala širu potporu. Kako je sâm nacionalizam pritom prikazivan kao jedna krajnje negativna politička ideja, identična sa šovinizmom, zanimljivo je vidjeti kako P. B. Ellis, iz irske perspektive, tumači nacionalizam. "Za engleske uši", piše on, "možda zbog njihovih imperijalističkih tradicija, nacionalizam priziva ideje šovinizma. No, u kontekstu korištenom u Irskoj, on jednostavno znači politiku osiguravanja nacionalnih prava, traženje Irske da bude nezavisna nacija. On je branitelj slobode nacionalne zajednice od političke, gospodarske, socijalne i kulturne eksploatacije drugih nacija."[59] Ocjena koja doslovno, od riječi do riječi, oslikava samu bit hrvatskog nacionalizma, koji je "tijekom povijesti i danas bio i ostao isključivo obrambena kategorija."[60]
Činjenica da su se hrvatski nacionalisti u borbi za državnu nezavisnost, ne svojom voljom, morali osloniti na fašističku Italiju i da se NDH zbog toga našla u taboru sila Osovine, poslužila je kao ključan argument u idejno-političkom obračunu pobjednika s poraženima. Upravo na temelju te činjenice komunistička je jugoslavenska historiografija izgradila svoju crnu-bijelu, ideologiziranu interpretaciju novije hrvatske povijesti, koja je istodobno imala i svoju političku svrhu: poistovjećivanje hrvatskog nacionalizma s fašizmom/nacizmom trebalo je onemogućiti svaku borbu za nezavisnu Hrvatsku.
Interpretaciju koje je, uslijed opisanih razloga, ne samo preživjela slom komunizma i raspad Jugoslavije, već je postala i službenom verzijom hrvatske historiografije, što je dojučerašnjim zagovornicima komunizma i jednostranačja, danas najgorljivijim antifašistima i demokratima, omogućilo da i dalje, ne birajući sredstva, nameću svoju "istinu". U takvoj atmosferi krajnje netolerancije, koju prema svojim neistomišljenicima provode kako akademski tako i politički krugovi, na žalost tako daleko zvuče riječi bivšeg predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana, koji je inače i sam baštinik komunističko-antifašističke struje: "Među nama o tim događajima postoji nekoliko istina. Pustiti svakom da živi sa svojom istinom bio bi dokaz demokratičnosti i zrelosti našeg društva." Sve dok se na taj način ne počne razmišljati i u Hrvatskoj i sve dok Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske i dalje budu dijelile hrvatski narod na pobjednike i poražene, hrvatsko društvo i hrvatska historiografija će i dalje uvelike biti opterećeni starim ideološko-političkim suprotnostima.
(Ovakav stav autora je uzrok što i on ne ide do kraja u rasvjetljivanju potpune povijesne istine o ovoj problematici, jer Istina o onima koji su se borili za svoj Narod i svoju Državu mora biti pobjednik a svakovrsni zlotvori i zatornici tog Naroda i te Države moraju biti poraženi i osuđeni ako Država i Narod hoće živjeti punim plućima u sreći i slobodi! Op. A.Matić)
Sažetak:
Slom komunizma i raspad Jugoslavije otvorio je početkom 1990ih mogućnost za objektivniju znanstvenu analizu i reinterpretaciju novije hrvatske povijesti, osobito kada je riječ o Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Umjesto toga, dotadašnje su ocjene jugoslavenske historiografije, koje su se uklapale u političko-ideološke okvire koje je nametala komunistička partija i jugoslavenska država, postale i službenom verzijom hrvatske historiografije. Svaki pokušaj osporavanja i reintepretacije tih političko-ideoloških ocjena i teza, kojima se tijekom skoro pedeset godina sustavno ocrnjivao ustaški pokret i NDH, pritom se, od jednog dijela povjesničara, proglašava pukim političkim i historiografskim revizionizmom odnosno "historiografskom retardacijom i društveno-političkom anomalijom". Kada je o ustaškom pokretu riječ, on se tako i dalje prikazuje naci-fašistički pokret za koji je izgleda bitno jedino to da je u borbi za neovisnu Hrvatsku zagovarao najradikalnije metode borbe i za koji se tvrdi da je bio opsjednut nasiljem dok se, nasuprot tome, analiza uvjeta u kojima je nastao i oblikovao se, analiza njegovih osnovnih ciljeva i vanjsko-političkih čimbenika koji su predodredili buduća savezništva, pritom jednostavno izostavlja ili stavlja u drugi plan. Istovjetna "znanstvena" metodologija - koja svjesno prešućuju uzroke a ističe posljedice, koja događaje i procese hotimično vadi iz povijesnog konteksta i njima manipulira - vidljiva je i u pristupu NDH koja se i dalje prikazuje tek kao puka naci-fašistička tvorevina. S podjednakim žarom, s kojim se u historiografiji i dalje često preuveličavaju zločini poraženih, istovremeno se besramno umanjuju zločini pobjednika, kako to najbolje pokazuje primjer Bleiburga i Križnog puta. Ovo političko-ideološko tumačenje novije hrvatske povijesti - na koje je ukazano nizom primjera - postalo je i službenim stajalištem Republike Hrvatske te je, na neki način, legalizirano Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske. Prilika da se, osiguravanjem ustavne neutralnosti države prema sukobima iz prošlosti, jednom zauvijek prevladaju stare podjele na taj je način propuštena što je hrvatsku historiografiju ponovno podredilo političkim a ne znanstvenim odrednicama.
(Država i Hrvatski narod će stare podjele prevladati ako prigrli povijesnu istinu i one koji su se za svoju državu i svoj Hrvatski narod beskompromisno i dosljedno žrtvovali, a ogradi se i osudi sve one koji su zlotvorno radili o glavi i njoj i Hrvatskom narodu! Op. A.Matić)
* Autor je povjesničar, zaposlen u Hrvatskome institutu za povijest u Zagrebu. Članak je u cijelosti preuzet iz zbornika radova "Hrvatska između slobode i jugoslavenstva" (uredili Tomislav JONJIĆ i Zlatko MATIJEVIĆ, izd. HVIDRA Zagreb & Naklada Trpimir), Zagreb, 2009., str. 377.-398.
Bilješke:
[1] Nikša STANČIĆ, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Barbat, Zagreb, 2002., 123.
[3] Ivo GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Židovska općina - Novi Liber, Zagreb, 2001., 597.
[4] ISTI, "Uspon i pad NDH", public.mzos.hr/fgs.axd?id=10921, 20. III 2009.
[5] Vidi: I. GOLDSTEIN, Hrvatska 1918. -2008.: Novi Liber - Europapress holding, Zagreb, 2008., 143.-151.
[6] Ustaša : dokumenti o ustaškom pokretu, prir. Petar POŽAR, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995., 45.
[7] Dominique VENNER, Povijest terorizma, Alfa, Zagreb, 2005., 87.
[8] I. GOLDSTEIN, Hrvatska 1918. -2008., 147.
[9] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike : povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 90.
[10] Ta je privrženost srpskih političkih stranaka velikosrpskoj, hegemonističkoj politici koja je u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) vidjela tek proširenu Srbiju jasno došla do izražaja nakon potpisivanja sporazuma Cvetković-Maček i uspostave Banovine Hrvatske 1939. Sporazum je bio osuđen od strane ogromne većine srpskih političkih stranaka koji su se protivili reformi centralističkog ustroja zemlje, tj. njezinoj federalizaciji, i koji su u potpisanom sporazumu vidjeli ugrožavanje "srpskih nacionalnih interesa". Vidi: Ljubo BOBAN, Sporazum Cvetković-Maček, Beograd : [s. n.], 1965., 218.-258.; Franjo TUĐMAN, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji II., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., 265.-283.; J. JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike, 76.-77.; Tomislav JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb , 2000., 91.-116.
[11] D. VENNER, Povijest terorizma, 87.
[12] Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret : od nastanka do travnja 1941., Školska knjiga, Zagreb, 2007., 218.
[13] Ivan ORŠANIĆ, Vizija slobode, H. R. D. "Dubrovnik", Chicago, 1990., 173.
[14] Vidi: "Genocid nad Židovima bio je u osnovi ustaškog plana", Vjesnik (Zagreb) god. IV (1064), 25. X. 2001., 3.
[15] Zbog svoje je knjige Bespuća povijesne zbiljnosti kao i ove izjave, izrečene na Prvome saboru Hrvatske demokratske zajednice u veljači 1990., prvi hrvatski predsjednik, partizanski general i hrvatski povjesničar, dr. Franjo Tuđman, proglašen ključnom osobom "hrvatskog historiografskog revizionizma". Vidi: I. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, 600.
[16] Rudolf KISZLING, "Die Wehrmacht des Unabhängigen Staates Kroatien 1941-1945", Oestereichische Militär-Zeitung, 1965., 261.
[17] I. GOLDSTEIN, Hrvatska 1918. -2008., 256.
[18] Isto, 210.
[19] I. GOLDSTEIN, "Uspon i pad NDH", 1.
[20] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika, 205.
[21] I. GOLDSTEIN, "Uspon i pad NDH", 1.
[22] Ivo KORSKY, Pet razgovora o Hrvatskoj, Hrvatska republikanska zajednica, Zagreb, 1992., 15.
[23] Vidi: I. KORSKY, Hrvatski nacionalizam, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991., 128.-129.
[24] Vidi: J. JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike, 102.-110.; T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika, 343.-389.; Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija : političke veze i diplomatski odnosi, Naklada Ljevak - Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001, 85.-108.
[25] I. KORSKY, Iz ideala u stvarnost, Hrvatska republikanska zajednica, Zagreb, 2005., 346.
[26] I. GOLDSTEIN, "Nezavisna Država Hrvatska 1941. put prema katastrofi", Dijalog povjesničara - istoričara 10/1, Zajednica istraživača Dijalog - udruga za promicanje znanstvenog dijaloga - Zaklada Friedrich Naumann, Zagreb, 2005., 141.
[27] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika, 439.
[28] "Iako je prilično izvjesno", kako je to ustvrdio T. Jonjić, "da nacisti na području pod svojim nadzorom ne bi trpjeli Židove, hrvatski su protužidovski propisi, koji su kasnije postali jednim od ključnih uporišta protuhrvatske propagande u idućim desetljećima, doneseni pod njemačkim pritiskom i pod dojmom teških talijanskih političkih i teritorijalnih zahtjeva, predstavljali pravni temelj za stradanje velikog broja Židova na teritoriju NDH." T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika, 442.
[29] Vidi: I. GOLDSTEIN, Hrvatska 1918. -2008., 350.
[30] I. KORSKY, Hrvatski nacionalizam, 134.
[31] I. GOLDSTEIN, "Uspon i pad NDH", 2.
[32] I. GOLDSTEIN, "Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta", Bleiburg i Križni put 1945. : zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb 12. travnja 2006., uredništvo Juraj Hrženjak, Krešimir Piškulić, Petar Strčić, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske - Multigraf marketing, Zagreb, 2007., 32.
[33] I. GOLDSTEIN, "Povijesne okolnosti", 32.
[34] I. GOLDSTEIN, "Značenje godine 1945. u hrvatskoj povijesti i osvetnički gnjev", 1945. - razdjelnica hrvatske povijesti : [zbornik radova sa zannstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, 5. i 6. svibnja 2006.], glavni urednici Nada Kisić Kolanović, Mario Jareb, Katarina Spehnjak, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 64.
[35] Petar STRČIĆ, ""Bleiburg" - mit i stvarnost", Titovo doba : Hrvatska prije, za vrijeme i poslije, Savez društava "Josip Broz Tito" Hrvatske, Zagreb, 2008., 94.
[36] I. GOLDSTEIN, "Značenje godine 1945.", 65.
[37] P. STRČIĆ, ""Bleiburg" - mit i stvarnost", 92.
[38] Zorica STIPETIĆ, "Tito je jedini hrvatski državnik koga je svijet prihvaćao kao svjetsku ličnost", http://www.nacional.hr/clanak/13694/tito-je-jedini-hrvatski-drzavnik-koga-je-svijet-prihvacao-kao-svjetsku-licnost, 25. III 2009.
[39] Josip BOZANIĆ, Propovijed na Blajburškom polju 13. svibnja 2007., Glas Koncila, Zagreb, 2007., 18.
[40] Z. STIPETIĆ, "Tito je jedini hrvatski državnik koga je svijet prihvaćao kao svjetsku ličnost", http://www.nacional.hr/clanak/13694/tito-je-jedini-hrvatski-drzavnik-koga-je-svijet-prihvacao-kao-svjetsku-licnost.
[41] I. GOLDSTEIN, "Značenje godine 1945.", 72.
[42] Z. STIPETIĆ, "Zloupotreba povijesti u političke svrhe", htttp://danas.org./programi/interview/2001/09/20010926153204.asp, 25. III 2009.
[43] http://www.index.hr/vijesti/clanak/zrtve-komunistickog-rezima-pokolj-u-slovenskom-rudniku-naredio-je-tito/424361.aspx, 5. IV 2009.
[44] I. GOLDSTEIN, "Deustašizacija Hrvatske - važan korak ka uvažavanju povijesnih činjenica, http://www.voanews.com/croatian/archive/2002-06/a-2002-06-17-5-1.cfm, 20. III 2009.
[45] http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=14298, 29. III 2009.
[46] I. GOLDSTEIN, "Značenje godine 1945.", 67.
[47] P. STRČIĆ, ""Bleiburg" - mit i stvarnost", 100.
[48] "Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske", Ustav Republike Hrvatske, Informator, Zagreb, 1992.
[49] "Hrvatska i Izrael uspostavljaju diplomatske odnose", Večernji list (Zagreb), 22. VIII. 1997., 2.
[50] Deklaracija o Domovinskom ratu, čl. 2, http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/274008.html, 1. VII 2008.
[51] Deklaracija o Domovinskom ratu, čl. 7, http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/274008.html, 1. VII 2008.
[52] I. Goldstein, "Čuvari istina me nasmijavaju", http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=924&NrSection=15&NrArticle=3833, 10. III. 2005.
[53] Resolution 1481 (2006.) - Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes, http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm, 5. I. 2007.
[54] Resolution 1481 (2006.), http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm, 5. I 2007.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
