Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

www.strankahrvatskogprava.tk

10. TRAVANJ - DAN PONOSA!

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Svim Hrvatima koji nisu prodane duše i koji su dostojni imena hrvatskoga želimo sretan 10. travanj!

KOMEMORACIJA NA MARJANU - 10. travnja A.D. 2010. u 11.00 sati

HODOČAŠĆE U BLEIBURG

Sve obavijesti, kao i same predbilježbe, mogu se dobiti kod tajnice Udruge g-đe Viktorije Butela na brzoglas: 535-512.

Koliko samo novca, vremena i energije je utrošeno za tuđe interese, dok je sva briga o našem čovjeku stavljena na marginu, pa zar je onda čudo da smo danas na dnu dna. Zar nisu bili principi za ulazak u EU: visina domaćeg BDP-a, riješeni odnosi sa susjedima, ljudska prava itd? Danas to više nitko i ne spominje, a sve zemlje u tranziciji pa i one koje to nisu doživljavaju kolapse. Zašto?! Zato jer se sve odluke donose iz zajedničkog centra moći, a da nitko ne pita što pojedini narodi misle, a ne misle jamačno ništa dobro o toj mega državi EU, kao ni o NATO-u.

Za Hrvatsku je najbolja opcija NEUTRALNOST, NACIONALIZACIJA SVEGA ODUZETOG OD STRANOG KAPITALA ZA MINIMALNE NOVCE

Evo čak je i jedna Irska došla u poziciju da nacionalizira strane banke, pa što mi čekamo. Nakon tolikih žrtava palih za stvaranje države i nepunih dvadeset godina od postanka, naše vlasti srljaju u nove trule integracije i ne daju nam živjeti svoju krvavo izborenu samostalnost i slobodu. Zar ćemo poput Židova nakon egipatskog ropstva, ponovo poželjeti povratak u Egipat odnosno Jugosferu kao regiju EU. To je doista krajnje suludo i bezglavo, a najčudnije je što to skoro svi biskupi zdušno zagovaraju, jedinstvo, ma u čemu, zar u trulostima i odricanju svojeg suvereniteta?!

Pa kad naši biskupi u svojoj knjižici o ulasku u EU naglašavaju očuvanje različitosti i identiteta, a vrlo dobro znaju da je upravo cilj njihovo nestajanje, posve vidljivo u dosadašnjoj praksi pogotovo kod malih naroda, tada je to doslovce izvan pameti i zdravog razuma, koji ne uvažavaju vlastite vjernike - građane. Kad jedan biskup kaže, pa EU je kršćanska ideja i mi je podržavamo, a njen sadržaj je upravo protukršćanski i posve relativizirajući, pa se pitamo što se događa u njihovim glavama i srcima. Kad bi se dogodio kojim slučajem skup istinskih teologa iz cijeloga svijeta i kad bi raspravili sve pojedinosti tih mega integracija i usporedili sa Isusovim učenjem, došli bi vrlo brzo do zaključaka da okvir nema nikakve veze sa sadržajem i bili bi protiv. Zašto se to u Crkvi nije već dogodilo je vrlo upitno i sa vjerskog i moralnog sadržaja. Očito daljinsko upravljanje nije ni Crkvu zaobišlo. Tim putem je i Isus razapet na križ, a tako se danas i narodi pokušavaju razapeti koji misle svojom glavom u znatnoj većini.

Sv. Petar je i pored svojih mana kao Isusov učenik došao k svijesti i čuo glas svojeg učitelja, Quo vadis Domine?! Sv. Petar se okrenuo i vratio tamo gdje mu je i mjesto, među Isusove sljedbenike. Hoće li naši političari koji se javno deklariraju kao katolici, ali i brojni klerici viši i niži čuti taj glas i vratiti se svojem stadu kao istinski pastiri i političari svojem narodu iz kojeg su potekli?!

DR. ANTE STARČEVIĆ - SVJETIONIK ZDRAVOG DOMOLJUBLJA

Piše: Ivica KARAMATIĆ

Ograđujući se decidirano od Ustaškog pokreta, nekadanje vodstvo HSP-a, na čelu s Antom Đapićem, bar mi se tako čini, (ne)svjesno je «pljunulo u bunar iz kojeg vodu pije», jer je upravo dr. Ante Pavelić, prije prve emigracije, bio visoki dužnosnik Hrvatske stranke prava, iz koje je 1929. ustrojen hrvatski nacionalno-osloboditeljski Ustaški pokret. Polemizirajući o spomenutoj temi s uglednim hrvatskim novinarom Josipom Jovićem, 4. travnja 1992., u Hercegovačkom tjedniku napisah sljedeće: „HSP ne može biti ustaška stranka, jer je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za vlast, dok je HSP demokratska politička stranka, ali Ustaški pokret je svakako bio pravaški, jer je imao stožerni cilj uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, što se i dogodilo 10. travnja 1941.“ (vidi članak «HSP i Ustaški pokret» - op. I. K.)

Osobno danas nisam kadar precizno dokučiti, jesu li današnje stranke pravaške orijentacije bliže realnomu političkom pragmatizmu, dostatne samima sebi ili teže bezuspješnoj, goloj borbi - isključivo za pozicije vlasti, na lokalnoj i državnoj razini, što zacijelo nije u duhu starčevićanstva. Stoga kanim rečeni plemeniti hrvatski domoljubni duh istinskog pravaštva, u sljedećim rečenicama, približiti koliko-toliko čitateljstvu, kroz prikaz čestita života i uzoritih djela dr. Ante Starčevića. Poglavito stoga jerbo se različiti auktori, te političari “s lijeva i desna”, pozivaju na Starčevića, ali uglavnom za potvrdu vlastitih ideologijskih stajališta. Pri tome se ne ravnaju načelima izvornosti i autentičnosti.

Starčevićevo jasno ime u hrvatskome širem općinstvu bilo je najglasovitije, ne samo u drugoj polovici 19. stoljeća za njegova života, već jamačno i u prva dva desetljeća 20. stoljeća, jer je njegovo veledjelo svojedobno, kao uostalom i danas, predstavljalo hrvatsku domoljubnu, odlučnu, čistu, svetu, plemenitu ideju, koja je nedvosmisleno pomicala zavjese što su sprječavale pristup hrvatskom svjetlu. Ante Starčević je puna tri desetljeća susljedno, uporno, dosljedno, neumorno, hrabro i nezadrživo propovijedao i utemeljeno dokazivao prijeku potrebitost ostvaridbe hrvatske državnosti, to jest oslobođenje Hrvatske od tuđinskog jarma. To je bilo načelo od kojeg Starčević nipošto nije htio odustati.

«Obitelji, koje učiniše Ferdinanda I. kraljem Hrvatske propadoše, tako da njih nijedna danas ne potječe. Načelnici, Zrinski i Frankopani, podavljeni su, a sav njihov grijeh bijaše, da bijahu bogati i da ljubljahu svoju domovinu i njezinu slobodu.»

Zavičaj utemeljitelja pravaštva bila je Lika, jedna od najhrvatskijih naših pokrajina: u Starčevićevo vrijeme, kao i danas. U selu Žitniku kod Gospića, na desnoj obali rijeke Like, gdje se rodio 23. svibnja 1823., Starčević je odrastao u siromašnoj, ali hrvatskim, katoličkim i intelektualnim duhom bogatoj obitelji. Njegov otac Jakov bio je moralna vertikala obitelji. Često je znao upozoravati «da do cilja treba doći bez obzira na osobnu žrtvu». Očeve pobudne i poučne riječi Ante je već u dječačkim danima usadio duboko u vlastito srce. Antin, pak, stric Šime, inače župnik u Karlobagu, istaknuo se kao vrstan propovjednik i kao pisac «Slovnice», u kojoj je ustanovio sustav od četiri naglaska u hrvatskom jeziku. Antin sinovac David posjedovao je izvrstan govornički dar, kojim je lakoćom neodoljivo osvajao slušateljstvo. Drugi sinovac Oca Domovine, Mile, postavio je sebi životni zadatak, da odlučno nasljeduje, brani, promiče i čuva čista domoljubna načela strica Ante Starčevića.

Pučku školu završio je u Klancu kod Gospića, a gimnaziju u jesen 1845. u Zagrebu. Poslije sjemeništa u Senju odlazi u Peštu studirati teologiju i filozofiju, gdje postaje doktorom filozofije. Bogosloviju napušta te se posvema posvećuje zauzetom radu za boljitak hrvatskog naroda i napaćene mu Domovine. Osim toga, revno je javno djelovao kao književnik, filolog, pjesnik i mudroslov. Osim pjesama pisao je književne kritike, drame, političke satire i rasprave. Njegova osobita intelektualna ljubav bila je povijest, koju je usko povezivao sa svojim političkim djelovanjem. Stoga je razložno što je jedanput rekao: «Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa ne priznajem za siguran, za stalan temelj politike.»

Poslije neuspjelog pokušaja da se zaposli kao predavač na zagrebačkom Sveučilištu, Starčević se, kao skroman čovjek, zadovoljava pisarskim namještenjem u uredu odvjetnika Šrama do 1861. Istu godinu obilježilo je nekoliko značajnih činjenica, koje će odrediti daljnje Starčevićevo političko djelovanje. Te godine izabran je za velikog bilježnika Riječke županije te u Hrvatski sabor kao narodni zastupnik. Iste 1861., skupa s dr. Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, ustrojio je Starčević Stranku prava, s nedvosmislenim hrvatskim državotvornim i nacionalnim programom. Zbog jasnih i odlučnih hrvatskih političkih stajališta, 1862. je osuđen na mjesec dana zatvora, a 1871. je, zbog Rakovičkog ustanka, osuđen na dva i pol mjeseca uzništva. Narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru bio je od 1861. do 1871., te od 1878. do smrti 1896.

Djelujući u Hrvatskom saboru, Starčević je gorljivo iznosio pravaške ideje. U saborskim govorima se dosljedno zalagao za hrvatsku državnu neovisnost, protiveći se odlučno bilo kakvim državnopravnim svezama s Austrijom i Mađarskom. Osim toga, s obzirom na to da je Starčević visoko cijenio naše hrvatske muslimane i držao ih čistim Hrvatima (a i oni su cijenili Starčevića - op. I. K.), o muslimanskoj vjeri je u raspravi «Turska» pisao afirmativno: «Iztok mari za slobodu duševnosti. Kako s tom stoji? Evo, što kaže Koran u II. poglavju, struku 59.: - u istinu oni koji veruju i slede zakon vere židovske, i kerstjani, i Sabejci; svi koji veruju u Boga i u Sudnji dan, i čine dobra dela, svi ovi budu primiti nadarje od Gospodina, ne bude ih strah snaći, ne budu se mučiti. - Tko tu može govoriti, da se s Koranom ne mogu slagati druge vere, da je progonstvo na kerstjane poradi njihove vere, i to po Koranu?»

Do smrti je bio gorljivi pristaša hrvatskoga državnog prava. Kad je Iso Kršnjavi potkraj 19. stoljeća bezobrazno izjavio: «Više vrijedi prst vlasti nego lakat prava», Starčević mu je odgovorio: «Malim narodima u naše doba ponajčvršća poluga obstanka je pravo!» Rečeno je Starčević u «Pismima Mađarolaca» obrazložio: «Pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jaču sestru si. U svoj povijesti ne ima ljepšeg prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube, koji prava drugih gaze. Što je ime, pleme, baština pojedincu, to je povijest narodu. Zaprašene papirine mrze ili preziru samo oni, koji ih ne imaju, ili koje one grizu. To je bajka o lisici, koja izgubiv rep svjetuje drugarice si, da i one odtrgnu svoje repove.»

Unatoč verbalnim napadajima pojedinih klerikalaca na Starčevića, koji su onodobno vodili protuhrvatsku politiku, Otac Domovine je do smrti ostao gorljivi vjernik. Cijeli je život proveo u oskudici, dijeleći sa siromasima vlastitu plaću. Još kao dječaku, dok je ministrirao na svetoj misi, na svetkovinu Velike Gospe u Klancu, suze na oči natjerao mu je prizor naočita mladića odsječenih ruku do lakata. Austrijske vojne vlasti mladiću su odsjekle obje ruke, samo zbog toga što se usudio žaliti na bjelodane nepravde u vojsci višemu vojnom zapovjedništvu. Plemenito kršćansko srce kod Starčevića nije se očitovalo samo u brojnim učinjenim dobrim djelima, nego se ono zrcalilo i u njegovim blagim očima i u cjelokupnoj njegovoj markantnoj pojavi koja je očitovala nedvojbeno kompletnu, čvrstu i originalnu osobnost.

Kao duhovno dalekovidna osoba, Starčević je sačuvao smjernost. Razmatrajući budućnost hrvatskog naroda, u raspravi «Stranke u Hrvatskoj», Starčević piše «Svaki je narod čedo Božje, i sam Bog zna što je on kojemu svojemu djetetu odredio.» Osim svega rečenoga o Starčeviću kao djelatnome kršćaninu, slobodan sam spomenuti da mi se u osobno sjećanje, još od rane mladosti, osobito ucijepila jedna njegova mudra izreka.: «Istinu govori, boj se Boga i ne plaši nikoga!»

U sljedećim redcima ćutim se duhovno potaknut domoljubnim glasom vlastite savjesti i srca, sa svrhom i razlogom, potanko progovoriti o stanovitim točkama dokumenta dr. Ante Starčevića «Naputak za pristaše Stranke prava». To mi se čini uputnim, jerbo su Starčevićevi «Naputci», po skromnom mnijenju moje malenkosti, i nakon 139 godina, aktualni i poučni. Starčević je rečeni «Naputak» u 30 točaka objelodanio 2. srpnja 1871. u Zagrebu. Nad njim bi se danas mogli dobro zamisliti brojni Hrvati, a napose suvremeni hrvatski političari, za koje je vrjednota hrvatskog domoljublja, nažalost, često tek verbalno-deklarativna kategorija.

Starčević u petoj točki piše o prijekoj potrebi složnosti među Hrvatima: «Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To bo sve on razumi. Kada se tu osvedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obitelji itd. Napokon ima mu se predočiti, iz povesti i života, veličanstvo složnih i nesreća nesložnih narodah.» Donoseći ovu točku Starčević je jamačno bio duboko svjestan, iako to u njoj ne spominje, da neslogu među Hrvate namjerice uvode tuđini. U svezi rečenoga, Starčević je u glasilu «Sloboda», od 23. ožujka 1883., izrazio vlastito shvaćanje u prilog stvaranja samostalne i slobodne hrvatske države, ali i istaknuo da naša nesloga stoji samo stoga, jer je «izvana uzdržavaju i ojačuju».

U trinaestoj točki Starčević se zalaže za vjerske slobode svih stanovnika Hrvatske te ukazuje, da po tom pitanju «nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda». U sljedećih nekoliko točaka Starčević pravaše upozoruje, da se u Stranku prava nipošto ne primaju ljudi «lakoumni i prevrtljivi» te oni «koji traže samo svoju korist», već osobe «do kojih puk derži poradi njihove pravice, kreposti, pameti ... ».

U dvadeset sedmoj točki Starčević ponovno, na stanoviti način, pozivlje Hrvate na slogu, a «Naputak» završava «Dodatkom»: «Ako u vreme vaših praunukah u ovom narodu bude petdeset muževah, osvedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod - mi učinismo više nego li su agitatori ikada učinili.»

Prikaz moje malenkosti o Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću završit ću na primjeren način - upravo Starčevićevim državotvornim riječima, koje su aktualne i danas, kada naša država danomice sve više gubi označnice samostojnosti: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja pet stoljeća prkosi Istoku i Zapadu, ne može o sebi neovisna stajati.»

Starčevićeve političke misli i pogledi tada su na naš narod jamačno pobudno djelovale glede ponovnog rađanja i buđenja njegove uspavane nacionalne svijesti, to jest ushita i radosti zbog osjećaja pripadnosti jednom od najstarijih europskih naroda. Najglasovitijoj političkoj osobi svoga doba častni naslov Oca Domovine dao je njegov suvremenik i politički istomišljenik Eugen Kumičić. S obzirom na to da se ovodobna Hrvatska očito nalazi suočena s velikim političkim prijelomnicama, u sljedećim redcima kanim se osvrnuti ponajprije na Starčevićevu znanstveno-političku razpravu «Stranke u Hervatskoj», jer je, u stanovitoj mjeri, zacijelo primjenljiva i na naše ovovremene turbulentne političke (ne)prilike (približavanje EU-u u sklopu tzv. Zapadnog Balkana unatoč možebitnoj odveć skupoj cijeni gubitka državnoga suvereniteta Republike Hrvatske - nap. I. K.).

Poslije mađaronskog rasula, što su ga doživjeli 1849., ustanovili su 1860. Unionističku stranku, što im je bilo omogućeno uslijed obnove ustavnog života u Hrvatskoj, nakon sloma Bachova apsolutizma. U hrvatskome političkom okružju onoga vremena, Unionistička stranka prepoznavala se također pod nazivom Ustavno-liberalne stranke. Tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora 1861., u svim raspravama o političko-gospodarskim svezama i odnosima između Hrvatske i Ugarske, unionisti su se pokazali tvrdokornim pobornicima upravo mađaronske politike. Politika im je ostala jednaka; samo su naziv stranke promijenili. Naime, unionistički saborski zastupnici, na čelu s grofom Julijem Jankovićem Daruvarskim, u političkim istupima u Saboru, bezuvjetno su zahtijevali uniju s Mađarskom. Na izborima 1865. za Hrvatski Sabor, unionisti su dobili većinu, skupa s tzv. Narodnom strankom, koja se također zalagala za uniju s Ugarskom.

Starčevićeva rasprava «Stranke u Hervatskoj» ugledala je 1868. svjetlo dana. U njezinu prvom poglavlju Starčević piše o političkoj stranki mađarona, koja naglašava «da po Hrvate nema dobra osim u družtvu s Ugarskom». Ne generalizirajući sve pripadnike mađaronske stranke, Starčević kritizira mađarone zbog nedosljednosti, neustavne politike i ispraznog mudrovanja: «U nadmudrivanju zapušta se stvar i pazi se samo na riječi. Tu se rijedko dolazi do istine.» A kada piše o međustranačkim razgovorima i pregovorima, stoji na jasnom domoljubnom načelu: «Smatrajmo se za uda jednoga tijela, za muževe koji svi jednakom vatrom traže i ljube istinu za napredak domovine». Rečeni Starčevićev naputak trebali bi, bar djelomice, osluhnuti naši hrvatski ovodobni političari - gotovo svi odreda - jerbo su oni od njega svojim političkim djelovanjem, nažalost, vrlo daleko.

Starčević, nadalje, pozivlje ondašnje hrvatsko plemstvo, da se drži klice svog života, koju čine: «slavno ime, dobra krv, pravo odgojenje, znanje, ponašanje», jer se rečenim krjepostima svatko veselo klanja. Potom upozorava suvremenike: «Nada na ojačanje oslanja se na budućnost, a ne na dualizam ili našu pogodbu (s Ugarskom- nap. I. K.). Kakova može biti ta budućnost? Ako se mir održi još koje vrijeme, je li moguće da i Mađari i drugi narodi Ungarie ne oćute da oni tom pogodbom ne samo ništa nisu dobili nego da su izgubili čast, samostalnost, sve što narod, što država može izgubiti? (…) U svakoj smutnji teško slabijemu».

Na svršetku prvog poglavlja, ne predviđajući mađaronima nimalo svijetlu budućnost, Starčević zaključuje: «Mađaronština je zastarjela bolest, koja se ne da izliječiti, nego koja se drugih ne prima. Mađaroni su muževi koji su iz svoje sretne mladosti zadržali samo dobru želju i dobru volju, bez svega drugoga; oni koristiti ne znadu; škoditi niti hoće; niti mogu da bi htjeli; dok ovi današnji pomru, umrla je i mađaronština». Starčevićevo političko proroštvo glede mađarona bit će, kako već naglasih, uzbiljeno.

U drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj» Starčević oštro kritizira mađarolce, kao protuhrvatski i podanički čimbenik onodobnoga političkog života u Hrvatskoj: «Koliko je u mađarolaca težnji, koliko sredstava, koliko programa, kolika nestalnost! A sve ovo dade se ukratko skupiti: mađarolci su samo utoliko stranka, i to složna i stalna, ukoliko se radi samo proti Hrvatskoj; toj je stranki svrha; zatrti Hrvate; sredstvo joj je svatko i svašto, ako Hrvatu škodi; u tu svrhu ona radi za svakoga tko ju plati, bilo novcem, bilo čašću.»

Starčević, nadalje, također u drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj», oslikava protuhrvatsku narav slavosrba - onodobnih političkih podložnika Beča i(li) Budima (ovisno o političkim prilikama - nap. I. K.): «Kako sude čitatelji o ljudima, koji se izdavaju zastupnicima naroda, pa kao takovi kažu da naš narod nije za drugo nego za sužanjstvo, kao takovi zauzimlju se samo za ono što je nepravedno, bezumno, sramotno, sužanjsko? (…) Kako, dakle, sude naši čitatelji o ljudima, koji potvrdiše, posvetiše, zakonitim učiniše naše faktično podložničtvo naprama Beču, i uvedoše podložničtvo prema Budimu, pa kroz ovo, opet podložničtvo naprama Beču? Jednom riječju: kako sude naši čitatelji o slavosrbima, koji učiniše da nemamo ni obraz, ni pravo, ni tužiti se nad nevoljom koja nas je pritisnula?»

«Već Aristotel opazi da ima ljudi sužanjske naravi. On je znao Traciju, u kojoj bijaše takvih naroda. Mora da od te nečiste pasmine potječu oni slavosrbi koji su ne samo u svemu sužnji, nego i rade da svatko, i isti oni, u sužanjstvo dođe, ili da u njemu ostane. Ima slavosrba koje su tuđinci takovima učinili. Tuđinci bo gledaju naći u narodu nekoliko čovječuljaka vrsnih za njihove svrhe, brzih na visoki položaj i na novac. Ove ljude oni gledaju dignuti u narodu na glas, ovi ljudi, u svoje vrijeme, zasuču i obmame narod tako da on i sam u propast hrli. Kroz zadnjih 400 godina naći je ovakvih ljudi u svako znamenito doba naše povijesti.

Doseljenici u Hrvatskoj spadaju među slavosrbe. Oni ljudi preziru narod kad vide da ni on sam do sebe ništa ne drži. Tuđinac se u Hrvatskoj rodi i ostari bez da se nauči hrvatski: među pedeset slavosrba neka dođe jedan tuđinac, neka je među njima pet godina, neka je pivničar, oni će se svi njemu prilagoditi i govoriti, ako znadu, njegov jezik.

U jednu od tih pet vrsta spada svaki slavosrb, svaki mađarolac. No, u stvari oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. Stoga, dok bude sužanjstva, bit će i slavosrba, i dok bude slavosrba, bit će i sužanjstva.»

Za svoje vrijeme Starčević iznosi napredne ideje, jer drži «da sve povjestničke narodnosti na svojoj zemlji smatra pravno jednakim; da svaka ova narodnost ima isto pravo za svoj obstanak i razvijanje». Starčevićevi vanjskopolitički pogledi odbacuju mogućnost hrvatskih državno-pravnih integracija sa susjednim državama, jer to vodi «k smutnjama, k neprijateljstvu, k nemiru, k nesreći». I ne samo to, jer Starčević, nadalje, piše: «Ne samo da ćemo se među se grizti i jedan drugomu napredak ubijati, nego ćemo i tuđince vabiti, da nas sve satru i stežu.» Premda je protivnik državnih integracija, Starčević se, naravice, izričito zalaže za dobrosusjedske odnose Hrvatske s okolnim državama, ne gubeći iz vida nikada načelo hrvatskog nedvosmislenog pridržavanja «stalne povijesti, stalne narodnosti, stalne domovine, stalnih prava», te u tomu smislu tvrdi: «...jednom riječju što možemo drugo nego raditi kao Hrvati u Hrvatskoj.» Pak, razčlanjujući potanko hrvatske odnošaje s pojedinim državama, Starčević rečeni predmet analizira: «Na jugu i zapadu imamo za susjede Talijane i Nijemce. Oba su ova naroda veća od nas, na broju. Oba imaju u zapadu odnošaje takove da, vežući se s njima, mi bi se zamjerili Francuskoj i Engleskoj, te bi se i ove države morale oko nas jagmiti. (...) Povijest nam kaže da se od Talijana i od Nijemaca nemamo ničemu nadati. Obstojnosti su takove da se od oba ova naroda imamo svačega bojati. Oba su ova naroda svojim zemljišnim i državnim položajem tako stegnuta, da se ne mogu, nego samo na nas i preko nas gibati i pružati. U prosvjetljenju, ni jedan taj narod ne stoji tako, da bi nam mogao biti vrstnim vođom ili učiteljem.»

U sljedećim redcima rasprave Starčević iznosi vlastite prosudbe glede hrvatskih pravoslavaca i Slovenaca. Prve ne smatra Srbima, a i druge drži Hrvatima, jer piše da su hrvatski pravoslavci «čisto hrvatsko pučanstvo koje hoće slavosrbi učiniti srbskom narodnosti. (...) Srbi nemaju snagu uzdržati svoju narodnost, na toj narodnosti ne da se graditi. (...) Slovenštinu ćemo još kraće razpraviti. Opazili smo, da se i prosto pučanstvo, zove Slovenci. Odkada, ne znamo. Nu znamo da se ta grana Hrvata preselila u svoju današnju domovinu još prije nego li su ostali Hrvati osvojili cijelu nekadanju Dalmaciju; znamo također, da ta Slovenija bijaše udom ostale Hrvatske, (...); napokon znamo da to pučanstvo govori hrvatskim jezikom ili, kako drugi kažu narječjem.»

Za potvrdu pravaškoga programa u zbilji, Starčević navodi Zapisnik Riječke županije od 15. ožujka 1861., te njegovu Popratnicu. Iz Zapisnika Riječke županije, glede hrvatskih odnošaja s Austrijom, Starčević, između inoga, navodi: «... Kad bi naša kraljevina morala i htjela udioničtvovati na saboru austrijskom, narod bi hrvatski tim udioničtvovanjem nedostojnim načinom pogrdio svetu uspomenu otaca svojih, ne samo odrekao se svoje narodne samostalnosti ubuduće, nego bi si kao prikrpa ili pokrajina Austrije očitu smrt podpisao…» Iz Popratnice istoga Zapisnika, koja obrađuje odnošaje između Hrvatske i Ugarske, razvidno je kako Austrija želi još više pogoršati hrvatsko-mađarske odnošaje, jer u Popratnici stoji: «Pitanje o uztanovljenju odnosa među kraljevinama Hrvatskom i Ugarskom, u austrijskim ukazima od lanjskoga listopada, ponovljeno je, sudimo, samo zato, da se među narodima ovih kraljevina starinski razdor, starinska smutnja, što uzdrži, što razjari... »

Starčević nadalje o čvrstim načelima onodobne pravaške politike i programa piše: «...Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka, ovo je smjer našeg programa (…); kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda. (…) Mi nemamo u našemu programu ništa za popravljati, ništa za mijenjati. (…) Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. (…) Ako je buna: braniti svoja prava, osim slavosrba, sav je svijet jedan veliki buntovnik. Mi spadamo u te buntovnike...»

A na stranicama glasila «Pozor», 1860. Starčević je objelodanio zanimljivu razpravu o politici u užemu teorijskom i širemu praktičnom smislu, to jest o naravi politike i aktualnim političkim pitanjima. Za Aristotela je politika «znanost koja uči državom upravljati, drugim riječima usrećiti ju». Starčević zapaža da su starinski Aristotelovi pojmovi o politici zastarjeli, jer «u naše doba država bi se najpravije prozvala ukupnošću osoba i stvari koje pod jednom i istom vrhovnom čovječjom vlašću stoje, a politika: znanošću koja uči tu ukupnost uzdržati». Razliku između poimanja politike u prošlosti i u njegovo vrijeme, Starčević vidi na sljedeći originalan način: «Oci naši zvahu politiku caricom svih znanosti i umijeća, majkom mudrosti, učiteljicom zakona, sponom, vezom, vrutkom sreće čovječje itd, najmilijim imenima, kod nas ju mnogi, ako ju ne može crnjim imenom okrstiti, zove čedom pakla». (Ni današnja hrvatska politička pozornica, nažalost, nije daleko od rečene onodobne narodne prosudbe.) Starčević se, potom, zalaže protiv laži, prijevare, gluposti, potkupljivanja i ispraznih obećanja u političkom djelovanju, suglasan u podpunosti «s našim starijima», predhodno podastrijetim gledištima na politiku.

Gotovo dva i pol desetljeća poslije ove rasprave, 9. svibnja 1884., Starčević je u glasilu Sloboda pisao o političkim strankama i programima. Raspravljajući o rečenom predmetu, Starčević razložno piše da «svatko mora biti na čistu s korjenitim programom prije nego se zauzme za koju stranku. (...) Za iznaći, za prosuditi, za uvidjeti, za prisvojiti uzroke i razloge koji jedno načelo preporučuju a drugo osuđuju, za prihvatiti takav program, za stupiti u koju stranku, hoće se razmišljanja, čišćenja pojmova. Dok tko nije s tim poslom gotov, on nije za nikakvu stranku, on, bez osvjedočenja, mora basati, u prigodi mijenjati stranke, i njoj nijednoj ne može od prave koristi biti. A kad je onaj trud svladan i čovjek se odlučio, on je s glavnim programom na čistu, i gleda da ga izvede».

Zaključujući promišljanja o političkim strankama i programima, u glasilu Sloboda Starčević 1884. kolebljive «pravaše» čita poput početnice, te ih napućuje: «Mnogi ne viču na program stranke prava, pače vele da ga i priznavaju, nego viču na nju, na njezino ili njezinih članova postupanje, i vele da se stoga među njih ni u nju ne dadu. To će reći: priznavati da je primjerice kršćanstvo dobro, a ne dati se u nj, raditi proti njemu poradi življenja kršćana; priznavati da je crkva korisna, ali ne htjeti u nju ići, jer je u njoj grješnika. Ako ono priznaješ, primi vjeru, radi za nju, hodi u crkvu, ne slijedi opake.»

Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu

Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda. U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami.

BOG I HRVATI!

Veliki rat, šizma i drugi neprijatelji

- Tako vidiš da izmirenje ne dolazi s oprostom. Sad već vidiš posljedice svojega nemarnoga djela: ti njima oprosti, ali oni tebi ne. Mnogi od njih ponovo ti postadoše neprijatelji, kažu da si ti zaslužio kaznu a ne oni, pa nisi imao pravo ni suditi im ni kažnjavati ih. I ponovo dovode tuđina u tvoju zemlju, saveznika tvojim manama, koji te himbeno, potajno i prevarno uništava. Sad vidiš kako su oslobađajući, ali i gorki plodovi samospoznaje. Ipak, sad znaš da za trajno izmirenje sa sobom moraš tražiti drugi put. Da od odroda ponovo napraviš rod. A s neprijateljem nema izmirenja. Najviše što može biti jest privremeno primirje, i to samo kad je to nužno i dok ne skupiš snage obračunati se s njime zauvijek. Dakle, izmirenje ne dolazi od oprosta nego od razumijevanja razloga, uzroka samozavade. A ti to već sad možeš shvatiti jer si shvatio sebe.

Samozavada je nastala u Velikom Drugom svjetskom kad se ti, o nesretni narode, razdvoji u tri vojske na dvije strane. Pa lijeva i desna strana ratovaše jedna protiv druge, pa brat brata u jamu bacaše. I svaka strana izabra svoga saveznika pa vas saveznici lijevih uništavahu, a saveznici desnih mnogo ne pomogoše, pače i izdavaše. Pače, tobožnji južni saveznici - Prekomorci, desne strane i zemlju vašu okupiraše i tako lijevima davahu snagu. Tada se u tvojim južnim krajevima lijevima pridruže protiv tog tvoga himbenoga saveznika i oni koji se protiv tebe nikad ne bi borili. Ti budu zavedeni od lijevih, pa mnogi od njih postadoše i tvojim ljutim neprijateljima, te takvima ostaše do danas. Oni, u početku bijahu u oprostivoj bludnji. Jer, oni se digoše protiv himbenoga saveznika, ustvari okupatora za kojega si i ti znao da ti je neprijatelj. Ali oni ne mogoše shvatiti tvoje nakane, da si ga i ti za saveznika uzeo samo privremeno i iz nužde, i da ga po svršetku rata namjeravaš u more baciti i istrijebiti ga iz svoje zemlje. Oni bijahu u oprostivoj zabludi i ne mogu odgovarati za zlouporabu njihove borbe za slobodnu domovinu, što ga šizma počini. Mnogi od njih su već odavno shvatili svoju zabludu, pa su se iskazali kao veliki prijatelji i tvoji borci za vašu zajedničku domovinu. A oni koji to ne učiniše, nego u izdaji ustraju, njih moraš osuditi ako su počinili zločine. A počiniše ih mnogi. Dakle, sad i sam vidiš koji je put izmirenja s njima.

Šizma spočetka, pa i dugo poslije nastanka, nije bila brojna. Zbog svoje konspirativnosti i zalaganja za pravdu, jednakost, bratstvo i jedinstvo među narodima, imala je svetačku aureolu, iako prijevarnu. I to je privlačilo mnoge, a poglavito mlade i lakoumne. U njezinim obećanjima bijaše mnogo privlačnoga, osobito kad bî zabranjena pa se predade konspirativnom i urotničkom radu. Taj nauk dođe sa sjevera, gdje već zavlada u velikom narodu Polovaca, ali njezini najveći proroci dođoše sa zapadnih strana. A i tebi narode donekle bî privlačna jer se prijevarno i lažno predstavljala kao neprijatelj države koju i ti nazivaše svojom tamnicom, koja stvarno takva i bijaše. Neprijateljski narod ti bio nametnuo jaram ugnjetavanja i proganjanja pa te bilo lako dobiti protiv njega. I u tebi se nađoše mnogi protivnici te države. Najljući njezini protivnici bijahu oni koji prvi ustaše, ali i mnogi drugi se njoj protiviše. Najbrojniji bijahu oni koji se okupiše oko stranke koju osnovaše braća Radiše, pa ju i nazivahu Bratska stranka. Ta se utopistička, pacificistička stranka zalagala za mir i za vlast onih koji oru i kopaju. Kad im vaši neprijatelji ubiše vođu u parlamentu vi se vrlo rastužiste, ali i ne pomisli nitko na osvetu i na ustanak protiv toga zločinačkog režima. Samo oni koji prvi ustaše zbiše svoje redove i narodu obećaše borbu i oslobođenje, obnovu vašega kraljevstva. Šizma bî progonjena isto kao i oni koji prvi ustaše, te su oni uspostavljali i sporadične veze i dogovore. Šizma predvodiše lijevu, a oni koji ustaše desnu stranu. Oni koji prvi ustaše imali su također odlučnog i energičnog vođu, a zvali su ga Prvi. Prvi je bio obrazovan, čovjek književnoga i državničkog dara, plemeniti Dinarac (gorštak), vješt i energičan govornik i vatreni rodoljub. On javni, društveni život obnovljenoga kraljevstva odluči zasnovati na visokim moralnim načelima Ispravnoga puta, što i učini prilikom sastavljanja vlade, prisegnuvši svoje ministre na ta načela pod prijetnjom smrtne kazne. Istu prisegu kao i ministi položi i on sam. Od svih vaših vođa on je tada jedini shvatio sudbinu svoga naroda i dosljedno i uporno odgovorio na njezine zahtjeve. On je bio vaš zbiljski osloboditelj. Čovjek Ispravnoga puta. Bio je poslan da ispuni vaš san o obnovi vašega kraljevstva, što mu privremeno i uspije, ali konačno bi poražen te morade napustiti i domovinu. Konačno je pobijedio Tito, koji osvoji vlast i nametnu svoju i svoje stranke diktaturu.

No, kad vidješe što šizma, poglavito ona sastavljena od stranaca, onih prijatelja tvojih mana, kad dakle vidješe što tvom i njihovom narodu učiniše, neki iz domaće šizme se pokajaše i zdušno radiše na obnovi tvoga kraljevsta. Iako su krivi, takvima možeš oprostiti. Oni su i sami bili žrtve svoje vjere u utopiju, a po tome nisu ni prvi ni zadnji. To su oni što sad govore: ja sam se protiv onih koji prvi ustaše borio, a trebao sam biti među njima. Ja sam se borio protiv svoga naroda, a oni ga braniše. Veliki sam grijeh počinio. Na žalost, to je ljudska mana koje se čovjek nikada osloboditi ne će, pa je zato i oprostivo što u toj vjeri napravi, ali samo ako nije napravio prevelike zločine.

Shvativši veliku njegovu ljubav za nj, narod se više nije mrgodio i ljutio na Prorokovođu i na njegov otriježnjavajući prijekor. Shvatio je da ga ustvari i ne prekorava, nego da ga opominje i poučava da ne bi iste pogreške ponovo napravio. Zato ga je od tada stalno, pri dolasku i odlasku, pozdravljao mahanjem cvjetnim grančicama.

ZAŠTO BI HRVATSKA POVLAČILA TUŽBU ZA GENOCID PROTIV SRBIJE?

Nakon svih tragičnih iskustava sa prvom i drugom Jugoslavijom, nikome razumnom, tko želi dobro na ovome prostoru živućim narodima, pa i tko samo želi mir u regiji, pa i šire, tako nešto ne bi padalo na pamet. Logično je da ni rođena braća, ako bi se stalno svađali i tukli, ne bi mogli opstati pod istim krovom i u istom obiteljskom zajedništvu, a kamoli povijesno potpuno različiti narodi.

No, bez obzira na svu zlokobnu i tragičnu povijest između Srba i Hrvata, prihvaćam da je potrebno razgovarati i graditi susjedske odnose, ali ti odnosi moraju biti zasnovani na istini i pravdi. Kako mi Hrvati dobro znamo što je istina i što je pravda, a u Srbiji, na čelu sa predsjednikom Borisom Tadićem, govore sasvim drukčije i oprečno od nas, oni imaju svoju "istinu", koju ponavljaju svake godine, osobito u vrijeme našega datuma Domovinske zahvalnosti i Dana pobjede, 5. kolovoza. Kao što znamo, oni, od svojih vođa organizirani i planirani odlazak velikog broja Srba iz Hrvatske 1995. godine nazivaju genocidom, a naše oslobođenje od njih okupiranih područja nazivaju zločinačkom akcijom, pa kako onda na tim njihovim lažima možemo međusobno graditi dobrosusjedske odnose i povući tužbu?

Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

Osnovan Savez Jugoslavena u Hrvatskoj

Piše: Rudi Tomić

Jugoslavenstvo u Hrvatskoj nije nikad bilo upitno. Začetnici i nositelji idejnog jugoslavenstva bili su ugledni Hrvati. Veliki kipar Ivan Meštrović, potaknuo je osnivanje Jugoslavenskog odbora 30. 04. 1915. u Londonu, nakon čega je uslijedio sastanak u Parizu, gdje su bili izabrani čelnici. Za prvog predsjednika JO bio je izabran A. Trumbić, a članovi predsjedništva, s hrvatske strane, bili su: H. Hinković, F. Supilo, I. Meštrović i dr.

Srpska vlada nije priznala JO kao političkog čimbenika, što se očitovalo na Ženevskoj konferenciji (6 - 9. 11. 1918.) i nije pristala na nikakvo udruženje s JO, stoga je formalno Jugoslavenski odbor u ožujku 1919. formalno raspušten. No, ne zbog ideje, jer jugoslavenstvo je već bilo čvrsto ukorijenjeno, nego zbog nepodobnosti nekolicine hrvatskih članova u JO. Jedini visoki dužnosnik iz JO, predsjednik A. Trumbić, postao je ministar vanjskih poslova u kraljevini SHS.

Jugoslavenstvo ne može bez zločina

Pokolji hrvatskog žiteljstva tijekom II. Svjetskog rata, i nakon rata (Bleiburg i Kolona smrti), nisu mogli osvijestiti zavedene Hrvate, da je svako jugoslavenstvo vezano uz zločine i ne samo tragediju hrvatskog naroda nego i srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj.

Kada su Hrvati po drugi puta srušili Jugoslaviju (1991.) i uspostavili samostalnu, slobodnu i demokratsku državu hrvatskog naroda, opet je to bilo uz teške borbe sa srbijanskim agresorom i domaćim četništvom. U jednom stoljeću velikosrpstvo je bilo dva puta poraženo u Hrvatskoj, ali jugoslavenstvo nije bilo uništeno.

Dapače, Jugoslavija je spasila Sloveniju, da ne bude podijeljena između Austrije i Italije, ali se oni nisu nikada smatrali Jugoslavenima. Isto tako, Jugoslavija je sačuvala Makedoniju da ne bude raskomadana između Grčke, Bugarske, Srbije i Albanije, ali se ni ono nisu dičili jugoslavenstvom. U obje Jugoslavije Hrvati i Muslimani bili su (i ostali su) izuzetna posebnost u poimanju jugoslavenstva.

''Tuđmanovi'' Srbi i Jugoslaveni

U vrijeme Domovinskog rata predsjednik Tuđman bio je savjetovan i upozoravan, da se oslobodi hrvatskih Jugoslavena, koji su bili njegovi komunistički partijski kolege (Mesić, Manolić, Perković, Boljkovac i dr.), ali bivši partizanski general Tuđman to nije shvatio, bilo zbog obzira, bilo iz straha.

Nije trebalo čekati dugo vremena (nisu bile otkrivene ni masone grobnice, niti oslobođen sav teritorij Hrvatske), jugoslavenstvo je isplivalo na površinu sa izborom Račanove Vlade, a srpstvo se okuražilo s ulaskom Pupovca u Vladu. Konačno s izborom Stjepana Mesića, posljednjeg predsjednika SFRJ, za predsjednika Republike Hrvatske, osnaženo je jugoslavenstvo kroz uporno isticanje antifašizma, da se ''Turci ne bi dosjetili''.

Registrirane političke stranke u RH po Zakonu su ''udruge čiji su ciljevi izraženi u programu i statutu usmjereni na stvaranje i oblikovanje političke volje te političko djelovanje građana, a koji su upisani u Registar političkih stranaka''. Jedan je od formalnih uvjeta da političku stranku mogu osnovati najmanje 100 punoljetnih, poslovno sposobnih državljana Republike Hrvatske. Zar nije prava sprdačina da u RH ima 105 političkih stranaka.

''Jugoslavenstvo'' treba označiti pravim imenom

Mesić je u oba svoja predsjednička mandata prodavao Hrvatima ''svoje državotvorno rodoljublje'', ali uz veliki ''antifašizam''. Ipak, pri kraju svog drugog mandata pokazao je pravo lice, jer mu više nije bilo potrebno nositi masku. Jugoslaveni su opet izabrali svog čovjeka za predsjednika RH, a Mesića za počasnog predsjednika Saveza Antifašističkih Boraca u Hrvatskoj.

Jugoslavenstvo je živo i djelatno u medijima u Hrvatskoj. Primjera radi navest ćemo samo nekoliko njih. U novinstvu najistaknutiji su Kuljiš, Jergović, Butković i sl. Na malim ekranima Stanković, Bago, Latin i drugi obožavatelji Tita. Na hrvatskim sveučilištima predaju povijest antihrvatski stručnjaci - Goldštajni, Puhovski i co. I u športu jugoslavenstvo je živnulo. Vlasnik Dinama Mamić traži stvaranje jugoslavenske lige. Huligani u Hrvatskoj su jedini koji glasno izražavaju hrvatstvo, ali na najbrutalniji način, u bratoubilačkim navijačkim strastima.

U hrvatskoj dijaspori također nije moguće prihvatiti ni političke predstavnike, sljedbenike Tita, poput Mesića, Pusićke, Milanovića, Josipovića, Čačića, Kajina, Sanadera, Kosorke, Bandića, te ostale koji stvaraju odrednice hrvatskom narodu u domovini i na međunarodnom planu.

Nije samo gospodarska neradinost u pitanju, nego je u pitanju veliki gospodarski kriminal, pljačka i politički primitivizam. Sudeći po izboru kvalitete političkih predstavnika u strankama, državi, Saboru i Vladi, mogli bismo zaključiti, da su Hrvati politički najgluplji narod u Europi. Ne može se više kupovati vrijeme i prodavati maglu. Došao je kraj bezumlju. Mudroj glavi i jedno oko dosta!

Zašto se Srbi još uvijek toliko boje Pavelića

Naime, životni cilj dr. Ante Pavelića je bio borba za samostalnu državu Hrvatsku. U tu svrhu Pavelić je osnovao Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), kao borbeni otpor monarho-fašističkoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića koja je zavedena 1929. godine nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini. Taj životni cilj Pavelić je postigao nakon rasula trule kraljevine Jugoslavije. Kad je pukovnik Slavko Kvaternik u Pavelićevo ime 10. travnja 1941.godine proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je čitav hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio kao ostvarenje svojih stoljetnih snova čega sam osobno bio svjedok. Međutim, taj povijesni čin se zbio u tragičnim ratnim okolnostima što je pomračilo taj svijetli trenutak, što su protivnici slobode i samostalnosti hrvatskog naroda iskoristili za ozloglašavanje tog povijesnog događaja, među koje očito spada i episkop Fotije kada kaže: "Ante Pavelić je 1942. godine osnovao fantomsku ¨Hrvatsku pravoslavnu crkvu sa ciljem potpunog uništenja i zatiranja Srba i SPC-a na prostorima Hrvatske¨. A da Anti Paveliću nije bio cilj uništiti Srbe u Hrvatskoj, dokaz je njegov govor kojeg je održao hrvatskim sveučilištarcima 25. travnja 1941. godine. Citiram ulomak iz tog govora:

Eto , tako je govorio vođa Ustaškog hrvatskog oslobodilačkog pokreta (UHOP), (Tako se nazvao od 16. travnja 1941. jer je Poglavnik držao da u vlastitoj državi ne može postojati revolucionarna organizacija) dr. Ante Pavelić za razliku od vođe četničkog genocidnog pokreta Draže Mihailovića, koji je kao ministar vojske izbjegličke jugoslavenske Vlade izdao 20. prosinca 1941. godine zapovijed Komandama četničkog Odreda Jugoslavenske vojske koja glasi: ¨Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne gore i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa¨( vidi članak ¨Zabranjena istina¨ Mirsada Bakšića u ¨Vijencu¨broj 406 od 24.rujna 2009.godine.)

To je istina s koje konačno treba skinuti zabranu. U protivnom će po zagovoru episkopa Fotija u Hrvatskoj biti registriran-legaliziran genocid Draže Mihailovića i srbo-komunističke partizanske bande, što se praktično već čini, kad Vlada Jadranke Kosor u sveopćoj krizi novčano podupire podizanje spomenika četnicima koji su u NDH provodili genocidne zapovijedi svoga vođe Draže Mihailovića.

Stipe Vuković, Split

Tomislav Jonjić - Nacionalizam nije nužno desničarska ideologija

Gospodine Jonjiću, Vaša posljednja knjiga znakovita naslova: Hrvatski nacionalizam i europske integracije, objavljena je 2008. godine. Za one koji knjigu nisu još pročitali, možete li ukratko reći što je njezin sadržaj?

To znači da pojam «nacionalizam» ne bi smio imati negativan prizvuk?

No ipak se hrvatski nacionalizam često i u hrvatskim u medijima i u javnosti izjednačava sa šovinizmom, proglašava se desničarskim i čak rasističkim?

Mislite da treba zabraniti pojave «crnokošuljaštva»?

Bivši se premijer dr. Ivo Sanader prilikom posjeta sveučilištu u Oxfordu 2007. pohvalio kako je nacionalizam u Hrvatskoj – za razliku od ostalih zemalja Jugoistočne Europe – sveden na «bezopasnu mjeru». Kako to komentirate?

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju postavljen je kao vrhovni cilj hrvatske politike komu se imaju podrediti svi ostali ciljevi. Kako gledate na proces ulaska Hrvatske u EU? Ne mislite li da se upravo na primjeru ulaska Hrvatske u EU ogleda ono što je nadbiskup Bozanić nazvao "podaničkim mentalitetom"?

Iako se hrvatski političari kite europskim zastavama i narodu propovijedaju priče o ulasku Hrvatske u EU, dojma sam da regionalno-balkanske integracije mnogo bolje napreduju od onih europskih. Pojmovi kao što "regija", "Zapadni Balkan" ili pak "Jugosfera", od 2000. su godine sastavnim dijelom medijsko-političkog diskursa. Krije li se iza tih pojmova možda opasnost od nekih novih panbalkanskih državnih koncepcija?

Jedan ste od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji u svojim radovima promišljaju o položaja Hrvata u BiH, kao i o vezama s hrvatskom dijasporom. O ovoj problematici u Hrvatskoj se često raspravlja na način neprimjeren jednom uljuđenom i kulturnom društvu; mediji nastoje stvoriti dojam da su Hrvati iz BiH kao i Hrvati iz dijaspore hrvatski teret. Komu je u interesu stvaranje takvih netočnih predodžbi i potenciranje podjela u hrvatskom nacionalnom biću? I kakva je iz Vašeg stanovišta budućnost Hrvata u BiH?

Kao branitelj ste sudjelovali u postupcima pred MKSJ u Den Haagu, a napisali ste i nekoliko studija o tome sudištu. Procesi protiv hrvatskih generala – onih iz BiH kao i onih iz RH – ulaze u svoju posljednju fazu. Presude koje će ubrzo uslijediti neminovno će u bitnome utjecati i na budućnost hrvatske države i hrvatskoga naroda. Nije li sramotno da se o suđenjima generalima u hrvatskim medijima piše gotovo ništa (a kad se piše, uglavnom se piše negativno), dok se recimo u Srbiji gotovo sva suđenja mogu pratiti televizijskim putem?

Kakav je prema Vašem mišljenju bio odnos Republike Hrvatske prema Haaškome sudu od vremena njegova osnutka pa do danas; nisu li hrvatske vlasti u tom pogledu učinile veliki broj neoprostivih pogrješaka?

Takav, površan pristup nije posve novijeg datuma?

Autor ste vrlo opsežnog djela Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. (945 str.), koautor knjige Hrvatska povijest, surađujete i u Časopisu za suvremenu povijest i u drugim stručnim časopisima. Je li danas u Hrvatskoj moguće objektivno bavljenje poviješću Drugoga svjetskog rata? Odnosno: imaju li u raspravama i radovima prednost argumenti i činjenice ili su političke (dis)kvalifikacije i ideologija i dalje ti koji određuju sadržaj povijesnih radova? Nemoguće je ne primjetiti da su čuvari "povijesne istine" u Hrvatskoj i dalje uglavnom osobe koje su intelektualno formirane u razdoblju komunističkog jednoumlja i koje su dobrim dijelom legitimirale nekadašnji jugoslavensko-komunistički sustav?

Među hrvatskim nacionalistima lustracija je vrlo čest predmet rasprave. Većina ih se slaže da je lustracija, tj. dekomunizacija nužan preduvjet za ozdravljenje hrvatskog društva. Međutim, u Hrvatskoj je umjesto lustracije nekadašnjih komunističkih i udbaških kadrova došlo do "obrnute lustracije" - lustracije državotvornih i nacionalno mislećih kadrova iz medija i ostalih institucija moći. Kako komentirate tu – za hrvatsku demokraciju svakako poraznu činjenicu, i koje je Vaše mišljenje o ovom problemu?

PRAVOSLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ

Piše: Rudi Tomić

Od 1054. godine pravoslavne episkopije nosile su imena mjesta ili pokrajina, u kojima su bile osnovane. Grčka, čim je stekla nezavisnost 1830. godine, kralj ju je proglasio kraljevinom i pravoslavnu crkvu nazvao "grčkom". A tek nakon 1920. godine počele su pravoslavne crkve u Istočnoj Europi dobivati i nacionalne nazive. Prelaskom s općenitog vjerskog shvaćanja u nacionalno religijsko poimanje, u takvom ozračju osnovana je Ruska pravoslavna crkva, a potom je utemeljena i Srpska pravoslavna crkva, te sve ostale pravoslavne crkve u svijetu uključuju se pod utjecaj državnih vlasti. S tim preoblikovanjem pravoslavlje mijenja i nazor duhovne doktrine i prelazi sa univerzalnog u državne sustave vladajućih režima.

Pravoslavlje na srpski način

Breme velikosrpskog pravoslavlja hrvatski je narod nosio na svojim leđima skoro cijelo jedno stoljeće, u svojoj državi, koje se tijekom Karadžićeve Jugoslavije osnažilo u četništvo, a tijekom Titove Jugoslavije u "antifašizam" i ostavilo tragove gnjusnih posljedica diljem Hrvatske.

Nezavisna država Hrvatska nije bila Pavelićeva, nego je stvorena voljom hrvatskog naroda, uz najveće ljudske žrtve, u borbi protiv udruženih neprijatelja: srpskih četnika, srpskih partizana, hrvatskih jugoslavenskih partizana (Mesićevih "antifašista") i svjetskih neprijatelja predvođenim engleskom masonerijom.

Nakon sloma NDH srbo-partizani su uništili opstojnost Hrvatske pravoslavne crkve, a Njegovu uzvišenost Zagrebačkog metropolita Germogena (Gregor Ivanović Maksimov) ubili su prvog dana kada su ušli u Zagreb.

Obnova Pravoslavne crkve u Hrvatskoj

Dakle, pravoslavci u RH, prema postojećem Zakonu o vjerskim zajednicama, imaju pravo osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, jer ispunjavaju potrebne uvjete za registraciju. Naime, potrebno je imati 500 članova i čekati pet godina da bi se mogla ustoličiti neka vjerska zajednica u RH. Međutim, hrvatskim pravoslavcima ide na ruku što će na slijedećim popisu stanovništva, već slijedeće godine, imati priliku da je izjasne kao vjerski pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve.

Srbe općenito, srbofile, antifašiste i Židove u Hrvatskoj, već je obuzela panika da će ''uskrsnuti'' Hrvatska pravoslavna crkva, koju je 1942. godine potaknuo poglavnik NDH dr. Ante Pavelić. Kao po nekom dogovoru, korov u Hrvatskoj ustao je u obranu Srpske pravoslavne crkve, ali ne sa vjerskog gledišta, nego upravo sa antihrvatskog stajališta.

Govore istim jezikom

Dalmatinska eparhija SPC oštro je osudila namjeru osnivanja HPC, kao i vladika Fotije, te su zatražili od premijerke Jadranke Kosor i predsjednika Ive Josipovića da zabrane ''osnivanje te crkve, s obzirom na njeno loše značenje u prošlosti i njenu povezanost s genocidom nad Srbima, Jevrejima i Romima.'' Pisma Gerasima i Fotije, objavljena su preko Interneta [email protected], na engleskom jeziku gdje je stavljen naglasak na ''the dark secret of the Holocaust'' nad ''nevinim'' ortodoksnim Srbima u Hrvatskoj.

Naime, mnogi su ''zaboravili'' da je tijekom rata SPC sa svojim cijelim vodstvom bila uz Miloševića; da su davali ''Božji'' blagoslov četnicima koji su išli klati i ubijati po hrvatskim gradovima i selima. Zar netko, tko je priseban, može zaboraviti Škabrnju, Vukovar, Srebrenicu i druga stratišta, te za ''uzvrat'' pisati osvrte o zbivanja iz doba NDH?

Povampireni antihrvatski stručnjaci

Puhovski također traži izazove kako bi mogao čim više narušiti ugled Hrvatskoj u svijetu, jer je poznat kao helsinški ''zaštitnik'' ljudskih prava, ali ne i prava hrvatskog naroda!

Jergović nastavlja: ''Bilo bi zanimljivo znati o kakvoj se službi radi i što predsjednica Vlade Jadranka Kosor, friško obodrena blagoslovom Benedikta Šesnaestog, misli o osnivanju Crkve u kojoj bi valjalo utjerati ono naših pravoslavaca što ih je još ostalo, e da umjesto toga ne bi, kao onomad 1941. bili utjerivani u blago pregrijanu glinsku crkvu.'' (Jutarnji list, Zagreb, 16. 03. 2010

Drago Pilsel piše o ''Jadrankinim hrvatskim pravoslavcima'' gdje među ostalim kaže: ''Obrušila se u utorak na ovog novinara Jadranka Kosor kukom i motikom, jer sam ulovio jednog njenog funkcionira kako amenuje plan osnutka, to jest 'uskrsnuća' Pavelićeve, odnosno ustaške Hrvatske pravoslavne crkve, a koja se nikako ne može odvojiti od genocida nad Srbima u doba NDH.'' (Nezavisne novine, Banja Luka, 18. 03. 2010.)

Zaključna misao

Obnovitelji Hrvatske pravoslavne crkve postupili su potpuno ispravno u svojim priopćenjima, što su naveli da se radi o obnovi HPC, jer nisu htjeli biti licemjerni i ograđivati se od vjerske institucije, koja je bila priznata i od drugih pravoslavnih vjerskih zajednica u Europi.

Dalmatinsku eparhiju SPC, po zakonu (član 3. stav 1) trebalo bi kazniti, jer širi neprijateljstvo i predrasude o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, njenim vjernicima i građanima. Ali, do primjene Zakone na SPC neće doći, jer je predsjednik Josipović pokazao razumijevanje za njihovo ''opravdano uznemirenje''!

Upravo zbog nepoštivanja ljudskih prava hrvatskog naroda u Hrvatskoj, uzalud su svi pokušaji Vlade da uguraju RH u Europsku zajednicu, jer Hrvati iz dijaspore će objelodaniti istinu o privilegiranim političarima jedne vjerske i nacionalne manjine, neskrupuloznim novinarima i ratnim zločincima koji se sakrivaju u hrvatskim institucijama. Doista, istina se gotovo jednako kvari ili izvrtanjem ili prikrivanjem!

Koga financira hrvatska država

Srpski tjednik Novosti izlazi uz potporu Ministarstva kulture republike koja se naziva hrvatskom.

U istom tom tjedniku kojega RH financira jugounitarist Mandić piše hvalospjeve sprskom piscu četničke orijentacije Kaporu, Kaporu kojega je čak Jergović nazvao mrziteljem: http://www.novossti.com/2010/03/o-momcilu-opet-ali-u-kontekstu-etiketiranja/

Imamo Hrvatsku!

Razgovor s dr. Tomislavom Sunićem

Dr. Sunić, nedavno Vam je iz tiska izašla knjiga eseja Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity. Što je tema te knjige?

Prošle godine u Hrvatskoj je prevedena Vaša knjiga Europska nova desnica, Korijeni, ideje, mislioci. Za čitatelje kojima nije poznato što je to Europska nova desnica, odmah valja napomenuti da nije riječ o političkoj stranci, već o jednoj filozofskoj školi odnosno intelektualnoj i kulturnoj struji koja okuplja čitav niz uglednih profesora filozofije, politologije, lingvistike i antropologije. Možete li nam reći nešto više o toj knjizi, kao i o samoj Novoj desnici?

U svojim radovima često naglašavate važnost metapolitike. Što se točno podrazumijeva pod pojmom «metapolitika»?

Dojma sam da se u Hrvatskoj premalo interesa pridaje kulturi. Pritom ne mislim na kojekakve kvazikulturalne projekte koje financiraju porezni obveznici, a od kojih nema osobite koristi. Ne mislite li da bi se više trebalo promovirati čitanje, osobito kod mladih? Prevođenje u Hrvatskoj također nije na visokim granama, dojma sam da u tom pogledu zaostajemo ne samo za Europskom unijom, nego, primjerice, i za Srbijom?

U Hrvatskoj se mnogo priča o manjku medijskih sloboda i medijskoj cenzuri. Često se pritom povlače paralele sa zapadnoeuropskim zemljama koje se uzimaju kao primjer demokracije i slobode govora. S obzirom da ste dugo godina živjeli i radili u Sjedinjenim Američkim Državama, a kao bivši hrvatski diplomat prošli čitav niz europskih zemalja, možete li nam reći kakvo je stanje slobode medija u tim zemljama? Je li stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj, komparirano sa zapadnoeuropskim zemljama, doista tako crno?

U dnevnome tisku svaki dan možemo čitati o brojnim korupcijskim aferama, kriminalu, kupovanju ispita, zapošljavanju na temelju obiteljskih, prijateljskih i rođačkih veza i sl. Vjerujte li da je borba protiv korupcije iskrena ili riječ o još jednoj predstavi za hrvatsku javnost?

Kao bivšem političkom emigrantu zasigurno Vam je stalo do toga da bivši komunistički zločinci kao i suradnici UDBA-e budu sankcionirani. Mislite li da je realno za očekivati da u Hrvatskoj dođe do temeljitijeg obračuna s komunističkim nasljeđem? Je li lustracija više uopće provediva u Hrvatskoj?

Predmet Vašeg zanimanja u posljednje vrijeme je identitet. Mislite li da postoji realna opasnost gubitka hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta? Ako Hrvatska danas-sutra uđe u Europsku uniju, smatrate li da će hrvatski političari znati na valjan način artikulirati i sačuvati hrvatske nacionalne interese?

HČSP podržava osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve

Sva ljevičarska i prosrpska piskaralačka bagra digla se na noge, od Jergovića, Beškera, Butkovića..., do srpskih stranaka. Kada smo kod srpskih stranaka, nikomu nije sporno što u Hrvatskoj imamo Srpsku stranku (više njih), Srpsku pravoslavnu crkvu, to je svima potpuno normalno. Ali nije normalno ako želite osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj. Pravaš Nikola Kokotović, je bio Hrvat pravoslavne vjere, pisao je oštre protusrpske članke u "Hrvatskom pravu", i prevodio je ruske književnike na hrvatski jezik i djela Henrika Ibsena.

I da konačno raskrinkamo srpske laži oko HPC za vrijeme NDH. Laž je da je Pavelić osnovao HPC zbog Srba, on je to učinio na nagovor Vanče Mihajlova, predsjednika WMRO Bugarske, zbog Bugara pravoslavaca koji su priznavali NDH, a srpsku pravoslavnu crkvu nisu priznavali kao svoju, i nisu mogli obavljati vjerske obrede koje jamči i ondašnji i sadašnji Ustav. Kao lojalni građani države Hrvatske, zahtijevali su Hrvatsku pravoslavnu crkvu, u koju su se onda uključili i Hrvati pravoslavci. Dakle ni ta HPC za vrijeme NDH nije imala nikakve veze sa Srbima i njihovom pravoslavnom crkvom. Ove podatke ću dokumentirati u svojoj knjizi, o tomu postoje izvorni dokumenti.

Pomirenje i oprost

“Kao što tvrde vjere među ljudima i lavovima nema,

Kao što složna janjci i vuci nemaju srca,

Tako ni ljubavi meni nema s tobom, te nama

Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas.”

Ilijada, XXII. 23-27

- O narode hrvatski, sa sobom zavađeni! Kad tako dođeš do samospoznaje, prepast ćeš se samoga sebe. Prepast ćeš se samoga sebe kad shvatiš da si zavađen sam sa sobom. Kad neprijatelja svoga u sebi prepoznaš. I njegove saveznike što se u tvojoj zemlji naseliše, vjerom prevrnuše i neprijatelji ti postadoše. Da tvojim slabostima oni vjerni saveznici postadoše. I to je jedan od gorkih plodova tvoje samospoznaje. Ali ta ti samospoznaja vid vraća. Od tada ćeš dobro razlikovati dan od noći i neće ti biti stalo do sumraka predsvanuća i večernjeg sumraka u kojima se tvoji neprijatelji najbolje kriju i grade se tvojim prijateljima. Zato moraš imati dobar vid. Već sam te upozoravao da trebaš paziti da ti se stranci u tvojoj zemlji za vrijeme mira ne namnože i tako postanu prejaki, jer su oni najveći prijatelji tvojih mana. Zato jer si propustio na to paziti u miru, morat ćeš u ratu protiv njih rabiti gorak lijek. Za veliko djelo ti nisi spreman sve dok se sa sobom ne izmiriš. Istina, ti si mirenje pokušao, no ono nije uspjelo jer je zamišljeno i provađano na pogrešan, nemogući način. Tvoje te meko srce upropaštava. To nije dobrota, to je slabost što dolazi od nemuževnosti. Poslije Patriotskoga rata htio si, o velikodušni narode, svim svojim neprijateljima oprostiti. I tuđinu i svome odrodu. No, ti se prethodno ne upita odakle tvoje pravo i tvoja moć da opraštaš sve one strahote i zločinstva što ih tvoji neprijatelji tebi naniješe? I koji se nikad ne pokajaše! Odakle ti pravo da im oprostiš sve zločine što ih počiniše onima koji prvi ustaše? Zbog svoje nerazboritosti preuzeo si na se zadaću koja ti nije povjerena i koju zbog svoje mlitavosti nisi mogao niti možeš izvršiti. Te zločine samo Bog može oprostiti, a na tebi je, kao suradniku Božjem na Zemlji, da im sudiš i da ih kažnjavaš i tako zlu i tvojoj propasti zatreš trag i korak. Oprostio si a da ni njihovu krivnju ni odgovornost nisi utvrdio, i tako si odbio izvršiti svoju zadaću. Tako si se odrekao svoje svojevlasti, svoga suvereniteta, na kojemu je da nagrađuje i da kažnjava. To je velika pogreška; tako si utro put svojoj ponovnoj propasti. Pa što si onda i komu oprostio? Bezimenima koji će sutra reći da niti je zločin postojao, niti su ga oni počinili, jer gdje je to dokazano i utvrđeno! A trebao si utvrditi svačiju krivnju i svačiju odgovornost. Jer, može biti da u nekom narodu nisu svi krivi, ali su svi odgovorni. Trebao si to uraditi, a potom vidjeti je li se tko od njih riječju ili djelom pokajao ili pak bio u oprostivoj bludnji. Tek poslije toga si mogao opraštati, pojedinačno. Kako to nisi učinio, podcijenio si sebe. Podcijenio si svoju krv i svoju žrtvu i time svome neprijatelju dao za pravo. Time si, ustvari, rekao da zločin nad tobom i nije neki zločin kao kad se počini prema nekom drugom “izabranom” narodu. Tebe optužuju i kažnjavaju za stotine, a ti njih ni za stotine tisuća što tvojih oni poubijaše. Nemarno i mlitavo si postupio. Protiv svoga dostojanstva i bez samopoštovanja si postupio, i time počinio veliki grijeh protiv sebe.

Ne dopustite da se genocid izvršen nad vama (Olovograd, Patriotski rat) olako pretvara u povijest. No, trajno zadržavanje sjećanja na genocid ne traži nužno osvetu kontragenocidom i primjenu taliona. Ali, moralna vam je zapovijed da kaznite počinitelje pokolja u Olovogradu i etničkoga čišćenja i genocida u Patriotskom ratu jer ga Svrab neće kazniti, kao ni sud u Haagu. Ne dajte se zavarati “humanizmom” oprosta jer će, inače, shvatiti da vas mogu nekažnjeno klati. Zar ne vidite kako se i 100 milijuna nevinih žrtava komunizma opravdava njegovim tobožnjim humanističkim načelima, kao hipokriznom idejom bratske ljubavi koja je tobože nesretno, stjecajem nesretnih okolnosti, iznevjerena. Time se želi reći da bi bio moguć komunizam bez zločina pa, dakle, i treća Jugoantija bratstva i jedinstva. Ne dajte se varati! Zločin nad vama mora biti kažnjen! Neka sinovima trnu zubi za zločine njihovih očeva!

Oni, zločinačka Svrab, kao i komunistička šizma i svi drugi do kojih možeš doći, moraju biti kažnjeni za olovogradske zločine, zločine Prekrižnoga puta i druge poslijeratne zločine “čišćenja”, ne zato jer su slijedili komunističku ideologiju, koja jednim svojim, utopijskim dijelom, bijaše hvatanje duge, zabludna potraga za ljudskom pravdom i srećom, što je čovjekovo ahasversko prokletstvo, njemu imanentno u vječnom lutanju za nedohvatnom srećom. Oni su išli za krivim, pogrešnim bogovima, za idolima, što nije prvi put u povijesti, nego samo jedan od zločinačkih načina lutalaštva.

Opraštajući a ne kažnjavajući postupio si protiv svoga naroda, protiv sebe, jer si nedovršen narod. Stoljeća neslobode i otuđenosti od vlastite države otuđila su te i psihološki, otuđila su te i nacionalno tako da ti je zamro naciogenetski instinkt. Instinkt koji je jači i od samoga instinkta za životom. Istina, u međuvremenu si mnogo napredovao, ali ne još dovoljno. Da to spoznate, dovoljno je da se osvrnete na svoju povijest, na povijest koja je svakom odgovornom i pametnom narodu učiteljica života... Kad se zagledate u vlastitu povijest kroz sva ta stoljeća bezdržavlja, od 1102. do danas, vidjet ćete svoju nacionalnu svijest u stagnaciji, u regresiji, u potpunom otuđenju i raspadu, u samomržnji i samonegaciji, u borbi protiv samoga sebe i u buđenju u više oblika te, konačno, u napredovanju do sadašnjega stanja. Vidjet ćeš ujedno da svakom tom stadiju svijesti odgovara i vaše djelatno zalaganje ili pak odustajanje od vlastite slobode, od vlastite države. Također ćete, poučeni poviješću, dobiti kritičku svijest i spoznati da još niste zadobili potpunu samosvijest, da niste dovršen narod.

U Drugom velikom ratu (svjetskom), iako su vam oni koji prvi ustaše pokazali ispravni put i zalažući svoj život ga potvrđivali, dali ste se zavesti šizmom. Mnogo vas se odmetnulo u šizmu i borilo se izdajnički protiv svoga kraljevstva te tako Svrabu omogućilo da vam kraljevstvo zatre i obnovi svoju vlast nad vama. Tek ste se osvijestili u Patriotskom ratu i u vama proradio naciogenetski instinkt. Ali i tada previše vas je po negativnom određenju postalo svjesno; osvijestili ste se tek kad vas je Svrab napala, fizički vam istrebljenjem zaprijetila, iako ste još uvijek pripadali komunističkoj šizmi. To je najniži stupanj nacionalne svijesti, svijesti iz nužde. Kad nužda prođe, mnogima od tih svijest još više oslabi, a kod nekih ponovo nestade. To su oni koji vas u Zapadno Brdo vode, koji vas u Ropsku Uniju vode, koji vas pljačkaju i strancima prodaju. To su oni što hoće biti vaši gospodari, a mi ih zovemo gospodari naroda.

Integralna nacionalna svijest kao svijest o sebi kao jedinstvu, kao neponovljivom kolektivnom subjektu i kolektivnom individuumu je, takoreći, ne samo psihološki, kulturni, nego i biološki, naciogenetski instinkt koji se samoodređuje i uvijek je samosvjestan. On je snažan kao instinkt, kao nagon za životom. Pače, naciogenetski instinkt kao instinkt za slobodom jači je i od instinkta za životom. Tek tada kad vam nacionalna svijest bude takva - bit ćete slobodni za život.

O kako ste još daleko od sebe! Zato - uusavršavajte se. Kad ćete već jednom napustiti neratničku etiku domobranstva i njegova slabićkog, tobože humanističkog pacifizma: biti dobar, pravedan i pošten čovjek. Radom, na pošten način zarađivati kruh svoj. Pomagati svakom potrebitom, pa i na svoju štetu. Ne mrziti nikoga, napose Svrab. Voljeti svoju domovinu, braniti je, ali tako da nikoga ne povrijedite. Ne, to nije moral onih koji prvi ustaše, to nije moral ni višega čovjeka ni višega naroda. To je moral koji trebate rabiti samo među sobom. Vi još lutate u pravedničkom snu, u ljiljanskom svijetu ljubavi bez grijeha i zločina - u iluzornom svijetu. U svijetu izmišljenom od vaše dobrote ali i slabosti, u svijetu bez energije. To je izmišljeni svijet lošega kršćanstva, njegova grijeha prema čovjeku jer ga čini slabićem, djelo teološke samoobmane koja vas tješi da je Bog postao čovjekom (Isus), da bi čovjek postao Bog. To je pogrešno tumačenje Božjeg darivanja dostojanstva čovjeku. Ovim teološkim iskazom Božjeg čina čovjek nije postao, nego mu je dana mogućnost da postane dobar i pravedan, da postane dionikom svetog i božanskog. No, to se nije dogodilo. Ta pretvorba od životinje do čovjeka, to uzdignuće se ostvarilo samo djelomično, napola i vrlo rijetko. Ono što je božansko u čovjeku to je ljubav, ali je u njemu ostao i sotonski dio - mržnja i sklonost zločinu. To je tek teološki i antropološki realizam s kojim treba živjeti i prema njemu se ravnati. Ako se budete ravnali prema njemu ne ćete nikome okretati drugi obraz. Ne izbjegavajte svoje pozvanje, svoje dužnosti preuzimanja odgovornosti za “zločin” što ćete ga morati počiniti da bi od sebe otklonili zločin vašega neprijatelja. Dužnost vam je ne pokoravati se zločinu oduzimanja osobne i nacionalne slobode, nego ustati protiv njega. Samo oni koji prvi ustaše ispravno razumješe onu teološko-psihološku istinu, čovjekovo dioništvo u Bogu kao slobodu. Oni dobro razumješe: ne trpiti, nego zlo i zločin istrijebiti. Ne skrušeno podnositi nepravdu nego se, ispunjeni ratničkom etikom, protiv nje organizirati u viteške redove, boriti se i pobjeđivati. Jer djelovanje je na Ispravnom putu. Pritom budite strogi prema sebi: očistite se od slabićstva i samilosti prema neprijatelju. To su značajke prizemljara, to vas nije dostojno. Odbacite prizemljarsku sintagmu lažnog, minimalističkog mirotvorstva i dobrosusjedstva: tuđe nećemo svoje ne damo. Ništa vaše nije sigurno niti ičim zajamčeno: sigurno i zajamčeno kao vaše samo je ono što vaš mač pokriva. Usavršavajte se. To je vaš poziv, poziv vašega kulturogenija na što ste na putu slobode upozoreni već od velikoga Firentinca koji reče: “Slobodno ti je odroditi se u niži svijet životinja. Ali, isto tako možeš se po odluci tvojega duha uzdići u viši svijet božanskoga” (Giovanni Pico della Mirandola).

Vi zaista ne razlikujete ljudsko i božansko praštanje. Ali znajte da niste pozvani da umjesto Boga ni praštate ni kažnjavate. Kao ljudi i kao narod ovlašteni ste, pače i dužni kažnjavati ljudski grijeh, individualni i kolektivno počinjen prema čovjeku pojedincu i prema naciji kao kolektivitetu. Grijeh počinjen prema Bogu ostavite njemu da mu on sudi. Zato ne budite slabići, ne praštajte nego sudite i kažnjavajte za zločine počinjene prema vama. A Bog će suditi i vama i njima. Ako svi Svrabi i nisu svi krivi, svi su odgovorni za zločine počinjene prema vama, i to ne samo u Patriotskom ratu, nego i za cijelo vrijeme trajanja zajedničke države, od 1918. (Dakako, postoji i njihova povijesna krivnja suradnje s Osmanlijama pri osmanlijskom osvajanju hrvatskog ozemlja te progona, etničkog čišćenja Hrvata s njihova ozemlja.). Jer, kako svaki čovjek kao pojedinac osim individualnog ima i kolektivni, nacionalni identitet, tako ima i individualnu i kolektivnu, nacionalnu odgovornost za djela svoje nacije (aktualnu i povijesnu). Nisu odgovorni samo oni koji su izričitim radnjama pokazali da se ne slažu s agresijom na Hrvatsku i pokoljem Hrvata (demonstrirali su protiv rata, pisali protiv agresije, pobjegli u inozemstvo da ne bi sudjelovali u tom zločinu, dakako ako to nisu učinili samo iz kukavištva i straha za vlastiti život itd.). Stoga se individualizacija krivnje i oslobađanje od krivnje i odgovornosti odnosi samo na one koji se nisu solidarizirali s tom agresijom i zločinom. Jedino su oni potpuno nevini. Svi ostali koji nisu krivi su odgovorni. Posebno se to odnosi na one koji su sudjelovali u vojnim postrojbama. Svi oni snose ne samo individualnu odgovornost, nego i krivnju, od koje ne mogu ni na koji način biti oslobođeni niti im može biti oprošteno. Njima, štoviše, i ne treba dokazivati zločin jer je i samo sudjelovanje u agresiji zločin. Sve one zločine nisu mogli počiniti onih desetak kojima se sudi, pogotovo jer se većini sudi samo za zapovjednu odgovornost. Zato zakone o oprostu i aboliciji morate ukinuti i suditi svim sudionicima u svrapskoj agresiji na Hrvatsku.

Zato i sud u Haagu ne individualizira odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost s krivnjom, jer nema kazne za tu odgovornost iako postoji krivnja. No, ta fikcijska odgovornost bez kazne ipak nije bez ikakve kazne. Kazna je moralna i politička s povijesnom dimenzijom, jer napadnuti narod s pravom može, i, zapravo, ako drži do sebe mora, pamtiti počinjene zločine nad njim i napadački narod smatrati zločinačkim. Iako to na prvi pogled izgleda blaži oblik kazne, politička i moralna kazna s povijesnim pamćenjem ustvari može biti i teža. Individualizacija krivnje zbog kažnjavanja, dakle, ne skida odgovornost s ostalih pripadnika toga naroda jer, kako rekosmo, iz kolektivnog identiteta proizlazi i kolektivna odgovornost.

Tako bi i prođe i devetnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE

ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne - rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski intelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.

Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla

"Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla."

Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.

Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine

Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.

Tesla nije autor izjave "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom"

Kad je 1930. otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio "Hall of the Fame", jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom "Kraljevo naslijeđe" pod datumom 8. srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao: "Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: "Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena - Srba, Hrvata i Slovenaca". Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.

Hrvati i Tesla voljeli su se javno

Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.

STEPINAC I KOMUNIZAM

Još je u kolovozu 1940. Stepinac govorio, da se načela Katoličke crkve ne mogu složiti s komunizmom, jer komunizam želi otkinuti dušu od Boga. Komunistički nauk, kazao je Stepinac, osiromašuje čovjeka, jer gubeći vjerski ideal čovjek gubi smisao za domovinu i za život. Život bez Boga je pakao. (M.Landercy; Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989.,str.74.). U listopadu 1943. u svojoj propovjedi pred zagrebačkom katedralom Stepinac kaže, među ostalim, slijedeće: “Katolička crkva uvijek je osuđivala a i danas osuđuje svaku nepravdu u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija i na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.. Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome. Katolička crkva ne poznaje rase koje gospoduju i rase koje robuju… Ona se ne može složiti ni sa sistemom koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu…Ne možemo priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje (op.cit., str.92,94.). Ovaj je govor pozitivno odjeknuo diljem Europe i Amerike, a vješto su ga iskoristili i partizani u šumi tiskajući ga u obliku letka i dijeleći ga borcima. No dolaskom na vlast u Hrvatskoj komunisti su nastojali svim sredstvima privoljeti Stepinca da raskine vezu Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Vatikanom i da osnuje samostalnu hrvatsku katoličku crkvu, koja bi, poput srpske Pravoslavne crkve, postala državna crkva pod izravnim utjecajem komunističkih vlasti, što bi u budućnosti neizostavno vodilo sjedinjenju tih dviju crkava, a u daljnjem tijeku vrlo vjerojatno sjedinjenju hrvatskoga i srpskoga naroda u jedinstveni umjetni jugoslavenski narod, odnosno u stvari u velikosrpski narod. Kad u tome komunisti nisu uspjeli uslijedilo je prvo zatvaranje Stepinca od 17.5. do 3.6.1945.

Na sve ovo Stepinac šalje prosvjede zbog teških zlodjela koja su se dnevno zbivala, ubijanja svećenika, montiranih postupaka pred tzv. narodnim sudovima. U tim prosvjedima on ističe, da hrvatski narod nije trpio ni u vrijeme Turaka kao što trpi pod komunistima, da su na odstrjelu osobito hrvatski intelektualci samo zbog toga što su radili za vrijeme NDH i zaključuje:“Izgleda prema postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti“. No najžešća osuda komunističkih zlodjela uslijedila je u Pastirskome pismu od 20. rujna 1945. u kojemu katolički biskupi, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom, spominju, među ostalim, osude i smaknuća mnogih nevinih svećenika, zabranu katoličkog tiska, zatvaranje sjemeništa , ukidanje privatnih katoličkih srednjih škola,sprječavanje vršenja vjerskih dužnosti, pravljenje neprilika katoličkim ženskim redovima, barbarstvo komunista u odnosu na grobove, postupak u komunističkim logorima itd. Nakon Pastirskoga pisma uslijedilo je i okružno pismo Stepinca u studenome iste godine u kojemu on izražava bol što mu je komunistička vlast onemogućila da vrši svoj apostolat izvan Zagreba.U tome pismu Stepinac također iznosi, kako njega, biskupe,svećenike, redovnike i redovnice napadaju svim sredstvima na političkim skupovima, u medijima, natpisima po zidovima, klevetama i lažnim tumačenjem svećeničkih izjava. Nakon okružnoga pisma komunisti su odlučili Stepinca zatvoriti. Tito, koji je dobio bitku protiv kralja, nije mogao dopustiti da je izgubi pred jednim katoličkim nadbiskupom – i to u svojoj komunističkoj državi (R. Oraški).Zato je po nalogu toga visokopozicioniranog europskog masona ( Mladen Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, Zagreb , 2010. str.294.) uslijedio poznati montirani sudski postupak, čija je glavna rasprava otvorena 30.9.1946. a presuda na 16 godina prisilnog rada i 21 godinu gubitka građanskih prava izrečena 11.10.1946.

Poput svoga Učitelja Stepinac je svojim životom posvjedočio evanđelje ljubavi, kako nose naslov opsežne tri knjige o životopisu, dokumentima i svjedočanstvima koji su vezani za blaženog Alojzija Stepinca, a materijali sakupljeni od mons. Jurja Batelje. Stepinac je dopustio da bude raspet od komunističkih Kaifa i Pilata 20. stoljeća. No, usprkos današnjeg pokušaja od strane recikliranih komunista da se te Kaife i Pilate rehabilitira pod oznakom antifašizma (i Staljin je bio antifašist), oni su sramno nestali sa povijesne pozornice zajedno sa zločinačkom ideologijom komunizma, a Stepinac, poput svoga Učitelja, ostaje svijetli uzor bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja. Kako je rekao američki biskup Fulton Sheen, Stepinac je došao pred sud kao duhovni vođa Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svoga naroda i kao primjer za svijet.

Prof. Branimir Lukšić

NOVA OTKRIĆA O ZAMKAMA UDBE

Što je interesantno, slučaj dr. Radoslava, sličan je slučaju Bugojanske grupe. U knjizi sam našla jako mnogo identičnih ili skoro istih dogadjaja u životu Dr. Radoslava Marića i nas članova Bugojanske grupe. Dogadjaji sa Dr. Marićem i sa nama članovima Bugojanske grupe jasno ukazuju, Bugojanska grupa i Dr. Marić uvedeni su zamku po istoj urotničkoj UDBI-noj mreži.

Sličan dogadjaj u Australiji: Šesdesetih godina 20 vijeka, Jure Marić i Franjo Turk dvojica najmoćnijih vodja Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, nama su govorili: "U Hrvatskoj i BiH, hrvatski intelektualci koji žele Slobodnu Državu Hrvatsku, ujedinili su se u Hrvatskoj i rade na rušenju Jugoslavije. Medju tim intelektualcima ima Komunista, Domobrana i Ustaša".

U Australiji: Sličnu priču o Andriji Hebrangu nama je ispričao Jure Marić. Jure je nama uvjerljivo tvrdio, Hebranga su objesili jer se pobunio kada je Tito jedan dio Srijema priključio Srbiji. Mi smo vjerovali Mariću.

Isti slučaj sa nama: Ni mi članovi Bugojanske grupe nismo vjerovali partizanima, sve dok nas Jure Marić nije uvjerio u njegovu priču o Andriji Hebrangu.

Slične riječi Jure M., Franje Turka: Ova dvojica govorili su nama, Bratstvo treba biti vojnički spremno kada dodje vrijeme da se stvori Slobodna Država Hrvatska. Dobro vojnički istrenirani Bugojanci su otišli u akciju, uvjereni po vodjama Bratstva, da je u Hrvatskoj i BiH, zrelo vrijeme za sveopći ustanak Hrvatskog naroda. Kako se danas zna, sve je bila laž. Bugojanci su uvedeni u jugoslavensku zamku i likvidirani.

Isto se dogadjalo u Australiji: Dok je nama vodstvo Bratstva ispiralo mozak, često smo i mi bili slično kritizirani. Najgori u kritikama bili su Srećko Rover i Ivan Blažić. Oni su nam srdito govorili, vi ne znate ništa, vi ste Titovi školarci. Takve kritike bile su česte, i unosile su u nas osjećaj krivnje. Rezultat kritika bio je, mi smo postali poslušni janjci.

Isti slučaj i sa mnom: UDBA-ši su i o meni raširili bezbrojne lažne optužbe. Od svih laži, najmonstruoznija lažna optužba na moj račun bila je, da sam ja htjela otrovati djecu dvojice iz Bugojanske grupe, djecu pok. Mirka Vlasnovića i Ilije Glavaša.

Isto se dogadjalo u Australiji: Nešto veliko tražilo je i vodstvo Bratstva da učini mladi Hrvat kojeg su naveli da se učlani u Bratstvo. To nešto veliko, trebalo je biti dokaz vodjama Bratstva, da je osoba dostojna njihova povjerenja, da je dostojna da postane član Bratstva. U najviše slučajeva, mladom Hrvatu dana je bomba da je baci na jugoslavensku trgovinu ili putničku agenciju.

Kao u Bratstvu: A. Sarić vrlo istaknuti član vodstva Bratstva, bio je u sjemeništu. I Marko Mijić bio je u sjemeništu. Na račun otrova koje je on odnio iz Australije u Jugoslaviju prije Bugojanske akcije, Bugojanci su bili lažno optuženi da su htjeli otrovati beogradski rezervoar vode. Mijić je po povratku u Jugoslaviju ostao tamo ugodno živjeti. A. Šarić poslije pada Jugoslavije vratio se u Hrvatsku gdje živi ugodno, gdje je nastavio njegovu prljavu robotu.

Ružica Andrić

Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe

Poziv na potporu!

Kameradi i suborci, prijatelji i znanci!

Hrvatska braćo i sestre!

NOVA HRVATSKA DESNICA, kao i do sada, nastavlja u najtežim uvjetima svoju državotvornu nacionalnu borbu. Najbolji je dokaz njezina ispravnog stava okolnost da su se sve budale i hulje protiv nje urotile, da ju nenarodni režim, kao jedinu stranku, nije ushtio registrirati, da su židovskim rovarenjem, čak i u Chicagu kamo su se sklonile, privremeno zakočene desničarske novine Ultimatum!, najradikalniji glas narodnoga bunta i volje za samoodržanjem.

U uvjetima posvemašnje marginalizacije i ostracizma, prešućivanja, embarga i progona, međutim, potrebna nam je intelektualna i politička, moralna i materijalna pomoć. Potrebni su nam novi, nepotrošeni, nekompromitirani, beskompromisni, pošteni i marljivi, samozatajni i odani, domoljubni i stegovni ljudi.

Ova država na izdisaju ne će nam i ne može pomoći. Zato se obraćamo vama, nacionalnim i državotvornim Hrvatima. Budite uz nas, pridružite nam se u svetoj borbi za Dom!

Jamčimo vam da će svaka kuna biti potrošena na napredak naše borbe: za opremu ureda, promičbeni rad, putovanja po terenu, djelatnost s mladeži, posvemašnje snaženje našega pokreta. Ne dajte zadovoljstvo neprijatelju da zakoči našu djelatnost!

GLAVNI STAN NOVE HRVATSKE DESNICE

Autoritet

- U usavršavanje spada i vaš odnos prema autoritetu. Odnos prema autoritetu ne smije biti ni podložnički, odnos slijepe poslušnosti, niti oholo negatorski, nego odnos kritički, tj. provjeren razumom i životnim iskustvom. Autoritet mogu imati stanovite vrijednosti i ideje, osobe i institucije. Prema svima trebate imati odnos istodobnog povjerenja i kritičkog ispitivanja je li ono u skladu s razboritošću i razumom, je li u skladu s moralnim i dostojanstvenim životom i ljudskim pravima. Jedino takav odnos je odnos Ispravnoga puta. Jer neke su vrijednosti nadvremenske, vječne, a neke se tijekom vremena mijenjaju ili nestaju. Da o ideologijama i idejama kao i institucijama i ne govorimo, jer one su mnogo više podložne vremenu. S promjenom duha vremena i one poprimaju novo značenje ili uopće nestaju, jer ih zamjenjuju druge. Drugo, nikad ne smijete dopustiti da bilo koja vrijednost, ideja, osoba ili institucija postane autoritarna, jer je to otuđujuće za vas, jer vam to oduzima slobodu i dostojanstvo. Čovjeku i njegovoj slobodi naročito prijeti opasnost od autoritarnosti osoba i ideologija.

Ta zabluda potječe iz povijesnoga razdoblja vladavine monarhije (prvenstveno apsolutnih, predustavnih monarhija). Monarsi su tada bili i izvor prava i pravednosti, i primjenjivači i djelitelji njihovi. Međutim, u demokraciji takvo apsolutno poštovanje zaslužuje samo funkcija, ali ne i svaki njezin obnašatelj. U naravi je demokratskih načela da je svaki njihov obnašatelj reizboran i smjenjiv. Predsjednikovo obnašanje funkcije je sankcionirano ustavom i zakonima, te općenito interesom i dobrom države i naroda. Zbog povreda ustava i zakona predsjednik je smjenjiv, a u slučaju zločina, naročito onoga najvećega - zločina veleizdaje, kažnjiv je i smrću. Povijest je puna primjera kažnjavanja smrću careva i kraljeva i predsjednika država. Ako je i za koga opravdano propisivanje i kažnjavanje smrću, to je opravdano za šefa države. Jer nitko ne može toliko zla nanijeti državi i narodu na čijem je čelu kao šef države. Jedino on može napraviti zločin protiv cijeloga naroda i nacije (npr. veleizdajom), dakle protiv najvećega broja ljudi. Ako se takav zločin ne bi kažnjavao smrću, to bi ponižavalo državu i njezino značenje za čovjeka. Upravo njezinoj vrhovnoj, najvećoj vrijednosti odgovara i najveća kazna, što potvrđuje njezino dostojanstvo i vrijednost za pojedinca i za naciju. I nikakav prigovor krajnosti tu ne stoji, jer upravo krajnosti daju si međusobni smisao i opravdanje. Tek negacija života - smrt, daje pravi smisao životu. Ukinuće smrtne kazne za počinjene najteže zločine ponižava i obezvrjeđuje život. Relativizira ga, pa zločin više nije zločin u svom strašnom negativitetu života, on se pretvara u nešto između života i smrti, što je jednako važno, zatim očekivano, te na koncu tolerirano tek s malom nelagodom. Ukinuće smrtne kazne je došlo s duhom liberalnog vremena od lažnih humanista, od slabića bez krjeposti koji nemaju dovoljno volje za život, ni hrabrosti za smrt za prave vrijednosti.

Zato, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne gajite ropsku, kmetsku skrušenost i pokornost prema svakom predsjedniku. Čovjek je biće slobode, i ako to prestane biti, prestaje biti i čovjek u svojoj punini. Vi ste slobodan narod, imate pravo na pobunu, na ustanak protiv svoga predsjednika koji vam oduzima osobnu ili nacionalnu slobodu, koji nedostojno, štetno i amoralno obnaša funkciju predsjednika, koji krši vaša ljudska prava, jer tim činima pravi zločin veleizdaje; imate ga pravo smijeniti i kazniti, pa i smrću. Istina, funkcija predsjednika države je središte nacionalnoga bića, njegov sveti i nepovredivi supstancijalitet. Ali tko je obnaša protivno njezinoj naravi, taj pravi zločin protiv naroda.

Sva tri ta entiteta imaju autoritet koji trebate racionalno poštivati, a ne kao liberali negirati moralni autoritet društva i države. Ti bezumnici, koji zagovaraju neodgovornu slobodu, dopustili bi da im i država propadne za takvu slobodu. Za njih je svatko za se najviši autoritet i ne postoji nikakav viši, pogotovo ne viši društveni autoritet koji bi smio korigirati individualni. Oni koji tako misle ne razlikuju osobno dostojanstvo i savjest te kako ih uskladiti s društvenim autoritetom. Isto tako, kao što nabrojeni entiteti i vrijednosti imaju autoritet koji treba poštivati, trebate poštivati i autoritet svojih prvaka i vođe. Osim toga, trebate čuvati i poštivati i međusobni (horizontalni) autoritet i dostojanstvo svake osobe. Svi ste vi dio autoriteta kao dio bitka, a on je po bitku. Arijcima, čiji ste i vi sinovi, prvima je dano da ga spoznaju i oni ga razdijeliše na četiri razine po kojima se bitak i društvo i nacija i svaki pojedinac održava na svojoj razlikovnoj razini. U vidljivu svijetu, u različitim vremenima i u različitim narodima se različito očituje, ali nikad ne nestaje. Kad ga uzmanjka zavlada kaos i tada svijet nazaduje.

A vođa nije rješenje za psihološku bijedu mase (Freud) kao prevarant, karijerist, kao prodavatelj iluzija, nego kao izbavitelj iz bijede. On nije poslan da narodu bijedu učini podnošljivom, nego da je ukini, on je soter, izbavitelj iz bijede. Njegova riječ nije opijum za mase, nego pravi lijek za njihov duh, što im budi moral i opravdanu nadu, ali ukazuje i na žrtvu. Njegovo djelo, koje ne počini bez mnoštva, njihov je spas ili propast, njihova je ali i njegova sudbina. To je povijest kojoj nismo uvijek gospodari. Velikim duhovnim i političkim vođama objavljene su i velike istine. Odatle njihova karizma, njihova pozvanost predvodništva, jer je njihovo mišljenje i djelo istinito u svom vremenu, a ima udjela i u vječnome.

Autoritet kao Ime Oca ne samo kao označitelj, nego i kao vladar jest vladar neumrli. Stoga ne gubite snagu osporavajući ga uzaludno. Zar zaista ne spoznaste odakle snaga moje vječnosti?

Kako se nositi sa rakom prema Johnu Hophinsu?

2. Stanice raka se pojavljuju u životu svakog čovjeka 6 do 10 puta.

4. Kada osoba ima rak to nagovještava da je došlo do smanjenja hranjivih materija. Razlozi se mogu tražiti u genetici, životnoj sredini, hrani ili načinu života.

6. Kemoterapija podrazumijeva uništavanje stanica raka, ali takoder uništavanje i zdravih stanica u koštanoj srži i digestivnom traktu, a takoder može doći da oštećenja jetre, bubrega, srca, pluća i dr.

8. U početku se kemoterapijom ili zračenjem smanjuje veličina tumora. Medutim, daljnjom primjenom kemoterapije i zračenja, nema više rezultata kod eliminacije tumora.

10. Kemoterapija i zračenje može dovesti do mutacije stanica koje postaju rezistentne i teško ih je uništiti. Operacijom se takoder može uzrokovati širenje stanica raka.

a. Šećer hrani stanice raka. Izbacite šecer i time ćete odstraniti vrlo značajnu hranu stanicama raka. Zamijene za šecer su takoder štetne. Bolje su prirodne zamijene u vidu meda ili melase, ali u vrlo malim količinama. Kuhinjska sol posjeduje štetne dodatke koji joj daju bijelu boju. Umjesto nje preporučuju se Bragove amino-kiseline ili morska sol.

c. Stanice raka bujaju u kiselom okruženju. Mesna dijeta je kisela i bolje je jesti ribu i malo piletine nego junetinu i svinjetinu.. Meso takoder sadrži životinjske antibiotike, hormone rasta i parazite, koji su svi štetni, pogotovo za oboljele od raka.

e. Izbjegavajte kavu, čaj, čokoladu jer imaju visok nivo kofeina. Zeleni čaj je mnogo bolji i ima sastojke koji pomažu borbu protiv raka. Treba piti nezagadenu ili filtriranu vodu da bi se izbjeglo konzumiranje toksina i teških metala, koje sadrži voda iz slavine. Destilirana voda je kisela i treba je izbjegavati.

13. Zidovi stanica raka prekriveni su otpornim proteinom. Suzdržavanjem od konzumiranja mesa oslobađa se više enzima, koji napadaju proteinske zidove stanica raka i omogućavaju prodor obrambenih stanica koje uništavaju stanice raka.

15. Rak je bolest uma, tijela i duha. Aktivan i pozitivan um pomaže u savladavanju raka. Bijes, netolerancija i gorčina stvaraju u tijelu stres i kiselost. Njegujte duh ljubavi i praštanja. Naučite da se opustite i uživate u životu.

Ne koristite plastičnu ambalažu

Ne zamrzavajte vodu u plastičnim bocama

Ne koristite plastično sude u mikrovalnoj pećnici!

Otvoreno pismo hrvatskim kardinalima, nadbiskupima, biskupima i svećenicima!

A tko je sve u međuvremenu haračio hrvatskim kraljevskim Kninom može se ukratko prikazati i ovdje. Zna se da su kninsku tvrđavu utemeljili hrvatski kneževsko kraljevski vladari, a dograđivali slavni hrvatski plemići Nelipići pri kraju. Inače, Kninom su vladali Osmanlije, od 1552. do 1688., zatim Mlečani sve do 1797. pa Austrija do 1805. kada dolaze Francuzi samo do 1813. Iza njih opet Austrija do 1918. pa prva Jugoslavija do 1941. onda ponovno Hrvati - NDH do 1945. - pa druga Jugoslavija sve do 1990. odnosno do 5. kolovoza 1995. godine. Konačno su neprijatelji otjerani iz Knina, velikom hrvatskom pobjedonosnom "Olujom" kada se Knin konačno oslobađa višestoljetnog tuđinskog terora i ropstva.

DUH ZAGREBA

Zagrebačke teze

Nove Hrvatske Desnice

za hrvatsku osloboditeljsku borbu

1. Državotvorni nacionalizam

2. Pravednost i solidarnost

3. Vođa - Elita - Narod

4. Opća mobilizacija hrvatske desnice, hrvatske vojske i iseljene Hrvatske

5. Politizacija vojske, militarizacija politike

6. Rušenje Europske Unije iznutra, sinergijom zdravih snaga u europskim narodima

7. Novi Narod: uzdizanje hrvatskoga naroda na višu razinu Bitka

8. Nacionalna revolucija - nacionalna diktatura

9. Protiv uresnih popravaka; podvlačenje crte. Stvaramo Sve Novo.

1. Nacionalna pomirba i općehrvatsko jedinstvo

2. Djelatna sveza Domovine i Izbjeglištva

3. Razvoj vlastitih snaga i oslon na njih

4. Nadideologijska nacionalna borba

5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada

6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe

7. Povezivanje sa svim vjerodostojnim nacionalno-osloboditeljskim gibanjima u svijetu

BORBA SE NASTAVLJA - ZA DOM SPREMNI!

Mladen Schwartz

O jadikovci “Naš narod ne valja”

- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre, “pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.

I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup” jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?

Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi. Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.

Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one “lekcije” života za koje su najmanje sposobni

Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.

Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života. Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

NAKNADNO OTKRIĆE

Piše: fra Martin Planinić

VELIČANJE ILI "VELIČANJE"

Kada je već ustaškom pokretu priznata vrijednost, što pokazuje drugi primjer i zakonska zabrana, koja bi bila suvišna bez priznavanja njegove vrijednosti, možemo upitati: Je li moguće veličati ustaški pokret likom brojke jedan? Da! Moguće je, ali stupnjevanjem. Jedan na prvu je jedan. A jedan na drugu i jedan na treću, iako je jedan, ipak mu je drukčija vrijednost. On je, naime, u prostoru: ili četvorni metar, ili posuda od tisuću litara. Jedan se ne može umanjiti ni kad ga stupnjujemo nulom. Jer, jedan na nultu je jedan. Zato bih mogao kazati, ako ne smijemo ustaše veličati stupnjevanjem broja jedan, bit ćemo utješeni činjenicom, kako im njihovi protivnici nisu uspjeli umanjiti njihovu veličinu. Veličina ostaje veličina. Ustaša ostaje velik u svom vojničkom i rodoljubnom dostojanstvu. U skladu je sa zabranom koja bi bila suvišna kad ustaše ne bi u sebi bili vrijedni i hvale dostojni.

Od kobnog dana 15. svibnja 1945. do danas veličanje partizana nije prestalo. Ne smetam. Neka se veličaju i neka ih veličaju. Kao što je nemoguće ništicu veličati, kvantitetom u prostoru i bilo kakvim stupnjevanjem u računskoj operaciji, tako je nemoguće veličati i običnu ništicu, partizane-teroriste, koji su kidali vezne žice, rušili javne zgrade i dizali vlakove u zrak. Što je danas terorizam cijelom svijetu to je i djelovanje partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Koliko danas cijeli svijet ima pravo na borbu protiv terorizma, toliko, nimalo manje i nimalo više, imala je pravo i Nezavisna Država Hrvatska na borbu protiv partizana: vojno, policijski i sudski. Tko joj to pravo niječe, neka bude dosljedan pa ga zaniječe svakoj državi i ugroženom čovječanstvu.

Pred Božić 1942. partizani su pred ulazak civilnoga vlaka u Konjic dignuli ga u zrak. Ako to nije terorizam, onda nema terorizma ni kod dizanja njujorških blizanaca. Kakva borba za nekakvo oslobođenje može (o)pravdati taj teroristički čin?!?

Kad su već uklonjena obilježja ustaškim pojedincima, morala je današnja Hrvatska, u prašini ležeći, ponizno (za)moliti Europsku uniju da na svom sadašnjem, a nekoć na austrijskom teritoriju uništi ili ukloni spomenik što ga je podignula ustaška emigracija.

U tom slučaju, ako je istinito sve ono što se govori o NDH u Jasenovcu i ako će se poštivati nekakva logika, ne bi nitko smio otići u Bleiburg odavati počast vojnicima zlikovačke države ustašama i domobranima, unatoč činjenici da je većina stradalih moralno i pravno nevina. Trebalo bi, u skladu s logikom, zabraniti i javnu misu na tom mjestu te kazati: ne smetamo nikomu privatno moliti za njih, zabranjeno je to činiti javno, jer ne zaslužuju javnu molitvu oni koji su služili zlikovačkoj državi, makar bili nevini, i bez suda poubijani. Jer, ako su osuđeni bez suda državnoga, nisu i bez suda partijskoga. Pogubila ih je partija, koja nam je slobodu donijela. Partiju, dakle, koja je ubijala klasne neprijatelje svim mogućim sredstvima, ne vodeći računa o njihovoj nevinosti, moramo poštivati.

Kajemo se i mi što skoro dva desetljeća častimo neimenovane ustaše, domobrane i zavedene civile. Ne ćemo nikada to više činiti. Obećavamo to partizanima, našim brcima za slobodu palima.

Pozvat ćemo na tu svečanost i narodnoga heroja Milana Bastu i održati mu zahvalni govor: Žao nam je što smo skrenuli s puta naše borbe i tekovina naše revolucije; što nije ostala Jugoslavija s bratstvom i jedinstvom naših naroda i narodnosti, i što su bivši borci na čelu s dr. Franjom Tuđmanom nasjeli ustaškim trikovima pa stvorili nekakvu Hrvatsku na ruševinama drage nam Jugoslavije.

Neka se zato na tom časnom mjestu pokaju svi preživjeli partizani što su pogazili tu moralnu maksimu pa nisu dokraja svoj započeti posao dovršili. A da su ga završili, partizani bi bili jedini vojnici koji nisu zločinci. Jer, uradili su što su morali uraditi, vjerni istoj toj moralnoj maksimi: Uništiti klasnog neprijatelja svim sredstvima. A jesu li partizani zločinci? Da, ali ne zato što su ubijali, to im je moralna obveza i sveta dužnost, nego samo zato što nisu sve klasne neprijatelje poubijali. Zato će svaki posjet Bleiburgu biti prigoda preživjelim partizanima skrušeno se pokajati i svoj veliki propust oplakati.

Did Vidurina i Otvoreno

- Ma šta je dide, šta je bilo, skočismo mi da pomognemo didu svome…

- Evo sinoć, kako sam ono bija lano lega, ne da mi đava mira, Bože mi prosti, nešto me probada u križima pa ne mogu spavat i uključim ti ja televiziju, ništa ne sluteć, kad li tamo čujem ja spominju našeg Stepinca i odma me bola prođe, nu ne zadugo. Čim ja malo protrlja oči i vidjeh vajne goste te emisije šta otvoreno se zove, i još čuh što zbore odma me obli ladan znoj i zamanta mi se pa sjedoh opet na otoman. Aj sad što je takve goste pozvala sluganica vladajućih partija, jadna Hloverka, i što tako zbore razne jude poput Goldštajna, nekog nazovi akademika Strčića, pa još i kakvog takvog Banca, koji se i sam fata za glavu od svakojaki nebuloza komunjarskih đaka, al čoviku Rvatu se smuči kad čuje što zbore, da ne kažem nešto drugo, katolici Rebić Adalbert i Miklenić Ivan. Ljudi moji da čovik, Rvat i katolik, u one kasne sate, ne poviruje. Te oni njihovi, antirvati, govore, a Hloki im klanjajući se do poda asistira, da Stepinac je bija naivan, ima je slabe savjetnike, upa je u žrvanj nekih pritajenih staljinista, te je on spašava neke židove ali nije osudija zločinački sustav ustaški i da ga je podržava i tražija samo neka popuštanja za neke zatočenike židove koji su kon, konve… đava ga lipa odnija …

…tako je zlato didovo, k o n v e r t i r a l i na kršćanstvo, jedva izreče did i nastavi, a oni ka naši, e oni ti zbore da je on govorija tako da ga ne bi crni ustaše, štono povazdan kolju i banče, skratili za glavu…reče famozni, jel se tako kaže, teolog Adalberty i osta živ.

Ma more on biti šta oće, al za mene čovik nije onaj ko tako laže i izmišlja, reče did tražeć uzrujano duvan iako zna da ga od babe ne smije zapalit. Jer sinko moj kako se, onda, tako naš Stepinac nije boja i komunista, staljinista kako reče onaj čiča Strčo…

… ko da to nije isto, nastavi did, kako se on nija boja njih, koji su pobili preko šest stotina svećenika i onoliko naroda hrvatskoga, da će ga za glavu skratit kad je onako hrabro govorija o zulumima partizanskim dok je bija u njihovim lancima, a ustaša se kao boja, e…

Ma srce moje tako je, pogladi ga did milo po kosi, i pomisli kako bi istina lako izišla na vidjelo kad bi ovi naši jadni uglednici bili pravedni i neiskvareni poput ove male dječice koje čitaju knjige i činjenicama barataju bez podilaženja bilo kome - utonu did dublje u misli a unučad okupljena oko njega strpljivo ga čekaše da did opet svrne oči na njih i nastavi im besjediti o tomu što je još bilo u našoj NDH…

Misli pravaških bardova danas su aktualnije nego ikad

Riječi su ovo hrvatskog političara, književnika i utemeljitelja hrvatske nacionalnointegracijske ideologije dr. Ante Starčevića napisane davne 1879 g. Kad čitatelj ne bi znao da je Ante Starčević autor ovih redaka, vjerojatno bi pomislio da je riječ o tekstu nastalom tijekom posljednjih godina. To nam pak govori da se malo toga u Hrvatskoj promijenilo u posljednjih sto i trideset godina. Baš kao i u Starčevićevo vrijeme, politička zbilja Hrvatske ni danas nije nimalo ugodna. Beč i Peštu zamijenili su Bruxelles i Haag, slavoserbe bruxelleski i haaški klimavci i poslušnici, a broj onih Hrvata koji razmišljaju svojom glavom i ne okreću se kako vjetar puhne vjerojatno je i manji od onoga u Starčevićevo doba. Hrvatska pak nesloga nešto je o čemu bi se dali ispisati tomovi knjiga.

"Slavoserbi stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu>, piše Ante Starčević u svom satiričnom djelu Pisma Magjarolacah. Takva dogma - koja podrazumijeva ograničavanje suvereniteta Hrvatske - postoji i danas, a najbolje ju ilustrira poznata parola hrvatskih političara: EU nema alternative! Politika koja je tvrdila da nema alternative Beču i Pešti odvela je Hrvatsku u tamnicu prve i druge Jugoslavije. No, hrvatski političari iz toga nisu ništa naučili. Oni nisu naučili da se - kako je pisao Eugen Kvaternik - " budućnost ne može (.) bez poznanja prošlosti graditi". I upravo u tome leži neuspjeh hrvatske politike posljednjeg desetljeća.

Starčević je jasan:" Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjat...". Eugen Kvaternik izruguje se hrvatskim političarima koji "drugo ne znadu navesti no da smo preslabi sami svoju slobodu uzdržati".

Starčevićev sljedbenik August Harambašić također kritizira hrvatsku servilnost i prevrtljivost političke vrhuške: " i moguće malo, vrlo naučili političari su hrvatski ovoga svega Od ljut!?. očaj bije narod cieli dok kruha komadić za se brinuti Ne put! sreći krčit stvarat, radit, već duha, ljudskog sudba nije"

Još jedan književnik pravaške orijentacije, Eugen Kumičić, 1893. u Saboru drži svoj znameniti govor gdje kaže:" Samo u narodu, koji je izdajom izgubio svoju slobodu, lako se nađe ljudih koji se muče i znoje, koji se oslanjaju na kojekakve izjave, navode kojekakove citate iz djelah često puta mržnjom pisanih, a sve to čine da dokažu, kako njihova domovina nije nikada bila sjedinjena, nit samostalna niti slavna, te kako stoga ona nema prava da bude neovisna, sjedinjena i samostalna. Samo u takovom narodu lako se nađe ljudih, koji znanstveno tvrde da je to osobita blagodat po narod, ako nad njim vlada čovjek koji je pouzdanik tuđinca. Isto tako, u takovom narodu lako se nađe ljudih koji će dokazivati da oni njihovi politički protivnici, koji rade za samostalnost svoje domovine, da su to ljudi pogibeljni po domovinu, da će ju dapače uništiti!".

Utemeljitelj novijeg hrvatskog nacionalizma, dr. Milan Šufflay naglašava važnost povijesnog pamćenja:" Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda".

Uz što su bili vrsni književnici, spomenuti su pravaši bili i vrlo dobri politički prognozeri. Nije trebalo dugo čekati da bi se crne slutnje Matoša da nam " stranac tihu propast sprema" i u stvarnosti obistinile.

Davor Dijanović

HRVATI PREŽIVJELI JOŠ JEDNE IZBORE!

Piše: Mladen Schwartz

NEKE CRTICE O EUROPSKOJ SVAKODNEVICI

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion.

Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoli da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.

- U Mađarskoj građani nezadovoljni EU izišli na ulice, krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore.

Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli 'Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU'.

Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90% da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali.

Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH, dok ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH.

Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d., London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom.

I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu SAD donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776 godine).

Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini, dopremili u EU i da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći.

Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).

Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno sa otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti.

Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskim, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja.

Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti. Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu j e priprijetiti otkazom i čovjek šuti jer ako ostane bez posla ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koje je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja.

Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.

Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju sa Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača.

I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga.

Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene, kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti.

GOVOR NA JAZOVKI

Braćo i sestre!

Ako se one veličaju ili umanjuju kao na drugoj slici, onda im priznajemo vrijednost koja je u biti ista i u slučaju veličanja i u slučaju umanjivanja, jer su one u oba slučaja velike kao i veliko slovo "A". Zato je suvišna zakonska zabrana. Tko se želi (o)sramotiti neka uvodi suvišnu i beskorisnu zabranu. Treba, dakle, u skladu s Isusovim riječima: "Istina će vas osloboditi!" (Iv 8,32), istinu otkriti i hrabro je kazati.

NDH je bila hrvatska država. Ni fašistička ni nacistička. Neosporna vojna pomoć, nužna golorukom narodu na putu do slobode i očuvanja svoje države, ne stavlja nijednu pa ni NDH ni na stranu fašizma ni na stranu nacizma. Bi li se uvrijedili Amerikanci i Englezi kad bismo ih proglasili Staljinistima zbog njihova saveza sa Staljinom? Koliko su SAD i Velika Britanija komunističko-boljševičke države, toliko je i NDH fašistička i nacistička država. Što sam ovdje ustvrdio, to sam i javno kazao: "Nije naša pogrješka s gledišta morala, što smo ušli u savez sa silama Osovine, jer nam je bila potrebna pomoć jačega. Neka se suprotna strana, Englezi, ispita što nam nije pružila pomoć na početku drugog svjetskog rata. Prebacivati nama što smo bili u savezu sa silama Osovine isto je što i okrivljivati nejakog dječaka zbog toga što ga je zli čovjek obranio od jačeg. A to je u onodobnim okolnostima i normalno i časno i pošteno. Unatoč svojoj vojnoj sili tražiti i prihvatiti savez s komunistima doista je i nemoralno i nenormalno i nepošteno i nečasno. Englezi bi se morali stidjeti svoga saveza sa Staljinom, a ne ustaše svoga saveza s Hitlerom. Samo pokvarenjak može ustašama zamjeriti što su tražili pomoć jačega."

I kad netko sve to pročita, opet će nam reći da izbjegavamo susret sa svojom prošlošću, kad nam se nabaci nešto od 1941. do 1945. Isti ti koji nam tu manu nabijaju na nos reći će nam da smo sužnjevi svoje prošlosti, nesposobni za pogled u budućnost, čim spomenemo svoje stradanje nakon drugoga svjetskog rata.

Ustaška je zasluga što su državu uspostavili i hrabro branili. Neka odgovore zapadni saveznici: Zašto niste prekinuli svaku vezu s vladom stare Jugoslavije zbog njezina zločina u Beogradu? Zašto niste okrenuli leđa toj istoj državi kad je ona pristupila Trojnom paktu? Zašto vam je smetao nastanak NDH? Zašto niste barem pokušali uspostaviti nekakvu vezu s ustašama u korist svoje ratne strategije?

Potrebna nam je pomoć i Hrvata-komunista. Zato ih moramo upitati: Zašto ste otišli u partizane? Ne prihvaćamo frazu: Zbog Rimskih ugovora. Jer, prošla su trideset i četiri dana od Rimskih ugovora do vašega odlaska u partizane. Zašto ste dignuli pušku na svoju državu? Što niste, čuvajući stvorenu državu, prekinuli vezu s jugoslavenskom obnovom? Zašto se u borbi protiv okupatora i ustaša, njihovih saveznika, niste borili za Hrvatsku u kojoj ne će vladati ustaše? Zašto to niste učinili? Jeste li svjesni da ste vi, koji ste dignuli pušku na svoju državu, postali ubojita pušta u rukama popartizanjenih četnika?

Potrebna nam je pomoć i jasenovačkih posjetitelja. Neka odgovore da bi nam pomogli: Smijete li nevine jasenovačke žrtve poistovjetiti sa zločincima, pogubljenima u Jasenovcu? Hoćete na te i takve zločince staviti aureolu nevinosti? Uskrisite u svojim mislima nevine jasenovačke žrtve pa nam odgovorite čim čujete njihov glas: Prosvjeduju li nevine žrtve protiv svoje istovjetnosti sa zločincima? Dok budete, braćo i sestre, tražili odgovor, poslušajte nešto što će vam pomoći da mi što iskrenije i, po mogućnosti i istinitije, odgovorite na postavljena pitanja, kako biste nam što više pomogli na putu prema istini.

1. U Kozici iznad Makarske četnici su poubijali mnogo hrvatskih civila tijekom rata. Kad su udovice ubijenih muževa zatražile pomoć zbog zločina nad svojim muževima, dobile su pomoć samo one udovice koje su pristale napisati da su im muževi stradali od ustaša.

1. Pokolj civilnih žrtava i samo civilnih žrtava;

Dok je u Jasenovcu mnogo zločinaca kažnjeno smrću, na Blajburškom polju i križnom putu do rumunjske granice u Banatu, bugarske granice u Srbiji i grčke granice u Makedoniji nitko nije stradao zato što je zločinac. Dopuštam da bi mi netko mogao uprijeti u stvarne ustaške zločine, naknadno dokazane i utvrđene. Odobrit ću dokazane činjenice i dodati: Ustaški zločin, naknadno utvrđen, ne opravdava ubojice od zločina. I nad takvim ustašama učinjen je zločin jer im ubojice nisu dokazali njihovu krivnju.

Istina, bilo je među Hrvatima ustaša. Nisu svi Hrvati ustaše. Malo je bilo ustaša među hrvatskim vojnicima, a pogotovo među narodnom cjelinom. Malo bi stradalo Hrvata nakon rata da su ubijani samo ustaše i nitko više nego ustaše. Ubijani su zarobljenici, jer su Hrvati i ustaše samo zato što su Hrvati.

Zato se partizani ne mogu uspoređivati sa zločincima koji su živjeli prije njih. Jer, njihov zločin veći je od bilo kojega ljudskoga zlodjela. Budući da njihovi zločini nadilaze zla djela koja ljudi mogu učiniti, mogu se partizani uspoređivati samo s đavolima, paklenim stanovnicima, u skladu sa šalom prodavača novina nakon dolaska partizana: "Čujte najnoviju vijest! Prazan je pakao. Izašli su đavoli iz njega. Vidjeli ste ih na ulici."

Kad sve to pogledamo i malo se natrag vratimo, mogu još dodati: Odobravam biskupima što su se ispričali za Jasenovac godine 1995., ali im ne mogu odobriti što nisu uzeli Jasenovac u njegovoj cjelovitosti. Morali su to učiniti. No, kad su već zakasnili i tek nakon osam godina stigli u Bleiburg u liku dr. Želimira Puljića, neka i od danas zakasne osam godina i tek nakon toga postave pitanje Jasenovca u svoj njegovoj cjelovitosti. Neka to učine! Jer, dužni su to učiniti.

Ove sam godine glede Jasenovca poslao pismo Saboru i imao misu u svojoj župi za ustaše, domobrane i ostale civile u Jasenovcu poubijane da bi partizanski zločini na ustaše pali i na ustašama ostali. Predlažem i svim župama da svake godine ubuduće imadnu prigodnu misu i za jasenovačke žrtve, stradale nakon rata.

I na kraju, završavam ovaj svoj dugi govor moleći organizatore: Braćo i sestre, kao što ste nam organizirali susret na Jazovki, organizirajte nam ovakav susret i u Jasenovcu.

Tužna obavijest Hrvatima

Rođen je 13. veljače 1925. godine, u mjestu Hrastovica blizu Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskim Karlovcima u Srijemu.

U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima.

Dalje je bio stalno proganjan i nadziran od UDBE. Nije mu bio odmah dozvoljen nastavak studija, ali je ipak uspio završiti pravni fakultet 1952. godine. Dugo mu nisu dopustili da dobije posao u pravnoj struci.

Njima su uvijek bile pred očima sve strašne patnje i stradanja hrvatskoga naroda na Križnome putu i u poslijeratnom komunističkom razdoblju.

Zbog svoje pjesme "Hrvatska molitva", iako je bila objavljena u jednome vjerskom listu pod pseudonimom, dospio je 1972. godine na robiju u Staru Gradišku.

Najveća radost mu je bila obnovljena hrvatska država, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, i kao plod ljubavi, hrabrosti i zanosa hrvatskih branitelja.

Svoje radove, pjesničke zbirke i knjige, potpisivao je različitim pseudonimima, sve do uspostave samostalne države Republike Hrvatske. Bio je član HDPZ-a i više rodoljubnih hrvatskih udruga. Osobito je bio angažiran u Matici Hrvatskoj i HKD-u Svetog Jeronima. U Matici Hrvatskoj je obnašao izborne dužnosti člana Časnoga suda, Glavnoga odbora i dopredsjednika Matice Hrvatske. Počasni je član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije.

Osnivač je i vršilac dužnosti predsjednika Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, suradnik više listova, osobito časopisa "Marulić" HKD-a Svetog Jeronima, glasila "Politički zatvorenik", časopisa "Marija", lista "Narod", te mnogih drugih.

Zadnji članak mu je objavljen u godišnjaku "Kršni zavičaj", broj 42, za Božić 2009. godine, a čiji je Mato Marčinko dugogodišnji suradnik. U tome članku, pod nazivom "Vazmena svjetlost zasjala iz groba", on, između ostaloga, kaže:

Zaista, znamo i vjerujemo, da će mu tako biti, u svjetlosti i radosti s Isusom, jer je Mato Marčinko to sigurno svojim životom zaslužio.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Usavršavajte se

Čovjeka bi novog rado ime znao?

Pitaj bi li Bog ti svoje ime dao.

Angelus Silesius

- Nedovršeni ste narod. Još uvijek ste kroz povijest lutalački narod. Zato, usavršavajte se, ali ne budite fanatici. Budite uporni. Fanatizam zasljepljuje, upornost izgrađuje i nagrađuje. Fanatizam zamračuje um, ne razlikuje dobro od zla. On - bio politički bio kulturni - vodi jednako i do spaljivanja ljudi i do spaljivanja knjiga. Do gubilišta kao što su ona kod Olovograda i kazamata, kao što je bio Pusti otok i dr. u Jugoantiji, do koncetracijskih logora i do gulaga. On vodi do neodgovorne slobode i do neodgovorne demokracije. Kao primjer neodgovorne demokracije naveli smo primjer liberum veta u Poljskoj, dok je tranzicijska pretvorba i tajkunska privatizavija najbolji primjer zlouporabe demokracije.

Poštivajte svoj unutarnji državni poredak, usavršavajte ga, mijenjajte ga prema prilikama, ali uvijek tako da ne dovodi u opasnost samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva. Ne dižite bune i revolucije olako, jer je to povezano s velikim opasnostima. Svaku će vašu slabost iskoristiti vaš neprijatelj. No, vaša strpljivost, vaše poštivanje legaliteta zna biti i prekomjerno i štetno. Istina, ponekad i predugo čekate promjene, no to je i vaša vrlina jer kao postojani legalisti i legitimisti, s takvim značajem možete izgraditi valjanu pravnu državu, državu poštivanja ljudskih prava i sloboda, izgrađivati čvrsti, slobodoljubivi i postojani nacionalni značaj. Razvijajte poduzetnost i aristokratičnost, ali pomažite i podržite slabe i siromašne, jer i oni su vaša braća. Već i njihova djeca, a kamoli njihovi daljnji potomci mogu biti jaki i sposobni. Takvi su zakoni biologije i opći zakoni povijesnoga razvoja i napretka. Osim toga, morate uvijek imati u vidu da ste malobrojan narod i da je solidarnost jedan od uvjeta vašega opstanka. Osobita briga neka vam budu vaša potlačena braća u državi koja se po rijeci i vašemu vojvodi zove. Njezin politički ustroj i političko stanje nikad ne smijete priznati, nego samo kao privremeno faktičko stanje. Vaša braća u njoj su starosjedilački narod: oni tamo nisu dijaspora, nego su oni i zemlja u kojoj žive integralni dio vašeg kraljevstva i vašega naroda. Oslobodite ih. Ne smijete se nikad odreći svojih povijesnih i etničkih granica.

Jer ste kao nacija suvereni narod, nitko vam ne može oduzeti suvereno pravo na pravednu pobunu radi ukidanja, svrgavanja nesposobne, izdajničke i ugnjetačke vlasti. Ne dopustite da vas itko tretira kao poslušno stado. Pravo na pobunu je vaše naravno pravo i božanskoga je podrijetla. Zato se ne skanjujte, ustanite na vrijeme da zlo ne ode predaleko i ne postane nepopravljivo. Ne budite slijepi legalisti, a još manje pozitivisti. Jer, mnogo je zla i nepravde napravljeno pod krinkom nepravednih zakona. No, prije nego se pokrenete, dobro razmislite o taktici i strategiji pobune, revolucije. Jer one nisu iste u miru i ratu i nisu iste ustajete li protiv domaće izdajničke vlasti ili protiv hegemonije gospodara svijeta. No, i u jednom i u drugom slučaju morate znati dobiti narod na svoju stranu. Istina, ako ste napadnuti od neprijatelja izvana, on vam sam gura narod u vaše redove i naoružaje ga borbenim poletom ponosa i volje za slobodom i pravdom. U miru, pak, ovisi o okolnostima; želite li izdajničku vlast svrgnuti demokratskim putem ili pak državnim udarom, jer je tada dovoljno svrgnuti tek vrh vlasti. Ako izaberete demokratski put, predstoji vam često teška i duga zadaća raskrinkavanja nesposobnosti i izdajničke rabote vlasti. Zadaća je teška i duga zato jer - ako je vlast toliko moralno i politički degenerirana - ona je već suspendirala i demokraciju i demokratske oblike borbe za vlast. Raskrinkavanje je teško jer vladajuća garnitura ima sve medije u svojim rukama pomoću kojih stvara javno mnijenje, koje bi, dakako, trebalo biti naklonjeno njima. Zato morate ili osvajati ili osnivati svoje medije. A i jedno i drugo je teško jer zahtijeva velika financijska sredstva, a i postojeća vlast vas kontrolira, zna za vaše namjere i ne dopušta vam osvajanje medija.... U svakom slučaju, ako se odlučite na demokratsku borbu, vaše ideje, vaša istina mora postati istina većine. Jedino je to učinkovit put i sredstvo. Raskrinkavanje je uvijek prva i nužna faza demokratske promjene vlasti.

No, u pravilu, u vašem kraljevstvu neka se sila uvijek uklanja pred pravom i pravdom. Nikad ne zaboravite da ste narod misije. Kao narod više kulture i civilizacije, vaše je poslanje bilo da barbarske narode Južnoantije i inače cijeloga Brda, podignete na više razinu, da ih kulturno i civilizacijski emancipirate. No, to ste samo djelomice izvršili i to - na svoju štetu. Dopustili ste da vas oni brojem majoriziraju i umjesto da ti njih podigneš, sam si djelomice pao na njihovu kulturnu razinu. Obolio si od općeljudske bolesti, nisi se dovoljno od nižih distancirao, pa si pao jer je čovjek sklon padu. Jer lakše je pasti nego se uzdizati. Oni su se civilizacijski i politički urotili protiv tebe, napravili koaliciju nižih naroda s namjerom da te podrede snagom broja te da te podčine i eksploatiraju. A ti si zaboravio da si narod duodecim generstiones Croatorum, nobiles duodecim generationum regni Croatie (A ti si zaboravio da si narod dvanaest rodova Hrvatskih, plemenitih dvanaest rodova kraljevstva Hrvatskog).

Usavršavajte se i individualno i kolektivno. Poticani osobnim nagnućem, ali i planiranim metodama i sredstvima odgoja i izobrazbe. I kaznama i pohvalama. Jer, kako će ti vrlina napredovati ako je ne budeš pohvaljivao i isticao kao primjer ne samo općenito, nego i kod svakoga kod koga se nađe u naročitom pohvalnom obliku i u značajno većoj mjeri? Svako iznimno djelo za domovinu trebate pohvaliti i nagraditi. Ne samo na području kulture, umjetnosti i znanosti, nego i svako značajno političko djelo. Osobito trebate pohvaljivati i kao primjer vrline isticati ratničko djelo. Tako nije ni viteški ni usavršavajući ne pohvaliti u borbi izraženu osobitu hrabrost i vitešku čast u Patriotskom ratu. Velika je pogreška što Patriotski rat završi i bez narodnog junaka i bez izdajice. A bilo je i jednih i drugih! Poglavito onih prvih.

Ne skanjujte se ni kažnjavati ni pohvaljivati, jer i jedno i drugo je na Ispravnom putu.

Osim toga, zaista, zaista vam kažem: određena količina i dubina boli pače je i nužna da biste osjetili sav raspon i svu egzistencijalnu i ontološke dubine svoga bića. Da biste spoznali i izabrali prave vrijednosti, da biste spoznali Ispravni put.

Nacija zdravog praktičnog razuma ne treba formalni pisani ustav. Bez njega, bez ustavnoga ograničenja lakše pronalazi u svakoj situaciji bolje i adekvatnije rješenje u promjenjivim okolnostima. No, vi kao nacija još niste tome dorasli, još niste toliko usavršeni, prije bi se reklo da ste tek na početku takve zrelosti. Zato takvoj usavršenosti morate težiti.

Zato neka vam državu - vaše prekonaraštajno dobro, čuva prekonaraštajna supstancijalno jedinstvena volja. Da bi se to ostvarilo, morate biti jači, veći: brojniji i moćniji, s daleko više ozemlja. Tek tada na vaše jedinstvo ne će moći subverzivno razarajuće djelovati vaš neprijatelj. Tek tada ćete i bez formalno pisanoga ustava, usto još i krutog, moći vladati sobom i drugima.

Uostalom, pitanje ustava je eminentno političko, prije nego pravno pitanje. I nikakvo osiguranje nepromjenjivosti nije trajno. Političkom voljom, pučem, revolucijom, a i nekim pravnim tehnikama ustavi se mogu mijenjati, a i faktično se stalno i mijenjaju. No, zaista u tom promjenjivom svijetu, u društvu suprotnih interesa, želja i potreba, postoji potreba i za zaštitom temeljnih vrijednosti. Naime, štetno za državu, naciju i njezinu slobodu može biti zlokobno idealiziranje ljudske naravi, naravi cijeloga jednoga naroda kao nepromjenjivog i neporočnog bića. Čovjek je sklon padu pa valja računati i na ljudske slabosti, a njih se poglavito lako koristi u demokraciji u kojoj je opasnost od demagoga i demagogije ponajveća. Strast za vlašću, častohlepnost i vlastohlepnost i pridobivanje pristalica obično ide uz podmićivanje i druge zlouporabe moći, kojima se moralno i materijalno korumpira ljude da bi se prigrabila vlast. Nije rijedak slučaj i izdaje nacionalnih interesa oslanjajući se na stranca da bi se netko dočepao vlasti. Radi toga mlade države i mlade demokracije moraju imati djelomice kruti ustav. Da bi se zaštitio od izdaja, uzurpatora i demagoga.

Stvorili ste Novu Hrvatsku, sad trebate stvoriti i Nove Hrvate. Zato, usavršavajte se. Jer Stari Hrvati ne mogu graditi Novu Hrvatsku. Trebate odgojiti Višeg čovjeka, Višeg Hrvata, da medu vama nestanu malodušni “skromni” prizemljari. No, Novi, Viši Hrvati ne mogu biti izliveni u amoralnom i asocijalnom neoliberalnom kalupu. Zato vam treba novi, postliberalno-demokratski kalup Ispravnoga puta.

Tako bi i prođe šesnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Viši narod

- Ovo vam govorim svima zajedno i svakom posebno: ne žalite se. Naprežite se, nadvisujte se. Jer čovjek nije ravan put, nego stalni uspon. Uspon strm i dug, pa se zato čovjek teško dohvaća. A na svome vrhu još nikad nije bio. Samo onaj tko se neprestano napreže i uspinje, onaj tko u sebi ubija prizemljarsko, životinjsko uživanje, samo će taj narod postati gospodujući. Prizemljar, čovjek uživanja je niži čovjek.

Ne ugađajte sebi. Uživajte samo u pobjedi. Jer vi ste narod ne samo zemlje, nego i neba. Ako ostanete samo narod zemlje, ostat ćete i narod propadanja. Jer, sve što je od zemlje osuđeno je na propadanje. Zato volite zemlju, ali ne budite narod prizemljarski. Trošite se neštedimice. Samo ako sebe pobijedite, moći ćete pobijediti i svijet. Da, jer vi niste narod broja, nego narod znaka i narod sunca. Vi niste narod ni blijede zvijezde ni blijedog polumjeseca. Vi ste narod sunca, svjetlosti i snage.

Ne miješajte se ni s najboljima. Miješanje naroda dovodi do miješanja njihovih načela i njihovih Ispravnih putova, a to onemogućuje usavršavanje svakoga naroda posebno, kako je svakomu narodu posebno i određeno. Ne miješajte zastave svoje ni s čijim. Najveći dokaz protiv tebe, tvoga pada, jest da je od tebe i Svrab postala. Ona ima 35 % tvojih gena, što znači da se jedan dio tvoga naroda među barbarskim narodima barbarizirao, oko sebe ih kao nacionalna prajezgra okupio i stvorio od njih narod tebi neprijateljski. To se dogodilo davno prije Krista, kada tvoji preci odseliše s Jadrana na sjever, a što stara predaja zabilježi u legendi o Čehu, Lehu i Mehu (Rusu) od kojih nastadoše Česi, Poljaci i Rusi. Tamo se, dakle, jedan dio tvoga naroda pomiješa s mješavinom Anta i neantskoga, turkijskoga naroda koje je nosilo ime Svrab, koje dade ime tom novonastalom narodu. Dade mu ime, ali i barbarske gene (70 %). Tvoja je zadaća da im to “usvijestiš”, da ih privedeš razumu i kulturi koliko je to moguće i ako je to moguće, s obzirom da je taj narod u velikom postotku barbarski. Sve (ono malo) što u toga barbarskoga naroda vrijedi potječe od one duhovne supstancije što mu je ti dade, a koje on nije dostojan. O hrvatskoj prajezgri Svraba postoji još i danas jasna, ne samo predaja, nego i povijesnoznanstvena potvrđena svijest - Lužičani, koji sebe smatraju Hrvatima, a ne Svrabom. Takvima su se, dakle, i sami smatrali, kao što su ih Hrvatima smatrali i njihovi susjedi od kojih su najvjerodostojniji bizantijski pisci, od kojih je najpoznatiji Ivan Skilices, pisac i velikaš bizantskoga carskoga dvora, dvora njihovih gospodara, koji kaže: “narod Svraba koje i Hrvatima nazivaju”. Isto to govori i I. Zonaras, također velikodostojnik na bizantskome dvoru. No, to bijaše prije nego Svrabom postaše.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići i oni su iz Novoga Vinodola.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota.”

I inače, otkad je ta barbarska masa stjecajem povoljnih međunarodnih političkih okolnosti stvorila državu, pače se i proglasila carstvom - prvenstveno slabošću Bizanta i Bugarske, te zauzelo Crvenu Hrvatsku, od tada sve što je u njih politički i duhovno vrijedno potječe iz Crvene Hrvatske. Pa i njihov suvremeni vrlo sposobni politički vođa, Slobodan Milošević, koji je inače prema vama vodio surovu, genocidnu politiku, također potječe iz Crvene Hrvatske.

Tvoja plemenita krv u otpadnicima je nemirna, ne da mira otpadnicima. Zavidni su ti jer si narod sunca, narod juga i mora. Jer si viši narod. Iz zavisti u njih se rodi mržnja, iz mržnje ratno neprijateljstvo, i oni zaratiše protiv tebe. U njima je velika mržnja roba na tebe gospodara. Tvoja viteška krv u njihovoj ropskoj duši ne da im mira. Po toj njihovoj ropskoj duši znaš da ti nisu braća.

Da, do sad se si se razdavao i oplemenjivao pa od tebe nastaše mnogi narodi. Da nisi tako radio danas bi bio mnogobrojan, moćan - velik narod. Ali ti nisi bio fundamentalist, pa se nisi očuvao u jedinstvu nego u rasapu. Zato od sad budi fundamentalist. Jer Bog je stvorio čovjeka kao fundamentalističko biće. Jedino kao takav može izgraditi i očuvati svoj individualni i kolektivni integritet i identitet. Zar ti to povijest ratova ne potvrđuje? Zar svoju državu nisi obnovio u Patriotskom ratu u fundamnetalisčkoj težnji i na fundametalistički način? Istina, ništa se na svijetu ne ostvaruje fundamentalno, ali se najbolje stvari ostvaruju fundamentalističnom težnjom i na fundamentalan način. Možda se Bog pokajao što je stvorio čovjeka kao vjersko i političko fundamentalističko biće. Ali ga je stvorio kao takvoga. Čovjek se, naime, kao političko fundamentalističko biće uzoholio i rekao: Bog je mrtav. Ali nije Bog umro, nego se postidio čovjeka i od njega okrenuo svoje lice.

Budite politički fundamentalisti jer je to politika na Ispravnom putu. Jer, vi se od Svraba fundamentalno razlikujete. Pripadate dvjema različitim kulturama, dvjema različitim biologijama. Zato je medu vama fundamentalno i trajno, a ne slučajno, okolnostima uvjetovano neprijateljstvo. Neprijateljstvo je među vama permanentno, bilo u potencijalnom, bilo u aktualnom obliku, ali je permanentno jer je biološko. Kulturno i biološki, što znači fundamentalno uvjetovano.

Time što si ih pobijedio u Patriotskom ratu nisi osigurao vječni mir od Svraba. Dapače, tom pobjedom si ih susreo s njihovom ropskom dušom koje se oni stide, pa će te od sad još više mrziti. I kovati zavjere i spremati se na rat da ti se osvete. To poniženje što su ga doživjeli od tebe u Patriotskom ratu oni ti ne mogu zaboraviti, niti će ti oprostiti grijeh što si razotkrio golotinju i siromaštvo njihova duha.

Da, opasno. Ali upravo od opasnosti jačaju, rastu najviši narodi. Onaj tko ne zna s mačem u zubima plesati na užetu razapetom nad bezdanom, taj u nj pada. A upravo taj bezdan, ta provalija je život. Samo onaj tko zna tako plesati, tko ima hrabrosti iskušavati bezdane života, taj je određen da u njemu gospoduje. Zato se nauči i navikni uživati u opasnosti. Neka ti to veselje i užitak čini.

Još se u vašim očima ne iskri ona veličanstvena ljubav što brda premješta, još se na vašim nasmijanim usnama ne veliča radost života, radost opasnosti, ne veliča ona hrabrost za istinu i radosno djelo od kojih neprijatelju koljena klecaju.

I zapamtite: ne ćete postati viši narod bez vođe; političkog i duhovog. Oni su potrebni bili i bit će potrebni svakom narodu i u svakom dobu. U svakom društvenom i državnom uređenju i u vladavini svake ideologije. Ili za rušenje ili za gradnju, ili za oboje. Imajte razumijevanje i za njihove eventualne neuspjehe, neuspjehe za koje nisu krivi. Jer nema uspješnog političkog vođe u apsolutno negativnom političkom kontekstu. Inače, ne bi toliko dugo trajala velika carstva: ni ono Perzijsko, ni ono Aleksandra Velikoga, ni Mongolsko, da ne govorimo o Rimskom, Turskom, Engleskom, Austro-ugarskom i Ruskom (uključujući i SSSR). A buniti se, dizati ustanke i revolucije za nacionalnu slobodu, za nacionalno samoodređenje i ljudska prava uvijek postoje ne samo razlozi, nego i potreba. Narodima su to potrebne vježbe volje, duha, dokazi dostojanstva i vrsnoće, bez obzira na uspjeh. I žrtve. No, u relativno nepovoljnom političkom kontekstu, ili pozitivno izraženo, u relativno povoljnom političkom kontekstu velika je uloga njegova. Presudna, lako on ne bira kontekst nego kontekst njega za svoje ostvarenje, vođa može značajno pridonijeti stvaranju povoljnoga političkoga konteksta

Tako bi i prođe i petnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Predstavljena knjiga "Miro Barešić" V. Lasića

O knjizi su govorili odvjetnik Ivan Gabelica, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, akademik Josip Pečarić, dominikanski provincijal Anto Gverić i autor.

"Životni put, nepravde te Barešićeva mučenja pokazuju kako se svjetski moćnici odnose prema ideji hrvatske slobode", istaknuo je Pečarić, ocijenivši da je sloboda nešto najsvetije što mu je Bog dao. Ustvrdio je da svjetski moćnici i sadašnje predsjedničke izbore u Hrvatskoj pomažu u neslobodi.

Istaknuo je Lasićevu ulogu kao Barešićeva duhovnika i prijatelja, koji mu je pomogao u najtežim nevoljama, osobito u uzničkim danima, jer je Barešić 12 godina proveo u švedskim, španjolskim i američkim zatvorima, u borbi za samostalnost vlastite države. "Bolje je poginuti u Hrvatskoj nego se skrivati u pustinji", bilo je Barešićevo geslo, rekao je, dodavši da je "Barešić poginuo u Domovinskom ratu pod nepoznatim okolnostima".

Promociji knjige nazočila je Gordana Turić, majka hrvatskog branitelja Zdeslava Turića koji je poginuo zajedno s Mirom Barešićem.

SEDLAROV FILM „PAVELIĆ BEZ MASKE“ JE ZNANSTVENI FALSIFIKAT

Piše: Ivan Gabelica

Film je, naime, pun neistinitih i zlobnih tvrdnji. Neke od njih nisu bitne za povijesnu ocjenu dr. Ante Pavelica i NDH-a, npr. da je dr. Josip Frank osnivač Čiste stranke prava, da Pavelić emigrirajući 19.01.1929. u početku nije namjeravao politički djelovati u emigraciji, da je Marseilleski atentat na kralja Aleksandra 09.10.1934. izveden sa znanjem talijanskih vlasti, da su za vrijeme NDH-a izašla samo tri sveska „Hrvatske enciklopedije“, da je Pavelić napustio Zagreb 06. svibnja 1945., da je Mussolini dao Paveliću odobrenje da 11. travnja 1941. sa ustašama napusti Italiju, da je Pavelić pod okriljem noći 15. travnja 1941. stigao u Zagreb i mnoštvo drugih neistina koje bi se moglo nabrajati u nedogled. Na ove i njima slične činjenice neću se osvrtati. Spominjem ih samo primjerice, jer one govore samo o nesolidnosti rada pri izradi filma, ali i o nesolidnosti Pešordine ocijene. Zato ću se osvrnuti na nekoliko drugih neistinitih tvrdnji i prešućenih činjenica, o kojima zavisi objektivna povijesna ocjena ondašnjih povijesnih zbivanja i ljudi koji su u njima igrali vodeću ulogu.

Također je u filmu prikazano Mačekovo zatočenje, odnosno stavljanje u kućni pritvor, ali se nijednom riječju ne kaže, zašto je to učinjeno. Maček i HSS su odlučno bili za Jugoslaviju, zahtijevajući samo autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije. Zato je njihova vlast brutalnom silom gušila rad Ustaškoga pokreta, zabranjujući njegovo novinstvo, hapseći njegove istaknute članove i šaljući ih u zatvor u Lepoglavu i u koncentracioni logor Kruščica, kod Travnika. Dok se ustaše dižu na ustanak za rušenje Jugoslavije i uspostavu NDH-a, Maček poziva na obranu Jugoslavije. Istodobno šalje u emigraciju dr. Juru Krnjevića kao službenoga predstavnika HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi. Krnjević u kolovozu 1942. godine poziva iz Londona hrvatski narod, da se pridruži četnicima. Maček se od toga nikada nije ogradio. S njim razni jugoslavenski elementi pokušavaju stupiti u svezu. Da bi se to spriječilo, određena je njegova izolacija.

Dakle, Nijemci su vrlo dobro znali da ustaše nisu neka minorna skupina nego snaga jača od Mačekove, pogotovo nakon raskola u HSS-u, kada se njegov većinski dio, zbog Mačekova jugoslavenstva, priklonio ustašama. Ali Nijemci su najprije s njim razgovarali, želeći ga odvratiti od ulaska u jugoslavensku pučističku vladu i tako oslabiti Jugoslaviju prije napadaja na nju. To im pak nije uspjelo, ali ne zbog Mačekova tobože demokratskoga uvjerenja nego zbog njegova jugoslavenstva.

Neistinita je tvrdnja, da je Pavelić uveo totalitaristički sustav vladavine, po uzoru na fašizam i nacizam. Narav nijednoga političkog sustava ne ocjenjuje se po njegovu djelovanju u ratu, dakle u izvanrednim okolnostima, nego u miru. Napadnuta sa svih strana, kao ni jedna država na svijetu, u NDH-a su zaista vladale izvanredne okolnosti, a u takvim prilikama mnoge države, pa i današnja Hrvatska, Ustavom predviđaju ograničavanje ljudskih prava. Zašto to ne bi činila i NDH-a? Istina, u NDH-a su bile raspuštene sve političke stranke i legalno je djelovao samo Ustaški pokret. Međutim, u vrhu Ustaškoga pokreta i u hrvatskoj državnoj vladi bili su istaknuti članovi svih prijašnjih političkih stranaka. Po tomu su taj pokret i vlada bili pluralistički. Njihovim članovima bila je zajednička samo odlučnost, da brane hrvatsku nacionalnu samobitnost i da uspostave i obrane hrvatsku državnu nezavisnost. U ostalomu su se mogli i razlikovati. U NDH-a je postojala potpuna sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, te sloboda vjere i gospodarskoga poduzetništva. Ove slobode su negacija totalitarizma. Najistaknutiji ustaški i državni dužnosnici su se ili ograđivali od nacizma i fašizma (Pavelić, Budak, Valenta) ili su ga otvoreno napadali (Makanec, Ivo Oršanić, Rieger, Nevistić).

Pavelić je nudio Krleži, da bude profesor na Filozofskomu fakultetu, ravnatelj Sveučilišne knjižnice, intendant Hrvatskoga državnog kazališta, urednik časopisa „Hrvatska“ u Švicarskoj, ali on je sve to odbio. No, Titu je pisao hvalospjeve. Nasuprot Capi i Krleži, Ante Ciliga i Milivoj Magdić, kao bivši istaknuti komunisti, bili su kratkotrajno zatvoreni, a nakon toga su surađivali u raznim publikacijama i objavljivali knjige u NDH-a. Magdića su 1947. godine Anglo-amerikanci izručili partizanima koji su ga strijeljali.

Notorna je laž, da su zločini protiv Srba u NDH-a počinjeni kao odmazda za njihove zločine prema Hrvatima u Kraljevni Jugoslaviji i da su ustaški zločini rezultirali srpskom pobunom. Ne samo da su Srbi činili strašne zločine prema Hrvatima i muslimanima u Prvom svjetskom ratu i Kraljevini Jugoslaviji, nego su oni to nastavili i u NDH-a. U travanjskom ratu 1941. Srbi su poubijali preko trista nevinih Hrvata, dok s hrvatske strane nije pala ni jedna srpska civilna žrtva. S tim su nastavili i u idućim mjesecima, pa su u srpnju i kolovozu likvidirali sve Hrvate u jugoistočnoj Lici i u jugozapadnoj Bosni sve Hrvate i gotove sve muslimane. Odvjetnik Stevan Moljević je razradio plan, objavljen 30.06.1941., da se stvori etnički čista Velika Srbija, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Kordun i Banovinu i pretežan dio Like i Slavonije i iz koje bi bili likvidirani svi Hrvati i muslimani..

Hrvatske vlasti su strijeljale pojedine ustaše, koje su činili zločine prema Srbima, bez obzira što su Srbi prvi započeli sa zločinima. Srbi su se bunili protiv Banovine Hrvatske i protiv današnje Republike Hrvatske, iako na njima nisu počinjeni nikakvi zločini, pa zašto bi NDH-a u tome bila iznimka.

Pozivam gospodina Pešordu da navede protuargumente ovim mojim tvrdnjama. Uvjeren sam da ih neće moći oboriti. Čini mi se, da on i ne misli svojom glavom nego tvrdi suprotno onomu što ja zastupam. Da sam ja tvrdio, da je film objektivan, on bi ga sigurno proglasio neobjektivnim. A to je najžalosnije.

Ivan Gabelica

ANTE STARČEVIĆ DANAS

Piše: Mario Marcos OSTOJIĆ

"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu; ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu".

Hrvatski narod se teško izborio za svoju državu koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg djela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja počeo je shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode, no još nedovoljno shvaća da je „smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode“ (I. Oršanić), i da je to trajan proces koji je moguć samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, a ne jednoga mesijanskog lidera, jer slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu volju i općenarodni slobodarski sporazum.

Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine“. (A. Starčević)

Smisao države je u ostvarenju slobode

Mnogi bi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu program za političku djelatnost, što nije realno, jer u tom smislu odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije bilo prazni povijesni prostor.

Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača nije čudo, budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno, danas nisu predstavljeni hrvatski nacionalisti ili starčevićanci, koji su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska desnica, oni su „osjećajno“ ostali izvan postojećih parlamentarnih stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami stranački okvir, jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda, od koje su se napajale prijašnje i napajat će se sve buduće generacije. Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva i povratak u izvorno povijesno stanje. Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu“, međutim - to nije jedina misao koju danas možemo i moramo preuzeti iz njegove bogate baštine. Istina je da “. . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”, ali ništa manje važno nije ni to da “što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost zajednička” (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu razumjeti samo istinski starčevićanci.

Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske“ nije bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskome javnom životu starčevićanstvo bilo zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke pogrješke čiji se rezultati danas brutalno osjećaju. I Starčević je već u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske, stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje, ali isto tako nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog jedinstva (uostalom to je sada nemoguće), nego međusobno poštivanje i sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog hrvatskog područja: “Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“.

To podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: “Mi smatramo najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi”. Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca, imajući u vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku slobodu.

Integracija vjerski i etnički raznorodnih elemenata

Što se tiče etničkih razlika, tradicionalni hrvatski nacionalizam, koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugoga etničkog podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do snažnijeg izražaja kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u najtežim trenutcima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: “...mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.

On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam nikomu ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti.

Ostaje pitanje budućnosti hrvatskog nacionalizma nakon što je država izborena. Osobno vjerujem da je bez njega budućnost upitna, ali i da ga treba afirmirati isključivo kao obrambenu kategoriju te ga osuvremeniti i obogatiti novim povijesnim, političkim, gospodarskim i kulturnim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića izvan domovine, bilo u susjedstvu, bilo u onom što se naziva emigracija. Mora biti nazočan na hrvatskom putu prema Europskoj uniji, jer će taj put imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, koja ne želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne isplati. Problem je što nacionalisti starčevićanci ne postoje kao organizirana politička snaga, kako bi pazili da se država ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom pojedinaca u druge političke strukture ne će ojačati utjecaj hrvatskog nacionalizma na sudbinu hrvatske države.

Za Korskoga “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja”, nacionalizam “zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava”.

"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“. (Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog nacionalizma").

OD TUZLANSKIH PAROLA DO POLITIČKE EMIGRACIJE

U Zagrebu je Hrvatsko proljeće uzbibalo duhove. Osjećao je to i Mijo, koji svjedoči kako je među mladima sve teže bilo suzbijati izražavanje težnji prema stvaranju samostalne hrvatske države: i lojalnost prema tadašnjemu partijskom vodstvu bila je uvjetovana uvjerenjem da je kod njih pozivanje na bratstvo i jedinstvo, na socijalizam i Jugoslaviju tek – taktika. Kad se u ljeto 1971. vratio u Tuzlu, Jurić je primijetio kako je i među tamošnjim Hrvatima narastao nacionalni osjećaj. U tom je zanosu jednom zgodom, posve spontano, školskom kredom na asfaltnoj cesti, u razmacima od 20 – 30 metara, napisao parole:

Sad ga više ništa nije moglo odvratiti od odluke da pobjegne u inozemstvo. Jurić opširno opisuje peripetije koje je imao s pribavljanjem putovnice, konačnim bijegom preko granice i potucanjem između austrijskih i njemačkih izbjegličkih logora i zatvora. Ti su fragmenti zanimljivi ne samo radi toga što nam omogućuju upoznati njegovu sudbinu, nego i radi toga što plastično osvjetljavaju predodžbe i predrasude o Hrvatima koje su imale austrijske i njemačke vlasti. Podsjećaju oni i na iznimne zasluge koje su imali neki istaknuti – u Domovini danas posve prešućeni ili zaboravljeni – pojedinci, poput vlč. Vilima Cecelje, ili Franciska Bebe Keglević, koji su u svakom trenutku bili spremni na žrtvu kako bi spasili svoje sunarodnjake... (T. J.)

Je li Ivo odvjetnik zloglasne boljševičke strukture 11. dalmatinske brigade?

Kome to jedan ugledni pravnik koji sebe predstavlja pravednikom i deklariranim antifašistom te stremi biti predsjednikom svih hrvatskih državljana prijeti i zbog kojih razloga ?

Potomak rigidnog boljševika

Naime, Ante Josipović, otac predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, kao 18-godišnjak je 1942. otišao iz Baške Vode u Biokovo, gdje se priključio malom partizanskom odredu koji je godinu dana kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu, partizansku postrojbu poznatu po stravičnim zločinima nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu.

Ostaci jugoslavenskog sustava žele nastaviti proces skrivanja vlastitih zločina

Knjiga Milana Rake i Slavka Družijanića "11. dalmatinska (biokovska) brigada', Split 1987." otkriva da su uz Milku Maladu-Planinc pripadnici ove postrojbi bili: Vuk Anđelinović, ujak današnje predsjednice HNS-a Vesne Pusić; Adolf Dragičević, danas akademik i ugledni član HNS-a; Branko Kadijević, rođeni brat Veljka Kadijevića; Albert Štambuk, Stjepan i Jerko Nobilo, Emil Goldstein, Srećko Freundlich, Salamon Finci, Petar Mioč, Simo Dubajić, Ivan Guvo, Ljubo Periša, Andrija Krilić, Grga Markić, Martin Gabričević, Jure Talajić, Ahmed Šeremet, Vicko Mucić, Nikola Maršić, Ljubo Barbarić, Ivo Franković, Dominko Antunović, Milan Rako, Ante Čepić i mnogi drugi. Svjedočenje Ivana Gugića, također pripadnika ove postrojbe, kazuje da je po zapovjedi Dušana Koraća, političkog komesara 26. divizije od pripadnika ove brigade formirana tzv. ubilačka četa odgovorna za smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi

Međutim, nekome je u interesu da se o ovim svirepim ratnim zločinima i dalje šuti

Služeći se dobro znanom zamjenom teza, predsjednički kandidat SDP-a o ovome šuti. Vlastiti politički prioritet daje suradnji s pravosudnim organima Srbije i sudskim procesima nad hrvatskim braniteljima. Naravno, očekujući od Srbije dokaze za navodne zločine koje su počinili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu. Istovremeno, kao zaliven šuti o zločinima sustava na čijim ostacima želi zasjesti u fotelju predsjednika Republike Hrvatske.

IZBORI ZA PREDSJEDNIKA RH

Gospodin Hebrang, koji se naknadno najviše obrušavao na takozvane desne predsjedničke kandidate, i to zato što mu oduzimaju "hrvatske glasove", nije htio doći ni na kakav sastanak i stalno je eskivirao pozive. Zato bolje neka šute i on i njegova HDZ-partija, koja je Hrvatsku srušila na ovako niske grane.

Opet nemamo predsjedničkoga kandidata hrvatske sloge!

HOZ - Hrvatski Obredni Zdrug - JAZOVKA

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević