Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

www.strankahrvatskogprava.tk

Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

POGLAVNIK NIJE PRODAO DALMACIJU!

S novim naletom antifašističke histerije, jugo-restauracije i titovskoga revival-a, nije čudo da su ponovno osvježene i najgrublje, već odavna odbačene, otrcane, ali, eto, uvijek žive objede protiv Nezavisne Države Hrvatske, Ustaškoga pokreta te Poglavnika Ante Pavelića.

(Usput, nikad se još nije čulo da je Dalmatinac Trumbić, uostalom jedan od tvoraca Jugoslavije, "prodao"svoju Dalmaciju, a na velebni pokop u Splitu došli su mu Maček i Stepinac!)

DALMACIJA: Rapalskim ugovorom, potpisanim između kraljevine SHS i Italije, Italiji su, uz slovenske krajeve i Istru, pripali grad Zadar sa zaleđem, te otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i niz manjih. (Trumbić se opirao, Nikola Pašić još i više, nu iz želje da bi dotična područja pripojio Velesrbiji!) Nije ih, dakle, "prodao" Ante Pavelić!

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., koji su počivali na londonskim obećanjima Italiji iz 1915., ipak je morao privremeno ustupiti neke dijelove Dalmacije. Hrvatskoj su ostali otoci Pag, Hvar, Brač, Lopud, Lokrum, Šipan, Koločep, te mjesta Crikvenica, Kraljevica, Selce, Novi Vinodolski, Jablanac, Karlobag, Senj, Obrovac, Drniš, Knin, Sinj, Imotski, Omiš, Makarska, Podgora, Metković, Pelješac sa Stonom, Ploče, Cavtat i Dubrovnik. Za Split i Korčulu utanačena je zajednička uprava, ali su Talijani taj sporazum potom izigrali. Bez ovih privremenih taktičkih ustupaka, Talijani bi Poglavnika nedvojbeno bili svrgnuli, te postavili pokornu marionetu, i uz njenu pomoć anektirali čitavu Hrvatsku.

S pobjedom titovskih partizanskih velikosrpskih jugo-komunista, Istra i Dalmacija dospijevaju pod vlast Beograda. Da su se istarsko-dalmatinski partizani u času kapitulacije Italije stavili na hrvatsku stranu, ne bi bilo više u Hrvatskoj građanskog rata, a čitavom bi se svijetu posvjedočilo da Hrvati jedinstveno hoće svoju hrvatsku državu. Nezavisna Država Hrvatska ne bi propala, i ne bi se danas zaluđivao narod kako ga je oslobodila Titova šumska gerila, te kako je današnja Hrvatska nastala na jugoslavenskom "zavnohu", koji Hrvatsku rušio. Hrvatske pak nikada više ne bi bilo, da nije postojala Nezavisna Država Hrvatska, kao uzor, poticaj, ohrabrenje i nada!

Da im je stalo do autentičnih hrvatskih granica, barem bi ponekad spomenuli bolni (nikako konačni!) gubitak Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Istočnog Srijema sa Zemunom, Bačke, Boke Kotorske…

Zaključimo: Poglavnik nije "prodao" Dalmaciju, tek se privremeno morao odreći nekih njezinih dijelova. Zauzvrat je po prvi put u sastav Hrvatske uključio Istru, ali i cijelu BiH. Cijelu su Hrvatsku, međutim, Velikoj Srbiji prodali oni isti titovci koji su u njoj danas ponovno na vlasti, blateći sve što je bilo i ostalo Hrvatskoj vjerno.

Dinko Jeđulj

Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Razgovor s Poglavnikom

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- O kralju, dakle?

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- Tamo ste našli Anfusa?

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

AKO JE USTAŠKI REŽIM BIO ZLOČINAČKI, ZAŠTO GA STEPINAC NIKADA NIJE NAZVAO ZLOČINAČKIM?

"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno." (A. Camus)

Na početku treba konstatirati da ako je netko bio upoznat i osvjedočen o naravi ustaške vlasti kroz njene sve četiri godine, onda je to svakako bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Zbog ograničenosti prostora, osvrnuti ćemo se samo na neke od najvažnijih stavova Alojzija Stepinca o ustaškoj vlasti i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krenimo dakle od početka:

Vrlo važan dokument za razumijevanje Stepinčevih razmišljanja, koji se gotovo nikada ne spominje, odnosno ne citira, je slijedeća izjava HBK i Stepinčevo pismo Paveliću. Hrvatska biskupska konferencija u studenome 1941. upozorava na brojne zločine sa hrvatske strane i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» U završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac kaže: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.» Prva rečenica izjave HBK je toliko jasna, da jasnija ne može biti. Jednako kao i Stepinčeva zadnja rečenica pisma Paveliću, u kojem potpuno jasno odaje priznanje u zalaganju za pravdu i red, prvom čovjeku režima koji je, po mnogima, „zločinački i mračan“ ?! Ili je možda i Stepinac zločinac, pošto se usudio tako „pohvalno“ izraziti o ustaškom režimu? Ili Stepinac ne pozna stvari o kojima govori? Ili je pak Stepinac u pravu? Drugoga nema... A od svih navedenih pitanja, svatko će već uzeti što mu trenutno najviše odgovara. Tzv. jutarnji propovjednik Ž. Kustić jedno, istoričari s Kaptola drugo, a samozvani stručnjaci s raznih univerziteta treće. Međutim, više odvažnosti od njih imao je i Pilat koji se bar drznuo pitati: Što je istina?

Nadbiskup Stepinac dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, obraća se neprijateljima hrvatske države i ustaškog režima riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Stepinca nimalo nisu zanimala prozivanja sa Radio Londona, niti zaključci s Teherana, nego se ravnao po svojoj savjesti, koja manjka mnogim njegovim današnjim nasljednicima. Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj stranici 6. travnja 1944. objavljuje uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U navedenom uvodniku se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, uz poziv: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva.» U poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine ističe se kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo.» Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...» Dakle, biskupi, pod Stepinčevim vodstvom, govore o „prekoračenju nužne samoobrane“! Nema ni spomena o tome da su zločini politika režima.

Činjenica jest da je Stepinac Jasenovac nazvao ljagom, ali ta činjenica po nijednom zakonu logike ne kazuje da je Stepinac samim time ustaški režim označio zločinačkim ili slično. Naime, u pismu Paveliću (24. veljače 1943.) nadbiskup traži objašnjenje za postupak prema slovenskim svećenicima, koji su odvedeni u Jasenovac, i čiji slučaj do danas nije u potpunosti razjašnjen: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku...”

U cijeloj lepezi stručnjaka o Stepincu, postoje i oni koji će reći da je na njega planiran atentat. Međutim, da bi bilo tko tu pričicu o atentatu shvatio ozbiljno, o njoj bi trebao postojati barem jedan jedini materijalni dokaz, koji do sada nitko nije pronašao. Ali našim stručnjacima za „istoriju“ je očito dovoljno ono što im je „Mirko ispričao da je njemu rekao Slavko koji je to čuo od Pere.“ Takva nam je, uostalom, čitava službena historiografija.

Najbolji poznavatelji odnosa katoličke hijerarhije prema ustaštvu su nedvojbeno Ivan Gabelica i Jure Krišto. Krišto ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»

U našoj javnosti, jednako kao i službenoj historiografiji (koja je, nažalost, uglavnom samo nastavak one jugoslavenske uz vrlo rijetke i časne iznimke), uvriježilo se davati jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Tako je i sa problematikom ovoga teksta, koji nema namjeru dati konačan sud o ustaškom režimu niti o Alojziju Stepincu. Toliko smjelosti ovaj tekst i njegov autor nemaju. Jedini je cilj ukazati na krajnje nelogičnosti (da ne kažemo gluposti) kojima obiluje naš javni prostor, kada je riječ o ovoj problematici. Ne može se Stepinac koristiti kao otirač kojim se služi kako se komu ćefne. Ne može se pozivati na Stepinca kad se govori afirmativno o hrvatskoj državi, a istovremeno koristiti Stepinca kada se difamiraju oni koji su vodili tu državu. Iz jednostavnog razloga jer ih ni Stepinac nije difamirao i sve suprotno je zloporaba Stepinca. Nesporno je da su biskupi na čelu sa Stepincem zločine osuđivali bez obzira na to tko ih je počinio. Osuđivali su i ustaške i komunističke zločine. Jasno je također, da Stepinac nikada nije rekao da je ustaški režim savršen i bezgrešan. Međutim, Stepinac je jasno od prvog do zadnjeg dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske zastupao stajalište da je ta država sa njenim vodstvom jedina garancija opstanka hrvatskom narodu u datim okolnostima. Stepinac je smatrao da nema alternative ustaškoj Hrvatskoj i zato bi neki generali poslije bitke u Crkvi danas voljeli da je mislio drukčije, jer se ne bi morali upirati u objašnjenjima kako Alojzije Stepinac u stvari nema nikakve veze s ustašama. Logika je to po kojoj je Stepinac onda trebao misliti i djelovati onako kako sadašnjim Kaptolcima danas odgovara. Koliko je Stepinac u svom mišljenju i djelovanju bio u pravu, a koliko u krivu, povijest je već odgovorila, jer „Vrijeme otkriva istinu“ (Seneka).

STEPINAC JE UMRO BRANEĆI ISTINU, A VI GA „BRANITE“ LAŽIMA!

"Kad laž ima lijepo ruho, a istina ružno, tad laž svuda dobro prođe, a istina tužno". August Harambašić

Osobno me ne zanimaju razni kalkulanti ni interesne skupine, koje kada pišu o nadbiskupu Stepincu ili prešućuju određene činjenice ili ih „prilagođavaju“ odnosno iskrivljuju, a sve u cilju uporabe Stepinca za neke njima danas korisne interese. Gdje je pri tome istina to je manje važno. Povijest treba pisati na temelju činjenica i dokumentacije (povijesnih izvora) i na temelju pravilnog interpretiranja istih. U ovom slučaju to je prvenstveno Stepinčev Dnevnik (kojega autorica u svome tekstu uopće ne spominje!), te propovijedi i pisma. U tome gradivu su sadržane sve Stepinčeve misli, stavovi i osjećanja. Samo upotrebom ovoga gradiva možemo doći do istine o Stepinčevom odnosu prema osobama i događajima iz njegova vremena. Međutim, od nebrojenog mnoštva nadbiskupovih izjava, propovijedi i pisama, autorica navodi općepoznatu izjavu sa suđenja, te dva citata čije zaključke i sam donosim u svom prvotnom tekstu, kada kažem da je Stepinac osuđivao i ustaške i komunističke zločine. Što se tiče ostatka teksta, autorica ne navodi NITI JEDNU činjenicu, a o dokazima da i ne govorimo, koja bi bila relevantna u osporavanju mojih navoda i zaključaka.

Da se autorica ni sama ne snalazi na području u koje je zašla, pokazuju i njene kontradiktorne tvrdnje. Na jednom mjestu kaže da je Stepinac bezbroj puta sa propovijedaonice žestoko prosvjedovao protiv same ustaške vlasti (naravno u nastavku ne navodeći ni jedan dokaz za tu tvrdnju), a nedugo zatim kako Stepinac možda nije izravno napao vlast NDH, ali odupirao se režimu! U ovakvim vratolomijama logici zaista nema mjesta. No, domišljanjima tu nije kraj. Autorica kaže: Bi li, možda, bilo bolje da je jednostavno izjavio pred svima da je ustaški režim zločinački, tek tako da se ne bi mislilo da gaji kakve simpatije prema tadašnjoj vlasti (po ovome, Stepinac je kalkulant i dvolična osoba op.a.), nego da je razborito, ali odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Dakle, po autorici Stepinac se samo pretvarao da gaji simpatije jer je to tada bilo razborito! Da se Stepinac ravnao po toj istoj logici i tim i takvim načelima, onda bi prihvatio Titove zahtjeve nakon rata, jer eto, to bi po autorici bilo razborito,te bi tako Stepinac odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Iako sama na drugom mjestu, vezano za suđenje, kaže: Da je tada izjavio da je ustaški režim bio zločinački... sigurno bi mu se smilovali i ne bi ga osudili. Zašto tu nije postupio razborito ?! Ili je Stepinac u stvari zanijekao istinu kada na sudu nije izrekao nikakvu osudu na račun ustaške vlasti ? Autorica je spremna ići toliko daleko da Stepinca indirektno proglašava konformistom te dvoličnom osobom, dok na drugom mjestu upada u zamku koju je sama postavila. Uistinu je teško očekivati od njenoga teksta da ponudi dokaze za napisane tvrdnje, kada ni sama autorica nije na čistu s pitanjima o kojima govori.

Što se tiče „pokrštavanja“, odnosno ispravnije - vjerskih prijelaza, po svom već ustaljenom običaju autorica ne navodi ni jednog dokaza na koji su to način hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce ili Židove da prelaze na katoličku vjeru?! NDH je donijela samo jednu zakonsku odredbu kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu. U toj zakonskoj odredbi od 3. svibnja 1941. Nema nikakve naznake prema mogućnosti da se nekoga prisili da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo stajalište državnih vlasti. U skladu s tom odredbom Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je slijedeće upozorenje 10. listopada 1941. nižim upravnim tijelima: Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom iznuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti.

Treba napomenuti da je u oružanim snagama NDH od ukupno 131 generala, 10 bilo pravoslavne vjere. Među njima Đuro Gruić glavar glavnog stožera HOS-a, nadalje Fedor Dragojlov načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Lavoslav Milić glavar Upravnog ureda u MINORS-u NDH. Dakle na čelu najvažnije državne institucije u ratu, vojske, nalaze se pravoslavci. Kako to da nitko od njih nije tražio da promjene vjeru? Dakle, prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima može se zaključiti da je broj prijelaznika sa pravoslavne na katoličku vjeru bio je vrlo mali, odnosno izniman, te da prisilni prijelazi nisu bili službena politika vlasti. Uostalom, sa stavovima državnih vlasti oko prijelaza slaže se i sam nadbiskup Stepinac što se iščitava iz predstavke (čiji sadržaj autorica krivotvori kada tvrdi da se žestoko suprostavio vlastima!) od 20. studenog 1941. koja je u ime HBK upućena Paveliću. U zaključcima se ističu razlozi zbog kojih prijelazi nisu uspjeli, a razloge se naziva pogreškama za koje se kaže: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica."

Autorica spominje da je kanonik Lončar osuđen na smrt samo zbog uvrede Paveliću. Radi se o tome da je Lončar 22.kolovoza 1941. osuđen zbog propagande protiv NDH, pa pomilovan i kazna mu je smanjena na 20 godina, a nakon odsluženih godinu i 5 mjeseci izašao je na slobodu. Na suđenju Stepincu izjavio je da je za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio (Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2918. i 2920). Od njega je potekla pripovijest kako je Pavelić želio triput smijeniti Stepinca. Na suđenju nadbiskupu izjavio je da mu je to pripovijedao dr. Slamić koji je to navodno čuo od Masuccija, tajnika Marconea - apostolskog vizitatora. Iako o tome nema ni jednog materijalnog dokaza, taj se trač ponavlja do danas, kod većine autora koji se bave ovom problematikom.

Važno je upozoriti i na izjavu dr. Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je nesumnjivo bio poznavatelj vjerskih prilika. On kaže da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrijeme Pavelićeve vladavine. (Zbornik 100 godina..., Zagreb, 1995., str.186.)

U Dnevniku, 28. studenoga 1939. bilježi, kako čuje, da Pavelić sve više dobiva pristaša, a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku opozicija pak raste iz dana u dan. Ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost."

Slične misli ponovio je u Dnevniku i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS.

Ideje Ustaškoga pokreta zahvatile su sve slojeve hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, posebice bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u vezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Zbog toga se jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužio i Stepincu, ali uzalud.

Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika. Uistinu je začuđujuće s koliko odvažnosti autorica nastupa u objašnjavanju i raščišćavanju povijesnih dilema i trilema, a o kojima kako vidimo, zna pomalo ili ništa. Iščitavajući tekst, više je nego očito da autorica Perković-Paloš svojim tekstom (namjerno ili slučajno) više polemizira sa samim Stepincem, a ne sa mnom i s dokazima koje sam naveo. Naime, tvrdnje koje ona navodi suprotstavljaju se izjavama samog Stepinca.

Upitan da li se štićenike židovskog staračkog doma u Brezovici moglo spasiti bez suglasnosti državnih vlasti, Lacković odgovara: Može se reći, da to ne bi bilo moguće. Što se odnosa državnih dužnosnika liče, mogu reći da mi je u najboljoj uspomeni ostao ministar Artuković. On je bio čvrst katolik, uvijek srdačan i susretljiv prema Crkvi. Sjećam se, uvijek je govorio da samo popišemo ljude koji su nepravedno zahvaćeni represivnim mjerama režima, i da će on sve učiniti, da se ti ljudi puste na slobodu.

Dakle, ne radi se tu o bilo kakvoj samostalnoj Hrvatskoj, koji izraz koristi autorica, već konkretno o NDH kojoj je na vlasti bila jedina tada moguća politička opcija – ustaški pokret, jer u to vrijeme nitko drugi u svom programu nije imao hrvatsku državnu nezavisnost.

A kojoj političkoj opciji su pripadali rodoljubi koji su tada bili u obrani hrvatske države?

U potpunosti jasno i nedvosmisleno Lacković govori o Stepinčevom odnosu prema ustaštvu i Paveliću: Međutim, nikad nije dopustio da se ustaštvo poistovjećuje s nacizmom i fašizmom. Isticao je kako to treba oštro lučili. Nacizam i fašizam, jednako kao i komunizam, nasilničke su i bezbožne ideologije, u dubokoj protimbi s naukom Katoličke crkve. Ustaštvo je nešto drugo. U njemu je utjelovljen pokušaj hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je puno slučajeva i puno pojava da je ta plemenita nakana okaljana, ali time nije nepovratno uništena ona uzvišena ideja za čijim se ostvarenjem izvorno težilo. U tom svjetlu treba gledati i Stepinčevo mišljenje o Paveliću. On mu je priznavao hrvatsko rodoljublje i spremnost da se žrtvuje za Hrvatsku. Njihov je odnos bio korektan.

Upitan kako je nadbiskup gledao na djelovanje Ustaške mladeži pod vodstvo prof. Oršanića, Lacković kaže: Oršanić je bio moj profesor. Riječ je o izgrađenom i naobraženom katoličkom intelektualcu, izrazitom poborniku hrvatske državne nezavisnosti. Kao takvoga, cijenio ga je i nadbiskup Stepinac. Njega je radovao svaki napredak Mladeži, jer je znao da su na njezinu čelu vjerni katolici i dobri Hrvati.

Kad sam, prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, ponudio uredništvu Glasa Koncila da ću napisati jedan članak o njemu, odbili su me. Dodali su da sam jednim svojim interviewom iz 1991., u kojem sam kazao da je odnos Pavelića i Stepinca bio korektan, "puno naškodio" Crkvi i Stepincu. Ja govorim istinu, i ne želim podilaziti nikakvim kalkulacijama. To ne bi uradio ni blaženi Alojzije. On je velik upravo po svojoj uspravnosti, čvrstoću i i borbi za Istinu.(Politički zatvorenik, br.126., rujan 2002., str. 5-8.).

Autoru ovoga teksta također je iz crkvenih krugova sugerirano da se prošlim tekstom škodi Crkvi, te da nije dobro tako pisati. Čudna je to logika, po kojoj Istina škodi onima kojima bi trebala biti na prvom mjestu.

na prosvjedni skup u Srb

27. 07. 2010.

skup u Srbu počinje u 11,00 sati

odlazak autobusa iz Zagreba sa Mažuranićevog trga u 7,00 sati

POZIVAMO SVE DRAGOVOLJCE DOMOVINSKOG RATA, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATE I SVE PRAVAŠE NA PROSVJEDNI SKUP U SRB.

DOĐIMO U ŠTO VEĆEM BROJU I PONESIMO HRVATSKE BARJAKE, DA ČETNICIMA POKAŽEMO DA HRVATSKA DRŽAVA JOŠ POSTOJI I DA IM PORUČIMO DA NE ŽELIMO "ČETNIČKI SPOMENIK U HRVATSKOJ " !

Želimo istinu !

Autohtona - Hrvatska stranka prava

U pitanju je nasilno iskorijenjivanje hrvatskog naroda!

Potom je predsjednik Biskupske konferencije BiH mons. dr. Franjo Komarica, bsikup banjolučki, najprije iskreno zahvalio novinarima i medijskim djelatnicima da su došli na konferenciju za tisak što se zanimaju za život i rad Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. „I na ovom zasjedanju, koje je jedno od tri godišnja redovna zasjedanja, nastojali smo obraditi neke aktualne teme, probleme, izazove unutar naših biskupijskih i župnih zajednica kao i naša nastojanja da pružimo konstruktivan doprins društvu u kojem kao Crkva djelujemo“, rekao je biskup Komarica spomenuvši neke projekte kao izraz iskrene brige biskupa za aktualnu muku s kojom se nosi društvo u BiH. „Pri tome mislim na pitanje veće i intenzivnije brige za život i obitelj jer nam dramatično pada natalitet i demografska slika je vrlo dramatična i negativna u cijeloj Bosni i Hercegovini. Također smo uočili potrebu većeg socijalnog angažmana za sve napušteniju i stariju populaciju osobito u nekim područjima naše zemlje koja su ostala dobrano pusta i gdje se nema pravo tko brinuti za tu napuštenu populaciju“, rekao je biskup Komarica ističući kako biskupi žele biti vjerodostojni kada je u pitanju čovjek s njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama pridružujući se svima koji se zauzimaju na planu liječenja mnogih otvorenih rana koje je ostavila nedavna ratna tragedija.

„Kad je u pitanju nasilno iskorijenjivanje hrvatske populacije s velikog područja Bosne i Hercegovine, ne možemo to drugačije označiti nego da je to velika nepravda, a po međunarodnom pravu to je zločin. Mi ne možemo šutjeti kad je u pitanju zločin protiv čovjeka bez obzira o kom se čovjeku ili narodu radilo“, naglasio je biskup Komarica podjećajući da su biskupi u brojnim svojim zajedničkim apelima pozivali sve koji mogu i moraju ispraviti tu veliku nepravdu da to i učine bodreći sve one kojima je nepravda nanesena da ne sustanu u traženju ispravljanja nepravde na njima.

„Svi koji su protjerani iz svojih domova, iz svoga rodnog kraja moraju znati da je pravo na dom i domovinu neupitno pravo svakog čovjeka o kojem nijedan političar i nijedna politička srtuktura nemaju što raspravljati nego uvažavati i podržavati.

Grobari, grob, uzkrstnuće

Mladen Schwartz

S takvim prigovorima, izvana i iznutra, načelno bih se i složio. Nedvojbeno ponetko od dotičnika imade i boljih osobnih značajki. O tomu nam je prosudjivati od slučaja do slučaja. Nisu to baš sve ogavna čudovišta, rodjeni zločinci, ljudski odpad koji nikomu na svietu nije simpatičan i drag, koji je bezostatno nepošten, sebičan, lažljiv i kradljiv, koji nimalo u sebi ne krije subjektivne dobrohotnosti, sposobnosti, marljivosti, pa možda čak i stanovitoga domoljublja. No kada ih tako bez milosti seciramo i korimo, to je izključivo zbog njihove objektivne uloge u poslu razgradbe Hrvatske Nacije i Države. Tu ne može biti kolebanja, ali ni oprosta, tu prestaju vriediti čak i konvencionalna pravila puke pristojnosti, jer tu se radi o biti ili ne biti Hrvatstva, i stoga je tu jedino najenergičniji povišeni ton primjeren i umjestan.

Pružajući nacionalni odpor samim temeljima sustava, razumljivo je po sebi da se moramo uzprotiviti i njegovim nositeljima, stečajnim upraviteljima, štoviše, grobarima Hrvatske. Hrvatska na naše oči ubrzano srlja u propast. Onomu, tko je sliep, pa tvrdi kako će se sve riešiti kada "udjemo u EU", kao što se nekoć čarobni nestanak svih problema očekivao "ulazkom u komunizam", tome nije pomoći. Mi smo danas suočeni samo s dva moguća razpletaja, tertium non datur: ili će, na ovome putu, Hrvatska u dogledno vrieme (za pet ili deset, dvadeset ili trideset godina) konačno doista propasti, što znači da više ne će biti hrvatskoga naroda na svojem tlu i sa svojom vladom, nego će se ostatci hrvatskoga pučanstva pomiešati do neprepoznatljivosti s afroazijskim, talianskim, židovskim, srbskim i tko zna kakvim došljacima koji će dominirati bivšim hrvatskim područjem; ili će se, u najkraćem roku, mobilizirati od naroda prepoznate, pozvane i pučkim pučem izvikane državotvorno-nacionalističke elite, koje će, na čelu s karizmatskim Vodjom, čeličnom šakom podvući crtu, započeti Sve Novo, te provesti fundamentalne, revolucionarne reforme na svim poljima nacionalno-državnoga života. Zadrtim i zaludjenim demokratima zacielo se ne će svidjeti nacionalna revolucija i nacionalna diktatura, ali njih se ne će ni pitati: važnija je nacija od demokracije!

OTKRIVENA TAJNA ZUBIĆA JAME

Naime, posmrtni ostaci njegove majke, koju su 12. rujna 1942. godine tijekom noći, iz Jesenica pokraj Splita, partizani iz Mosorskog odreda odveli na nepoznatu lokaciju i ubili, pronađeni su u Zubića jami, na Mosoru, na predjelu Kučinski dolac.

Sudjelovali i speleolozi

- Krv za DNA analizu dao sam dr. Alujeviću prije mjesec dana, i uz pomoć te krvi sada je utvrđeno mjesto smrti moje majke Ivke i pronađeni su njezini posmrtni ostaci. Majku sam zadnji put vidio nekoliko dana prije nego što su je partizani odveli i ubili, kada me je odvela u Zagreb kod jedne gospođe, gdje sam nastavio gimnazijsko obrazovanje. Kad se 12. rujna te 1942. vratila iz Zagreba, odmah su je partizani odveli i ubili. Iza sebe je ostavila supruga Ivana, mene, moje sestre Baricu, Palmu, mlađeg brata Stipu i najmlađu, jednogodišnju sestru Emiliju - kazuje Petar Tomaš.

- Nisam vjerovao, sve je bilo rekla-kazala. Postojala je sumnja da mi je majka imala takvu sudbinu, ali nitko mi te informacije nije mogao potvrditi. Istinu sam doznao kad sam za Božić 1943. došao u posjet obitelji u Jesenice. No, tu nije stala tragedija moje obitelji. Naime, nakon što sam se vratio s božićnih blagdana, oko 2. veljače 1944. doznao sam da su mi partizani odveli i oca Ivana i ubili ga - kazuje Petar Tomaš.

- Nakon mojeg dolaska kući, mi braća i sestre odmah smo počeli tražiti posmrtne ostatke roditelja i ta je potraga trajala do jučer. Sami smo ih tražili po mosorskim jamama, sto puta su nas htjeli onemogućiti da nađemo naše najmilije, no u tome nisu uspjeli. Dobivali smo podatke od raznih ljudi koji su znali nešto o sudbini mojih roditelja, no sve do pojavljivanja dr. Antonija Alujevića nismo uspjeli naći majku. Interesantno je da je na vađenju ovih kostiju iz Zubića jame radio moj unuk Domagoj Laušić iz Gorske službe spašavanja i Speleološke udruge “Špiljar“. Javio sam cijeloj obitelji, svim mojim sestrama, da smo pronašli majčine posmrtne ostatke. Miješaju nam se tuga i radost. Nažalost, brat Stipe preminuo je i nije dočekao da dozna sudbinu naše majke. Moram se čuti i s obitelji Šare iz Jesenica, čiji su članovi nestali iste noći kad i moja majka. Možda su i oni bačeni u ovu jamu, pa nađu i njihove posmrtne ostatke. Vidjet ćemo, ako su i Šarini u ovoj jami, možda ih zajedno i pokopamo. Zajedno su odvedeni u smrt, zajedno su ubijeni, zajedno im se 68 godina nije znao grob, pa bi bio red da zajedno i počivaju u miru - zaključuje Petar Tomaš.

‘Sat povijesti’

Nije bila ‘na liniji’

Još žrtava

Sotonska mržnja bezbožnog sustava

Službena naredba uništavanja hrvatskih vojničkih groblja

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

U znak sjećanja i da se u hrvatskome narodu na njih ne zaboravi, Hrvatski pokret za život i obitelj svake godine, na 24. rujna, u 17. sati, organizira služenje svete mise zadušnice za imenovane mučenike, u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Kako su nas ubijali...

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

O Drugom i pogreškama njegovim

- O, dragi prvaci hrvatski! Drago mi je da me o Drugome pitate, jer njega ste poznavali kao svoga vođu, pa na njegovu primjeru možete znati što se od narodnoga vođe traži, kakva je njegova uloga u sudbini nacije i kakve posljedice može imati vaš pogrješan izbor vođe.

Istina, djelo Drugoga ne dostiže sjaj i veličinu djela Prvoga, iako mu djelo bi dovršeno i za vas je korisnije. Ne dostiže ga jer ga je i nemoguće dostići. Djelo Prvoga osta nedovršeno, u pokušaju, pa se ne mogoše nedostatci toga djela ni pokazati. Ono po naumu, po nacrtu kraljevstva, po prostranstvu i njegovom uređenju bî nedostižno. Počivalo je na neprolaznim, vječnim i valjanim načelima što krase najveća djela: ratničko viteštvo u borbi, građansko poštenje i pravednost u interesima, pravednost u suđenju i dr. Njegovu aureolu uveliča i osobno poštenje i skromnost u stjecanju materijalnih dobara, ne bijaše pohlepni srebroljubac, te njegov radni značaj nasuprot parazitskom značaju Tita. Aureolu mu uveliča i to što pogibe od zločinačke ruke Svrapske i Karadaške.

Drugi je bio buržuj s nacionalnim idealima, on je dovršio buržoasku preobliku Hrvatske. No, zlo je u tome što su ga naslijedili buržuji bez nacionalnih ideala. Oni vaše kraljevstvo pretvoriše u neoliberalno demokratsku državu s takozvanim formalnim čovjekovima pravima i slobodama (pravo vlasništva, sloboda savjesti, mišljenja, politička, socijalna, gospodarska i ekološka prava), prava koja se umnažaja pa već postoje čovjekova prava (u francuskoj verziji zovu se čovjekova prava, a u engleskoj ljudska prava), postoje prava čovjeka prve, druge i treće generacije. Ta prava, kao takva, bitni su napredak u čovjekovoj svijesti o vlastitom dostojanstvu, solidarnosti i jednakopravnosti svih ljudi. Međutim, ona su stvarna samo za određeni dio vašega naroda, (kao i u ostalim neoliberalno demokratskim društvima), onoga koji se u pretvorbi i privatizaciji obogatio. Obogatio ne radom i štednjom, nego pljačkom zajedničke imovine, a za sav ostali narod su zaista samo formalna prava; dakle, takva koja za njih postoje samo kao virtualna: pravo na rad postoji samo za onoga koga angažira kapital, pravo na upravljanje državom ima pravo ostvariti svatko na izborima, ali faktično ga ima samo onaj tko pripada jakoj političkoj stranci (koju podržava kapital čije interese ona kad dođe na vlast podržava), koja za njegov izbor angažira velika sredstva u promidžbu ili pak tko za izdaju nacionalnih interesa dobije potporu stranoga kapitala, itd. Dakle, većina ljudskih prava pripada klasi bogatih, jedino ih oni mogu stvarno koristiti, dok su ta ista prava za siromašne slojeve tek formalna; ostvarivost im je virtualna. Utoliko je teologija oslobođenja bila jedina oslobađajauća postliberalno-demokratska ideja u XX. st. Vrijedna je utoliko više što je imala hrabrosti političkoj i gospodarskoj stvarnosti pogledati ravno u oči i prihvatiti Marksovu ekonomsku kritiku liberalno-demokratskoga buržoaskoga društva i njegovih zločina, kao društva tlačenja i eksploatacije. No, neoliberalističko nasilje te oportunizam Crkve ugušile su, privremeno, tu osloboditeljsku ideju.

Ograničenost na ideal buržoaske demokracije nije bila samo njegova karakteristika, nego karakteristika svih vođa u poskomunističkim zemljama. Pače, i sve inteligencije u tim zemljama koja izvan vidokruga ideja buržoaske demokracije nije vidjela drugo rješenje. Ostala je zarobljena alternativom: ili ideološka (komunistička) diktatura ili “slobodno” demokratsko društvo. Izvan, odnosno preko te alternative nije postojala vizija neke druge osloboditeljske ideje. Otuda su neburžoaski intelektualci, a s njima i sav buržoaskom demokracijom osiromašeni narod, poslije ostvarenja te demokracije pali u razočarenje, depresiju i nemoćno beznađe. Jer, taj tip demokracije nužno razbija društva na mali broj bogatih i mnoštvo siromašnih. Vi, narod pretežito “slavenskoga” mentaliteta, široke, tople duševnosti, sućuti i socijalne pravednosti, takvo društvo doživljavate kao socijalni darvinizam, pravi pakao, što ustvari i jest. Većina naroda je htjela i očekivala slobodu i demokraciju socijalne države, državu općenarodnoga blagostanja (welfare state), a ne neoliberalnu državu socijalnog darvinizma i masovnoga siromaštva. Takve su države, poglavito male, ne samao socijalno, nego i politički nestabilne države. Jer, kako je već Platon (u Državi) uvidio, država krajnjega siromaštva većine i bogatstva manjine nije jedna država nego dvije, jedna siromaha, a druga bogataša, te oni trajno žive u neprijateljstvu i jedni druge napadaju. On, a osobito Aristotel, to je smatrao društvenim zlom ističući da je za državu najbolje da u njoj prevladava srednji socijalni sloj, dakle onaj ni presiromašan ni prebogat. Od toga zla nisu izuzete ni neoliberalne velike sile, samo se one od njega brane tako da eksploatiraju druge narode i tako svojim građanima osiguravaju potrebni životni standard, standard ne bogatstva, nego koliko toliko pristojan život. Dakako, još uvijek i u njima ima dosta siromašnih, ali ne toliko da bi činili posebnu “državu” u Platonovu smislu.

I to što u Domovinskom ratu nije bilo ni heroja ni izdajica, dokaz je da je taj rat vođen instinktom buržuja, a ne idejom herojstva slobode i pravde. Zato je konačni pobjednik u tom ratu buržuj, a ne nacijalist-heroj.

Vas je demokracija ne samo osiromašila nego, što je prividno apsurdno, i obespravila svojom lukavom nepravednošću. I to sve u režimu pravne države. A zapravo, pravna država s nemoralnim i nepravednim zakonima (Quid sunt leges sine moribus?)(Što vrijedi zakon gdje nema čestitosti? (lat.)) je protupravna država i nije vrijedna vaše potpore nego vašeg odbijanja i vašeg neprijateljstva. Vaše je pravo rušiti vlast koja je takvu protupravnu državu izgradila. Rušite, ali ne po njihovoj logici da jednu stranku zamijenite drugom, nego tako da liberalno-demokratsku diktaturu zamijenite slobodarskim društvom. Jer takva vlast nema zapravo ni legitimitet ni legalitet. Ona počiva samo na sili i prijevarama.

Tako bi i prođe i dvadeset četvrti dan učenja Ispravnoga puta.

‘Godina 41’ doista se ponovila!

Pa, u svezi tog 'lokalnog praznika srpske manjine' pročitajmo samo manji dio 'Ispovijesti’ Marina Smolčića, 28. lipnja og.:

Svaki komentar je suvišan jer iz navedenog se vidi kako je 27.srpnja 1941. otpočeo četnički genocid nad hrvatskim(i muslimanskim) narodom Like i zapadne Bosne…koji se danas nastoji zamotati u prozirni celofan 'antifašizma'!

Svake godine 13. listopada u središtu Široke Kule, sela nadomak Gospića, okuplja se mnoštvo naroda. Rodbina i prijatelji civilnih žrtava toga mjesta i njegove uže okolice odaju počast za 40 nevinih mještana ubijenih u Domovinskom ratu. Većina žrtava te danas daleke 1991. godine, bile su žene, među kojima i vremešne bake starije od 90 godina(jedanaest ubijenih jednakog je prezimena partizanskog narodnog heroja Marka-Krntije, dakle Orešković!).

Upravo iz utrobe Ljubova, iz jama Golubnjača I. i II.,(u koje su bačeni i pobijeni hodočasnici nakon povratka iz svetišta svete Ane na Kosovu-polju kod Knina!) ekipa pukovnika Ivana Grujića izvadila je posmrtne ostatke većine žrtava.

I 'šećer' za kraj:

Skandalozna je činjenica da su svi četnički ubojice iz Široke kule pokraj Gospića, njih 82(na čelu s Čedom Budisavljevićem!), slobodni upravo po nalogu i zahvaljujući Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Iz spisa:

Što zaključiti na kraju?

Dakle, ima Slavko Goldstein potpuno pravo….'Godina 41.' se doista ponovila, a ove 2010. godine samo smo na korak do revizije četništva!?

Hrvatska je izmjenom Ustava otuđila dijasporu

Nakon nekoliko mjeseci rasprave u Saboru su (16. 06. 2010.) donesene četvrte izmjene Ustava od 1999. godine, usvojene su promjene sa 131 glasom za, a četiri glasa protiv i 1 glas suzdržan. Izmjene Ustava nisu podržali: Danijel Srb (HSP), Boro Grubišić (HDSSB), Ivica Pančić (nezavisni) i zastupnik hrvatskih laburista Dragutin Lesar, a suzdržao se jedini Ratko Gajica (SDSS).

Ograničenjem glasovanja hrvatskih državljana, koji žive diljem svijeta, samo u uredima veleposlanstava i konzulata, minimalizirana su građanska prava, jer zbog prostrane udaljenosti od malobrojnih diplomatsko-konzularnih predstavništava, diskreditirana je i diskvalificirana hrvatska dijaspora, najdržavotvorniji dio hrvatskog naroda.

Hrvatsku dijasporu podrazumijevano sačinjavaju pripadnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, koji su bili ''opterećenje vladajućih i oporbenih stranaka i u hrvatskom društvu izazivalo nepotrebne podjele.'' Naime, sada je shvatljivo da su u Republici Hrvatskoj vladajuća stranka i oporbene stranke opterećeni s istim problemom (ustaškom emigracijom i hercegovačkim hrvatstvom!), ali ne prihvaćamo tvrdnju da je i hrvatsko društvo opterećeno s istim problemima. Dakle, riječ je o stranačkom jednoumlju gdje nema vidne - moralne, socijalne, vjerske, nacionalne i kulturne različitosti među čelnicima 105 političkih stranaka u Hrvatskoj!

Primjera radi, u Kanadi jednu trećinu ukupnog pučanstva čine etničke skupine; neke od njih prelaze i milijunski broj, ali nijedna etnička skupina nije definirana kao nacionalna manjina i nema nijednog etničkog ili manjinskog zastupnika, nego su svi građani zastupljeni u građanskim strankama, u kojim ima zastupnika is mnogih etničkih skupina, ali u Parlamentu sjede kao predstavnici kanadskih političkih stranaka.

Naši su nas zastupnici izdali

U Dnevnik također piše, kako je Kosorka, iz krajnje sebičnih razloga, sklopila pakt sa SDP (Zoranom Milanovićem) kako bi ona bila ta koja će Hrvatsku uvesti u EU. Dakle, bio je izbor u Saboru: služiti svom narodu ili Jadranki Kosor - svi zastupnici iz dijaspore odlučno su se prilijepiti uz Kosorku. Pares cum poribus facillime congregantur! (Jednaki se s jednakima najlakše udružuju.!)

Novim Ustavom dijaspora ima pravo na tri zastupnika, bez obzira koliko nas izišlo na izbore. Stoga bi bilo politički korektno, da hrvatska dijaspora potpuno ignorira slijedeće izbore RH, pa neka vladajuća stranka (ili koalicija) izabere svoje podanike u Sabor. Dakle, ne moramo biti robovi nepravednih zakona, da možemo prividno biti slobodni. Ustavni amandmani su izglasani u Saboru i postali su zakonske odredbe, stoga neka oni koji su ih ozakonili određuju zastupnike, ali odgovornost ih neće zaobići ni pred Božjim ni pred narodnim sudom.

Vesna Pusić spasila Hrvatsku od srpske enklave

Da je u Saboru prošao prijedlog Vlade (HDZ i koalicije) imali bismo formirane teritorijalne jedinice u Hrvatskoj temeljene na jednonacionalnom etničkom principu. Dobili bi također dvije kategorija Srba u Hrvatskoj: one iz istočne Hrvatske s posebnom teritorijalnom jedinicom, i ostale u zapadnoj Hrvatskoj.

Međutim, Vesna Pusić (HNS) spasila je HDZ-ove zastupnike u Saboru, koji su bili spremni jednoglasno prihvatili predloženi zakonski tekst Jadranke Kosor: uspostavu srpske teritorijalne autonomije.

Ne možemo očekivati nikakve možebitne izmjene u novom Ustavu, bez obzira s kakvim argumentima izlazili u javnost, ali možemo upozoriti hrvatski narod da ga opet vode njegovi predstavnici u tuđe vode i novo ropstvo.

Pogledajmo sada komunistički antifašizam u bivšoj Jugoslaviji. Partizansko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim područjima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Komunisti su provodili socijalističku revoluciju, a ne prvenstveno rat za oslobođenje zemlje od talijanskog fašističkog i njemačkog nacističkog okupatora. Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22.6.1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.). Jugoslavenski komunistički „antifašisti" su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni „ekscesi", nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Njihovo bi nabrajanje nadišlo prostor dopušten ovome napisu. Mnogi se od tih užasnih zločina tek otkrivaju (npr. Tezno). Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti . No, komunisti su počinili i zločin genocida, kako je on definiran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine.

Potrebno je, stoga, deideologizirati i objektivizirati nedavnu hrvatsku povijest koju nam je ideologiziranu i iskrivljenu nametnuo režim „najkrvavije utopije u povijesti" (Brzezinski). Kao sastavni dio dekomunizacije duhovnog i političkog ozračja Hrvatske, što je preduvjet istinske demokracije u Hrvatskoj,treba brisati iz hrvatskog Ustava spominjanje odluka ZAVNOH-a kao navodno jedne od izvorišnih osnova hrvatske državnosti, jer je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ, koja je opravdanu osloboditeljsku borbu protiv stranih okupatora Hrvatske nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku i komunističku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu.

Imao je potpuno pravo kardinal Bozanić, kada je izrekao povodom 60. obljetnice pokolja u Macelju, gdje su Titovi partizani u svibnju-lipnju 1945. pobili bez suda 13 do 30 tisuća Hrvata koji su se našli u kolonama Križnoga puta, da se „povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma, zatvara u ideologiju klasne mržnje i terora". „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist"(Hanna Arendt- spisateljica mučena u nacističkim logorima). Stoga se hrvatski antifašizam ne smije poistovjetiti s tzv. komunističkim antifašizmom, kako to pokušava nažalost i najviši politički vrh Hrvatske.

SPOMEN HODOČAŠĆE SVETOJ ANI u KOSOVO kod KNINA

HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DUŠTVO

u suradnji s hrvatskim udrugama organizira

SPOMEN HODOČAŠĆE SVETOJ ANI u KOSOVO kod KNINA

u ponedjeljak 26. srpnja 2010. godine

SVETU MISU I PROCESIJU S POČETKOM U 10.00 SATI

PREDVODI

MONS. ANTE IVAS, BISKUP ŠIBENSKI

Genocid nije priča

Stvorena je tako visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima. Njih se izjednačava s Armencima i Kurdima, koje je također dopušteno masovno ubijati.

Ni jednom riječi Josipović nije spomenuo da se radi o žrtvama komunističkih zločina, ni jednom riječi riječi nije spomenuo partizanske krvnike, odnosno tada već organiziranu jugoslavensku vojsku čiji su predstavnici zapovjedili i podčinjeni izravno izvršili genocidni zločin. Nije spomenuo Tita, nije spomenuo da su komunisti i prije Bleiburga, te zatim i za cijelo vrijeme jugokomunističke vladavine ubijali Hrvate. Spomenuo je znači samo "nevine žrtve". Ako se ondje našao neki mlađi strani izvjestitelj bez temeljnih poznavanja povijesnih činjenica, nikako nije mogao razumjeti što se u stvari dogodilo u svibnju 1945. Je li Josipović spomenuo Britance koji su svjesno predali Hrvate u ruke ubojica? Nije ni to. Je li barem spomenuo britanske dokumente po kojima je na Bleiburgu bilo 750.000 Hrvata, od toga pola milijuna civila? Nije. Tako se, na krajnje infantilan i licemjeran način pokušava zataškati bit bleiburške tragedije.

Mediji su se u cijeloj stvari držali iznimno neutralno, prenosili a vrlo malo komentirali. No bilo je upravo tragično čuti najavu voditeljice HTV-a koja je ( u svezi s Mesićevom reakcijom) rekla da je "i on osudio žrtve". Još jedan susret s novinarskim idiotizmom koji se tolerira na javnoj televiziji.

Mesićeve presude

Mesić, koji se nikada nije odlikovao inteligencijom, pa nije učio ni na svojim očitim pogreškama, ponavlja sada da "antifašizam nije isto što i komunizam, a zločini kojih je bilo na strani pobjednika ne smiju se zamagljivati ideološkim predznakom."

Sada je predsjednik boraca, antifašista koji nisu dakle bili komunisti. Ti njegovi antifašisti, anonimna skupina fosilnih ostataka, odvažila se poći u Tezno, gdje su kosti gotovo dvadeset tisuća Hrvata. U Bleiburg nisu išli. Zašto? Da se ne slave kvislinzi, reče njihov šef, legendarni partizanski borac Stipe Mesić. Iz izjave neke ženske moglo se saznati da nisu išli i zato jer na Bleiburgu nije bilo zločina, nitko nije ubijen, bilo je samo nekoliko samoubojstava.

Što je s Krašićem?

Znači, mjesto dvostrukoga masovnog zločina, a komemoracija je održana u organizaciji udruge iz Đakova, koja se prisjeća i svojih žrtava - Đakovčana koje su partizani ubili na samom svršetku rata.

Ne znam jesu još živi svjedoci koji su vidjeli kako partizanka krampom ubija dva nećaka biskupa Šimraka u Krašiću. O tome sam svojedobno pisao (dok su svjedoci bili živi i moglo se nešto poduzeti), rečena partizanka bila je sve vrijeme jugokomunističke vladavine istaknuta funkcionarka, a zatim mirno živjela u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon moga napisa izjavila je u novinama da lažem i na tomu je ostalo. Nitko se nije raspitivao (policija, državno odvjetništvo) jesam li ja to doista kao prononsirani lažov i literat sklon fikcijama - izmislio. Poslije je dama umrla, ali živa je još jedna koja bi mogla ispričati ponešto o Kočevskom rogu. Ali nitko ju ne pita. Aktualna politika prema takvima je: ajmo se praviti blesavi, čekajmo da svi poumiru i onda je priča gotova, politika tu nema više što reći, priču prepuštamo povjesničarima. To što zločin ne zastaruje, ne odnosi se na komuniste.

Kada bi doista moglo biti više-manje gotovo?

Jedino na taj način "priča" bi u političkom smislu bila više-manje dovršena. Sve ostalo je infantilno eskiviranje prije svega "antifašističkoga" genocida nad Hrvatima po svršetku Drugoga svjetskog rata, a koje eskiviranje je - kako rekoh - postalo službenim stilom vlasti u RH.

Odana počast žrtvama partizanskog zločina kod jame Jazovke

Pokraj jame Jazovke, kod Sošica na Žumberku, misom zadušnicom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast vojnicima, ranjenicima, medicinskom osoblju te časnim sestrama koje su partizani ubili tijekom i nakon Drugog svjetskog rata i bacili u tu jamu.

Misu zadušnicu kraj jame Jazovke predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić koji je u propovijedi istaknuo kako se ne treba bojati prošlosti već ju treba prihvatiti i prenijeti budućim naraštajima. Zločin se ne može opravdati zločinom, a mržnja se ne može prevladati mržnjom, poručio je kardinal Puljić. Na misi i molitvi ispred jame Jazovke sudjelovalo je i 20-tak rimokatoličkih i grkokatoličkih svećenika te Idriz ef. Bešić, izaslanik muftije Šefka ef. Omerbašića. Pokraj jame je pročitan 'Prosvjedni zahtjev vlastima RH', koji je potpisao predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka Boris Prebeg.

U 'Zahtjevu' se ističe kako 'tzv. antifašisti svakoga 22. lipnja slave svoj lažan i prazan praznik protuhrvatskoga jugo-komunističkog ustanka'. Jer 'tko u Brezovici te diljem Hrvatske slavi komunističko -četnički ustanak od 22. lipnja 1941., taj opet ubija mučenike svih Jazovka', navodi se u Zahtjevu u kom se traži i da se 'izbrišu sablastne tragove Tita', prije svega ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Traže i da se Ustav RH 'očisti od avnojsko-zavnoških neistina te u osnovama Ustava potvrde da je Republiku Hrvatsku oslobodio i uspostavio Obrambeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, što nisu Titovi partizani, nije Avnoj i nije Zavnoh'. (Hina)

Poštovani!

S poštovanjem !

Predsjednik planinarskog društva „Orlova stina“ Tomislavgrad

Bože Radoš

JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

Piše:Josip Jozo SUTON

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

Kosti poklanih Hrvata u Bleiburgu traže novo utočište

Piše: Rudi Tomić

''Bleiburška tragedija'' je naziv kojeg je smislio dr. vlč. Dragutin Kamber, nakon što je u hrvatskom emigrantskom tisku bilo polemike oko izbora zajedničkog naziva za pokolj hrvatske vojske i civila na Loibaškom polju, u čijoj se blizini nalazi mjesto Bleiburg.

Hrvatska politička emigracija pobrinula se je da na Bleiburškom polju, mjestu gdje je izvršena predaja i gdje je počelo klanje razoružanih (ne zarobljenih) hrvatskih vojnika i civila, sagradi monumentalan spomenik. Ustrojen je i Počasni vod od preživjelih bojovnika, koji su bdijeći na ograđenom zemljištu, oko Spomen ploče, sadili cvijeće, palili svijeće i dočekivali hodočasnike na komemoracije na kojima je vlč. Vilim Cecelja služio misna slavlja.

Mesićeva smicalica o zločinu u Bleiburgu

Tako je Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, deset godina ustrajno apstinirao odati počast poklanim Hrvatima, mnoštvu ubijenih nakon svršetka rata. Dakle, obeščastio je poklane sunarodnjake u Bleiburgu i u marševima smrti, a to je bio genocid, jer su srbo-komunisti, osvete radi, ubili više od 15% sveukupnog hrvatskog pučanstva.

U novoj Spomen-kapelici i oltaru na otvorenome predvodio je misno slavlje zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Ali, na žalost i sramotu hrvatskog naroda, nije bio nazočan novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji je odbio dolazak u Bleiburg s izlikom, kako se na tamošnjem skupu vide - crne košulje.

Dakle, predsjednici Republike Hrvatske (Mesić i Josipović) bojkotiraju odati počasti hrvatskim žrtvama u Bleiburgu. Dapače, oni opravdavaju pokolje jedne sedmine (1/7) hrvatskog naroda, kao nužan razlog za osvetu i pobjedu nad fašizmom, jer bez pokolja hrvatske vojske ne bi bilo - Jugoslavije.

Predsjedniku Josipoviću smetaju hrvatske ''crne košulje'' u Bleiburgu, koje su simbol žalosti, jer tko god dođe u Bleiburg oplakuje nekog od svoje rodbine, ali nisu ga smetale krvave košulje u genocidnoj Republici Srpskoj!? Josipović se u Banja Luci grlio, ljubio i častio s Miloradom Dodikom, kojeg su namjestili kasapi Milošević, Karadžić i Mladić za vladara u Daytonskoj tvorevini (jednoj polovici Bosne i Hercegovine), gdje su četnici ponovo počinili genocid nad hrvatskim i bošnjačkim narodom u ovom ratu, isto kao što su u Bleiburgu 1945.

Nečasan ustroj novog Počasnog voda

Očito je nekome smetalo što je na Spomen ploči bila iskazana eksplicitna počast masakriranoj hrvatskoj vojsci stoga je i izmijenjen tekst, koji sada ima neodređen sadržaj, jer je riječ samo o žrtvama bleiburške tragedije, koja može stajati uz svaki nesretni udes. Vidljivo je, kako su u novom tekstu nastojali izbjeći pojam usmjerenosti samo na hrvatske žrtve, te su umjesto svibnja 1945., hrvatske riječi za peti mjesec u godini, napisali jugoslavenskim, odnosno srpsko-hrvatskom - maj 1945.

Prije svega, i ako je moguće, da li je preporučljivo da se u tuđoj državi gradi tako veliki i značajan spomenik hrvatskim vojnicima, koje su Englezi predali Titovim partizanima na klanje? S druge strane, predsjednici Republike Hrvatske javno osuđuju svako okupljanje Hrvata u Bleiburgu, jer po njihovom sudu to je ''ustaški dernek'', odnosno okupljanje ''fašista'' protiv koji su se borili jugoslavenski antifašisti.

Temelj uspostave Republike Hrvatske mora biti Hrvatska državotvorna misao, koja je bila vodilja hrvatskog naroda u svim pokušajima stvaranja slobodne i samostalne Države Hrvatske.

Povjerenstvo za žrtve rata i poraća dobilo je iz državnog proračuna 18 milijuna kuna, uz to Vukušič je naplatio još dodatnih 270 dnevnica. Objavio je nekoliko knjiga o djelovanju Udbe u RH, BiH, kao i u hrvatskoj emigraciji. Doduše, nisu u tim knjigama objavljene dossiere stanovitog broja ljudi čija sam imena vidio u dokumentima koje mi je dao na ogled Ante Paradžik, prije nego je bio ubijen.

Sumnjive osobe dovode u pitanje ozbiljnost osmišljavanja bilo kojeg nacionalnog projekta. Posebice ako je riječ o tragediji hrvatskog naroda, koja je unesrećila nekoliko hrvatskih pokoljenja, jer je ubijen najbolji cvijet hrvatske mladosti; ubijena je hrvatska rodoljubna intelektualna elita hrvatskog naroda, pa stoga moramo imati ozbiljan pristup činjenicama i provjerenu ekipu djelatnika.

Što bi se moglo dogoditi s ''hrvatskim'' Bleiburgom?

Za vrijeme Jugoslavije hrvatska emigracija imala je veliko razumijevanje kod austrijskog naroda i vlasti zbog komunizma i diktature u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska slobodna kao i Austrija, jer narod na slobodnim izborima bira svoje predstavnike, ali, ako slučajno izaberu nacionaliste, onda slobodni izbori nisu više ni demokratski ni slobodni. Prisjetimo se primjera u Austriji i u Gazi, gdje su bili slobodno izabrani predstavnici nacionalne stranke, kako su bili u ''slobodnom'' svijetu osuđeni i suspendirani, dočim u Izraelu najortodoksnija i najradikalnija stranka vlada državom! Nije isti aršin za sve!

Haškom konvencijom o ratnim zarobljenicima iz 1907. godine zabranjeno je '' ubiti ili raniti neprijatelja, koji se, položivši oružje i ostavivši bez sredstava obrane, predaje na milost.'' Ženevskom konvencijom iz 1929. utvrđena su prava ratnih zarobljenika i bolesnika, što Tito nije poštivao.

Velika užurbanost Bože Vukušića i njegovog Počasnog bleiburškog voda, te davanje velikog iznosa novčanih sredstava iz državnog budžeta da se u Bleiburgu izgradi ''hrvatsko vojno groblje'', u proturječnosti je sa stavovima Josipovića (i bivšeg predsjednika Mesića) o Bleiburškoj tragediji. A što s ubijenim civilima?

''Bez obzira na množinu zločina, učinjenog bez sudskih odluka, nad desetinama i stotinama tisuća nedužnih vojnih i civilnih zarobljenika, državne institucije nisu utvrdile počinitelje zločina, nitko nije osuđen niti se tim žrtvama iskazuje primjerna počast.

Dakle, očito je neozbiljan pristup vladajuće vrhuške u Zagrebu, jer je samo oko 2.000 - 3.000 tih žrtava izvađeno iz masovnih grobnica i sahranjeno uz dolične počasti. Gdje su posmrtni ostaci ostalih žrtava od Bleiburga do Đevđelije? Vlasti u Hrvatskoj imaju nakanu zatrpati kosti hrvatskih mučenika u tuđem svijetu, kako bi se na taj način oslobodili odgovornosti za zločine, te da se u narodu ne sačuva uspomena na žrtve. Te saxa loquuntur. (I kamenje će o njima govoriti!)

Svehrvatsko groblje u Kninu

Međutim, hrvatski je narod ponovo oslobodio svoju domovinu i ima dužnost da pokupi rasute kosti ubijenih Hrvata i da im se osigura vječni počinak u domovini za koju su dali svoje živote.

Knin je povijesni kraljevski grad u Hrvatskoj, koji sa svojim prometnicama povezuje Zadar, Split, i Šibenik sa Zagrebom. U okolici grada bilo je nekada naselje zvano Burnum, u kojem su Iliri i Rimljani imali vojna utvrđenje u Prvom stoljeću BC. Knin je već u 10 stoljeću imao hrvatsku biskupiju koja se je prostirala do rijeke Drave. Knin je također bio glavni grad Kraljevine Hrvatske tijekom 1080., za vrijeme kralja Dimitra Zvonimira, po čemu je i poznat kao Kraljevski grad ili Zvonimirov grad.

Stoga Knin je najzaslužniji da u njemu bude svehrvatsko vojno groblje, te da bude prepoznatljiv kao što je poznato američko groblje Arlington Cemetary, gdje su grobovi svih Amerikanaca koji su poginuli, bilo u Americi ili svijetu, braneći stijeg svoje domovine.

Dočim, u Bleiburgu može ostati ono što je do sada napravljeno, samo da se vrati izvorni tekst na Spomen ploču i izabere Počasni vod od čestitih i zaslužnih Hrvata. Isto tako, kao i što je bilo do sada, moglo bi se ići na hodočašće i misno slavlje u Bleiburg, ali kosti iz Bleiburga, Hrvatske i razbacane diljem svijeta treba prenijeti u Knin, gdje bi bila središnja komemoracija, misno slavlje i vojna manifestacija hrvatskih vojnih snaga.

V. hrvatski žrtvoslovni kongres

Zagreb 18. lipnja, 2010.

Cijenjeni sudionici, dame i gospodo,

Hrvatski narod nije samo žrtva privrednih i izbornih manipulacija, gdje mu obećaju svašta, a ne daju ništa, već je i žrtva promičbe sila zla, te je uslijed dezinformiranosti utonuo u apatiju, čekajući da se problemi riješe sami od sebe. Na taj način problemi postaju sve veći, a ne manji, te se gomilaju vjerojatnosti teških društvenih sukoba s neizvjesnim posljedicama.

Hrvatski korpus u BIH novim promjenama Ustava RH izgubio je ravnopravan tretman s ostatkom naroda u matičnoj državi Hrvatskoj, pa je i na taj način stvoren prostor novih problema, progona i budućih ljudskih žrtava.

Povijest je učiteljica života, a hrvatske žrtve iz prošlosti neka nam budu opomena da na ovim prostorima nikada ne smijemo zaspati, da se ne bismo probudili zaklani i da sve prethodne žrtve položene za slobodu Hrvatske ne postanu uzaludne.

Mane Hrvata

Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi. A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv. Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.

Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta, judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.

Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite ih svojom braćom.

Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio !

IPAK SE POTPUNO NE SLAŽEM

Slažem se da treba moliti i za Tita, što sam skrovito, ali bez mise, i učinio na vijest o njegovoj smrti. Imao je pravo svatko se moliti za nj i svaki je svećenik mogao imati misu za nj, ali skrovito i bez službene najave. A zašto? Ne zato što je zločinac nego zato što je deklarirani bezbožac.

- Velečasni, sve je bilo lijepo, nemam što ni dodati ni oduzeti. Zanima me što niste molili za našega Tita komu je sutra obljetnica? - Dva su razloga za to: on nije prakticirao vjeru niti je (za)želio vjerski sprovod. Kad bih se javno molio za nj ne bih u tom slučaju poštivao njegovo uvjerenje. On je osim toga još i deklarirani bezbožac pa se za nj ne bi smjelo ni javno moliti ni za nj javno misu slaviti, odgovorio sam joj.

- Kakav je spor?

- Ne bi bilo problema da je za Pavelića!"

SLAŽEM SE SA STIPOM

Krvavi mučenički lanac, za krst časni i slobodu zlatnu, nije zaobišao ni naš hrvatski narod koji se našao između raznih utjecaja. Mnogo je naš narod pretrpio i u ime Muhamedova polumjeseca i u ime Isusova Križa. Bio je u obruču zlih ljudi i od kršćana sa Zapada i od Turaka s Istoka. Tko je želio, u ime iste nam vjere, biti zaštićen našim živim zidom, pomoć nam je obećavao, ali je nikad nije davao.

To je ono općenito, a sada nešto konkretno. Kad su Talijani, vozeći četnike na krvavi pir, trebali proći kroz Čitluk, došla su dva domaća hrvatska vojnika u talijansku komandu pa su im, zabivši nož u njihov stol, očitali lekciju: "Došli ste nam kao naši saveznici. Odmah ste nas iznevjerili i udarili na nas štiteći i vodeći četnike. Naredili smo da svatko izađe i s jedne i s druge strane ceste s oružjem, a tko nema pušku neka ponese hladno oružje. Među narodom će biti i naših naoružanih vojnika. Upamtite, siđe li samo jedan četnik s kamiona, nema vam ovdje života. Jer, na ovom mjestu stupit će Nezavisna Država Hrvatska u rat s Italijom."

Ilijina je laž spasila i Poklečane i cijeli duvanjski kraj. Zato, sam mu u Rakitnu zvonio, počasnim ga župljaninom proglasio i javio njegovu župniku kad ću imati za nj misu. Misu sam imao. Mnogo ih je došlo na misu. Nije njegova žena došla jer je bila u svojim poznim godinama. Poslije sam posjetio tu čestitu ženu koja je vjerno čekala svoga zatvorena muža, iako su joj braća poručivala da dođe u svoje rodno mjesto. Dok sam s njom, razgovarao u razgovoru mi je kazala: "I ja sam sa Hrvatima Rakitskoga kraja bježala pred četnicima."

Fra Martin Planinić gospođi Hloverki Novak-Srzić

Dna 21. rujna gledao sam Vašu emisiju "Otvoreno". Raspravljalo se o novom zakonu koji će zabranjivati veličanje totalitarističkih režima. Nitko od nazočnih u Studiju nije ni upitao: Što je to veličanje? Koliko i kako nekoga/nešto veličati?

U pretpostavci da je antifašizam istinita i čestita ideologija, on bi morao iznijeti svoj kristalni nauk i trajno ga - s pokoljenja na pokoljenje - potvrđivati djelima svojih uglednih članova.

Što smo mi Hrvati skrivili Antanti? Zar joj možemo biti krivi zato što smo bili građani Austro-Ugarske? Zašto je Antanta našim hrvatskim teritorijem platila Talijanima i Srbima za njihovo jalovo sudjelovanje u prvom svjetskom ratu? Da su Talijani i Srbi zaslužili njezinu plaću zbog svoje hrabre i uspješne borbe, a znamo da nisu, ni tada im se ne bi smjelo plaćati našim teritorijem. Proširenje Italije na temelju Londonskih ugovora i nastanak Kraljevine SHS zločini su Antante nad nedužnim hrvatskim narodom.

Bilo bi dobro zamisliti se pa upitati: Je li pošteno uspoređivati zakone u ratu sa zakonima u miru? Je li pošteno kritizirati NDH zbog rasnih zakona u ratu, možda od Nijemaca prepisanih, a pod lupu iste te kritike ne staviti današnju Hrvatsku koja je, iako je rat završio, spremna pod svaku cijenu i ne birajući sredstva ući u Europsku uniju? Je li pošteno da današnja Hrvatska svoj ulazak u Europsku zajednicu plaća bacanjem blata na NDH i da je ostala mrtva hladna nakon 313 Latinice kad su Marku Perkoviću-Tkompsonu podmetnute pjesme lažnoga sadržaja. Jer, jedna od pjesama njemu pripisanih, morala bi glasiti:

Neretva je nosila Hrvate.

Da! Neretva je nosila Hrvate. Da nije bilo Mačekove hrvatske vojne zaštite i da hrvatskom pučanstvu nisu Talijani pritekli u pomoć u prvom dijelu mjeseca travnja 1941. cijela bi zapadna Hercegovina postala hrvatskom grobnicom. Od početka 6. travnja 1941. do kolovoza iste te godine, čapljinski su Hrvati bili izloženi četničkom teroru. Tek nakon dolaska ustaša u mjesecu kolovozu počeli su slobodnije disati do četničko-talijanskoga saveza.

Partizani hrvatskoga podrijetla su, pod krinkom borbe protiv okupatora, dignuli pušku na svoju vlastitu državu. Zato proslava "22. juna", makar bila prožeta kakvim-takvim antifašizmom, nije dan našega ponosa nego dan naše sramote. Toga dana morali bismo se stidjeti. Jer, nikakav antifašistički ogrtač ne može pokriti njegovu sramotu. Taj dan treba poistovjetiti s 18. kolovoza 1990., kad je počela četnička balvan-revolucija.

Antifašisti koji bi morali u ljudskom poštenju nadilaziti pripadnike ostalih ideologija, pokazali su drukčije lice u svom djelovanju i ponašanju. Jer, nisu rat završili vojno profesionalno nego krvoločno i okrutno. Pokoljem Nijemaca, Kozaka, Hrvata i Japanaca završio je Drugi svjetski rat. I, dok su fašisti i nacisti, svršetkom drugog svjetskog rata, završili sa svojim zločinima, antifašisti su ih činili i još ih čine. I tako, oni koji bijahu krvoločna razbojnička banda na kraju rata, ostadoše to i dalje. Svjedoče nam: FNRJ, Kuba, rat za Titovaču, te rat u Afganistanu i Iraku. Najnovije sukobe nisu izazvali ni fašisti ni nacisti nego antifašisti. Koliko se antifašizam cijeni kao velika civilizacijska vrijednost, toliko i nimalo manje, veća su zlodjela njegovih pripadnika od zlodjela njegovih protivnika. Kao što ja kršćanin-katolik i katolički svećenik-propovjednik Evanđelja ne odobravam i ne pravdam zlodjela zlih kršćana ispravnim kršćanskim naukom, ne bi tako ni bilo tko od antifašista smio odobravati zlodjela svojih zlih članova. U tom slučaju ne će nitko pravdati američke ratove nekakvom borbom protiv terorizma nego će pozvati cijeli svijet na ispit savjesti, kako bi se ustanovili i uklonili uzroci terorističkoga djelovanja, s uvjerenjem da će nestati zloga učinka čim nestane zloga uzroka. A gdje su zli uzroci? O tom nitko ne pita niti to ikoga zanima.

HRVATSKA - POSLJEDNJE UTOČIŠTE KOMUNIZMA U EUROPI

Nažalost, lijepa naša Hrvatska našla se u zoni utjecaja koja je povjerena Sovjetima, a oni su po svome boljševičkom modelu instalirali vlast u svim državama koje su im pripale temeljem dogovora sa zapadnim saveznicima. I još nešto, ponovno su nas uključili u državu iz koje smo nastojali izaći prethodnih 25 godina, a na čelu države kojoj smo pripali bio je učenik, koji je u svemu nadmašio svog velikog učitelja Josifa Visarionoviča Džugašvilija, pa tako i u zločinima.

Rusi i njihov predsjednik Medvedev organiziraju proslavu za čitav svijet, ali istodobno osuđuju Staljina i komunizam za zločine počinjene prema vlastitom narodu. Stoga citiram izjavu predsjednika Medvedeva uoči proslave;„Ne umanjujem ulogu vodstva u ratu, ali sada je potpuno jasno da je Staljin počinio golem broj zločina protiv vlastitog naroda i za to nema oprosta. Ne smijemo razmišljati ni o vraćanju simbola tog režima, postera, slika ili bilo čega drugoga“.

Alfred OBRANIĆ, predsjednik

Hrvatskog društva političkih zatvorenika

TZV. HRVATSKI PARTIZANI

Ta i tomu slična argumentacija dostojna je intelektualne razine jednoga Stipe Mesića, ali će ozbiljan čovjek na nju odmahnuti rukom. Nešto što bi se nazivalo «hrvatski partizani» u Drugome svjetskom ratu – nije postojalo. To je tužan podatak iz naše povijesti, to je jedan od ključnih uzroka naše narodne tragedije, ali to je – nepobitna činjenica. Nju mogu privremeno potisnuti političke natege i diktati, ali se znanstveno ona nikada ne će moći (o)sporiti.

Njihova misao i njihov program, i prvih i drugih i trećih, bila je obnova Jugoslavije, njihov cilj bio je uništenje, a ne obnova ili drugačije oblikovanje samostalne hrvatske države. U tu borbu oni su srnuli pod jugoslavenskim barjakom, noseći jedni kokarde, a drugi komunističke crvene zvijezde petokrake, prvi kličući kralju Petru, drugi Titu i Staljinu, treći Miloševiću. Njihove krilatice bile su protuhrvatske već time što su bile jugoslavenske. Jednako tako su posljedice pobjede Jugoslavenske armije – jer tako se ona i formalno zvala i prije pokolja u svibnju 1945. – bile jednake hrvatskomu porazu. Govore to stotine tisuća Hrvata pobijenih u svjetskom ratu i nakon njega; govore to desetci tisuća političkih uznika i stotine tisuća progonjenih; govore to stotine tisuća hrvatskih emigranata raseljenih diljem svijeta; govori to, na koncu, Domovinski rat: ako je Hrvatska doista oslobođena u svibnju 1945., i ako je iz rata izišla kao pobjednik, zašto ju je i od koga onda trebalo oslobađati u Domovinskom ratu?

Tomislav JONJIĆ

Prosvjed u Srbu 27. srpnja 2010. godine

Tog dana pripadnici četničkog pokreta Đoke Jovanića započeli su protjerivanjem i ubojstvima katoličkog i muslimanskog stanovništva Like. Pritom je stradao Borićevac, jedino mjesto s većinskom hrvatskim stanovništvem.

POZIVAMO SVE

Soj i Odžak Ehli - Islama

Knjiga je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutezu tumačenjima onih jugoslavenski nastrojenih i zavedenih muslimana koji, poput Meše Selimovića, nisu znali i još ne znaju, tko su, što su i odakle su. U knjizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosanskohercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti, kao Savfetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović i dr., te onih iz današnjega doba kao Dr.Asaf Duraković i dr.

To je samo jedna od tisuća gluposti koje su "Bošnjaci" činili i čine - i s time se ponose. Na primjer: Samo nekolika mjeseca prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi, moram reći naivni, Hrvati Toronta i okolice, pozvasmo bosanske predstavnike iz Bosne, s namjerom da se dogovorimo o tome kako bi trebalo početi organizirati zajedničku obranu Bosne i Hercegovine od četničke agresije koja je već bila na pomolu.

Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih muslimana. Kad su naši gosti stupili na pozornicu da nam opišu svoja stajališta, zbilja smo imali što čuti. Taj Osman Brka, nastavio je razglabati o tome kako u svojoj povijesti Bosna ima 444 pisca i pjesnika ( uvijek baš 444 prema legendi o dolasku Turaka u njihovu današnju postojbinu) , valjda je ubrojio i ove iz Ehli - Islama), te kako " oduvijek svak hoće da mi budemo nešto drugo a ne ono što jesmo". No, nije naveo što su to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić još nije bio izumio "bošnjačku" naciju. Onda je došao Kreševljaković. I - (Bosno moja baš te niko nema), poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje :

Onda je došao II. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula kraljevske Jugoslavije, dok Nezavisna Država Hrvatska još nije bila ni proglašena, počela su, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, najviše pod vodstvom srbskih pravoslavnih "sveštenika", Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića, Momčila Đujića i drugih, pod lozinkom "Do istrage Turaka i Rimljana". Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, gradova kao što su: Foča, Vlasenica,Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi.

Gledaj gore! Eno pustog klanca,

Šuti Kušlat: mrk grad povrh Drine,

....Tužno vali šumili su Drine:

Al ta pjesma praiskonska, divlja

I....čuj!.... Jasno sad u šumu Drine

Svaki onaj tko pročita ovu pjesmu može vrlo lako uvidjeti kako se povijest uistinu ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj -de-ja-vu, ona identičnost između onoga što se u Bosni događalo 1940-tih i onoga 1990-tih?

Ovo se, svakako, ne odnosi na one muslimane koji su odmah stupili u obranu svojih ognjišta, uključivši se u Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane, dok još Armija BiH nije postojala. No i ovdje je potrebno rasčistiti i neke stvari koje su kasnije dovele do nemilih sukoba između Armije BiH i HVO-a.

No, kako je totalna politička i svaka druga nepismenost, vjerska zadrtost i obična glupost odigrala veliku ulogu u onome što se odigralo među muslimanima i katolicima u BiH. Naveo bih samo jedan od stotine primjera koji jasno ukazuje na ovo što sam gore upravo naveo. Kad se je u Zagrebu osnivao Hrvatski svjetski kongres, jedna grupa od kojih tridesetak osoba zasjedala je u staroj gradskoj vijećnici .

A onima koji poput Meše Selimovića još ne znaju što su i onima koji otvoreno negiraju svoje hrvatsko podrijetlo poput M. Filipovića, poručio je Ferid Karihman na zadnjoj stranici ove pjesmarice ovo: - No, b-h Muslimani, mi koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost mrtvog "rukavca majke rijeke" imamo drugačiji, pozitivičkiji pogled na našu islamsku zajednicu: - Što smo onda mi? Ono, što su nam bili djedovi, koljenom HRVATI !...

No, među drugim "manjinama" naći ćete i ondašnjeg ministra Muhameda Zulića. Tu se kaže. "Muhamed Zulić -Musliman, ali se izjavljuje kao Hrvat".

Zvonimir R. Došen

Hamilton, Kanada

Sigurno će jednom čuti glas i krik svih šuma, ponora, rijeka, dubina Jadranskog mora, jame Golubinjače kraj ličkog Srba koju ne istražuju i ne postavljaju barem križ ili bilo kakvo drugo spomen obilježje, već zlikovcima, njezinim punjačima nevinim civilnim žrtvama, poput zloga tata, lupeža kakvoga, prenamjenjuju državne novce za obnovu spomenika u slavu fašističkog genocidnog zločina, pa sve do Vukovarskih, Srebreničkih i brojnih inih jama, jama, jama...

Spomen na ovaj zločin neće zašutjeti

Braćo i sestre,

I.

II.

Temeljno za našu vjeru jest da vjerujemo u objavljenoga Boga koji vidi. Pred Bogom niti jedna patnja nije izgubljena; to je odnos onih koji se vole. I u trenutcima kada ništa ne kažu, međusobno znaju da je drugi viđen, da ga se razumije.

IV.

Pristupajući s vjerom, nošeni ovom evanđeoskom riječi, postajemo svjesni da ni mi, niti išta drugo na ovome svijetu nije ostavljeno bez dodira Božjega pogleda i bez moćne oživljujuće riječi njegove dobrote.

V.

Možemo zamisliti lica žitelja gradića Naina nakon sprovoda. Vidjeli su nečuveno i osluškivali nevidljivost. Iako je sve bilo pripravljeno za ukop mrtvaca, sprovod je ostao nedovršen. Isusovim dolaskom u svijet se ugnijezdila nova snaga koja sve mijenja. Od tada niti jedan kršćanski sprovod ne završava ukopom. Svaki je sprovod na zemlji nedovršen. Jer, srušio se najlogičniji, najracionalniji odgovor i neosporna sigurnost o životu i smrti.

VI.

Nalazimo se na mjestu gdje se takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji; umorni i razočarani pogledi, svijest o životnome brodolomu i pobjednički ushit koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima. Smrtna sjena nadvijena nad nedavno ugaslom zemaljskom nadom.

Krist je zaustavio povorku smrti. Gluhoći zaustavljena života Bog upućuje svoju riječ, jasnu i moćnu; onakvu kakvu samo Bog može reći. I ovdje na putovima mučeništva i ljudske zaslijepljenosti Bog je stavio davno izgovorenu riječ: Ne ubij! Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.

VII.

Kao što su subraća franjevci ovdje ostavljali zrnca krunice, danas je ova šuma velika krunica koja poziva na molitvu i obvezuje nas da ne šutimo. Mnogi misle da je moguće otkloniti tu istinu; štoviše, o njoj se politički ili ideološki dogovoriti, ali radost naše domovine i naroda bez te istine ne može postojati. I svaki put ćemo se čuditi, kada se vrate ista pitanja. Jer to je pitanje života; to je povorka zaustavljena smrću, a mi smo pozvani na život. I dok se smrti snagom ljubavi i istine ne kaže da odstupi; dok ju se ne imenuje u njezinoj prijevari, ona će sprječavati životnu radost. O tome se ne može pregovarati, a svaka nova laž još je veća suza na licu hrvatskoga društva.

VIII.

Ako drugi o tome i šute, za nas bi vjernike takva šutnja bila grijeh. Otkloniti nove sukobe može se samo u susretu s povorkom života, u susretu s Onim koji je prihvatio biti ubijen kao najveći zločinac; u susretu s ljudima kojima je stalo do istine.

Ovdje nije riječ o sukobljenim ideologijama. Ovdje je jednostavno pitanje poštenja da se prepoznaju ubojice i žrtve. Ideologije – kakve god im ideje bile – ponose se svojim djelima. Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim.

IX.

U toj vjeri zahvalno slavimo Božju prisutnost koja povezuje vjerne mrtve i našu hodočasničku Crkvu koja susreće Gospodina i moli ga da joj uvijek daruje radost života.

Amen!

IZVJEŠĆE IZ HRVATSKE IZ 1955. GODINE I POPRATNO PISMO IVANA MEŠTROVIĆA

''PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRV. NARODA''

Pismo Ivana Meštrovića

Svi mi ovdje dobivamo vijesti iz kojih razabiremo nevolje našega naroda u staroj domovini, ali se u tim vijestima navode tek općenito teškoće, ili opisuju pojedine slučajeve, koji kao oni o progonima Crkve i svećenstva, prave dojam da se to imade pripisati tek fanatizmu komunističke ideologije. Medjutim su u ovom pismu nabrojeni i ilustrirani konkretni dogadjaji, koji ukazuju i na drugi uzrok koji karakterizira duh današnjeg režima prema Hrvatima obiju vjera, ukazuje kolika je sloboda i ravnopravnost u toj „slobodnoj, socijalističkoj i federativnoj republici“.

Bez pretenzije da dajem uputstva Zajednici, mislim da joj je dužnost, kao najjačoj hrvatskoj organizaciji u ovoj zemlji, da javno digne svoj glas protiv prikrivenog nasilja i progona Hrvata u domovini. To je dužnost Zajednice i njezinih članova ne samo kao sinova zapostavljenog i progonjenog naroda, nego i kao slobodnih ljudi i gradjana ove velike demokratske zemlje. Dužnost im je da upozore vlast svoje nove domovine na ova nemila fakta i da javno zatraže od današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji: da objasne dogadjaje iznesene u priloženom pismu, te kako na ovaj način misle izgraditi put „bratstva i jedinstva“ u Jugoslaviji.

Koliko se vidi, nije ni pisac priloženog pisma mišljenja, da Srbi i Hrvati nebi mogli naći načina da jedan pored drugoga žive, ali svaki na svojoj njivi. To ni ovaj režim, pa ma kakove namjere imao, neće postići, dok se njegovi ljudi pod komunističkom maskom, kunu svom „četničkom srcu“, čija nam je „zavjetna misao“ poznata.

Ivan Meštrović

Pismo iz Hrvatske

Poštovani g. Meštroviću! — Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.

Golub mira u četničkoj jazbini - lakoća izjednačavanja!

Što će sad reći HDZ-ovi jastrebovi nakon što 'naš' bjeloglavi golub mira doleti u Banja Luku?

Svaki Hrvat osim 'hrvatskog' Predsjednika komu se izgleda ugasilo pamćenje na taj dan jednako kao što se ugasio i 'VJEČNI PLAMEN NA OLTARU DOMOVINE'!?

Makar taj posjet i bio 'neslužbenim' on apsolutno ima i svoju političku težinu; to je potiho priznanje takozvane Republike Srpske samostojnom državom u ionako klimavoj BiH kripto-državi, u kojoj marginalizirani Hrvati nose tek farizejski titular konstitutivnog naroda-bez priznanja entiteta.

Nadahnut bratskim sastankom Mesićeve "Igmanske inicijative" a ruku pod ruku sa četnikoidnim Miloradom Dodikom(koji se i otvoreno hvali svojim četničkim rodoslovljem!) i 'europejkom' Vesnom Pusić odat' će Josipović počast svim žrtvama rata u takozvanoj Republici Srpskoj kako bi još jednom nakon svog 'historijskog' govora u 'bošnjačkom' Parlamentu izjednačio agresora sa žrtvom i ukazao na besmisao svih politika u BiH koje su podjednako dovele do stradanja naroda na tim 'prostorima', zar ne!

Jeli se to pravdoljubivi Josipović nepošteno ruga nesrpskim žrtvama 'uspoređujući' brojku 8/20 s pet tisuća, ili 1:625/250; što je previše previše je makar se i o jednom vrsnom pravniku radilo?

"Tokom ranih jutarnjih sati 30. travnja 1992., srpska policija i vojne snage 'RS'-e preuzeli su fizičku kontrolu nad Prijedorom. Nakon nasilnog preuzimanja Prijedora, Krizni štab zaveo je oštre restrikcije na sve aspekte života nesrpskog stanovništva, posebno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući kretanje i zapošljavanje. Prema optužnici, bosanske srpske vlasti u prijedorskoj općini nezakonito su odvojile, pritvorile i držale (u zatočenju) više od 7.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih pripadnika nesrpske nacionalnosti iz prijedorskog područja u logorima Omarska, Trnopolje, Manjača i Keraterm između svibnja i kolovoza 1992. godine".

Ali svi nisu bili te 'sreće', pet tisuća nesrba je u prijedorskoj općini bilo zvjerski likvidirano; a to je tek mali dio Karadžić&Mladićeva genocida na kojem se temelji Dodikova 'Republika Srpska'!

I na kraju, ne bi bilo nikakvo čudo da 'naš' mirotvorac posjeti sutra i novo-otvoreni, 'legalni' muzej 'antifašističkog borca' Draže Mihailovića u Beogradu a sve u cilju mira u ovom balkanskom 'regionu'….u kojem su, po njemu, 'svi za sve' podjednako krivi!

Ma, bravo Boro, pa navijat' ćemo jednako žestoko kao što su Muslimani Istočnog Mostara navijali za Tursku kad je prije dvije godine u Beču Turska pobijedila Hrvatsku ili kao što su srpski navijači('grobari' skupine naziva Alkatraz) lipnja 2005.g. u Sofiji na stadionu 'Levski' navijali za ….Bugarsku s prigodnom parolom punom bratske ljubavi: "ponovit ćemo Ovčaru!"

Bezobzirni, nasilni. Prijete.

Srbi šalju poruke sa svih strana: šalju ih iz Beograda, šalju iz Banjaluke i šalju iz Zagreba. Te su poruke duboko protuhrvatske, a one poslane iz Zagreba protualbanske, odnosno protukosovske.

Patriotski rat i Drugi kao vođa

- I tako sjeme zavade nađe plodno tlo kod tebe i ti odbaci one koji prvi ustaše i njihovoga vođu. - Prvoga. Oni postadoše zlehude i nemoćne žrtve šizme. Samo se rijetki od njih, a među njima i njihov vođa, spase i nađu utočište u drugim kraljevstvima, kod drugih naroda. Kad milosti ne nađoše kod vlastitoga za kojega se boriše i kraljevstvu privremeno mu povratiše! Međutim, šizma ih i u tuđini progonila i ubijala pa ih takorekuć pobi sve, skupa s njihovim vođom. I šizma ne odloži svoj krvavi nož sve dok vladaše. I od tada tvoj duh bi nesretan, bez mira u sebi, bez svoga sidrišta luta, a smiriti se nigdje ne mogaše. I ne će se smiriti dok se samozavada ne okonča. Tražio je način da se sa sobom izmiri ali ga nije nalazio. A nije ga ni mogao naći dokle god je šizma vladala.

Međutim, dogodi se ono što se moralo dogoditi. Naime, što vas je šizma više progonila to je protiv sebe više protivnika dobivala. Tako oni koji prvi ustaše ponovo, u novom pokoljenju se rodiše, sami svoji nasljednici postaše. Jer njihovo je sjeme u vama neuništivo, nezastarivo, besmrtno. No, vi i prečesto bijaste slabi da to u sebi prepoznate, pa ih se odricaste. Dakako, šizma ih dobro prepozna i stade ih ljuto progoniti. I ne samo šizma. Šizma je naime s vremenom postala batina, korbač i nož krvavi što ti ga onaj narod što ga ti za brata uze, tebi pod vrat stavljaše i prečesto ga za tvoje uništenje rabiše. On bi združen s tobom jer Tito sa svojom šizmom napravi složeno kraljevstvo, zapravo obnovi isto ono koje je i srušio. U tom kraljevstvu, da bi obdržao prijestolje za se, on vlast cijeloga kraljevstva dade dušmanima tvojim, tom barbarskom narodu koji i najbrojniji u kraljevstvu bijaše. Dade vlast tom narodu bez savjesti. To je onaj istočni barbarski narod kojega razumiješ kad govori ali ga nikako ne shvaćaš. A on tebe još manje. Tvoj Preteča ga Svrabom nazva. A nazva ga tako jer se stalno meškolji, stalno se češe i misli da mu svrab od susjeda dolazi, da su mu svi susjedi neprijatelji pa ih on, od svrabi bolestan, iako bezrazložno, stalno napada. Taj nezreli, ali agresivni narod još granice svoga kraljevstva ne zna. A na tvoje vrlo ljubomoran bijaše, i osta. I oteti ga htjede. Zato između tebe i toga barbarskoga naroda veliko se neprijateljstvo obnovi. Ti u tom hrvanju s neprijateljem svojim spas nađe zbog ludosti tvoga neprijatelja. On naime postade neprijatelj i tvojoj šizmi što njezino neprijateljstvo prema tebi ublaži. U tom hrvanju i šizma i njezina vlast je toliko oslabila da se njezino kraljevstvo na koncu raspade. Ali ne u miru, bez rata. To se od naroda bez savjesti, od barbarskoga naroda nije moglo ni očekivati. Iako nastojaste, rat ne izbjegoste. I pobjediste.

U tom ratu što ga Patriotskim nazvaste, još jednom ste se osvjedočili tko su vaši zakleti neprijatelji. To nisu obični neprijatelji s kojima jednom se i posvadiste ali se i pomiriste i više medu vama spora nema. Takva nepredviđena i povremena jednokratna neprijateljstva svaki narod sa svakim drugim može imati, i uglavnom i ima. Ne, ovi su vaši vječni, ili kako bi Kant rekao, apriorni neprijatelji. Takvi vaši apriorni neprijatelji su narod Svrab i narod koji dolazi s jednoga otoka pa ih Otočanima ali i karakterističnije, Albionom zovu. Vi s njima niste u političkom sporu, sličnom sudskom sporu u kojemu je razrješenje spora moguće na racionalan način, racionalnom argumentacijom, ili pak posredovanjem nadređene treće instancije koja bi presudila zadovoljavajući obje strane u sporu. Ne, vi ste s njima u sporu koji ima značaj, rečeno rječnikom filozofije post moderne - raskola (différand, Lyotard) tj. političke, kulturne i etičke kontradikcije koja je tako duboka i posvemašnja da apsolutno nije moguće naći racionalno rješenje koje bi pomirilo i zadovoljilo obje strane. No, vi ipak dopuštate, i time pravite zločin protiv sebe, da medu vama i u miru posreduje takozvana međunarodna zajednica koja vas vraća na Brdo i od vas pravi prizemljare. Imaš ti još takvih neprijatelja ali ih ne ću sad spominjati jer si s njima isto iskustvo imao, a imat ćeš ga i opet. O nekima od njih već tako mišljenje imaš. Svrab iako primitivan i nedovršen narod naročito je podmukao, lukav i krvoločan. S tobom se javno ljubio i darivao te, a potajno ti je rat i u njemu tvoju propast spremao. I podiže protiv tebe takvu veliku vojsku i tako dobro naoružanu da nema drugoga naroda na svijetu koji bi se u takvom nerazmjeru obranio i pače pobijedio. Jer ti bez oružja i bez vojnih vođa bijaše. A i malobrojniji si. On u tom ratu trećinu tvoje zemlje osvoji i nad tvojim narodom do tada neviđene gnjusne zločine napravi: silovanja, muških i ženskih, sve vrste klanja i ubijanja primjeni, one koje ne pobi te opljčka i progna i sve tvoje svetinje uništi, razori i zapali. Pokrade i u svoju zemlju odnese sve tvoje bogatstvo s osvojene zemlje. Albion ga u svim tim zločinima pomagao te im i druge saveznike priskrbi. Tebi vezaše ruke, ne dadoše ti se naoružati niti braniti, i tako te na milost i nemilost tvom vječnom neprijatelju na uništenje izručiše.

No, sve im bi uzalud. Vi ih pobijediste i iz svoje zemlje ih istjeraste. Obnovio si svoje kraljevstvo jer si ti hrabar, ratnički narod da ti premca nema. Pobijedio si mnogobrojnu Svrab i sve njegove svjetske saveznike. Svojom srčanošću i hrabrošću nadvisio si i zadivio cijeli svijet. Obnovio si svoje kraljevstvo ali u njegovom najmanjem opsegu. U opsegu i obliku u kakvom zadugo ne može opstati. Zato ni taj rat nije posljednji.

Izgovorivši posljednje riječi Prorokovođa pažljivo pogleda po narodu i spazi da je umoran; stoga ne nastavi govoriti dalje. Privi desnu ruku na srce, a lijevu na usne, a zatim obje podiže uvis u znak svoje ljubavi prema narodu. Narod time bi ganut te mu mašući grančicama i cvijećem otpozdravi - Živio.

Prodane duše

Poslijeratni masovni pokolji Hrvata – PLAN, a ne osveta

Tada se počnu javljati razni tzv. „antifašisti“ koji pokušavaju na sve načine opravdati pokolje križnog puta, te očuvati slavu, čistoću i nevinost partizanske vojske i njezinih vođa. Oni poslijeratne partizanske pokolje tumače kao osvetnički odgovor na „još veće“ ustaške zločine. Na taj način veliki dio krivnje za najveći pokolj Hrvata u povijesti svaljuju upravo na sve te zaklane ljude. Neki ljudi poput Damira Kajina i Stjepana Mesića otvoreno, javno i bez srama govore da su ustaše sami krivi za masovne pokolje, te svu krivnju svaljuju na njih. U Njemačkoj se za takvu izjavu na račun Židova dobiva višegodišnja robija. Da bi smo razjasnili pitanje postojanja uzročno-posljedične veze između ustaških zločina i masovnih poslijeratnih pokolja, tj. jesu li ustaše krivci za te pokolje, moramo u taj problem zaviriti maksimalno objektivno, te bez tenzija na temelju činjenica izvući racionalni i logički zaključak. Sada ćemo u narednih par tekstova pokušati odgovoriti na pitanje: Jesu li poslijeratni masovni pokolji bili osveta ili nešto drugo.

U „Vojno-istorijskom institutu“ u Beogradu nalazi se brzojav kojeg je poslao Tito. On glasi: „Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50 000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja prvacem Šoštanj – Slovenj Gradec, kako bi koncetrisali napad na uništenje ove grupe. Tito.“

Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita". Na pitanje smatra li da je Tito odgovoran za žrtve u Hudoj Jami gdje je na najbrutalniji način poubijano više tisuća ljudi, Stanovnik je odgovorio: "Na svijetu nema vojske koja može počiniti takve masovne pokolje bez znanja vrhovnog vodstva".

Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini (u to vrieme podvladonosac unutarnjih poslova, glavešina vojnog i tajnog redarstva), 1. veljače 1951. možemo pročitati: ,,Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima. Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:

26. svibnja 1945. Tito je naredio da se iz zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenjim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta“. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220.000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo „bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.“ Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada Većeslav Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibnja 1945. Vjesnik donosi vijesta „da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“. U to vrijeme su se u okolici Zagreba izvršavale masovne likvidacije.

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II. svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih »maršruta«, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji »likvidacija« nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Iz navedenih povijesnih činjenica jasno se vidi da poslijeratni pokolji nisu bili spontani, niti su bili osvetnički odgovor na ustaške zločine, već da su bili dio strateškog i planskog preuzimanja vlasti na području čitave Jugoslavije, te očuvanja istog. Ustaški zločini su mogli jedino utjecati na okrutnost pojedinaca, ali ne i na sami pokolj. Racionalno i logički razmišljajući, čvrsto stoji Đilasova izjava da su ti Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Nakon što su Hrvati poslije 839 godina muke osnovali hrvatsku državu, napokon postali svjesni da ipak mogu imati svoju vlastitu državu, te samostalno upravljati njome, trebalo se dogoditi nešto strašno što bi im to izbacilo iz glave. Ovakvim masovnim pokoljima se Hrvatima htjelo jasno poručiti da oni ne smiju imati svoju vlasitu državu ili kako je to Tito rekao: „Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati vlastitu državu!“. Jer što bi se dogodilo da ti Hrvati nisu bili poubijani? Opstanak komunističke Jugoslavije bi od svog početka visio na koncu, a Domovinski rat bi se vjerojatno dogodio nedugo nakon završetka 2. svjetskog rata, jer Hrvati ne bi dopustili da opet ispaštaju u ropstvu iz kojeg su se nakon 839 godina jedva izbavili. Strateškom likvidacijom Hrvata su skori hrvatski ustanci bili unaprijed spriječeni, jer nije imao tko ustati. Time je bio zagarantiran opstanak Jugoslavije, a toga je bio svjestan i sam Tito kada je u ožujku izdao navedenu zapovijed, da ako u kratkom roku ne likvidiraju sve svoje neprijatelje, neće imati Jugoslaviju. Također sve ove činjenice upućuju na to da je upravo Tito bio glavni nalogodavac pokolja. Žalosno je da još uvijek trgovi i ulice nose ime po najvećem krvniku hrvatskog naroda u povijesti, a istog se naziva "jednim od najvećih hrvatskih sinova".

Sada ćemo nabrojati neka od brojnih stratišta Križnog puta na kojima su jugoslavenski komunistički partizani izvršavali masovne likvidacije:

Ovo je samo trideset stratišta od tisuću-šesto koliko je do sada pronađeno.

Obradio: Frano Čirko

Razgradnja države

No sve je to učinjeno protuustavno. Stoga je Savez za Europu (bivši Hrvatski državni sabor) ovih dana pregnuo prilagoditi Ustav protuustavnomu stanju. Narod za to ne mari. Narod ne živi o Ustavu. A promjene će, veli slavni ustavopisac Vladimir Šeks, biti minimalne. Uklonit će se zaprjeke ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju. Što je to, znat ćemo kada se frakcije u Savezu za Europu, promičući svoje posebne političke interese, o tomu tajno dogovore. Javne rasprave, naravno, ne će biti. Ne treba uzbunjivati radne i neradne ljude, ne treba kvariti ljeto nekakvim ustavnim promjenama! Jer: Narod ne živi o Ustavu.

Drugo je, dakako, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. On uređuje manjinska prava. Ne prava manjih dijelova bilo kakvih cjelina, nego prava manjih dijelova drugih nacija u „nacionalnoj državi hrvatskoga naroda“! Tu međutim grozno škripi, ali škripa, čini se, nikomu ne smeta.

Što su, dakle, u Republici Hrvatskoj - „nacionalnoj državi hrvatskoga naroda“ - Srbi, Česi, Talijani? Što Romi, Vlasi, Rusini? Manji dijelovi srpskoga, češkoga, talijanskoga i manji dijelovi romskoga, vlaškoga, rusinskoga naroda. Dakle, narodne manjine. Oni su hrvatski državljani. Hrvatska je njihova domovina. Oni se u njoj rađaju, žive, rade, umiru. Dionici su, dakle, hrvatske političke zajednice. Da su nacionalne manjine, bili bi dionici drugih političkih zajednica – postojećih: srpske, češke, talijanske, i – nepostojećih: romske, vlaške, rusinske nacije. Hrvatsku bi vlast u Hrvatskoj smatrali tuđinskom.

Savez za Europu, kao namjesnička zakonodavna vlast, nastoji dakle Hrvatima izvan Hrvatske skučiti, a nehrvatima u Hrvatskoj povećati građanska prava. Upravo suprotno od onoga što bi trebalo činiti. Suveren bi Hrvatski sabor izjednačio građanska prava svih hrvatskih državljana. Nitko ne bi mogao biti izabran za narodnoga zastupnika zahvaljujući tzv. pozitivnoj diskriminaciji, pa se ne bi moglo dogoditi da zastupnik, poput Nazifa Memedija, s izbornim legitimitetom koji su mu dala 352 birača, suodređuje kakva će vlast biti u Hrvatskoj i sudjeluje kao odlučan čimbenik u suspenziji ZERP-a i donošenju Zakona o golfu.

A Republika Hrvatska? Moralne je i političke podrtine već deset godina marljivo razgrađuju. I sigurno će, kao što najavljuju, masakrirati njezin Božićni ustav. Ne će nesretnik doživjeti ni dvadeset godina.

Dan antifašističke borbe i promjena Ustava RH!?

"Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja. Obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi".

E, ali nije baš tako kako u Ustavu piše, sumorna realnost je sasvim drukčija.

To je poprilici jednako apsurdno kao što su u Srbiji priznata dva paralelna antifašistička pokreta, jedan je Titov-partizanski a onaj drugi je čiča Draže-četnički…što nimalo ne smeta našim licemjernim 'antifašistima' na čelu s njihovim počasnim predsjednikom, drugom Stipom Mesićem!

Ali ni to nimalo ne smeta domaćim balvandžijama i njihovim orjunaškim sponzorima/političkim mentorima da ga i dalje slave kao i prije Domovinskog rata. Taj 'povijesni' nadnevak postoji samo u glavama zadrtih četnikoida tipa Milorada Pupavca ili Slobodana Uzelca ali i u glavurdama hrvatskih orjunaša/šica tipa europeizirane Vesne Pusić(ketine), koja pred olinjalim, 'antifašističkim' četnicima VI. ličke gromoglasno dreči: 'drugovi borci, borba još nije završila' (izjavila to 'naša' orjunašica u Srbu, 27.srpnja 2009.g.)!

Ustvari, licemjerna hrvatska Vlada Jadranke Kosor tolerira ovo notorno kršenje Ustava zbog čisto pragmatičnih razloga kako bi očuvala poziciju vlasti u koaliciji sa Uzelčevim četnikoidima ili kako to narod lijepo kaže s jednom stražnjicom sjedi na dvije stolice.

A da je tomu tako, pa, pročitajmo i slijedeću, sasvim frišku odluku 'hrvatske' Vlade; preneseno s t-portala:

Datum objave:

"Vlada je na današnjem zatvorenom dijelu sjednice(skrivečki od javnosti, poput pravih lopova, nap.a.) odobrila iz proračunskih zaliha 2.163.267 kuna za obnovu spomenika u Srbu! Protiv obnove, tj. izdavanja proračunskih sredstava za nju nekoliko su se puta pobunili zavičajni klubovi Hrvata iz Like.

Crkva sv. Ciprijana, selo Gata ponad Omiša, okupio se narod uz veličanstveni memento popu glagoljašu, koji uzdignutom rukom upozorava da povijest ovog, hrvatskog naroda nije od jučer! Skromni kameni sarkofag, vječni počinak nevinih muževa, žena, djece, staraca, mučki i okrutno ubijenih! Suncem okupana sela pod Mosorom, škrta zemlja, vinogradi, bajami, smokve, gatski krumpir i gatski soparnik, pršut i vino! Mnoštvo naroda u crkvi, pred njom, slušaju s pomnjom, i pokojom suzom, imena i prezimena očeva i majki, djedova i baka, rodbine nestale u divljanju mračnih sila neljudskih spodoba!

Homilija sisačkog biskupa Vlade Košića na središnjoj komemoraciji žrtvama Bleiburške tragedije

A Bruno Bušić, koji je pao kao mučenik za slobodu Hrvatske, napisao je još kao petnaestogodišnji mladić pripovijetku „Starac i život". U njoj je opisao starca koji je imao četiri sina, „ko četri briga", a oni su mu poginuli u drugom svjetskom ratu – trojica u jednoj vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani. Na pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je odgovorio: „Mene srce boli za sva četri jedanko, sva četri su bila moja." Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: „Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja?" (A. Mijatović, Bruno Bušić, ŠK, Zagreb 2010., str. 20).

Ova je tragedija slična pogibiji preko 20 tisuća poljskih časnika u Katynskoj šumi. U nedavno prikazanom filmu „Katyn" mlada žena Anna uhvaćena je kako postavlja spomenik na grob svojem mužu s natpisom da je poginuo u Katynu. Odvele su ju službe komunističke policije i optužile da je stala na stranu smrti. Ona im je hrabro odgovorila: „Ne! Ja sam samo izabrala stranu ubijenih, a ne stranu ubojica!" To smo i mi učinili danas, braćo i sestre, koji smo došli na ovo polje, u naš hrvatski Katyn, svjedočeći da smo izabrali stranu ubijenih a ne stranu ubojica. Na žalost, još uvijek ima i onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica.

A istina je da je na ovom mjestu prije 65 godina započela najveća tragedija hrvatskoga naroda. Sudionik ove tragedije nedavno preminuli hrvatski pjesnik Mato Marčinko opisao je to ovako: „Pune ophodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s ukriženim kostima.. Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih, vjerujući džentlmenskoj riječi. Bježali smo od smrti, a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice...Bila je noć, gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, štektanje strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu!... Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča: 'Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri!"(M. Marčinko, Pobijte ih kao pse, Zagreb 2001., str. 21). I dok ove šume, brda i doline pamte te tragične dane, ni mi ne smijemo šutjeti. „Jer da mi zašutimo, i kamenje bi progovorilo!" Posebno danas kad se opet pokušava pisati neka nova nedogođena povijest i kad se pokušava krivotvoriti istina.

Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu. Nije uzalud stoga bl. Alojzije Stepinac, mučenik i uznik, žrtva tog istog zločinačkog sustava, nebrojeno puta svećenicima ponavljao: „Doći će dan kad će taj bezbožni sustav propasti, vi ćete to doživjeti". Jednako je i vlč. Vilim Cecelja govorio na Bleiburškom polju: „Neka je neprijatelj Božji na njivi u Hrvatskoj posijao kukolj, ali je Gospodin rekao da će doći i dan žetve, pa će onda reći žeteocima, neka najprije pokupe kukolj i sažežu ga, a pšenicu neka spreme u njegovu žitnicu. S kukoljem komunizma raste u Hrvatskoj i pšenica bjelica, pa ćeš ti, hrvatska majko, po pravdi Boga velikoga i živoga doživjeti dan, u koji će se kukolj paliti, a pšenica zlatica spremati u nove hrvatske hambare." (Nav. dj., str. 311). Božji ljudi, proroci vidjeli su uvijek dalje od većine prestrašenih ljudi, kojima je sustavni teror utjerao strah u kosti te se nisu usuđivali niti misliti da je moguća njegova propast. Mi se međutim još uvijek pitamo, draga braćo i sestre, je li ostvarena sloboda koju su naviještali blaženi Alojzije Stepinac i vlč. Vilim Cecelja. Neće biti sreće našem rodu dok se posve ne rasvijetli istina i dok se sloboda ne udahne punim plućima u dušama svih naših ljudi. Sloboda se ne da ničim kupiti, za nju se ne može ništa dati, ona je toliko velika i lijepa da je iznad svih drugih dobara te ju ni jedan smrtnik ne može steći, već je jednostavno darovana onima koji se Boga boje.

Zločini, naime ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ne zastarjevaju. Još nije kasno, braćo i sestre, podignuti ponosno glave i prozvati one koji su zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu ih spriječili, te nisu počinitelje kaznili. Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi. Kakva je to pravednost koja uporno nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve se moraju sve jednako tretirati i sve suprotno tomu je nedopustivo i nedostojno naše obveze prema istini!

Jasno je da su takav scenarij mogli izmisliti i provesti samo ljudi bolesnih umova, ali nije jasno da mi još i danas moramo slušati njihove branitelje i da se ne možemo suprotstaviti toj nepravdi koja tako nehumano dijeli ljude i prisvaja si Božje pravo suda i donošenja presude! S ovog mjesta želim reći da Crkva i ja osobno kao katolički biskup ne mogu prihvatiti nikoju takvu optužbu nevinih ljudi, te da Crkva žrtve Bleiburga i križnih putova ne smatra krivima, da se moli za njih i da želi da njihovi najbliži dobiju konačno zadovoljštinu barem u tome da znaju gdje su im njihovi najmiliji ubijeni, da barem znaju za njihove grobove i mogu se doći pomoliti za njih i zapaliti im svijeću. Crkva je uvijek bila i bit će na strani onih kojima su oduzeta ili ugrožena osnovna ljudska prava i obrana dostojanstva, a i mrtvi imaju svoje dostojanstvo i pravo na grob i istinu o svojem stradanju. I dok se za zločine nad drugim žrtvama dižu optužnice i progoni počinitelje, samo za počinitelje najvećeg i najbrojnijeg zločina nad hrvatskim ljudima nije do danas podignuta niti jedna optužnica niti je još itko odgovarao. Mnogi su bezdušnici stali na put zemaljskoj pravdi, ali neće moći stati na put Božjem sudu!

Ponovno i ponovno podsjećamo: EU je osudila komunizam kao totalitarni režim i komunističke zločine – prvo, s Rezolucijom Parlamentarne skupštine (PS) Vijeća Europe br. 1096 "O mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima", od 27. lipnja 1996; zatim, drugo – Rezolucijom PS VE, pod brojem 1481, a pod naslovom: "Neophodnost međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima" od 25. siječnja 2006.; na što je reagirao i Hrvatski sabor s Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 30. lipnja 2006. – koja je donesena neprimjetno i praktično bez ikakvih pravno-kaznenih učinaka; te na kraju treća europska osuda komunizma: Rezolucija EU, odnosno njezinog, Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. Ova potonja rezolucija traži:

„O, suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin Bog ovim kostima: oživjet ćete!" (Ez 37,4-5).Tako je prorokovao po Božjoj zapovijedi Ezekijel u dolini suhih kostiju, koje su predstavljale sav izraelski narod koji je živio poput mrtvaca bez Duha. Duh Sveti međutim kadar je oživjeti mrtva tijela i udahnuti im život.

„Zaplakala je majka Hrvatska za sinovima svojim i neće se utješiti jer ih je Herod krvi žedan pogubio. Plače ljuto Matija, Anđa i Fatima za sokolima svojim. Plače i ljuto cvili, ne zato što bi bili poginuli u boju na megdanu junačkome, nego što su poginuli na izdaji tuđinca, što su bili umlaćeni na cestama, na način nedostojan junaka... Plače, ljuto plače i cvili Hrvatska majka i neće joj rana srca nikad zacijeliti nad divnom i poletnom hrvatskom mladosti, koja je u svom cvijetu pokošena i bačena u ponore Kočevskoga roga." ( A. Lukinović-I. Pomper, Vilim Cecelja. Utjelovljena hrvatska caritas, GK, Zagreb 2009., str. 309-310). Tako je jecao vlč. Vilim Cecelja, prvi hodočasnik na ovo polje smrti i zatora, kada je na Majčin dan 1963. ovdje održao molitvu za poginule u Bleiburgu i na križnim putevima na kojima su stradali oni koji su bili bačeni u razne Hude jame, Kočevske roge, Tezna, Jazovke i Maceljske šume.

Gospodin govori o žalosti koju osjećaju njegovi učenici prije njegova odlaska. Normalno je žalostiti se kad gubimo nekoga tko nam je drag. Tako je i s onima koji su u Bleiburgu i na križnim putovima izgubili svoje najmilije. Neutješni su jer je njihov odlazak ostavio prazninu. Ali ne samo da su ostali sami, najteže je rodbini bilo i jest – a radi se o barem sto tisuća hrvatskih obitelji! - to da oni nisu znali niti su smjeli znati i o tome govoriti, gdje su poginuli njihovi muževi, sinovi, očevi, braća i sestre. Pa ipak, nakon žalosti – kako nam Isus danas govori u Evanđelju – dolazi radost. Nakon što žena rodi, više se ne sjeća muka ni patnji, već se veseli novom životu. I s nama je tako. Poslije tragedije, poslije mraka boli i tuge, dolazi svjetlo, dolazi radost. Tu radost ne može nitko dati, ona je čisti dar Božji. Riječ je o Kristovu uskrsnuću jer on je uskrsnuo i zato se smijemo i mi nadati da će sve naše boli i tuge biti nadvladane, i da će zasinuti i nama svjetlo uskrsnuća i života. Velike patnje rađaju velikom milošću. Veliki križ donosi i veliki blagoslov.

Blažena Djevice Marije, Tebe su Hrvati kroz povijest nazivali najvjernijom majkom, odvjetnicom Hrvatske, kraljicom Hrvata. Ti se moli za nas, za našu budućnost, da ju gradimo na istini o prošlosti i da oplakujemo sve naše poginule sinove i kćeri, jer svi su oni naši, te da nas kao narod ne dijele žrtve koje su pale na svim stranama, već da jednako za njima žalujemo i da naučimo da se nasiljem ništa ne postiže, da istina kad tad dolazi na vidjelo i pobjeđuje, da je Tvoj Sin kojega si mrtvoga primila u krilo zalog uskrsnuća i nada u pobjedu svima koji su stradali od ruke nasilnika. Molimo Te, nauči nas danas, ovdje u Bleiburgu i sav naš narod, da se u poniznosti borimo protiv svake ideologije i zatiranja prava čovjeka i naroda, protiv svakog totalitarizma, da se ne bojimo osuditi zločine a priznati istinu.

PRELUDIJ ZA MARŠEVE SMRTI

(Svibanj A.D. 1945)

1.

3.

5.

7.

9.

Mile Prpa

Moj križni put (2): Bleiburg i kolone smrti progutali preko 400.000 Hrvata

U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona nas patnika je bila jako duga a na ulazu u Bjelovar se mogla brzim pogledom obuhvatiti

Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači

Na putu od Virovitice do Osijeka

Umjesto slobode – u Filipovića logor

Izručeni smo Srbima, a ubijali su nas i Srbi i Hrvati

Ne smijemo umanjivati hrvatsku odgovornost

Od revnog ustaše do vjernog partizana

Sudac Crnogorac, sekretar Partije Hrvat

Nikola Mulanović

KOMU PRIJAVITI PARTIZANSKE KOLJAČE?!

Poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske,

Svjedok likvidacije i očevidac ukopa povjerio mi je tajnu o ubojstvu sedamnaest zarobljenih vojnika i jednog dvanaestogodišnjeg dječaka, u Zagrebu u svibnju 1945. godine. Precizno (u metar kvadratni!) poznata mi je lokacija masovne grobnice u koju su ukopana tijela ubijenih. Ta grobnica nije prijavljena, nije nigdje navedena, pa nijedna od nadležnih državnih institucija za nju i ne zna.

U proteklih nekoliko godina kao predstavnik nevladine udruge temeljem vjerodostojnih iskaza svjedoka prijavio sam nadležnim institucijama više masovnih grobnica i više događaja ubojstava iz perioda Drugoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega. Dostavio sam im kopije dokumenata kao i iskaze živućih svjedoka s jasnim i preciznim lokacijama mogućih masovnih grobnica i likvidacija. Svjedočenja su bila takve naravi da je bilo moguće trenutno pristupiti istražnim postupcima i, što je ključno, sondiranjima terena i iskapanjima. Ali "nadležne institucije" nisu ni u jednom slučaju učinile išta bitno. One su, zapravo, činile sve da se ništa bitno ne pokrene.

U Zagrebu, 7. svibnja 2010.

FRA MARTINOVA OBRANA

MOJA ZAVRŠNA RIJEČ

Bez uzmicanja tvrdim: Ja sam fra Martin. Fra ispred svoga imena dobio sam 16. srpnja 1960., dakle, prije nepunih pedeset godina. Nije moj fra kao nekakav priljepak nego je sastavni i integralni dio moga identiteta.

Časni sude, nisam tvorac hercegovačkog slučaja. Davno je on nastao te 12. svibnja 1968. i pred kraj moga studija, u javnost došao. Na samom početku toga slučaja držao sam: Treba poslušati. Izvrši pa se žali, što se može provjeriti i u mojoj knjizi U hercegovačkom slučaju.

Trakavica hercegovačkoga slučaja dugo se vukla, do biskupa Perića se dovukla i pred ovaj me časni sud odvukla, unatoč jasnom stajalištu i svetoga Pavla i Pape Aleksandra IV. Citiram: I sad, ako imate parnice o sadašnjim stvarima, vi uzimate za suce one koji u Crkvi ništa ne vrijede! Neka vas je stid što sam prisiljen ovo govoriti (1Kor 6,4-5). napisa sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. Nitko ne može dovesti franjevce pred sud, napisa Papa Aleksandar IV. u buli sačuvanoj na pergameni franjevačkoga samostana u Zadru, a objavljenoj na latinskom jeziku u Storia dei frati minori i djelomice u Slobodnoj Dalmaciji. A suprotna strana, kako se vidi, do toga ne drži.

Biskupova nerazboritost zadržala me je u borbi, kao i neprimjereni način njegova postupanja s narodom i fratrima. Jesam li prav ili kriv zbog tih neslaganja i nekih svojih izjava? Nije nadležan ovaj časni sud ni odgovoriti, ni kaznu mi izreći. Mogu biti kriv nekom drugom, ali ne ovom časnom sudu.

Nisam ni nožnim palcem mignuo da se narod te župe pobuni, a narod se pobunio i ostao pastoralno nezbrinut. Zato su me njegovi predstavnici tražili. Došli su po me, pa sam, odazvavši se narodnom vapaju, došao i ostao. Časni sude, nitko nije došao u Veljake od sadašnje suprotne strane, da se usprotivi mom dolasku na Tepčiće jer je ta župa bila jedinstvena. Zato mogu, i to s razlogom, reći: biskupijski karitas postao je "kvaritas" kojim se biskup Perić (po)služio da bi stvorio oporbu koje ne bi bilo bez karitasa ili, jasnije kazano, bez potkupljivanja.

Zato, časni sude, želim, pred kraj svoga izlaganja, nešto ustvrditi i uz to ostati: Dva nadnevka - 17. ožujka i 23. travnja ove godine - iako su određena sasvim slučajno, imaju svoje duboko značenje.

2. Crkva se 23. travnja svake godine pa i ove sjeća svetoga Jure mučenika, koji je prikazan kako probada zmaja. Zmaj sa suprotne strane koji Vas želi zavesti i stranputicom Vas uputiti te i Vas osobno i sudsku instituciju pred poviješću osramotiti i poniziti, treba biti proboden snažnom mišicom i oštrim kopljem današnjega sveca svetoga Jure, kako bi ovaj sud, oslonjen na relevantne činjenice, mogao donijeti pravednu i pravičnu presudu.

Je li smrt poljskoga predsjednika i cijele delegacije u Rusiji bila slučajna nesreća?

Je li smrt poljskoga predsjednika i cijele delegacije u Rusiji bila slučajna nesreća? Predsjednik Lech Kaczynski bio je glasnogovornik većih sloboda država unutar Europske unije. Dok mnoge druge europske države imaju marionetsku vlast koja se klanja diktatu Europske unije, poljski je narod izglasao vlast koja je glasno oponirala redukcijama državne, ekonomske i nacionalne slobode. Bio je euroskeptik i dugo odbijao potpisati Lisabonski ugovor, sve dok ga Irska pod prisilom (u drugom pokušaju) nije potpisala. Nije htio zamijeniti nacionalnu valutu eurom i smatrao je da je najoptimističniji rok za uvođenje eura u Poljsku 2015 godina.

Poljska je bila jedina od 27 članova Unije koja je postigla gospodarski rast u 2009. godini, a Međunarodni monetarni fond (MMF) je predviđao da će taj rast doseći 2,75 posto sve do 3,25 posto u 2011. godini...", izvješćuje 14. travnja irska web stranica "Infowars Ireland". Poljska Nacionalna Banka i Vlada 09.04.2010. suglasno odlučuju o devalvaciji zlota, što će pogodovati poljskim izvoznicima, ali na štetu njihovih trgovinskih partnera, najviše onih u EU. Sljedećeg dana nakon ove odluke o devalvaciji zlota, pogiba predsjednik, cijeli vojni vrh, guverner nacionalne banke, i još deseci vojnih i političkih dužnosnika!!??

Svemu ovome treba dodati i činjenicu da će sada Poljsku preuzeti britanski čovjek, osoba školovana u Britaniji, koja čak ima englesko ime i prezime: "... Sada se vodstvo u Poljskoj mijenja i izgleda kao da će proeuropski lider zamijeniti Kaczynskog. Proeuropska Stranka Građanske Platforme DONALDA TUSKA najvjerojatnije će, nakon predsjedničkih izbora u lipnju, zgrabiti vlast..." To je čovjek kojemu je Kaczynski oponirao kada je trebalo zlot zamijeniti za euro i također s češkim predsjednikom Vaclavom Klausom bio je među posljednjima koji su se opirali gubitku državne neovisnosti što ju donosi potpisivanje Lisabonskoga ugovora.

Tko u Hrvatskoj još slavi Sotonu Tita!

U SUSRET 65. OBLJETNICI BLEIBURGA I KRIŽNIH PUTEVA

Krvolok Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskoga stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnoga hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to ne će uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima.

Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. “Titove poštene inteligencije”, u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili mnoštvo podataka javno iznesenih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 6. lipnja 1945. neprekidno boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.

“Zabolila” ga desna ruka

1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata,

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je, u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa, ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da “u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom”. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je “da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame”.

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZN-e Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio “ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela”. U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnoga srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZN-e Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću “likvidacije”. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene “hrvatske ranjeničke đubradi” iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život.

Drugarski rođendanski poklon maršalu Titu

Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikoga broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka Hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio “da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada” i “pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta”.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu “Naredbu broj 7”. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg “novačenja u JA”.

Tito: Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde

“Vjesnik” je u nedjelju 27. svibnja 1945. donio vijest “da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba”, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZN-e i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini, logore u Mirkovcu kod Svetoga Križa Začretje i Oroslavju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 metara Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske vojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novoga masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati “likvidaciju” spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih “bandita”. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZN-e za Sloveniju.

“Vjesnik” nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je “kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu”. Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bežigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. “To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad”. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana.

Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja 1945. nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od tri do pet tisuća ljudi.

“Vjesnik” je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito “u najstrožoj komunističkoj konspiraciji” izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest: “Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku”.

O metodologiji “likvidacija” nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima. Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za “likvidacije”, te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih “narodnih neprijatelja” 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati.

Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na “čast oltara revolucije” i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući “Kozaračko kolo”, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita. (Hrvatski Fokus, 21. i 29. travnja 2010.)

Hrvatska u južnoantskom kraljevstvu

Priča o šest istina i isto toliko laži

- O mili sinovi i kćeri hrvatske. Sve rane vaše moramo otvoriti, sve ih morate oplakati i odtugovati prije nego što vaše srce očvrsne, prije nego što se vaš duh smiri i postane odlučan počiniti namjeravano djelo oslobođenja Hrvatske, njezino nikad više prekinuto oživljavanje. Iz dubokoga zdenca tuge što iz vaše ranjene duše dolazi izrast će spoznaja o nužnosti, veličini i svetosti vaše zadaće. Zato, za pouku, čujte šest istina i šest laži što ih prokleta šizma - jednako ona svrapska kao i tvoja izdajnička - smisli. Šest laži što ih šizma smisli, a pismoznanci pričom i pjesmom prošire, i šest istina što ih šizma zataji, a pismoznanci uzalud u laž pretvoriti nastojaše. Zato čujte:

Iz te tamnice, u kojoj vaš narod bijaše proganjan, ubijan i iseljavan, nitko nije vidio izlaz. Narodom zavlada duboki muk, ona mrtva nepomična tišina što je obično rađa očaj. Činilo se da tom očaju, toj depresiji i razočaranju nema kraja. Sve izgledaše mračno i bezizlazno. No, sveto otačko sjeme slobode se probudi. Ono stoljećima zapretano, činilo se zaboravljeno i propalo kao ono gorušičino zrno; sjeme dostojanstva i samopouzdanja se probudi. Probudi se u onima koji prvi ustaše. Oni se sjetiše Preteče i njegova nauka te se zakleše da će zajedničko, južnoantsko kraljevstvo srušiti i svoj narod izvesti iz ropstva toga kraljevstva. Dakako, oni u Južnoantiji bijahu proganjani: zatvarani, zabranjivani, premlaćivani i ubijani. Na njima se šumska zločinačka svrapska narav iskali sa svom silinom, pa oni moradoše bježati u strane zemlje i krajeve. No, i tamo, u stranim zemljama i krajevima oni također bijahu ucjenjivani, proganjani, zatvarani i ubijani. Međutim, odlučni bijahu svojom krvlju otkupiti slobodu svome narodu. U tome ponosno i bez ikakvoga znaka malodušnosti ili kakve druge slabosti tvrdo ustrajaše. Vječna im slava bila. I oni koji prvi ustaše srušiše Južnoantiju i na njezinu zgarištu obnoviše, oživješe hrvatsko kraljevstvo.

I tako bi ponovo uspostavljeno zajedničko kraljevstvo, Južnoantija, sad pak pod zločinačkom vlašću šizme i nečistoga Svraba.

Ali poruka zakletve i blagoslov što ga oni koji prvi ustaše baštiniše niče iz njihova sjemena i bi prenesena na sav tvoj narod. Dakako, osim na šizmu. U Južnoantiji vaša nacija bijaše tek nesretni duh koji je tražio svoje tijelo, svoju zemlju, kako bi ponovo mogao oživjeti. Oni koji prvi ustaše ponovo sruše Južnoantiju i obnoviše vaše kraljevstvo. U tom, Patriotskom ratu, oni koji prvi ustaše nepredviđeno i iznenada u Svrabi osim neprijatelja i saveznika dobi. Svrab se, naime, svom silom okreni protiv Južnoantije i htjede namjesto nje stvoriti Veliku Svrabiju. Tako Svrab napusti šizmu te ona osta sama, bez saveznika i bez kraljevstva koje bi trebala braniti. Šizma izgledaše zauvijek izgubljena. Zato se ona ovaj put nije borila protiv vašega kraljevstva, ali ni za njega. No, nije se odrekla ambicije za povratak na vlast. Njoj je ta ambicija prirođena, jer ona ionako nema druge domovine osim vlasti. I lukava i razbojnička šizma se vrati na vlast, te otpoče doba propadanja Hrvatske. Kako se to moglo dogoditi kad se šizma nije borila za Hrvatsku i kad je već jednom skupa sa Svrabi srušila hrvatsko kraljevstvo?

Albion nije mogao prežaliti svoju političku konstrukciju - Južnoantiju, kao ni da njegov favorit, Svrab, na Brdu ne bude više vladao i tako osiguravao njegove interese. Stoga pomoću šizme i zahvaljujući pogrešci Drugoga izgradi moćnu strategiju obezvrijeđivanja Patriotskoga rata i njegovih rezultata. Njegov cilj je da i bez bivše Južnoantije na njezinom bivšem prostoru zavlada duh i politika južnoantijstva. Učini mu se to još korisnijim, još sofisticiranijom metodom iz arsenala njegove arcana imperii, metoda obmane i privida, jer će u kraljevstvima nastalim iz pepela Južnoantije instalirati svoje poslušnike koji će za poklonjenu im vlast varati i izdavati vlastiti narod. Oni će kod svojih naroda stvarati privid samostalnosti i neovisnosti njihovih kraljevstava i tako odvratiti odium od svoga stvarnoga gospodara - perfidnoga Albiona. Zato stvori strategiju, najprije međunarodne izolacije Hrvatske, da je gospodarski i politički oslabi i tako šizmi pribavi argumente o nesposobnosti hrvatske vlasti.

Početna ideološka konstrukcija te nove objede bijaše već postojeća objeda na Prvoga, s kojim izjednačiše Drugoga, njegove sljedbenike koji prvi ustaše i s njima izjednačiše one koji prvi ustaše i boriše se s Drugim, te Hrvatska koju uspostavi Prvi s kojom izjednačiše Hrvatsku koju uspostavi Drugi. Zato, o plemeniti sinovi i kćeri Hrvatske; dok ne obranite Prvoga, njegove koji prvi ustaše i Kravataniju, kraljevstvo što ga oni uspostaviše, nećeš obraniti ni ovu sadašnju Hrvatsku. Jer na toj objedi zasniva svoj legitimitet domaća šizma, a podržava Albion sa svojim saveznicima kao najveća svjetska sila. Zato morate raskrinkati tu laž da biste otkrili svoje prave izvore, izvore svoje istine i na tim izvorima graditi budućnost. Zato vam ukazujem na podmetnute laži i zatajene istine:

Druga laž i druga istina: Oni koji prvi ustaše su se u Velikom ratu borili protiv Južnoantije, a za uspostavu neovisne i samostalne Hrvatske, a šizma zajedno sa Svrabom protiv Hrvatske, a za novu Južnoantiju. Pokazuje li se ta borba šizme ne samo zločinom protiv vlastitoga naroda, nego i kao uzaludna i povijesna pogreška kad se uzme u obzir da se i sama u Patriotskom ratu morala složiti s onima koji prvi ustaše i njezinom borbom protiv Južnoantije a za uspostavu Hrvatske? Da, pokazuje se šizmina borba kao zločinačka i uzaludna, a borba onih koji ustaše pravedna i dalekovidna.

Četvrta laž i četvrta istina: Jesu li se oni koji prvi ustaše borili da svaki narod živi zasebno, svaki u svome kraljevstvu, a šizma da više naroda živi u zajedničkom kraljevstvu, tj. u Južnoantiji po načelu mira i bratstva i jedinstva? Da. Je li to bratstvo i jedinstvo završilo u međusobnom klanju izazvanom agresivnim ratom Svraba i Karadaga na Hrvate i druge narode? Jest. Jesu li onda za taj ponovljeni pokolj krivi šizma i Svrab i Karadag, a ne oni koji prvi ustaše? Jesu.

Šesta laž i šesta istina: U Velikom ratu bijahu počinjeni veliki zločini. Na obje strane. Ali oni koji prvi ustaše, ako i počiniše zločin, počiniše ga u nužnoj obrani svojega kraljevstva, u obrani pravedne stvari, a šizma ih počini protiv pravedne stvari (iako se nijedan zločin neda opravdati). I počini ih šizma deserostruko više. Zar onda oni koji prvi ustaše nisu pravednici, a šizma zločinačka? Uostalom, nikad u povijesti rata nije ni bilo bez zločina, iako sam rat nije zločin. Niti je svako oduzimanje života zločin.

(Unutar filozofije povijesti objektivna povijesna nužnost pojavljivanja ove istine može se najbolje shvatiti kao dijalektička nužnost ako shvatimo Freudovu psihoanalitičku kategoriju “prisilu ponavljanja”. Uspjeh ove istine ustvari je u tome što je ona u prošlosti već bila u budućnosti iz koje je došla u sadašnjost).

Kad sve to znate, kad znate da oni koji prvi ustaše u Velikom ratu bijahu pravednici, kako dopuštate da ih nazivaju zločincima? Vas i njih isto djelo veže, vaše izboreno kraljevstvo. Ali oni vaše kraljevstvo drže zločinom i po tom istom djelu vas i poistovjećuju. Eto zašto sve dok se njih budete odricali, sve dok njih ne opravdate i kraljevstvo njihovo, nećete opravdati ni vaše isto djelo, kraljevstvo vaše. Sve dotle će vas perfidni Albion i Svrab po svijetu klevetati a kraljevstvo vaše nastojati držati pod stigmom zločina. Zato ustanite, hrabro i krepko ustanite. Zašto da njihove zločine na sebe primate, zašto da u mraku objeda i laži živite i od toga imate štetu. Istinom obranite one koji koji prvi ustaše, jer samo time ćete obraniti i sebe i svoje kraljevstvo. Onaj koji će vas u izvršenje te svete zadaće povesti bit će veliki vaš vođa. On će biti kraj vašega duhovnoga ropstva, što vam ga Svrab i Albion lažima nametnuše, i početak novoga života, života u slobodi istine.

Tako bi i prođe dvadeset prvi dan učenja Ispravnoga puta.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Piše: Ivan GABELICA

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bilješke:

Piše: Thor Einar Leichhardt

''Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega ‘’genetskog fonda’’ omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih ‘’ljudi’’ nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali ‘’zaslužni borci’’ NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj ‘’Novoj Jugo- Hrvatskoj’’. Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput ‘’Oficira s ružom’’ ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega ‘’pranja mozgova’’ pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao ‘’kult bratstva i jedinstva’’ koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv.’’borci NOB-a’ i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta ‘’natčovjeka’’. Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo.’’

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari'' nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke ''posuđene'' od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

LAJBEKI ''ČRLENI '' OD KRVI ZAGREPČANA

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

KAKVA JE TO ''LIČKA DIVIZIJA''

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma ( više lokacija ), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

Sindone: Dokaz Uskrsnuća

Da dobro ste pročitali. Jer Sindone ne prikazuje toliko samo zvjersko mrcvarenje koje je podnio Isus ono 7 travnja godine 30 s najsitnijim detaljima koji savršeno odgovaraju priči Evandjelja, nego dokumentira takodjer i Njegovo Uskrsnuće: najvažniju povijesnu činjenicu svih vremena koja se dogodila u rano jutro 9 travnja godine 30 u onom grobu nedaleko od Jeruzalema.

Što o tom platnu kaže sudska medicina i znanstvena otkrića nastala najdetaljnijim proučavanjem najsuvremenijim i najsavršenijim uredjajima. Tim proučavanjem ovo misteriozno platno postaje specijalno "pismo" poslano prije svega ljudima naše generacije jer po prvi puta u povijesti je zahvaljujući modernoj tehnologiji moguće otkriti sve ovo.

1. Da je ovo platno potječe s Bliskog Istoka iz I. stoljeća da su ga otkali židovski tkalci i da je pouzdano ovijalo tijelo ubijenog tridesetogodišnjaka ( umro od posljedica presude na razapinjanje s dodatkom muka koje se mogu povezati jedino s osobom Isusa iz Nazareta.

2. Saznajemo s jednakom sigurnošću da to mrtvo tijelo nije bilo umotano u platno više od 36 - 40 sati jer se mikroskopskom analizom nije otkrio nikakav- trag raspadanja / koje nastupa upravo nakon ovog perioda /. Ustvari je Isus - prema Evandjelju - ostao u grobu od petka 18 sati do ranog jutra u nedjelju. U svemu 35 sati.

Kako to sindone dokazuje? O tome govori mikroskopija ugrušaka krvi.

Proučavanje ugrušaka pod mikroskopom otkriva da se ovo tijelo provuklo kroz pokrov / platno bez ikakvog pokreta kao da je prošlo kroz njega. Ali ovo nije fizičko svojstvo prirodnih tijela. Ovo odgovara fizičkoj karakteristici samo jednog povijesnog slučaja i ovog puta dokumentiranog u Evandjeljima.

Može se pojaviti i iščeznuti kad i gdje hoće, može proći kroz zidove. To je proslavljeno tijelo kao što će i naša tijela biti proslavljena nakon uskrsnuća.

Iskustveni dokaz ove misteriozne prisutnosti Isusa je upravo kršćansko iskustvo: Isus nastavlja objavljivati svoju prisutnost medju svojima nastavljajući činiti čudesa kakva je činio i prije 2000 godina i još veća.

To je upravo ono o čemu izvještava Evandjelje po Ivanu: Kada su Petar i Ivan ušli u grob kamo su trčali nakon novosti što su ih donijele žene, shvatili su da se dogodilo nešto nevjerojatno jer su našli platno točno onako kako je bilo vezano oko tijela ali kao uleknuto jer unutra više nije bilo tijela.

NE PONOVILO SE!

Ne ponovilo se da R.Hrvatska više ikada na svom čelu ima predsjednika koji će je mrziti i blatiti po svijetu!

Ne ponovilo se da se u RH rušitelji i zatornici svega hrvatskog glorificiraju, a žrtve i mučenici blate kao u najcrnjim danima komunizma!

Ne ponovilo se više da u RH vladaju oni koji se ne bore za jedinstvo i zajedništvo hrvatskog naroda u njegovoj cijeloj domovini Hrvatskoj!

Predsjednik RH - je potpuno besmislena funkcija

Kosor i Josifović na "komemoraciji" u Jasenovcu

Najodgovornije tvrdimo, da će ovakva politika koju je počeo provoditi Josifović (namjerno), dovesti Hrvatsku u vrlo tešku političku situaciju, koja ne samo da će paralizirati izvšnu vlast, to i nije veliko zlo, ono zlo koje Josifović proizvodi cijeli svoj život a koje sada dobiva potpunu afirmaciju, jest duboka podjela hrvatskoga nacionalnoga korpusa, gdje su domoljubne snage koje su stvorile državu stavljene u sferu teških gubitnika, a njegova svita koja je klala Hrvate, postala je pobjednička i priznata. Hrvatska nema snage izdržati još jednog tovariša poput Mesića.

Zbog bjesomučnih laži koje se više ne daju podnositi i zbog izostanka bilo kakvih reakcija na stalno stigmatiziranje Hrvata a preko ustaškoga pokreta, Hrvatska čista stranka prava, je odlučila pekinuti zavjeru šutnje o stravičnim partizansko-komunističko-velikosrpskim zločinima nad hrvatskim narodom. Stoga kao prvu akciju najavljujemo veliki prosvjedni skup ove godine u Kumrovcu, na kojemu ćemo upozoriti na nepodnošljivu nepravednost i podržavanje pokolja i zločina nad Hrvatima, od strane službenih hrvatskih institucija, kao što je Ured predsjednika države i Ured bivšega predsjednika države koji je pokrovitelj ovogodišnjg kumrovečkog derneka.

Pozivamo Hrvate na okup, jer dolazi vrijeme kada će nam ovi ponovo pokušati zavrnuti vratom. Oni ne će stati samo na verbalnim blaćenjima svake hrvatske države, oni se ne će pomiriti dok je i zadnji tračak te države na životu i biti će mirni tek kada nikakve države ne bude, ni deklarativne kakva je već sada.

Josip Miljak

Zrak, voda i hrana se tretiraju opasnim kemijskim sredstvima čime je stanovništvo sustavno sterilizirano, sustavno zaglupljeno, doslovce kretenizirano – rezultati testova inteligencije pokazuju opći pad od nekih dvadeset bodova, a čak se rade i stvari poput ubacivanja virusa raka u cjepiva kako bi se postigao cilj: smanjiti svjetsku populaciju za nekih 80 – 90 %, a onom malobrojnom preostalom populacijom služiti se kao nemislećim robljem. Genetskim, socijalnim i financijskim inženjeringom stvara se poredak Novog doba gdje postoje dvije klase: klasa gospodara, klasa nadljudi, transhumanista, ljudi-bogova, čovjekoboga kao opozicije Bogočovjeku i klasa robova, klasa podljudi, ljudi-životinja, čovjekolike zvijeri, zombija, kiborga, ''borgova'' ili gojima. I vi, i ja, i naša djeca i djeca naše djece predviđeni smo za ovu drugu klasu, klasu robova i zombija koji služe ovozemaljska božanstva u ostvarenju njihovih grandioznih ciljeva koji su toliko uzvišeni da ih mi podljudi, gojimi, ljudska stoka, ne možemo shvatiti i razumjeti kako su oni u stvari dobročinitelji čovječanstva jer ovime izvode navodno nužan evolutivni skok. Sintagma ''preživljavanje najjačih'' dovedena do krajnosti.

Arhitekti kulture smrti, od ljubavi otuđena elita zla, s posebnim se žarom orijentirala prema zadobivanju djece, osvajanju mladosti, jer znaju dobro da od mladih, neformiranih ljudi mogu najbolje napraviti produkte kakve žele. I ako već nismo u stanju zaštititi djecu od institucionalnog trovanja, ono najmanje što se može uraditi je da se ugasi televizija i da im se lijepo objasni kako su i oni i vi kao roditelji pod napadom vanjskih sila koje im žele zlo. Tako će se barem donekle aktivirati instinkti te djece i, ako se to uradi dovoljno rano, onda će djeca prestati biti buntovna prema roditeljima i postati dijelom zajednice koji tu zajednicu dodatno osnažuje.

Dovoljno je znati kako su psihijatri bili Jovan Rašković i Radovan Karadžić i jedan lord David Owen koji je javno rekao opkoljenim ljudima u Sarajevu: ''Nemojte sanjati snove da ćete biti spašeni!''. Imao sam susret s dotičnim na Pantovčaku, sjećam se toga jako dobro, baš me zanimalo vidjeti tog tipa kojeg nisam mogao smisliti jer sam ga gledao i slušao što govori i kako radi. Napravio je sve da pomogne Miloševiću i JNA da pokore Hrvatsku i Hrvate u cijelosti. Pun engleskog aristokratskog prezira prema ljudskoj vrsti. Ponašanje čovjeka koji na ljude gleda kao na kukce koje treba istrijebiti jer se ne može osjećati ugodno u društvu s njima. Mi istrebljujemo kukce iz naših domova zato jer se ne možemo osjećati ugodno u njihovom društvu. Svinje i psi su još bolji dokaz. Svinja zato što je prljava i neuredna životinja ne može biti ugodno društvo čovjeku, dok pas to može. Kukce zato bez problema mičemo iz svojeg životnog prostora. I lord Owen jednako tako miče ljude uz koje se nikako ne može osjećati ugodno te koji su mu zato u kategoriji zajedno s kukcima. Nema moralne dileme po pitanju eliminacije. Eugenika i psihijatrija idu ruku pod ruku. Nesposobne jedinke se uklanjaju da oslobode prostor za više ''naprednijih''. Dakle, stajao sam na kraju ulaznog prostora, uz vrata, gledajući istovremeno rendgen dolje na samom ulazu, kao i ulazna vrata. Ima jedna pozicija gdje se može vidjeti oboje istovremeno. Sa rampe su javili da su prošli. I ulazi ekipa. Protokol vodi lorda Owena i pratnju. Nije ih bilo puno. U biti, par amerikanaca i engleza. Malo su čekali i čavrljali, skinuli su kapute i tada je sam se pogledao ravno oči u oči i nastavio gledati ne obarajući pogled. I nisam gledao zato da bilo što dokazujem nego jer nisam mogao skinuti pogled sa tih čudnih očiju i čudnog pogleda koji iz njih izlazi. Nemoguće riječima izraziti. Ickeova priča o očima i kako one pokazuju tko je ''reptil'' imala mi je itekako smisla kada sam je čuo. Ima i sada, nije se ništa promijenilo. Tim više je opasna zabluda u koju vodi Icke kada Isusa stavlja u kategoriju laži govoreći kako je sve samo iluzija. Oči lorda Owena su bile nenormalne, neljudske, jednako kako je neljudski i glas britanskog vojnika koji urliče od zadovoljstva gledajući maltretiranje dječaka. I zbog toga sam ga gledao u te čudne oči i on je skrenuo pogled i to je jedino ljudsko što sam osjetio u tom biću. Kao da se ona neka ljudska crta, neki stid rođen u utrnuloj iskri savjesti ipak na milisekundu pojavio i preuzeo kontrolu nad tijelom od onog bića koje se vidjelo kroz te oči. To pokazuje kako je i sam vrh hijerarhije zla slab. Nije bitno kako se to pokazalo, no lord tog trenutka nije bio onako superioran, morao se povući. I ako je sve samo niz slučajnosti i nema nikakvog značenja kakvo mu ja pridajem, opet nema veze, jer bitno je ono što se vjeruje.

I takvima se prepustila briga nad djecom, njima smo iskazali povjerenje. Oni su, kao, ''stručnjaci''. To je pravi pokazatelj kako je sve krivo postavljeno, kako je sve skupa nakaradno i neodrživo i kako treba raditi sve novo. Novo vino u nove mješine. To je receptura koje se treba držati u ovakvom stanju u koje smo sada dospjeli.

Svi mi umiremo prije ili kasnije, ali naša vrsta opstaje. Čovječanstvo opstaje i preko nas putem našeg potomstva. Kao što je opstalo i do našeg dolaska na svijet. I to je ono što je presudno za shvatiti – da ne bi imali ništa od ovoga što imamo sada, svojeg identiteta, svoje zemlje, svoje privatne imovine, svojeg znanja, da u prošlosti nije bilo ljudi s kojima smo krvno vezani, a koji su se borili da prežive i uspiju nešto napraviti, postići neke stvari. Ljudi koji su ostali uspravni i ponositi te omogućili da se sve to što nas danas čini nama samima prenese do nas. Sve dugujemo svojim precima. Naš genetski materijal od kojeg smo sazdani kao i intelektualnu i duhovnu nadgradnju koja prati materiju.

Hoćemo li dopustiti da nas potomstvo gleda sa sramom i prezirom? Ili ćemo napraviti što treba da budu ponosni nasljednici svojih starih? Da time što im je ostavljeno više nego što je primljeno, da naslijeđeno nije razgrađeno nego nadograđeno, da time oni sami imaju neotklonjivu obavezu čuvanja vrednota koje su svima skupa i omogućile opstanak kroz vjekove i milenije. Nije mala stvar biti Hrvatom, jer to znači biti povezan s višemilenijskom pričom koju rijetko koji narod može o sebi ispričati. Treba uvidjeti koliko je muke i nevolja trebalo nadvladati da bi se ta priča o Hrvatima održala i da ne nestane u bezdanu zaborava. Već samim očuvanjem imena kroz milenije priča se sačuvala. Opstanak samog imena pod kojim se okupljamo predstavlja izuzetno ostvarenje u prolazu kroz olujno more povijesti koja je na hridine bacila cijele narode da im se ni imena više ne znaju.

Kroz viziju i volju mora se otvarati nove putove suradnje, veličine i snage naroda, jer je snaga u slozi, a veličina u suradnji.

I to uvijek možemo sanjati. I sanjati snove kako sanjamo ljubav i dobro i konačno spasenje.

IMIGRACIJA NA ZAPADU EUROPE I NJENE POSLJEDICE

Vijećnici nadalje pišu kako je zajednica koja je prije živjela u miru i harmoniji sada totalno transformirana. Lokalne škole se naprežu i bore, kako bi obrazovale djecu koja dolaze iz različitih kulturnih naslijeđa i pozadina i pričaju 27 raznih jezika. Uz škole naprežu se i zdravstvene službe. Vijećnici napominju kako je situacija bila kudikamo drugačija samo prije par godina. Roditelji su mogli odlučiti u koju školu će poslati svoju djecu. Nije bilo beskućnika i nije bilo problema s registracijom kod vašega lokalnog doktora opće prakse, znalo se tko je vaš lokalni policajac kao i to da ste mogli sigurno šetati po ulicama bez straha da vas netko neće napasti u šetnji ili pak mirno razgovarati s vašim susjedima.

Umjesto toga ovaj grad suočen je s provalama, razbojstvima, pljačkama i svađama među etnički različitim susjedima. Na ulicama se nalaze prostitutke, preprodavači droga i vrlo velik broj ljudi koji voze bez plaćenoga osiguranja ili cestarine. Čitav sistem službi je doveden u kaotično stanje. Činjenica jest da su se tokom dugogodišnje vladavine laburista poslovi davali tzv. ekonomskim imigrantima. Čak 98.5 % od 1.67 milijuna novo otvorenih radnih pozicija otišlo je imigrantima. Brojka je katastrofalno poražavajuća. Poslovi im se daju upravo zbog toga jer je radna snaga ponajprije iz zemalja Istočne Europe (u tome prednjače najviše Poljaci ) izuzetno jeftina. I sam se sjećam situacije u tvrtki u kojoj sam radio kao prevodilac . Kada sam došao u tu tvrtku bilo nas je samo osmero u našem uredu. Tvrtka se tokom godina razvila. Sjećam se dobro kada su nove istočno i centralno Europske, Baltičke države s Slovenijom priključile Europskoj Uniji i što se tada dogodilo. Već od 2005. na 2006. godinu, tvrtka u kojoj sam radio zaprimila je prvo omanji a zatim i poveći broj Poljaka od kojih najmanje 97 % nije znalo engleski jezik. Svi su radili načelno manualne poslove. Od svih njih samo jedna jedina osoba je dobila bolji posao dok su svi ostali nastavili raditi iste manualne poslove.

Prošle godine sam tako bio na studijima u gradu Arhusu u Danskoj te sam se i sam mogao itekako uvjeriti u posljedice imigracije. U tom gradu kao i Kopenhagenu, domaći ''Anđeli pakla'' ratuju s bandama imigranata i to već otvoreno po ulicama pucajući iz vatrenoga oružja, jedni na druge i to usred bijela dana. Najveći i gorući problem je upravo taj da osobe koje dolaze iz Afrike i Azije u velikoj većini slučajeva nemaju gotovo nikakvoga poštovanja za zemlje u koje dolaze, kao i za ljude, kulturu, tradiciju i religiju koju nalaze u tim Europskim zemljama. Tako su silovanja švedskih žena od strane imigranata iz Afrike i Azije učestala, kao i napadi bandi imigranata na ljude u Švedskoj .

Najveći pomagači takvih primitivnih i vrlo zaostalih osoba i grupa su New Age pokreti na zapadu, koje uglavnom ne zanima vlastita kultura i tradicija a s njima i politički ekstremno lijevo orijentirane grupe koje se uz njih nalaze kao već standardni puž priljepak. Te osobe i grupe uglavnom provode svoje vrijeme mrzeći svoju vlastitu zemlju u kojoj su rođeni, dok na ljude koji su tradicionalno orijentirani gledaju posprdno te ih zovu neonacistima i desničarima te drugim raznoraznim pogrdnim imenima. Kao nekad i hippie generacija naravno i oni se vole grliti. Samo ovoga puta umjesto drveća grle ilegalne imigrante, puše s njima razne jeftine opojne droge i pričaju o anarhizmu. Što će se dogoditi pak s Hrvatskom u tome kontekstu ? Hrvatska je koliko čitam i čujem već preplavljena kineskim jeftinim proizvodima. Pročitao sam i ovo: ''prema statističkim podacima Kineskog ministarstva za trgovinu, ukupna vrijednost trgovinske razmjene između Kine i Hrvatske je od 1. do 10. mjeseca premašila milijardu i 456 milijuna dolara, što je za 9.3 posto više u odnosu na isti period 2007. godine. Kina je po obimu robne razmjene sedmi trgovinski partner Hrvatske.‘‘ Čitao sam da su i neki hrvatski političari već izrazili želju za uvozom jeftinije radne snage iz drugih zemalja. Znakovito je da te iste političare uopće ne zanima podatak, da je do nedavna u Hrvatskoj dijaspori postojao znatan broj ljudi koji su se željeli vratiti u svoju matičnu domovinu da u nju ulažu i rade u njoj. No kako vrijeme prolazi sve su manji i manji izgledi da se takvo nešto i dogodi u nekom masovnijem obliku.

Hrvatska će ući u Europsku zajednicu i to je nepobitna činjenica, no samim time zemlje Zapadne Europe neće širom otvoriti svoja vrata i zvati Hrvate da dođu raditi kod njih. Kao i u slučaju Rumunjske i Bugarske raditi će se po sistemu odabira samo onih najsposobnijih.

Sv. Petar nakon Isusova uskrsnuća: „Mi smo tomu svjedoci“. – Dj. Ap.

Posljednjih 100 godina u Hrvatskoj:

Pročitajte ovu knjigu te upoznajte prave ljude, istinske borce za Hrvatsku, kojima je Država svetinja. Tko danas zna za njih? Što znaju mlađi hrvatski naraštaji? Tko bi danas stavio ruku za hrvatske heroje? Antu Gotovinu ne bi ni prepoznali – kao što sam reče Predsjednica hrv. vlade J. Kosor!

KAKO?

Što sve ovo ima veze sa smrću hrvatskog viteza Mira Barešića? Akciju u kojoj su poginuli MIRO BAREŠIĆ, ZDESLAV TURIĆ, FRANKO BOKANOVIĆ I MILE PANDŽIĆ Vodili su UDBA-ši na čelu s Josipom Perkovićem. BORIS PREBEG (Došao u Domovinski rat iz legije stranaca) koji je bio u akciji s Mirom svjedoči kako je to bila izdaja. Željeli su Mira likvidirati – kao i mnoge istaknute Hrvate u tuđini – a iskreni i naivni Hrvat Miro dao se kao janje na klanje. Postoji još iskaza koje sam osobno čuo od prijatelja nakon ove akcije: 'Tišina, ili nema obitelji!'

Zar nije čudno da na identifikaciji tijela hrvatskog viteza Mira nije pozvana obitelj niti itko tko ga poznaje?! UDBA-ši /jugoslaveni/ komunisti /zločinci/ mrzitelji Hrvatske su i nad mrtvim tijelima hrvatskih vitezova provodili svoju lustraciju kako bi zametnuli istinu.

Deseti travnja 2010. - 69. obljetnica NDH

DO KADA ĆE HRVATI DOPUŠTATI PREŠUĆIVANJE TEMELJA REPULIKE HRVATSKE - DESETOTRAVNJSKU REVOLUCIJU

Desetotravanjska Revolucija počela je 4. travnja 1941. kada je dr. Ante Pavelić preko radio stanice Glavnog ustaškog stana iz Italije pozivao hrvatski narod na raskid s Beogradom i na narodnooslobodilački ustanak radi uspostave hrvatske države, a završila je 17. travnja 1941. kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije. Premda joj nedostaje niz klasičnih atributa revolucije kao sto su to primjerice, barikade, nasilje, osveta i slično ipak je riječ o revoluciji, naime kolektivnoj volji hrvatskoga naroda koji je osjetio povijesni trenutak da se oslobodi velikosrbskog jarma i proglasi svoju nezavisnu državu, ne pitajući nikoga za odobrenje. Hitlerovi planovi su bili sasvim drugačiji; predviđao je da će bivša Banska Hrvatska biti pod mađarskim utjecajem, teritorij do Drave pripasti Mađarima a čitava Dalmacija te Bosna i Hercegovina Italiji. Unatoč tome između 7. i 10. travnja međusobno nepovezane skupine Hrvata različitih političkih uvjerenja i vjeroispovijesti proglasili su državnu nezavisnost.

U povijesno-ideološkoj konstrukciji današnjih vlastodržaca i povjesničara dr. Antu Pavelića i NDH se prikazuje samo kao zločinca a državu nelegitimnom. Iz toga slijedi da su hrvatski nacionalisti ali i pravaši sve sami zločinci. (Zar Pavelić nije bio hrvatski nacionalist i zadnji dopredsjednik HSP-a, dakle i pravaš!, op.SHP). Pavelića se optužuje za dvije "izdaje", navodnu prodaje Dalmacije i navodno kukavički bijeg iz Zagreba. No, povijesne činjenice govore upravo suprotno. Dobar dio Dalmacije i cijela Istra je već temeljem Rapallskog ugovora, potpisanog od Ante Trumbića 12. studenoga 1920., i jugoslavensko-talijanskim "Rimskim ugovorom" od 27. siječnja 1924. postao sastavnim dijelom Kraljevine Italije i možda bi to još i danas bio da Pavelić državnopravnom izjavom od 10. rujna 1943. nije poništio "Rimske ugovore" i te dijelove reintegrirao u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Slijedom toga je širenje fraza o "ustaškoj izdaji" obmana javnosti i skandalozna teza. A u toj prljavoj raboti i danas radi vlastitih političkih ambicija i nečijih političkih interesa sudjeluju sveučilišni profesori poput dr. Ive Banca i drugih.

Destabilizirajući faktor mlade države NDH bila je srpsko-četnička manjina (ne pravoslavci kao takvi) a povijest se ponovila i 1990.-ih.. Oko tristo Hrvata je ubijeno u travnju 1941., prije nego što je i jedan Srbin u Hrvatskoj stradao. Srpsko narodno vijeće okupilo je 27. srpnja 1941. u ličkom mjestu Srbu više stotina četnika iz Like, Siska, Istre, Dalmacije, Rijeke i Zagreba. Zajedno sa Savezom "antifašističkih" boraca (SABA - nazivali su se Štab gerilskih odreda) formiran je Narodno oslobodilački pokret (NOP), bolje poznat kao partizanski pokret. Deklarirani i nesporni cilj partizana bio je srušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku te borba za "bratstvo naroda Jugoslavije". Govorima potpredsjednika hrvatske vlade Slobodana Uzelaca, saborske zastupnica Vesne Pusić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca povodom obilježavanja toga spomendana prošle 2009. godine nije samo legaliziran četnički genocid Draže Mihajlovića već je i registriran kao dio antifašističke borbe a to potvrđuje i Vlada Jadranke Kosor koja u sveopćoj krizi novčano podupire podizanje spomenika četnicima u Srbu ali i partizanima koji su provodili genocide nad Hrvatima. Povodom prošlogodišnje proslave u Srbu Vesna Pusić reče da je Hrvatska dobra majka "prema svim svojim građanima, zemlja u kojoj sva djeca imaju jednaka prava" a Milorad Pupovac "Želimo kazati da Hrvatska treba više pravde, više uzajamnog poštovanja..." Očito su Vesna Pusić i Milorad Pupovac ovim najavili dolazak na Bleiburg ove godine u svibnju jer i te žrtve vape za jednakim pravima svoje dobre majke Hrvatske.

Usput rečeno, autor je godine 1989. u svojstvu glavnog tajnika hrvatske emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe od lokalnih i crkvenih vlasti (gradonačelnika i biskupa) ishodio dozvolu i postavio spomen ploču u tvrđavskoj kapelici sv. Ante na Liparima u čast "hrvatskim Ustašama i sudionicima u borbi za obnovu i obranu Nezavisne Države Hrvatske"

Tek kada ova sramotna ljaga bude izbrisana iz Ustava naše Domovine imati ćemo hrvatsku a ne partizansko-četničku, jugo-balkansku Hrvatsku u kojoj je vladati jedino Bog i Hrvati.

Naglašavao sam i ponavljam da sjećanjem na Deseti Travnja jedino želimo izraziti naš državotvorni stav, našu spremnost na borbu u službi domovine jer su toga dana 1941. ispunjenje dugo priželjkivane nacionalne težnje. Godine 1945. silom je uništena Nezavisna Država Hrvatska, ali je ideja ostala živa. Tu ideju, baštinu dr. Ante Starčevića, Ante Pavelića i Desetog Travnja neprekidno je oživljavala domovinska Hrvatska i hrvatska politička emigracija.

U to ime:

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević