Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

Dujmoviću, ne zazivajte toljage!

Na žalost, ni Vi se ne ponašate bolje, kada, pored svih bjelodanih komunističkih zločina nad hrvatskim narodom, što dokazuju tisuće otkrivenih masovnih grobnica diljem Slovenije, Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i tko zna još koliko diljem Vojvodine i Srbije, prihvaćate sve megalomanske i mitomanske klevete i laži o NDH i Ustašama - dragovoljcima obrane ratne države Hrvatske i najvećim žrtvama velikosrpskih komunističkih zločina i megalomanskih laži, te podržavate te laži svojim riječima "Strahote ustaških zločina doista su bile takve da je posve razumljivo što je Josipović imao potrebu ispričati se za te zločine". Dakle, Vi prihvaćate laži i još zazivate toljage da stučete tu ustašku zmiju ako još postoji. Zar to nije pravo cipelarenje već strašno oklevetanih žrtava na podu, što zaista nije pošteno!

Razumijem da se treba boriti za egzistenciju sebe i obitelji, ali pošten čovjek za to ne prodaje dušu đavlu, nego pošteno i dosljedno živi i uzda se u Božju providnost!

Što se tiče rasnih zakona protiv Židova, oni su, na žalost, bili na snazi u svim europskim zemljama pod dominacijom Hitlera. Židovima i Izraelu, izgleda, ti zakoni smetaju samo u NDH, iako se tu nastojalo pomagati Židovima više nego u bilo kojoj drugoj zemlji, a proglašeno je i najviše Pravednika među narodima. Znači, od ustaških vlasti mnogi su mogli spašavati Židove, pa i Srbe i komuniste, koji su se borili protiv hrvatske države. Radi usporedbe, razmislite tko je i koga mogao spasiti od poslijeratne komunističke vlasti!

Dakle, moj Tihomire, jasno je da njima ne smetaju Ustaše kao Ustaše, nego im jednako smetaju svi Hrvati koji obnavljaju i brane hrvatsku državu!

Dr. Ružica Ćavar

Poruka Saboru

Hrvatske Stranke Prava

[Otvoreno pismo]

Mladen Schwartz

Vaš Sabor održava se u trenutku velike krize, pače, katastrofalne ugrozbe hrvatskoga nacionalnog bića, kako izvana, tako i iznutra. Naša domovina Hrvatska prepolovljena je teritorijalno, dotučena gospodarski, zakržljala uljudbeno, ponižena u svojoj časti, u svojemu ponosu i dostojanstvu. Ulaskom u Eurouniju prijeti nam potpuno poništenje državnog suvereniteta i nacionalnog identiteta. Otvaranjem, zapravo dokinućem granica bit će stvorene pretpostavke za novi veleval hrvatskoga iseljavanja te za uvoz najrazličitijih uljeza, egzota, neprijatelja i okupatora, koji će na miran način, neprimjetno, šaptom, ostvariti ono što stoljećima nije uspijevalo sili dušmanskih vojski pod oružjem.

Hrvatska Stranka Prava razbijena je danas diljem hrvatskih zemalja na nekih petnaestak frakcija, od kojih najjačoj, stožernoj, nije uspio čak niti ulazak u Hrvatski državni sabor. Danas pravaštvo u hrvatskom parlamentu predstavlja tek jedna jedina osoba, žena koja svoj položaj duguje frakcionaškom mešetarenju te odricanju od velike pravaško-ustaške tradicije. Vaša, stožerna pravaška stranka u dubokoj je krizi, izazvanoj samovoljom i bahatošću dosadašnjih joj čelnika, krupnim strateškim pogrješkama, koje su vrhunile u odbacivanju pravaške prošlosti, podilaženju duhu vremena, sramotnom ulagivanju židovskom neprijatelju, nečasnom i nedostojnom oportunizmu. Sve je to od pravaštva odbilo široke mase hrvatskih domoljuba, rodoljuba i nacionalista, a dodatno ih je dezorijentirala okolnost da više nisu znali za koju bi se od brojnih pravaških krhotina uopće trebali odlučiti.

Hrvatska Stranka Prava može ispuniti tu zadaću samo ako dobije na čelu posve nove i drugačije ljude, posve novi i drugačiji - radikalni, revolucionarni, usuđujem se kazati i: ekstremni program. Uostalom je takav i europski trend na desno-nacionalnom krilu, s kojim se moramo udružiti eda bismo ujedinjenim snagama odolijevali ovoj lažnoeuropskoj pošasti, spašavali naše narode i u konačnici oslobodili ih ralja totalitarne, tiranske i terorističke "europske unije".

Zato vas pozivam da na ovom Saboru nađete formalno-proceduralni modus potreban za moj izbor na dužnost predsjednika Hrvatske Stranke Prava. Ne dopustite da vam se dogodi kobna pogrješka: da za nasljednika dosadašnjih predsjednika izaberete anonimnu, bezličnu, osrednju, umjerenjačku figuru u času kada se više nego išta, više nego ikad, traži radikalizam i ekstremizam, kada se traži snaga, karizma i veličina! Kada se mora započeti i u pravaškoj politici Sve Novo, a odbaciti sve uhodano i olinjalo, konformističko, oportunističko i nagodbenjačko!

Živjela Hrvatska Stranka Prava!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela nam Država Hrvatska, velika i jaka, slobodna, lijepa i ponosna, na vijeke vjekova!

Borba se nastavlja!

Bog i Hrvati - Za Dom Spremni!

Predsjedniče Josipoviću, kad ćete se ispričati za zločine koje je počinio Tito, Vaš otac i drugi krvoločni jugo-partizani?

1. Kada ćete se hrvatskome narodu ispričati za masovne pokolje nad mojim naraštajem koje je počinio Tito, Vaš otac i drugi krvoločni jugo-partizani?

Za prvo pitanje imam solidne razloge u svojemu djelu Operation Slaughterhouse od 1970. i 1995. i u knjizi Hrvatski holokaust u izdanjima od 2001. i 2005. Nažalost, za ova svoja životna djela nikada nisam dobio priznanje od Republike Hrvatske, iako povjesničari te knjige smatraju najboljim djelima o Hrvatskom holokaustu, poznatom pod popularnim imenom Bleiburške tragedije.

Vi, Presjedniče Josipoviću, kao i Vaš predhodnik Stipe Mesić, nasjedate srbo-židovskim lažima i astronomskim brojkama o t. zv. Holokaustu u Jasenovcu. Kao povjesničar i preživjela žrtva preužasnog Hrvatskog holokausta ja se zgražam nad tim lažima i neprestano prstom ukazujem, da Jasenovac krije mase poubijanih hrvatskih ratnih zarobljenika. Ove poubijane jadnike konvoji kamiona su dovazali iz Slovenije i hrvatskih krajeva ravno u Jasenovac i oko toga mjesta njih pokapali – da se tako “dokazu” zločini hrvatskih Ustaša! TE LAŽI I ASTRONOMSKE BROJKE O USTAŠKIM ZLOČINIMA OVJEKOVJEČENE SU U YAD YASHEMU U JERUZALEMU! Bez ikakva straha, ja sam na to pred točno mjesec dana upozorio Jeruzalemske novine i dr. Efraima Zuroffa, širitelja tih i mnogih drugih laži, sve na račun branitelja Nezavisne Države Hrvatske.

U ljubavi za našu Vječnu Hrvatsku, od srca Vas pozdravljam i unapried Vam se zahvaljujem na svemu sto ćete Vi poduzeti na slavu Hrvatskih mučenika i za trajno dobro naše ljubljene Hrvatske.

J. Ivan Prcela

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Pod barjakom nevjere

Ništa neobično. Nagledali smo se takvih razmirica u svim posttuđmanovskim vladama. No nijedna nije pala. Izborni je plijen sve te vlade uredno držao u sedlu do isteka mandata.

Sumnja u političke vrjednote podgrijava zabludu Karla Marxa da je država tlačiteljski aparat, koji će po zakonima povijesne dijalektike nužno odumrijeti. No ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i njihova djeca dobro znaju kako stvari stoje. Uspostava je države vrlo skup pothvat. Plaća se u krvi. Nacija ne uspostavlja državu zbog obijesti – da bi sama sebe tlačila! Ona uspostavlja državu zbog prijeke potrebe – da joj čuva i štiti domovinu.

Kako država štiti domovinu kada politika živi od vjere u najviše političke vrjednote, pokazuje sljedeća zgoda. Malo prije raspada Jugoslavije u zagrebačkom Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ sjede dva leksikografa, piju kavu i čitaju novine. U sobu upada slavni jezikoslovac. Odmah s vrata zausti nešto o nazivu hrvatskoga jezika. „Ma daj“, prekine ga domaćin, „to, prijatelju, nije akademsko pitanje! Sjedni k nama i popij kavu.“ „Nije, veliš, akademsko pitanje? Nego kakvo?“ „Vojno-policijsko.“ „Molim?!“ „To će ti kolega protumačiti.“ „O, da“, uskoči drugi leksikograf, „umno zbori kolega! Stvar je brutalno jednostavna. Jezik koji izgubi vojsku i policiju postaje narječje, a narječje koje stekne vojsku i policiju postaje jezik.“ „Vi ste obojica ludi!“, zgrozi se jezikoslovac i ode ne popivši kavu. Nakon godinu-dvije opet isti prizor. Jezikoslovac se, odmah s vrata, ispravlja: „Niste vas dvojica tako ludi kako sam ja mislio! Eto, otkad imamo ovo malo Zbora narodne garde i ovo malo pričuvnoga sastava policije, nitko ne postavlja pitanje naziva hrvatskoga jezika.“

Na prvi pogled – divota! No, dobar je dio te divote šupalj. Strani se vlasnici i koncesionari u svojim tvrtkama ne pridržavaju ustavne odredbe. Rječnici i gramatike mnogo su bolji nego što su bili. A pravopisni pluralizam? Ta besmislica ima smisla samo kao diverzija protiv pravopisnoga standarda. Pravopis je naime isključiv. On priznaje samo sebe sama. Sve mu je drugo – krivopis. Ni status službenoga jezika u Europskoj uniji nije nešto čemu se treba radovati. Europsko se povjerenstvo nije time obvezalo čuvati hrvatsku duhovnu domovinu; samo je obećalo na tom jeziku, ako se bude tako zvao, slati u Hrvatsku svoje direktive.

I što sad? Ništa. Sve su to budalaštine. One ne mogu ugroziti hrvatski jezični standard. Ako se svi sadašnji pravopisi normativno razlikuju u samo 2 – 3 posto slučajeva, nema dvojbe da je hrvatski jezik pravopisno ne samo visoko, nego i čvrsto standardiziran. Ali te su budalaštine svakako jasan znak da nacija, ako želi sačuvati domovinu, mora temeljito rekonstruirati državu.

Benjamin Tolić

Kristina Ćurković

MOJA ZAVRŠNA RIJEČ:

i dalje se izjašnjavam da nisam kriva zato što sam štitila pravni poredak u Republici Hrvatskoj, jer sam bila primorana osjećajem dužnosti prema domovini za koju je prolijevana krv i koju smo krvlju obranili.

Moj čin je isključivo politički čin i poticaj na razmišljanje Hrvatima, Hrvaticama i drugim građanima RH. Hrvatska ima svoje odredbe i propise kojih se moraju držati svi, počevši od vrha vlasti R H .. Ako sam štiteći dostojanstvo i javno pokazujući ljubav u činu koji je pokrenut čistim domoljubljem, skidajući stranu zastavi i postavljajući zastavu Republike Hrvatske, optužena za remećenje javnog reda i mira, onda mi to govori da Hrvatska nije u rukama domoljuba, nego trgovaca. Trgovci zemljom očito žele prodati i ugušiti ovo malo dostojanstva što je ostalo u narodu. Trgovci trguju grobljem naših pradjedova označavajući obilježjima okupatora institucije, ali ne označuju grobove žrtava koje su položile život za samostalnu, slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Ta zastava je predmet, ali taj predmet ima svoju simboliku i težinu. Kao što su u zadnjem ratu naši očevi bili primorani uzeti puške i braniti svoju zemlju, istim sam poticajem skinula zastavu i postavila onu zbog koje su bili mučeni, silovani, ubijani i masakrirani. Zastave imaju posebnu političku težinu jer simboliziraju vlast nad određenim teritorijem.

Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta.

EU - "Bijeg s Balkana"?

Krajnji optimist na prethodnu bi konstataciju vjerojatno dometnuo kako je EU, eto, nakon godina i desetljeća zabluda napokon odustala od ponovne integracije zemalja bivše Jugoslavije i Hrvatsku priznala kao ravnopravan subjekt međunarodnoga prava i samostalnu državu, koju više ne vidi kao dio širih „južnoslavjanskih" asocijacija. No, ni ta pripovijetka ne pije vodu. Geopolitičke su varijable konstanta i ne mijenjaju se preko noći, mijenjaju se samo tehnike i načini ostvarivanja geopolitičkih ciljeva.

Srbija izbjegava strogo pozicioniranje

Kriza pogurala Hrvatsku u EU

Ovdje se valja zapitati zašto Velika Britanija nije stopirala zatvaranje posljednjih poglavlja i tako još jednom pokušala usporiti ulazak Hrvatske u EU? Mišljenja sam da su bila presudna najmanje četiri razloga. Prvi razlog svakako je činjenica da Srbija u međuvremenu nije zadovoljila minimum postavljenih kriterija na temelju čega bi ju onda Britanija nakon otvaranja pregovora mogla progurati kroz iste. Drugi je razlog ekonomska kriza s kojom se Unija susreće. Hoteći amortizirati učinke najveće krize s kojom se Europa susreće nakon Drugoga svjetskog rata, bruxelleska administracija puštanjem Hrvatske u svoje rajske dvore (neki bi rekli u predvorje gdje obitavaju čistaći cipela) nastoji stvoriti percepciju kako „europska ideja i dalje živi" i „kako je EU i dalje privlačna novim kandidatima". To što su uzroci aktualne ekonomske krize duhovne naravi i što leže u današnjem modelu neoliberalnog turbokapitalizma i u nepoznavanju (ili to opskurni meštri u ložama ipak znaju?) činjenice da se europsko zajedništvo treba graditi prvenstveno na temelju zajedničke kulture i povijesti, a tek onda na temelju materije ... - sve to tehnokratskoj administraciji EU-ropske unije ne predstavlja apsolutno ništa.

Hrvatska kao poprište sukoba SAD-a i Rusije

"To je zasigurno točno. Rusija ima dugogodišnje energetske veze s Hrvatskom. One su imale uspona i padova, ali su uvijek postojale, prije svega kroz Jadranski naftovod (JANAF) i Družbu Adria. Prije dvije godine hrvatska Vlada pristupila je i Gazpromovom projektu 'Južni tok' koji ruski plin dovodi u južnu Europu. To je dio većeg projekta u kojeg spada i tzv. 'Sjeverni tok' koji prolazi kroz Njemačku, a započeo je s radom prije dva mjeseca. Upravo sve to čini Washington vrlo nervoznim. Kontrola nafte i plina je stup američke vanjske politike još od kraja Drugog svjetskog rata. No Rusija je kao jedinu mogućnost suprotstavljanja američkoj dominaciji u Euroaziji iskoristila energetske resurse i njihovo snažnije povezivanje s Europom. Na taj način želi neutralizirati prijetnju koju joj predstavlja NATO. Što se pak Kine tiče, od kad je 2009. godine predsjednik Hu Jintao posjetio Zagreb, te dvije zemlje grade sve jače odnose. Koliko sam upoznat, u studenom prošle godine razgovaralo se i o kinesko-hrvatskoj vojnoj suradnji. To nikako ne veseli Washington".

Prelazi se na plan B

Plan B – koji putem ekonomije, kulture, estrade, športa itd. – predviđa i daljnje što čvršće povezivanje zemalja bivše Jugoslavije – svoje je konkretne političke oblike počeo dobivati ovih dana. Naime, u snijegom zatrpanoj planini Jahorina pokraj Sarajeva – gdje je simbol jugoslavenstva drug Tito svojedobno znao testirati svoje lovačke i streljačke sposobnosti – ovih se dana održava drugi sastanak Trilaterale Bosna i Hercegovina-Hrvatska-Srbija na predsjedničkoj razini, na kojem su se okupili članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Bakir Izetbegović i Nebojša Radmanović, te predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić. Mediji su o tome susretu izvijestili ovako:" Domaćin sastanka na Jahorini je Predsjedništvo BiH, koje je predložilo sljedeće teme za razgovor: mogućnost zajedničkih kandidatura za športska događanja, zajedničko apliciranje za fondove Europske unije za prekograničnu suradnju, pripreme za promjene graničnog režima nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i mogućnost međusobnog zastupanja u konzularnim stvarima u trećim državama. Predsjednik Josipović će također izložiti svoj prijedlog o mogućnostima sklapanja bilateralnih ugovora kojima se jača suradnja na progonu počinitelja ratnih zločina, čime je na sebe preuzeo nastavak propale inicijative Vesne Teršelić".

Mirenje na kostima hrvatskih mučenika

Dakako, i ovaj će put taj napredak i mirenje ići po već uhodanom obrascu: na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Jer, mir i stabilnost moguće je graditi samo na istini i pravdi. A da bi se zadovoljila pravda, Srbija se Hrvatskoj mora jasno i glasno ispričati za agresiju i pritom bez zamagljivanja definirati agresora, Srbija Hrvatskoj mora isplatiti ratnu odštetu, vratiti vukovarske ade i opljačkano kulturno blago, dostaviti dokumentaciju o ubijenim i nestalim te odlučno sankcionirati ratne zločince. A kako je i više nego jasno da Srbija ne bude zadovoljila niti jedan od ovih uvjeta, Hrvatska će – ako bude htjela provoditi „politiku dobrosusjedskih odnosa" – morati odustati od elementarnih nacionalnih interesa i podrediti se agresorskoj Srbiji. U protivnom, ako će Hrvatska tražiti ono na što polaže pravo, mira i stabilnosti u „regionu" nema. A kako mira i stabilnosti u „regionu"

Trostruki okovi?

Kao teritorijalno i demografski najveća zemlja na „Zapadnom Balkanu" - a posebice u kontekstu stvaranja tzv. euroregija, regionalnih i multietničkih jedinica koje se ne bi temeljile na postojećim nacionalnim grupacijama i granicama, nego na zemljopisnim i regionalnim načelima – Srbija bi unutar Europske unije imala odlične mogućnosti ponovno postati prvorazrednom sila na „Zapadnom Balkanu". Tim više što će u tome imat nesebičnu pomoć starih saveznika. U kontekstu izgradnje „Zapadnog Balkana" posebno je zanimljiv projekt prekogranične suradnje između Hrvatske i BiH, koga je, da ne bi bilo zabune, odobrila Europska komisija. Riječ je o projektu koji obuhvaća područje od oko 70.000 četvornih kilometara, a usmjeren je na pučanstvo od 4,4 milijuna ljudi. Cilj ovoga projekta je prvenstveno povezati cjelokupnu „Republiku Srpsku" s nekadašnjom hrvatskom Krajinom te s cijelom Dalmacijom i Hercegovinom. Nije se teško domisliti kome bi odgovarala takva euroregija. Hrvatima svakako ne.

Druga mogućnost je ta da će se Europska unija u današnjem obliku raspasti. U tom pak slučaju nema nikakve dvojbe da će se formirati nekoliko regionalnih blokova unutar Europe, koji će nastojati parirati što jedni drugima što neuropskim državama. S obzirom na to da su danas na vlasti uglavnom „deca komunizma" te biološki i ideološki potomci jugoslavenski i orjunaški orijentiranih obitelji, nije nam teško zaključiti da nas takva politička bulumenta zasigurno ne bude uključila u regionalni okvir s Mađarskom ili Austrijom, već sa Srbijom i Makedonijom. Otočki saveznici u tome će, kao i uvijek, dati svesrdnu političku, obavještajnu i logističku potporu. Dakako, pod uvjetom da se u međuvremenu ne promjene geopolitičke varijable, što radi britanske fobije od nijemstva, teško bude bilo moguće.

Uz poslovičnu hrvatsku glupost sve je moguće

Zašto se mi ne bi ponovno udružili i tako zajednički borili protiv najezde stranaca i ekonomske eksploatacije, zajedno smo ipak jači; hajdemo zaboraviti ono što je bilo loše i okrenuti novu stranicu povijesti". S obzirom na to da će do toga predmnjevanog dana, ako se u međuvremenu nešto radikalno ne promijeni, vjerojatno uslijediti i daljnje slabljenje nacionalne svijesti, s obzirom na to da će rat već biti daleka pojava, a novije generacije uglavnom ne budu imale pojma o Vukovaru, Škabrnji ili Srebrenici, hrvatski bi Dudeki na takvu priču mogli vrlo lako nasjesti, dok bi Srbija zadovoljno trljala ruke. Neki bi besramni cinik mogao reći kako su nedavni neredi u Srbiji i batinanje hrvatskih navijača – a da se nastavi junačka srbijanska tradicija uglavnom se je radilo o djeci i ženama – zapravo vrlo korisni, jer možda i više od svih upozorenja „ekstremnih hrvatskih desničara i srbofoba" naivnim Hrvatima, jednako kao i jugo-pobratimima, jasno pokazuju s kime imaju posla. I domaći jugovići trebaju znati da u bilo kakvoj zajednici sa Srbima, kako nas to uči povijest, ne budu bili ništa više osim trećerezrednih terazijskih trčkarala i ljigavih evet-efendija.

Sve ovisi o nama

U svakome slučaju, ostvarila se ova ili ona predviđanja, ili pak niti jedna od njih, opstala angloamerička dominacija ili ne, Hrvatskoj i Hrvatima će prvenstveno biti onako kako će si sami urediti svoj narodni i državni život. Što ćemo posijati, to ćemo i žeti. Koliko ćemo se sami poštivati, toliko će nas poštivati i u inozemstvu. Ako će se hrvatski čovjek politički osvijesti i na narednim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima izabrati nacionalno svjesne, izobražene i kompetentne političare koji će štititi hrvatske nacionalne interese i obnoviti jedinstvo hrvatskog naroda (na žalost, takvi su političari u Hrvatskoj ugroženiji nego Velebitska degenija – bukačenje, galama i konstantno prozivanje drugih, naime, nisu karakteristike sposobnog političara) ), tada, uz zagovor Blažene Djevice Marije, odvjetnice Hrvata, nikakve geopolitičke jednadžbe protuhrvatskih ideologija i geopolitika Hrvatskoj ne budu mogle nauditi. Jer, kao što ispravno reče rodonačelnik hrvatske geopolitike dr. Ivo Pilar:" Narode u opće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propastima u njima".

Davor Dijanović

Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti

Dr. Čuvalo, za početak razgovora zamolio bih Vas da ukratko prokomentirate rezultate nedavnog referenduma oko pristupanja Hrvatske u EU te općenito situaciju u zemlji. Ili – da se poslužimo s malo patetike – je li ovo Hrvatska koju ste sanjali?

Ali, idealna Hrvatska, kao ni jedna druga država ili društvo, ne postoji niti će ikada postojati. Poznata nam je ona grčka mudrost koju je Preradović lijepo sročio »Stalna na tom svijetu samo mijena jest«. I kad bi, recimo, mogli dostići idealnu točku u životu, u društvu, gospodarstvu... to bi onda bio i kraj onog po čemu se razlikujemo od svih drugih stvorenja: naša kreativnost bi stala, ne bi više bili ono što jesmo: Božji partneri.

Uz ovo i jedna pričica iz mog američkog života. Krajem Sedamdesetih bio sam među Hrvatima Los Angelesa i dok sam se družio s ljudima, nakon moga kraćeg izlaganja, dođe se upoznati starija gospođa za koju sam znao, ali nisam imao prigode prije susresti. Bila je to Stana Majić rođena Bilić, rođakinja mog oca. Ona je početkom 20. stoljeća kao djevojčica otišla s obitelji u Kaliforniju. Govorila je engleski kao prava Amerikanka, ali i hrvatski kao da nikad nije otišla iz rodnog kraja. Obitelj joj je bila vrlo djelatna u hrvatskoj zajednici. Sin Leo, premda vrlo uspješan profesionalac, neumorno je radio među Hrvatima, posebice tijekom Domovinskog rata i poraća. Zašto ovo iznosim? Tijekom druženja s tetom Stanom, ona me ozbiljno upita: "Sinko moj, vi se za Hrvatsku mučite i borite. I ja se nadam da će ona jednog dana biti slobodna. Ali, kad to bude, ima li tko tu državu predvoditi?" A ja tad sa zanosom nabrojim imena poznatih Proljećara kao dokaz da imamo ljudi od znanja i karaktera koji mogu stati na čelo države. Češće se sjetim moje tete Stane! Bilo je to pitanje puno mudrosti i životnog iskustva. I sad mislim da je bilo i ima onih koju su mogli i mogu biti dobri lideri u ovom narodu, ali povijesna bujica je izbacila na površinu previše pljeve koja se mota kako vjetrovi pušu, a poluge moći su ostale u starim strukturama i nikako iskoračiti iz tog guvna na kojem se vitla previše pljeve i prašine.

Međunarodne prilike poslije Prvoga svjetskog rata, igre tadašnjih moćnika, potpomognuti manjom, ali utjecajnijom skupinom naše slavofilne i jugofilne elite, izveli su hrvatski narod iz njegova tisućljetnog kulturnog prostora i odveli na jednu vrlo trnovitu stranputicu. Pokazalo se da je to bio veoma krvav "križni put". Krv je počela teći čak i prije nego su naši "napredni domoljubi" pošli u Beograd prenijeti žrtvu na oltar velikosrpskom idolu zagrnutom u jugoslavenski plašt. O Bleiburgu i komunističkom teroru da i ne govorim. A onda Vukovar i sve što on simbolizira! S propašću jugotvorevine, hrvatski narod je otpočeo svoj "put doma", povratak samom sebi i svojoj kulturnoj baštini koja je bila zatajivana i uništavana. Ali taj proces povrataka je također mukotrpan i složen. Svjedoci smo da su dugotrajna indoktrinacija i odnarođivanje imali svoje posljedice. To vidimo na svakom koraku, a najlakše je to zamijetiti u medijima i školstvu. Još imamo, na primjer, čuvare povijesnih "istina" iz nedavne prošlosti, a na TV stalno slušamo o "našoj zemlji", "našim krajevima", "našim građanima" "regiji", a da o sadržaju i ne govorim. Sreća je, hrvatski su povijesni i kulturni temelji čvrsti, "pisani na stini", i uvijek je bilo oni koji su čuvali i branili kulturna bogatstva što primismo od svojih pradjedova. Tu baštinu treba danas u slobodi (nad kojom ipak netko stalno dežura da je ne bude previše) upoznavati i brižno gajiti, a ni po koju cijenu prodati, unajmiti, ujarmiti ili utopiti. Ako želimo biti "doma" u tom našem novom/starom europskom kulturnom društvu, moramo se osjećati i uistinu biti ravnopravno s drugima. A da bi bili cijenjeni, moramo mi sami sebe, to jest svoju baštinu, kulturu, prošlost, državu i narod cijeniti i voljeti, a ne podcjenjivati, omalovažavati i zatajivati. To se zamjećuje među našom "elitom", valjda da bi sebe istakli da su napredniji, kulturniji, globalniji od "neuke mase" i "konzervativnih ognjištara". A da bi imali pozitivan osjećaj o sebi osobno i svom narodu, moramo biti dobro ukorijenjeni i definirani. Takve će nas i drugi prihvatiti i poštivati.

Jedna usputna zgodica iz mog djelovanja u Americi. Negdje polovicom sedamdesetih bio sam pozvan od vlade u Washingtonu na sponzoriranu konferenciju u Clevelandu o etničkim susjedstvima u velikim američkim gradovima. Nakon uvodnih izlaganja bili smo podijeljeni u radne skupine i ja se nađem s američkim Poljacima, Talijanima, Ukrajincima... Gotovo su svi bili iz puno većih etnički skupina nego ja. Nakon jedno pola sata razgovora, analiza i diskusija, jedan američki Poljak mi onako usput ali glasno reče: gosp. Čuvalo, vas Hrvata nema koliko nas drugih, ali ste kao sol i papar u hrani. Bez vas bi hrana bila bljutava. Zahvalio sam mu na tako lijepom komplimentu Hrvatima. Ali sol ne smije obljutaviti i papar ishlapiti! Zato, u EU i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo! To bih posebice preporučio našim mladim ljudima koji su već otišli ili jedva čekaju poći tražiti sreću u svijetu. Nemojte sami sjeći svoje korijene, nego ih stalno dohranjujte i jačajte ma gdje god bili. Nemojte zaboraviti tko ste i od kud ste. Neka vam Hrvatska bude stalno boravište, a sve drugo privremeno. Bit ćete sretniji i plodovi će vam biti bogatiji. To vam govorim iz osobnog iskustva. Nadalje, mi smo zemlja u tzv. tranziciji. Tu se obično misli na gospodarstvo - prelazimo iz socijalističkog u kapitalistički sustav. Ali prije nego se mi budemo osjećali "doma" u tom novom svijetu koji će nam, naime, donijeti bolju sreću, naša transformacija mora u prvom redu biti osobna i društvena.

Mislim da većina onih koji su glasovali protiv ulaska u EU, ili taj dan ostala doma, to je napravila ne zato što bi oni u principu bili protiv EU, nego se osjećaju nelagodno radi ponižavajućih uvjeta pod kojima ulazimo u to veliko društvo u kojem podosta stvari nisu baš jasne, ali možda ponajviše radi (ne)ugleda naše "elite" kojoj je EU postala novi fetiš. Čovjek više nije siguran rade ili oni nešto (uključujući i put u EU) iz poslušnosti, iz samoljublja i koristoljublja ili iz istinskih dobrih namjera.

Pred oko dvije godine vratili ste se u Hrvatsku. Što Vas je potaknulo na povratak i kako gledate općenito na perspektivu povratka emigranta i iseljenika natrag u domovinu?

Među hrvatskim emigrantima se dogodilo nešto slično, samo što u našem slučaju "mesija" je došao. Hrvatska je postala samostalna država. Većina Hrvata u svijetu na jednoj strani radila je i stjecala u novoj domovini, i istovremeno radila i molila za slobodu rodne grude. Dolazi odlučujući trenutak i postavlja se pitanje kako sačuvati stečeno (ne samo materijalna dobra, nego i djecu, unučad, prijatelje, profesiju, organiziran život...) i istovremeno sudjelovati u oslobađanju i izgradnji "obećane zemlje"? Nije to mala dilema. Neki su se vratili i otišli na bojišnicu. Drugi su došli i pomagali na druge načine. Neki su se s obiteljima vratili poslije rata i svojom ušteđevinom koju su donijeli, primjernim životom, radom i djecom obogaćuju hrvatsko društvo i državu. Za neke iznimke moglo bi se reći: bilo bi bolje da se nisu vratili. A većina je ostala tamo gdje ih je životni put doveo.

Što se tiče povratka općenito, mislim da je najveći broj ljudi bio spreman vratiti se u prvim godinama državne samostalnosti i odmah poslije rata. Ali, stvari su se zakomplicirale, ne samo ratom, nego nije bilo ni vizije ni volje za organiziran pristup tom tako velikom i važnom poduhvatu. Bilo je lako pozvati na povratak i pitati zašto se ne vraćate. Selimo se u drugu kuću pa nam nije lako, a kamo li vratiti se iz Australije ili Amerike. I danas bi se moglo i trebalo na tom poraditi, i bilo bi rezultata, ali ne vidim da je to ikome na vlasti i pri vlasti u planu i programu. Ostaju i dalje samo pojedinačna vraćanja. Povratak moje obitelji u domovinu bila je prvenstveno stvar dosljednosti i ljubavi. Supruga Ikica i ja smo pripadali političkoj emigraciji i povratak u slobodnu domovinu je oduvijek bio san. Samo je bilo pitanje vremena. Hvala Bogu da smo to doživjeli. Malo planiranja, malo sreće i život je tekao svojim tokom i tu smo, sretni smo s našim odlukama. Bilo je i bit će problema, najviše onih birokratskih. Ali ne bojimo se života, nego se radujemo budućnosti kroz koju nastojimo ponešto dobra napraviti.

Što bi prema Vašem mišljenju hrvatska država trebala učiniti kako bi potaknula veći povratak emigranata i iseljenika u Hrvatsku, te s druge strane izgradila što čvršće veze s dijasporom, koja u ovim vremenima globalizacije može biti potencijalna hrvatska strateška prednost u političkom, ekonomskom, diplomatskom, lobističkom i inom smislu?

Imam s ovim pomalo i iskustva. Naime, bio sam podosta godina tajnik i zatim predsjednik Udruge za hrvatske studije/Association for Croatian Studies u Americi, koja okuplja lijep broj ljudi na raznim sveučilištima i šire. Udruga je utemeljena 1977. i glavna joj je zadaća organizirati jedan broj panela o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjem kongresu slavistike u Americi. Za vrijeme jugorežima nitko od znanstvenika iz domovine nije smio ni blizu nas, mi smo bili "ustaše". Kad su se vremena promijenila uspostavili smo privatne odnose sa znanstvenicima u Hrvatskoj i ljudi pronalaze načine i pomalo dolaze na te skupove. Ali svi su pokušaji propali u nastojanju uspostavljanja stalnih i stabilnih dogovora s ministarstvima koja bi trebala biti zainteresirana za ovakve djelatnosti. Jednostavno nitko ne odgovara na poslane im poruke. Zašto je to tako, jednostavno ne znam. Najbolniji odnos dijaspore je onaj s vlastodršcima. O onima do 1990. ne treba ni govoriti. Ali od tad na ovamo stalno se govori o potrebi stvaranja čvrstih veza između iseljeništva i domovine, ali konkretnih rezultata nema. Evo samo nekih od problema.

Nadalje, pomalo se proširila i nekakva anti-iseljenička, pa i anti-povratnička, atmosfera među narodom općenito. Neka vas tamo! Nemojte vi nama soliti pamet! Mislim da to dolazi od onih političkih "elita" (i njihovi skutonoša ili možda nadzornika) koje ne žele one koje ne mogu na neki način kooptirati, kupiti i držati pod nadzorom. Iseljenici, povratnici i mogući povratnici su u ogromnoj većini gospodarski neovisni i slobodni ljudi. Naučili su slobodno misliti, govoriti i raditi. A da ne govorimo o onima koji su rođeni vani. Moja djeca, na primjer, nisu imali uopće pojma, dok nisu došla ovamo, što znači biti neslobodan reći što misle ili biti ovisan o nekakvoj političkoj stranci, nekakvu mjesnom političkom prvaku, u traženju posla, dozvola, upisu na fakultet... Mi smo sad politički slobodni, a puno toga još sputava ovo društvo da može istinski slobodno krenuti naprijed. Dakle, povratnici ili mogući povratnici, koji su naučeni na široke slobode, individualizam, profesionalizam..., svojim ponašanjem i očekivanjima smetaju moćnicima koji žele imati sve pod svojom i stranačkom kontrolom. Ne znam kad će se početi misliti svojom, a ne stranačkom glavom. Svi znamo što znači jednoumlje bilo koje vrste!

Nije da naši moćnici ne znaju "iskoristiti" dijasporu za dobro domovine i hrvatskog naroda, nego ne žele da im se ona petlja u poslove. Ono što se ne zna, lako je to naučiti ako se hoće. Uspješnih, vrlo uspješnih, Hrvata ima u svim poljima poslovanja i znanosti diljem svijeta. Zamislite samo kolika bi to bila snaga samo da je to umrežiti i povezati s domovinom!

Jedan primjer i ideja. Na američkom katoličkom sveučilištu Duquesne, blizu Pittsburgha, već desetljećima postoji Duquesne University Tamburitzans, najpoznatiji folkloraši u Americi. Sveučilište daje stipendije mladićima i djevojkama koji su se pokazali među najboljima u već postojećim tamburaškim i folklornim skupinama diljem Amerike. Najviše ih dolazi iz juniorskih tamburaških skupina Hrvatske bratske zajednice, a u svojim nastupima Duquesne najviše točaka ima iz hrvatske baštine. Zašto ne bi na sličan način naši najbolji mladi tamburaši i plesači mogli doći u Lado, studirati u Zagrebu i po povratku doma mogu biti ambasadori hrvatske kulture. Mnogi bi bili spremni i platiti da im dijete dođe na takav program u Zagrebu, nauči hrvatski, upozna domovinu svojih predaka... Ne da to bude samo radionica folklora, nego da provedu godine studija i možda ostanu u Hrvatskoj.

Također, zanima nas Vaše mišljenje i o tome kako povećati investicije hrvatskih emigranta i iseljenika u Hrvatsku?

Veći broj Hrvata bi mogao uložiti u manja i osrednja poduzetništva. Ovo smatram realnijim od nekakvih velikih investicija i ovome bi trebalo posvetiti više pozornosti. Ljudi misle počet će od manje investicije pa ako ide, dobro. A najbrojniji bi mogli biti investitori u nekretnine, kuće i stanove. Premda to nije poduzetništvo, ali je čisto prelijevanje novca u hrvatsko gospodarstvo. Mnogi smo to i napravili, ali bi trebalo poraditi da gotovo svaka hrvatska obitelj vani ima svoju kuću ili stan i u Hrvatskoj. U prvom redu što mi kupimo neće kupiti stranci (pa čak i neprijatelji) i istovremeno to je pomoć hrvatskom gospodarstvu. Svaki njihov dolazak i boravak u domovini je također dodatni dohodak. Da bi se ovo ostvarilo treba ljudima pristupiti iskreno i pošteno, pojednostavniti proces kupnje, porezi trebaju biti razboriti...

Kakva je danas percepcija Hrvatske u dijaspori. Idealizirajuća ili realna?

Na primjer, mora se pozvati i dobro platiti nekoga iz svijeta da napravi nekakve analize što je radila i trošila vlada prije ove. Ili, nedavno smo čitali kako su "svjetski stručnjaci" bili pozvani i dobro plaćeni napraviti procjenu rada Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Ovakve stvari jednostavno vrijeđaju zdrav razum. Tim se hoće reći da među Hrvatima u domovini i diljem svijeta nema tri ili pet sposobnih i poštenih ljudi koji bi takav posao mogli napraviti.

Živite na relaciji između Pašmana i Vašega rodnog Ljubuškog. Kako gledate na trenutni položaj Hrvata u BiH i što bi prema Vašem mišljenju bilo optimalno rješenje koje bi Hrvatima u BiH osiguralo stvarnu konstitutivnost i ravnopravnost?

Koliko mogu zaključiti, nije nikome stalo da se poduzmu pravi koraci i počnu stvari rješavati iz temelja, ni međunarodnoj zajednici niti domaćoj "eliti". Puno je nekakve glume i neiskrenosti, igraju se igre, radi nečijih trenutačnih probitaka i nekakvih dugoročniji i širih mesijanski projekata u nečijim glavama na račun naroda. Mnogima je najkorisnije da se ovakav "proces" odvija u nedogled. Dok taj "proces" melje ljudske živote, domaći u mutnome love, međunarodnjaci imaju dobre plaće i čekaju ih fotelje europske ili u njihovim državama kao nagrada za "dobro obavljen posao".

Na Ohio State University u Columbusu (SAD) doktorirali ste povijesne znanosti. Stoga bih Vas kao povjesničara zamolio da prokomentirate historiografska kretanja u Hrvatskoj nakon samostalnosti, posebno glede odnosa prema suvremenoj povijesti. Kolika se je historiografija oslobodila ideoloških utega iz vremena Jugoslavije?

Vrlo je znakovita i uočljiva činjenica da na televiziji gotovo stalno (barem od kako sam se vratio u domovinu) vidimo i čujemo iste povjesničare. Ne vidim da su oni nešto iznad drugih po znanju, radu i kvaliteti, ali su "stručnjaci" za sve jer su nečiji pomazanici. Oni su valjda dežurni policajci koji bdiju nad "ostacima" Hrvatima uređenog zloduha kojeg do sada nisu uspjeli iz nas istjerati!

Među hrvatskim domoljubima često se može čuti mišljenje kako ljudi iz nekadašnjeg jugokomunističkog sustava danas kontroliraju politiku, ekonomiju, kulturu i medije. Koje je Vaše mišljenje o toj problematici i je li upravo to razlog što ni dan danas strahoviti komunistički zločini nisu doživjeli čak ni simboličnu osudu i moralni prijekor?

Ali to se događalo i događa u svim ovakvim i sličnim prilikama. Tako su brojni feudalaci postali brzo ljubitelji laissez-faire-a jer su uvidjeli da im to donosi bolju zaradu. Kolonijalni vlastodršci u Južnoj Americi zadržavaju političku i svaku drugu moć i postaju nacionalisti Komunisti odjednom postaju ljubitelji liberalne demokracije i kapitalizma. I kod nas je preobrazba bila takva, plus oni koji su se vodili logikom kad mogu "oni" zašto ne mogu i ja. Dakle, strukture moći su ostale u rukama klase koja je i prije vladala. Ali, ta klasa je danas slobodnija nego pod komunizmom. Tada je iznad njih bila "partija", koju su oni istovremeno "hranili", od nje živjeli i bili njezine žrtve. A sad, sve se može jer oni su iznad zakona ili barem su bili do sada. Nadajmo se boljem!

Usput i jedna kratka natuknica iz američkog "antifašizma". U jeku hladnog rata nastala je hajka protiv američkih komunista i njihovih simpatizera, među kojima je bilo i Hrvata. Ovi "našijaci" su u svoju obranu najviše prizivali svoj "antifašizam", a ne odanost demokraciji i lojalnost Americi, ili svoj rad za boljitak sloboda i prava u državi u kojoj žive. "Antifašizam" im je prekrivao sve grijehe i zablude! Mora da su im tutori bili naši domaći antifašisti!

I, nakon toliko godina i propasti režima koji ih je pobio zar i mi "drugi" nemamo pravo slobodno istražiti što je bilo s našim očevima, kako su pobijeni, gdje su (ako su) pokopani i da njihove kosti dostojanstveno pokopamo u obiteljsku grobnicu. Tko i zašto nam to pravo usporava? Je li samo zato da se prekriju nečiji zločini ili da se ne bi nečija djeca ili unučad postidjela (zlo)djela svojih predaka? Nije nama do osvete, nego da se već jednom sazna istina i da pokopamo svoje mrtve! To će donijeti mir i nama i potomcima onih koji su ubijali ili naređivali ubijanja. Nažalost, ne samo da se usporavaju svi pokušaji pronalaska poginulih, nego se i dalje glorificira i brani one koji su takva zla počinili. Ali, svjetlija budućnost se može temeljiti samo na istini, nikako na laži!

Kakvu nam budućnost slijedom svega navedenoga predviđate?

Davor Dijanović

Uzroci propasti Hrvatske države

Scenarij koji se na nelegitimnom referendumu odigrao u RH već je 2002. godine nagovijestio Edo Pivčević. On je već tada ukazivao na stvarne ciljeve Zapada, na stvarne ciljeve neoliberalizma i neoliberalnog kapitalizma. Ukazao je da je njihov stvarni i veliki interes potkopavanje nacionalnih država kako bi time ostvarili svoje interese.

Stvara se tako neka vrsta ujedinjene fronte između ljevičarskog internacionalizma i globalističkog kapitalizma, koji oboje vide u nacionalizmu svojega glavnog neprijatelja. Doista nakon propasti sovjetskog imperija to je bila i ostala glavna značajka političkog života u bivšim tzv. Socijalističkim zemljama.

Upravo takav scenarij, o kojem je E. Pivčević govorio 2002. godine, potpuno se ostvario u RH i to na najtragičniji način gubitkom države. Bivše komunističke strukture u RH postale su gorljivi ideolozi neoliberalizma i globalizma, glavni protagonisti privatizacije i rasprodaje, glavni protagonisti potkopavanja i u konačnici rušenja hrvatske države. Te strukture postale su hrvatskom elitom i strateški su dobro rasprostranjene u ekonomiji, u politici, u medijima u kulturi. ..One jesu glavni uzrok pada i propasti hrvatske države, ali nisu i jedini.

Kad se i Katolička crkva identificirala s takvim sustavom i podržala ulazak RH u takav sustav i zajednicu bilo je jasno da će narod ponovno biti prevaren, a hrvatska država, nakon kratke dvadesetogodišnje samostalnosti, doživjeti svoju propast. U toj njenoj propasti Katolička crkva, po većini svojih biskupa i nadbiskupa, debelo je sudjelovala.

Što je s referendumom još izišlo na vidjelo?

Referendum je potvrdio da u Hrvatskoj nema potrebne javnosti koja je svima dostupna i u kojoj se formira javno mišljenje, da nema objave javnih kontroverzi i mnogostrukosti različitih mišljenja. Kao i u sve ostalo vrijeme i u vrijeme referenduma umjesto informacija građanima se servirala poluistina, laž, dezinformacija i obmana.

Time su kampanja i referendum izišli iz okvira demokratskog postupka, a sami postupci vladajućih elita su time nelegitimni postupci.

S referendumom je na vidjelo izišla i potvrda kako je veliki dio hrvatske inteligencije, pa i veliki dio one do jučer nacionalno opredijeljene, u svojoj biti ropskog, služničkog i oportunističkog karaktera. Hrvatska inteligencija u svojoj većini podržala je nešto nečovječno, podržala je nešto što ograničava slobodu čovjeka i naroda, podržala je ono što osiromašuje, izrabljuje porobljava, a sve to zbog kukavičluka, ili osobne sigurnosti, privilegija , lagodna života i sklonosti diktata.

Referendum je pokazao da je kulturna sfera hrvatskog društva u većini i u filozofiji i u znanosti i u umjetnosti samo instrument i moćno oružje u rukama udružene političke i financijske oligarhije.

Ideji nove integracije i novog ropstva dala je HAZU bezrezervnu podršku. Bio je to svojevrsni vjetar u leđa vladajućima i nositeljima ideje novog okvira i to pred sam kraj kampanje, kad je bilo najučinkovitije. Nije teško proniknuti u razloge takvog njenog stava, stava i opredjeljenja za interese udružene oligarhije, a protiv interesa hrvatskog naroda.

Zato ne stoji današnje opravdanje i izlika nove nedemokratski izabrane i nelegitimne vlasti, kako se povećavanjem PDV-a spašava državni proračun sve dok se iz proračuna izdvajaju sredstva kako bi se hranili parazitizmi.

Referendum je pokazao i pravo lice nasljednika siromašnog apostola Petra

Da služi lažnim bogovima govori činjenica da je Katolička crkva u Hrvata rijetka oaza blagostanja u osiromašenoj domovini, koja se kao takva državnoj tiraniji ne zamjera, a niti se tiranija zamjera njoj i takvo stanje će trajati onoliko dugo, dok se iz državnog proračuna, toj oazi blagostanja , redovno bude svake godine slijevalo približno 300 milijuna kuna.

Supstancijalnom razaranju hrvatske države i njenom nestanku uzrok je i Katolička crkva u Hrvata, a razloga tome, između ostalog, ima tristo milijuna. Ne samo hrvatsku državu, već i samu sebe crkva, takva kakva jest, supstancijalno tj. u svojoj suštini, biti, stvarnosti i zbilji razara.

U svih ovih dvadeset godina u kontinuitetu nije bilo dovoljno vatre, požrtvovnosti, idealizma i revolucionarstva, stalne požrtvovnosti, stalne borbe, nije bilo jasne orijentacije i žrtvovanja ideji.

Jalovost, beskrvnost, bezidejnost, razjedinjenost i posvađanost rezultirala je jačanjem, a u konačnici i uspjehom ideja zablude, koje su dovele do nove tragedije i neuspjeha.

Uslijed pomanjkanja snaga i ideja ni narod nije bio u mogućnosti razviti ona ćutila i snage da bi uspjela ideja očuvanja slobode.I zato je narod, iako u manjinskom broju, na referendumu slijedio put oportunizma i idejnih zabluda. Ali ne i iz samo tog razloga.

Upravo to govori da su se mnogi zgrozili sami nad sobom, da su zamrzili svoju državu i ideju svoje države, vjeru u sebe i svoju slobodu, što je u konačnici i bio cilj, kako bi se s narodom moglo upravljati kud se i kako hoće u čemu se i uspjelo.

Ali krivo je to shvaćanje, jer za Europu je dovoljno da u nekoj zemlji postoji pravo organiziranja većeg broja stranaka, što se te stranke natječu na redovitim izborima i što postoji opće aktivno i pasivno pravo glasa. Globalni EU kapitalizam ne nameće više od minimalistički koncipirane demokracije koja se preferira više iz suštinskih razloga. Ono što je za EU i globalizam značajno je globalni obuhvat tržišta kao polja konkurencije, plasman i profitabilnost investiranja. Za njih je potrebna liberalizacija i uklanjanje političkih barijera, ali ne i demokratski sistem vladavine u svakoj zemlji. Za to ćemo se , ako to želimo, morati izboriti sami, no preduvjet tome je vlastita država, tako da tko želi slobodu mora raditi i na tom preduvjetu.

Mirko Omrčen

EU referendum je potpuna prevara!

Dakle, na referendum je izašlo manje od 50% posto prijavljenih glasača, što će reći da je prošao u krajnje nedemokratskom okružju kao rezultat suludog mijenjanja Ustava od strane političke elite. Da Ustav nije bio izmijenjen, nesumnjivo, referendum ne bi prošao. Tu su još i mnogi nepravilni čimbenici koji su znatno utjecali na onaj mali postotak građana koji su ipak izašli na referendum.

´Drž-ne daj´izmjena Ustava RH

Da još pojednostavim... Kada bi na referendum izašlo visokih 70% birača, a od njih također visokih 70% glasovalo za pristup Uniji, Hrvatska ipak ne bi postala članicom EU jer bi to značilo da je za pristupanje glasovalo 49% ukupnog broja birača. S obzirom da je korumpirana politička elita izmijenila Ustav RH prije cca 2 mjeseca, ovakav referendum se smatra pravovaljanim iako je na njemu glasovalo samo 43% građana i od njih tek 63% ´Za´. Dakle, za EU je glasalo manje od trećine prijavljenih birača. Promjena ustava uoči referenduma je krajnja veleizdaja koja se može tolerirati isključivo u nedemokratskom okružju kojim vlada politički determinizam i narodno malodušje.

Slab odaziv birača

> U hrvatskim medijima nije bilo kvalitetne javne rasprave na temu EU

Inicijativa se nastavlja

Ovaj referendum nije legitiman, i prema najavama anti EU inicijativa, pokreće se peticija za ponavljanje referenduma. Unatoč tome što ne sumnjam u to da među narodom vlada sve malodušniji i pasivniji stav glede toga da se išta još može učiniti, smatram da je razborito podržati bilo koju anti EU akciju jer je borba protiv EU tek počela upravo našim ulaskom. Odaziv ispod 50% birača u ovoj povijesnoj odluci ne može biti legitiman za odluku, a otvorene i demokratske javne rasprave, nije bilo.

Orjunaško i oreunaško orgijanje na Trgu bana Jelačića

Isti takvi domobrani, naši biseri, nacionalno svjesni govornici sa prosvjeda, sve redom intelektualci i branitelji iz domovinskog rata (pogled iz rova je najispravniji pogled na Hrvatsku), zbog verbalizma i negativnog izjašnjavanja o protuzakonito i protuustavno visoko izdignutoj EU okupatorskoj zastavi, pred očima cijele Hrvatske i svjetske javnosti postadoše žrtve oreunaša.

Dok ovo pišemo, poslije spuštanja Hrvatske u EU grobnicu, na režimskim, globookupatorskim medijima posmatramo slavlje i dizanje u zrak razvodnjene cifre od samo 30 % biračkog tijela, s kojim je na referendumu nelegitimno prošla volja EU imperijalista i njihovih CRO plaćenika.Oni međusobno izmjenjuju čestitke, a među prvim čestitarima oglasio se i susjed Milorad Dodik, lider političke tvorevine nastale na zločinu i genocidu, i od Hrvata etnički preko 90 % očišćene.

Žarko Marić / JAVNO.ba

POZIV

Glasujmo na referendumu za NE EU-ropstvu i dajmo svoj glas ZA HRVATSKU SLOBODNU I NEZAVISNU NA CJELOKUPNOM SVOM POVIJESNOM I NARODNOM PODRUČJU!

ŽIVJELA HRVATSKA!

ŽIVIO HRVATSKI NAROD!

Stranka hrvatskog prava

POKRET ZA HRVATSKU NE U EU

POZIV

Nakon skupa u organizaciji POKRETA ZA HRVATSKU NE U EU krenut će se po Zagrebu skidati protuustavno postavljene Europske zastave.

HRVATSKA HRVATOM!

NE U EU!

POKRET ZA HRVATSKU NE U EU!

DESET NAJVEĆIH LAŽI VLADE O EU!

Prije nego što im građani Hrvatske odgovore na referendumu što misle o aneksiji „zemlje koju najbolje poznaju“ (termin koji eurokrati rabe kad govore o zemlji-članici iz koje potječu), iskoristite priliku i recite svojim roditeljima i djeci, recite svojim prijateljima, poznanicima, recite svima:

2. Laž je da bismo iz EU „povukli“ ogromna novčana sredstva. Nismo ni dosad u tome bili naročito uspješni, dapače dokazali smo da smo na tom polju totalne trube. EU, s druge strane, nije dobrotvorna ustanova, a uz to ondje vlada spektakularna rastrošnost! Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Europarlamentarci zarađuju do 14.727 eura mjesečno, komesari Europske komisije i 23.000 eura, a predsjednik Europskog vijeća (preračunato) čak 234.480,30 kuna! Eurokrati su 5,25 milijuna eura spiskali na službene aute, a 300.000 zapili na koktel-zabavama! Mislite li da će nam takva superdržava financijski pomoći? Sigurno je, međutim, da će Hrvatska morati plaćati „članarinu“ od 600 milijuna eura godišnje! Prema projekcijama EU-a, Hrvatska bi trebala povući iz EU-a 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu pomoći za novčani tok svježoj članici ošamućenoj skupoćom članstva. Tko tu dobija? Tko tu „povlači“ sredstva?

4. Laž je da je EU uređena asocijacija koja se uspješno bori protiv korupcije. Ona je pretjerano birokratiziran (i zbog toga veoma skup) mehanizam. Europska je unija korumpirana do srži, računi joj nisu potvrđeni 17 godina zaredom zbog milijardi izgubljenih u prijevarama i rasipnosti. Prema službenim podacima, samo u Europskoj komisiji radi oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. A to je samo dio cijele te birokratske vojske koja građane Europe stoji čak 1.147.885.101.616 eura godišnje! Ne varajte se: to ne plaćaju dobre vile, nego građani Europske unije. Želimo li im se pridružiti?

6. Laž je da bi bilo dobro za našu zemlju kad bi nam Unija omogućila slobodno kretanje i školovanje mladih. Unija bi ih obrazovala zbog svog probitka, iskoristila sve što vrijedi od takvih „intelektualnih resursa“, vratila nam ih pred penziju, a nas pretvorila u zemlju neobrazovane radne snage nesposobne upravljati vlastitom državom. To je plan! Put u Europsku uniju zapravo je put u zaostalu Hrvatsku.

8. Laž je da su Europa i Europska unija isto. Nisu. Europa je prekrasan kontinent, a Europska unija je nedemokratska federacija koja služi interesima krupnog kapitala. Nema ništa lošeg u europskoj suradnji, ali je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji. S cijelim se svijetom može lijepo surađivati na ekonomskom, kulturnom i svakom drugom planu, bez da se ulazi u sumnjive (ali skupe) političke asocijacije. U tom smislu, laž je i da Unija nema alternative, a tvrdnja da ako ne uđemo u EU moramo ući u nekakvu balkansku uniju – potpuna je glupost. Dodatno, takvo je što izričito zabranjeno hrvatskim Ustavom, pa je tako ta papirnata babaroga razobličena.

10. Laž je da je Europska unija jamac stabilnosti i razvoja demokracije u Europi. Ona je meka diktatura u kojoj vlast ne proizlazi iz naroda. Ni više, ni manje. No, u posljednje vrijeme zapaža se i sve jasnije skretanje u totalitarizam: Unija posve otvoreno za premijere Grčke i Italije bez slobodnih izbora postavlja svoje ljude iz Družbe Bilderberg i Trilaterale. Po principu „problem-reakcija-rješenje“ unijsku krizu (koja predstavlja „problem“) namjerno se produbljuje kako bi se izazvao zahtjev naroda da se nešto učini (što je očekivana „reakcija“) te potom ponudio izlaz: sveopće ujedinjenje, jedinstvena svjetska vlada, vojska i banka, potpuni nadzor, Novi svjetski poredak (kao „rješenje“ koje je zamišljeno od početka). Ne, to nije teorija zavjere, nego njena praksa. I upravo se zbiva pred našim očima. Tko ima oči neka vidi.

Uostalom, dovoljno je zapravo samo pogledati tv-dnevnik pa vidjeti teku li u Uniji med i mlijeko. Ipak, važno je obavijestiti se radi raskrinkavanja Unije, jer postoje trenuci u kojima stati na stranu istine nije samo ispravno, nego i sudbonosno. Za nas, našu djecu, naše bližnje, našu domovinu i našu budućnost. Trenutak u kojem živimo nesumnjivo je jedan od tih.

Uostalom, izraz „euroskeptik“ je pogrešan termin: nisu „euroskeptici“ skeptični u odnosu na Europu (kontinent), kako bi se dalo zaključiti iz samog tog naziva, nego su – uglavnom zato što znaju kakva je – protivnici nedemokratske Europske unije (politička asocijacija), a to je nešto sasvim drugo. Kako bilo, demantirajmo tvrdnju da su protivnici Europske unije neinformirani na najbolji mogući način – informirajmo se! A ako smo informirani, informirajmo se još više! Znanje doista jest moć, i to nije floskula.

Kako zapravo funkcionira nedemokratska federacija Europska unija?

Ne zaboravite: ne možemo lijepo prekrižiti ruke i čekati da netko sa strane obavijesti ljude o opasnostima koje vrebaju u vezi eventualnog ulaska u Europsku uniju. Ne možemo ne učiniti ništa, a onda se nadati kako će to netko učiniti umjesto nas. Neće. Pogrešno je razmišljanje da to „nije naš posao“. Jest, to je posao svih nas. Svi moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo upoznali sve naše bližnje, naše prijatelje i poznanike, kako bismo upoznali što je moguće više građanki i građana Republike Hrvatske s pravim licem Europske unije.

Svim Hrvatima diljem Domovine Hrvatske i svijeta želimo sretne božićne i novogodišnje blagdane!

SRETAN BOŽIĆ I NOVA 2012. GODINA!

Stranka hrvatskog prava

Svi Hrvati na referendum protiv ulaska Hrvatske u EU

Instrumentalizirani i ispolitizirani mediji, pa čak i neki pametnjakovići iz GONG-a nam javno sugeriraju da hrvatski državljani koji žive u BiH nemaju pravo sudjelovanja na referendumu, već da će pravo sudjelovanja na državnom referendumu imati jedino hrvatski državljani s prebivalištem u Hrvatskoj, a da je Hrvatima izvan Domovine potrebna prethodna registracija i za referendum poput one diskriminirajuće za izbore za Hrvatski državni sabor i predsjednika Republike Hrvatske.

Odredbom Zakona o referendumu (članak 3.) je utvrđeno da u postupku odlučivanja na državnom referendumu imaju pravo sudjelovati svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina koji imaju opće i jednako pravo, bez obzira na to gdje imaju prebivalište. Člankom 36. je utvrđeno da hrvatski državljani bez prebivališta u Republici Hrvatskoj svoje pravo sudjelovanja u postupku odlučivanja na državnom referendumu ostvaruju na biračkim mjestima u diplomatsko-konzularnim predstavništvima u stranoj državi u kojoj prebivaju, a niti na jednom mjestu toga zakona se ne može pročitati da se moraju prethodno registrirati ako žele sudjelovati na referendumu.

Usput rečeno, svi oni hrvatski državljani (njih 411.758 u BiH i diljem svijeta – najnoviji službeni podatak DIP-a) koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj upisani su u središnju evidenciju popisa birača u Gradu Zagrebu i time ipsko facto imadu pravo sudjelovanja u postupku odlučivanja na državnom referendumu bez obzira na mjesto prebivališta i to bez diskriminirajuće prethodne (dodatne) registracije, jer ni jedno niti drugo ne uvjetuje niti propisuje za to jedino mjerodavni Zakon o referendumu.

Referendum je ključna razdjelnica da mirnim putem spriječimo ulazak u ovu kolonijalnu, nedemokratsku, nepravednu, nepravnu i antikršćansku zajednicu. Kada pristupimo referendumu sjetimo se koliko nas je puta ta EU ostavila same: ZAPAMTITE VUKOVAR, GOSPIĆ, ZADAR… sjetite se da je jedan od uvjeta ulaska u EU bio izručenje naših generala koji nedužno čame po zatvorima Europske unije.

ZA HRVATSKU HRVATSKU!

Za dom spremni!

Ivan Lozo, međunarodni tajnik HČSP-a i koordinatore za XI. izbornu jedinicu

HRVATSKI PROSTOR NADE

Mladen Schwartz

(1)PREAMBULA.

SVE NOVO!

PRIJE SVEGA: DRŽAVA.

SPASONOSNE SNAGE.

GOSPODARSKI PREPOROD.

POLITIČKA OBNOVA.

DUHOVNO OZDRAVLJENJE.

Raskrinkane laži o Europskoj uniji

Sve što ste oduvijek željeli znati o Europskoj uniji, a hrvatska vlada i hrvatski predsjednik se boje da doznate!

Lažno carstvo propada, kao uostalom i svako dosad!

Na osnovu čega bi se zasnivalo to povećanje interesa? Recesije, represije, secesije, depresije koja trese tu neprirodnu, nasilnu, lažnu, propalu, birokratsku tvorevinu zvana Eu. Ali Vandoren i Jandroković i dalje lažu bez srama, a svjesni da im sve manje Hrvata vjeruje!

Ulaskom u EU gubi se Suverenitet, Neovisnost i Pravo na Slobodu odlučivanja. Sve daljnje odluke su ustvari naredbe po volji Bruxellesa koje moraju biti izvršene, inače slijede kazne i sankcije!

Jedino EU komisija provodi zakone EU koji će od 01.01.2014. g. biti nadređeni svim zakonima EU članica. EU članice će moći donositi samo lokalne i nebitne zakone! (Evo Hrvatske, evo provincije)! EU je 28.09.2011. tajno izglasala paket mjera – “Six Pack” s kojim se uvodi ekonomska diktatura svim EU-članicama. Od sada, samo EU komisija donosi sve odluke o otpuštanju radnika, radnom vremenu i ukidanju svih radnih povlastica. EU komisija za svoje postupke ne odgovara nikom, pa zato i radi šta je volja!

Vaši EU zastupnici dolaskom u EU parlament se odmah raspoređuju u EU stranke, kako bi se po hitnom postupku zatrli njihovi nacionalni interesi. Oni tada predstavljaju samo interese EU stranaka, interese samih sebe, ali ne više interese vaše države, odnosno Vas koji ste ih izabrali!

Lisabonski ugovor propisuje da se bilo koji državljanin EU može kandidirati za lokalne jedinice uprave ili mjesto u vladi bilo koje države članice. Ako bi recimo Hrvatska ušla u EU, a sutra i Srbija, Hrvatska i Srbija bi opet bile u istoj državi! S obzirom na planove naseljenja Hrvatske, vaše lokalne jedinice uprave ili gradonačelnik će biti birani iz redova stranaca koji će vas brojčano nadjačati nakon poplave useljenika, a koja će uslijediti upravo zbog hrvatske sačuvane ljepote kakvu je EU sebi već odavno uništila i hrvatskog Jadrana, najljepšeg mora na svijetu, koje bi takvom politikom useljenja stranaca postalo europsko, kad nemože biti hrvatsko. Ulazak u EU odgovara samo velikim članicama, ali ima katastrofalne posljedice na male. Hrvatska može biti prijatelj EU bez ulaska u EU! Da li EU to može?

Hrvatska izdajnička vlada je predala 23,870 km2 Jadranskog mora, tzv ZERPa Europskoj uniji i time prekršila UN konvenciju o “Pravu Mora i Morskih Granica”, da bi čoban od ministra onda izjavio da ćemo tako ustvari imati više suverenosti nad ZERPom, kad se odreknemo suverenosti nad ZERPom!

Da se ne zaboravi: Jadnica Kosor je bila ministrica branitelja, a jadnik Josipović pravnik u komisiji za suradnju s Haaškim sudom. Jado Mesić je bio svjedok Haaga i ponizno predao sve državne dokumente koje je EU zatražila!

Hrvatska vlada i predsjednik nazivaju ljude koji se protive ulasku u EU, neupućenima i zastrašenima. Po tome bi građani Švicarske i Norveške također bili neupućeni i zastrašeni jer su na referendumu o ulasku u EU glasali NE i ostali izvan Europske unije. Najbogatije države u Europi nisu u Europskoj uniji (Švicarska, Norveška, Lihtenštajn, Monako i druge). Upravo suprotno od tvrdnje hrvatske vlade i fikusa od predsjednika, Hrvati koji su upućeni u EU-robiju, hrabro se i stalno protive ulasku u EU! Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, NE otvaraju se nikakve nove mogućnosti izvoza hrvatskih proizvoda u EU, a koje već nisu ostvarene kroz “Sporazum o slobodnoj trgovini između Hrvatske i EU”. Hrvatska vlada Vas laže o povećanom izvozu, jer je u Hrvatskoj pokrivenost uvoza izvozom samo 60%, pa je prava istina da će Hrvatska biti preplavljena smećem iz EU, koje će s hrvatskih polica izbrisati hrvatske proizvode i tako dotući i posljednju proizvodnju u Hrvatskoj!

Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, hrvatski dug će enormno porasti. Primjer za to su države poput Portugala, Irske, Italije, Grčke, Španjolske koje Europska unija pogrdno naziva skraćenicom PIIGS (SVINJE), a koje su u financijskom kolapsu upravo zbog toga što su se kao članice EU odrekle svoje fiskalne samostalnosti u korist EU. Ulaskom u EU milijarde dugova drugih propalih članica prelijevaju se i na Vas, a prema Lisabonskom Ugovoru stabilnost Eura morate garantirati svojom imovinom!

Sredstva informiranja u Hrvatskoj (Jutarnji, Večernji, Slobodna, 24, Nacional, Globus, Glas Slavonije, Arena, kao i sva ostala, TV Nova, RTL) nisu hrvatska nego strana, kao i hrvatske banke, jer su im vlasnici stranci. Oni se bore za svoje profite, a za Vas ih nije briga. Oni zajedno s hrvatskom vladom i HTV-om skrivaju ove ISTINE i drže Vas u totalnoj medijskoj blokadi. ISTINE možete pratiti putem neovisnog portala: “hr.svijet” ili portala stranaka: “ABH-Akcija za bolju Hrvatsku”, “Jedino Hrvatska (JH)”,” Volim Hrvatsku – NE u EU”, “SAVEZ ZA HRVATSKU” ili pročitajte knjigu Marjana Bošnjaka - “EU? NE hvala”.

Hrvatska vlada kaže: “Europska unija ima problema, ali se za nju isplati boriti’. - Po kojoj se to logici isplati boriti za milijarde dugova propalih EU članica koje su sve pokušale da se Hrvatska nikad i ne uspostavi kao suverena država tokom Domovinskog rata i izmišljale joj kojekakve prepreke tokom 6 godina pregovora o pridruživanju. Mnoge EU-članice nisu prijatelji Hrvatske, nego njeni neprijatelji!

Hrvatska vlada umjesto da sredstvima prikupljenima putem poreza i pdv-a brine o svojih 285,000 nezaposlenih, ona ignorira 800,000 potpisa svojih građana za referendum “Zakona o radu” pravdajući se da nema 100 milijuna Kuna za organiziranje tog referenduma, ali zato ima 330 milijuna Kuna godišnje za potpuno promašeni rat u Afganistanu, protiv neprijatelja kojeg nema, da bi se svojim bolesnim, podaničkim mentalitetom ulizivala stranim silama koji je kao takvu jadnu, poniznu, bijednu i ništavnu, normalno, potpuno ignoriraju!

Ponešto od toga su već i ostvarili, zar ne?

Ulaskom u EU neodlučujete više o ičemu, banke i multikorporacije odlučuju o Vama i postaju gospodari vašeg života. Mislite li da je njih briga za Vas više nego za same sebe? Nakon gubitka Hrvatske, preostalo Vam je još samo da skinete i hlače, a vašoj rođenoj i nerođenoj djeci namijenjena je onda uloga roba, a sve zbog upornog ne prihvaćanja ovih ISTINA i naivnog vjerovanja lažima da će vas političari slizani s bankama i multikorporacijama uvesti u bolje sutra! Malo sutra!

VAŽNA PORUKA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA:

“Nitko Domovinu ne može voljeti vise od onih koji su spremni dati život za nju, jer Hrvatska je iznad svega - samo Bog je od nje veći i hrvatski narod prječi”

Mario Maks Slaviček

Memorandum

o stanju hrvatske države i nacije s temeljnim programom obnove i zaštite nacionalnih resursa, identiteta i nacionalnih interesa

Situacija Republike Hrvatske pogoršava se na političkom, ekonomskom, demografskom planu iz dana u dan: iz svjetskih centara proizvedena kriza umjetno je prenesena i na Hrvatsku i blokirala je ekonomski razvoj, trgovinu, poljoprivredu i zaradu stanovništva. Približavanje Europskoj Uniji odvijalo se na ponižavajući način, s nizom teritorijalnih ucjena sa slovenske strane i tome slično. Haaški sud i Bruxelles ponižavali su Hrvatsku i njezinu oslobodilačku borbu protiv Srbije, a k tome, cijeli niz pravnih i upravnih vladinih odluka približava nas Srbiji koja je danas u cijelosti četnička i ne odustaje od svojih ekspanzivnih državnih ideja. S toga smatram da je:

Nužno je zaštititi ustavnu odredbu o zabrani sjedinjavanja s državama bivše Jugoslavije i ostalim državama. Diplomatski odnosi sa Srbijom ne mogu biti dobri dok god se Srbija ne ispriča za genocid nad hrvatskim stanovništvom u Domovinskom ratu, a također i u II. svjetskom ratu: velikosrpska politika u Hrvatskoj skrivila je sve žrtve Domovinskog rata i većinu žrtava na hrvatskom tlu u vrijeme II. sv. rata. Beograd mora informirati o sudbini nestalih hrvatskih branitelja i civila, a tužba RH ne smije biti povučena.

B) Budući da su ekonomske i ratne okolnosti nakon II. sv. rata demografski opustošile Hrvatsku, Hrvatska demografski propada. Uslijed toga ona više nema dovoljno obične radne snage za održavanje svojih kapaciteta: došli smo u situaciju da se predlaže uvoz radne snage, ali ne može nam biti svejedno od kuda ta radna snaga dolazi. Radi očuvanja nacionalnog identiteta, ukoliko se to potvrdi kao nužno, radna snaga mora dolaziti iz zemalja slične kulture, mentaliteta i identiteta, stoga prednost treba davati ljudima iz Ukrajine, Bjelorusije, Slovačke, Češke i Poljske, a nipošto iz Srbije ili Azije, jer tada dopuštamo ekspanziju tipa kineskog kolonijalizma (kakva se odvija diljem svijeta).

B) U Hrvatskoj se ne smije dozvoliti dvostruko pravo glasa nacionalnih manjina, jer u tom slučaju nacionalne manjine dobivaju više prava od lokalnog stanovništva: birajući svoja dva predstavnika umjesto jednog dobivale bi udvostručeni utjecaj. To je tim opasnije što strano stanovništvo koje bi u buduće uselilo u Hrvatsku moglo tražiti ista takva prava i ugroziti nacionalnu volju Hrvata.

Mr. sc. Emil Čić

Neovisni kandidat na izbornoj listi 4. jedinice

Autohtone Hrvatske stranke prava (A-HSP)

Novi vjerski portal

Dragi prijatelji!

Vjerujemo da ćete podržati ovaj poduhvat te Vas molimo da o pokretanju portala obavijestite posjetitelje vaše stranice/vaše prijatelje na Facebooku i da im preporučite www.bitno.net.

Unaprijed hvala i srdačan pozdrav u Kristu!

Uredništvo portala Bitno.net

U spomen na 20. obljetnicu stradanja nevinih žrtava na Memorijalnom groblju u Vukovaru u petak 18. studenoga Misu zadušnicu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Tjekom Svete mise kardinal Puljić uputio je prigodnu homiliju koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupstvu,

draga braćo misnici,

draga braćo i sestre.

U prvom redu došli smo moliti, da nas molitva pročisti od svih gorkih osjećaja i negativnih naboja, koji se po ljudsku olako javljaju na ovim mjestima stradanja. Došli smo da obavimo dužno poštovanje svim ovim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo, ili još bolje reći izgrađujemo. Time ćemo obnoviti vrednovanje življene sadašnjosti, koja sve čini da gurne u stranu vrednote života.

Prije tjedan dana sudjelovao sam na obilježavanju 550. godina krunjenja kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu. Na znanstvenom skupu su govorili kako je Bosna pala od Osmanlijskog osvajanja. Zanimljiva je tvrdnja znanstvenika, kako je međunarodna, tadašnja Europa da bi opravdala svoju inerciju pred tolikim zlom, u svijet pustiše glavnu krivnju: nesloga u BiH. I to je jedan dio istine, a drugi dio je nezainteresiranost pred najezdom zla. Još više su bili ljuti što papa dajući krunu oduzima vlast drugima nad tim krajevima. I radi političkih interesa, radije neka padne i nestane kršćana na tim predjelima, jer politička oholost ne dozvoljava istinu priznati. Vidim da se povijest ponavlja. I ovim terenima kada je najezda sile i sijanje zla pred očima svijeta se događalo, i tada je bila nezainteresiranost te iste Europe i moćnika svijeta. Ovo sad što govorim to osobno govorim, ne u ime Crkve.Čak su zloslutno uživali da se to događa. Ovo mogu govoriti, jer sam s brojnima u to vrijeme razgovarao i nisam mogao doći sebi, s kakvom inertnošću su govorili o ovim stradanjima, kao i drugima koja su se događala. Bilo je i onih koji su zla zlima pravdali, da čovjeku pamet stane.

Nitko nema prava zanemariti ove žrtve, kojima danas izražavamo dužno poštovanje molitvom. Mi kršćani vjerujemo u život vječni i u uskrsnuće mrtvih, kao i besmrtnost duše. Iz te vjere molimo i odajemo dužno poštovanje zemnim ostacima.

Čitajući Bibliju, Starog zavjeta, vidimo kako je Izabrani narod doživljavao svoju domovinu kao dar Božji. Ona im je sveta jer im je Bog darovao, ali sveta jer u njoj počivaju grobovi njihovih predaka, sveta jer je u njoj sveti hram, i grad Jeruzalem. Znamo kako je Isus volio taj grad nad kojim je ljudski zaplakao. Božji Sin plače nad Jeruzalemom, jer ga je volio i želio mu donijeti spasenje.

Nama ne treba mitologija niti lažna ideologija o Domovini, mi trebamo na stvarnosti prepoznati sebe i svoje korijenje. Zato iz vjerničkog srca, puni pouzdanja u Boga dižemo glas protiv svakog manipuliranja žrtvama rata. Mi ne trebamo umnažati broj žrtava da dobijemo svjetsku naklonost, kao što se to radi. Previše je i ova brojka koja nas je ovdje okupila. Ne trebamo samilost velikih koji ne znaju prepoznati boli malih, mi moramo sami sebe vrednovati, svoje voliti i iz toga graditi poštivanje drugih i drugačijih. Ničije žrtve ne želimo ignorirati, ali imamo pravo čuvati dužno poštovanje prema žrtvama onih koji svoj život i žrtve ugradiše u ovu zemlju koju Domovinom zovemo.

Stojeći ovdje s dubokim poštovanjem prema žrtvama, prema poginulima, prema ranjenicima, prema onima koji su ranjeni u duši i u srcu, obavljamo zavjet za našu povijest, za naš narod, za našu vjeru, za našu kulturu i za našu budućnost. Ne damo se slomiti ocjenama i procjenama moćnika ovoga svijeta, pa ni Haškog suda koji rađe žrtvama sudi a oslobađa one koji su ubijali.

Kao da nam poručuje istom Isusovom mišlju: Htjedoh vas okupiti kao što kvočka okuplja svoje piliće (Lk 13,34), tako Isus svome Jeruzalemui mi moramo to gnijezdo naše budućnosti – a to je naša obitelj, ponovo doživjeti kao gnijezdo ljubavi, gnijezdo škole vjere i ljudskosti, gnijezdo koje jamči budućnost narodu i Crkvi. Nema te demokracije koja smije uništiti to gnijezdo, čuvajmo, volimo i budućnost gradimo na tom gnijezdu.

Okupljeni na ovoj grudi natopljenoj krvlju nevinih žrtava, nismo došli da se akumuliramo negativnim silama, nego da se nadahnemo životom za koji su oni bili cijena. Životom ljubavi, sloge, mira i razumijevanja. Ne može se ispravan dijalog voditi s drugima i drugačijima, ako ne znamo u svom domu kako Evanđelje kaže: Ljubi bližnjega kao samoga sebe (Mt 22,39). Svi razgovori i dogovori moraju počivati na uzajamnom poštivanju i vrednovanju. Što ne želim da meni drugi čini ni ja ne želim drugome , ali i obratno.

Uz stotu obljetnicu smrti dr. Josipa Franka

U osobi Josipa Franka jugoslavenska je historiografija vidjela jednoga od idejnih preteča ustaštva, shvaćenog u onoj jasenovačko-mitološkoj verziji Milana Baste, Radimira Bulatovića, Vladimira Bakarića i sličnih moralnih horizontala. Čak ni osamostaljenjem Republike Hrvatske uloga dr. Franka u hrvatskoj povijesti nije doživjela objektivnu revalorizaciju, tako da Frankovo ime i dalje izaziva prijepore i mimoilaženja.

Kratki prikaz života i djelovanja

Dr. Josip Frank rodio se je u Osijeku 10. travnja 1844. g., a umro je u Zagrebu 17. prosinca 1911. U Beču je 1868. doktorirao pravo, nakon čega je stažirao u u odvjetničkom uredu austrijskog političara Karla Luegera. Godine 1872. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu. Pet godina nakon toga, 1877., pokrenuo je Agramer Presse (Zagrebačka štampa), a nakon toga Kroatische Post (Hrvatska vijest) koji je bio zabranjen od strane režima. Gradskim zastupnikom postaje 1880., a (nezavisnim) zastupnikom u Hrvatskom saboru 1884. Godine 1880. objavio je djelo „Die Quote Kroatiens" u kojemu je ukazao na nepodnošljivu financijsku ovisnost i preopterećenost Hrvatske nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, te je općenito do svoje smrti slovio kao jedan od najpriznatijih financijskih stručnjaka u Hrvatskoj. Stranci prava pristupio je 1890. kao vrlo bogat i ugledan odvjetnik, iako je već i prije održavao određene veze s pravašima, pa je tako 1887. branio Davida Starčevića na sudskom procesu kojim ga je režim nastojao politički unišititi. U vrijeme Frankova pristupanja Stranci prava Hrvatskom je vladao ban Khuen Hedervary, dok je Stranka prava što radi radi Rakovičkog ustanka, što radi kritike ustavnog poretka Monarhije, nosila epitet „veleizdajničke stranke". Riječ je ne samo o vremenu pojačane mađarizacije, nego i o vremenu kad među hrvatskim političarima i inteligencijom u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji sve više jača misao o potrebi suradnje sa Srbima, kao i misao o „slavenskoj uzajamnosti".

Dolazak u Stranku prava

Nakon što su hrvatski studenti 1895. prilikom dolaska Franje Josipa u Zagreb spalili mađarsku zastavu, Folnegović je oštro osudio taj čin, nakon čega su Ante Starčević, Eugen Kumičić, Mile Starčević i Frank izišli iz Stranke prava i osnovali Čistu stranku prava. Čista stranka prva pokrenula je svoje glasilo „Hrvatsko pravo", dok je Folnegovićeva Stranka prava izdavala „Hrvatsku domovinu", zbog čega su se ponekad nazivali i domovinaši. Domovinaši su kasnije fuzioniranjem s obzorašima (Neodvisna narodna stranka, do tada najveći protivnik Stranke prava u oporbi), sklonima nagodbenjačkoj politici, stvorili Hrvatsku stranku prava, koja je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj-koaliciji.

Vodeći čovjek Hrvatsko-srpske koalicije bio je Frano Supilo, koji se je od radikalnog pravaša u mladosti preobrazio u radikalnoga jugoslavenskog integralista, koji je zastupao tezu o „narodnom jedinstvu" Hrvata i Srba, tj. tezu da su Hrvati i Srbi jedan narod, a za ostvarenje svojih političkih ciljeva išao je toliko daleko da je Srbima u Hrvatskoj bio spreman dati status konstitutivnog naroda. S obzirom na to da je Frank bio hrvatski nacionalist, posve je logično da je morao doći u sukob sa Supilom. Taj se je sukob još dodatno pojačao nakon što je Supilo 1907. u Saboru izjavio da bi bilo bolje da Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji, nego da ostane pod dominacijom Austrije, što je izazvalo veliki metež i prekid sjednice. Ovom izjavom Supilo ne samo da je pokazao svoju totalnu geopolitičku nepismenost - jer samo geopolitički nepismene osobe mogu misliti da je opstanak Hrvatske moguć ako se odrekne BiH - nego i to da je Supilo već tada posve usvojio političku logiku Srba i Srbije. Naime, nad ovakvom su izjavom mogli likovati isključivo (veliko)Srbi. Možda i nesvjesno Supilo je svojom gotovo iracionalnom mržnjom prema njemstvu i opasnosti od njemačkoga prodora na Istok (tzv. Drang nach Osten) poslužio kao oruđe velikosrpskome imperijalizmu u njegovu prodoru na Zapad, u kojemu mu je Monarhija predstavljala glavnoga protivnika.

Jačanje velikosrpske politike

Taj je potez, međutim, bio posve taktičke naravi i svoje je korijene imao u nadirućoj jugoslavensko-velikosrpskoj opasnosti koju je Frank odlično uočavao. Uostalom, nakon okupacije BiH 1878. i sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom 1881. i u dvorskim se krugovima javljaju pristaše trijalističkog uređenja Monarhije, u čemu je Frank vidio priliku da Hrvatsku zaštiti od velikosrpsko-jugoslavenske politike i osigura joj ravnopravan položaj unutar Monarhije. Posljedica takve politike bila je i Frankova suradnja s banom Levinom Rauchom. Dakako, takva je politika morala smetati pristašama politike „Novoga kursa", tj. onima koji su suradnjom s Mađarima i Srbima (tada već jasne velikosrpske orijentacije) radili protiv Beča i stvarali pretpostavke za čin koji će uslijediti 1. prosinca 1918. (proglašenje Kraljevstva SHS), pa je Frank od strane tih krugova bio nazivan „austrijskim agentom", a među pristašama jugoslavenske ideje - kao u svojoj biti rasističkoga konstrukta - znalo se je pronaći i lijepi broj onih koji su ga prozivali radi njegova židovskog porijekla. No, Frank im nije ostao dužan, nego im je proročki odgovorio:"Mi nemamo razloga sramiti se našega rada u prošlosti, sadašnjosti kao ni u budućnosti.

Novi kurs

Da su pak optužbe o tome da je Frank bio austrijski agent bile obične besmislice, priznao je kasnije i njegov politički protivnik Svetozar Pribićević, kad je zapisao:"Moram međutim priznati povijesnu istinu da ekstremni dio Stranke prava nije vodio takvu politiku zbog toga što se prodao Beču, kao što su im predbacivali, ili stoga što su njezine vođe očekivale za sebe osobnu korist u budućnosti - jednostavno su smatrali da takvu politiku nalažu interesi hrvatskog naroda".

Frankovo srbofobstvo također je jedna od izmišljotina jugoslavensko-velikosrpske historiografije. Frank je, naime, nesumnjivo bio radikalni protivnik velikosrpske i jugoslavenske politike, jer je vrlo dobro znao da ove rade o glavi Hrvatskoj i Hrvatima, no protiv Srba generalno nije ima ništa pod uvjetom da su lojalni građani Hrvatske. To jasno pokazuje činjenica da je 1889. zajedno sa Skenderom Fabkovićem i Gjurom Stjepanom Deželićem nazočio u zagrebačkoj pravoslavnoj sabornoj crkvi „Preobraženja Gospodnjeg" proslavi 500. godišnjice Kosovske bitke, a to možemo jasno vidjeti i iz sljedećih rečenica koje je zapisao:" Nama je mio i drag svaki pravoslavni žitelj Kraljevine Hrvatske, koji hoće raditi za slobodu ove svoje domovine; protivni smo pako svakomu onomu, koji radi proti slobodi našoj i koji se bori proti naravnim i opravdanim našim težnjam". Riječ je o dosljednome poštivanju nauka dr. Ante Starčevića.

Trijalizam

Htio je spriječiti utapanje Hrvatske u velikosrpskome moru, htio je vezati Hrvatsku uz civiliziranu Srednju Europu, kojoj ona duhovno i pripada, a ne uz primitivni Balkan, kamo su je, ispunjavajući srpske želje, gurali otpadnici od pravaštva, kakav je bio na primjer Supilo. Tragično je da to u ono vrijeme nisu shvatili ni mnogi od najuglednijih Hrvata, a još je tragičnije da to naša povijesna znanost i njezini autoriteti ne uviđaju ni danas, držeći se slijepo i kruto svojih neobranjivih teza čak i nakon svih iskustava u posljednje dvije tri godine".

Frank je skončao život kao i mnogi drugi borci za Hrvatsku, koji ne samo da nisu dobili zasluženo priznanje za svoju muku i trud, nego su od suvremenika bili popljuvani, oklevetani i zaboravljeni. No, u svijesti hrvatskih nacionalista ime Josipa Franka - kao žestokog protivnika jugoslavenske politike i vezivanja Hrvatske u balkansko-jugoslavenske kreacije - i dalje svijetli kao putokaz slobode, kao putokaz koji Hrvatsku vidi kao slobodnu zemlju u svome prirodnom srednjoeuropsko-mediteranskome krugu, što dalje od Balkana i svih njegovih državnopravnih i kulturno-političkih inačica. (Davor Dijanović)

Simo Dubajić i Grga Angjelinović kao temelj moderne Hrvatske

Znatno su veći problem u Hrvatskoj oni koji misle da su masovni zločini partizana i komunista bili sasvim u redu i da za to ne smiju snositi nikakve posljedice, a takvih je, na žalost, podosta i među mlađim naraštajima i među akademskom zajednicom, što samo svjedoči o nesvakidašnjoj patologiji u hrvatskome društvu.

Boljkovčevi branitelji

Artukovića su dovezli na nosilima, bio je teško bolestan, dementan do te mjere da nije ni znao gdje se nalazi i što mu se događa, a u zatvorskoj bolnici je fingirajući šakom telefon, vodio „razgovore s Bogom". Za takvog Artukovića Nobilo je tražio smrtnu kaznu. Na smrt je i osuđen, a dvadesetak i nešto godina poslije, povjesničar dr. Ivo Goldstein priznaje da je osuđen za izmišljene zločine.

Davne 1918. Grga Angjelinović, predak Vesne Pusić, predvodeći žandare koji su gušili prosvjed hrvatskih domoljuba protiv Jugoslavije, poručio da će se napiti hrvatske krvi, a nakon masovnih egzekucija na Bleiburgu i drugim stratištima po svršetku Drugog svjetskog rata Josip Broz Tito pravdao se da je njima morao udovoljiti Srbima. To je, dakle, onaj oblik mržnje za koju suvremena civilizacija naivno misli da je iščezla, da više ne postoji i da je suvremeni čovjek, bilo kao pojedinac bilo kao pripadnik nacije, države i općenito neke mase, naučio nešto iz gorke povijesti, premda nas stvarnost danomice demantira.

Višestoljetna mržnja

Premda su, dakle, od tih dalekih vremena prošla stoljeća, oni razvijaju stjegove lažnoga antifašizma vjerujući da ih štite od munje, groma, zvijeri, zakona, pravde i svega što ne poznaju. Možda će tek reda radi reći, a samo zato što nose skupa odijela s kravatama ili uske i široke suknje (pri čemu, primjerice, Vesna Pusić ne dopušta kamerama da joj snimaju donji dio tijela) te prave face liftinge po salonima, da su ipak superiorniji od svojih predaka, od Sime Dubajića ili Grge Angjelinovića ili Rade Bulata. No prava istina je da je Simo Dubajić isto što i Milorad Pupovac, Pupovac je Dubajić, Mesić je Josip Brzo Tito, Tito je Mesić, Nobilo je Jakov Blažević, Blažević je Nobilo, Vesna Pusić je Grga Angjelinović i Andjelinović je Vesna Pusić, Slavko Goldstein je Rade Bulat, Rade Bulat je Slavko Goldstein... Svi su oni međusobno jedno te isto, a pupčana vrpca koja ih povezuje kroz stoljeća upravo je ta mržnja prema Hrvatskoj, otpor prema novim dosezima slobode hrvatskoga naroda, panika pred slobodom i odgovornošću. Jer samo takvi, jedni te isti, oni od prije sto ili dvjesto godina, od prije 66 godina ili od prije 20 godina, mogu braniti Boljkovca od optužaba i optuživati Hrvatsku kako je riječ o politički motiviranom procesu premda znaju, premda i on sam priznaje da je osobno ubijao.

Ropstvo ili borba za opstanak

Umirovljeni američki general Wesley Clark 2. ožujka 2007. godine na američkom kanalu u emisiji «Demokracija sada» objasnio je razloge svoga umirovljenja i neslaganja sa službenom američkom politikom: došavši u svoj ured deset dana nakon napadaja na Newjorške nebodere (11. rujna, 2001.) upoznali su ga s odlukom kojom je administracija USA odlučila napasti Irak i druge države. O odnosu Sadama Huseina i Al Qaide nisu nađeni nikakvi dokazi, ali ipak - donesena je odluka o napadaju. Na popisu planiranih žrtava nalazilo se jo šest država: Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudan i na kraju Iran. Kako vidimo, plan se nije odvijao ovim redoslijedom, ali nakon 2001. Izrael je 2006., s američkom podrškom neuspješno napao Hezbolah u Libanonu, a prethodno je stradao i Irak. Irak je pao, ali Libanon još nije. U međuvremenu gospodarima svijeta zasmetao je i režim u Egiptu pa je nađen i novi način da se ukloni donedavni saveznik Izraela i Amerike, predsjednik Mubarak: novi način uklanjanja nepoćudnih režima postali su prosvjedi u ime demokracije!

Radi obaranja teokratske islamske vlasti u Iranu proamerički prosvjednici su 2009.-2010. godine, uz glasnu podršku Amerike i Europe, također pokušali organizirati antirežimske prosvjede, ali nisu uspjeli, jer je Iranski režim shvatio informativno-operativnu metodu kojom se služe Gospodari svijeta, te su poduzete odgovarajuće mjere za suzbijanje subverzivnog rata preko Interneta i na druge načine. Stoga nema sumnje da će Amerika, za interese Izraela i Britanije, Iran napasti direktnom silom, a kako je Iran strateška poveznica Rusije i Kine isto tako nema nikakve sumnje da će taj napadaj biti uvod u III. svjetski rat.

Hrvati će u takvoj povijesnoj situaciji morati izabrati ono što najviše žele: ropstvo ili novu vlastitu državnu vlast koja će ih povesti u borbu za opstanak. Kojim god putem Hrvati krenuli – niti jedan im ne će biti bez patnja i suza, ali najbolje rješenje uz Božju pomoć svakako će biti borba za održanje suverenosti.

Emil Čić

Ujedinjenje hrvatske desnice

Idealni globalizirani čovjek, kojeg stvara internacionalna liberal-masonerija, je materijalist i egoist, njegov novi Bog je novac, i samo za Mammon će zivjeti. Komunizam je nekada ubijao tijelo čovjeka, dekadentni liberalizam mu ubija duh i čini ga sretnim robom materije.

Zapadna Europa je žrtva onoga sto je nova ljevica 1960-ih. započela, tada je počela rušiti europsku kršćansku kulturu i civilizaciju, pod kojom je Europa postala najbogatiji i najrazvijeniji kontinent. Destruktivni rezultat nove ljevice je nova Europa bez Boga, bez ideala i bez vlastitog identiteta. Takvu Europu će lako osvojiti narodi sa svojim Bogom, svojim idealima i svojim sačuvanim identitetom, kao što su to narodi islamskog svijeta.

Pozivam sve vođje hrvatskih nacionalističkih i desnih stranaka i pokreta, da napokon prestanu biti egoisti, da prestanu misliti samo na sebe, sebe i sebe! Osobni interes treba odbaciti, i napokon stati u službu nacije. Svijet nije vidio državu s 4,5 milijuna stanovnika a da ima preko deset desnih stranaka. Njemačka s 82 milijuna stanovnika ima samo dvije desne stranke, imenom NPD-Die Volksunion i Republikance.

Moramo se ujediniti, pružiti ruku bratsku jedni drugima, dio smo kršćanskog kulturnog kruga i vrijeme je, da se oprosti i gleda u budućnost, za novu ponosnu, jaku, bratsku i nezavisnu Hrvatsku!

Bog i Hrvati

Šime Tolić

Dopredsjednik glavnog stožera Autohtone- Hrvatske stranke prava

Stranka Hrvatskog Prava podržava ovaj vapaj zabrinutog Hrvata!

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma - Uz 140. obljetnicu Rakovičkog ustanka

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Davor Dijanović

Hrvatska je dužnost suditi Mesiću i Boljkovcu…

Od 1945. godine do Rezolucije informbiroa, u samo tri godine, nastale su bezbrojne jame, pune ljudskih kostura – premda je većina njih na području sjeverne Hrvatske i Slovenije, niti BiH nije ostala pošteđena. Zastrašujuća je činjenica da je 70% ubijenih tih godina otišlo na onaj svijet, a da tobožnji narodni sud nisu ni vidjeli. Od 1945-49 Jasenovac je radio punom parom, širokobriješki franjevci su živi spaljivani, svako Hercegovačko selo nije ostalo pošteđeno.

Danas nijedan stari komunist neće priznati da je bio komunist već svi tvrde kako su bili antifašisti. Ni Stjepan Mesić, ni Josip Manolić, ni Josip Boljkovac, ni Jure Galić, ni brojni drugi neće danas priznati da su zapravo bili i ostali komunisti već se busaju u prsa kako su oni uvijek bili samo antifašisti. Očito lisica dlaku mijenja... Hrvatski svetac Leopold Mandić je rekao: „Istina se nikada ne mijenja, ona je uvijek u modi!“

Svijet u kojem živimo daleko je od savršenog i bremenit je nepravdama. Ali u tom svijetu kakav jest, uhićenje Josipa Boljkovca važan je događaj koji pravdu za žrtve pretpostavlja nacionalnim mitovima i vraća vjeru da će se jednom živjeti u svijetu u kojem će zločini čiji je i Josip Boljkovac postao simbol, biti samo povijest.

Udruga KOREKTIV

SDP JE NAJBOGATIJA PLJAČKAŠKA I ANTIHRVATSKA STRANKA U REPUBLICI HRVATSKOJ

(Ako hrvatski glasači svojom pasivnošću dopuste pobjedu Kukuriku koalicije, od Hrvatske neće ostati ni kamen na kamenu)

Uvodno razmišljanje i pregled

Basnoslovno bogatstvo SDP-a

Smišljena i organizirana kampanja protiv HDZ-a pred parlamentarne izbore 2011. u Republici Hrvatskoj 4. prosinca 2011. godine

Prava istina o imovini HDZ-a

Zaključak

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Barbari ubili barbarina

Piše: Ivica Šola

Obama zna da mira nema

Europski zakon jačega

LJUTA RANA

NE U EU!

4D: Krenimo s pitanjima. Za početak bih vas pitala o Irskoj s obzirom na to da je Irska država koju je lako usporediti s Hrvatskom. Kakvo je vaše mišljenje o tome što je Irska u Europskoj uniji i kakva su vaša iskustva s Europskom unijom, dobra i loša?

4D: Možete li nam reći neke podatke o broju stranaca koji su se doselili u Irsku u zadnjih 2 godine ili skorije vrijeme?

HK: Prije sporazuma u Nici koji je bio 2004. kada se proširila Europska unija rečeno nam je da se očekuje doseljavanje otprilike 10 000 ljudi godišnje, no u razdoblju nakon 2004. preko 500 000 ljudi se doselilo iz istočne Europe u Irsku. To je utjecalo na porast nezaposlenosti u Irskoj, smanjenje plaća i za posljedicu je imalo nagli porast u izgradnji nekretnina, i odmah nakon toga propasti i pada na tržištu, što je rezultiralo, kao što je Anthony već rekao stopom nezaposlenosti od 15%. I što znači da će ove 2011. godine 100 000 ljudi otići i emigrirati iz Irske u najčeće Kanadu i Australiju. Situacija je jako loša.

4D: Recite nam nešto više o ekonomskom stanju u Irskoj. Koje su to regulative od strane Europske unije koje će stupiti na snagu otprilike 2013. godine?

4D: S obzirom na događanja u Španjolskoj i Grčkoj, možete li komentirati stope nezaposlenosti u tim zemljama?

HK: Stopa nezaposlenosti u mladih, dakle onih ispod 30 godina starosti u Španjolskoj je 42%, što znači da je 1 od 2 osobe mlađe od 30 godina nezaposleno. Nagli porast kredita koji se dogodio kao posljedica uvođenja eura uvelike je utjecao na stanje u Španjolskoj, a isto tako i u Irskoj. To je dovelo do velikog nezadovoljstva naspram EU.

I to je pravi razlog zašto to žele vođe velikih parlamentarnih stranaka u Hrvatskoj i oni koji žele pokupiti koji posao u europskoj birokraciji, Europskoj centralnoj banci, Europskom parlamentu gdje biste dobili 10 do 12 zastupnika koji će biti plaćeni 10 do 12 puta više nego u hrvatskom parlamentu, ti ljudi će se snaći, njima će biti dobro.No ako se to dogodi, više nemate pravo glasa, hrvatski Sabor nema pravo glasa i hrvatski narod nema pravo glasa u svim stvarima koje korjenito utječu na vaše živote.

4D: Jeste li u medijima čuli što o prosvjedima u Hrvatskoj u veljači i ožujku ranije ove godine?

HK: Prošli su dani kada se nove zemlje uključuju u EU i da za to dobijaju veliku novčanu pomo, trenutno zbog euro-krize, Hrvatska bi ušla ne u Europsku uniju nego u Europsku mrtvu uniju, i tamo bi Hrvatska trebala pomagati Grčku, Irsku, Portugal, vjerojatno i Španjolsku i Italiju, i koga god sljedećeg, vjeroatno Belgiju, što bi vas koštalo puno novca, izgubiti ćete moć, novac, slobodu. Svaki Hrvat koji dobrovoljno glasa za Uniju mora da je lud.

Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 milijunna stanovnika, a ima 14 milijuna registriranih automobila. Ako netko hoće studirati u bilo kojoj državi u svijetu on podnosi molbu i država mu osigurava stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mjesečnu stipendiju od 2300 dolara. U Libiji se ne plaća voda, struja, plin i porez, a krediti se daju bez kamata. Ako u roku od pet godina ne možete vratiti kredit, država ga otpisuje ili vraća za vas. Ako hoćete kupiti auto vi dajete 20-30% od cijene, a ostalo dotira država. U Libiji za 10 dolara možete kupiti 85 litara benzina ili nafte. U Libiji je hrana gotovo besplatna, 10kg kruha košta 0,15 dolara. U Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci.

Par činjenica o životu u Libiji pod Gadafijem:

Prof. Dr. Sc. Vjekoslava Sankovic Simcic, MArch.

President of ICOMOS in BiH

PREDSJEDNIŠTVU SOCIJALISTIČKE FEDERATIVNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE

KOMISIJI ZA PREDSTAVKE BEOGRAD

.... i sada slijedi obrana ....

... kao član SKJ na Sveučilištu obavljao dužnost Predsjednika Saveza studenata Pravnog fakulteta, predsjednika Skupštine za marksističko-ideološki rad, delegata Sveučilišne skupštine...

... u JNA sam sekretar organizacije SK oklopnih jedinica pri V.Armijskoj oblasti i delegat divizijske konferencije SKJ...

... moja cijela uža i šira obitelj bez iznimke sudjeluje u NOR-u i poslijeratnoj izgradnji zemlje...

... hapšen i progonjen od okupatora...

.... stric, član KPJ od 1929.g. istaknuti sudionik radničkog pokreta u Beogradu, za vrijeme rata istaknuti partijski radnik u Beogradu, poslije rata se niz godina nalazi na istaknutim i odgovornim mjestima u društveno-političkom životu i privrednom životu...

(OPET) OTROVNA KNJIGA BOŽE VUKUŠIĆA!

Glasogovorniku Hrv. Rev. Bratstva, Boži Vukušiću bilo je 10 godina, kada se dogodila Bugojanska akcija 1972. Prema ovoj činjenici, on nema nikakvog znanja iz prve ruke o ljudima i dogadjajima povezanim sa akcijom i Bugojanskom grupom. Medjutim, Vukušić nije napisao ovu knjigu sam. Sa Vukušićem ovu knjigu pisali su sociolozi i povjesničari, bez morala i sa intelektulanim ciganlukom. Da uvjere javnost, da su Bugojansku akciju ( Vukušić je naziva Akcija Fenix 1972.) isplanirali i u svarnost proveli braća Adolf i Ambroz Andrić, pisci, ove knjige naoružali su se, sa planski fabriciranim dokumentima i informacijma Udbe, Udbinih suradnika iz stranih tajnih službi i sa izjavama Udbaša koji su izravno odgovorni za likvidaciju grupe. Knjiga "HRB-o -Rat prije rata" knjiga je dezinformacija i kontradikcija. Naprimjer: U knjizi je napisano pet verzija o Bugojanskoj akciji.

U svih ovih pet verzija nema istine. Što se tiće priručnika "Osvetnici Bleiburga", u priručniku je stručno demonstrirano kako se prave bombe, postavlja eksploziv itd. Adolf Andrić nije imao znanja da to napiše. Adolf je stigao u Australiju u njegovoj devetanestoj godini. On nije služio u jugoslavenskoj vojsci, on nije imao nikakva znanja o pravljenu bombi, ili postavljanju eksploziva ili oružju. U kratko, ovo je istina o priručniku "Osvetnici Bleiburga". Jure Marić 1965 godine, dao je Adolfu knjigu 150 pitanja gerilskog ratovanja te mu dao zadatak da po toj knjizi napiše priručnik "Osvetnici Bleiburga". Marić je rekao Adolfu, da je takav priručnik potreban za članove Bratstva. Jure Marić također je tražio od Adolfa da u knjizi napiše način kemijskog ratovanja. Adolf to nije učinio. On je pismenim putem skrenuo pažnju Juri Mariću, da pisanje o kemijskom ratovanju štetno je za Hrvatsku naciju. Dok je Adolf radio na priručniku, "Osvetnici Bleiburga" iznenada je došla policija, pretresla njegovu sobu gdje je živio. Policija je našla sve što je Adolf prepisao o pravljenju bombi i eksplozivu iz knjige 150 pitanja gerilskog ratovanja.

Povjesna činjenica o Bugojanskoj akciji jest, vodstvo Bratstva, formiralo je Bugojansku grupu i poslalo je u akciju 1972. I to je dva puta Vodstvo Bratstva javno priznalo. Prvi puta u posebnim proglasu Bratstva, objavljenom 1974. u Hrv. Borbi iz USA. Ovaj proglas Bratstva objavljen je i u knjizi "HRB-o - Rat prije rata" na stranici 406-toj. U posebnom proglasu izmedju ostaloga Bratstvo je napisalo: "HRB-o je isključivi organizator akcije kod Bugojna. Bugojansku akciju izveli su neiskvareni revolucionarci odgojeni i istreniranim u redovima Bratstva. Bugojanska akcija nije bila dio sovjetskog plana Polarka, u njoj nije bilo prstiju zapadnih stranih službi."

U knjizi, Vukušić se poziva na neke strane novinare i pisce knjiga o Hrvatima. Iza tih novinara i pisaca nešto je drugo. Svaki puta kada je za Udbine teroriste iz Bratstva postalo vruće, kao slučajno u javnost se pojavi neki strani novinar ili pisac, i obrani ih. Na primjer, nakon što sam ja iznijela u javnost, da je Bratstvo srušilo jugoslovenski putnički avion nad Češkom, objavljen je članak češkog novinara, sa drukčijom pričom o rušenju tog aviona. Isti je slučaj i sa knjigom "Trail by slender" napisana po Ircu, Les Shawu. Kada je postalo vruće za Udbine teroriste iz Bratstva, poslije Bugojanske akcije, objavljena je knjiga "Trail by slender". Iako je u knjizi napisano pozitivno o Hrvatima, na kraju knjige postaje jasno, koji je bio cilj pisca te knjige. Na zadnjoj stranici on brani Juru Marića, Zdenka Marinčića, Srečka Rovera i opravdava kriminalnu prošlost nekih od ove trojice.

Dezinformacija o formiranju HRB-a

Još jedan primjer kako su Udbaši stvarali fabricirane dokumente o njihovim žrtvama. U tajnim arhivima Bratstva našla sam izvještaj iz vodstva victoriskog ogranka Bratstva, iz godine 1965. U njemu je pisalo, "Onaj ludi Andrić bacio je bombu na jugoslovenskom skupu u Gellongu". Istina o ovoj bombi je ova. Vodstvo Bratstva dalo je Ambrozu bombu i poslalo ga da je baci na skup jugoslovena održan u Geelongu 1965. O ovoj bombi na strani knjige 155. piše: "Ambroz Andrić je osuđen na dvije godine uvjetno zbog nezakonitog posjedovanja eksploziva, s kojim je prouzročio eksploziju opasnu po život, kada je ubacio suzavac u Gradsku vjećnicu u Gellongu gdje se održavala nekakva jugoslovenska proslava, 19 veljače 1965.". S druge strane, u izjavi Franje Šimića objavljenoj na strani 515. piše: "Sjećam se, Andrići su mi govorili kako im nedostaje eksploziva za vježbe". I ovo je idiotska laž. Vodstvo Bratstva snabdjevalo je svoje članove sa bombama, eksplozivom i svim drugim što su trebali kada su slani u akcije. Sa ovakvim dezinformacijama, Udbaši podlo otpužuju braću Andrić da su bili teroristi. Meni je davno postalo jasno svaki zadatak koji smo izvršili po naredbi vodstva Bratstva, bio je pažljivo isplaniran, da se u budućnosti može koristiti protiv nas. I to je ono što se događa.

Razne priče o istim ljudima

I opet drukčije priče o istima ljudima. Na strani knjige 167. piše: "Nakon dolaska u Njemačku, Ante Miličević nije uspio uspostaviti kontakt s vođama, te je na svoju ruku otputovao u Jugoslaviju". Onda drukčija priča na stranici 161. Na ovoj stranici piše: "10 lipnja Ambroz i Adolf Andrić trebali su dočekati Antu Miličevića iz Australije". Ni ovo nije istina. Braća Andrić nisu trebali a nisu ni mogli dočekati Miličevića 10 lipnja, zato što su već bili u kampu u Austriji. Po naredbi Franje Peričića i vođe njemačkog ogranka Bratstva, svi članovi grupe morali su biti, i bili su u kampu u Austriji do 9 lipnja 1972. Istina o Miličeviću je ovo. Vodstvo Bratstva poslalo je nekoliko njihovih članova, da se vrate u Jugoslaviju kao povratnici. Oni su se po planu vodstva Bratsva, trebali priključiti Bugojanskoj grupi u Jugoslaviji. U toj grupi bio je Ante Miličević, Nikola Raspudić i Marko Mijić. Po dolasku u Jugoslaviju, samo su Miličević i Raspudić uhićeni i ubijeni u zatvoru. Marko Mijić odnio je u Jugoslaviju veliku količinu otrova cijankalija, spakiranog u kući Franje Peričića. Na račun toga otrova, Bugojanska grupa bila je krivo optužena, da su imali namjeru otrovati rezervuar beogradske vode. Mijić je ostao komotno živiti u Jugoslaviji. Marko Mijić bio je član Bratstva i on je radio za Udbu. Za svaki njihov zločin Bratstvo ima izgovor. Za ubojstvo Raspudića, Bratstvo krivi njega. Na stranici knjige 328. piše: "Raspudić se odlučio pridružiti Bugojanskoj grupi, premda mu to nije dozvolilo vodstvo Bratstva". I ovo je laž.

Izrugivanje s likvidiranim članovima grupe

Za Adolfa Andrića na strani knjige 218. piše: "Adolf je poginuo u oružanim, okršajima jer nije bio u stanju ubiti drugog čovjeka, makar bio i neprijatelj". Da ovo izrugivanje bude uvjerljivije, Vukušić se opoziva na izjavu Boška, desetara bivše jugoslovenske vojske.

Na stranici knjige 218. piše: "Članovi grupe 12 lipnja 1972. u kampu u Austriji na čelo borbenog vodstva izabrali su Ambroza Andrića". Članovi grupe podmuklo se ismijavaju, jer će čitatelj dobiti dojam, mladi članovi grupe bili su idioti koji su pošli u akciju bez da su imali vođu, te su u zadnjem trenutku prije ulaska u bivšu Jugoslaviju, izabrali Ambroza Andrića za vođu. Istina je ovo. Dok smo bili u Australiji, Jure Marić nam je rekao, po planu vodstva Bratstva, grupu će predvoditi u akciju, Franje Peričić, Marko Mudronja i on Jure Marić. Peričić i Mudronja dezertirali su grupu na jugoslovensko-austriskoj granici. Peričić sa izgovorom da je star, Mudronja da je bolestan. Jure Marić nikada nije došao u Europu. Po naredbi Peričića, članovi grupe izabrali su među sobom vođe grupe.

Članovi grupe otišli su u akciju puni poleta, uvjereni po vodstvu takozvanog H.R. Bratstva: Hrvatski narod je Spreman za Ustanak, Bratsvo je organiziralo u Hrvatskoj i BiH koordiniranje hrvatskog Ustanka, Hrvatski narod dočekaće Božić 1972. u slobodnoj i nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve je bilo prevara i laž. Pored toga, veze Bratstva koje su vodje Bratstva, nama predstavili kao prijatelje Hrvata, uvjerljivo su obećali: Hrvatski narod dobiti će pomoć izvana čim započne ustanak Hrvatskog naroda. I to je bila prevara i laž. Povijesna je činjenica, takozvano H.R.Bratstvo sa njihovim stranim suradnicima uvelo je Bugojansku grupu u zamku.

S NJIHOVIM ZLOČINIMA UDBAŠI OPTUŽUJU ŽRTVE

Na stranici knjige, 385. piše: "Točno je da je vodstvo Bugojanske akcije povremeno koristilo Ružicu Andrić, kao kurirku za prenos nekih informacija i dokumenata". Neupućeni čitatelji, doći će do krivog zaključka, moj muž Ambroz, Pave Vegar i moj djever Adolf bili su zli ljudi, koji se nisu ustručavali koristiti ni njihove najbliže. Opet Bratstvo optužuje braću Andrić i Pavu Vegara za njihova nedjela. Po odluci vodstva Bratstva, ja sam prva otputovala za Europu sa zadatkom da prenesem neke dokumente Bratstva, nađem stan u Nici koji je služio kao prihvatilšte za druge članove grupe iz Australskog ogranka Bratstva kada stignu u Europu. Kada se za Bugojansku grupu prebacivalo oružje u Austriju, svaki puta ja sam sa malom djecom bila u kolima, zato što su to zahtjevale vodje Bratstva. Njihovo objašnjenje bilo je: opasno je prebacivati oružje, nitko ne će posumnjati na mladu majku sa malom djecom. Kako u Australiji tako i u Europi, ja sam stajala rame uz rame s Bugojancima sve do odlaska grupe u Jugoslaviju. Hrvatsku zastavu koju su Bugojanci odnijeli sa njima, ja sam sašila. Ta zastava bila je izložena na vojnom sudu u Sarajevu kada se sudilo četvorici članova grupe. Činjenica je, Udbino Bratstvo iskoristilo je sve nas članove Bugojanske grupe i tisuće i tisuce hrvatskih izbjeglica, na jedan ili drugi način.

Udbaši štite jedni druge

Idući dan 10 lipnja 1972. Strasbourške novine "Dernieres Nouvelles D'Alsace" donijele su članak o bombi sa slikom bicikla Ambrozova i moga sina. Između ostalog, u članku je napisano; "Braća Ambroz i Adolf Andrić, članovi su Ustaške terorističke organizacije Hrv. Rev. Bratstva. Njihov stariji brat Petar Andrić, živi u Nici, on je dobar jugoslovenski izbjeglica. Katarina Andrić, žena Adolfa Andrića došla je u Strasbourg po zadatku, ona živi u Njemačkoj". Da sam samo onda mogla razumiti jezik i metode tajnih agenata, kao što ih razumijem danas, shvatila bih, što nisam shvaćala onda. Iako ja nisam bila osumnjičena ni za što, policija je mene pritvorila, a moju i Ambrozovu djecu odvela je u nepoznato. Važno je naglasiti, veze Udbe u stranim policijama i tajnim službama, uvijek su bili ti koji su hapsili, zatvarli i ispitavali hrvatske izbjeglice, koji su bli na crnoj listi jugoslovenskih vlasti.

Otrovne laži o braći Andrić

Ja sam odmah demantirala laži o braći Andrić, sa objavljenim dokumentima i izjavom, Hrv. Rev. Bratstvo poslalo je Bugojansku grupu u akciju. Ni Petar Andrić, najstariji brat braće Andrić, nije rekao niti jednu riječ da obrani njegovu ubijenu braću. U normalnim prilikama svaki čovjek branio bi njegovu mrtvu braću od ovakvih groznih, otrovnih laži. Pero Andrić nije živio u normalnim uvjetima. Prema priznanju Petra Andrić, on je bio ucjenjen. Dok smo živili u Nici, Adolf je uhvatio Perinu ženu Šteficu kako prenosi jednoj francuskinji, što su on, Ambroz i Pave Vegar nasamo razgovarali sa Petrom. Ta francuskinja zvala se madam Matju, ona je bila prevodilac za Hrvate u Nici i okolici. Petar suočen sa činjenicom da Adolf zna gdje se njegova žena Štefica sastaje sa madam Matju i prenosi joj informacije, zaplako je i priznao braći da radi za Udbu. Pero nam je ispričao, dok je bio u zatvoru Udba mu je dala ultimatum, ili raditi za Udbu ili biti ubijen. Petar je pristao raditi za Udbu. Pero nam je također priznao, Udba ga je prisilila da oženi Šteficu. Petar nam je rekao, ja moram sve reći Štefici. Ako bi Udba otkrila da sam nešto zatajio od nje, ubili bi me. Poslije Petrovog priznanja, braća Andrić prekinuli su kontakte sa njime, te su odlučili da se što prije odselimo iz Nice, što smo i učinili. O našem odlasku iz Nice napisana je laž u knjizi "HRB-o - Rat prije Rata". Napisano je, "Poslije što je Ambroz razgledao situaciju u Europi on se preselio u Strasbourg". I jedna sestra braće Andrić udata je za ljubitelja Josipa Broza Tita. Njezin muž je iz Istre. On je jedno vrijeme živio u Melbourne, njegovi mentori u Melbourne bili su, srpski plaćenik Srečko Rover i Udbaš, svečenik Josip Kasić. Dok je živio u Melbournu, on je cinkao australskoj policiji Ambroza Andrića, da je terorist. Mi smo to saznali od njegove žene, to jest sestre braće Andrić.

Atentat na Ambroza Andrića

Ne sluteći ništa, Ambroz je izašao iz kola i zatvorio vrata kola. U istom momentu Oreč je pucao i ranio Ambroza u ruku. Pokret Ambrozove ruke da zaključa vrata kola, spasile su ga, da ne bude pogođen u stomak. Ranjeni Ambroz bacio se iza kola. Oreč je nastavio pucati, hodajući prema Ambrozu. Poslije nekoliko ispaljenih metaka, u Orečovom pištolju, zaglavio se metak, to je spasilo Ambroza, da ne bude ubijen. To znaju svi Hrvati koji su tada živili u Melbourne, jer je australska medija izvjestila o ovom događaju. To sve zna i Ambrozova bijedna sestra Marija Mikac, jer je u to vrijeme živila u Melbourne. Ali ona podržava laži Udbaša.

Tjedan dana ranije došlo je do nesuglasnica između Oreča i Ambroza. Oreč je imao namjeru otvoriti javnu kuću u Melbourne, planirao je da u javnoj kući rade hrvatske samice. On je tražio od Ambroza, da s njime vodi poslove u javnoj kući. Ambroz je odbio. Kada je Oreč svatio da ne može uvjeriti Ambroza da prihvati njegovu ponudu razljutio se na Ambroza. Nazvao je Ambroza kukavicom i slabićem, i otišao je. Tjedan dana kasnije Oreč je pucao na Ambroza iz pištolja.

Ishod suda i opomena data Ambrozu, bio je razlog da se posumnja da Oreč radi za Udbu. Ambroz je tražio od vodstva Bratstva, da se Oreča izvede pred sud Bratstva. Vodstvo je odgovorilo da mora najprvo istražiti čitav slučaj. U međuvremenu pok. Vejsil Keskić otišao je živiti kod Oreča, s namjerom da sazna što više o Oreču. Keskić je pronašao da je na Orečovu bankovnu knjižicu svaki mjesec stizala svota novca u vrijednosti jedne prosječne kuće. Kod Oreča, Keskić je pronašao i jedno vrlo interesantno pismo jugoslovenskog Konzula. Bilo je jasno, Oreč je Udbaš. Bez da je išta kazo Oreču, Keskić se odselio od njega. Keskić i Ambroz poslali su izvještaj Juri Mariću najmoćnijem vođi Bratstva, da Oreč radi za UDBU. Marić je odgovorio, pravite se da ništa ne znate, sada kada znamo tko je Oreč, znati ćemo se čuvati od njega. Ako ga odstranimo Udba će nam poturiti nekoga drugoga. Dok otkrijemo da je Udbas opet među nama, velika šteta može nam se učiniti. Par mjeseci poslije suda Oreč je nestao iz Melbourne.

Napadi sa otrovnim lažima

Na stranici 389-toj piše: "Vrlo brzo po dolasku u Australiju Šćurić je upao u vizir tamnošnje tajne službe ASIO, kao mogući agent Udbe". Nije mi namjera braniti Šćurića, namjera mi je ukazati na ovu idiotsku laž. Svatko zna, političari, tajne službe i policije svih zemalja uvijek su surađivali. Bivši šef australske tajne službe ASIO, gospodin Edward Woodward u njegovoj knjizi "One brief interval", na stranci njegove knjige 178. on je napisao: "Žalio sam Ustaše. Svaki puta kada su Ustaše imale sastanak, na sastanku je bio jedan ASIO agent, drugi iz Specijalnog policijskog odjela, a treći je bio jugoslovenski agent".

Na strani knjige 382. piše: "Najuporniji širitelj dezinformacija o Akciji Feniks, to jest Bugojanskoj akciji bila je i ostala Ružica Andrić" . Vukušić laže. Ja nikada nisam širila dezinformacije o akciji. Ja sam svjedočila i svjedočim istinu, o zločinackoj UDBI-noj Bugojanskoj akciji 1972. i kako smo mi članovi grupe bili zavedeni i uvedeni u zamku po vodstvu takozvanog Hrv. Rev. Bratstva. Bratstvo je počelo voditi psihološko propagandni rat protiv mene, od 9 lipnja 1972., kada je postavilo bombu na biciklo moga i Ambrozovog sina. I propagandni rat protv mene vode do danas. Neke od laži i kleveta napisane o meni u knjizi, bile su objavljene u jednom takozvanom hrvatskom tjedniku iz Melbourne 2009. godine i feljtonu Bože Vukušića "Rat prije rata" objavljenom u Hrvatkom listu, iz Zadra. U knjizi prenešene su iste laži i klevete, sa dodatnim lažima i klevetama. Hrvatski List i spomenuti hrv. Tjednik odbili su objaviti moj odgovor. Ipak moj odgovor bio je objavljen na nekim hrvatskim Web portalima uključujući i na web portalu Hrvatskog Kultirnog Vijeća, 20 ožujka 2009. godine. Nikada više, ja se neću braniti od otrovnih laži, jer ih meni pišu, najniži i najodvratnihi Udbini agenti, koji su za Judine škude, i za strane interese, ubijali, proganjali, ucjenivali Hrvate i koji šire svađe među Hrvatima i hrvatskim obiteljima širom svijeta.

Djeca i udovice Bugojanaca

Kako je spomenuta Komisija ignorirala moj izvještaj o Bratstvu i pisma djece Bugojanaca, njihova pisma bila su objavljena u Hrv. Tjedniku Spremnost, 23 01. 2001. Važno je naglasiti, par tjedana poslije što je Komisija dobila moj izvještaj, Hrv. Sabornicima došla je iz Australije izjava protiv mene. Što je napisano u izjavi može se pročitati na ovoj poveznici:

Udbaške metode

Jedno je sigurno, da ja nisam razotkrila istinu o Udbinom takozvanom Hrv. Rev Bratsvu, nikada se nebi napisala knjiga "HRB-o Rat - Rrije rata" niti bi se snimio film "Akcija Feniks 1972", slučaj Bugojanske grupe pao bi u zaborav. Važno je naglasiti, Udbaši su počeli održavati komemoracije i dizati spomenike članovima grupe, od kako sam ja javno razotkrila: takozvano Hrv. Rev. Bratsvo Udbina je antihrvatska organizacija. Cilj Udbaša je, da sa knjigom i filmom izbrišu zločine Bratstva, kao što je Vukušić pokušao izbrisati pokolje Hrvata na Bleiburgu, sa promjenom izvornog teksta na spomeniku Bleiburškim žrtvama.

Ružica Andrić

Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe

Novi tjednik Nacija

Zašto Nacija?

Kada se u televizijskoj emisiji obrađuje tema o obitelji, nađu se i predstavnici homoseksualnih udruga koji bi trebali reći koju pametnu o obitelji. Opet, bez trunke osude i imajući razumijevanja za svakoga, ali jedan od osnovnih uvjeta za obitelj je i osoba suprotnog spola s kojom možete imati potomstvo. I svi to nijemo gledaju, čude se, ali ne reagiraju.

Medijski prostor u Hrvatskoj u stanju je strašne okupacije. S jedne strane su oni koji mrze i Boga i Hrvatsku, a s druge strane su oni koji samo šute; zavukli su se u svoje male rupe sretni što još uvijek nije došao red na njih. Ako netko nešto i progovori, automatski se proglasi nazadnim, primitivnim, jadnim... Tako je u Hrvatskoj postalo normalno na svadbi cijelu noć slušati kako Ceca zavija nad sudbinom što se mora udati, ali ako se pusti samo jedna jedina Thompsonova pjesma, sutradan u medijima čitate kako se neki ustaša ženio?! Je li to hrvatsko društvo postalo izopačeno?

Mi želimo davati poglede iz jedne drugačije perspektive. Naprosto pokazati da nisu u Hrvatskoj baš svi pokleknuli i predali se knezu ovoga svijeta. Želimo pokazati i reći kako nije sramota biti katolik, Hrvat, domoljub... kako nije sramota zagovarati obiteljske vrijednosti.

Mi u Naciji zalažemo se za suverenu Hrvatsku. To znači da se ne može trgovati niti jednim dijelom Hrvatske. Naprosto, suverenitet nema cijenu. Floskule tipa kako moramo ući u neku drugu integraciju jer ne možemo sami, totalna su glupost. Kada bi to tako bilo, onda uopće nismo trebali izlaziti iz Jugoslavije jer smo tamo imali puno veća prava nego što ćemo ih imati u EU.

Hrvatski narod lažno se uvjerava kako će nam ulaskom u EU odjednom, preko noći, postati super. To je najobičnija laž koja će, ako slučajno i uđemo u tu umjetnu tvorevinu, rezultirati time da će narod upasti u stanje apatije. Najednom će se pojaviti silni slučajevi depresije jer narod umjesto da gleda u Isusa Krista kao svoga Spasitelja, pod utjecajem onih koji mrze Hrvatsku gleda u neke strane trupe.

Guraju nam priču o desnici i ljevici. Obitelji se sukobljavaju na tom nivou. Desno, lijevo... nigdje moga stana, kako kaže jedna pjesma o pijancu. Ono što je važno je da ne postoji desnica kao ni ljevica. Postoje hrvatski nacionalni interesi i hrvatska izdaja. Možda bi trebalo konačno gledati stvari s te pozicije.

Kao što bolesno tijelo treba antibiotik, tako i mi želimo biti antibiotik hrvatskom društvu da ne bi cijelo društvo postalo bolesno. I kao što se hrvatski narod ujedinio u obrani Hrvatske, tako mi smatramo kako je došlo vrijeme da zbijemo redove u obranu onoga što su hrvatski heroji krvlju izborili.

Ovo je prvi, probni broj koji će na kioscima biti mjesec dana, nakon čega idemo u tjedni ritam. Recite svojoj rodbini, prijateljima, neprijateljima za nas i reklamirajte nas jer bez vas novina nema smisla.

IZMEĐU YU I EU

Piše: dr.sc.PetarVučić

ANTIHRVATSKI ANTIFAŠIZAM

UDBA I KOS

BITKA PROTIV KOMUNIZMA

ULOGA ZAPADA

MESIĆEV DJED ZVAO SE UJDUROVIĆ IDRIZ

Pretpostavljam da je mnogima ostalo u sjećanju scena kad su mu u vojarni na Dračevcu nedugo nakon što je prvi put izabran za predsjednika dobacili:”Mesiću cigane”. Tek novoizabrani Tuđmanov nasljednik se okrenuo i rekao: “Nemojmo vrijeđati ničije roditelje”. Kao mnogo toga kod Mesića i ta izjava je izazvala oprečne reakcije, no, nikad ga nitko javno nije upitao je li mu i tko je u obitelji možda bio romskog podrijetla? Odavno se genetika više ne smatra rasističkom disciplinom i u tom pitanju ne bi trebalo biti nešto sramno. Sramnije je prikrivati pravo podrijetlo, a predsjednik Mesić je upravo to radio.

Sve podatke o pravom imenu i prezimenu djeda Stipe Mesića navodno ima odvjetnik Milivoja Ašnera, koji je ove godine preminuo u Klagenfurtu u devedesetpetoj godini života. Milivoj Ašner je bio Židov, zapovjednik ustaške policije u Požegi. Poslije rata sklonio se u Austriji, a Stipe Mesić je bio jedan od najvećih zagovornika njegovog izručenja i suđenja u Hrvatskoj.

U svojim biografijama i biografskim tekstovima Stipe Mesić je tvrdio da mu je majka umrla kad je imao godinu dana i da ga je odrhranila maćeha Mileva. Zaboravio je spomenuti da ga je maćeha Mileva krstila u pravoslavnoj crkvi Sv. Nikole u Orahovici kad mu je bilo pet godina. Stipe Mesić u svojoj biografiji tvrdi da je kršten u katoličkoj crkvi, što i nije toliko važno jer i jedno i drugo krštenje podjednako vrijede i spadaju u najvažniji su sakrament u krščanstvu. Podaci o knjizi krštenih u manastaru u Orhovici su nestali početkom devedesetih. Ono što je pisalo u toj knjizi očito je mnogima smetalo, ali srpski portali nisu zaboravili spomenuti da je drugog hrvatskog predsjednika othranila i krstila pomajka Mileva rođena Jović.

Sve istine prolaze kroz tri faze:

OČUVANJE SLOBODNE I SUVERENE DRŽAVE HRVATSKE,

PROTIV ULASKA U BILO KOJE INTEGRACIJE KOJE ZADIRU U SUVERENOST

Poštovani hrvatski domoljubi,

Stoga usrdno i vapijuće pozivamo sve hrvatske domoljube u Crkvi i društvu, strankama i udrugama, vojsci i policiji, brojnim državnim institucijama da svojim potpisom i vidnom potporom svrstaju se u čuvare hrvatske državnosti za koju su mnogi branitelji dali svoje živote ne samo u ovom, Obrambenom -Domovinskom ratu, već tijekom duge hrvatske povijesti.

Želja je svih nas domoljuba da se ova Peticija proširi diljem Hrvatske, Domovinske i iseljene i da zajedno ujedinimo snage oko tog jedinog strateškog cilja: OČUVANJA SLOBODNE I SUVERENE DRŽAVE HRVATSKE ZA SADAŠNJE I SVE BUDUĆE GENERACIJE, KAO ŠTO SU NAMA PODARILE I SVE ONE GENERACIJE IZ PROŠLOSTI, KRVLJU I SUZAMA, MOLITVOM I ŽRTVAMA!!!

Napomena: Peticija će biti vjerodostojno predočena javnosti i biti poticaj savjesti i odgovornosti u cilju očuvanja Lijepe naše, kako bi na referendumu znali reći, Ne u Eu - volim Hrvatsku!!!

Riječi kardinala Stepinca:

Riječi kardinala Kuharića:

Poštovani hrvatski žitelji, ako date potporu ovoj peticiji svojim potpisom, ostat će te na braniku Hrvatske u cilju očuvanja opstojnosti slobodne i suverene države Hrvatske. Biti će te istinski hrvatski sinovi i kćeri!!!

Ako u ovom sudbonosnom vremenu, mnogo gorem od onog 1918 godine, ostanete pasivni, naivni u vjerovanju lažima i obmanama koje dolaze iz Eu i tzv. naših vlasti i ne date potporu istinskoj hrvatskoj opstojnosti, postat će te izdajnici naroda i države a na štetu i sramotu naraštaja koji dolaze. Zar se želite naći na tom sudbonosnom popisu, vjerujem da ne želite???!!!

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

Moje svjedočenje

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv. Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Pripomene uz svjedočenja

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.

Dokument IX.

Kad je dio povorke, u kojoj sam bio i ja, prešao preko drvenog mosta kod Dravograda, dočekala nas je na lijevoj obali Drave grupa od oko 50 partizana, naoružanih automatskim oružjem. Oni su razdvajali časnike i dočasnike od vojnika i govorili nam, da ćemo ići vlakom u Zagreb.

Pet-šest partizana potrčaše na cestu, da pohvataju one koji viču. Na to poskačemo i mi, iskoristivši priliku i uletimo u gomilu. Partizani otvore vatru na cijelu povorku, te ubiše iz svojih automata oko stotinu ljudi: vojnika, gradjana i žena. Vidio sam svojim očima neku ženu, kako u strahu bježi prema Dravi, vukući za sobom djevojčicu staru 8-10 godina. Nije učinila ni 50 koraka od ceste, kad je zahvati rafal iz automata, te pade mrtva zajedno sa svojom djevojčicom.

Do Maribora smo išli cijela dva dana. Naši goniči partizani, jašući na konjima, počeli su na jednom mjestu, možda nekih 15 km pred Mariborom derati se iz svega grla: "Bando, trkom napred!" Pri tom su počeli i pucati. Iako smo bili na smrt umorni, a usta nam se lijepila od žedje, jer nismo ništa jeli ni pili već puna tri dana, počeli smo se brže gibati.

S nama je bio i jedan katolički svećenik, star oko 65 godina. Imena mu ne znam. Kako je bio iznemogao od trčanja, vukli su ga za ruke mladji Ijudi, da ne padne i ne bude ubijen. Nagovarali smo ga, da skine tvrdi svećenički okovratnik, da ga ne prepoznaju kao svečenika. On to nije htio. Molio se na glas Bogu i mi s njime da mognemo izdržati. Ipak su ga partizani otkrili i navečer nekuda odveli. Ne znam za njegovu sudbinu, ali držim, da je sigurno ubijen.

U Mariboru nisu nas smjestili ni u kakav logor. Prenoćili smo na cesti. Oko 22 sata u noći počeli su partizani ponovo tragati po gomilama ljudi. Svakoga, tko je imao oznaku čina ili bio obučen u bolje odijelo, odvedoše nekamo u nepovrat. To je trajalo kroz cijelu noć. Ujutro oko 4 sata narediše nam, da ustanemo i krenemo. Pošli smo u pravcu Ptuja.

Preda mnom se ukaza jezovit prizor. Nekih 40 ili 50 koraka od ceste bila su tri kratera od zrakoplovnih bombi, udaljen jedan od drugog tek desetak koraka. Sva tri su bila napunjena do vrha lješevima poubijanih hrvatskih vojnika. Na njih je bilo nabacano tek malo zemlje, te je na dosta mjesta virila iz nje ruka ili noga. Legao sam na zemlju na rubu jednog kratera i rukama odkopao malo zemlje. Ugledao sam pred sobom mrtva čovjeka, vrlo mlada i glave rasječene na tjemenu nekim oštrim predmetom. Mrtvaci nisu zaudarali, bili su, dakle, ubijeni prošle noći ili prošloga dana. Načinim veliki znak križa i vratim se na cestu u povorku.

Naš put do Krapine trajao je dva dana. Prenoćili smo uz put na cesti. Putem smo čupali iz zemlje krumpir, koji je bio još posve zelen, i jeli da bi utažili glad. Neki su jeli travu i sirove puževe. Ja sam najviše jeo mladi tek iznikli kukuruz. Moram spomenuti, da je stanovništvo u ovom dijelu Slovenije prema nama bilo više prijateljski raspoloženo, pa smo doživjeli, da su znali dobaciti koji komad kruha. To je u suprotnosti s držanjem Slovenaca na našem putu izmedju Dravograda i Maribora, gdje su se seljaci zalijetavali medju nas, te nam pod zaštitom partizana otimali razne stvari.

Istoga dana stigli smo u logor Jankomir kod Vrapča, nekada voćnik-rasadnik. Tu smo ostali dva dana. Medju nama je bio jedan mladić, Hrvat, tako bolestan da nije mogao stajati na nogama. Povremeno mu je curila iz usta krv. Drugi mladić, koji je stalno bio uz njega zatražio je od straže da mu dovedu liječnika. Na mjesto toga, dodjoše dva stražara, po govoru Srbina, dovedoše bolesnog mladića do ograde, te mu puškama razmrskaše glavu. Lješ su mu bacili u obližnji potok.

Nakon toga otjeraše nas u Prečko. Tamo smo stigli na 24. svibnja, koliko se ja mogu sjetiti. Pošto je logor bio odviše pretrpan, ostali smo u njemu tek dva do tri sata. Tu su oko 300 nas počeli vezati žicom. Pošto im je žice nestalo, morali su se drugi držati za ruke, dok smo prolazili kroz Zagreb. Stigli smo u logor Maksimir. Tu nas je čekalo 6 teretnih automobila. U njih ubaciše odmah one žicom povezane ljude, njih oko 250, dok nas nevezane utjeraše u logor. Znali smo, kuda voze našu nesretnu braću. Dvadesetak minuta kasnije čuli smo štekanje strojnica iz pravca Stare Ciglane. Mi izmolismo jedan Očenaš za pokoj njihovih duša.

Iz logora Maksimir odveli su mene vezana sa još nekih 200 Hrvata u logor "Kanal". Tu sam ostao sve do 29. lipnja 1945. Režim u logoru bio je vrlo strog i svaka zgrada za se bila je ogradjena gustom bodljikavom žicom. Na putu izmedju logora i stambenih zgrada stajao je stražar na svakih 50 koraka, dok je po noći tu neprestano prolazila i obhodnja. Jednoga prijepodneva prolazila je tim putem kraj logora jedna starija i jedna mladja žena.

Nas troje spremali smo bijeg kroz kanal za prljavu vodu. Taj nije bio pokriven i tekao je prema željezničkim radionicama. Ja sam dobro poznavao taj dio grada. Mi smo čekali na nama pogodno ružno vrijeme. Bila smo samo dvojica, jer su onoga trećega noć prije toga bili odveli i strijeljali. Taj treći zvao se Ivan Herceg, soboslikarski obrtnik iz Zagreba. On je osudjen na smrt i strijeljan, kako sam doznao zajedno s pravoslavnim metropolitom Germogenom iz Zagreba kod Stare Ciglane. Ja to mjesto dobro pamtim, jer su partizani nama zatvorenicima u tzv. "ustaškim" barakama logora "Kanala" govorili:

Opazim kako iz barake izlaze neki ljudi. Čujem naredjenje: "Kada bude gotovo, jedan stražar neka ostane ovdje!" Zatim počeše izvlačiti ljude, njih oko 20 svezanih, u jednu napravu od betona nalik na bunker. Dvojica s automatima stadoše na vrata i opališe nekoliko rafala. Čulo se strahovito zapomaganje, psovanje i zazivanje Boga. Opet netko naredjuje: "Raspali još!" Na to dvojica unidju u bunker i ispale dva do tri rafala. Nastade tišina. Od groze me oblio znoj, te nisam više osjećao ni nogu ni ruku.

Dana 29. VI. 1945. bio sam odveden sa još drugih 19 Hrvata i IIrvatica u zatvor tzv. OZNA 11. u Zagrebu, Gjorgjićeva ulica broj 2. Tu sam bio zatvoren sa još dvojicom u nekoj rupi bez prozora dva dana. Kroz to vrijeme nismo dobili nikakove hrane. Dne 2. srpnja 1945. bio sam odveden u sadašnji Kotarski sud u Amruševoj ulici broj 2. Tu je bio sud za tzv. "povredu nacionalne časti".

Usput napominjem, kako se je u logoru "Kanal" sastavljao zapisnik o mojoj "krivici" kojeg je sastavljao moj "isljednik" neki Ivan "Šuster" (vjerojatno samo nadimak "Šuster"). Tu me je spomenuti Šuster tri puta na mrtvo isprebijao, jer nisam htio podpisati zapisnik, kojeg je on napisao. On nije unio moje izjave u zapisnik, već je napisao zapisnik po svojoj volji, pun laži, tako da bih ja na temelju tog zapisnika bezuvjetno bio osudjen na smrt, da sam ga podpisao. Ovako sam došao na Vojni sud, a da moj zapisnik nije bio podpisan. Poslije rasprave bio sam donešen u ćeliju, gdje se je nalazio odvjetnik Dr. Kumičić, ravnatelj opere Lovro Matačić, general Lukić, Pukovnik Čanić i jedan mladi svećenik iz Srijema. Svi ovdje spomenuti bili su sa mnom sudjeni dne 17. srpnja 1945. u vremenu od ne punog jednog sata.

Konačno progovori Ranogajec, kao predsjedatelj:

U okružnom sudu u Zagrebu, bilo je vršeno vješanje u dvorištu svake noći onih, koji su bili na smrt osudjeni. Njih su stražari jednostavno bacili niz stubište, tako da su mnogi od njih umirali slomivši kičmu na stubištu. Nas ostale tjerali su svako jutro, da peremo stubište, koje je bilo puno krvi.

Jednog dana dovedoše partizani nekog snažnog čovjeka svezanog, te su ga objesili o granu jednog hrasta, koji se je nalazio nedaleko od logorske zgrade. Na večer istog dana odvezali su ga od grane, na kojoj je visio, te su mu svezali ruke i noge, tako da se nije mogao micati, niti braniti od mravi, koji su mu ulazili u nos i uha. On je neko vrijeme vikao, a zatim je prestao vikati. U jutro su mu odriješili noge, no on nije mogao niti stajati. Jedna žena nije mogla gledati to mučenje, nego je navalila na stražu, jednog je partizana ogrebla po licu. Partizani su ju nekuda odvukli svezavši ju prije toga, te je poslije nismo više vidjeli. Na sve psovke partizana, taj čovjek im se u lice smijao. Rečeno nam je, da je taj čovjek bio veliki župan bjelovarsko-križevačke županije. On je bio odpremljen u Zagreb na ponovno sudjenje.

U Osijeku su se strijeljanja i pokapanja vršila uvijek noću u tzv. Staroj Tvrdjavi na lijevoj obali Drave, na baranjskoj strani. Tu su se vidjeli prizori, kako su roditelji, braća i djeca dolazila te pokušala obilaziti svježe grobove ubijenih tokom noći oko zidova tvrdjave, te uz put, koji vodi prema Kisdardi. Blizu tih grobova nije se moglo doći, jer je partizanska straža branila pristup. Rodbina je bacala cvijeće preko ograde na grobovima, a mogi su klečali na tom putu i molili se Bogu.

U istom zatvoru u Osijeku u jesen 1945. osudjeno je na smrt 48 hrvatskih intelektualaca. Oni su strpani u jednu ćeliju, te bombama poubijani. Medju njima bio je i vrli Hrvat Šeper. To je bilo učinjeno zato, jer su obitelji ovih na smrt osudjenih čekali na ulicama, kada će ih komunisti izvesti u spomenutu Staru Tvrdjavu i tamo ubijati, jer je bila svima poznata smrtna osuda.

Ivan Hrvoj v. r.

VELIKI HRVATSKI HOLOKAUST!

Kada je u studenome 1995. godine u prostorijama Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu predstavljeno drugo izdanje knjige Operation Slaughterhouse, odmah su se čuli glasovi hrvatskih uglednika da ovo djelo treba čim prije prevesti na hrvatski. Ti glasovi ostali su samo lijepa želja sve do sredine 1999. godine, kada je u Teznom kod Maribora, radi izgradnje ceste, otkopano 1.179 kostura hrvatskih PORATNIH žrtava, poubijanih na tom malom dijelu najvećega i najužasnijega mariborskoga pokolja.

Istina je da Hrvatski holokaust (kao i engleska izdanja od 1970. i 1995.) sadrži petnaestak iskaza koji se nalaze u knjizi Ive Bogdana La Tragedia de Bleiburg, te u knjizi Vinka Nikolića Bleiburška tragedija hruatskog naroda, ali potonje proizlazi iz činjenice što je iz priprema Operation Slaughterhouse, koje su započele 1960. godine, u drugoj polovici 1962, i prvoj polovici 1963. u reviju Studia Croatica otišlo dvadesetak iskaza, od kojih su neki u zračnoj luci u Clevelandu bili osobno uručeni gosp. Ivi Rojnici. Koncem 1963. godine većina tih iskaza bila je objavljena u spomenutoj knjizi na španjolskome, bez ijedne riječi o tome odakle im ta dokumentacija.

Ovim, najvećma nepromijenjenim ali proširenim, izdanjem današnjim i budućim hrvatskim naraštajima dajemo plodove puna četiri desetljeća našega rada. Svjesni smo da prvo poglavlje, Pregled hrvatske povijesti, iz pera povjesničara dr. Stanka Guldescua, koje je on za američke čitatelje napisao sredinom šezdesetih godina, ne odgovara ni ukusima hrvatskih čitatelja ni najnovijim spoznajama hrvatskih povjesničara, a najmanje odgovara današnjoj političkoj stvarnosti hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Iz poštovanja prema uspomeni na dr. S. Guldescua, koji je to poglavlje napisao na engleskom, i iz zahvalnosti prema povjesničaru dr. Georgeu J. Prpiću, koji je u srpnju 1999. poglavlje preveo na hrvatski jezik, odlučili smo prilog dr. Guldescua uključiti u našu knjigu bez ikakvih značajnijih preinaka. Stoga molimo čitatelje da pomnjivo razmotre i prihvate ove naše razloge.

Treće poglavlje Povlačenje Hrvatske vojske prema Austriji jest moj prijevod, koji je već u ljetu 1967. odobrio sam pisac, general Vjekoslav Luburić. Ovo smo poglavlje uključili u engleska izdanja ovoga djela, a sada ga uključujemo i u Hrvatski holokaust jer ga smatramo do sada najboljom raščlambom uzroka i posljedica koje su u proljeće 1945. godine vodile 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 hrvatskih gradana ravno u Bleiburg!

Peto poglavlje preveo je gosp. Melkior Mašina, predsjednik Hrvatske katoličke zajednice (HKZ) za Sjedinjene Države i Kanadu. Njemu se zahvaljujemo ne samo na prijevodu nego i na njegovu objavljivanju u nastavcima izvadaka iz knjige na stranicama časopisa Naša nada. Neka je vječna hvala i HKZ-i, koju on vodi, za sve ono što je ova dična organizacija učinila za Hrvate nakon Bleiburga, uvijek nas objeručke prihvaćajući i velikodušno pomažući.

Koristim ovu priliku zahvaliti se i dr. Josipu Jurčeviću, hrvatskom povjesniku i recenzentu ove knjige, koji je uložio mnogo truda kako bi svojim primjedbama i savjetima poboljšao konačan sadržaj Hrvatskoga holokausta. Vrlo veliku zahvalnost dugujemo i gđici Marijani Coti koja je spremno i uz puno odricanja prenijela rukopis u kompjuterski medij, bez čega njegov izlazak ne bi bio moguć. Neka je iskrena hvala svim podupirateljima fonda "Hrvatski holokaust", napose gđi Heleni Blagdan, bez čije financijske potpore Hrvatski holokaust ne bi došao pred hrvatskoga čitatelja.

Nazivom Hrvatski holokaust, mjesto uvriježenoga imena "Bleiburg", sve se više služimo od godine 1990., kada je objavljena moja knjižica Archbishop Stepinac in his Country's ChurchState Relations (Nadbiskup Stepinac u crkvenodržavnim odnosima svoje domovine), u nakladi Informativnog centra Hrvatski holokaust u Clevelandu. Ovaj naziv dolazi sve više do izražaja i u mojim člancima o"Bleiburgu" te i u mojim pismima svjetskim državnicima, uključivši i Državno tajništvo Sjedinjenih Država u Washingtonu. Na ovo me potiču sve češća otkrivanja masovnih grobnica mojega poklanog naraštaja diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i na područjima sjeveroistočne Italije.

O tome jasno i glasno govore masovna izručivanja iz Bleiburga i drugih mjesta u Austriji. O tome još rječitije govori dugi niz "marševa smrti". A najglasnije o tome govore "Mariborski pokolji" i drugi pokolji diljem Slovenije.

O tim užasima govore i naše Rezolucije, uključivši i najnoviju od 21. svibnja 1995., u kojoj dominiraju besmrtne izjave nadbiskupa Stepinca i dr. Giuseppea Masuccija o STOTINAMA TISUĆA poubijanih Hrvata i Hrvatica. O tome rječito govori i Pogovor koji prstom ukazuje na medunarodnu urotu šutnje o bleiburškoj tragediji, i čak na njezino službeno nijekanje od vlade Sjedinjenih Američkih Država i američkih medija.

Hrvati i Hrvatice diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i cijelog svijeta moraju se duboko zamisliti nad paklenim planom uništenja hrvatskoga naroda i nad njegovim još paklenijim provodenjem putem "Hrvatskoga holokausta", poznatog pod imenom "Bleiburg".

Ostajmo uvijek vjerni duhu bleiburških mučenika!

Knjigu HRVATSKI HOLOKAUST preuzmite ovdje:

HRVATI !

AKO VAM JE TEŠKO NOSITI STIJEG DOMOLJUBLJA I ČESTITOSTI,

UTAKNITE GA U ZEMLJU GDJE POČIVAJU NAŠE KOSTI!

MI ĆEMO GA DRŽATI!

Uz 78. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya,03.09.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

Gdje se god zakopa u hrvatsku zemlju izviru kosti!

Upravo zato, što se ni do dana današnjega službene institucije ne odnose jednako prema svim žrtvama, mi ističemo posebno žrtve komunizma – koje su još uvijek zaboravljene - i upozoravamo na zločinačku narav tog totalitarnog sustava, moleći za žrtve mir i vječni pokoj svim žrtvama koje su stradale na bilo kojoj strani od nehumanih totalitarnih režima", kazao je sisački biskup Vlado Košić na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća 23. kolovoza u homiliji na misi zadušnici za sve žrtve u sisačkoj katedrali Uzvišenja svetog Križa.

Biskup je tada iznio sudbinu ubijenih 15 svećenika od strane komunista i partizana koji su rođeni ili djelovali na današnjem području Sisačke biskupije, te samo neke primjere zločina koje su počinili pripadnici tzv. osloboditelja, nakon 1954. godine po raznim gradovima Hrvatske. Od svih grobišta u Hrvatskoj (a do sada je poznato da ih ima oko 800) najviše je lokacija upravo u Sisačko-moslavačkoj županiji, njih 119, na kojima je evidentirano 108 masovnih i 11 pojedinačnih grobnica, za koje se pretpostavlja da kriju čak 45.000 žrtava. Od svih njih dosad su ekshumirane samo dvije u kojima je pronađeno 15 tijela, istaknuo je biskup Košić, te se zapitao: "Kako je moguće, da se u slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj umjesto obilježavanja grobova i odavanja pijeteta žrtvama tih najmasovnijih zločina protiv hrvatskoga naroda danas ponovno slave zločinci: od Srba, Banskog Grabovca do Gornje Velešnje – i to pod najvišim državnim pokroviteljstvom?

Bilo je pravo ime:

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Piše: Rudi Tomić

Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH ( Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.

Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz II. svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutno istina o Domovinskom ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan.

''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo.'' (M. Vidović)

Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika.'' (Zajedničar, 15. 09. 2010., str. 11.)

Evanđelje po Iliji

Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga, a ne kao ratni zarobljenici.

U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedan od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednikom Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942. god., od Banja Luke prema Bosanskom Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titovi partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare.'' (str. 28. - 32.) . Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!

''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik…krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni…. s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, s četvorici su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.)

Razoružanje Talijana i pregovori sa partizanima

Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori sa Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše, ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima.

Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu sa partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati.

Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim nadležnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji je od Auswitscha!

Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'' , također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkva u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.

U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auswitscha? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano - 700 studija, dočim o Auswitschu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (postotno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu!

Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin.'' (str. 98.)

Adil Zulfikapašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titove dokumente o tom logoru, rekao je: '' U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.)

Na Institut for Reseach of genocid Canada, July 27, 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 - 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.''. Dakako, Broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70% veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. godine na ogled.

Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više neće pročitati (na žalost!, podcrtao rt) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika.'' (str. 100.)

Naime, mnogi od anti-hrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

Bleiburg - Golgota Hrvata

''Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. Engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titu na milost i nemilost.

Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremano u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja:

I moja kolona, koja je brojila oko 7 000 ljudi, oko 1 700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu. '' (str. 47 - 49)

Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovo su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6 000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešića . Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Iliju ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskog Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''.

Doživljaji Ilije Barbarića

Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno neće doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i dijaspori; niti će biti predstavljena na globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić) , a sigurno neće ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH na program ''Nedjeljom u 2'', kao što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupavca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.

- Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen - Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji Izraelski general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona.

- Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo - i to datumski kada i gdje.

Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao SPOMENICA ŽRTVAMA hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobržnjicima.

Zbog gore svega iznesenoga preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskog naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nje jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe.

Rječnik HTV-1 je zabrinjavajući pa i neprijateljski za Hrvate

U liepom i dobrom, običava HTV-1 ispuštati Hrvatsku i hrvatske izraze

U turističkoj sezoni svakodnevno slušamo na primjer ovakova izvješća: "U zemlju je ušlo više vozila, nego je izašlo iz zemlje"... Koja je to zemlja??? - Zašto izbjegavate ime Hrvatska?!

U nedavnoj emisiji HTV-1 je doslvce rečeno: "Odkad smo uspostavili zemlju... (valjda je mislio na Hrvatsku, ali je alergičan na taj naziv!).

HTV-1 štiti srbske zločince, a takovima oslovljava Hrvatske branitelje

Gospođe (-đice) i gospodo, odnosno drugarice i drugovi, koje mi plaćamo u HTV-1 (vriedi vjerojatno za HRT?) u cjelosti, uz malo iznimaka ovo je neprijateljski, zločinački rječnik uperen protiv Hrvatskih branitelja, koje vi u raznim rečeničkim sklopovima nazivate zločincima. Hrvatska obrana od udruženog srbskog zločinačkog podhvata dobila je obratno značenje. Postala je dijelom rječnička političkog suda u Den Haagu pritv Hrvata, za što imaju zasluga i hrvatski mediji, uključujući HTV.

Vraćam se na pokojnog Hrvatskog generala Đuru Brodarca

Pravi i pošteni hrvatski Srbi su se pridružili obrani Hrvatske zajedno s Hrvatskim dragovoljcima i Hrvatskim braniteljima. To nije učinio velikosrbin Milorad Pupovac i njegovi srbski sljedbenici pa je teško bilo razlikovati, "Tko je tko?" među "pobunjenim Srbima".

Ratna psihoza se ne smije mjeriti s mirnodobljem!

Nijednome Srbinu i Srbkinji nije pisalo na čelu je li ona ili on prijatelj ili neprijatelj Hrvatske, ali se znade matematičkom točnošću da je većina Srba u Srbiji i malne svi petokolonaški Srbi u Hrvatskoj djelovali monstruozno zločinački protiv Hrvatske i to inicijativno.

Kolateralne žrtve su u svakome ratu neizbježive!

Kad je rieč o kolateralnim žrtvama, nisam rekao da ih odobravam. Ne, ne i ne! Ne odobravam ih i osuđujem svaki rat, jer rat je sam po sebi zločinstvo, a u paklu ratnih zločinstava stradavaju i nedužni ljudi - kolateralne žrtve.

U Hrvatskoj se je dogodio obrat

Mrak protiv Hrvatskih branitelja u Hrvatskome saboru

Umjesto komemoracije incidenti u Saboru

Dok ovakovi poput Bebića, Kosorice, Bajića, Mesića i Josipovića... budu vladali Hrvatskom, uvozit će ona čačkalice i rajčice, osnivati kockarnice, bordele, golfovnice i druga zlotvornice, zatvarati tvornice, darivati Zerp, prodavati banke i brodogradilišta, a odpušteni radnici će povećavati kolonu hrvatske sirotinje ili će odlaziti u tuđinu tražiti rada za koru kruha.

Kud plovi ovaj brod hrvatski pod Bebićen... i Josipovićem?

Zabrinjavajuće, žalostno i sramotno jest, da državom Hrvatskom, koju su izborili Hrvatski branitelji vladaju okorjeli komunisti, koji su bili, jesu i ostali su neprijatelji neovisne države Hrvatske. Oni se samo smjenjuju u vlasti: HDZ i pripuze zamjenuje još gori SDP sa svojim kukuriku pripuzima. Jesmo li mi Hrvatice i Hrvati toliko naivni da ćemo birati u vlast bivše pietlove s oronulim kriestima i bivše kokoši nosilice, koje je pokosio peradarski klimakterij...

Neki Hrvati sanjaju revoluciju

Sve Hrvatske branitelje treba pustiti na slobodi iz hrvatskih zatvora i iz onog političkog zatvora u Den Haagu, a tamo u zatvor poslati Stjepana Mesića tromandatskog predsjednika i vrhovnog komamdanta JNA, koja je započela i vodila strašni rat u Hrvatskoj i u BiH.

Hrvatska ne treba ni HDZ sa svojim trabantima i još manje SDP sa svojim trabantima. Jedni i drugi su do sada upropastili Hrvatskoj i Hrvatima: čast, poštenje, demografiju, gosporadstvo i budućnost Hrvatskog naroda i Hrvatskih branitelja, koji ste sa svojim mukama i žrtvama izborili ovu državu Hrvatsku.

Primjera za protuhrvatsku i nehrvatsku politiku ima previše

Slična neodgovornost je vezana uz svakog hrvatskog državnika

Šeks: Hebrangova izjava štetna

Podpisujem s punom odgovornošću: Mr.sci. Dragan Hazler

Hebrang je na Šeksove optužbe odgovorio kako mu je savjest naložila da u knjigu žalbe za umrlog generala Đuru Brodarca upiše i ocjenu da je njegova smrt pokazala kako Hrvatska ide u pogrešnom smjeru. Istaknuo je da se ta njegova ocjena ne odnosi na vladu i HDZ, te da ne očekuje snositi političke posljedice.

Mr.sci. Dragan Hazler - u dragovoljnoj službi Hrvatskoj i Hrvatskome narodu

Na obljetnički dan rođendana hrvatskog pravoslavca Augusta Harambašića, koji je ne samo napisao ponajljepše pjesme voljenoj Hrvatskoj, nego je umro u ljubavi za Hrvatsku.

SRCE HEROJA ZA HRVATSKU, HRVATSKOG GENERALA ĐURE BRODARCA, NIJE IZDRŽALO NEPRAVDU I PONIŽENJA S LISICAMA NA RUKAMA

Kao što znamo, u toj agresiji na tome području masakrirano je noževima i sjekirama više od 1.600 civila, među kojima i 15-ero djece, a protjerano je sve hrvatsko pučanstvo iz okupiranih dijelova Sisačko-moslavačke županije. Brojna sela su bila u plamenu, a grad Sisak izložen neprekidnom razaranju i stradanju civila. Poginulo je i oko 700 branitelja.

Uhićenje ovih legendarnih sisačkih branitelja bilo je uvjet izdajničkoj i neprijateljskoj hrvatskoj vlasti i oporbi, zajedno sa većinom saborskih zastupnika, za zaključenje pristupnih pregovora Republike Hrvatske sa Europskom unijom. Ujedno je prihvaćeno i nadgledanje, takozvani "monitoring", moćnika EU, kako bi se taj proces ponižavanja i progona hrvatskih branitelja sigurno nastavio.

Također, i nakon ovih uhićenja 21. lipnja, pred zaključenje pregovora 24. lipnja, i opet moralnoga zločina, jer se radi o časnim i najistaknutijim braniteljima Siska, te i medicinskog zločina, jer se radi o teško bolesnom čovjeku, generalu Đuri Brodarcu, hijerarhija Katoličke Crkve, predsjednik HBK mons. Marin Srakić i kardinal Josip Bozanić opet radosno čestitaju Vadi Republike Hrvatske na zaključenju pregovora.

Svakom normalnom čovjeku je jasno da nisu u pitanju samo zatvorski uvjeti, nego moralna katastrofa da se takvi ljudi progone, maltretiraju i šalju sa lisicama na rukama u zatvore. Neka se posebno zamisle i čelnici svih toliko razjedinjenih braniteljskih udruga, kao i svi branitelji pojedinačno i neka odluče što dalje.

Neka se zamisli i hijerarhija Crkve u hrvatskome narodu, da podržava vlast koja žrtvuje najbolje ili bilo koje ljude u narodu za bilo kakve stvarne ili umišljene interese, nego da bude moralni stožer, koji će usmjeriti svoj hrvatski narod u pravome Kristovu duhu, kao što je to Katolička Crkva bila u povijesti, a posebno u vrijeme blaženoga kardinala i mučenika Alojzija Stepinca, kao i blagopokojnih kardinala Franje Šepera i Franje Kuharića.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Josipović laže da je Srebrenica najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata

'Najveći zločin nakon Drugoga svjetskog rata u Europi, genocid u Srebrenici', obilježava se 11. srpnja, rekao je Josipović novinarima.

Najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata bio je genocid nad Hrvatima, na Bleiburgu, Križnom putu pa sve do 1990. o čemu svjedoči preko 1600 do sada otkrivenih jama i masovnih grobnica. Taj genocid izvršila je partizanska vojska, predvođena komunističkom partijom i velikosrpskom hegemonijom. U Srebrenici je ubijeno 8000 ljudi, a nakon Drugog svjetskog rata ubijeno je najmanje 50 Srebrenica Hrvata. Pa ako je nešto što je pedeset puta manje najveći zločin, znači li to se hrvatske žrtve drugačije vrjednuju, ili Josipović misli da su naši Hrvati poubijani u ratu. Ali ta mu računica ne prolazi, jer se Bleiburg dogodio nakon završetka rata i nakon kapitulacije Njemačke i NDH

Ovih 586.000 likvidiranih po priznanju Rankovića su samo oni od kada su počeli popisivati, a oni koji su nestajali na Križnom putu nisu bili popisivani, a ako jesu ti popisi su uništavani o čemu svjedoče mnogi preživjeli. Srećko Cvitanović je preživio strijeljanje kao petnaestogodišnjak i navodi da je pred strijeljanje među njih došao partizan i pred njima uništio popis i rekao da oni više ne postoje.

U Zagrebu, 1. srpnja 2011.

Genetička studija podrijetla pokazala: Bošnjaci su Hrvati!

Nedavna istraživanja u genetskom laboratoriju u Vancouveru, u Kanadi potvrdila su podrijetlo Bošnjaka i Crnogoraca. Genebase.com, genetska biblioteka sa stotinama tisuća genetskih uzoraka iz cijeloga svijeta, objavili su svoja istraživanja iz Vancouvera, gdje se laboratorij i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana sa Bošnjacima i Crnogorcima.

Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografijski orijentirani, te se koriste za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podijeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizira još dublju pukotinu među ljudima. Na primjer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine te malo više od pola Crne Gore.

Prije 25.000 godina Halpogrupa I pojavila se iz Haplogrupe IJ, zajedničkog pretka Haplogrupe I i Haplogrupe J. Haplogrupa I smatra se ekskluzivnim Hrvatskim markerom prema Genebase.com i autoru Dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi „Genetičko podrijetlo Hrvata“ napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati „Hrvatski marker“. Dr Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske te se širila istočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obje zemlje sličnima.

Trebaju li se tada Bošnjaci smatrati Hrvatima? To je političko pitanje, a ne znanstveno. Znanost ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimjetni. Oni, zajedno sa polovicom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod, ali kulturno? To je drugo poglavlje i nije vezano za znanost.

Homoseksualna strahovlada

O gaysramoti i popratnom

Mladen Schwartz

[Govor na Hrvatskom Krugovalu Toronto, 19. lipnja 2011]

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatski narode, gdje god živio!

Jedanaesti lipnja, Split: stotinjak ili nešto više homoseksualaca, rodom ili "izborom", pravih ili lažnih, političkih, provocira splitskim ulicama uz blagoslov i simpatije režima, te uz izobilnu uporabu represivnog aparata. Policija stvara opsadno stanje, ometa građane u normalnom prolasku gradskim ulicama, uhićuje bez obrazloženja našu mladu heroinu Kristinu Čurković, koja se proslavila isticanjem hrvatskoga stijega na mjesto euro-krpetine na pročelju splitske Banovine. Deset tisuća zdravih Splićana dočekuje tu šačicu uzvicima prosvjeda uz pokoji bačeni predmet. Bravo Splićani! Samo ne pokleknite i nemojte se ispričavati, ako vas i u zatvor trpaju. To nije vaš stil, to ne smije biti hrvatski stil! Dakako, tu je rezultat: stotinu i više privedenih, uhićenih, svakoga dana sve ih je više, optužnice za pomodni "zločin iz mržnje", koji može donijeti višegodišnju robiju. Nema više djetinjastog, dobrućudnog "remećenja javnog reda i mira"!

Scenarij je viđen, isti. Pervertiti provociraju, točnije, njihovo političko krilo, njihov agit-prop; establishment se zdušno stavlja na njihovu stranu, a zdrave reakcije prikazuju se perverznima, osuđuju se, izvrgavaju zgražanju, moralnoj osudi, ali i pravnim sankcijama. Nije to dakle više ono nedužno "remećenje javnog reda i mira", to je zločin za višegodišnju robiju, to je taj spomenuti "zločin iz mržnje", opasni, iz zapadnog svijeta dekadencije uveženi paragraf u sklopu projekta emocionalne inkvizicije (totalitarnog progona naših osjećaja), koji će nam još puno glavobolje priskrbiti. Ali već i sam takozvani "govor mržnje" (politička nekorektnost) na mala se vrata ušuljava kao "zločin mržnje"! Iz juge nam predobro znani "verbalni delikt". Cijela inscenacija i služi izazivanju reakcija kako bi se porazilo ognjištare, konzervativce, fašiste, desničare, Hrvate.

Kažu: homofobija. To bi bio strah od homoseksualaca. Tako se riječima opako manipulira. Nitko se ne boji pederasta, ali ne želimo da nam vrijeđaju moralne osjećaje, da nam zavode mladež, da nam se izruguju, da nas obasipaju dekadencijom, da nam ta mala manjina (koju se manipulativno danomice uvećava) terorizira narod, da nam, u sklopu jedinstvene Antihrvatske fronte, ruše i ove ostatke ostataka državne samosvojnosti i narodnog dostojanstva. Naglavce izokrenuti sustav vrednota u normalnima vidi pervertite i zločince, a šačica nastranih predstavlja normu, mjerilo, vlast. Živimo pod homoseksualnom diktaturom, tiranijom, despocijom, a redarstvo, izvorno zamišljeno kao zaštita građana, stavilo se u njihovu službu. Sjećamo se još onog mladića pravaša kojemu su policajci na zagrebačkom Jelačićevu trgu pred godinu-dvije, srušenom na zemlju, doslovce i nemilice čižmama razbijali glavu, ne obazirući se na mladićeve vapaje i zapomaganje. Zamislimo što bi se dogodilo, s Hrvatskom, da je policija tako "cipelarila" nekoga gay-provokatora!

Homoseksualnost se povijesno, i sve do danas, različito tumačila: kao grijeh, ćudoredni prekršaj, nastranost, bolest, izbor, alternativni životni stil i što li već sve. U ovom času, onako kako nastupa, moramo ju shvatiti kao političku subverziju, koja mobilizira i mase heteroseksualnih simpatizera, s ciljem širenja anomije i dekadencije, mekšanja nacionalne substancije, sloma vrednota te posvemašnje duhovne propasti. Prvoborci homoseksualne revolucije prikazuju se, i njihovi ih prijatelji prikazuju kao mlade, pristojne, pametne i civilizirane; oni koji im se pokušavaju oduprijeti, naravno, dobivaju epitete primitivaca, divljaka i nasilnika, zadrtih mrzitelja obuzetih zastarjelim i besmislenim predrasudama, jednom riječju - fašista. Pa naravno da su ratnici specijalnog rata pristojni, mekani, pogotovu ako su doista homoseksualci. Ne očekujemo valjda da će uokolo šetati zakrvavljenih očiju, s nožem u zubima! To je sve stvar manipulacije i propagande. Razumljivo je da subverzija nastupa naizgled pitomo: pokušava si priskrbiti imunitet na kritike i otpore. Oni su borci za homoljudska prava, koja im "konzerve" uskraćuju. Ali kakva su to prava? Imaju ih sva, osim da se, takvi kakvi jesu, rađaju i množe, i da kao manjina i doslovce uzurpiraju političku vlast. Homoseksualci se u našem kulturnom krugu kazneno više ne progone. Trpi se njihova nastranost, pa i ako izlazi na ulicu, ako postaje militantni pokret u koaliciji s drugim strujama Antihrvatske fronte. Jer, nimalo ne čudi da rame uz rame s agresivnim bojovnim pederastima stupaju i feministi i anarhisti, postpartizani i neotitovci, jugorestauracija i osobito dobrodošli, srdačno pozdravljeni gosti iz bratske susjedne Srbije. Sve su to saveznici vladajuće klike, i ona ih nježno grli.

Nadolazi vrijeme muževno i strogo. Bliži se čas kada će sve to čeličnom metlom trebati pomesti s lica Zemlje. Ne, ne mislim na uboge pervertite gdje ih doista ima, mislim na njihovu politizaciju, organizaciju, instrumentalizaciju. Na njihovu koaliciju s ostalim snagama Antihrvatske. Na njihovu kolaboraciju s unutarnjim i vanjskim neprijateljem u ulozi korisnih idiota i trojanskih magaraca.

Za Dom Spremni!

Heroji, zločinci, sveci

[Hrvatski krugoval Toronto, 5. lipnja 2011]

Mladen Schwartz

Uz niz tekućih, rutinskih i manje važnih, tri su markantne teme obilježile protekle dane: Dvadeseta obljetnica Hrvatske Vojske, uhitba srpskoga generala Ratka Mladića te posjet pape Benedikta XVI Zagrebu. Ta tri dogođaja nisu tek u slučajnoj kronološkoj svezi; njihova cjelina odašilje određenu jedinstvenu poruku o junaštvu, zločinu i svetosti s ciljem anesteziranja žrtve: Hrvati! Bog i Vojska pouzdano vas čuvaju, a pravda je (kako olinjala plitka mudrost netočno veli) spora ali dostižna. I svi ti dogođaji, svaki na svoj način, podcrtavaju naš usud u euro-nato-haaškim integracijama.

I da slavlje bude još veće, istoga dana rulja od oko 6 tisuća imbecila luduje u Kumrovcu, na svojoj nastranoj nekrofilnoj crnoj misi u počast šumskoga maršala. Glavni govornik, a tko drugi nego Titov pijunjir drug Stevica Mesić, koji Titu usput priznaje da je - kao svaki čovjek! - imao mana i slabosti (valjda je pretjeravao s cigarama i viskijem!), ali strateški da nije griješio. Tako je! nepogrješivo je strateški uništavao Hrvatsku za račun svoje velikosrpske jugovine, baš kao čitavoga života i njegov sljedbenik Mesić.

Ratko Mladić uostalom nije neki osobiti monstrum; takvo viđenje pretpostavilo bi da su Srbi inače anđeli. On je normalan srpski ratnik. Tako Srbi vode rat, još od Srednjega Vijeka: okrutno, nesmiljeno, divljački, genocidno; bez plemenitosti, bez poštivanja neprijatelja. Haag ipak ganja i Srbe, ali u duhu ravnovjesja, da bi potom ostao dojam izvorne hrvatske krivnje. Ratni put Mladićev po Dalmaciji i Bosni znamo. Ali u Haagu sudit će se Mladiću samo za zločine u Bosni, koja bi trebala biti nekakva druga država. Škabrnja, Kijevo, Zadar, Šibenik, Peruča, Požega... - to mu je oprošteno. Brammertzu se ne da ove zločine uvrstiti u optužnicu, pa da mu teta Jadranka još i sedam puta pošalje dokumentaciju, kako ona sada, tek sada, revno najavljuje. Jer, dolaze izbori!

I, kao vrhunac proteklih desetak dana: prvi posjet Benedikta XVI: Rimski biskup, Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, patrijarh Zapada, pontifex maximus, sluga slugu Božjih i apsolutni izborni monarh Države Grada Vatikana - u Zagrebu! Papa je došao u apostolski pohod na Nacionalni susret katoličkih obitelji. Crkva skrbi za obitelj, trebala bi i politika, ali se to ne može izolirano, izvan cjelovitog reformskog zahvata jake Države. Papa je, prema rangu i protokolu, bio gost hrvatske Države i Crkve, i dvodnevni je boravak organizacijski i ceremonijalno protekao uglavnom bez gafova; Hrvati su pokazali da, kao i uvijek, izvrsno funkcioniraju kada moraju raditi stegovno, držeći se propisanoga u roku, pokoravajući se autoritetu i štujući hijerarhiju, kao u vojsci, u ratu, umjesto da svi o svemu blebeću i ne znaju što će.

Zato je i bio pozvan, kao predizborni adut za euromane, bez obzira na sve hvalevrijedne sadržine i nedvojbeni vjersko-ćudoredno-pastoralni smisao njegova dolaska. Svi su se bojali politizacije Papina posjeta, ali su potajno željeli, zapravo naručili upravo ovakvu politizaciju. Mi pozdravljamo boravak Njegove Svetosti na svetom hrvatskom tlu, ali ne možemo a ne uzvratiti mu upitom: ako je Eunija tako dobra, zašto u nju ne uđe Država Grada Vatikana, i zašto se, u duhu srodnih integracija, ne ode Papina Švicarska garda malo boriti u Afganistan i Irak, jer u Rimu ionako nema puno posla? Papa nas je tješio kako Hrvatska u EU može uščuvati svoje kulturne i vjerske vrednote. Za vjerske vjerujemo, ako to znači da Hrvatu ne će biti zabranjeno sudjelovati na sv. Misi. Ali nacionalna država je više od kulture, i ona je nešto drugo negoli dominantna religija njezinih stanovnika. Nacionalne države nema ako nije suverena.

Današnji Papa Benedikt zavrijeđuje višestruki respekt. Ali Papa je po zapravo vrlo svježoj, kasnoj katoličkoj dogmi nepogrješiv tek kada ex cathedra određuje vjerske dogme i članke ćudorednoga nauka (znamo da se na I Vatikanskom koncilu Strossmayer, uz masu drugih sudionika, i tomu protivio), i to je do sada izrabljeno samo jednom, kod donošenja dogme o uznesenju Marijinu (pod pontifikatom pape Pia XII, 1950). In politicis, u političkim stvarima, a i u svim drugim pitanjima, Papa je zabludiv kao i svaki drugi kršćanin ili čovjek uopće, i nema te sile koja će nas spriječiti da se svim snagama i nadalje borimo protiv, kako gazda-Joco upravo poetično reče Papi, urastanja Hrvatske u Eurouniju.

DIPL. ING. JOSIP KOKIĆ PREKINUO JE ŠTRAJK GLAĐU I ŽEĐU 6. LIPNJA U 23 SATA

Satisfakcija mu je, u nekoj mjeri, bila emisija 6. lipnja u 21 sat na lokalnoj televiziji Z1, u kojoj je objektivno i kritički o Europskoj uniji govorio prof. dr. Slavko Kulić.

U prilogu ove moje obavijesti dostavljam i pismo očajne supruge Josipa Kokića, upućeno ravnatelju Hrvatske radio televizije Josipu Popovcu, neposredno prije odluke Josipa Kokića o prekidu štrajka.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Cijenjeni ravnatelju HRT-a g. Josipe Popovac

Smršavio je 5 kg u ovih niti 6 dana, a pred desetak dana bio je u bolnici i primio 5 boca infuzije. Njegovo zdravlje je doista teško narušeno, a imunitet mu je jako loš.

Mislim da to što on zahtjeva od Vas je naše demokratsko pravo, a ne da nas samo informirate potpisano je poglavlje je ovo, j pa još jedno, a ljudi ne znaju niti jedan sadržaj bilo kojeg poglavlja. Ne znaju to niti obrazovani ljudi a najmanje građani koji žive na rubu egzistencije.

Još jednom Vas molim uslišajte molbi mog supruga, mene ,i mnogih drugih poznatih i malih ljudi(nema malih ljudi),jer na taj način spasit će te život mome suprugu, njegova djeca i unuci bit će sretna da im je otac ostao na životu, a Vi ga nećete imati na svojoj savjesti.

Srdačan pozdrav, u nadi razumijevanja mene ,a i moga supruga i svih građana domoljuba a i i svih onih koji su dali svoje živote za slobodnu i suverenu Hrvatsku što još uvijek stoji u Ustavu. Po vašoj profesionalnoj dužnosti Vi morate ispuniti to pravo građanima.

P R O G L A S

Svim građanima Republike Hrvatske

Odlukom koja je za Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom karta za put bez povratka. Svjedoci smo do sada neviđenog omalovažavanja volje naroda, sustavnog zatiranja svih demokratskih vrijednosti i intelektualnog nasilja nad svima nama gurajući nas u jednu novu integraciju, na put bez povratka-u EU. Usprkos cenzuri medija, ipak se mogu vidjeti ili čuti vijesti koje nam jasno mogu dati do znanja da je EU tvorevina koja nije „strateški interes Republike Hrvatske“ kako nam to podastire naša Vlada.

Navodimo slijedeće razloge:

-15 zastupnika iz RH koji bi bili u EU parlamentu predstavljali bi manje od 1% parlamenta i nebi imali punu zakonodavnu snagu za Republiku Hrvatsku, što znači da bi sve odluke koje bi donijela većina morale biti provođene u RH, a to opet znači da bi naši zastupnici imali praktičnu ulogu poslušnika i provoditelja zakona EU bez mogućnosti da bilo što promijene u korist RH. Volja i mišljenje hrvatskog naroda nebi imala nikakvu političku težinu. Ako spomenemo da bi ti isti zastupnici imali osobni godišnji proračun preko 300 000€, tada postaje jasno kome je strateški interes ući u EU. Da su posrijedi vlastiti interesi, dosadašnje Vlade RH i oporba su to više puta u ovih 20 godina dokazali praktičnim dopuštanjem sustavne pljačke svih resursa RH i njenih građana.

-Građanima RH nebi bilo dozvoljeno zapošljavanje unutar Unije najmanje 7 godina od pristupa.

-Pitanje Savudrijske vale tj. Piranskog zaljeva više neće imati nikakvu težinu jer bi ulaskom u EU Hrvatska dozvolila izlov ribe ne samo Sloveniji, nego i Italiji i drugim zemljama EU. Nadalje, Jadransko more bi postalo vlasništvo i drugih zemalja EU-e i bila bi otvorena vrata eksploataciji svih dobara našeg obalnog pojasa i mora (Italija, Mađarska, Austrija itd.) ali jednako tako i svih ostalih kopnenih resursa.

-Da RH uđe u Uniju, nebi imali mogućnost izlaska iz iste, jer takav je to slučaj i s drugim članicama EU. Formalno postoji mogućnost, no tehnički je to potpuno onemogućeno.

Zato temeljem svega što je rečeno, molimo Vas da promislite o Vašoj budućnosti kao i budućnosti Vaše djece i pokoljenja koja dolaze, jer ovo su sudbonosni trenuci koji mogu dovesti do novog gubitka suverenosti vlastite domovine i konačnog gubitka identiteta i kulture. RH ima snage i resurse da bez ulaska u ovakve integracije preživi i sačuva svoju opstojnost, kulturu i vjeru i ono što je najvažnije - suverenost i nacionalni identitet.

nadstranačka udruga

Volim Hrvatsku

Jure Radić: Ja ću glasovati protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju

Ja ću glasovati protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju jer smatram da Unija neće previše potrajati - izjavio je bivši potpredsjednik Vlade i čelnik IGH-a Jure Radić (HDZ) u emisiji portala Dalje, Gledaj dalje voditeljice Mladenke Šarić na Z1 televiziji.

- Prvo, u sve integracije u koje je Hrvatska ušla, loše je prošlo. Gdje god smo kao Hrvatska negdje ulazili loše bi prolazili. Drugo, Europska unija mi ne odgovara zbog sadašnjih načela. Nespojivo je meni da se dva muškarca mogu oženiti. Kada bi se svi muškarci skupa oženili taj dan bi završio svijet. I treće, najbolje europske države su one koje nisu u Europskoj uniji - zaključio je Radić izlaganje koje mu sigurno ne bi dobro prošlo na izvještajnom Saboru HDZ-a (ili bi?). Radić je obrazlagao kako u Hrvatskoj, u usporedbi s Europom, i nije tako loše.

- Kada će početi borba s korupcijom u Grčkoj, u Portugalu. Načelo antikorupcije nije europsko nego opće i naravno da ga se moramo držati, ali to nije europski standard. Dajte da poglavlje 23 bude i kod vas, pa da vidimo što će se dogoditi - poručio je Europskoj uniji Radić i pozvao gledatelje da pogledaju prema Švicarskoj.

- Nije Hrvatska ni mala zemlja. Ja nikada nisam nijednog Švicarca čuo da govori da je Švicarska mala zemlja, a mi smo veći od Švicarske. Kada je Hrvatska izabrana u Europu, od tadašnjeg Pape knezu koji nas je primio u službeni zapadni krug, tada 24 zemlje od ove koje sada u Uniji glasaju za ulazak Hrvatske nisu ni postojale- rekao je Radić te iznio zanimljivu tezu o varljivosti ljepote.

- Još sam član HDZ-a, ali nisam dužnosnik i ne obvezuje me nikakva stega - rekao je Radić rekavši da nema više onoga koji ga je uključio u HDZ i koji bi ga jedini mogao isključiti.

Otkrio je i zanimljive detalje kako su se u HDZ-u zatekle najveće perjanice, Ivo Sanader i Ivić Pašalić. Ispadne da ih je predložio drugi par stranačkih aseva kada se radila stranačka rošada i kada se Mesić selio sa čela izvršne na čelo zakonodovne vlasti u Hrvatskoj.

- Kada je prestao biti premijer i predsjednik ja sam ga zvao na ručak. On je tada nama probao logistički pomoći za jedan posao u Crnoj Gori, ali od toga nije bilo ništa. Dok je bio premijer možda smo se sastali dva ili tri puta - rekao je Radić te prozvao bivšeg predsjednika Mesića da je napade odrađivao za konkurenciju.

- Ja sam nakon povratka iz politike stekao pristojnu imovinu. Svakog dana zarađujem pristojno. Nema mene među tako visokim kao najbogatijim, ali daleko od toga da to nije pristojna imovina, i to ne samo u hrvatskim prilikama. Ja sam profirirao iz politike. Ja mogu doći na sastanak s nekim premijerom. To je kapital. I to je normalno u svijetu da političari profitiraju od kontakata nakon izlaska iz politike. I ja sam na tome profitirao - rekao je Jure Radić u drugom dijelu emisije Gledaj dalje voditeljici Mladenki Šarić.

- Ja nikada nijedan dom nisam srušio, a puno sam ih sagradio - sažeo je svoj odgovor na optužbe da je "arhitekt etničkog čišćenja".

- U Kninu su postojali stanovi vojnika JNA u koje smo smjestili ljude koji su protjerani iz Bosne. Dio njih smo stavili i u privatne kuće Srba, ali nitko nije dobio kuće u trajno vlasništvo. Barem ne rješenjem iz mojeg ministarstva. U svakom slučaju nije dobro da su kuće prazne. Pa sa mnom je i bivši veleposlanik Montgomery dijelio ključeve kuća - rekao je Radić koji tvrdi da nitko iz Hrvatske nije istjeran.

Nijekao je da nisu brinuli o srpskim izbjeglicama.

Odgovorio je da mu je bilo žao kada je vidio kolonu izbjeglih Srba.

"KUPUJTE DOMAĆE" IMA SMISLA

Proizvodi za genocid

Kada su u pitanju medikamenti (lijekovi) koje izvoze Sjeverna Amerika i zemlje zapadne Europe u zemlje istočne Europe, Azije, Afrike i Latinske Amerike, taj udio je 90%. Nedavno je u časopisu Vils-Nuvel iz Francuske i nekim engleskim listovima uz suglasnost komisije OUN za hranu i kontrolu životnih namirnica objavljeno da neke zapadne firme proširuju proizvodnju i izvoz kancerogenih proizvoda u tzv. "neelitne" zemlje. Proizvodnja takvih proizvoda se ubrzanim tempom razvija u poduzećima tih firmi na Bahamima, Cipru, Filipinima, Malti, Portoriku, Senegalu, Maroku, Australiji ali i u Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

S obzirom na važnost poruke navodimo cijeli popis oznaka opasnih materija koje se koriste za konzerviranje, uljepšavanje izgleda i korekciju ukusa prehrambenih proizvoda.

POPIS OZNAKA MATERIJA (EMULGATORA) OPASNIH PO ZDRAVLJE:

U ZAGREBU UHIĆEN ING. JOSIP KOKIĆ

Drugoga lipnja, oko 9:30 sati, na ulaznim vratima zagrebačke katedrale, uhićen je od strane hrvatske policije dipl. ing. Josip Kokić, poznati aktivist i borac za čast i dostojanstvo, te ljudska i narodna prava hrvatskoga naroda. On je 1. lipnja pred zagrebačkom katedralom započeo štrajk glađu i žeđu. Planirao je sjediti na jednoj od klupa u blizini katedrale. Ispred je imao drveni stalak sa dvije male hrvatske zastave i natpisima: "Cilj i svrha moga štrajka glađu i žeđu jest ostvarenje emisije na javnoj televiziji HTV, informacije o bitnim negativnostima EU, jasne i argumentirane, iz usta poštenih intelektualaca i znalaca o svemu što stoji u Lisabonskom sporazumu! O mojoj namjeri, nakon svih ignoriranja javnosti izvijestio sam odavno sve odgovorne u Crkvi i državi, kao i Sv. Oca Benedikta XVI, a do danas odjeka nema! Moj zahtjev je glas naroda, a to je ujedno temeljno ljudsko i narodno pravo, dobiti informacije o tako sudbonosnom pitanju za opstanak i budućnost naroda i države, njegove slobode i suverenosti!!! Zagreb, 1. lipnja 2011. Josip Kokić"

Istoga dana navečer došli su mu policajci Prve policijske postaje, Strossmayerov trg 3, i zabilježili sve njegove osobne podatke. Rekao im je da će i 2. lipnja biti na istome mjestu.

Josip je bio na svetoj misi u 9 sati, na blagdan Uzvišenja Gospodinova. Primio je i sv. pričest i na kraju blagoslov, kao i svi ostali vjernici. Na sv. misi bila je i Josipova supruga. On je izišao nešto iza ostalih vjernika. Još smo tu bili samo nas nekoliko, koji se nismo udaljili. Josipa je na izlazu čekala mlada policajka i tražila od njega osobnu iskaznicu. On joj odmah nije htio dati, s obrazloženjem da su njezini kolege već zabilježili tko je on. Mi smo ga nagovorili da ipak pokaže osobnu iskaznicu, što je on i učinio. U međuvremenu je zapazio kako sa drugoga kraja trga ispred katedrale žurno dolaze dvojica policajaca, koji su ga htjeli uhititi prije sv. mise, te je Josip opet naglo krenuo prema ulazu u crkvu. Policajka je potrčala za njim i pred vratima katedrale se počela boriti sa Josipom dok nisu trkom pristigli i ostali policajci koji su ga savladali. Josip je vikao "Zašto me uhićujete?", "Ja nisam ništa kriv!", "Ja nisam kriminalac, a vi niste hrvatski policajci, nego ste komunistička milicija!" Josipova supruga, majka njihove četvero djece, je plakala i nastojala obraniti svoga muža, dok i nju nisu savladali. Zatim su Josipa strpali u policijska kola.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

INTERNETSKA PETICIJA PROTIVLJENJA DOČEKU SVETOGA OCA, 4. LIPNJA U ZAGREBU, NA TRGU MEGAZLOČINCA MARŠALA TITA

Hrvatice i Hrvati!

S obzirom da politički predstavnici grada Zagreba, SDP-ova komunistička vlast, i države Republike Hrvatske, pored svih zahtjeva ogorčenog naroda, razloga i argumenata (opširnije obrazloženje na internetu) do sada nikako nisu htjeli promijeniti ime tome lijepome trgu, pa ni pred dolazak Svetoga Oca, a vjerski predstavnici nisu bar predložili za susret neku drugu reprezentativnu dvoranu u gradu Zagrebu, smatram da se radi o smišljenoj provokaciji i uvredi visokoga gosta Svetoga Oca i stranoga državnika, te povijesnoj sramoti hrvatskoga naroda, pozivam, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge, sve hrvatske rodoljube da, kao moralna elita hrvatskoga naroda, potpišemo peticiju protivljenja takvome scenariju i spasimo čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda, hrvatske države Republike Hrvatske i Katoličke Crkve u Hrvata.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med. predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Adresa peticije:

PETICIJA:OSLOBODITE VELJKA MARICA IZ SRPSKOG ZATVORA

Regards

www.croradio.net

HRVATSKI BRANITELJI NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA U ZAGREBU PREKINULI ŠTRAJK GLAĐU NA PRIJEDLOG GENERALA ANTE GOTOVINE 19. SVIBNJA 2011. GODINE

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Predstavka u svezi prijedloga Gradskoj skupštini Grada Zagreba za hitnu promjenu imena Trga maršala Tita u Trg Hrvatskog narodnog kazališta

Obraćam vam se, kao institucijama Republike Hrvatske, odgovornima za funkcioniranje državne i lokalne uprave, te institucijama duhovne i vjerske vlasti u većinski katoličkom hrvatskom narodu, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj. Naime, ja sam 17. svibnja 2011. godine podnijela Gradskoj skupštini Grada Zagreba, Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova, prijedlog za hitno, prije pastoralnog posjeta Pape Benedikta XVI, 4. i 5. lipnja, Zagrebu i Republici Hrvatskoj, preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Hrvatskog narodnog kazališta. Taj prijedlog sam obrazložila u svome pisanome tekstu, uz prijedlog dostavljenom članku o istoj temi, te dostavljenim pisanim dokazima o neprimjerenom dosadašnjem nazivu toga značajnoga trga u Zagrebu.

Tko su oni da ne prihvaćaju i ne uvažavaju Deklaraciju Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990., za koje je upravo najodgovorniji maršal Tito? Hrvatski sabor posebno naglašava da mu je donošenje takve deklaracije, uz satisfakciju i razumijevanje za žrtve, bila obveza prema Vijeću Europe, pa zaista, zar onda nije obveza i lokalnih tijela uprave, kao što je uprava Grada Zagreba i drugih mjesta u Hrvatskoj, da obvezno poštuju i uvažavaju obvezu i odluke Hrvatskoga sabora i hrvatske državne vlasti? Zar uprava Grada Zagreba, njezina Gradska skupština i odbori te skupštine smiju ignorirati, vrijeđati i provocirati goleme žrtve hrvatskoga naroda, provocirati zdrav razum i moralne osjećaje svih poštenih ljudi, te i dalje častiti i slaviti odgovorne zločince, a posebno najvećega zločinca nad hrvatskim narodom, Josipa Broza Tita, ostavljajući taj anakronizam da najljepši trg u slavnome gradu Zagrebu, na kojemu je hram hrvatske kulture, Hrvatsko narodno kazalište, i dalje nosi, na opću sramotu i zgražanje svih humanih ljudi, zločinačko ime?

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

- preslika prijedloga upućenog Gradskoj skupštini 17. svibnja 2011.

Prijedlog da se po hitnome postupku donese odluka o promjeni imena Trga maršala Tita u naziv Trg Hrvatskog narodnog kazališta

Obraćam vam se u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, sa sjedištem u Zagrebu, Maksimirska 51, a koja djeluje u Republici Hrvatskoj od 25. ožujka 1990. godine, kao i u svoje osobno ime, kao predsjednica udruge, sa jednom velikom zamolbom i jednim veoma važnim prijedlogom. Naime, sigurno vam je vrlo dobro poznato da u gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj postoji u narodu jedno veliko nezadovoljstvo što jedan od najljepših i najznačajnijih trgova u gradu Zagrebu i u cijelom razdoblju samostalne i suverene Republike Hrvatske nosi ime velikoga komunističkog ideologa, diktatora i čovjeka odgovornog za velike i brojne masovne zločine nad hrvatskim narodom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, kao i za brojne zločine i kršenja ljudskih i narodnih prava tijekom cijeloga razdoblja komunističkoga sustava vlasti bivše Jugoslavije u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Za ove tvrdnje postoje brojni dokazi, koje mislim da ne treba nabrajati.

Također vam je poznato da je te komunističke zločine osudilo i Vijeće Europskog parlamenta u tri rezolucije, kao što je takvu osudu izrekao i Hrvatski sabor u svojoj Deklaraciji usvojenoj 30. lipnja 2006. godine. Šire obrazloženje je u mome članku koji vam dostavljam u prilogu.

Dakle, nikako nije primjereno da se i dalje u Zagrebu i u Republici Hrvatskoj veliča i časti zločinačko ime. Posebno nije primjereno da tako bude i u vrijeme posjeta Svetoga Oca Benedikta XVI, 4. i 5. lipnja Zagrebu i Republici Hrvatskoj, kojega bi, prema programu, 4. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu, na tome trgu, trebala domaćinski dočekati hrvatska elita iz svih područja društvenoga života, kao i diplomatski predstavnici u Republici Hrvatskoj.

To što je maršal Tito imao i neke zasluge ne može umanjiti njegovu odgovornost za strašne zločine. Kao što bilo koji čovjek ne može ne biti osuđen za zločine koje je počinio iz razloga što je učinio prije toga i neka dobra djela, tako od odgovornosti za zločine ne može biti amnestiran ni bilo koji državnik, a pogotovo takav čovjek ne smije biti čašćen i slavljen u bilo kojem civiliziranom humanom društvu i državi.

U nadi uvažavanja moga prijedloga, unaprijed zahvaljujem!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Bleiburg bez hrvatske vojske?

Piše: Trpimir Gudar

Jedino što od bleiburških komemoracije ostade dobro - okupljanje hrvatskih nacionalista odanih Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i slobodno isticanje te odanosti - sada se nastoji ograničiti, pa i prekinuti. Zabranjuju se ustaška obilježja. Suprotno onome što bi netko pomislio, ne zabranjuje ih austrijsko redarstvo. Ne, oni koji su u subotu 14.V.2011. zaustavljali Hrvate s ustaškim kapama i predstavljali im dvije opcije - izaći s prostora koje je u vlasništvu Počasnog Bleiburškog Voda ili skinuti sporna obilježja - bili su redari Počasnog Bleiburškog Voda. Dok su austrijski redarstvenici, stojeći pored, tvrdili da oni nemaju ništa protiv ustaških obilježja, koja da po zakonima Republike Austrije nisu zabranjena, istodobno su plaćenici PBV-a ljudima skidali obilježja ili ih tjerali da napuste zemljište PBV-a (izvan kojega, na austrijskom tlu dakle, sporna obilježja nisu zabranjena). Također, redari su zabranili unošenje na skup i zastave 'republike Hrvatske' sa slikama generala Gotovine i Markača te natpisom "Hrvatski Vitezovi".

Čulo se kasnije, kao i prijašnjih godina od nekih umjerenjačina, da su osobe s ustaškim obilježjima većinom od medija ili tajnih centara moći plaćeni provokatori te da ih je - malo. Oni koji to govore, time jasno daju do znanja da na Bleiburgu nikada bili nisu. Bleiburško je polje svake godine druge subote u mjesecu svibnju mjesto gdje 'sve vrvi' od ustaških obilježja i zasigurno je da nitko od osoba koje ih nose nije plaćen od medija ili 'tajnih centara moći'. Ako je tim pojedincima, koji tvrde takve bedastoće, na umu da hrvatski nacionalist mora biti plaćen od nekoga eda bi nosio obilježja časnog Ustaškog Pokreta i hrvatske vojske 1941.-1945., to više govori o tim pojedincima, nego o osobi koja ih nosi.

Sjećanje na Dragu Sudara

Piše: Rudi Tomić

Smrt Drage Sudara zatekla me je doista nenadano, jer smo imali u planu još mnogo čega učiniti za osvješćenje hrvatskog naroda, koji se guši u zabludama, a kojem je on sebe nesebično predao u radu i žrtvovanju do konačnog odlaska na drugi svijet. Smrt, ipak, nije odnijela Sudara u cijelosti - ostala su nam njegova djela i sjećanja na mukotrpni život.

Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske 1945. u petnaestoj godini života, Sudar osniva osloboditeljsku organizaciju ''Velebitski vukovi'' , koju je uspješno vodio u diverzantskim akcijama u narušavanju partizanske vlasti u ličkim selima. Uhićen je 6. svibnja 1949. i po Čl 3 točka 8. jugoslavenskog Zakona o krivičnom djelu protiv naroda i države, osuđen na 13 godina robije i prisilnog rada. Kaznu je izdržao do posljednjeg dana u zloglasnoj Staroj Gradiški.

Oni koji su preživjeli Staru Gradišku i druge jugoslavenske zatvore, imaju trajne posljedice od slabe ishrane, teškog i mučnog prisilnog rada, prenatrpanosti, zagađenog zraka, uznemirivanja u ćelijama, nevjerojatno lošim higijenskim uvjetima i pojava zaraznih bolesti kao što je tuberkuloza. Sudar dalje kaže da je najteža kazna bila boravak u samici u trajanju od 14 dana i pritom biti vezan u lance. Zbog toga što samice nemaju kreveta, pokrivača, ni grijanja, ovakva je kazna bila skoro neizdrživa za vrijeme zimskih dana.

Iz zatočeništva u emigraciju

Sudar se nije mogao suživjeti u stagniraloj ''ustaškoj'' sredini, u kojoj su bili ljudi umorni od ratnih stradanja i teškog emigrantskog života, koji su prihvatili novu domovinu kao konačno rješenje, a proslave 10. Travnja kao duhovna nadahnuća hrvatske državotvorne ideje.

UDB-a je znala njegove sposobnosti, pa je uvijek tražila ljude iz podzemlja s kojima bi ga mogli identificirati za anti-jugoslavensku aktivnost. Optužen je na temelju jednog anonimnog američkog doušnika, kao i jednog Hrvata koji tvrdi da ga je Sudar učio kako se prave bombe. Bio je zatvoren u Torontu 25. lipnja 1981. godine, a u siječnju 1982. je izručen u SAD (nije bio legalno izručen, nego ga je CIA pod krivim imenom dopremila u SAD), te za vrijeme suđenja u New Yorku, gdje je bilo još devet Hrvata na suđenju, Sudar je raznim dokazima dokazao gdje je bio za vrijeme izručivanja bombi, tako da je bilo očevidno da on nije mogao imati nikakve veze sa subverzivnim aktivnostima nekih Hrvata. Optužba je bila namještena i ''pronađen je krivim za konspiraciju i ucjene.'' Osuđen je na 10 godina zatvora bez pomilovanja. Kaznu je izdržao u najzloglasnijem američkom zatvoru u Alabami.

Kad je počeo osloboditeljski Domovinski rat Sudar se vratio u Hrvatsku i radio je više godina u odjelu obavještajne službe na poslovima analitike. Najbolje je iznio svoje mišljenje o ljudima koji su bili u UDB-i i KOS-u, a ostali su na vlasti u Hrvatskoj nakon njenog oslobođenja, u razgovoru ''OČI U OČI'' u Slobodnoj Dalmaciji (28. 09. 2000.)

Čast tebi poradi vrlina!

Budući da nije bio nametljiv u govoru, puno je toga progutao u sebi, jer nije se mogao povjeriti ljudima ni u najbližoj sredini. Vido je kako je radila hrvatska politička emigracija, koja se je iživljavala u međusobnim svađama i optužbama; vidio jer također kako su ljudi u Vladi i na položajima u Hrvatskoj neiskreni, sebični i zavidni, da mnogi nisu ni svjesni koliko je ostalo partizanskih, komunističkih i srpskih natruha u svim segmentima državnog rukovodstva i društvenog usmjeravanja. Posebice je bio razočaran zbog rasprodaje hrvatskih poduzeća, industrije i banaka, koko bi se s tim novcem pokrivala raskošnost vladajuće vrhuške. Mediji u Hrvatskoj su anti-hrvatski, jer su u rukama stranaca kojima je samo stalo do senzacija i provokacija, jer to privlači znatiželjnost publike i donosi profit. Često je pisao osvrte, ali mnogi nisu bili objavljeni, izuzev u Hrvatskom Fokusu.

Sve ove navedene probleme, o kojima smo razgovarali prilikom njegovog dolaska u Kanadu, ostali su nažalost neriješeni nakon njegovog odlaska s ovog svijeta. Drago nije imao osobnih problema, naime, nikad se nije žalo da ga nešto boli ili da mu nešto fali! On je, mogli bismo pouzdano reći, živio za Hrvatsku, pa sam bio oduševljen pročitavši da su mu njegovi suborci, uznici, rodbina i susjedi odali dosljednu počast prigodom sahrane.

S Dragom sam proveo polovicu stoljeća u radu za slobodu hrvatskog naroda i uspostavu samostalne i slobodne Republike Hrvatske. Bili smo sretni da smo dočekali taj veliki događaj, u čije smo temelje uložili dio sebe. Drago je posebno sretan da je konačni počinak našao u najdražem mjestu na svijetu, u svojim Brušanima. Nije na ovome svijetu našao pravdu i pravednost, do koje mu je toliko stalo da je bio spreman umrijeti za te ideale, što će Svevišnji uzeti u obzir i nagraditi svojom pravednošću u Kraljevstvu Nebeskom.

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Piše: Christophe Dolbeau

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Delenda est Croatia

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Smrt “praznovjerju“

Kulturni teror

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Bilješke:

PAPA BENEDIKT XVI, 4. LIPNJA 2011. GODINE U ZAGREBU NA TRGU MEGAZLOČINCA JOSIPA BROZA TITA!?

(Ta najveća provokacija i uvreda Papi, a i stranom državniku, na povijesnu sramotu hrvatskoga naroda, ne smije se dogoditi!)

Kao što je cijeli demokratski svijet osudio nacističke i fašističke totalitarne ideologije i strašne zločine u to ime počinjene, isto tako žestoko je osudio i zločine komunističkih totalitarnih ideologija, koji su, prema znanstvenim istraživanjima, čak i duplo veći od nacističkih i fašističkih. Poznato je da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe te strašne komunističke zločine osudila u tri svoje rezolucije, i to Rezolucijom 1096 iz 1996. godine, Rezolucijom 1481 iz 2006. godine, te Rezolucijom o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. godine.

No, na žalost, današnje vladajuće strukture u Hrvatskoj i u Zagrebu uporno ne daju stvarno osuditi komunističke zločince i njihove zločine, nego ih i dalje, usprkos čitavom demokratskom i humanom svijetu, veličaju i slave. Nevjerojatno drsko se oglušuju na sve želje hrvatskoga naroda, koje je masovno iskazivao već u pet velikih javnih prosvjede na Kazališnom trgu u Zagrebu. Oglušuju se na sve vapaje obitelji žrtava i do neba nijemi zaglušujući govor kostiju žrtava iz 1945. godine na svakome koraku slovenske i hrvatske zemlje, te jednostavno neće ukloniti ime zločinca Tita sa Kazališnoga trga u Zagrebu, niti sa drugih mjesta u Hrvatskoj, dok u Kumrovcu, navodnom rodnom mjestu zločinca, kao u psihološkom ludilu, osnovnu školu nazivaju imenom zločinca, kako bi djeci sugerirali da je slavno i časno biti veliki zločinac. Očito da vlastodržačke klike i sljedbenici zločinaca, iako manjina, imaju snažnu potporu zakulisnih i moćnih svjetskih mentora i moćnih medija koje kontroliraju. Svi oni hrvatsku državu, prema svemu dosad viđenom, grade kao državu najgorih povijesnih apsurda, kako bi ponizili i sramotili hrvatski narod.

Je li moguće da će toliki visoki predstavnici iz svih područja društvenoga života, vjere, kulture, znanosti, gospodarstva, športa, politike i sl., svi kao domaćini, dočekati tako visokog i dragoga gosta i velikoga prijatelja hrvatskoga naroda u hramu kulture, Hrvatskom narodnom kazalištu, i to na trgu sa imenom najgoreg zloduha zločina. To apsolutno ne bi bilo normalno. Osobno ni po koju cijenu ne bih sudjelovala u takvom domaćinskom sramotnome činu vrijeđanja bilo kojega čovjeka, a posebno velikoga Pape i prijatelja hrvatskoga naroda.

Nije razumljivo da veliki vjernik, gradonačelnik grada Zagreba, ne bi hitno pokrenuo taj postupak u Gradskoj skupštini, a ne vjerujem da bi se itko od vijećnika i članova Odbora za nazive trgova i ulica grada Zagreba tome tako značajnom činu protivio. Vjerujem da bi ta humana gesta prema visokom gostu bila i na zadovoljstvo predsjednika Republike Hrvatske, a posebno hrvatske Vlade, na čelu sa deklariranom vjernicom i štovateljicom Pape Benedikta XVI, Jadrankom Kosor.

Stoga se usrdno Bogu molim da svi odgovorni duhovni i politički dužnosnici, uključeni u program priprema za dolazak Pape Benedikta XVI budu rasvijetljeni Duhom svetim da dobro razmisle i nađu najbolje rješenje kako bi svi Zajedno u Kristu sretno dočekali Papu Benedikta XVI 4. i 5. lipnja 2011. godine u Zagrebu i bili obilno blagoslovljeni svi mi i cijela naša domovina Hrvatska!

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

REKOM - VELIKA PREVARA I PODVALA HRVATSKOME NARODU

Hrvatice i Hrvati!

Recimo "NE" REKOM-u!

Ništa ne potpisujte!

Znači, mi Hrvati bi se trebali suočiti, po njima, sa svojom "zlom" prošlošću u Domovinskom ratu i ranije. Dakle, žele nam, usprkos zdravome razumu, osobnom sudjelovanju u svim zbivanjima i svakoj pravdi i istini, revidirati povijest i nametati osjećaj krivnje što smo se branili i pobjednički obranili od velikosrpske agresije. To je ona ista Vesna Teršelič, Slovenka u Hrvatskoj, kći jugo oficira, koja nam je 1991. godine napadnutima nametala Antiratnu kampanju i poticala mladiće u Hrvatskoj da, tobože radi savjesti, odbijaju uzeti oružje u ruke i braniti svoju obitelj, dom i narod, umjesto da je to propagirala u Beogradu i Srbiji. To je ona ista Vesna Teršelič koja je svim sredstvima jurišala na malu spomen ploču hrvatskome vitezu iz Drugog svjetskog rata Juri Francetiću, u Slunju, a ni riječi nije rekla kada se dizao spomenik koljaču Draži Mihajloviću u Srbiji i kada se potpuno rehabilitiralo četničke koljače hrvatskoga naroda. To je ista Vesna Teršelič koja se nije bunila zbog troška i obnavljanja spomenika u Srbu, četničkome pokolju stotina katoličkih hodočasnika 27. srpnja 1941. godine.

KAJINI, GDJE SU VAM BRAĆA?

PS

Jedan prijedlog: Zamjena štrajkača glađu

Interview Emil Čić: Teško je divljaka dignuti na jednu višu razinu, ali je lako srozati kulturu ako se jednom narodu pobije elita i obezglavi ga se

1. Gospodine Čić, možete li nam reći kako će se zvati knjiga na kojoj trenutno radite i što je njezin predmet?

2. Što je za Vas filozofija povijesti.

3. Po čemu se Vaša filozofija povijesti razlikuje od Hegelove?

4. Koja je konkretno uloga Britanije u geopolitičkim igrama u ovome dijelu Europe, posebice u odnosu na Hrvatsku?

5. Malo o aktualnim temama, kakvo je Vaše mišljenje o Europskoj uniji?

6. Iako se konstantno priča o hrvatskom putu u EU, dojma sam da je ona sve bliže Balkanu, odnosno Jugosferi kao svojevrsnom surogatu za bivšu Jugoslaviju?

7. Jesu li haaške presude dio «jugosferaškog» scenarija?

8. Kako bi kao muzikolog ocijenili kretanja na hrvatskoj glazbenoj sceni?

9. Je li i tzv. narodnjačka glazba koja se konstantno agresivno reproducira u kafićima diljem Hrvatske također dio projekta «Jugosfera». Platon je ako se ne varam rekao da glazba može srušiti i državu.

10. Nedavno ste zajedno s dr. Tihomirom Mršić preveli spis Aurelija Augustina o glazbi. Koja je njegova važnost za europsku glazbu, i kako komentirate stanje u hrvatskome prevodilaštvu koje, čini mi se, zaostaje ne samo za onome u zapadnoj Europi, nego i za onome u Srbiji?

Prvi Svibnja i hrvatski radnik

Mladen Schwartz

Istina je da prvosbivanjske svečanosti korijene u socijalističkom pokretu XIX stoljeća. Nadnevkom se obilježavaju krvavi radnički prosvjedi iz Chicaga 1886, i isprva je uspomenu na ovu epizodu njegovao pokret međunarodne ultraljevice. Ali radnika se može štovati i ako ga se ne mistificira u nekakvu posebnu, progresivnu, po definiciji poštenu klasu, koja ima povesti i dobiti rat protiv natražnjačke i neljudske buržoazije. Dapače, shvatimo li radništvo kao zbiljski stališ u cjelini narodnog organizma, koji valja čuvati zajedno, a ne razbijati na rivalske frakcije, odat ćemo i radniku primjereno mu štovanje.

Prvi Svibnja obilježavaju jednako Roosevelt i Churchill, Staljin i Tito i Mao Zedong, Mussolini i Hitler. Dan hrvatskoga radnika slavio se i u godinama Nezavisne Države Hrvatske, koja je u najtežim uvjetima štitila radnički stališ, gradila radnička naselja, štovala dostojanstvo rada i radnika. U Ustaškim načelima, usput rečeno, zapisana je i skoro marksistička tvrdnja kako je izvor sviju vrijednosti - rad. Prvi put blagdan je u Hrvatskoj proslavljen 1942. Poglavnik je toga dana primio izaslanstva hrvatskih radnika i seljaka i govorio im o društvovnoj pravici u novostvorenoj Državi. A niti nekoliko dana pred slom 1945 nije se zaboravilo na Državni blagdan rada. Tom prigodom u zagrebačkoj Radničkoj komori govorio je državni savezničar (vođa sindikata) Ivan Oršanić, i zatražio da se Država mora uščuvati pod svaku cijenu. Ta bilo je vrijeme drugačijih prioriteta. Danas se "pod svaku cijenu" ruši Država potonućem u Euniji.

Danas, umjesto da svim silama skrbi za hrvatski radnički stališ i cjelinu nacionalne zajednice, svojim usrljavanjem u Euniju izdajnička nam klika stavlja u izgled slobodnu invaziju nepreglednih masa egzota, čija će jeftina radna snaga hrvatske radnike još jednom otjerati u pečalbu, ovoga puta konačno bez povratka. I malo treba onima neosvještenima - jer još uvijek nije nacionalna svijest obuzela čitav narod, i mnogi se još nisu pomirili s propašću voljene im titovine - malo im dakle treba da zavape, nekažnjeno, kako se i priliči ovom liberalnom smeću od lažne države, kako je u juzi bilo bolje. Bilo je bolje nego u Hrvatskoj? Ma nemojte! Nekome je, u ponečemu, časomice, prividno, i bilo bolje negoli sada, u ovoj podgrijanoj posthrvatskoj minijugoslaviji. Da je doista Hrvatske Države, ne bi nitko imao razloga predavati se nedostojnoj jugonostalgiji. Da je Hrvatska Država uistinu nacionalna, ona bi bila i socijalna. Jer nacionalist nikada ne će svojega brata ostaviti da gladuje, da prebire po smeću kako bi se prehranio, da besposlen trune prepušten posvemašnjem uzaluđu i beznađu, da bolestan umire pred bolnicom jer nema novaca platiti liječnika.

Pokojnoga se Papu slavi, novi nam Papa naskoro stiže u posjet. Pozdravimo ga, nekoć uglednog konzervativnog teologa Josepha Ratzingera, koji je, na čelu onoga što je ostalo od davne sv. Inkvizicije, naslijedio našega kardinala Franju Šepera. Papa Benedikt XVI, dobro si došao u Hrvatsku, ako to nije zato da bi pomogao utjerati nas u novo ropstvo, misleći da nam činiš uslugu. A glede Titotrga, gdje će u Kazalištu imati neke susrete, mislim da je naivno od Pape očekivati neki znak prosvjeda. Njegov je predšasnik Pavao VI primio samoga Tita skupa s Jovankom, još gore dakle nego što je Trg, i nije ga nimalo smetalo. Niti ovaj Papa u toj ipak razmjerno marginalnoj stvari ne će se miješati u unutarnje poslove Erhazije. Titotrg neka miču Hrvati. Ali mirnim prosvjedima (opet jedan ovih dana slijedi) to zacijelo ne će postići.

U KAKVOJ HRVATSKOJ ŽIVIMO?

Drage Hrvatice i Hrvati!

Znamo da je Ivica Račan bio cijeloga života kamen temeljac komunističkoga sustava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i udarna šaka u slamanju Hrvatskoga proljeća 1971./72. godine, te da je u novom buđenju i javnom očitovanju hrvatskoga nacionalnog duha, u vidu vodeće uloge prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana pri osnivanju političke stranke HDZ-a, nazvao tu stranku "strankom opasnih namjera". Također znamo da nije htio sudjelovati sa svojom strankom SDP-om u donošenju Deklaracije, usvojene u Hrvatskom državnom saboru 25. lipnja 1991. godine, o suverenosti Republike Hrvatske. Tada je Ivica Račan, sa svojom partijom, napustio saborsku sjednicu.

Tko je bio ponosni i dostojanstveni general Hrvatske vojske Janko Bobetko

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!

BEZGRANIČNO LICEMJERJE VLADAJUĆIH STRUKTURA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Dakle, ono što se nikada i nigdje u povijesti pravosuđa nije dogodilo, evo događa se kada se radi o Hrvatima i hrvatskoj državi.

Hrvatski narod je imao pravo na svoju državu i po Božjim i po ljudskim zakonima

No, tužiteljstvo Haaškoga suda tu zločinačku tvorevinu samovoljno, nelegalno i bez ikakvog temelja proglašava međunarodnim subjektom, a predsjednik Sudskoga vijeća u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, u obrazloženju presude potvrdio i potpuno nevinoga generala Antu Gotovinu i Mladena Markača proglasio krivim, te osudio na drastičnu kaznu od 24, odnosno 18 godina robije.

Pojam ratnih zločina, što je to?

No, za naše kritičare, negatore svega pozitivnog u Republici Hrvatskoj, neprihvatljivo je to što se ti pojedinačni kriminalni zločini nisu nazivali ratnim zločinima, što oni nikako i nisu. Kritičari i hrvatski neprijatelji ne žele i neće priznati činjenicu da je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i svaka druga agresija na suverene države, najveći i temeljni ratni zločin, iz kojega proistječu svi ostali ratni zločini. Naime, svi zapovjednici agresorske vojske jesu ratni zločinci, jer zapovijedaju agresiju, a i pojedinci u toj agresorskoj vojsci, koji počine ratne zločine. Zapovjednici obrambene vojske ne mogu biti odgovorni niti zločinci po samom zapovijedanju obrane, osim ako bi dokumentirano zapovjedili zločin ili pojedinačni vojnik u obrani, ako bi prekoračio nužno obranu te na svoju ruku učinio ratni zločin.

Karakteristika Haaškog suda je i to da taj sud nije pokrenuo nikakve optužnice niti presudio protiv političkog i vojnog vodstva na agresorskoj strani, jer je Milošević navodno umro prije presude, iako ga nitko mrtvoga nije vidio, a protiv vojnog vrha nije ni pokrenuo postupke, a jesu montirano podigli takve optužnice i donijeli presude čak i mrtvim dužnosnicima Republike Hrvatske, što je pravni nonsens bez presedana.

Tko je kriv za presude generalima?

Tako je i nedavno govorio za srbijanski zakon na temelju kojeg progone hrvatske branitelje, žrtve svoje agresije na teritoriju suverene države Republike Hrvatske, kako svaki zakon, pa i taj srbijanski, ima načelo univerzalnosti. S obzirom da je pravna činjenica od najstarijih vremena da svaki zakon mora imati univerzalno načelo pravednosti i morala ili se ne može smatrati legitimnim zakonom, a što ovaj srbijanski nema ni u primisli, znači da Ivo Josipović svjesno laže i obmanjuje javnost. Što se tiče Zakona o oprostu, logično je da se nakon svakoga rata ili tijekom rata, preventivno, donose takvi zakoni, kako nedužni preživjeli vojnici na obje zaraćene strane, a pogotovo na poraženoj strani, ne bi imali poteškoća u svome daljnjem životu. Taj zakon se odnosi samo na one vojnike koji su silom unovačeni i koji nisu počinili nikakav ratni ili kriminalni zločin. Dakle, protiv takvoga zakona o oprostu, kakav je i naš, nitko razuman i human ne može imati ništa.

Glede Brijunskog transkripta, logično je da ako taj transkript i drugi dokumenti imaju oznaku državne tajne, da se mora postupati prema propisima koji se odnose na to područje, a kakve propise mi imamo.

Što se u nas događa?

Slično je kasnije, nemoralno podržavajući Ivu Sanadera, prošao i Andrija Hebrang. On, koji je bio velika žrtva komunističkoga sustava od djetinjstva i koji je velike stvari činio u Domovinskom ratu, pao je u klopku, kao i Budiša, da će ga Sanader promovirati za predsjednika Republike Hrvatske 2010. godine. Sve je u tu svrhu, uz Sanadera, radi karijere Hebrang činio, kako bi postao predsjednik Republike Hrvatske.

Deklaracija od 7. srpnja 2000. godine najveći je krimen!

Ubrzo nastaju opsežne čistke hrvatskih dragovoljaca u hrvatskoj policiji, bespravno se otpušta njih oko 5.000, na što je uslijedio valjda i u svijetu najduži štrajk otpuštenih policajaca pred zgradom Račanove vlade, koji je trajao više od dvije godine, do dolaska Sanadera na vlast 2003. godine. Odmah nakon otpuštanja dragovoljaca iz policije, uslijedila su spektakularna uhićivanja hrvatskih branitelja i generala, počevši od 12. rujna 2000. godine, a tada se diže i optužnica protiv ponosnog i dostojanstvenog generala Janka Bobetka, uz njegov drastični kraj života zbog strašnih stresova i odluke da nipošto neće, po cijenu života, dopustiti da bude uhićen i otpremljen u Haag. Dakle, i smrt generala Bobetka ostaje na duši Račanove koalicijske vlasti, ako takvi uopće imaju dušu. Dolaskom na vlast najveće protuhe i prevaranta Ive Sanadera 2003. godine nastavlja se progon generala Ante Gotovine, Mladena Markača, Ivana Čermaka, Mirka Norca, Rahima Ademija, te ostalih hrvatskih branitelja, časnika i generala u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Presude Hrvatskoj za "zločinački pothvat" i druge "ratne zločine"

Moje je mišljenje da bi odvjetnici obrane generala, ako imalo drže do sebe, do prava i do svoje profesije, trebali tužiti taj sud kod Ujedinjenih naroda i u svojim odvjetničkim komorama. Sud je potpuno staljinistički presudio onako kako je tražila optužba! Pitam se kuda ide ovaj današnji svijet sa takvom "pravdom". Kako se ti ljudi, koji to sve namještaju i koji to poslušno prihvaćaju i izvršavaju Boga ne boje, ako se već ljudi ne boje? No, mislim da se, u svojoj bahatosti, opasno varaju. Današnji svijet, pogotovo siromašni i obespravljeni, neće moći trpjeti u nedogled takvu nepravdu. Nisu svi kao dobroćudni i katolički Hrvati, koji ogorčenje rađe okreću protiv sebe, nego protiv bahatih takozvanih moćnika svijeta. No, sigurno ni naše strpljenje nije bezgranično. Vlasti u Hrvatskoj licemjerno kažu da će sve učiniti što je u njihovoj moći da se nepravda prema generalima ispravi.

Koliko je iskrena briga za branitelje i kakva je sudska praksa u Hrvatskoj?

Sudac koji slučajno bude objektivan i odvažan, pa prvostupanjski oslobodi hrvatskog branitelja, odmah ga mediji optužuju, a Vrhovni sud redovito vraća predmet ponovo na prvi stupanj. Tako se tri puta sudilo branitelju Karlovca Mihajlu Hrastovu za iste optužbe, te je uvijek bio oslobođen. No, Vrhovni sud njemu po brzom postupku dodjeljuje 8 godina robije. Kao što znamo, mnogi i najveći zločini nad Hrvatima se ne procesuiraju, jer su zločinci nezakonito abolirani. Tobože prema Zakonu o oprostu, sve se karakterizira kao oružana pobuna, pa iako je postupak započeo, zločinci se oslobađaju.

Stoga, u vjeri i nadi da će nas Krist, osuđeni najveći pravednik, razumjeti i zajedno sa svojom i našom Svetom Majkom pomoći nositi naš križ, te da će se sve okrenuti na dobro onima koji na pravdi trpe, Boga ljube i žive po Božjim zapovijedima, svim Hrvaticama i Hrvatima, pojedincima i sa obiteljima, od srca, uz molitvu i vapaj "Bože, spasi Hrvatsku!", želim Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Post-haaška Hrvatska

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Režim reagira u neprilici. Obećaje kako će poduzeti nekakvu diplomatsku ofenzivu (kako to niste do sada?!), mobilizirati još bolje odvjetnike (kao da su odvjetnici krivi!), još sposobnije "stručnjake", osobito one inozemne i međunarodne, pa i olimpijske športaše (sic!), pa će iskoristiti neku studiju Akademije pravnih znanosti Željka Horvatića, onda će se ponovno natjecati da zagrebačka Vlada postane amicus, amica curiae, prijateljica dakle neprijateljskoga suda, iako je to već jednom propalo, a nije niti posve jasno čemu bi uopće imalo služiti. Napokon, crna kraljica Jaca najavljuje Ustavni zakon o braniteljima, kao da ga nije mogla donijeti i prije, i kao da će on zapriječiti daljnji progon hrvatskih ratnika. Ma ne radi se o papirima, radi se o politici! A politika, ista politika, nastavlja se i dalje! Ili će netko doista ozbiljno vjerovati da su te najave iskrene, da bi njihova provedba uopće išta mogla mijenjati tek od sada, a oni isti veleizdajnički politikanti koji su lovili i ulovili generala Gotovinu i s razlogom strjepili od njegova oslobođenja - da će ti isti najednoć započeti raditi na oslobađajućoj presudi prizivne instance! Predizborni trikovi i blefovi i laži na tekućoj vrpci!

Jedna je zanimljiva posljedica Haaškoga skandala da su se neki sada, s preko desetljeća zakašnjenja, sjetili neslavne, uistinu veleizdajničke uloge bivšega predsjednika Mesića s dilanjem transkripata. Mesić, koji se nakon slegnuća situacije vratio sa svojih mešetarenja u dalekoj nam Kini, sada po običaju laže li laže, poriče svoju ulogu u odavanju državnih tajni za potrebe Haaga, prebacuje krivnju danas na Karamarka (koji je izmišljotine svojega negdašnjeg pajde Mesića uvjerljivo odbacio), sutra na Tuđmana juniora, Šeksa i Jarnjaka. A Mesićevi transkripti (koje su pred kamerama doslovce raznosili, razvlačili strani, špijunski novinari), povijesna je činjenica, poslužili su jednako obrani Miloševića, kao i osudi Gotovine. Na sve to predsjednik Josipović uzvraća: nema problema, ako su transkripti autentični. Nema dakle problema odavati državne, vojne tajne, ako su istinite. Zavrijedio je skladajući pravnik, doktor Smrt, kako ga zove vaša sugrađanka u Torontu, Nobelovu nagradu za pravo, ali takve još nema.

Kako god se dovijali vlast i oporba i nespretni, preuranjeni revolucionari: kvalifikacija "udruženoga zločinačkog pothvata - UZP" ostat će. Kazne će ostati, možda budu neznatno snižene. Bosanska šestorka bit će drakonski kažnjena, a uža Hrvatska time optužena za agresiju na "inozemnu državu". Bosna i Hercegovina - inozemstvo! A u Srbiji, kojoj je Haaški skandal dao vjetra u leđa, dolazi uskoro na vlast Toma "Grobar" Nikolić, vraća se iz Haaga Šešelj, a Hrvatska se razoružava, osim kao pomoćna trupa judeo-američkog imperijalizma u Afganistanu i Iraku.

Ova vlast mora past! Ali do tada mi moramo oformiti alternativu. Radimo na tome.

Čestit budi kršćanski blagdan Uskrsa svim hrvatskim kršćanima: katolicima, pravoslavcima i protestantima. Da nikada više vjere i religije, denominacije i konfesije, ne dijele hrvatski narod, da se ne stvaraju nego da nestaju umjetni, vjerski narodi, po neprijatelju izmišljeni kako bi se ponizio, smanjio, uništio narod Hrvata! Osobite čestitke onome što je još preostalo, što je još neporaženo od naše zdrave pobjedničke vojske, od njezinih ratnika i vojvoda, jer dan se odlučne bitke bliži. Sretan vam svima Uskrs - a hrvatskoj braći grčkoga zakona: Hristos vaskrese - Vaistinu vaskrese!

Naprijed u boj!

Presuđeno hrvatskom ratu!

Piše: Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatska je poražena u Haagu, ali taj nas se poraz ne tiče, ne treba nas se ticati, samo ako smo svoji i želimo biti svoji. Je li kriv Haag i Bruselj? Kriv je onaj koji nam ih je dao, Haaga i Eurouniju, eda bi im na pladnju bezuvjetno servirao našu svetu Domovinu. Kriva je diletantska klika, veleizdajnička banda, krivi su hrvatski robovi koji uvijek iznova tragaju za novim gospodarom, vlasnikom i sudcem.

A nakon objave monstruoznih osuda, odnekuda se zatražila trodnevna državna žalost (dočim TV-programi prikazuju na tekućoj vrpci - komedije!). Smijmo se, plačimo i sjedimo prekriženih ruku - što bi od toga moglo biti draže neprijatelju! U kakvim se dobrohotnim, a beznadno nastranim glavama rađaju takve bedastoće?!

Režim se također uspaničio i reagirao kako mu i priliči. Koliki su se samo bojali da Gotovina ne bude pušten na slobodu! Koliki među onima koji su ga nemilice lovili i ulovili, locirali i identificirali i transferirali. Mesić je, na dan izricanja presuda, zbrisao u daleku Kinu. Kosorica Jadranka danima je pozivala da se reagira "mirno i dostojanstveno", jer da se prosvjedima ništa ne rješava. To bi bilo u redu da je od naroda tražila primjereno držanje u času nevolje. Ali u primisli joj je bilo da bi se "nedostojanstveni nemir" morao okrenuti protiv stvarnih krivaca ove skandalozne osude, među kojima su i ona i njojzi slični, nedvojbeno. A prosvjedima se, jasno, ne mogu poništiti sramotne presude, ali se mogu pomesti oni koji su ih skrivili.

I još je Jaca Kumrovica pozvala, otrcano i banalno, na hladnu glavu i vruće srce. A ja vam kažem, nema hladne glave uz vruće srce, uz njega je i glava vruća, i volja vruća. To ne znači biti nerazuman, kako ona drži da bi ušutkala pravedni narodni bijes. To znači da je ljudsko biće, hrvatsko biće, jedinstveno, da nije shizofreno, da smo iz jednoga komada istesani, jer ne može glava prkositi srcu kada je na djelu odluka da ne budemo tuđinsko roblje!

Presude su pale. Borba se nastavlja. Da su generali nekim čudom oslobođeni, mi bismo se radovali i slavili, ali nam na pamet ne bi došlo zahvaljivati Haagu da je, kako robovi vele, "dokazao nevinost" naših ratnika. Na sudu se ne dokazuje nevinost nego krivnja. Haaški je sud od samoga početka razotkrio svoje zločinačko lice, kao i oni koji su ga prizvali u život. Od ilegalnog "ustavnog zakona" o Haagu, kojim je zapravo poništen ustav, od veleizdajničkoga prijenosa mjerodavnosti za osloboditeljske akcije poput Oluje na Haaško tužiteljstvo, pa preko konstrukcije o "udruženom zločinačkom pothvatu (koja se može primijeniti tek na Haag i njegove duhovne oce), pa sve do kolektivizacije hrvatske krivnje, koja nam je neprimjetno servirana uime mesićevske tobožnje "individualizacije krivnje", do ideoloških doskočica o zapovjednoj odgovornosti i ravnovjesju krivnje te do izjednačavanja agresora i žrtve, što je sve na tekućoj vrpci produciralo kriminalno Haaško sudište u dosluhu s domaćim hrvatskim obožavateljima komične, koliko i fatalne Carle del Haag. Ne priznajemo nikakav Haag, kao što ga od samoga početka nismo priznavali, unatoč galami i prijatelja i neprijatelja! Ne priznajemo Haag, ali bogme ne priznajemo niti onu neojugoslavensku lažnu državicu pod lažnim imenom Hrvatska, koja je tom Haagu kumovala.

General-pukovnik Ante Gotovina - a govorim danas, za ovu zgodu, samo o njemu, ne zaboravljajući general-pukovnika Markača, ne zaboravljajući našu bosansku šestorku i sve druge naše junake - general Gotovina posve je neobičan čovjek, domoljub, nacionalist i ratnik, šarmantni i karizmatični avanturist burna životopisa, ali nije jednoga časa oklijevao kada se je trebalo staviti na raspolaganje Naciji. General Gotovina velika je figura Hrvatskoga Rata. Prošao je pobjedonosno sva ratišta: Zapadna Slavonija, Livno, Split, Maslenica, Tomislavgrad, Dinara, Glamoč, Grahovo, Knin, Oluja, Maestral. General je zapovjednik legendarne Prve gardijske brigade Tigrovi. Zapovjednik je Splitskoga zbornog područja. Bori se protiv srpskoga generala Ratka Mladića. Dospijeva na domak nekoć glavnoga hrvatskog grada Banje Luke, iz koje srpski uljezi begaju glavom bez obzira, i srušena bi bila velikosrpska tvorevina u hrvatskoj Bosni, da nije vrhovnik Tuđman popustio američkom pristisku, jer već je bila u glavama međunarodnih mešetara zamišljena podijeljena Bosna i Hercegovina, da nikada ne bude više hrvatska. Nikada? To ćemo još vidjeti!

Ako ga ikada oslobode - a ne ćeš Generale čamiti još četvrt stoljeća, prije će Eunija propasti negoli Ti, mi i hrvatski narod! - očekujemo od Generala da ne odlazi sa svojom Dunjom u francusku mirovinu, da se ne posvećuje turizmu i pecanju u svojim Pakoštanima, jer hrvatski ga narod treba. Gotovina je danas možda jedini koji bi uistinu, čvrsto i pouzdano mogao ujediniti hrvatsku državotvorno-nacionalističku desnicu, čitavu zdravu Hrvatsku. Koliko god zaveden i zaluđen, hrvatski bi ga puk prepoznao, prihvatio, plebiscitarno odobrio. Gotovina bi mogao, kada god zaželi, biti premijer ili predsjednik, vođa generalske junte ili siva eminencija vladavine nacionalnih civila.

Ne priznajemo ni Haag ni Bruselj, niti njihove zagrebačke slugane, ne priznajemo ni Washington, ni Beograd, a bome niti Jeruzalem. Poput Beograda, žalosno je reći ali tako je, Zagreb nam je, ovakav kakav je, postao inozemstvo! Hoćemo li dopustiti da to traje?! S Gotovinom ili bez njega, oduprimo se braćo! Da bi preživjela, da bi živjela Hrvatska!

Proslava 10. travnja i predstavljanje javnosti nove udruge mladih domoljuba u Zagrebu

Udrugu je javnosti, kao uvodni govornik, predstavio Marko Francišković, hrvatski branitelj, književnik i kolumnist. Nakon Franciškovića, svoj je govor održao predsjednik DOM-a Zoran Bogović, koji je izjavio da "neoliberalna pera koja svojim idejama o tzv. slobodi i demokraciji porobljavaju ljudski rod, pružajući izbor unutar svojih nametnutih mogućnosti; ta pera zatiru ljudsku narav, ljudsku krasotu raznolikosti, jedinstvenosti; zatiru prošlost stvarajući lažnu budućnost." Kao zadnji govornik, dopredsjednik DOM-a Leo Marić istaknuo je, među ostalim, da je cilj DOM-a "stvoriti hrvatskog nacionalista knjige i puške, organskog intelektualca i političkog ratnika u jednome."

U SPOMEN NA PRVI ČETNIČKI RATNI ZLOČIN

NAD HRVATSKIM CIVILIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Toga dana, općina Kapela, u suradnji sa gradom Bjelovarom i Maticom Hrvatskom, Ogranak Bjelovar, priredila je u mjestu Donji Mosti, kod spomen obilježja na mjesnom groblju, u 10 sati, spomen na sedamdesetu obljetnicu prvog ratnog zločina u Drugom svjetskom ratu na području NDH, koji se dogodio u selu Donji Mosti, 10. travnja 1941. godine, a žrtve četnika su bili 11 hrvatskih seljaka i na 64 prešućene hrvatske žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća iz sela Donji, Srednji i Gornji Mosti.

Koncelebriranu svetu misu u župnoj crkvi Sv. Benedikta u Donjim Mostima, u 11:30 sati, predvodili su biskupi Varaždinske i Bjelovarsko-križevačke biskupije, mons. Josip Mrzljak i mons. Vjekoslav Huzjak.

Tko je i zašto izvršio zločin nad 11 hrvatskih nenaoružanih seljaka, 10. travnja 1941. godine

To su u svim hrvatskim krajevima iskoristili nacionalno svjesni Hrvati u jugoslavenskoj vojsci i hrvatske snage Mačekove Seljačke zaštite na terenu, te počeli odmah razoružavati i raspuštati jugoslavensku vojsku.

Gradonačelnik Bjelovara, dr. Julije Makanac, član HSS-a, uz svoje suradnike, na veliko oduševljenje naroda, proglasio je u Bjelovaru hrvatsku državu 8. travnja 1941. godine.

Devetoga travnja 1941. godine kod Peteranca, Drugi konjički puk jugoslavenske vojske "Car Dušan silni" sukobljava se sa Nijemcima, te se nakon nekoliko poginulih povlači i kreće prema Bjelovaru sa zadatkom ugušenja hrvatske pobune i rušenja proglašene hrvatske države. Usput zastaju na prenoćištu u selu Donji Mosti. Tu su ujutro, 10. travnja, iz čista mira pobili i poklali 11 nenaoružanih seljaka, uz uzvike "Kolji, pali sve!". Njihova imena su: Josip Kovačić, Bolto Pavlović, Ludvig Rupić, Stjepan Herceg, Josip Bugarin, Bolto Seđak, Franjo Rupić, Martin Blažeković, Andrija Pevec, Josip Rožmarić i Stjepan Šifkorn.

Logično je da je novonastala država trebala mir i red. Nije joj bilo u interesu da progoni i ubija bilo koga u državi. Ali mir nije odgovarao neprijateljima hrvatske države i hrvatskoga naroda, pa su odmah krenuli protiv te države, naravno klanjem i ubijanjem nedužnih i nenaoružanih seljaka, posebno u krajevima Hrvatske gdje su činili većinu, kao što smo vidjeli i 1990. godine na dalje.

Na žalost, sustavno se nastoji prešućivati hrvatske žrtve u samostalnoj Republici Hrvatskoj, a ne pobijaju se ni megalomanske laži protiv hrvatskoga naroda.

Hodali smo stopama pobijenih sa križnih puteva u bjelovarskom kraju

Išli smo uskim šumskim putem oko 1,5 km do toga gubilišta, gdje su ubijani zarobljenici sa Bleiburga, u vrijeme kada je u tome kraju strah i trepet bio Josip Manolić, partizanski major, a i danas snažni 90-godišnjak.

Isti dan, u Zagrebu, u 18 sati, tribina hrvatskoga PEN centra pod naslovom "Neslavna obljetnica: 10. travnja 1941. - 10. travnja 2011."

Te tribine nisu zamišljene za veći broj posjetitelja, nego kao nedjeljni talk-show, kava i kolači unutar niza "Kultura i prošlost".

Pozorno sam slušala svu četvoricu izlagača. Prvi je o NDH govorio Ivo Goldstein, kao i ostala trojica izlagača, sve u duhu poznatih klišeja iz vremena totalitarnog komunističkoga sustava, u smislu da NDH nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska. Uglavnom, da je bila zločinačka, koljačka, progoniteljska, genocidna, jasenovačka itd.

Prežalosno je da se i danas, u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nakon obrane od strašne velikosrpske agresije i pobjede u Domovinskom ratu, opet progone hrvatski branitelji i opet optužuju za izmišljene zločine, kao što se desetljećima zločincima proglašavaju i branitelji NDH.

Ja sam se prva javila za riječ i rekla da sam se upravo vratila iz Bjelovara, gdje smo sudjelovali u programu sjećanja na prve žrtve zločina, prije proglašenja NDH, te pitala kako predavači to "ne znaju" i ne spominju te žrtve.

Tada sam ja njemu rekla da je sramotno što on i ostali govore, i zar hoće reći da obitelji ne znaju kako su njihovi članovi stradali, kao da je se to dogodilo prije 200 godina, a ne prije 70, kada su i danas živi toliki potomci tih žrtava. Većina nazočnih je bila na mojoj strani i nastao je veliki okršaj riječima, tako da se situacija jedva smirila. Na kraju sam ja predavačima dala autentične pisane materijale o tim događajima, rekavši, sa ironijom, da očito nisu dobro informirani.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Mesić, Josipović, Sanader: Što ih povezuje?

Doprinos “domaćih sinova”

Opasno trojstvo

A Sanader? Ah, taj prevarant je nakon Rive i onog odvratnog hrvatovanja i instrumentaliziranja obrambenog rata za vlastitu guzičetinu samo nastavio provoditi ono što su ova dvojica trasirala i trasiraju.

Čičak: Komunistički klan vlada pravosuđem, medije vode djeca oficira JNA, Udbe i KOS-a

Čičak u razgovoru naslovljenu "Hrvatskom vladaju potomci komunista" tvrdi da mediji funkcioniraju po načelu senzacionalizma i potrebe za što većim isticanjem negativnosti te da su danas znatno više cenzurirani i zatvoreni, ali na suptilniji način nego u Tuđmanovo doba.

Čičak je za "Vijenac" kazao da je neposredni povod njegovom otkazu u Jutarnjem listu bila kolumna u kojoj je napisao da je otac sadašnjeg predsjednika države bio glavni egzekutor za izbacivanja i uhićenja nepoćudnih članova Saveza komunista.

"U procesu obračuna s "proustaškom" Maticom hrvatskom i studentima, koji su radili na uspostavi države po uzoru na Pavelićevu, što je rekao drug Tito u Karađorđevu 1971., između ostaloga saslušano je 50 tisuća članova Matice Hrvatske.

"Bio sam protivnik lustracije i to je moja velika pogreška", rekao je, dodavši kako se zato danas za predsjednika Državnoga sudbenog vijeća vraća onaj koji nije prošao za predsjednika Vrhovnog suda, jer je pred sam kraj komunističkog režima ljude osuđivao u političkim procesima.

"Mi u HHO-u smo da se svi grobovi iskopaju, izbroji koliko je ljudi ubijeno kako se više ne bi moglo lagati, pokopa kao ljude i obilježi mjesto stradanja i pokopa", izjavio je, dodavši kako je ideja o nekoj zajedničkoj grobnici na Krbavskom polju za njega morbidna.

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Citirat ću ovdje samo dio tog mog opširnog teksta, koji se i dandanas može pročitati na mojem drugom blogu OHRANA Semper Paratus, na kome je konačno i objavljen – ali tek 6. svibnja 2009.:

Podsjetimo se malo: UDBA je bila čvrsto instalirana u bivši jugo-srpski sudski sistem, pogotovu u Hrvatskoj, a naročito u Puli. Hrvatska je bila tretirana kao srpska ratna stečevina, odnosno «bratska» srpska kolonija. Propaću njihove «Velike Srboslavije», koja se slabo prikrivala pod imenom «Jugoslavije», njihova UDBA (u kojoj su, nažalost, participirale i neke izrođene hrvatske marionete!) ostala je bez novčane baze. Kamo je onda nestao taj ogromni ljudski mehanizam? On uopće nije nestao, nego se «restrukturirao»! UDBA je, naime, bila visoko sofisticirana i visoko specijalizirana ustanova, koja je pri svom hijerarhijskom (uličarskom) dnu imala poseban odjel za bavljenje najunosni-jim kriminalom, dakle švercem i raspačivanjem droge, švercom oružja, prostitucijom, trgovinom «bijelim robljem», itd. To se ulično zvalo UDBOMAFIJA! Upravo to «dragocjeno» iskustvo je UDBI u Hrvatskoj poslužilo kao pojas za spašavanje! Evo kako.

E, upravo je to jedan od glavnih uzroka (namjerne) blokade, odnosno paralize našeg sudskog sistema (mrzim upotrebiti imenicu «pravosuđe», jer ona duboko vrijeđa naš zdrav razum!). UDBA je brzo uočila mogućnost za pljačkanje i običnih građana, koji se iz nekog trivijalnog razloga nađu na sudu! UDBA se sjetila svog starog (ujedno i «fiškalskog») zlatnog pravila: «zakompliciraj, pa vladaj»! I to je ponovo primjenila u našoj novoj sudskoj praksi. Najprije je krenulo visokostručno i višekratno kompliciranje pravosudnih zakona, a potom se u toj pravnoj pra umi prešlo na podmićivanje – svake vrste. Zato nam današnja sudska praksa toliko sliči nekim starim vremenima. Balkanskim. Turskim.

Što nam to pokazuje? To nam pokazuje da je naš pravni sistem postao kriminalan i kriminogen sam po sebi! On sam štiti kriminal i kriminalce, čime ustvari potiče rast kriminala u Hrvatskoj. Stoga kriminal u Hrvatskoj stalno raste, tako da već ugrožava i samu opstojnost države i naroda. I to čine ustanove koje bi po svojoj zakonskoj funkciji, odnosno dužnosti, morale goniti, kažnjavati i suzbijati kriminal. Gdje je tu logika zdravog razuma? Konačno, gdje je tu zdrav razum, općenito?

Dakle, zlo je mnogo veće nego što se vidi (na TV i u novinama). Nije li krajnje vrijeme da odlučno desakraliziramo naše suce i sutkinje, a i čitavo sudstvo koje se toliko profaniralo?!' (završen citat)

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Travanjska revolucija

Piše: Christophe Dolbeau

Deseti travanj 1941.

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

Opća pobuna

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Monarhija kao meta kritika

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

Bilješke:

Deseti Travnja 1941 - 2011

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove "Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom", niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana").

10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani "maršaltito", dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.

Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva "izdajicom" ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo - to prelazi okvire ove prigode.

Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu "umrijet ćeš Desetog Travnja", bojali se bombi i atentata - na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski "Frankfurter Rundschau" digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!

Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!

Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

Naprijed u boj!

Hrvatska građanska buna

piše: Mladen Schwartz

Počelo je s ratničkim skupovima. Zapravo su branitelji prosvjedovali na Jelačićplacu već 15. siječnja, odašiljući jasnu poruku potrošenom režimu te dižući glas u obranu naše oružane sile a protiv podle i bijedne abolicije neprijatelja. Repriza se je zbila (oba puta oko 10 tisuća sudionika) 26. veljače, kada je povodom bio slučaj vojnika Purde, kojemu je prijetilo izručenje i suđenje u Srbiji. Nakon nekog vremena režim je, u dogovoru s beogradskom si braćom, dobio Purdu na slobodu i smjesta ga bezočno zlouporabio u svrhe propagiranja bankrotirane vlasti (skandalozno bratimljenje s Kosoricom!).

Skupovi su ubrzo dobili vid neplanirane i nenajavljene (nezakonite!) šetnje kroz grad, od partijskog ureda do ureda, od kuće do kuće omraženih eksponenata nenarodnoga regimenta. Redarstvo je, kršeći i samo zakon, dopustilo ilegalne (neprijavljene i neodobrene) demonstracije i zbunjeno trčkaralo za povorkom kako ih je vodila, u smjeru koji je ova prilično nesuvisla revolucija hodajući određivala.

Jedino što su izravno i jasno zahtijevali, to su bili "prijevremeni izbori". Ali nisu sami jasno razumjeli što bi taj zahtjev uopće imao značiti. Nakon stanovitog, dobro promišljenog i politički spretnog oklijevanja, Kosorica je naravno za neki manje-više (ne)određeni tren najavila izbore, koji bi ionako vrlo brzo došli, pa što! Ako opet pobijede njezini? Ako pobijedi Milanović zvani "Tito"? Oboje je moguće, ne zna se što je gore. Revolucija kojoj nije jasno da treba mimo, s onu stranu, protiv "slobodnih i poštenih izbora", jer oni samo recikliraju već postojeću političku, socijalnu, a nadasve duhovnu bijedu, ne može biti nikakva revolucija, pa stoga ne može niti u bilo čemu uspjeti.

U međuvremenu, svakako se smiju očekivati možda i dosta masovni prosvjedi sindikalaca (ali čemu uopće parazitski i politički impotentni sindikati?!), nu nadasve novi prosvjedi ratnika, uz pridruženi im zdravi dio civilnoga puka (neki su već i najavljeni, u povodu Haaške presude), i u njima valja tražiti upravo predokus one odlučne bune o kojoj govorim. Očekivati je da stanovite nesuglasice među braniteljskim udrugama i predvodnicima, poticane od vladajućih u interesu opstanka vlasti, a protiv interesa vojničkog i civilnog segmenta nacije, budu energično i mudro uklonjene. Očekivati je nadasve ispunjenje osnog, odsudnog vremena, pravoga časa (kairos), kada nastupaju velike i neviđene stvari.

U međuvremenu budimo svjesni da se borba nastavlja, budimo kao i uvijek Za Dom Spremni, stupajmo smiono Naprijed u boj!

Pismo generalu Željku Sačiću

Poštovani gospodine generale!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

Intervju biskupa Sudara za "Večernji list"

Kada sam drugi put, pa treći pročitao intervju na poslana pitanja pomoćnom sarajevskom biskupu mons. dr. Peri Sudaru, shvatio sam da sam u velikom ‘problemu’. Toliko jednostavnu dijagnozu, riječi zdrave razboritosti, mudrosti i konkretne prijedloge rješenja nisam pročitao u posljednjih 20 godina. Opremiti takav intervju, odrediti naslove, izdvojiti bitnije od onoga manje bitnog je gotovo nemoguće. Naprosto, zbog toga što sva biskupova stajališta zaslužuju biti u naslovu, bilo da se radi o teškim političkim, nacionalnim temama ili pak crkvenoj tematici.

Poštovani oče biskupe, rijetko kada sam s crkvenim velikodostojnicima intervju započinjao pitanjima o politici. Napose, ne o teškim pitanjima nerazumijevanja, nedijaloga, nespremnosti na kompromis. Kako Vi gledate na ovu današnju, jednu od najtežih poslijeratnih političkih epizoda, neki je čak uspoređuju s vremenom od prije početka rata?

Ali ključne dvojbe i problemi nisu razriješeni u posljednjih 20 godina. Samo je naizgled riješeno ‘srpsko’, a nije bošnjačko, napose hrvatsko pitanje. Hrvatima drugi biraju predstavnike, određuju ponovno koliko bi im trebalo pripasti vlasti!

Kako gledate na ključni prijepor koji je postavljen za uspostavu vlasti, s jedne strane, stranke za koje je glasovao najveći broj Hrvata, dva HDZ-a, a s druge strane - na jednu građansku opciju oko koje su se okupile manje hrvatske stranke. Politiku SDP-a prijetvornom su ocijenili i brojni intelektualci koji su im bili skloni. Vjerujete li u multietnički karakter SDP-a s jedne strane i iskrenost zahtjeva dva HDZ-a?

Hrvati u BiH u načelu se oko toga sada slažu svi, domaći i međunarodni, u podređenom položaju. Kako to izmijeniti i kako izjednačiti prava Hrvata sa Srbima i Bošnjacima?

Koliko su za ovakav položaj Hrvata odgovorni u međunarodnoj zajednici koja nakon što je navukla luđačku košulju zemlji sada poziva da se domaći političari dogovore iako ruke svima nisu jednako svezane. Hrvati imaju, naime, još i policijske lisičine na rukama?

Kako gledate i na to da se Hrvate unutar BiH pokušava međusobno posvađati i dodatno dijeliti s objašnjenjima da su jednima krivi Hercegovci, drugima Bosanci, trećima Posavljaci, a s druge strane postoji li dovoljno solidarnosti između Hrvata koji su se našli u različitoj poziciji i u različitim dijelovima BiH?

Kako gledate na novu politiku službenog Zagreba prema BiH i Hrvatima?

Poštovani biskupe, s jedne strane čudi i iznenađuje šutnja bosanskohercegovačkih biskupa oko ovih, neki kažu, sudbonosnih političkih trenutaka za Hrvate, a s druge strane pojedini svećenici pa i skupine vrlo agresivno se svrstavaju uz pojedine ‘partije’. Kako gledate na tu pojavu?

Imate li osjećaj, a što nije samo ekskluzivitet BiH, da katolicima nedostaje osjećaja za hrabrost i pravednost, da danas nemamo Ivana Merza?

Kako općenito odgovoriti na krizu morala, koja je prije svega posljedica promoviranja materijalističkih vrijednosti umjesto duhovnih?

Koliko je važna suradnja među Crkvama i religijskim zajednicama za ozdravljenje bosanskohercegovačkog društva i kakva su dosadašnja iskustva na tome planu budući da ste bili i predsjednik Vijeća za dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije BiH?

Praktično ste utemeljitelj Katoličkih školskih centara širom BiH, napose na područjima gdje su Hrvati katolici u manjini. Koliko rad ovih ustanova, uz to što su otvorene apsolutno za sve, pomaže opstanku i ostanku Hrvata na njihovim stoljetnim ognjištima?

U vremenu smo korizme. Koliko su današnji katolici i ovo vrijeme posebne priprave za Uskrs pretvorili u folklor umjesto iskrene posvećenosti pokori, molitvi, odricanju, duhovnosti?

Zmaj u hrvatskoj Sileni

"Birajte, ili Purda ili blokada 23. poglavlja za EU"

Događanja u Hrvatskoj podsjećaju u mnogočemu na ono što se, prema predaji o sv. Jurju, događalo u maloazijskom gradu Sileni. Ta je predaja ustvari jedna propovijed o odnosu dobra i zla, što je uvijek aktualno, u svim prostorima i u svim vremenima, pa tako i u današnjoj Hrvatskoj.

Predaja o zmaju u gradu Sileni

U svojoj pohlepi i nezasitnosti zmaj je zatražio i ljudske žrtve. Zloća nema granica. I njih su na zahtjev zmaja davali, a neki se i toj "pravdi" radovali sve dok nije došao red na njih same. Zmaj je smatrao da je ljude već toliko naviknuo na žrtvovanje pa je zatražio za hranu i jedno nevino čeljade koje se nije nikomu zamjerilo, koje nije nikomu nikada zlo učinilo. Bila je to nevina djevojka. U predaji je to kraljeva kći, što bi se moglo shvatiti da je tom suradnjom sa zmajem došlo do urušavanja funkcioniranja cijeloga društva. Predaja kaže kako je tada dohitao Juraj na konju i ubio zmaja svojim ubojitim kopljem te oslobodio nevinu djevojku, nevino čeljade.

Kako izbjeći silenski "pravni poredak"?

Lako se može dogoditi da onaj koji zlo hrani u svojoj sredini postane i sâm hrana iste zvijeri. Činjenica je da se već dugo događa da Hrvatska predaje raznim sudovima ljude koji su zaslužni da ona uopće postoji, a ti kojima se ljudi izručuju nemaju takve zasluge, pače neki su bili otvoreno protiv njezina postojanja. Tu će neki viknuti da su to politička pitanja koja ne rješavaju biskupi ni Crkva nego "institucije pravnog sistema". Ipak bi se cijelo društvo, vjerničko i nevjerničko, trebalo zapitati koga i komu izručujemo jer bi se i nama moglo dogoditi, pače već nam se događa, da hranimo zlu praksu u svojoj državi i u međunarodnoj zajednici. U slučaju Purde događa nam se nešto slično kao i građanima Silene u čijem se gradu nastanio zmaj kojemu treba sve žrtvovati, pa i nevino čeljade. I naše je sudstvo nevinim procijenilo uhićenog branitelja, ali - što je najgore - izrazilo također neizravno spremnost da se ta i takva žrtva može prinijeti za otvaranje jednog poglavlja u pregovorima s EU! A koliko smo već žrtava prinijeli od uspostave samostalne Hrvatske! Koliki su izručeni drugim institucijama da im one - po svojim političkim aršinima i potrebama - dijagnosticiraju stupanj krivnje! Već se događa da su neki, koji su drugima hranili takva "potraživanja", i sami došli na red, a koliki su u nečijim nakanama već svrstani da u pogodan čas posebna "pravda" utaži svoju glad. Zar nije takva glad prisutna na našem prostoru, u našem susjedstvu, u međunarodnoj zajednici? Ne smijemo dopustiti da se zaslužni za našu samostalnost i slobodu predaju na prosudbu i procjenu onima koji su bili i ostali protiv naše samostalnosti i naše slobode. To nije nikakva politika, nego zdravo razmišljanje. Bez obzira na bilo koje i bilo kakvo poglavlje, treba odbaciti svaku mogućnost da se nevinoga čovjeka preda na milost i nemilost njegovom dokazanom neprijatelju, onima koji nisu željeli Hrvatsku. To ne valja ni u slučaju da je taj danas spreman istinski pravedno suditi. Ova država treba biti spremna braniti svoga građanina od nepravedne osude i u slučaju da je pogriješio, a kamo li kada ga je proglasila nevinim! (List "MI" 2-3/2011.)

Dr. Mile Bogović

MOLITVOM SPASIMO SVOJU HRVATSKU

Piše: Vlč. Dražen Radigović

Svjedoci smo kroz kakvu duboku krizu prolazi naša Hrvatska: političku, gospodarsku, moralnu, društvenu, duhovnu. Mislili smo da će poslije osamostaljenja sve ići lakše - kad postanemo svoji na svome, gospodari u svojoj zemlji. A evo, nije tako. Poslije jedinstva koje smo doživjeli u Domovinskom ratu, Hrvati su ponovno razjedinjeni i podijeljeni i to najviše politički. A gdje su ljudi razjedinjeni, neprijatelj lako pobjeđuje, a narod propada, biva porobljen. Ne bismo voljeli da nam se povijest ponovi, nakon toliko truda, muke i krvi prolivene za slobodu naše zemlje.

Zapitajmo se koliko smo puta kritizirali našu vlast? A koliko smo za njih molili? Umjesto da kritiziramo one koji su na vlasti, radije za njih molimo! Kritikama nećemo ništa postići ni promijeniti, molitvama hoćemo! Stoga je molitva puno bolje rješenje!

Molitvom se zadobiva pobjeda, događa promjena, mijenja povijest

Zato je važno shvatiti važnost molitve. I potrebno je početi vjerovati u snagu molitve!

Netko će možda upitati: „Ako molitva može spasiti našu zemlju i svijet, zašto onda to dosad nisu učinile molitve vjernika? Zato što njihove misli bijahu jarak kad nam je trebala bujica. Svijet je ovoga trenutka rezultat sveukupnih misaonih i duhovnih snaga koje se bore za prevlast. Na žalost, dosad je bilo manje ljudi koji su s Bogom radili i planirali od onih koji su djelovali suprotno Božjoj volji. Molilo ih je stotine kad smo trebali stotine tisuća! Molilo se po nekoliko minuta u tjednu kad je trebalo moliti čitav tjedan, cijelu godinu „bez prestanka“ (1 Sol 5,17). Molitvom možemo više učiniti za domovinu i svijet nego kad bismo se uputili u Banske dvore, na Pantovčak, Bijelu kuću, London ili Kremlj u Moskvi, da tim ljudima ondje kažemo što treba da rade – neusporedivo više! Kad bi se oni i odazvali našim prijedlozima, vjerojatno bismo više ili manje bili u krivu. Ali ono što će njima Bog reći kad mu se odazovu, to mora biti ono pravo. Mnogo je bolje da se vođe našega naroda i svjetske vođe odazovu Bogu nego nama. Zato je molitva važna!

Primjeri naših dana: Čazma

U bivšoj Jugoslaviji Čazma je bila komunističko mjesto. Zvali su je „mala Moskva“. Ni poslije osamostaljenja mlade hrvatske države nije bilo bolje. Kad sam 1999. godine došao u Čazmu za župnika, Čazma je i materijalno i duhovno stajala jako, jako loše. Znao sam da samo molitvom možemo promijeniti duhovnu klimu i pokrenuti Božju ruku da donese promjenu u naš mali gradić. Nakon nekog vremena i poslije dvije duhovne obnove podigli smo ljude na molitvu kroz kućne molitvene grupe. U jednom trenutku, u 2000. godini bilo je 20 kućnih molitvenih grupa, u koje je bilo uključeno oko 200 ljudi! Zamislite tu duhovnu snagu – od 200 molitelja! To je moralo dobrano prodrmati duhovne prostore nad tim gradom. Naravno, plodovi nisu izostali. Svaki dan ljudi su se obraćali, počeli dolaziti u crkvu, nevjenčani parovi bi se vjenčali, obitelji obnavljale, ljudi ozdravljali. Tako, u toj župi, gdje je na početku bilo svega stotinjak ljudi na nedjeljnoj sv. misi, počelo je redovito dolaziti preko 400 ljudi! I ne samo to. Tamo su 2000. godine počeli karizmatski susreti koji su vrlo brzo postali tako brojni da je crkva postala premalena da primi sve te ljude koji su dolazili - jer je dolazilo preko 3000 ljudi. Uistinu, ta „zemlja“ koja je nekad sama bila žedna, kako slikovito kaže prorok Izaija u 35. poglavlju svoje knjige, postala je izvor vode, tj. izvor mnogih milosti za tisuće ljudi koji su tu dolazili i našli vjeru, utjehu, snagu, susreli Boga, doživjeli spas, ozdravljenje i rješenje ne samo obiteljskih nego i drugih problema. Treba spomenuti: s duhovnom obnovom redovito ide i materijalna. Počelo se graditi i obnavljati na sve strane. Danas se Čazma gotovo ne može prepoznati u usporedbi s onom iz 1999. godine, kad je sve započelo. Kako i kada je počelo? Onda, kad je narod počeo moliti.

Primjer p. Rufusa

Iskustvo Domovinskog rata

Zašto smo stali s molitvom?

Poziv na molitvu za našu Hrvatsku

Dragi brate i sestro, ako voliš Boga i ako voliš svoju zemlju, potičem te danas da se uključiš u ovu veliku akciju molitve za našu Hrvatsku. Podignite svoje obitelji na molitvu – navečer – bar 10 minuta (prijedlog: možete moliti Krunicu Majke Božje ili Krunicu Božanskog Milosrđa s nakanom za spas Hrvatske). Svećenici, podignite svoje župe na molitvu. Pozivam da se podignu sve molitvene zajednice u Hrvatskoj, da zbijemo redove i da molimo za našu zemlju! Pozivam sve krćane da na svojim radnim mjestima potiču ljude dobre volje da mole za Hrvatsku. Trebamo okupiti što veći broj ljudi i kroz molitvu dati Bogu što veći prostor – da zahvati u naše društvo svojom nadnaravnom snagom i da ga oslobodi i iscijeli! Braćo,organizirajte se i okupite na molitvu. Vapite svim srcem za duhovnu i materijalnu obnovu naše zemlje. Molite: „Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova, spasi Hrvatsku (10-20 puta). Ako uspijemo mobilizirati velik broj ljudi koji će moliti dovoljno dugo i ustrajno za svoju zemlju, naša će Hrvatska doživjeti predivnu obnovu! U to možemo biti sigurni! No jesmo li spremni platiti cijenu? Da budemo molitveni borci, a to znači suradnici Božji za spas naše domovine? Molim od sveg srca da budemo spremni! Pokrenimo se ljudi, vratimo molitve u svoje domove, u svoje obitelji i Bog će odgovoriti!

DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE

SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA

VJEKOSLAV KLAIĆ

Hrvatska njiva, 1917.

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.

Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.

II. Radi!

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.

III. Štedi!

Teško onome, za koga se može reći: "Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je." A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: "Što dobijemo, to zapijemo."

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu? Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino. Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

IV. Budi umjeren i trijezan!

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.

Teško narodu, koji nije navikao "boraviti trijezne dane". Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: "Jedu da bljuju, a bljuju da jedu." Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku stigla katastrofa na Mohačkom polju?

V. Čuvaj zdravlje!

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih. Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim. Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.2

VI. Ženi se!

A hrvatski puk zgodno kaže: "Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave", ili "Čovjek je sam kao dub posječen", pa još dodaje: "Ni u raju nije dobro samomu".

Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. Divno veli narodna riječ: "Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca." Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda. Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

VII. Uči i napreduj!

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: "Pleti kotac, kao što i otac", ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: "Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni".

VIII. Budi svoj

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

IX. Pomaži Hrvatu

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: "Svoj k svomu!" Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: "Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!"7

Prema radu: Mira Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb)

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!

Sumnja. O Preteči

- O, kako su mi teški dani sumnje. Ne vaše, narode, nego moje. Izjeda me sumnja hoćete li biti ustrajni, hoćete li i koliko dugo ostati budni. Sad kad vas probudih zavolje vas još više, voljeni moji. Vi niste ni svjesni koliko ste lijepi, koliko ste uzvišeni kad ste budni i puni vjere. U svom ushićenju ne znam s kim da vas usporedim: s cvjetnom livadom na jutarnjoj rosi, s umilnim proplankom u šumici, s ugodnim hladom pod širokom vrbom što pastiru taži umor, s jatom veselih ptica u predvečernjem letu, s brižnom pčelom što marno od cvijeta do cvijeta oblijeće, sa suncem iza gore živodajnim, ili s čim drugim lijepim i uzvišenim! Da, veseo sam, do neba bih kliktao od veselja kad vas tako budne vidim. Ali, kako rekoh, sumnja mi nagriza veselje, sumnja hoćete li i dokle biti budni. I ne zaboraviti ovo naše drugovanje, ovaj dan svetačni, ovaj dan neprolazni. No, svoju sumnju ja moram svladati; moram je, prije svega, pred vama sakriti, da se ne ugledate u mene, da u vjeri u sebe ostanete budni. Da tako odagnate i moju zlokobnu sumnju.

Kad se ujutro probudio, prvo čega se sjeti bijaše da je jednom u govoru Preteču spomenio i narodu obećao o njemu nešto više reći. Zato taj dan govor započne izlaganjem o Preteči:

On je Preteča jer on prvi Ispravni put spozna i vama ga objavi. A Ispravni put je uspravan, kraljevski put, put savršenstva. Po njemu se ne ide bez napora, bez samonadilaženja. To je put po kojem se ne ide bez ljestava sa sedam razina i sa sedam vrlina. Idite po Ispravnom putu, penjite se po ljestvama da ne budete prizemljari.

Tako bi i prođe i dvadeset peti dan učenja Ispravnoga puta.

Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,

niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.

Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.

Patrick J.Buchanan

Hrvatski narod nije više - Nacija!

Piše: Rudi Tomić

Bilo je pokušaja u nedavnoj povijesti, da se narodima (prisilno) mijenjaju nacionalne posebnosti i oduzima pravo na njihovu državnu ukupnost, u interesu stvaranja novih više-nacionalnih zajednica, kao što je bio Sovjetski savez i Jugoslavija.

Taj proces ''zbližavanja'' naroda u veće multinacionalne zajednice nije više ograničen samo na prostorima susjednih naroda, koji imaju neke međusobne sličnosti, nego na šire kontinentalne prostore, kao što je Europska zajednica. Nakon izvjesnog vremena formirat će se Južnoamerička i Afrička unija. Sjeverna Amerika će vremenom uključiti Kanadu u sastav svojih država. Jedino Azijski kontinent u kojem se nalaze dva gigantska naroda, kineski i indijski, neće se ujediniti u jedan državni okvir. One su već multinacionalne u svojim državnim granicama jer su apsorbirali brojne male narode.

Građani su avangarda u Hrvatskoj

U svim tim zajednicama bilo je zabranjivano isticanje hrvatskog nacionalnog identiteta, u bilo kojem obliku, posebice uporaba jezika i kulturnih manifestacija. Isticanje povijesnih događaja i hrvatskih velikana bilo je čak kažnjivo. I zbog takvih asocijacija Hrvati se nisu u potpunosti oblikovali u državotvorni narod, jer su zatirani osjećaji i svijest o nacionalnoj pripadnosti. I kada je bilo povijesnih prilika (od Gubca do Tuđmana) da se hrvatstvo manifestira u svim svojim domoljubnim vrednotama, politički čimbenici (avangarda) su zaustavili prirodni proces emancipacije državotvornosti. Zbog ne osvješćivanja i jačanja osjećaja državotvornosti uslijedila je indolentnost, odnarođivanje (zatiranje u sebi osjećaj pripadnosti svome narodu) i iseljavanje.

Jugoslavija je srušena, ali se jugoslavenstvu još nije zameo trag u Hrvatskoj! Mada nije više pogubno isticanje hrvatskog imena, ali ta imenica ili zamjenica (Hrvatska ili hrvatski) toliko su odbojne riječi u medijima, kao da su sinonim za terorizam. Dapače, riječi homoseksualnost češće je u uporabi nego nazivi hrvatstva ili hrvatskog naroda.

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić osmislio je nazive: Građani u Hrvatskoj (umjesto Jugoslaveni) i Hrvatska u regiji (umjesto u Jugoslaviji), a socijalistički, ljevičarski, komunistički (antifašistički) mediji prisvojili su izričaj jer to odgovara petokolonašima i avangardi u Hrvatskoj.

Pobrkanost značenja riječi

Dakle, nigdje ne stoji da bi se takvim nazivali pripadnici jednog naroda u svojoj državi. Hrvatski narod ne pripada građanskom staležu; hrvatski narod nije ''građanska gospoda''; nisu svi Hrvati rođeni u gradovima, nisu bome svi ni stanovnici u gradovima, a malo ih je koji su dobili priznanje za zasluge u gradu i državi. Znači, očita je podvala značenja riječi.

Hrvatski narod nema mogućnosti utjecati na svoje zastupnike u Saboru, jer zastupnici imaju veliki utjecaj na javno priopćenje. Dočim, u demokraciji mediji su jedino sredstvo, snaga slova i riječi koja brine o narodu. Hrvatska, na žalost, nema niti jednog dnevnika, niti jednog TV kanala koji nije u vlasništvu stranaca, ili pod utjecajem Vlade, ili kriminalaca.

Ipak se nešto može učiniti

Službeni susret hrvatskog predsjednika (regionalnog aktera) Ive Josipovića sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem u Beogradu još je jedan dokaza dodvoravanja Srbiji. Doduše, Josipović se nije vratio praznih ruku iz Beograda(!) - za sve one dokumente (prevode) o zahtjevima Europske unije, koje je Hrvatska poklonila Srbiji: donio je ikonu iz Dalja, popis nekih stratišta gdje su zatrpani poubijani Hrvati, ali i dugu listu srbijanskih potraživanja od Hrvatske. Josipović je pao na ispitu u Beogradu, još gore nego kad je srušio u Subotici.

Ipak, u Hrvatskoj će prije biti parlamentarni izbori nego stigne pristupnica u Europsku zajednicu. Stoga treba strogo povesti računa koji se ljudi kandidiraju za zastupnike, jer među sadašnjim zastupnicima nema neke velike ideološke (stranačke) različitosti, samo se vide razlike u personalnosti stranačkih čelnika. Vjerojatno će budućnost hrvatskog naroda, u Hrvatskoj i u Europi, ovisan o slijedećim izborima u Hrvatskoj.

OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO

"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu." dr. Ante Starčević

Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.

Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!

Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!

Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni! Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija. I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga.

Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?

Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH! I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.

Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.

Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu! Jer, sjetimo se riječi Oca domovine: Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja. I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.

Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.

Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda. Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?! Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju. Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.

Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli; Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević