I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!
HRVATSKA JE TRAGIČNO POGRIJEŠILA!
Biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica dao je intervju za "Večernji list". Intervju je objavljen, 16. rujna u "Večernjem listu - bh izdanje" pod naslovom: "Nemojte nas otpisati", a prenosimo ga u cijelosti:
U Bosanskoj Dubici biskup zagrljen sa svojim vjernicima pjeva. Pjeva od radosti, pjeva ispunjen vjerom i nadom da dolazi bolje sutra. Svojim činom hrabri malobrojnu katoličku zajednicu koja svakih stotinu godina od vremena Turaka, raznih režima, preživljava kalvarije, ali se ponovno regenerira. Ovoga puta okupili su se na temeljima srušene crkve Uzvišenja svetoga križa te položili križ koji je simbol.
Je li ova crkva u Dubici znak nove nade?
Dakako. Ova župa ove godine obilježava 130 godina svoga postojanja i 20. godišnjicu nesretnih zbivanja kada je srušena crkva posvećena Uzvišenju svetoga križa koji je i patron župe. U pitanju je jedan radosni, a drugi dramatični događaj, koje sam želio na izvjestan način ujediniti svetom misom. Tijekom mise uz katoličke vjernike zamijetio sam i jednu skupinu vjernika pravoslavaca i muslimana što je za mene bilo posebno važno jer je pokazatelj jedne želje za suživotom. Župa Dubica koja je ponovno utemeljena 1883. imala je svoj dramatičan početak. Svećenik koji je najzaslužniji što je ovdje podignuta crkva je na žalost ubijen i postao je prva žrtva banjolučke biskupije.
Čini se da se dramatična vremena ponavljaju, oče biskupe. Sličnome smo svjedočili i tijekom proteklog rata!?
Ne samo u proteklome ratu, nego i u II. svjetskom ratu, komunizmu, Otomanskom carstvu. Od svih biskupija u Hrvatskoj i BiH, u banjolučkoj je stradalo najviše svećenika. Ne zato što su bili vojskovođe, zapovjednici, nego što su prakticirali evanđelje, poticali na suživot, mir, na slogu. To je na žalost ovdje bio duboko nehuman projekt zatiranja katoličanstva. Hvala Bogu, nije u potpunosti uspio. I pojedini stranci su mi govorili - nije bile predviđeno da vi ostanete tamo, a ostali smo ipak.
Čuju li, biskupe, vaša upozorenja?
I ljetos kada sam imao predavanje u Strasbourgu s važnim političarima, a i na početku ovoga mjeseca na Cipru, gdje su se okupili predsjednici svih komisija Justitia et Pax, sam pojasnio stanje katolika, ali i ukupnog socijalnog stanja ovdje. Istaknuo sam da ni u jednoj europskoj zemlji stanje katolika nije tako dramatično kao u BiH. U najmanje polovini zemlje katolika nema. I oni koji su tu ostali imaju poteškoća s krovom nad glavom, ako nemaju posla, kruha, nemaju uvjeta za življenje. Najprije smo se koncentrirali na obnovu kuća koje su ljudima bile uništene, a htjeli su se vratiti. Onda su uslijedile opstrukcije od općinskih do nacionalnih političara. I crkve u mojoj biskupiji su dugo čekale na obnovu. Jednu trećinu crkava smo obnovili, jedna trećina se još uvijek izgrađuje, a u trećini porušenih crkava nismo ni počeli. Čuo sam od brojnih političara, a naročito iz Zagreba da tamo gdje nije bilo crkava Hrvati uopće nisu ostali.
Ostaci ostataka su u vašoj biskupiji. Moram priznati da ste me jednom iskreno ganuli kada ste rekli da je vaša biskupija starački dom.
To je tako i ponovit ću. Tako je bilo evo i na ovoj misi u Dubici. Ja sam se ipak jako obradovao susretu sa svakim vjernikom, malo smo zapjevali, popričali. Oni su bili iskreno sretni i iz svega toga vidim jednu nadu. Ona nije nestala kod tih ljudi. Tu nadu treba podržavati kod tih ljudi. Ako je činjenica trenutačno stanje u ovoj župi ili biskupiji, ne mora značiti da će to sutra biti tako. Posljednjih mjeseci meni se prijavilo razmjerno puno ljudi u usporedbi s prošlim godinama. Oni kažu: biskupe, hoćemo natrag, na svoje. Čak 850 obitelji su mi dostavile sve podatke o svome stanju. Tu je puno djece, puno mladih. Mi moramo tim ljudima nešto ponuditi, radna mjesta.
Znam da crkva i Caritas pomažu u tome smislu, ali poduzima li što vlast?
Vlast može kada bi htjela, ali neće. To i jeste ta muka. Kardinal Puljić i ja smo imali prije nekoliko dana susret s američkim veleposlanikom pri Svetoj Stolici koji se zanimao za stanje katolika ovdje u BiH. Kardinal i ja samo ukazali na različite standarde međunarodne zajednice. Upozorio sam kako je međunarodna zajednica izdvojila jako puno pomoći i da je najmanje otišlo katolicima. Ja sam podupro njihove napore, ali sam upitao može li sada nakon svega katolici doći na red.
Što vam je rekao?
Da države surađuju s državama i dakako da s njima crkva ne može biti partner u tome smislu. Nedavno mi je jedan ovdašnji političar rekao: 'biskupe, ne možemo izdvajati novac za vaš narod jer vi imate svoje političare u tome smislu'. Ja sam ga upozorio kako je on zadužen za cijelu državu, ne samo za svoju stranku ili narod. Kakav je to ministar koji se tako ponaša. Jasno sam mu rekao da ne valja to što radi. Nije mi poznato ni koliko se pravoslavnih vladika ili muslimanskih muftija ovdje angažiralo da pomognu katolicima. A ja sam izgradio veoma puno kuća Bošnjacima i Srbima kao katolički biskup putem naših prijatelja iz svijeta.
Kakva je uloga međunarodne zajednice u svemu tome?
Ne jednom, nego desetak puta sam im jasno zamjerio zašto se uporno zaobilazi jedan dio naroda koji su katolici.
Neki su vam dali odgovor, nije bilo predviđeno da ostanu u BiH!
Na žalost. Ali su to rekli neki, ja od drugih tražim da ne budu takvi.
Je li se promijenila ta matrica?
Ne znam koliko se promijenila. Ali ja uporno nastojim potaknuti da se takva praksa promijeni. Moj je dojam, međutim, da se ovdje nagrađuje jači. Postavio sam na desetke pitanja zašto se i po kojoj logici zapadnog demokratskog svijeta nagrađuju zločinci, a kažnjavaju žrtve. Poštuje se samo zakon jačega. Ne valja to, kud srlja ta Europa. I u Sarajevu sam na konferenciji za mir imao puno susreta na kojima sam na sve ovo ukazao. Sugovornici su me upozorili da o tim stvarima ne znaju ništa. Ja sam prihvatio to objašnjenje i dakako da ljudi ne znaju ako nisu dovoljno informirani i ako se ne zanimaju. Iskreno me žalosti što se odavde ne čini sve da bi se o tome pronio glas. Zašto smo mi kao narod krivi ako želimo ovdje konstruktivno djelovati.
Žalosti li vas to što je premalo solidarnosti, kako između triju naroda tako i među samim Hrvatima katolicima, posebice od dužnosnika izabranih na čelo ovoga naroda?
Kako me ne žalosti. Evo, ja se usuđujem za sebe reći da nisam skroz poludio, da nisam skroz nenormalan. Neću, međutim, reći da ova teška, luda situacija koja traje godinama, nije ostavila tragova na meni. To neću isključiti. Ali mislim da mi Bog još uvijek daje dara kako bih uvidio što je dobro, a što zlo, te snage da se uvijek opredjeljujem za dobro. Ja tvrdim da sam vjernik od Boga koji se svojim djelovanjem stavio u službu čovjeka, solidarizirao se s njim. Ja vjerujem u Boga solidarnog sa čovjekom ne samo s katolikom, nego sa svakim čovjekom. Nije na meni da ljude osuđujem ili prosuđujem, ali čini mi se da smo pali na ispitu solidarnosti.
Zašto je to tako?
Negdje smo prenaglasili tu vertikalu života, a posve zaboravili horizontalu. Upravo u križu vidimo cijelu simboliku. Tu su ujedinjeni i jedno i drugo. Bez oba elementa, vertikale i horizontale nema uspjeha. Sam Isus Krist nas upozorava da će u Kraljevstvo Božje ući oni koji ispunjavaju volju Božju. Volite se međusobno, pokažite svoju ljubav prema bližnjem. Tu kršćani, katolici imaju posebnu ulogu i da budu svijetlo svijeta, sol zemlje.
Osjećate li zamor ili da katkada radite Sizifov posao, toliko se zalažući, upirući, a stvari se sporo, teško, gotovo nikako ne mijenjaju u pogledu pravde za Hrvate katolike?
Kada se gleda s ljudske strane, to se doista može tako reći. I doista jest velika napast da se čovjek umori. Ali ja nisam samo čovjek, nego čovjek vjernik. Čovjek vjernik izgleda i radi drukčije. On je svjestan da Bog vodi povijest. Nama se žuri da u jednome dijelu života nešto završimo, napravimo. Evo ovdje u Dubici, muslimanski pisci svjedoče da nigdje nije bilo toliko gusto naseljenog katoličkog područja i toliko crkava kao u dubičkom kraju. Onda je sve nastalo, obnovilo se i onda opet gotovo nestalo. Akobogda, ponovno će se obnoviti. Ja od Boga molim da mi da snage da nastavim raditi.
Sveta Stolica upozorava na stanje i položaj Hrvata katolika u BiH, a putem diplomatskih kanala upozorava i značajan dio europskih metropola. Shvaća li taj kršćanski dio Europe što se ovdje događa?
Plašim se premalo.
I ima li onda u Europi više tog kršćanskog duha?
Kada kažemo Europa ne mislimo na sve stanovnike. Ja ne mogu suditi o tome, ali ozbiljni ljudi kažu da postoji puno kršćana u Europi koji ne znaju što to uopće znači. To postaje tek dio tradicije fasade, vanjštine, a ne sadržaja. No, oni koji su neosporno kršćani, mislim da su slabo informirani o našoj situaciji o čemu smo mi ovdje odgovorni. Iskoristio sam prigodu na Cipru iznijeti poruke, a sada bih trebao biti gost u St. Galenu na skupu vijeća biskupskih konferencija. Oni žele da ih izvijestim o dramatičnom stanju pred europskim novinarima. Ako Papa reagira, onda se treba preispitati jesmo li u vezi s Papom, znači li nam što. Pitali su me i biskupi što se može učiniti, a ja sam ih pozvao da pomognu svi iz svojih sredina, da komuniciraju s političarima koji imaju utjecaj i upozore da je BiH otvorena rana na tijelu Europe.
Što vam govore političari kako izaći iz ove enigme?
Kod nas je stanje takvo kakvo jest u dobrome dijelu i zbog nesretne konstelacije odnosa među velikim silama. Taj njihov nedovoljno dorađeni, domišljeni program za jugoistoka Europe pokazuje se u našoj nesređenoj situaciji. Naši političari pak gledaju usko na svoje malo jato, oni se boje šire perspektive, cjelovitosti. A ograničeni su međunarodnim projektom koji se zove Daytonski sporazum. Meni su u Strasbourgu u srpnju rekli: 'biskupe, mi znamo da je ovo nakaradno, zato trebamo Dayton staviti ad acta i trebamo europsku konferenciju održati u BiH. Trebamo urediti BiH po europskim normama'. A ja sam im rekao: 'uredite za ime Božje!' A onda su odgovorili: 'ne daju Amerikanci'. I Amerikanci su ljudi i treba im ukazati da ovo što se ovdje događa da nije dobro. No, nažalost u svemu tome se prepliću interesi velikih sila, uključujući Tursku i Rusiju.
Vidite li unutar domaćih političkih elita spremnosti da se priznaju grijesi, utvrdi stanje i postigne dogovor da svima bude bolje?
Ja nisam razgovarao sa svim relevantnim političarima u BiH. Oni s kojima sam razgovarao želim vjerovati da su bili iskreni, ali oni to i ne moraju.
Svejedno stvari idu presporo, posljednjih šest godina imamo iste pregovore političara i nikakvih rezultata!
Ja sam predbacio političarima u Strasbourgu da malo čine, a kako onda imamo razloga ovdje predbacivati. Ovdje ne vidim čestitost, poštenje, vjerodostojnost, zajedništvo. Mene žalosti i beznađe, letargičnost naših ljudi. Oni zajedno kada se udruže mogu stvari mijenjati. Naši ljudi nisu glupi, ne da nisu kadri. Očito je da nemaju vođa. Mene su mnogi naši ljudi pitali može li crkva nešto uraditi i zašto se više ne uključi u rješavanje političkih pitanja. Zamjerili su i na nedavnome skupu u Sarajevu što vjerske zajednice ne sudjeluju više u tome. Ja međutim moram na žalost konstatirati da su političari posve zakazali u rješavanju političke situacije u zemlji. Ja nisam političar po pozivu, ali želim biti čovjek i iz toga kuta uključiti se kako bi se stvari počele mijenjati. Isus Krist je pokazao da ima osjećaj za bližnje i to crkva mora raditi. Kršćani se ne smiju u tome dijelu predavati i prepuštati drugima da imaju utjecaj. To bi bio kukavičluk u mojim očima. Zapravo, izdaja svog poslanja.
Hrvatska je ovdje prostorno blizu, je li blizu kada su u pitanju potrebe Hrvata s druge strane granice?
Na žalost nije.
Kakva su vaša očekivanja?
Očekujem veću vjerodostojnost. Hrvatska nije raj na zemlji, ali je dobila dosta od Boga. I preko kršćanske nazočnosti u njoj kroz duga stoljeća i sadašnje konstelacije unutar europskih naroda. Hrvatska ima svoj Ustav u kojemu jasno stoji obveza da se brinu za konkretne potrebe Hrvata izvan Hrvatske. Gledajući konkretno sudbinu Hrvata u Bosni mogu reći da je Hrvatska dramatično i tragično pogriješila. Naraštaj političara s kojom sam živio ući će u povijest kao naraštaj koja je bila kratkovidna, egoistična i ogriješila se o svoj narod. Bila je izdajica hrvatskog naroda u jednom dijelu narodnog bića u Bosni. Bosna je domovina hrvatskog naroda kao što je Slavonija, Zagorje, Dalmacija, dakako kao i Hercegovina. Tu je hrvatski narod domicilan, daleko stariji od druga dva naroda i to jedan nacionalni korpus. Na žalost, vođe hrvatske politike su u Zagrebu, a ne na nekom drugom mjestu, ovdje u Dubici. Zašto je danas tako daleko Dubica, Banja Luka od Zagreba. Po kilometrima nije, po mentalitetu nije. Mislim da nemaju pravih razloga i opravdanja da u Zagrebu se stide nas preostalih Hrvata katolika u Bosni.
Jedno vrijeme alibi hrvatske politike bio je da se ne smiju miješati u unutarnje stvari BiH. Očekujete li da sada Hrvatska s ulaskom u EU, ako ne može biti 'stariji brat', bude makar odvjetnik Hrvata u BiH?
Poznato mi je da su stranci kažnjavali Hrvatsku za dosta stvari i da je kriva za sve što se zbiva. To jest bio izgovor za 'nemiješanje'. Ali to je plod nedovoljno zrelog stava hrvatskih političara budući da je Hrvatska bila potpisnik Daytona, ima odredbe u Ustavu. Ali isto tako dobro znam, to su mi govorili svjetski političari, da su hrvatski dužnosnici pijuni u rukama moćnika. Istodobno, isti ti moćnici ne opraštaju Hrvatskoj i Hrvatima što su se pojavili na sceni Europe, odnosno svijeta. Na to upozorenje su nasjeli hrvatski političari. Ovoga ljeta su mi vodeći ljudi u Hrvatskoj rekli da se moraju pomiriti s tim da Hrvata u tome dijelu BiH nema. To mogu reći oni koji ne vide dalje od Kutine, Broda, da ne govorim o Banjoj Luci. A ja kao Hrvat Banje Luke to nikada ne mogu reći. Niti mi pada na pamet da to kažem. Mi tamo sebe nismo otpisali. I zato očekujem i od Zagreba da nas ne otpiše. Nemojte nas otpisati. Pomognite ljudima da budu i ostanu tamo.
hrsvijet.net, 18.9.2012.
Bozanićev hitac
Ove nas je godine dan nakon Male Gospe, 9. rujna 2012., kardinal Josip Bozanić sve iznenadio. Koga ugodno, koga neugodno.
Slavio je misu na zavjetnom hodočašću Zagrepčana u Mariju Bistricu. U propovijedi se okomio na vlast u Hrvatskoj. Optužio ju je da uporno provodi „kulturnu revoluciju“. Taj uljudbeni prevrat po njegovu se mišljenju zbiva u tri koraka. Prvi je utjerivanje straha, istjerivanje vjere i obezvrjeđivanje nade. On nas pripravlja da život predamo drugomu. Radi toga se lijepa i bogata Hrvatska prikazuje kao ružna i siromašna zemlja, kojom Hrvati i onako ne mogu upravljati; drugi je korak mijenjanje povijesti i prikazivanje prošlosti onakvom kakva nije bila. Zato vlast uskraćuje narodu istinu o Drugom svjetskom ratu i poraću, zato se braniteljima sudi 20 godina, zato se po sudovima i zatvorima povlače i nevini ljudi; na kraju slijedi treći korak: strah i nesigurnost u vlastitu prošlost podloga su površnu pristupu otajstvu života, a on omogućuje pokušaje mijenjanja sustava vrijednosti, što obično svrši „u kalu sebičnosti i krvi tuđih žrtava“.
Optužba je teška. Ne znam kako je „sjela“ Pantovčaku i Banskim dvorima? Ne sumnjam da oni i dalje „stoje postojano kano klisurine“. Ali morao ih je barem malko potresti grom iz Marije Bistrice. Šute kao ribe. No, čitajući što pišu njihovi črčkari, kao da ih vidim. U nevjerici trljaju oči i uši.
– Tako on nama?!
A mi njemu iskreno tepamo: Naš kardinal! Mi, bivši bezbošci (ateisti), danas neznabošci (agnostici)?! Jest, jest, to smo mi. Ali tepanje je iskreno. Mi ne hinimo vjeru. Samo pamtimo tko nam je kakvo dobro učinio. I ne tajimo to.
Već smo 10 godina bili politički mrtvi, kada nas je Dražen Budiša, ušavši u savez s SDP-om, svojom robijaškom žrtvom odriješio od grijeha KPJ.
Ali što bi od toga bilo da nije uzoriti naš kardinal Bozanić, obilježivši HDZ „grijehom struktura“, možda i nehotice, blagoslovio našu ideološku baštinu? Ništa.
A sad – iskopao ratnu sjekiru?!
To je valjda priprava Milanovićeva posjeta Svetoj Stolici! Savjetnici čupaju kose, sjećaju se kako je Milanović ovih dana mudro rekao: „Sve je na kraju krajeva prljavo.“ I u sebi dodaju: Pa je valjda i Romana fides – nulla fides (rimska vjera – vjerolomstvo).
Gornju slutnju srknuo sam iz Morgenblatta i s Interneta. Malo je neodređena. No nije manje pouzdana od slavnog Butkovićeva razgovora s predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom. Ne bih dao ruku u vatru za istinitost onoga što sitno vezu revnitelji vlasti po glavnim javnim priopćivalima. Ali valja priznati, dobro su potkovani i dijalektičkim i historijskim materijalizmom. Oni znaju tajne svijeta i tajne vremena, oni mogu suvislo protumačiti nesuvisli krik šljuke u močvari, oni mogu odgonetnuti smisao nesmisla… Takvi pregaoci kao od šale proniknu u najskrivenije ljudske misli i primisli, pobude i namjere. Prava im je slastica zakučasta nutrina katoličkih biskupa i nadbiskupa, ponajpače kardinala. Zato, evo, čitam svašta: Bozanić se okrutno osvećuje Milanoviću za bojkot Mise za Domovinu; Bozanić gromoglasno poručuje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK): Vaš sam, a ne njihov; Bozanić napinje odnose s Crkvom kako bi spriječio promjenu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske… Čitam i – dižem ruke.
Dižem ruke, jer s jedne strane ja ne „zagledam u bubrege“, a s druge beskrajno mi je od pobuda i namjera važnija sama stvar. Bozanićeva je homilija u svakom pogledu blistava. Shema triju koraka „kulturne revolucije“ omogućuje čitatelju da u mnoštvu naoko besmislenih, nepromišljenih, budalastih poteza hrvatske državne vlasti otkrije ne samo smisao, nego i sustav. Kardinal optužuje najnoviji postav vlasti, a njezin zločin naziva pravim imenom - „kulturna revolucija“. Ali taj je zločin počeo mnogo prije. Prvi pismeni trag ostavio je na Zapadnobalkanskom summitu EU održanom u Zagrebu u studenomu 2000. (v. Završnu deklaraciju), a traje neprekidno do danas.
Dokle je taj prevrat došao? Vrlo daleko. Evo, bez prosvjeda slušamo kako predsjednik Vlade Zoran Milanović u naše ime zagovara federalizaciju Europske unije i pri tomu nam tumači da se jugoslavenska federacija raspala stoga što su članice federacije imale preveliku autonomiju. Da ga čuje Slobodan Milošević, rekao bi: Dete napreduje, biće nešto od njega. A mi se ne pitamo što će biti od nas. To je naime samo po sebi jasno.
Benjamin Tolić
Podsjetnik, Okružnica generala Drinjanina iz 1961.
HRVATSKIM VOJNICIMA
U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili.
U isto vrieme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.
ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI?
Zašto smo, poslje toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?
ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo.
"JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO" - Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjestno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjalI.
"NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK" piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, - piše u svom osvrtu na zadnju "DRINU" taj mladi Hrvat.
"IDEM STOPAMA MOGA BABE" - piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za "rvacku državu".
"VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU..." Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekoristnima, iznemoglima. Oatanimo pri tome. Takav je život.
"BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA" - iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima... Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.
"TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA" - pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, - kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.
"NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE" - savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je "DRINA" uviek činila, pa šta onda treba mienjati... To je većina, ogromna većina.
"U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA" prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredničtvo "DRINE", kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.
"MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stijegova..." piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama.
"Krajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mejsto", piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojaska mora biti samo jedna ili ne će biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zaklinje da neka idemo sa "DRINOM".
"Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE" - piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.
"ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE" - pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA" - odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa " SA DRINOM", sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca "DRINU" koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u "DRINI" ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.
Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici - Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.
VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.
Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj.
Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.
NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj "Narodno Oslobodilačkoj Vojsci", pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.
"NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA" - Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.
NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA - Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god.
SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavr Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Ausrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.
ZA NOVI DESETI TRAVNJA. Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovjedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme rješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.
"DRINA" u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.
NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko "DRINE" dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umjeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upodpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.
STRATEGIJA I POLITIKA. Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. "DRINA" će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnov budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i poviestničara dokazat će pravednost, svrsihodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.
ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. "Načela hrvatskih Boraca" dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. "DRINA" će služiti taj cilj.
DESET JE GODINA da je izišao prvi broj "DRINE". Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj "DRINI" koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.
NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mo odlučili "DRINU" koja je u tisku posvetiti borcima, onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti travnja. Zato ćemo tu "Drinu" njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu želili, dobit će stanoviti broj starih "DRINA", koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.
KRUG PRIJATELJA "DRINE" nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci... Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.
ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE...
Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega odpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu.
Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. "DRINA" će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati.
SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI. Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali....Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodržci iz Jugoslavije.
Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti.
I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svietu.
SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA. Pogledajmo šta se radi u svietu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života.
Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku.
Ljudi oko uprave "Drine" dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali.
Posebo se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i poviest:
HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!
Uredništvo i uprava DRINE
forum.dnevno.hr
Otporaš
Trebamo se uskladiti, trebamo biti poput struna glazbala.
Sv.Ignacije Antiohijski
6 7 . o b l j e t n i c a
1 9 4 5. - 2 0 1 2.
BOLNO SJEĆANJE
Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se
u ponedjeljak, 24. rujna 2012. u 17 sati
za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otrpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.
Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.
Ti časnici mučenici su:
Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić
Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!
Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama
hrvatskih mučenika u Beogradu!
Štovatelji
Na pitanje predsjednika srbokomunističkog koljačkog suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić mu je odgovorio:
Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat!
general Đuro Grujić, Hrvat pravoslavne vjeroispovjesti, posljednji načelnik glavnog stožera NDH
Kako su nas ubijali...
Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.
Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.
l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.
Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.
Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.
Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!"
I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije.
Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.
Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu.
Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.
Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja
"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)
Podsjetnik, Hrvatski orač 1940.
NARODNA BORBA BUNJEVACA I ŠOKACA
Bunjevci i Šokci nisu najedamput došli u krajeve u kojima danas žive. I jedni i drugi su dolazili postupno u većim i manjim skupinama pa su te seobe trajale više od jednog stoljeća. Bunjevačko-šokačkih Hrvata bilo je u Bačkoj prije Mohačke bitke, dakle prije 1526.godine. Šokci su u većem mnoštvu došli oko 1530. i kasnije u Bačku. A glavna seoba Bunjevaca u današnje krajeve bila je u drugoj polovini 17. stoljeća i to 1686.godine. Onda je došlo najviše bunjevačkih Hrvata u današnje krajeve pod vodstvom otaca franjevaca iz provincije Bosne Srebrene. Onda je tek današnji zavičaj bunjevačko-šokačkih Hrvata postao pretežno njihov i tek onda je dobio pravi i neizbrisivi i vječni biljeg hrvatstva koji će ostati sve dotle dok nas bude među živima, jer taj je biljeg proviđen krvlju koja se ne briše tako lako.
Odakle su došli Bunjevci i Šokci ne može se sasvim sigurno reći. Sigruno je jedino to da su došli iz hrvatskih krajeva. Općenito se misli da su Bunjevci došli iz Hercegovine i to iz područja rijeke Bune, po kojoj se tumači ime Bunjevac. No ima još nekih tumačenja koja ne moraju biti sasvim bez temelja. Misli se da su Bunjevci došli u novi kraj iz Hercegovine putem kroz Dalmaciju i Liku gdje su se neki i zadržali. To mišljenje potvrđuju mnoga novija istraživanja, neobična sličnost prezimena i još više govor u nekim dalmatinskim i ličkim krajevima gdje se i ljudi nazivaju Bunjevcima. To dokazuju i istraživanja bunjevačkog biskupa Lajče Budanoviča koji je bačke Bunjevce doveo u vezu s Bunjevcima iz okoline Senja. Danas je to pitanje staroga zavičaja još uvijek otvoreno, ali svi su izgledi da će nauka i tu reći svoju odlučnu, poslejdnju i sigurnu riječ koja ni u kojem slučaju ne može izmijeniti ništa bitno glede narodnosti Bunjevaca i Šokaca, a to je za nas najvažnije.
PRVE BORBE
Prvi put u novi zavičaj bio je krvav i trnovit, a prve borbe s Turcima donijele su pobjedu bunjevačkim Hrvatima koji su krajem 17.stoljeća mačem u ruci osvojili današnje krajeve.
To je bio prvi početak neprestanih okršaja s Turcima i Kurucima koji su pustošili bunjevačke naseobine i to uvijek onda kad su gotovo svi muškarci bili negdje daleko pod zastavom. Turci i Kuruci su nemilosrdno ubijali bunjevačku djecu i starce a zlostavljali žene i djevojke, osamljene i nezaštićene. Jedina zaštita bila su im trskovite bare i ritovi gdje su se skrivali pred divljim napadačima dok godine 1703. Kuruci nisu popalili ludaške ritove u kojima je izginulo u groznim mukama mnogo bunjevačkih Hrvata.
Taj grozan pokolj nevinih žrtava i nezaštićenih ljudi izazva otpor i ogorćenje bunjevačkih Hrvata u čijim žilama progovori stara krv spremna na borbu nametnutu od drugih. I zbilja svega četitri godine kasnije (1707.) potuku bunjevački Hrvati Turke kod Kečekemeta pod vodstvom svoga kapetana Luke Sučića.
Pobjeda je bila velika i značajna i posljednji važniji okršaj s Turcima. Bio je tu završetak prvog dijela nacionalne borbe bunjevačkih Hrvata, borbe mačem protiv Turaka, a pod vodstvom najvećeg bunjevačkog Hrvata iz prvog razdoblja te borbe kapetana Luke Sučića.
Time svršava prvo razdoblje narodne borbe bunejvačko-šokačkih Hrvata, borbe s Turcima.
MADŽARIZACIJA I PREPOROD
Drugo je razdoblje narodne borbe Bunjevaca i Šokaca bilo mnogo duže, značajnije i teže. To nije bilo više razdoblje borbe s oružjem nego borbe duha i to neravnopravne borbe malog broja ljudi, zapuštenih i nezaštićenih ljudi protiv jednog cijelog naroda, cijele jedne države. To je borba protiv nasilne madžarizacije koja nije birala sredstva i nije poznavala pravdu. Madžari su htjeli nas bunjevačko-šokačke Hrvate pošto-poto madžarizirati.
I baš kada je to nasilno podjarmljivanje počelo uspijevati u gradovima došao je jedan naš čovjek, suradnik i vršnjak bana-pjesnika Ivana Mažuranića i povjesničara Franje Račkog: bio je to najveći bunjevački Hrvat i naš prvi preporoditelj naslovni biskup bosanski Ivan Antunović koji je najsvjetliji lik bunjevačke prošlosti. Njegov je rad najzaslužniji za bunjevačko-šokačko hrvatstvo. Ivan Antunović je visoko uzdigao luč prosvjete i narodne svijesti na našim bačkim salašima. On je probudio svoje bunjevačko-šokačke Hrvate, spasio ih od podjarmljivanja, pokrenuo našu štampu i spasio ono što se već činilo izgubljeno.
Biskup Antunović je g. 1870. počeo izdavati "Bunjevačke i Šokačke novine". Sam ih je uređivao, sam pisao, sam ih je razašiljao. Kad bi svršio svoje službene poslove obilazio bi usprkos slabog zdravlja na običnim salašarskim kolima od salaša do salaša, upućivao ljude, davao im knjige na našem hrvatskom jeziku i budio hrvatsku svijest. Protivnici su ga napadali i sumnjičili. Madžarsko ga je svećenstvo optuživalo kod viših vlasti, ali Antunović je ostao borben i nepobjediv.
Biskup je izdavao novine, mjesčnik i vlastite knjige, a njegovi su probuđeni suradnici osnovali u Subotici Bunjevačko-pučku Kasinu, koju je madžarsko ministarstvo nakon mnogih traženja dozvolilo, ali samo kao Pučku Kasinu (bez nunjevačkog imena).
Pučka je Kasina od svog osnutka pa sve do nedavna glavno žarište hrvatske misli i među Bunjevcima i Šokcima, ona je glavni nosilac narodne borbe protiv pomadjarivanja i zato je bila trn u oku madžarskih vlastodržaca.
Učenik biskupa Antunovića Božo Šarčević osnovao je i političku stranku koja se zvala Bunjevačka stranka i koja je za kratko vrijeme osvojila sve naše ljude.
Ali Madžari su sve nasilnije provodili svoju namjeru da nas unište. Na svim poljima javnog rada oni su progonili bačke Hrvate. Naša družtva su zabranjivana u Subotici, u gradu gdje živi 3/4 hrvatskog življa. Štoviše pod prijetnjom batinjanja i globe bilo je zabranjeno govoriti hrvatski. Pomadžareni katolički biskup Gavro Patačić kažnjavao je sve one koji bi progovorili u crkvi hrvatski. Učitelji su batinali hrvatsku djecu kada bi progovorila hrvatsku materinsku riječ.
I madžarsko je svećenstvo nastojalo Bunjevce i Šokce madžarizirati pa je radi toga znalo na žalost doći i do pravih okršaja u crkvama kako je bilo u Bajmoku, Kaćmaru i Sv.Ivanu. Najviše je nepravde nanijelo madžarsko svećenstvo našim ljudima u Santomu. Nikakve molbe ni memorandumi koje su bunjevačko-šokački Hrvati slali župniku, biskupu, ministarstvima i svim mogućim vlastima nisu koristile i nisu ispravile nepravdu. To je tako ogorčilo ljude da je na žalost skoro cijelo Santovo (1200. Hrvata) PREŠLO NA PRAVOSLAVLJE 1899.godine. Taj se prijelaz na drugu vjeru dakako ne može opravdati. Junaštvo je ustrajati i u najtežim prilikama. A eto ti Bunjevci iz Santova bili su malodušni, očajni, pa su klonuli. Još i danas strše u malom Santovu koje je ostalo u Madžarskoj dva tornja: jedan je crveni i u njemu se uzdižu molitvice zadnjih ostataka tamošnjih naših Bunjevaca, a drugi je plav i stoji još i danas kao dokaz kuda je dovelo nesretno pomadžarivanje neke naše ljude.
Bilo je još mnogo teških i krvavih borbi s Madžarima koji nisu popuštali, ali su bunjevačko-šokački Hrvati, ujedinjeni i složni, znali barem na neko vrijeme izvojevati prava i uzeti položaje koji im pripadaju.
To drugo doba narodne borbe bunjevačko-šokačkih Hrvata trajalo je do godine 1918. te je donijelo borbu s Madžarima, borbu za Hrvatstvo protiv pomadžarivanja. Ta borba je donijela pobjedu bunjevačkih Hrvata. Isto tako kao i ona prva borba protiv Turaka. Godina pobjede protiv Madžara bila je 1918. koja je donijela i sasvim novi život i nove prilike.
GODINA 1918.
U prvom razdoblju narodne borbe bio je bunjevačko-šokačkim Hrvatima na čelu kapetan Luka Sučić, u drugom biskup Ivan Antunović, a godina 1918. je izdigla za vođu Blaška Rajića koji je najzaslužniji bunjevački Hrvat za naše oslobođenje od Madžarske.
Kada se za vrijeme svjetskoga rata po cijelom hrvatskom narodu razvio pokret za oslobođenje od Austro-Ugarske, tom se pokretu pridružio i subotički župnik Blaško Rajić. On je vidio da Bunjevcima i Šokcima nema opstanka pod Madžarima. On je neumorno širio svetojeronimske knjige među katoličkim Hrvatima i nastojao sačuvati od propasti ono malo narodne svijesti što je Madžari u Bunjevcima nisu još bili posve zatrli, ali je vidio da madžarske škole i sve madžarske vlasti nemilice razaraju sve što je u bunjevačkim dušama ostalo hrvatsko. I zato je Blaško Rajić, taj najveći Bunjevac najnovijega doba, poduzeo nada sve junačko djelo: osloboditi bunjevačko-šokačke Hrvate ispod madžarske vlasti i združiti tu hrvatsku granu s ostalim hrvatskim narodom.
Svjetski je rat u listopadu 1918. išao kraju. Svu su se hrvatski narodni prvaci okupljali u Zagrebu poradi oslobođenja Hrvata od Austro-Ugarske. Tu se našao i Blaško Rajić kao predstavnik bačkih Hrvata. Kada je 29.listopada 1918. hrvatski sabor svečanim načinom proglasio odcijepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske, bio je kod toga u hrvatskoj sabornici i Blaško Rajić. Sav oduševljen pohrlio je iza toga natrag u Suboticu da ondje isto provede za Bačku, što je 29.listopada provedeno u Hrvatskoj. Za desetak dana okupio je sve subotičke narodne prvake, te je 10.studenog 1918. na javnoj skupštini na kojoj se sakupilo oko 10 000 ljudi, Blaško Rajić proglasio odcijepljenje Bačke od Madžarske. To ej bio velik dan za nas bačke Hrvate. Ljudi se nisu bojali premda je još u gradu bilo madžarske vojske, a omladina bunjevačko-šokačkih Hrvata zanosila se sva svojim divnim oduševljenjem. U onom golemom oduševljenju nad proglašenjem slobode Bunjevaca i Šokaca donijeli su naši mladići veliku hrvatsku zastavu i razvili je. Gavro Čović koji je još bio u madžarskoj časničkoj uniformi pronio ju je kroz ulice Subotice, a svi su u povorci pošli za njim kličući novoj slobodi. I na očigled madžarskih vlasti i vojske izvješena je hrvatska zastava na tornju subotičke gradske vijećnice kao svečan znak hrvatske slobode sviju Bunnjevaca i Šokaca i njihova ujedinjenja s ostalim hrvatskim narodom.
BAJSKI TROKUT - DRUGA HRVATSKA ISTRA
Nije nažalost uspjelo da se oslobode svi bunjevačko-šokački Hrvati. Usprkos načela: samoodređenja naroda, koje je bilo postavljeno 1918., gotovo polovica Hrvata ostalo je u Madžarskoj. A najviše moramo žaliti što je jedan čisto naš hrvatski kraj, tako zvani Bajski trokut, s više od 50 000 Hrvata, ostao i dalje pod Madžarskom.
Za taj Bajski trokut vodile su se poslije prevrata godine 1918. velike borbe. Bunjevački vodja Rajić i drugi prvaci bačkih Hrvata upirali su sve svoje sile da i taj kraj oslobode ispod Madžarske vlasti. Išao je Rajić radi toga štoviše i u Pariz na mirovnu konferenciju, ali sve je ostalo bez uspjeha krivnjom Nikole Pašića koji je zastupao ovu današnju državu (Kraljevinu Jugoslaviju) na toj konferenciji. Tako smo mi bunjevačko-šokački Hrvati bili razdijeljeni na dvije strane, a cijeli je hrvatski narod tim izgubio jedan dragocjen svoj kraj. Ne kaže se zato uzalud, da je Bajski trokut druga hrvatska Istra.
TEŠKOĆE U NOVOJ DRŽAVI
Život u novoj državi nije bio ni izdaleka onakav kakav je morao biti i kakav se očekivao, pa su nas tu dočekale nove borbe i nevolje. Uspjesi i pobjeda obnovljene Bunjevačko-šokačke stranke na izborima godine 1920. i kasnije svjedočile su o svijesti Bunjevaca i Šokaca, a kad su narodni zastupnici te stranke glasovali protiv Vidovdanskog ustava, to se centralistima nije svidjelo, pa je nastalo zapostavljanje i proganjanje bunjevačko-šokačkih Hrvata koje je pod diktaturom doseglo najveći zamah.
Subotica, treći hrvatski grad u državi (po broju u njemu živućih Hrvata) nije imao te sreće da mu bude prema njegovoj veličini i značenju posvećena briga i pažnja od onih koji su tada državom upravljali. A to mi Bunjevci i Šokci i te kako teško osjećamo. Jednako teško osjećamo i to što su naši krajevi, nekada tako bogati, sada osiromašili, jer im nije općom gospodarskom politkom omogućen razvoj i napredak. To su sve razlozi velikoj potištenosti koja je zavladala medju ovdašnjim Hrvatima. Dakako da sve to madžarski agitatori nastoje izrabiti u svoju korist govoreći kako nam je gospodarski bolje bilo nekad pod Madžarskom. Jest,bilo je, ali su bile opće prilike u cijelom svijetu bolje nego danas. A bajski Hrvati, koji dolaze k nama, ni najmanje se ne hvale da je kod njih onako kako je nekad prije rata bilo. Štoviše, oni bi i te kako rado htjeli k nama.
DRUGI PREPOROD
Za vrijeme šestosiječanske diktature od godine 1929. do 1935. sve je bilo zamrlo da se kasnije opet probudi na novi život mnogo jači i bujniji. Poslije izbora 5.svibnja 1935., koji su donijeli i kod nas Bunjevaca i Šokaca apsolutnu pobjedu hrvatske narodne misli, počeo je bujati novi život, pa godine 1935-1937 nose biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata koji je možda sasvim ravan onom prvom, Antunovićevom preporodu.
Još za vrijeme diktature bunjevačko-šokački prvaci razmišljali su što bi trebalo učiniti da se narodni život, narodna prosvjeta i narodna svijest među Bunjevcima i Šokcima više razvije. Konačno je osnovana godine 1924. Subotička Matica koja sad ima i svoju posebnu zgradu, te je od god.1936. stupila u usku vezu s Društvom sv.Jeronima. Iste je godine proslavljena na veličanstven način 250.godišnjica glavne seobe Bunjevaca u Bačku. Tim je započela cijela jedna preporodna godina za nas Bunjevce i Šokce. Tada je otvoren i Hrvatski Seljački Dom na salašima u Djurdjinu uz velike svečanosti.
U isto vrijeme, dok su nailazile te svečanosti kao jasni dokazi nove preporođene svijesti bačkih Hrvata, stala se pojavljivati izdanja mnogih knjiga bunjevačko-šokačkih pisaca, a u časopisu "Klasje naše ravni" stvorili su hrvatski pisci u Bačkoj svoje glasilo kojemu je duša profesor Ivan Malagurski, najveći kulturni radnik u tom drugom preporodu. Taj je naš preporod zlatni slovima upisao godinu 1936. u povijest bačkih Hrvata.
GODINA 1938.
U poratnoj Europi ni jedna godina nije donijela toliko bura toliko oluje i teških trzavica kao godina 1938. Europska karta znatno je izmijenjena. Jedna europska država sasvim izbrisana, a druga vrlo okljaštrena. Samoodređenje naroda je opet na dnevnom redu. Ispravljaju se stare pogreške i stvaraju opet nove, a pri tom se zaboravlja da će te nove pogreške izazvati nove otpore, nove bune, nove krize. Stare pogreške se ne popravljaju, jer krojači nove europske karte opet zaboravljaju da se pravda ne može nazidati na zidove nepravde i da istina nikada ne može pobijediti ako se za njeno ostvarenje služimo laži.
Kada se Europa 1938. u rujnu bila sva uzdrmala, te je prijetila opasnost od novog svjetskog rata, javila se i Madžarska sa zahtjevom da joj se od Čeho-Slovačke vrate svi oni krajevi koji su do god.1918.bili pod njenom vlašću. Računali su da će Slovaci, koji u zajedničkoj državi s Česima nisu kroz 20.godina mogli doći do svojih narodnih prava, objeručke dočekati svoje stare gospodare.
Ti nedavni događaji i nas bunjevačko-šokačke Hrvate sile na razmišljanje i oprez. U ovim mutnim i teškim vremenima, gdje se pojavljuju nove struje, nove težnje i nove borbe u Europi, potrebno je više nego ikada obratiti punu pažnju Hrvatima s najistaknutije granice lijepe naše domovine, a to su bački Bunjevci i Šokci. Neka ne budu ostavljeni po strani, neka ne budu sporedna briga u mnogim brigama koje tište hrvatski narod, nego neka budu srcu cijeloga hrvatskog naroda što bliži i sastavni dio sviju težnji, kojima hrvatski narod želi sebi i svakomu svom narodnom dijelu ostvariti jedinstvenu što bolju budućnost.
Marko Čović u Hrvatskom oraču za godište 1940.
"Tri su stvari korisne u malim dozama: kvasac, sol i oklijevanje"
Talmud
Podsjetnik, Nova Hrvatska 6/1973
KAKO SU KOMUNISTI ČERUPALI HRVATSKU!
Kako se krojila istočna granica SRH!?
Gospodine Zlatariću, vi ste prije II svjetskog rata bili aktivni u HSS-u, a poslije ste bili član AVNOJ-a. Kažite nam nešto o tome.
Zlatarić: Za vrijeme stare Jugoslavije bio sam zamjenik senatora i predsjednik kotarske organizacije HSS. Ovdje kod nas, među Hrvatima, komunista niti nije bilo. Madžari su imali svoju organizaciju HSS ali su zapravo djelovali kao komunisti. Ja sam to znao, no uvijek sam ih štitio pred jugoslavenskim vlastima koliko sam god to mogao. I kad su 1941. g. došli Madžari poslali su k meni tajnika velikog župana koji mi reče da će me imenovati za poslanika za ove krajeve jer su čuli za moje ime i da sam jako štitio narod i kako rekoše "došli smo da vas odlikujemo i da vas nagradimo".
"Gospodo," rekao sam ja "drago mi je da ste čuli za moje pošteno ime, jer za nepošteno niste mogli čuti. A za mene bi najbolje bilo ako me pustite na miru. Na frontovima se kroji lice Europe a ja sam tako malen da ne mogu odlučiti niti ovako niti onako. Što sam kao mali čovjek u narodu ovdje mogao, to sam činio, a danas kad je rat, ja se u politiku ne miješam. Ne, ne!!"
Kad su članovi KP čuli da sam ja odbio ponudu Madžara, onda dođe jedan i donese mi ovakav štos letaka i jednu Marxovu knjigu; nije mi bilo ugodno, vjerujte, jer sam znao da ću biti uhapšen. A što sad? Rekao sam mu:
"Slušaj Pišta, okani se zla. Ja sam sto posto siguran da će Njemačka izgubiti rat. Izgleda da će Rusi doći ovamo. Ne zato što ja to hoću, nego je normalno da Njemačka mora izgubiti rat. A zašto da ja sad tu uludo gubim glavu." Kaže on meni da su mu žandari za petama.
To je bila nedjelja, a između četvrtka i petka točno u pola noći dođu k meni mađarski žandari, viču: "Zlatariću, otvori! Je li bio taj kod tebe?" "Je". "Je li ti ostavio to i to?" "Je". "A gdje je to'" "Spalio sam." "A zašto si spalio?" "Zato da se dalje ne širl." "A zašto nisi prljavio?" "Ja sam čovjek demokratskih nazora i smatram da svaki čovjek ima pravo da misli svojom glavom. Ako sam krlv tu sam."
Tako me uhapse i smjeste me 45 dana u istražni zatvor. Bilo nas je 2 Hrvata i 26 Madžara. Među tim Madžarima bilo je i Srba. E sad su svi naši Srbi veliki borci i partizani, a kad je bio pod Madžarima prvi popis niti jedan se nije usudio zapisati za Srbina, svi su onda bili "Madžari pravoslavne vjere". A mi smo bili Hrvati. Kad je madžarska vojska ulazila, izvjesili smo hrvatske, a ne madžarske zastave.
11. lipnja 1941. stavljen sam pred Prijeki sud zbog suradnje s komunistima. Svi su se, svi Madžari digli i zauzeli za mene, svi iz Baranje. Bio sam oslobođen, ali tek nakon godine u zatvoru, iako osuđen na 35 dana zatvora.
Nakon što ste bili pušteni iz madžarskog zatvora, gdje ste proveli vrijeme do konca rata?
Zlatarić: Bio sam kod kuće, a 1944. g. su nas opet pokupili i odveli u Pečuh i stavili pod pasku. Moraš se prijavljivati, nikuda ne smiješ. Znate, kad ste "crn" upropaštavaju vas na svakom mjestu. 1944. g. bio sam kandidat za Dachau. I opet Madžari iz Baranje, na svoj račun , neka im je hvala, da se ne bi vršile odmazde među njima pomognu mi. Kažu: "Mi ćemo vas sada pustiti doma, a vi gledajte da se ne osvećujete". No mom bratu ništa nije pomoglo. Njega su poslali u Dachau. I tako sam izašao i došao kući teško bolestan, i izaberu me prvo za predsjednika Mjesnog odbora. Ja bolestan. Izaberu me za predsjednika Kotara. Ja bolestan. Ali izaberu me za potpredsjednika Okružnog odbora u Somboru. Onda postah članom AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Jedno vrijeme sam bio i član Srpske narodne skupštine dok nije Baranja priključena Hrvatskoj. Bio sam i predsjednik poljoprivrednog odjela Okružog odbora u Somboru i član Glavnog odbora Vojvdine.
U kojem je to razdoblju bilo?
Zlatarić: To je sve bilo od 1944-1946.
Vi ste bili član komisije za razgraničenje između Hrvatske i Vojvdine. Kako je djelovala ta komisija i tko su sve bili članovi?
Zlatarić: Jednog dana dobijem ja poziv da dođem u Glavni odbor Vojvodine u Novi Sad. Nisam znao o čemu se radi. Kad sam došao, tamo sam zatekao Vicka Krstulovića, Milovana Đilasa, Milentija Popovića, Žarka Veselinova i neke koje ne treba spominjati.
Došao sam, kažem ja, i pitam zašto sam pozvan? Đilas mi reče da sam od strane AVNOJ-a imenovan za člana Komisije za razgraničenje između Hrvatske i Srbije, odnosno između Hrvatske i Vojvodine. I sad to trebamo ovdje riješiti. Ja sam na to rekao ovako: "Druže Đilas, ja mislim da bi bilo nepravilno, bez obzira na razne ciljeve, da mi ovdje, bez igdje ikoga riješimo ovako važnu stvar. Ja mislim, ako već nije vrijeme da se pita cijeli narod, onda bi se trebali sastati barem sa narodnim predstavnicima." Đilas kaže: "Slažem se" a drugi su šutjeli. Đilas je dodao: "Što da radimo?" Ja sam rekao da mislim da bi morali ići u Suboticu jer da je to najveće hrvatsko mjesto ovdje u Vojvodini i da mislim da bi bilo promašeno bez njih rješavati ovako važnu stvar. Tako se mi spremimo u Suboticu. Dođemo u Suboticu, i naravno, drugovi su imali sasvim druge mogućnosti nego ja; brže bolje su sazvali svoje ljude, a ja trči malo ovamo, malo tamo, pa se i naši skupili, mislim naši Hrvati. Onda je počela diskusija.
Tko je bio od Hrvata iz Subotice?
Zlatarić: Bio je Mićo Skenderović, mislim da je bio Marko Kuntić, Grga Skenderović i Domazović. Bilo je prilično ljudi. I ja kažem:"Drugovi, ikao sam član ove komisije, ja sam i predstavnik ovdašnjeg naroda, i mislim da ovo nije samo moje mišljenje i da će se većina složiti sa mnom: u ovom sektoru od Subotice do Palanke živi 120.000 Hrvata (tako je onda bilo) dakle samo Bačka i Baranja, naprama 40.000 Srba i moža 40.000 Madžara. Znaći mi smo Hrvati ovdje apsolutna većina, osim u Srijemu. (Oni su toliko naglašavali taj Srijem; pa dobro neka im bude: u Srijemu je većina Srba, all je ovdje je većina Hrvata).
Onda se digao Domazović, on je bio predstavnik, i ministar je bio neko vrijeme, pa reče:"Drugovi, ja mislim da s obzirom da Bačka više ekonomski gravitira prema Boogradu i Novom Sadu da bi bilo bolje da je pripojimo Srbiji. All, ukoliko bi dobili trokut, onda sam ja zato da od Subotice na Palanku bude povučena granica. Jer mi iz Baranje nemamo što tražiti u Srbiji. "
A u Podunavlju, osim Sombora, Srbi nisu imali skoro niti jedno selo. Nešto ih je bilo u Somboru i Subotici. U Subotici je na primjer bilo prije rata 5000 Srba. Danas ih imade vjerojatno nešto više. I tako ja kažem: "Drugovi, ja zastupam jednu tezu iz unutrašnjopolitičkih razloga i vanjskopolitičkih razloga.
Unutrašnjopolitički razlozi jesu: vi znate, drugvi, da ovdje u Vojvodini živi jedna jaka etnička skupina Madžara. I kada hi se Bačka podije1ila, oni bi bili razdije1jeni, bili bi onemogućeni da budu ponovo iredentisti i da ponovo traže prisjedinjenje. Mislim, drugovi, da mi niti jednu naciju ne želimo odnarođivati, ali se mi moramo osigurati. Vanjskopolitički razlogje ovo: vama je, drugovi, poznato da preko naše sjeverne granice u Madžarskoj ima jedan ve1iki hrvatski pojas. Ja smatram (to onda još nije bilo riješeno) da je Jugoslavija za njih mamac; netko reče "S1aveni" , all to su, 90 i nekoliko postotaka Hrvati i zato mislim da bi radi toga, kad bi ovaj dio Bačke i Baranju priključili NR Hrvatskoj, da bi oni više težili da budu priključeni k nama.
Onda se ustane Grga Skenderović (Jednom je on, na jednoj skupštini u Novom Sadu rekao, da Bunjevci hoće ići u Beograd). Sada on reče da su mu to naredili da govori, a kaže to nije istina. Umalo ga nisu tukli. A on k meni da mu ja pomognem. Ja sam vidio da je takva situacija da mu ja ne mogu ništa pomoći nego samo odmoći. Jer, ako oni vide da mi tu nešto organizirano radimo, napravit će nam još više štete. Poslije mi reče Grga da zašto ja onda nisam u Novom Sadu govorio. Ja sam mu odgovorio: "E, moj Grga, da sam onda u Novom Sadu govorio, sad ne bih imao prilike. Vidiš, Grga, treba dočekati priliku i onda govoriti kad je prilika. Radije šuti, kao da ništa ne znaš, kad vidiš da ništa ne mozeš . A kad dođe vrijeme, onda ne pitaj kakve će žrtve biti."
Zatim smo krenuli dalje prema Somboru. Tako je i u Somboru bilo: naši svi Bunjevci, naravno za Hrvatsku, u Subotici svi za Hrvatsku, čitav ovaj pojas sve za Hrvatsku. U Somboru je još onda bio čika Tuna Babić. On je govorio :"I ja se slažem s Jerkom, i ja se slažem."
Naši su ljudi zaključili, da, pošto smo mi u apsolutnoj, ne u relativnoj, nego apsolutnoj većini, da mi imamo pravo tražiti da se nas pita. Dođemo mi u Vukovar i onda su se poče1i komešati drugovi u komisiji, kažu: okolica je Vukovara srpska. A Vukovar je bio hrvatski!!
Jedva sam nekako dogurao da smo dobili Ilok. Jedva nekako!! I to je sad najvažnije, kad smo došli u Ilok, Đilas kaže: "No, drugovi, što smo rijeišili?" Ne znam, da li je zgodno da kažem, no ja nisam naučen lagati. Vicko Krstulović kaže: "Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dije1iti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda." Tako je govorio Vicko Krstulović, vjerujem po direktivi Centralnog komiteta. Pita Đilas ostale članove komisije. Oni kažu da se slažu s drugom Krstulovićem.
A vi ste bili taj koji je htio dijeliti Bačku?
Zlatarić: To sam bio ja. Shvatite to. Ja, jedan seljak, za njih nitko i ništa, a oni šefovi na položajima, što im reći? Pita Đilas: "No, druže Jerko, šta ti kažeš?". A oni gledaju šta ću ja sad reći. Rekoh: "Drugovi, ja sam čuo gdje ste vi govorili da se prema Hrvatima Bačke i Baranje nije vodiia pravilna politika ne samo za stare Jugoslavije nego ni od oslobođenja do danas. Drugovi, jeste li to rekli?" (A oni šute nemaju što reći!)
"Ako je stanje takvo, i kad 90% svijesnog hrvatskog življa (moram reći da su onda bili mnogo bolji naši Hrvati nego sada, "ovi" su za dvadeset godina napravili čuda, znate li da se ljudi boje i misliti da su Hrvati), že1i biti pripojeno Hrvatskoj, onda vas pitam, drugovi, ako sam ja predstavnik u ovoj komisiji, da li ja mogu, da li ja smijem drukčije gledati, nego što misli tih 90% Hrvata? Evo, što že1e ti Hrvati to želim i ja!" Sve je zamuklo, drugovi su problijedili, međutim, kad sam vidio da je situacija zbilja mučna, rekoh: "Drugovi, mi to ne želimo pod svaku cijenu. Mi to ne želimo pod cijenu novog bratoubilačkog rata, ili ako to viši državm interesi ne dozvoljavaju, i mi to ne že1imo ako narod nema pravo. Ako pak od ove tri niti jedna nije po srijedi, drugovi, ja izjavljujem: ostajem pri svemu onome što sam rekao!" Nitko nije od prisutnih mogao reći da je koja od te tri po srijedi pa je Đilas rekao: "Drugovi, konstatiram da nismo mogli naći suglasnost, i obavijestit ću AVNOJ o tome" Nikakav zapisnik nije pravio, ništa. Sve je to bilo u jesen 1945. godine.
Ali to je bilo prije izbora 1945?
Zlatarić: Da, da prije izbora. Na izborima nisam bio izabran. Iako sam dobio sve hrvatske i madžarske glasove. Odmah kod prvih izbora morao je biti izabran Srbin. Od onda, među poslanicima iz Baranje za Saveznu skupštinu ni jedan nije bio Hrvat. U Saboru kad jedan, kad nijedan. I tako je danas: tri su zastupnika u Saboru Srbi, iako Srba ima 21% stanovništva a nas ima blizu 50%. I sad oni imaju tri zastupnika a mi nijednoga. Madžari momentalno nemaju niti jednoga, ali i oni su ga imali a mi nismo. Ali sad su zato Madžari bolje zastupljeni u Općinskoj skupštini nego mi.
Zar zaista u Saveznoj skupštini nikad nije bio Hrvat poslanik Baranje?
Zlatarić: Ja sam bio član AVNOJ-a a onda niti jedan.
Što je bilo dalje s komisijom?
Zlatarić: Nakon nekog vremena pozvan sam u Sombor i tamo su mi dali da pročitam i potpišem "Rješenje AVNOJ-a (Privrerneno)".
Po njemu se Baranja za stalno prikljućuje NR Hrvatskoj, a što se Bačke tiče, privremeno dok to Narodna skupština ne bude riješila. Kad su to dalje rješavali, ne znam, jer sam tada već bio u zatvoru.
Kažite nam kako ste došli u zatvor i zbog čega?
Zlatarić: Znate, još dok sam bio u Somboru, to sam kasnije doznao, zamjenik šefa Udbe trebao je da me pregazi autom. Po naredbi Beograda. Od onda znadem barem 10 mjesta gdje mi je bila spremljena zasjeda. I zbilja, čudo me je spasilo.
Suđen sam zbog obaveze. Bilo je određeno koliko je tko dužan davati državi žita. Počelo je to tako da sam se ja povukao na naš posjed kad sam vidio da su mi pokrali sve glasove na izborima. Neću više dalje i gotovo. Ja jesam seljak, ali imam obraz, pošteni seljački obraz. Vidim da ja tu nemam što tražiti, da smetam i ja sam se povukao. I čim sam se ja povukao, toliku su obavezu nametnuli na moju obitelj, ti došljaci, koji i danas vode protuhrvatsku rabotu , više nego na čitav kraj. Čitavo vrijeme rata posjed nam je bio upropašćivan. Kuća upropaštena. Kad sam se vratio, 10 bolesnih u kući. Živio sam u zadruzi s ujakom i ocem. A1i je posjed glasio na ujaka. Imali smo 17 jutara, 45 parcelica. Dobro nam je urodilo, all je te godine bilo mnogo miševa, koji su skoro sve uništili. Prvo su uhapsili ujaka, ali su ga po nalogu Rankovića, vratili pa uhapsili mene, iako ja nisam bio vlasnik posjeda.
Eto, vidite moju presudu, vidite jednu sramotu pravosuđa; ja sam osuđen na osam godina najteže robije radi manjka od 600 kg žita iz obaveze državi, iako sam član AVNOJ-a i unatoč svim mojim zaslugama.
Od 1945.godine kad su došli ti Srbi došljaci, onaj Mile Stanić, onda je počelo naše zlo. S našim Srbima ovdje rođenima nemamo nikakvih problema, to su većnom dragi i inteligentni ljudi. A mene su sudili ti došljaci. U gostioni "Kod Svetozara", u gostioni!! Jedan su dan bili tamo na večeri, tamo su raspravljali, jedan kaže dat ćerno mu 8, drugi bolje 10, i tako je sve obavljeno za manje od 24 sata, bez advokata, bez svjedoka, bez ikoga.
I sad zamislite, za vrijeme okupacije Mađara, našlo se ljudi koji su se za mene zauzeli, a sada u mojoj Hrvatskoj nitko. Goni me na teške radove a ja teško bolestan, imao sam bruh. Pa jednom rukom kopam, a drugom držim crijeva. Na primjer u Dubovcu, kad se gradio autoput Pred nama su išli neki disciplinci. Snijeg pada, a oni svi bosi. Sva je trasa bila krvava. To sam vidio na svoje oči. A dok sam bio u Zrenjaninu, 12 km smo išli na rad i isto toliko natrag. 10 kubika zem1je je svaki trebao ugraditi u trasu. Gladni i žedni, a oko nas milicioneri na konjima. Ako si napred, tuku te, ako si otraga, tuku te, ako si sa strane, tuku te. Ljudi su umirali na radu kao muhe. To je istina. Nemam niti želje niti razloga da preuveličavam. I oobro je da sam to vidio i prošao.
To su bile "njihove" metode. Danas to zovu Rankovićevim metodama. I na svakom mjestu, na radu, u zatvoru, onaj normirac, onaj poslovođa, onaj brigadir je Srbin, i sve su to bili kriminalci.
Slušajte, između nacija nije ovdje kod nas nikad bilo sukoba. Došljaci izazivaju sukoobe, oni prave sada u Baranji te "slučajeve".
A što kažu i kako se ponašaju ovdašnji Srbi i Madžari?
Zlatarić: Srbi se Mađarima dodvoravaju, da ih pridobiju. Sigurno je deset puta više Mađara stipendirano na raznim školama i fakultetima, nego Hrvata. A Srba da i ne kažem! Hrvata nije od ukupnog broja stipendiranih, stipendirano niti 2%. I baš je nedavno ovdje bila jedna komisija pa kaže da se Hrvati neće primiti položaja. Ali mi nemamo nikoga, nemamo. Moja je nečakinja bila ovdje učite1jica, svršila je gimnaziju. Radila je i onda joj otkažu jer da nema učite1jsku diplomu. I umjesto nje dovedoše jednog Bunjevca, koji nije imao niti učiteljske škole niti gimnazije, ali je on postao učitelj. Jer dok su Srbi na vlasti, on je Srbin. A došla mu i žena Srpkinja, i nju je selo moralo birati za odbornika u Belom Manastiru. Bila je izabrana čim je došla.
Vaša je obitelj, kako sam čuo tradicionalno politički angažirana?
Zlatarić: Gajić je 100% hrvatsko selo. Još za vrijeme Austro-ugarske, tisuću osamstotina i nekoje, kad su se socijalistički i socijaldemokratski pokreti u Mađarskoj jako poćeli razmahivati, onda je u selu bio socijaldemokratski prvak moj prastric Matko Zlatarić. Madžarske su vlasti to zabranjivale. Poslali su 8 žandara u selo 1897. g. koji su počeli maltretirati i tući ljude. Jednom je neki Vinko Vujić viknuo:"Hura". I kako je on viknuo, a ono svi se1jaci lopatama i vilama na žandare. I stjeraše te žandare oko naše kape1e, i sad nitko nezna šta dalje. Došao je moj stric, pa kaže: "Narode, smiri se, a vi gospodo žandari izvolite svojim putem".
Poslije toga poslali Madžari dva bataljona vojske u Gajić. Bila je vojska ovdje nekoliko tjedana. Mog strica odveli su u zatvor u Peštu, a naši našli nekog advokata, socijaldernokratu, i on učinio sve i starog pustili. Od onda pa do prvog svijetskog rata mi smo uvijek slovili kao crveno selo. Kad je došla stara Jugoslavija, opet udri po nama jer da smo crveni. I sad došli komunisti i opet udri po nama jer smo crveni. To je kao onaj vic kad je jedan vikao: Dolje Staljin, pa ga zatvorili. Kad je izašao iz zatvora, viče: Živio Staljin, pa ga opet zatvoriše.
Kad ste se vratili iz zatvora, što se onda radili?
Zlatarić: Kad sam se vratio iz zatvora,nisam mogao ostati kod kuće. Zašto? Ubili bi me. Odvukli mi brata, pet mjeseci ga u Udbi držali i tražili da laže na mene. Izubijali su ga i kad su vidje1i da nema ništa, pustili su ga, i nikom ništa. Ubili su i ovdašnjeg predsjednika Mjesnog odbora. Ta klika, koji od njih, ne znam. Ubili su i člana Sabora Stjepana Andrića. Poslije su rekli da je počnio samoubojstvo. Eto u takvom smo položaju mi bili.
Spominjali ste da je ovdje bila neka komisija. O čemu se radi, i da li ste stupili u kontakt s tom komsijom?
Zlatarić: Bila je to komisija iz Sabora, koja je trebala izvidjeti taj "Baranjski slučaj". Došli su iz Zagreba, jedan Hrvat i jedan Srbin. Srbin je rekao da radi kao pravni savjetnik u Saboru. Rekao je i svoje ime ali ga ja nisam dobro razumio. Vidio sam da su počeli sa seljacima razgvarati o zapravo sasvim sporednim stvarima. Onda sam ja zatražio riječ:" "Braćo i drugovi, narod me ovdje poznaje, ali me vi ne poznajete. Ja sam možda najviše zadužio Baranju, i ako baš hoćete bilo koju naciju. Ali sam izgubio svoj utjecaj. Nemojte se čuditi. 1941. umjesto da primim poslaničko mjesto uz dosta novaca, i da blagovremeno kidnem i odem u svijet, ja sam radije došao pred Prijeki sud. Bio sam poslije u narodnoj vlasti na raznim položajima, a kad sam se silom prilika vratio kući na zem1ju, pritisak, pritisak, i dobio sam osam gadina. Nakon 20 godina takorekuć dobrovoljnog kućnog pritvora budem pozvan da primim odlikovanje od druga Tita. E sad mi kažite drugvi, jesam li pošten i1i sam lopov? I kad se, drugovi, ovako postupalo sa mnom, što mislite kako se tek postupalo s ostalim našim ljudima Hrvatima koji nisu imali te zasluge i ta poznanstva ni taj ugled? Ovdje nije u pitanju Sima Zorić, jer je on veoma mali, nego su u pitanju oni koji su doveli Simu Zorića i sve te "Zoriće", od Mile Stanića do danas, da vladaju, haraju i ubijaju. Ovo je kriminal, drugovi,kriminal, razumijete li?
I nemojte misliti da ovo govorim zato što sam star pa se više ne bojim. Ja se nikad nijesam bojao, kad sam bio mlađi manje sam se bojao, nego danas. Ja govorim istinu i ne pitam koja je cijena. Ja lagati neću!"
Što su rekli ljudi iz komisije?
Zlatarić: A, rekli su: "Eto vidite kako se 'stari' raspričao, otvorite i vi drugi usta".
Dajte nam objasnite taj "Beljski slučaj"
Zlatarić: Ja ću vam dati jasnu sliku, bar o onome što ja znam. Razumljivo je da Belje nije uživalo veliko povjerenje u narodu.
Zbog čega?
Zlatarić: Vidite, kad su se počele osnvati zadruge narod nije htio u njih. Onda su ti isti ljudi, koji su i danas u upravi (uvijek su isti, samo si mjesta mijenjaju), toliko porezom ill drugim načinom opterećivali narod, da su mnogi ljudi morali jednostavno se zadužiti, kad je već zemlja na drugim mjestima bila i te kako skupa.
Tu oduzetu zemlju davali su Belju, i tako ljudi ne vjeruju Belju, jer im je progutalo akar ovdje, akar tamo. A ti ljudi u upravi, koji su narodu uzimali zemlju i davali je Belju, danas su najveći hajkači, tjerači, protiv Belja i Debrecina. To je zato što je Debrecin zatražio da se napravi plan, a ako se napravi plan, onda moraju biti čisti računi. I onda su oni počeli protiv Debrecina.*
Kako to mislite "čisti računi"?
Zlatarić: Pa ovdje nisu nikako čisti računi. Na primjer, država je dala zajam samo borcima da si grade kuće. To je zajam na 30 godina uz 2% kamata. To su sve razgrabili ti glavešine. I on napravio sebi kuću, sinu kuću, kćeri kuću, svima kuće .. " I čak štoviše, onaj ostatak u milijunima stavio je u banku pa vuće 8% kamata. Ima i toga. E, "oni" su najprije htjeli okaljati Debrecina, da bi on šutio. Sad su "oni" sami sebi skočili u trbuh, kad je cijeli slučaj izašao u javnost. Od kako je Debrecin poveo, Belje ima sasvim drugačiju politiku prema seljacima: i u kooperaciji i u svemu bolju nego što je ovi imaju. A "oni" se s Beljem nisu posvađali radi toga što Belje sada radi bolje ili gore, nego radi svojih osobnih interesa. Jer, dok je Belje njima davalo, dok je bilo krava-muzara za sve, do tada su svi oni bili za Belje. Sad ,kad toga nema, sad su protiv Belja. Sad su glasni ti njihovi "borci" koji nisu puške ni vidjeli, ili su pak bili u fašističkim redovima. To su ti "borci" koji viču: "Sima- Tito!"
A što je bilo s "Jelenom"?
Zlatarić: Čuo sam kako jedan njihov tehničar govori:"Sve bi bilo dobro da Savka i Tripalo nisu zabrljavili". A sad se tek doznalo da Jelen iskorištava Baranju. Do sad su na sva usta telalili, da sam ja kriv što je Baranja priključena Hrvatskoj, jer da je pripojena Srbiji, bila bi pasivan kraj pa bi dobivali dotacije. Ja sam čuo kako govore: "Gdje je ta ciganjska Hrvatska?" Znate, to me je jako zaboljelo. A znam otkud to sve dolazi. I pljuni na Hrvatsku kad dođeš u općinu, odmah češ dobiti što god hoćeš. A sad kad se otkrilo kako Jelen iskorištava Baranju i da pomaže beogradsku općinu "Savski venac", sad su ušutili.
Spomenuli ste odlikovanje. O kakvom je odlikovanju riječ?
Zlatarić: 1968. sam dobio orden "Zasluga za narod" sa zlatnim vijencem. Tada se slavila godišnjica AVNOJ-a. Prvo sam bio narodni neprijatelj, pogledajte što je "Borba" pisala o meni, a nakon toga su me odlikovali. Htio sam odbiti odlikovanje, ali to bi značilo rat, a ja ne želim rat.
Tomislav Županac
Zrin, 9. rujna 2012.
Misa za stradale Zrinjane (9.i 10.rujna 1943.)
mons. Vlado Košić, sisački biskup
Dragi Zrinjani, preživjeli u stradanju ovog mjesta i župe Zrin, poštovani potomci stradalih Zrinjana, draga braćo svećenici – gosp. župniče, gosp. Kancelaru Sisačke biskupije, časne sestre redovnice, poštovani predstavnici braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, draga braćo i sestre u vjeri!
Rado vas sve pozdravljam i zahvaljujem svima na upornosti njegovanja sjećanja na Zrin, našu jedinu župu koja još uvijek nema ni jednog župljana nastanjenog u Zrinu. Nadam se da će se i to promijeniti. Kao što se već ipak nešto promijenilo – naime, možete vidjeti, na ulazu u ovaj liturgijski prostor na temeljima srušene župne crkve Našašća Svetog Križa: postoji već izrađen Idejni plan za rekonstrukciju ove župne crkve. Biskupija je zatražila od nadležnog ministarstva RH da joj se daruje ovo „sveto tlo“ na kojem stojimo, odnosno parcela na kojoj je stoljećima (barem od 1334. pa do 1943.) stajala župna crkva, na što je Ministarstvo predalo predmet Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Ono je od nas zatražilo idejni projekt gradnje crkve, da bismo onda mogli na temelju njega tražiti lokacijsku dozvolu. Sad smo upravo pred tim korakom, budući da smo dobili i od nadležnog Konzervatorskog odjela propisane uvjete i time dopuštenje da nastavimo s izradom projekta, odnosno da idemo prema lokacijskoj dozvoli za ponovnu gradnju ove srušene crkve. Ako Bog da, sljedeće godine – u kojoj će biti točno 70 godina od nemilog događaja uništenja Zrina – nadam se da ćemo započeti graditi crkvu.
Također osnovan je Stolni Kaptol Sv. Križa u Sisku, te će upravo ovog tjedna, u petak na blagdan Uzvišenja Sv. Križa biti ustoličeni prvi članovi Kaptola. Među kanonicima imenovan je i jedan arhiđakonom Gorsko-zrinskog arhiđakonata, kako smo nazvali ovaj dio naše Biskupije, koji obuhvaća župe u: Dubičko-kostajničkom, Glinskom i Petrinjskom dekanatu. Želio bih na poseban način upravo Stolnom Kaptolu Sv. Križa povjeriti izgradnju ove župne crkve, što će – nadam se – biti znak našeg konačnog povratka u ovo povijesno tako važno mjesto. I vječnog ostanka ovdje. Stoga mi je posebno drago da je danas s nama i prepošt sisačkog Stolnog Kaptola mons. Marko Cvitkušić.
Draga braćo i sestre,
Čuli smo današnja čitanja, Riječ Božju „koja ima moć spasiti duše naše“.
„Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!“ – poručuje nam prorok Izaija. I nabraja prorok što će to Bog izvesti u svome narodu, što će učiniti onima koji su u potrebi: „sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti; hromi će skakati kao jelen, njemakov će jezik klicati.“ Kako nam je potrebno, dobri Bože, da Ti uspostaviš pravdu na našoj zemlji! Zato se ne želimo i ne smijemo mi osvećivati, jer Tvoja je osveta za svaku počinjenu nepravdu: „odmazda dolazi, Božja naplata“. Neki misle da mogu činiti nepravde uvijek i da im nitko ništa ne može. Varaju se, jer Bog sve vidi i on će se kad-tad zauzeti za one kojima je nepravda nanesena, te će uspostaviti pravdu. Ali zato je potrebno držati otvorenim i oči, i uši i jezik – da vidimo, čujemo i govorimo istinu!
Gospodin u Evanđelju vraća upravo te sposobnosti gluhom mucavcu; on ga dotiče i izgovara: „Effata!“, što znači „Otvori se!“ Kako je teško gledati i slušati ljude koji su i gluhi i nijemi na nepravde, koji niti znaju niti žele znati istinu, koji se boje založiti se za pravdu. I svima nama, osobito gluhom i nijemom dijelu našega naroda, Gospodin danas govori: „Effata!“ – otvori se, ti čovječe, koji si postao gluh za istinu; neka ti se jezik razveže, te progovoriš o onome što je istinito i dobro, bez straha za sebe – jer više ne moraš šutjeti, pozvan si i obdaren mogućnosti da bez bojazni govoriš i širiš istinu.
I mi smo ovdje, draga braćo i sestre, kako bismo i usnama i srcem izrekli ono što oni koji su tu pobijeni ne mogu reći. Pozvani smo, i od Gospodina obdareni snagom i moći, da se bez straha usprotivimo nepravdi i da se borimo za istinu i pravdu – i o Zrinu, i o Španovici, i o Borićevcu, i tolikim drugim mjestima stradanja našega naroda. I da već jednom skinemo lažnu masku „osloboditelja“ koji su obični i to najkrvaviji zločinci, a koji se i danas skrivaju pod krinkom „antifašista“.
Dapače, zagovornici zločina još i danas nazivaju ove spodobe našim borcima za slobodu hrvatskoga naroda, dapače da su upravo oni „započeli što su branitelji u Domovinskom ratu samo završili“, tj. borbu za uspostavom slobodne nam domovine Hrvatske! Koje bezočne laži i kojih li izvrtanja istine! „Effata!“, narode moj hrvatski, „Effata!“, branitelji zločinaca i hvalitelji „lijepe kape partizanke“. Dok god imamo i jednog zagovaratelja laži i zločina, nama, braćo i sestre, ne može biti bolje! Naša je Domovina već umorna od onih koji se suprotstavljaju istini, ali mi kršćani se nikada ne smijemo umoriti u borbi za istinu!
Upravo smo zato danas ovdje, u Zrinu, jer se nismo umorili, jer vjerujemo u istinu i pravednost, jer znamo da Gospodin naš Isus Krist, premda je sam podnosio nepravde i bio ubijen „radi pravednosti“, neće dopustiti da nepravda zavlada i da se istina ne sazna i ne pobijedi. On je istina, on uskrsnuli naš Gospodin. On je pobijedio smrt, on je nadvladao sve spletke i zavođenja. On nam ne obećava laku pobjedu niti nam uši ispunja lažnim nadama, ali nam daje snagu svoga Svetoga Duha – koji je jači od svih izrugivača nevjerničkih – da izdržimo do kraja i da izborimo pobjedu koja neće proći, kojoj nema kraja i koja nikome ne može biti prijetnja. Istina, ne trpe te pobjede Božje oni koji služe zlu i ne žele da se istina sazna, te da se razotkriju njihova zlodjela, ali Bog je veći od ljudskog srca i zna sve. On može zacijeliti i iz ljudskog srca izagnati zlo, promijeniti ga u dobro, usaditi u njega svoga Duha utješitelja, svoju milost i svoju ljubav. A ona je kadra spasiti svakog, baš svakog čovjeka.
Sinoć sam u Sisku bio na priredbi „Keltska noć“. I moram reći da je to hvalevrijedno povijesno prisjećanje na događaje i ljude koji su učinili da Sisak bude i ostane „grad hrvatskih pobjeda“, ponosan i lijep, svima nama drag i da se sjećajući njegovih slavnih i velikih dana, osoba i događaja i mi danas na njima nadahnjujemo i da ih slijedimo. No, baš zato ne mogu prešutjeti ono što me strašno iznenadilo, dapače prenerazilo. Riječ je o veličanju tzv. osloboditelja Drugog svjetskog rata. Nisam mogao vjerovati da se, nakon što je već više od 22 godine taj sustav propao, još uvijek veliča i pjevaju mu se hvalospjevi. Pitam se zašto je komunizam propao ako je bio med i mlijeko, tolika neviđena sreća za naš narod? I zašto se ne oslobodimo već jednom tog poklonstva zločinačkom režimu koji je – evo, ovdje, vi ste živi ljudi, dragi Zrinjani, primjer – posijao tolike mrtve, pobio i raselio Hrvate, srušio domove i crkvu, otjerao u progonstvo preživjele i nametnuo šutnju nad time?
Volio bih vidjeti ovdje, na ovom mjestu one koje veličaju te tzv. osloboditelje, i čuti što bi oni nama mogli odgovoriti na pitanje o naravi tog pokreta koji je zavio u crno i još uvijek drži u podaničkom položaju obespravljene Zrinjane? Međutim, nije to što sam sinoć doživio samo jedna slučajna epizoda koja se eto dogodila, pa što ćemo – jednom se na godinu mogu pjevati i „Po šumama i gorama“! Ne, dragi prijatelji! Među nama ima još uvijek onih koji brane zločince, i tu logiku na žalost nameću svima nama, od male djece do zrelih ljudi. Peru nam mozgove kao da smo svi mi budale! Pa pogledajte, neće ovaj naš skup prenositi televizija, neće o ovoj komemoraciji biti vijesti u medijima, niti će tko od predstavnika vlasti – koja bi trebala zastupati sav naš narod - biti ovdje! Ništa od toga. Što to znači? To na žalost znači da jučerašnje veličanje komunista nije slučaj nego pravilo u novoj Hrvatskoj državi.
A vjerujte mi, neće biti sreće našem narodu ni ovoj državi dok ona jednako ne osudi i odbaci sve totalitarizme, sve zločince i sve njihove simbole! Rekao sam jasno poslije ljutnje koja me obuzela sinoć: ovaj naš Sisak, ali i ova naša Hrvatska treba već jednom izabrati – ili odbaciti sve totalitarizme, ili jednako veličati sve zločince! Jer po kojemu ključu su jedni manje zaslužni, a drugi – koji su, usput budi rečeno, počinili najviše ubojstava nad našim hrvatskim narodom – zaslužniji za našu prošlost i našu budućnost? Posve mi je neprihvatljivo da se u istom scenariju hvali sv. Kvirin, sisački biskup i mučenik za vjeru u Kristu, i oni koji su rušili kršćansku crkvu Našašća Sv. Križa, ali ne samo kamenu crkvu, nego i živu Crkvu, tj. pobili gotovo 300 ljudi – i to samo zato što su bili Hrvati i katolici! Izaberi, grade moj, izaberi, domovino moja, koga ćeš slijediti: Krista ili antikrista? Obojicu ne možeš! I to neka bude svima jasno: mi jesmo narod pobjednika, ali samo stanemo li na stranu istine. Dapače, kao nasljednik svetoga Kvirina mogu reći i ovo: ubuduće zabranjujem da se njega spominje u kontekstu zločinaca, bilo koje vrste! To je naš svetac, svetac Katoličke Crkve i nitko ga nema pravo stavljati uz bok zločinaca! Dok mene bude, ja to neću dozvoliti. Ubuduće tražim da se za svaku prigodu gdje se spominju sveci Katoličke Crkve, dobije crkveno dopuštenje. To imam pravo zahtijevati kao katolički biskup.
Mi se molimo i za ubojice, da se obrate i priznaju svoje zločine. Neće naši poginuli ustati, ako se obrate oni koji su ih poubijali, ali će se oni radovati u Gospodinu jer – doći će tako dani mira i oslobođenja za sve ljude. Valja nam u to vjerovati, za to se boriti i ne umoriti se da i nama Gospodin otvori vrata svojeg nebeskog Doma i kaže nam: „Valjaš, slugo dobri i vjerni. U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21)
A duše vjernih mrtvih neka počivaju u miru Božjemu. A mi, njihovi nasljednici, bili dostojni njihove žrtve i nastavili putem dobra, putem obrane i izgradnje svoga doma i Domovine. A zločinci neka čuju Gospodinovu riječ: „Effata! - Otvori se!“ te srce otvore istini, uši spomenu na tuđu muku i nevolju, jezikom izgovore pokajanje i navijeste mir. Neka živi i neprestano nam zbori Zrin, ovo mjesto i njegova slavna povijest ali i njegova budućnost i da nikada ne izblijedi sjećanje našega naroda na silna poniženja, trpljenja i stradanja – ali ne radi osvete nego radi budućih dobara i velikih duhovnih plodova, dostojnih uskrsnuća. Amen.
Podsjetnik, 7. rujan 2012.
VELEBITSKI USTANAK
Velebit, ta div-planina, simbol hrvatske državotvorne oslobodilačke borbe, tih dana opet se našla u središtu zbivanja misli hrvatskog naroda. Bilo je to 7. rujna davne 1932. godine, pakleni strojevi su puknuli, hrvatske ustaše započeli borbu, a narod je željno izčekivao svoju slobodu. Nu, krenimo iz početka…
Stanje u Jugoslaviji početkom 1930-ih godina
Prielaz iz 1920-ih u 1930-e godine u Jugoslaviji je bio obilježen uzpostavom diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, tzv. "šestosiečanjske diktature", te pojačanom državnom represijom prema narodima neprijateljskima prema Jugoslaviji - Hrvatima i makedonskim Bugarima prvenstveno. Uvođenje diktaure popraćeno je novim zakonima koji su, u biti, državno nasilje i nepravdu učinili zakonski utemeljenima. Tu mislim konkretno na Zakon o zaštiti države ali i množtvo drugih zakona i podzakonskih akata kojima su progoni i ubojstva hrvatskih državotvornih političara postali dopuštenima, dapače, i poželjnima. Zato je na ulici 18. veljače 1931.g. željeznim štapom Zwerger (član organizacije "Mlada Jugoslavija") ubio dr. Milana pl. Šufflaj-a, iztaknutog hrvatskog povjestničara i političara. Iduće godine istu sudbinu velikosrbi su namienili hrvatskom književniku političaru i članu Ustaškog Pokreta dr. Mile Budaku. Srećom, sudbina je ovaj put bila na strani Hrvata, pa je dr. Budak preživio fizički napad na sebe te se nakon nekog vremena oporavio i sklonio se u izseljeničtvo. Nu, mnogi nisu bili te "sreće". Tako su 1931. g. stradali hrvatski omladinac Josip Poropat, limar Bošnjaković, Ilija Petranović, Ivan Jedlička i Zvonimir Topolnik, svi od posljedica bezsramnog mučenja i zlostavljanja. Godine 1932., ista ili slična sudbina zadesila je: Ivu Duševića, Jozu Olujića, Luku Devčića, Ivana Ereša, i t.d. Kako ne bismo nabrajali sve ubijene Hrvate 1930-ih, jer bi popis uistinu bio dugačak, idemo in medias res. Hrvatski je narod neosporno u Jugoslaviji bio potlačen, proganjan te psihički i fizički zlostavljan. Nu, ono što je najvjerojatnije bio najveći zločin velikosrbskih vlastodržaca, jeste pokušaj zatiranja hrvatske narodne samobitnosti. Jer, najviše što se čovjeku može oduzeti je njegova sviest i pripadnost široj zajednici, odnosno narodu. A velikosrbi, zamaskirani pod jugoslavenskim imenom, upravo su to pokušali oduzeti Hrvatima - njihovu hrvatsku nacionalnu sviest, poviestno ime, njihovo Hrvatstvo.
Osnutak i djelovanje Ustaškog Pokreta
Kao reakcija na atentat na hrvatske narodne zastupnike, uvođenje velikosrbske diktature, a posredno i na gore navedene nepravde prema Hrvatima, u siečnju 1929. u Zagrebu je osnovan Ustaški Pokret. Pokret je težio uzpostavi slobodne i Nezavisne Države Hrvatske te uvođenju družtvovnih promiena u hrvatski narod i Državu. Kao simbol svoje oslobodilačke borbe, ustaše su uzele prasku (ručnu bombu) koja više nego jasno pokazuje revolucionarnost Ustaštva, te je ujedno ogledalo načina ustaške borbe. Dr. Ante Pavelić, bivši glavni tajnik i podpredsjednik HSP-a te hrvatski narodni zastupnik u beogradskoj Narodnoj Skupštini bio je utemeljitelj i Poglavnik Ustaškog Pokreta. Nakon oblikovanja ideoložkih pitanja i početka promičbeno-obaviestnog rada 1929. i 1930. godine, uzstrojavaju se prvi logori za izobrazbu ustaša. Počinje se prebacivati oružje i oprema u Domovinu, te započinju prvi oružani sukobi s jugoslavenskom vlašću. U Zagrebu je već u ožujku 1929. godine ubijen Toni Schlegel, Židov, vlastnik i upravitelj vodećeg novinarsko-izdavačkog poduzeća. Ustaše borbu nastavljaju paklenim strojevima, pa tako se eksplozije događaju 8.XI.1931., uoči izbora za Narodnu Skupštinu, 19.II.1932. u Zagrebu dvie bombe, 9.IV. iste godine u Splitu, takodjer dvie bombe. Pakleni strojevi postavljaju se i na vlakovima, i to najviše na onima u smieru Zagreb-Split i Zagreb-Zemun. Posebne "poslastice" ustaše su pripremale za važne državne praznike u Jugoslaviji pa je tako rođendan kralja Aleksandra 17.XII.1932. "proslavljen" s eksplozijama čak 4 paklena stroja u Zagrebu. Navedeni način borbe ustaše su vjerno sliedile i u Velebitskom ustanku, koji je najveličajnija ustaška akcija, akcija koja je trebala uzpostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Ustaške pripreme za veći oružani ustanak
Negdje u proljeće i početkom ljeta 1932. u glavama vodećih ustaških dužnostnika sazrila je ideja o pokušaju većeg ustanka u Domovini. Kao što je gore navedeno, manjih oružanih akcija u ustaškoj borbi nije nedostajalo, no kako se ustaškoj borbi željelo pridodati veće značenje, kao narodnom pokretu, a i kako bi se hrvatskom seljačkom narodu pokazalo da "tamo u izseljeničtvu" još djeluje hrvatsko državotvorno vodstvo, započelo se s pripremama za ustanak. U tu svrhu u austrijskom gradiću Spittal-u došlo je do sastanka izmedju dr. Pavelića, Vjekoslava Servatzy-ja i Gustava Perčeca, koji se odigrao u ljeto 1932. godine. Na sastanku su dogovorene pojedinosti vezane uz ustanak, kao i dogovoren tiek priprema i oružanih sukoba. Već u proljeće 1932. započelo je prebacivanje oružja iz Zadra (koji je tada bio u sklopu Kraljevine Italije) u Liku, pri čemu je posredovao Ante Brkan, ustaški povjerenik u Zadru. Oružje je iz Zadra u Lukovo Šugarje podno Velebita prebacivao Ivan Devčić "Pivac" svojom bracerom, dok ga je iz podvelebitskih mjesta u Liku prebacivao Drago Devčić. U organizaciji su sudjelovali Josip Tomljenović "Joža" (trgovac), dr. Andrija Artuković (odvjetnik u Gospiću), Marko Došen (posjednik, inače zastupnik u hrvatskom Saboru tiekom Austro-Ugarske i predsjednik H.D. Sabora tiekom NDH), Juraj Juco Rukavina (bivši k.u k. častnik), Josip Japunčić (porezki činovnik) te Nikola Orešković (trgovac). Tiekom priprema za ustanak ustaše su uspjele pridobiti još nekolicinu novih članova, prvenstveno dvojicu narednika - Josipa Čačića i Antu Malbašu - koji su trebali u odlučujućem trenutku razoružati i preuzeti upravu u lokalnom vojnom garnizonu te tako onemogućiti jugoslavensku vojnu intervenciju. Već u srpnju je u Liku bilo prebačeno 5 obučenih ustaša, u odorama i punoj ratnoj spremi. Drugih 5 ustaša pristiglo je 28.VIII. sa zadnjom većom pošiljkom oružja i letaka u Kusaču Dragu. Ustaše pristigle iz Italije bile su smještene kod Mande Devčić u Lukovom Šugarju te poneki u ostalim podvelebitskim mjestima. Dne 31.VIII. Zadar je napustio Ante Brkan, a 3.IX. Jugoslaviju su napustili dr. Andrija Artuković i Marko Došen, kako bi izbjegli moguću odmazdu jugoslavenskog vodstva ili utamničenje.
Velebitski Ustanak
Ustanak je započeo u noći između 6. i 7. IX. 1932. godine. Nakon što su presjekli žice te onemogućili brzojavnu i brzoglasnu vezu s Gospićem, ustaše, njih 14 ukupno, započeli su pucnjavu na zgradu žandarmerije u Brušanima, u blizini Gospića. Jerko Sudar je postavio pakleni stroj u podnožje zgrade, čija je eksplozija naniela veliku štetu zgradi. Pucnjava je potrajala još pola sata, nakon čega su se ustaše povukle. Istovremeno s ovim, druga ustaška skupina napala je kuće u kojima su stanovali žandarmerijski narednik Jovo Batinica i podnarednik Dušan Sušnjar, ali su se obojica izvukla samo lakše ranjeni. Ustaše su se pri povlačenju podielie na dvie grupe. Prvu grupu činili su: Petar Šarlija, Mile Barišić, Ventura Baljak, nepoznati čovjek pod nadimkom "stari" te najvjerojatnije Stjepan Devčić. Pri okršaju 14.IX. kod sela Jadovno, ubijen je ustaša Stjepan Devčić iz Lukovog Šugarja, po kojemu je kasnije nazvan i ogranak Hrvatskog Domobrana. Na mjestu okršaja žandari su kasnije našli 4 ustaške kape, 2 revolvera, 6 paklenih strojeva, 6 pelerina, 5 ručnih bombi, 6 vojničkih torba, 3 metra žice za paljenje eksploziva, 206 metaka za revolvere te dielove vojne opreme, a uz to ustaške listove "Grič", "Ustaša" i "Hrvatski Domobran". Ostatak grupe stigao je u Zadar prešavši talijansko-jugoslavensku granicu između Brebinja i Babin Duba. Drugu grupu činili su: Ivan Devčić "Pivac", Pavao Devčić, Jure Devčić i Rafael Ranko Boban. Oni su u Zadar stigli ukradenom barkom s obalne strane, i to 18.X.1932. godine. Osim ovih gore navedenih, B. Krizman u svojoj knjizi "Pavelić i ustaše" navodi da je u drugoj skupini pri povlačenju bio i Jure Rukavina (Juraj Juco Rukavina) iako je on uhićen u svojoj kući u Perušiću te mu je kasnije suđeno. Moguće je da je ovdje Krizman mislio na Juku Rukavinu koji se u literaturi spominje kao "otpušteni robijaš Jakov Jacketa Rukavina" (M. Colić). Od članova prvog ustaškog roja na Velebitu spominju se i Krune Devčić te gimnazialac Ivica Šarić (nekad i kao Frane Šarić), nu njihova uloga u ustanku nije još posve razjašnjena.
Posljedice ustanka
Velebitski ustanak zadobio je u ustaškoj i inozemnoj literaturi važno promičbeno značenje. U mađarskom i talijanskom tisku, koji su u tom razdoblju imali neprijateljske odnose prema jugoslavenskoj državi, Velebitski ustanak označavan je i kao "revolucija", "narodna buna" i sl. čime se htjelo prikazati Jugoslaviju kao neodrživu državu. Sličan cilj imalo je i vodstvo Ustaškog Pokreta na čelu s Poglavnikom koje je namjeravalo Velebitskim ustankom destabilizirati Jugoslaviju, upozoriti strane države na nezadovoljstvo u Jugoslaviji te predočiti hrvatskom narodu ciljeve Ustaškog Pokreta. Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Jugoslavenska vlast u ovom slučaju je samo "pomogla" ustaškoj promičbi, i to brojnim uhićenjima, ubojstvima i mučenjima ličkih seljaka, kako onih "krivih" za Velebitski ustanak, tako i onih "nedužnih". Suđenja obtuženima započela su sredinom 1933. godine, dok je presuda izrečena 10.VII. iste godine. Na najveću kaznu osuđen je Juraj Juco Rukavina, jedan od organizatora Velebitskog ustanka - kaznu smrti. Srećom, kazna mu je, nakon zamolbe kralju Aleksandru, preinačena u "vječnu" robiju, a nakon kraljeve smrti u 20 godina zatvora.
Zaključak
Velebitski ustanak, kao najznačajnije djelo ustaške borbe, uz atentat na kralja Aleksandra, zasigurno je veliki poviestni dogođaj u Hrvata. Tim ustankom, koji je imao za cilj stvoriti ponovno slobodnu, cjelokupnu i snažnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, ustaše su ostvarile svoju "bit postojanja" - borbu za Hrvatsku Državu. I uzprkos tome što nam poneki hrvatski neprijatelji spočitavaju "fetišiziranje države" mi im kažemo: svaki narod svoju Državu ima, pa zašto ne bi i hrvatski? Zašto je jedino borba za hrvatsku državu zločin, a sve druge su "narodno oslobodilačke"? Zašto hrvatski narod na svojem teritoriju ne bi imao sva prava kao i drugi narodi, ako ne i puno veća prava, jer je ovdje nosilac uljudbe i tisućljetne državnosti? Velebitski ustanak "težio" je tim pravima, i zato je on HRVATSKI ustanak, čije ideale i mi danas, kao hrvatski nacionalisti, moramo sliediti. Nažalost, u Brušanima, mjestu gdje je započeo Velebitski ustanak, danas se nalazi samo jedna bijedna ploča. Hrvatski ustaše, koji su taj državotvorni ustanak započeli, zaslužuju puno više. Ali najviše od svega - njihove žrtve zaslužuju počivati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!
Literatura:
1. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Školska Knjiga, Zagreb, 1992. (pretisak)
2. Ante Moškov: Pavelićevo doba, Laus, Split, 1999.
3. Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1978.
Trpimir Gudar
Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!
Edmund Burke
Glas Slavonije, 5.9.2012.
Drug Tito pred Banskim dvorima
Imali su pravo svi oni koji su nakon Titove smrti tvrdili da će on "vječno živjeti u našim srcima". Njegove metode obnašanja vlasti i te kako su žive. Od svih Titovih izreka najčešće se spominje ona da se ne treba držati zakona kao pijan plota.
Zaboravljaju se drugi biseri koji još zornije prikazuju metodologiju njegove vladavine, u svjetlu kojih i taj o plotu i zakonu dobiva svoj puni smisao. Kada je jednom neki novinar loše pisao o Sovjetskom Savezu, drug Tito se naljutio na državne tužitelje i rekao: "Oni ništa ne rade, pa ne mogu političari stalno raditi njihov posao." Kada su mu odgovorili da nemaju baš neke dokaze, Tito je rekao: "Optužite ga, dokaze ćemo već naći".
Nema veze što nije istina
Drug Tito doista "živi vječno" kada su u pitanju metode likvidacije neistomišljenika, što se posebno pokazuje prema istaknutim hrvatskim braniteljima impresivna ratnog puta i biografije. Sukladno provjerenim udbaškim metodama druga Tita, ljude se i danas optužuje, a onda se kreće u traženje dokaza. U svemu tome nije bilo dovoljno mnoge hrvatske generale i časnike transformirati u ratne zločince, već i u kriminalce, ratne profitere. I eto vam najednom, istovremeno, članaka o njihovom nevjerojatnom bogatstvu kako bi se pogodovalo populističkim stereotipima o metku i imetku. Najprije se na sve strane razvlači general Praljak, kojem iz Haaga stiže "mišljenje" da, kao imućan čovjek, plati sam svoju obranu od par milijuna eura. Sam je Praljak argumentirano demantirao bajke o svom bogatstvu i pozvao "nadležne" da odu provjeriti zemljišne knjige kao i bankovne račune s kojih, kaže Praljak, mogu slobodnu uzeti sve što tamo nađu. No zna i Praljak da oni to neće provjeravati, jer znaju da to nije istina, zadovoljni su već time što su izasrali, sve ostalo je premija.
Plaćamo mu, a on mlati pare
Paralelno s Praljkom eto i vijesti da je tvrtka generala Gotovine uprihodila pet-šest milijuna kuna. Poruka opet jasna: Mi mu plaćamo obranu, a on privatno mlati pare. I na kraju, "netko" se sjetio imovine načelnika PU karlovačke Josipa Ćelića i javno ga, bez suda, prokazao kao kriminalca čija imovina nadilazi njegova primanja. Ćelić je također hrvatski branitelj impresivna ratnog puta, izuzetno cijenjen među kolegama, koji su ga, u vrijeme imenovanja na to mjesto, nazvali "besprijekornim policajcem". Ministar Ostojić ga je na temelju novinskih insinuacija smijenio, a prije toga je oblaćen. Stare metode. Ako su ga već osudili, hajdemo ga malo i braniti, poradi ravnoteže. Rodom sam iz Đakova, znam o kome se radi. Momak je iz vrlo imućne gastarbajterske obitelji (trenutačno prodaju jedan objekt u Đakovu), i nije jedino dijete gastarbajtera čija "imovina prelazi primanja", ja ih znam bar dvadesetak. Otac mu je još prije rata imao tvrtku Ćelić Tours. Čovjek je, dakle, optužen. Sada, kako drug Tito veli, treba naći neke dokaze. I koga briga ako se pokaže da Ćelić ima pokriće za imovinu? Nikoga. Čovjek je već osuđen i smijenjen. Imućan hrvatski branitelj ili general u ovom scenariju ne može postojati, osim kao kriminalac i ratni zločinac. Drug Tito i dalje živi u mnogim srcima. Vječno. Upravo je parkirao autobus Ćelić Toursa pred Banske dvore.
Ivica Šola
Sulejman Prvi Veličanstveni i hrvatski junak Nikola Jurišić
Ovih dana se na RTL svaku večer počeo prikazivati turski serijal Sulejman Veličanstveni u udarnom terminu u 20 sati za hrvatske gledatelje u zemlji, vjerojatno i u iseljeništu. Ništa posebno, serijal kao serijal s puno teatralnosti, puno šminke, haremske sentimentalnosti, dvorskih intriga i sl. s likovima koji osvajaju simpatije ili antipatije ovisno kakve su im uloge namijenjene.
Međutim, to sve skupa ne bi bilo vrijedno spomena da taj serijal ne zadire i u samu hrvatsku povijest, koja se prikazuje jednostrano, samo sa turskog lica, a ne i sa hrvatskog naličja. Hrvatski gledatelji ne bi smjeli biti opsjednuti s tim serijalom, već bi trebali znati i poznavati hrvatsku povijest u vrijeme Sulejmana Veličanstvenoga. Upravo u tu svrhu pišem i ovaj članak da se gledateljima barem malo približi slika kako su Hrvati doživjeli Sulejmana, a još više kako su on i turska vojska doživjeli Hrvate.
Serijal govori o plemenitom, dobrom čovjeku, veličanstvenom, ali niti u jednoj vjeri ako je iskrena i istinita dobar i plemenit čovjek nikada ne bi osvajao i razarao tuđe gradove, proganjao i ubijao njihovo stanovništvo i sl.
Nama je iz najnovije povijesti poznata takva „dobrota i plemenitost“ jednog generala Mladića i sl. koje su srpski mediji dizali u zvijezde. Zato prema tom serijalu i „istinama“ u njemu budimo vrlo oprezni. Sulejman Prvi za nas nikada nije bio „veličanstvni“ – bio je pravi pomornik hrvatskog naroda, odvodio je u roblje na stotine tisuća naših majki i njihove djece, a regrutirao je na desetke tisuća Hrvata u Janjičare. Svi gledatelji tog serijala to moraju znati i gledati na taj serijal – i kroz našu hrvatsku povijesnu istinu.
Obrana Kisega u Mađarskoj
Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji će uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojničke poslove sve do svoje smrti 1545.
Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci koji su mogli mirno proći pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da će Kiseg biti lagan plijen.
Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao:
"Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji."
Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i čudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:
"Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."
Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad Turci su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.
Sam Nikola Jurišić napisao je Ferdinandu kasnije:
"Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza 1532. razočarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.
Nikolu Jurišića je zbog zasluga car i kralj nagradio barunskom titulom i vlašću nad Kisegom.
Po Nikoli Jurišiću, nazvana je jedna od glavnih ulica u Zagrebu.
Dakle, prvi koji su zaustavili Sulejmana Prvog Veličanstvenog bili su Hrvati braneći grad i utvrdu Kiseg u Mađarskoj. Sulejman Prvi Veličanstveni je i završio svoj život u borbi sa Hrvatima, umrijevši pod zidinama Sigeta za vrijeme njegove opsade.
Hrvati su mu bili i Alfa i Omega! I uvijek su mu bili i ružan san koji mu nije dao mirno spavati. Krvavo smo zaradili papinski naziv – Predziđe kršćanstva.
Nažalost ni danas u hrvatskim povijesnimn čitankama nema ni riječi o takvom junaku kao što je bio Nikola Jurišić, nema ni riječi o herojima Gvozdanskog i brojnim drugim velejunacima iz ratova sa Turcima. Nastavlja se prešućivanje naše slavne povijesti i u samostalnoj hrvatskoj državi, kao što je to bilo za vrijeme obje Jugoslavije. Obje su propale, ali njihov mentalitet još je itekako živ i žilav u Hrvatskoj.
Mile Prpa
dnevno.hr
ZVONKO BUŠIĆ: JA SAM HRVATSKI NACIONALIST!
Intervjuirati Zvonka Bušića nije nimalo rutinski zadatak. Jer zaista je teško donijeti odluku koje teme iznijeti pred čovjeka koji je imao tako neobičan životni put. Trebaju li to biti ona pitanja koja zadiru u motive ili organizacione detalje akcije otmice američkog putničkog zrakoplova Boeing 727 sa 76 putnika na letu od New Yorka do Chicaga, koju su on i njegova grupa izveli 10./11 rujna 1976. s namjerom da iz njega izbace letke s proglasom Brune Bušića 'Poziv na dostojanstvo i slobodu'? Ili možda pitanja kroz koja se odražava šira slika o hrvatskoj političkoj emigraciji, što je samo po sebi izuzetno zanimljiva i neiscrpna tema? Uz to, s Bušićem bi svakako vrijedilo razgovarati i o cijelom nizu drugih tema, koje golicaju maštu - primjerice njegovom 32-godišnjem iskustvu preživljavanja u nekim od najbrutalnijih američkih zatvora u kojima opstaju samo oni najsnažniji!
No, svaki takav razgovor, ma kako bio zamišljen i vođen, unaprijed je osuđen da pruži uvid tek u mali djelić tih događaja čiji najveći dio, i nakon intervjua, ostaje neispričan. Stoga smo odlučili predstaviti Zvonka Bušića ponajprije prema onom što on danas jest - čovjek koji u hrvatsku politiku vraća idealizam, kojeg već godinama nedostaje.
Jedan ste od onih malobrojnih legendarnih hrvatskih političkih emigranata, koji je i živ i politički aktivan. Stječe se utisak kako za mnoge predstavljate gotovo mitsku figuru iz davnih vremena, poput Brune Bušića ili članova Bugojanske skupine. Je li takav mitski status prednost ili opterećenje?
- Mitovi su svakako potrebni, jer kad umre mit umire i ideja. Pa iako junaci mitova, ako su zamišljeni prema stvarnim povijesnim osobama, možda u svom životu i nisu bili tako iznimni kao što se o njima priča, oni su u književnosti uvijek prikazani s gotovo nadljudskim karakteristikama. I to je dobro jer nas nadahnjuje da i mi obični ljudi, u svom životu, stremimo prema tim mitskim visinama.
No, po mom sudu, mislim da još žive ljudi nikad nije dobro doživljavati kao mitske ili legendarne figure i da bi to smjeli bit tek oni koji više nisu među živima. Osim toga, iako moja životna priča zaista nije prosječna pa kad bih tako nešto i tvrdio to bi bila neka lažna skromnost - isto tako, ja samog sebe zaista ne doživljavam kao nekog tko ima mitske karakteristike, posebno ne nadljudske. Ja sam to što jesam, živio sam svoju sudbinu i samo sam čuvao svoje ideale, kako sam najbolje znao i umio. Pa iako sam stvarno ponosan na ono što sam učinio, doživio i pretrpio te znam de se sve to može činiti čudesnim onima koji promatraju sa strane, meni se čitava ta moja životna priča nekad doima banalno.
A kad spominjete ta davna vremena i pokojnog Bruna ili naše legendarne Bugojance - ja često naglašavam da to su bila istodobno 'olovna' i revolucionarna vremena koja su nošena velikim idejama rađala sinove koji su tim idejama i idealima služili. I svaka čast tim ljudima! Jer moja je filozofija da ako imamo ideju i ideal, a nismo spremni za taj ideal žrtvovat puno, pa ako ustreba i sam život - onda tu nešto ne štima. Ili ne vrijedi ideja, ili ne vrijedi čovjek.
Pripadam li i ja u takvo društvo i imam li uopće taj potencijal - to ja ne znam i zaista ne mogu prosudit. I nije na meni, niti na bilo kojem čovjeku, da sam o sebi razmišlja i govori na taj način. Na koncu, ni moja misija još nije završena i ja se nadam da ću još dosta toga napraviti. A onda kad odem, drugi će suditi pripadam li ja u kategoriju legendarnih ljudi i mitskih figura i junaka poput pokojnog Brune.
Na Vaše pitanje što sa sobom nosi takav nekakav mitski status, barem za živog i još aktivnog čovjeka te je li to prednost ili opterećenje, odgovorio bi, sasvim iskreno - da je i jedno i drugo.
U odnosu s jednim dobrim dijelom hrvatskih ljudi, koji u mene upravo zbog moje prošlosti imaju veliko povjerenje - to je sigurno velika prednost! A ja sam - barem se nadam - kroz dugogodišnje zatvorsko iskustvo dosta toga naučio te proširio svoje životne i filozofske horizonte, pa se znam čuvati od toga da to povjerenje ne narušim, a kamoli iznevjerim.
Međutim, s druge strane, to povjerenja koje mi daju ljudi koji 'hrvatski dišu' sasvim sigurno smeta onima mešetarima kojima ne odgovara ni hrvatska ideja ni hrvatska država. Pa onda takvi mešetari neprekidno pokušavaju o meni stvoriti i održavati iskrivljenu sliku kao teroristu ili kao čovjeku koji je van realnosti i zaluđen nekakvim radikalnim idejama. Dakle, lijepeći mi etikete koje, barem po mom sudu, meni ne pripadaju. I to jest, određeni teret.
Moja je priča jednostavna i kristalno jasna. I za svakog onog tko o njoj želi saznati objektivnu istinu ima dovoljno i dokumenata i pisanih materijala. Jer, da se moj svjetonazor i moja priča kojim slučajem uklapa u današnje globalističke tokove, kao što se primjerice uklapao život jednog Nelsona Mandele - ja bih vjerojatno bio popularan, bio bih 'zvijezda' o kojoj bi se pisale knjige i snimali filmovi. Ali borba za etnički identitet i nacionalne državotvorne ideje nisu ideali koji su popularni u današnjem svijetu globalizma.
Po izlasku na slobodu i dolasku na zagrebački aerodrom u srpnju 2008. - brojni hrvatski novinari i komentatori apostrofirali su Vas kao teroristu. Kako se takva kvalifikacija ne može izvući čak niti iz obrazloženja američkog suca koji je donio presude kojom ste osuđeni, jasno je da je argumentacija za kojom su novinari posezali bila uglavnom političke prirode, čime se pokazalo da u svom ideološkom diskursu nisu daleko odmakli od naslijeđa bivše države. Smatrate li ovakav tretman u hrvatskim medijima nečim osobnim, ili pak smatrate da to i nema puno veze s Vama?
- Sve ima veze i sve je povezano. Jer u svijetu se, pa i kod nas u Hrvatskoj, oduvijek vodila, a i danas se vodi bitka za dušu naroda. Dakle, tko će dobiti tu dušu sijući sjeme svojih ideja te čiji će svjetonazor i ideali prevladati. Bilo to u vjerskom vidu, bilo u filozofskom, bilo u političkom, ta se bitka za prevlast ne prestaje voditi. I u njoj su regrutirani te sudjeluju i mešetari, i plaćenici, ali i oni naivnjaci koji toga čak nisu svjesni.
Pogotovo danas kad je snagama globalizma očiti cilj uništiti sve nacionalne države. A ja sam, da se razumijemo, nacionalist. Pri čemu za mene nacionalizam nije negativan pojam, koliko se on god koristio kod nekih ljudi kao pogrdna riječ. Za mene je nacionalizam samo druga riječ za patriotizam ili hrvatski domoljublje. A bez obzira kako se taj ljudski osjećaj naziva, to je jedna ljudska dimenzija koja se kao silnica provlači kroz cijelu ljudsku povijest i koja ju pokreće. To je ljubav prema svojoj obitelji, svom narodu, svom zavičaju i svojoj domovini - i to je naprosto najprirodnije stanje čovjeka. Onaj koji ne voli svoje - nije čovjek. Istodobno, biti nacionalist nipošto ne podrazumijeva da je taj čovjek šovinist i mrzi druge narode.
Zato je za mene tragična činjenica da me teroristom smatraju hrvatski novinari, dok sudac koji je vodio proces protiv moje grupe i koji nas je osudio, kao što ste i Vi rekli, nikad nije našu grupu nazvao teroristima ili kriminalcima. Nego je isticao i u procesu, a kasnije i u pismima koja je pisao Komisiji za uvjetnu slobodu koja je trebala razmatrati moj slučaj, da nas smatrao ljudima koji su se poslužili nedopuštenim, krivim te pogrešnim metodama, ali da su te akcija bile motivirane plemenitim idealima za nacionalnu neovisnost.
Taj se sudac čak zalagao da Vas se, nakon izdržane kazne od deset godina, pusti na uvjetnu slobodu.
- Točno. A uz sve to, čak i u američkim medijima koji su masovno izvještavali o našem suđenju, tek su nas vrlo rijetki novinari nazvali teroristima. Pa tako čak i kad sam 1987., za kratko pobjegao iz federalnog zatvora, The New York Times je pisao o bijegu hrvatskog nacionaliste. Dakle, ni New York Times nije me smatrao teroristom.
No, baš ovdje u Hrvatskoj, od hrvatskih novinara dočekao sam da sam nazivan teroristom. Mene ti novinari uopće ne poznaju, a čini se niti ne žele upoznati. Kao što ih čini se ne zanima niti cijela ta priča. Pa si ja to mogu onda protumačiti jedino tako da se radi o 'intelektualnim prostitutkama' koje se prodaju određenim strukturama kojima odgovara stvaranje negativne slike i o meni, i o onome za što sam se zalagao i borio, kao i zbog čega sam organizirao tu akciju. Dakle, onih globalističkih struktura u čije se planove ne uklapa ne samo hrvatska nacionalna država, nego niti ijedna druga nacionalna država.
Zapravo, što oni o meni misle meni je svejedno. Međutim, smeta me što iskrivljujući sliku o meni zbunjuju prosječne ljude, iskrivljuju istinu te prikazuju ideju borbe za nacionalnu slobodu kao nešto negativno. Napokon, i meni onda otežavaju politički angažman. No, dobro - život je neprekidna borba i mene to neće zaustaviti. Pa ja danas kad me neki pitaju jesam li terorist, znam u šali odgovoriti da jesam. Ali sam terorist samo za one koji žele oduzeti slobodu mom narodu i koji žele uništiti budućnost hrvatskim generacijama. Za te strukture bit ću uvijek terorist i to me uopće ne brine. Jer moja je dužnost kao čovjeka najprije služiti svojoj obitelji i svoj naciji, a onda kroz to i čitavom čovječanstvu.
Mislite li da, nakon brojnih intervju koje ste dali, a u kojima su novinari propitkivali Vaše motive za otmicu zrakoplova, tražili da objasnite opravdanosti ostavljanja bombe u pretincu na Central Station u New Yorku od koje je poginuo policajac Brian Murray - treba o tome još nešto reći, a što već nije rečeno?
- Mislim da je postavljati pitanja o tome i potrebno i korisno sve dok se kod većine ljudi koje to zanima ne iskristalizira čitava slika. I u tom smislu nemam nikakvih problema da se o tome govori ili da mi se postavljaju ta pitanja. Jer i ja sam, također tražim odgovor zašto su se neke događaji odvijali tako kako su se dogodili.
Što se tiče motiva zbog kojih sam donio odluku o otmici zrakoplova oni su bili dvostruki. S jedne strane, imao sam sasvim osobni motiv. Naime, zbog nastojanja Udbe da me kompromitira kod naših ljudi, u jednom sam se trenutku našao u nezavidnoj situaciji da mi je ozbiljno prijetila opasnost po život. Stoga sam razmišljao o nekoj akciji kojom bih dokazao kako je riječ o podmetanjima. S druge strane, želio sam u isto vrijeme napraviti nešto značajno za našu nacionalnu borbu čime bih na upečatljiv način na svjetsku pozornicu iznio hrvatski nacionalni problem o kojem javnost na zapadu ili nije znala dovoljno ili je bila sasvim pogrešno informirana od strane jugoslavenske politike. A za to mi je bilo potrebno nešto dramatično.
Pritom, i to uvijek ističem, otmica zrakoplova trebala je - onako kako sam ju zamislio - biti isključivo promidžbene naravi. Tom akcijom nismo htjeli ništa drugo doli na pozornicu svijeta iznijeti pravu sliku stanja u kojem se nalazio hrvatski narod u Jugoslaviji. Odnosno objasniti da je hrvatski narod zarobljen i trpi pod pritiskom čak dva ropstva. Onog komunističke ideologije i onog velikosrpske megalomanske hegemonije, koja je paradirala kao jugoslavenstvo. I upozoriti da ta jugoslavenska komunistička diktatura ubija Hrvate bez suda kao zvijeri, a za verbalne delikte osuđuje na ukupno više od 100 tisuća godina robije.
Jer, u to vrijeme, kad se hrvatsko pitanje prikazivalo u svjetskim medijima, to je uvijek bilo na najgnjusniji način. Gdje se naša nacionalna ideja te želja za slobodom prikazivala kao nešto monstruozno, nacističko i fašističko, a Hrvati kao najgore moralno, ljudsko i političko smeće odnosno kao zločinci kojima je jedina želja činiti zlo drugim ljudima i narodima.
Meni je to naprosto bilo bolno slušat i čitati. Dakako, Hrvati su za istinu pokušali apelirati legalnim putem, kroz brojne političke i kulturne institucije i organizacije koje su izdavale knjige, časopise i novine. Često, čak i skupljajući novac kako bi u tamošnjim medijima zakupljivali oglasni prostor u kojem su onda objavljivali političke članke. No, sve je to, nažalost bilo bez većeg odjeka. Jer, tko čita oglase?!
Zbog svega toga, u mojoj se glavi rodila ideja o otmici zrakoplova i bacanju letaka - što sam smatrao realno sasvim izvedljivim. Ta je ideja bila sasvim idealistička i potpuno nenasilna, jer ja uostalom nikad prije toga nisam u svom životu sudjelovao u nikakvim protuzakonitim, a još manje nasilnim aktivnostima. To nije bilo zamišljeno čak niti kao otmica zrakoplova, već kao nekakva 'ilegalna posudba'. Pa kad sam planirajući akciju u samom sebi tražio moralno uporište i opravdanje za takvu ideju, čak sam imao u planu preko naših ljudi u svijetu, za koje sam bio siguran da će i moralno i financijski podržati naš čin, prikupiti novac kako bismo nadoknadili troškove i štetu zrakoplovnoj kompaniji.
Zar je to bilo moguće i realno?
- Sasvim moguće i realno! I to se pokazalo kod prikupljanja sredstava za troškove odvjetnika naše grupe pred sudom, koji su bili pet puta veći nego što bi bili ti troškovi. A bit moje ideje bilo je da sve prođe nenasilno što se vidi i po izvješću kapetana zrakoplova, posade i putnika, a napokon i činjenice da smo sve to izveli bez oružja.
Baš zato, smatrao sam da moram postaviti tu eksplozivnu napravu kao nekakvo upozorenje bez kojeg ne bismo mogli uvjeriti američke vlasti, policiju i kompaniju da nas puste da izvedemo svoju akciju do kraja. I ta je naprava bila ključna u tom planu. No, ona je bila tako konstruirana da se ni na koji način ne može slučajno aktivirati. Poslao sam im poruku da ću po završetku akcije objasniti kako ju deaktivirati ili ako treba to sam učiniti - pa mi niti u zadnjoj misli nije bilo da će policija pogriješiti pri njezinom demontiranju i da će pri tome netko stradati. A nažalost, dogodilo se upravo to.
Pritom meni se čini da je jasno kako nikad nismo željeli da itko strada. Jer je cilj bio promidžba hrvatske nacionalne ideje kao časne i pravedne stvari, pa bi time pala sjena upravo na ono što smo nastojali postići. Dakle, da smo željeli nekog ubit i s time promovirat našu nacionalnu borbu - mi bismo bili budale i to bi bilo suludo!
Stoga ja, i danas, ozbiljno sumnjam da je taj događaja rezultat sabotaže, jer je nekim političkim strukturama, prije svega onim jugoslavenskim, bilo u interesu da se 'prolije krv' i time Hrvati dođu na još gori glas. Odnosno, da se taj nesretni događaj u medijskim izvješćima o našoj operacije postane ključan i time u sasvim drugi plan istisne priču zašto smo poduzeli cijelu tu akciju.
Naravno, oni koji ne žele vidjeti istinu, ili ju svjesno žele iskriviti, neće prihvatiti niti jedan argument, bez obzira koliko ih ja iznio. Ali, meni je bitno da situaciju razumiju i o njoj imaju pravu i cjelovitu sliku dobronamjerni Hrvati - i vjerujem da je velikoj većini njih ona već jasna.
Ta otmica pokazuje da ste bili radikalni protivnik tadašnje države i da ste bili spremni platiti visoku cijenu za takve ideje i načela. Naime, čak i da u toj akciji nije poginuo čovjek, kao što se to nažalost dogodilo - sasvim je jasno da biste po njezinom okončanju Vi, Vaša supruga Julienne, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić svejedno platili cijenu svojih ideala zatvorskim kaznama. Kako, nakon svega toga, doživljavate odnos dijela Hrvata prema Jugoslaviji, kod kojih je i danas prisutna nostalgija za tom i takvom državom?
- Pitanje je zaista dobro, ali zadire u toliko mnoštvo stvari da bi za potpun odgovor trebala cijela knjiga. Ali, u najkraćem, ta je Jugoslavija u našim očima bila zaista tamnica ne samo za one Hrvate koji su u njoj robijali zbog nacionalizma, nego i tamnica cijelog hrvatskog naroda. Bilo je dakako, među Hrvatima, i dio onih koji su vjerovali u tu Jugoslaviju, a bilo je i onih koju su 'hrvatski disali' ali su nakon sloma Hrvatskog proljeća u tim 'olovnim vremenima' gotovo izgubili svaku nadu. Stoga i ta akcija - barem onako kako sam ju ja vidio, a mislim i ostali iz naše skupine - nije trebala poslužiti samo da se hrvatski problem iznese pred svjetsku javnost, iako joj je to bila prvenstveni cilj. Nego je, uz to trebala Hrvatima u domovini pokazati da nisu sami, i time im oživjeti duh i vratiti nadu, a također i podići duh hrvatskog iseljeništva koje je kopnio. Jer danas ljudi često zaboravljaju kakav se teror provodio u toj državi - i koliko je on izazivao straha, pa katkad i malodušja.
I u tom smislu smatram da je naša akcija bila uspješna, čak unatoč tom nesretnom slučaju pogibije policajca. Jer nakon nje, Hrvati su živnuli, i doista im se vratila nada... Pa je primjerice čak i Bogdan Radica - koji nije uvijek bio naklonjen toj hrvatskoj borbi, posebice ne njenim radikalnijim oblicima, nego se za hrvatske ciljeve borio legalnim metodama pišući knjige i članke - u tom zanosu nakon naše akcije jednom prilikom izjavio da je naša otmica zrakoplova više doprinijela da hrvatsko pitanje izađe na pozornicu svijeta nego 50 godina njihovog kulturnog i političkog intelektualnog napora i rada.
Sad, jedan dio Hrvati, posebno novinara i političara očito smatra doba Jugoslavije pozitivnim, unatoč onom kakvo je stvarno bilo. Kako sam čuo od ljudi, navodno je i sam pokojni predsjednik i utemeljitelj države Franjo Tuđman, svojedobno ustvrdio kako u Hrvatskoj ima 20 posto građana koji ne žele neovisnu Hrvatsku i ne mire s se njezinim nastankom. Dakle, radi se valjda o ostacima tih istih jugoslavenskih i ljevičarskih struktura, koje se danas umjesto na jugoslaviju i komunistički internacionalizam pozivaju na novi globalizam, ali koji jednako kao i prije ne trpi ni nacionalni identitet, ni nacionalne ideje i samosvijest, ni i nacionalne države. A te strukture, i toga moramo biti svjesni, raspolažu gotovo neograničenim financijskim sredstvima za postizanje svojih planova. Uzmite samo primjer Georgea Sorosa, čije bogatstvo neki procjenjuju na više od devet milijardi dolara, a koji je ovdje ulagao novce u medije muteći vodu, kupujući ljude i prezentirajući iskrivljenu sliku i prošlosti i sadašnjosti. I takav rad, polučio je određene plodove. Jednako tako, stvaranje Hrvatske nisu željeli niti neke druge financijske i političke snage i grupacije, posebice one iz Engleske i SAD, iako je u Americi bilo dosta onih koji su sa simpatijama gledali i podržavali borbu hrvatskog naroda za svoju državu i slobodu.
I sad kad je - zahvaljujući odlučnošću naroda, mudrosti predsjednika Tuđmana, pa i nekim spletom međunarodnim i povijesnim okolnostima - Hrvatska ipak stvorena i postala međunarodna politička činjenica, oni koji Hrvatsku nisu željeli samo su promijenili strategiju. Pa danas rade na iscrpljivanju i urušavanju hrvatskog gospodarstva kako bi nas ne samo opljačkalo ovako kako već jesu, nego i da bi stvorili takav kaos i takvu psihološko-političku klimu nakon koje će opljačkati i ono preostalo nacionalno i prirodno bogatstvo koje Hrvatska još uvijek posjeduje. I to je jedna ciljana strategija kontroliranog kaosa, u kojoj se ruše osnovne moralne vrijednosti i izluđuje ljude sve dok se hrvatskom čovjeku ne ogadi vlastita domovina. I u toj strategiji mediji imaju značajnu mjesto i ulogu.
Jeste li ikad zbog toga rezignirani - kao što su to primjerice brojni branitelji?
- Nisam. Jer sam uvjeren da prosječan Hrvat u svojoj duši i srcu ipak vidi da se radi o manipulaciji. Pa iako smo dobili rat, a izgubili duhovni mir te nam se domovina nalazi na koljenima i u gospodarskom i u političkom i u duhovnom vidu, ta bitka nije završena. U to vjerujem, i želim vjerovati. Jer, i mi hrvatski domoljubi ne smijemo zaboraviti da je na nama da, prema svojim snagama i sposobnostima, pomognemo Hrvatskoj da se digne s koljena na kojima kleči. A ove snaga kojima je Hrvatska zapela u grlu - mešetara i spletkare, i činit će to i dalje onoliko uspješno koliko mi budemo neuspješni. Pa iako često mislim da su i danas sudbonosna vremena, gotovo kao što su to bila '71. ili '91., istodobno mi se čini da svijest o tome sve više jača. Pa sam danas veći optimist nego što sam to bio pred dvije ili tri godine.
Hrvatski narod ima prostora za djelovanje. Jer ima vitalnost i jer ima poštenih i stručnih ljudi baš na svim područjima. Također, imamo i naše iseljeništvo, koje ako je pokazalo takvu sposobnost u tuđem svijetu da onda samo možemo misliti što bi mogli dati kad bi bili u domovini i kad ne bi bilo ovog umjetno stvorenog jaza između iseljene i domovinske Hrvatske. To je takav silni potencijal kakav, osim Židova, nema niti jedan drugi narod na svijetu. Stoga, unatoč tome što mnogi kažu kako smo mi Hrvati kao 'rogovi u vreći' - ja mislim da nema naroda koji ljubi svoju domovinu kao mi, i koji je vezan s nacionalnom prošlošću kao što smo to mi Hrvati vezani. To je ono na čemu i ponovno možemo graditi mostove među nama. A samo u dijaspori imamo preko 50 tisuća doktora znanosti. I to su sve ljudi koji imaju ideje, kontakte, koji su poligloti. I vjerujte, čak i kad su rođeni u SAD, južnoj Americi ili Australiji - oni su od svojih roditelja čuli priče o toj mitskoj postojbini djedova i dolazi vrijeme kad će oni potražiti svoje korijene. Već sad, vratio bi se već dio njih, samo kad bi ovdje imali makar približne uvjete života. No, ovdje mnogi političari, našu dijasporu vide samo kao eventualne investitore. Dakle, kao one koji ako nemaju milijune, nisu ni potrebni ni dobrodošli, pritom sasvim zaboravljajući na njihove druge ljudske i stručne potencijale.
A Hrvatski narod ima više duha nego čitava Amerika u kojoj su nažalost znatno oslabile i moralne i duhovne snage i u kojoj je goli materijalizam toliko jak da ne dopušta nikakav uzvišeniji smisao života.
I baš se zato ne smijemo prepustiti rezigniranosti i ne smijemo imati komplekse nekakvog malog naroda, nego moramo hodati ponosno po domovini i svijetu vjerujući sami u sebe. Pa zaboga, zašto bi se mi posipali pepelom, zbog čega? No, ljudi se moraju povezati, umrežiti. Trebamo pronaći i političku formulu kako bi takvi ljudi došli u Hrvatski državni Sabor i na vlast kako bi se zaustavilo i ovo pogubno urušavanje državnog suvereniteta, nacionalnog gospodarstva i ljudskog dostojanstva. A ja sam optimista i ja vjerujem da će Hrvat opet biti ponosan na svoju domovinu.
Koliko Vas je, nakon Vašeg povratka 2008., iznenadila ovakva situacija? Mislim, i u političkom smislu, ali i u smislu stanja duha i raspoloženja ljudi.
- Netko me je jednom, čini mi se u nekom razgovoru za medije, pitao slažem li se s onom rečenicom Borisa Marune kad je rekao "Hrvatska! Bilo je lakše voljeti te izdaleka!". I to je dosta duboka misao, i nije ju prvi izrekao ni Hrvat, ni Maruna - nego su na tu misao dolazili i izricali ju na svoj način mnogi. Jer u životu, snovi su uvijek ljepši i draži od stvarnosti i nikad se niti jedni snovi nisu ostvarili onako kako su to sanjari očekivali. Pa i Dostojevski je rekao da sreća nije u sreći nego u njezinom postizanju.
Međutim kad razgovaram s ljudima koji mi se znaju potužiti da su razočarani događanjima u Hrvatskoj, ja im uvijek kažem da taman da su se njihovi snovi ostvarili upravo onako kako su zamišljali, da bi zasigurno i tada bili nezadovoljni. Jer to je u prirodi ljudi. Mi smo bića koja moraju imati snove - no, ako nam si i ostvare, da bi život i dalje imao smisao i čar, moramo početi sanjati nove. I ovi naši ljudi koji su živjeli u iseljeništvu i čeznuli za Hrvatskom i osjećali nostalgiju za zavičajem, čuvali ideju hrvatstva, nadali se povratku u domovinu koja će biti slobodna i sretna - njih su dobrim dijelom upravo ti snovi držali na životu. I sad kad je Hrvatska ostvarena ti su snovi nestali i svi oni koji su o njoj sanjali našli su se 'u zrakopraznom prostoru', pa toj državi nalazimo stotine mana.
Umjesto da jednostavno budemo sretni da je nakon toliko stoljeća hrvatski narod dobio svoje 'ime i prezime' po kojem je njegov identitet jasan i na sportskim igrama, i na međunarodnim političkim skupovima. I sad napokon možemo reći: Hrvatska zastava vije se pred Ujedinjenim narodima!
Vaš idealizam, pa i optimizam, očitO ne slabi niti u raspravama o aktualnom političkom trenutku koji je daleko od 'ružičastog', ne samo u smislu gospodarske situacije.
- Treba imati u vidu da su tolike generacije - ništa manje dobrih, ništa manje časnih i vrijednih ljudi, nego što smo to mi - kroz stoljeća ginule, stradavale i patile za ideju Države i nisu ju ostvarile ili dobile. A stradavale su i više od nas. Dakle, u tom smislu, mi smo povijesno privilegirani! Pa mislim da tim stalnim kritiziranjem onog što ne valja, a zaboravljanjem onog dobrog što smo dobili - pokazujemo neku nezahvalnost.
I naravno, i nakon uspostave države ima puno toga čime Hrvat s pravom može biti nezadovoljan i tražiti više i bolje. No, sad imamo temelje, i to dobre!. Pa se trebamo uhvatit posla i zajedničkim snagama graditi budućnost za generacije koje će doći poslije nas. A Hrvatska je kao mlado stablo, koje treba štititi i zalijevati kako bi jačalo.
No, mi Hrvati, možda zbog naše povijesti koja je zaista bila tragična i nekog kolektivnog iskustva kojeg smo iz te povijesti izvukli, često u drugim narodima vidimo vrline kojima se i preko mjere divimo, dok vlastite vrline podcjenjujemo. Pa možda zato, Hrvati često lako prihvaćaju tuđu vlast, nego svoju. A svi ljudi, kao i narodi imaju i vrline i nedostatke. Hrvati vrlina imaju, samo tog moraju ponovno postati svjesni. Stoga ja često našu borbu uspoređujem s onom Iraca, kojima je trebalo 70 godina da stabiliziraju svoju državu. I isto tako, nasuprot volji Engleza i njihovih agentura.
E sad, kad sam se vratio u Hrvatsku bio sam osobno kao u nekoj vrtoglavici. Koliko god sam o tome razmišljao prije povratka, koliko god sam se na to pripremao, ipak je to bio šok. I moram priznati kako je trebalo više od dvije godine da bih se počeo snalaziti. I u tom periodu, iako sam često pomislio "eto, sad konačno vidim i razumijem", uskoro bi se opet pokazalo da to nije to. Riječju, bio sam zbunjen informacijama koje su dolazile sa svih strana. Bilo je i iznenađenja, bio sam katkad i zatečen, pa su i moji zaključci znali bili pogrešni. A kako sam ja takav kakav jesam, i moram se angažirati za one ideje u koje vjerujem - angažirao sam se, i tu sam napravio par krivih koraka. No, kako nisam sujetan, pa uvijek nastojim realno sagledati i vlastite postupke, onda sam 'povukao kočnicu'.
U Vašem slučaju, pretpostavljam da je ritam prilagodbu 'životu na slobodi' bio ubrzan, manje zbog Vaše želje, a više zbog drugih koji žele susret, intervju i sl.?
- Najprije, moram reći da je ta moja prilagodba išla dosta sporo. Čak i sporije nego što sam očekivao. Mislim da je Aleksandar Solženjicin jednom rekao da bi svaki robijaš najprije trebao provesti makar jednu desetinu vremena na slobodi od onog koje je proveo u zatvoru, kako da bi se mogao adaptirati i reći da je u tome uspio. I eto, meni se sad, nakon ovog iskustva - čini da je ta tvrdnja točna. Tu naravno ne mislim na moj odnos prema ljudima, nego mislim na neke korake i procjene koje sam činio u tom mom političkom angažmanu. I ja sam to priznao i sam sebi, i javno izrekao. Sad je, evo, prošlo više od četiri godine od mog izlaska na slobodu. Dakle i više od te Solženjicinove jedne desetine.
U međuvremenu, a i nakon toga, Hrvatsku sam prokrstario uzduž i poprijeko, nastupio na raznim prezentacijama knjiga, održao u samo 14 mjeseci 82 govora, te nastupio na političkim ili recimo braniteljskim skupovima. I pri svemu tome sreo sam i upoznao nevjerojatan broj ljudi, pa mislim da sam Hrvatsku upoznao jako dobro. Doduše, sve su to bili domoljubi, ljudi koji misle kao i ja. Ali, to i jest hrvatski narod!
Hrvatski je narod imao tu nesreću da je u 20. stoljeću u nekoliko navrata doživio obezglavljenje. Od pogibije Stjepana Radića, preko ubojstva Milana Šufflaya genijalnog hrvatskog intelektualca i znanstvenika svjetskog glasa, do likvidacija i progona, zatvaranja i ubojstava hrvatske intelektualne elite u vrijeme jugoslavenskog velikosrpskog i komunističkog režima. I sve je to naravno ostavilo određenu prazninu. Pa se ovdje radi o tome da hrvatsku politiku i državu, zadnjih 12 godina, ponovno vode ili ljudi koji se ne snalaze, ili su mediokriteti i za to nemaju sposobnosti, ili pak ljudi koji možda imaju sposobnosti ali umjesto da služe boljitku naroda i države, služe stranim interesima i interesima multinacionalnog kapitala.
U razgovoru prije intervju, rekli ste mi da "smatrate da je pogrešno kritizirati Hrvatsku državu, posebno u smislu da svoje nezadovoljstvo stanjem reflektiramo na ideju države kao takve".
- Da. Jer, iako su za ovakvo stanje nesumnjivo najodgovorniji oni koji su bili na pozicijama na kojima se odlučuje - krivi smo i svi mi. Ako zbog ničeg drugog krivi smo zbog pasivnosti i neorganiziranosti zbog koje se ne možemo suprotstaviti takvom stanju. Krivi smo što su naši heroji odvedeni u Haag, pribijeni na stup srama te što se moraju braniti od optužbi za koje je sasvim jasno da temeljene na falsifikatima i političkim lažima.
Evo, nedavno sam pogledao film Jadranke Jureško Kero pod nazivom "Udružena nepravda" za koji mislim da bi ga svi Hrvati trebali pogledati. U njemu Jureško Kero, u dobroj mjeri, kroz usta stranih intelektualci i humanisti pokazuje i dokazuje da generali Gotovina i Markač nisu počinili ni jedan zločin te da bi svaka druga zapadna vlada zaustavila sudsko procesuiranje svojim generalima koji su oslobodili dio vlastite države na što su imali pravo. I to treba pogledati, jer Hrvati počesto više cijene izjave stranaca nego naših ljudi. A baš taj film pokazuje, kako i zašto se dogodilo da su hrvatski heroji u Hagu iako se Hrvatska branila od krajnje brutalnog neprijatelja i iako je to prvi puta u povijesti da je jedna pobjednička vojska na optuženičkoj klupi. Jer, to se ne može shvatiti ukoliko se ne promatra u širem kontekst i ukoliko se zatvaraju oči pred činjenicom da političkim i gospodarskim tokovima u svijetu danas upravljaju snage koje se protive nacionalnoj ideji jer je ona u suprotnosti s njihovom agendom stvaranja globalnog svjetskog poretka. A za to, im je onda potrebno izjednačiti krivce i žrtvu te napadače i branitelje. Takve snage onda u svom interesu koristi velikosrpsku megalomaniju, i nekakav naivni sentiment koji kod ljudi postoji za vremena kad su bili mladi, a koristi i one Hrvate koji su nemoralni te su spremni činiti sve za vlastite materijalne probitke. Kad se to razumije - onda je lakše i podnositi tu nepravdu, a lakše se i boriti protiv nje. Također, potrebno je razumjeti da se i danas preko leđa Hrvatske, jer naprosto nalazimo se na takvom geopolitičkom prostoru, vode globalne svjetske bitke. Pa tako, obzirom da su Hrvati povijesno i kulturološki dio srednje Europe i usmjereni na nju, engleska politika igra na srpsku kartu i destabilizacijom Hrvatske pokušava smanjiti utjecaj srednjeeuropskog kruga, posebice Njemačke.
Već ste spomenuli taj Vaš ulazak u dnevnu politiku. Vašu podršku željeli su gotovo sve pravaške struje, HRAST, branitelji, i sve ono što se roji na onom dijelu političkog spektra koji se obično zove "hrvatska desnica". Nakratko završili ste u HSP-u dr. Ante Starčević, s Ružom Tomašić, a onda ste krenuli u stvaranje pokreta Hrvatski plamen. Što danas, s tim iskustvom, mislite o mogućnosti ujedinjenja različitih domoljubnih opcija?
- Itekako sam svjestan da su nesloga i neorganiziranost glavne boljke Hrvata kroz povijest, i da tu neslogu i neorganiziranost potiču i podržavaju svi oni koji žele osvojiti Hrvatsku i uništiti Hrvate. Baš zato, htio sam prije prošlih izbora iskoristiti povijesnu priliku i poraditi na ujedinjavanju naših nacionalnih snaga. Znam da ona izreka "samo složni su jaki, a samo jaki su slobodni" zvuči patetično - ali doista, mi Hrvati smo u prošlosti imali toliko prava koliko smo bili jaki, a bez sloga nema ni snage. To je jednostavno zakon prirode, zakon života i ovoga svijeta, a oni narodi koji su se oglušili na taj zakon postali su roblje drugih i nestali s pozornice svijeta.
Svjestan tih činjenica, odlučio sam se politički angažirati u HSP-u dr. Ante Starčević, kao jednoj od brojnih pravaških frakcija, nadajući se da će čelništvo te stranke shvatiti moje političke vizije te podržati projekt ujedinjavanja pravaša i drugih bliskih stranaka i udruga u široku koaliciju jedinstvene domoljubne fronte koja bi se ponudila kao treća opcija. I koja bi, po mom sudu, već na prošlim izborima imala šanse osvojiti preko 20 mandata u Hrvatskom državnom saboru. No, uskoro sam uvidio da čelništvo te stranke nema nikakav osjećaj za sudbinu naroda, da su im horizonti vrlo uski, a vizija nikakva - pa sam sa svojim istomišljenicima formirao glavni stožer Hrvatskog plamena i objelodanio razloge, smjernice, i ideje vodilje našeg političkog projekta. Tada nisam želio u javnosti pojašnjavati razloge mojega napuštanja te pravaške frakcije, jer sam se još uvijek nadao da bi njeno čelništvo moglo uvidjeti potrebu šireg zajedničkog političkog nastupa. Međutim, nakon što je objavljen projekt Hrvatskog plamena - upravo ga je, pored raznih stranih i domaćih agentura, najuspješnije sabotiralo čelništvo "moje" stranke, jer su na vrat na nos uspostavili koaliciju s jednom od pravaških frakcija i time nastavili, kako se kaže, 'mutiti vode' i 'kokošariti'. Zato nije bilo nikakvo iznenađenje ni povećana apatija potencijalnih birača, ni rascjepkanost onih koji su glasovali - a onda niti taj mizerni jedan mandat koji je na kraju dobiven kao rezultat zagonetnog savezništva mačke i miša.
Možda će vas donekle iznenaditi, ali kad govorimo o ujedinjenju različitih domoljubnih snaga - ja danas u tom smislu puno nade polažem u ovo novo vodstvo HDZ-a. Jer riječ je o stranci koja je svojedobno pod vodstvom pokojnog predsjednika Tuđmana bila jedan široki narodni pokret i imala doista presudnu ulogu u povijesnom stvaranju nacionalne države. I iako je taj pokret, nakon Tuđmanove smrti, sve više počeo sličiti nekoj interesnoj skupini ili sekti, što naravno odgovara globalistima kojima je bilo koja snažna nacionalna stranka objektivna prepreka za ostvarenje njihovih interesa i održanja tog kontroliranog kaosa - u HDZ-u i danas postoji veliki broj kvalitetnih, stručnih i poštenih ljudi. Naime, naši su vam ljudi takvi da ne vole napuštati nešto s čime su se jednom identificirali, pa ako ne moraju, ako nisu prisiljeni, najčešće ne odlaze nego se samo više-manje pasiviziraju. I u tom smislu, iako je u posljednjih deset i više godina u HDZ-u urušena cijela ta politička struktura, on nije ostao bez potencijala. Samo ga treba ponovno prepoznati, dati mu prostora i organizirati ga.
I baš zbog toga, bio sam jako razočaran onim što sam po dolasku u Hrvatsku vidio u HDZ-u i čuo o njima. Naprosto, bolno me se dojmilo što je ta stranka koja je kao pokret stvarala državu, potonula u nemoral te sudjelovala u urušavanju državnog suvereniteta, hapšenju naših branitelja, u rasprodaji hrvatskog nacionalnog blaga te u ponižavanju hrvatskog čovjeka. Od takvog HDZ-a, s takvim vodstvom, nije moglo biti ništa i ja tu nade nisam vidio. I upravo zbog toga, sav moj politički angažman od dolaska u Hrvatsku, bio je usmjeren na stvaranje neke nazovimo treće opcije. Koja bi podrazumijevala okupljanje onog što se kolokvijalno naziva 'hrvatske desnica' iako ja to volim nazivati hrvatskom domoljubnom frontom, a koja bi pokušala pronaći strategiju i formulu kako vratiti čast, dostojanstvo i ponos hrvatskim ljudima.
Jer Hrvatska naprosto mora stvoriti novu političku elitu, bez koje se ne možemo nositi sa zahtjevima suvremenih međunarodnih političkih odnosa, a da pri tom čuvamo i promičemo vlastite nacionalne interese. Dakle, mora stvoriti novu političku elitu koja će imati političku kulturu, a cijeniti i voljeti vlastitu domovinu i narod. To nije nekakav idealizam, nego nužnost. Naravno, za to treba vremena i to se ne može napraviti preko noći - kao što i stvaranje bilo čega stabilnog traži određeno vrijeme, mudrost i strpljenje. K tome, ovo je vrijeme 'sitnih koraka'.
Dakle, prepozna li novo vodstvo HDZ-a svoju povijesnu odgovornost, te uz konsolidaciju vlastitih redova krene i putem povezivanja s domoljubnim potencijalom kojeg ima i van te stranke - mislim da bi HDZ mogao ponovno postati okosnica jednog političkog preporoda, koji je Hrvatskoj očito neophodan.
No, za to je potrebno suspregnuti ego i odreći se političke uskogrudnosti, dakle potrebno je imati dvije vrline koje čini se kronično nedostaju kod svih koje poznajemo s hrvatske političke scene!
- Imam indicija da je novo vodstvo HDZ-a svjesno te činjenice, i otvoreno povezivanja s domoljubnim potencijalom izvan same stranke.
Jer, ja ne mogu toliko istači činjenicu, koliko je ona važna, da je geografija sudbina. I ta naša tragična povijest dobrim je dijelom posljedica našeg geopolitičkog položaja, jer su se tu sukobljavale vojske, prolazile osvajači, sudarali kulture, Istok i Zapad. Pa dakle mi Hrvati i da želimo, ne možemo pobjeći od geopolitičke činjenice da smo bili, i da smo i danas na području na kojem se sukobljavaju svjetske silnice. Ali, možemo i moramo toga biti svjesni i birati najbolje i najkvalitetnije ljude, od onih koje imamo, kako bismo tome parirali. Prvi te geopolitičke karte moraju postati svjesni naši političari te se ne naslanjati isključivo na anglo-američke interese. A posebno im ne davati našu lojalnost u bescjenje. Jer se danas takva lojalnost nimalo ne cijeni, a i zato jer su sve jači faktor i Kina, i Rusija, a diže se i Njemačka.
Stoga mi moramo zauzeti odlučan stav i stati u obranu vlastitih interesa, te biti bolji s onima koji pokazuju veće razumijevanje prema nama.
Kao drugo, u Hrvatskoj se mora prestati s tim usitnjavanjem političkih snaga i stranačkim sektašenjem. Naime, prihvaćanje da stranačka pripadnost bude važnija od poštenja i stručnosti - čista je ludost koja dugoročno ne može voditi nigdje doli u propast. Napokon, što s onim Hrvatima koji nisu postrojeni u nikakve stranke?! Zato bi jedino mjerilo, treba biti nacionalni interes i čovjek. Iznad svega! I tu očekujem, i nadam se, puno od HDZ-a koji čini mi se ima velike šanse na slijedećim izborima ponovno doći na vlast. No, baš zato, ne smije ponavljati ove greške. Politika se vodi od vrha, htio to netko priznati ili ne - i zato puno očekujem i od novog vodstva te stranke koje bi trebalo naći formulu kako pridobiti najbolje ljude da se politički aktiviraju i dođu u Sabor. Bez obzira jesu li u stranci ili izvan nje. Jer ona stranka koja želi dobro ovoj državi mora biti u funkciji sviju onih koji žele raditi na dobrobit naroda, te mora i nezavisnim hrvatskim intelektualcima ili stručnjacima otvoriti kanale kako bi oni mogli dati svoj doprinos, zastupati struku i braniti nacionalne interese. Ona stranka koja pokaže tu širokogrudnost, a ja se nadam da bi to mogao biti HDZ, sigurno će imati i podršku naroda i bit će nagrađena na izborima. Jer ova podijeljenost u stotine stranaka, pa čak i stotine braniteljskih udruga ne vodi nikamo - i to već svi vide. A ovo su ponovno povijesna i sudbonosna vremena, i svijet nije stabilan. I jednom pametnom i konstruktivnom politikom može se puno napraviti. Jer prostora za to ima. Prateći rad nove ekipe na kormilu HDZ-a, čini mi se da u tom smjeru povlače vrlo pametne poteze. Živi bili pa vidjeli, ali im svakako, ne samo treba dati šansu nego i podršku kako bi u tome pravcu nastavili i uspjeli.
Uz to, tu je i pitanje Hrvata u BiH, jer ja držim da su oni integralni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Hrvatska mora formulirati politiku koja će Hrvatima u BiH pomoći u očuvanju njihove političke, kulturne i gospodarske egzistencije. U protivnom, nastavi li Hrvatska ovakav maćehinski odnos, Hrvati bi u BiH mogli nestati s političke scene, što bi bilo pogubno i za strateške interese Republike Hrvatske. I o tome, svaka vlast koja 'hrvatski misli i diše' mora voditi računa.
Napokon, mislim da je pogrešno i nastavljati s podjelom na 'desne' i 'lijeve', iako i sam u kolokvijalnom političkom smislu koristim te kategorije. Jer to su podjele koje danas gube smisao. Tako ja hrvatske građane dijelim samo na one koji su na hrvatskoj nacionalnoj liniji te žele doprinijeti boljoj budućnosti naše domovine, i na one druge koji su protiv te države i žele ju gospodarski i politički oslabiti bilo za svoje, bilo globalne interese.
I za kraj ovog razgovora - što sada radite odnosno čime se bavite?
- I dalje nastojim povezati ljude koji žele dobro ovom narodu i na tome se neću štedjeti. Također odazivam se na pozive ljudi te prisustvujem promocijama, skupovima... Puno sam s ljudima i to mi je zadovoljstvo. A paralelno prikupljam neke dokumente i pišem memoare u kojem nastojim opisati svoj životni put, vrijeme i ljude, zatvor i mislim da bi to mnogima moglo biti zanimljivo.
Hrvatski list
Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!
Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu nakon čga završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. Kao duhovni pomočnik, kapelan, djelovao je tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s time završio je i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. radnjom „Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,“ U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u Nadbiskupskom arhivu.
Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?
To je očevidno. Zamislimo si slučaj, što i nije tako teško nakon haškoga suđenja, da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu. To zasigurno ne bi bila objektivna istina, već pristrana istina jedne strane, u ovom slučaju obtužbe. U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi. Kao pobjednici izišli su na kraju rata partizani, pod vodstvom komunista. Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i maknuli s javnosti. Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti su držali vlast na diktatorski način, koristeći zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu. Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga, poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje ratne protivnike i neprijatelje, kako im u mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati vlast. Iz takve svoje nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima, ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli nesmetano vladati „svojom“ državom.
Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.
Nema zaokreta, treba samo reći istinu
Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?
To nije lagani posao, jer je u svijest i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen komunistički stereotip o tome kako su partizani i komunisti „dobre crvenkapice“, a ustaše i oni koji su se borili za Hrvatsku, „zli vukovi“, koljači, mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata. Samim time će sva ona „istina“, koja niječe Hrvatsku, odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u hrvatsku svijest.
Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?
Logor ili sabirno polje Jasenovac je tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac, treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima, Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No, nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom 1900. bili poraženi i prešli u gverilski način ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja, te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku, sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom. Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat. Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.
Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.
Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.
Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu
Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?
Višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga. Do tog smo stanja došli protokom vremena. No, činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984. godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve komunističkoga terora, te nikada nije objavio rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski vojnici završili su svoj križni put 1945. godine upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save. Sjećam se da sam 1984. čitao u „Vjesniku“ kako je započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle, najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici, subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek pod zemljom.
Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?
Radi se o brojci koja nije ništa drugo nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000 žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor, našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No, dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim drugačija od one koju nam servira velikosrbska ideologija.
Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!
Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?
Hrvati imaju kao i svaki europski narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a danas su pozvane na demokratski način međusobno se nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i Pribićevića i Račana i sve političare i politike lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti, npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost.
Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH
Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.
Srb je hrvatsko mjesto u kojem se tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske, četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti četnici prešli na stranu partizana i nakon rata zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela. Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi sakrili svoja zlodjela.
Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.
Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske
Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?
To je očevidno dugi i trajni posao svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske. Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini, koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.
Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?
Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi znamo kako sudovi, počevši od jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i donose presude u skladu s važećom politikom i vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se, dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u lažima ovosvjetskih moćnika.
Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.
Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije
Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?
Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale države Jugoslavije, što je svima poznato.
Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava
Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.
Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost.
(Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)
Plehan, 26. kolovoz 2012.
Propovijed kardinala Vinka Puljića na Misi na Plehanu
Ispred novoizgrađene i još nedovršene župne i samostanske crkve sv. Marka evanđeliste na Plehanu kod Dervente, uz koju se nalazi poznati franjevački samostan, u nedjelju 26. kolovoza svečanim Misnim slavljem završeno je obilježavanje dva desetljeća izgnanstva Hrvata katolika iz Derventskog dekanata odnosno tog dijela bosanske Posavine i Bosne i Hercegovine, a obilježavanje je bilo pod geslom : „Dani molitve i nade“. Središnje Misno slavlje predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a njegovu propovijed prenosimo u cijelosti.
Draga braćo u biskupstvu,
Draga braćo misnici – i dijecezanski i redovnički,
Drage redovnice – časne sestre,
Draga braćo i sestre koji živite na ovim prostorima kao i vi koji volite ove prostoee pa ste se zato danas i okupili na poziv vaših svećenika;
dragi medijski djelatnici - i tiskovina i elektronskih medija – posebno djelatnici HRT-e koji izravo prenosite ovaj susret i ovo Misno slavlje!
Najprije zahvaljujem braći u biskupstvu na njihovu sudjelovanju kojim izražavaju solidarnost i potporu vama svima koji ste nikli na ovim prostorima i koji nosite još i danas veliku ljubav prema svom kraju i svom zavičaju. Zahvaljujem svećenicima ovog dekanata, na čelu s dekanom, što su došli na ovu ideju da se okupimo i zajedno molimo za sve žrtve rata na ovim prostorima. Za pokojne molimo svjetlost vječnu, a živima hrabrost za izazove koji nas pozivaju da uporni budemo u obrani istine i čuvanju svojih korijena.
Okupili smo se da sačuvamo pamćenje o sebi, o svojim korijenima. Želimo očistiti memoriju i srce od svake mrženje. Želimo jasno reći istinu iz poštovanja prema našim precima, ali i istinu za naša buduća pokoljenja. Središte našeg okupljanja je slavlje nedjeljne Mise. Naviještena Riječ Božja nas hrani, liječi i hrabri. Prorokova riječć o buđenju kostiju mrtvih na život jest slika onoga što mi želimo ovim skupom i molitvom – probuditi odgovornost i zauzetost za život vjernika na ovim prostorima.
Poruka sv. Pavla o povezansoti muža i žene vezom ljubavi je odlomak koji se čita na obredu vjenčanja. Ovdje je to slika Krista i Crkve; nas žive Crkve i naše ukorijenjenosti u Kristu, našoj Glavi.
Evanđelje zbunjuje, ali i ohrabruje. Nakon izložene nauke, Krist traži prihvaćanje. Hoćete li i vi otići, pita Isus jer je to tvrd govor. Kamo ćemo, Gospodine, od Tebe; Ti imaš riječ života vječnoga? Okupili smo se da se nađemo sa sobom, s Kristom i ovom našom grudom, s ovim korijenom gdje su nas u toj vjeri odnjihali, hranili i u život uputili.
Kad sam preuzeo vođenje ove nadbiskupije, u Derventskom dekanatu 1991. godine u 15 župa bilo je skoro 50 000 katolika (48.481). A danas svećenici na terenu imaju kontakt s 1.072 vjernika koji tu žive. Dvadeset je godina od progonstva. Mi ne možemo tu gorku istinu staviti „pod tepih“, a šutnja o toj krutoj stvarnosti bila bi teški grijeh. Previše je onih koji su zakazali da se nepravda ispravi. U ovaj dan molitve i buđenja ljubavi prema svojim korijenima, nije smisao izricati sudove i osude, ali se mora ukazati na činjenice.
Kad se govori o zlu koje je dovelo do ovog rata, onda znaju neki ukazivati na Jasenovac i na kolektivnu krivnju hrvatskog naroda. Većina nas nije mogla slijediti, što je tada bilo. Ostaje pitanje, kako to da se uporno govori da krivnja nije kolektivna nego osobna odgovornost, a samo Hrvati moraju nositi kolektivnu krivnju? Svi dobro znamo kako su nakon drugog svjetskog rata „pročešljani“ ovi tereni od tadašnje vlasti koja se osvetila nad Hrvatima ako su išta značili: pobijeni su, noć ih je progutala ili su otčamili godine i godine u zatvorima radi te političke osvete kolektivnoj krivnji. To spominjem zato što skoro da nema obitelji koja nakon rata nije oplakala radi gubitka kojeg člana. To se ne spominje nego se nabija kompleks Jasenovca; ne spominju se druga stratišta, druga mjesta tuge i boli počevši od Vukovara preko Srebrenice do svih drugih bolnih stratišta. Valjda i druge žrtve treba poštivati. Nije mjesto da ih sve nabrajamo, ali ne smijemo zaboraviti poštivanje svih tih žrtava.
Koliko nas treba nestati da se jednom prestane opravdavati zločin? Pitanje je, smije li se ili može li se zločin zločinom pravdati? Predugo se s mrtvima manipulira. Bez istine se ne gradi pravedan i stabilan mir. Ovdje su tri povijesti koje se pišu, a međunarodne snage žele zanijekati našu različitost i identitet te nas asimilacijom žele integrirati. Primjenjuju pristrana mjerila: prema jačima diplomatskim razgovorima, a prema slabijima silom i nametanjem.
Sada, kada su toliki ostali bez svoga doma, prava na svoj zavičaj i svoj kraj, pitamo se, što su ti nevini ljudi krivi da nemaju pravo na svoju rodnu grudu – biti tu na toj grudi jednaki s drugima i drugaijima?
Naši ljudi, koji su se busali da zastupaju svoj narod, zatrovani su interesom i, umjesto da podupru povratak, ganjali su interes koji nas je trovao u nemiloj neslozi i razilaženju.
Prvi koji su se vratili bili su hrabri svećenici kao simbol povratka i opstanka. Biskup Komarica i ja zajedno smo tada pisali gospodinu Buseku moleći potporu. Dobili smo odgovor da oni Katoličku Crkvu ne uzimaju za partnera. Tako je propalo naše nastojanje da novac ide izravno povratnicima. Moćnici svijeta davali su novac, ali taj novac nije stizao našim povratnicima jer je prolazio kroz mnogo ruku pa većina nije stigla povratnicima. Ne bih o tome više govorio u propovijedi iako puno toga znamo.
Vlast na oim prostorima je zakazala dati sigurnost, a granice su često bile teško premostive jer su postojale razne administrativne igre koje su priječile ili, bolje reći, obeshrabrile mnoge u borbi za svoje. Danas je došlo vrijeme da sami postanemo svjesni sebe, svoga prava i svoga dostojanstva. Moramo se odgovornije postaviti prema svojim korijenima, grobovima svojih predaka i kolijevki koja nas je odnjihala.
Prisjećam se riječi blaženog Ivana Pavla II. koje je uputio nama biskupima: „Časna braćo, budite revni u očuvanju zajedništva s biskupima cijelog svijeta, počevši od biskupa s ovog područja, i to navlastito s biskupima iz Hrvatske. Budite postojani u uzajamnoj ljubavi, u otvorenom i srdačnom dijalogu, u međusobnoj pomoći... Prvi zadatak koji vas očekuje u ovom mučnom hodu jest liječenje srdaca izmučenih bolima i katkada ranjenih osjećajima mržnje“. Poziva nas da budemo graditelji nove kulture na temeljima istine, pravde i ljubavi te da iz nepresušnog vrela Evanđelja stvaramo preporod uljuđenog življenja. Poručio nam je: „Dižite proroki glas i ukazujte na nasilja, raskrinkavajte nepravde, nazovite zlo pravim imenom, svim zakonitim sredstvima branite svoje zajednice“.
Tako nam Papa daje nalog. Zato mi biskupi dižemo svoj glas u obanu svojih prava. Kako da ne progovorim kad je od pedeset tisuća vjernika spalo na tisuću? Kako da ne progovorim da ti ljudi imaju pravo na svoju grudu? Kako da ne pozovem na odgovornost?
Vas, dragi vjernici, hrabrim. Kad ste vidjeli da se nemate na što osloniti jer je interes prejak, oslonite se na ovu svoju vjeru koja vam je davala snage da izdržite i ustrajete. Ove Papine riječi hrabre i mene u izgradnji zajedništva, u liječenju rana. Nemojmo napuštati Gospodina i Njegovu Riječ! Kamo ćemo, Isuse, od Tebe jer Ti imaš riječi života vječnoga? Tu smo rođeni kao Crkva i tu kolijevku, koja nas je odnjihala u vjeri, ne želimo napustiti i ne smijemo je zaboraviti. Želimo da te suhe kosti prohodaju i opstanu na ovoj grudi. Zato dižemo glas protiv svakog zla, bez obzira tko ga činio: u ime vjere, Boga i morala štitimo čovjeka, njegova prava, njegovo dostojanstvo. Nema budućnosti bez tih temelja. Zato ovo evanđeosko - što želimo sebi, želimo i drugima. Ne tražimo samo sebi, nego priznajemo i drugima ono što za sebe tražimo.
Danas molimo u prvom redu da se ohrabrimo; u drugom redu da složni budemo; u trećem redu da nas se ne stide naši pokojnici pored čijih grobova hodamo te da im pokažemo svoj žar, svoju vjernost, svoju postojanost i svoju ustrajnost. S Kristom ne širimo mržnju nego ljubav i vjernost za opstanak i budućnost na ovim prostorima. Amen.
Udbina, 25. kolovoz 2012.
PROPOVIJED S DANA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI
Propovijed željezanskoga biskupa dr. Egidija Živkovića na Udbini 25. kolovoza 2012., prigodom proslave Dana hrvatskih mučenika
Draga subraćo u biskupstvu, dragi svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre u Kristu!
Radujem se danas i zahvaljujem dobrom Bogu na darovanoj prigodi da kao željezanski biskup slavim zajedno s vama svetu Misu na ovom simbolikom bogatom i svetom hrvatskom oltarištu. S ljubavlju i poštovanjem grlim krajeve koje moji pradjedovi napustiše početkom šesnaestog stoljeća napuštajući obale Like, Gacke i Krbave u jednom od najtragičnijih razdoblja naše bremenite povijesti. Donosim vam pozdrave iz Gradišća u Austriji gdje već 500 godina čuvamo svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik i tradiciju.
Udbina je propovjedaonica s koje upućujemo poruku cijelom hrvatskom narodu. S Krbavskog polja bacamo pogled na cjelokupnu našu povijest – pogled koji grli svaki, pa i najmanji zakutak ove drage zemlje Hrvatske. Ovdje su sva naša stradanja i stratišta na jednome mjestu. Ovo je mjesto na kojem čuvamo tragove mučeništva i zaboravu otimamo uzore samoodricanja. Častimo one koji su se u okruženju mržnje odlučili za ljubav. Prisjećamo se žrtava daleke i nedavne prošlosti čvrsto vjerujući da autentično mučeništvo nije ni slučaj niti sklop okolnosti iz kojih nije bilo drugog izlaza. Mučeništvo je kruna i vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost.
Hrvatski mučenici su žene i muževi koje su Hrvati prepoznali kao uzore svjedočenja ljubavi. Uz mnoštvo anonimnih ne možemo danas ne spomenuti Miroslava Bulešića, istarskog svećenika koji je zaklan 1947. godine u župnom uredu u Lanišću. Samo godinu dana prije u Gospiću je strijeljana s. Žarka Ivasić iz Krašića, a krivica joj je bila što je Isusovu ljubav svjedočila svim ranjenicima bez obzira koju su odoru nosili. Kako ne spomenuti 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca za čiju većinu grobova još uvijek ne znamo. Ili kako zaobići pet blaženica, pet sestara Kćeri Božje Ljubavi koje su odvedene s Pala 1943. godine i ubijene u Goraždu, malom gradiću na obali Drine u Istočnoj Bosni. Iste te godine 1943. u Brnazama kraj Sinja ubijen je i spaljen fra Rafo Kalinić noseći bolesniku Presveti Oltarski Sakrament. I dva svećenika, gradišćanska Hrvata, su podnijela mučeništvo: jednoga su komunisti ubili u jednoj hrvatskoj župi u Mađarskoj, a drugi je okončao u koncentracijskom logoru Dachau samo zato što se priznao Hrvatom! Mislim i na blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, ali i na sve one za koje je pokrenut postupak, kao npr. za dominikanca Dominika Barača. A koliko je samo neznanih koji su odolijevali zovu mržnje, zla i osvete i čiji je životni stav bio birati dobro u svim okolnostima i prema svim ljudima. Svi oni su razlog da je Udbina ne samo mjesto stradanja nego i mjesto nade. Uzvisina je ovo s koje puca pogled daleko, daleko – sve do vječnosti.
Svrnimo zajedno pogled na upravo naviještenu Riječ Božju i tragajmo za porukom koju bi trebalo ponijeti s ovog mjesta nade i živjeti u svakodnevici koja je pred nama.
Prorok Izaija tješi i hrabri svoj narod koji se nakon progonstva vraća na svoja porušena ognjišta i pokušava iznova započeti graditi i živjeti u darovanoj slobodi. Svoj narod hrabri istinom da ga Bog nije zaboravio i da mu nije okrenuo leđa. Vizija proroka Izaije skoro me prisiljava da se danas i ovdje zamislim nad sudbinom dragog mi hrvatskog naroda. Nakon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovima, udarani i šibani sa svih strana, pa i s onih s kojih to nismo očekivali, sanjali smo i umirali za slobodu. Danas ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv kojom je sloboda plaćena. Ne mogu prešutjeti činjenicu da mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost.
Što bi u ovom povijesnom trenutku trebala činiti Crkva? Crkva, ako želi ostati vjerna svome poslanju, ne smije šutjeti, ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti. Kada stvari nazivamo njihovim pravim imenima, kada kažemo da je pobačaj ubojstvo, a ne pravo žene da raspolaže svojim tijelom, da su istospolni brakovi i njihovo usvajanje djece izopačenje ljudske prirode, a ne dostignuća suvremene demokracije, da je poigravanje s genetikom ponovni pokušaj čovjeka da se igra Stvoritelja, a ne napredak znanosti, onda nam kažu da smo zaostali i konzervativni, da ne razumijemo čovjeka i njegove potrebe, onda smo kočničari na putu u, priznat ćete, u najmanju ruku nejasnu i zamagljenu budućnost. Bojim se budućnosti, bojim se Europe u čijem se ustavu ne smije spomenuti Božje ime, bojim se za Hrvatsku u čijim temeljima ne bi bile ugrađene kršćanske vrijednosti. I kada odgovaram na pitanje što bi u ovom povijesnom trenutku trebala činiti Crkva, posve sam uvjeren da ona mora biti proročki glas, glas nade koji će ovom narodu neumorno naviještati da ga Bog nije ni prevario ni ostavio ili zaboravio.
Ipak ono bitno što želim podijeliti s vama danas jest poruka današnjeg Evanđelja. Krist Kralj – Kralj svega stvorenoga! Ima u nama nešto što se, ponekad i nesvjesno, opire svakoj vlasti i autoritetu. Ne volimo kraljeve, careve, predsjednike, direktore, šefove, biskupe, šefove bilo koje vrste. Njihovo upravljanje i njihova prijestolja najčešće su popločana životima drugih, mnogim nedosanjanim snovima i još više s mnoštvom isplakanih i neisplakanih suza. Mnogi naši zemaljski vladari, vrlo brzo nakon što se uspnu na svoja prijestolja i zaposjednu svoje vile i rezidencije, zaborave svoja obećanja, zaborave služiti narodu.
Krist Kralj – Kralj svega stvorenoga! Čudan kralj i još čudnije prijestolje. Izudaran, krvav, popljuvan i ismijan. Potpuno nemoćan i beskrajno osamljen. A prijestolje? Vrhunac ljudske domišljatosti kada se nekoga hoće povrijediti i poniziti. Dvije ukrštene grede, čavli, trnova kruna i ploča s podrugljivim natpisom: Isus Nazarećanin Kralj Židovski. Istina, kad se sve zbroji, poruke i obećanja koja je davao bila su u najmanju ruku i čudna i neshvatljiva. Blago siromasima, blago tužnima i progonjenima, ljubite svoje neprijatelje, praštajte... Ovo što se upravo događa na uzvisini iznad Jeruzalema mogla bi biti posljedica trogodišnjeg okupljanja oko sebe nevažnih i odbačenih. Postao je jedan od njih: najveći odbačenik i osamljenik – napušteni Bog. Kako je moguće da ga nisu čuli, je li stvarno nisu mogli shvatiti? A toliko im je puta govorio o Kraljevstvu koje se razlikuje od svih drugih. Kraljevstvu utemeljenom, ne na sili i oružju, ne na nepravednim zakonima i novcu, ne na sebičnim interesima i lažima, nego o Kraljevstvu u čijim je temeljima ljubav. I ovo što se sada odigrava na Kalvariji jest vrhunac ljubavi, zadnji čin svjedočanstva o Kraljevstvu koje započinje i trajat će vječno. Nažalost, ni u trenutku umiranja mu ne vjeruju. Nastoje ruganjem povećati bol – a mnoštvo ih je tu: i oni koji poznaju Božji zakon i često se pozivaju na njega i vojnici i prolaznici. Kako se samo lako i brzo ljudi ujedine oko nepravde i tuđe boli. Ne samo prije, nego i danas. Tek jedan, i to obješeni razbojnik, prepoznat će u raspetom Nazarećaninu Boga, osluhnut će srcem da tu na Kalvariji počinje otkucavati vječnost: sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje... Nakon ove presude i nakon ove sramotne smrti postat će upitna sva ljudska sudišta i presude bilo gdje u svijetu.
Govoreći o Kraljevstvu nebeskom, Isus reče da je ono kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj zemlji. Kraljevstvo je Božje uvijek početak. Dragi moji! U našim dlanovima je sjeme. I o nama ovise plodovi. Nemoj danas reći da ne možeš ništa učiniti i da će ionako sve ostati po starom. Imaš nebrojeno mogućnosti posvjedočiti da je već sada moguće živjeti i graditi kraljevstvo o kojem je Isus govorio. Moguće je započeti, nemoj čekati da uvijek drugi učini prvi korak! Moguće je praštati – zašto uvijek misliš da će tvoja ispružena ruka značiti poraz ili poniženje? Moguće je ljubiti – zašto skrivati i potiskivati toplinu koju nosiš u srcu? Nemoj se bojati reći i pokazati da voliš, da ljubiš. Pa jedino se ljubav dijeljenjem umnaža! Zato nemoj škrtariti.
Ako prihvatiš da je moguće započeti iznova i ako sjeme budućeg kraljevstva budeš zalijevao strpljivošću i blagošću, katkada i bolom i patnjom, vidjet ćeš odraze Vječnosti i u svojoj obitelji i na svom radnom mjestu i u svojoj župnoj zajednici i u ovoj dragoj zemlji Hrvatskoj. Ovim svijetom nećemo proći drugi put. Nemojmo odgađati ljubav. I ne zaboravimo: raspeti Kralj je s nama, nikada nas neće ostaviti same ili zaboraviti ili prevariti. Razumjet će svaku našu patnju, ugrijati sve naše osamljenosti, raširenim probodenim rukama zagrliti svako naše razočarenje i krivi korak.
I dok se s ljubavlju i ponosom prisjećamo svih naših mučenika, imajmo na umu životni stav jednoga od najvećih, blaženog kardinala Stepinca: "Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti." Toliki su, napajajući se na njegovu uzoru, godinama podnosili strahote jugoslavenskih kazamata, izgnanstva, pa i umiranja.
Bilo je to vrijeme – koliko god ga neki danas pokušavali neutemeljeno uljepšavati – prepuno lažnih svjedočanstava, egzekucija bez sudova i optuživanja bez dokaza. Što bi nam danas s ovog svetog mjesta poručili naši hrvatski mučenici? Da budemo Crkva glasna, iskrena i nepokolebljiva! Da budemo Crkva nepotkupljiva i narod ponosan na svoju povijest i svoje kršćanske vrijednosti za koje su toliki žrtve podnosili i umirali. Da čuvamo domovinu i ne zaboravimo patnje i krv kojom je naša sloboda plaćena.
Neka nam naši hrvatski mučenici budu uzori, putokazi i zagovornici na našem životnom putu!
Svi naši hrvatski mučenici u domovini i iseljeništvu molite za nas!
Amen.
www.hazud.ch
Tragedia nostra croatica
Mali podsjetnik uz 30. travnja 1671. godine te malo unatrag i unaprijed
Iza Splitskog sabora 928. gubi se svaki trag prvome hrvatskom kralju Tomislavu i hrvatskome biskupu Grguru Ninskome jer je branio pravo Hrvatskog jezika u bogoslavlju.
Smrt najvećeg hrvatskog kralja Zvonimira 1089. godine i danas se tumači na barem dva načina, o kojima nije poželjno previše glasno govoriti.
Posljednjem hrvatskom kralju Petru smo sve pobrkali, lokacijom, koja je i nije u Gvozdu, a prezime mu je bilo Svačić, odnedavno Snačić. Historia nostra croatica nas uči, da je pao 1097. godine u borbi protiv Mađara, ali nas ovi nisu pobijedili pa dolazi 1102. do sporazuma Pacta conventa. Historia europeica navodi, da je to bio sukob s Prvom križarskom vojnom, u kojoj je bilo dosta Mađara pa je Sv. otac ondašnji nagradio Mađarsku, poklonivši joj Hrvatsku.
Pojavom turskih osvajača Hrvatska se krvlju brani i milošću svetog Rima biva proglašena Zidom kršćanstva, a iz toga “Zida” nije nitko, baš nitko službeno proglašen mučenikom ili svetim. Zašto su pali brojni Zrinski i podjednako brojni Frankopani, Petar Berislavić, Petar Kružić, Toma Bakač i njima slični Hrvati iz Zida kršćansta, a nijedan proglašen mučenikom ili svetim
Što tek reći za sigetskog junaka Nikolu Zrinskoga, kojega prati ista sudbina svih iz njegove loze, donedavno u vrijeme komunističkog raja bio je zabranjivan u Hrvatskom narodnom kazalištu, a i sada se zabranjuje dio pozdrava “Za dom!” izveden iz melodije u kojoj se završno pjeva “U boj za dom… za domovinu mrijeti, kolika je slast!”
Još strašnija sudbina je Petra Zrinskoga i Franje Krste Frankopana, koji htjedoše malo više slobode za Hrvatsku u kompliciranim sustavima “s” (čitaj pod!) Mađarskom, Venecijom, Austrijom i Svetim rimskim carstvom germanskim i dodatno turskim. Za nagradu, što su i oni branili Europu u “Zidu kršćanstva”, odrubiše im glave u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. Do pada Bečke carevine 1918. nije se smjelo niti spominjati ove hrvatske junake, koji još do danas nisu službeno proglašeni mučenicima. Prilažem, vrlo dirljivo:
Oproštajno pismo Petra Zrinskog Ani Katarini Zrinskoj
Oproštajno pismo napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj dan prije autorovog smaknuća.
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te u čem zbantuval aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti ar je to tak moralo biti. U novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju Auroru Veroniku blagoslovi. Groff Zrini Petar
Nije se stanje, poimanje niti priznavanje Hrvatima za domovinsku zaslugu vrjednovalo ni poslije smaknuća u Bečkom Novom Mjestu.
U ovom malom podsjetniku spomenut ću samo nekolicinu zaslužnika, koji ne uživaju dostojna priznanja za svoje djelo ili žrtvu u plemenitom djelu za Hrvatski narod: Luka Ibrišimović, Marko Mesić, Josip Jelačić, Eugen Kvaternik, Jure Francetić i svi poginuli za domovinu Hrvatsku braneći ju hrabro od srbske genocidne, silovateljske, pljačkaške i feritističke okupacije.
Wienerneustadt zamijenio je Den Haag
Umjesto Bečkog Novog mjesta i osude Petra Zrinskoga i Franje Krste Frankopana, danas imamo još strašniji sud u Den Haagu, koji drakonski sudi najboljim hrvatskim braniteljima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, a tzv. Hrvatsko pravosuđe u Hrvatskoj sudi Hrvatskim braniteljima poput Glavaša, Hrastova, Merčepa… ako su u obrani Hrvatske smaknuti ponekog srbskog fašističkog četnika ili njihove atake u civilu.
Po ocjeni državnika Hrvatska je fašistička zemlje iako to nikada nije bila
Što tek reći o hrvatskim ili “hrvatskim” vlastima ili i čelnim državnicima ovima iz Antifašističke Republike Hrvatske.
Onaj ponajbolji unosi u Ustav RH, da je ona nastala na antifašističkoj borbi. Istakao se je također Zakonom o aboliciji i amnestiji srbskih zločinaca, a pritom je zaboravio protegnuti tu istu aboliciju i amnestiju na one Hrvatske branitelje, koji su počinili poneki kolateralni prekršaj.
Predsjednik povjesničar zanemario je sa svojim antifašističkim početkom spomen Hrvata 500 godina prije Isusa (Golo Mann: Weltgeschichte) i sve hrvatske, kneževine, kraljevine, Trojednice, banovine i Nezavisne pa započinje s postojenjam Hrvatske 22. lipnja 1941. pod diktaturom Josipa Broza Tita, najvećeg zločinca, odkad Hrvatska povijest piše.
Zločinca s međunarodne liste zločinaca Tita slijede titići
Njegov nasljednik, komunistički udbaš Stjepan Mesić u ulozi dvopredsjednika Jugoslavije i RH, umjesto da je razvojačio jugoslavenski generalstab, on razvojačuje Hrvatski generalstab i šalje jedan dio hrvatskih generala u prisilnu mirovinu, a drugi dio u Den Haag.
Mesićevo protuhrvatsvo mišlju, ružnom rječju i još strašnijim djelima je neizbrojivo pa evo samo jednog primjera. On potvara Hrvatsku fašističkom zemljom i Hrvate fašistima pa u tu svrhu osniva Komunistički antifašistički komitet, kojeg osiromašeni Hrvati pored visoke Mesićeve predsjedničke plaće, plaćaju još dodatni 1-2 milijuna kuna godišnje.
Ni Ivo Josipović ne dozvoljava biti manji antihrvat od svoga učitelja Mesića
Mesićev nasljednik, poznati komunistički sin, opredijeljen za agnosticizam, inače Prof. Dr. prava Ivo Josipović ima još oštriju dioptriju za odkrivanje fašizma u Hrvatskoj, nego Mesić. On odkriva fašizam i u hrvatskim zmijama. Jadne zmije bjelovuške, sljepići, riđovke i poskoci… po antifašističkoj doktrini Ive Josipovića i za vas vrijedi: Smrt fašizmu – sloboda narodu! Postavlja se pitanje, kojemu narodu? Odgovor je jednostavan: smrt Hrvatima, kad su Hrvati fašisti po antifašističkom Ustavu, po Mesiću, po Josipoviću čak i po povjesničarima, primjerice Goldsteinima, Ivinu, Jakovini…
Tko je takvima dao diplomu povjesničara, kad ne znaju niti minimum minimuma, da je NDH bila jedina država u sustavu Sila osovine, u kojoj nije postojala ni službeno ni neslužbeno fašistička niti nacistička stranka?! Kako onda Nezavisna Država Hrvatska može biti fašistička, a objeručke i srcem punim ljubavi prihvatilo ju je i pozdravilo devet desetina Hrvatica i Hrvata, koji nisu bili ni ustaše, ni partizani, ni četnici, ni fašisti, ni nacisti…
I mladokomunist Zoran Milanović slijedi svoje uzore
Odnedavno su Hrvati postali fašisti i po sekretaru KPJ, preimenovane u SDP, ujedno premieru Vlade RH Zoranu Milanoviću. Po njegovoj izjavi na HTV-u, on se ide u Tezno pokloniti poubijanoj neprijateljskoj vojski. Bože, gdje si, taj zreli komunjara, a nezreli čovjek naziva neprijateljskom jedinu pravu Hrvatsku vojsku: domobrane i ustaše. Oni su se jedini u Drugome svjetskom ratu borili za Hrvatsku, onakvu kakovu su povijesne okolnosti diktirale, a sve druge vojske, napose komunistička pod vodstvom velezločinca Tita su se borile protiv svake Hrvatske. Komunisti su rušili svaku Hrvatsku! Čak ni “zavnojevka” nije smjela podpisati povelju o priključenju Istre matici Hrvatskoj pa je ukorena i dodano je naknadno “u okviru Jugoslavije”. Titovi komunisti su se borili za pobjedu staljinizma (zločestijeg brata hitlerizmu!) i za velikosrbsku Jugoslaviju i protiv svake Hrvatske.
Slovenci su kupili Bleiburšku komemoraciju
Ne tvrdim da je istina, ali postoji vjerojatnost pa ću ponoviti, što se govori u dijaspori. Navodno su Slovenci platiti čelnim hrvatskim “antifašistima” 100 tisuća Eura, da se komemorativna proslava premjesti iz austrijskog Bleiburga u slovensko Tezno, u Ljubljanu. Naime, radi se o čistoj računici. U Bleiburg dolazi svake godine desetak tisuća hodočastnika. Ako svaki od njih potroši prosječno samo 10 Eura, to je godišnje 100 tisuća Eura Austrijancima svake godine. K tome još vijenci, putovanja, suveniri, slikanja i drugi troškovi u Bleiburgu, u korist Austrije.
Slovenci su za samo 100 tisuća Eura kupili patent za komemoraciju “hrvatskih neprijatelja” u Teznom, a kroz to će ostvarivati svake godine za komemorativni turizam po stotinjak tisuća Eura. K tome će hrvatski komunisti izgraditi u Teznome Crkvu “hrvatskim neprijateljima” i druge građevine potrebne za komemoraciju.
Bleiburg je Prva postaja obnovljenog Hrvatskog križnog puta
Ovim “dobročinom” (zločinom!) hrvatski komunisti se nadaju postići još jedan uspjeh, iako su u zabludi. Naime, bez obzira na to jesu li titovci poubijali u Bleiburgu manji ili veći broj zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, Bleiburg je Prva postaja obnovljenog Hrvatskog Križnog puta. Ni Prva postaja Kristovog Križnog puta nije bila najstrašnija, ali ona se poštiva i bez nje, možda ne bi niti bilo Križnog puta.
Analogno je i s Bleiburgom. Od oko pola milijuna Hrvata u odorama i u civilu, uključujući i hrvatsku djecu poubijane od titovaca na Hrvatskom križnom putu, možda ih je namanje poubijano na Bleiburškom polju (računa se oko 3.000). Kod borova na Bleiburskom polju je strijeljano samo desetak Hrvatskih vojnika, a u okolici Bleiburga ima nekoliko vojnih grobalja s oznakama hrvatskih vojnika na njemačkom jeziku.
Bez obzira je li u Bleiburgu s najbližom okolicom poubijano samo 3 tisuće Hrvata u odorama i u civilu, nešto manje ili više, Bleiburg je Prva postaja Hrvatskog Križnog puta XX stoljeća i treba je dostojno komemorirati.
Tezno s poubijanih 50.000 Hrvata nije najveća među 190 grobnica u Slovenij
i
Uostalom ni Tezno s oko 50 tisuća popubijanih Hrvata nije najveći broj nedužnih hrvatskih žrtava, ali su Slovenci kupili za samo 100.000 Eura to masovno groblje Hrvata radi svojih interesa. Taj novac će im se vratiti u jednoj godini, a nadalje će Tezno biti najunosniji komemorativni turizam.
Simina grobnica Hrvata je brojnija od Tezna
Hrvatska masovna grobnica, gdje je drug Simo Dubajić sam poklao 30.000 Hrvata, među kojima je bilo kako Simo kaže “i nejači”, a svaki koljač iz njegovoga voda se je hvalio s najmanje 1000 poklanih i poubijanih Hrvata pa to jasno ukazuje da je u Siminoj grobnici više poubijanih Hrvata, nego u Teznome.
Zašto hrvatski antifašistički komunisti ne komemoriraju svoja zlodjela u Hrvatskoj?!
Ako već hrvatski komunisti hoće komemorirati “poubijanu naprijateljsku vojsku” imaju za to više od 1500 dokazanih masovnih grobnica u Hrvatskoj. Ima ih od Macelja do Dubrovnika i od Dubrovnika do Osijeka u svakome djeliću Hrvatske.
Ima još mnogo neodkrivenih i neobrađenih masovnih hrvatskih grobnica, kao na primjer Francetićeve Močile, Budački, Sljeme, Maximir i napose Čemernica blizu Petrove Gore, u kojoj je u nakoliko grobišta pokopano oko 20.000 “neprijateljskih hrvatskih vojnika, civila pa i djece”.
Trebaju hrvatski komunisti komemorirati Macelj ili Čemernicu, kad već odustaju od Bleiburga, što ne isključuje komemoraciju “neprijateljskim vojnicima, civilima i djeci” poubijanima od titovaca u Teznom. u Dravogradu, u Kočevskom rogu, u Savici Dolinki, u Hudoj jami i drugdje…
Za uzvrat hrvatskim komunistima, mi Hrvati katolici trebamo komemorirati Goli Otok
Na Golom Otoku su mučeni i u mukama umirali “ponajbolji sinovi i kćeri naših naroda i narodnosti” pa bi valjalo podići im spomenik veličanstveniji od onoga u Jasenovcu.
Goli Otok treba postati stjecište komemorativnog turizma, ali i rehabilitacijsko odmaralište za “najzaslužnije sinove i kćeri Hrvatskog naroda” poput Ive Sanadera, Darka Milinovića, Stipe Mesića… s drugovima i drugaricama.
Jadan je Hrvatski narod, poubijani i živi, kad nema svojih domoljubnih političara, koji bi ga trebali dostojno poštivati i štititi u dobru i u zlu i voditi ga putem zadovoljstva s bar malo ljudske sreće.
Dragan Hazler – u službi Hrvatskoj
Basel, 30. Travnja 2012. na obljetnički dan mučeničke smrti Petra Zrinskoga i Franje Krste Frankopana, 30. Travnja 1671. i još do danas nisu poroglašeni mučenicima ni svetima.
Hrvatski Inf. Radio program u Torontu
SUDBINA JEDNOG VELIKOG RATNIKA I HEROJA – Gen. George Patton
“Pritisak pravi dijamante, što veći pritisak, to bolji dijamanti”. Gen. G. Patton.
Odmah po službenom završetku rata udružene anglo-američke i boljševičke tajne službe već nekoliko puta pokušavaju ubiti generala Pattona. Dva puta dok je bio na putu na njegov Jeep su izpaljeni rafali iz engleskih lovaca “Spitfire”. Nekoliko puta pred njegov Jeep na opasnim zavojima natjerana su zaprežna kola. Na jednima je bio učvršćen dugački stub koji mu je trebao skinuti glavu, nu u posljednjoj sekundi Paton i njegov vozač su sagnuli glave i proletjeli izpod njega. “Seljak” koji je upravljao kolima nije govorio ni njemački, ni engleski, nego nekakvim jezikom kojeg nitko nije razumio.
Da sve to Pattona nije nimalo prestrašilo svjedoči ono što je poslije tih napada rekao svome vozaču: “Looks like the buggers are trying to kill me” (Izgleda da me mulci pokušavaju ubiti) i nastavio dalje raditi svoj posao.
U svojim zapisima iz toga doba, nećak Pattonove žene,Fred Ayer koji je tada bio specijalni agent FBI-a zadužen za Europu, navodi slijedeće: “Ako je u Moskvi još bilo ikakve sumnje o njegovim osjećajima prema Staljinu i njegovim crvenim dželatima, Patton je razčistio u svome govoru na zboru savezničke vojne hijerarhije u Parizu, tri dana poslije završetka ratnih operacija u Europi, 11. svibnja 1945. To je zapravo bila proslava pobjede nad Njemačkom, koja se održavala u hotelu Majestic na dogled Arc de Triomphe. Među visokim uzvanicima, uz grupu generala s njihovim pomoćnicima, bilo je i nekoliko diplomata, te nekoliko civilnih osoba na višim pozicijama, uključivši i jednog predsjedničkog ‘pomoćnika’ iz Bijele kuće.
Nu Patton nije slavio. Uperivši svoju cigaru (kubu) u domaćina proslave, Eisenhowerovog pijuna generalbojnika Everett-a Hughes-a, koji za Pattona nije bio ništa manja helebarda od Eisenhowera, Patton je eksplodirao i održao im lekciju:
“Sve ovo je jedna velika, od Boga prokleta sramota!
Dan za danom u moje zapovijedništvo dolaze mi jadni austrijski, ukrajinski, slovački, hrvatski, madžarski, njemački i drugi častnici. Skoro da ih moram spriječavati da predamnom ne padaju na koljena. Sa suzama u očima, oni mi govore – U ime Boga generale, nastavite dalje i uđite u naše zemlje s vašom armijom. Dajte nam poslijednju i jedinu priliku da preživimo prije nego bude prekasno. Prije nego nas boljševici unište ili učine robljem zauvijek. To je što mi oni kažu. Sve i jedan mi je ponudio da će dovesti svoje ljude da se bore po mojom zastavom. Jedan njemački general mi je ponudio cijelu armiju njemačkog ratnog zrakoplovstva da se bori u sastavu moje III Armije protiv boljševika. Zaboga ljudi, ja bih im htio udovoljiti. Ako to ne učinim ja se moram osjećati kao izdajnik !”.
Kad je u dvorani nastao tajac, Patton je nadodao:
“ Ovi ljudi su u pravu. Oni neće imati izlaza. Mi smo odpisali njihove živote. U ime Boga, mi moramo rastrgati te proklete luđačke sporazume s Staljinom i nastaviti marš do istočnih granica Europe s Rusijom, što je bilo u orginalnom planu prije Yalte!”
Kad mu je Ayer prišao i prišapnuo: “ Tetak George, zaboga ne možeš tako ovdje govoriti”, Patton je hladnokrvno ali povišenim tonom odgovorio :
“O, ja mogu ovako govoriti gdje hoću i kad god hoću, jer znam što mi trebamo raditi. Mi smo ovim narodima obećali slobodu i bilo bi više nego nečasno to ne učiniti. Znam da bi to dovelo do rata s komunistima. Pa što onda? Oni više takorekuć nemaju ratnog zrakoplovstva. Njihova ratna obskrba je u jadnom stanju. Vidio sam ja njihove mizerne vlakove za dostavu još mizernije logistike. Reći ću vam još ovo – Treća armija je u stanju da sama u roku od šest tjedana porazi Staljinovu armiju !”
Nu, kako MI6 i NKVD nisu uspjeli likvidirati Pattona, Donovanov OSS je također stupio u akciju. U to vrijeme u Njemačkoj se nalazio jedan od izprobanih ubojica u OSS-a, (češki židov) Douglas Bazata. Prema njegovim svjedočenjima koje je dao prije svoje smrti 1999., odmah poslije Pattonova govora u Parizu, Donovan ga je pozvao da dođe na sastanak u London. Sastanak se održao u Claridge’s hotelu. Da, u istom onom hotelu gdje je za vrieme rata cijeli jedan kat bio svečano proglašen “Sovereign Yugoslav Teritory” i darovan “rent free” izbjegloj “ Yugoslav Royal Family”.
Donovan je najprije Bazati održao dugačko stimulus-predavanje o potrebi uklanjanja jedoga čovjeka, koji je – “vrlo opasan za američko-sovjetsko prijateljstvo, a time za izhod rata i mir u svijetu”. Ime čovjeka kojega Bazata treba ubiti Donovan nije spomenuo sve do konca svoga predavanja. Kad je na samome koncu ipak morao reći da se radi o Pattonu, istovremeno je iz taške izvadio i dao Bazati specijalni bonus od 10.000 dolara (današnja vrijednost oko 150.000). Uz to mu je strogo zapovijedio da ubojstvo mora izgledati kao nesretni slučaj (accident).
Bazata je odmah prešao na planiranje ubojstva, nu nikako mu ga nije uspjevalo na brzinu izvesti jer Patton je rijetko kad dulje vrieme boravio na istom mjestu,a povrh toga uvijek je imao jaku pratnju. Ipak, kakva takva prilika će mu se pružiti tek u prosincu 1945. Zapravo biti će prisiljen nešto učiniti, jer je Patton ubrzo trebao odputovati natrag u Ameriku. Istovremeno, Crveno kolo je na sve načine pokušavalo da se riješi Pattona jer se sačulo da će se on, prije nego ga oni nasilno umirove, sam zahvaliti na dužnosti i izići iz Američkih oružanih snaga. Patton je znao, ako ga oni pošalju u mirovinu, da će se morati pridržavati pravila “zatvorenih usta”, pravila koje mu, pod prijetnjom dugoročne robije, zabranjuje da išta kaže o onome što službeni Washington bude smatrao državnom ili vojnom tajnom. Ne samo to, najveći strah koji je obuzimao Staljina, Churchila, Trumana i Crveno kolo koje je i dalje vladalo u Washingtonu, bila je Pattonova popularnost u širokim slojevima američkog pučanstva.
Donesena je odluka da se Pattona mora čim prije likvidirati.
I, sdruženi saveznici, podmukli Englezi, krvavi boljševici i glupi Amerikanci, najprije su uzkraćivanjem prijeko potrebnog goriva za tenkove i druge logistike njegovo munjevito napredovanje zaustavili u Bavarskoj, a onda su ga 21. prosinca 1945., kad se već oporavljen od posljedica Bazatinog pokušaja atentata bio spreman vratiti u Ameriku agenti NKVD-a, u američkoj vojnoj bolnici nedaleko o Heidelberga mučki otrovali.
Neki će upitati kakve veze sve ovo ima s nama Hrvatima.
Evo kakve. Sudeći prema onome što je Patton rekao u svome govoru u Parizu jasno je da je Vlada NDH znala za Pattonov plan. Za to se Hrvatska vojska pri koncu rata povlačila prema Austriji kako bi se pod Pattonovom zastavom uključila u finalni obračun s boljševicima. Da je 2. svj. rat završen po Patonovom planu, u vidu magle nestala bi bila boljševička Jugoslavija, jer, kad bi izgubili zaštitu Staljinove Crvene Armije koja ih je u listopadu 1944. postavila na vlast nove Jugoslavije u Beogradu, Htvatska vojska je bila u stanju, bez ičije pomoći, u kratkom roku poraziti i uništiti Titu i njegove ušljive tifusare. Bleiburška tragedija i svi masakri u Jasenovcu, Jazovki i tisućama drugih stratišta na Hrvatskom križnom putu nikad se ne bi dogodili.
Četvrt stoljeća nas dijeli od dana kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i medju Vama ovdje ima ljudi, koji su bili medju stvaraocima Desetotravanjeske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.
U prvom redu bit će potrebno i još jednom obnoviti i ponoviti naš načelni stav u pogledu Desetog Travnja. On za nas predstavlja jednu raskrsnicu u modernoj povjesti hrvatskog naroda. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža.
Naime, kada ga nisu ostvarili oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni, koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila da dodje do Desetog Travnja. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću.
Griješe isto oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti izključivo djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinacima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.
Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu je proglasiti narod nezrelim i nesvijestnim narodom, kojemu su, eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana dali Državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života, i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić.
Deseti je Travnja zato jedan povjestni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas, vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.
Rekli smo od Vas, od sviju prisutnih. Postizavanje i gubljenje slobode i Države jesu akti, koji se tiču cijelog narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvjuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tudjina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog doma i domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život.
Zato ste i Vi, braćo i sestre, dio toga narodnog kolektiva, jedna grana, ili jedna grančica narodnog stabla, koje se nije osušilo jer ima korjenja, ima proljeća, ima srčike, ima lišće, diše, razvija se, bori se za biološki opstanak. Zato je i važna Vaša funkcija, jer ono što Vi možete obaviti nemože nitko drugi. Ako sve grane i grančice, sve korjenje, lišće i srčike budu izvršavale svoju misiju, naše će se stablo odhrvati i preživiti sve silnike.
Neka i ovo proljeće. prigodom 25 godišnjice bude dokaz, da je tako. Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca.
I tu i tamo već se čuju jeka o odjeci prvih pokušaja. Daljnje jeke i odjeci dogoditi će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.
Iz našega tiska mogli ste vidjeti da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJEM FRONTU. Vjerujem da ste većina čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. Znate da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. U posljednoj OBRANI mogli ste čitati i o PREDUVJETIMA hrvatske revolucije.
Da, o preduvjetima. Htio bi Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, mužko i ženski, stari i mladi, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih pokrajina, stališa, dobi i vjeroispovjesti, pozvani dati svoj dio u radu tog VANJSKOG FRONTA.
Jedan od preduvjeta za uspješni rat protivu Jugoslavije i mrzkog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama nama stoji jedan aparat sastavljen od raznovrstnih elemenata. Naprama njima treba pokrenuti hrvatski aparat, tehničare, snagu, koji će svladati taj postojeći srbokomunistički aparat.
Sve drugo je pusto sanjarenje. Napravimo jednu usporedbu iz dnevnog života. Jedan lijep, mlad, sposoban, učen i prikladan čovjek ostvaruje svoje želje, pa i snove. Mlada i lijepa djevojka osvaja momka i uključuje se u božiji i naravni zakon radjanja, umnažanja i umiranja, osigurava kontinuitet obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva. Rekli bi vrši jednu misiju, ili prema izrazu Oca Domovine Ante Starčevića, vrši svoje deržanstvo.
U obitelji, u obrtu, zvanju, politici, oružanim snagama, na polju umjetnosti, znanosti i bilo koje grane ljudske djelatnosti. U tu svrhu, već prema grani života, rada i zvanja, napravi se plan, pripremi se stručno, intelektualno, fizički, duhovno i duševno.
I pedalj po pedalj, korak po korak, ostvaruje svoj san, svoju želju, svoj životni plan. Superira one poteškoće, koje nailazi na putu ostvarenja. To se dogadja i u braku, u politici, u trgovini, u vojsci. To je životna borba. Pada se i podiže se. Udružuje se obitelj, pleme, skupine, grupa, stranka, pukovnija, sindikat, i što nije mogao čovjek izvršiti sam, pokušava u zajednici. Borba naroda za slobodu, udružuje narod u tom velebnom planu. Ta radi se o svima. Zato treba i organizirati ljude prema njihovim sposobnostima, izobrazbi, inklinacijama, željama, mogućnostima razne vrsti. Borba izbacuje naravne vodje, one sposobnije, jače, odvažnije, pozvanije. Pokreće se kolektiv. Organizirani kolektiv, prihvaća borbu.
Tom kolektivu se suprostavlja drugi kolektiv kojemu želimo nametnuti svoju volju. To je rat. Sukob ideja, htijenja, kolektiva. U ratu se bori, trpi, pada, umire, pobjedjuje ili budi.
Oni imaju snage, uma, ideja i organizacija, ovako se spremaju za rat. Oni koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokretati duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavaju u brbljanju, u izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tudjim perjem i bježe od konkretnih problema. Ostaju apstraktni u izvodjenju. I da bi prikrili pomanjkanje plana, snage i konkretnih uspjeha, dreče u vjeri, da će nadvikati svoju vlastitu podsavjest, koja im u samoći veli, da to nevodi ničemu. A da bi zaglušili glas savjesti onih, koji pitaju da im se odgovori konkretno : RECITE MI KAKO MISLITE DA ĆE SE HRVATSKI NAROD OSLOBODITI, optužuju te ljude, proglašuju ih ovakovima i onakovima, napadaju ih da su sišli sa linije, da su iznevjerili ovoga ili onoga, i da će za sve doći vrijeme.
Mnogo puta se radi o poštenim ljudima, pa ako ih pritisnete u četiri oka, reći će Vam, da jest, da je tako, ali da nemaju snage, da će umrijeti onakvi kakvi su bili, i dosta puta uz grižnju savjesti sprovode ostatak života u spominjanju tudjih imena, zasluga i djela. I onda zapadnu u duboki san, kao ljudi, koji moraju uzeti morfija, ili drugih droga, a da bi mogli zaspati. Tako čekaju konac vlastitog života. I kad je život gorak, stvarnost čemerna, kao što je gorka i čemerna stvarnost našega naroda, onda sanjaju ili pišu lijepe članke o tome, kako bi lijepo bilo kada bi bili slobodni, ili kako je lijepo bilo za vrijeme cara Franje Josipa ili Padišaha na Bosforu, ili se gledaju u ogledalu žmireći i sanjajući, kako su na Markovu Trgu, u uniformi, s odlikovanjima, u društvu milih i dragih, koji su davno nestali u vrtlogu klanja, progona i bježanja.
Posljedice takovog izživljavanja i sanjarenja su mistifikacija i prazna obećanja, svadje, optuživanja, medjusobna blaćenja, i sve ono što danas vidimo oko sebe. Trebala je doći 1966. i navršiti se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21. od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dodju do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacije i obmamljivanja sebe i drugih.
Eto to su konkretni problemi i preduvjeti. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije sastanemo, kao ovo ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, što sutra, što preksutra, tko i što može, mora i zna ušiniti.
Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke koje smo podpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvjek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože i ušine ne sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu, ono što može.
Što možete učinit Vi ovdje, koji ste se sakupili da proslavite dan državnosti, uz spomen na hrvatskog kralja Tomislava i 25 godišnjicu Desetog Travnja.
Možete učiniti to što ste učinili, doći, manifestirati se, tako, pred desetak tisuća Hrvata u Torontu, pred vlastima slobodne zemlje KANADE, koja ne samo da Vam ne smeta u radu za Hrvatsku, nego to gleda i dobronamjerno i diže ugled Vaših sastanaka sa prisustvom svojih uglednih predstavnika.
Time ste već učinili jedan akt. Posvjedočili ste javno, hrabro, dostojno, da ste sinovi onog naroda, koji je dao Kralja Tomislava i pred 25 godina stvorio i obnovio svoju Državu. Da ste braća, sinovi i djeca onih, koji su krvarili zato, da Hrvatska Država mogne 4 godine živiti usprkos svih potežkoća. tako će i hrvatski narod u Domovini saznati, da je u Torontu bilo 400 ili 500 osoba, koje su jednim političkim aktom u slobodnom svijetu protestirali protiv jedne mrzke tiranije, protiv jedne tamnice, jednog ropstva, protiv srbokomunističke i svake druge Jugoslavije.
Potakli ste time i druge, da slijede Vaš čin. Dali ste primjer bratske snošljivosti, sloge i svijesti, jer znam da Vas ima, koji pripadate raznim hrvatskim strujama. Znam da se danas slavi Deseti Travnja u ovom istom gradu na drugom mjestu, a dogoditi će se to i u drugim mjestima. I na drugim mjestima neće se slaviti zato, jer se čaka Hrvata nije mogla složiti u tome, tko je od nas u našoj mizeriji veći, zaslužniji, pametniji ili čak ljepši i elegentniji, te prema tome pozvaniji da bude Predsjedatelj, govornik ili onaj, koji pusti, da ga aklamiraju, ili vole, ili slave, kao ono cenogorski serdari: ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a kakve smo rdje, to vidi cijeli svijet i naš jadni narod, za koji nismo ništa učinili i čak ne mislimo činiti.
Možete, braćo i sestre, ovdje izvršiti i drugu misiju. Manje ili više svi vi radite, svi uživate prilično visoki standart života, mnogi imaju kuće, auta, frižidere, televizije, uštedjevina, i pravo je da ih imate, jer ste ih zaslužili svojim radom i žuljevima, u znoju i naporima bilo umnim ili fizičkim. Voljni ste i potrošiti za zabavu, koja je i te kako potrebna. Idete u kino i teatar, na izlete, zabave, plesove. Sve je to potrebno. Hrvatska će malo koristi imati od mističara, a sve ili mnogo može dobiti od normalnih gradjana, ljudi, žena i djece, koji rade, spavaju, misle, zabavljaju se, pa kako bi reka naš vrli fra Grga Martić: griješe i ispovjedaju se. I mnogi od Vas je dao za narodnu stvar vieše nego je mogao i imao. Neću spominjati primjere, iako bih mogao radi skromnosti tih osoba, koje su medju Vama...
Ne bi htio biti kao onaj pop, koji je psovao one, koji su došli na misu, s ciljem da to prenesu na one, koji nisu došli. Htio sam samo reći, ako samo jedan mali dio onoga, što imamo dadnemo za stvar tiska, bili bi kadri učiniti mnogo na tom polju.
Da, čujemo nekada da šta će nama piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša, i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da je nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, glavnim stožerima, pod barjacima i pod vrhovnim vodstvom jednog velikog muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala.
Pa što se je dogodilo? Napustili smo, nakon dobivenih bitaka, svoju zemlju, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci i još duge godine nakon svršetka rata.
Volimo mi bacati krivnju i na strani svijet, na zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smao doživili i to, da inače pametni ljudi i u jedno uglednoj reviji napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvatsku.
Pitam ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vatikan, pa ni za Jugoslaviju, - kad mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo.
Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: za zašto se ne bi svadjali i zašto bi se slagali?
Pa zašto da rimski, njemački, poljski, ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske. Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumni trebali su na latinskom komponirati jedan apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom koncilu, i u tom apelu govorili o Hrvatskoj i spominjali zasluge Hrvatske i vjernost Crkvi. I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika da pale crkve i falsificiraju Papine izjave, mogli su, kao mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda.
Pa ipak, solucija je tu, medju nama, ovdje medju Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, revije, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.
Govorili smo o preduvjetima. Da, preduvjetima. I to vanjskog fronta. Naših 17 divizija nisu pobjedili srbokomunisti, ali ih je uništio svijet, koji je o nama bio slabo ili nikako informiran.
I dan danas, ovdje u Torontu, dobivate novine ne samo srbokomunističke, nego i one, koje izdaju hrvatski ljudi, pokreti, stranke, i u kojima se bezstidno optužuju ne srbokomunisti, nego oni hrvatski ljudi, koji su stajali na čelu hrvatskih postrojba, koje su se borile za Hrvatsku Državu čak i onda, kada iste nije bilo. Iz blata i tmine najednom izgmiže netko, tko ponavlja ono, što Udba želi.
Odjednom vidimo hrvatske novine, koje to ponavljaju u vjeri, da će time umanjiti vrijednost ljudi, čiji je jedini grijeh, da se nisu dali zauzdati od ovog ili onog političara, koji nije voljan s nama razgovarati o tome, što se treba i može napraviti danas, nego piše i sanjari o tome što će učiniti ako i kada Hrvatska bude slobodna. Jedan se od tih čak i bavi i problemima kako će u novoj Hrvatskoj postaviti djecu u školu, i kako su djeca jednog generala samo toliko vrijedna koliko i jednog satnika ili radnika, a kaKo je u zboru pjevača satnik zborovodja, a ne general, iako još nikada nisam nigdje čitao da bi generali bili članovi pjevačkih zborova, niti je bilo problema sa satnicima koji su bili zborovodje, niti znam da bi bilo ikada čuda sa generalskom djecom u školama.
Eto, vidite, tu možete učinit svoje. Za naš tisak i u ovom konkretnom slučaju "Operaciju HISPANIA 23". Mi smo već davno razaslali knjige i već smo dobili prva priznanja, zahvale i obećanja. Vidili ste učinak knjige u svim sektorima života, i danas u doba hladnog tj. psihološkog oružja. tj. riječi i pisana slova, ideje i misli, i znajte, da ako to mi ne napravimo, neće nitko drugi, pa ni rimski kardinali, mjesto nas.
Govorili smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu, da nema nikakva značenja činjenica, da se Vaš Predsjednik Gagro nadje na zasjedanjima, sastancima i dogovorima sa Predsjednikom Kanadske Vlade. U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBUNU, od 6.I.1966. br.2015 i i koju čita pola milijuna izseljenih Macedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, i na obje brat Gagro, u društvu Predsjednika Vlade i ministra Gordona i vlč. Vasila Mihailova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjeto hrvatskih banova i ministara u Vladi Draže Mihailovića i Subašića, onda nam se ne bi 1945. dogodilo ono što se dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj.
A onako su znali da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.
Zato je potrebno stvoriti HRVATSKI FANJSKI FRONT, koji će rado i uspješno pred strancima braniti stare i nove borce. Neka se sutra baci u borbu elita Odpora i izgine u nejednakoj borbi, dignut će se sami Hrvati, kao i 1941. te će iz osobnih, stranačkih i nama nepoznatih razloga oblatiti i ove borce, da su fašisti, nacisti, koljači, razbojnici, kao što se dogodilo i onima, koji su bili blaćeni skupa sa pokojnim Kavranom, Milošem i drugima, dok su prelomljenih udova i rebara, izmučeni stajali pred vješalima srbokomunista, neprijatelja hrvatske državne misli.
I kao što se ti stranačari nisu digli 1941. u obranu NDH. ni 1945. u obranu pola milijuna izbjeglih Hrvata, ne bi ni sutra ustali u obranu novih boraca.
Znači da njihova žrtva ne bi bila dostatno izkorišćena za Hrvatsku. A Hrvatska ima dosta martira, pa treba revolucionaraca, zapovjednika, tehničara revolucije, atentatora, komandosa, bomba, revolvera i drugih potrebština.
I na kraju : svaki od Vas kada izidje iz ove sale mora ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama. Ne zato da pridju u Odpor, nego zato, da u svojim organizacijama unesu duh bratske skoge, snočljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. Kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proroci, Udbini agenti i nevjerni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njegove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT. Taj će onda VANJSKI FRONT podpomoći borce u domovini, a ne odmagati ih, i braniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas.
Nemojte zaboraviti da sve svjetske velesile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, da li će nas strani svijet pomoći, ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i jugoslaviju.
Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na Unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u ime njegovo, jer On to ne može.
Rekli smo u jednom članku, da je, prema jednoj kineskoj poslovici, bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tamu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicima. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgojio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.
Nemojte čekati ni časa. Naše je vrijeme davno došlo i može i proći, i ne zaboravite da nitko mjesto nas neće ostvariti našu slobodu.
Mi vrijedimo pred Bogom i Narodom, pred Poviješću, samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti.
Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija koje ostvarimo danas i sutra.
Glave gore vitezovi nezasluženog poraza, i naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima.
Tako nam i Bog pomogao.
general Drinjanin
forum.dnevno.hr
Otporaš
Podsjetnik za vjerne i malodušne...
Drina br. 2 – 3/1962. Madrid
DVA JUNAKA, DVA VITEZA NA GROBU POGLAVNIKA
Nad grobom Poglavnika!
Evo, Poglavniče, došli smo, da ti se poklonimo u ime HRVATSKE VOJSKE. Odajemo ti počast kao Državnom Poglavaru, kao svom Vrhovnom Zapovjedniku i kao obnovitelju Države Hrvatske, Mi se tebi klanjamo i stotinama tisuća znanih i neznanini junaka, koji su dali svoje živote za obnovu i čuvanje Nezavisne Države Hrvatske.
Počivaj u miru, Poglavniče, a tvoja braća, sinovi, kćeri, čitav tvoj narod, nastavit će tvoje djelo i osloboditi zarobljenu Domovinu, uzpostaviti Hrvatsku vlast i čuvati granice Države. Mi ti se kunemo, da nećemo stati,
dok ne stignemo na Drinu!
Dok je god svieta i vieka mi ćemo se, Poglavniče, sjećati i našeg Hrvatskog proljeća, kada si se vratio iz progonstva, obnovio Državu, vratio nam čast, slobodu, obraz i veličinu. Desetog je Travnja 1941. godine i naša šuma radosnije zalistala, i zvijezde su nam ljepše sjale, i ptice su veselije pjevale, i naša polja i livade velikodušnije plodove dali. Malo i veliko se veselilo, i mi smo ti zahvalni radi te radosti Desetoga Travnja.
Ti si nas, Poglavniče, naučio kako se treba boriti za slobodu i veličinu. Nikada Hrvatski junatci toga ne će zaboraviti. Mi ćemo stari borci naučiti našu djecu i našu unučad, da nikada ne zaborave, da si ti neizmjerno ljubio svaki kutak Hrvatske zemlje, a posebno Bosnu, tebi Bosna duguje vječnu hvalu, jer su tvoji vojnici stigli na Drinu i izgradili ne samo bunkere, nego i sviest, koja je nadživila bunkere, i nadživiti će i one, koji su te bunkere uz pomoć komunista srušili i Bosnu ponosnu porobili i u crno zavili.
Mi se tebi, Poglavniče, kunemo da ćemo kazniti sve one koji su izdali Majku Domovinu. Dolazi dan pa će narod
i Hrvatska Vojska i opet stvoriti mir na Drini.
Počivaj u miru!
Vječna ti slava!
Pukovnik Ibrahim vitez Pjanić Pirić
Ljutu travu na ljutu ranu!
Na tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit ce svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o tebi i o onima, koji o tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.
Lako je tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo oztali. Ja te molim povrati i meni moj mir. Za tvog života nisam htio sageti šiju pred tobom, ali pred tvojim kostima to činim. Ne radi tebe, ne radi oztalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer Ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba Ustašovati, pa makar se i ne zvalo tim imenom.
Lako je bilo i meni, kao i oztalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane srbi i jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje.
Mene su u lance vezali na Janka Puszti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba Ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vječnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživjelih sastanu s tobom.
Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i ne će i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.
Mi smo u svoje vrijeme smatrali Ustaštvo revolucionarnom Hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je Ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom
i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja.
Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema... Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvostrukom robstvu. ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred Hrvatskim vojnicima, ali Hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu Hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg.
Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustavi se na Drini. Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na tvojem grobu, i da taj mir koristno upotriebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku.
Pa da naši unuci čuvaju mrtvu stražu s tobom skupa na Drini.
Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima Hrvatske politike, jer si osjetio, da tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na izti bio pripremljen, znam, da ti se povratio tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati.
Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to ne će biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločestog dečka" koji te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a ti u legendi čekaj polazak u novi boj, da se odatle tebi pridruže i oztali: oni sa Kaptola, sa Jankapuszte, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na tvom grobu, je jedan od izvora.
Za Dom Spremni!
Ustaša General Maks Luburić Drinjanin
Ante Čavka
Tko se boji mrtvih ustaša
Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.
Izdajnik je kuga
Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno. A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja. Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Cicero
Podsjetnik...
OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO
"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu."
dr. Ante Starčević
Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava.
Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.
Kada ističem sakatost naše nacionalne misli kao ideje vodilje, slobode, fundamentalne istine u nama o nama i našem, a kao naše glavne boljke, onda mislim da je ona najizraženija kod onih koji bi (valjda) trebali predvoditi narod, dakle kod protežirane inteligencije, a izrazito manje izražena kod običnog puka, koji je neopterećen i neparaliziran "dosezima" moderne civilizacije potpomognute politikom srbokomunizma, svojom žilavošću i vezanošću za svoju rodnu grudu i očuvao bit i mogućnost života hrvatske nacionalne ideje na čitavom nacionalnom prostoru!
Dakle, fizički opstavši na svom nacionalnom prostoru ti "obični" Hrvati su jamac i sigurni uvjet opstanaka hrvatske nacionalne misli i, što je najvažnije, njenog sutrašnjeg rasplamsaja svom zatomljenom silinom koja će i omogućiti oživotvorenje hrvatske slobode na cjelokupnom hrvatskom prostoru oličene u državi svih Hrvata! Hoću reći to da su naši istaknuti, bolje reći protežirani, intelektualci glavni osporavatelji očuvanja ideje o cjelovitosti i neraskidivosti hrvatskog nacionalnog teritorija, a tako onda i pomagači agresoru u njegovim zločinačkim pretenzijama. Jer ako sustavno uvjeravamo narod da nešto nije njegovo kako će on onda to i braniti uvjeren u istinost te notorne neistine.
Ako se komu ovo čini pretjerano neka se prisjeti najnovijih događaja kojih smo svjedoci kao i događaja od prije, kako sam već rekao, 10 ili 14 godina.
Sjetimo se pada Vukovara, Posavine, i upitajmo se kada smo zadnji put u medijima vidjeli i čuli dosljednu, istinitu i cjelovitu informaciju o tome?!
Sjetimo se one emisije na našoj TV, u jeku srbočetničke agresije, koja je nazvana "RAT ZA SLOBODU", da bi samo par dana poslije promijenila naziv u "ZA SLOBODU"!
Zašto, zbog čega?!
Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!
Kada se sve to podrobno odvaga i prouče sve činjenice ispada da oni koji nas vode, zapravo, nemaju dovoljno vjere u u narod kojem pripadaju, odnosno, nemaju čvrstog, jasnog i bezkompromisnog hrvatskog osjećaja, dakle, nosioci su osakaćene hrvatske nacionalne misli!
A kruna te osakaćenosti je nepriznavanje hrvatstva Bosne i Hercegovine, nepriznavanja temelja hrvatstva: Bosna i Hercegovina je neraskidivi i neotuđivi dio HRVATSKOG NACIONALNOG TERITORIJA kojeg je hrvatski narod nastanio po svom doseljenju prije 14 stoljeća i učinio svojom HRVATSKOM DOMOVINOM!!!
Kada takvi kažu Hrvatska, što oni pod tim svetim imenom misle? Jasno, za njih je Hrvatska ono što im je u naslijeđe ostavio najveći zločinac nad hrvatskim narodom: J.B.Tito.
Za takve spodobe je Hrvatska jučer bila ostatak ostataka, a sutra bi za Hrvatsku priznali i bilo kakvu karikaturu karikature Hrvatske. Dakle, za njih Bosna i Hercegovina nema nikakve veze sa Hrvatskom (osim što su se tu zatekli neki koji se nazivaju Hrvatima, vrag bi ga znao kojim čudom), a i sama pomisao na to je terorizam, nasilje, pretenzije prema tuđem (čijem, svojem!?), zločin, fašizam, "do drine" i sve tako u najboljem stilu jugosrbokomunizma.
Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!
Zaslijepljenim nosiocima sakatosti hrvatskog duha treba biti jasno da je ta Bosna i Hercegovina SRCE I DUŠA Hrvatske Oca domovine dr. Ante Starčevića i svih znanih i neznanih koji krvcu proliše radi hrvatske slobode i hrvatstva. To su naše pokrajine ("mene srdce vu Bosniu vleče" Nikola Bakač-Erdödy), to je Hrvatska cjelokupnog hrvatskog naroda!
Nasuprot tomu, svi oni priznaju turska, austrougarska, velikosrpska, srbočetnička, i čija sve ne osvajanja i presizanja čiji je glavni rezultat otrgnuće glavnine Hrvatske, otrgnuće Bosne i Hercegovine. Oni priznaju svoje bezkičmenjaštvo, kukavičluk i ravnodušnost prema najvitalnijim interesima cjeline svog naroda i nacionalnog teritorija koji je bez Bosne i Hercegovine bogalj, osuđenik osuđen na propast!
Reći će mizerije to je realnost.
Da, realnost jačeg neprijatelja za sada, ali nije realnost za slobodni i čisti HRVATSKI DUH kao nosioca hrvatske nacionalne misli koji će, u svakom istinskom Hrvatu neopterećenom srbokomunističkim virusom, donijeti SLOBODU svom narodu i vratiti i ujediniti sve SVOJE okupirane i otrgnute prostore DOMOVINE HRVATSKE!
Oni tako, načeti bolešću srboboljševizma, idu naruku velikosrpskom agresoru koji je okupirao veliki dio Bosne i Hercegovine, Srijema, Baranje…Oni kao neki zaštitnici Hrvatske i hrvatstva spominju sve samo ne Bosnu i Hercegovinu kao dio Hrvatske, ne shvaćajući da je upravo Bosna i Hercegovina KLJUČ hrvatske cjelovitosti, slobode, sreće i blagostanja, (pa komu, još, nije jasno da bez Herceg-Bosne nema rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja!) idući tako, opet, na ruku ne samo sadašnjim velikosrpskim zatornicima svega hrvatskog, nego i sutra novim pretenzijama novih agresora pod plaštem demokracije, europejstva, multietničnosti, itd. Oni, tako, "otvaraju" europske putove nezavisnoj BiH kao nehrvatskoj zemlji u kojoj će Hrvati biti jedni od mnogih i ravnopravno zadnji u svojim pravima i osuđeni na iseljavanje ka hrvatstvu osakaćenom za zajedništvo braće i cjelinu svoga teritorija. To su glavne, primamljive, rezervne, zasade svakovrsnih srbokomunista, orjunaša, udbaša, boljševičkih demokrata, odnosno europejaca kojima se na sam spomen cjelovite Hrvatske, slobodnog i ujedinjenog hrvatstva (Drine), zakrvave oči u zločinačkom porivu zatiranja svega hrvatskog pred sobom uz nezaobilaznu lekciju zločinačke "istine" o hrvatskom genocidu, fašizmu do Drine, antisemitizmu i da ne nabrajamo dalje.
Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni!
Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija.
I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga.
To "piće" od kojeg se mnogi nikad ne trijezne je osakaćena hrvatska nacionalna misao, na čije otrgnuto mjesto je prikrpljena misao antihrvatskog eurpoejstva i ulizivačkog sluganstva svim neprijateljima hrvatskog napretka i slobode. Nu, još je žalosnije, blago rečeno, što nas takvi "alkoholičari" vode u "svijetlu budućnost", prije svega naše vlastite propasti, jer su oni u nju već, kao i onda Juda Iškariotski, već dobrano zakoračili na njima prihvatljiv način negirajući sve ono što Hrvata čini Hrvatom, a sve zarad svog komoditeta i dosegnutih svakovrsnih izopačenih blagodati koje sluzi padaju s gospodareva stola. Ako se opet u sjećanju vratimo unazad, kada je srpski agresor bio gotovo pred porazom u proteklom ratu, onda vidimo da je, opet, rezultat tog njihova "pijanstva" da su zaratili i s muslimanima u BiH( bačena kost razdora od srpskog KOS-a i englesko-francuske antihrvatske politike) i pri tome širokogrudno sklapali raznorazne saveze s hrvatskim zlotvorima, zatornicima svoga naroda, koljačima hrvatske djece, silovateljima hrvatske majke, a sve u svojoj izopačenosti, ravnodušnosti, kukavičluku i izdajništvu prema svojoj isturenoj i najugroženijoj braći! Iz svojih udobnih fotelja, zagrijanih stanova punih stolova u hladnoj zimskoj noći, siti dok drugi gladuju i ginu na fronti i u svojim domovima, oni su spremni u svojoj antihrvatskoj mržnji stvarati nove neprijatelje hrvatskom narodu i slati hrvatske sinove i kćeri na tu novu vještačku frontu nazovi nacionalnih interesa gdje su istinski Hrvati unaprijed osuđeni na smrt i njihova borba na propast. A sve to, valjda, da se svide Srbima, četnicima, svakovrsnim zločincima koji će im se smilovati i pristati da se podijeli hrvatska zemlja! Da se pobiju i protjeraju poput stoke Hrvati Vukovara, Banja Luke, Bihaća, Škabrnje, Kotor Varoši, Fojnice, Grahova, Voćina, Glamoča, Drvara, Sarajeva, Ravnog, Subotice i tako dalje i tako dalje.
Da više ne bude hrvatske Bosne i Hercegovine, hrvatske Baranje, hrvatskog Srijema, Bačke, Banata, Boke, dakle, da ne bude više hrvatske smutnje( da ne bude "utega" na njihovu putu u njihovu EU, odnosno EYU!). Da postane nemoguća cjelovita Hrvatska.
Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?
Dalje, komu je svakodnevno slano na tisuće i tisuće tona nafte dok traju svjetske sankcije protiv agresora? Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?! Na čiju nesreću, znamo! Pa upitajmo se koliko naših mladih života pade u Oluji od hrvatske nafte u četničkim tenkovima. Zaista, nečuveno. I zašto se onda danas ne bi srpskim povratnicima, koji se nisu uspjeli vratiti na svojim tenkovima u poraženu RH, obnavljale kuće, a Hrvatima kojima su ti isti sve porušili, popalili i pobili se to ne omogućava.
Isto tako, zašto bi nam onda bilo čudno da je amnestija proglašena prema tim pripadnicima agresora koji nas nisu uspjeli sve pobiti i poklati, a nije proglašena prema onima koji su možebitno prekoračili nužnu samoobranu protiv tih zlotvora. I zašto bi nam onda bilo čudno da se naši osloboditeljski generali gone kao bijesni psi i isporučuju u naše i Haaške kazamate.
Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH!
I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.
Osvrnimo se, dalje, i na ravnodušnost koja prati mučeništvo Hrvata Banjalučke biskupije, te Posavine i ostalih isporučenih Srbima u tzv.RS. Svi ti naši "veleumnici" ograničavaju i onemogućavaju jedino ispravnu hrvatsku politiku pravdajući se nenaklonošću svijeta i malim brojem istinskih hrvatskih prijatelja među stranim državama. E da bi u isto vrijeme otjerali i okrenuli protiv sebe i one malobrojne prijatelje u svijetu svojom politikom onda "dogovaranja s Miloševićem", "podjelom Bosne", i ratom s muslimanima i neodlučnoću u ostvarivanju krajnjeg nacionalnog cilja, a danas kao guske u maglu hitaju u europu njihovu. I tako, kada treba oslobađati i jačati svoje i kad možemo računati na neke svjetske tokove onda se kaže ne možemo mi protiv čitavog svijeta, a kada je raditi protiv sebe, protiv hrvatskih nacionalnih interesa, onda su oni "hrabri" i mogu biti i protiv zdravog razuma i protiv čitavog svijeta!
Svi ovi problemi su tu i toliko bolno očiti i tim više i lakše ih, oni koji su za to odgovorni, previđaju i omalovažavaju i osporavaju "činjenicama" i prozirnom argumentacijom. Oni će naći tisuću i jedan razlog da je to sve tako moralo biti i da su oni učinili sve što je potrebno.
Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.
Međutim, bili su licemjeri i imaju mnoge nevine na duši. Može se netko hrabriti i tješiti, zapravo zavaravati i prikrivati svoje kardinalne pogreške, da smo učinili mnogo i da smo "obranili" zemlju i da "imamo Hrvatsku".
Samo, kažem Vam, oni mučeni, zaklani, izmrcvareni, koji su i prije svoje smrti mogli vidjeti i čuti svoje "vođe" kako govore da smo pobijedili u ratu kojeg, začudo, nismo ni proglasili (pa valjda zato i ne tražimo odštetu) i da je vrijeme za mir i blagostanje, sigurno im neće oprostiti niti će istinskim Hrvatima dati mira dok i zadnje hrvatsko dijete ne bude slobodno i bezbrižno u svakom kutku lijepe nam i cjelovit domovine. Neće im oprostiti i toliki hrvatski branitelji koji su prisiljeni i dan danas dizati ruku na sebe jer su na sve omogućene načine obespravljeni i pogaženi! Nadam se da su oni jadni starci i starice, djeca uz majčine skute, i mrtvog oca s praznom puškom, u redu pred četničkim nožem, imali snage u svom samrtnom kriku izreći, s Hrvatskom na usnama, i zadnjem veleumnom "nevjernom Tomi" svoje viđenje Hrvatske i da će ta jeka pravednika stići i dan danas i do naših ušiju i ušiju onih koji nas vode dajući snagu i prosvjetljenje svim rodoljubima i domoljubima, a prokletstvo svim prodanim dušama koji su za 30 srebrenjaka Jude Iškariotskog prodali i pod neprijateljski nož izručili svoju nevinu i bespomoćnu braću! I onda, tko je taj koji će poslije svega toga povjerovati u njihovu fatamorganu o našoj pobjedi i putu u blagostanje. Zaista, samo bijednici i izrodi roda hrvatskoga kojima život hrvatskog čovjeka i njegova krvlju natopljena sveta gruda vrijedi koliko i neka reklama na TV-u u vrijeme kada je trebala ići istinita emisija o stradanju hrvatskog naroda i mjerama koje treba poduzeti u cilju što bolje i temeljitije obrane i oslobođenja, obnove i razvitka domovine Hrvatske.
Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu! Jer, sjetimo se riječi Oca domovine: Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja. I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.
Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.
Zato, trgnimo se i razmišljajmo svojom glavom izliječenom od bolesti i razorenosti hrvatske nacionalne misli i ispravnih nacionalnih htijenja. Pred sobom, svojom savješću, svojim narodom, izrecimo ono što jest (Da, zaista, zgriješiti šutnjom kada bi smo trebali govoriti čini nas: KUKAVICAMA!), ono što je istina, a odbacimo s prezirom laž kao istinu. Hrvatska je na meti svakovrsnih zlotvora zbog svoje vrijednosti, svog bogatstva, svog položaja i svog radišnog stanovništva. Prema tomu moramo se boriti i obraniti od svih nasrtaja na naše i biti uistinu svoj na svome. Da bi smo to i uspjeli mora nam svima biti jasno što je naše i da nema ničeg svetijeg od obrane svoje braće i sebe sama, svojih svetih ognjišta, svoje Domovine. U tom cilju moramo biti složni kao jedan i činiti sve, bezuvjetno sve, da budemo snažni i učinkoviti u svakom smislu e da bi i mogli obraniti sve svoje. Sve ljudske i materijalne potencijale moramo staviti u funkciju svakovrsne obrane i razvoja. Razvoj obranbenog, vojnog sustava je pri tom jedna od prioritetnih zadaća uz jačanje borbenog i zatomljenog hrvatskog duha solidarnosti i jedinstva. Samo tako ujedinjeni u jedinstvu istinskog hrvatskog nacionalnog duha, hrvatske nacionalne misli i svijesti, imati ćemo za cilj i istinske hrvatske nacionalne interese koji će kao takvi zaista biti u interesu cijelog naroda i cijele domovine Hrvatske.
Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda.
Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?!
Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju.
Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.
Učiteljica takvog života zove se PRAVAŠTVO. S pravaštvom HRVATSKA NACIONALNA MISAO sjaji punim sjajem kao jasna i vječna zvijezda vodilja hrvatskog naroda i domovine kroz sve bure i oluje ka sreći, slobodi i blagostanju.
Naš Otac domovine dr. Ante Starčević nam je tu svu nauku našeg uspjeha sveo na dva gesla: BOG I HRVATI! i HRVATSKA HRVATOM!
A imajući u vidu i dopunu dr. Ante Pavelića: ZA DOM SPREMNI! - to imamo svu mudrost potrebnu za ozdravljenje hrvatske nacionalne misli, svijesti i oživotvorenje svog višestoljetnog sna!
Imamo PRAVO I OBVEZU! Držimo se toga kao jedan i uspjet ćemo. Jer samo tako uskrsnut će slobodna i cjelovita nezavisna država Hrvatska na dobrobit nas i svih njenih žitelja, sadašnjih i budućih pokoljenja! Krenimo tim svetim putom ka svojoj slobodi i sreći prisjećajući se misli Oca domovine koji kaza:
Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.
Ante Matić
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset peti dan
Sumnja. O Preteči
Prorokovođa ne mogaše dugo usniti. Bio je preumoran. Prije nego usni, uznemiren uroni u razmišljanje:
- O, kako su mi teški dani sumnje. Ne vaše, narode, nego moje. Izjeda me sumnja hoćete li biti ustrajni, hoćete li i koliko dugo ostati budni. Sad kad vas probudih zavolje vas još više, voljeni moji. Vi niste ni svjesni koliko ste lijepi, koliko ste uzvišeni kad ste budni i puni vjere. U svom ushićenju ne znam s kim da vas usporedim: s cvjetnom livadom na jutarnjoj rosi, s umilnim proplankom u šumici, s ugodnim hladom pod širokom vrbom što pastiru taži umor, s jatom veselih ptica u predvečernjem letu, s brižnom pčelom što marno od cvijeta do cvijeta oblijeće, sa suncem iza gore živodajnim, ili s čim drugim lijepim i uzvišenim! Da, veseo sam, do neba bih kliktao od veselja kad vas tako budne vidim. Ali, kako rekoh, sumnja mi nagriza veselje, sumnja hoćete li i dokle biti budni. I ne zaboraviti ovo naše drugovanje, ovaj dan svetačni, ovaj dan neprolazni. No, svoju sumnju ja moram svladati; moram je, prije svega, pred vama sakriti, da se ne ugledate u mene, da u vjeri u sebe ostanete budni. Da tako odagnate i moju zlokobnu sumnju.
Veliki događaji se ne događaju svaki dan. Vrijeme dugo priprema velike događaje. Ako ne slutite što ono priprema, kako ćete ga spremni dočekati. Zato neka vaša slutnja uvijek bude budna.
Kad se ujutro probudio, prvo čega se sjeti bijaše da je jednom u govoru Preteču spomenio i narodu obećao o njemu nešto više reći. Zato taj dan govor započne izlaganjem o Preteči:
- A što da vam o Preteči kažem! O onome koji bijaše prije svih i koji osta najveći od svih koje posla među vas. On te probudi prvi i na vrijeme. Međutim, većina vas je smatrala da vas je prerano probudio, da se niste dovoljno naspavali. Većina vas se mlitavo, beživotno osjećala. Ali ipak on te duhovno rodi: od naroda te nacijom stvori. No, niste mu zato zahvalni bili. Vaša nezahvalnost i u grob ga razočarana otjera. Iako vas je za života grdio, nikad vas nije prestao ljubiti. I za života on bijaše sam ivoj duh i tvoj neokrunjeni kralj. Diže se protiv dvoglave zvijeri u čijim raljama tvoja glava bijaše. Ne isčupa te, ali ti za to dobar razlog dade. Postavi se između tebe i tvoga sna o slobodi, i od sebe napravi put k njoj. Pozivao te na svoj put blago i razumno, ali te i gromko grdio zbog sustezanja i nerazumijevanja. Tek kada umri, ti spozna koliko je velik za života bio, jer poslije smrti još veći naraste. Ti još i danas živiš u njegovoj visokoj sjeni.
A vrijeme je već odavno bilo da iz te sjene iskoračiš i to hodeći po njegovu putu. Putu tvrdu i trnovitu, ali zato jedino ispravnu i spasonosnu. Ti ga nisi mogao slijediti jer još previše bunovan i mlitav si bio. On za te previše uspravan, nepokoran i nepopustljiv bijaše. Na previsoku je brdu stajao da bi se ti puzeći do njega došuljao. Nisi bio spreman s njime tamnovati i gladovati, i zato osta tako dugo u raljama one i kasnije još opasnije zvijeri. Ni za žrtvu u krvi nisi bio spreman. Nisi znao, kad sužanj lance i okove sa sebe skida, da ruke okrvaviti mora. Inače ih nikada ne skide. To sad već znaš, jer si kasnije kroz to prošao. I tako on umri a tebe, tvojom krivnjom, ostavi u sužanjstvu. No, njegovo sjeme ipak ne propade. Iza sebe ostavi upaljenu iskru duha u tebi koja kao svijeća neugasiva gori. Koja osvjetljava vaš put, lica vam zažaruje i slobodom iziskriva i razgaljuje. Nositelji toga svjetla su oni što prvi ustaše, što uvijek ispred vas idu i prvi za vas i slobodu ginu. Ni mene oni nikad ne napustiše, stalno se meni obraćaju i s moga izvora dobivaju snagu.
On je Preteča jer on prvi Ispravni put spozna i vama ga objavi. A Ispravni put je uspravan, kraljevski put, put savršenstva. Po njemu se ne ide bez napora, bez samonadilaženja. To je put po kojem se ne ide bez ljestava sa sedam razina i sa sedam vrlina. Idite po Ispravnom putu, penjite se po ljestvama da ne budete prizemljari.
Rekavši to, Prorokovođa ode razmišljati o sutrašnjem danu i sabirati za sutrašnji govor.
Tako bi i prođe i dvadeset peti dan učenja Ispravnoga puta.
Podsjetnik
Vijenac 106
ZATOR ZEMLJE BOSNE
Anto Baković, Dječak s Drine, August Šenoa, Zagreb, 1996.
"U knjizi Dječak s Drine", piše u Predgovoru njezin autor Anto Baković, "opisao sam ono što sam vidio i doživio i čuo da se zbilo u teškim ratnim godinama Drugoga svjetskog rata u mome rodnom Goraždu, u susjednim mjestima i, poslije, u Sarajevu. Nikakvu literaturu nisam imao pred sobom, niti sam je htio imati. Hrvatske literature nema, a četnička, partizanska i jugoslavenska nije me zanimala. Htio sam opisati ono što sam ja vidio svojim očima i čuo svojim usima i zapamtio u svome dječjem pamćenju. Uopće ne znam kako su povjesničari opisali te dogadjaje. Mene to i ne zanima. Znam da je svatko pisao svoju povijest. A ja znam da sam napisao istinu i da se ovo sto sam opisao -- doista dogodilo."
Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.
Autor se pri pisanju nije htio služiti nikakvom literaturom, hoteći maksimalno sačuvati autentičnost svoga sjećanja, ali njegov navod da o tim dogadjajima nema hrvatske literature nije točan. U jeku rata, kada se jos nisu naslućivali ni obrisi njegova kraja, a nekmoli nazirali pobjednici, u lipnju 1942, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske objavilo je tzv. Sivu knjigu (punim naslovom: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države) o četničkim i partizanskim zločinima nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, počinjenim 1941. i u prvoj polovici 1942. godine, s autentičnim fotografijama ekshumiranih žrtava i njihovim imenima. U toj se knjizi na vise mjesta spominje i tragedija sto se zbila na rijeci Drini, čiju goraždansku epizodu opisuje i Baković. U tom dijelu Siva knjiga daje Bakovićevu svjedočenju još snažniju vjerodostojnost, i obrnuto, Bakovićevo svjedočenje poklapa se s navodima iz Sive knjige, što obama izvorima daje novu povijesnu vrijednost.
O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.
U tom kontekstu doimlje se vise nego naivnim dobrohotni Baković kada uvjerava svoje čitatelje kako to nisu ustaški nego četnički zločini. Oni koji su sumnjali u autentičnost četničkoga "ručnoga rada" 1941. i govorili o pretjerivanjima preživjelih svjedoka, nakon zbivanja u Domovinskome ratu 1991-95. i televizijskih snimaka masakriranih žrtava četničkih obrednih ubojstava, zanijemili su. Kažu da je dvojici američkih patologa pozlilo kada su pregledavali lovinačke žrtve. Tada se počelo govoriti da su četničke postrojbe drogirane jer da čovjek u normalnom stanju ne može počiniti takva čudovišna oskvrnuća ljudskih tijela. Sumnjam da su podrinjski četnici 1941. uzimali drogu. Prije bih rekla da je riječ o kontinuiranome i programiranom ponašanju prema "neprijatelju": ubijanju i obeščašćivanju žrtve u mržnji koja je posljedicom višestoljetne slaboumne srpske politike prema susjedima, koji su, samom činjenicom što su Nesrbi, bili osudjeni na zator jer "zagadjuju vekovni srpski prostor". Otuda brutalnost prema katolicima, muslimanima i zidovima.
Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se vise produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički cista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.
U njezinu "čistoću" uzidane su i glave onih nesretnika s drinskoga pješčanoga spruda u Goraždu, koje je desetogodišnji Tone Baković prevrtao, tražeći medju njima očevu. I izbodena tijela onih četiriju drinskih mučenica, časnih sestara koje su s Petom krenule preko "Titove" Romanije i završile u drinskim valovima jer su bile simbolom Pape i Rima. I smrznuti mosuri muslimanske krvi zapeli na drinskim mostovima čekajući podnevno prosinačko sunce da otkapaju Drinom prema Beogradu. I krici silovanih muslimanki, koje su u ovome nedavnom ratu obeščašćivali i kanadski časnici. U nju je uzidan i Plavšićkin tropoljubac Arkanu u opustjeloj Bjeljini s čijih ulica u ljetno popodne isparuju napuhnute muslimanske lešine i bježe preostale kokoši. U nju je ucementirano i demonski nacereno Mitterandovo lice, kojemu Srbi trebaju podignuti spomenik bas na Drini jer im je on darovao Bosnu.
Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Kriznom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.
Autorova dobroćudna naivnost očituje se kada piše da su četnici vjerojatno klali jer nisu imali dovoljno municije i kada uvjerava svoje beogradske suradnike sedamdesetih godina da su drinske žrtve zapravo muslimani i katolici, a ne Srbi. Baković, čini se, poput velikoga dijela hrvatskih publicista i povjesničara još nije pronašao adekvatnu intonaciju ni metodologiju da bi do kraja rasvijetlio ratna zbivanja i suodgovornost zaraćenih strana. Odrekavši se pri tome i cjelokupne literature (što se ne smije raditi, jer se do istine dolazi i usporedbom krivotvorina sa zbiljom), odsjekao si je granu na kojoj je sjedio. Partizanima, koji, po njegovu svjedočenju, nisu klali u Goraždu, odškrinuo je vrata da sa sebe načelno speru ratna i poratna zločinstva nad civilima, što je u stanovitoj kontradiktornosti s onim o čem u ovoj istoj knjizi piše da se zbivalo nakon sloma NDH 1945, kao i s literaturom u kojoj se može naći gradje za partizanske pokolje civila u Bosni i Hrvatskoj i prije 1945.
Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.
Uz zapovjednika Šošu, Svetu Marjanovića, Proku Kovrliju i Stevana Trtiću zločinstvima su se isticali, navode svjedoci, student medicine Papo, budući kardiokirurg Vojno- medicinske akademije u Beogradu, i Boško Šiljegović, general pukovnik JNA, dugogodišnji glavni urednik Redakcije za historiju KPJ (SKJ) i NOB drugoga izdanja Enciklopedije Jugoslavije, izradjivane u Leksikografskome zavodu u Zagrebu. Kako je izgledala povijest NOB-a koju je pisao Šiljegović, možemo zamisliti, i u tome Bakoviću dati pravo kada sumnja u autentičnost četnicko - jugoslavenske literature.
Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šeseljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.
Bosna Bakovićeva djetinjstva nepovratno je nestala, a jedan od uzroka njezina nestanka upravo je pokolj na Drini, o kojem on piše. I kao sto se on nikada vise ne će moći okupati u Drini, a da se ne sjeti njezinih krvavih valova, tako nikada vise Muslimani ne će biti Hrvati muslimani, a Bosna sretna zajednica triju naroda, ma koliko se veliki Zapad prsio da je čuva od njezina rasapa. On ju je zapravo i uništio, licemjerno asistirajući srpskim klanjima 1941. i 1991.
Nataša Bašić
Komunistički aristicid nad Hrvatima
Piše: Christophe Dolbeau
Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.
Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …
Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.
Delenda est Croatia
Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.
Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.
Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.
Smrt “praznovjerju“
U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).
Kulturni teror
Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …
Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).
Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.
Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.
Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …
Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.
(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)
C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).
Bilješke:
(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint-
Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000.
(
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto
Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem
progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New
Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz,
Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren,
Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir
Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića,
skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog
pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).
Podsjetnik, 27.7.2012.
Prosvjed FTV-u i BHT-u na informativne emisije dana 27. srpnja 2006
Ovim priopćenjem prosvjedujemo protiv uređivačke politike FTV i BHT, odnosno ovakvog JRTV Servisa u BiH.
Naime, u vašim jučerašnjim informativnim emisijama mogli smo unedogled pratiti kako se u Drvaru i na drugim mjestima obilježio 27. srpnja 1941. takozvani "Dan ustanka naroda i narodnosti protiv fašističkog okupatora i njihovih slugu".
Međutim, da niste još uvijek u komunističkom mraku koji je zavio mnoge u crno, preko sto milijuna žrtva komunističkih zločina u svijetu i preko pola milijuna pobijenih Hrvata, onda bi ste znali da je na taj crni dan izvršen pokolj nad nevinim hrvatskim narodom Drvara, Grahova i Krnjeuše. Izvršen je pokolj od strane četnika, partizana, "antifašista" nad civilima, Hrvatima, hodočasnicima koji su se vraćali svojim domovima sa proslave blagdana sv. Ane na Kosovu polju kod Knina.
Dakle, još i dan danas, nakon pola stoljeća velikosrpske i komunističke diktature u kojem je hrvatski narod bio rob i preživio tolike zločine nad sobom i poslije Domovinskog rata kada smo se uspjeli obraniti nakon ponovne velikosrpske agresije od njihovih sljedbenika, vi imate obraza na ovaj način uskraćivati javnost za informacije o nevinim žrtvama i prenositi manifestacije onih koji se ne kaju za počinjene zločine već ih prikazuju kao dan nekog slobodarskog ustanka i tako zapravo i vi kao javna televizija sudjelujete u veličanju zločina nad nevinim hrvatskim stanovništvom.
Za nadati je se i da će do vas doći nedavna rezolucija Europskog parlamenta o zločinima komunizma i da će te sagledati pravo stanje povijesti koja se dogodila na ovim prostorima.
Isto tako bi ste trebali znati da hrvatski narod na ovim svojim 14 stoljetnim prostorima nije nikakva nacionalna manjina da bi ste mu vi mogli uskraćivati osnovna prava na informaciju i prenositi krivu sliku o njemu i njegovim težnjama i zbivanjima koja ga prate.
Dakle i ovaj vaš odnos prema hrvatskim žrtvama pokazuje kakav je vaš stav i prema živućima Hrvatima i je li se onda još čudite što Hrvati ne plaćaju pretplatu takvoj TV i što hoće TV kanal na svom hrvatskom jeziku koji će uređivati oni koji mu žele dobro, odnosno oni koji mu ne će raditi o glavi.
I na kraju vama i Vašoj novinarki koja se javila iz Drvara možemo ponuditi ovakvu vijest koju bi javio neki profesionalni novinar bez partijskog komunističkog staža i koju bi ste vi prenijeli kada bi vaša TV kuća bila kuća slobodnog medijskog prostora, a ne političkog diktata:
Župa Drvar sjetila se i ove godine svojih mučenika iz drugog svjetskog rata. U povodu 65 obljetnice njihova stradanja i posvemašnjeg uništenja tamošnje katoličke župe, kao i susjednih župa Krnjeuša i Bosansko Grahovo 27. srpnja 1941. slavljena je sv. misa zadušnica za župnike i sve nevino stradale župljane tih župa. Kako je poznato, toga je dana ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor s većom skupinom svojih župljana na povratku s hodočašća svetoj Ani u Kninsko polje.
Njihov vlak je na povratku zaustavljen oko 18 kilometara nadomak Drvara gdje su pobijeni na najokrutniji način i pobacani u jamu Golubnjača. Istog dana počeo je i pokolj grahovskih župljana, a uskoro i onih iz Krnjeuše, koja se nikada više nije oporavila i danas joj nema traga.
Prvi su na udaru bili župnici u tim župama: Juraj Gospodnetić u Grahovu, te Krešimir Barišić u Krnjeuši, uz kojega su među mnoštvom vjernika stradala i tri svećenička pripravnika. Za sve njih molilo se uz svetu misu zadušnicu koja je okupila brojne svećenike, a predvodio ju je banjolučki biskup Franjo Komarica. Domaći župnik Žarko Vladislav Ošap je, pozdravljajući nazočne, naglasio da to nije nikakav politički skup, nego molitva i sjećanje na naše mučenike, te pročitao sva prezimena tj. obitelji iz kojih su mučenici spomenutih župa, njih čak 568 za koje znamo poimence. Njihova su imena ispisana na jednoj ploči koja stoji kao trajni podsjetnik u dvorani gdje se na bogoslužje okupljanju drvarski katolici. Na posebnom mramornoj ploči su slike i osnovni podaci spomenute trojice župnika-mučenika.
Gospodo, drugovi, sa FTV i BHT-a ovakvu informaciju gledatelji vaših informativnih emisija nisu mogli dobiti od zaglušujuće buke onih koji i dan danas svoje velikosrpske i komunističke zločine nad Hrvatima prikazuju kao antifašizam i borbu za slobodu, otvarajući tako, u današnjoj situaciji kad još uvijek tražimo svoje mrtve iz Domovinskog rata i kad su mnogi i mnogi zločinci još uvijek na slobodi, stare nezacijeljene rane koje se iznova blate starim komunističkim lažima ubijajući ih tako nanovo i po ko zna koji put bez imalo srama i grižnje savjesti.
Zaista, tamo gdje laž caruje, nevini stradaju!
Bog i Hrvati!
Ante Matić, predsjednik Stranke hrvatskog prava
Knjigozori, 21.7.2012.
Pljeva iz komunizma
Osvrt na knjigu Hrvoja Matkovića, Između Mačeka i Pavelića
Povjesničarima stasalima u slobodnoj Hrvatskoj mnogo je lakše nego onima stasalima u komunističkoj. Jednostavno rečeno nemaju naplavina zadanih istina.
David Sinčić lik je iz teškog razdoblja Drugog svjetskog rata. Volio je svoju Hrvatsku i želio joj slobodu, ali sloboda nije bila njoj naklonjena. Najprije se bio pridružio HSS-u, međutim kad je Maček počeo petljati s Beogradom povezao se s domovinskim ustašama. Njihovim dolaskom na vlast naravno da im se stavlja na raspolaganje. Dopada ga ozemlje Knina, središte ustanka protiv nove države. Na jednoj strani ima četnike, na drugoj Talijane, na trećoj komuniste, a tu su negdje i Nijemci. Nimalo zavidan položaj. Pokušava pronaći ravnovjesje i pomoći svojoj hrvatskoj državi. Razgovara sa svima, traži rješenja. Kao realni političar uviđa da se Njemačkoj približava kraj. Zbog toga se priključuje skupini Vokić-Lorković u nastojanju da spasi hrvatsku državu. Događaji su otišli drugim tijekom. U Zagrebu očekuje komuniste uvjeren da mu se ništa ne će dogoditi jer je samo branio svoju državu. Ne treba reći kako je završio.
Nastojeći opisati Sinčićev lik i djelo Matković opisuje i prilike u kojima je djelovao. Pristojno ih je opisao, ali ocjene o njima koje je stekao tijekom života teško mu idu iz glave. To je jednostavno pljeva koja se zadržala. Ponekada zbog toga sam sebi proturječi. Tako na str. 57. nedvosmisleno okrivljuje ustaše za srpski ustanak protiv hrvatske države, iako na drugim mjestima zna spomenuti da su unaprijed odbili svaku hrvatsku državu i prema njoj zauzeli neprijateljski stav. U isto vrijeme teško mu je preko usta prevaliti da je komunistička ideologija zločinačka. Umjesto toga spominje da su partizanske postrojbe stalno jačale i nadzirale velike dijelove NDH.
Pisanje o ovakvim i sličnim događajima uvijek je dobrodošlo. Istinu treba tražiti i iznijeti na svjetlo dana bez obzira kakva bila i kome odgovarala.
Miljenko Stojić
Da se ne zaboravi...
JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI
HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ
Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana
Piše:Josip Jozo SUTON
Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore.
Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga, imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi, tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu nesigurnost i opasnost.
No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.
Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu zabrinulo.
Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.
Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim počiniteljima.
O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.
Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe. Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri svojih stada.
Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.
Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.
Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.
Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih počinili četnici iz područnih srpskih («hrišćanskih») naselja: Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.
Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.
Ona je zaista mučenički umorena samo zato što je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu - što je bila katolkinja i Hrvatica.
Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".
Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva četničkih krvnika - jednoga ili njih više!
Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na padinama legendarnoga Vrana.
Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.
To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i poklona s usklikom:
"Navik on živi - ki zgine pošteno"
Zagreb, 20.7.2012.
I Srbi stradali u Osijeku ili bilo gdje u Hrvatskoj su žrtve velikosrpske agresije
Sve nam to, od 2000. godine, promjenama nakon smrti dr. Franje Tuđmana, priređuju utjecajni takozvani hrvatski mediji i oni na vlasti koji su postavljeni po volji moćnika svijeta, uz pomoć i manipulacije tih medija, kao i oni pojedinci koji imaju glavnu riječ u tim antihrvatskim i antirazumskim medijima.
Oni od sitnih i nevažnih stvari prave goleme afere, a važne i bitne duhovne i materijalne vrijednosti zanemaruju, marginaliziraju i uništavaju. Pokazuju svoju pokvarenost, zločestoću i krajnju amoralnost, a svjesno, od razumnih ljudi, pokušavaju praviti maloumnike. Tako u dnevnicima od 17. i 18. srpnja 2012. odjedamput prave neviđenu aferu u svezi spomen obilježja u gradu Osijeku smrtno stradalim braniteljima i civilima, na kojim pločama su upisana imena i prezimena 1.327 žrtava.
Spomenik je sagrađen sredstvima grada Osijeka, a otkriven je u povodu Dana branitelja, 28. lipnja. Na otvaranju su bili čelnici grada Osijeka i županije, gradonačelnik Osijeka Krešimir Bubalo, župan Vladimir Šišljagić, te saborski zastupnik Dinko Burić, vodeći ljudi HDSSB-a.
Na spomeniku doslovce piše: "Ovim spomen obilježjem odajemo počast braniteljima i sugrađanima - žrtvama velikosrpske agresije na grad Osijek, Osječko-baranjsku županiju i Republiku Hrvatsku!"
Nakon otkrivanja spomenika sa tako brojnim imenima, umjesto da nastane konsternacija zbog tolikih žrtava, a o razaranju grada da i ne govorimo, i da mediji dignu u nebo vapijući glas te uzbune svijet zbog takvih zločina nad braniteljima i 397 civilnih žrtava, da postave pitanje zašto nitko od zapovjednika agresorske strane i počinitelja nije odgovarao za te zločine, oni, na žalost, dižu buru i oluju zato što su na spomeniku upisana i četiri srpska navodno civila, iako nisu upisani svi stradali Srbi, a bilo ih je desetak od 397, dok su drugi svi Hrvati stradali u granatiranju Osijeka. Propust je svakako što nisu upisani svi stradali Srbi, pa ni nekoliko stradalih Hrvata civila, među kojima nije upisana ni stradala od srpskih granata 14-godišnja djevojčica Ljiljana Juroš. No, to su slučajni propusti koji se mogu ispraviti.
No, strašna se galama digla u Jutarnjem listu od 17. srpnja 2012. godine zbog upisanih nekoliko Srba i padaju najteže riječi, kao "provokacija", "skandal", "makabristički eksces", "moralna sablazan", "besprizorni akt", "prevara u Osijeku" itd, i to od strane zloglasnih "visoko moralnih vertikala", kao Davora Butkovića, Drage Hedla, Vesne Teršelič, Predraga Freda Matića i sličnih, i to samo zato jer su tu uvršteni Srbi koji, po njima, nisu nikako žrtve velikosrpske agresije, nego Branimira Glavaša i ostalih hrvatskih branitelja, s njime na Županijskom sudu u Zagrebu na žalost pravomoćno osuđenih u slučajevima pod nazivom "Selotejp" i "Garaža" za ubojstvo tih desetak Srba.
Tu su, u Jutarnjem listu, odmah i slike mjesta gdje su oni kao dokazano ubijeni.
Čelnik Odbora za branitelja grada Osijeka, Miljenko Kolobarić, čak se, jadan, mora ispričavati kako to nije provokacija, jer su željeli odati poštovanje svim žrtvama Domovinskog rata. Na svu tu, za zdrav razum neshvatljivu hajku iz stranke HDSSB-a poručuju: "Glavaš je nedužan, a ubojice slobodno šetaju!"
To kažem i ja, posebno u to uvjerena, jer sam u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, koju vodim kao predsjednica, i Hrvatskog žrtvoslovnog društva, na čijem je čelu prof. dr. Zvonimir Šeparović, a ja sam članica Predsjedništva, pratila ta nevjerojatna montirana suđenja generalu Branimiru Glavašu i suoptuženima, pukovniku Ivici Krnjaku, te Gordani Getoš-Magdić, Tihomiru Valentiću i Zdravku Dragiću, na Županijskom sudu u Zagrebu, tijekom 2005. i 2006. godine!
Objektivno gledajući, zna se da su u vrijeme opsade Osijeka, 1991. godine, u gradu djelovali sigurno i snajperisti i upravljači granatama, kao pomoć agresoru, a te osobe su najvjerojatnije bili Srbi, a ne Hrvati. Kao takvi pomagači agresoru, sigurno nisu bilu u odorama JNA. Neki su i stradali, pojedinačno, u tome kaosu napada i užasnih stradanja, sumnji i obrane. Vodile su se već tada istrage za svako nađeno mrtvo tijelo, ali se nisu mogli utvrditi počinitelji. No, kasnije, po planu i naređenju, trebalo je osuditi generala Glavaša i hrvatske branitelje koji su branili Osijek za desetak srpskih navodno civila.
Zašto moćnici svijeta i njihove marionete u Hrvatskoj ne pitaju tko je ubio tisuće civila Hrvata i tisuće nedužnih branitelja? Također, zašto Ustavni sud šuti već par godina na žalbe generala Glavaša i ostalih suoptuženih i suosuđenih, da se preispita tijek i obrazloženje presuda? Zar to ne bi trebala biti briga hrvatskih novinara i hrvatskih vlasti?
No, bez obzira na žrtve u Republici Hrvatskoj, bilo kojeg predznaka, jedini je krivac velikosrpska agresija, kao što i piše na spomeniku u Osijeku, jer da nije nje bilo, naravno da ne bi bilo ni hrvatskih ni srpskih žrtava u Republici Hrvatskoj!
Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
Podsjetnik...
OBRANA br. 57/58, 1967.
TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA!
OPĆENARODNI I VOJNIČKI
DESETI TRAVNJA
Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojatanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike.
Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:
1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.
2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobijedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.
3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas, nama hrvatskim vojnicima, niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima.
4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko ne će da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.
Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU.
Prof. Franjo Nevistić dobro je u jeDnom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.
I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.
Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.
Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.
Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.
I neka nas u tome ne smetu deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.
Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.
Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.
U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnji i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.
general Drinjanin
Pripremio: Otporaš
Zapis sa foruma...
U Jasenovcu je stradalo oko 2000 ljudi
Postoje točni podaci iz NDH o broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje:
U radno-popravnom logoru Jasenovac je pobijeno svega 56 neprijatelja hrvatske države, koji su s pravom ubijeni jer su bili kriminalci, te 48 pripadnika Ustaške Obrane, i to zbog zlostavljanja logoraša.
Također, logoraši su pobili 26 pratećih stražara Ustaške Obrane, i čak nisu bili kažnjeni zbog toga jer se stražari nisu pridržavali uputstava. Oko 1500 ljudi je umrlo od neke nepoznate bolesti koja je harala logorom. Oko 600 logoraša i 120 Ustaša je poginulo tijekom britanskog bombardiranja logora, a piloti su bili pripadnici jugoslavenskog kraljevskog zrakoplovstva iz Egipta, koji su 1944. nakon amnestije za četnike prešli u partizane.
Također valja napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara kraj sebe, neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim zatočenicima bio je priznat status "RATNOG ZAROBLJENIKA", što je vlada NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili na to.
Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima.
Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti, koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način.
Valja napomenuti da su istraživanja o stradanjima u Jasenovcu prekinuta jer su na žrtvama nađene domobranske uniforme, čizme i odličja. Mi zahtijevamo da napokon ponovno počnu iskapanja u Jasenovcu, kako bi se možda neke od ondje pobijenih Ustaša, domobrana ili hrvatskih civila moglo identificirati, te kako bi ih njihovi najmiliji mogli dostojanstveno pokopati, umjesto da leže u jednoj od preko tisuću masovnih grobnica koje su napunili partizanski "osloboditelji".
DOSTA nam je komunističkih, židovskih i srpskih laži, neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu!
Domobran
dragovoljac.com
ISTINA O JASENOVCU
Evo još jednog svjedoka o židovsko-srpskim lažima kad je Jasenovac u pitanju. Ali, nisu to samo njihove laži, jednako ili još gore lažu i 'naši' političari sorte cige-mesića i ostale srodne mu klateži!
Dragi Damire i Marija,
Da smirim svoju dušu prije nego odem sa ovoga svijeta, moram ispovjedati jedan dogodjaj iz 1944 a koji je, po mom mišljenju važan prilog za utvrdjivanju istine o logoru Jasenovac.
Te sam godine, negdje u jeseni, putovao iz Karlovca u Zagreb.
Na raskrižju pruga, tada u Horvatima, Karlovac-Zagreb i Sisak –Zagreb, vlak je stao i ja sam izašao iz vagona da izvidim razlog.
Opazio da vlak koji je dolazio iz Siska isto tako stoji.
Putnici jedne i druge kompozije izmješani, raspravljali su o mogućim razlozima tog zastoja.
U tom komešanju spazim mog dobrog prijatelja dr.Milana Spitzera kojega sam poznavao dugo godina.
Kao liječnik, ali naročito kao istaknuti nogometaš i član Concordije, bio je poznat u cijelom tadanjem Zagrebu.
Pozdravili smo se srdačno a slijedeće logično pitanje bilo je – odakle dolaziš i kuda ideš?
Dr. Milan Spitzer odgovorio mi je slijedeće:
“Dolazim iz JASENOVCA.
Dva puta tjedno putujen u Logor kao službeni liječnik da pregledam bolesnike i da im utvrdim bolest i propišem lijekove”.
Argument A:
Dr.Milan Spicer je bio zagrebački ŽIDOV i slobodno je živio kroz cijelo razdoblje NDH sa ženom i kćerkom (žena Seka Rosenfeld, školska kolegica moje sestre).
Argument B:
Ako je logor Jasenovac služio samo za likvidaciju nepodobnih (u tadašnjoj Hrvatskoj), čemu trošiti na liječnika, liječnje I lijekove logoraša?
I to koncem 1944. kad je rat bio na izmaku!
Argunent C:
Dr.Ante Ciliga u svojoj knjizi “Sam kroz Evropu”, spominje (za njegova boravka u logoru) dr. Spitzera kao “vanjskog liječnika” logora Jasenovac.
Jasenovac je postojao kao logor, iz kojega su izašli čili i zdravi mnogi znani i neznani.
U njemu je bio Maček, Vladimir Velebit pa i sam Ciliga.
Uprava Logora bila je u cijelosti židovska, sa zloglasnim židovom Winerom na čelu.
Ivo Heinrich, židov, šef proizvodnje Logora, bio je prisni prijatelj dr. Ante Pavelića, organizirao je i financirao njegovo putovanje (i cijele obitelji) u Argentinu, gdje je i sam živio.
Imao sam prilike u Argentini da upoznam njega i njeguvu suprugu.
Jasenovac je u danasnjoj dimenziji monstruozna laž!
Treba dakle uzeti lopate u ruke i iskopavati leševe tih 600.000 “svirepo pobijenih srba i židova” da se konačno ustanovi koliko ima “stanovnika” ta “Najveća srpska Metropolis” pod ledinom!
A to je posao forenzičara a ne Stipe Mesića i Josipovića.
Uz srdačni pozdrav Tebi i Mariji - Kazimir.
Hvala na čestim i vrlo interesantnim Tvojim člancima koji su uvijek izvrsni!
Bs.As.28/5/10.
dragovoljac.com
ŠTO SMIJU A ŠTO NE SMIJU HRVATI?
Ima jedna krasno napisana pjesma našeg suborca koja kaže:
HRVATOM SE ZVAT
zbunjen, uznemiren, još ne mogu spat"
spoznaja mi gorka suzom muti vid, prije tri godine ja odoh u rat
a ti doma sjediš i nije te stid
HRVATOM SE ZVAT
Domovini dadoh sve što mogu dat "
a ti vrebaš što još možeš joj OTET,
gledajuć te sad, trebao sam znat "
da ti nije ni na kraj pameti
HRVATOM SE ZVAT
važno ti je bilo svoju mržnju tkat,
u virove mutne bacat je po noći,
stalno vući punu i nikad ne stat,
nadajuć se tajno, da ćeš ipak moći
HRVATOM SE ZVAT
rat nas još udara, k"o kovački bat!
smrt nam grobnim dahom i sad život briše,
kao bijesna bura tanke trave vlat!
preživim li, kunem ti se; nećeš više
HRVATOM SE ZVAT
by n.n. branitelj
Tragom toga moram iako pjesma govori sve o onima koji u posljednjih 15-ak godina vode ovu zemlju, reći slijedeće:
Žarko Puhovski kaže da se NE BI SMJELA u Jasenovcu svirati Hrvatska Himna? Treba li se onda na u hrvatskoj intonirati srpska tijekom športskih ili drugih manifestacija jer su osim što su nas budili uz nju palili, ubijali, protjerivali nas Hrvate sa naših kućnih pragova. I on kad ga pitate sebe (deklarativno) zove Hrvatom?!?
Ivo Josipović: kaže kao profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predstavljajući prvu knjigu buduće trilogije na temu o suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima "Odgovornost za ratne zločine pred sudovima u Hrvatskoj" u svibnju 2007. godine, naveo je iste podatke kao i DORH u prethodnoj točki o broju podnesenih krivičnih prijava, pokrenutih krivičnih postupaka i omjeru procesuiranih pripadnika sukobljenih strana. „Činjenica je da je Hrvatska provela velik broj suđenja za ratne zločine, ali gotovo sve protiv pripadnika različitih neprijateljskih formacija, a tek iznimno protiv pripadnika vlastitih oružanih formacija“, navodi se u pomenutoj knjizi Ive Josipovića.
A ekipa is HDZ-a da ih sve pobrojim na tu temu kažu: Učestvujući na Međunarodnoj konferenciji o nasljeđu haškog Tribunala, održanoj uHagu 24. i 25. veljače 2010. godine, predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske Branko Hrvatin i državni odvjetnik (tužilac) Mladen Bajić, uz prisustvo ministra pravosuđa u Vladi RH (Ivana Šimonovića), pred auditorijem od oko četiri stotine ljudi, među kojima su bile i obitelji žrtava, rekli su da je Hrvatska na neki način otišla preširoko u optuživanju ljudi koji su sada u Srbiji, prije svega hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, koji se terete za ratne zločine. Tužilac Bajić je tokom diskusije naveo da tužilaštvo korigira optužnice i smanjuje broj optuženih.
Slijedom toga Antihrvatskog kazivanja čini se da u lijepoj našoj oni koji je nisu željeli,nisu se za nju borili smiju reći što god žele, prvo reći zatim to ozakoniti pa na kraju po leđima Hrvatskog puka i provoditi. Neka, Neka tko im dade glasa nek mu tako i bude.
Hrvati ne smiju primati plaće za svoj rad, ali menadžeri, stečajni upravitelji moraju i kad firma propada.
Hrvati ne smiju biti protiv EU jer Pusićka kaže da je to nenormalno.
Hrvati ne smiju loviti ribu u svom moru, ali zato Talijani smiju.
Hrvati ne smiju tražiti ratnu odštetu od Srbije ali Srbijanci smiju tužiti Hrvatsku, Hrvatske Branitelje i napaćivati se ovrhama.
Hrvati ne smiju tržiti povrat svojeg teritorija od Slovenaca i Srba ali Srbi i Slovenci smiju oteti naše.
Hrvati ne smiju slaviti dan Oluje jer to kaže Savao Štrbac, Dokumenta, Rekom i drugi antihrvatski elementi.
Hrvati ne moraju biti plaćeni za svoj rad ali političari moraju i kad ne tade.
Hrvati ne smiju imati svoju vodu, energiju, poljoprivredu ali smiju uvoziti lošije i gore.
Hrvati ne smiju biti Domoljubi i nacionalisti jer su odmah zbog toga Fašisti.
Hrvati ne smiju svojim ratnicima iz Ustaške povijesti podizati znamenje i spomenike u Hrvatskoj ali Srbi smiju.
Hrvati ne smiju slušati Domoljubne pjesme na nacionalnoj i drugim postajama jer u njima bude ponos.
Hrvati ne smiju u povijesnim čitankama učiti o Domovinskom ratu, Tuđmanu, Markaču, Gotovini, Merčepu,Glavašu i drugima jer neki kažu da su zločinci.
H
rvati ne smiju imati svoju državu jer ne znaju što bi snjom.
E moji Hrvati? A šta mi to smijemo pitam se?
Bit će da opet nas 2% Hrvatskoga puka mormo zasukati rukave, uzeti u ruke ono što moramo i još jednom dokazati svima da se sa nama ne smiju z.....avati i da mi volimo ovu zemlju i ovaj puk više od života.
Izgleda da samo mi iz `91 možemo,hoćemo i moramo sve ovo što ne smijemo pretvoriti u smijemo i moramo da bismo živjeli svoji na svome od znoja ruku svojih, na našoj njivi, na našem moru i u našim firmama.
Mario Maks Slaviček
Da se ne zaboravi...
PARTIZANSKI POKOLJI U BOSNI I HERCEGOVINI
O brojnosti i načinu smaknuća govore svjedočenja očevidaca, zabilježena u knjizi J. Ivana Prcela HRVATSKI HOLOKAUST II. (Zagreb, 2005.) - poglavlje o masovnim pokoljima u Bosni i Hercegovini, a dali su ih: Andreas Šupovac, Safet Bajin i Safet Jaskić.
Andreas Šupovac u Dokumentu XCVII. svjedoči o kolonama smrti:
Koncem svibnja mjeseca godine 1945. kretala se kroz Bos. Gradišku kolona zarobljenih hrvatskih vojnika u približnom broju od oko 30 hiljada ljudi, u pravcu planine Kozare (kolona je vjerojatno formirana u logoru Jasenovac, op. a.). Još putem su bili pojedinci ubijani i ostavljani na cesti. Kad je ta kolona stigla na Kozaru i kada je prolazila kroz srpska sela, seljaci su napali zarobljenike, boli ih vilama, sjekli sjekirama i tukli ih motkama. Kolona je konačno zaustavljena iza Gornjih Podgradaca na predjelu između kamenoloma i sela Mrakovica i tamo su pojedine grupe bile odvođene da kopaju grobove. Nakon što su grobovi bili iskopani, tamo je izvršeno ubojstvo svih tih 30 hiljada ljudi. Tom prilikom su pojedini zarobljenici bili strašno mučeni, nabijani na kolce, vađene im oči, sakaćeni itd.
Jedan od komunista partizana koji su vodili tu kolonu bio je Mile Tendjerić, tadašnji zapovjednik Bos. Gradiške, Srbin i "narodni heroj". Brigada koja je izvršila pokolj mislim da se zvala ‚Kozaračka'. (Nürnberg, 10. studenog 1954)
Safet Bajin u Dokumentu CXV. o događanjima 1945. u logoru Slavonska Požega svjedoči:
Dne 23. svibnja znatan broj partizanskih oficira, među kojima su bili Jovo Bjelić, Mile Tendjerić, Čedo Kopar i neki tzv. 'musliman' Kovačević, došli su u logor... Ti partizanski oficiri pozvali su sve hrvatske zarobljenike iz Bosne i Hercegovine da stupe naprijed. Kad su oni to učinili Bjelić im je održao kratak govor, rekavši: 'Drugovi, mi smo svi svjesni da ste vi sinovi naše oslobođene Bosne i Hercegovine. Od 1942. do 1945. vi ste se borili protiv narodnooslobodilačke vojske zbog neznanja i zbog krivih utjecaja u prosuđivanju. Mi vas ne smatramo zločincima, a ja sam ovlašten od našeg Vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita da vas spasim od smrti, šaljući vas da kroz dva mjeseca siječete stabla. Sloboda vam je zajamčena...' Tri stotine partizana I. i II. kozaračke brigade odveli su te bosanske i hercegovačke Hrvate…
Čim je kolona stigla u Gornje Podgradce, zarobljenici su bili dovedeni pred jednu srpsku pravoslavnu crkvu i tu su bili svučeni sve do gaća. Neki smioniji i indiferentniji zarobljenici upitali su Milu Tendjerića za razlog takove procedure. Kao odgovor on je izvukao svoj bodež i na licu mjesta ubio te 'neposlušnike'. Zatim je ostalima rekao da će i s njima postupiti na isti način i to u obližnjoj Šipadovoj pilani. Ostali, svučeni skoro do gola, bili su preumorni od gladi i žeđi kroz mnoge dane i k tome od 'marša' iznemogli da izuste ikakav prosvjed.
Njihovi ionako dobro naoružani stražari sad su dobili pojačanje od drugih partizanskih jedinica pa su zatvorenike natjerali u pilanu. Dok se je to dešavalo, zapovjednik Bjelić, rodom iz obližnjeg sela Jablanice, poče kleti, vikati i derati se kao da je poludio. Vikao je na zarobljenike da ovo nije godina 1941. kada su se oni kao dobrovoljci svi javili u Hrvatsku vojsku i postali ustaše. Doslovno iz pjenećih usta on se derao, rekavši da su se oni pod Pavelićevim vodstvom borili protiv 'naroda' sve do zadnjeg časa rata kad su, skupa s Nijemcima i Talijanima, bili pobijeđeni. Onda je nadodao potišim glasom: 'Vi ste sada u rukama narodne pravde i izloženi osveti kozaračkog kraja, koja će nad vama biti izvršena. Preživjeli borci s Kozare i mjesno srpsko stanovništvo vama će suditi.'
Čim je on izustio te riječi, Bjelić i Tendjerić izvadiše svoje bodeže i počeše bosti zarobljenike koji su im bili nadohvat (vezani žicom, op. a.)… Neki zarobljenici bili su odvedeni pojedinačno k obližnjem potoku gdje su poubijani. Oko pola noći 400 zarobljenika na ovaj ili onaj način izgubiše svoje živote. Odmah nakon ponoći srpske rulje navališe sjekirama, vilama, srpovima, noževima i toljagama na preostale žrtve i tako poubijaše više od 200 tih jadnika. Preživjeli su tjerani u 'marš smrti' uzduž uskih željezničkih tračnica koje vode dublje u Kozaru. Tisuću dodatnih žrtava bile su postrijeljane oko 2 km podalje uzduž tračnica dolje u udubini koja se desno od tračnica proteže u duljini od 200 m. Oko 1.900 drugih zarobljenika bili su odvedeni uzduž tračnica koje se odvajaju na lijevo od glavne linije. Upravo s toga mjesta moj poznanik uspio je pobjeći s jednim drugim Hrvatom rodom od Ivanjske…
Pokolj u Pogradcima i popratne okrutnosti trajale su od 26. do 29. svibnja 1945. Jovo Bjelić i Mile Tendjerić zato što su organizirali taj pokolj proglašeni su narodnim herojima. (Uranium City, Sask, Canada, 30. prosinca 1961.)
Safet Jaskić u Dokumentu VCVI. navodi sljedeće:
Istog jutra krenula je kolona spomenutih logoraša iz Požege u pravcu Stare Gradiške, a pratila ih je jaka straža. Na putu su ostali dva dana. Bilo ih je u koloni oko 4.000 ljudi, mahom domobrana. Siguran se broj ne zna, jer praćeni zarobljenici nisu imali mogućnosti brojanja ljudstva nego tek ocijeniti od oka. Putem ih je domaće hrvatsko stanovništvo na svakom koraku obdarivalo kruhom i ostalom hranom, što, začudo, ovom zgodom partizani nisu ometali, kako su činili kroz Sloveniju i Hrvatsku. To ih je mnogo umirivalo te su bili uvjereni, da će cijela ta stvar na dobro izaći.
Prešavši Savu kod Bosanske Gradiške imala je kolona dulji odmor iza grada. Tu su natovarili na leđa robijaša streljiva, koje su oni duž puta naizmjenično nosili.
Nakon još jednog duljeg odmora stigli su zarobljenici 23. lipnja u selo Podgradce pod Kozarom. Kolona je prošla veliku pilanu u selu te je bila odvedena dalje u neku kotlinu prema Kozari, okruženu sa svih strana grupom od nekoliko stotina stražara, ali su na licu mjesta zatekli istodobno, a valjda i više seljaka. Njihov se broj međutim svakim časom uvećavao dolaskom novih srpskih seljaka, seljanki, mladića i staraca iz okolnih sela. Očito ih je dozvala komunistička 'narodna vlast', a zašto, postalo im je jasno odmah zatim. Ti Srbi seljaci imali su u rukama sjekire, krampove, vile, željezne motke, štapove i slično oružje. Ponašali su se mirno, sve dok se nije iskupila masa, koja po broju sigurno nije zaostajala iza broja ljudi dovedenih u koloni. U jedan čas, valjda po komandi, počela je ta seljačka masa, sastavljena većinom od žena i nezrelih mladića, da se dere i urliče:
'Koljači, ustaše, treba ih sve poklati, osveta, osveta' itd. To su pratili obscenim pokretima i riječima, te su i mahali svojim svojim 'oružjem'. Opetovano su govorili: 'Hoćete da idete u našu vojsku! Daćemo vam mi vojsku po glavi!' Traje vriska i izazivanje, ali još nije krvoproliće započelo. Okolo mase i njezinih žrtava stoje stotine partizana, naoružanih većinom ručnim strojnicama.
Na zapovijed počeli su Srbi seljaci vezati žicom dva po dva zarobljenika za ruke, a kasnije opet u grupicama po deset ljudi voditi dublje u šumu. Svaku grupicu prati partizan sa strojnicom te nekoliko seljanki i saljaka s onim svojim oruđem u rukama. Odmah su započeli sa svih strana jauci iz šume, jer su se one žene, mladići i starci poput divljih zvijeri bacili na svoje žrtve, da ih bodu, kolju, sijeku, lubanje im mrskaju i slično uz užasne povike. Ljudi koje su klali, bili su od dugog marša čak tamo od Maribora i Dravograda toliko izmoreni, izgladnjeli i oslabili, da se nisu ni onoliko oprli ubijanju, koliko bi možda u drugim prilikama valjda bili učinili. Naši svjedoci vele, da se na probijanje obruča nije moglo ni misliti, ne samo radi oružanih partizana nego još više radi totalne iznemoglosti velike većine dotjeranih zarobljenika.
Partizani nisu sami ubijali nego su tek prigodom ubijanja čuvali, da nitko od žrtava ne pobjegne. Neopisivo strašan bio je prizor razbješnjelih ženskih furija i nedorasle djece, kako opijeni krvlju žrtava poput divljih zvijeri razdiru i kasape stotine pa i tisuće nezaštićenih i nevinih ljudi. Primjećujemo povrh toga, da su jadne žrtve bili dobrim dijelom domobrani zadnjih poziva, dakle vrlo mladi ljudi, koji su u borbama jedva i sudjelovali, a uz njih i nešto hrv. oružnika…
O ovim strahotama u istom izvoru svjedoči i jedan Srbin koji je kasnije zbog nesudjelovanja u pokolju bio kažnjen zatvorom, ovim riječima:
Tako smo jednog dana dobili naredbu da 'sve što je živo pod Kozarom i Prosarom' ima se skupiti u određeno vrijeme kod pilane u Podgradcima da 'pobiju ustaše' i da se tako osvete. Sobom imaju ponijeti vile sjekire, krampove, noževe, oružja i tupo oruđe kojim se može ubijati. Odmah je rečeno, da će 'ustaše' biti dovedeni vezani. Imaju se pobiti 'svi od reda', ' ne trošiti uzalud municiju'.
Mnogi su pošli u Podgradce, a drugi opet, koji su imalo bili pošteni, nisu htjeli nego su ostali kod kuća… Protestirao sam i rekao: 'Ne činite to! To je zlo i to će se nama Srbima strašno osvetiti i stići će nas još strašnije zlo ako nam se to bude vraćalo!… Za ove moje poštene riječi komunisti su me izveli pred sud i kaznili robijom. I tako sam ja ovdje među vama.
Ovim svjedočenjem kažnjenog Srbina potvrđuje se izjava Safeta Jaskića dana u Rimu 28. siječnja 1962.
Iz ovih triju svjedočenja sa sigurnošću se može zaključiti da je od 21. do 29. svibnja 1945. iz logora Jasenovac i Požega pod jakom stražom u nekoliko kolona dopraćeno preko 30.000 zarobljenika u Potkozarje i ovdje pored sela Gornji Podgradci na stravičan način poubijano.
Sveti Ilija, 8.7.2012.
Otkriveno spomen-poprsje vlč. Vilima Cecelje
U Svetom Iliji je u subotu 7. srpnja otkriveno spomen-poprsje vlč. Vilima Cecelje u prigodi 23. obljetnice njegove smrti i 80. obljetnice proslave mlade mise tog znamenitog hrvatskog svećenika, dušobrižnika hrvatskih izbjeglica i iseljenika u Austriji, te uzornog domoljuba. Spomen-poprsje u Ceceljinoj rodnoj župi ispred župne crkve Sv. Ilije otkrio je i blagoslovio varaždinski biskup Josip Mrzljak. Riječ je o već četvrtom brončanom odljevu umjetničkog djela Tomislava Kršnjavija, akademskog kipara, a prethodna tri postavljena su na Blajburškom polju, u Hrastovici kod Petrinje, gdje je Cecelja službovao, te u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Salzburgu, gradu gdje je preminuo 3. srpnja 1989. godine.
Obraćajući se okupljenima na otkrivanju spomen-poprsja, domaći župnik Izidor Ferek podsjetio je da se prije tri godine na 100. obljetnicu Ceceljina rođenja i 20. obljetnicu njegove smrti rodila ideja da se kao trajni spomen na tog svećenika sveta života i čovjeka velikog srca postavi spomenik koji će ga oteti zaboravu. Istaknuo je kako je Cecelja uistinu primjer kako živjeti kršćanski život, ljubav prema bližnjemu, kako ljubiti svoju domovinu i narod i za njih se boriti i žrtvovati. Napomenuo je da je ostvarena ideja, potekla od Počasnog blajburškog voda, da se postavi Ceceljino poprsje, i to na Blajburškom polju kao simbolu najvećeg stradanja hrvatskog naroda poslije Drugog svjetskog rata, podsjetivši da je upravo vlč. Cecelja najzaslužniji da se zaboravu otelo to najveće stradanje hrvatskog naroda u novijoj povijesti. Poprsja su također postavljena u Hrastovici gdje je bio župnikom prije Drugog svjetskog rata i gdje je ostavio neizbrisiv trag, u Salzburgu gdje je djelovao kao dušobrižnik za iseljene Hrvate, te konačno u Svetom Iliji gdje je započeo svoj životni put i gdje su njegovi posmrtni ostaci našli svoj mir.
Nakon blagoslova u župnoj crkvi proslavljeno je zadušno misno slavlje, koje je predvodio biskup Mrzljak u zajedništvu s više svećenika, među kojima je bio i dugogodišnji župnik u Svetom Iliji preč. Ivan Košćak. Misi su nazočili mnogobrojni župljani te članovi Počasnog blajburškog voda.
U homiliji je biskup Mrzljak podsjetio da je Cecelja prije 80 godina svoj svećenički put započeo u doba velikih previranja u svijetu, kada se već moglo predvidjeti da će se događati strašna zla, a osobito se upozoravalo na tzv. crvenu opasnost koja se javila u Rusiji, a to je komunizam, koji ruši sve sveto i želi ukloniti Boga iz srca ljudi. Dodao je da je Ceceljino svećeničko služenje bilo obilježeno progonstvima, optužbama i raznim teškoćama, no on je hrabro prihvatio takvu sudbinu jer je znao da oni koji grade svijet bez Boga nemaju budućnost. Svećenici poput Cecelje uvijek su nam svjedočki primjer i putokaz da je kršćanstvo kao težak i trnovit put jedini ispravan put koji ima budućnost. Takav put i mi smo pozvani nasljedovati, te prepoznavati ono što je dobro i ispravno, rekao je biskup i zaželio da Ceceljin spomenik bude podsjetnik na njegovu životnu poruku i proročku ulogu u hrvatskom narodu. Svjesni smo da i danas postoje oni koji nastoje uništiti takve svijetle primjere iz naše hrvatske povijesti i koji bi htjeli da se povijest tumači po njihovim pogrešnim stavovima, naglasio je biskup Mrzljak poručivši da je to razlog više da se ističu ovakvi sveti znameniti ljudi hrvatske prošlosti kako bi se moglo humanije i kršćanskije živjeti u današnjem vremenu.
Otkrivanju spomen-poprsja i misi prethodio je posjet mjesnom groblju gdje je župnik Ferek predvodio molitvu na Ceceljinu grobu.(Ika)
Zadar, 28.6.2012.
Kriza odgoja je kriza vrednota
Znanja koja stječu djeca i mladi su rascjepkana, površna, nepovezana, bez odgoja za kritičko mišljenje što povećava duhovnu sljepoću. Tako se zastiru odgojne vrednote
Odbacivanjem odgoja i etičkih načela približavamo se sumraku kultura. U Zborniku dječjih radova (učenika zadarskih osnovnih škola) izdvajam mišljenje djevojčice koja, po meni bolje nego itko, opisala glavni problem suvremenog svijeta: »Problemi koji muče djecu često su nebitni odraslima. Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju «.
Arhitekti „kulture smrti“ (ubrzano) rade na Novom poretku: homoseksualni brakovi bit će legalizirani, roditeljima neće biti dozvoljeno odgajanje djece, država će se pobrinuti da žene ne budu domaćice nego sve zaposlene, a monogamni brakovi će se s vremenom ukinuti.” (R. Epperson) Danas „izumire pouzdan, odgovoran pojedinac. Umjesto vjere imamo relativizam, umjesto optimizma imamo fanatizam, umjesto vjere imamo sumnju. Umjesto snova imamo noćne more.” (R. Koch i C. Smith) Trivijaliziranjem i relativiziranjem (odgojnih) vrijednosti djecu odgajamo raspuštenosti „i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću“ (O. Platonov)
Jedan od razloga sveprisutne odgojne nemoći škole je zabluda o moći „društva znanja“, koje se svelo na „društvo informacija“, u čijem se mnoštvu učenici ne snalaze. Etičke vrijednosti slabe (i) zbog prenaglašavanja (neselektivnih) informacija u obrazovanju. U mnoštvu informacija gubi se odgojna komponenta. Znanja bez etičkih vrijednosti vode u propast odgoja za vrednote. Znanja koja stječu djeca i mladi sve su rascjepkanija, površnija, nepovezana, što povećava duhovnu sljepoću. Tako se zastire vrednovanje odgojne komponente škole.
Suvremeni čovjek je sve manje biće rada, nade, tolerancije, razumno, smisleno, odgovorno, pravedno, savjesno i društveno biće, a sve više potrošačko biće, tjeskobno biće, neodgovorno, skeptično, netolerantno, (auto)destruktivno biće, biće dosađivanja, nemoralno, otuđeno biće ovisno o (s)tvarima i biće koje negira sve autoritete.
Kriza vrednota - epmirijski nalazi
Jedan od dokaza krize odgoja i vrijednosti pokazuje istraživanje u istraživanju „Siromaštvo u Hrvatskoj“ iz 2004.godine (prof. dr Ivan Rimac- voditelj projekta). Ovo neobjavljeno istraživanje je pokazalo slijedeće rezultate kod pitanja što građani/ke Hrvatske najviše cijene …
1. bogatstvo = 46,8 %,
2. uspjeh = 34.4 %,
3. zdravlje = 30,0 %,
4. moć =23,1 %,
5. društveni položaj =21,9 %,
6. djecu = 20,7 %,
7. skladnu obitelj = 19,1 %,
8. snalažljivost = 16,5 %,
9. političku podobnost = 14,7 %,
10. nacionalnu pripadnost = 12,5 %,
11. sigurnost = 12,1 %,
12. marljiv rad = 10,8 %,
13. dobra zabavu = 7,1 %,
14. pripadnost Crkvi/crkvama = 5,8 %,
15. savjesno i profesionalno obavljanje posla = 5,6%,
16. održanje obećanja = 5,5 %,
17. potrošnja = 5,2 %,
18. samostalnost = 3,8 %,
19. spremnostna pomoć drugima = 2,2 %,
20. suosjećajnost s potrebnima = 1,1 % i
21. samoobrazovanje = 1,0 %
Vidimo kako su vrijednosti samoobrazovanja, empatičnosti i altruizma na samom dnu ljestvice prihvaćanja, što zorno govori u kojoj se odgojnoj krizi nalazimo. Ipak, ukontekstu ispitivanja Europskih istraživanja, imamo razloga za optimizam. Naime, većina građana u trideset i tri europske zemlje ne slaže se sa tvrdnjom da je brak zastarjela institucija. Vidljive su razlike između (razvijenih) skandinavskih zemalja i većine postsocijalističkih zemalja (vidjeti -Krunoslav Nikodem i Pero Aračić, „Obitelj u transformaciji“; u knjizi Josip Baloban (prir.): „U potrazi za identiteom”, 2005.) Najveći stupanj slaganja sa tvrdnjom da je brak zastarjela institucija je u Francuskoj (34. 3 posto, Belgiji, 29.7, Luksemburgu, 29.4, Sloveniji 25.4, Portugalu 24, 8 i Nizozemskoj 24.6 posto, a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zaostala institucija je u Turskoj 93.3 posto, Malti, 91.5, Islandu, 89.2, Hrvatskoj 87.3, Poljskoj 86.8 i Češkoj 83.6 posto. U Europi postoje velike razlike i u vezi s pitanjem djece kao smisla života. Građani razvijenih zemalja uglavnom su izrazili neslaganje s tvrdnjom da čovjek treba imati djecu kako bi život imao smisla (od 88.7 posto u Nizozemskoj- 69 V. Britaniji- 66 posto, a u manje razvijenim europskim zemljama prisutno je veće slaganje s navedenim (na pr. Letonija 88.3 posto, Hrvatska – 76.3, Mađarska -73.9 posto…)
Zato Patrik J. Buchannan u kjizi «Smrt Zapada”, opravdano zaključuje da su, pored demografske kataklizme razvijenog svijeta, drugi čimbenik sumraka zapada vrijednosti koje su postale dominantne, osobito kod mladih: seks, slava, novac (bez rada).
Posljedice inverzija vrednota
Ruski književnik Ljermontov je kroz portretiranje Pečorina portretirao sudbinu odrastanja mladog naraštaja. Pečorin je bio neobičan i nadaren čovjek koji je zbog teških društvenih okolnosti ostao odbačen od društva. Bio je neshvaćen čovjek koji je propao upravo zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu.
Vjerujem da problem današnje mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje sebe:
„Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina, kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile.
Bio sam skroman - potvorili su me da sam lukav, pa sam se povukao u sebe.
Snažno sam osjećao dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo…
Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti.
Moja siva mladost protekla je u borbi sa samim sobom i sa svijetom; plašeći se podsmjeha, sakrivao sam svoje najljepše osjećaje na dnu srca – i ondje su i umrli.
Govorio sam istinu – nisu mi vjerovali pa sam ih počeo varati… Postao sam moralni bogalj!’. (Ljermontov Mihail Jurjević u romanu „Junak našeg doba“)
Ivica Ursić je u knjizi Moja sidra opisao što se događa sa suvremenim čovjekom koji je postao robom koncepcije radikalnog moralnog relativizma- gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost. Prepričao je jednu zgodu kada su se nakon niza godina našli učenik i (bivši) nastavnik. Ugledavši uglađenog i raspoloženog bivšeg učenika, a sada odraslog čovjeka, umirovljeni profesor ga upita: «Pretpostavljam da si uspio u životu jer si sav ozaren. Jesam li u pravu? «Da»- odgovori učenik. No, odmah nakon toga mu je kazao formulu svog uspjeha: «Učili ste nas da (u životu) nisu bitne korice nego sadržaj, a ja sam uvijek davao značaj vanjskom izgledu, (formi) jer to ljudi cijene“. Nastavio je… „Učili ste nas da valja biti iskren, a ja sam diplomatski zaobilazio iskrenost i ugađao drugima i – uspio. Rekli ste nam, da se treba vračati korijenima. Ja se nikada nisam vratio u svoje rodno mjesto, jer tamo nikada ne bih bio shvaćen.
Uzeo je primjer Isusa Krista. On je živio život duhovnosti, a ne forme, bio iskren i ispred svojih neprijatelja te se vratio u rodno mjesto. Epilog je da su ga u rodnom kraju ti isti, lažni prijatelji, (zbog iskrenosti) „razapeli“.
„Djecu ne učimo da budu časni ljudi, a učimo ih svemu ostalom.” (W. Glasser). Manipulator kaže djetetu: “Briga te što drugi kažu, ugodi sebi“. Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a „samovolja je već nasilje nad tuđom slobodom“ (A. Periša). Sve su to primjeri i dokazi da je kriza odgoja kriza vrednota.
prof.dr. Zlatko Miliša
Slučajni Hrvati
(Hrvatska kao teatar apsurda)
Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije sa vojničkim ordenima koji su se dijelili za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica sa Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru. Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu "Jugoslavija." Ono što zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".
Antifašizam nije bio popularan do 1991.
Retrospektivno se nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.
Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak Zavnoha, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".
Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941.g krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali sa ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u Jurišićevoj. Četnici su barem bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. -- logično na svoj hajdučki i brahijalni način.
Danas im je simbol depilirani pederast
Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.
Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka sa likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast sa maskarom i transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region" -- ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišićavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji je pendrekom utjerivao političku korektnost kod dugokosih zagrebačkih fakina radi njihove "trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeti 1945.
Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom
Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje da 1990. brane svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze za Vukovarom uistinu prave? Posjeti gradovima heroja ili proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali su 1991.g. separatistima i nacionalistima, a ne zavnohovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne bi niti njen čelnik bio danas u Haagu. Hrvatsku nisu branali eunusi bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore kao i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.
U jagmi sa novim identitetom politička klasa danas se dovitlava sa novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalne ukaze EU komesara, razumljivo je da Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Kao superelastičan pojam, antifašizam je uistinu danas temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi < međunarodne zajednice>. Međutim zaboravlja se da su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo da odagna svaku sumnju < međunarodne zajednice > na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je da ukine Hrvatsku ili da dade Hrvatsku u koncesiju EU ili UN ili MMF-u. To je već ionako djelomično slučaj. Veliki problem jedino leži u tomu što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.
Upravo je tu i strašna dilema vladajuće klase. Ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i < ustaša > 1991.g., ne bi danas niti politička klasa sjedila u Saboru niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora biti strašan osjećaj kada se politička klasa mora rukovati sa hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." A još je strašnija stvar kada se bivši dragovoljci, zajedno sa tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili samozatajivati.
Skojevanje, udbovanje i jugovanje
Ima Hrvata koji se rode sa hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. Nije baš tako bilo 1991.g. u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara, a i velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno s srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato jer ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991.g, već ga u sebi svojim rođenjem nose. Vrlo su dobro znali oni tko su i kakav je njihov identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i stranke u Europi. ( U narednim brojevima bit će više riječi o stranim dragovoljcima Domovinskog rata ). Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi uopće bila na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.
Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je počeo rat u Hrvatskoj, koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotinjaka stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu" , i kojima je moralo sve ići na živce -- i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: " Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku." "Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili neki ausvajz samo da odem odavde."
Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju i kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvješćenje. Još nije učinjena statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata, te se samo može pretpostaviti da su to bila pretežno djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. No inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991. I evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.
Dr. Tomislav Sunić
Ljubljana, 27.6.2012.
Janša: Pod crvenom zvijezdom petokrakom provodila se krvava komunistička revolucija
Predsjednik slovenske vlade Janez Janša izjavio je u srijedu kako crvena zvijezda petokraka Slovence kao narod dijeli, a ne ujedinjuje, pa je zato na nedavnoj proslavi Dana državnosti zabranio njezino korištenje, unatoč prosvjedima stranaka ljevice i udruga partizana-veterana.
"Nije to samo znak koji su koristili slovenski partizani. Pod crvenom zvijezdom koja je importirana iz Sovjetskog saveza provodila se krvava komunistička revolucija, a nakon rata u Sloveniji ubijani deseci tisuća ljudi", rekao je Janša u razgovoru.
"Pod tim se je znakom vladalo bez izbora u totalitarnom sustavu", rekao je Janša, dodavši da zato crvena zvijezda koja Slovence kao narod može samo dijeliti, ali ne i spajati možda spada na proslave nekih političkih opcija, ali ne na državne svečanosti u kojima se obilježava uspostava samostalnosti i demokracije.
"Toga znaka smo se 1991. riješili", rekao je slovenski premijer, dodavši da treba poštovati vrijednosti samostalnosti i demokracije i na simboličkoj razini, te preko obrazovnog sustava, medija, pa i na državnim proslavama, to prenositi na nove generacije.
Zagreb, 25. 6. 2012.
OD MONSTRUOZNE LAŽI, PREKO MITA, DO POLITIČKE DOGME
(O logorima Jasenovac, Jadovno itd.)
Razmišljanje uz takozvani Dan državnosti u Republici Hrvatskoj
Kad bismo znali strahote laži, prognali bismo je ognjem prije nego druge zločine! (Balzac)
Ovaj tekst pišem u Zagrebu, upravo navečer, 25. lipnja 2012. godine.
Dan državnosti Republike Hrvatske, obnovljene države hrvatskoga naroda, drugi put u 20. stoljeću. Ona prva obnova, od 10. travnja 1941. godine, nakon 839 godina čekanja, Nezavisne Države Hrvatske, pod vodstvom velikog hrvatskog rodoljuba i patnika dr. Ante Pavelića i ustaškoga pokreta, nastale u nesretnim ratnim okolnostima i uz goleme žrtve hrvatskih branitelja i naroda, propala je 1945. godine.
Ova druga obnovljena država, Republika Hrvatska, nastala pod vodstvom povijesnog političkog velikana dr. Franje Tuđmana, njegove Hrvatske demokratske zajednice i duhovnog velikana Katoličke Crkve u Hrvata, uzoritog kardinala Franje Kuharića, uz najveći zanos i referendumsku volju od 94% domovinske i iseljene Hrvatske, 1991. godine, nakon 888 godina, te u divovskoj obrani i uz velike žrtve branitelja i cijeloga naroda, od velikosrpskoga agresora, te uz najveće pobjede, uz Božju pomoć, Davida nad Golijatom-agresorom, obranjena, evo, od 2000. godine nadalje, nakon smrti hrvatskih velikana, opet se svim sredstvima i najvećim lažima i pljačkom domaćih neprijatelja i stranih perfidnih okupatora, pretvara od pobjedničke u poraženu, uz provođenje sotonskog projekta potiranja, odnosno zatiranja hrvatske državnosti i opstojnosti hrvatskoga naroda na svojim 14-stoljetnim ognjištima.
Smišljeno su, pored ukinuća mnogih drugih bitnih značajki države, uveli i kaos u državnim blagdanima. Premjestili su Dan državnosti sa 30. svibnja, dana kada je prvi put u obnovljenoj državi, Republici Hrvatskoj, zasjedao prvi demokratski izabrani Hrvatski državni sabor, kao simbol očuvanja hrvatske državnosti, od 1102. godine do 1918. i nametnute nam zlokobne Jugoslavije.
Taj dan hrvatske državnosti slavio se sa najvećim zanosom i sveta misa za domovinu služila se na prepunome Trgu sv. Marka, uz mnoštvo hrvatskih zastava u Zagrebu i diljem Hrvatske.
Dan 25. lipnja 1991. godine, iako značajan dan donošenja Deklaracije u Hrvatskome državnome saboru o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i dan kada su SDP-ovci, tj. sljedbenici i članovi bivše Komunističke partije, pod vodstvom Ivice Račana, zbog proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, napustili saborsku sjednicu, a od 3. siječnja 2000. godine manipulacijama došli na vlast i ostali na svim značajnim mjestima i uz izdajstvo i pljačku Ive Sanadera, do 4. prosinca 2011. godine, od kada i formalno drže svu vlast u svojim rukama, te nastavljaju s uništavanjem i zatiranjem hrvatske državnosti.
Oni su uveli i taj novi Dan državnosti, 25. lipnja, koju promjenu narod nikada nije prihvatio, a ni oni se, naravno, nisu trudili da ga obilježavaju, jer nikada nisu ni htjeli hrvatsku državu.
Stoga, dana 25. lipnja 2012. idem gradom Zagrebom na svetu misu u 10 sati u crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu. Dan je lijep i topao, ali sve u gradu je mučno, sumorno i tužno. Gotovo nigdje na zgradama nema hrvatske zastave. Na žalost, već dva mjeseca ne vozi ni uspinjača na Gornji Grad. Kao da je bilo teško popraviti je bar za takozvani Dan državnosti? Idem pješice, uz duge drvene stube. U crkvu dolazim pred sam početak, ali je ne baš velika crkva sv. Marka poluprazna. Ispunjene su samo klupe, ali ja još nalazim mjesto za sebe. Tu je, u prvome redu, i agnostik, kako sam sebe naziva, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, a uz njega je SDP-ovac Josip Leko, kao dopredsjednik Hrvatskoga sabora, i general Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske.
Ivo Josipović, kao što znamo, ljubazno se prilagođava i podilazi svakome, kako bi bio popularan, a provodi svoj zacrtani projekt na štetu države Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Predsjednika Vlade, druga Zorana Milanovića, i njegovih drugova iz Vlade nije bilo ni blizu. Oni su bar iskreni, poput Tome Nikolića, četničkog vojvode, novoizabranog predsjednika Republike Srbije, u odnosu na Borisa Tadića. Jedino je svećenika, koje je predvodio kardinal Josip Bozanić, bilo gotovo više nego vjernika, uz ništa posebnu homiliju da se kome ne bi zamjerio.
Stvarnost se ne može sakriti
Pored svega što nam se događa glede enormnog zaduženja od 2000. godine na dalje, rasprodaje svega što imamo i što je vrijedno, zatiranja gospodarstva, masovnog otpuštanja radnika, podizanja PDV-a, svih mogućih cijena, sve preko leđa siromašnih ljudi, uz golemi kolonijalni položaj zemlje, uz privilegije, bahatost i bogatstvo vodećih političara, obvezno ide ideološka komunistička indoktrinacija i medijska manipulacija svim sredstvima, a protiv volje i osjećaja naroda. Tako je, u svibnju 2012. godine, kao što znamo, već ukinuto pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom žrtava Bleiburga, no narod se ne da prevariti, ide u Bleiburg i časti svoje zločinački pobijene žrtve i mučenike.
Nadalje, 22. lipnja ide najviši državni vrh u šumu Brezovicu kod Siska, na dan tobožnje antifašističke borbe i slave one koji su pod zvijezdom petokrakom, za interes Staljina, rušili novonastalu hrvatsku državu i terorom ubijali narod.
Hrvatski narod 22. lipnja ide nad jamu Jazovku u Žumberku, gdje se sjeća zločinački pobijenih ranjenika iz zagrebačkih bolnica, te zarobljenih hrvatskih vojnika i civila 1945. godine, kao što su, pod istim znakom petokrake, pobijeni i ranjenici iz Vukovarske bolnice na Ovčari 1991. godine. Uz jamu Jazovku bilo je oko2.000 ljudi, a misno slavlje, uz više svećenika, predvodio je pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško, te izrekao prave riječi osude takvih zločina.
No, oni koji lažu i ne kaju se u hrvatskoj državi, uz svu potporu državnih vlasti, idu dalje.
Baš na 24. lipnja 2012. godine, kao i prethodnih godina, opet predstavnici hrvatske i srpske politike prave apsurdnu predstavu, kao i predstavnici Srpske pravoslavne Crkve i Židovske zajednice u Hrvatskoj, nad Šaranovom jamom, u blizini Jadovna u Lici, komemorirajući navodne srpske i židovske žrtve od 40.000 u jamama oko Jadovna, a samo u Šaranovoj jami govore o 15-ak tisuća žrtava, a koje zločine su, kako kažu, počinili ustaše 1941. godine.
Prošle 2011. godine, u isto vrijeme, na tome je mjestu, uz predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i druge, bio i tadašnji predsjednik Republike Srbije Boris Tadić, koji je srcedrapateljno tvrdio da mu je u toj jami završio i djed po majci, a isto tvrdi i neizbježni Slavko Goldstein za svoga oca. Čudi me kad izražavaju tako veliki pijetet za žrtve svojih najbližih, kako se bar nisu potrudili već u vrijeme propale Jugoslavije, a i nakon nje nitko im ne bi uskraćivao sredstva da dođu do tih tako brojnih kostura svojih najmilijih, pa da ih dostojno pokopaju.
Ipak, "ne lezi vraže", oni to nikako nisu htjeli provjeriti, pa i DNK analizom utvrditi članove svojih obitelji, nego čak i 24. lipnja 2012. tobože sa velikom žalošću na Pupovčev i Goldsteinov način, kukaju i optužuju, a i ne govore o tome da bi provjerili svoje laži. No, prava je činjenica, znanstveno utvrđena, o čemu je pisao Hrvatski list br. 353 od 30. lipnja 2011., i broj 354, od 7. srpnja iste godine, da u Šaranovoj jami nema ni jednoga kostura, dok nekoliko drugih jama oko Jadovna uopće nisu istraživane nego su zarasle šikarom, prekrivene kamenjem, pa i betonom. Oni, poput "moralnog i poštenog" Milorada Pupovca, tobožnjeg povjesničara Đorđa Zatezala i velikog "sveznadara" Slavka Goldsteina, koji svi bubaju brojku od 40.000 ubijenih Srba i bačenih u te jame i ne pomišljaju da traže novac, koji bi objeručke dobili, da kopaju po tim jamama, jer sigurno znaju da bi tu našli samo kosti žrtava svojih komunističkih zločina iz 1945. godine, pa i ranije, tijekom Drugog svjetskog rata, te bi možda pored tisuća ubijenih Hrvata našli i kosti viteza Jure Francetića.
Dakle, oni su spremni manipulirati i sa navodnim žrtvama svojih najbližih i hoće monstruozno optuživati hrvatski narod, njegovu NDH i njezine branitelje ustaše, a pretraživati jame neće!
Oni sve ovo znaju, jer su dobro obaviješteni, ali istina za njih ništa ne vrijedi, glavno je da oni namjeste tobože tužne face, te kao navijeni roboti uvijek ponavljaju jedno te isto!
Što tek reći o Jasenovcu?
Naime, ta tema, kao simbol ogavnih velikosrpskih i komunističkih laži, uvijek me je veoma zanimala.
Pratila sam sve što se o tome ratnom i radnom logoru, formiranom u vrijeme NDH, govori i piše. U vrijeme Hrvatskoga proljeća, 1971. godine, sjećam se vrlo dobro jedne emisije Zagrebačke televizije o ustaškom logoru Jasenovac. Vidjela sam tada, kao da i sada gledam, visoki stupac evidencijskih knjiga, onih bilježnica velikoga formata, sa tvrdim tamnim koricama, u kojima je rečeno da su zapisani svi koji su prošli kroz taj logor, te svi dobivani paketi, posjeti, prijekim sudom osuđeni ili oslobođeni itd.
Bilo je rečeno da je, prema tim evidencijama, kroz logor cijeloga vremena postojanja, prošlo 18.000 i nešto osoba, iako je poznato da su ljudi u to vrijeme i u tim okolnostima obolijevali i umirali, a neki i osuđeni na smrt, ipak je sigurno veći broj logoraša i oslobođen, te preživio. Poznati su mi slučajevi da su u tome logoru bile i neke SKOJ-evke sa svojim dečkima SKOJ-evcima, te tamo, nije valjda od užasnih uvjeta, i zatrudnjele sa svojim dečkima, te bile zbog trudnoće i oslobođene iz logora. Interesantno je da nisam od nikoga drugoga čula da je vidio te evidencijske knjige tada na televiziji, ali nikada kasnije nigdje nije bilo spomena gdje se nalaze te knjige.
Poznato je da su u logor Jasenovac normalno dolazile i međunarodne komisije i državne komisije NDH, radi nadgledavanja uvjeta u logoru, te da nisu imale značajnijih primjedbi na život u logoru. Izvješća su sačuvana.
Jasno je da su neki morali biti osuđeni i na smrt, ako su organizirali bježanja i ubijali stražare, i činili nasilje, a zbog kriminalnih radnji bili su osuđeni na smrt i pojedini ustaše.
Čitala sam u zadnje vrijeme i knjige o Jasenovcu od više logoraša, te tako i od orjunaša i komunista Đorđa Miliše iz Šibenika, koji je bio toliki srbofil da je i svoje ime Jure promijenio u Đorđe, a budući da je bio oslobođen iz logora, 1945. godine napisao je knjigu "U mučilištu-paklu Jasenovac", gdje piše svakakve komunističke izmišljotine, ali i donekle objektivno o načinu života u logoru. No, ništa objektivno se nije smjelo znati, pa je knjiga bila zabranjena, uz šikaniranje autora.
Zatim sam čitala knjigu od oslobođenog logoraša, komunista Milka Rifera, "Grad mrtvih Jasenovac". Opet donekle objektivno, pa je i ta knjiga bila zabranjena.
Također sam čitala knjigu od oslobođenog logoraša Ante Cilige, komunista koji je nakon rata bio nepodoban, te je živio u emigraciji do 1992. godine, kada se vrlo star vratio u Hrvatsku. On je bio u inozemstvu i napisao u većoj mjeri objektivnu knjigu "Jasenovac - ljudi pred licem smrti", uz također neke izmišljotine, vjerojatno po nalogu tajnih službi, u čijim je rukama bio. Prethodno sam čitala i knjige od Ljubice Štefan, Mladena Ivezića i Josipa Pečarića, koje su pobijale monstruozne laži o Jasenovcu.
No, najbolja knjiga koju sam pročitala je knjiga od povjesničara Vladimira Mrkocija i svećenika isusovca patra Vladimira Horvata, pod naslovom "Ogoljela laž logora Jasenovac", biblioteke "Otkrivena istina", u nakladi Emil Čić, Zagreb, 2008.
Tu knjigu bih preporučila svakome na čitanje. Tu se potpuno razobličavaju, svim argumentima, sve monstruozne laži o Jasenovcu. Nitko do sada nije demantirao tvrdnje ovih autora, a laži se nesmiljeno, poput dogme, šire na sve moguće medijske i ine načine. Napomenula bih iz te knjige samo skriveni i malo poznati podatak o popisu stanovništva na području Jugoslavije 1931. godine i 1948. godine. Naime, stalno nam pune glave o genocidu nad Srbima od strane Hrvata, te o 800.000 Srba ubijenih u Jasenovcu, a 40.000 u Šaranovoj i drugim jamama oko Jadovna, a činjenica je da je 1948. godine bilo 997.547 Srba više nego 1931. godine, a Hrvata da je 1948. godine bilo 884.712 manje nego 1931. godine, dok je također svih drugih nacionalnosti bilo više nego 1931. godine.
Također je interesantno da su autori u Državnom arhivu Hrvatske pronašli zametnuto izvješće Komisije za ratne zločine u Jasenovcu, gdje se govori, po njima, o 15.792 žrtve. Logično da su i te žrtve bar dva puta uvećane. Ipak, kasnije čujemo kako su žrtve bile do 800.000, pa i milijun i milijun i pol ubijenih Srba u Jasenovcu. Na kraju, kao što znamo, tobože objektivno i znanstveno, svelo se na 80.000 i nešto žrtava, među kojima i 19.000 djece. Ta knjiga, o tih 80.000 žrtava, se dugo skrivala i mogla se vidjeti samo u Jasenovcu. Zatim je ipak objavljena i na internetu. Vidjela sam popis žrtava ubijenih u Jasenovcu za Široki Brijeg. Upisane su 4 žrtve ubijene od ustaša u Jasenovcu. Međutim, kada sam se raspitala, saznala sam da dvije sigurno nisu stradale u Jasenovcu, nego je jedan sa toga popisa ubijen od strane četnika i točno se zna gdje, a drugi je bio hrvatski vojnik i negdje završio na Križnome putu. Za ostalu dvojicu još nisam točno provjerila.
Osobno pitam, gdje su ustaše pokopali i tih 80.000 tobože točno utvrđenih žrtava?
U knjizi "Ogoljela laž logora Jasenovac" kaže se da su u par navrata jugoslavenske komisije snimale i sondirale grobišta na području Jasenovca, ali gdje god su pokušali kopati, našli su žrtve hrvatskih vojnika i civila, ubijenih od strane komunističkog režima. Tako da se dalje nisu ni usudili kopati. To nije ni čudo, kada znamo, iz knjige prof. dr. Josipa Jurčevića "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", Zagreb, 2012. godine, u nakladi Dokumentacijskog informacijskog središta - DIS-a.
Tu se govori o preko 1.700 stratišta i grobišta komunističkog režima, do sada otkrivenih, te djelomično istraženih, u Sloveniji, Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Znači, u 88,53% svih grobišta do sada otkrivenih su žrtve jugoslavenskog komunističkog režima. Ostatak su žrtve svih ostalih zaraćenih strana, a grobišta od NDH su samo dva ili 0,13% od svih stratišta, odnosno grobišta.
Dakle, tko hoće čuti, sve mu je jasno!
Jedinstven apsurd Hrvatske
Tragedija je što i u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, nakon 2000. godine, raznim manipulacijama takozvanom demokracijom, prevarama naroda i po volji moćnika svijeta, na vlasti u Republici Hrvatskoj su biološki i ideološki sljednici onih koji su počinili najmasovnije zločine genocida nad hrvatskim narodom i koji se, kako sami kažu, ponose da su sinovi onih koji su počinili te užasne zločine. Prihvaćaju sve zločinačke laži o hrvatskome narodu, državi NDH i njezinim braniteljima, a najzaslužnije branitelje iz pobjedničkog obrambenog Domovinskog rata optužuju za zločinački pothvat, izručuju moćnicima svijeta da im sude, a i sami sude u Hrvatskoj hrvatske branitelje za izmišljene zločine, dok stvarne zločince sa agresorske strane aboliraju i amnestiraju.
Dvije tisuće i jedanaeste godine su u Jasenovac doveli čak i izraelskog političara, nobelovca Shimona Peresa, da on nama govori naučeno od naših političkih vlasti, kako su i na koji strašan način ustaše u Jasenovcu ubijali Srbe, Židove, Rome, pa i Hrvate. U isto vrijeme u svom Yad Vashemu mislim da i dalje drže podatak o 800.000 ubijenih.
Nije nikakvo čudo da naši neprijatelji lažu, osobito Srbi, kojima je laž već u genima i dio nacionalnog identiteta, bez obzira radi li se o institucijama ili izobraženim pojedincima, što sve kaže i njihov otac laži i otadžbine, Dobrica Ćosić, ali je strašno da te laži iz kojih proistječu svi zločini prihvaćaju i šire takozvane političke elite hrvatske države. Tko onda u svijetu ne bi prihvatio te laži? Sjećam se kako je nama majkama 1991. godine govorio Amerikanac, Židov Anton Irek, prijatelj Hrvata i prave istine, koji je štrajkao glađu da bi Sjedinjene Američke Države priznale Hrvatsku. Rekao je kako nitko na svijetu nema takve neprijatelje, kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali u svijetu i kod Židova, da jedan prosječan Židov više mrzi vas Hrvate negoli Nijemce!
Znači, nas Hrvate blate ne samo neprijatelji nego i takozvane hrvatske vlasti.
Hrvatske institucije, kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i druge, šute, jer su kupljene za neki bijedni novac iz proračuna. Pojedini neovisni intelektualci ne mogu puno učiniti. Politička vlast od 2000. godine, kako smo rekli, nije narodna jer ne radi za narod, nego za sebe i interese moćnika svijeta. Jedino preostaje hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvata, koja bi, u okolnostima kakve jesu, trebala, kao duhovna snaga, preuzeti brigu o narodu, štititi istinu i pobijati pred svijetom pogubne laži o hrvatskome narodu!
Može li i hoće li tu misiju, kao dio Evanđelja, preuzeti hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvata? Ili je možda i hijerarhiji Crkve na prvome mjestu novac koji dobiva iz državnog proračuna?
Neka nam svima Bog pomogne, pošalje Duha Svetoga i sve nas blagoslovi!
Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Zagreb, 20.6.2012.
Ako ovako nastavimo, Hrvatska će nestati
"Koalicija koja je sada na vlasti dugo je skrivala svoj program, da bi se na kraju ispostavilo da je njihov Plan 21 ustvari utemeljen na Agendi 21 UN-a iz 1992., dakle na mjerama kojima je cilj smanjiti broj stanovnika malih zemalja poput Hrvatske", kazala je neovisna ekonomistica mr. Gordana Maras, na okruglom stolu 'Upravljanje razvojem u globalnom okruženju: Modeli razvoja Hrvatske kao članice Europske unije', održanom jučer u organizaciji Centra za politološka istraživanja i Znanstvenog foruma u zagrebačkom Kulturno informacijskom centru, za koji hrvatski mediji nisu pokazali neki osobiti interes.
"Hrvatska vlada je, dakle, u svoj program prihvatila 'sredstva masovnog uništenja' vlastite populacije i vlastite zemlje. Tome će svakako doprinijeti i ove mjere štednje koje nam Milanovićeva vlada nameće. Bojim se, dakle, da je cilj mjera koje su naši prihvatili, uništenje kulturološkog bića ljudi", zaključila je Maras.
Slično promišlja iznio je i politolog dr. Anđelko Milardović, upozoravajući kako smo suočeni sa mogućnošću nestanka Hrvatske države.
"U svega dvadeset godina neovisnosti, Hrvatska je uspjela posve uništiti vlastito gospodarstvo, demografski se urušiti, gotovo izjednačiti broj zaposlenih i umirovljenika, te zapasti u dužničko ropstvo. Novac je u Hrvatskoj danas iznad društva, jer ni jedna Vlada nije uspjela izaći s financijskom oligarhijom na kraj. Epilog svega toga je da smo postali beskoncepcijsko društvo kojim se upravlja izvana, društvo čistih kolonijalnih odnosa u kojem je moguć tehnokratski udar koji bi mogao ukinuti demokraciju. Ako ovako nastavimo, Hrvatska će nestati, jer je u ovakvim okolnostima nemoguće održati život pojedinca, obitelji, društva i države - istaknuo je politolog dr. Anđelko Milardović.
Jurčić: Bruxelles želi izbrisati razlike među narodima
"Europski narodi se već četiri do pet stoljeća bore za svoju nacionalnu državu, a Bruxelles to hoće sada na silu izbrisati, kao da ne postoje velike kulturološke razlike među narodima. Te razlike vide se i iz svemira i njih je nemoguće izbrisati, a one se ni ne trebaju brisati, jer je poznato da raznolikost rađa napredak, dok ujednačenost znači stagnaciju", istakao je u svojoj analizi dr. Ljubo Jurčić, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista.
"Drugi problem Europske unije je to što je nakon raspada SSSR-a novac preuzeo glavnu ulogu ujedinjenja Europe, što se nije smjelo dopustiti i što je i dovelo do tolikih socijalnih problema i razlika. Rješenje krize u Uniji se ne nazire, što znači da će EU vjerojatno ići prema razgradnji - istaknuo je profesor Jurčić, pokušavajući pojasniti nazočnima što mala Hrvatska uopće znači većim i bogatijim zemljama poput Njemačke ili Francuske.
"Hrvatska je nažalost prihvatila koncept liberalizma ili nevidljive ruke koja sve regulira, pa je tako proizvodna poduzeća pretvorila u trgovačka te je od donekle industrijalizirane zemlje došla na razinu manufakture. Posljedica toga je da danas ništa ne proizvodimo, već sve dobivamo iz uvoza", poručio je Jurčić.
Pojašnjavajući što se nakon 2000. događalo s hrvatskim gospodarstvom, Jurčić je kazao:
"U razdoblju od 2000. do 2008. godine Hrvatska je investirala oko 40 milijardi kuna, da bi nakon tolikog ulaganja (i zaduživanja) broj zaposlenih u Hrvatskoj pao sa 1,6 na 1,4 milijuna ljudi. Dug je, dakle, ostao, a radna mjesta nisu stvorena, već su čak i izgubljena. Posljedica je to nepostojanja suštine hrvatske države", istakao je dr. Ljubo Jurčić.
Kad su, pak, u pitanju potezi Milanovićeve vlade, Jurčić je rezolutan.
"Važno je sada preživjeti, odnosno spasiti preostala radna mjesta. No, to se neće i ne može učiniti štednjom i rezanjem. Ne bi smjeli više otpustiti niti jednog radnika, sve dok u isto vrijem ne zaposlimo dvojicu. Štednja, dakle, nije rješenje, nego ciljana potrošnja. Jedino tako se, uostalom, zemlje mogu izvući iz krize - podvukao je Jurčić, te dodao da Croatia osiguranje i Hrvatsku poštansku banku ne treba prodavati, već njima treba racionalno upravljati.
razotkrivanje.net/www.dejanlucic.net
Uzroci i metode novog svjetskog sukoba
Donosimo ovaj zanimljiv članak s nekim izmjenama sukladno hrvatskom jeziku...
...
Uostalom, tko je čitao intervju Henryja Kissingera, dat u svibnju 2011, mogao se suočiti sa tezama ovog mračnog fosila američke vanjske politike, Niksonovog državnog tajnika i jednog od ključnih “trilateralaca”, i dalje aktivnog u nekažnjenom prekrajanju svijeta i davanju krvavih prijedloga za rješenje krize (razgovor je objavio stranica www. dailysquib. co. uk). Zlikovac je jasan:
“Dolazeći rat će biti toliko ozbiljan da samo jedna supersila može pobijediti, a to ćemo biti mi ….
Iran zaista narušava ravnotežu. Koliko dugo će Rusija i Kina stajati po strani i promatrati kako ih Amerika uklanja? Veliki ruski medvjed i kineski zmaj će biti prinuđeni da se probude iz zimskog sna …
Naša omladina, u SAD i na Zapadu, je spremna, zato što su oni programirani da budu dobri vojnici – topovsko meso, i kad im narede da izađu na ulice i bore se s tim ludim Kinezima i Rusima, oni će izvršiti naređenja. Mi ćemo iz pepela izgraditi novo društvo, iu njemu će ostati samo jedna supersila. I to će biti dobitnički svjetska vlada.
Ne zaboravite da Amerika ima najbolje oružje, koje nema nijedan drugi narod, i mi ćemo to oružje pokazati svijetu, kad bude pravo vrijeme za to. “
Kissinger je uplašenim pojedincima opisao i kako će izgledati posljedice rata po obične ljude:
“Ako ste običan čovjek, za rat se možete pripremiti preseljenjem u seosku sredinu. No, treba ponijeti i oružje sa sobom, zato što će svuda biti lutajuće horde gladnih. Iako će elita imati vlastita skloništa i utočišta za stručnjake, i oni moraju biti oprezni u vrijeme rata, zato što će i njihova skloništa biti u opasnosti “.
Dakle, rat samo što nije. Evo ga, na vratima Irana. Ali, kakva će biti njegova priroda? Zašto se on pokreće? Zašto se tvrdi da na svijetu kakvom znamo može živjeti samo “zlatna milijarda” sretnika? O tome saznajemo više iz uvida pokojnog genijalnog ruskog sociologa, Aleksandra Panarina.
O globalnom građanskom ratu (po Aleksandru Panarinu)
Jedan od najuglednijih ruskih filozofa i politikologa, šef katedre za politiologiju Moskovskog državnog sveučilišta, nositelj nagrade “Solženjicin, Aleksandar Panarin (umro 2003), vidio je obrise Trećeg svjetskog rata kao globalni građanski sukob. Za njega je i Hladni rat bio globalni građanski rat. O tome je pisao:
“Prethodno pokoljenje još je znalo da je hladni rat dviju supersila bio preobraženi oblik građanskog rata:
SSSR je u tom ratu bio na strani siromašnih, SAD pak – na strani bogatih. U tom smislu poraz SSSR-a bio je poraz siromašnih u njihovoj borbi s bogatima, a pobjeda SAD i njihovo nastavljeno opštesvetsko nastupanje pobjeda i nastupanje bogatih.
I sama činjenica da većina nas danas smatra takva određenja zastarjelim i da se stidi klasnih određenja uopće govori samo o tome da je i u svijetu simbola i njihovih značenja pobjedu odnijela partija bogatih, koja je umjela ne samo da fizički trijumfira nad svojim tradicionalnim protivnikom, nego i da ga diskreditira intelektualno i moralno. “
U socijalizmu, bez obzira na sve, čak i užasne, promašaje, postojao je element nade, koji je ljude vodio ka produženju života i poboljšanju uvjeta istog. Evo šta kaže Panarin o uzrocima takvog poleta:
“Istraživanja pod vodstvom profesora I. A. Gundareva u Sveruskom državnom znanstveno – istraživačkom centru preventivne medicine, otkrila su neočekivanu činjenicu: pokazalo se da glavni destruktivni faktor koji uzrokuje prijevremenu smrtnost ljudi i snižavanje srednje dužine životnog vijeka u nacionalnim razmjerima, nije materijalna bijeda samo po sebi, nego osjećaj bezizglednosti perspektive, osjećaj povijesnog beznađa. Istraživanja vode na zaključak o duhovnoj determinaciji zdravlja nacije. “
Unatoč činjenici da se 1945. godine u Sovjetskom Savezu živjelo mnogo gore nego 1940, i da je zemlja bila razorena ratom, broj rađanja bio je mnogo veći od broja umiranja, a životni vijek stanovništva je porastao.
Naravno, slom društvenog ideala nije mogao proći bez posljedica, koje su planeri Novog svjetskog poretka već izračunali u svojim ledenim laboratorijima socijalnog inženjeringa. Namećući surovi kapitalistički individualizma kao model života zemljama Istoka, oni su znali što rade; po Panarinu:
“Iz ontološkog zaključka da je jedina prava realnost suvremenog društva individuum oslobođen od ikakvih socijalnih veza slijedi i moralni: svi odbačeni, poniženi i unesrećeni nemaju koga kriviti za svoju sudbinu osim sebe same.
Jasno je da je to klasna strategija onih koji imaju razloga retuširaju i prikriju svoju odgovornost za proistekla socijalna razaranja i katastrofe “reformatorima”, vinovni u organiziranim i upravljanim katastrofama, krajnje je prikladno da energija socijalnog gnjeva u potpunosti prijeđe u osobne komplekse, a da žrtve njihovih nečovječnih eksperimenata preusmjere svu svoju razdraženost na sebe same, prevrativši socijalni bunt u mazohističko mučenje samih sebe. U suvremenoj Rusiji taj postupak koristi se u pripremi na cijeli narod, uglavnom na Ruse. “
Iz svega ovoga je proisteklo novo, “neljevičarsko” (u dubljem smislu – antikršćansko) shvaćanje globalnog poretka, smrtonosno u samom svom korijenu:
“Pragmatična svijest ima sasvim druge brige za razliku od prethodne, kršćanske po svojim korijenima: ona je zaokupljena ne time kako pomoći novoj sirotinji, nego kako da se posigurnije od nje zaštiti. Druga sekularizacija, odstranivši “ljevičarske recidive” iz zapadne kulture, izgleda, odstranjuje socijalnu suosjećajnost uopće. U tih novih pogana siromašni i ljudi s nekim nedostatkom više ne pobuđuju suosjećanje, nego samo odvratnost, često pomiješanu sa strahom. Ali, a nova osjećanja zahtijevaju ne više socijalnu državu, nego militarističku, to jest demokraciju nove manjine, “koja će znati zaštititi”.
A, pošto je riječ ne o “nacionalnoj, nego o globalnoj demokraciji”, koja se definira kao eksteritorijalno zajedništvo, onda je može štiti ne nacionalna, nego globalna država. Na ulogu takvog globalnog zaštitnika demokracije, koja je postala sudbinom odabrane manjine čovječanstva, pretendiraju Sjedinjenje Države. “
Još nešto: epoha moderne značila je masovnu urbanizaciju i industrijalizaciju.
Ljudi su napustili uglavnom samodovoljni svijet seoske privrede, i osjetili blagodati gradova: od novog načina stanovanja do zdravstvene zaštite. Zauzvrat su radili za kapitaliste. Masu običnih trebalo je, međutim, uvući ne samo u proces proizvodnje, nego i u krug potrošnje.
Čuveni otac automobilske industrije, Ford, govorio je:
“Sve kupovine bogatih nisu dovoljne da osiguraju prodaju bilo koje grane suvremene industrije. Klasa, koja treba da kupuje naše proizvode, to su radnici; neophodno je, prema tome, da oni steknu i imaju dovoljno novca i dokolice za odgovarajuću potrošnju “.
Potrošačka demokratičnost masovne proizvodnje danas je nestala. Panarin je jasan:
“Najnovija strategija sastoji se u prijelazu od ostvarivanja dobiti na temelju masovne jeftine prodaje ostvarivih dobiti u okvirima novoga ekonomskog feudalizma. Uslugom za bogatog klijenta može se ostvariti dobit koja nadilazi dobit od prodaje jeftinih proizvoda stotinama siromašnih klijenata, a da se pritom ostvaruju neviđena ušteda i napora i vremena “.
Što to dalje znači?
Panarinove dijagnoze su nemilosrdne:
“Sada siromašni ne predstavljaju nikakvu vrijednost ni u svojstvu potrošača, oni se ne lijepe na laskavu reklamu, oni nemaju kreditnih kartica, oni ne mogu računati na tekuće bankovne kredite i pozajmice, a roba koja je njima najpodesnija, donosi trgovcima mizernu dobit ili je čak uopće i ne donosi.
Zato nije za čuđenje, što su ti ljudi prekvalificirani u “anderklas”: oni više nisu privremena anomalija, koja može dočekati ispravak, nego klasa izvan klasa, grupa koja se nalazi izvan granica “socijalnog sustava”, stalež, bez kojega bi se svi ostali osjećali i bolje i udobnije. “
Nekad je narod bio izvor jeftine radne snage, ali i uvjet masovne potrošnje. Također, korišten je u imperijalnim ratovima kao topovsko meso. Sada, međutim, po uvidima Panarina, dolazi vrijeme kada je običan narod svuda nepotreban. Neprilagođene treba istrijebiti, sasvim ih ukloniti iz svijeta: oni nikom, i nizašto, nisu potrebni.
Uz sve ovo, tisućama godina postojanje naroda gradilo se i na mističkoj komponenti. Narodi su, po toj paradigmi, zajednice duha, pokojnih, živih i nerođenih. O njima brine Bog, Otac svih ljudi i naroda. Međutim, postmoderni inženjeri globalizma više nemaju potrebe za cijelim narodima. Po Panarinu, oni “montiraju njima potrebne sustave od materijala raznih zemalja i nacija”. S pozicije globalističkog konstrukcionizma, u svakom narodu postoji masa suvišnog (povijesni “otpad” “nepojmljivih tradicija, nerazumnih obreda, svega neracionalnog i neartikuliranog”).
Narodima koji se ne uklapaju u “vrli novi svijet” treba dati surove upravljače – kompradori koji će suvišne sunarodnjake ukloniti sa lica zemlje.
Po Panarinu, prošla je faza prethodnog, prema imigrantima (jeftinoj radnoj snazi) trpeljivog i socijalno odgovornog kapitalizma. Sada sirotinju, kako rekosmo, treba pobiti.
Na kraju, morat će doći do globalnog obračuna; sve što je do sada poduzimala globalna elita, samo su polumjer:
“Posebne tajne brave, uređaji za pojačavanje zidova, oružje, neprobojna stakla i uređaji za zaštitu od potjera, dovitljiva pronalaženja dvostruke i trostruke zaštite – sve su to izdaci, kojima se nova buržoazija raskusurava oko demontaže socijalne države i dosad neviđenog distanciranja od upropaštenih sugrađana.
No ti ratovi svakodnevice će prije ili kasnije biti proglašeni za beznadni diletantizam. Umjesto da se štite ponaosob, o svojoj brizi i na svoj rizik, članovi nove klase globalnih kompradora sve su bliže ideji o potrebi koncentrirane globalne zaštite na zaista profesionalnoj osnovi.
Slično kao što je na ishodu srednjovekovlja koncepcija separtne zaštite posredstvom određenih senjora bila napuštena u korist kolektivnog zaštitnog organa u liku centralizirane apslolutno monarhije, danas, na ishodu epohe moderne, visi u zraku ideja svjetskog apsolutizma u liku nevidljive imperijalne vlasti SAD kao svjetskoga žandara, koji štiti nove izabrane od svojih i tuđih “barbara”.
Aleksandar Panarin je umro 2003. godine. Godina 2012, kako je krenulo, možda će biti prva godina Trećeg svjetskog rata. Građanskog rata bogatih protiv siromašnih, o kome je Panarin jasno i glasno govorio, onda kad je mnogima to izgledalo kao buncanje “teoretičara zavjere”. Uostalom, rat je već korišten kao sredstvo izlaska iz svjetske ekonomske krize. Zvao se Drugi svjetski rat.
Drugi svjetski rat: izlazak iz krize?
Nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju za 2008. godine i popularni kolumnist “New York Timesa”; Paul Krugman, već godinama tvrdi da su SAD pobijedile Veliku depresiju s početka tridesetih godina 20. stoljeća zahvaljujući Drugom svjetskom ratu. Njegova ključna misao je:
“Sada nam je neophodan financijski ekvivalent Drugog svjetskog rata”. U jednom svom nastupu na CNNu, toj TV kući krajnje objektivnosti, on je svoju ideju izložio u vidu scenarija za znanstvenofantastični film: “Zamislimo da smo saznali da su vanzemaljci riješili da nas napadnu i da nam je potrebna masovna mobilizacija snaga da bismo odbili napad iz svemira. U odnosu na važnost takvog zadatka u drugi plan bi se povukla pitanja poput proračunskog deficita i inflacije, i mi bismo za 18 mjeseci izašli iz stanja sadašnjeg ekonomskog opadanja. I kad bi se otkrilo da smo pogriješili i da ne bi došlo ni do kakvog napada iz svemira, otkrili bismo da od ekonomske krize nema ni traga “.
Krugman kaže da bi ekonomski ekvivalent rata mogli biti ogromni javni radovi kakve je tridesetih godina 20. stoljeća poduzimao Roosevelt, da bi narod izvukao iz bijede. Ali, republikanci, oštri protivnici miješanja države u ekonomiju, ne bi podržali potencijalnog novog Roosevelta – Obamu.
Tako da, izgleda, kao rješenje ostaje samo i jedino rat. Rat ima prednost nad svim drugim rješenjima zato što isti dopušta ostvarenje finaciranje državnih rashoda kroz proračunski deficit u razmjerima koje su u mirno doba nezamislive. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, veli Krugman, federalne vlasti posudile su sumu ekvivalentnu današnjoj sumi od 30 trilijuna dolara, a financiranje putem deficita udarilo je temelje neviđenog ekonomskog buma poslije rata.
Uostalom, čuveni John Maynard Keynes obavijestio je Amerikance, još 29. srpnja 1940. godine, u časopisu “New republic”: “Vaše pripreme za rat ne samo da od vas ne traže žrtve. Naprotiv, one su baš onaj stimulans za povećanje individualne potrošnje i porast životnog standarda, koje vam ne bi omogućili ni pobjeda, ni poraz “Novog kursa” “(riječ je o Roosveltu ” New Dealu “)
I zaista: već 1941. godine, razinu industrijske proizvodnje dostigao je onaj iz predkrizne 1929. godine, a od 1941. do 1945. rast industrijske proizvodnje bio je nevjerojatnih 160,5 %.
Investicije u proizvodnju povećale su se za 65 posto. Stanovništvo stvarno nije trpjelo: realni rast plaća za vrijeme rata bio je 50%, a potrošnja hrane, naročito mesa, porasla je 15-25%. Uzrok je, svakako, bio iu porastu vojne industrije: u Drugom svjetskom ratu, SAD proizvodi 300 tisuća vojnih zrakoplova 100000 tenkova 124000 bojnih brodova i čamaca, 41. milijardu bojevnih zrna raznih vrsta. Godine 1944. broj zaposlenih je, u odnosu na 1939, bio veći za 10 milijuna. Nezaposlenih je 1944. bilo samo 1,2 posto radno sposobnog stanovništva.
Prošle, 2011. godine, 7. studenog, navršilo se 70 godina od ulaska SAD u Drugi svjetski rat. Povod je, naravno, bio japanski napad na američku luku Pearl Harbor. Već desetljećima se zna da je vrhuška SAD znala da će Japan napasti, i da nije poduzela ništa da to spriječi. Admiral Richardson je, još 1940, opominjao predsjednika Roosevelta da se Havaji ne mogu uspješno braniti iz čitavog niza razloga – od neobučenosti kadra do nepovoljnog položaja.
Američki veleposlanik u Tokiju, Džozef Gru, pisao je State Departmentu 22. siječnja 1941. godine:
“Peruanski veleposlanik je obavijestio moje službenike da je čuo iz mnogih izvora, uključujući i japanske, da, u slučaju izbijanja nesporazuma između Japana i SAD, Japanci namjeravaju da izvrše iznenadni napad na Pearl Harbor”.
Kao i u slučaju navodnog napada Al Qaide na Kule u rujnu 2011, o kome je američka elita sve znala (obavještajne službe drugih zemalja su im dojavile da je tako nešto moguće), tako je i napad na Pearl Harbor bio unaprijed poznat; ali, Americi je rat bio nasušno potreban – kako bi inače rasla industrijska proizvodnja?
A evo i podataka iz čuvene knjige Anthonyja Saton, “Wall Street i uspon Hitlera”. Viljem Dad, američki veleposlanik u Njemačkoj, pisao je Rooseveltu:
“U ovom trenutku, više od sto američkih korporacija imaju ovdje podružnice ili zajednička ulaganja. Di Ponovi imaju saveznike u Njemačkoj i pomažu im u poslu oko naoružavanja. Njihov glavni partner je komapnija IG Farben, bliska vlastima, koje daju 200 tisuća maraka godišnje za propagandu koja djeluje na američku javnost.
Tvrtka Standard Oil (Rokfeleri, nap. VD) zarađuje 500 tisuća dolara godišnje, pomažući Nijemcima da prave sintetičko gorivo u ratne svrhe “.
A čuveni industrijalac, Henry Ford, dobio je (tobož, zbog toga što je pronašao automobil za široke narodne mase) najviše civilno odlikovanje Hitlerove Njemačke, jer je, novčano i poslovnim aranžmanima, izravno podržavao vlast nacista.
Dakle, svjetska zakulisna elita je spremna da napravi još jedan Perl Harbor, da bi ostvarila svoje gospodarske i ostale, prije svega geopolitičke, ciljeve. Jasno je, naravno, da će početi napadom na Iran (ili će Iran, tobož, “napasti” Imperiju.) Ali, to ne isključuje mogućnost da tajne službe Imperije “pojačaju” stvar nekom akcijom na teritoriju SAD. Ne bi im bio prvi put.
Scenarij budućeg “napada” na SAD
Još 19. listopada 2008, senator (kasnije potpredsjednik SAD) Joseph Biden je, u užem krugu demokrata, kojima pripada, izjavio da će Baraka Obamu u prvom razdoblju mandata susresti teška iskušenja (slična onima koja je imao Kennedy 1961-1962), i da će Obama možda morati poduzeti surove i nepopularne odluke (“though, and possibly unpopular, decisions”), kako u vanjskoj tako iu unutarnjoj politici.
U stilu proročice iz Delfa, Biden je govorio o različitim “scenarijima” krize, spominjući, kao potencijalne izvore opasnosti, Afganistan, Sjevernu Koreju, Rusiju, Pakistan (nuklearno oružje), Al Kaidu. Treba “stegnuti remenje”, rekao je tada, jer predstoji duga i ozbiljna kriza. Obama je Bidenove iskaze, nazvao “retoričkim pretjerivanjima”, ali je Madeleine Albright ustvrdila da su u pitanju činjenice.
Obama nije, bar za sada, doživio Kenedijevo iskušenje (“kubanska kriza”, prijetnja nuklearnim ratom), ali svjesno hrli u njega; i nije “odradio” posao u prvom periodu svog mandata, ali – nikad nije kasno. Jer, scenarij postoji. Glumci su, više-manje, nebitni. Na kraju krajeva, to uopće ni ne mora biti Obama. Glumac – predsjednik SAD nije bio samo Ronald Reagan. Svi su oni, birani od strane megakapitala, prave “vlade u sjeni”, više ili manje glumci.
Još 31. listopada 2008, poznati antiglobalista Michael Hosudovski, objavio je tekst “Drugi 11. rujna: sastavni dio američke vojne doktrine “. U njemu je pokazao kako pripadnici američke političke elite neprestano pripremaju stanovništvo za novu “veliku prijevaru”, kako je krvavu operetu zvanu “11. rujna 20O1. “nazvao nezavisni francuski novinar, Thierry Mejsan.
Recimo, čelnik Odjela za unutarnju sigurnost, Michael Čarter, pred studentima Sveučilišta Yale, izjavio je, 7. travnja 2008., da suvremena dostignuća nauke i tehnike dopuštaju maloj grupi terorista da ubijaju ne samo tisuće, nego stotine tisuća ljudi. Dick Cheney, desna ruka Georgea Busha mlađeg (onog što je miješao “she” i “her”), izjavio je, na vojnoj akademiji West Point, 26. svibnja 2008: “Nitko ne može jamčiti da nas neće ponovno napasti”.
Jedino što bi stanovništvo SAD (već teško ogorčeno politikom razaranja normalnog života koju vode vlasti na povocu Wall Streeta) moglo ponovo okupi oko Bijele kuće jest masovni (po mogućnosti nuklearni) “napad terorista” na “američki san”. Još u prosincu 2003, čelnik Centralne komande (CENTCOM), general Tommy Frank, rekao je da bi još jedan masovni teroristički udar na SAD mogao doprinijeti prihvaćanju izvanrednog stanja i kraju dosadašnje, makar i polufarsične, demokracije (koju, očito, treba zamijeniti nešto “efikasnije”).
Hosudovski nas podsjeća da su tajne službe SAD odavno razradile strategiju napada na vlastite građane radi postizanja agresivnih ciljeva Imperije.
Još 1962, CIA je Kennedyju ponudila plan “Northwoods”, da bi se opravdala agresija na Castrovu Kubu. Trebalo je napraviti pokolj kubanskih izbjeglica u Miamiju i potopiti američki brod u kubanskoj luci Guantanamo, a zatim optužiti Fidela i drugove za terorizam. Kennedy je plan odbio. Uskoro su ga precrtali sa popisa živih.
Nakon terorističkog napada u Londonu, u srpnju 2005, Cheney je izdao nalog Strateškoj zapovjedništvu SAD (USSTRATCOM) pripremiti plan djelovanja u slučaju novog 11. rujna. Kolovoza 2007, na prorepublikanskom “Fox News”, poznati kolumnista Stju Bukovski izjavio je da Americi treba novi 11. rujna, jer je antiratni pokret “digao glavu”, pokušavajući zaustaviti ratne pohode SAD.
Netko može reći: ali, to su bila vremena republikanskih “jastrebova”. Naravno da ne! Pored McCaina, republikanskog “militarist” i Obama “mirotvorac”, pričao je, u svojoj predizbornoj kampanji, o novom 11. rujnu kao prijetnji sigurnosti SAD.
Zašto je mini-nuklearni udar “pravo” rješenje?
Zato što samo atomska bomba omogućuje da se teroristički akt izvrši trenutno, s ogromnim ljudskim žrtvama, divljom panikom i spremnošću građana da radosno dočekaju “čvrstu ruku” diktature.
Kemijsko oružje za teroristički napad nije pouzdano. Više tisuća mrtvih zahtijeva velike količine otrova, ga se širi sporo, ai vjetrovi pušu. Biološko oružje izaziva epidemije, ali one mogu biti zaustavljene karantenama.
Ostaje atomska bomba.
Sedam dana poslije Bidena, u studenom 2008, šef Pentagona Robert Gates je izjavio da ga “uznemiravaju desetine tisuća starih atomskih mina i atomskih artiljerijskih punjenja”, za koje ni sami Rusi ne znaju gdje su sve rasijani poslije Hladnog rata. A do njih bi (zar ne?) mogli doći zli islamski teroristi (ukrali ih u doba “perestrojke” u Rusiji ili u nestabilnom Pakistanu). I – bum! Atomska pečurka u SAD! Raspiruje se Treći svjetski rat, a u ovoj “demokratskoj” zemlji najzad uvode diktaturu. “Sve za front – sve za pobjedu!”
Diktatura u SAD-u: Zakonske osnove postoje
Hosudovski je, u svojim tekstovima, pokazao da su u SAD od 2003. godine razrađene podrobne postupke za uvođenje ratnog stanja (“martial law”), naročito u slučaju “izvanrednog stanja izazvanog katastrofom nacionalnih razmjera” (National Catastrophic Emergency). Takvom situacijom se, po predsjedničkoj uredbi NSPD51/HSPD20 smatra “svaki incident, bez obzira na lokaciju, koji ima ishod u neuobičajno visokoj razini masovnih posljedica, oštećenja, ili razaranja koje teško utječu na stanovništvo SAD, njihovu infrastrukturu i vršenje funkcija vlasti”. Pritom se tvrdi da se ovakva katastrofa može zbiti u velikim gradovima SAD.
A što zadaje udarac (u isti mah!) stanovništvu, infrastrukturi, okolišu, gospodarstvu i vlasti? Atomska bomba. Odoše slobode & ljudska prava. Počinju prieki sudovi.
Nakon 11. rujna 2001. uvođenjem tzv. “Patriotskog zakona”, Amerika je postala prava policijska država. FBI ima čak i pravo da u gradskim knjižnicama ispituje šta građani čitaju (recimo, tražeći knjige o pravljenju atomskih bombi u šupi ili garaži). Prisluškivanje telefona, čitanje elektroničke pošte, skeniranje do gole kože, na aerodromima, kamere gotovo na svakom koraku su “patriotska” svakodnevica SAD.
Priča se da su sagrađeni i konclogori za uklanjanje “opasnih elemenata”. Što da ne? Toliki Japanci, građani SAD, držani su u konclogorima za vrijeme Drugog svjetskog rata, samo zato što su SAD i Japan bili u ratu. Clinton im se poslije ispričao, ponudio odštetu preživjelima. I sad bi mogli hapse i bacaju u logore “sumnjive”, a za pedeset godina da im se ispričavaju. Šta da se radi? Surove okolnosti!
Nije nimalo slučajno da najugledniji svjetski prognostičar trendova, Gerald Celente, već poziva Amerikance da bježe iz SAD, koje se pretvaraju u logor. U intervjuu koji je dao povodom svoje najnovije analize skorih događaja, datom australskoj medijskoj kući ABC, Celente komentira najnoviji Zakon o ovlaštenjima vojske u izvanrednim situacijama, koji je izglasao Senat, a potpisao Obama, i kaže:
“Zakon … predsjedniku daje ovlasti da svakog čovjeka nazove teroristom: na primjer, mene. Po mene će doći vojnici (vojnici, čak ne ni policija), razvaliti će vrata, uhapsiti će me, navesti izmišljenu krivicu, neće biti suda, porote, sudac … Mogu me muče i ubiju, ako hoće, a mogu me poslati u neki od tajnih zatvora, razbacanih diljem svijeta “.
Izvanredno stanje u SAD je moguće, jer mržnja sirotinje prema superbogatašima postaje sve veća. Obama je došao na vlast tako što je sirotinji obećao da će biti “novi Roosevelt”, da će udariti poreze na bogataše i prihode usmjeriti sirotinji i srednjoj klasi. Obećao je i velike programe u gospodarstvu i socijalnoj sferi koje će financirati država.
A kriza u SAD i svijetu je sustavna, i ne može se više rješavati palijativnim sredstvima.
Što su SAD izvukle iz prethodne velike krize?
Drugi svjetski rat, vidjeli smo. Poslije njega, Amerika je zagospodarila Europom (osim Istoka, prepuštenog Staljinovoj “obradi”) i stvorila osnove za svoj satelitski sustav polunezavisnih država, koji se sada zove Europska Unija.
Treći svjetski rat će biti takav da će svi zaboraviti tko je izazvao krizu, napuhao spekulativne mjehure od sapunice, naštampali dolare bez pokrića. SAD može ponovno zaigra ulogu viteza na bijelom konju, koji će Sibir, recimo, “pokloniti čovječanstvu” (zar Sibir smije imati samo jedna država koja, uzgred budi rečeno, ne njeguje “ljudska prava i demokraciju”)?
Europu treba osloboditi “energetske ucjene” Moskve, Kinu trajno udaljiti od Dalekog Istoka Rusije, sprječavajući je da 2020. bude najjača svjetska sila.
Što se tiče priče o Obami kao prijatelju sirotinje, Robinu Hoodu naših dana, ona je, od početka, bila samo bajka. U doba izbora 2008, u skladu s istraživanjem agencije “Prince & Associates”, republikanaca McCaina kao predsjedničkog kandidata podržavali su tzv. “Mali milioneri” (od 1 do 10 milijuna dolara), a Obamu – “pravi” milijunaši (od 30 milijuna naviše). McCaina su podržavali naftaši, a Obamu (Robina Hooda koji se pokazao kao Superhik, onaj iz “Alana Forda” što otima siromasima da bi dao bogatašima) financijski magovi, glavni krivci i za sadašnju krizu (predsjednik JP Morgan, Džemi Dejmon; šef Goldman Sachs, John Korzajn; predsjednik Federal Bank of New York, Timothy Geithner; o Sorosu da i ne govorimo). Njima je jasno; kriza je šansa da ostanu u igri i ponovno povedu Ameriku i svijet. Opet u propast. SAD treba da budu “borbena diktatura s neoruzveltovskim tečajem” (A. Gorbunov).
Tako bi se “američki san” pretvorio u “američki košmar”. Ali, superbogataši bi ostalo njihovo superbogatstvo. I još bi se uvećalo. Barem oni tako misle.
Kao što smo vidjeli, izgovor za rat može postati priča o terorizmu. Terorizam odlično pali, svuda i na svakom mjestu gdje vlada Imperija.
Teror kao sredstvo manipulacije ili još nešto o terorizmu iza koga stoji Imperija.
Švicarski profesor Sveučilišta, Danijel Ganzer, objavio je, sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća, svoju studiju “Tajne NATO armije”, i dokazao da je NATO Imperija tijekom pola stoljeća hladnoga rata organizirala tajne operacije atentata i terorističkih ataka, pripisanih ljevici, da bi ljevičarske ideje učinila nepopularnim (a šta je glavna ideja ljevice ako ne ideja socijalnog solidarizma, zbog koje, au ime “ljudskih prava”, nedavno rastrgoše Gadafija?)
Riječ je o tzv “strategiji zategnutosti”. Evo Ganzerovih uvida:
“Mali broj ljudi zna što taj izraz strategija zategnutosti znači. Riječ je o taktici koja se sastoji u tome da se izvrše terorističke akcije i da se one pripišu nekome drugome. Pod izrazom strategija zategnutosti misli se na pothranjivanje straha ljudi prema određenoj skupini.
Te tajne NATO strukture je opremala, financirala i uvježbavala CIA u suradnji s MI6 (Britanske tajne službe) da bi se borile protiv sovjetskih vojnih snaga u slučaju rata, ali isto tako, prema informacijama s kojima danas raspolažemo da bi izvršavali terorističke akcije u različitim zemljama. U mojim istraživanjima dao sam dokaze da su te tajne armije postojale ne samo u Italiji, već u čitavoj zapadnoj Europi: Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Turskoj, Španjolskoj, Portugalu, Austriji, Švicarskoj, Grčkoj, Luksemburgu , Njemačkoj. “
Bilo je pokušaja da se uđe u trag zločina koje su NATO nacisti počinili pod zastavom komunista; o tome Danijel Ganzer veli:
“Ako uzmemo na primjer slučaj Italije, svaki put kada je komunistička partija tražila od vlade objašnjenje o tajnoj armiji koja je djelovala pod oznakom” Gladio “, nije nikada dobila odgovor, pod izgovorom da je to državna tajna. Tek je 1990. godine Đulio Andreoti priznao postojanje gladio i njegove direktne veze s NATO, CIA i M16. Upravo u to vrijeme je i sudac Feliče Kason mogao dokazati da je autor atentata u Peteanu 1972. koji je tada uzdrmao Italiju, bio Vinčenco Vincigera, koji je propadao ekstremnoj desničarskoj skupini po imenu “Ordine Nuovo”, a koji se do tada pripisivao borcima ekstremne ljevice. Vincigera je priznao da je počinio zločin u Panteanu, uz pomoć tajnih talijanskih službi. Vincigera je također govorio o postojanju te tajne armije “Gladio”. “
Teror, čije je porijeklo nejasno, odličan je način da se manipulira javnim mnijenjem. Svi ciljevi Imperije se tako pokrivaju maglom humanitarne retorike; ne ubijamo zbog nafte, nego zbog “ljudskih prava”.
Poanta je u sljedećem
“Riječ je o borbi za kontrolu energetskih resursa, euroazijskog bloka koji se nalazi u toj strateškoj elipsi, koja ide od Azerbajdžana preko Turkmenistana i Kazahstana do Saudijske Arabije, Iraka, Kuvajta i Perzijskog zaljeva. Upravo tu u tom regionu, odvija se taj takozvani rat protiv terorizma, u kojem su koncentrirane najznačajnije rezerve nafte i plina.
Po mom mišljenju, nije riječ ni o čemu drugom, nego o geostrateškom ulogu u okviru koga Europska unija može samo izgubiti. Jer, ukoliko SAD preuzmu kontrolu nad ovim resursima i ukoliko se energetska kriza pogorša, oni će im reći: “Vi želite pčin, vi želite naftu, vrlo dobro, mi u zamjenu želimo ovo ili ono”.
Ganzer je, kao objektivan znanstvenik sumnjičav i povodom 11. rujna 2011. Evo što tvrdi:
“Moji studenti i drugi ljudi su me uvijek pitali: Je li taj” rat protiv terorizma “doista povezan s naftom i plinom, jesu li atentati od 11. rujna također bili izmanipulirani? Ili je to puka koincidencija da su muslimani Osame bin Ladena izvršili napade upravo u trenutku kada su zapadne zemlje počele shvaćati da je na pomolu naftna kriza?
Počeo sam se interesiram za sve što je bilo napisano o 11. rujnu i da također proučavam službeni izvještaj koji je objavljen u lipnju 2004. Kada se unijeti u taj predmet, odmah vidite da tu postoji jedna velika planetarna debata o tome šta se zaista dogodilo 11. rujna 2001. Informacija s kojom raspolažemo nije sasvim precizna.
Ono što je nejasno u tom izvještaju od 600 stranica, to je da se uopće ne spominje treća kula koja je srušena istog dana. Komisija govori osamo o rušenju dvije kule Blizance (Twin Towers), postoji i treća kula, visoka 170 metara koja se srušila a koja se naziva WTC7. U njenom slučaju govori se o malom požaru. Razgovarao sam s profesorima koji dobro poznaju strukturu građana, oni po pitanju dešavanja u Pentagonu. Na fotografijama koje imamo ne vidi se avion. Praktično je neshvatljivo kako je neki avion mogao tu da padne. “
Dakle, priča o terorističkom aktu na teritoriju SAD, sasvim je upotrebljiva za ciljeve Imperije, na čijem čelu se nalaze neonacisti iz redova financijske oligarhije. Kada će biti ispričana preko “najobjektivnijih” medija svijeta, poput CNN, ostaje da se vidi. Strah nas je da bi to moglo biti uskoro.
Umjesto zaključka
Imperija, i oni koji njome vladaju iz sjene, očito su na sve spremni. To, međutim, uopće ne znači da će pobijediti. Jer, bankari (lihvarska internacionala) već dvjesto godina pokušavaju uspostaviti svjetsku vlast; prvi njihov osvajač bio je Napoleon, koji je slomio zube u Rusiji 1812. godine. I Hitler, koga su gojili i spremali za rat, slomio je zube u Rusiji ,1941-1944. godine.
Po onoj narodnoj: “Al ne reče Ture:” Ako Bog da “”. Ture opet nije reklo: “Ako Bog da”. Ture opet pravi račun bez krčmara. Opet im se čini da su najjači, najljepši, najpametniji, i da su sve to sami otkrili. Jer, iako sila Boga ne moli, Bog silu ne voli; a kako je zapazio veliki ruski matematičar i filozof, Igor Šafarevič, totalitarni sustavi se često slamaju od najobičnijih životnih okolnosti.
Naravno da lihvari plaše čovječanstvo svojom svemoći. Naravno da su spremni da koriste atomske bombe i tajna oružja. Ali, također naravno, sve to kostriješenjem može završiti podvijena repa.
Jer, dok god postoji tajna Božjeg stvaranja o svijetu i ljudske slobode koja se ne miri sa zlom, povijest nije završena.
Živi bili, pa vidjeli; pa čak i da ne budemo živi, možemo pobijediti.
“I kad nam muške uzmete živote / grobovi naši boritiće se s vama”, pjevao je Aleksa Šantić.
“Volovi jaram trpe, a ne ljudi! Bog je slobodu dao za čovjeka”- ponavljamo i mi za njim.
Katolici.org, 13. lipanj 2012.
Život sv. Antuna Padovanskog
Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.
Sv. Ante u Italiji
Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.
Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
Sv. Ante izlazi na glas
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.
U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.
God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.
Smrt sv. Ante u Padovi
Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.
Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.
Sv. Ante čudotvorac za života
Razna čudesa
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.
Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.
Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: ''Idi, sin tvoj živi''. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.
Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: ''Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji''. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: ''Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže''.
Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.
Čudoviti putovi sv. Antuna
Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.
Sv. Ante sa malim Isusom
Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.
Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.
Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.
Hrvatski krugoval Toronto, 10. lipnja 2012
HTV o Udbi
Ana Lučić
Hrvati Toronta i svi koji me slušate!
Govori vam Ana Lučić.
Na prvom programu Hrvatske televizije upravo je okončalo prikazivanje nizanke od deset nastavaka o povijesti jugoslavenske tajne i terorističke službe Udbe. Ona se u početku nazivala Ozna, a nakon političkog pada prvog udbaša Aleksandra Rankovića 1966, SDS (služba državne sigurnosti; srpski: "bezbednosti"). Vojno joj je krilo imalo naziv Kos (kontraobavještajna služba). Iznenadilo je da se Javna kuća televizija odlučila ovako opširno raskrinkati zločinačku Udbu, pa i imajući u vidu da je upravo prije toga išao, u čak trinaest nastavaka, ogavni ljigavi, apologetski serijal zloglasnog Lordana Zafranovića o Titu ("Posljednji svjedoci testamenta"), serijal kojega se ne bi nimalo posramila niti pokojna Jugoslavija. Još jedan dokaz, uostalom, da ne živimo u Hrvatskoj, nego u jugi. Treba podsjetiti i da u programskom vijeću HTV sjedi profesionalni hrvatožder Ivo Goldstein, koji je profesoru Milanu Kujundžiću onemogućio izbor za predsjednika toga vijeća zbog njegova posjeta Poglavnikovu grobu.
No, može biti da je upravo prikazivanje skandaloznog Zafranovićeva Tita ponukalo televizijine moćnike na uzmak radi kompenzacije, i da tomu možemo zahvaliti ovaj, u bitnom korektni i detaljni prikaz zlikovačke rabote Titove službe Udbe. Autori su serijala poznati domoljubni novinari, scenarist Andrej Rora i redatelj te producent Miljenko Manjkas. Obilje dokumentarnih materijala kombinirano je s glumljenim ilustracijama. Kao sugovornici javljaju se brojni povjesničari, hrvatski borci, prijatelji i neprijatelji: pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva, pa Jurčević, Čizmić, Banac, Bilandžić, Manolić, Vukušić, Vukojević, Štedul i drugi. Historijat se Ozne-Udbe prati od šumsko-špiljskih dana partizanije. U pojedinim se emisijama prikazuju masovna, genocidna poslijeratna smaknuća bez suda, Hrvata, Nijemaca ali i Srba; zatim Bleiburg, likvidacija hrvatskih križara, ali i hvatanje Draže Mihailovića, planovi za atentat na Poglavnika, uhitba i ubojstvo Andrije Hebranga, progon nadbiskupa Stepinca, Goli Otok, ubojstvo Maksa Luburića i ostalih sedamdesetak Hrvata u emigraciji, uz neuspjele atentate, otmice, suđenja u jugovini... Uz prikaz Luburićevog kraja, ali i u slijedećim nastavcima, na neshvatljiv način dana je prigoda njegovom ubojici, Iliji Staniću, za niz posve nebuloznih i problematičnih tvrdnji te običnih izmišljotina. Zanimljivo, dojmljivo i vjerno uprizoreni su atentati na Franju Goretu, Marijana Šimundića, obitelj Ševo, Luku Kraljevića i druge. Osobita je pozornost posvećena Bugojanskoj gerili ili akciji "Phoenix" u organizaciji Hrvatskog revolucionarnog bratstva, dakle poznatom upadu skupine od 19 naših momaka u središnju Hrvatsku radi podizanja nacionalne pobune. Ubilačku se rabotu Titove i posttitovske Udbe prati sve do zadnjih umorstava: Nižić, Kostić, Kolić, Zagajski, pa na kraju otac i sin Đureković.
Ubojstvo Brune Bušića prikazano je, za razliku od većine ostalih, prilično šturo i nedorečeno. To je u svezi s jednom od manjkavosti ovoga serijala. Naime, budući da je među njegovim autorima i zloglasni Bože Vukušić, koji uvijek u svojem radu, na dobar udbaški način, znade kombinirati istine i poluistine s lažima i prešutbama, očito se ovdje pojavio problem Vinka Sindičića. Kroz dijelove ove emisije dosta se neodređeno spominju neka njegova ubojstva, a zastupa se i poznata, koliko i problematična Vukušićeva teza da Sindičić nije ubio obitelj Ševo. S druge strane, Vukušić je prijašnjih godina bio uložio golemu energiju da Sindičića prikaže upravo ubojicom Brune Bušića. Čak ga je za tu svrhu i doveo na zagrebački sud, koji je međutim Sindičića oslobodio u nedostatku dokaza. I tako su Sindičiću oproštena sva ubojstva koja je doista počinio, a za stvarnim ubojicama Brune Bušića prestalo se tragati. Što je očito i bio cilj. Zato i u seriji o Udbi to pitanje ostaje otvoreno, a Sindičića se više ne može spominjati kao Brunina ubojicu jer se pokazalo da ipak to nije.
Vukušićevom se sudjelovanju u emisiji smije pripisati i čudna odluka da se imena spominjanih udbaških ubojica ne navode, te da im se likovi prikazuju zamagljeno ili zamračeno. Udba razotkriva Udbu i pritom ju štiti.
Nakon nacionalnog prevrata 1990, što je i u emisiji donekle dodirnuto, Udba se uključila u novu vlast, što iz naknadnog uvida, što iz možebitnog hrvatskog patriotizma koji su odprije u potaji njegovali neki njezini pripadnici, a što iz oportunističkih motiva, da izbjegne progon. Došlo je do osebujnog sporazuma, pomirbe, između Tuđmana i hrvatske Udbe na obostranu korist. A drugi dijelovi jugo-Udbe i Kosa uključili su se u diverzantsko-teroristički, propagandistički rad i rat protiv obnovljene hrvatske države.
Koliko s pravom u Udbi vidimo zločinački instrument titovluka, toliko je istina, i Bogu hvala da jest, kako po Udbi likvidirani Hrvati nisu bili slučajno odabrani: svi redom bili su oni naši prokušani ratnici, dosljedni i neustrašivi borci protiv jugoslavenske tamnice naroda. Dobrim dijelom ubijeni su upravo bojovni vojnici naše najradikalnije obranbene skupine, Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Ubijali su oni nas, ubijali smo i mi njih, na žalost daleko manje. Jer, nije Jugoslavija posmicala samo stotinjak Hrvata žrtava atentata. Sam se Ranković hvastao da je njegova Udba došla glave 680 tisuća njihovih neprijatelja (dodajmo: velikom većinom Hrvata), a tri i pol milijuna ljudi prošlo je njihove kazamate. Bili smo s Jugoslavijom u ratu, i poslije onog rata i prije ovog rata. Oni su znali koga ubijaju. Ali oni su počeli, oni su ponizili i potlačili hrvatski narod, i mi smo imali sva Božja i ljudska, prirodna i narodna prava ustati na nesmiljeni otpor, kao što i danas imamo pravo i dužnost usprotiviti se protuhrvatskom regimentu iznutra i izvana, koji nas je snašao.
Ne čudi ni najmanje reakcija lijevo-liberalne protuhrvatske intelektualne republike, koja je sladostrasno odgledala Zafranovićeva Tita, na ovaj, najvećim dijelom uspjeli i hvalevrijedni serijal o Udbi. Oni se zgražaju, oni aludiraju na tobožnje netočnosti, pače, kao Ivo Goldstein, "izmišljotine", oni, (kao isti), tu vide čak nekakvu "histeriju". Podsjeća to na slavne dane njihove juge i Udbe, kada su protivnici njihove strahovlade nazivani "histeričnim antikomunistima". Ništa se nije promijenilo: juga onda, juga sada. Ali tome mora konačno doći kraj! Zato, uz čestitke povodom dana sv. Antuna Padovanskog, Hrvatskog Antunova koje je i dan Hrvatskih oružanih snaga, i na koje se prisjećamo naših velikana Ante Starčevića, Ante Pavelića i Antuna Radića, uskliknimo:
Za Dom Spremni!
Hrvatska Hrvatom!
" Neka se štuje Boga, a čuva Hrvatsku! Tko veli da je Srbin neka ide u Srbiju, tko veli da je Slovenac neka ide u Sloveniju, a tko veli da je Turčin neka ide brate u Tursku, a neka ostanu Hrvati pa neka slavi svaki svoje u svojoj svetoj kući. Kada sam malen bio majka me je naučila tako da sam Hrvat i da sam muslimanske vjere. Tako ću ja i ostati dragi moj brate pa što Allah da. "
NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio. To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi Alojzije Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu
Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja brazilskoga Hrvata Ilije Barbarića: „Nezavisna Država Hrvatska/ Bilo je pravo ime“ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskoga naroda i iznadljudske izdržljivosti hrvatskoga bojovnika, ustašâ i domobranâ u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.
Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH ( Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.
Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskoga naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.
Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz Drugoga svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutačno istina o Domovinskome ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan. Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju s ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskome ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvatima kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i dana aktualna povijesna zbivanja iz Drugoga svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskoga rata. ''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo'' (Mirko Vidović).
Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskoga Holokausta, prof. John Ivan Prcela iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku – svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti'' (str. 5.). Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika'' (Zajedničar, 15. 9. 2010., str. 11.).
Evanđelje po Iliji
Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o iznadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi hrvatsku državu i hrvatski narod. Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka Drugoga svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po Ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga, a ne kao ratni zarobljenici. Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titi, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.
U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedna od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.
Prvi zdrug ustaške obrane
Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941. donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 svojih pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić'' (str. 15.).
Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednik Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskome Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titini partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare'' (str. 28. – 32.). Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!
U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede. ''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik… krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni… s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, sa četvorice su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.).
Napomena: Uz ovaj gnusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su ljesovi ubijenih ustaša doneseni u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.
Razoružanje Talijana i pregovori s partizanima
''Dne 8. rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9. rujna 1943. god. zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika'' (str. 41.).
Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori s Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše, ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima. ''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe'' (str. 42.).
Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu s partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati. ''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S naše strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je Italija kapitulirala i oni nemaju više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat, hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu'' (str. 44.).
Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim mjerodavnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.
Jasenovac značajniji od Auschwitza!
Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvoga obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu. Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'', također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkve u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.
U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auschwitza? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano – 700 studija, dočim o Auschwitzu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (postotno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu! Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka – oko ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drukčije.
Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin'' (str. 98.). Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata'' (str. 99.).
Adil Zulfikarpašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titine dokumente o tom logoru, rekao je: ''U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.) Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!
Na Institutu for Reseach of genocid Canada od 27. srpnja 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 – 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu''. Dakako, broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70 posto veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. godine na ogled. ''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima – lažov i ubojica'' (Mirko Vidović, Hrvatski fokus).
Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više ne će pročitati (na žalost!, podcrtao R.T.) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika'' (str. 100.). Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru.
Naime, mnogi od anti-hrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!
Bleiburg – Golgota Hrvata
''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tite. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade. 'Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titi na milost i nemilost. Nitko ne može opisati divljački postupak Titinih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titine armije'' (str. 46. – 47.).
Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremani u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja: ''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12.000 vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7000 ljudi, oko 1700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu.'' (str. 47. – 49.).
Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovno su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešić. Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Ilijinu ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskoga Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''.
Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva puta, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi s obitelji.
Doživljaji Ilije Barbarića
Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu. Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno ne će doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i iseljeništvu; niti će biti predstavljena na Globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš, Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić), a sigurno ne će ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH u program emisije ''Nedjeljom u 2'', kako što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupavca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.
U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenoga križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaš (2. 8. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća. Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD-u nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji izraelski general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji Sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!)
- Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo – i to datumski kada i gdje.
- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. – 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS-a i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao spomenica žrtvama hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobrižnicima.
U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače 1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Sao Paulu u Brazilu. Ne samo što govori više jezika (osim hrvatskoga govori talijanski, španjolski i portugalski jezik), ima isto toliko i državljanstava: bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo. Zbog gore svega iznesenog preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskoga naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nije jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe. Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković, Tijardovićeva 22, 21 000 Split, Republika Hrvatska; e-mail: [email protected].
Rudi Tomić
Podsjetnik, www.katolik.hr
Katolici, probudite se!
Moram priznati kada je Hrvatska prije par godina upoznala misionara laika, Kolumbijca Marina Restrepa, bio sam već malo zasićen kvantitetom osoba koje u Hrvatskoj drže duhovne obnove, domaće ili strane. Još ako su bili karizmatici, ili netko poput Restrepa s privatnim objavama – to gore. Tako sam i njegovu prvu knjigu i svjedočanstvo „Iz tame u svjetlost“ pročitao letimice, i valjda iz 3 čitanja, dok nisam dobio ukupnu sliku. Nije me impresioniralo ni oduševljenje pojedinaca koji su bili na samim duhovnim obnovama, i koje su mi ga pokušali prenijeti.
No, potom potom sam na jednom blogu pročitao recenziju Restrepove sljedeće knjige1, gdje se sasvim jasno i tradicionalno određuje prema protestantizmu kao krivovjerju, što je danas već rijetkost, a treća knjiga me bez vanjskog posrednika sama zaintrigirala naslovom – „Katolici, probudite se!“.
Izazovno i provokativno, nema što, jer takav naslov sigurno ne sugerira jutarnje fizičko buđenje, već naslućuje da cilja na ono autoobraćeničko i reevangelizacijsko buđenje koje je potrebno katolicima. Dodatno me zaintrigiralo što sam primijetio da je izdavač mlada i mala nakladnička kuća imena Benedikta, i koja izdaje samo duhovna i politička triler izdanja, te kojima očito lukrativnost nije prvi i posljednji cilj, već reevangelizacija Crkve i povećanje osjetljivosti savjesti hrvatskog društva kao takvog. Već mi je njihova prva knjiga o masonima skrenula pažnju na to, jer je ovaj puta to bilo učinjeno nekako nepresenzacionalno a sa dovoljno dozom drame, i uz prezentere koji svojim društvenim angažmanom također zaustavljaju pažnju.2
Moram priznati da sam samu temu masonstva do sada podsvjesno izbjegavao, jer su mi teorije urote i zavjere prilično zamorne. Izbjegao sam tako i knjigu inače cijenjenog katoličkog apologeta Johna Salze „Masonstvo bez maske“.3 Mislim da je tome neinteresu sada došao kraj, upravo preko knjige koja se neizravno bavi sa njima, a to je „Katolici, probudite se!“, jer član sam Crkve. A Crkva ako se i ne želi baviti masonima, mora se baviti jer se oni ne prestaju baviti Crkvom i ugrožavati je. Nikakvo čudo, da je o njima stoga do II. vatikanskog koncila izdano najviše papinskih pisama i opomena na ugrozu koja od njih prijeti. To je samo jedna od stvari na koje nam pisac ozbiljno i neumorno skreće pažnju tijekom cijele knjige jer Crkvi prijete i prave konkretnu štetu snage i izvan i unutar Crkve. Pisac pri tome poziva na posvemašnju ozbiljnost, jer svako odnemarivanje upozorenja na štetu iznutra, nije ništa manje od guranja glave u pijesak ili neki oblik crkvene infantilnosti.
Dajmo za početak kroz početnu ocjenu neki zajednički nazivnik knjizi „Katolici, probudite se!“. Što se mene tiče knjiga je u najklasičnijem žargonskom smislu riječi – „bomba“. Ako vam je i ta ekspresija već prilično otrcana, bez ikakva srama od eventualne prozivke za pretjerivanje ili neumjerenost u terminologiji, lako bih osobno knjigu nazvao ne samo „bombom“, već „tektonskim poremećajem“. Možda postoji, ali ja kao kršćano - knjiški moljac do sada nisam ni susreo ni pročitao knjigu koja s toliko drame, zanosa, a posebno samokritičnosti govori o katoličkoj stvarnosti. Svaki je krštenik katolik, kako znamo iz kateheze, u Isusu Kristu i s njime također kao i Krist pomazan za svećenika, proroka i kralja. Restrepo se u ovoj knjizi nesumnjivo latio od te tri, najviše proročke uloge i to doslovno (kako bi i trebalo…). Latio se je na biblijski način. Kakav je to? To je ono kad se ide državnim i vjerskim poglavarima 'trubiti' pod nos što s njihovom upravom ne valja jer ono nadahnuće što pogoni proroka pri tom djelu, jače je od njega samog. Takva osoba ide jer se toliko sljubila s Bogom, izgubila svaki strah, i ne boji se i to malo što 'ima' izgubiti samo da izrekne istinu. Restrepo kao prorok ne obraća se samo 'rukovodiocima' već i svemu puku ne bi li ga nagovorio na obraćenje poput Ivana Krstitelja. Oštar kao bič i paralelno nježan kao majka.
Restrepo dakle koristi 'old school' prorokovanje koje je dakako u naše modrno vrijeme 'out' ne samo u svijetu, nego još gore i u Crkvi.4 Proroci tjeraju svoje i gube u svom okruženju najčešće sve – čast, ugled, pozicije, imovinu a neki i živote. Ne znam kuda će to sve Restrepa odvesti, no ja sam mu zahvalan za knjigu. Navest ću za ilustrativnost i za početak samo dvije izjave koje se nalaze na već poodmaklom dijelu knjige: „Ovo je najslabije duhovno razdoblje u povijesti Katoličke Crkve!“. „Postali smo gori od pogana!“. Ako po ovom sadržaju ili uskličnicima zaključujete da je Restrepo samo netko tko se 'pjeni', ili čak neotesanac, moram vas odmah razuvjeriti. Uopće ne. Dok čitate, kao da sjedite u ugodnom društvu i vodite dubok i dramatičan vjerski razgovor, premda osobu poznajete pola sata imate osjećaj ugode kao da se poznajete godinama i savršeno razumijete. E takav je Restrepo. Pa ipak, budući da se Restrepo ne ugiba izreći sve, baš sve, i prozvati i pozvati na odgovornost one koji su u Crkvi podbacili, bilo laike, bilo klerike, i nisu bili odgovorni, a takav je govor najmanje popularan, nimalo ne čudi da sam autor tijekom cijele knjige daje barem 10 izjava o toj svijesti da knjiga neće omiljeti mnogima, naročito onima koji ne dopuštaju nikakvu kritiku njihova života ili rada, pa bilo to i preko crkvene prizme. Navedimo nekolicinu:
„Možda se ovo viđenje vremena i stanja Crkve neće svidjeti onima koji su uronjeni u utrobu svijeta, i imat će smisla samo onima koji doista prate znakove vremena.“ (str. 66)
„Kada je čovjek toliko duboko potonuo u stanje tjelesnosti i duša mu je tako slaba da se može ni pojmiti ovaj duhovni govor, njemu će smetati i uznemirit ga ili uvrijediti ovaj način promišljanja o pravim odgovornostima našeg života pred Bogom.“ (str. 81)
„Svatko tko opomene takvu osobu koja je upala u duboko blato oholosti vjerojatno će biti žestoko napadnut, što je prvi znak da se demonska priroda već uselila u tu osobu, koja je nekoć sveto služila [misli se na nevjerne klerike i moderne proliberalne heterodoksne teologe, op. prir.]“ (str. 89)
„Priličan broj svećenika danas ne nadahnjuje mlade jer nedostaje mističnosti, poštovanja, obzira prema svetoj Predaji. Znam da zbog ove izjave neću postati popularan, ali ovdje nije riječ o meni, već o razotkrivanju onoga što je pogrešno.“ (str. 168)
„To će možda zvučati agresivno onima koji uživaju u zemaljskoj teologiji, modernoj teologiji, koja govori o miru i o tome kako biti jedno s cijelom zemaljskom kuglom. Tko to ne bi volio? Problem s tom teologijom jest u tome da će se njezino viđenje postići u Svetom Gradu Jeruzalemu, onome na Nebu, a ne na ovoj zemlji. “ (str. 174)
„Mnogi će se sablazniti čitajući ove riječi, osobito oni koji su zadovoljni načinom na koji žive svoju vjeru, oni koji su dizajnirali vlastito katoličanstvo.“ (str. 225)
„Znam da nije politički ispravno izreći te istine, ali ne dao Bog da se na bilo koji način podredim ikakvom mjerilu ljudskog obzira, jer bih time ugrozio svoj strah Božji i poslanje da razotkrivam i objavljujem ono što mi je Bog otkrio.“ (str. 227)
Baš dobro da kod posljednje izjave završavamo time gdje Restrepo tvrdi „da mu je Bog (nešto) otkrio“, a time se bavi i njegova prva knjiga povijesti njegova obraćenja „Iz tame u svjetlost“ kao i sav njegov misonarski apostolat. Dok govori o nekim lošim stranama katoličkih karizmatika (dakle nekim!), dobro je znati da Restrepo od svog mjesnog ordinarija ima podršku za svoj apostolat. Osobno ne vjerujem da netko može kritizirati katoličke karizmatike a da se sam ne rukovodi istim principima podlaganja duhovnom autoritetu kakav predlaže za druge:
„Uzeti tu slobodu i djelovati po „darovima Duha Svetoga“ bez strogog duhovnog vodstva Crkve prava je tragedija. Ni vodstvo samo jednog svećenika nije uvijek dovoljno, jer danas moramo jako paziti da tražimo duhovno vodstvo samo od onih koji ostaju poslušni Svetoj Stolici i Svetome Ocu.“ (str. 144)
Dakle, Restrepo u knjizi nudi politički nekorektno štivo, ali evanđeoski ipak pravedno. Bez glađenja ušiju, kakva je i sama ponuda Evanđelja – uzmi sve što se u njemu traži ili ništa. Evo Marinovog opisa tog stanja:
„Ljudi čuju pravo Evanđelje, kakvo ono jest, i zavijaju kao vukovi, koračaju amo – tamo i pušu, nemirni i zbunjeni. Čista istina je kao sol na rani.“ (str. 255)
Ovo me podsjeća na jednu drugu knjigu, i njena autora Karla Keatinga, američkog apologeta – „Što katolici doista vjeruju?“ gdje predlaže za poboljšanje propovijedi naših svećenika bavljenje apologetskim temama, tj. jednom vrstom vojevanja oko istine:
„Ono što vjernici u crkvenim klupama žele čuti jest bit i drama. Ovo dvoje ide ruku pod ruku. Kad kažem drama, ne mislim na teatralnost. (...) „Naposlijetku, koliko među nama ima onih koju su, slušajući godinama takve sentimentalne propovijedi (po mjeri svjetovnog mentaliteta 'linije manjeg otpora' op.a.), povukli za rukav svoga župnika i kazali mu kako je vrijeme da župna zajednica odraste i da umjesto gutanja pobožnih pričica prijeđe na pravi užitak upoznavanja evanđeoskog Krista?“
Jedna od najdražih ekspesija crkvenih otaca i crkvenih naučitelja – vojujuća Crkva, svoj novi uzlet doživljava u Restrepovoj knjizi. Drago mi je da uslijed tolikih razvodnjenja vjere prvo poglavlje nosi upravo naziv „Pravi vjernik katoličke Crkve“. Čujmo dakle neku početnu nakanu pisanja knjige u prvom poglavlju:
„Duboko sam uvjeren u to kako je danas došlo vrijeme da čvrsto stisnemo oružje Evanđelja koje nam je Bog dao kako bismo branili duše od teškog stanja materijalizma koji milijune ljudi odvodi u popast pred našim očima. Ono što je još gore jest činjenica da se to događa dok naša moćna otajstvena oružja pokraj nas miruju. (...) Čovjek se doista ražalosti kada čita o sramotnim odlukama što su ih donijeli neki crkveni autoriteti, o tolikim zlodjelima vezanim za svetu Predaju, o neposlušnosti tolikim nalozima Svete Stolice i pape te o pogrješnom postupanju u liturgiji. Jasno se vidi kako su neki od tih crkvenih autoriteta zavedeni i kako se bez straha javno pokazuju pred cijelom Katličkom crkvom koja ima više od milijardu vjernika. Unatoč tome, vrlo se malo čini da se to popravi, osim što se to kritizira ili se o tome daju različite prosudbe, jer su takvi ljudi poznati kao „moderni i liberalni teolozi“. Kao da su zauzeli položaj u Crkvi i učvrstili mjesto za sebe na gotovo jednak način na koji su aktivni relativisti, feministi i homoseksualci uspjeli postići da ih današnje društvo prihvati. U nekim krajevima, u Crkvi, nema velike razlike između 'vanjskoga' svijeta, koji živi mimo Božjih zakona, i tih modernih katolika koji su stvorili vlastitu 'crkvu' “ (str. 12)
Dakle, Restrepo se odlučio iz poglavlja u poglavlje pokazivati opasnosti koje vrebaju po vjeru i čovjeka kao čovjeka, trubiti na uzbunu, i 'novačiti' vjernike za spas duša. Poglavlje 2 bilježi:
„Danas smo suočeni s jednim još većim zlom – čovječanstvo ne samo što je izmislilo svoje bogove, nego čak koristi Isusovo ime da osnuje religijsku industriju koju prodaju diljem svijeta pod izlikom širenja radosne vijesti Evanđelja. Dosita, izmislili su lažnog Isusa. “
Na što bi se ovo moglo odnositi? Prije toga mali uvod: naša Crkva doista prilično toga poduzima po pitanju branjenja prirodnog moralnog zakona u društvu – npr. status braka, protivljenje umjetnoj oplodnji, kontracepciji, abortusu i slično. Međutim, nedovoljo toga se poduzima na čuvanju doktrinalnog pologa, naročito u obrani od agresivnog protestantizma koji od osnutka nastoji katolike izvući iz Katoličke Crkve i unovačiti ih u ono što Restrepo među ostalim kroz cijelu knjigu naziva „alternativno kršćanstvo“ ili „najslabiji oblik kršćanstva“:
„Odanost svetoj Predaji jest stanje poslušnosti koje nas oslobađa. Zato je Sotona usadio duha oholosti i podjele u one koi su napustili Crkvu prije 500 godina odcjepljujući ih od svet Katoličke crkve koju je ustanovio sam Krist 1500 godina prije reformacije.“ (str. 18)
Poglavlje 4 ističe dramu neevangelizacije u kojoj tavori Crkva današnjice:
„Odrastao katolik koji se još uvijek hrani duhovnim mlijekom vodi dvostruk život, svoj život i život s Bogom (...) Takav vjernik neće biti spreman suočiti se s Evanđeljem u plamenu i vatri, neće biti nikada sposoban potaknuti nikoga po ognju Duha Svetoga. Jasno se vidi koji ljudi ne primaju krutu hranu, jer je cijelo njihovo držanje i ponašanje nemoćno kada se nađu u muci i nevolji, općenito kada su suočeni s duhovnim stvarnostima. Takav će vjernik kod nevjernika izazvati samo žaljenje. Nikada neće biti sposoban nijednu dušu privesti u Božje Kraljevstvo, bit će neostvaren vjernik. Takav će čovjek vjerojatno odgurnuti ljude još dalje od Boga, što je opasno protusvjedočanstvo vjere.’’
Poglavlje 5 nudi misao jedne od najraširenijih katoličkih duhovnih bolesti današnjice, u teologiji poznate kao „korisni Bog“:
„'Bog kao moj sluga'. Kada vidimo ove riječi ovako napisane, teško je povjerovati i prihvatiti da doista razmišljamo i živimo na takav način. Vrlo je tužna istina da se ponekad, a neki od nas i uvijek, prema Bogu odnosimo kao prema sluzi.“ (str. 34)
Nerijetko se sjetim Pavlovog: „Jao meni ako ne propovijedam Evanđelja“. Nevolja je u tome što za Evanđelje ne vrijedi nikakav arheologizam – ne zastarijeva. I nama jao ako ne svjedočimo Evanđelje:
„Tko god se srami svjedočiti za Božje Kraljevstvo, njega će zanemariti anđeli Božji koji prolaze pokraj nas dok hodaju zemljom stavljajući Božjim ovcama znak na čelo. Mnogi se uznemire kada se ovo spomene, jer ne razumiju stvarnost naše duhovne borbe. Malo je njih doista svjesno koliko je stvarno ono što čitaju u Evanđelju i čuju na nedjeljnoj svetoj Misi. Mnogima se te istine događaju u svetim knjigama, ali daleko od toga da se događaju unutar njihovih malih srdaca. Postoji ponor između objavljene istine i njezina stvarnog poimanja u nutrini čovjekova srca, a ovdje govorimo o nekim takozvanim vjernicima, o ljudima koji misle da doista prakticiraju vjeru zato što ispunjaju neke liturgijske zahtjeve u određenim trenucima, ali u stvarnosti nisu usvojili nijednu od istina sadržanih u samoj ispovijesti vjere.“ – (str. 40)
Sve što je u katoličkoj vjeri homogeno, samo je homogeno ako je cjelovito. Stoga se pitam koliko kao vjernici računamo na općinstvo svetih slavne i trpeće Crkve, te anđela, a koliko 'prema van' računamo samo na vidljivu našu vojujuću Crkvu? Koliko je nama samima ozbiljno ono: 'Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu'. Autor dotiče ovu misao u 7. poglavlju:
„Moramo razumijeti da biti aktivan i vjeran Bogu znači biti povezan s nebeskom vojskom, s cijelim korom Božjih anđela. Sve ono iz duhovnoga svijeta što ne možemo vidjeti zbog toga što smo u tijelu, štite Božji duhovi koji su na našoj strani kao dio iste vojske kojoj i mi pripadamo. Oni nadopunjuju i uravnotežuju sve što nama nedostaje kako bismo bili potpuno učinkoviti kada se suočimo s neprijateljem. “ (str. 49)
Nije neobično pomisliti „kako to da je već 21. stoljeće kršćanstva na djelu, a svijet ni upola nije još evangeliziran? Sljedeća misao nam tada lako može biti superduhovna, ili negativno racionalizirajuća tipa: „pa na Bogu je da da vjeru svima kada i kako hoće“. Je li to baš tako?
„Dakle, biti katolik znači imati duboku svijest o odgovornostima koje su nam dane sakramentom krštenja. (...) Kada bi izabrana Božja vojska bila potpuno svjesna snage koju joj je Bog dao po Isusu, cijelo bi čovječanstvo do sada već upoznalo Isusa i postalo katoličko.“ (str. 59)
Idete li kada s Mise, bez nadnaravnog osjećaja da ste također prisustvovali nečem najuzvišenijem, sakralnom, numinoznom? Ne brinite, nije to toliko čudno, vjerojatno vam je osjećaj vjerodostojan. Vjerojatno su vam prirodna i duhovna čula sugerirala da ste sudjelovali u praktično posve ljudskom činu jer je i pristup tom uzvišenom spomen-činu, dakle euharistiji bio takav – posve ljudski.
„Kao katolici suočeni smo s Crkvom kojoj je mnogo gdje oduzeta svijest o nadnaravnom, s klerom koji u mnogim slučajevima postupno postaje sve skeptičniji glede duhovnoga svijeta i sve racionalniji, praktično i institucionalno, do te razine da više sliči nekom protestantskom tijelu [u smislu - 'pabirčim' po sv. Predaji selektivnim osobnim činom – op.prir.](…) Svjedoci smo da se čak i u najtradicionalnijim sjemeništima i teološkim školama diljem Europe i Sjeverne Amerike ozbiljno rasipa sveta Predaja i razvodnjava sveta liturgija.(…) Nisu svi dijecezanski svećenici zahvaćeni time, a ni svi pripadnici spomenutih vjerskih redova. No, to je kao kada bismo rekli da u obitelji od desetero članova petero ozbiljno boluje od zarazne bolesti.“ (str. 66)
Ekumenizam Restrepo dotiče nekoliko puta. Evo početnog otvaranja:
„Mogli bismo uzeti ove Papine riječi za današnji svijetu, u kojemu riječ 'ekumenski' zvuči poznato mnogim kršćanima. Jer više se ne temeljimo na svetoj Predaji nego se trudimo slagati se jedni s drugima bez sukoba. Nije nas briga koliko se moramo odreći onoga što je sveto sve dok se uspijemo naći negdje na sredini gdje su svi sretni i sporazumjeti se oko svake razlike koja nas dijeli. To je filozofija koja teologiju zaodijeva na vrlo lukav i moderan način, bez obzira na to koliko se u tome procesu razvodnjava pravo Kristovo Evanđelje. No, tako se gradi slaba Crkva. Tako se Crkvu pretvara u 'masonski san'. Tko se može suprotstaviti brojnim slabićima proizišlim iz plesa u kojemu su zagrljena razna vjerovanja, moderne ideje i prakse kršćanstva, prakse što su ih većinom osmislile mračne i proračunate sile, kao što su masoni, koji su se infiltrirali u Katoličku crkvu? O istini se ne raspravlja. Nju se samo navješćuje, svjedoči, uzvisuje i časti. Nju se treba postaviti kao činjenicu, a ne kao predmet rasprave. “ (str 68 – 69)
Poglavlje 13. Nosi naslov „Đavao danas uspijeva opčiniti svijet“. Ljepše se to danas teološki kaže preko nekog simptoma kao „diktatura relativizma“ ili slično. Čujmo i počujmo:
„Sotonin duh stvara globaliziranu ljudsku rasu, koja se brine samo o 'dobrobiti' planeta, što vladama i ljudima na vrh popisa prioriteta stavlja ozonski omotač. Na taj način nismo sposobni vidjeti ni zaštititi ozonski omotač srca. (...) Ali, kada bismo pogledali duboko u srce tih vlada društava, vidjeli bismo narod koji je potpuno izgubio moral, vrijednosti i načela, narod koji se odrekao starih istina i zamijenio ih gay pokretima, feminističkim organizacijama, zakonima o abortusu, eutanaziji, istospolnim brakovima, zakonima mržnje koji ograničavaju propovijedanje Evanđelja, pornografijom i mnoštvom drugih nemoralnih životnih pojava koje stvaraju najpovoljnije okružje što daje podstreka svakoj mogućoj fanatičnoj sili da iz paklenoga mraka izbija na površinu i proglašava što je ispravno a što krivo. “ (str. 77 – 78)
Poglavlje 15 pokazuje „sofisticiranu teologiju“ često sasvim nepraktičnu za vjerski život:
„Lako možemo pronaći neku sofisticiranu teologiju koja bi nam razumski pokazala kako biti 'vjeran Bogu' i kako 'biti siguran da poznajemo Božju volju' u svome životu. Previše želimo biti kreativni i nismo zadovoljni jednostavnim odgovorima, zbog čega postajemo žrtva svih vrsta učenja i gledišta. Mnoga od tih učenja prikazuje se u okvirima same vjere, ali su previše složena da bi bila objektivna, praktična i dovoljno učinkovita za primjenu u svakodnevnom životu. To je razlog zbog kojega toliki svećenici i obrazovani laici postaju krajnje bahati i oholi te kako gube najvažniju sastavnicu koja bi ih pretvorila u prave i djelotvorne Kristove vojnike, a ta sastavnica jest dar poniznosti.“
Danas je najpopularniji tzv. 'korisni Bog', - Isus koji daje zemaljske blagoslove kao zdravlje ili spas od neimaštine. Takvo kršćanstvo ne poznaje križa i ne treba sakramente. Poglavlje 12.: „Duhovni boj“ i pog. 19.: „Čuvajmo blago istine koje nam je dano“ zato po nekim primjerima možemo spojiti u jedno:
„Ovo su vremena u kojima đavolske snage izvode najčarobnije predstave i upravo tada ljudi s religioznim ambicijama i duhovnom pohlepom upadaju u najveće zamke zabilježene u povijesti kršćanstva. Kršćanski će mađioničari napučiti arene religijskih spektakla diljem svijeta i milijuni će ljudi biti prevareni predstavom koju će đavao prikazivati preko njih. Čudesna ozdravljenja i čudesa velikih razmjera ostavit će dubok dojam na srce i oči mnogih ljudi.“
„Danas vidimo Latinsku Ameriku pod opsadom svih vrsta 'kršćanskih glasova'. Posljedica toga jest da više ne postoji jedan duhovni smjer. Svi ti 'trgovci imenom Isusovim' hvataju sve uspavane, zbunjene, otpale i mlake katolike i obraćaju ih na najtužniji spektakl slavljenja i propovijedanja u 'snazi krvi i imena Isusova'. Te sile podjele i pomutnje ulaze u tradicionalne katoličke zemlje Europe, poput Irske, španjolske i Portugala (među ostalima). Američki mađioničari, poput Benny Hinna, pune stadione i opčinjuju tisuće ljudi čudesnim spektaklom u kojemu stotine padaju u duhu na mahanje ruke propovjednika. Svi su ti ljudi gladni nadnaravne predstave, plaćaju koliko god se od njih traži, kupuju što god se prodaje i sudjeluju u areni koja nije nimalo drukčija od dvorane nekog mađioničara poput Davida Copperfielda. Jedina je razlika u tome što je Isusovo ime stavljeno u središte magijskoga čina, ali su obje spomenute osobe prošle obuku u istoj školi za mađioničare. Ljudi nisu naivni, samo su praznovjerni i slabi na magiju i gatanje. Ako se magiju i gatanje nudi u ime Isusa, onda ih to čini vjerski legalnim. Posebno taj Hinn pokupi informacije iz knjiga naučitelja Katoličke crkve, primjerice svetog Ivana od Križa, svetog Franje Asiškog i drugih, i iz njihova učenja piše knjige i prikazuje ih kao nadahnuće od Boga. (op.a.: ovdje treba spomenuti da i Hrvatska ima svoje promicatelje Benny Hinna, laika Dražena Bušića koji ga hvali na televiziji, i klerika vlč. Dražena Radigovića koji hvali i vjernicima preporuča knjige Benny Hinna).“ (str. 74; 122)
O zavodničkom ekumenizmu:
„Kako se Neprijatelj koristi ekumenizmom? Ekumenizam bi trebao podrazumijevati to da se sjedne za okrugli stol sa svim različitim kršćanskim skupinama i razgovara zašto mi jesmo i zašto ćemo uvijek biti Majka Crkva, i zašto bismo svi trebali biti u jednoj Crkvi ako doista ispovijedamo pravo kršćanstvo, koje je utemeljio osobno naš Gospodin za vrijeme svoj javnog djelovanja u Judeji. Umjesto toga, Đavao je to izokrenuo pa često susrećemo oblik ekumenizma gdje se sastajemo kako bismo slavili i propovijedali i pretvarali se da smo, kao katolici, samo još jedna kršćanska denominacija, tvrdeći da smo, ako se ovako slažemo, već jedno i nema nikakve potrebe slušati ni obazirati se na svetu Predaju ni na bilo koje područje našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, kao što je biti poslušan Stolici svetoga Petra u Rimu. To im uspijeva. Znam da u Južnoj Americi ima katoličkih laičkih molitvenih zajednica koje postoje već više od 25 godina i koje već dugo imaju svaka svoju protestantsku skupinu s kojom moli i koje zajednički propovijedaju 'svoja učenja'. Posljedice te pojave toliko su pogubne da bi čovjek najradije plakao. Stotine katolika, pripadnika tih zajednica, prihvatile su evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od koji su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu. Dakle, te 'posebne ekumenske zajednice' postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi. (op.a.: To je zapravo svijetski trend. I Hrvatska ima svoje primjere - Riječ života kao najveća pentekostalna zajednica, ali i sve druge također se sastoje od 90% bivših katolika.)“(str.123-124)
O nezdravim snagama unutar Crkve:
„Ne trebamo se bojati borbe za istinu. Naša Crkva treba prave vjernike za duhovnu borbu. Ne trebamo aktivne homoseksualce odjevene u svećeničke haljine. Oni koji odaberu Sotonu za svoga gospodara, ne mogu vršiti svetu službu svećenika, redovnika i posvećenih laika. Trebali bismo ih razotkrivati, pozivati ih da prigrle obraćenje, da započnu s ozdravljenjem i da prestanu tvrditi kako su dionici najsvetije dužnosti što je ikada dana ljudskom biću. Katolička crka nije poduzeće ni društveni klub ni institucija za ljudska prava. Biti svećenik ili redovnik nije zanimanje. To je sveti poziv, izravan poziv od Boga. Svi ti ljudi koji su se ubacili u Crkvu i koji djeluju kao svećenici ili redovnici u stanju nevjere po tome što krše svoje zavjete i sudjeluju u razvratnu životu (poneki imaju i djecu ili su prihvatili poganske i magijske filozofije, liberalnu teologiju, ili bilo koju od brojnih hereza) moraju se obratiti ili odmah napustiti Crkvu. Ne bojmo se njihove reakcije. Oni obično oko svojih poroka izgrade tim, snažan krug potpore, ali vjerna vojska može amputirati ta đavolska djela i Bog će biti na njihovoj strani.“ (str. 127-128)
Eshatološki govor:
„Nije nikakvo iznenađenje da su na ovome samom kraju posljednjih vremena, u kojima mi živimo, sile zla usmjerene na to da izopače život i življenje vjere svetih institucija, kao što je brak, te od njih čine čistu zabavu i igračku nečiste seksualnosti. To je najbrži način dovođenja ljudske rase do uništenja. Istospolni brakovi su najkarakterisičnija grozota koju je Đavao izazvao, kao posljednji udarac kršćanskim temeljima Božje ljubavi među nama(...) Brak između čovjeka i životinje nije toliko daleko. ’’ (str.197)
Još o hibridnom kršćanstvu i lažnom ekumenizmu:
„Svaki put kada Đavao odvuče katolika u jedno od hibridnih kršćanstava reformacije, on oduzima još jednu dušu koja daje zadovoljštinu, još jednog euharistijskog vojnika, još jednog pričesnika. Kada bismo samo znali što to u otajstvenom smislu znači, bili bismo na oprezu dan i noć da zaštitimo svoju Crkvu od tih užasnih zabluda. Pravi bi se ekumenizam trebao temeljiti na načelu jedinstva. Mi smo jedna Crkva i to bi trebala biti svrha jedinstva. Bili smo jedno petnaest stoljeća. Je li Duh Sveti, odnosno milijuni svetaca i svetih, bio u krivu sve te godine i jesu li vođe reformacije dobili objavu od Duha Svetoga da utemelje novu crkvu? To je daleko od istine. Morali bismo biti ludi da povjerujemo u to makar i na tren. Najveće žaljenje Martina Lutera zbilo se u trenutku njegove smrti, kad je vidio sve milosti koje je potratio time što je odbacio autoritet Crkve i svoje zavjete čistoće i poslušnosti.“ (str 225-226)
Ako ćemo praviti konačnu sintezu, možemo reći da zajednički teološki naglasak za cijelo djelo čini zaboravljeni vojni žargon, tj. pojam 'vojujuće Crkve' – 'Ecclesia militans', često u praksi namjerno zamijenjen s 'politički korektnim' terminom 'putujuća Crkva'. A i ako se koji puta i primijeni taj naziv, ide se u tumačenja da se to vojevanje odnosi na vojevanje sa vlastitim nesavršenostima (i to je eufemizam za mane i grijehe), a ne recimo na vojevanje za duše (evangelizacija kao prva zadaća Crkve) i vojevanje protiv Sotone koji s nama vojuje dirali mi njega ili ne. To onda naravno dobiva svoj odjek i u stvarnosti, u smislu učinkovitosti poruke spasenja. Evo nam nekoliko Marinovih ilustracija o našoj 'vojnoj zadaći' širenja vjere:
,,Prikazat ću ono o čemu sam meditirao pred našim Gospodinom Isusom, u molitvi i klanjanju pred Presvetim Sakramentom, glede katoličke vojske – vojujuće Crkve na zemlji.(… ) Govorimo, onda, o tome tko mi uistinu jesmo. MI SMO BOŽJA BOJSKA. Jedan Bog, jedna vjera, jedna Crkva – katolička Božja vojska.’’ (str. 13)
,,Osjećao sam veliku potrebu probuditi u katolicima mnogo dublju svijest o našoj vjeri, o dubljem poimanju i ostvarivanju Crkve kao vojske – 'Božje vojske'. Duboko sam uvjeren u to kako je danas došlo vrijeme da čvrsto stisnemo oružje Evanđelja koje nam je Bog dao kako bismo branili duše od teškog stanja materijalizma koji milijune ljudi odvodi u propast pred našim očima. Ono što je još gore jest činjenica da se to događa dok naša moćna otajstvena oružja pokraj nas miruju.’’ (str. 10)
,,Biti kršćanin znači biti dio jedne vojske. Biti unovačen u tu vojsku znači biti na dužnosti dvadeset četiri sata dnevno do dana kada budemo pozvani pred Božji su. Ondje ćemo morati položiti račun o poslanju koje nam je bilo povjereno, o brojnim dušama koje su nam bile dodijeljene da ih štitimo i čuvamo sve vrijeme.(…) To su sve one duše koje se nađu na našemu putu tijekom cijeloga našega života.(…) Od trenutka kada primi sakrament svete potvrde čovjek je potpuno zreo vojnik, sposoban poraziti najžešći Sotonin bataljun.(…) To je duhovni rat. Duše nemaju dobi i borba se vodi protiv palih anđela koji su također bezvremeni. Iako tu bitku vodimo u materijalnom svijetu, to je duhovna bitka, jer se izravno i strogo tiče vječnoga spasenja cijeloga čovječanstva, a bojišnica se nalazi unutar nevidljiva područja duhovnoga svijeta, protiv moći, gospodstva i vrhovništva Đavla.(…) Katolik treba prepoznati ulogu koju ima kao Kristov vojnik, veličinu svoje zadaće i moć svoje vojske. U protivnom, njegov će život u Kristu biti tako slab da ga neće moći poduprijeti pred Božjim sudom u trenutku smrti. Bit će poput vojnika koji je dezertirao iz vojske.’’ (str. 16-17)
,,Moramo znati kako rukovati Božjim sredstvima koja su nam darovana kako bismo sudjelovali u borbi, i onda kada smo ranjeni. Ta sredstva, ta oružja, jesu sakramenti. Primanje sakramenata bit će životno važan uvjet za postizanje visoke stege.’’ (str. 22)
,,Strašno je gledati Kristova vojnika koji ima i potrebnu odoru i oružje, ali je izgubljen u cirkusu ovoga svijeta, kako prostituiranjem s lažnim bogovima svijeta, kao što su novac, prestiž, slava, politička moć i zadovoljstva, iskvaruje dušu, otvrdnjuje srce i čini ga neosjetljivim na vjerske aktivnosti, što vjernika pretvara u izdajnika.(…) Ništa ne može stajati na putu Kristovu vojniku koji uistinu s uvjerenjem i pouzdanjem drži svoja duhovna oružja. Kad bi izabrana Božja vojska bila potpuno svjesna snage koju joj je Bog dao po Isusu, cijelo bi čovječanstvo do sada već upoznalo Isusa i postalo katoličko.’’ (str. 54.; 59.)
Konačni zaključak – ovo iznimno značajno djelo M. Restrepa (gdje moramo svakako zahvaliti nakladničkoj kući 'Benedikta' na odličnom raspoznavanju duhova) nezaobilazan je priručnik života vjere i duhovnosti za svakog katolika. Ne samo da će, uz uvjet osobne raspoloživosti, uspjeti probuditi one zaspale ili pospane, nego će i onima budnima pojačati svijest o njihovoj vojnoj zadaći. Spašavati duše za Božje kraljevstvo i njegovu Crkvu – izričito postavljena primarna zadaća, pomoću duhovnih sredstava iz nepresušne riznice sakramenata i tradicije duhovnosti; formula čija se važnost nikad ne može dovoljno isticati i opetovati. Knjigu možete nabaviti na ove kontakte.
Mirko Horvat
Ploče-Tepčići, 30. svibnja 2012.
Hrvatskom Saboru
OTVORENO PISMO
Cijenjeni Naslove!
Ja koji nisam odobrio gay-paradu ni u Splitu ni u Zagrebu ne odobravam je ni paradu najavljenu za 9. lipnja ove godine:
1. Gay-parada u Splitu je smrtni udarac Papinu boravku i njegovoj učiteljskoj službi. Jer, što god ste od Pape dobili pogazili ste gay-paradom i u Splitu i u Zagrebu.
2. I, kad bi homoseksualizam bio uzorni način spolnoga ponašanja, ne bi se smjelo ići s njim u javnost. Jer, tko živi svoju spolnost u skladu sa svojom savješću, neka bude ponosan pred samim sobom, pred svojim partnerom i pred svojim Bogom, ako je vjernik.
3. Želim svim srcem i svom dušom da ljudi, u skladu s Božjim zakonom, prirodnim i Svetom knjigom objavljenim, usklade svoju spolnost. A, nikako ne želim da to i takvo uzorno ponašanje završi reklamno na ulici, u skladu s Pavlovim naukom: Tko se ponosi, neka se u Gospodinu ponosi! (1Kor 1,31 ).
4. Kad bi uzorno spolno ponašanje bilo predmet reklame na ulici, obavljeno pod policijskom zaštitom, proglasio bih ga nasiljem.
5. I gay-parada je nasilje. Ako se treba boriti protiv nasilja, treba odzvoniti i gay-paradi. I, ona je nasilje. Na gay-paradno nasilje odgovorili su splitski građani nasiljem. Ne odobravam nikakvo i ničije nasilje.
6. Neka svatko svoju spolnost proživljava iza četiri zida sa svojim partnerom. Što je poznato njima dvoma, neka bude skrovito od javnosti skriveno.
Ne dirajući u crkvene razloge za Papin dolazak u Hrvatsku, pitam, cijenjeni Naslove, članove Sabora: Zašto ste ga zvali vi, protagonisti tih suvišnih skupova? Jeste li svjesni da ste tim djelima pogazili sve ono zbog čega je Papa došao? Hoćete li mu se ispričat? Biste li željeli vidjeti svoju djecu u gay-paradama? Ako gay-paradu ne predlažete svojoj djeci, zašto iza nje stojite i zašto je podržavate? Tek kada reknete i preko svih medija objavite da ste na to poticali svoju djecu i da ste ponosni na njihov posluh ili žalosni zbog njihova neposluha, razumjet ću, ali ne i odobriti, vašu zauzetost za nečiju zabavu.
Ako ste uvjereni da je homoseksualnost častan i pošten izraz spolnoga izražavanja, onda otvorite saborsku raspravu s prijedlogom: Neka se svatko pismeno izjasni: spada li ili ne spada među homoseksualce?
I, čim testirate sve svoje članove, podijelite im glasačke listiće i zatražite, da izaberu svoje predstavnike za splitsku paradu. Neka saborski homoseksualci budu na čelu povorke, veselo kličući što pripadaju homoseksualnoj orijentaciji, a saborski heterosekaualci neka na paradnom začelju plaču što nisu homoseksualni. Isto vrijedi i za njihovo potomstvo. Čiji su potomci homoseksualni neka na paradnom čelu veselo kliču, ponosni na svoje sinove i svoje kćeri, a ostali predstavnici neka na paradnom začelju plaču što nitko ni od njihovih sinova ni njihovih kćeriju ne pripada homoseksualcima.
Tek tada, cijenjeni Naslove, zastupat ću da imate značajne ljude, spremne svoje stavove zastupati i braniti te za iste te stavove i trpjeti i ismijani biti. Uz srdačan pozdrav, sa željom da takvih parada nigdje i nikada ne bude, iako, na žalost, ne će nestat homoseksualne opredijeljenosti.
Fra Martin Planinić
Zagreb, 30.5.2012.
Nemilorad Pupovac
Iako mi je svejedno tko je ovih dana postao predsjednik Srbije, jer sam siguran da Hrvate jednako „vole“ i Nikolić i Tadić, ne mogu a da se ne osvrnem na o Srbima i Srbiji ovisne komentare i komentatore u Hrvatskoj. Po običaju, najagilniji komentatori ovomjesečnih srpskih izbora bili su riječki Novi list i najveći Srbin u Hrvata, Milorad Pupovac. Iako sam tog Srbina, koji već dva desetljeća radi Hrvatima samo ono što im nije milo, zato Nemilorad, dobro opisao u svojoj knjizi Srbi u Hrvata (2010.), morao sam mu još malo ovim tekstom dopuniti životopis jer on još uvijek u Hrvatskoj živi, traje i po hrvatskim otvorenim ranama ruje.
Skoro da nema tjedna u kojem nas bivši ujdijevac (UJDI – Ujedinjena jugoslavenska demokratska inicijativa) ne ujeda sad zbog ovog, sad zbog onog samo njemu znanog razloga. Otkad je 1992. javno oklevetao hrvatsku duhovnu i svjetovnu vlast izjavom da je od 1990. do 1992. pokatoličila 11 tisuća malih Srba, njegovo djelovanje je bilo više tajno nego javno sve dok nije s veleizdajnikom Sanaderom koalicijski zavladao Hrvatskom.
Dva sporazuma sa Sanaderom (2003. i 2008.), te izmjene hrvatskog Ustava 16. 06. 2010. su ga toliko osilile koliko nijedan politički pismen Hrvat ne bi smio podnositi. Nisu ga smele ni optužbe njegovih Srba da je „zamračio“ više od dva milijuna kuna, koje je Sanader-Kosoričina Vlada doznačila njegovu Srpskom narodnom vijeću. I umjesto kazne za antihrvatsko djelovanje u Hrvatskoj i izvan nje, on je početkom ove 2012. godine dobio dva unapređenja: postao je predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora i jedan od 12 promatrača u Europarlamentu. Pa gdje to još ima, ljudi moji. Ima li luđih političara na svijetu od nekih hrvatskih? Zar smo stvarno toliko naivni ili, možda, pokvareni? Koji hrvatski sotonista je mogao jednog takvog prepredenjaka, lažova i varalicu izdići do samog vrha hrvatske vlasti? On je glavni motor i Srpskog narodnog vijeća, i Srpskog demokratskog foruma, i zabranjene Srpske demokratske stranke, i … uz Svetozara Livadu, Vojislava Stanimirovića, Slobodana Uzelca i Veljka Džakulu. Oni nisu zadovoljni ni s kakvom, hrvatskim Ustavom zagarantiranom, kulturnom autonomijom Srba u Hrvata; oni su najprije zagovarali nekakvu personalnu, pa funkcionalnu, pa tzv. neteritorijalnu autonomiju.
To proističe iz memoranduma srba Prečana, Studije o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj ,koja je objavljena 2008. godine. A neteritorijalna srpska autonomija nije ništa apstraktno, nego nešto vrlo konkretno, nešto što ima sasvim opipljiv oblik djelovanja, kao npr.: Srbima se Ustavnim zakonom jamče najmanje tri zastupnika u Saboru ( prema mojim saznanjima u današnjem se Saboru 25 zastupnika izjašnjava kao Srbi); njihove jednonacionalne stranke natječu se ravnopravno s hrvatskim višenacionalnim strankama za zastupnika u Saboru; imaju svoju srpsku Tesla banku, svoj Srpski arhiv, svoj četnički tjednik Novosti i svoj revijalni mjesečnik Identitet o hrvatskom trošku; od Jacine Vlade dobile su 2010. sve njihove (12) općine, da ne bankrotiraju, znatne novčane dotacije, što naš grad Brod nije mogao ni slučajno dobiti; obnovila im je Vlada u Hrvata 2010. četnički spomenik u Srbu, kao i kuće i putove gdje god su naseljeni u znatnijem broju; privilegiraniju su od svih (21) ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj od općine do Sabora i Vlade; u Hrvatskoj imaju svoje škole na njima tuđem srpskom jeziku; javno prosvjeduju protiv podizanja spomenika u Zagrebu obnovitelju države Hrvatski, Franji Tuđmanu; zastupljeni su u svim oblicima državnog organiziranja, gdje se upotrebljava okrugli pečat, tri puta više nego bi trebali u odnosu na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu Hrvatske – ima ih u zadnje vrijeme na odgovornim mjestima u upravi, pravosuđu, zdravstvu, školstvu, sportu, policiji, vojsci… kao pljeve. Otkad žive po hrvatskim zemljama, nikada tolika prava nisu imali, što i sami ponekad priznaju.
I opet im nije pravo; svako malo preko svog „vožda“ Pupovca traže više, traže da opet budu u Hrvatskoj ravnopravniji od Hrvata, kad god im se pruži zgodna prilika. A priliku za iznošenje novih svojih umotvorina Pupavac je opet dobio, a gdje bi drugo nego u Novom listu, 26. svibnja 2012., neposredno nakon Nikolićeva izbor za srpskog predsjednika. U tome mu je puno pomogao svojim umiljatim pitanjima predsjednik novinara u Hrvata, Zdenko Duka. Nakon što su Srbi, nedavnim izborom Tomislava Nikolića umjesto Borisa Tadića za predsjednika Srbije, prešli s obrenovićevske na karađorđevićevsku politiku, Duka je Pupovca zabrinuto upitao „hoće li to poremetiti odnose između Hrvatske i Srbije“? Pupovac je odgovorio da „Nikolić nije ono što je bio“, što znači da nije više četnik, ubojica i okupator hrvatske istočne Slavonije, te dodao da je Nikolić „drugačijeg imidža ili pristupa“ nego Tadić. U tome se i ja slažem s Pupavcem, ali u odnosu prema Hrvatima i Hrvatskoj među njima nema nikakve razlike – oba nas jednako opet žele staviti pod srpsku čizmu. U spomenutom razgovoru sam Pupovac indirektno priznaje da je Tadić tako vladao da dođe Nikolić i „da mu zbog svega toga ne treba prigovarati“, te da „Nikovićev izbor nije protiv Hrvatske“. Pupavcu je u ovom trenutku puno važnije jedinstvo Srba od izbora predsjednika u Srbiji zbog čega zagovara i vidi „potrebu za velikom koalicijom“ u „majčici Srbiji“.
Pupovca ne zbunjuje Nikolićeva predizborna izjava da je Vukovar srpski grad i da se nalazi u Srbiji - Pupovac je to isto, ali samo na blaži način rekao – ali je „bio iznenađen i zatečen reakcijama na presudu“, reakcijama Hrvata na sramotnu presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u ovo doba prošle godine, kako piše u Obzoru Večernjeg lista 7. svibnja 2011. godine. U istom tom Obzoru Pupovac ističe da njemu ne smeta ni haška kvalifikacija OLUJE kao „udruženi zločinački pothvat“, ali bi on ipak radije rekao „ da je postojala namjera, politika i djelovanje koje se može okvalificirati kao zajednički združeni pothvat nekoliko ljudi“. Sličnim riječima Pupovcu bih odgovorio: da, postojao je ,i još uvijek postoji, združeni (ne udruženi, jer Srbi ne vole slovo U) zločinački pothvat protiv svega što je hrvatsko čelnih srpskih političara u RH, BiH i Srbiji. Zar tome nije dokaz novi srpski memorandum, koji je srpska Vlada donijela 21. siječnja 2011. pod dugim naslovom „Strategija…“. Antihrvatske srpske namjere najbolje su i najdetaljnije ilustrirane u debeloj knjižurini Sonje Biserko, koja nosi naslov Vukovarske tragedija 1991. i podnaslov medijska priprema rata u Hrvatskoj. Iz te knjige saznajemo da je se 99% Srba u Hrvatskoj 1991. izjasnilo za odcjepljenje od Hrvatske hrvatskog teritorija koji su oni bili okupirali. Takvima hrvatska Vlada od 2000. isplaćuje naknadu za izgubljenu dobit, naknadu za duševne boli, naknadu za pretrpljenu štetu… O Bože, prosvijetli nam pamet!
Sve naprijed navedeno najvećim je dijelom Pupovčevo maslo i onih Hrvata koji su s njim sklapali javne i tajne sporazume i koalicije. Ne odnosi se to samo na Sanadera, Šeksa i Kosoricu, nego i na Račana, Milanovića, Pusićku… Sam Pupovac je u Novom listu od 16. ožujka 2012. rekao: „Znate da imamo sporazum o suradnji i podršci s SDP-om“, kad ga je novinar upitao zbog čega mu je SDP darovao jedno svoje mjesto promatrača u Europarlamentu.
Na kraju bih čitateljima ovog teksta rekao da je 19. srpanj 1997. godine bio davno ( dan kada je osnovano Srpsko narodno vijeće) i da je tada izgovorenu rečenicu Pupovac danas prepravio, kako u govorenju – tako u činjenju, a ona je glasila: „Srbi u ovom trenutku odustaju od teritorijalne autonomije jer nije izgledna i moguća“. Pupovčevo današnje djelovanje dokaz je da Srbi u Hrvata ni od čega nisu odustali, ali će od nas Hrvata ovisiti je li to što oni hoće „izgledno i moguće“. Oprez je majka mudrosti, reklo bi se.
Marko Matić
Podsjetnik...
Partizanski ratni zločini maršala Tita
«Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju /marksizma/ suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu»
U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj, upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego komunist i masovni ubojica.
Za što se bore partizani?
O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: "Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini" (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.)
Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od „invazije fašističkih barbara" i poziva sve „opljačkane narode", ne samo na „uništenje fašističke oružane sile", nego i na „obračun i uništenje svakog člana pete kolone", na „pljenidbu cjelokupne imovine" kako bi se ostvarila „narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine" nakon rata kako „nikada više ne bi došlo do rata" i kako bi „narodi živjeli zajedno u bratstvu".
Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala «narodna demokracija» vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti «tenkovski komunizam» pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma.
U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u navedenome proglasu čak upozorili „jugoslavenske narode" u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju „bosanskim seljacima i radnicima", da se moraju sami boriti za „oslobođenje od fašizma", a „najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile" kao na pr. Velike Britanije.
Titovi partizani su, dakle, već na početku rata bili uvjereni da pobjeda anti-hitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma.
Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program „21 točka" o „Svjetskoj revoluciji". Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu. Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako „radničke mase" neće dozvoliti „povratak na kapitalizam" koji da „je doveo do fašizma". Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma.
Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) „kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije" KPJ, koja da vodi „narodni ustanak". U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv „NOB", britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo „iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)" Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, „koji" da „nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)"
Partizanski list „Hercegovac", kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)"borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda - četnika"(...)
Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće:
„Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...)"
Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika «rukovodstva» politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju „izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.)
Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred «narodnom vlašću» izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad „oslobođen") uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne
U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su «osuđenike» strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje četiri masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da «peta kolona» nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni „Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz „Tito". Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz „udarne" XIII. proleterske brigade „Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:
«Nadbiskupska gimnazija - rasadnik ustaštva»
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan „Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko četiri tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i «oslobođenja» Travnika uslijedila je partizanska osveta: „Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. „novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski „oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: „Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog „kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku „Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. „Narodno-oslobodilački pokret" i „NOB"
Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi „Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade" (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. „Narodno-oslobodilačke odbore" (NOO). Partizansku «civilnu» vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. «oslobođenoj teritoriji» gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija «kooptirala» članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. „Narodno-oslobodilački odbori" su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. „Narodno-oslobodilačka borba" (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv „klasnog neprijatelja".
Trg maršala Tita - trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina
Vrhunac ratnih zločina partizana („Bleiburg" i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina nad zarobljenicima u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Maclju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.)
Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, osnovano osumnjićeni (i kazneno prijavljeni) Stjepan Hršak, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić „Stevo", šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant „Vrhovnog štaba", maršal Josip Broz Tito.
I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata za koja je Tito dao zapovijed da se počine: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrata Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.
Odvojiti žito od kukolja - antifašizam od jugokomunizma
Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: „U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu" (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.)
Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, u Zagrebu, 2. IV. 2005.
Izvori:
"Trinaesta proleterska u Narodnooslobodilačkoj borbi", Zagreb, 1957.
"Srednja Bosna - Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. - 1950. /1992. - 1995.", profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb, 2001.
"Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade", Joško Radica, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
"Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staat Kroatien", Hrvatski bibliografski institut u Zagrebu, 1942.
www.hrsvijet.net, 29.5.2012.
Josip Jurčević: Sva dosadašnja stručna saznanja navode da je jugoslavenski komunistički režim u poraću pogubio najviše Hrvata
Iz tiska je ovih dana izišla knjiga "Prikrita stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", autora dr. Josipa Jurčevića, čije je predstavljanje zakazano za 30. svibnja u Zagrebu. Tim povodom s dr. Jurčevićem razgovaramo o metodologiji komunističkih zločina, pokušajima istraživanja i utvrđivanju broja žrtava, komunističkoj indoktrinaciji društva, potrebi dekomunizacije, kao i mnogim drugim pitanjima vezanim za ovu goruću temu hrvatskog društva.
-Gospodine Jurčeviću, iz tiska je ovih dana izišla vaša nova knjiga koja govori o jednoj prevrućoj temi, prikrivenim stratištima i grobištima jugoslavenskih komunista. Može li se uopće pretpostaviti o kolikom broju grobišta je uopće riječ?
-U knjizi je, između ostalog, naveden popis svih stratišta i grobišta koji su do sada evidentirani, te osnovni podaci za svaki lokalitet i zbirni statistički pokazatelji o tim osnovnim podacima.
Prikrivena stratišta i grobišta predstavljaju najočigledniji i najčvršći materijalni dokaz o zastrašujućim sustavnim i masovnim poratnim pogubljenjima, koja predstavljaju najteži i u svakom pogledu najtragičniji zločin koji je počinio jugoslavenski komunistički režim. Do sada je evidentirano preko 1.700 prikrivenih stratišta i gorbišta. Od toga približno 850 u Hrvatskoj, približno 590 u Sloveniji, približno 180 u Srbiji te približno 90 u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, to nije konačni broj, jer se u Hrvatskoj i Sloveniji otkrivaju daljnja stratišta i grobišta, u Srbiji i BiH se taj problem tek počeo otvarati, a u ostalim državama nastalim raspadom bivše tamnice naroda još nije javno ni pokrenuta ova tema. Osim toga, rasprostranjenost do sada evidentiranih stratišta, te jugoslavenski komunistički dokumenti i drugi povijesni izvori svjedoče da je režim činio zločine veoma sustavno diljem bivše Jugoslavije. Stoga će se u narednim razdobljima značajno povećati broj otkrivenih stratišta i grobišta koje je iza sebe ostavio zločinački komunistički režim ove bivše države.
-Slovenija je u rješavanju ove enigme otišla najdalje. Kakva je situacija u Republici Hrvatskoj i u BiH?
-U svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije glavnu institucijsku moć su preuzele bivše strukture, koje na različite načine i nadalje onemogućavaju suočavanje sa zločinačkom komunističkom poviješću. Čak ni u Sloveniji, koja je u EU već godinama, situacija nije bitno izmijenjena. Primjerice, 2009. g., nakon strašnih otkrića u Hudoj Jami blokirana su istraživanja državne komisije i u Sloveniji. Ili, prije dvadesetak dana išao sam u Maribor na simpozij protiv totalitarizma, pa sam redom prolazio kroz ulicu Proleterskih brigada, Engelsovu i Prve Internacionale.
Ni u samostalnoj Hrvatskoj nije u nijednom razdoblju bilo prevladavajuće političke volje za suočavanje s komunističkom prošlošću. Naprotiv, ona je od početka RH, kao i danas vrijednosni temelj vladajućih i oporbenih političkih grupacija. Određeni posao evidentiranja i istraživanja prikrivenih stratišta i grobišta, uz različite blokade i dimenzioniranja, napravila je državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. No, komisija je ukinuta 2000. godine, i do sada nije obnovljena. Stoga, se u svakom pogledu u RH institucijski sve više utapamo u neokomunizmu, a pokušaji suočavanja sa zločinačkom jugokomunističkom prošlosti događaju se tek na kroz dragovoljačka djelovanja sve malobrojnijih pojedinaca.
U BiH je situacija još teža, jer tamo ni u jednom trenutku nije bilo institucijskog prostora za istraživanja zločina komunizma. Stotinjak prikrivenih stratišta i grobišta koji su do sada evidentirani u BiH razultat su već starog rada dragovoljaca, Crkve i pomoći bivše Komisije iz RH. U posljednje vrijeme na prostorima gdje žive Hrvati pokušava se kroz neke lokalne razine vlasti pokrenuti istraživanje prikrivenih stratišta i grobišta.
No, opće javno ozračje u BiH je još uvijek komunistički betonirano. Primjerice, kad sam lani u TV emisiji u Sarajevu rekao da je Tito zločinac, jedan komunistički vjernik se prosvjedno popeo na neboder i mobitelom nazvao televiziju prijeteći samoubilačkim skokom ako se odmah televizijski ne opovrgne navodno vrijeđanje njegovog sveca Tita. Nasreću, samoubojstvo gledatelja je spriječeno različlitim intervencijama.
-Aleksandar-Leka Ranković izjavio je 1951. u beogradskoj saveznoj skupštini da je u poratnom razdoblju „likvidirano 568.000 narodnih neprijatelja i kroz logore propušteno 3.777.776 zatvorenika“. Premašuju li najnovija istraživanja i procjene ove Rankovićeve brojke?
-Još u vrijeme jugoslavenskog komunizma je nametnut svojevrsni rat brojevima ratnih žrtava koje su smrtno na komunističkoj strani, a za ratne žrtve na komunizmu protivničkim stranama službeno je određeno da se ne smatraju žrtvama, dok se poratne žrtve nisu smjele ni spominjati. Tako je – ovisno o različitim situacijama i motivima – u bivšoj Jugoslaviji stvorena situacija javnog iznošenja neutemeljenih i međusobno do suludosti različitih brojeva ukupnih žrtava ili žrtava na pojedinim lokalitetima.
Ta komunistička suludost se nastavila i u RH, te se i danas nastavljaju neutemeljena lupetanja brojevima ratnih i poratnih žrtava, kako se kome na položajima javne moći prohtije. Na taj način se, između ostaloga, nastavilo bježanje od stručnog procjenjivanja i utvrđivanja i ratnih i poratnih žrtava. Tako da se ni sada nemože ozbiljno govoriti o pouzdanim procjenama žrtava Drugog svjetskoga rata i poraća. O neutemeljenom ratu brojevima navodnih ratnih žrtava detaljno se govori u mojoj knjizi „Nastanak jasenovačkog mita“, a niz različitih brojčanih pokazatelja poratnih žrtava naveo sam u knjizi „Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima“.
Ukupni broj poratnih žrtava je sigurno golem, jer na to nedvojbeno upućuje do sada evidentiranih 1.700 masovnih stratišta i grobišta, kao i mnogobrojni dokumenti i svjedočanstva koji govore o sustavnim masovnim pogubljenjima koje je u poraću provodio komunistički režim diljem bivše Jugoslavije. Ali za pouzdane ukupne procjene ratnih i poratnih žrtava potrebno je provesti određena istraživanja, od kojih bježe državne institucije i u Hrvatskoj.
- Kakve su procjene, koliki je broj Hrvata stradao u tim poratnim čistkama izvedenim u režiji jugoslavenskih komunista?
-Ono što ne rade plaćene državne institucije u Hrvatskoj, postupno rade uporni pojedinci-dragovoljci na lokalnim razinama. No, rad pojedinaca je znatno usporen zbog nedostatka sredstava i niza drugih poteškoća. Tako su nastali veoma pouzdani lokalni poimenični žrtvoslovi ratnih i poratnih žrtava za pojedina mjesta i manja područja u Hrvatskoj te u BiH. To je nedostatno za iznošenje procjene ukupnog broja Hrvata koji su pogubljeni u poraću. Ali, znakovito je da je u svim ovim žrtvoslovima broj poratnih žrtava značajno veći od broja ratnih žrtava.
Uz to, treba istaknuti podatak da su u Hrvatskoj djelomičnim ili potpunim otkopavanjem istražena samo 24 prikrivena stratišta i grobišta. I u Sloveniji je slična situacija.
No, sva dosadašnja stručna saznanja – i u Hrvatskoj i u Sloveniji – navode da je jugoslavenski komunistički režim u poraću pogubio uvjerljivo najviše Hrvata. Primjerice, u samo jednom od najvećih stručno istraženih grobišta – šumi Tezno kod Maribora – broj pogubljenih pouzdano se procjenjuje na 15 do 20 tisuća, uglavnom Hrvata.
Formalnopravni i civilizacijski elementi genocida nad "klasnim neprijateljima"
- Ima li tu elemenata genocida?
-Mnogobrojni jugoslavenski komunističko-partizanski dokumenti najupečatljivije svjedoče da su poratna pogubljenja bila planirana, temeljito pripremana i veoma sustavno provođena, te da se na čelu toga mega zločinačkog pothvata nalazio jugoslavenski partijski i državni vrh. To znači da postoje svi formalnopravni i civilizacijski elementi o genocidu kojeg je jugoslavenska komunistička vlast počinila nad Hrvatima, ali i nad drugim narodima. Pritom je potrebno naglasiti da je komunizmu glavni motiv bio obračun s tzv. klasnim neprijateljem, a Hrvati su stjecajem niza povijesnih okolnosti postali nacija koja je najviše stradala od represije jugoslavenskog komunizma.
-Više ste puta naglašavali kako je metodologija zločina jugoslavenskih komunista identična onoj Staljinovih NKVD-ovaca. S druge strane, ostaci jugoslavenskih komunista tvrde kako je Titov komunizam zapravo bio „socijalizam s ljudskim licem“. Može li povijesna znanost pomiriti te dvije tvrdnje?
-Notorna je činjenica i prema komunističkim teoretičarima da je tzv. marksističko-lenjinistički komunizam svjetonazorski i idejnopolitički bio koncipiran isključivo kao svjetski proces, te je sukladno tome bio i organiziran kao planetarna pošast. Stoga je i Komunistička partija Jugoslavije od svojeg početka bila - i formalno i stvarno – tek podružnica svjetske Komunističke Internacionale – Komintarne, s kojom je rukovodila država Sovjetski Savez. Sve kadrovske, idejne i političke promjene u KPJ događale su se isključivo prema direktivama Kominterne.
Svi imalo istaknutiji komunisti u svijetu, pa tako i jugoslavenski, ispekli su zanat isključivo u organizacijskom sustavu Kominterne.
Tako su svi komunistički režimi u Europi bili potpuni preslik jednoga, istoga, zločinačkog upravljačkoga modela. Taj model se nije mijenjao ni u situacijama kada je dolazilo do različitih međukomunističkih sukoba u jednoj državi ili između različitih država.
Naprotiv, svuda u svijetu međukomunistički obračuni bili su najzvjerskiji. O tome jednako svjedoče staljinističke čistke u Rusiji i unutarkomunistički obračuni u Kini, kao i Španjolski građanski rat, ili predratni i informbiroovski sukobi među jugoslavenskim komunistima.
Pritom je svaka komunistička strana sama o sebi gradila jednoumno idealiziranu sliku, sukladno tzv. estetici socrealizma. Tako je propagandna složenica o jugoslavenskom komunizmu „s ljudskim licem“ nastala u jugoslavenskim agitprpopovskim tvornicama laži, a bila je podupirana zapadnjačkim hladnoratovskim interesima. Mnogi objektivni podaci pokazuju da je tzv. Titov komunizam zapravo bio zločinačkiji od Staljinovog, pa je zbog toga Tito i uvršten među deset najvećih svjetskih megaubojica u cijelom 20. stoljeću.
O svemu tome nema nikavih zdravorazumskih i znanstvenih dvojbi, a navodne znanstvene dvojbe koje još kruže javnim prostorom u Hrvatskoj samo svjedoče o dubini duhovne krize koja je nasljeđena iz komunističkog razdoblja.
Posljedice komunističke indoktrinacije
- Kako tumačiti žalopojke nekih hrvatskih političara, uključujući i sadašnjeg i bivšeg predsjednika, da se iza pokušaja istraživanja komunističkih zločina zapravo skriva ciljani pokušaj revizije povijesti?
-Te žalopojke i žalopojci su rezultat teških posljedica komunističke indoktrinacije. Stoga je cijela stvar izokrenuta. Naime, ništa se ne skriva iza istraživanja komunističkih zločina, nego se radi o legitimnoj pluralnoj civilizacijskoj i znanstvenoj paradigmi koja vapije za objektivnom revizijom povijesnih i brojnih drugih krivotvorina koje je proizvelo komunističko carstvo jednoumlja. U samoj biti racionalizma i njegove znanstvene paradigme nalazi se revizija, tj. suprotstavljanje navodnim vječnim istinama koje su proizveli smrtnici.
-Kako uopće tumačiti takve izjave ako znamo da upravo činjenice i materijalni dokazi oblikuju povijesna gledišta a one se u ovom slučaju nikakvom partijskom stegom, niti diktaturom proletarijata, više ne mogu prikriti?
-Ne treba podcjenjivati moć masovnopsiholoških manipulacija koje je komunizam doveo gotovo do savršenstva. Ta, niz običnih i neobičnih ljudi naricao je na sprovodu Tita, izričući u televizijske kamere tvrdnju kako Tito nije fizički mrtav jer on jednostavno ne može umrijeti.
Očigledno je da su premnoge moćne institucijske položaje u Hrvatskoj zauzele osobe koje još lebde na različitim avetimna titomanije, pa se stoga ne treba čuditi što nam je stvarnost u očajnom stanju.
-Očito je da hrvatske vlasti otvoreno opstruiraju istraživanje komunističkih zločina. Tko su glavni protagonisti tih središta moći koji povijesnu znanost i državna tijela očito žele držati pod političkim nadzorom?
-Radi se o komunističkoj strukturi koja se u procesu nastanka samostalne Hrvatske rasporedila na gotovo sva ključna, tj. čvorišna mjesta u mreži državnih i društvenih institucija. To su položaji na kojima se donose odluke u politici, gospodarstvu, znanosti, obrazovanju, kulturi, medijima, športu, civilnom društvu. Na taj način, kontrolom čvorišnih mjesta, cijela hrvatska država i hrvatsko društvo drži se doslovno u njihovom zarobljeništvu. Takvim u biti totalitarnim, statičnim i nerazvojnim upravljačkim modelom, velika većina službenika u sustavu, kao i obični građani, nemaju gotovo nikave mogućnosti utjecanja na bilo što, nego se koprcamo u zadanim malim krugovima.
Republika Hrvatska nije pravna država
-Znači li to da Republika Hrvatska uopće nije pravna država?
-U ovakvim je okolnostima potpuno jasno da nema niti govora o nečemu što se zove pravna država. Ona u Hrvatskoj postoji kao najcrnji humor, a sve skupa se očituje u nizu nesankcioniranih veleizdajničkih činjenja čelnih državnih institucija, kao i nemogućnosti da obični građanin institucijski zaštiti svoja temeljne ljudska prava.
Tako se državnim uspjesima proglašava prodaja teritorija, pljačka nacionalnih bogatstava i proglašavanje heroja ratnim zločincima, a neisplaćivanje zarađenog dohotka radnicima dovedeno je do potpune formalne legalizacije i suludastih objašnjenja kako je rad bez plaće veoma koristan za radnike.
-Sudjelovali ste i u ekranizaciji serijala o jugoslavenskim tajnim službama. Kako tumačite činjenicu da netko poput Ilije Stanića javno prizna sudjelovanje u ubojstvu a istražna tijela za to ne pokažu nikakav interes?
-Ilija Stanić očigledno dobro poznaje okolnosti u kojem živi, te ponovnim, ovaj puta javnim svjedočenjem o svojim nedjelima vjerojatno očekuje daljnji osobni prosperitet. Nije to nimalo nerealno u vrijednosnom sustavu u kojem nekadašnji i nedavni ratni zločinci ulaze u institucije hrvatske vlasti, a heroje država progoni, zatvara i ubija. Nudi nam se sve više činjenica koje nas vabe da svi budemo Ilija Stanić.
- Može li se odgovornost partizanskih postrojbi, OZN-e, UDB-e i KNOJ-a uopće odijeliti od odgovornosti KPJ i KPH?
-U poratno ljeto 1945. g. održano je prvo savjetovanje načelnika i rukovodstva OZN-e za Hrvatsku, kojem je u ime Centralnog komiteta KPH nazočio Duško Brkić, koji je najjasnije rekao oznašima: „ ... sve ono što vam bude stizalo od Odjeljenja OZN-e za Hrvatsku nisu samo odluke druga Steve (tj. Ivana Krajačića, načelnika OZN-e za Hrvatsku), nego je to odluka partije CK KPH, CK KPJ. I vi treba da vodite računa o ... striktnom izvršavanju svih zadataka ...ne samo zato što ste na radu u OZN-i ... nego zato što je to direktiva naše partije, našeg Centralnog komiteta.“
Nijedna vladajuća grupacija u Hrvatskoj nije pokazala političku volju za provođenje dekomunizacije hrvatskog društva
-Možemo li u ovom slučaju govoriti o odgovornosti SDP-a kao pravnog slijednika nekadašnje KPJ i njene filijale u Hrvatskoj?
-Postoji odgovornost svih stranaka za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost, jer su u svim strankama odlučujuće skupine osoba koje su izravni ili posredni sljednici bivše partije. Unutar toga posebna je odgovornost na SDP-u kao sada vladajućoj stranci i pravnom sljendiku KPH i KPJ.
Do sada nijedna vladajuća grupacija u Hrvatskoj nije pokazala političku volju za provođenje dekomunizacije hrvatskog društva i oslobađanje hrvatske budućnosti od zločinačke komunističke prošlosti. Otežavajuća okolnost svima je u tome što su mnoge međunarodne i unutarnje hrvatske okolnosti i interesi postavljali imperativ osude i suočavanja sa zločinima komunističkog režima, ali hrvatske upravljačke strukture su ostale najtvrdokornije zaštitinice komunizma u Europi.
Retrogradni proces u Hrvatskoj došao je do toga da Hrvatski sabor odustaje od pokroviteljstva nad najvećom tragedijom u cijeloj hrvatskoj povijesti. Još je strašnija činjenica kad se spustimo na pojedinačnu razinu, u kojoj čak i ostarjeli provoditelj masovnih pogubljenja Simo Dubajić izražava javno kajanje i poziva druge komunističke zločince da se pokaju, a vladajući komunistički potomci i njihovi ideološki klonovi tonu sve dublje u kaljuži zločinačke prošlosti jugoslavenskog komunizma.
Stoga je krajnje vrijeme u Hrvatskoj se ozbiljno zabrinuti za budućnost u koju nas privode.
-Uz tabu temu vezanu za masovna ubojstva ratnih zarobljenika i civila, u Hrvatskoj se šuti i o nacionalizaciji, koja je po mnogima najveća pljačka u povijesti hrvatskog naroda. Umjesto toga nameće se pitanje povrata imovine izuzete u vrijeme NDH. Kako tumačite takvu zamjenu teza?
-Komunistička doktirna i praksa izvršili su jedan od najvećih revolucionarnih zahvata nad privatnim vlasništvom, koje je proglašeno najvećim dubinskim neprijateljem komunizma, čak većim nego religija.
Komunizam je privatno vlasništvo proglasio povijesnim ishodištem svih nepravdi, te su u ime toga svi komunistički režimi provodili sustavnu pljačku privatnog vlasništva, koje je formalnopravno proglašavano državnim i društvenim vlasništvom, a u stvarnosti kompartije su raspolagale sa svim dotadašnjim društvenim bogatstvima.
Pljačkano je praktično sve što je bilo privatno: od rudnika, zemljišnih posjeda, tvornica, trgovina i banaka, do stanova i pokretne imovine. Pljačka je umotavana u pravne pojmove konfiskacije, nacionalizacije itd.
Od 1990-ih komunističke strukture preobučene u demokratsko ruho izvršile su novu revolucionarnu pljačku: sve što je u komunizmu bilo društveno doslovno pretvaraju u privatno vlasništvo. Ali to se ne događa na način da se vlasništvo vrati potomcima vlasnika koje je opljačkao komunistički režim, nego novi vlasnici postaju bivši komunisti i njihovi potomci.
Ova tema je i u Hrvatskoj najviše zamućena u proteklih 20-ak godina, čak je više prikrivena od prikrivenih stratišta i grobišta.
-Nedavno ste sudjelovali na znanstvenom skupu u Zagrebu, održanom u organizaciji BK Hrvatske i BK BiH. Mogu li zaključci tog skupa, kao i pojačana aktivnost crkve u istraživanju komunističkih zločina nad katoličkim svećenicima, napraviti zaokret po ovom pitanju?
-Crkva kao institucija je u svakom pogledu bila među najvećim žrtvama komunističke represije, Svećenici, sjemeništarci, redovnici i redovnice su ubijani i zatvarani, a crkvena imovina i prava Crkve su opljačkani na najrazličitije načine.
Uz to, vjernici kao dio Crkve također su bili izloženi najgorim progonima.
Primerice, jugoslavenski komunistički režim je pogubio 664 katolička svećenika, sjemeništarca, redovnika i redovnicu. To je više nego što su ih pogubili svi drugi istočnoeuropski komunistički režimi. Primjerice u Slovačkoj ih je pogubljeno 14, u Češkoj 20, a u Mađarskoj 10. I ovi konkretni pokazatelji na svoj način svjedoče koliko je lažna slika o jugoslavenskom „socijalizmu s ljudskim likom.“
Svi detalji o stradavanju crkve u Hrvata mogu se pronaći u knjizi don Ante Bakovića „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“.
U tome kontekstu, međunarodni znanstveni skup koji se nedavno održao u Zagrebu pod pokroviteljstvom dviju hrvatskih biskupskih konfrencija predstavlja početak jedinog sustavnijeg institucijskog suočavanja sa zločinima komunizma, a sve ostalo su pojedinačna nastojanja.
-Razne udruge bliske aktualnoj vlasti sve otvorenije najavljuju zalaganje za ponovnim obilježavanjem 27. srpnja kao dana ustanka. Kao povjesničar, kako na to gledate?
-Nakon svega što smo ukratko naveli u ovom razgovoru, zar to nije očekivano i logično, jer predstavlja još jedan korak unazad.
-Slovenija je zabranila obilježavanje 25. svibnja. Istovremeno, Stjepan Mesić je u Kumrovcu, uz harmoniku poručuje kako je Josip Broz stvorio Republiku Hrvatsku. Može li Hrvatska, poput Slovenije, konačno okončati takav cirkus?
-Hrvatska će sigurno okončati taj i druge tragikomične cirkuse koji nam se događaju na temeljima komunističke duhovne pustoši, koja i danas demonstrira svoju moć u Hrvatskoj.
-Za kraj, možete li za čitatelje HRsvijeta otkriti kakvu ekskluzivu iz vaše nove knjige?
-Ekskluziva je sam izlazak knjige, koja kao i druga slična istraživanja nailazi na sve veće institucijske zapreke. No, to je barem meni, znak kako treba još upornije istraživati, objavljivati i javno govoriti, jer samo će nas istina osloboditi.
Razgovarao: Robert Horvat
Toronto, 25.5.2012.
Hrvatski je narod - hipnotiziran!
Ne znamo na koji bismo drugi način mogli objasniti aktualna zbivanja u Republici Hrvatskoj, a da, ipak, ne uvrijedimo hrvatski narod, koji je opterećen s gospodarskom ugroženošću, s nacionalnim otuđivanjem, s krivotvorenjem povijesne istine, s omalovažavanjem viteških bojovnika, s vjerskim podcjenjivanjem i homoseksualnim ucjenjivanjem – kao hipnotiziran čami zbunjen i nepomičan! (Hipnoza /grčki: hypnos – san/ je sugestijom izazvano stanje, slično snu ili polusnu, praćeno podčinjavanjem volje spavača volji upravljača.)
Krize u društvu stvaraju prilike da se učini nešto novo ili bolje, jer se ne može ostati na istom. Hrvatski je narod u svim mogućim krizama (političkim, gospodarskim, moralnim, vjerskim, intelektualnim, rodoljubnim, domoljubnim, seksualnim i drugim), izuzev raskoši za spomendane ''antifašizma'', balkanske predstave i športske igre u regionalnim ligama!
Hrvatski narod, u ''regiji'' sa šovinističkim susjednim narodima, ima dodatne neprijatelje - prijatelje hrvatskih neprijatelja; ima domaće izdajice - kolaboracioniste (kvislinge) koji ruše temelje hrvatskoj državotvornosti i samostalnosti, kako bi stvorili preduvjete za priključivanje balkanskoj regiji, ili Eu(ropskoj) uniji.
Unije (zajednice) se sklapaju među ravnopravnim narodima, a hrvatski narod nije ravnopravan ni u svojoj domovini, ne će biti ravnopravan ni u balkanskoj regiji, ni u Europskoj zajednici. Današnje socijal-komunističko političko vodstvo u RH – niti ima hrabrosti, niti ima razuma, niti ima nacionalne svijesti, ali imaju vlast i svojevoljno uvode (ne)zakonske odredbe u ''demokratskoj'' Republici Hrvatskoj! I nema općeg revolta! Izgleda, da je svjetina pripravna i na gore.
Trostruko tugovanje
U isto vrijeme: na tri mjesta, u tri države - obilježena je tragedija hrvatskog naroda. Naime, ovogodišnja komemoracija hrvatskim žrtvama u Bleiburgu, odlukom ''hrvatskog'' Sabora degradirana je, minimalizirane su tamošnje žrtve pokolja. ''Skup na Bleiburškom polju je bio odavanje počasti NDH'', kazao je Mesić, te u nastavku dodao: ''…da su poruke s Bleiburga izravni udar na Ustav Republike Hrvatske i ustavom uspostavljeni poredak…'' Ono što Mesić govori su riječi predsjedništva i vlada RH, srpske manjine i njihove crkve, također Beograda, Banja Luke i Sarajeva.
Bivši jugoslavenski i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji je među nama u hrvatskoj (ustaškoj) emigraciji, u Norvalu (Torontu) pjevao ode Pavelićevoj NDH, nije ni svjestan koliko je zloban. Ljudi koji su došli na komemoraciju u Bleiburg, nisu došli na ''ustaški dernek'' nego na Misno slavlje za svoje pokojne, i za sve one koje su masakrirali Titini četnički partizanski i Mesićevi ''antifašisti'' – uz odobrenje Churchila.
Ružičasti komunisti, koji su danas na vlasti u RH, izravno udaraju na Ustav RH i ustavom uspostavljenom poretku, jer ne poštuju Ustavni amandman od 26. srpnja 1990. godine, u kojem stoji: Hrvatski državni sabor je prihvatio sveopću rastavu (divorce) od bivšeg komunističkog sistema i od komunističkog establišmenta, uključivši i komunističke državne simbole. Dakle, protuustavno trgovi i ulice u RH nose ime najvećeg balkanskog zlotvora – Tite!
(1) Komemoracija u Bleiburgu
Od 1945. godine hrvatska je emigracija vodila brigu o krvlju natopljenom polju i u Bleiburgu simbolično komemorirala sve nevine žrtve nakon sloma NDH. Uspostavom slobodne i samostalne Republike Hrvatske – Hrvatski je sabor preuzeo pokroviteljstvo komemoracije u Bleiburgu. Tako je bilo sve dok nije bila izabrana crvena Kukuriku koalicija na vlast, koja je u kratkom vremenu donijela veliki broj zakona i odluka koje su štetne za hrvatsku samobitnost, među njima i odluka o skidanju saborskog pokroviteljstva, odnosno skidanje odgovornosti za pokolj u Bleiburgu, s obrazloženjem da se tobože na tom mjestu ''odaje počast NDH!''
Mnoštvo hodočasnika bilo je okupljeno i ove godine u Bleiburgu na komemorativnom Misnom slavlju, kojeg je predvodio uzoriti šibenski biskup Ante Ivas, čija je propovijed bila poruka i poslanica hrvatskom narodu. Na Bleiburškom polju nisu se okupili ''izopćeni'', kako kaže Mesić, nego čestiti ljudi, sinovi, kćeri i unučad mučki ubijenih najplemenitijih domoljuba – s porukom: ''Mi umiremo sa slikom tvojom na srcu. S imenom tvojim na usnama, s vjerom i pokojem u duši da ćeš živjeti vječno, naša besmrtna Hrvatska!''
(2) Spomendan u Teznom
Međutim, da ne bude upadljivo odricanje od odgovornosti, i ne provođenje sudskih postupaka protiv počinitelja genocida, koji su još i danas utjecajne osobe u političkom životu u RH, predsjednička trojka (Josipović, Milanović i Šprem), koji su se ranije oglasili u Jasenovcu, došli su s tridesetak sljedbenika u Tezno (Maribor), kako bi odali počast ''Žrtvama Križnog puta'' koji su ''ubijenima bez suđenja''. Nakon polaganja cvijeća na spomen ploču poginulima, Milanović je rekao: ''ovo je mjesto na koje se treba dolaziti.''
Nisu izustili riječi o Hrvatima, koji su na najmučniji način ubijeni u Teznu, nego su govorili o žrtvama Križnog puta (valjda ''svemircima''!), kako su pogubljeni ''bez suda''; nisu spomenuli ni broj otkrivenih masovnih grobnica, mjesta na koje se također treba dolaziti: 650 u Sloveniji, 750 u Hrvatskoj i 120 u BiH. Oni koji su odgovorni za masakriranje hrvatskog naroda, neki od njih – a većinom njihova djeca, opet su došli na vlast u RH!
Može li itko pretpostaviti što bi se moglo dogoditi u Izraelu kada bi židovska vlada donijela odluku skidanja pokroviteljstva nad Auschwitzom? Ili, da se bošnjačka Vlada odrekne pokroviteljstva nad Srebrenicom? Odricanjem pokroviteljstva nad žrtvama u Bleiburgu je negacija genocida kojeg Bleiburg simbolizira za sve pobijene Hrvate nakon Drugoga svjetskog rata.
(3) Obeščašćenje u Den Haagu
Suđenje hrvatskim generalima u Den Haagu (15. svibnja 2012.) uživo su pratile televizijske postaje, kao i cjelovita obraćanja Ante Gotovine i Mladena Markača. Međutim, HTV nije u živo prenosio sudsko raspravljanje i obraćanje hrvatskih generala iz Haaga, gdje se je očitovala istina o akciji ''Oluja'' i pobila tvrdnja o ''zločinačkom pothvatu'', što haaško sudstvo vjerojatno ne će uzeti u obzir, jer predrasude su već utemeljene. Vlada u RH je prepustila Haagu da izriču kazne hrvatskim vitezovima kao ''ratnim zločincima'', jer su u Domovinskom ratu oslobodili Hrvatsku od domaćih četnika, beogradskog velikosrpstva i jugoslavenskog imperijalizma.
Nisu samo u Haagu bili obeščašćeni hrvatski generali, nego i Zagrebu od Vlade, koja preko medija kontrolira vijesti i nameće svoja jednoumlje o nacionalnim vrjednotama hrvatskog naroda. No, HTV je državna televizija koju narod plaća i u kojoj uzdržava veliki broj službenika, među njima također veliki broj nesposobni, ali podobni, koji svojim nastupima i izjavama nanose sramotu hrvatskom narodu i pljuju u lice građanima koji ih hrane!.
Premda odgovorni čimbenici na HTV-u nisu ''našli za shodno'' prenositi obraćanja hrvatskih generala iz sudnice u Haagu, ali dopustili su prenositi uživo izbore u Srbiji, gdje su ''usput'' snimili nekoliko posebnih emisija, koje su bile prikazivane tijekom izborne kampanje Tadića i Nikolića. HTV također ima vremena i prostora za mnoge trećerazredne programe, ali kada su u pitanju hrvatski branitelji, njihovi problemi i veliki broj samoubojstava, onda se o tome izvješćuje ukratko ili nikako! Uzmimo primjera radi slučaj jedne romske obitelji u Škabrnji, zbog čega su se oglasili Predsjednik i Vlada RH, sveukupna Kukuriku koalicija i mediji u osudi mještana, zaboravivši da su upravo oni bili najveća žrtva pokolja zbog dobro-susjedstva.
Zaključna misao
Nismo čuli takvu njihovu odlučnost kada je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, koja progoni hrvatske obitelji iz mjesta u kojima su nekada oni vladali. Naime, nazočnost četnika u Republici Hrvatskoj očituje se svakodnevno, s natpisima na hrvatskim spomenicima, nacionalnim, kulturnim i vjerskim, uznemiravanjem hrvatskih obitelji diljem Hrvatske, promicanje četnika u državne i društvene institucije. Četnici su privilegirani u Republici Hrvatskoj kao što su nekada partizanski prvoborci bili privilegirani u Jugoslaviji. Tko prati medije u RH - nisu im potrebna daljnja objašnjavanja.
Stanje u Hrvatskoj je takvo kaotično, koje može zadovoljiti samo one, koji unaprijed kalkuliraju kako Hrvatsku gurnuti u novo ropstvo, rasprodati hrvatska dobra i osobno se obogatiti. A protiv toga nema, ponavljam nema masovnih prosvjeda! Stoga nije isključivo, da se u hipnotiziranomu hrvatskom narodu ''probudi'' nekoliko Breivika. Hrvatski narod doveden je u situaciju da misli samo na jedno: kako da eksplodira. ''Sloboda teži ostvarenju, bez obzira na žrtve, svoje ili tuđe, jer pripada ljudskoj naravi'' (Ivan Oršanić).
Rudi Tomić
Da se ne zaboravi...
POPIS UDBINIH ŽRTAVA U HRVATSKOJ EMIGRACIJI
UBIJENI
1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. godine u Italiji
2.) Ilija Abramović 1948. godine u Austriji
3.) Dinka Domančinović 1960. godine u Argentini
4.) Mate Miličević 1966. godine u Kanadi
5.) Marijan Šimundić 1967. godine u SR Njemačkoj
6.) Jozo Jelić 1967. godine u SR Njemačkoj
7.) Mile Jelić 1967. godine u SR Njemačkoj
8.) Petar Tominac 1967. godine u SR Njemačkoj
9.) Vlado Murat 1967. godine u SR Nj.emačkoj
10.) Andelko Pernar 1967. godine u SR Njemačkoj
11.) Hrvoje Ursa 1968. godine u SR Njemačkoj
12.) Đuro Kokić 1968. godine u SR Njemačkoj
13.) Mile Rukavina 1968. godine u SR Njemačkoj
14.) Krešimir Tolj 1968. godine u SR Njemačkoj
15.) Vid Maričić 1968. godine u SR Njemačkoj
16.) Ante Znaor 1968. godine u Italiji
17.) Josip Krtalić 1968. godine u Italiji
18.) Nedjeljko Mrkonjić 1968. godine u Francuskoj
19.) Pere Čović 1968. godine u Australiji
20.) Mirko Ćurić 1969. godine u SR Njemačkoj
21.) Nahid Kulenović 1969. godine u SR Njemačkoj
22.) Vjekoslav Maks Luburić 1969. godine u Španjolskoj
23.) Mijo Lijić 1970. godine u Švedskoj
24.) Mirko Šimić 1971. godine u SR Njemačkoj
25.) Ivo Bogdan 1971. godine u Argentini
26.) Maksim Krstulović 1971. godine u Engleskoj
27.) Drago Mihalić 1972. godine u SR Njemačkoj
28.) Josip Senić 1972. godine u SR Njemačkoj
29.) Dr. Branko Jelić 1972. godine u SR Njemačkoj
30.) Stjepan Ševo 1972. godine u Italiji
31.) Tatjana Ševo 1972. godine u Italiji
32.) Rosemarie Bahrić (9 godina) 1972. godine u Italiji
33.) Josip Buljan-Mikulić 1973. godine u SR Njemačkoj
34.) Mate Jozak 1974. godine u SR Njemačkoj
35.) Ilija Vučić 1975. godine u SR Njemačkoj
36.) Ivica Milošević 1975. godine u SR Njemačkoj
37.) Nikola Martinović 1975. godine u Austriji
38.) Matko Bradarić 1975. godine u Belgiji
39.) Vinko Eljuga 1975. godine u Danskoj
40.) Stipe Mikulić 1975. godine u Švedskoj
41.) Nikola Penava 1975. godine u SR Njemačkoj
42.) Ivan Tuksor 1976. godine u Francuskoj
43.) Ivan Vučić 1977. godine u SR Njemačkoj
44.) Jozo Oreč 1977. godine u JAR
45.) Bruno Bušić 1978. godine u Francuskoj
46.) Križan Brkić 1978. godine u SAD
47.) Marijan Rudela 1979. godine u SAD
48.) Zvonko Štimac 1979. godine u SAD
49.) Goran Šećer 1979. godine u Kanadi
50.) Cvitko Cicvarić 1979. godine u Kanadi
51.) Nikola Miličević 1980. godine u SR Njemačkoj
52.) Mirko Desker 1980. godine u SR Njemačkoj
53.) Ante Kostić 1981. godine u SR Njemačkoj
54.) Mate Kolić 1981. godine u Francuskoj
55.) Petar Bilandžić 1981. godine u SR Njemačkoj
56.) lvan Jurišić 1981. godine u SR Njemačkoj
57.) Mladen Jurišić 1981. godine u SR Njemačkoj
58.) Stanko Nižić 1981. godine u Švicarskoj
59.) Ivo Furlić 1981. godine u SR Njemačkoj
60.) Đuro Zagajski 1983. godine u SR Njemačkoj
61.) Franjo Mikulić 1983. godine u SR Njemačkoj
62.) Milan Župan 1983. godine u SR Njemačkoj
63.) Stjepan Đureković 1983. godine u SR Njemačkoj
64.) Slavko Logarić 1984. godine u SR Njemačkoj
65.) Franjo Mašić 1986. godine u SAD
66.) Damir Đureković 1987. godine u Kanadi
67.) Ante Đapić 1989. godine u SR Njemačkoj
NEUSPJELA UBOJSTVA
1.) Mate Frković 1948. godine u Austriji
2.) Dr. Ante Pavelić 1957. godine u Argentini
3.) Dr. Branko Jelić 1957. godine u SR Njemačkoj,
4.) Obitelj Deželić 1965. godine u SR Njemačkoj
5.) Ante Vukić 1968. godine u SR Njemačkoj
6.) Mirko Grabovac 1969. godine u SR Njemačkoj
7.) Dr. Branko Jelić 1970. godine u SR Njemačkoj
8.) Vlado Damjanović 1970. godine u SR Njemačkoj
9.) Dr. Branko Jelić 1971. godine u SR Njemačkoj
10.) Gojko Bošnjak 1972. godine u SR Njemačkoj
11.) Nikola Vidović 1972. godine u Francuskoj
12.) Dane Šarac 1973. godine u SR Njemačkoj
13.) Gojko Bošnjak 1973. godine u SR Njemačkoj
14.) Dane Šarac 1974. godine u Francuskoj
15.) Stipe Bilandžić 1975. godine u SR Njemačkoj
16.) Stipe Bilandžić 1977. godine u SR Njemačkoj
17.) Franjo Goreta 1980. godine u SR Njemačkoj
18.) Luka Kraljević 1982. godine u SR Njemačkoj
19.) Luka Kraliević 1983. godine u SR Njemačkoj
20.) Danica Glavaš 1986. godine u SAD
21.) Ante Tokić 1988. godine u Australiji
22.) Tomislav Naletelić 1988. godine u SR Njemačkoj
23.) Nikola Štedul 1988. godine
OTMICE
1.) Drago Jelik 1949. godine iz Italije
2.) Krunoslav Draganović 1967. godine iz Italije
3.) Vjenceslav Čižek 1977. godine iz Italije
4.) Ivica Novaković 1987. godine iz SR Njemačke
NEUSPJELE OTMICE
1.) Dr. Branko Jelić 1950. godine iz SR Njemačke
2.) Franjo Mikulić 1979. godine iz Francuske
NESTALI
1.) Zlatko Milković 1949. godine u Francuskoj
2.) Zvonimir Kučar 1963. godine u Francuskoj
3.) Geza Pašti 1965. godine u Francuskoj (mučen i ubijen u Jugoslaviji)
4.) Stjepan Crnogorac 1972. godine u Austriji
Podsjetnik...www.uhd91.com
SOKOLI SE PAMTE
U nedjeljno jutro 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik je ušao u Rakovicu. Tri dana kasnije bio je mrtav. Revolucionar, neustrašivi borac i lucidni intelektualac pao je za hrvatsko pravo. Prozvali su ga izdajnikom, neprijateljem cara i države, odmetnikom. Dvjesto godina prije, u Bečkom Novigradu, pale su glave Zrinskom i Frankopanu. I oni su bili izdajnici, neprijatelji cara i države. 25. rujna 1931. u smrt su na vješalima otišli mladi Marko Hranilović i Matija
Soldin, teroristi rekli bi danas, neprijatelji kralja i kraljevine. Pet godina kasnije, u kazamatu Srijemske Mitrovice izdahnuo je neustrašivi Stipe Javor, tuđe kraljeve i kraljice On nije priznavao.
Mučenik Stipe Javor
Stotinu i šest godina nakon Rakovice, 16. listopada 1978., trubač sa Seine je utihnuo. Krv Brune Bušića je natopila ulice Pariza. Još jedan narodni neprijatelj je nestao, debeli Maršal je odahnuo. 31. srpnja 1991. pao je veliki Miro Barešić, prozvani međunarodni terorist, državni neprijatelj, mnogi su u sjeni nazdravili. Dvadeset godina nakon Mirinog odlaska, u Haagu, državi Nizozemskoj, viteški generali Ante Gotovina i Mladen Markač su osuđeni, proglašeni zločincima i kriminalcima.
Državni neprijatelji, izdajnici careva i kraljeva, teroristi, zločinci, nazivali su ih svakako. Iskreni, pravedni, pošteni, nisu bili podobni. Tko se borio za Hrvatsku, taj je osuđen! Oni nisu šutjeli, oni nisu priginjali glave pred kraljevima. „ Ruke na leđa, glavu dolje ", tu devizu oni nisu prihvaćali. Oni nisu ljubili stope tuđim kraljevima i maršalima. Oni su padali ničice pred samo jednom kraljicom, pred Domovinom. I zato su bili prognani, osuđeni, ubijeni. U svima njima gorio je plamen buntovništva, nacionalne revolucije. Svakim udarcem, svakom osudom njihov je inat postajao veći. U njima je živio duh Domagoja i Tomislava, Petra Krešimira i Petra Svačića. Oni su radili, oni su se borili, oni su ginuli. Odustali nisu, jer odustati je gore od smrti. Oni su znali da se bore za budućnost. Oni su znali da će njihovi napori uroditi plodom.
I urodili su, bljeskovima i olujama! Ante Gotovina i Mladen Markač još se bore. Protiv svjetskih sila i domaćih guja, pravednošću i istinom. Dva sokola protiv guja i miševa! Nadamo se, iščekujemo, tu i tamo prosvjedujemo. Možemo li više? Ne sjećamo se imena Svačićevog ubojice, niti krvnika Zrinskog i Frankopana, niti Javorovih mučitelja. Nisu ostala upisana nigdje. Narod ih ne pamti, kao da tih miševa i guja nije nikada niti bilo. Sokole, sokole pamtimo, sokoli narodu već tisuću godina pokazuju put, sokoli s neba nad narodom bdiju. Od Gvozda preko Rakovice do kninske oluje, tu sokoli su gnijezda svili. Njihova imena znamo, njihova imena su nam putokaz u mračnim noćima. I svaki put kad padne mrak na hrvatstvo, sokoli mu pokazuju put kojim treba ići. Put časti, put žrtve i borbe! Tisuću godina sokoli su i na vješalima i u tamnicama pobjeđivali, a miševi nestajali, imena guja se zaboravljala.
Stoga nemojmo strepiti, imamo uzore, imamo sokole koji nad nama bdiju, imamo sokole koji još boj biju. Stanimo uz njih, prihvatimo njihovu borbu, svatko na svoj način i u svojim mogućnostima. Uzmimo svoju sudbinu u svoje ruke. Možda se boj sad ne bije oružjem, bije se radom, bije se djelovanjem, političkim, prosvjetiteljskim, rukama i umom. Sad carevi i kraljevi stoluju u Bruxellesu, u svjetskim centrima moći i globalnim korporacijama, guja i miševa još uvijek ima među nama, a i oni dvoglavi orlovi još uvijek sikću s desne obale Drine. Imamo snage, dokazali smo to devedesetih, imamo li volje za borbom i pobjedom? Neka nam naši sokoli pokazuju put, put k slobodi, put k sreći, put časti i dostojanstva. Potpuna sloboda, potpuna nezavisnost i samostalnost, sreća i blagostanje naroda, zdrava i jaka Hrvatska i hrvatska Hrvatska, to su nam ciljevi.
Svačić, Zrinski, Frankopan, Gubec, Kvaternik, Starčević, Hranilović, Soldin, Javor, Bušić, Barešić, oni su s nama! Stražarske vatre Gvozda i Rakovice još uvijek gore! Njihov plamen je još u nama, osjećate li ga? Branitelji, gardisti, domobrani, hosovci, osjećate li ga? Rasplamsajmo ga! Vinimo se u visine! Hrvatska mladosti, osjećaš li plamen svojih pradjedova, osjećaš li ponos svojih očeva? Nemojmo klonuti duhom, primimo se posla, izgrađujmo Lijepu Našu, čuvajmo ju. Neka nam svaki trenutak bude prožet našim hrvatstvom. Neka nam svaka žilica u tijelu titra od hrvatskog ponosa. Neka sve što radimo, radimo za Hrvatsku. Budimo se i liježimo s mišlju na Hrvatsku i njenu budućnost. Nije Kvaternik pao da bi mi odustali! Rezultati neće izostati. Znamo da ni njihove osude neće izostati, ali kako li je slatko nositi pečate tih osuda kad znamo tko je sve njima žigosan.
Hrvatska mladeži, Ti si uvijek nosila luč hrvatstva, Ti si uvijek stupala u prvim redovima, Ti si dizala ustanke i potpaljivala ugaslo ognjište kad bi se stariji umorili, na Tebi je ponovno najveća odgovornost. Hrvatska mladeži, uzmi hrvatsku baklju u svoje ruke i povedi borbu, kao što si vjekovima činila. Na poslu, u školi, u javnim poslovima, političkim strankama, medijima, u udrugama, svugdje i uvijek, borba za Hrvatsku je tek počela! I ako te osude za to, sjeti se Kvaternika, sjeti se Zrinskih i Frankopana, sjeti se Soldina i Hranilovića, i njih su osudili. Ima li išta veličanstvenije nego li biti nalik njima. Ne pamte se miševi i guje, pamte se sokoli! Ne će se Carla Del Ponte pamtiti, po Anti i Mladenu će majke djecu nazivati.
Josip Medak
hcsp.hr, 18.5.2012.
Josip Miljak za Hrvatski list
Neki Mirko Tot se u članku „Pod parolom brige o našim generalima HČSP pokušava skretati pozornost na brižno djelovanje stranke ne otkrivajući prave namjere“, osvrće na članak Gojka Borića u kojemu Borić zabranu naša dva skupa u Zagrebu uspoređuje sa izraelskom zabranom ulaska u tu zemlju nobelovcu Gunteru Grassu. Tot kasnije uopće ne polemizira u tomu pravcu, pa ostaje nejasno zašto uopće spominje to u uvodu, osim da mu Borićev članak posluži za budalaštine koje iznosi na štetu Hrvatske čiste stranke prava. Sam članak vrvi lažima i proizvoljnim konstrukcijama koje Tot pretvara u stvarnost i bez ostatka drsko s njima obračunava. Tako da Totov članak ne shvaćamo kao obračun s HČSP-om, nego je to Totov obračun s njegovim vlastitim zabludama, neznanjem i pomanjkanjem najelementarnijih političkih prosudbi. O kakvom se planetarnom demokratu ovdje radi svjedoči Totov napad na HČSP zbog mimohoda za generale i to posprdno naziva „brigom“ za generale sa skrivenim namjerama. To je gnusna konstatacija koju odbacujemo. On ni jednom riječju ne spominje da su nama zbog zabrane mimohoda pogažena ustavna i ljudska prava, ali to je Totu sasvim normalno, jer mi smo ustaše, a ustašama se ništa ne smije dopustiti. Što se tiče političkih poena, on misli da je daleko bolje generale locirati, identificirati, uhititi i transferirati, i uvijek iznova birati te „umjerene“ koji to učiniše, a ne „ekstremne“ političare, koji žele nekakav mimohod na godišnjicu sramotne presude.
Zbog potpune političke infantilnosti, Tot ne može prodrijeti dublje u događaj, nego se slijepo drži onoga što mu plasiraju „hrvatski“ mediji, ali čak i to još pogoršava. Tako se Tot pridružuje plejadi „domoljubnih“ piskarala poput Dujmovića, Despota, Zovka i Šole, koji su ustali u obranu ustavnoga poretka od HČSP-a i dobro nas iscipelarili, s krajnjom konstatacijom da je čak i nama trebalo dopustiti prosvjede. Zahvaljujemo na takvoj milosti „velikih domoljubnih“ kolumnista, neka samo nastave pomagati komu su i do sada pomagali, od njih ne trebamo apsolutno ništa. Daleko poštenije i objektivnije o Hrvatskoj čistoj stranci prava su izvješćivali tzv. ljevičarski kolumnisti iz Novog lista, Slobodne Dalmacije i Jutarnjeg lista. Njihovu objektivnost tumačimo daleko većom razinom hrabrosti od hrabrosti „naših“ kolumnista, koji kada osjete pritisak Markova trga, prvi priskaču kao hijene i trgaju žrtvu, kako bi Vladar bio zadovoljan, a njihovi trbusi neugroženi od gladi. Daleko veću pomutnju i korist za vlast rade takvi, koji se lažno predstavljaju kao domoljubni kolumnisti. Oni zavode politički neizgrađene, i ubijaju svaku volju za otporom. Ovdje odajemo dužno poštovanje ljevičarskim kolumnistima koji su u svojoj politici dosljedni i hrabri, iako se s njima ne slažemo, a izražavamo sažaljenje nad moralnim nulama koje su na teret i sebi i drugima, a to su tzv. domoljubni kolumnisti.
Jedino su vlč. Ivan Miklenić i Ivica Marijačić pokazali da imaju hrabrosti i da znaju procijeniti situaciju, pa su napisali vrlo objektivne komentare o našim skupovima. Njima možemo pridružiti i Gojka Borića, ali on se javlja izvana izuzet od utjecaja Vladara, pa ne možemo procijeniti koliko je tu hrabrost u pitanju, ali se nedvojbeno radi o dobroj analizi u njegovu članku na kojega se Tot poziva. Upućeni Tot kao veliki krimen uzima i moju izjavu da je Jasenovac bio radni logor. Pozivam ga samo neka pročita intervju akademika Dubravka Jelčića u istom Hrvatskom listu u kojemu je i njegov članak. Jelčić tamo navodi tri prešućene knjige o Jasenovcu koje su poslije Drugoga rata napisali preživjeli logoraši, Đorđe Miliša „U mučilištu – paklu Jasenovac; Ante Ciliga „Jasenovac / ljudi pred licem smrti; Milko Riffer „Grad mrtvih, Jasenovac“. Milko Riffer je bio ravnatelj bolnice u logoru i njegovu knjigu su komunisti spalili, osim nekoliko sačuvanih primjeraka. Mladen Ivezić ga citira u svojoj knjizi „Jasenovac – brojke“ Zagreb 2003. „Živjeli smo tamo kao u kakvu hotelu, posve individualno, u dobrim susjedskim odnosima. Nismo imali zajedničkih interesa ni podudarnih želja…“1 Ivezić s pravom postavlja pitanje zbog čega logoraši nisu bježali iz Jasenovca ako su tako strašno mučeni i ubijani, jer logor nije bio ograđen prema Savi, tu je bio slobodan prostor u duljini od 1300 metara. Židovski posjetitelj u ime Crvenoga križa 1944. Julius Schmidlin tvrdi; „U dobro opskrbljenoj apoteci i farmaceutskom skladištu rukovode tri logoraša – Židova“.2 Schmidlin izvan Tabora vidi oko 110 zatočenika na poslu; „Pa i ovdje sam mogao konstatirati da je tjelesna kondicija logoraša bila dobra. Zdravstvo je bilo odlično! Liječilo se zatočenicima zube, a ustaškim ih se vojničarima vadilo. Antifašisti su krali lijekove i zdravstvene potrepštine, a ipak su vlasti u Tabor dovlačile i ondje liječile ranjenike i tifusare s Neretve i Sutjeske.“3 Ne treba posebno napominjati da je i ova Ivezićeva knjiga potpuno prešućena, a on se u njoj poziva na preko 400 izvora pomoću kojih u potpunosti razbija velikosrpske laži o Jasenovcu. To su sve citati iz njihovih, tzv. antifašističkih izvora, koje oni svim silama žele zatrti i prešutjeti jer su u potpunoj suprotnosti od onoga što se i dan danas laže o Jasenovcu.
Logor Jasenovac je bio pravi mali grad kapaciteta oko 7000 ljudi, ali u njemu nikada nije bilo više od 3.500 logoraša. Romi su svoju čergu imali izvan Tabora, što Ivezić potkrjepljuje fotografijom. Sve su izgradili sami zatočenici, od baraka, čvrstih zgrada do zida oko logora. Zid je bio pravokutnik prema rijeci Savi dužine 1300 metara a širine 600 metara. Prema rijeci nije bilo nikakvih zidova ni žice, bio je slobodan prostor. Ako je to bila tvornica smrti, zašto je sve srušeno, jer bi to bio najbolji dokaz komunistima. Čak ni Tito nije priznavao laži o Jasenovcu i nikada tamo nije htio otići. Zamislite da su saveznici srušili Auschwitz, kako bi dokazali postojanje plinskih komora!? Potpuno mi je jasno da iznošenje ovih činjenica neće ni u čemu razuvjeriti Tota, jer je indoktrinacija takvih prejaka, 45 godina komunističkoga agitpropa je učinilo svoje, pa i oni koji čitaju pravu istinu o Jasenovcu i Drugom ratu, ne mogu to prihvatiti kao istinu. Autocenzura i strah u njima je jači od toga, ali to je naša sudbina i još ćemo se dugo boriti protiv bestijalnih laži o Hrvatima kao zločincima, a stvarne ubojice i zlotvore hrvatskoga naroda ćemo doživljavati kao jako dobre i pristojne dečke. Dok mi stigmu zločina iz našega naručja ne prebacimo u njihovo naručje, naručje stvarnih zločinaca, za Hrvatsku nema sreće ni napretka. Simbol te borbe Trg je maršala Tita u Zagrebu, kada on padne i oni će početi padati, nepovratno.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
Prenosimo..., 16.5.2012.
Samo u Teznom pobijene su, nakon rata, dvije “Srebrenice” – i o tome se šuti
Očito da u RH pisanje, istraživanje i procesuiranje onemogućuju neki živi koji su naređivali i izvršavali zločine. Svi koji zataškavaju zločine i pogotovo opstruiraju istraživanje i iznošenje u javnost ovih zločina i sami su sudionici zločina.
U travnju je bilo dosta važnih događaja. Jedan od tih je Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Bilo je dosta biskupijskih svećenika kao i fratara. Dobri su ovi susreti već i time da se svećenici vide, sretnu iako nje moguće sa svima razgovarati, ali jest moguće barem pozdraviti. I to je važno. Uz druge teme, ipak, je najvažnija točka o sinodi Vrhbosanske nadbiksupije. Tajnik Sinode dr. Bernardić je iznio neke bitne kanonske i pastoralne odrednice. Zasad ide sve dobro, jer je početak. Ono što se svi pitaju jest kakvi će biti rezultati i plodovi sinode. Neki citiraju tajnika zagrebačke sinode koji je navodno rekao: puno truda, mala korist. Sve ovisi kako će se sinoda pripremiti i koliko će prije svega svećenici prihvati sinodu i angažirati se. Bog daje onoliko koliko se netko zauzima i koliko je spreman primiti.
Uz konkretne pastoralne zadatke, možda je sad još uvijek (naj)važnije, što u normalnoj zemlji ne bi ni trebala biti kao točka – stvoriti atmosferu među katolicima da je ovo njihova zemlja i povratiti pravo i normalno domoljublje. Mnogi još uvijek ne razlikuju zemlju od države i političkog uređenja. Ma kakvo uređenje bilo, mi nemamo druge zemlje. Teško je susresti nekoga da ne govori išta pozitivno o ovoj zemlji, a to je, po našem skromnom mišljenju, jer se nametnula politička prizma gledanja na većinju stvari. I nedavno netko reče i to kao prigovor pa nemojte više širiti optimizam! Vama bi trebalo zabraniti govoriti jer ste optimist (sic!)! Kako neki govore ispada da su katolici imali više vjerske slobode i prava u bivšoj ateističkoj državi i da su imali više nacioanlnih prava u bivšoj protuhrvatskoj državi. Neki dan na HTV bijaše anketa, kažu preko četiri tisuće poziva, i od toga se 83% izjasnilo da žali za socijalizmom. Naprosto nevjerojatno.
Pa zar je moguće da toliko ljudi, nakon 100 milijuna pobijenih ljudi u ime socijalizma, ne zna ili se pravi da ne zna da je i u bivšoj državi u ime socijalizma „s ljudskim likom“, pobijeno preko 200.000 ljudi, nakon rata! Serija HTV-a o jugoslavenskim tajnim službama donosi samo mali dio istine o tom strašnom vremenu terora. I ovo je primjer moći propagande i Goebelsove maksime, da laž tri put ponovljena postaje istina. Strašno je slušati zaglupljuće i lažne tvrdnje da su ubojstva u komunizmu bili samo incidenti, inače, je on krasan i vrlo human sustav. I tako 100 milijuna incidenata, koliko nije ubio ni nacizam.
U Zagrebu je krajem travnja organiziran simpozij: „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine“ u organizaciji Komisije Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH za hrvatski martirologij. Čudno je da se 67 godina moralo čekati na ovakav skup. Hrvati očito ne cijene posebno svoje žrtve. Nađe se samo u Teznom kod Maribora oko 15.000 kostura ljudi pobijenih bez suda, što su dvije Srebrenice, i to nitko ozbiljno ne zabilježi, a kamoli da se provode istrage, podignu optužnice i organiziraju procesi! Za Srebrenicu zna čitav svijet i već su mnogi osuđeni, a sudi se i za Srebrenicu Karadžiću i Mladiću. Očito da u RH pisanje, istraživanje i procesuiranje onemogućuju neki živi koji su naređivali i izvršavali zločine. Svi koji zataškavaju zločine i pogotovo opstruiraju istraživanje i iznošenje u javnost ovih zločina i sami su sudionici zločina. To su oni koji žale za socijalizmom.
Nakon što je prvo predstavljena u Zagrebu i u Sarajevu je promovirana knjiga Stanje katatoličkih župa u BiH 1991-2011 autora Franje Marića. Prema popisu 1991. Bilo je 760.000 Hrvata, a Crkva je računala da ima 835.000 katolika. Prema popisu kod božićnog blagoslova obitelji od 31. 12. 2010. na području BiH bilo je 441.432 katolika, tj. oko 55% u odnosu na 1991. godinu. Uz sve dosad napisano iznenađuje da su najveću tragediju doživjele župe na području sarajevske nadbiskupije. Podaci govore da je čak 63 posto katolika protjerano iz te nadbiskupije što je više negoli iz banjolučke biskupije (62%). To je prije svega jer su iz Posavine koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji Srbi protjerali preko 100.000 katolika. Zanimljivo je napomenti da je po toj statistici broj katolika u Mostarsko-duvanjskoj veći za 10 posto a u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji povećan za oko 40 posto.
Uz oko 6.500 poginulih Hrvata u BiH, porušeno je preko tisuću crkava i župskih kuća. Kad se mrtvi ne mogu oživjeti, moglo bi se pomoći barem preživjelima od koji su mnogi ranjeni fizički a i možda više duševno osakaćeni. Šta su sve pretrpjeli prognanici!? Ostati odjednom bez kuće, imanja, posla, novca, sigurnosti i stići negdje bez igdje ičega, pa to je strašno i to se proteglo na godine. Tko ima pravo na to se oglušiti? Crkva u BiH trebala bi tužiti one koji su porušili crkve, kuće, prognali vjernike. I one koji su onemogućavali i danas onemogućuju na različite načine povratak. Ukrade se auto pa se tjera lopova. I treba tražiti odštetu. Mala je korist prognanima od osude zločinaca, njima bi bilo logičnije i pravednije da im se namiri šteta. Islamska zajendica je poodavno tužila počinitelje i neke je sporove dobila. Nije također logično prositi pomoć na sve strane, a ne tražiti naknadu od onih koji su počinili ove zločine.
prof. dr Franjo Topić
Podsjetnik...
“AKTIVNOSTI” KRVNIKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.
Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje
'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'
J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4
Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.
Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.
14. svibanj 1945 . - ponedjeljak
Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.
Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.
Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"
*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.
19. svibanj 1945 . - subota
Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.
20. svibnja 1945. - nedjelja
Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»
21. svibanj 1945. - ponedjeljak
Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.
22.- 24. svibnja 1945.
Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).
Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
25. svibanj 1945. petak
Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.
26. svibanj 1945. - subota
Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.
Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.
27. svibanj 1945. - nedjelja
Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.
Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.
U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.
28., 29. i 30. svibnja 1945.
Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.
U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»
*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.
Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)
31. svibanj 1945. - četvrtak
Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport.
1. lipanj 1945. - petak
Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.
2. lipanj 1945. - subota
Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.
Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.
3. lipanj 1945. - nedjelja
Titov boravak u Zagrebu i okolici.
* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.
4. lipanj 1945. - ponedjeljak
Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.
5. lipanj 1945. - utorak
Tito prima papina izaslanika Marconea.
Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.
Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.
U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.
6. lipanj 1945. - srijeda
Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».
Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.
Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.
(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)
Da se ne zaboravi...
HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!
* * *
SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...
(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)
Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.
Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)
...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?
- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.
- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.
Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...
- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?
- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.
Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.
- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.
- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.
- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.
- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!
- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.
- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.
- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!
- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.
- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.
- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.
- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.
- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.
- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.
- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...
- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.
- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.
- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...
- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!
- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.
Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!
IPAK DRUKČIJE
Govor o NDH danas ne razlikuje se od onoga što se o njoj govorilo odmah nakon II. svjetskog rata. Proglašena je zločinačkom državom, što joj se i danas pripisuje. S time se ne slažem. Jer, tuđi su zločini natovareni na nju, a Srbi, koji su čistili svoj zacrtani teritorij od drugih naroda, spretno su svoje zločine prebacili na drugoga. I na nju!
Davno mi je pričao Ilija Vidačković (Ilkan), koji je vojni rok služio na Kosmetu za vrijeme Stare Jugoslavije, rođen 1894. u Gornjoj Bijeloj blizu Konjica,.
Jednoga dana zovnuo me Nevesinjac Jovan Ućukalo i rekao mi: Dobar si čovjek! Želim te spasiti od sigurne smrti. Određeno je da iz albanskoga sela zapucaju naši vojnici na nas i ubiju, ne bilo koga nego samo one koje treba likvidirati. I ti si određen za živu metu. Kada ti određeni vojnici poginu, (u)slijedit će kazna zbog ubojstva ''nevinih vojnika.'' Zato ne ćeš ići na vježbu. Ostat ćeš u kasarni. Ostao sam u kasarni i doznao da su izvršitelji toga zločina zašli po albanskom selu i izreda ubijali, mučeći ljude na razne načine i za nagradu dobili odmor na Zlatiboru."
Blažene Drinske mučenice završile su svoj život, ali ne u bistroj, nego u krvavoj Drini, krvavoj i prije i nakon i poslije njihove smrti. Četnici su bez ikakva povoda ubijali katolike i muslimane radi stvaranja velike Srbije, što potvrđuje četnik koji je na preporuku plemenite Srpkinje, gospođe Ane Drašković, vodio maloga Antu Bakovića k majci i sestrama:
Četnici će očistiti Goražde, i daleko od Goražda, od svakoga Turčina i ustaše! Ovdje će da žive samo Srbi.
Kada sam se s fra Blagom Karačićem vraćao s Kosova kolovoza mjeseca 1977., prolazeći kroz Miliće, selo pokraj Višegrada, jedna je žena veselo viknula:
Velečasni, navratite, ja sam Vaše vjere!
Zahvalili smo na pozivu i produžili svojim putom. I, tako putujući, stali smo nekom autostoperu. Kazali smo mu da smo katolički svećenici. Nismo ga pitali ni za ime ni za prezime, niti smo mu postavljali bilo kakva pitanja. No on je, premda neupitan, počeo govoriti:
S lijeve strane rijeke Drine bilo je katolika. Možda je netko i ostao živ, ali su mnogi stradali, što ja osuđujem.
I mi smo izrazili svoju žaljenje i dodali da osuđujemo svaki oblik osvete, jer se to protivi nauku naše vjere.
Neovisno o moralnim i pravnim kvalitetama NDH, četnici su. "27. jula" 1941., ničim izazvani, poubijali vjernike-kršćane-katolike, povratnike sa svete mise na čast svetoj Ani. Toga dana nisu dignuli "ustanak" ni protiv Talijana ni protiv Nijemaca. Jer, nije im smetala Italija, čiji su bili kolaboracionisti, ni Njemačka kojoj je Draža Mihajlović bio lažni neprijatelj, a Nedić joj lažni prijatelj, zbog očuvanja srpskoga biološkog potencijala. Bio sam ove godine u Boričevcu i pitao starije ljude:
- Jesu li četnici bili ičim izazvani na zločin, ovdje učinjen?
- Ne! Ni jednoga ustaše nije bilo u Boričevcu, kada su nas napali bez ikakva razloga i povoda. Mirne su stanovnike ubijali, čim su ih stigli. A koje nisu stigli? Nastanili su se izvan Borićevca, bez mogućnosti povratka na vlastito svoje stanje i imanje, rekoše mi upitani.
Ista se praksa provodila i za vrijeme domovinskoga rata, pokazuje cirkusijada s dva Mlinara i Miloševićev savjet Jovanu Raškoviću:
Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj … potpuno uništavanje turizma u Hrvatskoj. … Čekajte, profesore, nisam još završio! Vi treba, takođe, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a posle toga da povučete sve svoje poslanike iz Sabora!
Rašković ga nije poslušao. A, što nije proveo on, proveli su Babić, Martić, Štrbac i drugi.
Zato se na nas može, s punim pravom, primijeniti izreka, koju ne mogu dokumentirati Svetim pismom, premda je upućena Izraelcima: Perditio tua ex te, Israel=propast tvoja od tebe, Izraele. Primijenjeno na nas: Propast tvoja od tebe, hrvatski narode. Jer, nismo vrednovali NDH. Izgleda mi, a dao Bog da se varam: Tu je državu jedan dio naših crkvenih čelnika anatemizirao, unatoč činjenici da ju je blaženi Alojzije Stepinac poštivao jer je Hrvat i kritizirao njezin aparat jer je zagrebački nadbiskup. I, budući da je ta država od mnogih današnjih crkvenih čelnika anatemizirana, ne čudimo se što je i obezvrijeđena od većinskoga čelnog civilnoga dijela Republike Hrvatske.
Stoga, bez uzmaka, pitam: Ili smo više šutjeli u korist NDH, ili smo više govorili u korist FNRJ i SFRJ? Naš je veliki, nemam metra da kažem koliki, grijeh, što smo svoje vojnike ustaše i domobrane proglasili zločincima, a partizane, ratne i poratne zločince, ubojice naših građana i (s)rušitelje naše, kakve-takve, ali naše, države, proglasili osloboditeljima, unatoč činjenici da su otvorili Goli Otok tek onda, kad su im zasmrdjeli leševi bivših hrvatskih vojnika i nezaštićenih civila, pobacanih i na jasenovačko područje. I, unatoč činjenici da su, osuđene Kavranove drugove skupa s njime poubijali tek petoga dana nakon objavljene presude, jer u njoj ne bi mogućnosti za žalbu.
I tako je postalo normalno da su se, ali ne bez naše zasluge, veliki jugoslavenski zločini u miru umanjivali i postali normalna pojava, s kojom smo se lako pomirili, a zločini, pripisani NDH, povećavani u nedogled, iako je ta država u ratu i nastala i nestala.
I, unatoč gore navedenim biserima, NDH je zločinačka država i, sedamdeset prve nakon svoje uspostave, a šezdeset sedme godine nakon svoje kapitulacije. To smo zastupali i, poput papiga, ponavljali tu dogmu koju smo morali skupo platiti proslavom Desetoga travnja ove godine, ali ne proslavom našom nego haaškom. Jer, tribunal je mogao presuditi našim generalima lani, ili dogodine, a on im je presudio ove, sedamdeset prve godine nakon proglašenja NDH. I, upravo ove godine, drakonskom osudom kaznio naše generale u travnju, ali ne 10. travnja da se Vlasi ne dosjete nego, ni 14. ni 16. već samo 15. travnja, kada je 1941., prije punih 70 godina, dr. Ante Pavelić došao u Zagreb. A, zašto? Zato što nam je tribunal htio kazati: NDH je zločinačka država što znaju reći i crkveni prelati i službene civilne vlasti. A kakva je država ona, takva je i ova. Moraju biti generali osuđeni zato što su nam - misli tribunal - pobrkali planove, obranivši Republiku Hrvatsku.
To smo, na žalost, potvrdili i mi, svojim odlaskom u Jasenovac, u istom mjesecu travnju. Budući da, u znak prosvjeda nismo odbili odlazak u Jasenovac, poručili smo tribunalu: Imaš pravo. Jer, zločinačka je i država ova, nastala na zločinačkom pothvatu, kao i država ona, uspostavljena uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije.
Možemo li pobiti taj haaški nepoželjni nam zaključak? Teži slučaj, jer smo mu svojim lošim govorom o NDH dali premisu major, uz koju je on prislonio svoju premisu minor i izvukao poguban zaključak na račun našega dobra glasa, do kojega nismo držali. Jer, da smo do njega držali, drukčije bismo govorili i pisali o svojoj bliskoj prošlosti. Govoriti ono što će se svidjeti drugima, to smo ponavljali i, istodobno se čudili lošu glasu o nama, ne mogu to, doista, spojiti s pravilima ispravnoga i kritičnoga razmišljanja.
Možemo li pobiti nepovoljni zaključak haaškoga tribunala? Možda, ali ne jurišom na haašku premisu minor nego na provjeru naše premise major, što znači, drukčije moramo govoriti i pisati o NDH, negoli smo do sada i govorili i pisali.
Tko je, dakle, pročitao i moju knjigu "Između dva Lazara" i "Čitanku", lako će ustanoviti da sam ja, Hrvat desetotravanjske tradicije, gledao na naše prošle događaje bliske nam povijesti, okom 10. travnja 1941. i okom 15. svibnja 1945. Tko tim očima bude gledao, lako će me razumjeti, a još lakše kritizirati, pokazujući mi pogrješke od kojih ni jedno napisano djelo nije izuzeto, pa ni ovo moje jer je djelo ograničena i nesavršena čovjeka.
I na kraju moj krik bez uzmaka: Dokle ćemo sami sebi pripisivati četnička i partizanska (zlo)djela?! Dokle će i novovjeki četnici uživati partizanske povlastice u Republici Hrvatskoj?! Jer, nisu nagrađeni Srbi koji su rame uz rame sa svojom braćom Hrvatima ginuli za svoju domovinu Hrvatsku, nego samo oni koji su bili ili protiv njezina nastanka ili oni što su s oružjem u ruci ustali protiv nje.
Boli me, ali ne toliko što drugi lažu na nas. Jer, moraju lagati ili svoj zločin priznati i plačući od nas oprost tražiti, nego što šutimo na laži o nama i što na se lažemo, kako bismo se svidjeli zlikovcima koji nam državu srušiše te njezinu razoružanu vojsku i nezaštićene civile "Od Vardara pa do Triglava" okrutno poubijaše i svoje zločine na nas natovariše. Kornjača nosi svoj oklop. A mi, jadni Hrvati? Nosimo tuđi. Do kada? I dokle?!?
fra Martin Planinić
Bleiburg, 12. svibnja 2012.
Govor Vladimira Šišljagića na Bleiburgu
Štovane Hrvatice i Hrvati, oče biskupe i svećenici, poštovani članovi počasnog Bleiburškog voda i svih nazočnih udruga, predstavnici hrvatskog naroda iz BiH, štovani efendijo i predstavnici Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, braćo i sestre, dragi hodočasnici, prijatelji i njegovatelji tužne uspomene na žrtve Bleiburga i Križnoga puta koji ste došli iz svih krajeva svijeta i drage nam Domovine.
„Vi niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta.“
Misao je ovo iz Evanđelja kojom upućujem pozdrave svima vama koji ste danas ovdje, u Bleiburgu, na mjestu koje je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od zvjerskih komunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom 1945. godine.
Danas su ovdje, kao i svake godine, izabrani!
I svi koji su danas ovdje trebaju biti ponosni što su ovdje! I oni koji nas sada gledaju i suosjećaju sa nama.
A oni koji su mogli i trebali biti ovdje, a nisu jer su se toga odrekli i ne suosjećaju sa nama, i bolje da nisu ovdje.
Jer njima ovdje i nije mjesto!
I vi i ja znamo o kome govorim.
U životu svakoga od nas postoje trenutci i dani na koje smo posebno ponosni. Takvih dana nema previše, ali baš zato što su rijetki, time su značajniji i posebniji.
Jedan od takvih dana za mene osobno jest i današnji dan.
Dan kada s ponosom upućujem pozdrave svima vama, ne samo u svoje osobno ime već i u ime Osječko-baranjske županije, pokrovitelja ovogodišnje komemoracije žrtvama jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda, žrtvama Bleiburške tragedije.
Neizmjerno ponosan na tu činjenicu, u isto vrijeme sam i ogorčen spoznajom da je Predsjedništvo najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, nakon mnogo godina, ove godine donijelo, ne samo sramotnu, već i izdajničku odluku o odustajanju od pokroviteljstva nad obilježavanjem ovog „križnog puta“ kojim su na stotine tisuća nevinih pripadnika hrvatskog naroda hodili prije 67 godina.
Hrvatski narod je u svojoj povijesti pretrpio mnoga teška iskušenja i podnio teške žrtve za svoju slobodu i nezavisnost.
Ne odlazeći u daleku povijest, i u našoj bližoj povijesti brojni su bili pokušaji hrvatskoga naroda za zbacivanje okupacijskoga jarma i postizanja nacionalne i osobne slobode i državne nezavisnosti.
Od Pobune hvarskih pučana početkom 16. stoljeća, preko Seljačke bune 1573. godine, hrvatskih sinova Zrinsko-Frankopana, povijesnih Pokreta za slobodu Bosne u prvoj polovici XIX stoljeća, Rakovičkog ustanka 1871. godine slavnog Eugena Kvaternika, Hercegovačkog ustanka krajem 19. stoljeća, Pobune labinskih rudara 1921. godine i Velebitskog ustanka 1932. godine, sve do obnovljene državnosti travnja 1941. godine, u nesretnim svjetskim političkim i povijesnim okolnostima nadolazećeg vihora II svjetskog rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
I danas ovdje, na ovom svetom tlu natopljenom nevinom hrvatskom krvlju, onima koji su donijeli izdajničku odluku kojom se ograđuju od ovog simbola stradanja vlastitog naroda treba s ponosom ponoviti povijesnu istinu izgovorenu kroz misao prvog hrvatskog predsjednika i povjesničara dr. Franje Tuđmana 24. veljače 1989. godine, da „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.“
I nakon 1945. godine, nakon koje je hrvatski narod i svako hrvatsko nacionalno promišljanje bilo izvrgnuto neviđenim komunističkim zločinima i teroru, težnje hrvatskoga naroda za slobodom i nezavisnošću nisu zamrle.
Naprotiv, nastavile su se, usprkos svim zločinima Titovog zločinačkog jugo-komunističkog režima i zvjerskim udbaškim obračunima sa svakom hrvatskom domoljubnom mišlju.
I pamti hrvatski narod sva nastojanja i aktivnosti iseljene Hrvatske na očuvanju i njegovanju hrvatske državotvorne misli u organizaciji hrvatske političke emigracije od 1945. godine diljem demokratskog slobodnog svijeta, sve do predvečerja ponovnog uskrsnuća hrvatske države 1990. godine.
Kroz ta desetljeća nebrojeni su hrvatski mučenici položili svoje živote na oltar Domovine, sve u želji ostvarenja i oživotvorenja tisućljetnog sna brojnih generacija Hrvata za slobodnom i nezavisnom hrvatskom državom.
I onda, 1991. godine, taj je tisućljetni san konačno postao i stvarnost!
Plaćen visokom cijenom života hrvatske mladosti, tisućljetni hrvatski san je konačan dosanjan!
No, onda kada smo pomislili da je san uistinu postao stvarnost, počeli smo se suočavati sa spoznajom da je komunističko zlo samo zamrlo, ali i ne zauvijek umrlo i zauvijek iskorjenjeno!
I ta prikivena ideološka neman u Hrvatskoj, ne samo da živi, nego danas, na žalost, Hrvatskom i vlada!
Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, Republika Hrvatska je za Predsjednika dobila čovjeka koji, osim što je izvršio zadatak međunarodnih silnika i svojim lažnim svjedočnjem pred haaškim istražiteljima i međunarodnim sudom u Haagu iskriminalizirao Domovinski rat, učinio i čin nacionalne veleizdaje izjednačivši odgovornost hrvatske žrtve i velikosrpskog agresora.
Godinama je drugi hrvatski predsjednik s pozicije hrvatskog suverena pravdao neobranjive krvave komunističke partizanske zločince i zločine koji su se događali pod simbolom Titove „crvene zvijezde petokrake“, još mjesecima nakon 8. svibnja 1945 godine. Njegovim prestankom mandata, po tko zna koji puta naivno smo vjerovali da se hrvatskom narodu više tako što ne može dogoditi i ponoviti.
Ali nažalost, ponovilo se i dogodilo. Danas, 22 godine nakon uspostave moderne hrvatske države, njome, uz časne izuzetke, vladaju potomci onih čiji su preci bili aktivni sljedbenici, ili direktni izvršioci jugoslavenskih komunističkih zločina koji su prije 67 godina izvršili stravična zla nad nevinim hrvatskim civilima, ženama, djecom i hrvatskim ratnim vojnim zarobljenicima.
Suočeni sa nečistom savjesti i zločinačkom prošlosti svojih predaka, u strahu definitivnog skidanja polustoljetnog „vela tajni“ sa zločina skrivenih u mračnim jamama, grobištima i grobovima duž križnoga puta od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije do Makedonije, ti isti pojedinci koji danas spletom ponovnih nesretnih političkih okolnosti obnašaju vlast u Republici Hrvatskoj, uzeli su si nepripadajuće pravo odbiti pokroviteljstvo nad ovom općenacionalnom komemoracijom najveće tragedije hrvatskog naroda u četrnaeststoljetnoj hrvatskoj povijesti.
Potporu za ovakvu izdajničku politiku aktualni vlastodršci crpe i iz ponašanja današnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji, ne samo da i 67 godina nakon završetka drugog Svjetskog rata bolesno želi voditi „bitke protiv ustaške zmije“ u državi čiji je, na žalost, predsjednik, već se i ne rijetko neukusno hvali kako je „dijete Titovog partizana“, i to onog istog Tita kojeg istaknuti povjesničari svjetskog glasa svrstavaju u dokazanu skupinu od 10 najvećih zločinaca XX stoljeća.
To je, na žalost, danas hrvatska stvarnost. Ono čega bi se mnogi svjesni, savjesni i duboko nacionalno osviješteni sinovi hrvatskog naroda stidjeli, treći po redu predsjednik Republike Hrvatske i njemu ideološki bliski partijski drugovi se ponose.
Zaboravljaju da oni koji zatvaraju oči nad učinjenim zločinima svojih predaka, podpiruju i izazivaju nove podjele i ponovo bacaju klicu ponovnih razdora za koje smo mislili da su postignutim stupnjem zavidnog nacionalnog jedinstva 1990. godine zauvijek ostali iza nas.
Ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad povijesno najvećom klaonicom više desetaka, a možda i više od stotinu tisuća Hrvata izraz je ne samo nepriznavanja grijeha i zločina svojih „otaca i djedova“, već i podmukli ponovni „pucanj u potiljak“, ovaj puta u potiljak potomaka žrtava.
Bez namjere za osporavanjem legitimiteta aktualne Vlade RH u vođenju zemlje u ovom teškom gospodarskom trenutku koji Hrvatska proživljava, sa ovoga mjesta kao povijesnog simbola svih hrvatskih stradanja i patnji poručujemo vlasti i ukazujemo hrvatskoj javnosti, da „niste dobili mandat hrvatskog naroda da vodite politiku kojom ćete pokušati prikriti i poništiti neoborive pokazatelje zločinačke komunističke politike nakon 15. svibnja 1945. godine“!
Ne samo da nemate mandat prikrivati stravične razmjere tih zločina, već imate obvezu kazneno-pravnog progona i privođenja još živučih komunističkih zločinaca licu pravde, bez obzira o kome se radi.
Vi, današnji vlastodršci, morati ćete priznati da je Bleiburška tragedija u svakom pogledu i prema broju pogubljenih civila i zarobljenih hrvatskih vojnika, kao i prema nizu drugih posljedica – uvjerljivo najveća tragedija u cijeloj hrvatskoj povijesti. Morati ćete priznati da je krajem II-svjetskog rata i u poraću jugoslavenski komunistički režim sustavno provodio sve oblike nasilja nad Hrvatima i Hrvatskom.
Vi, ideološki slijednici nekadašnje Komunističke partije, morati ćete priznati da su u divljačkom i ničim ograničenom jugokomunističkom revolucionarnom pohodu ljudi masovno ubijani, zatvarani u logore, proganjani i pljačkani, te na sve načine zlostavljani i mučeni. Morati ćete priznati da su uz masovne zločine nad ljudima, ti komunistički zločinci potpuno rastrojili sve hrvatske institucije, nacionalne vrijednosti, tradicijsku baštinu i simbole.
Vi, ideološki sljedbenici Titova jugoslavenskog zločinačkog komunističkog nauka, kad-tad ćete morati priznati činjenice o ogromnim razmjerima i sustavnosti učinjenih poratnih zločina nad Hrvatima i drugim narodima koji su boravili u jugoslavenskoj komunističkoj tamnici, jer o tome najzornije svjedoči preko 1700 masovnih prikrivenih grobišta koja su do sada evidentirana na prostoru od Bleiburškog polja, preko cijelog prostora bivše Jugoslavije, do granice s Grčkom.
Oni koji su 1991. godine glasovali u Hrvatskom saboru protiv hrvatske neovisnosti, a danas vode tu njima neželjenu državu, neće moći zatajiti današnjim i budućim generacijama hrvatske mladosti, da su u jugoslavenskom komunističkom pohodu smrti njihovih predaka, najstrašnija bila sustavna masovna pogubljena bez ikakvog suđenja i bez vođenja ikakve evidencije. To je povijesna istina koja se mora prenositi s generacije na generaciju. I zato smo mi danas ovdje, na ovom satu nacionalne povijesti.
U protivnom, ovakva politika današnjeg vodstva Republike Hrvatske ponovno otvara nezarasle stare rane nacionalnih podjela.
A to ne samo da nije dobro, već to osim što vodi u neminovne daljnje nacionalne podjele, vodi i u moguće sukobe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa!
I ovdje, na Bleiburškom polju, ne možemo i ne smijemo zaboraviti i ne sjetiti se svih žrtava iz Domovinskoga rata koje su položile svoje živote za uspostavu i oživotvorenje tisućljetnog sna nebrojenih generacija Hrvata, za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.
Od Vukovara do Dubrovnika!
Hrvatske žrtve Bleiburške tragedije su žrtve Titovih partizanskih koljača i zločinaca, a hrvatske žrtve iz Domovinskoga rata su žrtve sinova i unuka tih istih povampirenih srbo-komunističkih zločinaca, pedeset godina poslije.
I zato je danas, na žalost, u Hrvatskoj postalo potpuno „normalno“ da hrvatski heroji Domovinskoga rata nevini leže u hrvatskim, bosansko-hercegovačkim, haaškim i inim kazamatima diljem Europe, a da u Hrvatskom saboru sjede, zbog abolicije nikad osuđeni pripadnici zločinačkih paravojnih srpskih oružanih skupina!
Ali zato, usprkos svima onima koji su doprinijeli toj sramotnoj činjenici da naši hrvatski heroji leže utamničeni, u ime naših hrvatskih generala, heroja Domovinskoga rata i u ime svih stradalnika Domovinskoga rata, s ovoga, za svakog Hrvata svetoga mjesta, upućujem pozdrave cijelom hrvatskom narodu i poziv na jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske.
I završit ću svoj govor riječima poznatog hrvatskog povjesničara Vjekoslava Klaića: „... jedna kap krvi prolivene za domovinu vrijedi više nego čitavo more ili najgušća kiša rodoljubnih govora...!“
Oni čijoj se žrtvi danas klanjamo, umriješe s porukom nama: „Vi koji ostaste, ne dozvolite da naša žrtva i žrtva svih poginulih bude uzaludna!“
To nam poručuju naši mrtvi preci. To su riječi neizrečene, ali struje u mislima našim. To su riječi koje se ne čuju, ali koje odjekuju u srcima našim. To je ono što daje mir dušama njihovim. I to je ono što nam oni, više nego itko drugi, imaju pravo za reći!
I stoga, odajući počast našoj mučki ubijenoj braći i sestrama, žrtvama zločinačkog Titovog jugo-komunističkog režima, ne zaboravimo zavjeta svih onih koji domovinu istinski vole: „Nikada se nemoj zamoriti u davanju domovini.“
Kao što se niti oni nisu zamorili u tom davanju domovini Hrvatskoj kada su joj poklonili svoje živote! Hvala na pozornosti !
Bleiburg, 12. svibnja 2012.
Propovijed biskupa Ante Ivasa na Bleiburgu: Zločinački komunistički sustav se opet javno brani i opravdava
Smilujte se meni, smilujte se meni, barem vi prijatelji moji… Zašto me progonite!?
Tko će učiniti da se napišu govori moji i zabilježi u knjige gvozdenom pisaljkom, i na ploču od olova ili dlijetom urežu u kremenu…?!” Tako je biblijski patnik Job, u svojoj zgaženosti, napuštenosti i osamljenosti, molio Boga i prijatelje. Čujemo li mi danas taj isti Jobovski krik, kojim su ovdje i odavde po cijeloj Hrvatskoj i svemu svijetu, kriknule stotine tisuće hrvatskih Jobova, izdanih, predanih, i poniženih, zgaženih, mučenih i u bezbroj “hudih jama” pobacanih!? “Gorko plače noću i suze teku niz obraze njegove, nema tko da ga utješi od svih milih njegovih. Spomeni se Gospode što nas zadesi, pogledaj i vidi sramotu našu…” Prepoznajemo li u ovom plaču Jeremije proroka, plač i našega hrvatskog naroda? Čitamo li još pismo ovdje izdanih, ojađenih, nestalih? “Pišem ti mila moja, zemljo Hrvatska, ljubavi moja vjerno voljena. Moja lijepa, među zemljama najljepša. Kroz vjekove ubijana, u vjekovima neubijena. Pišem, vjeran vjernoj: nikad te zaboraviti neću! Zbog tebe su mnogi na obraz mi pljuvali, al ja se ponosim s tobom, o moja časna i ponosna, zemljo moja plemenita. Neka te čitav svijet niječe, je te nikad zanijekati neću… Mi umiremo sa slikom tvojom na srcu. S imenom tvojim na usnama, s vjerom i pokojem u duši da ćeš živjeti vječno, naša besmrtna Hrvatska!”
Mi smo danas ovdje na mjestu, koje je postalo simbol nemilosrdnog zločina nad mnoštvom nevinih ljudi, naše braće i sestara, koji su i prije i nakon Bleiburga ginuli od “osloboditelja”, gonjeni kroz pakao mržnje razapinjani na “križnim putovima”, odavle do Dakse, do Gradiške, od Jasenovca do Golog Otoka i Grgura, do Vukovara i Haaga?
Stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spomenemo njihovih neznanih imena i sudbina. Sjećamo se ovdje i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima i svih onih izbjeglih i prognanih generacija, koje su na “obalama rijeka babilonskih”, odavle do “Ognjene zemlje”, neutješno plakali i čeznuli za svojom izgubljenom domovinom.
Bleiburg – grad olova, zajedničko je ime za stotine tisuća izdanih, predanih, poniženih razmijenjenih, na najgrozniji način mučenih i pobijenih muškaraca, žena i djece svih uzrasta i životnih sudbina, svjetonazora i narodnosti, a najviše Hrvata. “Bleiburg i stotine Bleiburga! Gledam te u silnome plamenu do neba. U tisuću požara, na tisuće križeva, na tisuće vješala. Na tisuću stratišta. Na svima krvariš. Na svima uzdišeš. Na svima umireš! Pravo je čudo što nisi umrla, moja neumrla Hrvatska”, pisao je jedan iz kolone.
Mi dolazimo ovdje ne da bi ikome sudili, prezreli i obezvrijedili bilo koje žrtve, logore ili jame, prekrivali, pravdali bilo koje zločine. Mi smo ovdje zbog povijesne istine da je “narodna vlast” više od 65 godina nijekala da vi postojite, da ste vi ljudi, da zavrjeđujete bilo kakav spomen, osim mržnje i prezira. Ovdje smo, jer se prava istina o vama i zločinu nad vama nije smjela ni znati ni otkrivati, ni prenositi ni govoriti. Još manje o naredbodavcima i izvršiteljima zločina.
Htjeli smo vjerovati da će Istina pobijediti, jer smo vjerovali u Isusovu riječ da će nas “Istina osloboditi” i donijeti mir. “Justitia et pax” (Pravda i mir), tijela biskupskih konferencija Hrvatske, Slovenije i BiH, su 2008. g. upozorile na “Rezoluciju Vijeća Europe” iz 1996. koja “inzistira da sve žrtve imaju pravo na sućut, razumijevanje, počast i priznanje njihove patnje, pa tako i žrtve komunističkog terora”. Komisije su podsjetile da je i Hrvatski sabor 2006. godine donio “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom komunističkog poretka u Hrvatskoj” i upozorio na neosporne povijesne činjenice “da je komunistički režim provodio sustavne i masovne represije nad osobama koje su proizvoljno, bez suda ili obrane, označene tzv. “narodnim neprijateljima i ratnim zločincima.”
Komunistička ideologija, temeljena na marksizmu i lenjinizmu, od samog početka je u svoj sustav ugradila “revolucionarni” teror, zločin i diktaturu…” Na svim razinama tijekom cijelog rata, Komunistička partija koja je preuzimala vlast dosljedno je zastupala pravo na obračun sa svima koji nisu bili u suglasju s “revolucionarnim planovima i tekovinama kominterne i NOB-a” i s idejom stvaranja nove socijalističke Jugoslavije, i to po uzoru na sovjetsku Rusiju, obračun sa svima onima koji su se usudili drugačije misliti, pogotovo s onima koji su htjeli samostalnu hrvatsku državu a ne novu “jugoslavensku tamnicu”. Milost, milosrđe i oprost su bili znak slabosti i kukavičluka, “reakcionarne” i zato nemilosrdno kažnjive pojave. Pobjeda se dozivala i nazivala kao konačni “čas odmazde!”
Povijesna je Istina da je ovdje počeo taj strašan, konačan “čas odmazde”. “U komunističkoj državi će naši neprijatelji svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame”, rekao je Tito ovih dana svibnja 1945.
Komunistički pokret koji je sebi prisvojio naziv antifašistički, za razliku od zapadne Europe, u Hrvatskoj je (i u istočnoj Europi), nakon 1945. “crni teror fašizma, zamijenio terorom komunističke “crvene zvijezde”. I to po uzoru na velikog “učitelja Lenjina i druga Staljina”, čije su knjige postala obvezatno “sveto štivo”, a djela uzor koji je trebalo slijepo slijediti: “Najbolji đubar koji je svijet dao je ljudska krv iz koje će procvjetati cvijeće novoga roda za pravedniji svijet”, reče Staljin. I poteče more nevine krvi do danas ne osušene, neoprane. Dok su mnogi narodi nakon završetka II. svjetskog rata odahnuli od terora fašizma i nacizma, nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija. Ušao je u beskrajni ocean stradanja. Nevinost ili krivnju pojedinaca i čitavih skupina proglašavali su politički komesari, sekretari, često puta kriminalni tipovi, šverceri, dezerteri, ucijenjeni špijuni i Jude. Bez dokaza, suda i obrane. I to ne samo stvarnih, nego i mogućih “neprijatelja naroda”. A to su među ostalima bili i popovi “klerofašisti”, kulaci “kapitalisti”, “trula inteligencija”, “buržuji” i mnogi koji su dosljedno svjedočili i živjeli svoju vjeru i kršćanski humanizam i svoje nacionalno hrvatsko domoljublje.
Te Bleiburške godine Bakarić poručuje Fronti: “Popovi su nam neprijatelji. Katolička Crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Budno pazite na svaki njihov korak i tražite intervenciju…” Osobno, kao dijete pamtim pjesmu skojevaca: “Nosim kapu sa tri roga ja se borim protiv Boga!” Komunizam kao i nacizam i fašizam, vodili su se mržnjom prema Bogu, vjeri i prema čovjeku. Rezultat je bio strašan: 1800 do sada otkrivenih grobišta u bivšoj Jugoslaviji. 900 u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji, 200 u Srbiji, 100 u BiH. Kočevski rog, Tezno, Macelj, Jazovka… Masovna grobišta. Mnoga od njih uništena, preorana, pretvorena u gradilišta ili smetlišta, do danas neotkrivena. Bez imena i spomena! I nitko za to do danas nije kriv, ni odgovoran. Kao da se radi o bajkama nekim ili dječjim igračkama!
Znamo da je strijeljano 385 svećenika, od toga su 355 ubili partizani. Na tisuće svećenika, redovnika i redovnica stjerano je u zatvore i logore, među njima i blaženi nadbiskup Stepinac. Mnogi su bili pod trajnom prismotrom i izvrgnuti javnom ruglu i linču, poput šibenskog biskupa Banića i drugih “nepodobnih i opasnih”. Prema ozbiljnim procjenama, broj žrtava komunizma u svijetu penje se na 100 milijuna ljudi, a komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili su oko milijun ljudi. Ali, još uvijek traje zavjera šutnje, falsificiranje istine i opasno neznanje, gotovo kod svih uzrasta, navlastito kod mlađih naraštaja. Eto, i zato smo ovdje danas. Bog sigurno zna njihova imena i grobove i pravu istinu o njima i svima nama. Zato se Bogu danas za sve njih i za sve nas, molimo, za pokoj njihovih duša Misu slavimo i u Bogu im iskazujemo ovo sjećanje i počast, molitvu i zahvalnost.
Čuli smo nedavno izjavu da “u školskim udžbenicima još nije napisana puna istina o II. svjetskom ratu”. Da, ne samo da nije napisana, nego je u mnogima cjelovita istina falsificirana. Istina je da su se školski udžbenici punili samo jednostranom “komunističkom i istinom”. Ali, i sve drugo, i školske knjižnice i svjetske biblioteke. Školska djeca, pioniri i omladina i vojska su bili na “trajnom moralno-političkom vaspitanju”, na preodgajanju i “pranju mozgova!” bezočnim krivotvorenjem povijesti pokušavalo se prebrisati tisuću godina državnosti hrvatskog naroda… Njegova kultura, ime, jezik, njegova književnost, vjera, kršćanska tradicija, cijeli vrijednosni sustav i identitet. Povijest su nam pisali u Moskvi i Londonu, „po šumama i gorama”, u Beogradu, Oplencu i Karađorđevu. Htjeli bi danas i u Haagu. Druga strana istine se nije smjela ni spominjati, nego samo napadati i izrugivati. Ništa nije smjelo stajati na putu te jedine partijske (socijalističke) istine. Za to su postojali etiketiranja, progoni, zatvori, mučenja, tajne službe, doušnici, debeli udbaški i policijski dosjei OZNA, UDBA, javni i tajni planovi i “načrtanija” SANU.
Komunizam je svuda po svijetu uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao duh, dušu i srce, i hrvatskoga naroda, neograničenim količinama prezira i mržnje na sve vrijednosti bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Neograničenim moćima Partija je nametala i širila “revolucionarni moral i istinu” u sva područja života. Nitko nije tako prisiljavao ljude ubijati istinu o sebi i drugima, izdavati i gaziti svoju savjest i uvjerenja, lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi.
Sada nam se agresivno, gotovo kao temeljna teza, podmeće i nameću tvrdnje da su sva zla hrvatskoga naroda započela tek 1990. godine, kad je, kako neki javno kažu, neki misle, a sud u Haagu presuđuje da je ova Hrvatska stvorena s “opasnim namjerama i zločinačkom akcijom”. A velika većina hrvatskog naroda vjeruje da je ova Hrvatska država plod tisućljetne čežnje, ljubavi do mučeništva i nadasve molitava hrvatskog naroda za Božjim darom slobode u slobodnoj državi. Da je ona djelo hrvatskih branitelja, junaka, pobjednika. Ona nije produkt bilo kakvih ideologija, ponajmanje totalitarnih ni fašističkih, ni komunističkih. Smije li itko zanijekati Hrvatskom narodu da je imao pravo na svoju samostalnu državu kao i drugi narodi u Europi i svijetu. Da je to pravo imao i 39., i 40, i 45 i 90. i da ga ima i dana?! Ne po mjeri i diktatu nikakvih Unija ni moćnika, njihovih interesa i kapitala, nego po mjeri Božjoj i ljudskoj.
Ovdje smo zato jer je sve očitije da nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma opet stječe “pravo građanstva”. Namjerno prešućeni povijesni događaji su postali “crne rupe” hrvatske povijesti, upozorava Komisija “Justitia et pax” HBK 2009. godine: “Ponovno se javljaju glasovi nijekanje masovnih zločina i njihovih totalitarnih korijena. Zabrinjavaju nas pojave negacionizma, nijekanje komunističkih i inih zločina nad Hrvatima i u drugom svjetskom ratu i u poraću (što je i bio uzrok da se mnogi zločini ponove i u Domovinskom ratu). Totalitarni komunizam je usprkos obećanog “raja” i parola o “bratstvu i jedinstvu, o “slobodi i pravdi” bio samo licemjerni brat blizanac rasističkom nacizmu. Upravo su komunisti progonili i likvidirali (mnoge) uvjerene anti-naciste i anti-komuniste. Mnoga svjedočanstva izričito kazuju da se radilo o provođenju stava i odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara, partijskih sekretara i partizanskih zapovjednika na čelu s Titom.
Još nam mučnije danas pada sve vidljivija i glasnija činjenica da se zločini i zločinački komunistički sustav opet javno brani i opravdava. Da se pojavljuju apologije i apologeti zločina, unatoč istini da su to bili zločini političke mržnje i slijepe osvete. Treba priznati istinu da se ovdje dogodio zločin i onih koji su naredili povlačenje stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj predvidljivoj sudbini. Ovdje se dogodio i zločini onih “savezničkih, političkih i vojnih vođa”, koji su (ne poštujući nikakve konvencije) predali stotine tisuća izbjeglih vojnika i civila, iako su znali da će biti izloženi masovnim odmazdama i pogubljenjima. Gotovo je nemoguće povjerovati da smo nedavno mogli pročitati izjavu kako “partizani 1945. na križnim putovima nisu dovoljno poubijali, i da bi nam bilo puno bolje da jesu, jer je to smeće 90-ih samo isplivalo i uništilo sve što je valjalo u onoj državi” (Kat. tjednik, veljača 2012.).
Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena. Jer, kažu da se ovdje nisu dogodile žrtve, nego tek neke vojske. Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek “namah”, kao trenutni izljev mržnje što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi” (Milanović). Kao da ovdje nije počeo, ili se nastavio, i to na najstravičniji način, jedan sustavan proces zatiranja i smrti, koji je trajao skoro 45 godina! Nije to tek “namah”! I danas neki ponavljaju, draga braćo i sestre mučenici, da su vaše smrti zaslužene kazne, da su opravdane, razumljive. One koji su vas hladnokrvno mučili i ubijali nazivaju herojima, a njihova djela herojska, da oni zavrjeđuju odlikovanja i spomenike. Mnoštvo spomenika. Da vi ne spadate u one iz “povelje UN o ljudskim pravima”. Da ste bili na krivoj strani!
Nažalost, do danas nije mogla u Hrvatskoj zaživjeti ni “Državna komisija”, niti “Ured za istraživanje i obilježavanje grobova žrtava komunističkih zločina”. Onemogućuje se da djeluje slobodno, neovisno od bilo kakve kontrole vlasti i interesa. Ne vidimo uvjerljivog razumskog obrazloženja, osim da je “došlo naređenje iz štaba.” Kao nekad!?
Držimo da sve to nije poruka mira nego nemira. Nije poruka pomirenja nego novih suprotstavljenosti i svađa. Ni poruka nove pravednosti nego novih nepravda. Nije lijek nego otrov. Nije poruka Istine nego povratak laži. Nije poruka života nego smrti. Ne znamo kome je u interesu da se opet toliko otrova izlijeva u našu Hrvatsku? Da se opet, za domaću ili vanjsku upotrebu šalju (falsificirane) slike o buđenju ekstremizma, guja. U isto pak vrijeme “neki političari ne pridaju gotovo nikakvu važnost, ili ne vidi, ili se prave da ne vide, da su sve glasniji oni koji se ne mire s ikakvom samostalnom hrvatskom državom, i oni koji imaju i teritorijalne pretenzije na račun RH pa čak s njima kriomice i surađuju, pregovaraju, izjednačavaju žrtve i agresore, ukidaju krivnje pogađaju se i “trguju!”. U isto vrijeme se predlažu i donose vitalno važni zakoni za pojedince i čitav narod, “po hitnom postupku”, bez prave javne i demokratske rasprave: i to o životu, o obitelji, o začeću i rađanju, o odgoju o školi i vjeronauku. Opet nova zaduženja, rasprodaje, stečajevi, nezaposlenost, bujanje cijena i troškova života. I opet “u ime naroda” ali mimo naroda “odnarođeno”. Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: “Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!” Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!
Mi danas ne želimo Bleiburg kao zastavu mržnje prema bilo kome… Skidamo te zastave mržnje i razdora. Molimo Boga da ih svi možemo skinuti! Želimo razviti jedino onaj hrvatski barjak pod kojim su se, uz Božju pomoć i Gospin zagovor kroz dugu i slavnu povijest borili naši branitelji i mučenici, koji su vjerovali da “na vek on živi ki zgine pošteno, za krst časni i slobodu zlatnu”. Barjak pod kojim su uz podršku većine hrvatskog naroda, darom Božjim, ostvarili tisućljetni san: slobodnu hrvatsku državu. Mi ovdje iskreno žalimo sve žrtve, sve ljude koji su đavolskom mržnjom i lažima pretvoreni u bezimeno smeće, koje je trebalo ukloniti. “Žalimo žrtve Jasenovca, ali se ni Bleiburg ne može i ne smije preskočiti, poručio je predsjednik HBK nadbiskup Marin Srakić, otvarajući međunarodni znanstveni skup: “Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine”. Tom skupu naši tzv. slobodni mediji, ni tiskovni ni elektronski nisu posvetili gotovo ni malo prostora. Dakako, ne slučajno!
Mi smo ovdje dolazili i dolazimo ne kao sumnjivi tipovi, niti kao provokatori nego kao iskreni tragači za istinom. “Istraživanje istine nije prevrtanje suhih kostiju, nego izraz humanosti i pijeteta prema članovima naše obitelji, prijateljima i poznanicima. Ne dolazimo kao zarobljenici povijesti i prošlosti, nego kao zaljubljenici neiskrivljene povijesti našega naroda.” To je i naša kršćanska vjernička obveza.
Mi se na ovoj svetoj misi susrećemo sa našim Uskrslim Isusom Kristom, Učiteljem, Bogom i jedincatim Spasiteljem ljudskoga roda i povijesti. On je za sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i život!” I danas smo ga slušali kako pred sucem Pilatom govori: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za Istinu. Tko je god od Istine, sluša moj glas.” Pilat se prestrašio Istine, nije se htio s njom suočiti. Prezreo je i osudio Isusa na smrt. Zašto toliki paničan strah i bijeg pred Istinom, pitamo i sebe i sve (zainteresirane) ljude? Ako se cjelovita istina o čovjeku, za koga Biblija veli da je stvoren “na sliku Božju”, zaniječe ili sruši, onda je svaki trud da se čovjek i ljudsko društvo učini slobodnim, puka iluzija. Jer, istina i sloboda su ili skupa povezani ili skupa nesretno propadaju”, napisao je papa Ivan Pavao II. Iz istine raste ljubav i sloboda, iz laži mržnja i ropstvo.
Sve je više izvjesno da nijekanje istine i strah pred istinom, danas poprima oblike novog totalitarizma, kojim se udara u same temelje društva i morala, na dostojanstvo čovjeka (od začeća do smrti), na obitelj i brak, na odgoj i na slobodu savjesti. Istina postaje najveća žrtva današnjega svjetskog poretka na svim razinama. Sve više svijetom kruži sablast besmisla i beznađa, jer su pobrkani svi vrijednosni pojmovi istine, ljubavi i slobode. Sloboda bez istine i ljubavi postaje neostvariva i besmislena. Besmislena sloboda bez granica, na kraju postaje za čovjeka i društvo pakao i prokletstvo. Čovjeka postaje neuspjelo stvorenje i bitak bez smisla. Kao “kula Babilonska”.
“Ne može se govoriti o pravednom društvu bez istine i ljubavi, poručuje papa Benedikt XVI. Bez Boga su sve ljudske istine i ljubavi lomne i zloupotrebljive do mržnje i zločina. U strahu pred istinom, moguće je imati priviđenja nekih novih a starih guja, razdora i svađa. Opasnih guja neke nove “genetski modificirane budućnosti”. Oko istine se treba truditi pravednim i poštenim sredstvima. Ne nadmoću vlasti, dodvoravanjem, optužbama i prijetnjama koje ubijaju slobodu i demokraciju. Ne bahatošću i s visoka, nego ponizno.
Mi stoga i danas ovdje, molimo i zaklinjemo. Nemojte nas opet svađati, dijeliti i suprotstavljati starim etiketama tzv. “hrvatske krivnje i genocidnosti!” Otvorimo šanse i pomozimo jedni drugima da postanemo novi ljudi, da gradimo bolji svijet. Potrebne su nam trajne duhovne, moralne i etičke vrednote, koje će bolje uskladiti naše međuljudske odnose. Treba nam obnova naših obitelji i temeljiti obiteljski odgoj. Treba nam čvrsto zadanih riječi, vjernosti u braku, iskrenosti u razgovorima i postojanosti u dogovorima. Treba nam novih radnih mjesta, pravedne plaće i zasluženi nedjeljni odmor. (Država kojom se ne upravlja pravedno, pretvoriti će se na kraju u veliku lopovsku družinu”, rekao je sv. Augustin…). Ne sporimo se tko je najveći, najzaslužniji, najčasniji, nego poslušajmo Isusovu riječ: “Tko želi biti prvi, neka bude poslužitelj svima!” (Mk 9). Tko sije laž, razdor i mržnju žanje vjetar. Đavao, stoji u korijenu laži i razdora. A on je ubojica ljudi od početka”. Samo oprostiteljska ljubav Kristova može iščupati i liječiti laž i mržnju.
Treba nam Bog. Ne lažni bogovi-idoli (kakvi se danas nude), nego Bog koji je Ljubav i Istina. Ljubav ispunjena istinom, “caritas in veritate”. To nije naš proizvod, nego nam je to dar darovan odozgor, po Isusu Kristu, po njegovu križu, u daru njegova Duha. Kako napisa pjesnik, jedan od ovdje stradalih: “Ima Gospodine i kruha i ruha, al više od kruha nama Gospodine treba tvoga Duha!” Mi zato ovdje i ovom svetom misom molimo Svemogućeg Boga za sve žrtve i za sve zločince. Kajemo se za sve svoje grijehe, za grijehe kršćana i za grijehe drugih koji su ovdje griješili. Molimo Božje praštanje i milosrđe da bismo i mi mogli praštati. Da bi Božjom milošću zacijelile rane koje još bole. Da bi se očistila naša sjećanja i savjesti. Molimo Božje svjetlo da u njemu prava istina dođe na vidjelo, da istinu prepoznamo i priznamo, svatko u svojoj odgovornosti, ma kako ona bila teška i obvezujuća. Zbog žrtava i njihova dostojanstva. Zbog časti našega naroda. Zbog mira bez koga nema prave slobode, napretka ni Božjega blagoslova.
I danas dolazimo našoj Gospi, kao tisuće generacija hrvatskog naroda, kao naši branitelji. Dolazimo s križem naše majke nacije Croatije. Gospa, koju zovemo “Kraljica Hrvata” ponavlja nam: “regnum regni non praescribit leges!” Nikakvi moćnici, ni vlasti ni kraljevi zemaljski, ne mogu donositi zakone iznad (ili protiv) Zakona koje je Bog upisao duboko u svijet i srce svakog čovjeka. Zakona Ljubavi koga je Isus Spasitelj potpisao svojom krvlju da ga i mi ispisujemo svojim životom, da bi mogli živjeti “životom u izobilju”. Dok je takvog srca, bit će i Croatiae!” Tako će nam Domovina bit “lijepa naša”, blagoslovljena, poželjna i prepoznatljiva i našoj djeci, mladima, obiteljima i našim prijateljima, u Europi i svijetu.
Ponavljamo riječi svetoga Pavla: “Braćo jačajte se u Gospodinu i snazi njegovoj, da se možete oduprijeti lukavstvima đavolskim. Jer boriti nam se je protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, pripašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere. Njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. U svakoj se prigodi u Duhu molite.” Ujedinjujemo se ovdje s molitvama svih naših branitelja i mučenika, živih i pokojnih, te zajedno s njima molimo:
Maranata, dođi Gospodine, u zemlju Hrvata:
na polja, more i gore,
raspelom tvojim označene,
krvlju i znojem ispaćene,
na zipke i grobove
isplakane suzama
naroda moga.
Maranatha, dođi Gospodine
u (ovu) zemlju Hrvata.
I skini sve lažne maske
s lica zemlje moje Hrvatske.
Neka zablista slobodom i ljepotom,
“života u izobilju!”
Maranatha, dođi Gospodine, brzo
i ostani zauvijek. Amen.
Podsjetnik...
ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!
PARTIZANSKI GENOCID (I dio)
Piše: Thor Einar Leichhardt
Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: ''Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda.''
Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.
Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.
Što je aristocid ?
Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku''Sociobiologija Bleiburga'' kada spominje aristocid:
''Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’
Nadalje u svome članku na engleskom jeziku ‘’Expendable‘‘ (Potrošeno, knjiga ‘’Cool Croatia’’ str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi , na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti , Tito je stvarao ‘’novu elitu’’ kojoj su zajedničke ‘’vrijednosti’’ bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.
Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega ‘’genetskog fonda’’ omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih ‘’ljudi’’ nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali ‘’zaslužni borci’’ NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj ‘’Novoj Jugo- Hrvatskoj’’. Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja.
Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput ‘’Oficira s ružom’’ ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega ‘’pranja mozgova’’ pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao ‘’kult bratstva i jedinstva’’ koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv.’’borci NOB-a’ i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta ‘’natčovjeka’’. Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.
Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku ‘’Sociobiologija Bleiburga’’:
’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo.’’
Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.
ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.
Koljači sa šajkačama, ''lajbek milicionari'' ' i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.
Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom.
Takozvani "lajbek milicionari'' nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke ''posuđene'' od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.
Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.
LAJBEKI ''ČRLENI '' OD KRVI ZAGREPČANA
''Lajbeki'' su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'',ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.
Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.
Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.
KAKVA JE TO ''LIČKA DIVIZIJA''
U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki ''oficir'', a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.
Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma ( više lokacija ), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.
POKOLJ DJECE IZ DOMOVA
Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima , vođenu od organa '' narodne vlasti'' koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.
Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.
ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH
U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.
Thor Einar Leichhardt
11.5.2012.
OTVORENO PISMO HRVATSKOM SABORU
Cijenjeni Naslove!
Nakon saborske odluke "O ukidanju pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu", odlučili ste otići u Tezno. Treba, dakako, počastiti nevino stradale. No, recesija je, a Tezno je daleko! Blizu vam je drvored zasađen na Mirogoju iznad preoranih grobova hrvatskih vojnika. Neka vam ondje bude mjesto okupljanja! Nevine ćete počastiti, a manje potrošiti državnoga novca. Jednako vam je blizu i nekadašnji logor na Savi, a nisu vam daleko ni brojna grobišta i gubilišta ispod Medvednice i drugdje u okolici Zagreba. Uštedjet ćete novce poreznih obveznika i očitovat plemenitost vlastitih duša koje žale i za žrtvama partizanskoga "oslobođenja".
Ako ipak želite otići malo dalje od Zagreba, predlažem vam da odete u Jasenovac, u kojem je i križna postaja naše tragedije, gdje su i partizani, pomorivši mnogo zarobljenika, stvorili još jedan podpovršinski grad hrvatske mladosti.
Uz pozdrav!
Fra Martin Planinić
Ploče-Tepčići, 5. svibnja 2012.
Pomognimo hrvatskom branitelju Veljku Mariću
Jeste li čuli za slučaj hrvatskog branitelja Veljka Marića? Većini ljudi kojima smo postavili ovo pitanje odgovorili su da su uglavnom čuli, ali da ne znaju pojedinosti (a nisu baš ni iskazali neku veliku želju da se upoznaju s tragičnom problematikom još jednog od nas).
Pa, tko je Veljko Marić (rođen 18. lipnja 1951.)? Riječ je o bivšem hrvatskom branitelju-dragovoljcu koji je prije godinu dana uhićen kao vozač kamiona na bugarsko-srpskoj granici i kojeg je Specijalni sud za ratne zločine iz Beograda pravomoćno osudio na 12 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema sumnjivoj, teško ili bolje rečeno ničim dokazanoj optužnici, proglašen je krivim jer je 31. listopada 1991. kao pripadnik 57. samostalnog bataljuna ZNG-a iz Grubišnog Polja u selu Rastovcu, prigodom ratnih operacija, navodno ubio civila Petra Slijepčevića i to u vrijeme kad je bio sa svojom suprugom, koja se kao glavni svjedok uopće nije pojavila na beogradskom sudu, već je svoj iskaz, u nekoliko verzija, dala istražiteljima u Bjelovaru, ali i to je bilo dovoljno da Marić bude osuđen na drastičnu kaznu.
Što je poduzela Hrvatska da spasi ovog istaknutog hrvatskog branitelja, za kojim čak nije bila raspisana ni tjeralica, niti ga je itko tražio ili pitao za slučaj za koji se tereti, sve dok se nije kobnoga dana našao na srpskom graničnom prijelazu, i kad je tamo neki službenik u nekoj bilježnici ugledao njegovo ime? Malo, ili bolje rečeno – ništa. Sjetimo se samo da je slično prošao i vukovarski branitelj Purda, ali tada je cijela Hrvatska, na čelu sa Vladom, bila "na nogama" i ovaj se čovjek iz BiH zrakoplovom hrvatske Vlade vratio kao heroj u Hrvatsku, te ga je posjetila i tadašnja predsjednica Jadranka Kosor, a bila mu je čak i kuma jednom dijetetu, te se samo o tom kumstvu pisalo sto puta više nego o sudbini Veljka Marića, koji je ostavio troje malodobne djece i suprugu, koji danas gotovo sa simboličnim prihodima žive u podstanarskom stanu. Supruga mu je tek nedavno zaposlena kao spremaćica u jednoj obrazovnoj ustanovi, nedaleko Grubišnog Polja gdje stanuju.
Zanimljivo je i naprosto neshvatljivo da je Marića osudio sud u Beogradu, dakle u Srbiji, državi u kojoj nikada nije ratovao, ali koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku. To bi bilo isto tako kao da je nakon II. svjetskog rata Njemačka osuđivala ruske ili američke vojnike što su navodno činili i zločine u vrijeme kad su se borili protiv fašizma. U presudi Veljku Mariću "u ime naroda" (od 23.rujna 2011.) među ostalim piše (čujte sad ovo!): "...da je kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji se tada odvijao na tom dijelu Republike Hrvatske između hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne obrane (TO) Grubišnog Polja u kojem su većinom bila lica srpske nacionalnosti sa druge strane, te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i Jedinica Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), (baš tako sve sa početnim velikim slovima, op.a.), protivno članu 3 stav 1 tačka 1a IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.8. 1949., te Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba"!
U presudi se dalje navodi da je ovo nedjelo "učinio prilikom akcije "čišćenja" sela Rastovac, koje su sprovodile hrvatske oružane formacije, te da je uniformiran i naoružan ušao u kuću porodice Slijepčević, gdje je u prisustvu njegove supruge, lišio života Petra Slijepčevića, lice srpske nacionalnosti". Stoga ga je sud u Beogradu, prošle godine(!) osudio za "izvršeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ Socijalističke Republike Jugoslavije"!!!!
Dakle, drugim riječima, svi koji su se do 15. siječnja 1992., kad je Hrvatska i međunarodno priznata, borili protiv agresora Srbije (Jugoslavije) mogli bi, ukoliko dođu u Srbiju proći kao Veljko Marić. To važi i za hrvatske branitelje iz Vukovara i Škabrnje, ali ne važi(!) za srpske zločince koji su do priznanja Hrvatske ubijali, klali, palili, otuđivali, rušili...Slučaj Marić to, i samo to, potvrđuje.
Ono što je u cijeloj priči još žalosnije je činjenica da je ovaj hrvatski branitelj – dragovoljac iz Grubišnog Polja ostao sam, bez ikakve potpore hrvatske države, bez novčanih sredstava, da mu je obitelj naprosto "na ulici", da im pomažu u granicama svojih mogućnosti tek neke gradske ustanove i nitko, nitko više. Od moralne potpore ne može se živjeti. A Marić je danas zatvoren u logoru Sremska Mitrovica, gdje ga jednom mjesečno posjećuje supruga i svaki puta neko od njegove djece. Dođu tamo i mogu s njim razgovarati "preko stakla" (telefonom jedan sat, a donedavno su mogli samo 30 minuta)!
I dok je Marić osuđen i ostavljen da u zatvoru bivšeg agresora "trune" 12 godina, sjetimo se da je na Nurnberškom procesu, suđenju njemačkim fašistima koje su organizirali saveznici nakon II. svjetskog rata, Karl Donitz, zamjenik Hitlera, dobio tek deset godina robije! Gdje je tu pravda?
Svi oni koji žele pomoći obitelji Marić mogu već danas uplatiti novčani prilog na ime njegove supruge Marijane Lončarević-Marić, I. N. Jemeršića 48, Grubišno Polje, na tekući račun u PBZ banci, broj računa: 2340009-3213562912.
Mladen Pavković
Otvoreno.ba, 9.5.2012.
Kad će odgovarati ubojice potput Ilije Stanića?
Ubojstva hrvatski emigranata u Europi bila su normalna pojava u doba komunističke Jugoslavije.
No padom te iste države, naručitelji tih ubojstava kao i glavni operativci Udbe postali su preko noći najveći Hrvati.
Nagrađeni od bivše komunističke vlasti te nekadašnji vladari života i smrti danas šetaju slobodno te kroje politiku Hrvatskog naroda.
Pitamo se tko i kad će odgovarati za sva ubojstva koja su počinili razbojnici potput Stanića. Pitamo se tko je treći čovjek, današnji građanin RH i građanin koji slobodno šeće Makarskom.
Tko toliko strahuje od samih ubojica, i njihovih svjedočenja? Odgovor se krije u vrhu političke scene kako u RH tako i u BiH.
Prenosimo...9.5.2012.
SUZE ZA MOJU HRVATSKU
Ako se osvrnemo i zagledamo malo bolje u našu povijest, vidjet ćemo kako nam se ona neprestano ponavlja. Uvijek iznova i iznova. Po onoj staroj kako se povijest uvijek ponavlja onima koji ju ne nauče, mi Hrvati izgleda nikada iz nje nismo naučili ama baš ništa.
Pošla bih od toga da nismo naučili ono najbitnije, a to je da nam tu povijest trebaju pisati HRVATI. Nikakvi 'hrvati' koji su to postali interesa radi, oni što su se devedesetih masovno krstili i postajali veći vjernici i od Boga. Ne preobučeni četnici i prikriveni jugoslaveni, ne komunističke ubojice zavijene u plašt lažnog 'antifašizma' koji nemaju ni vjeru ni naciju, nego samo i isključivo HRVATI.
Kada bi se dogodilo da nam tu našu povijest pišu Hrvati, možda bi ju konačno počeli učiti. I tako izbjegli sve pogreške u budućnosti, koje redovno, već desetljećima, radimo uvijek iznova, jedne te iste.
Svaka generacija HRVATA ugradila je dio sebe u san koji je zvao slobodna i neovisna Hrvatska. Ugradila ga je kroz dugogodišnje robije, kroz svoja mrtva tijela ili kroz krajnju neimaštinu i progone kojima je bila izložena skupa sa svojim obiteljima.
I niti jedna nije doživjela da bar njeni potomci osjete svu blagodat slobode za koju su se borili.
Uvijek su se tu na kraju, kada je pobjeda već bila osigurana i kada su mogli izgmaziti iz raznih rupa u koje su se sakrili, pronašli oni kojima je cilj bio posve suprotan od našeg, ali su ga znali dobro zamaskirati i pričekati povoljnu priliku da nam Hrvatsku ponovno bace u kaljužu ili svojih osobnih, ili jugoslavenskih interesa. I nikada ih nismo prepoznali na vrijeme.
Jednom je jedan 'antifašistički' novinarčić napisao kako je 'antifašistička' borba bila daleko čišća i pravednije od naše u Domovinskom ratu. I kako smo se trebali povesti za 'antifašistima'. Odgovorila sam mu kako je najveći moral hrvatska vojska pokazala baš u tome što se NIJE povela za 'antifašistima', jer da jeste, on sigurno danas ne da ne bi pisao, nego ga ne bi ni bilo.
Danas to više ne bih nazvala moralom, nego glupošću. Glupošću koja je proizašla iz toga što nikada nismo naučili svoju povijest.
Suze nam sada ne mogu pomoći.
Naučili smo, i to na teži način, kako suze nikada ne pomažu. Nisu pomogle kada su 'antifašisti' posijali hrvatske kosti po cijelom području ex Jugoslavije i izbrisale svaki trag njihovog postojanja. Nisu pomogle kada su komunisti ubijali i zatvarali sve što hrvatski diše. Nisu pomogle ni u Domovinskom ratu, dok su jugočetničke horde ubijale sve hrvatsko pred sobom. Neće pomoći ni danas, kada nam se polako ali sigurno vraća sve ono protiv čega smo se borili i što nas je tlačilo tolike godine.
Pomaže jedino čovjekova volja za istinom i pravdom, čovjekova hrabrost i ustrajnost te vjera u to da će, njima usprkos, Hrvatska opstati i jednoga dana biti za buduće generacije ono što je trebala biti za nas.
Ali ipak smo samo ljudi.
I zato, bar danas, bar taj jedan dan, suze.
Za ono što je Hrvatska trebala biti, a nije. Ne zato što nije bilo hrabrosti i snova, nego zato što je bilo izdajnika.
Za one koji su, sanjajući tu Hrvatsku, jurišali na tenkove i bili u prvim redovima, a danas nisu sa nama.
Za sve one generacije Hrvata koji ustajali, uvijek iznova i iznova, protiv svih koji su nas držali u ropstvu.
Sutra je novi dan. I ponovno se treba boriti za sve one vrijednosti na kojima smo odgajani, za sve ono u što vjerujemo i u čega se zaklinjemo. Ne smijemo dopustiti da nam i to otmu.
Ali danas, samo danas, suze za našu Hrvatsku.
Diana Majhen
Zagreb, 7.5.2012.
Smišljena provokacija s Romima protiv tragično stradale Škabrnje
Od ožujka do svibnja 2012. godine, u Škabrnji je bespravno živjela romska obitelj Đanija, od 17 članova, na poljoprivrednom zemljištu od 4.500 m2, koje su navodno kupili, bez imovinsko-pravne osnove i tu živjeli u kamp kućici, bez ikakvih higijenskih i komunalnih uvjeta.
Zbog nereda i prljavštine koju su pravili i skupljali najgori otpad, pa i krali, kako kažu mještani, te vršili nuždu gdje su stigli, Škabrnjani su se spontano pobunili i željeli da ova obitelj ode zbog nereda kojeg je činila, a ne zbog toga što su Romi.
Ti konkretni ljudi i djeca, tj. ta romska obitelj, nisu tražili, a ni dobili dozvolu boravišta u toj općini, odnosno u mjestu Škabrnja.
Zaista ne znam što bi bilo normalnije, nego da je ta obitelj, prema važećim zakonskim propisima, zatražila dozvolu boravišta u mjestu gdje su naumili živjeti.
Drugo, ako su željeli biti turisti, i tada su se trebali prijaviti nadležnim općinskim službama i vidjeti ima li uvjeta za njihovo kampiranje.
Valjda je svakome jasno, u svakoj turističkoj zemlji, da i kampovi moraju zadovoljiti određene higijenske i životne uvjete boravka ljudi, ako lokalna zajednica odluči osnovati turističko kamp-naselje.
U ovoj konkretnoj situaciji, niti su Škabrnjani odlučili osnovati kamp-naselje, niti su imali za to uvjeta, niti je ta konkretna obitelj, bez obzira koje rase i nacije bila, dobila dozvolu općinskih vlasti da na bespravno kupljenom zemljištu postavi svoju kamp kućicu, bez ikakvih higijenskih i komunalnih uvjeta.
Što je onda normalnije, nego da općina, uz pomoć policije zatraži uklanjanje toga nereda i ispraćaj tih uzurpatora u mjesto svoga stalnoga prebivališta, ako su građani Republike Hrvatske, ili, ako nisu, da ih se službeno vrati u državu iz koje su došli.
U konkretnom slučaju ove slučajno romske obitelji, izgleda da se ne smiju poštivati nikakvi pravni propisi, nego se ta obitelj, zato što je romska, može ponašati kako hoće i može raditi što hoće!
Na žalost, to privilegirano bespravno pravo daje se toj obitelji samo zato što je romska. Sve državne institucije u Republici Hrvatskoj i svi mediji, pa i ministar policije Ranko Ostojić, te posebno ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, dižu kuku i motiku, pa provode i linč tragično stradalih Škabrnjana, koji su se digli iz pepela, obnovili život i gospodarstvo u svome uništenom selu, te hoće imati svoj mir i red. Umjesto da se u tome pomogne ljudima, njih se uhićuje, čak i načelnika općine Škabrnja, Luku Škaru, te se zahtijevaju i kaznene prijave.
Vjerujem da je planski i namjerno netko manipulirao sa tom romskom obitelji, koja je došla negdje iz Slavonije, kako bi se opravdao četnički zločin susjeda Srba i takozvane JNA nad Škabrnjom 18. studenog 1991. godine, kada je iz čista mira masakrirano 57 civila i 25 branitelja, kao što je stradalo još 5 civila od mina i četvero djece teško ranjeno od mina 2002. godine.
Iako se točno zna tko je zapovijedao četničkim postrojbama i postrojbama JNA, nitko nije odgovarao za taj strašan zločin, nego, radi bacanja prašine u oči, jedna nebitna četnikuša, medicinska sestra Zorana Banić, osuđena na kratku kaznu, dok je zapovjednik tih četnika, Milenko Radak, na županijskom sudu u Zadru 2004. godine čak oslobođen, pa mu je vjerojatno plaćena i odšteta za dane provedene u zatvoru.
Dakle, i ovom farsom sa romskom obitelji hoće se reći da su Škabrnjani rasisti i fašisti, pa i da su zaslužili pokolj koji im se dogodio.
Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
Zagreb, 5.5.2012.
Maja Runje: Trg zločinca Tita je civilizacijska sramota
Govor na 5. prosvjednom skupu građanske inicijative "Krug za trg"
Srdačno vas pozdravljam u ime Kruga za trg. Hvala vam da ste došli, da već godinama dolazite. Gradske vlasti odbile su do sada sve naše zahtjeve, što je, znamo svi, ujedno i poruka državnih vlasti. Mi ne možemo odustati. Uklanjanje komunističke simbolike smatramo važnim za dobro ljudi, smatramo da stoji u vezi s pitanjem hrvatskog dostojanstva.
Pripadamo obiteljima koje su na sebi osjetile jugoslavensko komunističko nasilje, svi mi ovdje. Za nas su stvarni ljudi – jer mi smo njihova djeca, braća, sestre, nećaci, rođaci ili prijatelji - mladići, učenici učiteljske škole, braća Ivica i Mirko Kovačević iz Osijeka, ili dvadesetgodišnji seljački sin Jozo Medvidović iz Glavine Gornje kraj Imotskog. Stvaran je i dvadesetgodišnji radnik Ivica Majer, tu, iz Zagreba, iz Maksimirske ulice. Stvaran je i dvadesetgodišnji Ivica Bićanić, student, iz mog Gospića. Sve njih Tito je metkom u potiljak gurnuo u zemlju, u jamu, negdje u šumama Slovenije.
Za nas je stvaran čovjek i Zvonko Panić iz Podturna kraj Čakovca, koji je imao 17 godina kada su ga u lepoglavskom zatvoru Titovi udbaši, pod zapovjedništvom Josipa Manolića, udarali šakama, čizmama i željeznom šipkom dok su supatnici, svjedoci, slušali jauke i njegov posljednji jecaj. Stvaran je i student Vjekoslav Balin, Šibenčanin, kojeg su u Staroj Gradiški udarali penderecima, do smrti. Ljude su u kaznionicama gušili, bacali polugole u ledene samice, izvodili na hinjene egzekucije, ozljeđivali ih, a onda su u knjige umrlih pisali da su umrli od greške na srcu.
Često se čuje da u Hrvatskoj ima važnijih pitanja negoli kopati po prošlosti. Da, Hrvatska ima ozbiljnih problema – mada ima i velikih postignuća - ali ovaj problem nije zapreka rješavanju drugih. Upravo obrnuto! A nama je ovo pitanje važno! Uostalom, očito je važno i drugoj strani. Da im Tito nije jako važan i jako drag, ne bi se toliko zalagali da ga čuvaju i održe, ovdje, na ovom trgu, ali i, propagandom, u glavama ljudi.
Dok kao aktivisti Kruga za trg stojimo na zagrebačkim ulicama i trgovima sa svojom porukom da je Trg maršala Tita civilizacijska sramota često čujemo da se Bleiburg uopće nije dogodio, da se pod Titom lijepo živjelo, da su u zatvorima bili samo kriminalci, da su Jugoslavija i komunizam bili jako dobri. --- Jasno vidimo da današnje vlasti takve stavove ohrabruju, potiho ili javno. A vidjeli smo da ni prošla vlast nije pokazivala osobitu principijelnost. Upravo suprotno, pokazivala je pomanjkanje hrabrosti. Dokaz je ime ovog trga, koje je bilo ovdje lani, kao što je i sada.
Zadaća hrvatske političke elite je da konačno pokuša uspostaviti jednu hrvatsku povijest u koju će moći vjerovati većina ljudi. Nažalost, danas postoje dvije povijesti, koje se, uz to, sve više udaljuju jedna od druge. To nije dobro. Dobro bi bilo nastojanje da se postigne zrelost. Dobra je demokracija. Dobra je istina. Dobro je suosjećanje. Dobro je uvažavanje ljudskog dostojanstva.
Krug za trg ne će prestati govoriti da je Tito zločinac i podsjećati da je komunizam prokazan kao zlo i da je Jugoslavija, u sramoti, propala. Naš će glas biti ovdje tako dugo dok ovaj Trg ne dobije ime koje će biti u skladu sa civilizacijskim vrijednostima.
Prenosimo...
Jasenovački turizam
Mladen Schwartz
[Još jedno izviješće naše pouzdane, sveznajuće agencije Ella Hess, ovoga puta sa zatvorenog sastanka predsjednika vlade Zorana Milanovića te njegovih ministara Željka Jovanovića (znanost, naobrazba, šport) i Veljka Ostojića (turizam). Nakon ovogodišnjega (2012) jasenovačkog orgijanja, premijer želi ministrima utuviti u glavu zaključke i smjernice.]
ZORAN MILANOVIĆ - ZOKI: Drugovi kolege, veličanstvena, jubilarna - 67-a - komemoracija jasenovačkog genocida je iza nas. Možemo biti zadovoljni, možemo biti ponosni i smjelo gledati budućnosti u oči, kao i Međunarodoj Zajednici i Europskoj Uniji, a bogme i Natopaktu, srpskom narodu u Hrvatskoj i triu Goldstein. Pa poslali smo jasnu poruku kao nikada do sada, odlučnu i snažnu: da se zna i da se nitko ne vara, da u ovoj zemlji vladaju oni koji su u Jasenovcu bili ubiv?ni. To je kontinuitet bratstva-jedinstva, i od toga ne odstupamo ni za pedalj! Bez zezanja!
ŽELJKO JOVANOVIĆ - JOVO: Dobro si bre kazao, premijeru. I Pupovac mi reče da je bilo izvan- redno! Nikada se više nije psovalo ustaše. Ne zna se, veli, a ne znam ni ja, ko je bio bolji, Ti, drug Predsjednik ili drug Predsjednik Sabora. Pa tek rabini, pa tek Cigani, pa srpske fosilke i fosili, pa razdragana mladost koja jedva čeka naše nove udžbenike istorije!
VELJKO OSTOJIĆ: Drugovi, dozvolite mi, ja bih prije svega samo jedno proceduralno pitanje, formalno, da tako kažem. Nemojte misliti da sam ljubomoran, ali obojica imate tako krasne srpske nadimke: Zoki, Jovo..., pa vas molim, dozvolite mi, ja bih da me zovete Sovo.
JOVO: Pa nije Ti to srpsko ime. Misliš valjda: Savo?!
SOVO: Ne, baš hoću Sovo! Izvinite, ta sam slova izvukao iz svojega imena i prezimena, nemam nigdje "a".
JOVO: Ali, Veljko, ja kao Srbin, pa još ministar nauke, obrazovanja, šporeta i pravopisanija, ipak imam pojma o srpskim imenima...
ZOKI: Pusti ga, Jovo; kad to tako voli, neka bude Sovo.
JOVO: Ajd' dobro, kako Ti kažeš, gazda!
ZOKI: Vratimo se mi prijatelji na stvar. Na važno i prevažno! Jasenovački zaključci, idemo. Prvo, a to nam je, molim vas, jasno dao u zadatak i drug Predsjednik YUsipović, iako nema nikakve ovlasti, ali neka, što ja tu mogu...
JOVO: Ali je on nenadmašni autoritet, srboljub, židoljub, cigoljub, sve bre po jasenovački, pa kad onako vojnički podvikne, čovjeku se sledi krv u krvnim sudovima, ima samo da sluša!
ZOKI: Znam, dobro, pa naravno. Hoću reći, pustimo sad Jocu, nego on je počeo ono s udžbenicima, to je Tvoje da misliš, Jovo. Mijenjat ćemo udžbenike. Moramo. To traži od nas Goldstein, traži svijet, traže svi. Naše je udovoljiti svima. Dosta je ustaških udžbenika! Ako hoćemo odgajati male partizane, male jugoslavene, onda kako čovječe da ih trujemo tim hrvatstvom! To je zločin prema djeci. Kako se ono zove, pedofilija.
JOVO: To ja sada smatram svojom najvažnijom zadaćom, naravno, uz uvođenje novosadskog pravopisa, srpsko-hrvatskog, kako je najavio Goldstein, Slavko mislim. Dakle, što prije na udžbenike! Istina, zakon nas koči još dvije godine, ali riješit ćemo mi to. Pa mi smo zakon, imamo većinu u Saboru, i on je ionako glasačka mašinerija i brbljaonica za zaluđivanje hrvatskog naroda. Što nama može nekakav zakon? Maknimo ga bez milosti!
ZOKI: Tako je, dobro zaključuješ. Dakle, udžbenici!
JOVO: Pa zna se. Van kao prvo s takozvanim hrvatskim kraljevima, to nam je jasno stavio do znanja Goldstein, Ivo naime. Ne ćemo valjda u XXI vijeku još da vaspitamo male kadrove u duhu monarhizma i feudalizma!
ZOKI: Ti kraljevi ionako nisu postojali. To je, u povjerenju, rekao otac od Predsjednika mome ocu.
JOVO: Pa naravno. To je šovinistička izmišljotina, ustašluk živi. Da li je te kraljeve ikad neko vido? Jesi li ih Ti, Sovo, vido?
SOVO: Ama jok, bre. Ne ja.
JOVO: Vidi vidi, kako lepim pravopisom parla!
ZOKI: To na njega djeluje novo ime. Ajde Ti Jovo nastavi s ekspozeom.
JOVO: Pa evo, dakle kraljeve brišemo. Onda ustaštvo: kao što je pokazao ovogodišnji Jasenovac, treba ih još višestruko ocrniti, kao zločince kakvih nema na kugli Zemaljskoj.
SOVO: Gori su od Hitlera.
JOVO: Itler, kakav Itler, pa on je duša od čoveka u upoređenju s krvnicima, s koljačima kao Pavelić, Luburić, Maček...! Ustaše dakle tako opisujemo. A partizani, to je ova naša narodno-oslobodilačka borba, tu nikakvih zločina nije bilo, a ni komunizma. Sve sâm goli antifašista. Oni su oslobodili Hrvatsku i omogućili da Srbi i Hrvati budu braća.
ZOKI: Tito...
JOVO: E, drug Tito, on je najveći sin naših naroda i narodnosti, on je demokratski izabran onim kuglicama još, pa plebiscitarno na stadionu uvek za 25 maj, i ima da naglasimo na stotinjak kucanih strana da je on stvorio hrvatsku državu. Kakav Pavelić, kakav Tuđman, kakva Jadranka Kosor, Polančec i Milinović, nego Tito.
ZOKI: To je sve dobro. Ali treba, kaže Ameba, mnogo govoriti o Jasenovcu. A Bleiburški cirkus osuditi kao obnovu ustaške marionetske takozvane "NDH". Ali Jasenovac mora postati okosnica cjelokupne povijesti Hrvatske, najveća njezina masovna katastrofa.
JOVO: Nema da brineš. Jasenovac obrađujemo takođe na stotinjak strana, i to se izučava u svakom razredu tokom osmoletke.
ZOKI: A nemojte Ti i suradnici slučajno zaboraviti Holokaust, jer će nam Goldsteini i ostali mater...
JOVO: Kako, druže Zoki, da zaboravim. To je najvažnije. To ćemo da prikažemo kao logički nastavak Jasenovca, najvećeg stratišta u... ovaj...
ZOKI: Ali nemoj, mame Ti, da nam se uvrijede Židovi, onda smo gotovi. Znaš da nema većeg stratišta nego Aušvic; to je tako i amen.
JOVO: Pa da, sigurno. Ima da napravimo, nema bre da nema. Za Holokaust nije dosta jedan ili deset udžbenika. Uvešćemo za sve škole i razrede poseban predmet Holokaust.
ZOKI: E tako treba. Još ćemo se morati na tu temu uvijek iznova vraćati, sve dok udžbenici ne budu gotovi. Djeca su nestrpljiva i dosta im je ustaške propagande u školi. Traže odlučnu akciju.
JOVO: A dobro je naš Predsjednik rekao u Jasenovcu kada je pozvao okupljene preživjele antifašiste (koje su ustaške zvijeri progonile samo jer su druge rase i političkih uvjerenja), da oni moraju ispravljati naše školske udžbenike.
ZOKI: Svakako, oni su glas našeg naroda. Ako su nepismeni, neka diktiraju, a vi se u ministarstvu pobrinite da sve vjerno i doslovce bude zabilježeno, pa onda odmah s tim u udžbenike! I ne izigravajte mi cenzore. Sve što kažu, ulazi, bez obzira koliko je... opširno.
JOVO: Razumije se, razumem!
ZOKI: A što si se Ti, Veljko... ovaj, Sovo, ušutio?
SOVO: E ja, premijeru, ne govorim neprozvan. Ja samo kad me Ti pitaš, kad mi dadeš riječ, e onda ću ja govoriti.
ZOKI: Pa evo, smatraj se prozvanim. Kako Ti vidiš pretakanje Jasenovačkih smjernica u naš turizam?
SOVO: Hvala što ste mi dali riječ, gospodine premijeru. Dozvolte mali uvod. Naša partizanska Hrvatska, osim od zaduživanja i rasprodaje, najvećim dijelom živi od turizma. Zato moramo taj turizam voljeti i cijeniti, jer on je naš hranitelj. I moramo ga razvijati. Evo, imamo već razne vrste turizma. Tu je siromaški turizam, pa tajkunski, onda imamo porno-turizam, masovni turizam, bolesnički, kongresni, pravoslavni, gej-turizam, cionistički, pljačkaški, nasilnički i slične turizme. A sada naše ministarstvo, slušajući državno vodstvo, uvodi i genocidno-holokaustični turizam. Mi ga skraćeno zovemo jasenovački. Možete zamisliti koliko ćemo zaraditi na stalnim hodočašćima u Jasenovac. Dolazit će nam Srbi, Cigani, Židovi, svi antifašisti, homoseksualci, feministice, pa onda mase školske djece iz svih krajeva svijeta, da ponosno pokažemo što mi ovdje na ovim prostorima imamo. Zaradit će... evo tko će sve zaraditi: logorsko osoblje, sladoledari, policija na krivim parkiranjima i pijanim vozačima, zatim autobusni vozači, turističke agencije, javne kuće, obližnji hoteli, privatni smještaj, pa preko njih i država...
ZOKI: Oprosti što Te prekidam, kada to tako lijepo iznosiš. Ali, spomenuo si školsku djecu; imat ćemo tu jedan problem. Naša anketna istraživanja i špijunaža u pojedinim zemljama pokazuju da još postoje neki otpori, kod konzervativnih roditelja, ali i same djece, jer izgleda da nemaju točnu sliku što ih u Jasenovcu čeka. Zabilježeni su slučajevi, neka to ostane među nama, da djeca zaziru kada čuju da će ići u Jasenovac, jer misle da ih tamo čeka smrt u plinskim komorama. Tu još moramo raditi na propagandi i prosvjećivanju.
SOVO: Tako je, premijeru. Da nam se ne desi da svi kapaciteti, cela infrastruktura, budu spremni, a onda da nam korisnici i platiše ne dođu.
ZOKI: To je Tvoja briga i pazi da se ne brukamo, da nam se ne sramoti naš brend Jasenovac.
SOVO: Budi bez brige.
JOVO: Ali da se još vratim ja na školstvo, obrazovanje i vaspitanje. Neka dolaze strana deca, zašto da ne, ali i naša neka se uče. A za njih imamo i škole. E pa, da li se vi sećate kada je po školama pokrenuta ona akcija sa prikupljanjem spajalica, da se prikupi deset miliona tih spajalica i da đaci osjete i količinu i svu muku onih jadnih jevrejskih logoraša iz Jasenovca dabome, ali i iz Aušvica i hiljada drugih nacističkih logora smrti?
ZOKI: Ja to dobro znam. To je na ovim prostorima radio i onaj profesor Hajdarović u svojoj školi. To je izvrsna stvar, ne samo da djecu obrazuje i odgaja, nego ih i odmori tijekom desetak mjeseci, pa i više, od napornih školskih obveza. Jer najslađa je obveza Holokaust.
JOVO: To je tačno u duhu našeg nastavnog programa, da je Holokaust apsolutno u prvom planu, pa neka i trpe malo književnost, hemija, geografija i čega već sve tu ima. Ali, sada mi planiramo nešto novo. Počinjemo s dječjim obdaništima.
ZOKI: Vidim da je inicijativa Tvoja i nova, ništa nisam čuo još.
JOVO: To je, šefe, naše iznenađenje. Da Vam ukratko izložim u čemu je suština projekta. Kazao sam Vam upravo o tim spajalicama u školama. A sada mi hoćemo u vrtićima nešto slično, ali još mnogo obrazovnije. Evo, počinjemo uskoro, dolaze ljetni mjeseci s invazijom muha, velikih i malih, konjskih i ljudskih, zelenih i crnih. Naučit ćemo sitnu djecu kako se najbolje love muhe. Oni te muhe prebrojavaju, trpaju ih u kutije od šibica, i na svakoj kutiji flomasterom napišu brojčano stanje. I tako širom ovih prostora, u svim gradovima i selima, u svim vrtićima gdje god ih ima, a tražićemo i od porodica da u tom smislu organizuju svoju decu. Pa neka tako love muve dok ne ulove Šest Miliona istih. Tako će jednim udarcem ubiti dvije muhe: ubit će naime šest miliona muha, a mislit će i na onih Šest Miliona Jevreja, osjetiti njihovo stradanje...
ZOKI: Bravo, Jovo, imaš moju suglasnost.
JOVO: A ima još jedna stvar koju bih Vas gazda da priupitam. Evo, javljaju mi rođaci iz Srbije šta se tamo radi. Ja ću da Vam ispričam, a Ti procijeni da li to može da se uklopi ovdje kod nas. Da Ti odmah kažem, meni se ideja veoma svidjela. Jedna beogradska profesorka istorije podijelila je đake na naciste i Jevreje i označila jedne kukastim krstom, a druge Davidovom zvijezdom. Godinu dana djeca su bila pošteđena od nastave i u raznim situacijama dvije su se skupine međusobno psovale i tukle. Zapravo, samo nacisti napadaju, udaraju i urlaju: mrš, džukelo jevrejska, ker ti mater kevi ćifutskoj, fuj, niža raso, begaj bre od mene, nema da ždereš naš lebac, i tako dalje. A Jevreji se pomalo brane, plaču i pate. Tako obje skupine shvaćaju što je diskriminacija i rasizam, uče se zajedništvu, toleranciji i sućuti. Na kraju - oni tamo kažu mi - deca iz obe grupe naučila su da su Jevreji viša rasa, i da je nedozvoljeno dovoditi u pitanje bilo što od onoga što oni sami o sebi tvrde.
ZOKI: Eto, i to mi se sviđa. Čak mislim da bi ta vrsta očigledne nastave kod nas još bolje uspjela, jer Srbi su pomalo ratoborni, pa možda više uživaju u mlaćenju Židova negoli što bi s njima suosjećali. A naš je narod osjećajan, dobar...
SOVO: ...pitom, drag, golubinje ćudi...
JOVO: Da, Hrvat na sve šutke pristane. Neće da bidne problema. Doduše, kažu mi da je u Beogradu bilo par slučajeva otpora. Djeca dođu kući i tuže se roditeljima plačući: Mi bre, kao, Jevreji, oni fol nacisti pa nas tabaju, a mi ne smemo da se branimo. A roditelji trk u školu, pa oće da biju nastavnike, nećemo da nam deca budu Jevreji, mi smo Srbi, i slično.
ZOKI: Sam si rekao. Drugo smo mi. Pa Hrvati se najrađe poistovjete sa Židovima. Samo, tko će kod nas glumiti naciste?
JOVO: I na to sam mislio. Pristat će ako im obećamo da će poslije dvostruko biti Židovi. Naravno, to ih varamo. Bit će samo jedanput, kao i oni drugi.
SOVO: A možemo im dovesti i prave naciste, s Bleiburga i Thompsonovih koncerata.
JOVO: I to što kažeš.
ZOKI: Dobro, ministri moji. Ima li nešto što još niste rekli, a htjeli biste?
JOVO, SOVO (uglas): Ima, ima!
ZOKI: A što to?
JOVO, SOVO (deru se): Smrt fašizmu - sloboda narodu, šalooom!!!
ZOKI: E, takve vas volim! Drugovi, pazite kako vozite. Vidimo se u Kumrovcu i Srbu, a onda: šumarak Brezovicaaa!!! Bez zezanja!
Podsjetnik...
Istina o Jasenovcu, ratnom logoru NDH
Tada kad su srbofašistički i jugokomunistički ustanici dizali ustanke protiv NDH, Vlada NDH bila je prisiljena organizirati ratni sabirni radni logor u prikladnome području Jasenovcu, koji je počeo s radom početkom 1942. godine i postojao je nešto manje od tri godine. Prema zapisničkim podatcima kroz taj logor tijekom njegova postojanja prošlo je 18.600 (osamnaest tisuća i šest stotina) osoba. To je jasno prikazano i na Zagrebačkoj televiziji u vrijeme "Hrvatskog proljeća", a o čemu argumentirano istu brojku navodi i jedan od preživjelih čuvara Jasenovca Ilija Barbarić u svojoj knjizi "Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime", izdanoj u Splitu 2010. godine.
Radi se o svim sačuvanim zapisnicima onih koji su prolazili kroz ratni logor NDH Jasenovac. U svojim zapisima hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga u jasenovačkim zapisima pored ostaloga piše i ovo:
"U Jasenovcu logorsku 'upravu' držali su Židovi. Oni su bili 'unutarnja vlast'. Pri službenom antisemitizmu režim Pavelićev tu izgleda nevjerojatnim. I mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no takva je bila stvarnost. Ta činjenica već sama po sebi govori da Pavelić u svom držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom, mističnim antisemitizmom kao Hitler, nego običnim političkim računima. A sa stanovišta stvarne političke snage Židovi su doista bili u Hrvatskoj njegov najmanje važan i opasan protivnik. Neprijateljem broj 1 smatrali su Pavelić i Ustaše - Srbe. Židova je bilo u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu raspoređeni od najvišeg do najnižeg mjesta, no uvijek važnog i korisnog za proizvodnju i hod poduzeća, od logornika do kravara. Oni su držali bez izuzetka sva najviša mjesta logorske uprave. Tek na srednjim i nižim položajima bio je po koji katolik i pravoslavac."
A zanimljiva je i prisega članova Vlade NDH. Iz govora Poglavnika NDH, 15. travnja 1941. godine izdvajamo:
"Svi ovi, po meni imenovani, ministri prve hrvatske državne Vlade, položit će prisegu koja je od njih svih potpisana. Pod jedno će, kao i ja, potvrditi da će navesti svu svoju imovinu kao i svu imovinu svoje žene i djece, kao i način kako ju je stekao. Nadalje će se pozivom na položenu ustašku prisegu, to jest pod prijetnjom smrtne kazne, obvezati da se ne će baviti nikakvim privrednim poslom, niti će bilo kojim načinom stjecati kakvu imovinu dokle god budu vršili od države im povjerenu službu."
Mate Ćavar
Podsjetnik...
Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!
(USTAŠA, Godina Vll, studeni 1980. broj 11-12.)
Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na"Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele, da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim" pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!".
Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!
- Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.
Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima.
Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti.
Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..."
Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more".
Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.
"Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav.
Postavlja se pitanje: Spremni za što?
Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM!
Dom ne znači samo domovinu,nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Uporabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagići, Kranjčević.
- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...
M.K.B
Hrvatski list, 25.4.2012.
Smrt „antifašizmu“, sloboda narodu!
"Neprijatelj nikad ne spava!"
Umjesto očekivanih „fašista", kojima je Vlada zabranila okupljanje bilo gdje, čak i u plaćenim privatnim hotelima, na središnjem zagrebačkom trgu pojavilo se stotinjak „antifašista" koji nisu ni prijavili niti imali dopuštenje za okupljanje, ali MUP Ranka Ostojića svejedno im je dopustio da tu održe militantni skup. Kako u ovoj državi zakoni na vrijede za sve jednako, MUP je uspješno demonstrirao selektivnu primjenu zakona po kriteriju ideološke bliskosti. Za one druge, koji su im ideološki mrski, vrijedi željezna metla, otprilike ista ona kojom su komunističke vlasti čistile ispred sebe „narodne neprijatelje".
Državni neprijatelji
I onda i sada dovoljno je imati drukčije političko stajalište, ne slagati se s političkom platformom stranke ili stranaka na vlasti, pa da budete označeni nezamislivim pogrdama i proglašeni neprijateljima države. HČSP nema ništa protiv da ga zovu desničarskom strankom, čak i ekstremno desničarskom, premda nitko u ovoj zemlji ne može reći što su to oni napravili, jesu li negdje postavili bombu, jesu li kidnapirali nekoga, ucjenjivali, jesu li pozivali na rat, na rušenje ustavnoga poretka, jesu li barem nekoga isprebijali i oklevetali na rasnoj osnovi i sl. da bi ih se uopće moglo nazvati ekstremistima. U Hrvatskoj danas zapravo i nema ozbiljne desnice. HDZ, ovakav kakav jest, nije ništa, ni ljevica ni desnica, ni centar, HDZ danas egzistira kao rasuta blijeda i tragikomična kopija SDP-a i HNS-a.
Radikalna desnica, sudeći po stavovima, svodi se možda na dvoje ljudi, na Mladena Schwartza i njegovu suprugu, a HČSP politička je stranka kakve postoje u svim demokratskim I onda i sadaI onda i sada dovoljno je imati drukčije političko stajalište, ne slagati se s političkom platformom stranke ili stranaka na vlasti, pa da budete označeni nezamislivim pogrdama i proglašeni neprijateljima državezemljama u svijetu gdje ne izazivaju nikakvo čuđenje. S HČSP-om građanin se može ili ne mora u cijelosti ili djelomično slagati, može ih ignorirati, držati redikulima ili, pak, možda i razmisliti o istinitosti nekih njihovih poruka. No zabraniti ih može jedino boljševički um koji se ne može ni u 21. stoljeću osloboditi navike da svima drugima propisuje što će i kako misliti. Za energični obračun s neistomišljenicima i ovaj put korištene su tipično komunističke metode. Čim su iz HČSP-a najavili održavanje Međunarodne nacionalističke konferencije, mediji u kojima stoluju bivši komunisti ili njihovi ideološki i mentalni potomci proglasili su ih fašistima, nacifašistima, nacistima i ostalim jezičnim kovanicama iz doba najmračnijeg komunizma te objavljivali fotografije koje s njima nemaju nikakve veze.
Po retorici militantnih ljevičarskih medija, koju su vrlo brzo prihvatili vlastodršci na Pantovčaku i u Banskim dvorima, ispalo je da toga vikenda u Zagreb dolazi stotinu okorjelih terorista čiji je cilj srušiti ustavni poredak i baciti državu na koljena. Mora da je jaka država koja se plaši stotinjak osobenjaka. Moguće je da je među pozvanim desničarima iz Mađarske i ostalih zemalja, članica EU, bilo i takvih koji zagovaraju teritorijalne pretenzije na račun Hrvatske i HČSP zaista takve nije smio pozvati. Ali njihovi su predstavnici to demantirali i dodali da su se njihove pristaše ili članovi, premda stranci, borili za Hrvatsku u Domovinskom ratu.
"Fašistička zemlja"
Dok je policija odvodila nekog „antifašista" s nezakonitog skupa, jer je očito prekoračio granice tolerantnog ponašanja, on je vrijeđao Hrvatsku govoreći da je ovo fašistička zemlja. Budući da nitko dobronamjeran ne će danas za Hrvatsku reći da je fašistička, čak se s mnogo argumentacije može tvrditi da je Hrvatska jedna od najtolerantnijih zemalja u Europi i svijetu, jasno je da se tu radi o klevetama koje se s koljena na koljeno prenose u jednom manjem dijelu stanovništva od 1945. godine do danas. U percepciji takvih, i ova i svaka Hrvatska bila je i bit će uvijek fašistička zato što jednostavno postoji. Današnji autori optužaba za fašizam čine to iz dvaju razloga: prvo da psihološkom metodom masovne projekcije, po kojoj ono što oni, frustrirani zbog raspada Jugoslavije, privatno misle trebaju i svi ostali misliti kao jedinu „istinu", nastoje skrenuti pozornost s neraščišćenih masovnih zločina njih i njihovih predaka iz doba komunističko-partizanskog razdoblja, i drugo, da kao nelustrirani kadrovi zadrže pozicije vlasti i moći u državi koju su drugi stvorili i protiv njihove volje, dakle da zadrže i raspolažu s ukradenom pobjedom. Vlastodršci i njihovi mediji su, dakle, već na lingvističkoj razini stvorili potpunu zbrku iz koje je trebalo spoznati da su general Željko Glasnović ili pukovnik Marko Skejo fašisti koji se nisu borili za Hrvatsku, nego su se za Hrvatsku borili Zoran Milanović, Ranko Ostojić i Ivo Josipović.
Prosvjednici su proglasili sebe, dakle, antifašistima, iako su prošloga vikenda oni jedini bili nasilni i kršili zakone, a fašistima one koji nisu počinili nikakvo kazneno djelo. Međutim, za razrješenje te zbrke, dovoljno je reći da nitko od tih antifašista s Trga bana Josipa Jelačića nije branio Hrvatsku 90-ih, kao ni itko njihov, dok su manje-više svi njihovi protivnici tog vikenda, označeni „fašisti" iz HČSP-a, bili branitelji, a neki od njih vodili svoje postrojbe kroz pobjedonosne operacije slavnoga Domovinskoga rata. Nisam siguran, ali nekako vjerujem da „antifašisti" ni sutra, kad bi zatrebalo, ne bi pristali ni na kap vlastite krvi za Domovinu koju, uostalom, iz svega je to vidljivo, emocionalno i ne smatraju svojom. Jedan od rijetkih branitelja koji se pojavio na Trgu s druge strane „barikade" s pravom se zapitao zašto njega nazivaju fašistom, a u rovu je branio zemlju od srpske agresije. Pa ako su ti „antifašisti" na trgu istupali protiv branitelja s pokličem „Smrt fašizmu, sloboda narodu", onda bi s obzirom na potpuni lingvistički apsurd i zamaskiranu motivaciju njihova okupljanja, danas prihvatljiviji bio poklič „Smrt „antifašizmu", sloboda narodu!". Uostalom, i ime političara uz kojega oni vezuju svoj poklič o fašizmu i slobodi, ime je masovnog ubojice Hrvata, desetog na popisu mega ubojica u povijesti čovječanstva.
Ministar unutarnjih poslova nije zabranio samo okupljanje nacionalista, nego i prosvjedni mimohod za generale u povodu godišnjice sramotne haaške presude protiv njih. Tu su odluku pozdravili čak i neki „desni" politički lideri smatrajući da bi ona štetila samim generalima uoči skorašnje rasprave u žalbenom postupku i pravomoćne presude. Točno je jedino da od takva mimohoda generali Gotovina i Markač ne bi imali nikakve koristi, ali prvostupanjska drakonska presuda svjedoči kakvu su „korist" imali od „velike aktivnosti i zauzimanja" hrvatskih elita u tom postupku. Generali Gotovina i Markač izdani su, kao što su izdani i ideali Domovinskoga rata, a nisu ih izdali Miljkovi „fašisti", nego vlastodržačke elite koje danas u skladu s najgorom baštinom komunističkog totalitarizma budno, kako vidimo, stražare nad razmišljanjem Hrvata i preventivno guše svaki mogući oblik neslaganja, otpora i pobune jer, osim silom, drukčije i ne znaju stjecati autoritet u posve deprimiranom hrvatskom puku.
Za mjesec ili dva, kada se bude mahalo s barjacima tuđih država u Kumrovcu ili kada se budu slavile ubojice Hrvata u Srbu, ne će im pasti napamet zabranjivati bilo što, nego će se čak i pridružiti tom deliriju u kojemu će opet proklinjati samo njima vidljive „fašiste", a da bi ih i šira javnost vidjela, nije isključeno da će poslati svoje provokatore odjevene u crno na neki Thompsonov koncert ili čak na proslavu Oluje u Knin kako bi dobili razloge za nove zabrane i ponovili kako je ustaška zmija još živa. Jer za Ivu Josipovića, Zorana Milanović ili Ranka Ostojića nema boljih mjesta na svijetu nego što su Pantovčak ili Banski dvori. Ta činjenica je temelj njihova samozadovoljstva i platforma s koje mogu arbitrirati o svemu i etiketirati sve ostale, ta činjenica je zalog sofisticirane moći koja im daje za pravo da se ponašaju kao gospodari života i smrti. Biti danas iskreni patriot, „ne vjerovati u njihove bogove i kvariti mladež" znači suočiti se sa silom s kojom se nije lako nositi.
Ivica Marijačić
Pismo Ivi Josipoviću: Jasenovac je bio 'operativan' i nakon službenog završetka rata
Sredstva za javno priopćavanje objavila su bitni dio Vaše izjave koju ste, pod stražom paradnih vojnika izgovorili jučer (22,04,2012,) na nekadašnjem logorištu u Jasenovcu.
Uz stereotipe koje smo inače slušali na tom lokalitetu i uzvrate na njih po raznim glasilima, uočio sam Vašu najavu unošenja u školske knjige Vašeg mišljenja o broju žrtava i sudbini interniranih nesretnika u ratnim uvjetima.
Otac Vlade Gotovca, pričao mi je on sam, bio je, po završetku rata, uhapšen i interniran u Jasenovački logor koji je i dalje, dakle, bio 'operativan'. Naime, u Jasenovački logor dovođene su grupe ljudi izdvojene iz beskrajnih kolona Marša na Križnom putu. Zatim su tu internirani i seljaci koji su odbili ulazak u 'Seljačke radne zadruge'.
ZNATE LI ŠTO JE BILO S TIM LJUDIMA?
No - znanstveni istraživači na području povijesti, u koje se ubrajam i ja - znadu i istinu o onima koji su tu, za rata, dolazili, uvođeni u knjige, imali svoje ime i prezime i broj logoraša. Oni koji su tu dovođene vezani nakon završetka rata i u doba kolektivizacije (Jasenovac je bio operativan sve do 1951!) nisu imali ni tu sreću da budu upisani i da se uvedu u posebne kartone.
Savjetujem Vam da pročitate Referat Aleksandra Rankovića pred Skupštinom FNRJ koncem siječnja 1951 (objavljenog u 'Politici'), da vidite - to sam Ranković iznese - da je od svibnja 1945 do siječnja 1951 kroz Titove logore prošao skoro svaki četvrti stanovnik Jugoslavije, da je bilo 'likvidirano' preko pola milijuna 'neprijatelja naroda' i da mir vlada nad grobištima koja je bilo zabranjeno posjećivati
Nigdje na svijetu se školski udžbenici ne pišu po zapovijedi šefa države, pa ne će valjda ni u Hrvatskoj.
Visoki stručnjaci zemalja koje su bile zahvaćene kaosom Drugog svjketskog rata znadu vrlo podrobno tko je bio tko i šta je tko počinio. I u tisku nekih zemalja se te činjenica interpretiraju na razne načine, ali niti jedan od tamošnjih državnika ne iznosi u javnost podatke koje nije dobio od stručnjaka medjunarodnog ranga. Radi svoga ugleda!
Imajte u vidu da sam ja, na traženje međunarodnih faktora uoči Pregovora Istok - Zapad 1987 (Reagan - Gorbačov), izradio jedan vrlo kritički sažet elaborat koji je službeno predat šefu Komisije za vanjske poslove jednog od najznačajnijih parlamenata Zapada. Taj elaborat je istinski 'curriculum vitae' Hrvatske. Na temelju tog elaborata nadgrađuje se sadašnjost , a time i budućnost Hrvatske. Vi taj elaborat ne možete mijenjati niti u jednoj podrobnosti. I sve što činite protiv smisla tog elaborata ostat će - jalov posao.
Kako vjerojatno znate, nisam slučajno pozvan u članstvo Međunarodne akademije i promaknut u red Akademksih vitezova. Jer, moje knjige se nalaze po najznačajnijim bibliotekama svijeta: u US Congressional library nalaze se i na hrvatskom i na francuskoj moje uspomene s robije (pet godina tu kod Jasenovca u - kazamatzima Stare Gradiške, kao i Vlado Gotovac). Osam mojih knjiga nalazi se u Biblioteci Harvarda, najglasovitijeg sveučilišta u svijetu.
Ne znam da li ste pisali neku knjigu iz povijesti i da li vaše mišljenje u visokim znanstvenim i strateškim krugovima itko uzima u obzir.
U demokraciji se ljudi ne ponašaju kao, npr. Stjepan Mesić: nakon što je i on galamio u Jasenovcu, jučer je iz daleka gledao kako to Vi činite. Tako se ne ponašaju časti dostojni državnici. Jer, državnik javno ne iznosi svoje mišljenje, nego li službeno stajalište koje ostaje u povijesti u skladu s činjenicama na koje se odnose. Čemu inače služe savjetnici?
Vi, gospodine Josipoviću, ne možete mijenjati prošlost niti utjecati na povijesne istraživače. Valja se držati kriterija na snazi u Europskoj Uniji! A Vaš jučerašnji javni istup u Jasenovcu već je uzet u obzor - da ga povijest ne bi slučajno izostavila. Kao svojevrstan primjer nedemokratskog ponašanja
Akademik Mirko Vidović
Toronto,24.4.2012.
USTAŠTVO PROGONI ŠIZOFRENIČNE KOMUNISTE!
Ustaštvo se u Republici Hrvatskoj pojavljuje kao kršćanska mistika: vjerovanje u opstojnost skrivenih, nevidljivih, nadnaravnih sila. Opstojnost skrivene sile (ustaštvo!) ukazuje se svake godine oko 10. travnja i progoni šizofrenične komuniste u Hrvatskoj sve do poslije komemoracije hrvatskim žrtvama u Bleiburgu. Sabor je opozvao zakonski propis novim zakonski propisom - derogativno ukinuo pokroviteljstvo žrtvama hrvatskog holocaust-a.
Antifašisti su na vlasti u RH – u državi u kojoj nema fašizma, nema kapitalizma i nema demokracije. Dakle, komunisti i kriminalci zbunjeni su stjecajem okolnosti, odnosno neočekivanom izbornom pobjedom crvene koalicije, stoga stvaraju zablude, iznose neistinite predodžbe radi obmane javnosti, kako bi se među ''građanima'' učvrstio antifašizam, koji nema ni smisao ni karakter političkog značenja za budućnost. Antifašizam u Republici Hrvatskoj ima samo izobilje zločinačke prošlosti.
Profanirani antifašisti u RH još su u borbi protiv fašizma koji je poražen prije sedam desetljeća. Obezvrijeđeni hrvatski antifašisti kapitulirali su idejno i prodali se materijalno (jeftino!) Europskoj zajednici, ali se drže Titoizma - jer drugo ništa i ne znaju. No, ne slijede Tita u stopu, jer on je bio uzor među nesvrstanima, a oni se svrstavaju sa svakim. Politička vrhuška u RH nasadila se na antihrvatske tračnice prošlosti koje vode hrvatski narod u bespuće – bilo u EZ ili u - boljševizam .
Komunistička ideologija (i diktatura) dotučena je do temelja u svim državama u svijetu izuzev Sjeverne Koreje. Ni kineski komunizam, nakon smrti Mao Ce Tung, nije se mogao oduprijeti utjecaju demokracije, odnosno ''imperijalističke droge'' - Coca Cole. Jedino se još u Hrvatskoj i Sjevernoj Koreji bukvalno slave komunističke zasluge za zločine.
Jugo-komunisti u borbi s avetima
Komunistička vlast u Jugoslaviji, koja je bila uspostavljena na kostima hrvatskih žrtava (Tito je rekao: ''Trebalo je pobiti Hrvate (u Bleiburgu i Kolonama smrti) da se utemelji Jugoslavija.''), nije u potpunosti ostvarila svoju strategiju. Naime, srbo-komunisti koji su u Hrvatskoj poubijali tri generacije hrvatskih domoljuba, strahuju i danas od aveti ustaštva, koje se pojavljuje kao ''zmija u njedrima'' i progoni - ne samo preživjele partizane, nego i njihovu djecu i unučad.
Dakle, sve one ljudske žrtve, koje su bile žrtvovane za ''bratstvo i jedinstvo'', bile su uzaludne, jer nije ostvareno ni bratstvo ni jedinstvo među narodima koji su bili uokvireni u velikosrpsku tvorevinu – Jugoslaviju. Dapače, proliveno je more krvi da se narodi oslobode ''bratskog'' zagrljaja. Opet se ponovo stvaraju preduvjeti za isto, samo malo drugačije, ujedinjenje balkanskih naroda! Iskustvo iz nedavne prošlosti, kao da nije ostavilo nikakve tragične posljedice! Mogli bismo reći, po razmišljanju nekih ''građana'' u
RH:
''Iskustvo je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje gluposti!'' (Oscar Wilde)
Nije samo krivnja na jednoj strani (lijevoj) za hrvatske udese, nego treba zbog istine iznijeti i drugu stranu (desnu), pa i onu u sredini (oportunizam), koji se prema potrebi nađe na jednoj ili drugoj strani okosnice. Primjera radi, Stjepan Mesić je nova pojavnost u hrvatskoj politici - ima prošlost zbog koje bi, u bilo kojoj državi, bio osuđen na dugogodišnju robiju. Mesić je bio (u početku) osoba povjerenja predsjednika dr. Franje Tuđmana, kojeg je čak slao u središta hrvatske emigracije, u ''ustaške'' sredine, da manifestira pomirenje komunista i ustaša. ''Pomirljivi'' Mesić je na udarcima po Tuđmanu postao doživotni predsjednik RH!
Otvoreno rečena istina jača je od svih izmišljenih laži!
Tuđman je također imenovao tri jugo-komunistička zločinca za ratne premijere: Josipa Manolića (od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991.), Franju Gregorića (od 17. srpnja 1991. do 12. kolovoza 1992.) i Hrvoju Šarinića ( od 12. kolovoza 1992. do 3. travnja 1993.) čijim su utjecajem najviše državne vlasti oslobodile kaznenog progona - aboliravši pripadnike zloglasne UDB-e, partizansko-četničke i jugoslavenske prvoborce.
Pomilovanje i pomirenje, u počecima oslobođenja Hrvatske, odnosno Domovinskog osloboditeljskog rata, nije ni do danas dovoljno objašnjeno. Naime, da li je tom činu bilo razlog stvaranje stvarne hrvatske pomirbe, ili je u pitanju bila bojazan od unutarnjeg neprijatelja, ili vanjskih sila?
Hrvatska je vojska nakon Bljeska i Oluje bila sposobna i spremna doći i do – ćuprije na Drini. Tuđmanova vlast oklijevala je u presudnim trenutcima, vjerojatno zbog nesposobnih i zlobnih savjetnika, koji su se kasnije udružili u rušenju obnovljene hrvatske države.
Tuđman je imao snagu i vlast, da strpa u zatvore sve ratne zločince iz Drugog svjetskog rata i poraća, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uništi sva znakovlja komunizma i četništva u Hrvatskoj, posebice ''Trg maršala Tita'', ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uhapsi sve ratne profitere i oduzme opljačkanu državnu imovinu, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne izruči nijednog hrvatskog časnika u Haag, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne potpiše Daytonski ugovor i ne uništi Herceg-Bosnu i HVO, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da očisti ljudsko smeće iz HDZ-a, ali nije! Zašto predsjednik Tuđman nije…, nije…, nije…i nije!? Moramo tražiti odgovor od Boga.
Hrvatski je narod također imao prilike da izabere druge ljude za predsjednika RH, osim Mesića i Josipovića, ali nije! Hrvatski je narod vidio kuda ga vodi ''Europejac'' Sanader, koji je slao hrvatske časnike u Haag i doveo predstavnike srpskih četnika u Sabor, srušio spomenik generalu Juri Francetiću u Slunju, a obnovio četnički spomenik u Srbu, ustoličio Mesića u Pantovčaku i prodao Inu Mađarima, opljačkao državni budžet, uništio HDZ i opljačkao fondove – i opet ga narod bira za premijera!
Zaključna misao
Ovo što danas rade predsjednik Ivo Josipović i čelnici Kukuriku koalicije, premijer Zoran Milanović i njegovi ministri nije ništa drugo do li nastavak istog što su radili HDZ čelnici, premijer/premijerka i njihovi ministri u vladi. Jedina je razlika u tome, što ovi koji su danas na vlasti ne kriju svoje jugoslavenske, komunističke, partizanske i četničke naklonjenosti. Ibyci grues! (Sve dođe na vidjelo!):
Cijeli hrvatski državni vrh okupio se danas (22.04.2012.) u Jasenovcu kako bi obilježio 67. godišnjicu proboja zatočenika iz logora. Predsjednik RH Ivo Josipović na komemoraciji je rekao: O Drugom svjetskom ratu nije napisana cijela istina. U svom govoru dodao je da - prava partizana nisu onakva kakva bi trebala biti i to moramo promijeniti.
Predsjednik Vlade Zoran Milanovič rekao je nazočnima u Jasenovcu: Ubijalo se planski, a Srbi su bili najpogodniji. U nastavku dodao je da - mladi ljudi nemaju vremena za povijest. Zato je glavni zadatak ovog skupa da mlade ljude učimo što je se stvarno dogodilo i da im kažemo cijelu istinu.
U Republici Hrvatskoj oko 1.400 branitelja izvršilo je samoubojstvo u domovini za koju su se borili i koju su oslobodili!? Što nam poručuju ova stravična ubojstva? Hrvatska se država ozlojedila, a hrvatski se narod ozlovoljio; država je u gospodarskoj krizi (duguje 50 milijardi eura!), a nema više ništa unosnog za prodati – zračna luka u Zagrebu je bila posljednja tvrtka. Sad će doći na red rasprodaja otoka i luka.
Za svako samoubojstvo hrvatskih branitelja trebao bi biti odgovoran netko tko je na vlasti u gradskim, županijskim i državnim službama, jer ljudi se ubijaju iz očaja, a za taj čin netko je odgovoran. Žalosno je da ti ljudi, koji su sebi oduzeli život, nisu glasno ukazali na razlog/e, odnosno ljude koji su ih natjerali na beznadnost, s kojima se treba (zakonski) obračunati.
Nezaposlenost raste svakodnevno, koja najviše pogađa hrvatsku mladež i školovane ljude, što nije samo posljedica neproduktivnosti u RH, nego namjerno namještena kriza, kojoj je svrha iseliti što više Hrvata u svijet. RH će nakon ulaska u EZ imati velike površine plodnog zemljišta, koje nije bilo obrađivano iz političkih razloga, biti će na raspolaganje europskim veleposjednicima, koji će uvoziti jeftinu radnu snagu iz azijskih i afričkih zemalja - i prodavati njihove proizvode hrvatskom narodu uz visoke cijene.
Što hrvatski narod može učiniti u ovakvim teškim okolnostima? Prije svega ne smije pasti u očaj, u beznađe i pustiti se sudbini da ona određuje smjernice života. U RH i hrvatskoj dijaspori ima veliki broj sposobnih i visokoobrazovanih mlađi ljudi koji su spremni udariti čvrste temelje novoj hrvatskoj političkoj zbilji, koji se neće dati obeshrabriti u svojim nastojanjima. Zahvaljujući fenomenu modernih komunikacija moguće je uspostaviti kontakte s osobama ma bilo gdje i u svako doba, što će pomoći u oblikovanju političkog udruživanja i zajedničkih nastupa. Dakle, ''Treba poduprijet sve čemu se neprijatelj odupire i oduprijet se svemu što neprijatelj podupire!'' (mct)
Rudi Tomić
Jadna naša Hrvatska... Crni travanj, 2012.
Upozorenje Hrvatima!
Primjećeno je pojačano komunističko kretanje, komunistička zmija sikće uokolo punom parom, povijesna istina je u opasnosti i treba sačuvati mentalno zdravlje ne slušajući nikakve jugo-zmije, a mjesta koja su zarasla posuti sumporom!
Did Vidurina
Zagreb, 22. travnja 2012.
Govor Sotone u Jasenovcu
Laž je oružje Sotone, a ono što smo danas čuli u Jasenovcu na tobožnjoj komemoraciji, je strašno i nepojmljivo za normalan hrvatski um. Toliko bestijalnih laži izrečenih na jedan jezovit, okrutan i hladnokrvan način, ne, to nikako ne može biti djelo čovjeka, to progovara Sotona. Sotona koja udobno živi od Hrvata i od njihove krvi, a udobnost joj je zajamčena sve dok se ne raskrinka ta njezina strašna laž o Hrvatima kao zločincima.
Da, Jasenovac je jedna velika laž, koju do bestijalnosti pothranjuje antihrvatska Sotona prikazana danas u likovima djece čiji su očevi, majke, babe i djedovi nemilosrdno poklali razoružanu hrvatsku vojsku i civile. Neka ocvala gospođa, koja se predstavlja kao predsjednica Savjeta, tvrdi da je tamo poubijano preko 20.000 djece i 62.000 odraslih, sve to kaže ne trepnuvši. Nemoguće je u ovomu članku raskrinkavati te strašne sotonske laži, ali preporučujemo tim mentalnim i fizičkim zločincima, neka pročitaju knjigu mr. Mladena Ivezića, „Jasenovac brojke“, koja donosi istinu o Jasenovcu iz njihovih, zločinačko-partizanskih izvora. Tu su citati iz pedesetih godina, kada se drugovi još nisu dogovorili i uskladili laži o Jasenovcu. Ništa od ovoga što danas tvrde Josipović, Milanović i ta gospođa nije istina, sve je laž, osim pogibija u samom proboju.
Postavljamo tim izrodima nekoliko pitanja. Zašto su partizani Jasenovac zatvorili tek 1949., srušili sve objekte, i uništili arhiv? Zašto se na popisu žrtava Jasenovca nalaze žrtve koje su pogibale na drugim mjestima i to uglavnom od ruke Srba i partizana, a takvih je velika većina!? Zašto se prešućuje da je Jasenovac bio radni logor, da je imao bolnicu, uređeno groblje i škole za izučavanje raznih zanata? Židov dr. Milko Riffer je bio ravnatelj bolnice u Jasenovcu, liječio logoraše i davao im poštedu. Ako je to bio logor za egzekucije, zašto bi se liječilo logoraše i davala im se pošteda, pa ga se nakon toga strijeljalo, to nema nikakvoga smisla. Zašto njihov Maršal nikada nije bio u Jasenovcu? Čak ni on nije vjerovao u te bestijalne laži, zato nije bio.
U Jasenovcu je bilo strijeljanja i vješanja i to nitko ne osporava, ali za strašne laži koje šire bolesni mozgovi, nema niti jednoga dokaza ni svjedoka. Ima svjedoka koji potvrđuju da je nakon suđenja obješeni logoraš znao stajati tako po nekoliko dana kao opomena, a tako je strijeljano i deset ustaša koji se nisu držali propisnika u logoru. Ali nema svjedoka za ono što tvrdi Sotona, da su ubijana djeca, da su logoraše masovno mljeli i od njih radili sapun. Toga se samo nečastivi može sjetiti i to podvaljivati Hrvatima. Onaj tko to radi ne želi mir na ovim prostorima, taj zaziva nove sukobe, a ako se Crvena zmija ne urazumi, narod će se s njome vrlo brzo znati obračunati.
Dolje komunističke Sotone, dolje Crvena zmija koja preglasno sikće. Njima Jasenovac ne služi za komemoraciju za mrtve, nego za pljuvanje po živima. Stoga mi izražavamo pijetet prema svim ubijenima Srbima, Židovima, Hrvatima i ostalima bez obzira gdje su stradali i od čije ruke, i molimo Boga neka oprosti ovoj Sotoni koja koristi mrtve duše za svoje prizemne ciljeve.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
Hrvatski list
Bandit Tito je bio britanski agent
Započela je dugo najavljivana televizijska serija pod nazivom „Jugoslavenske tajne službe“ Miljenka Manjkasa i Andreja Rore. U prvoj epizodi iznesene su neke, širem gledateljstvu možda šokantne i nepoznate činjenice kao na primjer ona o kapilarno nadziranom društvu, o izuzetno velikom broju onih koji su bili umreženi u mehanizme nadzora ljudi i prostora što je de facto bila temeljna i jedina stvarna zadaća obavještajnog sustava te tvorevine.
Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.
Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam', “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizrna”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti' itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.
Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama 'ideologija` tzv. “socijalizma'! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao' te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.
Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno', “lijevo°, “progresivno' i to je ostalo tako u medijsko - političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.
Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°! Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.
PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA
Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič - Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.
Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog' svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam'. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?
Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?
To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).
Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno - tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.
Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju 'čiščenja' moglo uopće ostati.
Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju - tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović - Ćeće postali policijski suradnici tijekom izdržavanja zatvorske kazne.
JUGOSLAVENSKA BAČVA
Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno' vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).
Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.
Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.
Poznato je' da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.
Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?
To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.
TKO JE TITU DAVAO NOVAC?
Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku' u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće 'o stanju na terenu' te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!
Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?
Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!', a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik 'Politike')...i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu' u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?
I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima'? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?
Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito 'očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente' da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom' koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.
Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama' moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.
Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.
Ninoslav Mogorović
Tko se boji mrtvih ustaša
Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.
Ante Čavka
hcsp.hr
U Zagrebu ODRŽANA Međunarodna nacionalistička konferencija
13. travnja 2011. u 18.00 sati u Zagrebu je održana prva Međunarodna nacionalistička konferencija u Hrvatskoj. Nakon vrlo burnog tjedna pokušaja pronalaženja dvorane za konferenciju, mjesto održavanja konferencije bilo je do zadnjeg trenutka neizvjesno. Šest dana prije konferencije, nakon što je podlegla pritisku Crvene akcije, Matica hrvatska HČSP-u otkazuje rezervirani termin dvorane. Tri dana prije konferencije, policija i predsjednik Josipović miniraju rezerviran i plaćen termin dvorane u Hotelu Palace. Tako je HČSP za 13. travnja bila prisiljena prijaviti javni skup na Trgu bana Jelačića, te najaviti održavanje konferencije na javnom prostoru. Unatoč tome, članovi HČSP-a krenuli su u tajnu potragu za najam dvorane u centru Zagreba. Dan prije konferencije premijer Milanović pravi kukavički potez – zabranu održavanja konferencije ali i subotnjeg mimohoda. No, unatoč tome HČSP je za 13. travnja imala čak tri dvorane u najmu. Sve do 17.00 sati dvorane su bile na raspolaganju za održavanje konferencije. No, nakon što su policija i tajne službe odradili svoje, vlasnici dvorana u panici otkazuju termine dvorana u zadnji trenutak. Tako su HČSP-ovci zajedno s gostima iz Europe bili prisiljeni održati konferenciju u HČSP-ovim stranačkim prostorijama u Tratinskoj 2.
Unatoč otežanim uvjetima, konferencija je održana pred 50-ak uzvanika u veličanstvenoj atmosferi europskog zajedništva. Sudionici konferencije u prepunim prostorijama HČSP-a su uživali u izlaganjima govornika. Konferenciju je otvorio predsjednik Mladeži HČSP-a Frano Čirko koji je izložio kratki uvod u temu konferencije “Važnost povezivanja nacionalista Europe”. Nakon Čirka, uzvanicima se obratio predsjednik HČSP-a Josip Miljak koji je svima nazočnima, a posebno gostima iz Europe, predočio čitavu situaciju stanja u Hrvatskoj koja je dovela do toga da se domoljubima zabrani sloboda govora i pravo kretanja.
Nakon Miljka, svoja izlaganja su iznijeli delegati srodnih europskih stranaka i organizacija:
Toroczkai László, predsjednik mađarskog Omladinskog pokreta „64 županije“ (HVIM)
Zagyva Gy. Gyula, dopredsjednik HVIM-a i Jobbik-ov zastupnik u mađarskom parlamentu
Angel Dzambaski, dopredsjednik bugarskog VMRO-a i gradski zastupnik Grada Sofije
Plamen Dimitrov, predstavnik i jedan od vođa Bugarskog nacionalnog saveza
Thibaut de Chassey, predsjednik francuske stranke Renouveau français (Francuska obnova)
Seth Van Passel, predstavnik i jedan od vođa flamanskog domoljubnog pokreta Voorpost
Na kraju konferencije uzvanicima se obratio i legendarni ratni pripadnik ATJ Lučko, bojnik Anto Jurendić koji je izrazio svoju podršku HČSP-u u vrlo teškoj situaciji zabrana i pritiska. Također, Jurendić je pozdravio europske goste te im svima od srca zahvalio na dolasku u Hrvatsku.
Nakon konferencije, uzvanici su otišli na večeru u jedan poznati zagrebački restoran gdje su u veseloj i opuštenoj atmosferi nastavili druženje.
HRVATI POZOR! - ČUVAJTE SE KOMUNISTIČKE ZMIJE!
Zagreb, 13.4.2012.
NOVA HRVATSKA DESNICA
Zabrana međunarodne desničarske konferencije
Priopćenje za općila
Posljednjih dana imali smo prigode pratiti čak i u novokomponiranoj minijugoslaviji lažnog imena "Hrvatska" još neviđeno orgijanje antifašističke histerije i ludovanje neopartizanskih paničara. Zagrebački marionetski liberal-demokratski režim odlučio se "obraniti" milu nam demokraciju od navale nepreglednih "fašističkih" hordi - fašistoidnom represijom, preventivnom zabranom međunarodnog desničarskog skupa u Zagrebu. Na taj način vladajući diletanti učinili su nam golemu uslugu, jer je za doduše neodržano vijećanje, te za postojanje Nacionalističke Internacionale (u nastanku) saznao cijeli hrvatski narod, ili, kako ga zovu vladajući, "građanke i građani Hrvatske".
Još veća zahvalnost pripada opskurnoj šačici anarhokomunista iz "Crvene akcije", koja je zaslužna za prvi poticaj: tek nakon njezinih međumrežnih ispada, naime, sjetili su se pravovjerni profesionalni antifašisti poput Josipovića i ministara, antifa-udruga, židova te anketiranih prolaznika-analfabeta (nazvanih "javnost" i "glas javnosti") da valja zazvoniti na uzbunu, eda bismo spasili dijelove hrvatskoga područja što su ih mladi desničari iz europskih zemalja kanili ponijeti sa sobom kao suvenir iz Hrvatske.
I time su nam danima probijali uši oni isti, koji su kompletno sveto tlo Hrvatske Nacije i Države, njezin identitet i njezin suverenitet i njezina nacionalna bogatstva, na pladnju u nepovrat servirali novim gazdama iz takozvane "europske unije". Ti isti svaki čas srdačno i bratski ugoste nekoga političara iz susjedne Srbije, iz koje nam i nadalje prijeti daleko najopasnija ugrozba hrvatskoga teritorijalnog integriteta. I još su nadodali da bi desni skup potpore našim generalima samo naštetio, ti isti koji su nas usrećili zločinačkim Haaškim tribunalom, koji su generale lovili i ulovili za račun inozemnog neprijatelja, i čak izrijekom dopustili legalni kazneni progon junačkih osloboditeljskih akcija Bljeska i Oluje. Oni generalima nisu štetili, oni su im donijeli neizmjernu korist!
Nova Hrvatska Desnica pozdravila je poticaj za okupljanje europskih desničara u Zagrebu, jer je od početka i sama djelatno zastupala potrebu uspostave Nacionalističke Internacionale, pa je svojedobno čak ponudila i gostoprimstvo predstavnicima euro-desnice kada im je zabranjen skup u Trstu. Pozdravljamo, paradoksalno, i ovakav ishod, jer je znatno doprinio ugledu hrvatskih nacionalista, a ubogu antifašističku kliku na vlasti - koja nije kadra držati se čak niti načela vlastite "demokracije", i o ničemu nije sposobna odlučivati, ali revno vježba strogoću kada joj kojekakve crvene akcije i europske unije zapovijede progon desnice - razgolitio je dokraja. Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka (Zidić, Goldstein, Josipović, Milanović, Mesić, hijena, štakor, žohar...) pokaže svoj trag!
Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!
Mladen Schwartz, Predsjednik
malj.net
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Zgroženi smo diskriminacijom koju provodi ova nelegalna Vlada, kao i veleizdajnik Josipović prema političkim strankama i udrugama koje su uredno registrirane u Hrvatskoj, samo zato što imaju drugi svjetonazor. Takva politika današnjih vlastodržaca u Hrvatskoj nas vrača u najmračnija vremena najveće tiranije u povijesti Hrvatskoga naroda u vrijeme vladavine tzv. Josipa Broza Tita i zloglasne komunističke partije koja je 1945. godine izvršila genocid i kulturocid nad Hrvatskim narodom i provodila slijedećih 45 godina diktaturu jugoslavenskih ubojica! Danas njihovi pravni i ideološki sljednici na čelu s vladajučim SDP-om ponovo provode politiku progona, zabrana i represije nad Hrvatima koji ne prihvaćaju rušilački globalizam Europske Unije, koji je u osnovi jednak komunističkom internacionalizmu.
Službeno obrazloženje zabrane skupa i mimohoda 13. i 14. travnja koje je prijavila HČSP jest čista ideološka diskriminacija, jer je naveden razlog ¨uznemiravanja građana¨, a to znači da se svi drugi ljudi mogu uznemiravati s zadnjičarskim (pederskim) marševima tzv. pridevima i to uz aktivno sudjelovanje vlastodržaca koji pri tome nemilice troše naš novac na osiguranje i organizaciju bez naše suglasnosti! Treba isto tako spomenuti kako ti vlastodršci također ugošćuju dokazane teroriste protiv naše domovine, četnike, komuniste, fašiste i iredentiste, te im priređuju službene dočeke i priredbe koje vrijeđaju dostojanstvo Hrvatskih ljudi od razno raznih četničkih derneka, do talijansko fašističkih ¨domijenaka¨, a mi Hrvatski narod to sve debelo plaćamo!
Udruga Pravednik traži i zahtijeva da se svi zakoni za sve jednako provode i da smo svi pred njima jednaki, ali smo isto tako svjesni dok se ne provede lustracija od Titoista i kriminalaca koji drže sudstvo, vlast i sveučilište, da je to iluzorno za očekivati! Udruga Pravednik ne će nikada prihvatiti diskriminaciju u svojoj Hrvatskoj Državi i ne može niti jedna manjina terorizirati većinu po ni jednoj osnovi, pogotovo po osnovi ¨pozitivne diskriminacije¨ koju ova vlast, kao i ona prije nje uporno provodi protiv Hrvatskoga naroda!
Predsjednik udruge Pravednik,
Hrvatski Akademik u dijaspori Dr.Natko Kovačević
hcsp.hr,12. travnja 2012.
Jadna naša Hrvatska
Travanjska diktatura Zorana Milanovića
Pod teškim i ničim utemeljenim optužbama koje vlada Republike Hrvatske upućuje Hrvatskoj čistoj stranci prava i našim gostima iz Europske unije, zabranjena su naša dva javna skupa zakazana za 13. i 14. travnja. Iako smo našim gostima iz EU i prije tvrdili da je Hrvatska jedini bastion boljševizma i staljinizma u Europi, oni su smatrali da preuveličavamo stvarno stanje.
Nakon vijesti o zabrani i govora mržnje koji dolazi iz vlade, rekli su nam da smo uvelike umanjivali stvarno stanje. Naši gosti sutra svi dolaze, bez obzira na zabranu vlade, ali ipak skupove nećemo održati, ali ćemo poslušati i drugu zapovijed vlade, da su naši gosti dobrodošli kao turisti, pa ćemo ih povesti u obilazak grada i pokazati im oskrnavljenu zgradu vlade.
Mi smo već svu dokumentaciju dostavili našemu odvjetniku, koji će poduzeti potrebne pravne korake, a riječ je o izvrsnom poznavatelju međunarodnoga prava. Osim vlade, podnijeti ćemo tužbe i protiv svih medija koji su Hrvatsku čistu stranku prava označili kao nacističku i fašističku, a protiv anonimnih pokretača hajke na nas, podnijeti ćemo kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja. Naši prijatelji će ovomu skandalu bez presedana u hrvatskoj novijoj povijesti, izvijestiti svoje države i europske institucije, jer im je hrvatska vlast na vrlo grub način uskratila gostoprimstvo, i proglasila ih također kao i nas, nacistima i fašistima. Napominjemo da se radi o uredno registriranim strankama u zemljama EU-a, a najjača među njima je Jobbik, koja ima 47 zastupnika u mađarskom parlamentu, a imaju i zastupnike u EU parlamentu.
U kakvom jadnom i demokratski nezrelom društvu živimo, potvrđuje i izostanak reakcija koje bi se protivile zabranama naših skupova, ali ne možemo ne spomenuti jednu podršku zabrani skupova od strane Daniela Srba. Prema izvorima iz njegove kampanje, Srb je takvu Konferenciju planirao održati s Jobbikom i još nekima uoči proteklih parlamentarnih izbora, ali je glatko odbijen, jer se nije povjerovalo u njegovu masonsko-rotarijansku iskrenost, pa je sada ljut na HČSP.
O našim daljnjim koracima ćemo na vrijeme izvijestiti cjelokupnu hrvatsku javnost.
Josip Miljak, predsjednik
SRETAN DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!
Toronto, 10. travnja 2012.
DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!
Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su – dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.
Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.
Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.
Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.
Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum – 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''– Dan hrvatske državnosti?
Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!
Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.
''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)
DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!
Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.
Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.
DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.
Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.
Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)
Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.
Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan – Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu – već su sveci!
Rudi Tomić
Travanjska revolucija
Piše: Christophe Dolbeau
Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.
Deseti travanj 1941.
Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. " Nezavisni " očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: " U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)
Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.
U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.
Opća pobuna
Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.
Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.
Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : " Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..
Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.
Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.
Monarhija kao meta kritika
Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.
Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.
Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. " Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji " piše ovaj prvi, " tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ". " Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija ", protestira ovaj drugi, " podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije " ( 11)
16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.
Međunarodna stigma
Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).
U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)
1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. " Najgori teror vlada u Jugoslaviji " piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da " ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. " ( 19).
1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.
Demokratska revolucija
Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. " A da bi osigurala ta prava, vlast ", nadalje govori tekst, " postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da " kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.
(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)
Christophe Dolbeau
C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)
-----------------------------------------
Bilješke:
(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.
Deseti Travnja
govor
Mladen Schwartz
Hrvatska braćo i sestre!
Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!
Deseti Travnja simbol Države. Sedamdeset nas već godinica dijeli od svetoga, uzvišenog časa kada je, uime Poglavnika Ustaškoga pokreta, nakon 839 godina uskrsnula Hrvatska Država, Nezavisna Država Hrvatska. Dogodilo se je to voljom svega zdravoga u hrvatskom narodu, voljom akumuliranom stoljećima bezdržavlja ili ograničenog suvereniteta. Ne "voljom naših saveznika", kako je to, u prokušanoj podaničkoj maniri, proglašavajući državu pridodao vojskovođa Slavko Kvaternik. Stjecaj okolnosti dao nam je saveznike, dijelom iskrene, većim dijelom himbene (kakav je bio pogotovu onaj talijanski), ali do Države dovela je borba Hrvata, i ona Poglavnikova, što je Kvaternik također istaknuo.
Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove "Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom", niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana").
A Deseti Travnja je jedan, jedinstven, jasan, prepoznatljiv. On sokoli i bodri, uzdiže srca i vodi naprijed!
10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani "maršaltito", dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.
NDH i RH. Doista je uputno, za ovu prigodu barem ukratko, povući paralelu između države Ante Pavelića i države tandema Joco-Jaco. Ona je država bila kratkotrajna, četiri godine samo, ova već traje dvadesetak, ali zapravo je i ova skončala nakon četiri godine: trajala je dok je trajao rat. Prva nakon poraza završava Bleiburgom, druga nakon pobjede Haagom. Obje završavaju dekroatizacijom po unutarnjem i vanjskom neprijatelju. NDH se oslonila na Njemačku i Italiju, RH na Ameriku i Euniju. U prvoj je podijeljena nacija vodila građanski rat, u drugoj je jedinstveni narod pobijedio Beograd, da bi marionetska zagrebačka klika potom pobijedila hrvatski narod. NDH je privremeno izgubila dio Dalmacije, a RH je privremeno izgubila takozvanu "krajinu". NDH je hrvatske muslimane starčevićanski držala Hrvatima, a na dijelu područja NDH, u našoj hrvatskoj Herceg-Bosni, koja je sada ubogi inozemni protektorat, vodio se devedesetih krvavi bratoubilački rat između Hrvata dviju vjera, uostalom ionako u međuvremenu dobrim dijelom ateiziranih. Nezavisna se Država Hrvatska prostirala na oko 100 tisuća četvornih kilometara, a ova njezina neslavna i nevoljka nasljednica jedva na polovici toga prostora. Netko će možda misliti da sve razmjerne manjkavosti ove današnje tvorevine iskupljuje njezin liberalno-demokratski ustroj, za razliku od fašizma kojemu se u srodnom okružju priklonila ona država četrdesetih. Neka mu bude, tom demokratu, neka bude svakomu za kojega je važnija nekakva lažna ili prava, nu jednako pogubna demokracija, od žive i bogodane nacije. Netko će drugi pak svim silama dokazivati kako NDH nije bila fašistička, i tako, prihvaćanjem neprijateljske ideologije i antifa-vrednota, naivno povjerovati da bi neprijatelj tada odobrio i Poglavnikovu državu i sve nas koji do nje držimo. Neka i takvomu bude, tom antifašistu, jer ne zna što govori i nema mu pomoći.
Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva "izdajicom" ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo - to prelazi okvire ove prigode.
Što je uslijedilo. Nakon ratnoga poraza u savezništvu s Reichom, okončana je 15. svibnja 1945 godine ta herojsko-tragična avantura što je bila započela Desetoga Travnja. Države više nema, tek šugave karikature na mini-području pod imenima nekakve "federalne", "narodne", "socijalističke" republike Hrvatske, pa sve do današnje Erhazije. Hrvatski je narod, nakon Bleiburškoga genocida i križnih putova, doživio i preživio obnovu jugovine, komunističku diktaturu, povremene takozvane liberalizacije, zaokrete i retuše, djelomičnu obnovu hrvatske strasti i volje s Hrvatskim proljećem, nakon toga represiju ali i dijalektično preživljenje nekih proljetnih zasada (ustav 1974!), pa konačni odlazak jugo-vladara Tita Broza, onda desetljeće kaotičnog, anarhoidnog pluralizma, pa kratkotrajnu obnovu državnosti, veliki obranbeno-osloboditeljski Domovinski rat, te susljedno sustavno, posvemašnje poniženje, onehrvaćenje u službi unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, sustajanje usmjereno izravno u propast, gorje i od reliquiae reliquiarum, i obiju jugoslavija, gorje od mađarolaca i slavoserba, i autonomaša i talijanaša, i orjunaša i komunjara, gorje od hrvatske šutnje i hrvatskih povijesnih stratišta.
Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu "umrijet ćeš Desetog Travnja", bojali se bombi i atentata - na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski "Frankfurter Rundschau" digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!
Neprijateljski Deseti Travnja. Umjesto da se danas čitav narod digne, da se osvijesti, da sabere snage za novu borbu, bez koje ćemo brzo propasti - dopušteno je notornom neprijatelju divljati na ovaj dan, dan koji u naslovu svoje seanse banda krsti "neslavnom obljetnicom". Spomenuo sam već njihov skup. Do sada se baš nisu ufali ovako otvoreno i izazovno. Rekoh gdje se napast roji, to je ona knjižnica Ugrizović na Preradovićevu trgu, u 18 sati 10. travnja, pa možda još netko uspije tamo prosvjedovati, šutke, tek strogom nazočnošću, da ga ne uhiti neprijatelj, jer još moramo navečer slaviti! Sudjeluju: neki lijevi navodni povjesničar Hutinec, pa notorni jugo-komunjara Zuppa (di verdura), pa znani nam Puhovski (nemam vremena ovdje još i o njemu!). Evo samo par riječi četvrtoga među sudionicima najavljene crne protuhrvatske mise u Ugrizu, zloglasnoga Ive Goldsteina, iz njegove hrvatožderne knjižurine "Hrvatska 1918 - 2008): "S proglašenjem 'nezavisne' (piše pod navodnicima, njegov Izrael nema navodnike!) Hrvatske 10. travnja 1941. ostvaren je cilj kojem je skupina hrvatskih ekstremista (vidi-vidi!), uz slabiju ili jaču podršku (sic! židovu dragi srbizam) nekih drugih krugova u Hrvatskoj, godinama težila." (Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008. Europapressholding - Liber, Zagreb 2008, str. 211) Dakle, godinama, a ne jedno skoro cijelo tisućljeće! Dakle, šaka ljudi, fanatika, valjda izdajnika Goldsteinove juge. A onda još i neki opskurni, neimenovani "krugovi". Gdje je u svemu tomu - hrvatski narod, Dei Gratia Natio Croatorum (milošću Božjom Nacija Hrvata), kako ga, ponosno i svečano, zove junak i mučenik Kvaternik? Ta zašto bi narod bio za svoju državu (ako nije židovski, židovska)? - mnije blento, mešetar, zlikovac Goldstein. Nije čudo, ovo je njegova država, a ne naša, nas koji smo se za nju borili!
Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!
Živio Deseti Travnja, na vijeke vjekova!
Živio veliki hrvatski narod!
Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!
Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!
Naprijed u boj!
Stina hrvatskih pradidova:
Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega
SRETAN USKRS!
Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda.
Zaista, Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas, i uvijek...
BOG I HRVATI!
Vaša čestitka...
Uzkrs i Deseti Travnja 2012.
Svim kameradima, suborcima i suradnicima;
znancima, prijateljima, simpatizerima i pristašama;
antipatizerima i neprijateljima,
u ovim svetim danima kada se slavi Uzkrsnuće Gospodinovo, te u očekivanju spasa i obnove hrvatske slobode,
neka je čestit jedan i jedinstveni nacionalni i državni blagdan dvostrukoga uzkrsnuća Države Hrvatske u XX stoljeću!
ŽIVIO DESETI TRAVNJA!
Svim hrvatskim kršćanima - katolicima, pravoslavnima i protestantima:
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN VAZAM!
Mladen Schwartz
Predsjednik
NOVE HRVATSKE DESNICE
Glavni i odgovorni urednik
NOVOG ULTIMATUMA
Prenosimo sa: www.tomislavjonjic.iz.hr
PREŠUĆIVANA STRANA HRVATSKE POVIJESTI
(Uz knjigu mr. sc. Zlatka Hasanbegovića: Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, Zagreb, 2007.)
Možda se nesloboda jednog naroda ni u čemu ne ogleda tako jasno, kao u činjenici da se važne knjige u njegovu krilu ne smiju napisati ni tiskati u vrijeme kad su najpotrebnije. Jedna od takvih, neobično važnih knjiga, nije se mogla pojaviti 1945./46., kad su jugoslavenski komunistički stručnjaci za vjerska pitanja desetkovali muslimane koji su se osjećali Hrvatima, uništavali zametak Hrvatske pravoslavne crkve i nakon pokolja stotina i stotina katoličkih svećenika pripremali konačni obračun s Katoličkom crkvom hrvatskog jezika. Nije se mogla pojaviti ni početkom šezdesetih, kad je jugoslavensko komunističko vodstvo odlučilo ozakoniti i promicati posebnu nacionalnu identifikaciju boanskohercegovačkih Muslimana. Nije bila moguća ni 1989., kad su se formulirali nacionalni programi i pripremala osnivanja političkih stranaka, a jedva je bila moguća i 1990./91., kad su se polagali temelji savezništava, suparništava i neprijateljstava.
Pojavila se tek prije nekoliko tjedana: riječ je o djelu mr. sc. Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja (624 str.), koju su početkom ožujka 2007. u Zagrebu objavili Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu i Institut društvenih znanosti Ive Pilara. Kako se navodi u uvodnom pripomenku, knjiga je nešto izmijenjen i prilozima dopunjen magistarski rad, kojega je auktor 2005. pod naslovom Muslimanska zajednica u Zagrebu 1918.-1945. obranio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Nepoznate fotografije i prešućeni dokumenti
U tehničkom smislu, knjiga je uređena besprijekorno, skoro bez ijedne lektorske ili korektorske pogrješke, te s izvrsno snimljenim i prelomljenim fotografijama odnosno slikovnim prilozima i tablicama. A njih nije mali broj. Pisac je u knjigu uvrstio čak 285 fotografija i osam tablica, pri čemu je posebno važno napomenuti, da se poznate, ranije objavljivane fotografije, mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Sve ostalo je dosad neobjavljeno, te neobično zanimljivo i neobično dokumentarno, pa je već prelistavanje knjige i sasvim letimičan pregled fotografija iznimno uzbudljiva duhovna (i nacionalna) pustolovina.
U sadržajnom smislu, Hasanbegovićeva je knjiga vrlo uspjela sinteza povijesti zagrebačke muslimanske zajednice od 1878. do kraja Drugoga svjetskog rata, pa i nakon njega, kad je i ta zajednica bila zahvaćena valom brutalne komunističke represije. Knjiga je obogaćena velikim brojem priloga, koji su također dosad bili posve nepoznati. Među 42 priloga uvrštena su, primjerice, starojugoslavenska i hrvatska (NDH!) redarstvena izvješća o aktivnostima i političkom raspoloženju u muslimanskoj zajednici, znamenita Deklaracija akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta iz travnja 1939. protiv nakanjene podjele BiH između Mačeka i Dragiše Cvetkovića, brojni dokumenti o izgradnji zagrebačke džamije (od Meštrovićeva prosvjeda dr. Mili Budaku zbog prenamjene njegova Doma likovnih umjetnika, preko raznih govora prigodom otvorenja džamije 1944., do aktivnosti oko njezina rušenja 1945.-1948.), a posljednja su dva dokumenta popis muslimanskih pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskih legionarskih postrojbi u sastavu njemačkih snaga, koji su pokopani na Mirogoju, te popis odbornika različitih muslimanskih ustanova i udruga u Zagrebu do 1945.
U uvodnim stranicama knjige pisac ukratko opisuje kako se islam, ne računajući povremene boravke pojedinaca i skupina, «na hrvatskom etničkom području pojavljuje u 15. stoljeću zajedno s osmanskom državom koja zaposjeda i glavninu hrvatskih zemalja». S obzirom na nacionalno-državne, te vjerske i tradicijske naslage, u hrvatskoj se kulturi i mentalitetu tako razvio snažan protuislamski i protuosmanski osjećaj. Predpreporodno i preporodno razdoblje obilježeno je narodnim pjesmama i umjetničkom književnošću, koja je također impregnirana izrazitim protumuslimanskim notama. Snažan udarac takvomu, pojednostavljenom i reduciranom shvaćanju hrvatske narodne ideje zadaje integracijska ideologija, koju je sredinom XIX. stoljeća formulirao dr. Ante Starčević na bazi ekskluzivnoga hrvatskog nacionalizma. Iako je Starčevićeva misao iz dana u dan stjecala sve više pristaša, opći je vojnopolitički razvitak kočio shvaćanje, da su i katolici i muslimani u hrvatskim zemljama istoga etničkog podrijetla.
Bosanskohercegovački je ustanak (1875.) iznova podjario protumuslimansko raspoloženje (i ujedno osjećaj južnoslavenske solidarnosti), a austrougarska okupacija BiH (1878.) nije, protivno očekivanjima većine hrvatske javnosti (uz iznimku pravaša!), bitno pripomogla širenju hrvatske nacionalne misli. Ako se išta u austrougarskoj politici od okupacije do aneksije (1908.), a i nakon toga, sve do 1918., može smatrati konstantom, onda je to nastojanje da se spriječi suradnja katolika i muslimana, koja bi omogućila muslimansko integriranje u modernu hrvatsku naciju i tako ojačala čimbenik kojega se vodeći monarhijski krugovi smatrali potencijalno vrlo subverzivnim. Tomu valja dodati jačanje južnoslavenske misli i očijukanje ne samo Srba u Trojednici i BiH, nego i nekih hrvatskih krugova s poletnom i ambicioznom Kraljevinom Srbijom. Takvim su se okolnostima i prilikama prilagođavale hrvatske vjerske, kulturne, a onda i političke elite i snage, a u takvim su okolnostima djelovali i muslimanski intelektualni, vjerski i politički krugovi.
Dodiri i zbližavanje na prijelazu stoljećâ
Nakon 1878., kad se BiH faktično, makar ne još i formalnopravno, našla u istome državnopravnom okviru s drugim hrvatskim zemljama, intenziviraju se dodiri. Važnu ulogu pritom ima Zagrebačko sveučilište, na koje se poslije 1892. upisuje veći broj muslimanskih studenata. Tu se susreću sa Starčevićem i njegovim sljedbenicima, koji su listom čvrsti katolici, ali skoro bez iznimke protuklerikalci. Starčevićanstvo je privlačno zbog svog frankofilstva i svog turkofilstva, ali najviše zbog svog oporbenjaštva i slobodarstva: ako itko u ovom dijelu Europe dosljedno zagovara blagostanje i slobodu pojedinca, skupinâ i narodâ, onda je to upravo Ante Starčević. Simpatije prema njemu i njegovim idejama nisu samo pitanje politike, nego i pitanje etike.
I doista, većina muslimanskih sveučilištaraca prigrlit će starčevićansku misao i hrvatsku nacionalnu ideju, ostajući i nakon raskola Stranke prava (1894.) vjerna Starčevićevu nasljedniku dr. Josipu Franku. Time su, usporedno, u zagrebačkoj sredini podkapali protumuslimanske predrasude i osjećaj nepovjerenja, a istodobno u vlastitom zavičaju širili osjećaj solidarnosti, bliskosti, pa i istosti s Hrvatima drugih vjeroispovijedi. Vrlo važnu ulogu u zbližavanju katolika i muslimana, a onda i u širenju hrvatske nacionalne misli u BiH, imala je Matica hrvatska, koje je već krajem XIX. stoljeća imala više od stotinu muslimanskih pretplatnika na svoja izdanja, što je za ono vrijeme iznimno veliki broj.
Početkom XX. stoljeća u Zagrebu se osnivaju prvi akademski klubovi koji okupljaju sveučilištarce iz BiH. Ipak, s obzirom na konfesionalnu uvjetovanost ženidbenoga i državljanskog prava, još postoje zapreke trajnom naseljavanju muslimana u Banskoj Hrvatskoj. Prijelomni događaj u tom smislu bio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji je u ožujku 1916. usvojen u Hrvatskome saboru, te krajem travnja nakon vladarove potvrde i proglašen. Zahvaljujući tomu, malo nakon svršetka Prvoga svjetskog rata u Zagrebu je živjelo oko 200 muslimana. Još uvijek su to većinom učenici i sveučilištarci, te vojnici i obrtnici, a njihov se broj u prvim godinama jugoslavenske države osjetno povećava.
Razdoblje integracije
Prema popisu pučanstva 1921., na području Hrvatske i Slavonije živjelo je 2.537 muslimana, od čega 474 u Zagrebu. Deset godina kasnije, u Savskoj banovini ima 3.823 muslimana, od čega je u Zagrebu njih 1.239. Takav porast broja muslimana stvorio je i potrebu organiziranja vjerskoga i kulturnog života. U prosincu 1919. prvim privremenim građanskim imamom za područje Hrvatske i Slavonije sa sjedištem u Zagrebu imenovan je Ismet Muftić, koji je od 1916. bio vojni imam u karlovačkoj 96. lovačkoj pukovniji (kao drugi vojni imam u Hrvatskoj). Već 1922. imamski je ured podignut na razinu muftijstva, a imamu je dodijeljen naslov muftije.
Oko organizacije vjerskog života bilo je tijekom svih međuratnih godina okapanja, koja su protkana dijelom osobnim, a dijelom i kulturnim odnosno političkim razlozima, što pokazuje da ni muslimanska zagrebačka zajednica, posve razumljivo, nije bila kompaktna, niti je u društvenom životu djelovala kao cjelina. No, velika većina pripadnika zajednice u nacionalnom se pogledu osjećala Hrvatima, a tako se, u istupima u javnosti i u svome književno-publicističkom radu, deklarirao i Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice 1938.-1942. (ujedno brat Mehmeda Spahe i raniji urednik Pravde, glasila Jugoslavenske muslimanske organizacije).
Hasanbegović napominje, da je jedan od razloga takve nacionalne identifikacije zagrebačkih muslimana vjerojatno i «praktična socijalna korist bržeg suživljavanja s novom sredinom». No, nema nikakve sumnje da to ne može biti glavni razlog, jer do takve identifikacije dolazi u Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji, pa i u doba šestosiječanjske diktature, kad bi identifikacija s jugoslavenstvom, pa i srpstvom, čak i u Zagrebu omogućavala stanovite društvene probitke. Unatoč tome, zagrebački muslimani u najvećem su broju izbjegavali režimske udruge i manifestacije, solidarizirajući se sa svojim katoličkim sunarodnjacima. U skladu s tim, zagrebačka je muslimanska zajednica postala sastavni, posve integrirani dio kulturnoga i vjerskog života glavnoga grada Hrvata.
Iako je svih tih godina bila procjepu između političkih ciljeva, planova i taktikâ Mačekove Hrvatske seljačke stranke i Spahina JMO-a, u drugoj polovici tridesetih godina u zagrebačkoj se muslimanskoj zajednici počinje osjećati naglašenije distanciranje od Mačekove politike. Radićev nasljednik nije imao previše sluha ni za islam i njegove odjeke na društvenome, vjerskom i kulturnom području, a ni za Bosnu i Hercegovinu. Njegova spremnost da u interesu učvršćenja Jugoslavije i osiguranja autonomnog položaja Hrvata, pristane na podjelu BiH s Beogradom, u zagrebačkim je muslimanskim redovima dovela do izrazitijeg priklanjanja sve snažnijemu ustaškom pokretu.
Protiv podjele BiH, za Nezavisnu Državu Hrvatsku
Time što su nakon doseljenja u Zagreb posve prihvatili hrvatsku nacionalnu misao, zagrebački muslimani nisu zaboravili (a nisu ni mogli zaboraviti) Bosnu i Hercegovinu, s kojom su trajno ostali vezani osobnim, obiteljskim, vjerskim i kulturno-tradicijskim vezama. Kao što starčevićanska ideologija nije isključivala islam (jer je «vjera stvar duševnosti» i «po vjeri se ne dieli nijedan narod»), tako je u njihovim percepcijama Hrvatska nužno uključivala BiH. Samo u takvoj Hrvatskoj muslimani mogu predstavljati značajan čimbenik i ne biti podvrgnuti stalnoj (iako najčešće slabo ili nikako potkrijepljenoj) bojazni od katoličkoga nadglasavanja, podcjenjivanja ili prozelitizma. I obrnuto, hrvatska politika koja se odriče BiH, neminovno dovodi do preispitivanja muslimanskih pozicija.
Strast kojom su mladi muslimanski intelektualci u različitim omladinskim publikacijama krajem tridesetih godina pisali o hrvatstvu BiH rječito govori o intenzitetu njihova straha da će BiH biti podijeljena između hrvatske i srpske političke elite, slijedom čega će muslimanska zajednica biti ne samo prepolovljena i rascijepljena, nego će se morati suočiti s pitanjem, je li njezino priklanjanje hrvatskoj integracijskoj ideologiji bilo opravdano. O tome dramatično svjedoči već spomenuta Deklaracija o BiH akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta upućena reis-ul-ulemi IVZ Fehimu Spahi, sastavljena 29. travnja 1939. (Prilog 7.) Deklaraciju su objavili «Hrvatski muslimani akademičari pitomci Narodne uzdanice», «KAD August Šenoa», «HKAD Domagoj», «Sveučilišni pododbor MH» i «Udruženje sveučilištarki u Zagrebu». Imena udruga-potpisnica (a Hasanbegović objavljuje faksimile potpisa njihovih predstavnika pri sastavljanju deklaracije) pokazuju posvemašnju slogu hrvatskih nacionalista muslimana (Jusuf Okić, Ćazim Tulić, Medžid Rešidagić) i katolika (Branko Rukavina, Ivo Korsky, Ilija Šaravanja, Janko Skrbin, Vjera Korsky, Stjepan Ferić, Nikola Jednaček, Miljenka Herceg), od kojih su neki uskoro dobili važna mjesta u upravnom aparatu NDH (Rukavina, Korsky, Okić) ili su nezaobilazna imena kasnije hrvatske političke emigracije (Korsky, Skrbin). Kako je dvije i pol godine kasnije, u božićnom broju «Hrvatskog naroda» (br. 309./III., Badnjak 1941., str. 21.) posvjedočio Tias Mortigjija, ta je deklaracija bila politički i nacionalni događaj prvog reda, a predana je Mili Budaku, nadbiskupu zagrebačkom dr. Alojziju Stepincu, reis ul-ulemi Fehimu Spahi, nadbiskupu sarajevskom Ivanu Ev. Šariću, te njemačkomu, talijanskom, madžarskom, engleskom i francuskom konzulu u Zagrebu. Dostavljena je i upravi Matice hrvatske te glavnim odborima Napretka i Narodne uzdanice u Sarajevu. Umnožena je i kao letak, a vijest o njoj objavio je buenosaireški Hrvatski domobran od 4. svibnja 1939. te pitsburška Nezavisna hrvatska država od 3. lipnja 1939.
Zagrebački su muslimani proglašenje NDH u travnju 1941. dočekali s olakšanjem i odobravanjem, baš kao i većina muslimana u BiH (u isto se vrijeme sandžački muslimani nastoje pripojiti Bosni i Hercegovini, a preko nje Hrvatskoj). Pritom je moglo biti razlika u motivima, ali je uvijek važno imati na umu, da nekakvoga organiziranog muslimanskog otpora protiv NDH nije bilo, pa čak i poznate muslimanske rezolucije – koje se često pokušava krivotvoriti i iskrivljeno tumačiti – nikada ni jednom riječju ne dovode u pitanje državni okvir i hrvatsku nacionalnu orijentaciju, nego se tek konfrontiraju s pogrješkama režima te zločinima i zlouporabama u ime vlasti. Karakterističan je u tom kontekstu odgovor posljednjega hrvatskog ministra vanjskih poslova, dr. Mehmeda Alajbegovića, na pitanje jugoslavenskih istražitelja o razlozima njegova pristupanja ustaškom pokretu. Iako je svjestan, da mu je oko vrata već nataknuta omča, Alajbegović ne kalkulira niti traži opravdanje: «Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pritom rukovodili.»
Naravno, osobne razmirice i unutarnji prijepori nisu prestali proglašenjem nove države, pa će i među zagrebačkim muslimanima tijekom četiri ratne godine biti manjih razmirica i razilaženja, a svaka od strana u sporu pokušavat će naći zagovornike i arbitre u ljudima iz vlasti, budući da je niz istaknutih hrvatskih nacionalista muslimanske vjeroispovijedi ili dužnosnika bivše JMO dobio istaknuta mjesta u državnoj upravi (Hakija Hadžić, dr. Osman Kulenović, dr. Džafer Kulenović, Hilmija Bešlagić, Salih Baljić i dr.) . No, karakteristično je, da su najviša tijela državne vlasti, a osobito državni poglavar dr. A. Pavelić, uporno odbijali miješati se u te razmirice i unutarnja vjersko-organizacijska pitanja Islamske vjerske zajednice u NDH. Iako su budno pratile javlja li se među zagrebačkim muslimanima kakav protudržavni pokret (bilo jugoslavensko-komunistički, bilo bosansko-autonomistički), vlasti su otklanjale i pačanje u uvijek osjetljivo pitanje konverzija muslimana na kršćanstvo i obrnuto. Nasuprot tome, Pavelić je i na vanjski, simbolički način htio pokazati da su muslimani u NDH ravnopravni, te se ni po čemu ne razlikuju od inovjernih Hrvata. Najjasniji znak u tom smjeru bio je odustanak od predratnoga plana izgradnje džamije na onodobnoj zagrebačkoj periferiji (Zelengaj) i njezina smještanja u srcu grada, preuređenjem Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih umjetnika na tadašnjemu trgu «N».
Hasanbegovićeva knjiga donosi opširan i bogato ilustriran prikaz izgradnje prve zagrebačke džamije, kao i niz dokumenata o njezinu rušenju. I zagrebačku je muslimansku zajednicu teško pogodio val represije. Muftija Ismet ef. Muftić osuđen je na smrt krajem lipnja 1945., a teške su kazne pogodile i niz drugih istaknutih pripadnika zajednice. Već u lipnju 1945. počinju se javljati glasovi za rušenje džamije, a oni dolaze iz redova komunističke nomenklature muslimanskog podrijetla. Prvaci IVZ pokušavaju spriječiti to zlodjelo, ali su u proljeće 1948. morali priznati poraz: predsjednik Gradskoga narodnog odbora, drug Mika Špiljak, u svome je velebnome humanističkom i anifašističkom nadahnuću 9. travnja 1945. donio odluku o rušenju minareta «koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima». Idućih su dana i tjedana minareti srušeni, a kamen kojim su bili zidani stučen te su njime posute ulice na periferiji.
Rušenje džamije simbolički je predstavljalo uvod u novu fazu povijesnog razvitka, u kojoj se agresivnije i dosljednije nego ikad ranije pokušalo, a uvelike i uspjelo, onemogućiti hrvatsku nacionalnu identifikaciju muslimana. Mr. Zlatko Hasanbegović je, radi toga, nažalost u pravu kad na koncu (doduše, u predgovoru, ali znamo da se predgovori pišu na kraju, a ne na početku!) priznaje kako ga suvremena situacija podsjeća na autobiografski Jučerašnji svijet Stefana Zweiga, u kojemu taj austrijski pisac židovskog podrijetla piše i sanja o svijetu u kojem je «stasao i oblikovao se, a koji je bespovratno nestao u provali nasilja»...
Čitajući članak, u zadnjem broju Hrvatskog Slova, g. Domagoja Ante Petrića: "U EU ispunjavanjem nacionalnih preduvjeta", ostadoh, kao stalni čitatelj HS, nemalo iznenađen. Naime, i dosada smo, u zadnjim brojevima HS, mogli pročitati: "Račanova oporba i tzv. hrvatska desnica imaju jedan politički cilj i program: rušenje Sanaderove vlade pod svaku cijenu"(D.Margetić), te "Iluzorno je zanositi se neutralnošću…I tu se sve više pretvoriti u ničiju zemlju…Hrvatska treba zaštitu NATO-a i EU…"(S.Šulek).
I, evo, sada nam D.A.Petrić, začuđeno, otkriva "da u društvu postoji nepovjerenje prema Europskoj Uniji". Ali, ne lezi vraže, ni to nije dovoljno, već sada "ultranacionaliste" vode, nitko drugi, do li njihovi najveći neprijatelji "Balkanci brijunske linije", jer čitamo: "Balkanci brijunske linije, preko tzv. ultranacionalista, nastoje to nepovjerenje pretvoriti u otpor prema EU, kako bi tek prekriveno, zapravo ojačali svoj balkanski projekt". Zaista, svašta.
Pa zar upravo europski birokrati ne koriste i nameću pojam "Zapadni balkan", a po ovome bi da su u sukobu s "Balkancima brijunske linije".
Ali vratimo se na početak priče i upitajmo se otkud sad to najednom. Zar opet, ti "nazadni" Hrvati, nacionalisti, "ultranacionalisti" čaak; opet, dakle, oni remete planove naših "europejaca", kojima, dok nas vode u svijetlu budućnost Europe (koja nas ništi na sve načine, a balkanci, svih linija, plješću), oblaci magluštine, sastavljeni od ne brige za nacionalno dostojanstvo i stvarni nacionalni interes, ne daju da osluhnu bilo hrvatskog naroda koji ih je izabrao da dokinu komunjarsku ne brigu i upropaštavanje svega hrvatskog.
Nu, ipak, ja bih volio znati, na koga D.A.Petrić misli pod pojmom "ultranacionalisti".
Jesu li to oni koji zastupaju, jasno i nedvosmisleno, hrvatske nacionalne interese bez obzira na one koji bi najradije da Hrvatske i hrvatskog naroda nema, kao što su to neki europljani otvoreno i rekli biskupu Franji Komarici za Hrvate u BiH.
Jesu li "ultranacionalisti" oni koji su s puškom, dakle, riječju i djelom dokazali svoju spremnost da brane sve hrvatsko i koji nisu šutjeli onda kad je "grmilo i sivalo", pa to neće ni sada, jer su uvidjeli da su opet izigrani za volju svjetskih moćnika čije zahtjeve nova vlast nekritički i bezpogovorno provodi.
A, izgleda, trebali bi šutjeti, jer to, kao, remeti planove za "napredak" Hrvatske, pa zato i pokušaji "prokazivanja" i ušutkavanja pod krinkom "ultranacionalisti", " tzv. hrvatska desnica"itd.
Dakle, ako su to hrvatski "ultranacionalisti", onda g. Petriću mogu reći: neće ići, zapravo "uzaludan vam trud svirači", jer ima nas, još Hrvata!
Zaista, nisam mogao vjerovati da će se na stranicama HS, na ovakav način, zapravo braniti ona politika koja je do jučer htjela uništi svako hrvatsko dostojanstvo (državnost, Tuđman, Bobetko, generali…pa i HS), a samo zato jer se sada s Mesićem i svjetskim moćnicima sve usuglašava ili je usuglašeno. Ta, do jučer smo svi napadali takvu antihrvatsku politiku i zato je na izborima i srušili, a sada su, gle čuda, opet neprijatelji "ultranacionalisti", jer su, kao, upregnuti "prekriveno" u "Balkanski projekt". Zaista, prozirno.
Prije će biti da gorljivim braniteljima svakog "europskog" Sanaderovog poteza smeta što se "ultranacionalisti" ne daju upregnuti pod parolu koja se izrodila iz one: "Pokrenimo Hrvatsku" u zapravo: "Pokrenimo Haag i Beograd". Zaista, sve se više može reći: "car je gol".
Dalje, upitajmo se kada se to hrvatski narod, jasno i glasno, izjasnio, odnosno gdje je stavio taj bjanko potpis, za neizostavni ulazak u ovakvu EU i ovakav NATO.
Upitajmo se kada je to hrvatskom narodu predstavljen i objašnjen taj projekt, iz svih kutova prednosti i mana, od strane kompetentnih stručnjaka.
Pa, zar nismo na stranicama HS čitali da se ni jedan stručnjak, kojem je Hrvatska na srcu, nije neizostavno nekritički izjasnio za Europsku Uniju, za razliku od nekih političara kojima su puna usta EU i za koje je "jasno" da će, čim bez kičme, pameti i dostojanstva uđemo u EU, za nas teći med i mlijeko. Baš kao i "onomad" u bivšim Jugoslavijama. Zar nije baš HS na svojim stranicama promoviralo kritičko promišljanje neutralnosti Hrvatske od svih saveza i blokova, pa tako i od EU, da bi to sada bilo proglašavano pukim tlapnjama.
Isto tako, upitajmo se onda, je li po tome, možda, i g. Zvonimir Šeparović "ultranacionalist", koji baš na stranicama HS kaže: " Strijele koje upućuje Haaška tužiteljica sramotne su za uljuđeni svijet. Hrvatsku se mora energičnije braniti. Ne brani se istina samo pred sudom, već ovdje, u Hrvatskom Saboru i Vladi".
Uostalom, kako to da "balkancima brijunske linije" odgovara Sanaderova politika koju, po njima, koče oni HDZ-ovci koji se još nisu reformirali. Bit će da im se sviđa zbog toga što bi ta politika i Tuđmana da je živ otpravila u Haag da tamo na miru objašnjava svoje "zločinačke pothvate", sa svim svojim generalima, prema napaćenom i mirnom srpskom narodu u "RSK" i "RS". Zapravo, čim i Sanader malo više zagrabi u istinu o komunjarama, doživi napad da se nije reformirao i eto nam opet hrabrog uzmaka.
Dakle, problem su "ultranacionalisti", jer bi mogli narodu, konačno, otvoriti oči da vide da, zapravo, "infranacionalisti" opravdavaju politiku za koju smo vjerovali da je srušena 23. studenog 2003. godine.
Podsjetimo se i na Splitsku rivu i pitanja izručenja naših osloboditelja, naših branitelja, naših generala. Što se to dogodi da po onoj "šaptom Bosna pade" i sada "šaptom generali padoše" pred Haaškim kazamatima.
Sjetimo se i "gospodarskog pojasa" i zahtjeva za referendum, a sada se odustaje i od primjene one "muljaže" od "ribolovno-ekološke zone" dok ne budemo punopravni članovi EU. Gdje nestadoše one "krokodilske suze" za svakim pedljom hrvatskog suvereniteta. Jesu li sada i naši ribari, koji prosvjeduju, zapravo ispružena ruka "balkanaca brijunske linije".
U vrijeme ponovne Račanove komunjarske ekspanzije, čini mi se da sam i ja na stranicama HS izjavio da je HS rijetka luč hrvatske misli koja se zalaže za istinski hrvatski probitak, a sada se te stranice koriste za izmišljanje neprijatelja i među onima kojima je Hrvatska na prvom mjestu.
Zar nije jadno da mi danas nemamo nijedne dnevne novine koje dišu jasnim hrvatskim duhom i interesom za hrvatski napredak. Nemamo ni takvu televiziju. Od tjednika evo pade i Fokus i ostade opet samo HS, ali evo niče Hrvatska smotra.
Zar nije jadno da mi u RH još uvijek nismo slobodni i ne možemo voditi svoju hrvatsku politiku. Zločinci i svjetski hohštapleri nam još uvijek kroje povijest, kočopere se nazivima trgova i ulica po našim gradovima, dreče iz novina i tv ekrana, dok oni koji su bez suda i sudišta pobijeni na najgroznije načine, od djeteta u utrobi majke do najstarijih i nemoćnih, nemaju još svoj mir u dostojno obilježenom svom grobištu.
Stotine tisuća pobijenih vapi za istinom i slobodom koju bi mi trebali uživati, jer su i oni pali za nju, ali ne, nama se još uvijek cementira najgnusnija laž kao povijesna istina. Najcrnji komunistički fašizam se i dan danas prodaje pod antifašizam, a jasni hrvatski nacionalizam, kojem je i komunizam i fašizam radio o glavi, se blati kao fašizam; karikatura Hrvatske se prodaje kao "Velika Hrvatska"; sa "RS" se njeguju dobrosusjedski odnosi kao između od davnina susjedskih zemalja, a ne vidi se da je to zločinačka tvorevina na tkivu Hrvatske Domovine. Liju se suze na laži Jasenovca i Šakić je drakonski osuđen, a partizanski zločinci uživaju visoke mirovine i dobivaju državna odličja bez da ih tko upita koliko su Hrvata poklali, koliko su Hrvatsku unazadili po svakoj osnovi. Čak njihovi sljedbenici plešu vampirski ples i traže uklanjanje svakog spomena na naše junake koje su svih ovih desetljeća zločinački ubijali u našem pamćenju. Vidimo što se događa sa zahtjevima za uklanjanje spomenika vitezu Juri Francetiću, koji nije dao da zaslužena kazna stigne i uhvaćene zločince od strane preživjele žrtve, a kamoli da ima nešto drugo na duši. Mi smo dužni Juri Francetiću, uzor Hrvatu, podignuti pravi spomenik, a ne "kamen" pored puta, jer je s iznimnom hrabrošću, požrtvovnošću, žarom i sposobnošću žrtvovao svoj život sa slobodu hrvatskog naroda i države. I, ne samo njemu!
A, uostalom, zašto se to sve ne bi događalo, kada se i današnji hrvatski branitelji ozloglašavaju ka zločinci, a stvarni zločinci ulaze u Hrvatski sabor i u Vladu.
Dalje, dopušta se da nestane hrvatski narod u BiH i spomen na hrvatsku povijest tog prostora. Zaboravlja se da je hrvatsko pitanje kroz povijest neriješeno i zbog otrgnuća Bosne i Hercegovine iz nacionalnog tkiva.
Isto tako, po nekima, ne treba nam naša hrvatska vojska, ne treba nam naše zrakoplovstvo, ne treba nam mornarica. Ta, što će nam, pa imamo EU, imamo NATO da nas brani. Od koga?! Nije valjda od naših "prijatelja" preko Drine. Ili, možda, od onih kojima, velikodušno ih primajući natrag, obnavljamo domove i vraćamo stanarska prava, primamo u vojsku i policiju, da sve to "dokusure" kad već nisu uspjeli u ratu. A tko će nas obraniti od učinkovitosti NATO-a koju smo iskusili na svojoj koži, kad nam je zaštita bila najpotrebnija, kad se radilo o našem opstanku.
Ali, vratimo se još jednom u nizu "bisera" g.D.A. Petrića: "Hrvatska može postati nepovjerljiva i skeptična, tek ne bude li sama svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti, ne kako bi se dublje poklonila nadnacionalnim strukturama, nego kako bi u velikoj Zajednici europskih demokratskih nacija zauzela ono mjesto koje će joj omogućiti ostvarenje nacionalnih prava i interesa".
Pa g. Petriću ja ću opet, jasno i glasno, reći da Hrvatska mora "postati nepovjerljiva i skeptična" upravo zato, jer vidi da se "svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti" otklizava u ponor beskičmenjačkog poklonstva "nadnacionalnim strukturama" u kojem će " ostvarenje nacionalnih prava i interesa" biti moguće kao i u staroj ili novoj Jugoslaviji.
Tu će se moći "ostvariti" ne nacionalna prava jednog Oca domovine dr. Ante Starčevića, već "nacionalna prava" jednog Mačeka ili Bakarića, odnosno Prodija.
Zaista, ne srljajmo, opet, kao guske u maglu, jer hrvatsko nacionalno pitanje neće biti riješeno dok se ne riješi pitanje Bosne Hercegovine. Tu je ključ svega i ono se neće riješiti koliko god naši "europejski" nojevi budu zabijali glave u pijesak od tog problema.
Zato, gospodo "europejci" okrenite glave od Bruxellesa ne ka Zapadnom balkanu, već ka braći u Bosni i Hercegovini, baš kao što smo se ono svi bili gledali u obrani svoje jedine i jedne hrvatske domovine, u vrijeme srpske agresije, koja se tada, u našim srcima, nije prostirala na području Titine kifle, pa zašto bi to prihvaćali danas.
Gospodo tu je ključ hrvatskog prava, hrvatskog interesa i hrvatskog napretka. Sve ostalo je "europejska" magluština koja će krvavo završiti kad to svjetskim moćnicima bude odgovaralo.
Da pojasnim, rat u BiH je zaustavljen nepravednim Daytonskim diktatom i sigurno je da će diktatom, vidljivim ili nevidljivim, ponovno i otpočeti čim to svjetskim moćnicima bude odgovaralo u nakani da ostvare svoje naume. Uostalom, nepravedni mir je gori od rata (u kojem smo se oslobađali i imali povijesnu šansu da se potpuno oslobodimo i ujedinimo u svojoj domovini)!
Konačno, ono "blejanje" koje "ide prema Europskoj Uniji" neće nadjačati "jauk" vapijućih koji se upinju "da očuvaju suverenost u savezništvu" svih hrvatskih rodoljuba i domoljuba, jer su ti "jauci" znak da smo ispravno prepoznali naše "povelje koje jamče ljudska, nacionalna i građanska prava" hrvatskog naroda u njegovoj domovini, dakle, u RH i BiH.
Taj "jauk" pokazuje da su riječi poput: "velika većina Hrvata želi što brži ulazak u EU", samo puste tlapnje onih koji bi da "jauci" Hrvata u BiH što prije nestanu, jer su im ti Hrvati samo teški uteg oko nogu njihovih "europskih" sanjarija. Uostalom, kao i Domovinski rat, branitelji, generali, gospodarski pojas, nacionalni interesi, jer za to se treba boriti i izboriti, ali onda nema gospodskog "europejskog" uživanja po europskim predvorjima i pred europskim blicevima, nema "dvanaest sastanaka i četiri intervjua" našeg ministra vanjskih poslova u jednom danu sa europskim birokratima koji nas vole koliko i crno ispod nokta.
Da, kako to da mi prihvaćamo sva ta ponižavanja europskih birokrata kad, valjda znamo, da su nam i do jučer radili o glavi stojeći iza srpske agresije i onemogućavanja naše obrane prilikom oslobađanja od srbokomunističkog jarma.
I sada, kada smo se donekle oslobodili, neki objeručke prihvaćaju zakukuljene zamke, za koje samo slijepci ne vide da su postavljene u cilju našeg podjarmljivanja - naroda i domovine.
Zašto. Zato što goje, valjda nam je jasno s kojim ciljem i za koga, našu najveću boljku, a to je, kako reče neumrli Otac domovine: " Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja".
Zato, braćo Hrvati, držimo se kako valja! HS vrati se korijenima.
U Livnu 3.6.2004.
(Objavljeno: Hrvatsko Slovo, Hrvatska Smotra)
O sedamdesetšestoj obljetnici mučeničke smrti Stipe Javora
27. ožujka 1936. / 27. ožujka 2012.
Piše: Ivan GABELICA
Sanguis martyrum, semen christianorum
Krv mučenika, sjeme kršćana. Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.
Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.
Politički put Stjepana Javora
Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku. On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša ( pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena, kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.
Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).
U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića, koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci, iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi, koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928., čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije prevrata ( 1918. – op.I.G. ) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto» (3). Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada 1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine (4).
Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.
Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3. listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo». Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» ( Trumbić i Pavelić – op. I.G. ) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad», a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj stvari (6). Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.
Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ( Macedonci, Albanci i Mađari ) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10). Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).
Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan od najpovjerljivijih ljudi u stranci.
Pripreme za oružanu borbu
Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području» (12). Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).
Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena. Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.
I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi ( velikosrpske vlasti – op.I.G. ), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15). Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22. ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici. Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod, ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici, pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6. kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i izazvali paniku i štetu većih razmjera. To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).
Hapšenje i suđenje
Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor, Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku, koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31. listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom. O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu. Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod okova curile» (17). No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina. To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu robiju bez suze u oku ( Oreb, Begović, Pospišil ). Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.
Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti. U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku. Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane. Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.
Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu. Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb (20).
Javorova smrt
Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod. I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici. Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast. Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 –godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).
Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske. Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom. Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.
Bilješke:
1. «Jutarnji list», Zagreb, 19.5.1931., str.4.
2. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog prava, prir. Višnja Pavelić, Buenos Aires – Madrid, 1977., str. 202., 215., 224 i 362.
3. Isto, str. 270., i «Hrvatsko pravo», Zagreb, 7.1.1928., str. 2.
4. Eugen – Dido Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925.- 1945., prir. dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 111.- 112.
5. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, prir.dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 23.
6. «Hrvatsko pravo», Zagreb, 8. 10. 1927., str. 1.
7. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28., i Marija Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku!, «Politički zatvorenik» br. 58, Zagreb, siječanj 1997., str. 10.
8. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28.
9. Marija Hranilović, nav. dj., str. 10.
10. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/ 1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 27.
11. Isto, str. 28. i 46.-47.
12. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944., str. 30. – 32.
13. Ante Pavelić, nav. dj., str. 384.
14. Ante Pavelić: Doživljaji II, Zagreb, 1998., str. 214. – 215. i 253., i Branimir Jelić, nav. dj., str. 37.
15. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6. i 26.
16. Isto, str. 46. – 47., i Ante Pavelić, nav. dj., str. 214. – 215.
17. Marija Hranilović, nav. dj., str. 12
18. Ilija Jakovljević: Mučeništvo i slava Stjepana Javora – Robijaš u hrvatskom Panteonu, «Evolucija» 4/1936., br. 6.-8., str. 348., i Vilim Peroš: Dvije smrtne osude vješanjem i 116 godina robije, «Ustaša» br. 12, Zagreb, 1943., str. 6.
19. Isto, str. 6., Ilija Jakovljević, nav. dj., str. 348.
20. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6.
21. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942., str. 570.-571.
Prenosimo...hrsvijet.net
Mogu li Hrvati išta naučiti od srpske rehabilitacije Draže Mihailovića?
Vijest o tome da će Srbija službeno rehabilitirati četničkoga vođu Dražu Mahailovića, a time i njegovo četništvo proizvela je nešto komešanja u njezinu susjedstvu. Tu i tamo u hrvatskome medijskome prostoru ponetko proziva hrvatske političare i službene narodne predstavnike zbog odsutnosti odgovora na srpsku provakaciju. Novinar hrvatske javne televizije, očito nesposoban voditi ozbiljne teme a kamo li usmjeravati raspravu o tako kompleksnome pitanju, uspio je samo iritirati hrvatske građane nuđenjem medija koji plaćaju jednom šarlatanu da ih vrijeđa.
No novinar je očito želio postići suglasnost o osudi postupka Višega suda Srbije oko rehabilitacije četničkoga vođe. Na njegovo veliko iznenađenje, Srbi koje je pozvao u emisiju nisu razumjeli zašto Hrvati postavljaju pitanje o tome što oni u Srbiji rade. Uvjeren sam, međutim, da hrvatski novinari uopće ne razumiju pravi smisao onoga što susjedi Srbi žele reći službenom rehabilitacijom Mihailovića.
O čemu je zapravo riječ? Viši sud Srbije, očito pod pritiskom političke i kulturne javnosti da joj je dosta komunističke interpretacije srpske povijesti, preispituje odluke komunističkoga suda koji je osudio D. Mihailovića kao narodnoga neprijatelja, ratnoga zločinca i izdajicu. Generacije su tijekom 60 godina morale potvrđivati pravednost toga čina i usvajati druge postavke dirigirane interpretacije srpske i jugoslavenske povijesti. Srpska javnost ili barem onaj dio koji je dobio mogućnost da progovori očito nije vjerovao pravorjeku toga komunističkoga suda niti je prihvaćao dirigiranu povijest i nakon 60 dugih godina rekla je "dosta"! Ako se dobro razumije smisao onoga što se u Srbiji događa, snebivanja bi trebalo biti manje.
Znam da će mnogi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zavapiti kako su četnici pobili velik broj Hrvata i još više Muslimana/Bošnjaka. To je točno i zbog toga Hrvati i Bošnjaci neće i ne bi trebali rehabilitirati Mihailovića i četnike starije ili novije generacije. No Hrvati previđaju bitnu sitnicu, a ta je da komunisti nisu osudili D. Mihailovića i četnike zato što su ubijali Hrvate i Muslimane, nego zato što su ga oni smatrali svojim "narodnim neprijateljem" te su svima nametnuli da isto misle. Na isti način kako su smatrali desetke i stotine tisuća Hrvata "narodnim neprijateljima" i zbog toga ih potamanili, najviše neposredno nakon rata ali i tijekom njihova polustoljetnoga vladanja – dakle u miru!
Uvjeren sam da nisu svi Srbi suglasni niti s ovakvom rehabilitacijom četničkoga vođe. No to treba prepustiti njima da se o tome ne slažu i da o tome raspravljaju. U halabuci oko rehabilitacije četničkoga vođe Hrvatima i Bošnjacima bi bilo korisnije pitati mogu li i kad će se pobuniti protiv interpretacije svoje povijesti koju je nametnula i dalje podržava domaća komunistička i zapadna filokomunistička intelektualna elita. Mogu li Hrvati i Bošnjaci smoći hrabrosti da, primjerice, NDH gledaju iz pespektive koju ne nameće komunistička paradigma? Čini se da još ne mogu.
Hrvatske reakcije na srpsku rehabilitaciju D. Mihailovića ilustrira još jednu nedosljednost i nezrelost hrvatske političke i intelektualne elite, a ta je da se stalno gledaju, preispituju i osuđuju uspoređujući se sa Srbima i pokušavajući od njih tražiti potvrdu svoje egzistencije i identiteta. Nadao sam se da će Hrvati stjecanjem samostalnosti i izlaskom iz državne zajednice sa Srbima konačno reći sebi i Srbima da ih više ne zanima previše što Srbi misle o njima. To, dakako, znači da ih ne zanima previše ni što Srbi rade u svojoj državi. Mogu li Hrvati prihvatiti svoju državu i svoju neovisnost i mogu li konačno prekinuti pupčanu vrpcu sa Srbijom, tj. Jugoslavijom?
Previše je pokazatelja da oni nisu napravili taj odlučan korak. Da su ga napravili ne bi se hrvatski državni predstavnici skanjivali prosvjedovati protiv prisvajanja srpskoga predsjednika hrvatskih teritorija i kulturne baštine proglašavanjem Ruđera Boškovića Srbinom katolikom i dijelom srpske kulture. Ne bi se događalo ni to da novinar javne televizije ne reagira na tvrdnju srpskoga sugovornika da Hrvati govore srpskim jezikom ili da je Vukovar srpski grad tako što ga odmah isključi iz etera umjesto da ga pušta nastaviti s vrijeđanjem. Ima još mnogo takvih primjera koji pokazuju da pazimo kako se ne bismo zamjerili Srbima, čak i onda kad nas brutalno vrijeđaju. Tvrdim da takvih pojava ne bi bilo da je hrvatska intelektualna i politička elita sposobna cijeniti sebe i da je sigurna u svoj identitet te da i dalje ne razmišlja iz nametnute komunističke paradigme 'bratstva i jedinstva'.
Jure Krišto
Zagreb, 21.3.2012.
Utemeljena Hrvatska kraljevska akademija znanosti i umjetnosti "Kralj Tomislav"
Hrvatska kraljevska akademija znanosti i umjetnosti „Kralj Tomislav“, utemeljena je u Zagrebu, te je izabran predsjednik i Predsjedništvo Akademije.
"Statutom Akademije utvrđeni su njeni ciljevi, svrha i način njihova ostvarenja. Akademija ima šest razreda među kojima su i poseban Razred za dijasporu i Razred za poduzetništvo što Akademiju čini suvremenom znanstvenom institucijom. Jer, iako će se i cijela Akademija baviti pitanjima Hrvata izvan Republike Hrvatske, u Statutu smo predvidjeli i poseban razred koji će se produbljeno baviti tim pitanjem i objedinjavati sve poslove u svezi s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, ali i njihovo okupljanje i institucionalno povezivanje s domovinom..", priopćeno je iz Akademije.
"Isto tako, Akademiju smo nastojali osuvremeniti pa smo predvidjeli poseban Razred za poduzetništvo. Jer, osim klasičnim pitanjima znanosti, umjetnosti i književnosti, Akademija će se baviti i egzistencijalnim pitanjima kako Hrvata u Republici Hrvatskoj, tako i onih izvan Republike Hrvatske", kaže se u priopćenju koje potpisuje predsjednik dr. sc. Petar Vučić
Akademija želi stvoriti ne samo jedinstvo Hrvata u RH i onih izvan RH, nego i nadvladati otuđenost znanstvenih, umjetničkih i drugih hrvatskih elita od naroda, stvoriti stanje stvaralačkog dijaloga i sinergije između znanosti i umjetnosti i cjelokupnog naroda.
"Osim toga, na simboličnoj razini, izrazili smo Akademiju kao znanstvenu nazvavši jedno njezino vijeće po svjetski priznatom hrvatskom znanstveniku – Vijeće za znanost Ruđer Bošković, a Vijeće za umjetnost i književnost po tvorcu hrvatske moderne književnosti Marku Maruliću. Ta tri imena – kralj Tomislav, Ruđer Bošković i Marko Marulić simboli su naše državne suverenosti i nacionalne samobitnosti, što oni na najbolji način izražavaju; oni su naša hrvatska povijesna, državotvorna, znanstvena, umjetnička i književna vertikala", stoji također u priopćenju.
Akademija ima poseban cilj da u njenim redovima se nađu najuglednija imena znanosti, kulture i umjetnosti iz cijeloga svijeta, prvenstveno iz redova Hrvata bez obzira u kojoj zemlji svijeta žive i kojim jezikom govore. Akademija je zamišljena kao središnje mjesto umreženja hrvatske nacionalne inteligencije iz domovine i Hrvata koji žive izvan domovine.
"Na koncu, Akademija poziva sve rodoljubne hrvatske intelektualce u Republici Hrvatskoj i one izvan Republike Hrvatske, da nam se u ovoj mukotrpnoj, ali domoljubno i nacionalno iznad svega važnoj i korisnoj zadaći pridruže", stoji na kraju priopćenja koje potpisuje dr. sc. Petar Vučić, predsjednik Akademije.
Prvi predsjednik novoosnovane udruge je doktor prava Petar Vučić, a uz njega osnivači su: prof. dr. Ivan Biondić, Vladimir Biondić, mr. prav. ,prof. dr. sc. Vinko Buj, mag.dr. Emil Čić, Nikola Debelić, prof. msc.dr.dr.h.c., Marko Francisković, dipl.oec, dr.med.vet. Natko Kovačević, Nada Landeka, pjesnikinja i spisateljica, Dušan Musulin, dipl.oec, Mile Pešorda, književnik, Mile Prpa, dipl.prav.,Zoran Vernaza dipl.oec., mr. st. Dijana Vukoja, Cvjetko Lež, mr.sc., Srećko Sladoljev, dr. sc., mr. Ranko Šikić, Ivo Matanović, pisac, Ljubin Čedomir, dr.med. i pisac stručne literature, i sc. Dragutin Pavličević.
O B A V I J E S T
Obavještavamo sve hrvatske nacionaliste i simpatizere da je Stranka hrvatskog prava, poslije održanog Izvanrednog Sabora 19.2.2012. godine, prestala sa radom dana 19.3.2012. godine.
Kako su ove stranice za mnoge bile prava riznica hrvatstva i pravaške misli nastojat ćemo ih održati pod nazivom: Stina hrvatskih pradidova.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
Radoslava - Slava Ereš, izmasakrirana nedužna žrtva
