Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Učenik Staroga shvaća,

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.

KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!

ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

Autoritet

- U usavršavanje spada i vaš odnos prema autoritetu. Odnos prema autoritetu ne smije biti ni podložnički, odnos slijepe poslušnosti, niti oholo negatorski, nego odnos kritički, tj. provjeren razumom i životnim iskustvom. Autoritet mogu imati stanovite vrijednosti i ideje, osobe i institucije. Prema svima trebate imati odnos istodobnog povjerenja i kritičkog ispitivanja je li ono u skladu s razboritošću i razumom, je li u skladu s moralnim i dostojanstvenim životom i ljudskim pravima. Jedino takav odnos je odnos Ispravnoga puta. Jer neke su vrijednosti nadvremenske, vječne, a neke se tijekom vremena mijenjaju ili nestaju. Da o ideologijama i idejama kao i institucijama i ne govorimo, jer one su mnogo više podložne vremenu. S promjenom duha vremena i one poprimaju novo značenje ili uopće nestaju, jer ih zamjenjuju druge. Drugo, nikad ne smijete dopustiti da bilo koja vrijednost, ideja, osoba ili institucija postane autoritarna, jer je to otuđujuće za vas, jer vam to oduzima slobodu i dostojanstvo. Čovjeku i njegovoj slobodi naročito prijeti opasnost od autoritarnosti osoba i ideologija.

Ta zabluda potječe iz povijesnoga razdoblja vladavine monarhije (prvenstveno apsolutnih, predustavnih monarhija). Monarsi su tada bili i izvor prava i pravednosti, i primjenjivači i djelitelji njihovi. Međutim, u demokraciji takvo apsolutno poštovanje zaslužuje samo funkcija, ali ne i svaki njezin obnašatelj. U naravi je demokratskih načela da je svaki njihov obnašatelj reizboran i smjenjiv. Predsjednikovo obnašanje funkcije je sankcionirano ustavom i zakonima, te općenito interesom i dobrom države i naroda. Zbog povreda ustava i zakona predsjednik je smjenjiv, a u slučaju zločina, naročito onoga najvećega - zločina veleizdaje, kažnjiv je i smrću. Povijest je puna primjera kažnjavanja smrću careva i kraljeva i predsjednika država. Ako je i za koga opravdano propisivanje i kažnjavanje smrću, to je opravdano za šefa države. Jer nitko ne može toliko zla nanijeti državi i narodu na čijem je čelu kao šef države. Jedino on može napraviti zločin protiv cijeloga naroda i nacije (npr. veleizdajom), dakle protiv najvećega broja ljudi. Ako se takav zločin ne bi kažnjavao smrću, to bi ponižavalo državu i njezino značenje za čovjeka. Upravo njezinoj vrhovnoj, najvećoj vrijednosti odgovara i najveća kazna, što potvrđuje njezino dostojanstvo i vrijednost za pojedinca i za naciju. I nikakav prigovor krajnosti tu ne stoji, jer upravo krajnosti daju si međusobni smisao i opravdanje. Tek negacija života - smrt, daje pravi smisao životu. Ukinuće smrtne kazne za počinjene najteže zločine ponižava i obezvrjeđuje život. Relativizira ga, pa zločin više nije zločin u svom strašnom negativitetu života, on se pretvara u nešto između života i smrti, što je jednako važno, zatim očekivano, te na koncu tolerirano tek s malom nelagodom. Ukinuće smrtne kazne je došlo s duhom liberalnog vremena od lažnih humanista, od slabića bez krjeposti koji nemaju dovoljno volje za život, ni hrabrosti za smrt za prave vrijednosti.

Zato, dragi sinovi i kćeri Hrvatske, ne gajite ropsku, kmetsku skrušenost i pokornost prema svakom predsjedniku. Čovjek je biće slobode, i ako to prestane biti, prestaje biti i čovjek u svojoj punini. Vi ste slobodan narod, imate pravo na pobunu, na ustanak protiv svoga predsjednika koji vam oduzima osobnu ili nacionalnu slobodu, koji nedostojno, štetno i amoralno obnaša funkciju predsjednika, koji krši vaša ljudska prava, jer tim činima pravi zločin veleizdaje; imate ga pravo smijeniti i kazniti, pa i smrću. Istina, funkcija predsjednika države je središte nacionalnoga bića, njegov sveti i nepovredivi supstancijalitet. Ali tko je obnaša protivno njezinoj naravi, taj pravi zločin protiv naroda.

Sva tri ta entiteta imaju autoritet koji trebate racionalno poštivati, a ne kao liberali negirati moralni autoritet društva i države. Ti bezumnici, koji zagovaraju neodgovornu slobodu, dopustili bi da im i država propadne za takvu slobodu. Za njih je svatko za se najviši autoritet i ne postoji nikakav viši, pogotovo ne viši društveni autoritet koji bi smio korigirati individualni. Oni koji tako misle ne razlikuju osobno dostojanstvo i savjest te kako ih uskladiti s društvenim autoritetom. Isto tako, kao što nabrojeni entiteti i vrijednosti imaju autoritet koji treba poštivati, trebate poštivati i autoritet svojih prvaka i vođe. Osim toga, trebate čuvati i poštivati i međusobni (horizontalni) autoritet i dostojanstvo svake osobe. Svi ste vi dio autoriteta kao dio bitka, a on je po bitku. Arijcima, čiji ste i vi sinovi, prvima je dano da ga spoznaju i oni ga razdijeliše na četiri razine po kojima se bitak i društvo i nacija i svaki pojedinac održava na svojoj razlikovnoj razini. U vidljivu svijetu, u različitim vremenima i u različitim narodima se različito očituje, ali nikad ne nestaje. Kad ga uzmanjka zavlada kaos i tada svijet nazaduje.

A vođa nije rješenje za psihološku bijedu mase (Freud) kao prevarant, karijerist, kao prodavatelj iluzija, nego kao izbavitelj iz bijede. On nije poslan da narodu bijedu učini podnošljivom, nego da je ukini, on je soter, izbavitelj iz bijede. Njegova riječ nije opijum za mase, nego pravi lijek za njihov duh, što im budi moral i opravdanu nadu, ali ukazuje i na žrtvu. Njegovo djelo, koje ne počini bez mnoštva, njihov je spas ili propast, njihova je ali i njegova sudbina. To je povijest kojoj nismo uvijek gospodari. Velikim duhovnim i političkim vođama objavljene su i velike istine. Odatle njihova karizma, njihova pozvanost predvodništva, jer je njihovo mišljenje i djelo istinito u svom vremenu, a ima udjela i u vječnome.

Autoritet kao Ime Oca ne samo kao označitelj, nego i kao vladar jest vladar neumrli. Stoga ne gubite snagu osporavajući ga uzaludno. Zar zaista ne spoznaste odakle snaga moje vječnosti?

Kralj Tomislav

Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.

Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.

Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.

Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II.

Tako je govorio Otac Domovine

Bleiburg bez hrvatske vojske?

Jedino što od bleiburških komemoracije ostade dobro - okupljanje hrvatskih nacionalista odanih Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i slobodno isticanje te odanosti - sada se nastoji ograničiti, pa i prekinuti. Zabranjuju se ustaška obilježja. Suprotno onome što bi netko pomislio, ne zabranjuje ih austrijsko redarstvo. Ne, oni koji su u subotu 14.V.2011. zaustavljali Hrvate s ustaškim kapama i predstavljali im dvije opcije - izaći s prostora koje je u vlasništvu Počasnog Bleiburškog Voda ili skinuti sporna obilježja - bili su redari Počasnog Bleiburškog Voda. Dok su austrijski redarstvenici, stojeći pored, tvrdili da oni nemaju ništa protiv ustaških obilježja, koja da po zakonima Republike Austrije nisu zabranjena, istodobno su plaćenici PBV-a ljudima skidali obilježja ili ih tjerali da napuste zemljište PBV-a (izvan kojega, na austrijskom tlu dakle, sporna obilježja nisu zabranjena). Također, redari su zabranili unošenje na skup i zastave 'republike Hrvatske' sa slikama generala Gotovine i Markača te natpisom "Hrvatski Vitezovi".

Čulo se kasnije, kao i prijašnjih godina od nekih umjerenjačina, da su osobe s ustaškim obilježjima većinom od medija ili tajnih centara moći plaćeni provokatori te da ih je - malo. Oni koji to govore, time jasno daju do znanja da na Bleiburgu nikada bili nisu. Bleiburško je polje svake godine druge subote u mjesecu svibnju mjesto gdje 'sve vrvi' od ustaških obilježja i zasigurno je da nitko od osoba koje ih nose nije plaćen od medija ili 'tajnih centara moći'. Ako je tim pojedincima, koji tvrde takve bedastoće, na umu da hrvatski nacionalist mora biti plaćen od nekoga eda bi nosio obilježja časnog Ustaškog Pokreta i hrvatske vojske 1941.-1945., to više govori o tim pojedincima, nego o osobi koja ih nosi.

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

HRVATSKI DIPLOMATI S JUGOSLAVENSKIM SRCEM

U pismu gospođa Mueller reče da je s ovom svojom pjesmom žrtvama ‘tog okrutnog rata željela dati do znanja da netko ipak o njima misli.’

Ali, možda radi toga što su i pismo i pjesma bili podpisani, nešto me ponukalo da nakon nekoliko minuta sve izvadim iz koša i pomnije pregledam.

Pjesma završava : “Radi sramotnih grozota koje su učinjene, moj otac sad plače za mojom braćom, njegovim sinovima.”

1.) Jugoslavija nije nikad bila “Domovina” nikome osim srbočetnika i srbokomunista.

Zvonimir R. Dosen

“... Poslije vašeg pisma nisam mogla spavati. Tri noći sam plakala, jer sam bila uvjerena da sam učinila plemenito djelo, a sad se osjećam vrlo blesavom.

Poslije tjedan dva, dobio sam od g. Mueller odgovor gdje mi, s mnogo više dokaza nego sam očekivao, potvrđuje da je sve što je navela podpuna istina, te da se ne radi o nikakvom provokatoru nego jednoj dobronamjernoj, ali neinformiranoj i naivnoj osobi.

Poslala mi je i kopiju pisma u kojem joj se glasnogovornica hrvatskog veleposlanstva u Americi zahvaljuje za “dirljivu pjesmu”. O tome dalje u idućoj emisiji. (Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, 26. svibnja 2013.)

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Čika Jovo: Drugarice Omejec, kad se ujutro probudiš pogledaj se u ogledalo pa pljuni u ono što vidiš!

Odlučan je on u namjeri svoju voljenu Domovinu izvući iz mračnog srednjeg vijeka crkvene inkvizicije i stupidnog vjeronauka. Začepit će on gubicu kardinalu Bozaniću i srodnim mu popovima-lažovima te uvesti nazadnu Hrvatsku u napredno dvadeset i prvo stoljeće istospolnih brakova gaya s gayem, lezbijke s lezbijkom, demokratski ravnopravno! Ljudi se više ne će dijeliti diskriminatorno, po spolu nego avangardno - po rodu, kao muškarci s vaginom ili žene s pimpekom!? Jednom riječju predškolskoj dječici u vrtićima pokazati će on stručno kako treba zdravo masturbirati te ih riješiti roditeljske zablude, jer novorođenčad ne nose nekakve rode iz Afrike nego ih prave macho-muškarci poput njega.

Improvizacija čika Jovina savjeta: „A vi, zatucani roditelji, vi ne ćete imati nikakvo legitimno pravo odgajati vašu djecu u duhu nazadne, srednjovjekovne Katoličke Crkve, htjeli to ili ne htjeli, 'odgajat' ću je ja, Kuri-kulac, uz asistenciju mog spolnog agenta Vinka Filipovića prema četvrtom Modulu a sve u duhu modernog XXI. stoljeća. Uostalom, što su to 'vaša djeca' kad ćete već sutra bez obzira na rodnu orijentaciju a zahvaljujući mom kolegi, primarijusu Rajku Ostojiću, zamrznute embrije moći kupiti u trgovačkom lancu Lidl, pa kad ih podgrijete i kada proplaču te ožive, prepustit ćete ih mojim školskim ustanovama, na milost i nemilost naprednog zdravstvenog odgoja.“

Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

Bolno sjećanje na Hrvatski Križni Put

Nismo dospjele dočekati da se kruh ohladi,

Tamo na Sajmištu u hrpama manjim ili većim

Mnogima od njih

Oni, zlikovci, punili su ih

Nikada se, nikada se više ne ponovilo!!!

Na ljutu ranu ljuta trava

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

ZA HRVATSKU TRAGEDIJU KLJUČNA JE ODGOVORNOST VELIKE BRITANlJE

Vidljivo je, da je o izručenju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva odlučivao najviši britanski državni vrh. Po odluci toga vrha britanski su vojni zapovjednici u Koruškoj prepustili hrvatsku vojsku i izbjegle civile Jugoslavenskoj armiji. Britanci su to učinili po vlastitoj ocjeni, pa su radi toga i najodgovorniji za taj pokolj. Uz britansku odgovornost za tu najveću tragediju hrvatskog naroda veže se i odgovornost jugoslavenskoga, partizanskoga vrha. U tom je najveća odgovornost njegova čelnog čovjeka, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, koji je naredio bleiburški pokolj i ustanovio marševe smrti. Radi toga nas mora čuditi da i danas ima, ne baš ni tako mali broj, tobožnjih Hrvata koji zagovaraju toga najkrvavijeg zločinca koji je poslao u smrt veliki dio svoga naroda. Naravno, za bleiburški pokolj i križne putove, te oznaška zatvaranja, mučenja i ubijanja, odgovorni su izravni počinitelji, među kojima je bilo i Hrvata.

Moja razmišljanja o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga

Kad gledamo unatrag, biva jasno da se je hrvatsko državno vodstvo, uzdajući se naivno u zaštitu zapadnih sila, odlučilo na to da se hrvatska vojska početkom svibnja 1945. povuče preko Slovenije ususret angloameričkim vojnim snagama u Austriju i da im se preda. S vojskom su bježale od jugokomunističke opasnosti stotine i stotine tisuća hrvatskog pučanstva. U tijeku povlačenja nastale su nepregledne kolone hrvatske vojske i civila od Zagreba preko Hrvatskoga Zagorja - Zidanog Mosta - Celja - Maribora - Slovenj Gradeca - Dravograda do Klagenfurta, a kasnije do Bleiburga. Kolone u povlačenju su kroz Sloveniju neprekidno napadale jugoslavenske snage potpomognute Rusima i Bugarima. No, unatoč svemu tomu, hrvatska je vojska uspješno dovela glavninu kolone u povlačenju na Loibaške poljane pred Bleiburgom. Dolazak kolone na te poljane značio je susret hrvatske vojske s britanskim snagama. Zbog hrvatskoga lakomislenog i zapravo naivnog povjerenja u pošten i pravičan postupak zapadnih saveznika, hrvatske su oružane snage odložile oružje i ostale goloruke. Tragičnoga 15. svibnja 1945. iz okolnih su šumaraka partizanski napadači nasrnuli na nemoćno, zbunjeno i zgomilano ljudsko mnoštvo na Bleiburškome polju. Tu je počeo pokolj hrvatske mladosti, časnika, vojnika, civila, žena, djece…

Dakle, sama je odluka bila razumna, ali je donesena prekasno i bez nužnih priprema. Odluku o povlačenju je trebalo ranije donijeti, te plan o povlačenju temeljitije i sveobuhvatnije razraditi, čak s alternativama u tijeku povlačenja. Da je povlačenje uslijedilo bar tjedan ranije, hrvatska kolona u povlačenju mogla je proći bez borbenih okršaja preko slovenskog teritorija, jer tada nije tamo bilo jugopartizanskih snaga koje bi se usudile suprotstaviti hrvatskim oružanim snagama. Povlačenje je trebalo temeljitije pripremiti i borbeno i materijalno, pa čak i za pružanje otpora i nakon povlačenja u Austriju, dakako, ukoliko bi ustrebalo. Nije se smjelo dogoditi da se civilno pučanstvo i vojska povlače u istoj koloni. Civilno pučanstvo trebalo se povlačiti u odvojenoj koloni, s tim da mu određene vojne postrojbe budu sigurnosna pratnja. Isto je tako trebalo u susretu s Angloamerikancima, u konkretnom slučaju s britanskim vojnim snagama, tražiti političko utočište za izbjegli narod iz Hrvatske. Pregovore s Britancima o pružanju političkog utočišta trebale su voditi građanske, a ne vojne osobe.

Propusti u povlačenju

U tijeku povlačenja, 9. svibnja u Celju, hrvatski su generali, uvidjevši da su Hrvatske oružane snage u povlačenju izgubile vezu s Glavnim stožerom i zapovjednikom povlačenja generalom Gruićem, izabrali novo zapovjedništvo s generalom Herenčićem na čelu vojničkog vijeća, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Od toga izbora general Herenčić s vijećem vodio je povlačenje sve do tragedije 15. svibnja u Bleiburgu. Godinama, pa i danas, razmišljam zašto je to novo zapovjedništvo povlačenja s generalom Herenčićem vodilo toliko dugo neefikasne pregovore u Dravogradu i natezalo se s nekakvim bugarskim i slovenskopartizanskim zapovjednicima o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova?! Dalje, također se pitam zašto je u tijeku povlačenja mijenjan smjer, pa se je umjesto prema Klagenfurtu krenulo prema Bleiburgu? I danas je nejasno tko je zapovjedio hrvatskoj vojsci i izbjeglicama da se zaustave na Bleiburškome polju i da ne ulaze dublje u Austriju. Osobno sam stigao tamo među prvima, 13. svibnja u predvečernjim satima. Nitko nije stao ispred nas i kazao:"Ne možete dalje". Dakle, hrvatsko je vodstvo povlačenja odredilo da treba stati upravo na tome kobnom polju. Zašto?

Prolazeći kroz razne faze, HOS je postao respektibilna vojna snaga. U povlačenje je ušao s 5 suvremeno ustrojenih sborova u 18 borbenih divizija, s preko 200 tisuća vojnika. Ta vojnički nepobijeđena sila je, uza sve prateće neprilike, dovela uspješno izbjegličku kolonu na cilj. No baš na tgom je cilju postala borbeno neučinkovita! I sâm sam se našao u tome mnogoljudnom košmaru. Na bleiburšku visoravan ispod Karavanki stigao sam u koloni među prvima 13. svibnja pri zalasku sunca. Zaustavio sam se sa svima koji su sa mnom stigli i dalje pristizali upravo na lokaciji današnjega-spomen obilježja bleiburškim žrtvama. Ne znam po čijoj je zapovijedi tu kolona stala, niti znam zašto dalje nije išla. Uglavnom, nitko od vidljivih nije ju zaustavio, niti ju je sprječavao da dalje ide. Istina, ispred nas su se na kojih šestotinjak metara vidjeli poredani tenkovi, za koje smo kasnije doznali da su bili tenkovi engleske vojske. Kolona je dalje neprekidno pristizala i punila Loibaško polje. Tenkovi se nisu micali. Stajali su nepomično, sve do kobne predaje.

Josip Jozo SUTON

Gdje slobode sad su dani?

Gdje su Zrinski Frankopani,

Gdje su ona lava dva?

E MOJ NARODE!

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

ing. Ante Matić

190. godišnjica rođenja Oca Domovine, dr. Ante Starčevića

Sjetimo se da je vrhovno načelo našeg Oca Domovine bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Otac Domovine nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, i zasluga je Njegova genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Bog i Hrvati!

Hrvatska Hrvatom!

POVIJESNE I GEOPOLITIČKE UVJETOVANOSTI BLEIBURGA

Dr. Petar Vučić, Zagreb

I.

No, kako uopće Bleiburg može postati geopolitička tema? Nije li to samo genocid nad Hrvatima koji nisu dirali ničiju zemlju? Jer zemlja je ostala tamo gdje je i bila. Ljudi i njihova zemlja, s vlašću na njoj organiziranoj, predstavljaju tri neizostavna konstitutivna elementa svake, pa i hrvatske države. Države nema bez ljudi. Nema je ni bez nacionalne državotvorne elite koja je na Bleiburgu i u vezi s njim, stubokom stradala. A zemlja, u fizičkom smislu, kad se s nje ukloni jedan narod, ili se taj, matični narod, napravi nacionalnom manjinom (genocidom, etničkim čišćenjem i dr.) ili pak političkom manjinom kakvom je napravljen hrvatski narod poslije Bleiburga, postaje zemlja drugog naroda. Zato se s pravom može reći da je Bleiburg bio jedan od oblika srpskog osvajanja hrvatske zemlje. To je prvi geopolitički aspekt Bleiburga. Drugi, međunarodni geopolitički aspekt Bleiburgu daje interes svjetskih hegemona, a prije svih Velike Britanije, za nestankom hrvatske države i obnovom Jugoslavije. Eto, zato je Bleiburg eminentno geopolitička tema. Dakle, upravo suprotno od uobičajene tvrdnje da je Bleiburg obračun samo s NDH, a što je samo djelomična istina: Bleiburg je obračun s hrvatskom državom kao takvom, s hrvatskom državotvornom idejom, s mogućnošću da se hrvatska država uopće organizira pod bilo kakvim uvjetima i okolnostima. Eto to je trebala biti ta zapanjujuća istina poruke Bleiburga.

II.

Hrvatsko pitanje, nastalo dakle 1102. god. imalo je i svoj važni geopolitički aspekt: borbu Hrvata za svoj državni, odnosno etnički teritorij. I upravo od geopolitičkih karakteristika hrvatskog etničkog prostora često je ovisio i način borbe za nj kao i ideje i politički pokreti kojima su se služili Hrvati u toj borbi. Tako dr. Ivo Pilar kaže: "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugim, uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera... u tom obliku (bez Bosne, prim. naša) kao narodno-političko tijelo uopće nemaju nikakve budućnosti. Ova spoznaja bila je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878. bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva".2 Time Pilar, u biti, aktualizira geopolitičku nemoć Hrvatske koja proizlazi iz njenog oblika, a što je Hrvate često tjeralo u naoko paradoksalne i štetne saveze i koalicije. Još veća nesreća proizlazi iz geopolitičkog i geostrateškog položaja Hrvatske, zemlje vrata Zapada prema Istoku, zemlje dodira dva svijeta koji ne samo da se ne podnose nego se međusobno razaraju, kaže Pilar. Pjesnik Petar Preradović je nevjerojatno pregnatno izrazio taj tragični geostrategijski položaj Hrvatske, stihovima:

Pobit će se do dva svijeta,

po prilici svoj;

Na pred stražah mi smo četa,

prvi naš je boj.

Kalkulacije s hrvatskim teritorijem počele su od samog doseljenja Hrvata u njihovu novu domovinu. Pri tome je značajnu ulogu igralo i Jadransko more čiju istočnu, atraktivniju obalu drže skoro u potpunosti Hrvati. Jadransko je more rukavac Sredozemnog mora koje je bilo najvažnija prometnica u Starom i Srednjem vijeku, sve do otkrića Amerike i puta oko Rta Dobre nade, da bi od tada pa do prokopavanja Sueskog kanala njegova važnost slabila, ali poslije toga ponovo rasla. A i iz hrvatskih luka na Jadranu najkraći je put do Srednje Europe. Otuda ta negativna, hegemonistička zainteresiranost za Hrvatsku od strane svih europskih sila. Mađarska je stvorila i hegemonistički slogan: Tengere Magjar - na more Mađari, kao promičbeno-političku lozinku za stvaranje Velike Mađarske od Karpata do Jadrana. Italija je pak, negirajući prava Hrvata na Jadranu, govorila za Jadran - il mare nostro, a Austrija je, prema nekim političkim piscima i B i H okupirala samo zato da bi osigurala i otklonila bilo čiji drugi utjecaj na hrvatskoj obali. Ruski san o izbijanju na topla mora, pri čemu je Jadran jedno od najvažnijih i najčešćih izbora, seže još od Ivana Groznog a nije presahnuo ni danas, o čemu nam bjelodano svjedoči geopolitika Žirinovskog. A da i ne govorimo o Srbiji koja zbog neimanja pristupa moru stvara klaustrofobične ali i ekspanzivne sintagme o Srbiji kao "opkoljenoj državi" i Srbima kao "uhapšenom narodu".

Drugi hegemonistički pravac preko Hrvatske, pravac Sjever-Jug, ide iz Rusije inspiriran, kako smo već rekli, traženjem toplih mora. Ovaj ekspanzionistički pravac također ima dva kraka od kojih jedan izlazi na Crno more u Bugarskoj, a drugi na Jadransko more tangirajući Hrvatsku (i Crnu Goru, Albaniju i Grčku). Ovaj ruski hegemonistički pravac za Hrvatsku je posebno opasan jer se uvijek ostvaruje osloncem na Srbiju koja tako nastoji iskoristiti rusku snagu za svoje impearijalističke ciljeve.

Stoga nije slučajno da je Supilo percipirajući ovako teško i pogibeljno političko okružje Hrvatske zaključio: "Mi Hrvati, zapravo, stojimo na putu trima idejama susjednih naroda: germanskoj ideji s maticom u Berlinu, filijalom u Beču... Druga ideja koja hoće da se preko nas proturi jest Mađarska... Treća napokon ideja koja bi se htjela raširiti preko hrvatskih zemalja jest srpska... I Srbi bi htjeli more, pak su, za sada, cijelu svoju politiku udesili tako da što više oslabe Hrvatsku". Zato on rezignirano zaključuje: "Svakome smo na putu" i "Na putu smo premnogim interesima, na pragu smo preko koga se križaju razne težnje; mnogo ih je kojima bi dobro došlo kad nas uopće ne bi bilo. Ovo je naš položaj i naša nesreća". I otac hrvatske geopolitike, dr. Ivo Pilar, tvrdio je "da u cijeloj svjetskoj povijesti nije poznat narod koji bi imao težu i opasniju situaciju od one u kojoj se nalazi hrvatski narod. Donekle bi se dao naš položaj sravniti s položajem Izraelaca... iako držim da je naš položaj još teži".

III.

Po geopolitičkoj logici stvari, po logici antagonističkih hrvatsko-srpskih interesa, Hrvati i Srbi biraju i saveznike suprotnih, konkurentskih interesa. Pošto je to postala već povijesna politička vertikala, suprotnost interesa Njemačke i Rusije i Srbije i Njemačke, Srbija uvijek bira za saveznika Rusiju. To savezništvo nije samo zbog pravoslavlja. Pravoslavlje je prije sredstvo nego cilj. Ciljevi su; za Ruse izlaz na toplo more i proširenje interesne sfere na Balkanu, a za Srbiju osvajanje hrvatskih zemalja, mora i dr. i kao kruna svega, stvaranje Velike Srbije. Ta podudarnost interesa dovodi uvijek, u svakoj situaciji, do istog savezništva. S druge strane, Hrvatska radi obrane mora tražiti saveznika dovoljno respektabilno jakog i motiviranog da joj može pomoći pa i zaštititi. Iz mnogih razloga, koje sve skupa nazivamo geopolitičkom kompatibilnošću između Hrvatske i Njemačke, Hrvatska se silom prilika obraća Njemačkoj. Tek se u najnovije vrijeme stvaraju neke geopolitičke pretpostavke da nam SAD postanu neki saveznik. Velika Britanija pak, u ulozi balansera, protiv Rusije igra na drugim prostorima: na Bliskom i Dalekom Istoku, na Baltiku itd. ali na Balkanu igra protiv Njemačke. I tako Hrvatska postaje usputna, neskrivljena žrtva britanskih geopolitičkih i geostrateških igara i time je objašnjiva uloga Velike Britanije u organiziranju Bleiburga. I zato Bleiburg nikako nije slučajan.

IV.

Interesne sfere, ugovori i dogovori na račun trećih univerzalna su povijesna pojava: u svim vremenima i na svim zemaljskim prostorima jače države su nastojale ostvariti svoju hegemoniju nad drugim, slabijim državama, bilo u obliku utjecaja, bilo kao kontrolu ili pak kao kolonijalni odnos. To je ahistoričan, neizbježiv povijesni fenomen koji se izražava od kada države postoje, a pamtimo ga od kada imamo pisanu povijest. U povijesti Peloponeskog rata, Tukidid spominje ugovor između Atene i Sparte na račun ostalih grčkih država. Od tada pa do danas tijekom povijesti može se pratiti stvaranje interesnih sfera uvijek i svugdje, sve do Jaltanskog fifty-fifty, pa i do dan-danas. Evolucija je samo u obliku hegemoniziranja. Naime, sve manje se pribjegava primjeni grube vojne subjugacije i otvorene pljačke, a sve više finoj, sofisticiranoj tehnologiji izgradnje kulturne, gospodarske napose, tehnološke i političke ovisnosti i iskorištavanja. Zato realističnim uvidom u povijest lako zaključujemo da je povijest amoralna i da je okrutna.

Da to ilustriramo nekim povijesnim primjerima. Izvješćujući o dolasku Hrvata u svoju sadašnju domovinu, Konstantin Porfirogenet kaže da su došli po pozivu bizanskog cara, na bizantsku zemlju, koju oni, doduše, više ne kontroliraju vojno učinkovito ali ju i dalje smatraju svojom interesnom sferom, interesnom sferom Istočnoga Rimskoga carstva. Drugo, u Ljetopisu popa Dukljanina, priča se da su granice Hrvatskog kraljevstva utvrđivane na Saboru na Duvanjskom polju u prisustvu predstavnika bizantskog cara i Pape kao ondašnjih dvaju najvećih političkih autoriteta i velevlasti. Sjetimo se borbe hrvatskih kraljeva za dalmatinsku temu, borbe Borne i Ljudevita u povodu ostvarivanja franačkog utjecaja u Hrvatskoj, te napokom 1102. god. i potpadanja pod političku kontrolu Mađara te od 1527. i Austrije. U Austro-Ugarskoj monarhiji Hrvatska nije geopolitički subjekt nego objekt. Svi međunarodni ugovori i dogovori koji su se ticali Hrvatske, a naročito ih je bilo mnogo s Turcima, sklapani su bez obzira na volju i želje Hrvata. I što je karakteristično za sve te događaje jest to da je padu razine državne političke samostalnosti uvijek prethodio vojni poraz. Kao što je bitka na Gvozdu prethodila 1102.-oj, kao što su neuspješni obrambeni ratovi s Turcima prethodili 1527.-oj, kao što je neuspješno sudjelovanje u I. svjetskom ratu (u biti za Hrvate izgubljenom ratu), prethodilo 1. XII. 1918. tako je i izgubljeni rat 1941. - 1945. prethodio Bleiburgu, 50. godišnjem komunističkom ropstvu i podjeli odnosno ulasku Hrvatske u fifty-fifty utjecajnu zonu. Vae victis. Ove povijesne reminiscencije nam jasno predočuju da NDH nije uzrok nego povod Bleiburgu. A povod je bio zaista vrijedan zavisti.

V.

Hrvati su po oba ta kriterija loše stajali: borili su se na strani poražene države (Austro-Ugarske), a njegova politička elita bila je politički zdvojna i politički neodlučna; da li osnovati samostalnu državu ili se udružiti u zajedničku državu s ostalim Južnim Slavenima. No, bilo bi sasvim netočno i neutemeljeno voluntaristički tvrditi da su se Hrvati 1918. nalazili u politički nultom stanju iz kojega su mogli slobodno i neometano birati svoju političku budućnost. To i unatoč Wilsonovih 14 točaka, među kojima je možda bila najvažnija baš ona koja je govorila o pravu svakog naroda na samoopredjeljenje (ali zato na Zapadu i tretirana kao samo humanistički idealizam i utopizam) i isto tako njegove izjave od 23. IV. 1919. god. kojom je pozvao Talijane da se odreknu Rijeke. Ostavinska rasprava iza Austro-Ugarske vodila se u Versaillesu gdje je i potpisan ugovor o poslijeratnoj Europi. Versajsku konferenciju je vodilo 27 država pobjednica a od poraženih nije prisustvovala nijedna. Sudbinu su, međutim, stvarno krojile Velika Britanija, Francuska i Italija (SAD nisu potpisale ugovor zbog neslaganja) te je tako ugovorom u Versaillesu, Sain-Germain-Leyu i Trianonu odlučena sudbina Europe.

VI.

Na međunarodnom planu Hrvatsku su predstavljale dvije političke formacije: HSS i Ustaški pokret. No i jedni i drugi iskusili su gorku istinu odnosa međunarodnog establišmenta prema Hrvatima. Razočarenje je bilo veliko jednako i za Radića i Pavelića. Pri tome, dakako, Britanci unutar svog koncepta prihvaćaju, eventualno, samo HSS kao čimbenika i pregovarača o rješavanju hrvatskog pitanja, jer je HSS pacifistička a za Mačekovog vremena i defetistička formacija reformističkog političkog programa, koja, u biti, ne dovodi u pitanje državni okvir Jugoslavije nego samo traži svoju "pravicu" u njoj. Moramo reći da je to bio čisti politički iluzionizam.

VII.

Također postaje jasno, ako se uzme u obzir križaljka geopolitičkih interesa na Balkanu, a posebno onih Velike Britanije, da Bleiburg kao zločin nije neki logični kraj izgubljene bitke niti pak logična posljedica izgubljenog rata. Tome se protivi moral i logika rata i ratnog prava koje ne podnosi genocid kakav je počinjen na Bleiburgu. Bleiburg se može objasniti samo političkim motivima i interesima: 1. geopolitičkim interesima pobjednika, a prije svih Velike Britanije; 2. geopolitičkim interesima Velike Srbije i 3. političkim interesom partizanskog pokreta da se oslobodi političkog takmaca za vlast u Hrvatskoj.6. Zajednički cilj pak svim trima je bio: biološkim uništenjem za trajno onesposobiti Hrvate da više ikada ne mogu organizirati svoji samostalnu i neovisnu državu. Zato je nova država Hrvatska i mogla uskrsnuti 1990. tek kad su sva tri čimbenika ili nestala - KP/SK, ili im je prestiž i faktična moć bitno oslabila - Velika Britanija, ili pak zaustavljena - Velika Srbija. No ipak, mora se imati u vidu da je Srbija u biti ostvarila jedan od svojih geopolitičkih koncepata - amputacijski koncept i zato zadovoljila, nadamo se samo privremeno, u pretežnom dijelu svoje geopolitičke interese, a posredno, time i britanske pa to sada nastoje sačuvati pregovorima. Rat u bivšoj Jugoslaviji za Srbe i Srbiju je rat za tuđu zemlju, rat za hrvatsko more, osvajački rat, a za Veliku Britaniju, Francusku i Rusiju borba za održanje utjecajnih zona na Balkanu. I upravo onoliko koliko oni ne ostvaruju te svoje planove toliko i ima Hrvatske.

VIII.

Međutim, narod kojemu bi se dva puta u jednom stoljeću dogodio Bleiburg, zasigurno nema političke budućnosti. Zato Bleiburg treba pretvoriti u trajnu opomenu, u oprez, u stalnu budnost da se više nikada ne bi ponovio. Naš nepovoljni, teški geopolitički položaj treba nas stalno poticati na političku kreativnost, na stalno preocjenjivanje naše geopolitičke važnosti i geopolitičke moći, na stalno preocjenjivanje naših savezništava i pri tome stalno imati na umu da nema svetih savezništava i da su vječni i sveti samo hrvatski interesi.

1. Da je Bleiburg isplaniran i da je to bilo poznato Saveznicima, neizravni je dokaz i izvješće američke obaviještajne službe od 15. srpnja 1944. godine u kojem se kaže: "Saveznici se trebaju pobrigati da okupiraju Hrvatsku, i to na duže vrijeme, kako bi se osveta Srba nad Hrvatima onemogućila." Vladimir Dedijer, Interesne sfere, Prosveta, Beograd 1980. str. 382

3. Dakako, "ljubav" Engleske za Srbiju nije platonska. Dapače, čisto je geopolitička. Engleska je, naime, cijelo stoljeće, u procesu raspada Turskog carstva, bila protiv oslobođenja i širenja Srbije na zapad i prema Jadranu, jer je držala da tako suzbija Ruski utjecaj na Balkan. "Ljubav" se rodila tek 1908. godine kad je Austro-Ugarska anektirala BiH u čemu je Engleska prepoznala opasnost od Drang nach Osten. Listopadskom revolucijom 1918. godine u Rusiji, prekidom odnosa i nestankom Ruskog utjecaja na Srbiju (Jugoslaviju) Engleska koristi za učvršćivanje svojih interesa u Jugoslaviji i uopće na Balkanu, a za što smatra da će joj najbplje poslužiti Srbija. I tako se vidi da je "ljubav" za Srbiju u stvari čisti geopolitički interes Velike Britanije na Balkanu.

5. No, kako je poznato, ni Saveznici nisu u pogledu reintegracije Jugoslavije u svemu bili suglasni. Dok su Britanci bili za reintegraciju Jugoslavije po svaku cijenu, SAD to nisu bile: "Roosevelt se protivi obnavljanju Jugoslavije, jer je pristalica neovisne hrvatske i slovenske države." Iz bilješke nadbiskupa Spaellemana o razgovoru s Rooseveltom 3. rujna 1943. godine pred Teheransku konferenciju (28. 11. - 1. 12. 1943.). Dedijer, op. cit. str. 320. To američko ispravno stajalište bilo je fundirano na dubokom poznavanju stanja stvari, točnoj spoznaji i dobrom političkom predviđanju." Ako se Saveznici namjeravaju iskrcati na dalmatinsku obalu, sadašnji odnosi u Jugoslaviji bili bi im od koristi. Jer u budućnosti ponovo će izbiti sukob između Srba i Hrvata." Dedijer, op. sit. str. 382. prema tome, ako je bilo moguće spasiti hrvatsku državu, bilo je moguće samo suprostavljajući se britanskoj imperijalnoj politici a ne u savezu s njom.

Admiral se najeo bunike ili...

O objedi urbanoida za ognjištarstvo

- Tobožnja objeda za ognjištarstvo jest zahtjev vaših neprijatelja da se odreknete svoga ognjišta, svoga doma, svoje domovine. Da budete internacionalisti. A internacionalizam u subjektivnom smislu, kako ga se uobičajeno rabi u politici i ideologiji, kao subjektivno političko ponašanje jest odricanje od nacije, nacionalne kulture i povijesti, zavičaja, domovine i države. U objektivnom smislu on je hegemonistička ideja. S komunističkim internacionalizmom (komunistička Jugoantija) kao hegemonizmom imate dosta iskustva, kao i sa starim monarhističkim (Austro-Ugarska Monarhija), a sad vidite i što je kapitalistički neoliberalistički internacionalizam - globalizam kao rekolonizacija, ideja osvajača svijeta. To je drugo ime za hegemonizam imperijalnoga tipa kojega su se držala sva velika višenacionalna carstva i kraljevstva tijekom povijesti od Rimskoga carstva do danas. I u jednom i u drugom slučaju, i stari i novi internacionalizam imaju isti smisao: osvajanje drugih naroda/nacija i njihovo tlačenje i izrabljivanje. Sva ta velika carstva i kraljevstva stvorena su na ideji fundamentalnog, radikalnoga nacionalizma, pa je zato najveći neprijatelj naravnoga nacionalizma. Zato budite mudri, ne dajte se prevariti od neprijatelja vaših. I umjesto za kozmopolitizam, vi se pripremajte za postliberalno-demokratsko uređenje svijeta koje će biti novi, kooperativni individualizam - osobni, nacionalni i državni, u nerepresivnoj demokraciji i slobodi.

Dobro upoznajte neprijatelje svoje. A kad ih upoznate, shvatit ćete da objeda za ognjištarstvo dolazi od tvojih najvećih neprijatelja - od hrvatomrzaca, najcrnjih šovinista i autošovinista. Svi ti koji su vam nadjenuli, po njihovom mišljenju, pogrdno ime - ognjištari, imaju također zajedničko ime - urbanoidi. Urbanoidi si umišljaju da su urbani - kultivirani, civilizirani, što ustvari nisu, nego su primitivci iz grada, obično šovinističko i autošovinističko smeće.

Sve su to neoliberalni ljevičari različita nacionalnog podrijetla, a najopakije i najdublje hrvatomrziteljstvo, uz Svrab, potječe od oca i sina jedne nacionalne manjine. Kad kritiziraju ognjištarstvo, lukavci, oni znaju da kritiziraju hrvatsku domovinsku zavičajnost iz koje su oni isključeni. A domovinska je zavičajnost univerzalna emocija i ideja što je poznaju svi narodi svijeta. Ona je ideja ljubavi, za razliku od kozmopolitizma koji je ili naivan ili egoističan indiferentistički individualizam ili pak mrziteljski i zločinački, osvajački. Tijekom povijesti svi su osvajači hegemonisti bili mrzitelji, tobožnji humani kozmopoliti. Svi osvajački imperiji, od Rimskoga do suvremenih “demokratskih i liberalnih” imperija, promidžbeno su bili humani kozmopoliti, a u stvari zatiratelji svake slobode drugoga, mrzitelji drugoga. A one koji su se borili za nacionalnu slobodu i vlastito samoodređenje nazivali su ksenofobima - natražnjacima, ognjištarima. To sad rade zagovornici globalizacije, neoliberalnoga projekta osvajača svijeta. I vaši malograđanski političari slugani. Urbanoidi.

Ti hrvatomrsci, urbanoidi, svaki otpor, svaku obranu Hrvata od osvajača, tlačitelja i porobljivača nazivaju hajdučijom. Tu mržnju na otpor naslijediše od Osmanlija za koje su svi oni koji su se bunili, ustajali, oni koji prvi ustaše, bili hajduci tj. razbojnici. I bez ikakve moralne dileme, hrvatomrsci, sve hajduke, pače i one koji iz isključivo rodoljubnih i domoljubnih razloga ustaše protiv osmanlijskoga zuluma, nazvaše zločincima. Hrvatomrsci su toliko drski i cinični da domovinsku zavičajnost suprotstavljaju demokraciji i slobodi, iako je ona upravo njihovo najhumanije ozbiljenje.

Kad kritičari ognjištarstva, jer su hrvatomrsci, prebrojavaju žrtve Domovinskoga rata, prebrojavaju samo stradalu Svrab, i, dakako, brojke preuveličavaju, krivotvore, pri tome ne vodeći računa jesu li oni uperili oružje u Hrvate, a kravatanske žrtve i ne spominju. Spomenuti otac i sin toliko patološki mrze Hrvate da, iako ni jedan pripadnik njihove nacije nije stradao u Domovinskom ratu od Hrvata, dapače s njima se postupalo s posebnom brigom i pažnjom i štitilo ih se, sad žale sve i svakoga stradaloga u Domovinskom ratu, osim Hrvata. Jer oni su ognjištari, hajduci, zločinci jer se brane, jer hoće svoju neovisnu državu.

Prorokovođa je bio duboko povrijeđen zbog sustavnog podčinjavanja njegova naroda od urbanoida. Osobito ga ozlovolji kad vidje da na sve te objede i progone narod šuti te kliče i 36 moli Boga da oprosti njegovu neprijatelju, jer valjda ne zna kakav zločin mu čini. Smrknuta lica, na kojem se svaki mišić grčio od bijesa, ipak poslije podužeg razmišljanja smiri ga ohrabrujuća misao: previše pljuju po ovom narodu da se ne bi pobunio i opravdao svoje dostojanstvo Višega naroda, da se ne bi obranio da od njega naprave stado. Zaista, zaista previše pljuju po ovom narodu da on ne bi jednoga dana ustao i osvetio se, mislio je Prorokovođa.

Ipak, na koncu se je još jednom obrati narodu i reče:

O, predobri sinovi i kćeri hrvatske! Veliki se zločini prema vama čine. Dokle ćete to trpjeti, kad ćete suditi zločincima? Kad ćete, konačno, početi braniti svoje dostojanstvo? Dokle ćete dopuštati da se od hrvatomrziteljstva pravi ideologija, fašistička, i na tome gradi karijera ?

Tako bi i prođe i trinaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Krvavi govori "antifašista"!

„Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vreme, ne nadmudrujte se s njima. Oni znaju što čine! Ubijte ih kao pse, kako su i zaslužili … Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smelog, partizanskog udara!“ („Borba“, službeno glasilo Komunističke partije Jugoslavije, CK KPJ, 1943.)

„Mi hoćemo da se naša deca odgajaju u pravom duhu narodno oslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge, isto onako, kako ih mrzimo mi stariji.“ („Primorka“, partizanske novine, 1944.)

„Ima još neprijatelja i unutar naše zemlje. Dozvolite mi reći: bilo bi neobično da ih nema. Bilo bi to nekakvo čudo, veliko čudo – da ih nema. Ali, mi njima dovikujemo; sad su nova vremena, sad smo mi gospodari na svome i svaki onaj koji vas posluša i koji pođe vašim stopama i za vašim naređenjima - bit će pregažen kao crv!“ (Josip Broz –TITO, Govor na proslavi 27. marta, 1945.)

Prerušena komunistička ideologija i danas dominira na hrvatskom govornom području

- Kako danas definirati profesionalno i objektivno novinarstvo, odnosno kako ga razgraničiti od amaterizma, od »žutila«? Na koji način prepoznati pozadinu određenog medija?

Komunistička ideologija u novom ruhu

- U suvremenom medijskom svijetu medijski konglomerati određuju i usmjeravaju »kapital i ideju«. Koliko je to zaživjelo na hrvatskim govornim područjima? Zapravo, ima li još recidiva odnosno ostataka bivše ideologije?

- Često se novinari, a i određeni mediji predstavljaju kao neovisni, pa na perfidan način, bilo iz zloporabe neznanja širih krugova ili manipulacije, zbunjuju javnost. Postoji li neovisni medij?

»Embargo« na neke »teme i lica«

- Tko upravlja današnjim medijima i koliko su vlasnici medija mjerila novinarske etike?

Danas, prvotno zbog suludog zahtjeva za profitom pod svaku cijenu, novinari često prelaze granicu te etiku i, u određenoj mjeri, pravo podređuju senzacijama i svemu onomu što podiže gledanost, slušanost ili čitanost.

Uložiti napor u odgoj mladih novinara

- Demokracija i anarhija usko su povezane, zapravo tanka je nit između njih, posebno na područjima postkomunističkih zemalja, isto tako sloboda i odgovornost. Kako tu pronaći medijsku formulu?

Da ne bismo samo negativno isticali, valja kazati kako je u posljednjih nekoliko godina uočljiv i znatan pozitivan pomak. Postoje primjeri koji govore da su mediji prvotni kreatori pomirenja. Na ovdašnjim prostorima, u novije vrijeme, posebno se ističu novinari koji komentiraju sportske događaje. Kao što su tijekom rata prednjačili u lošem, tako izgleda danas prednjače u dobrom srpski komentatori. To mogu potvrditi svi koji gledaju nogometne utakmice, primjerice iz engleske Premier league na nekom od srpskih programa. Kada god igra netko od Hrvata ili Bošnjaka, oni neće propustiti pohvaliti svaki iole dobar potez. To su, smatram, koraci koji izravno utječu na rušenje predrasuda i stvaranje pozitivne slike o »dojučerašnjim neprijateljima«. Slična se stvar događa kada je riječ o kulturi i religiji.

Treba konsolidirati pozitivne snage

- Istraživanja koja je austrijski i vodeći europski medijski stručnjak Thomas Bauer prezentirao prije nekoliko godina pokazala su da su mediji u Hrvatskoj i BiH-u dodirnuli dno dna. Štoviše, očito je da struka luta; naprimjer, novinarske nagrade dobivaju oni koji imaju vezu, zatim koji su bliži »ideologiji« novinarskih društava, oni koji su unaprijed određeni. Kako iz toga izići?

Lustracija je temelj odgoja novinara

- Nekoć je novinarstvo na ovim područjima bilo ideološko, usko povezano s politologijom. Još je puno onih koji odgajaju mlade novinare a upravo su na jednoumnoj ideologiji odgojeni. Na koji bi način, po Vašim mjerilima, trebalo odgajati nove novinarske generacije?

Smatram da je za svaku profesiju prvotno važno kakav je tko čovjek, a zatim kako dobro zna svoj posao. Ono, pak, što se može učiniti kada mladići i djevojke dođu studirati novinarstvo jest naučiti ih provjeravati stvari, odbacivati predrasude i biti istinoljubivi. To je zapravo i sv. Pavao savjetovao Solunjanima: »Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!« Uzalud je ako netko savršeno dobro zna napisati vijest, komentar ili reportažu, a cilj mu je nekomu nanijeti štetu ili obmanuti javnost. »Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči«, veli Apostol.

Zašto nema novinarske komore?

- Svaka struka u Europi ima svoju profesionalnu, odnosno strukovnu organizaciju koja vrednuje rad, najčešće kroz komore. Zašto novinari nemaju svoju komoru?

U BiH-u je ograničena sloboda medija

- Kako biste ocijenili stanje slobode medija u BiH-u?

- Koliko imaju utjecaja katolički mediji na društvo, konkretno na hrvatskom govornom području ili među hrvatskim narodom u Hrvatskoj i BiH-u?

Ono što je dobro kod katoličkih medija jest da imamo dosta »kihača«, tj. onih koji mogu naše ideje prenijeti (još su uvijek najredovitiji čitatelji klerici i redovnice/redovnice). No, u skorijoj budućnosti valjat će osmisliti način kako sebi proširiti bazu i aktivnije sudjelovati u kreiranju javnoga mnijenja.

Razlikovati grije od grešnika

- U posljednje vrijeme primjetno je da pojedini novinari katoličkih medija šire nesnošljivost, štoviše i neistine. Kako to tumačite?

Zbog čega pojedini novinari ili nazovinovinari šire, kako kažete, nesnošljivost i neistine, mislim da ima više veze s njihovim osobnim frustracijama nego s novinarskom profesijom ili željom za istinom. Takve bi trebalo pitati da nam kažu koji je njihov konačni cilj: stvaranje nove, možda »narodne Crkve«, rušenje hijerarhijskoga ustroja, popularizacija vlastitoga imena ili nešto drugo? Razlikujući grijeh od grešnika, takvima bih preporučio da urade temeljit ispit savjesti te pristupe svetoj ispovijedi.

U crkvenim je krugovima negativan novinarski imidž

- Koliko su mediji u službi pastorala suvremene Crkve, poglavito na našem području? Ima li ih dovoljno u pastoralnoj teologiji?

Iskusio sam i da mnogi klerici i redovnici/redovnice muku muče kako nešto napisati, a da to ima »glavu i rep«. Zato su rijetki oni koji imaju vlastiti župni listić, a upravo on može biti plod pastoralnoga rada. Držim da nam u Crkvi ne bi škodilo više poučljivosti i otvorenosti svijetu medija.

Kako je "malo mita" moglo srušti veliku socijalističku Jugoslaviju

Bajke o korupciji

Strava i užas u tom fundamentalnom „društvenom“, tržišnom, odnosu „hvatanja“ i prodaje ljudi neku ulogu je igrala još i alkoholna korupcija. Ali, predmet istraživanja je trenutačna korupcija sa stajališta ideologije korupcije, čiji je temeljni kamen - korumpirani su oni drugi. Nikako oni koji daju mito, već isključivo oni koji ga primaju. Nikako oni koji su jučer bili super korumpirani pa stekli i bolji položaj, ponajprije pomoću korupcije, kako bi jadnicima ispod sebe, tek na putu „prave“ korupcije, mogli čak i soliti pamet - o korupciji. Povijest svijeta, povijest je korupcije, ona je, korupcija, njezina sadašnjost, a, na žalost, i budućnost. Parafrazirajući staroga Heraklita bez grješke se može reći: Korupcija je mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu.

Korupcija je (bila) u temeljima socijalizma

Koliko znam Kregar nije istraživao „korupciju u socijalističkoj Jugoslaviji“, nisu ni drugi, ni njezin „niski“ a kamo li „visoki“ rizik, jer je takvo istraživanje bilo - zabranjeno. Ako se što o njoj i govorilo, korumpirani su bili uvijek oni drugi, „neprijatelji sistema“, „sitno buržoaski elementi“, „kulaci“... Jednostavan i logičan razlog zabrane bilo je utemeljenje sustava na korupciji; klasnoj (Josip Županov) zatim nacionalnoj, pri čemu u „završnici“ Jugoslavije nisu najprivilegiraniji Srbi nego izmišljena nacija „Jugoslavena“ i upravo su oni glavni „kliconoše“ korupcije sve do naših dana. Temeljila se i na raznim drugim „podobnostima“, korupciji partije i birokracije, korumpiranim trgovcima u vrijeme „točkica“ i nestašica i sličnim drugima inačicama. Uostalom korupcija je bit i bitka totalitarnih, jednopartijskih i sličnih sustava, toliko i vrapci znaju, pa na to ne ću trošiti riječi. Svatko onaj tko ma i politički „tambura“ o njoj, a kamo li ju „istražuje“, mora odatle, naime iz početka početi inače će „otkriti“ laž poput prof. Kregara.

Od milicijske plaćice tri kuće u središtu grada

Razdjelnica „malog mita“ i velikog rizika korupcije – 30. svibnja 1990. u podne

Taj bogme grabi širokom, a gustom mrežom više nalik na čvrsto tkanu plahtu koja zahvaća sve živo u društvenom „moru“, uključivo i plankton. Netko tko bi bio objektivan promatrajući ovdašnju elitu „kregarovskog“ kova sigurno bi se morao zapitati: Kad vam je takva elita, a kakav li vam je onda tek ološ? Teško je odgovoriti na to pitanje jer ova dva „sloja“ su se očito pomiješala pri čemu je još nejasnije je li se „elita“ sakrila među ološem ili se ološ ugurao među elitu; sve u svemu, nemoguće ih je razlikovati.

Zašto nam je tako? Zato što i dalje vladaju jugokomunisti!

Kao primjer zašto su se Hrvati progonili i zatvarali, dovoljno je spomenuti tekst jedne stare hrvatske pjesmu „Vilo Velebita“, koja je prvi put izvedena 1882. godine, koja govori o ljepotama hrvatskom Velebita, a jugokomunistički ideolozi su ju proglasili ustaškom, a za njezino pjevanje završavalo se u komunističkim kazamatima od godinu do čak sedam godina zatvora, ovisno o sucu i razdoblju i sličnim prilikama.

Milan Ivkošić kaže da se djeca komunizma ne odriču ni Tite ni povlastica. Oni su zauzeli fotelje Ustavnoga suda, Vrhovnog suda, Državnoga sudbenog vijeća, Državnoga odvjetništvo, policije, HRT-a, Vlade, državne uprave i kompletnoga hrvatskog gospodarstva. To potvrđuje da nam se vratila 1945. s nekim izmijenjenim varijacijama. Ostale su mnoge sličnosti, pa tako nije bilo poželjno, čak strogo kažnjivo prebrojavanje krvnih tjelešaca, na što je danas jako osjetljiv ministar obrazovanja Hrvata Željko Jovanović. Mađari, Česi i ostale nacionalne manjine moglo se nesmetano prebrojavati, ali svete krave nikako. Očito da Jovanovića, kao i tada privilegiranu čeljad, smetalo je prebrojavanje krvnih tjelešaca radi otkrivanje istine. Tako napr., u ta bajna vremena velikosrpsko-komunističke „demokracije i ravnopravnosti“, od tadašnjih oko 11 posto Srba, bilo ih je preko 75 posto u policiji, a slična situacija je bila u cijeloj državnoj upravi i ostalim dobro plaćenim radnim mjestima i funkcijama, s bezbrojnim privilegijama, koja su bila rezervirana za biranu čeljad. Tako na primjer, u Željezari Sisak, od 14.000 zaposlenih bila su 33 direktora. Od ta 33 direktora bio je jedan Makedonac, a sve ostalo one nacionalnosti čija se krvna tjelešca nisu smjela prebrojavati.

Gospodin Ivo Josipović na komemoraciji žrtvama u Jasenovcu 12. svibnja 2013. kaže da svaka žrtva ima pravo na dostojan pokop, sjećanje i pijetet, pa se svaku godinu trebamo sjetiti tih zločina kako se ne bi ti zločini ponovili. To je dobra poruka za sve, ali ne vrijedi na zvjerski likvidirane Hrvate na Bleiburgu i Križnom putu. Ta gospoda s Pantovčaka, Banskih dvora i Hrvatskog sabora na sve moguće načine ignoriraju ogromne hrvatske žrtve, a tu svoju prokomunističku drskost pokazali su i ukidanjem pokroviteljstva nad žrtvama Bleiburga i Križnog puta.

Ti isti, za upropašteno hrvatsko gospodarstvo optužuju prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, pripisujući upropašteno gospodarstvo pretvorbi i privatizaciji, a nikad ne spominju velikosrpskog agresora koji je uzročnik svih zala na ovim prostorima. Ti isti ignoriraju zločine i genocid nad hrvatskim narodom izvršen srbočetničkom agresijom, a glavna im je preokupacija kako povući tužbu protiv Srbije za izvršeni genocid i skinuti krivnju sa Srbije ili barem izjednačiti krivnju. Gospoda s Pantovčaka i Banskih dvora, trebaju znati da će i njihova imena ostati zapisana u hrvatskoj povijesti i to velikim - crnim slovima.

Tito u Zagrebu a Tuđman u Splitu!

U odnosu na Tita ništa se u Zagrebu nije bitno promijenilo od 1945. godine do danas

Podizanjem spomenika predsjedniku Tuđmanu nije istovjetno štovanje iskazano osobi, odnosno kultu Franje Tuđmana, jer predsjednik Tuđman simbolizira konačnu pobjedu nad Srbijom - stoljetnim okupatorom; ostvarenje hrvatske državotvorne ideje, hrvatske samostalnosti i samobitnosti. Dočim podizanje kulta Franje Tuđmana isto toliko je samoubitačno i negativno kao srpsko i englesko insinuiranje Tuđmanovih ''zločina''.

Tito je ovjekovječen u Zagrebu!

Svaka manifestacija s obilježjem i spomenom na Tita trebala je biti Ustavom zabranjena u RH, a one koji se usudili isticati komunistička, partizanska i četnička znakovlja moraju odgovarat pred sudom za ratne zločine koje terete Tita. Ne pojmljivo je da predsjednik RH ističe partizanske znakovlje kao simbole ''mira i ponosa''. Nepojmljivo je također da predsjednik Vlade kaže kako mu je Titova slika draža od Tuđmanove.

Spomenici predsjedniku Tuđmanu

Vlasti u RH, nakon smrti Franje Tuđmana, počele su s detuđmanizacijom (najprije u HDZ-u) kako bi što uže povezali sve ratne ekscese hrvatskih bojovnika s osobom Tuđmana, te na taj način opravdali izručenja hrvatskih generala haškom tribunalu, kojima se još i danas sudi na Međunarodnom sudu u Haagu.

Josipović i Milanović nose Tuđmanov zalog u EU!

Bez obzira koliko su se Kukurikaši i petokolonaši okomili na Tuđmana mnogi se jagme za pozicije u Brisalu da se dobro uhljebe, u ovom slučaju ne smetaju ih Tuđmanove ''aveti'', jer bez najoklevetanijeg čovjeka većina njih ne bi imali ni zvanja ni imanja.

Ovo je ovako ali ne mora ostati tako

Ipak, moramo imati samouvjerenije u sebe i u svoj narod, jer sve ovo što se danas događa u hrvatskom društvu su posljedice koje su ostavili okupatori i treba će odgojiti još nekoliko naraštaja da hrvatski narod bude na onoj nacionalnoj visina na kojoj su svi narodi u svijetu.

Dakle, ne mora ništa ostati kako je sada – i za to ne treba ni puška ni batina, nego obvezni izlazak na izbore i biranje čestitih ljudi, koji se također natječu ali nemaju podrške od medija ili velikih stranaka. Tamo je uvijek pobjeda gdje je sloga.

Komemoracija u spomen na deset tisuća pobijenih u brutalnim komunističkim čistkama

Koncelebriranu sv. Misu tom je prigodom predvodio don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije i osobni izaslanik mons. dr. Ratka Perića.

-I osobno sam nedavno ostao zatečen kad me je stolački župnik i dekan don Rajko Marković pozvao i zamolio me da predvodim današnje misno slavlje. Pojašnjavajući mi činjenice o razmjeru tog zločina doznao sam kako rijeka Bregava i divlje zvijeri i danas raznose tisuće ljudskih ostataka koji svakodnevno izviru iz zemlje – kazao je Majić, istaknuvši kako se kao ljudi i vjernici, zajedno sa institucijama sustava, moramo oko ovog pitanja na dostojanstven način pobrinuti.

Podsjetimo, prema tvrdnjama povjesničara i još uvijek živućih svjedoka na lokalitetu Radimlja i kanjonu rijeke Bregave nakon završetka rata u masovnim egzekucijama koje su komunisti provodili nad političkim neistomišljenicima i ratnim zarobljenicima pobijeno je desetak tisuća ljudi. (V.M.)

PISMA IZ BEZDANKE

Zlatno i jedino srce moje!

Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!

Grli Tebe i Vericu Tvoj

Milivoj

24. 5. 1945

Draga Zorice!

Drago

Draga i mila majko!

Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine. Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život. A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam. Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

Jure

Dragi striče!

Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

Vaš Štefek

Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu. Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

Bojim se zadnjeg časa. Ne znam kako se to vrši.

Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

Drago

Draga Kate,

Ante

Dragi moji!

Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante

Ante, Jure Gadže, Ljubuški

Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje od grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:

Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

Vaš Ive

Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši 38, Livno, poslao ovo pismo:

Dragi prijatelju Duško!

Ivice Sučića

Draga Zdenka,

Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života. - Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala. Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno. Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima

Tvoj Tomica

Draga Anera, Mara i Ika,

Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj vjerne.

Vaš ćakan Mime

MISTIFICIRANJA ODGOVORNOSTI ZA BLEIBURŠKI ZLOČIN

Da bi se zločin relativizirao, a odgovornost izručitelja i koljača umanjila, poduzet je psihološko-propagandni pothvat, koji je morao naći krivca i na hrvatskoj strani. Bilo je posve razumljivo, da će desetkovana nacija – nakon političkog poraza i poniženja – nasjesti i na tu klopku, tražeći ključne krivce među nama samima. Samo su malobrojni shvaćali, da je jedan od ciljeva tog pothvata kompromitacija onih, koji su na svojevrstan način personificirali hrvatsku borbu za slobodu i državnu neovisnost.

Nakon svibanjskoga sloma, Hrvati su bili politički obezglavljeni. Ustaški je pokret doživio povijesni poraz, te je – kompromitiran vojnopolitičkim savezništvom s Osovinom – nepovratno sišao s povijesne pozornice. Predratni «vođa hrvatskog naroda» i neprijeporni prvak Hrvatske seljačke stranke, dr. Vladko Maček, kojemu je Pavelić pred odlazak iz Zagreba osigurao oružanu pratnju i nužna financijska sredstva, predavši u njegove ruke sudbinu hrvatskog naroda, ni nakon rata se nije mogao osloboditi svojih južnoslavenskih i – ako one ne bi bile ostvarene - podunavskih magluština, pa je do smrti koketirao i s kraljom Petrom II. Karađorđevićem i s američkim i britanskim službama i plaćenicima, sve u nadi da će kad-tad tuđom milošću biti vraćen na vlast. Njegovi suradnici, poput Šubašića i Šuteja, svjesno su poslužili kao korisne budale pri učvršćenju komunističkog režima, a Gažijev HRSS ionako nikad nije bio više od prirepka Komunističke partije. Katolička crkva, kao jedina organizirana oporba, bila je izložena nezapamćenim progonima i ponovno stjerana u katakombe.

Kako se i bivši državni poglavar, dr. A. Pavelić, pozivao na svoj «legitimitet» te se – povratkom u emigrantsku politiku – i dalje smatrao neupitnim stožerom, bilo je posve jasno, da će se postaviti i pitanje njegove odgovornosti za svibanjsku katastrofu. To se i dogodilo. Dakle, to pitanje potegnuto je s političkim motivima i u političkoj borbi jednoga malog i ugnjetenog naroda, a ne sa stranica historiografskih časopisa. Potegli su ga sami Hrvati, pače hrvatski nacionalisti. No, s vremenom se ta tema, upravo na način na koji su je postavili Pavelićevi hrvatski politički protunošci i oponenti, uvukla i u historiografiju, pa se bez velika pretjerivanja može kazati kako ona danas vrijedi kao dokazana stvar.

«...Povlačenje ugroženog hrvatskog pučanstva u tudjinu i predaja hrvatske vojske angloameričkim jedinicama, koje će tražiti hrvatske puške, ali ne hrvatske glave, bila je jedina razumna alternativa, koju nam je ostavio genocidni srbsko-partizanski pohod na život hrvatskog naroda.

Posljednjih tjedana NDH hrvatska se vojska u težkim borbama pod trajnim neprijateljskim pritiskom povlačila prema Zagrebu. Da li su postojale ikakve mogućnosti, da se bez katastrofalnih gubitaka prekine dodir s neprijateljem, napusti organiziranu frontu, razprši četvrt milijuna vojnika na što većem prostoru dobrim dielom već u partizanskim rukama, nanovo postroje sve jedinice za novi način borbe, uzpostave veze, osigura ratna stega, postroji zapovjedničtvo?

Basna o pozitivnoj reakciji demokratskih velesila na taj 'hrvatski rat' ne zaslužuje ni komentara. Zar nisu upravo demokratske velesile bezdušno žrtvovale Poljsku, svog najlojalnijeg prijatelja, za volju svog himbenog saveznika Staljina Groznog? Zar nisu mirno, ne maknuvši prstom, prepustile krvniku svog suborca Dražu Mihajlovića, stup i štit srbske kraljevske kuće Karadjordjevića, čije uzke rodbinske veze s englezkom kraljevskom kućom nisu ni malo ganule londonsku vladu u časovima velikih odluka? (...)

Borba u Zagrebu nakon obće kapitulacije bila bi smatrana ludjačkim nastavkom rata 'ostataka poraženog fašizma'... (...) Ne bi li Hrvati lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ustali, da oružjem u ruci sprieče to fantazmagorično kolektivno samoubojstvo?

Zagreb i okolica, preplavljeni u ono doba morem izbjeglica sa svih strana Hrvatske, imali su milijun i pol do dva milijuna duša. Ne može se ni zamisliti broj žrtava totalnog rata na tako malom području...»

Ovomu se strasnome i energičnom Crljenovu plaidoyeru zapravo malo što dade dodati; on je izrečen jezikom polemike, a ne jezikom znanosti, ali se čini da će mu i znanost (koja nije politički korektno priklanjanje ideološkim Potemkinovim selima) teško pero odbiti.

Tvrdnja o kukavičkom bijegu također ignorira neminovnu dvojbu, kakve bi političke posljedice imalo Pavelićevo uhićenje, istraga i eventualno «suđenje» u Hrvatskoj. Ne treba smetnuti s uma, da se režim desetljećima hranio «ustaštvom» i «fašizmom» nadbiskupa Stepinca, i da su se i zapadni diplomati, koji su iz prve ruke znali da su optužbe na njegov račun apsolutno neistinite, radije priklanjali vlastima, nego istini.

Politička je povijest čovječanstva svojevrsna povijest emigracije.

Albanski predsjednik Ahmet Muhtar Bey Zogolli okrunio se 1. rujna 1928. za kralja svih Albanaca, te je uzeo ime Zogu I. Nakon što su se talijanske snage u travnju 1939. iskrcale u Albaniji, Zogu je otišao u izbjeglištvo u Francusku, a potom u Egipat, pa u London. Umro je 1961., nikad se više ne vrativši u domovinu.

Francuski se pukovnik Charles de Gaulle u svibnju 1940. pokazao hrabrim i umješnim vojnim zapovjednikom. Premijer Paul Reynaud promaknuo ga je u čin brigadnoga generala, te ga 6. lipnja imenovao podtajnikom u ministarstvu obrane. Kad se izjalovila zamisao o anglofrancuskoj političkoj uniji, koju je novopečeni general zdušno zagovarao, a novi premijer, maršal Phillipe Pétain nagovijestio kapitulaciju pred Nijemcima, de Gaulle nije ostao dijeliti dobro i zlo s Francuzima, nego je – uzevši prethodno 100.000 zlatnih franaka – 17. lipnja 1940. odletio u London. Francuzi se, dakako, ostali u Francuskoj. U domovinu se de Gaulle vratio četiri godine kasnije, nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Nitko ga ne optužuje zbog uzmaka 1940., nego ga svi slave zbog povratka 1944.

Naprotiv, ni u doba kad je mogao računati na međunarodne promatrače i Amnesty International (što je povlastica koju Hrvati u svibnju 1945., očito, nisu imali!), on nije kanio pasti u zarobljeništvo u kojemu bi se u tome hipotetskom slučaju našla većina njegove vojske, nego je htio nastaviti borbu iz emigracije, svjestan da je to prava odgovornost državnog poglavara.

Ali, treba imati na umu još nešto. U trenutku kad su napuštali svoju zemlju bježeći pred okupatorom, srpski kralj, etiopski car, albanski kralj, nizozemska kraljica i francuski general imali su pred sobom krajnje neizvjesnu sudbinu. Malo je bilo onih, koji su im ozbiljno mogli proreći brzi povratak u domovinu, pa je, objektivno, njihov odlazak prije bio bijeg, nego uzmak. Unatoč tomu, oni su odlučili nastaviti borbu, a njihovi ih narodi i danas časte kao dalekovidne političare. Jer, svi su – osim Zogua – dočekali pobjedu. Nikomu od njih bijeg se ne spočitava kao kukavička izdaja, nego kao promišljeni uzmak.

No, kao da još dugo ne ćemo uočiti, da se – uz dlaku spomenutome degolovskom poučku - kao kukavice i izdajice obilježava one koji su htjeli neovisnu Hrvatsku. Mačeka, koji je bio i ostao za Jugoslaviju, nitko ne optužuje ni za kukavičluk, ni za izdaju, iako je pobjegao, sa zlatnicima ušivenim u podstavu haljetka. O Mačeku se šuti, jer njegovim optuživanjem ništa ne bi dobili ni Britanci ni «antifašisti». Ovako, pak, oni mogu biti zadovoljni: Hrvati su sami skrivili svoju tragediju, baš kao što je – po istoj logici - muslimansko političko vodstvo 1995. suodgovorno za genocid u Srebrenici.

4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika.

Ložili smo i leševe

Nekoliko nas je iz iskopane jame ukrcavalo leševe na vagonete, a drugi su ih gurali do tvornice gdje su ih spaljivali u velikoj peći. U skupini sa mnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam obavljati najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudske kosture", kazivao je Bolčić svojemu bratiću.

Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. "Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagonete, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražari tvrdili su nam da se nitko od nas ne će vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći."

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.

Kako su nas ubijali...

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Anonimni sudionik događaja

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama.

SVJEDOČANSTVO IVANA TADIĆA ¨BRKIĆA¨

Ivan Tadić «Brkić» rođen je 15. veljače 1920. na Kolu kraj Tomislavgrada od oca Pere (1890.-1949.) i majke Janje r. Jurčević (1897.-1929.) iz Kovača. Dne 19. veljače 1941. godine ženi se Anicom (1921.) rođ. Tomić iz Brišnika, a već koncem petog mjeseca iste godine odlazi u II. Lovačku bojnu u Sinj. Zapovjednik bojne bio je Pavao Ćurak, rodom iz Sarajeva, zapovjednik satnije bio mu je Marko Lucić, a Ivan je imao svoj vod. Iz Sinja su ih brzo poslali u Bihać i tu ostaju oko godinu dana. Cijelo vrijeme su bili opkoljeni, a partizani su pustili glasinu, da su se predali, tj. da je Bihać pao partizanima u ruke, pa su tada bili bombardirani iz zraka od vlastite vojske. Onda su morali ići prema Bosanskom Novom i Cazinu, da bi otvorili put i dokazali da se nisu predali partizanima. U Cazinu su se borili 1942. samo puškama, i tu su partizani natjerali jednu domobransku satniju na Unu, a onda je i Ivanova postrojba natjerala jednu partizansku satniju na rijeku Unu. Tek kad su uspostavili vezu sa svojima, počela im je dolaziti hrana, jer preko zime nisu imali hrane, nego su jeli kukuruzni kruščić, a kuhali su repu ili luk, te su od toga preživjeli zimu.

Kada je postrojba Juce Rukavine krenula u Bihać, Ivanova domobranska satnija bila je na položajima. Jucini nisu znali da su to domobrani te su ih napali, na što su ovi uzvratili vatru i uspješno ih odbili. Jucina jedinica je tada zatražila topništvo da udari po njima, a na vezi su ima rekli da se tu nalazi lovačka jedinica. Tada su ustaše poslale tri vojnika s bijelom zastavom, ne bi li zaustavili vatru. Tek kad su ih ugledali s bijelom zastavom, shvatili su da su to ustaše Juce Rukavine, a ustaše su posvjedočile kako na takav otpor nisu do tada naišli. Tu su ih Jucini zamijenili na položajima, a Ivanova bojna je otišla u Zagreb i ostala par dana u vagonima u Dugom Selu. Navodno je bilo planova, da se II. lovačka bojna uputi na istočno bojište, ali se Slavko Kvaternik nije slagao sa tim. Nakon par dana u vagonima u Dugom Selu, poslali su ih u Liku, jer je do tada u Lici bila samo milicija, i tada su držali Gospić. U Gospiću su bili pod stalnom opsadom. Talijani su bili opkoljeni u Donjem Lapcu i lovačka je dobila zapovijed da ih idu osloboditi. Kad su bili u Gračacu, tu su trebali malo ostati i odmoriti se. Naređenje je bilo da ne smiju u Gračacu stajati, jer je bio pun četnika te su u prolazu kroz Gračac morali biti na razmaku od 10 metara jedan od drugoga s otkočenim puškama. Između sebe su rasporedili zapaljive bombe, jer su očekivali da bi moglo doći do ulične borbe. Pri prolasku kroz Gračac, čuli su četnike pjevati: «Neka ga, nek' se vije / došo nam je iz Srbije / i na njemu sitno piše, / partizana nema više / otišli su preko Drine / nosit tamo karabine». Potom su četnici pjevali: «Nije ovo Pavelića banda, / ovo vam je četnička komanda». S Ivanom je bilo dvadesetak Rožana (ljudi iz Roška Polja, mjesta 30 km udaljenog od Tomislavgrada) koji su zapjevali na to: «U Marseju crn se barjak vije / krepo kenjac kraljice Marije», te još jednu: «Paveliću, živila ti ruka / ubio si srpskoga ajduka».

Ivanovi su tada opet krenuli iz Gračaca prema Donjem Lapcu. Tada je snijeg bio dubok oko metra, što je dodatno otežavalo putovanje. Putem su se već umorili i razapeli su šatore da malo odspavaju, razgrnuli su snijeg. Malo kasnije začuše na cestom lipkanje postola, jer je na cesti bio led. Ugledali su dva četnika i jednu ženu, koja je ovima govorila da će tuda večeras proći njezin bataljun. Upozoravala ih je na to da se ne bi slučajno poubijali međusobno. Kako su Ivanovi to čuli, napravili su zasjedu s obje strane ceste, a na kraju su stavili laku strojnicu. U tom okršaju niti jedan četnik nije preživio. Kada je kasnije opet došao talijanski general i upitao, što se dogodilo, odgovorili su mu kako su se slučajno sreli s četnicima i da je došlo okršaja. On im je kazao da nastave prema Donjem Lapcu osloboditi Talijane. Čim su došli u blizinu Donjeg Lapca, četnici su čuli da dolazi njihova bojna i odmah su se razbježali, a lovačka bojna se opet vratila u Gospić. S Ivanom je u satniji bilo dosta Rožana, Brišničana, a bio je i jedan Matić iz Borčana koji se utopio u rijeci Uni.

Bolovanje 1944. i smrt brata

Kada je doznao za ubijenog brata, Ivan je krenuo u kuću da uzme «šmajser» i da se osveti, ali seljani su ga uhvatili i zatvorili u kuću Jure Perića «Jukina» (1913.-1993.), te su stali na prozore da ne bi izašao i ubio kojeg Nijemca. Da se ne bi ponovila tragedija koja je bila na Kuku i Lugu. (Naime na Božić 1943. u malome duvanjskom selu Lugu njemačka je vojska zatvorila u pojatu 83 ljudi i zapalila ih.)

Zatvor u Livnu i odlazak u partizane

Baš na putu prema Kolu ugleda ženu Anicu kako mu nosi robu koju je prije par dana naručio, da mu donese. Uspije ju znakom upozoriti da skrene s puta i da ih mimoiđe. Ona je tako i napravila te kada ih je prošla krenula je za njima.

On ga je upozorio, da će ga partizani ubiti, ako odbije ići u šumu. Tako se Ivan morao pomiriti s tim, a partizansko ga vodstvo pošalje u selo Srđane. Čim je stigao tamo, nije dugo čekao, nego je odmah pokušao pobjeći preko polja, ali nije uspio. Odmah su ga svezali i poslali u zatvor u Livno.

Još se sjeća kako su kružile priče u Duvnu u to vrijema, da je Mujo Seferović razapeo fra Stipana Naletilića u duvanjskom selu Kongori 1942. A kaže i govori kako bi uvijek rahmetli (tur.pokojni) «Žaka» govorio za Mujom, da je fra Stipana u Kongori razapeo na jelu, kad god bi Mujo prošao kroz grad. «Žaki» nitko nije smio ništa, jer je bio prvoborac od 1941., pa je nekažnjeno smiso govoriti o okrutnom ubojstvu fra Stipana Naletilića.

U Livnu je njih dvadeset bilo zatvoreno u skučenoj prostoriji dimenzija 3 x 3 metra, a kada bi pala večer, Muslimani bi govorili: ¨Katolici, krstite se, jer ako nas ne spasi vaša bogomolja, ništa nas spasiti ne će.¨

U partizanima

Dok je bio u Rošku Polju, partizani su zarobili par Rožana u Zavelimu. Zatvorili su ih u neku Martićevu kuću. Kada je saznao da će ih strijeljati, počeo je smišljati način kako bi ih mogao osloboditi. Uspio im je naći prolaz kroz tavan, te im je rekao točno kada da iskoče kroz otvor, tj. kad je na straži bio Srbin, jer kad bi pobjegli Hrvatu, njega bi najvjerojatnije odmah ubili. Kada je Srbin predavao stražu našem čovjeku, Ivan mu je kazao da pregleda što prima i kada je otvorio kuću vidio je da su pobjegli. Ne zna je li stražara snosio kakve posljedice, ali najvjerojatnije nije, jer je bio Srbin.

Križni put

Kad su stigli na Bleiburško polje, čuli su glasine, da se ide na nekakve pregovore. Vidio je tamo i Rafaela Bobana i neke oficire. Pavao Ćurak mu tad reče: Ivane, mi ne možemo nositi oružje, nema municije za ovo oružje, moramo ga predati. Na to mu Ivan odgovori: «Onda je ovo izdaja!» Ivan kaže kako je čuo Bobana govoriti: «Ja se s ovim ne slažem!». Na mjestu gdje su odlagali oružje, nije bilo nigdje nikoga. Ali samo malo dalje dočekao ih je veliki šok i iznenađenje: naoružani partizani. Pokušali su javiti da se partizanima ostavlja oružje, jer to do toga trenutka uopće nisu znali. Onda je Boban uzeo jednu svoju jedinicu i pozvao sve koji su s njima htjeli ići, te su otišli u nepoznatu smjeru.

Dok su išli u koloni, jedan se partizan izderao prema Livnjaku koji je bio visok oko dva metra, da se sagne da ga ošamari. Na to mu Livnjak, iako je bio u koloni, odgovorio: ¨Koga ćeš ti ošamariti?¨ Partizan baš da će ga kundakom udariti, kad ovaj mu otme pušku i ubije ga, te se baci u šumu. Za njim su pucali, ali se ne zna što je bilo i je li se uspio izvući.

Do logora na Kanalu u Zagrebu, Frano Papić je došao kao civil te se javio Ivanu i upozorio ga da se čuva da ga ne ubiju, a osobito je opasno bilo kada bi bacali hranu preko žice. Ivan je u logoru bio oko mjesec dana. Od tuda su išli preko Karlovca, Ozlja i Korduna prema Pakracu. Pri prolasku Kordunom dosta ih je stradalo, jer su ih srpske žene ubadale vilama i polijevale vrućom vodom pri prolasku kroz selo. Od Pakraca ih je vodilo na neku poljanu i tu ih je također dosta ubijeno. U logoru se tada naveliko šuškalo, da ubijene kamionima voze u Jasenovac.

Nakon pakračkog logora opet su došli do Zagreba. Tada je došao Marko Lucić koji je tada bio u partizanima. Prije je bio satnik u 2. lovačkoj bojni i nestao je kod Gospića u brdu zvanom Oštro. Do tada su mislili da je poginuo, ali očito nije, nego se priključio partizanima. Već tada je bio načelnik 32. divizije partizanske. Ivan prepričava svoj prvi susret sa njim; kaže, kada ga je ugledao skupljenog u logoru, samo ga je upitao: «Ivane, odakle ti?» Nakon nekog vremena došla su dva partizana po njega. On nije znao kamo ga vode, mislio je da ide na strijeljanje, no doveli su ga u Markovu kancelariju. Tada ga je Lucić počeo propitivati, a on mu je prigovorio kako se naši ljudi ubijaju. Pitao ga je i ima li još tko iz lovačke bojne u logoru, ali takvih nije bilo.

Godine 1946. bila je demobilizacija 1919. godišta. Ivan je bio nezadovoljan, jer je njegovo, 1920., moralo ostati u službi. Kad je počeo psovati, Lucić mu je rekao da umukne, jer da će ga ubiti. Također mu je obećao da će on nekako srediti stvar. To je i učinio, pa je Ivan uskoro došao kući.

U strahu da će ta Radoševa prijava imati teških posljedica, Ivan je požurio u Vojvodinu. Nastavio je dopisivati se s ukućanima, sve dok mu otac jednom nije javio, da se više ne treba plašiti i da se može vratiti kući.

Nakon toga je Ivan živio relativno mirno, a trbuhom za kruhom je kao i mnogi drugi otišao u Njemačku, gdje je boravio nepunih dvadesetak godina, tj. sve do mirovine 1982. Svoje staračke dane odlučio je provesti u Splitu gdje živi od sredine 1980-ih s obitelji. Iako je već u devetom desetljeću života, i dalje redovito odlazi u svoje rodno Kolo kraj Tomislavgrada, gdje je i proživio najljepše i najburnije godine života.

Ante TADIĆ

OSVRT NA ANALIZU DAVORA DOMAZETA LOŠE

Poštovani gospodine Domazet!

Naime, mislim da Vama nije potrebno prihvaćati sve sotonske klevete i megalomanske laži na NDH i njezine branitelje i uz njih na veliki dio hrvatskoga naroda, koji su na prevaru od strane Engleza, protivno svim međunarodnim konvencijama, predani svojim neprijateljima, te onako tragično završili, ne u borbama protiv takozvanih antifašista, nego u miru nakon rata, na Križnim putevima i diljem hrvatske domovine, na najzločinačkiji način.

Mislim da je najveća uvreda za pravdu i istinu i vrlo nemoralno, te žrtve nazivati zločincima i uspoređivati ih te izjednačavati sa istinskim zločincima na drugoj strani, koji su mrzili sve što je hrvatsko, a žrtve o kojima govorimo voljele su Hrvatsku i branile je od zločinaca, maksimalno koliko su mogli.

Vi kažete da mi trebamo izaći iz te endehazijske i komunističke povijesti, a samo se koncentrirati na pobjedu u Domovinskom ratu! Moje je mišljenje da mi ne možemo izaći iz povijesti koja se dogodila, jer naša povijest ne počinje od Domovinskog rata, ali da možemo i moramo razlučivati laž od istine. Nama ništa neće pomoći ako mi o jednome razdoblju hrvatske povijesti prihvatimo sve laži od strane neprijatelja, a o drugom, primjerice Domovinskom ratu, koji se iz istih razloga kleveće i blati, ne prihvatimo te laži.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

OPASNI PLANOVI

Problematika pretvorbe i privatizacije sagledana je i iz drugog kuta. Evo što je i tako, između ostalog, rečeno:

U pretvorbi poduzeća trebala su biti ispunjena dva osnovna politička cilja, pri čemu su ekonomski razlozi bili stavljeni u drugi plan. Prije svega pretvorba i privatizacija poduzeća, odnosno transformacija društvenog bogatstva u privatno vlasništvo, trebala je poslužiti kao vrlo konkretna nagrada za političke simpatizere i sponzore stranke koja je pobijedila na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj.

HDZ-u je stoga odgovarala inicijativa i prijedlozi sa zapada za transformacijom poduzeća i cijele ekonomije iz centralno-planske, socijalističke u tržišnu ekonomiju, koje su hrvatske vlade dobivale. Multinacionalnim kompanijama (koje u velikoj mjeri diktiraju vanjske politike matičnih zemalja) tako bi se otvorila nova tržišta, a tadašnja vladajuća stranka mogla je prikupiti enormna sredstva rukovodeći sama privatizacijom. Vladajuća struktura tom je prilikom uvidjela ogromne mogućnosti i za bogaćenje politički podobnih, odabranih pojedinaca. Stvorena je koncepcija u kojoj, gospodarski gledajući, određena manjina treba upravljati cjelokupnim nacionalnim bogatstvom, a politički gledajući, da politička vlast doživotno pripadne samo desnoj frakciji bivšeg SK, to jest, HDZ-u.

Da se plan ili bolje reći bolestan naum - da državu gospodarski i politički u potpunosti i neograničeno preuzme manjina, čime se uzurpira sam smisao zajednice - ne bi i ostvario pobrinula se druga frakcija bivšeg SK, koja je također imala svoje planove.

Preslikala je koncepciju osvajanja bogatstava i vlasti te je na jednak način, čak je i usavršivši, gdje god je to mogla, kao npr. Slavko Linić u Rijeci, istu i primijenila.

Time je potpuno jasno zašto je koalicijska Vlada Ivice Račana, kad je došla na vlast, umjesto obustavljanja daljnje privatizacijske pljačke i sankcioniranja lopova, kao svoj prioritet odredila daljnju, još žešću i sveobuhvatniju, privatizaciju.

Od suverena do sužnjeva

Ono što su prihvatili kao mogućnost ostvarenja svojih ciljeva, kao način bogaćenja, osvajanja i uzurpiranja vlasti, a to je neoliberalizam i njegova doktrina, nije ništa drugo nego način i sredstvo putem kojeg se neoliberalni kapitalizam širi i raste, ostvaruje ekonomsku i financijsku ekspanziju.

Koncepcija ekonomske tranzicije privatizacija, slobodno tržište i slobodan opticaj financijskog kapitala te ukidanje subvencija i deregulacija propisa koji ometaju ulazak na tržište nije ništa drugo, nego plan-scenarij pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomija, preuzimaju bogatstva i resursi, zemlja pretvara u koloniju i drži u podčinjenosti.

Hrvatsko društvo je društvo bez koncepcije kojim se upravlja izvana. Veliku moć u takvom upravljanju ima krupni kapital. Rasprodajom se dozvolilo da mnogi krucijalni resursi odu u ruke stranog kapitala, čime je kapital razvio svoju moć i kao takav radi što hoće. Rasprodajom važnih resursa i svojih bogatstava bivši komunisti izručili su hrvatsko gospodarstvo kontroli kapitala koji je u Hrvatskoj postao toliko moćan da je postao stvarni vladar i kontrolor hrvatskog društva. Može se ustvrditi kako je gotovo sve pod direktnom vladavinom krupnog kapitala koji je svojim interesima podredio sve važnije čimbenike ekonomskog, društvenog i političkog života i velikim dijelom zavladao medijima i državnom politikom.

Epilog svega, a što se tiče njih samih, je da su i sami zapali u sužanjstvo. Danas su to bespogovorni poslušnici i vazali neoliberalizma i neokolonijalizma. U početku apsolutni suvereni i gospodari Hrvatske stavljeni su pod kontrolu i službu istog.

Daljnja eksploatacija hrvatskih bogatstava i hrvatskog čovjeka neminovna je budućnost sve dok su te strukture na vlasti.

Umjesto u državi “blagostanja“ Hrvati u ostvarenoj državi žive kao robovi, a spas od ropstva traže u bježanju i emigriranju iz Hrvatske – teškom borbom i velikom žrtvom stvorene Hrvatske.

To je hladna istina koju mnogi ne žele niti čuti, niti prihvatiti, jer se boje istine i njene hladnoće. Stoga će rađe i dalje živjeti u iluziji, odnosno u samoobmani, fikciji, varci, opsjeni…

Blagoslov i prokletstvo

Naime, svaka nova garnitura s novim vođom-liderom ima novi “plan“, nudi “novi smjer“.

I bez obzira što je potpuno jasno da će i novi primjenjivati diktatorski i autokratski princip u vođenju politike, da će njegova politika biti u interesu tuđih centara moći, kao i u interesu njegove “obitelji“, (u kojoj, usput rečeno, vladaju neravnopravni i neujednačeni obiteljski odnosi, gdje se samo uski dio “gosti“, a većina dobiva i zadovoljava se mrvicama), da će tražiti bezuvjetnu pokornost, sljedbu i poslušnost obmana redovito uspijeva. Većina prihvaća novog lidera. Mnogi ga ljube čak i više od vlastite domovine.

Nije li naime Bog jasan: Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo; blagoslov, budete li slušali zapovijedi Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima… (Ponovljeni zakon 11, 26-28).

“Dječice, čuvajte se idola“ napisao je Ivan (1 Ivanova 5,21).

Onda se čuvajmo idola ako to ne želimo.

Bal vampira

Ovo je pravna agresija na koju tadašnja hrvatska vlast na čelu s veleizdajnicima Kosor, Josipovićem i Bebićem nije reagirala po zakonu i Ustavu, već je u njoj sudjelovala. Slali su sve moguće dokumente da se Mariću može natovariti što više godina teške robije za nešto što nije počinio, a nije sudjelovao niti u pravičnom postupku. To je čin veleizdaje za koji se mora odgovarati.

Upravo se o tome i radi, i to je evidentan primjer dvostrukih mjerila. Tako Ustavni sud smatra da je za Srđ trebalo izaći više od 50 posto dok za EU to nije bio slučaj. To nam svima daje za pravo da stanemo u obranu hrvatskog suvereniteta i Ustava koji se krši od najviših institucija hrvatske države - to se mora smatrati veleizdajom!"

Natko Kovačević

Antifašistička koljačka promidžba - Profiteri jasenovačke laži

Hrvati - ljudožderi

Latinova je emisija, isti Topčić. On pročita o NDH tekst pun činjeničnih neistina i posve lažnih sinteza. Provjereni antihrvati; Slavko Goldstein, Danijel Ivin, Nenad Popović, Tora Dirnbah, Saša Kosanović i sl. sa slugama hrvatske krvi, Petrom Strčićem, Šimom Šitinom, raspopom Oršolićem i sličnima odlučiše - ubiti istinu.

Simptomatično, iznio je bajku o tome kako hrvatski vojnik neko dijete baca u zrak i dočekuje na bajonet (to je primijenio Žarko Puhovski u lažima o nepoznatome hrvatskome generalu iz 90.-ih, ali izvorno se radi o pravim zločinima Srba nad Albancima o kojima je kao očevidac javljao novinar Lav Davidović Bronštajn Trocki) i da su nekoj djevojci probušili grudi i ruke kroz te grudi provukli (a to je motiv iz srpske poezije te parafraza srpske pjesme "Skadar na Bojani").

Laž je i o otimanju djece. Ona iđahu pravoslavnim obiteljima u Slavoniju ili na škrb po gradovima, a bolesna u Jasenovac i Jasku. Bilo je tužnih rastanaka jer su se mnoge majke prijavile na rad u Njemačkoj.

Štrbac i Beograd su svoje lažne svjedoke podučavali iz knjiga antifašista o Jasenovcu!

Prijepisi vlastitih zločina

Tvrdim da svatko od nekoliko stotina objavljenih svjedočanstava na kojima se zasniva jasenovačka laž mogu prokazati kao unutarnje i vanjski nelogično i proturječno te - nemoguće. Njih su varirali u desetcima tisuća inačica.

Kako je doista bilo?

Prve su zločine u NDH nad Hrvatima počinili u povlačenju pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i mobilizirani Đujićevi četnici. Poglavnik je radi obrane naoružao narod koji je stvorio seoske milicije (tzv. divlji ustaše), što ponegdje uzvratiše zločinima nad nedužnim Srbima.

Osnivaju se prijeki sudovi koji će, uz više stotina neprijatelja, osuditi i dati pogubiti najmanje stotinu onih, koji se prikazivahu režimskim ljudima.

Dohvatni četnici miruju - titoisti jedini potpiruju

U Đujićevu su stožeru dotle netragom nestajali Mihailovićevi izaslanici zaduženi ponovo podići ustanak u NDH. I Đujić je štedio svoje Srbe.

Za velikoga župana Kninsko-bribirsko-sidraške županije Poglavnik je na četnički zahtjev postavio ustašu Davida Sinčića, Židova.

Za Zadar, Pulu i Rijeku lažu Latin/Kosanović, a tu laž prihvaća Strčić, da ih je Pavelić predao Italiji, jer oni bijahu već pod njom 20-ak godina, voljom demokratske 'međunarodne zajednice'! Talijanima trebaše mir, ali i što slabije hrvatstvo. Zato osnuju MVAC (Milizia volontaria anticomunista) u koji uklopiše i (nedohvatne!) četnike istočne BH i Crne Gore, koji, ne bojeći se kazne od preslabe NDH i Talijanima zaštićeni, u nekoliko prodora čine strašne i masovne zločine nad Dalmatincima.

Poglavnikovo miroljublje

Od lipnja 1941. u ustaškome 'Hrvatskom narodu' svakodnevno izlazi rubrika 'Svakome je pravom Arijcu čast služiti NDH' s popisima domaćih pravoslavaca ili onih što se doseliše od 1918. i ovdje sklopiše brak, koji prelaze iz kraljevske vojske u domobranstvo (koje u narodu dobi naziv 'Ministarstvo srpskih zetova'), zadržavajući vojne, generalske i sve ostale činove.

Mudri su pravoslavci prihvatili Statut HPC-a koji je posve isti kao i onaj SPC-a (u stvari prepisan), osim pitanja imenovanja vjerskoga vođe.

Staroga su Rusa, izbjeglicu pred komunistima, koji se stalno oglašavao umirujućim i konstruktivnim pozivima, antifašisti 1945. objesili; jednako kao i zagrebačkog muftiju - valjda zato što je antifašizam tolerantan?

Posebni antisemitizam

Sjajni članak Ive Bogdana o hrvatskom rasizmu već se 1942. godine izravno protivi skandinavskome (u Švedskoj se od 60-ih godina zakonski po eugeničkim i rasnim načelima na silu steriliziralo 60 000 žena) a time i Hitlerovom rasizmu, preuzetom od Engleza, što neke rase drže manje vrijednima i stvorenima za ropski položaj u kojemu ih držahu.

Uz mnoge ustaške obiteljske sveze sa Židovima, valja znati, da je u vojsci NDH od kakvih 120 generala 28 njih bilo - Židova. Brzo se ublažiše stroge mjere izludžbe Židova iz javnoga života (umjetnost, novinstvo) i slobodnih akademskih profesija (liječnici i odvjetnici). Uostalom; glavni su Hitlerovi promidžbenjaci i filmaši bili Židovi.

Stotine su Židova jednako koristoljubnih pobuda antifašisti jednostavno likvidirali. Tisuće su Židova pred njima pobjegle glavom bez obzira, znajući s kim imaju posla. Sve su ih antifašisti ubrojili u 'žrtve fašističkoga terora'. Cijelo je vrijeme u NDH postojala Židovska bogoštovna općina u Zagrebu, a ukinuli su je tek - antifašisti! Izbaciše ono 'bogoštovna'.

Vlast je ljudska i glavna građanska prava garantirala svim podanicima, dok su puna građanska prava imali samo Arijci, ali i oni kojima se ona posebno priznaju. 1945. godine je poglavnik donio i zakonsku uredbu kojom puna građanska prava priznaje i svim Židovima i Ciganima.

O Jasenovcu - isključivo lažni svjedoci

Desetci tisuća vlakom se vozijahu uz Tabor, stotina je tisuća poslije Kozare utaborena u okolici, dok ih se nije porazmijestilo (Mato Lovrak napisa dječji roman o "malim Bosancima", a ustaški je tisak žestoke bukvice i prijetnje čitao onim građankama, kojima je teško skrbjeti o udijeljenoj djeci, kojima se ne sviđa njezin govor, ma o kojoj se vjeri ili crkvi radilo).

Sigurno je najmanje 200 000 ljudi vidjelo jasenovački tabor tijekom rata; svaki je kutak bio vidljiv u svakome trenutku većemu broju ljudi; a samo je stotinjak smradnih profesionalnih lažljivaca bilo spremno o njemu lagati. 200 000 živih ljudi stiskalo je jezik, da nebi reklo istinu koja bi ugrozila antifašističku diktaturu.

Kako nastajahu lažni popisi žrtava Jasenovca

Kao vrela za židovske žrtve; lijepo po godinama kada su ubijeni; po spolu i uzrastu, navedoše, i to u skoro svim knjigama, spis Blaževićeva "Javnog tužilaštva Federalne Hrvatske". Pronađoh to u Hrvatskome državnom arhivu; kad ono na početku svake košuljice jasno piše; "popis muškaraca (žena, djece, staraca), članova ŽBOZ, koji su 1941. (1941., 1943...) odvedeni u Jasenovac". I - ništa više. Ni govora o ubijenosti, ni govora da su ubijeni baš te godine, baš u Jasenovcu. Drugi spisi dokazaše da su radili i dalje, drugih godina, bili šefovi, a mnoge se može pronaći i u posljeratnome životu.

I napišem da su lažljivci, lupeži, profiteri laži, i da su lagali uvijek i opet će lagati.

Životni uvjeti

Dobro odjeveni zatočenici su u Jasenovcu jeli dobro i redovito. Ambulante i stacionari bijahu prepuni; bolesnika i sabotera, po njihovu priznanju stalno po 20%!

Zatočeničke sabotaže

Vlastima su židovski liječnici više puta podvalili epidemiju tifusa lažući da će svaki bolesnik biti ubijen. Vlasti su u Jasenovcu liječile i ranjenike i tifusare spašene s Neretve i Sutjeske, gdje su im antifašisti ostavili oružje, ne bi li izginuli kao zaštitnica, iako su imali pravo na predaju, a komunistički su liječnici i zatočenici krali lijekove i hranu te ih slali u šumu. Trač i panika širili su se namjerno.

Vjerska služba

Poslije rata poubijaše 28 njezinih svećenika, pa i Spiridona Mifku, zamjenika patrijarha Germogena. Mifka da je, otprilike "pomagao ustašama i sudjelovao u klanju Srba u Jasenovcu". Tipično antifašistički; gdje je god neki pop, tu je fašizam. Umjesto da se Mifkina nazočnost prizna dokazom da nije bilo namjernih masovnih zločina, oni su ga jednostavno proglasili zločincem i - objesili.

Neki časni a nepoznati svjedoci

Dva mu sina, Đuro i Pero, svirahu u "Prosvjetnoj bojni", a kasnije u Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru RTZ. Pero mi je pričao da mu je 60-ih prišao jedan liječnik i razdragano viknuo: "Gospon Đorđević, kaj se vi mene ne sjećate? Pa mi smo skup' bili u Ustašama". Koncem rata je, naime, i "Prosvjetna bojna' dobila iste - ustaške odore.

Pročitavši moju knjigu "Jasenovac/Brojke", obratio mi se i g. Šoštarić, pripadnik USAOH-a, doveden s druzima listopada 1944. u Jasenovac, samo pri dolasku dobrano izudaran, posve slobodan u kretanju Taborom, vidio sve što se dogodilo, kaže da je u tih šest mjeseci (za koje se tvrdi da su najgora razdoblja), ondje život izgubilo (ne računajući žrtve 'savezničkog' bombardiranja) ne više od 30 (trideset) ljudi.

Mati je moga kartaškoga druga, s 15 godina, kao komunistica, bila osuđena tri mjeseca raditi kod jedne seljačke obitelji, a samo prespavati u Taboru. Poslije ju otpratiše kući.

Pozor! Ovo nije izvedba dojmova putem malobrojnih lažnih svjedoka! Oni su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni s druge; antifašističke strane; ljudi neskloni NDH i svakako njene žrtve.

Kako se kalila laž

Kako se laž utvrđuje kao istina, ilustrirajmo neutralno! O američkome imanju atomske bombe jugoslavenska je javnost obaviještena tek sredinom 1947. godine; dvije godine nakon njezine uporabe. Do tada se tvrdilo da je Japan kapitulirao zbog SSSR-ove objave rata, kolovoza 1945. Dakle; "naš komunist je moćan", a ne "kapitalisti imaju strašno oružje". Kasnije nitko nikoga nije prozivao za laž !!!

Istina je bila drukčija; Srbi su u stotinama tisuća odlazili u Njemačku raditi za odličan novac (svakodnevni bijahu oglasi u srbijanskim novinama s općinskom zahvalom za novac šo ga radnici šiljahu u rodna mjesta, a u NDH je, uz mudru privolu vlasti, oko 250 000 Srba tako izbjeglo i novačenje za domobrane, i za partizane i za četnike). Uplašeni od najavljenoga antifašističkoga pokolja svih takvih, oni se prikazaše žrtvama.

Kako bi se uglavilo laž o brojci, počelo se proizvoditi lažne svjedoke; baš kao onoga Kneževića iz 'Latinice'. Metoda je bila; 'to gore laže, to bolje'. Uzelo bi se kakvu histeričnu babu ili paranoičnoga antifašista, koji bi se uživjeli u svoju laž. Tu se mesarilo malu djecu, ljude jelo žive ili prije žive peklo, pa onda jelo, pilo krv; bilo iz bačve, bilo izravno iz vene... Tako su gluma tih lažnih svjedoka i hrvatski katolički osječaj za čovjekov, osobito dječji, život nadjačavali logičku kritiku, kojom se lažljivca razotkriva.

Na upit gdje su ostatci 700 000 izmisliše dva izlaza; Piccillijeve peći (to je po uzoru na laži o krematorijima u Auschwitzu) i - u rijeku Savu. Činjenica je da su na ušću Save u Dunav komisijski vadili mnoštva lešina, ali tek u svibnju 1945., kada su antifašisti zauzeli Slavoniju i ondje poklali tisuće ljudi, iako je Beograd pod partizanima bio od listopada 1944. Piccillijeve su peći bile pokušaj krematorija za umrle tifusare i nisu mogle dnevno spaliti više od desetak ljudi. Radile su samo eksperimentalno mjesec-dva.

Perverzna izopačenost Latinove i antifašističke logike

Najgori zločin u povijesti nad hrvatskim narodom počinio je antifašizam, on je ab initio zločinački jer je bio usmjeren tome da se genocidom nad Hrvatima stvori unitarna Jugoslavija predvođena državotvornim srpskim i slovenskim narodom. (Hrvatski list, 21. lipnja 2007.)

Mišljenje o prijedlogu hrvatskog pravopisa

Novopostavljeni ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, od strane Kukuriku koalicije, prof. dr. Željko Jozić, kaže da njihov prijedlog Hrvatskoga pravopisa nema veze sa politikom, nego je to odluka stručnjaka Instituta, da učine svoj doprinos boljoj kvaliteti hrvatskoga pravopisa.

Zar ne bi bilo logično da, ako ste bili nezadovoljni sa službenim i važećim pravopisom, prvo organizirate simpozij na koji biste pozvali stručnjake za hrvatski jezik iz svih jezikoslovnih institucija u Hrvatskoj, pa stručno raspravili ako ima kakvih nesporazuma, te donijeli neke zaključke uz odluku o izradi novoga pravopisa, te novi prijedlog uskladili prvo međusobno, a tek onda eventualno išli pred narod, tražeći javnu raspravu?

No, kako mi već imamo od hrvatskog naroda opće prihvaćen pravopis, zašto ste išli u nepotreban, zbunjujući i štetan posao?

Ako je dobro ovako i onako, znači dobro je svakako i što će nam onda uopće pravopis?

No, gospodine Joziću, sramotno je sudjelovati u takvoj antinarodnoj raboti.

Rani stijeg hrvatstva

Kad bismo u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća gledali samo njezinu formalnu stranu, ne bismo otkrili gotovo ništa novo, premda se u tom razdoblju kod većine auktora ukorijenila pripovjedačka preradba povijesne građe, koja je kasnije dalekosežno utjecala na smjer i stil mnogih hrvatskih pripovjedača u sljedećim stoljećima. Omiljena forma općih, nacionalnih i lokalnih kronika međusobnim je dodirima tada premrežila cijelo hrvatsko povijesno područje, a crpeći mnoge teme iz fratarskih kronika jedini književnik, podrijetlom Hrvat, Ivo Andrić, svojedobno je zato dobio i Nobelovu nagradu. Kačićevi pak junački deseterački stihovi već odavno su zamrli, a osmerački stihovi nabožne poezije, u koje je slagao svoje pjesme fra Filip Grabovac(1698?. - 1749.), možda se još u korizmeno doba mogu čuti u kantanju Gospina plača ponegdje u Zagori i Hercegovini.

Djelo je sastavljeno od dva dijela. Pisano je u prozi i stihovima, a u prvom dijelu je naglašen duhovni sadržaj, dok su u drugom dijelu nacionalne teme te pjesme o bojevima s Turcima. Grabovac je bio vojni kapelan hrvatskih postrojba u Mletačkoj Republici, pa mu je i jezik u mnogim pjesmama vojnički težak, a svoja pronicava zapažanja o vlastitom narodu zabilježio je u pjesmi „Od naravi i ćudi arvacke“, u kojoj upozorava na katastrofalne posljedice narodne nesloge. On posebno ističe hrvatsku srčanost, hrabrost i vojničko umijeće, koji u razdijeljenim dijelovima nekadašnjega hrvatskog kraljevstva tijekom dugih stoljeća očito nisu ni mogli biti u srazmjeru s njihovom političkom moći, koju do obnove svoje državnosti praktično nisu ni imali.

Da b' Rvati skladni bili,

Grabovčeve proročanske riječi ni danas nisu izgubile ništa na svojoj svježini, a navedeni stihovi imaju i svoje karakterološko značenje pa se auktora s pravom može svrstati u jedanoga od prvih poznavatelja duše hrvatskoga čovjeka.

lipa dika hrvackog naroda.

No kako je Republika spalila i njegovu knjigu „Cvit ragovora“, uz aktualnu domaću izdaju, Mlečani su vjerojatno u njegovu djelu pronašli dovoljno materijala, kojim su opravdali ušutkavanje hrvatstva, optuživši Grabovca za veleizdaju i spalivši njegovu knjigu, od koje se sačuvalo tek nekoliko primjeraka, pa je i objavljivanje preslikanoga izdanja svojevrsno vraćanje duga ovom neopravdano zanemarenu hrvatskom književniku, čija je sudbina gotovo istovjetna sudbini Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u prekovelebitskoj Hrvatskoj. U književnom smislu Grabovac je praktično omogućio pojavu fra Andrije Kačića Miošića pa zajedno s njim otvorio nove književne putove, ali i snažniju integraciju hrvatskoga naroda u jedinstvenu nacionalnu cjelinu.

HRVATSKA DOMOVINA TREBA BITI HRVATSKA DRŽAVA!

Još o neprijateljima vašim

“Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.

Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?

-------------------------------

Ne može dobro stablo roditi zlim rodom,

a zlo stablo dobrim rodom.

Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom,

siječe se i baca u oganj”.

Matej, 7, 16-20.

Nedovoljno poznavanje neprijatelja svojih, a posebno površno poznavanje, poznavanje po tome što neprijatelj o sebi govori i kako se predstavlja, zna biti kobno za svaki narod, poglavito u slučaju rata. Znajući to i poznavajući lakovjernost njihovu, Prorokovođa je htio Hrvatima skrenuti pozornost na to i upozoriti ih da je lažno predstavljanje dio političke i ratne strategije i taktike. Jer lukavi se neprijatelj ponekad napuhuje, najčešće kad je stvarno slab ili pak zato da zastraši, pravi se jačim nego što jest, a ponekad da bi onoga kojega želi napasti, da bi ga uvukao u avanturu rata, pravi se slabiji nego što jest. Cilj mu je steći aureolu žrtve i tako od svijeta sebi napravti i saveznika, a protivniku neprijatelja. To je umjetnost služenja obmanama i prijevarama protivnika. Tu strategiju, i političku i vojnu, uporabila je Svrab u Patriotskom ratu, međutim neuspješno, jer ih je Drugi nadmudrio, jer ih je poznavao.

- Kolikogod je važno da se samospoznate, toliko je važno da dobro upoznate i neprijatelja svojega. Njegove mane i vrline. Njegov mentalitet, navike i običaje. Prije svega trebate upoznati Svrab - svoga stvarnog neprijatelja. Kad ga bolje upoznate, shvatit ćete da ste vi dva tako različita naroda da vaš zajednički život apsolutno nije moguć i da je svakome pametnome bilo predvidivo da vi u državnoj zajednici ne možete živjeti zajedno. Jer, kolikogod si ti narod rigorozne savjesti, toliko je taj narod bez savjesti. Kolikogod se ti realno ocjenjuješ, toliko se on umišljeno, bezumno precjenjuje. Kolikogod si ti viteški hrabar, toliko je on podmukao i kukavica; kolikogod si ti narod jačega djela, toliko je on narod jače riječi; kolikogod si ti narod istine, toliko je on narod laži; kolikogod si ti ratnički narod s viteškom čašću, toliko je on (lešinarski) narod podvala i prijevara; kolikogod si ti u miru gubitnički narod - što u ratu dobiješ u miru, u diplomatskim igrama uglavnom izgubiš - toliko je on u miru dobitnički narod; sve što u ratu izgubi u miru diplomacijom dobije.

Radi se, dakle, o barbarskom narodu, ali za tvoju sreću i o mentalno nedovršenom narodu. Iako je taj narod agresivan i destruktivan, on je ujedno i autodestruktivan. Sve što izgrade, uskoro sami i ruše. Istina, oni imaju i kulturnu, političku i drugu elitu, kao i svaki drugi narod. Međutim, u javnim poslovima taj narod uvijek vodi masa. Njihova elita pada pod utjecaj mitova stvorenih od mase, tako da se provodi politika neobrazovane i primitivne mase a ne elite, pa im i sudbinu određuje masa.

Tako, budite uvijek oprezni prema Svrabu, (a i Karadagu), jer su uvijek spremni na krađu, prijevaru i podvalu. (Uostalom, podvala je izvorno njihova riječ, nastala iz njihove prljave prakse kako međusobnog, tako i odnošenja prema drugim narodima.). Nikad i ništa ne vjerujte tom prijetvornom narodu! Vidite li kako su u agresivnom ratu pred očima cijeloga svijeta opljačkali vaša dobra, ali ih odbijaju vratiti. Ako prema njima budete oprezni, pobijedit ćete ih i u miru i u svakom ratu. Neka vas ne zaplaše njihove velike, gromke i agresivne riječi, ni agresivni čini. Kako rekoh, oni su barnumski napuhan narod koji čim naiđe na čvrst otpor ispuhne i povlači se. Tvoja je velika prednost upravo u tome što si realističniji i inteligentniji. To su tvoja najjača oružja. Sjeti se omjera snaga u živoj sili i oružju u Patriotskom ratu. Oni su po toj sili bili treća ili četvrta sila u Europi, pa si ih ti upravo svojom realističnošću, inteligencijom i metodičnom upornošću pobijedio. No, to je Svrab doživjela vrlo teško, ponižavajuće, a oni su sujetan narod. Ponizio si ih pred cijelim svijetom, i to baš u ratničkom natjecanju u kojemu je bio glavni sadržaj njihova umišljenog junaštva i ratničkog ponosa. Zato Patriotski rat nije posljednji rat, ne samo zato jer si ti geopolitički nedovršena zemlja pa se moraš dovršiti, što vjerojatno bez novoga rata neće ići, nego i zato jer se Svrab s nanesenim ratnim porazom i poniženjem neće lako pomiriti. Htjet će se revanširati i dokazati svoju tobožnju ratničku i nacionalnu veličinu. Njima treba mit o sebi kao ratničkom narodu, pa 32 budite sigurni da će ga nastojati obnoviti. Stoga se djelatno pripremajte za novi rat s njima. A kada ga pobijediš, poruši sve hramove njegove. Povijest nije stala, niti ikada staje. I prijestolje mu poruši.

Tako vidite da je to masa s više “identiteta”. Još je najbolje njihovo “višeidentitetsko” biće okarakterizirao njihov pisac Mile Avić u svom Rječniku kad je rekao da oni: “lažu na vlaškom, šute na grčkom, broje na cincarskom, u crkvi pjevaju na ruskom, najmudriji su na turskom, a samo kad hoće da ubiju, progovore na svom materinskom - svrapskom jeziku”.

Međutim, u Patriotskom ratu lažnost njihova nacionalnoga bića je demaskirana: zahvaljujući medijima, poglavito svjetskim, cijeli se svijet uvjerio u lažnost njihova bića, u njihov neprosvijećeni, primitivni nacionalizam zamaskiran lažima, pa se ono što oni tvrde uzima s rezervom, a tzv. “svrapska istina” kao eufemizam za svrapsku laž.

Otvoreno pismo predsjedniku Republike Ivi Josipoviću

Komunizam u svijetu odgovoran za preko 100 milijuna nedužnih žrtava

Ustaše su dragovoljci i hrvatski rodoljubi, koji nakon 839 godina obnovili hrvatsku državu i branili je od neprijatelja i terorista

Gospodine predsjedniče!

Zaista, ne znam po kojoj prosudbi i na temelju čega ste došli do takvoga zaključka. Zašto među tim mračnim pojavama XX stoljeća niste spomenuli komunizam, koji je svoje zločinačko djelovanje započeo prije sebi sličnih zala fašizma i nacizma, koji također niste spomenuli.

U Hrvatskoj je, na čelu sa Vašim miljenikom maršalom Titom i pod Vašim "lijepim kapama mira i ljubavi", na temelju "svete mržnje" ubijeno na najstrašniji način preko milijun ljudi, među kojima najviše Hrvata, a da i ne govorimo o najgorem kršenju svih ljudskih prava tijekom vladavine onog kojega Vi i Vama slični najviše slavite.

Broj žrtava u Jasenovcu ste smanjili od najmanje 800.000 na 83.301, među kojima su upisani svi četnici i partizani poginuli u borbama sa ustašama bilo gdje, kao i sva umrla djeca po ratnim zbjegovima, koje nije uspio spasiti kardinal Stepinac, po dogovoru sa vlastima NDH i smjestiti ih u obitelji ili domove časnih sestara, a službeno se kaže 20.101 ubijeno dijete od ustaša u logoru Jasenovac. Prema popisu Spomen područja Jasenovac, ukupni broj žrtava iznosi 83.145, a Vi ste ih već povećali.

Pri probnim iskapanjima, još u vrijeme bivše Jugoslavije, i u Jasenovcu su isplivavale samo žrtve sa križnih puteva komunističkih zločina, pa se prestalo dalje iskapati.

Vjerojatno zato što su, kao dragovoljci i hrvatski rodoljubi, obnovili, nakon 839 godina, hrvatsku državu i branili je od neprijatelja i terorista, a također su i najveće žrtve komunističkih zločina i komunističke mržnje.

No, kao što reče hrvatski filozof i književnik Juraj Jurjević: "Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti: Čovječanstvo ima onoliko istina koliko i bogova! Više bogova, više istina. Jedan Bog, jedna Istina. A gdje Boga nema, tamo se živi bez istine, jer je svatko kroji prema sebi i prema svojoj potrebi i prilici!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Žrtve Bleiburga i Jasenovca

Sa sigurnošću možemo reći da je tragedija Bleiburga iz 1945. godine s Križnim putom, najveća tragedija hrvatskoga naroda što potvrđuju povijesna istraživanja i statistike. Računa se da je u toj tragediji nakon kukavičkog izručenja hrvatske vojske od strane Engleza u osvetničkom pohodu Titovih partizana i na Križnom putu, stradalo oko 200.000 razoružanih hrvatskih vojnika domobrana i drugih branitelja, kao i oko 300.000 civila.

„Crna knjiga komunizma“

Zar smo slijepi pa ne priznajemo rezultate istraživanja skupine neovisnih europskih povjesničara, koji su sakupljeni u knjizi pod naslovom „Crna knjiga komunizma“?! Knjiga je prevedena na hrvatski jezik i objavljena 1999. godine, te nam je svima dostupna. Prema ovim istraživanjima, nevine žrtve ideologija fašizma i nacizma u svijetu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata su oko 24 milijuna. Istodobno žrtve boljševizma i komunizma tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata kreću se u svijetu preko 100 milijuna. Prema svim računima i logici četiri i pol puta su veće! Ali puno je lakše zatvoriti oči, te se pretvarati kao da ništa od toga ne vidimo.

Cilj opravdava sredstvo?

Time se opravdavaju Karl Marx, Vladimir Ilič Lenjin, Josif Visarionovič Staljin i Josip Broz Tito sa Niccolom Machiavelliem da se revolucijom i nasiljem sve postojeće ruši, bez obzira na žrtve te da cilj opravdava sredstvo. Istodobno se osuđuje Adolf Hitler s njegovim programom borbe „Mein kampf“ u kojem zagovara čistu arijevsku rasu i istrjebljenje drugih naroda koji nisu „plave krvi“.

Europa na dva temelja

Ove dvije komemoracije zrcale stvarno stanje u hrvatskom društvu, te pokazuju tko ustvari danas obnaša vlast u hrvatskom društvu, a da o bosanskohercegovačkom i ne govorimo. I slijepac vidi da su to dojučerašnji komunisti ili njihovi potomci! Hrvatska u srpnju 2013. ulazi u Europsku uniju, prema čemu ide i Bosna i Hercegovina. Ali bez provedbe lustracije, potrebne osude zločina i aktera ideologije komunizma uz one fašizma i nacizma. Čak štoviše Hrvatski Sabor je dvaput donio odredbu, prvi put za vrijeme HDZ-ove Vlade, a drugi put za vrijeme SDP-ove Vlade, da se neće donijeti niti provoditi zakon o lustraciji. Time je dat vjetar u leđa obnašateljima vlasti prošloga sustava da to isto bez ikakvih posljedica mogu i dalje nastaviti.

Mate Tadić

Partija

Danas kažu da te blažene Partije nema. Znam da je ne bi trebalo biti, a ima li je ili ne, druga je priča. Najviše me u to u posljednje vrijeme razuvjerava svibanj. Lijep mjesec, sve buja, molimo se Blaženoj Djevici Mariji jer smo ga njoj posvetili, slavimo i Majčin dan... Ali, tada nam navru i uspomene na Bleiburg i Križni put. Partija nam nikada o tome nije govorila, ako bi netko nešto zucnuo brzo bi ga popila noć. Saznavali bismo to samo od ukućana priopćeno tihim, tihim glasom da ne bi čuo susjed što je iznajmio svoje uho miloj Partiji ili bismo gutali tzv. emigrantski tisak kad bismo do njega došli negdje u inozemstvu. Pročitano smo nosili u glavi, jer su slova morala ostati s drugu stranu jugoslavenske granice. I sad ti uživaj u svibnju! Ne ide. Uvjeriše me u sve to ovih dana i naši vrli političari što su trenutno na vlasti. Mediji su ih, podrazumijeva se, slijedili, jer i jedni i drugi slušaju istoga gazdu. Nije ih bilo briga ni za kakav Bleiburg i Križni put. Oni su to uspoređivali s fašizmom, nešto daleko njihovim antifašističkim tekovinama ili kako se to već zvalo. A o Jasenovcu su raspredali nadugo i naširoko, uzimajući zdravo za gotovo ono što im je voljena Partija desetljećima posluživala. Ma, nemam nikakve želje raspredati o tim povijesnim činjenicama. Mene je zaprepastilo ono svjedočenje na, kako vole reći, desničarskom portalu o djetetu koje se rodilo u hrvatskoj zarobljeničkoj koloni negdje u Sloveniji. Majku uhvatili trudovi, istupila je iz kolone i odmah rodila, a a pobjedonosni antifašist, komunist, strojnicom je također odmah presjekao životnu nit i jednome i drugome. Teško je biti toliko pokvaren da bi se ovo smislilo za neki film. Brine li se netko u današnjoj hrvatskoj državi za kažnjavanje ovakvih i sličnih zločina, za koje nam neprestano govore da ne zastarijevaju? Stvarno sam naivan, kao da ne znam odgovor.

Žalosno, ali ovo je priča o svibnju na kakav smo naučili. Partija još uvijek vlada u određenim glavama. Sad je to antifašizam. Valjda smo mutavi pa ne možemo shvatiti da nije isto neko vrijeme biti saveznik antifašista iz probitačnih razloga i to zaista neprestano živjeti. Partija ima pravo smatrati nas takvima dok god joj ne odbrusimo da ona s antifašizmom nema nikakve veze. Međutim, za to bismo se morali promijeniti pa će sve trebati potrajati još neko vrijeme.

Dojam o ovogodišnjem svibnju popravi mi papa Franjo. Proglasi svetima Otrantske mučenike, njih 800. Turci navalili na maleni grad i naravno lako ga uzeli u posjed. Htjedoše da muškarci prijeđu na islam, a to bi onda značilo da je prešla čitava obitelj. Uzalud. Ne nađe se izdajica. Svi svjesno založiše svoje glave. Pitam se nešto, možemo li i mi postupiti u nekom sličnom obliku? Dobro, ne će se valjda od nas tražiti glave, ali možemo li barem založiti misli? Ili puštamo da u njima Partija i slični i dalje stanuju, unatoč Domovinskom ratu, braniteljima, slobodi...

Miljenko Stojić

Tko se boji mrtvih ustaša

Podsjetnik na jednu propovijed...

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

4. Što nam je činiti?

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Nema zaokreta, treba samo reći istinu

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

Ideološki sinovi krivih za Bleiburg ponovno pokušavaju sakriti zločine i okaljati žrtve

Nakon hrvatske himne, okupljene su pozdravili uime pokrovitelja virovitičko-podravski župan Tomislav Tolušić i potpredsjednik pokrajinskog parlamenta u Klagenfurtu Josef Lobnig. Ravnatelj Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu o. Josip Bebić u pozdravu je uime Ravnateljstva Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatsku inozemnu pastvu, kao i uime Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu zahvalio na domaćinstvu klagenfurtskom biskupu Aloisu Schwartzu.

"Dok narodi diljem Europe tuguju za svojim žrtvama i dostojno obilježavaju sjećanje na njih, oni ukidaju pokroviteljstvo nad ovom komemoracijom. Dok narodi diljem Europe vode brigu o svojim Vukovarima, oni našem Vukovaru stavljaju sol na presvježu ranu", rekao je virovitički župan.

Bleiburg je mjesto i simbol stradanja, najveće tragedije u povijesti hrvatskoga naroda, mjesto dubokih osjećaja i tužnih sjećanja, mjesto tišine i otvorenih pitanja, prostor poštovanja, a još više molitve. Molitva i pijetet za žrtve Bleiburške tragedije istodobno nas podsjeća i stavlja u vjernički i ljudski odnos sa svim žrtvama rata i dugoga Križnog puta, nastradalih od ljudske zloće u raznim ideološkim uniformama, od Bleiburga preko Jasenovca do Vukovara i Škabrnje. Zato je dostojno da je danas ovdje dostojanstveno prisutna u duhu i molitvi cijela Hrvatska. Svi oni koji osjećaju sa svojim narodom, ne bježe od njegove prošlosti, zauzeti za pomirenje u ljubavi prema svojoj Domovini, istaknuo je nadbiskup Barišić i poručio: "Istina oslobađa, a tama zarobljava. Istina nam pomaže rasti u ljudskosti, miru, pomirenju, praštanju i čišćenju memorije. Jer istina uvijek pobjeđuje, tama ne koristi. Svjetlo istine o Bleiburškoj tragediji potrebno je radi poštovanja i prema žrtvama i radi nas samih. Istina rađa novog čovjeka i humanije društvo."

Tragedija Bleiburga nam svjedoči o vlasti zla i tame, koji imaju svoju ulogu, ali nemaju posljednju riječ, poručio je mons. Barišić. Nevino osuđeni, raspeti i uskrsli Krist, temelj je života istine i pravde. Njegova pobjeda nad zlom nije osveta, već spasenje, On je najveći odvjetnik i branitelj nevinih žrtava. Svojom mukom, smrću i grobom sišao je u sve jame, jarke, rudnike, mutne Drave i Save, i prihvatio sve smrtne patnje nevinih žrtava i tamne strane povijesti, a osobito XX. vijeka. Kristov križ i uskrsnuće trajna su memorija i naša sigurnost pobjede svjetla nad tamom, istine nad laži, života nad smrću, istaknuo je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da je priznati grijeh i oprostiti najdublji čin vjere. "Doista je teško oprostiti, naročito danas u vremenu individualizma, relativizma, ali drugog nam puta nema."

Po završetku mise, koju je uveličao zbor sv. Blaža pod ravnanjem maestra Ronalda Brausa i orguljsku pratnju s. Cecilije Pleša, kao izaslanik zagrebačkog muftije Aziza Hasanovića molitvu za žrtve Beliburške tragedije islamske vjeroispovijedi predvodio je ef. Idriz Bešić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gunja. Skup su zatim pozdravili izaslanik Parlamentarne skupštine BiH Marinko Čavara, zastupnica u austrijskom saveznom parlamentu i potpredsjednica udruge Prognanih folksdojčera u Austriji Anneliesa Kitzmueller i Vice Vukojević uime Počasnoga bleiburškog voda, organizatora spomena.

Najveća provokacija, uvrjeda i ponižavanje hrvatskoga naroda

Ujedno, taj datum ima i značenje kao dan službenog završetka života, 1980. godine, toga komunističkog diktatora i 9. svjetskog zločinca, odgovornog za više od milijun žrtava Drugoga svjetskog rata i mirnog poraća, među kojima je golema većina Hrvata. Stoga je istinski i nezamislivo velika uvrjeda za hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku, da vlastodršci uporno forsiraju to zločinačko ime u nazivu trgova, ulica, pa čak i škola u Republici Hrvatskoj. Tvrde da se radi o veoma zaslužnoj osobi za hrvatski narod, pa i za sadašnju samostalnu hrvatsku državu, iako svi znamo da je on stvarao i čuvao Jugoslaviju i rekao da će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu.

Na ovome skupu govorila je bivša politička zatvorenica i majka šestero djece, ugledna odvjetnica Zvjezdana Žnidarčić Begović iz Zagreba, prof. dr. Branimir Lukšić iz Splita, poznati hrvatski rodoljub i borac za pravdu i istinu i istaknuti politički djelatnik HDZ-a u vrijeme dr. Franje Tuđmana, te Ante Beljo, dugogodišnji politički emigrant i poznati politički aktivist u slobodnoj Hrvatskoj protiv nasilja i nepravde i u više mandata saborski zastupnik HDZ-a dr. Franje Tuđmana, a bio je i ravnatelj Hrvatske matice iseljenika u tome vremenu.

Pri tome odbijanju promjene imena Kazališnog trga značajnu ulogu ima i stalni predsjednik Odbora Skupštine grada Zagreba za imenovanje ulica i trgova, vijećnik SDP-a Marin Knezović. Da apsurd bude veći, Marin Knezović je 2012. godine od strane SDP-ove vlasti imenovan čak ravnateljem Hrvatske matice iseljenika, za čiji progon i iseljavanje je najviše odgovoran diktator i zločinac maršal Tito.

Polemika u TV-emisiji "Bujica"

Nadalje, takozvani maršal Tito se ne može uspoređivati ni sa Churchillom, ni sa Rooseveltom, ni sa Trumanom, kao ni sa Staljinom u značenju pobjede nad fašizmom i nacizmom, jer je on tu bio samo mali priljepak i parazit koji se sa svojim banditima slučajno našao na strani pobjednika. Njegovi zločini su se najviše događali po završetku rata, nad hrvatskim vojnicima koji su, po dogovoru sa velikim pobjednicima predali oružje u vjeri da će prema njima biti primijenjene Ženevske konvencije, koje je bila potpisala i NDH, te da će se humano postupati prema njima i mnoštvu civila koji su se povlačili pod njihovom zaštitom.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Partizanski sinovi i unuci i dalje slave četnike Koču, Đoku, Peku...

Za razliku od njih na Zid boli, Grob narodnih heroja (a 'narodni heroji' su i Đoko Jovanić, Marko Belinić, Rade Bulat, i drugi krvoloci hrvatskog naroda, nap. a.)…), te kod središnjeg križa vijence su položili i zagrebački gradonačelnik-politički 'pragmatik', Milan Bandić te izaslanstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Što reći nego djeca komunizma ili komunistička djeca, svejedno, klanjaju se svojim ko(munističkim) MESARIMA!

„Trebalo je da stignemo prvi, a stižemo posljednji u miran, slobodan grad..!? Jedinice 2. armije pod komandom Srbina Koče Popovića prve su ušle u grad. Čitava je istina da su 1. i 2. armija 'oslobodile' Zagreb“; a komandant prve Armije bio je srbijanski Crnogorac Peko Dapčević! Dok se njegova (Šiblova!) postrojba odmarala negdje u području Sesveta i pripremala za kasno-popodnevni svečani ulazak u hrvatsku metropolu, politički komesar Ivan Šibl je 9. svibnja rano ujutro, kao logistička prethodnica, krenuo u (kako sam kaže) već oslobođeni, tj. od hrvatske vojske i velikog broja civila napušten i 'preventivno očišćen' grad.

A 'provaljala' je ta 'narodna armija' i cijeli Zagreb, od prostitutki pa sve do časnih sestara (ali i ranjenika i TBC-bolesnika po zagrebačkim bolnicama) u krvavim orgijama ličkih koljača i 'lajbek-milicionera' na Savskoj cesti, Zagrebačkoj gori, Gračanima, svugdje pod Sljemenom!

Među prvima u Zagreb je ušao: bivši oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić, komandant šeste ličke-udaračke divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'.

Thor Einar Leichhardt piše:„Do danas nitko od 'lajbek-milicionera' i 'ličkih koljača' nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.“

Hrvatska vladajuća elita još nije priznala Hrvatsku

Milan Bandić se izjasnio jugoslavenski: pola, pola...

Imamo toliko škola, fakulteta, sveučilišta, povijesnih instituta, a toliko povijesno nepismenih, čija nepismenost je na rubu kaznenih prijava zbog veličanja komunističkih zločina, širenja govora mržnje, vrijeđanja nacionalnih i svakih drugih osjećaja. To je narodna nesreća. Toliko neobrazovanih i nacionalno nesvjesnih živi i odlazi na onaj svijet s nenarodnom Jugoslavijom u glavi. Gore nabrojenim, pridružene su i neke nezavisne liste, poput liste Tatjane Holjevac, a Milan Bandić se izjasnio neodređeno. Pola, pola. Pitali Hasu, zašto se je izjasnio pola pola: „Pa što ja znam. Kad sam bio mali, htjeli su me obrezati. Ja im uspio pobjeći, i tako ostao pola pola“. Dakle, za sve one nepismene, koji sramotno, preko imena trga veličaju Titu, što znači i njegovu Jugoslaviju, možemo slobodno reći, da još nisu priznali Hrvatsku.

Sve ovo se, po istoj logici, odnosi se i na zdravu ekstremnu i nezdravu, truplo invalidnu umjerenu desnicu bez ekstremiteta. Jest, ali to tvoje ekstremno zdravlje onda se odnosi i na ekstremnu ljevicu, dgovorio je Schwartz. Evo prilike za odgovor, ne samo velikom filozofu Schwartzu, ekspertu za ovu problematiku, nego i svima ostalima. Anacionalna i protunacionalna ljevica, nazvali je umjerenom ili ekstremnom, uopće ne postoji. Sadržajno, ona je produžetak truplo invalidne umjerene desnice, kojem truplo produžetku nedostaju još i vitalni organi, srce i mozak.

Proradio je izgleda i Kosoričin saborski Odbor za gospodarstvo, pa je i ona u Rijeci govorila o mostovima. Uz Pelješki most, Pusićka ima iza sebe i obnovljeni mostarski most, preko kojega je, po nalogu međunarodne zajednice, prevodila istočno civilizacijske muslimane u zapadni kulturno civilizacijski krug. Na džamiji je najviše profitirao Željko Kerum koga sada moraju pustiti da u miru postavi križ na Marjanu. Pustit će valjda sada na miru i veliki bijeli križ na brdu Hum iznad Mostara...

Svojatanje bleiburške komemoracije

Pozdravni govor protojereja Aleksandra Ivanova

U ime Hrvatske pravoslavne crkve, kao njen legitimni vjerski službenik i obnovitelj davno zabranjene hrvatske vjerske zajednice te nakon dvadeset i tri godine hrvatske slobode, ukazala mi se prigoda da Vas sve ovdje nazočne srdačno pozdravim i podijelim svima vama kršćanski Božji blagoslov.

Koristim ovu prigodu da upravo sa ovoga Svetog mjesta javno objavim svijetu i hrvatskom narodu - da su sedamnaestog studenog dvijetisuće i jedanaeste godine svi oni od Svetog sinoda u Odesi na crnom moru proglašeni hrvatskim mučenicima, a što na hrvatskome jeziku znači Blaženicima".

Otkuda toliki velikosrpski zločinački duh u srpskoj svetosavskoj crkvi?

Što imaju tražiti srpski svetosavci po hrvatskom zemljama, koje i kakve garancije? Za vrijeme nedavnog posjeta četnički zloduh, Šešeljev zamjenik Aleksandar Vučić uvjerava hrvatske prvake kako nije pošteno da Hrvati slave svoje pobjede u Domovinskome ratu gdje misli na onu srpsku olujnu bježaniju sa hrvatskih okupiranih prostora. Otkuda toliki velikosrpski zločinački duh u srpskoj svetosavskoj crkvi? Otkuda toliki megalomani kod njihovih patrijarha, od Pavle do Irineja i svih ostalih. Zamislimo se kada oni spominju zagrebačkog metropolita za Hrvatska, Sloveniju i cijelu Italiju valjda misle i na državu Vatikan. Otkuda te bolesne ambicije kao da je to nekakva Bogom dana crkva bez zločina a koliko su zla nanijeli samo nama Hrvatima a i drugima? A tolike su zločine počinili sve u ime tri prsta što znači u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. I eto jedan patrijarh Irinej ne može a da ne napadne i kardinala Bozanića koji podržava sve hrvatske žrtve u svojoj novoj obrani od srpske ćirilične agresije pod tim zloglasnim srpskim simbolima.

Duh jugoslavenskog novinarstva i dalje živi u pojedinim medijskim kućama

Također za razliku od situacije u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini itekako je živa javna rasprava o ratnim i poratnim žrtvama koje je pojedini kraj pretrpio u ratu, ali i u danima koji su uslijedili nakon što je partizanska vojska dospjela u to područje. Najnoviji slučaj javne rasprave, u Bosni i Hercegovini, o okolnostima koje su dovele do postojanja masovnih grobnica, događa se zbog ekshumacija koje se vrše u Širokom Brijegu. Prije nekoliko godina u Širokom Brijegu osnovano je Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća općine Široki Brijeg, kao posebno tijelo koje treba pratiti, organizirati i realizirati sva pitanja vezana uz masovne grobnice na čitavom području širokobriješkog kraja. Na žalost, sve ove godine Povjerenstvo je imalo pune ruke posla zbog teške žrtve koju su Široki Brijeg i okolica pretrpjeli u prvim mjesecima 1945. godine, ali i kasnije.

Da bi se došlo do masovne grobnice, trebalo je srušiti taj masivni, dobro armirani i učvršćeni blok, jer se masovna grobnica nalazi upravo ispod spomenika. Sve je to napravljeno u skladu s pozitivnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine i u skladu s ostalim normama o zaštiti spomeničke baštine. Uklanjanjem spomenika, Povjerenstvo je utvrdilo postojanje posmrtnih ostataka 94 neidentificirane osobe, ali ono što se u prvi mah moglo zaključiti bilo je to da se ispod komunističkog spomenika palim partizanima ne nalaze kosti palih partizana kojima je spomenik bio podignut. To je moguće jedino ako su ti partizani nosili vojne pločice njemačke vojske, koje su pronađene u grobnici ili ako je neka druga, a ne partizanska vojska, vršila egzekucije zarobljenika kojima su ruke bile zavezane žicom, a koja je također pronađena unutar grobnice. Naravno da se i u ovom slučaju radi o uobičajenoj metodi koju su koristili jugoslavenski komunisti, a koji su često podizali spomenike “palim partizanskim borcima“, na kostima onih koje su hladnokrvno likvidirali. Fenomen je to nedovoljno istražen i obrađen, čak i u svjetskim okvirima.

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

ZNANSTVENI DOPRINOS RASVJETLJAVANJU JUGOSLAVENSKIH ZLOČINA U KORUŠKOJ

Zbog ograničena prostora, samo sažeto ću prikazati ovu iznimno vrijednu knjigu, zadržavajući se na djelomičnom i sažetom prikazu partizanskog zlosilja, izbjegličkih stratišta i grobišta na austrijskom državnom području, premda je u knjizi podrobno pisano o partizanskim zločinima i brojnim mnoštvenim grobnicama u Sloveniji i Hrvatskoj te o pozadini, uzrocima i popratnim događanjima u svezi jugokomunističkoga krvavog pira u svibnju i lipnju zlosretne 1945. godine.

Svjedoci onoga vremena potvrđuju grozomorne partizanske zločine: Johann Neubersch očevidac je moštvenih ubojstava na Bleiburgu. Na vlastite oči gledao je kako partizani odvoze trupla teretnim vozilima s mjesta zločina u Mežišku dolinu gdje su zavaljena u skupnu grobnicu Leše. Neuberschovo svjedočenje podudarno je sa spoznajama Direkcije sigurnosti Koruške. Iz izvješća općine Loibach 1947. razvidno je, pak, kako je utvrđeno s obje strane ceste od gostionice Hrust pa do slovenske granice 8 grobova, s truplima uglavnom ustaša. U izvješću nadalje stoji, da su rečeni ustaše, prema svjedočenju željezničara Ebnera, ukopani bez odjeće, a njihova trupla izmještena na groblje Unterloibach, gdje je već bilo ukopano 18 mrtvih tijela vojnika spaljenih do neprepoznatljivosti. Na rečenom groblju, na području Bleiburga, nalazi se čak 6 masovnih grobnica, a brojna neotkrivena trupla, prema svjedočenju već spomenutog Neuberscha i svjedokinje Johane Skuk, još počivaju u brojnim neutvrđenim pojedinačnim, grupnim i mnoštvenim grobištima, u poljima i šumama oko Bleiburga. Ostatci tijela iz 6 masovnih grobova hrvatske nacionalnosti i danas počivaju na župnom groblju Loibach, dok su žrtve drugih nacionalnosti, nakon eshumacije, prenesene na drugo groblje. Osim na groblju Loibach, posmrtni ostatci hrvatskih vojnika još počivaju na vojnim i župnim grobljima diljem Koruške, a partizansko zlosilje vršeno je, između inoga, u mjestu Globasnica, nedaleko od Bleiburga.

U svezi stratišta i grobišta na području općine Bad Eisenkappel, u Knjizi umrlih ove župe spominju se četvorica ustaša neutvrđenog identiteta koje su partizani ubili i zakopali u mjestu Koprivna-Lobnik. Iz tog zajedničkog groba 25. svibnja 1945. njihova trupla su premještena na groblje u Bad Eisenkappelu. Godinu dana potom, u svibnju 1946., na istom groblju sahranjeni su posmrtni ostatci još 11 nepoznatih muškaraca i jedne žene. Svim ubijenim Hrvatima na području ove općine, Počasni bleiburški vod podigao je prikladnu spomen-ploču, s natpisom na hrvatskom i njemačkom jeziku.

U šumi Reichmannvald, nedaleko od Ferlacha, 13. svibnja 1945., Bračićeva partizanska brigada dočekala je i umorila 16 slovenskih izbjeglica, na vrlo okrutan način: žrtve su zadavljene konopom. Prije smaknuća, žrtve su primorane sebi iskopati skupnu grobnicu. Svoje zadnje počivalište, nakon ezhumacije u mjestu Ostrouza, 16 slovenskih mučenika našlo je 1. studenog 1946. u skupnom grobu na groblju u Glainachu. Među 16. žrtava, osim slovenskih domobrana, bile su 3 mlade djevojke, također slovenske nacionalnosti. Na ove žrtve danas podsjeća kameni spomenik, na župnom groblju Glainach, podignut 1985., na inicijativu slovenskog svećenika i preživjelog izbjeglice Cirila Turka.

Velika, ali namjerna pogrješka također se dogodila na jednom spomen-natpisu na župnom groblju u Kottmannsdorfu, kad je Koruška udruga partizana 3 žrtve partizanskog zlosilja (hrvatskog domobrana, slovenskog domobrana i nepoznatog četnika) na ploči predstavila kao antifašističko-komunističke partizane, a rečena podvala ušla je u antifašističku literaturu. Na spomen-ploči za lažne partizane stoji da su poginuli 9. svibnja 1945. kod Hollenburga, u borbi s ostatcima SS-divizije «Prinz Eugen».

Ivica KARAMATIĆ

PARTIZANSKI PRED-BLEIBURŠKI POKOLJI HRVATSKOG NARODA

Osnutak Kraljevine SHS-a, odnosno Jugoslavije, bijaše politički genocid i klica biološkog uništavanja hrvatskog naroda. Pred-bleiburški masakri započeše u Zagrebu 1918., razviše se u Lici i drugim krajevima tridesetih godina prošloga stoljeća a na samome početku NDH-a postadoše prava avalansa, poglavito diljem istočne Bosne i Hercegovine.

U vrijeme likvidacije Dušana Šeparovića i njegovih sumučenika započeše i ubijanja hrvatskih svećenika. Nedaleko moje rodne kuće jugo-partizani ubiše bogoljubnog i domoljubnog don Jozu Čulinu, župnika Gospe Ružarice u sinjskome selu Vojnić. On je jedna od prvih žrtava Splitsko-makarske biskupije. Fra Pavao Silov, prominski župnik, prvi je od 44 mučenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa središtem u Splitu. “Krivica” svećenika Čulina i Silova i ostalih dušobrižnika takodjer je bila njihova vjernost Bogu i Hrvatskoj. O ovome svjedoče hrvatski biskupi na svome sastanku od 25. ožujka 1945. a godinu i pol dana kasnije na svome povjesnome sudu progovorit će i Nadbiskup zagrebački Stepinac, danas Blaženik i najpoznatiji mučenik pred-bleiburške i bleiburške tragedije hrvatskog naroda.

Medju velike sinjske mučenike, ubrajamo takodjer pukovnika Jakova “Lulicu” Potočnika, zapovjednika Sinja, i fra Stanka Milanovića-Litru, svećenika-satnika hrvatskih postrojbi u Sinju. Pukovnik Potočnik bi obješen u sinjskom parku, dočim svećenik-satnik Milanović bi strijeljan nad rječicom Rudušom u sinjskome Podvarošu. Posljednje riječi bile su im poklici Kristu Kralju, Državi Hrvatskoj i njenom poglavaru. I jame-grobnice u Zagvozdu, Arzanom i na Podima u selu Velići kriju stotine branitelja NDH-a. Na tisuće je naših mučenika u mosorskim, biokovskim, svilajskim, dinarskim i drugim kraškim jamama. Svi oni, kao i mnogobrojni mučenici iz Splita i njegova zaledja, pobijeni kod groblja Lovrinac najvećega organiziranog ubijališta u Hrvatskoj ili pobacani u Kevinu jamu povrh Kaštel Starog, jesu žrtve pred-bleiburških pokolja.

Taj isti Vuković ističe da je zauzeće Gospića završilo zarobljeništvom od samo 25 ustaša koje objesiše po obližnjim borovima. Moj brat Pavao, tadašnji u partizane mobilizirani pitomac biskupijskog sjemeništa u Splitu, nadodaje da su prije viješanja tim ustašama jugo-partizani u živo meso na prsima nožem bili urezali slovo “U”. Malo ustaša je dospjelo u ruke partizana. Oni zato pohvataše mnogo stotina civila pa ih bez ikakva suda nevine poubijaše. Zatim je uslijedilo fotografiranje izmrcvarenih tjelesa “za dokaz Zapadnim Saveznicima kako su ustaše bili okrutni prema svojim žrtvama”!!

I ja sam svjedok bio takve partizanske “pravde”, dok sam u blizini i u samome Trstu u svibnju i lipnju 1945. služio kao mobilizirani jugoslavenski vojnik. Danju i noću slušao sam štektanje strojnica nad obližnjom fojbom u Bazovici. Ubijalo se ratne zarobljenike i pohvatane civile, Talijane, Nijemce, Hrvate i druge. U blizini Trsta poubijano je 400 zarobljenih hrvatskih mornara i velik broj hrvatskih izbjeglica iz Istre, Like i Hrvatskog Primorja. Kod Trsta ubiše i moga kolegu fra Rudolfa Vučića i, prema krivim vijestima, i mene skupa s njime! Tih pre-krvavih dana ja sam se u samome Trstu kao “bolestan fratar” puna dva tjedna sakrivao u kapucinskome samostanu na Monte Giusto.

Bosna je dala više hrvatskih pred-bleiburških mučenika nego i sama Hercegovina. Dala ih je u samome početku NDH-a u Višegradu i mnogim drugim mjestima istočne Bosne. Dala ih je u Grahovu, Tomislavgradu, Kupresu, Bajoj Luci, Travniku, Sarajevu, itd. Dala ih je oko 5000 (pet tisuća) i u Derventi koju partizani osvojiše točno Desetoga travnja 1945. Golema većina žrtava bili su civili: oko 2500 (dvije tisuće i pet stotina) Hrvata katoličke i isto toliko Hrvata muslimanske vjere. Partizani, vjerni bezbožnom Titu i jos bezbožnijem Staljinu, sve ih od reda proglasiše ustašama, poubijaše ih i pobacaše u 20 km duge njemacke“sančeve” koji tih krvavih dana pretvoreni bijahu u masovne grobnice.

Ovdje posebno naglašavam Viroviticu, u kojoj početkom proljeća 1945. partizani zarobiše 1.700 (tisuću i sedam stotina) tek unovačenih hrvatskih vojnika i sve ih od reda bez ikakva suda poubijaše. “Krivica” im je bila što su pripadali Hrvatskim oružanim snagama. Tako, već prije Bleiburga obistini se ona izjava M. Djilasa: Hrvatska vojska mora umrijeti da Jugoslavija može živjeti!

Dok su uz cestu Velika Gorica-Kravarsko uoči prežalosnog 15. svibnja 1945. hrvatski ranjenici bili ubijani ili u rupe živi bacani, tu jugo-partizanski krvnici kamionom iz internata na Preradićevoj ulici dovedoše čak i 70 premladih djevojaka i bez ikakve samilosti sve ih likvidiraše!

Podatke ovoga referata crpio sam iz svojih iskustava, kupio sam ih u svojoj pismohrani, pabirčio sam ih u mogim objavljenim studijama i o njima sam dugo razmišljao. Zaključujem stoga da je i naša pred-bleiburška tragedija jedan predug niz genocidnih operacija i zaista veliki hrvatski holokaust.

Nekadašnji i današnji jugo-partizanski teklić Stipe Mesić hrvatske vojnike mojega poklanog naraštaja koljačima naziva. Ja ih cijeli svoj dugi život opisujem kao velike mučenike jer su Bogu i Hrvatskoj uvijek vjerni bili, uzvišene ideale su branili i zbog tih ideala masovno pobijeni. Njihovi smrtni ostatci sistematski bijahu s mnogih ubijališta u blizinu Jasenovca dovažani i u rupe kao dokaz “ustaške genocidnosti” bacani. Srbokomunisti svih boja taj su mit svijetom toliko razvikali da su u samome Yad Yashemu u Jeruzalemu te lazi brojkom od preko 700 000 (sedam stotina tisuća) ustaških zrtava ovjekovječene!! Iz godine u godinu drug Mesić i “antifašistička” vlada R. Hrvatske tu prenapuhanu brojku, na svoju sramotu i na štetu hrvatskog naroda, sve više podržavaju.

Živila Marija Kraljica Hrvata, Kraljica Mučenika! Živio sv. Josip zaštitnik Države Hrvatske! Živila vječna Hrvatska!

Industrija raka: što nam je prešućeno

UČIMO O ZDRAVLJU

Od tada ništa nije bilo napravljeno od tog dostignuća, več se je samo nastavilo, po cijelome svijetu sakupljati novac za daljnja istraživanja preko raznoraznih institucija, kao na primjer italijanski AIRC.

Vrlo mali broj ljudi u čitavom svijetu zna za to, jer je ta istina sakrivena sa strane farmaceutske i prehrambene industrije.

Upravo tako. Otkrio je osnovni uzrok nastanka raka i zato primio Nobelovu nagradu,

Zašto? Zato što jednim anti-fiziološkim načinom prehrane (dijeta na osnovi hrane koja zakiseljuje) i fizičkom neaktivnošću, tijelo stvara kiselu sredinu, (u slučaju fizičke neaktivnosti stanice nisu dovoljno snabdjevene kisikom).

Rekao je: “Pomanjkanje kisika i kiselost su dvije strane iste medalje: ako netko ima jedno ima i drugo”.

Također je rekao: “Kisele supstance odbijaju kisik, s obzirom na bazične, koje privlače kisik.”

Dakle, kisela sredina je sredina bez kisika

“Tumorska su tkiva kisela, dok su zdrava tkiva alkalna.”

Otkrio je, da su tumoralne stanice anaerobne (ne udišu kisik) i ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika.

Stoga, karcinom nije ništa drugo nego obrambeni mehanizam, koji imaju neke tijelesne stanice, kako bi preživjele u kiseloj sredini bez prisustva kisika.

DA ZAKLJUČIMO:

VAŽNO:

HRANA KOJA ZAKISELJUJE TIJELO:

HRANA KOJA ALKALIZIRA.

Dr. George W. Crile iz Clevelanda, jedan od najpriznatijih kirurga na svijetu otvoreno izjavljuje: “Sve smrti takozvane “prirodne” nisu ništa drugo nego terminalna točka kisele zasičenosti tijela.”

Općenito, rak se ne ugovara, niti se naslijeđuje. Ono što se naslijeđuje su prehrambene i ambientalne navike te način života (stil života). To može proizvesti rak.

“Starenje, pomanjkanje energije, stress, glavobolja, srčane bolesti, alergije, ekscemi, koprivnjača, astma, bubrežni kamenci, arterioskleroza, između drugih nisu ništa drugo nego akumuliranje kiselosti.”

“U stvari, nisu važna bezbrojna imena bolesti, ono što je važno, da one sve proizlaze iz osnovnog uzroka: previše kiselih otpadaka u tijelu.”

A KEMOTERAPIJA?

Nevini hrvatski branitelj već tri godine čami u srbijanskoj tamnici

Priopćenje za javnost

Na montiranom suđenju Veljku Mariću u Beogradu, lažno su svjedočili dokazani srpski teroristi iz Hrvatske koji žive danas u Srbiji kao srpski „heroji“, a koji se u Hrvatskoj terete za mnoga počinjena zlodjela i zločine, kao i za mnogobrojna ubojstva nevinih hrvatskih civila u zapadnoj Slavoniji tijekom ratne 1991. godine. Veljko Marić u telefonskom javljanju udruzi PRAVEDNIK 4. svibnja 2013. navodi imena srpskih terorista iz zapadne Slavonije koji su ga lažno optužili, te je zbog tih lažnih optužbi i lažnih svjedočenja dobio skandaloznu i drakonsku presudu od 12 dugih godina zatvora, od kojih je već pune 3 godine proveo utamničen, zatvoren i zaključan po 22 sata dnevno!

Mišo Kovač: Komunisti koji danas vladaju u Lijepoj našoj takvi su kao da su došli iz Čilea

- Napala nas je Srbija, napala nas Bosna, napada nas Slovenija, a kad vide da smo zajedno neće nas u budućnosti napadati nitko. Moj sin je u Hrvatskoj sa 16 godian pokopan sa tri odlikovanja. Komunisti koji danas vladaju u Lijepoj našoj takvi su kao da su došli iz Čilea i priznaju samo sebe a ne narod. Ja priznam samo narod i nikoga više drugoga - poručio je na početku svog govora Mišo, piše Slobodna Dalmacija.

- Na kraju ne bi mu dao ni da vozi moje staro auto-škatulju, a ne da se tamo vozaju u skupim limuzinama dok narod skapava od gladi i kopa po kantama za smeće. Ali ne bojmo se jer ima nas kao što sam na početku rekao 4 milijona, a kad popizdimo onda djeluje kao da nas ima 40 milijuna - poručio je euforično svojim obožavaljima Mišo, koji je cijeli koncert proplakao.

Mi smo lišće s iste grane

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.

Srbijanski KOS dao je uhititi Budimira, kao što gura Vesnu Pusić da odustane od tužbe za genocid!

Ni nekoliko dana nakon uhićenja predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, ne prestaju priče prema kojima je Budimirov najveći, ako ne i jedini grijeh, to što se zalaganjem za cjelovitu BiH i za prava Hrvata unutar Federacije, zamjerio srpskim političarima i njihovim saveznicima među Hrvatima, ali i pojedinim Bošnjacima koji su očekivali da će Budimir biti 'njihov igrač'. Mnogi bolje upućeni u bosanska zbivanja govore da je to, a ne korupcija, pravi razlog njegovog uhićenja i micanja s bosanske političke pozornice. Čak i u Bruxellesu, prema pisanju Globusove dopisnice, 'smatraju da iza nedavnih uhićenja u Sarajevu postoji politička pozadina, te zbog toga i nisu impresionirani.'

Čovićeve žurke s Dodikom i Dačićem i Josipovićev prilog velikosrpskoj politici

- Budimir je častan hrvatski general i političar, te najmoralnija osoba koju sam sreo u političkim i vojnim krugovima u Bosni i Hercegovini. No, on je poremetio koncept koji su posložili oni koji su htjeli destabilizirati institucije BiH i pokazati da Federacija ne može funkcionirati. Washingtonskim i Daytonskim sporazumom predviđeno je da prve tri najvažnije funkciji u Federaciji, a to je predsjednik Federacije, predsjednik Ustavnog suda Federacije i ministar financija uvijek i jedino bude Hrvat. Te tri ključne pozicije su trebale osigurati ravnopravnost Hrvata u Federaciji i u BiH. No opstrukcija funkcioniranja i postavljanja ljudi na ta mjesta, koja je išla koordinirano od strane Dodika, ali i od strane HDZ-a BiH, trebala je pokazati kako je nemoguće funkcionirati u tim okvirima, kako bi se pristupilo stvaranju trećeg entiteta. A on, zapravo, za Hrvate znači gubitak Srednje Bosne te posebno Posavine, što je tragično za hrvatski narod. Zagovornik te politike je Dodik, a u redovima HDZ-a - Duje Marasović, koji tvrdi da je Dodik promicatelj hrvatske politike u BiH. Da, ali sve dok se ne dira u Republiku Srpsku, koja je nastala na zločinu nad Hrvatima i dok se Dodika ne pita zašto ne vrati 150.000 protjeranih Hrvata u Posavinu. Takva politika, u kojoj se predsjednika Federacije željelo spriječiti u obavljanju ustavne funkcije, u stvari je koncept velikosrpske politike zacrtane u Memorandumu 2.

Lukić: Radi se o policijsko-pravosudnom puču u BiH!

- Njih trojica pokazuju da sigurnosnim sustavom BiH upravlja KOS iz Beograda, što znači da oni kreiraju političku scenu BiH. A SDP s njihovim čovjekom Lagumdžijom i HDZ s njihovim čovjekom Čovićem su dvije poluge koje zaustavljaju reformski proces Federacije BiH koji je započeo Živko Budimir. Da HDZ BiH vodi pogrešnu politiku pokazuje i činjenica da je u Bosni izgubljeno 10 općina koje su pripadnici HVO-a obranili u ratu. Sedam su preuzeli muslimani, a tri Srbi. Tako su Drvar, Glamoč i Grahovo vraćeni Srbima i to u zaleđu Knina, što je jasan pokazatelj porazne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini i obnove velikosprske politike osmišljene Memorandumom 2. Iz svega je, dakle, vidljivo da je uhićenje Budimira u stvari policijsko-obavještajni i pravosudni puč nad Federacijom BiH, u kojem su najmoralnijeg BiH političara htjeli diskreditirati i tako otvoriti proces ostvarivanja koncepta velike Srbije preko BiH. Sramna izjava potpredsjednice Hrvatske vlade Vesne Pusić da će otkrivanjem nestalih biti ispunjeni preduvjeti za povlačenje tužbe za genocid pokazuje pak da je operacija Memorandum 2 prisutna i u Hrvatskoj vladi. Najava odustajanje od tužbe za genocid najobičniji je politički igrokaz vođen iz Beograda, a u njemu sudjeluje i Hrvatska vlada. Mi iz Zavjeta za Hrvatsku, međutim, poručujemo da neće biti povlačenja tužbe za genocid jer moraju odgovarati oni koji su proveli zločin nad Hrvatima. Nećemo to dozvoliti. Vesna Pusić je i dovedena da provodi politiku Beograda. Poznato je, naime, da su joj otac i majka Borisa Tadića svojedobno donosili lutkice iz Italije, a ona je sada srbijanska lutkica na hrvatskoj političkoj sceni. Očito je da je dovedena u hrvatsku politiku da abolira Srbiju od zločina nad hrvatskim narodom. No, mora voditi računa da će i poslije njene politike doći nacionalno svjesna politika koja će pokrenuti proceduru kažnjavanja njene nacionalne izdaje, kao i izdaje ostalih hrvatskih političara koji su izigrali hrvatske nacionalne interese – bez dlake na jeziku govori Lukić, koji potom ističe da postoji snimka na kojoj se čuje da Čović govori Ljubiću da će Budimira rješiti preko Petra Barišića, odnosno čovjeka kod kojeg su nađeni novci za koje se optužuje Budimir.

U Beogradu odlučili likvidirati čovjeka koji ukazuje na velikosrpsku politiku!

Tomac: Žestoko je kritizirao Dodika, možda je zato uhićen

- Niz elemenata ukazuje na političku pozadinu Budimirovog uhićenja. Ja ga ne poznajem dovoljno, no s obzirom na ljude koji ga poznaju i koji kažu da nikada nije bio upetljan u korupcijske afere, teško je vjerovati da je uzeo velik novac da bi oslobodio dilere i ubojice. Kažu mi, naime, da su sva pomilovanja provedena zakonito. A kad se uzme u obzir tko su tužitelji – a sve su to Dodikovi ljudi – to ukazuje na političku pozadinu. Slušao sam Budimira u Čitluku prvi put i on je govorio vrlo oštro protiv Dodika i Radovčića, dakle onih koji pokušavaju rasturiti BiH. Vrlo je argumentirano, osim toga, govorio i protiv Čovića, kao i o Hrvatima koji prihvaćaju hrvatstvo Dodika a koji ih gura u ralje velikosrpske politike. Jer Dodik neće ni čuti da bi dio Republike Srpske bio dio hrvatskog entiteta. A onda to ne može ni biti predmet hrvatske politik. I mene su počeli napadati nakon skupa u Čitluku, gdje sam rekao da sam bio jedan od najžešćih kritičara Budimira jer je izabran suprotno volji većine hrvatskog naroda, te je u Federaciji bio po volji Bošnjaka... No kada sam ga slušao i kada su mi ljudi rekli da se razišao s Lagumdžijom i pravašima, te da nije pristao služiti bošnjačkim interesima, već da je vodio časnu politiku, smatrao sam moralnom obavezom da mu se ispričam. Budimir je već bio na sudu hrvatskog naroda kao kvisling i izdajnik, a sada se dogodio još veći udar. U stvari, dogodilo se čudo jer se Dodik, Čović i Lagumdžija udružuju protiv njega, jer im svima smeta – podvlači Tomac, te dodaje da bi bilo strašno ako bi bila istina da je predsjednik Federacije skrivio to za što ga optužuju, ali je još strašnije ako je to politička igra i ako se zbog političkih razloga koristi pravosuđe za staljinističke čistke.

I Amerikancima je u interesu povezanost BiH s Hrvatskom

Vojna i politička karijera Živka Budimira

Titov “kameni cvijet“ čuvao ulaz u masovnu grobnicu s tijelima ubijenih civila i njemačkih vojnika

Zgražajući se nad „ jednopartijskim brisanjem povijesti i rušenju spomenika“, autor je ronio suze nad „Titovim kamenim cvijetom“, koji je na samu obljetnicu Brozove smrti zauvijek zbrisan s lica zemlje, ustvrdivši kako su pod spomenikom „pronađene kosti dalmatinskih partizana koje su nakon pikaniranja nekud prenesene“.

Nazvah potom nazvao sam dugogodišnjeg poznanika koji živi puno bliže „mjestu zločina“, a koji iz nekih svojih razloga uopće ne odgovori na nekoliko mojih upornih poziva. Nakon određenog vremena se naravno javio, slatko se nasmijavši kad je čuo što je predmet moga zanimanja.

-"Jutros sam doznao kako je napokon otpočela ekshumacija masovne grobnice u središtu Širokog Brijega. Promatrajući osobe koje su pored mene pronosile pune vreće ljudskih kostiju, zamijetio sam i neke mlađe osobe koje su s pristojne udaljenosti i s okolnih zgrada krišom fotografiraju. Raspitujući se o kome je riječ doznah kako se radi o kćeri nekadašnjeg komunističkog aparatčika bliskog nekadašnjem šefu mostarske UDBA-e. Kladili smo se u gajbu „žuje“ u kojem će od tri medija te fotografije završiti“, reče mi prijatelj i dalje se zagonetno smješkajući.

Nije riječ o rušenju spomenika nego o eshumaciji ljudskih kostiju

Godinama istražujući ovu temu to sam i sam znao. Međutim, nije mi bilo ni malo razumljivo, niti logično, zbog čega se otpor nije javljao prije nekoliko godina, kada se krenulo s prvim aktivnostima ove vrste, nego je do otpora došlo tek sad kad je ova aktivnost, takoreći, postala rutinski posao.

Na moj upit pokušava li mi to reći kako ispod spomenika nisu partizanske kosti, što je inače dosta česta metodologija prikrivanja zločina koja je bila jako rasprostranjena među jugoslavenskim komunistima , odgovorio mi je potvrdno.

Na moj upit zna li tko su redatelji i scenaristi te prijevare odgovorio je niječno, istaknuvši kako se po ostacima masovnog „kamenog cvijeta“ vidi da se netko dobro pobrinuo da zemlja čuva tajnu, naglašavajući kako je spomenik bio zaliven betonom i dobro „armiran“.

Vremešni starac hvali dostignuća UDBA-e i partije

Nakon nekoliko pokušaja susret je ugovoren za ponedjeljak prije podne. Zajedno s posrednikom otišao sam na dogovorenom mjesto. Nakon nekoliko minuta ušao je i vitalni osamdesetogodišnjak, elegantnog izgleda i držanja. Nakon upoznavanja i općenitog razgovora zamolio nas je da sa stola sklonimo mobitele i fotoaparat te da mu zajamčimo anonimnost. Naravno, ne imajući kud pristali smo na njegove uvjete, što sam već ranije obećao.

-Jedina planska aktivnost koja se u tom razdoblju vodila bilo je iseljavanje, kaže naš sugovornik istaknuvši kako su za promjenu te klime najzaslužniji bili Džemal Bijedić i partizanski general Vlado Šegrt.

Što se to pozitivno dogodilo nakon njihovog odlaska u Beograd, pitali smo iznenađeno našeg sugovornika, ne odajući kako znamo da je riječ o dvojici visokopozicioniranih oficira nekadašnje jugoslavenske UDBA-e.

Zanimalo nas je što zna o masovnoj grobnici i izgradnji spomenika.

Većina partizanskih kostiju ranije prenesena

Na naše pitanje o čijim je kostima riječ malo je zastao i na trenutak zašutio.

Na našu upadicu kako imamo saznanja da je riječ o kostima ubijenih civila i zarobljenih njemačkih vojnika samo je kimnuo glavom pa potom dodao: „Nemate pojma kavo je to vrijeme bilo. Došla je partijska naredba i kosti je trebalo naći. Naši su se ljudi s terena dali u akciju i pronašli dovoljno kostiju“.

-„Morate shvatiti da je od 1945. do 1985. puno godina i da su u ti četrdeset godina familije poginulih partizana, organizacija SUBNOR-a i općine prenijele većinu partizanskih kosti a partija je poučena iskustvom iz 1971. morala povesti računa o ostatku kostiju kojih je zemlja bila puna “, tvrdi naš sugovornik.

-„Ljudi su te kosti izvadili iz zemlje, otrgli ih od divljih zvijeri i pokopali u uljudnoj grobnici“, kazao je, očito ne vidjevši u tome nikakvog lošeg motiva.

Razmišljao sam otići u NSK, potražiti kakvu knjigu i riješiti i pitanje imena koja moj sugovornik nije želio otkriti, što me navelo na zaključak kako se očito radi o živućim osobama. Ipak, meni osobno je nešto važnije od tih imena. Važnije mi je to što sam shvatio zbog čega je određenim krugovima sudbina jednog partizanskog spomenika važnija od sudbine stotinjak božjih stvorenja, bez obzira kakvu su ideologiju za života zagovarali.

Slaven Knezović: 'Zlotvor Tito je pobio oko 18.000 ljudi u zapadnoj Hercegovini nakon završenog rata'

Popularni "Grof" je tom prigodom, polemizirajući s SDP-ovcima, na svome facebook profilu i u svome osebujnom stilu napisao kako se "ne treba čuditi što se Širokom Brijegu ruši spomenik kad tamo nije nitko poginuo u 2. svjetskom ratu nego nakon njega", aludirajući na činjenicu kako se većina zločina tamo dogodila nakon okončanja borbi.

-"Zlotvor Tito je pobio oko 18.000 ljudi u zapadnoj Hercegovini nakon završenog rata", kazao je između ostalog Knezović dodavši i da je ujak njegovog oca ubijen 1947., odveden iz kuće i ustrijeljen, navodeći tom prilikom i druge primjere.

PRELUDIJ ZA MARŠEVE SMRTI

(Svibanj A.D. 1945)

1.

3.

5.

7.

9.

Mile Prpa

Tko u Hrvatskoj još slavi Sotonu Tita!

U SUSRET 68. OBLJETNICI BLEIBURGA I KRIŽNIH PUTEVA

Krvolok Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskoga stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnoga hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to ne će uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima.

Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. “Titove poštene inteligencije”, u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili mnoštvo podataka javno iznesenih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 6. lipnja 1945. neprekidno boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.

“Zabolila” ga desna ruka

1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata,

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je, u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa, ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da “u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom”. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je “da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame”.

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZN-e Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio “ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela”. U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnoga srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZN-e Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću “likvidacije”. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene “hrvatske ranjeničke đubradi” iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život.

Drugarski rođendanski poklon maršalu Titu

Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikoga broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka Hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio “da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada” i “pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta”.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu “Naredbu broj 7”. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg “novačenja u JA”.

Tito: Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde

“Vjesnik” je u nedjelju 27. svibnja 1945. donio vijest “da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba”, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZN-e i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini, logore u Mirkovcu kod Svetoga Križa Začretje i Oroslavju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 metara Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske vojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novoga masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati “likvidaciju” spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih “bandita”. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZN-e za Sloveniju.

“Vjesnik” nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je “kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu”. Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bežigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. “To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad”. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana.

Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja 1945. nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od tri do pet tisuća ljudi.

“Vjesnik” je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito “u najstrožoj komunističkoj konspiraciji” izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest: “Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku”.

O metodologiji “likvidacija” nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima. Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za “likvidacije”, te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih “narodnih neprijatelja” 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati.

Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na “čast oltara revolucije” i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući “Kozaračko kolo”, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita. (Hrvatski Fokus, 21. i 29. travnja 2010.)

Piše: Thor Einar Leichhardt

''Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega ‘’genetskog fonda’’ omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih ‘’ljudi’’ nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali ‘’zaslužni borci’’ NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj ‘’Novoj Jugo- Hrvatskoj’’. Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput ‘’Oficira s ružom’’ ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega ‘’pranja mozgova’’ pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao ‘’kult bratstva i jedinstva’’ koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv.’’borci NOB-a’ i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta ‘’natčovjeka’’. Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo.’’

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari'' nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke ''posuđene'' od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

LAJBEKI ''ČRLENI '' OD KRVI ZAGREPČANA

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

KAKVA JE TO ''LIČKA DIVIZIJA''

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma ( više lokacija ), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

IZVJEŠĆE IZ HRVATSKE IZ 1955. GODINE I POPRATNO PISMO IVANA MEŠTROVIĆA

''PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA''

Pismo Ivana Meštrovića

Svi mi ovdje dobivamo vijesti iz kojih razabiremo nevolje našega naroda u staroj domovini, ali se u tim vijestima navode tek općenito teškoće, ili opisuju pojedine slučajeve, koji kao oni o progonima Crkve i svećenstva, prave dojam da se to imade pripisati tek fanatizmu komunističke ideologije. Medjutim su u ovom pismu nabrojeni i ilustrirani konkretni dogadjaji, koji ukazuju i na drugi uzrok koji karakterizira duh današnjeg režima prema Hrvatima obiju vjera, ukazuje kolika je sloboda i ravnopravnost u toj „slobodnoj, socijalističkoj i federativnoj republici“.

Bez pretenzije da dajem uputstva Zajednici, mislim da joj je dužnost, kao najjačoj hrvatskoj organizaciji u ovoj zemlji, da javno digne svoj glas protiv prikrivenog nasilja i progona Hrvata u domovini. To je dužnost Zajednice i njezinih članova ne samo kao sinova zapostavljenog i progonjenog naroda, nego i kao slobodnih ljudi i gradjana ove velike demokratske zemlje. Dužnost im je da upozore vlast svoje nove domovine na ova nemila fakta i da javno zatraže od današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji: da objasne dogadjaje iznesene u priloženom pismu, te kako na ovaj način misle izgraditi put „bratstva i jedinstva“ u Jugoslaviji.

Koliko se vidi, nije ni pisac priloženog pisma mišljenja, da Srbi i Hrvati nebi mogli naći načina da jedan pored drugoga žive, ali svaki na svojoj njivi. To ni ovaj režim, pa ma kakove namjere imao, neće postići, dok se njegovi ljudi pod komunističkom maskom, kunu svom „četničkom srcu“, čija nam je „zavjetna misao“ poznata.

Ivan Meštrović

Pismo iz Hrvatske

Poštovani g. Meštroviću! — Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.

“AKTIVNOSTI” KRVNIKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

19. svibanj 1945 . - subota

20. svibnja 1945. - nedjelja

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

22.- 24. svibnja 1945.

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

5. lipanj 1945. - utorak

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)

JUGOKOMUNISTIČKA VELIKOSRPSKA MRŽNJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA, 1945. GODINE, UBIJALA JE I GROBOVE HRVATSKIH RATNIKA U REPUBLICI HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

Tada bi obično prošetali cijelim Mirogojem, te u produžetku od centralnoga križa, lijevo od one monumentalne grobnice za sve poginule hrvatske vojnike iz Prvog svjetskog rata, vidjeli, na velikom prostoru, samo drveće i šipražje, ali i pokoju diskretno i tajnovito upaljenu svijeću. Te svijeće bi brzo nestajale, a oni koji su ih palili, ako bi bili otkriveni, odvođeni su i strogo kažnjavani. Šaptom smo saznavali da se radi o bivšem ustaškome groblju, kako se govorilo.

Od tada je postalo jasno da je jugokomunistička velikosrpska mržnja, osim strašnih žrtava živih Hrvata, svojom nevjerojatnom silinom uništavala, ubijala i masakrirala i sva hrvatska vojnička groblja diljem domovine, kao i pojedinačne grobove hrvatskih vojnika, posebno časnika hrvatske vojske, a da i ne govorimo o rušenju svih spomenika hrvatske države, pa i samoga spomenika banu Josipu Jelačiću u Zagrebu.

U vrijeme prvoga Predsjednika Republike Hrvatske, stvarani su civilizacijski i humani uvjeti ispravljanja nezamislive nepravde i davanja satisfakcije svim ubijenim žrtvama zloglasnog komunističkog terora nakon Drugog svjetskog rata i njihovim živim potomcima, te je omogućeno da se ponovno dostojno obilježe i spomenicima označe zločinački razorena i poravnata groblja. Ustanovljena je komisija i osigurana su sredstva za istraživanje svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te je potaknuto da se od uprava gradskih groblja zatraži popis i mjesto ukopa svih poginulih hrvatskih vojnika.

Ona ista mržnja, koja je toliko zla činila za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, sve do 1990. godine, ponovno je dobila krila, putem medija i svih drugih struktura vlasti. Zaustavljeni su svi pozitivni procesi, a hrvatske žrtve zločinačke divljačke mržnje, na opću civilizacijsku sramotu, ostaju u stanju u kakvom su otkrivene i u kakvom se još uvijek svakodnevno otkrivaju.

Sotonska mržnja bezbožnog sustava

Zbog takvih i sličnih zapovijedi, kao i masovnih četničkih pokolja hrvatskoga katoličkog i muslimanskog življa, te partizanskih zločina u ustaškim odorama nad pravoslavcima i drugima, kao bi ih pridobili za šumu i za sebe, zaista nije čudno da je za trajanja NDH, kako se procjenjuje, ubijeno oko 100.000 ljudi, a tadašnji pjesnik Kosta Abrašević je pjevao: "Crvena je krvca što kipi u nama; Crvena je munja što oblak prolama; Crveno je nebo kad se zorom smije; Crven nam je barjak što se gordo vije; Crvena je mržnja u našim grudima; Pa i gnjev je crven što nas obuzima; O tirani, čujte - ne treba vam kriti; I osveta naša - crvena će biti!".

Pa i sada, 2010. godine, što dalje možemo očekivati od novog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ive Josipovića, koji kaže da će zacrveniti Hrvatsku?

U listu "Primorka", partizanskim novinama iz 1944., piše: "Mi hoćemo da se naša deca odgajaju u pravome duhu narodnooslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge isto onako kako ih mrzimo mi stariji."

Službena naredba uništavanja hrvatskih vojničkih groblja

"Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako:

- Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano.

- Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.

No, taj zloglasni Vicko Krstulović, strah i trepet Splićana i svih ostalih, prema poznavateljima, napravio je i gore stvari od preoravanja grobova. Na najveću strahotu, preoravao je i žive ljude. I svoj borbeni put započeo je 1941. godine kao četnički vojvoda odreda "Starac Vujadin" na Dinari. Taj odred je u siječnju 1942. godine preimenovan u Partizanski odred "Starac Vujadin", a vojvoda pod imenom Voja Jović postao je partizanski komesar Vicko Krstulović.

Zbog svega poznatog o komunističkoj mržnji i komunističkim zločinima, zaista je nerazumljivo i neprihvatljivo da su i danas u Republici Hrvatskoj na vlasti i u medijima najviše oni ljudi koji brane zločine i zločince totalitarnog komunističkog sustava, pa i pored osude Vijeća Europe u tri rezolucije o osudi komunističkih zločina (1096 iz 1996., 1481 iz 2006. i od 2. travnja 2009.) i deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. kojom se isti zločini također osuđuju. Oni, na opću sramotu ljudskoga duha i svih civilizacijskih dostignuća, ne žele dati zadovoljštinu žrtvama ni njihovim potomcima, kakvih je najviše u hrvatskome narodu, jer nema obitelji koja nije pogođena komunističkim zločinima.

Prema našoj kršćanskoj vjeri, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve.

Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Pogledajmo sada komunistički antifašizam u bivšoj Jugoslaviji. Partizansko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim područjima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Komunisti su provodili socijalističku revoluciju, a ne prvenstveno rat za oslobođenje zemlje od talijanskog fašističkog i njemačkog nacističkog okupatora. Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22.6.1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.). Jugoslavenski komunistički „antifašisti" su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni „ekscesi", nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Njihovo bi nabrajanje nadišlo prostor dopušten ovome napisu. Mnogi se od tih užasnih zločina tek otkrivaju (npr. Tezno). Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti . No, komunisti su počinili i zločin genocida, kako je on definiran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine.

Potrebno je, stoga, deideologizirati i objektivizirati nedavnu hrvatsku povijest koju nam je ideologiziranu i iskrivljenu nametnuo režim „najkrvavije utopije u povijesti" (Brzezinski). Kao sastavni dio dekomunizacije duhovnog i političkog ozračja Hrvatske, što je preduvjet istinske demokracije u Hrvatskoj,treba brisati iz hrvatskog Ustava spominjanje odluka ZAVNOH-a kao navodno jedne od izvorišnih osnova hrvatske državnosti, jer je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ, koja je opravdanu osloboditeljsku borbu protiv stranih okupatora Hrvatske nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku i komunističku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu.

Imao je potpuno pravo kardinal Bozanić, kada je izrekao povodom 60. obljetnice pokolja u Macelju, gdje su Titovi partizani u svibnju-lipnju 1945. pobili bez suda 13 do 30 tisuća Hrvata koji su se našli u kolonama Križnoga puta, da se „povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma, zatvara u ideologiju klasne mržnje i terora". „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist"(Hanna Arendt- spisateljica mučena u nacističkim logorima). Stoga se hrvatski antifašizam ne smije poistovjetiti s tzv. komunističkim antifašizmom, kako to pokušava nažalost i najviši politički vrh Hrvatske.

Poslijeratni masovni pokolji Hrvata – PLAN, a ne osveta

Tada se počnu javljati razni tzv. „antifašisti“ koji pokušavaju na sve načine opravdati pokolje križnog puta, te očuvati slavu, čistoću i nevinost partizanske vojske i njezinih vođa. Oni poslijeratne partizanske pokolje tumače kao osvetnički odgovor na „još veće“ ustaške zločine. Na taj način veliki dio krivnje za najveći pokolj Hrvata u povijesti svaljuju upravo na sve te zaklane ljude. Neki ljudi poput Damira Kajina i Stjepana Mesića otvoreno, javno i bez srama govore da su ustaše sami krivi za masovne pokolje, te svu krivnju svaljuju na njih. U Njemačkoj se za takvu izjavu na račun Židova dobiva višegodišnja robija. Da bi smo razjasnili pitanje postojanja uzročno-posljedične veze između ustaških zločina i masovnih poslijeratnih pokolja, tj. jesu li ustaše krivci za te pokolje, moramo u taj problem zaviriti maksimalno objektivno, te bez tenzija na temelju činjenica izvući racionalni i logički zaključak. Sada ćemo u narednih par tekstova pokušati odgovoriti na pitanje: Jesu li poslijeratni masovni pokolji bili osveta ili nešto drugo.

U „Vojno-istorijskom institutu“ u Beogradu nalazi se brzojav kojeg je poslao Tito. On glasi: „Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50 000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja prvacem Šoštanj – Slovenj Gradec, kako bi koncetrisali napad na uništenje ove grupe. Tito.“

Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita". Na pitanje smatra li da je Tito odgovoran za žrtve u Hudoj Jami gdje je na najbrutalniji način poubijano više tisuća ljudi, Stanovnik je odgovorio: "Na svijetu nema vojske koja može počiniti takve masovne pokolje bez znanja vrhovnog vodstva".

Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini (u to vrieme podvladonosac unutarnjih poslova, glavešina vojnog i tajnog redarstva), 1. veljače 1951. možemo pročitati: ,,Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima. Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:

26. svibnja 1945. Tito je naredio da se iz zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenjim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta“. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220.000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo „bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.“ Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada Većeslav Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibnja 1945. Vjesnik donosi vijesta „da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“. U to vrijeme su se u okolici Zagreba izvršavale masovne likvidacije.

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II. svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih »maršruta«, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji »likvidacija« nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Iz navedenih povijesnih činjenica jasno se vidi da poslijeratni pokolji nisu bili spontani, niti su bili osvetnički odgovor na ustaške zločine, već da su bili dio strateškog i planskog preuzimanja vlasti na području čitave Jugoslavije, te očuvanja istog. Ustaški zločini su mogli jedino utjecati na okrutnost pojedinaca, ali ne i na sami pokolj. Racionalno i logički razmišljajući, čvrsto stoji Đilasova izjava da su ti Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Nakon što su Hrvati poslije 839 godina muke osnovali hrvatsku državu, napokon postali svjesni da ipak mogu imati svoju vlastitu državu, te samostalno upravljati njome, trebalo se dogoditi nešto strašno što bi im to izbacilo iz glave. Ovakvim masovnim pokoljima se Hrvatima htjelo jasno poručiti da oni ne smiju imati svoju vlasitu državu ili kako je to Tito rekao: „Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati vlastitu državu!“. Jer što bi se dogodilo da ti Hrvati nisu bili poubijani? Opstanak komunističke Jugoslavije bi od svog početka visio na koncu, a Domovinski rat bi se vjerojatno dogodio nedugo nakon završetka 2. svjetskog rata, jer Hrvati ne bi dopustili da opet ispaštaju u ropstvu iz kojeg su se nakon 839 godina jedva izbavili. Strateškom likvidacijom Hrvata su skori hrvatski ustanci bili unaprijed spriječeni, jer nije imao tko ustati. Time je bio zagarantiran opstanak Jugoslavije, a toga je bio svjestan i sam Tito kada je u ožujku izdao navedenu zapovijed, da ako u kratkom roku ne likvidiraju sve svoje neprijatelje, neće imati Jugoslaviju. Također sve ove činjenice upućuju na to da je upravo Tito bio glavni nalogodavac pokolja. Žalosno je da još uvijek trgovi i ulice nose ime po najvećem krvniku hrvatskog naroda u povijesti, a istog se naziva "jednim od najvećih hrvatskih sinova".

Sada ćemo nabrojati neka od brojnih stratišta Križnog puta na kojima su jugoslavenski komunistički partizani izvršavali masovne likvidacije:

Ovo je samo trideset stratišta od tisuću-šesto koliko je do sada pronađeno.

Obradio: Frano Čirko

HAZ Kralj Tomislav:

Vesna Pusić u ime hrvatske Vlade i hrvatskog naroda ponovno izjednačava agresora i žrtvu

Povlaćenje tužbe za genocid nije samo stvar hrvatske Vlade, već je stvar onoga prema kome je genocid počinjen, a on je počinjen prema hrvatskom narodu u njegovoj tisućljetnoj domovini od strana srpskog agresora (Srbija, Crna Gora, JNA, srpski pobunjenici u Hrvatskoj), gdje je brutalno razarana Hrvatska s milijunskim pukom koji je morao otići sa svojih ognjišta u izbjeglištvo.

Povlačenje hrvatske tužbe za genocid ima velike štetne pravne posljedice za narod i hrvatsku državu, a kojih posljedica gospođa Vesna, a čini se i cijela hrvatska Vlada, uopće nisu ni svjesni. Dok povlačenje srbijanske tužbe za Srbiju i za njen narod nema nikakavih štetnih posljedica.

Povlačenje hrvatske tužbe za genocid ima i druge posljedice, kao one političke, moralne i sl. a čin povlačenja duboko će potresti cjelokupni hrvatski narod, a posebno genocidom ugružene kategorije stanovništva, stradalnike, branitelje, izbjeglice i sl.

Hrvatska akademska zajednica – kralj Tomislav

predsjednik dr. sc. Petar Vučić

Zamolba za podršku obitelji nepravedno progonjenog i osuđenog hrvatskog branitelja Emilia Bungura iz Splita

Dostavljeno na sudjelovanje i daljnje postupanje i Komisiji "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije, te Hrvatskoj biskupskoj konferenciji te biskupskim i nadbiskupskim ordinarijatima Katoličke Crkve u Hrvata

Vrlo poštovani gospodine biskupe!

Hvaljen Isus i Marija!

Naime, u nedjelju, 28. travnja 2013. godine, putem Hrvatske televizije sudjelovala sam na koncelebriranom slavlju, prateći prijenos svete mise u Gatama, na blagdan Sv. Jurja, koju ste upravo Vi predslavljali.

Večer prije, tj. 27. travnja 2013. godine, elektroničkom poštom mi je stigla poruka na adresu udruge koju predstavljam.

Preuzvišeni gospodine biskupe! Vaše riječi o ljubavi, kao obvezi svakoga od nas, potaknule su me da Vam dostavim dopis gospođe Bungur, što činim u prilogu. Vjerojatno ste već i čuli o tome preteškom procesu, a ne znam je li do Vas došla ovo konkretno pismo zbog kojeg Vam se i javljam.

Ovaj svoj tekst i zamolbu dostavljam i na znanje i zauzimanje i Komisiji "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije, kao i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, te biskupskim i nadbiskupskim ordinarijatima, kao i kardinalima Crkve u Hrvata, sa zamolbom i nadom da se stvarno i konkretno nešto efikasno učini kod relevantnih institucija Republike Hrvatske za spas ovih obitelji i za pobjedu istine i pravde.

U nadi potpore i razumijevanja, uz Božju pomoć za progonjene hrvatske obitelji, s ljubavlju u Kristu Uskrslome, zahvalnošću unaprijed i s najvećim poštovanjem

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

ZAMOLBA ZA PODRŠKU OBITELJI BUNGUR U SVEZI PROTUPRAVNIH TUŽBI

PRED OPĆINSKIM SUDOM U SINJU I SPLITU

Poštovani domoljubi, poštovani suborci supruga Emilia,

Pred Općinskim sudom u Splitu sutkinja Katarina Čulić vodi postupak pod brojem P1-4920/09 u kojem MINISTARSTVO OBRANE kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu tuži mog supruga i ostale vojne policajce nezakonito osuđene u slučaju Lora i traži pod prijetnjom ovrhe da državi vrate 1.062.678,88 kn s kamatama. Taj iznos MINISTARSTVO OBRANE, Uprava za financije i proračun isplatila je obitelji Bulović.

Na Općinskom sudu u Sinju za 24. travnja 2013. u 8:30 sati soba 28/I zakazano je novo ročište.

Poštovani domoljubi molim Vaše razumijevanje i pomoć u rješavanju ove sulude situacije u koju je dovedena moja obitelj. Moj suprug dragovoljac Domovinskog rata prisilno je umirovljen 2005. godine u civilnu mirovinu u iznosu od 1.140,00 kn. Sama radim u obitelji, uzdržavam dva sina, mukotrpno se borim za golu egzistenciju obitelji od rujna 2001. godine. Za odvjetnika novca nemam, sama sa sinovima odlazim po sudovima i pokušavam moćnom pravosudnom aparatu staviti do znanja da činjenice ne stoje onako kako ih uporno servira Glavni državni odvjetnik.

Unatoč pravomoćnoj presudi u slučaju Lora od 53 godine zatvora osmorici vojnih policajaca Republika Srbija u svojoj protutužbi protiv Republike Hrvatske nije koristila tu presudu, izostavila je grad Split i Vojno istražni centar Lora kao mjesto "ratnog zločina" izvršenog nad Srbima. U medijima je ta činjenica ignorirana. O slučaju Lora povjesničar i profesor dr. Josip Jurčević je prema sudskoj dokumentaciji napisao feljton Lora X: "Mladen Bajić protiv Mladena Bajića, Korupcijska vertikala u hrvatskom pravosuđu" i objavljen je Hrvatskom listu u 10 nastavaka počevši od 13. siječnja 2011. godine.

Iskreno se nadam Vašem razumijevanju i pomoći.

S poštovanjem,

OPERI RUKE PONCIJE

fra Ante Čavka

Hodak: Zašto DORH napokon ne istraži kakve je čekove Mesić 'predao' Dunji Gotovini?

Rajković u razgovorima s novinarima ovih dana ustrajno, naime, ponavlja da nikada nije razjašnjeno kamo je nestalo oko pet do šest milijardi njemačkih maraka namijenjenih za kupovinu oružja, pa dodaje da se tu vjerojatno krije odgovor na pitanje kako su se uspjeli obogatiti mnogi hrvatski tajkuni koji su do rata bili tek prosječno obrazovani i prosječno imućni građani.

Nakon promocije 'Cijene rata' i Zubak se sjetio duga za rakete!

Napisi o ovoj temi zadnjih su dana, s druge strane, potaknuli i već pomalo zaboravljenog Zvonimira Zubaka, da preko Večernjeg lista priupita Vladu RH: ‘Gdje je završio novac za protuavionske rakete koje je on, navodno, kupio Hrvatskoj za stotine milijuna eura'.

Hodak: Dragulji za koje se teretio Zagorec nisu ni postojali

Hodak se potom vratio na ulugu Stjepana Mesića pri skupljanju novca za oružje. Tvrdi da bivši predsjednik nije bio ‘veliki igrač’ u cijeloj toj priči.

Mesić lagao o Belji, pa se 'sjetio' da je pokojni Fra Duka svjedok predaje čekova?!

- Najprije je tvrdio da je ček na iznos od 300.000 dolara zajedno s Antom Beljom donio supruzi Ante Gotovine, te da je Dunja Gotovina taj ček samo bacila u neki ormar. Kada mi je Beljo u osobnom razgovoru to kasnije demantirao, Mesić je počeo pričati da s njim u stvari nije bio Beljo, već pokojni Fra Duka, koji ‘bi sve potvrdio, samo da je živ’. Dunja Gotovina u to vrijeme tužila ga je zbog klevete, no on je u međuvremenu postao predsjednik, pa je tužba otišla u apsolutnu zastaru. No, na suđenju politologu Darku Petričiću Mesić je pod zakletvom, prije nešto više od godinu dana, ponovio da je Dunji Gotovini predao ček, a da je s njim bio Fra Duka, nakon čega sam uime Petričića prije više od godinu dana podnio kaznenu prijavu protiv Mesića zbog lažnog svjedočenja. No, DORH do danas po toj prijavi nije učinio baš ništa. Bit će da u Državnom odvjetništvu ima previše nekadašnjih Mesićevih glasača, pa zato ništa ne čine – kaže Hodak, te dodaje da je sudeći i po činjenici da je Mesić morao ‘posuditi’ dva milijuna kuna za kupnju stana, očito da nije bio krupna riba u mešetarenju novcem za kupovinu oružja.

Petričić: Dijasporu su prvo opljačkali, a potom posve odbacili!

- Bit će da su se prepali zahtjeva za svođenjem računa, pa se posve odriču dijaspore. Valja, s druge strane, primijetiti da je dr. Tuđman svojedobno bogato nagradio sve koji su trgovali oružjem, a među njima su bili Hudoletnjak, Ferdinand Jukić, Gucić i ostali. Na listi je bilo čak 52 trgovca oružjem za Hrvatsku, a samo jednom od njih je suđeno – zaključuje politolog i publicist mr. Darko Petričić.

Borković: Manolića bi trebao pitati što je s novcem za oružje i s tenkovima otetim Vukovaru

Bez odgovora Jože Manolića

'Svaljivanje krivnje na drugog među Hrvatima je alibi za intelektualnu lijenost i nedostatak identiteta'

Prof. dr. Tomislav Sunic (www.tomsunic.com) je bivši profesor političkih znanosti u SAD-u, prevoditelj i autor više knjiga na engleskom i francuskom jeziku. Autor je knjige 'LaCroatie; unpays par défaut?' (Avatar, 2010).

Sada, nakon uspostave države Hrvatske, možemo kazati gdje leži srž problema. Ponovno gledamo klasičan primjer izgradnje 'negativnog identiteta' kod hrvatskih građana. Do jučer smo bili fiksirani na stvarnu i nestvarnu srpsku prijetnju. Veliki broj Hrvata gradio je i još gradi svoj identitet isključivo na antisrpstvu. Prije toga su Hrvatima bili krivi Mađari i mitski Dragec Hedervary (Ne zaboravimo da je za vrijeme Hedervaryija izgrađen cijeli donji grad Zagreb!). A prije toga, Mleci, Turci, itd. Tradicionalno, svaljivanje krivnje na 'Drugog' među Hrvatima je alibi za intelektualnu lijenost i nedostatak identiteta. Djelomično je takav podanički mentalitet uvjetovala i Katolička crkva koja je tradicionalno stvarala društvenu klimu da Hrvati moraju biti papskiji od pape. U modernom sekularnom izdanju, to je oblikovalo ponašanje da treba biti veći Jugoslaven od Srba, ili revniji udbaški cinkaroš od saveznog jugo-udbaša. Danas vidimo sličnu psihološku matricu u parodiji eurofilije kod hrvatskih službenika koji se žele dokazati većim europeistima od samih čelnika Europske Unije. Je li za to kriv naš oslabljeni genetski fond ili politička sredina? Vjerojatno ovo prvo. Nakon biološke katastrofe 1945. i nakon likvidacije cjelokupne hrvatske građanske klase, Hrvati postaju obezglavljeni i iskompleksirani narod bez pravih modela i bez pravih elita. Velikim dijelom je naš genetski fond dodatno oslabljen u nedavnom Domovinskom ratu. Masa poginulih hrvatskih dragovoljaca imali su psiho- fizičke - karakterne kvalitete koje sve rjeđe danas srećemo. Od 1945. godine prati nas negativna sociobiološka selekcija u politici, školstvu, medijima, ekonomiji ... Sluge pokorne prema višima, bahati i otresiti prema nižima.

Riječi 'stručnost i sposobnost' su najveći poslijeratni štos kojeg slušam svaki dan. Zagreb i Hrvatska vrvi sa 'doktorima', 'mr. sc.' i razno raznim dekorativnim titulama iza kojih u pravilu ne stoji ništa. Upravo kao i riječi 'strateški planovi', 'tranzicije', 'resursi' ili 'transparentnost'. Te riječi su vrsta jezičnog mlaćenja prazne slame, upravo kao mlaćenje bivših samoupravnih jugokomunističkih izraza poput 'nema alternative Titu i Jugoslaviji'. Dapače, tek ako ste danas vrlo stručan u svom poslu i karakterna osoba, te ako stavljate interese općeg dobra iznad sebe i vaše djece, društvo vas proglasi luđakom. Kao povratnik i bivši profesor u Americi to sam na svojoj koži najbolje u Hrvatskoj osjetio. Hrvatska je duboko kontaminirana, s jedne strane hajdučko - partizanskim duhom, a s druge strane, plemenski - regionalnim nacionalizmom. Svatko tko odskače od tog klansko - partizanskog mentaliteta, svatko tko ima prvorazredne profesionalne reference, opasan je za hrvatsku javnost. On u javnom životu nema što tražiti. On je prijetnja. To sam kao državni službenik najbolje osjetio. Čim ste bolji i profesionalniji tim više predstavljate opasnost za svoju radnu sredinu i automatski stvarate neprijatelje. 'Ne talasaj druže', 'uravnilovka' i fingirani papirološki posao - to je svakodnevica Hrvatske. No nemojte se zavaravati. Takav duh je jak i u visoko centraliziranoj i birokratiziranoj 'Euroslaviji' koja nosi romantično ime Europska Unija.

O tko su ti hrvatski intelektualci? Poznam nekolicinu njih koji stvarno imaju profesionalne kvalitete i karakter. Ostaje misterij da se nikako ne možemo skupiti. Ima tu par kvalitetnih ljudi koji se javljaju na vašem portalu i nešto u 'Hrvatskom tjedniku'. No nemojte se zavaravati. Pogledajte stanje među pravašima ili tzv. hrvatskim nacionalistima na tzv. hrvatskoj desnici. Njihovo neodgovorno ponašanje ravno je veleizdaji. Svi su podijeljeni u bezbroj sekti, u klanove, svatko ima fiksnu ideju da bude šef. Pretpostavljam da se svatko od njih u svom selu žele pohvaliti: 'ženo bit ću ministar!' Takvo ruglo od hrvatstva najviše diskreditira Hrvatsku, a nikakvi komunisti niti Jugoslaveni niti neke mračne i nevidljive sile. Svojevremeno sam pisao da kada bi tzv. desnica ili tzv. oporba dobila vlast na pladnju u Banskim dvorima, začas bi se počela međusobno stolicama mlatiti. Ako se ne varam jedan branitelj, čini mi se general HOS-a Ante Prkačin, rekao je, kada je branio jedno mjesto u Posavini, a JNA tenkovi tek što nisu ušli u grad, hrvatski provincijski velemože debatirali su tko će biti ministar, a tko doministar. U političkim znanostima takva vrsta politike zove se 'infrapolitika'. Ista je stvar danas. Hrvatska tone, a politička klasa fantazira o sretnoj EU budućnosti.

Slažem se. Ovo je tek početak. U Hrvatskoj vlada kult straha koji je naslijeđen iz jugokomunističkih vremena. Ovako, građani malo pomalo uče građansku dužnost, naime da je potrebno protestirati, pisati i buniti se protiv šikanacija i neznanja lokalnih i državnih moćnika, bilo po firmama, bilo po državnim uredima. Uvijek dakako u skladu sa zakonom jer svaka vlast, svaki snagator boji se glasa naroda. Potrebno je također pisati pisma na stranim jezicima i žaliti se širom Europe na korupciju i nepotizam u Hrvatskoj. No očekivao bih da se hrvatski građani i sindikati ujedine i da zajednički brane ljude koji su izgubili posao u privatizaciji. Sutra je na vama i na meni red. Građanska solidarnost ruši sve režime.

Upravo se to nadovezuje na ono što sam malo prije rekao. Raspad Jugoslavije stvorio je refleks kod hrvatskih građana da će im nova država automatski dati nepregledne mogućnosti napredovanja. Pritom se malo razmišljalo o nasljeđu jugokomunizma. Dekomunizacija nikad nije bili započeta u Hrvatskoj, niti u školstvu niti u politici. Odatle i shizodna situacija danas u Hrvatskoj da s jedne strane gledamo ustašku simboliku, npr. državnu valutu, zastave, ordene i službeni govor koji napadno podsjećaju na NDH, a s druge strane imate Ustav koji počiva na temeljima jugoslavenskog antifašizma. U svim segmentima društva imate stoga nedefinirani, izneurotizirani kadar koji jednostavno ne zna u kojem će pravcu zemlja dalje krenuti. Kod većine mlađih građana takva klima stvara apatiju, nepovjerenje i fatalizam da se 'ništa ne može učiniti'.

Dok se vode silne rasprave što jest i o tome što bi trebalo, 'samoposlužni restoran kontejner' je hrvatska realnost. Što jest i što bi trebalo? Ponavlja li se hrvatska služnička povijest pred Bruxellesom? Hoćemo li nastaviti gledati u oči vlastite tragedije ili nešto učiniti? Je li revolucija u Hrvatskoj neophodna da bi se dogodio preokret – dišu li u Hrvatskoj oni koji su puni duha i nesebičnosti, oni čiji ego i želja za buržujskom klasom nisu na prvom mjestu?

Mesić je imao tek dva posto podrške, a Rockefeller je već znao da je on novi predsjednik!

Kako vam 's ruba znanosti' izgleda skori mogući ulazak Hrvatske u EU?

Što mislite zbog čega Vesna Pusić prijeti u stilu: 'Što vam je ljudi, ako ne uđemo u EU, nećete dobiti mirovine'?

Zbog čega u javnosti prevladava stav da su oni koji su protiv EU neobrazovani i primitivni, dok su ovi drugi napredni i pametni?

Kako objašnjavate da baš sve hrvatske parlamentarne stranke podržavaju ulazak Hrvatske u EU, iako je velik dio naroda protiv? Ne bi li političari trebali predstavljati narod?

Na koji način? Možete li se sjetiti nekog političara koji javno govori da je puk preglup da odlučuje te da političari moraju odlučiti umjesto njih?

Imate li konkretan primjer?

Ne bi li mnogi hrvatski građani na referendumu mogli postupiti upravo suprotno od onoga na što ih nagovaraju političari, koji su ponajviše odgovorni za uništenu Hrvatsku?

Kako se zaštititi od sveprisutne propagande?

Tko od hrvatskih političara prednjači u propagandi?

Mnogi vaši gosti u emisiji govore o sve prisutnijim obilježjima totalitarnog Novog svjetskog poretka kojim se upravlja s jednog mjesta. Slažete li se s tvrdnjom da danas ta obilježja mogu vidjeti čak i oni koji na takve teorije obično odmahuju rukom nazivajući ih posprdno teorijama zavjere?

Po čemu bi mi bili bolji od Mađarske, Italije, Grčke, Španjolske u kojima je kriza neviđenih razmjera?

Tko je na vrhu te piramide?

Postoje li obrnuti primjeri?

Mislite li da bi se ljudi trebali više oslanjati na intuiciju?

Je li nešto što se događa potajno, iza kulisa, uopće moguće znanstveno rastumačiti?

Napisali ste na blogu da osjećate kako se steže obruč oko nas, jer svi pričaju o nekakvom napretku, a sve gore živimo. Možete li to pojasniti?

Možemo li u hrvatskim medijima vidjeti principe vladavine nevidljive ruke?

Gdje se u cijeloj priči o svjetskoj piramidi moći nalaze Hrvatska i konkretna vlast u Hrvatskoj?

Spomenuli ste da ste među izjavama predstavnika desnice pronašli dosta istine. Zašto se u današnjem svijetu desne političke opcije smatraju negativnim, dok je lijevo i liberalno pozitivno?

USTAŠTVO I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA IZMEĐU ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA I POLITIČKIH ODREDNICA*

Kao pobjednik iz toga sukoba - koji se uklopio u sukob dviju totalitarnih, nadnacionalnih ideologija tog doba, komunizma i fašizma/nacizma - izišla je 1945. jugoslavenska strana, čija je interpretacija novije hrvatske povijesti u zemlji stoga i postala službenom a izvan zemlje općeprihvaćenom. Ocjena jugoslavenske historiografije o ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) uklapala se, naravno, u političko-ideološke okvire koje je nametala komunistička partija i jugoslavenska država, u skladu s čime je i povijesna interpretacija, u većoj ili manjoj mjeri, predstavljala preslik "službenoga" partijsko-državnog stava. O komunističkom pokretu se stoga desetljećima, kako je to ustvrdio T. Macan, "pisalo samo slavopojno kao o antifašističkom i osloboditeljskom, o komunistima kao borcima za nacionalna prava i društvenu pravdu, o socijalističkom pokretu i Jugoslaviji kao smislu povijesti i ostvarenju stoljetna sna. Ustaštvo se pak nijekalo i kao ideologija, i kao pokret, i kao država, jer je kao dio fašističkoga svijeta pogazilo glavna načela liberalne demokracije, od poštivanja ljudske osobe i priznanja jednakosti svih naroda do afirmiranja slobode kao društvenog temelja, a krvave posljedice njegovih načela izjednačivale su se s najvećim zločinima u povijesti čovječanstva".[2]

Legitiman pokušaj revizije, ispravljanja i reinterpretacije dotadašnjih ideologiziranih teza ocrnjen je dakle kao jedna a priori negativna pojava koja ne predstavlja ništa više "osim puke želje za revizijom notornih historiografskih istina u korist nekih ekstremnih političkih ideja."[4] Koliko su te "notorne historiografske istine" znanstveno utemeljene može se vidjeti iz niza radova ovih predstavnika službene historiografije koji su - unatoč deklarativnim izjavama istih autora kako povijest ne doživljavaju kao sredstvo političke promičbe i nametanja ideoloških obrazaca - prepuni politički/ideloški nadahnutih ocjena i teza. U njima je i dalje prisutna ista ona crno-bijela slika povijesti koja jugoslavenski, komunistički pokret prikazuje kao svojevrsno utjelovljenje dobra nasuprot kojeg, s druge strane, stoji zločinački ustaški pokret i NDH.

Neosporna je činjenica međutim, sviđala se ona nekome ili ne, da je ustaški pokret prvenstveno bio hrvatski nacionalistički, oslobodilački pokret čiji je osnovni cilj bio, kako to stoji u točki I. Ustava Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije, "da oružanim ustankom (revolucijom) oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku da ona postane podpuno samostalna i nezavisna država na cielom narodnom i poviestnom području".[6] Radi ostvarivanja tog cilja, okupile su se oko ustaškog pokreta i njegova Poglavnika Ante Pavelića razne skupine i pojedinci, koji formalno nisu pripadali ustaškom pokretu i koji su u nizu drugih pitanja imali različite poglede, tako da je ustaška djelatnost, u biti, bila tek dijelom šire djelatnosti hrvatskih nacionalista.

Postojanje jakoga antisrpskog raspoloženja u Ustaškom pokretu je nedvojbeno i ono je bez sumnje stvorilo plodno tlo za zločine koji su nakon proglašenja NDH bili počinjeni nad srpskim stanovništvom. Proizišli iz načela da se na silu uzvrati silom ("Na ljutu ranu, ljutu travu"), ti se zločini s moralnog gledišta, naravno, ne mogu braniti, dok su s političkog gledišta u potpunosti promašeni. No, kako je to konstatirao Jere Jareb, politika Ustaškog pokreta prema Srbima bila je "psihološki razumljiva. Ustaški pokret bio je odgovor na srpske zulume i bespravnu vladavinu u Hrvatskoj."[9] Dodatni razlog, koji je uveliko pothranjivao to opće antisrpsko raspoloženje, svakako je bio i taj što je velikosrpska politika Beograda imala podršku ne samo gotovo cjelokupne srpske političke elite i političkih stranaka, već i srpskog naroda u cjelini, zbog čega se ono u tolikoj mjeri i našlo na udaru ustaške osvetničke mržnje. (Ovdje je potrebno postaviti pitanje A.Birinu što je sa tzv. nastašama i može li se svaka reakcija lokalnog stanovništva prema onima čije su klanje izbjegli nazvati zločinom ustaša, odnosno Ustaškog pokreta i previđa li da "tijekom Travanjskoga rata, prije nego što je od hrvatske ruke nastradao prvi Srbin ili bilo tko drugi, ubijeno je, imenom i prezimenom, oko tri stotine Hrvata!"T.Jonjić, te zašto je onda vrh Ustaškog pokreta i sam Poglavnik osuđivao sve samovoljne osvetničke poteze neodgovornih pojedinaca i prema istima državne vlasti poduzimale rigorozne sankcije, a onda, konačno, i koliko je zločina počinjeno od partizanskih koljača preobučenih u ustaške odore i komu se oni pripisuju…op.Ante Matić) Kronologija zločina u travnju 1941. pritom ipak nedvojbeno pokazuje kako ti progoni, iako su utjecali na širenje srpske pobune, nisu bili njezin glavni razlog te da se znatan dio srpskog stanovništva prije svega "nije mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo".[10]

Ni apeli hrvatskih političara niti apeli zapadnoeuropske javnosti - od kojih svakako valja izdvojiti onaj kojeg su u travnju 1931. u ime Njemačke lige za ljudska prava potpisali nobelovac Albert Einstein i književnik Heinrich Mann te ga uputili ga Ligi za ljudska prava u Parizu, prosvjedujući protiv ubojstva hrvatskog znanstvenika dr. Milana Šufllaya, ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini i općenito strahovlade koja vlada u Hrvatskoj - nisu promijenili takvu pristranu politiku Londona i Pariza, koji su postojano tolerirali ovaj državni teror jugoslavenskih vlasti.[12]

Za razliku od fašističke Italije, nacistička Njemačka nije imala razumijevanja za ustašku borbu i njezine ciljeve, budući da sve do kraja ožujka 1941. nije razmišljala o razbijanju Jugoslavije. Što se pak tiče utjecaja nacizma na ustaštvo ovom prigodom treba istaknuti kako on, sa svojom rasnom i protužidovskom ideologijom, u razdoblju ustaške emigracije (tj. do 1941.) gotovo i nije postojao. U programatskim načelima ustaškog pokreta rasna ideologija se uopće ne spominje, dok se Židovi, u službenim memorandumima, spominju tek jedan jedini put i to u memorandumu o hrvatskom pitanju iz 1936. u kojem se kao neprijatelji hrvatskoga oslobodilačkog pokreta navode "srbska državna vlast, međunarodno slobodno zidarstvo, židovstvo i komunizam". Razlog tom izuzetku leži u činjenici da je ovaj memorandum bio namijenjen njemačkim političkim krugovima, zbog čega je Pavelić, spominjanjem Židova kao neprijatelja hrvatskog naroda, očito nastojao zadobiti njihovu naklonost za hrvatsku oslobodilačku borbu. Unatoč rasnim zakonima donesenima neposredno po osnutku NDH i ustaškoj ulozi u progonu Židova, teza kako je "genocid nad Židovima bio u osnovi ustaškog plana" predstavlja stoga čistu povijesnu krivotvorinu.[14]

U kojoj je mjeri ova službena historiografija, kad je riječ o NDH, zaslijepljena ideologijom, pokazuju brojne teze i ocjene koje su u dobroj mjeri bez temelja u činjenicama i dio kojih pritom predstavlja čistu izmišljotinu. Tako se npr. unatoč poznatoj činjenici da su Nijemci vlast u Hrvatskoj namjeravali povjeriti dr. Mačeku, predsjedniku Hrvatske seljačke stranke a ne dr. Paveliću, kojeg su smatrali eksponentom talijanske politike, u historiografiji ipak mogu naći tvrdnje poput one kako su Nijemci "na vlast doveli grupu za koju su znali da će im po ideologiji i praksi biti slična."[17] Završetak rečenice - "u zločinu" - pritom se sugestivno nameće sam od sebe, što očito i jest cilj ove povijesno neistinite tvrdnje. Odbijanje dr. Mačeka da prihvati njemačku ponudu i preuzme vlast u Hrvatskoj pritom se interpretira kao politički i moralno ispravna odluka koju je on navodno donio zato jer se nije želio "kompromitirati suradnjom s Nijemcima i Talijanima",[18] odnosno zato "što je bio demokrat te je svoju političku aktivnost vezivao uz zapadne saveznike, a ne uz nacističku Njemačku."[19] Koliko su ovakve teze upitne, najbolje otkriva činjenica da je svega nekoliko dana ranije dr. Maček pristao biti potpredsjednikom jugoslavenske Vlade koja je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu i tako postala saveznik iste te nacističke Njemačke. Očito je, dakle, da ga u toj odluci nisu vodili nikakvi ideološki razlozi već politički oportunizam i "težnja da se očuva Jugoslavija, jer mu je manjkalo samopouzdanja i vjere u to, da hrvatski narod može stvoriti i održati samostalnu državu."[20]

Kako su pravo na samoodređenje i na nacionalnu državu tijekom XX. st. postali općepriznati te su dobili i određeni prizvuk "moralnosti", to su se i izuzetci nastojali opravdati tim istim "moralnim" razlozima".[23] Upravo radi toga se u historiografijij i dalje uporno ističe navodni veleizdajnički i zločinački karakter Ustaškog pokreta i NDH. Središnja točka koja se pritom najučestalije koristi kao krunski dokaz veleizdajničkog karaktera NDH teza je o "prodaji" Dalmacije Italiji, utemeljena, što je vrlo važno napomenuti, na kasnijim svjedočanstvima F. Anfusa i E. Kvaternika, dvaju subjektivnih i prema dr. Paveliću izrazito (osobno) neprijateljski nastrojenih izvora. Sama teza, koja inače nema temelja niti u jednom službenom dokumentu, pritom svjesno prelazi i preko činjenice da je Njemačka u više navrata zajamčila Italiji prevlast na Sredozemlju i zapadnom dijelu Balkana, da je Italija međunarodno priznanje NDH koristila kao sredstvo ucjene u pogledu razgraničenja i, naposljetku, da je početkom travnja 1941. na hrvatsko područje pristiglo više od 100.000 talijanskih vojnika, koji su sudjelovali u napadu na Jugoslaviju.[24] Obzirom na tako neravnopravan odnos između dviju strana, jasno je kako prostor za pregovore praktički nije postojao te da je NDH, ako je željela ishoditi priznanje zemalja Sila Osovine i tako osigurati svoju opstojnost, bila prisiljena prihvatiti neumjerene talijanske zahtjeve.

U istom kontekstu treba sagledati i tvrdnju kako je ustaški režim "posljednju fazu - eksterminaciju Židova - počeo provoditi već u ljeto 1941. godine."[26] Zanimljivo bi, međutim, bilo čuti objašnjenje kako se to jedna mala zemlja, koja se prikazuje kao puka kvislinška tvorevina i čija se nezavisnost u potpunosti osporava, samostalno usudila donijeti jednu tako veliku odluku, i to prije nego li je istu, na konferenciji u Wannseeu početkom 1942., donijela nacistička Njemačka. Ništa manje zanimljivo ne bi bilo čuti ni objašnjenje, kako je jedna država u nastajanju, čija je vojska i policija bila tek u začetcima, mogla provesti jednu tako složenu i zahtjevnu operaciju kao što je istrebljenje jedne etničke zajednice. No, kako ta objašnjenja dovode u pitanje znanstvenu vjerodostojnost gore spomenute tvrdnje, njih se, kao i općenito sve one izvore koji se ne uklapaju u sliku o genocidnom karakteru NDH i koji svjedoče kako je "hrvatska strana u prvo vrijeme iz primjene rasnog zakonodavstva htjela izuzeti ne samo Židove prešle na kršćanstvo, nego i većinu židovskih starosjeditelja",[27] jednostavno prešućuje, ignorira ili se umanjuje njihovo stvarno značenje.[28]

Svojevrsni vrhunac ove ideološke interpretacije NDH predstavlja teza kako ona nije bila ni nezavisna, "jer se radilo o svojevrsnom njemačko-talijanskom protektoratu", ni država, jer nije imala "uređen odnos vlasti s vlastitim građanima" i jer je u njoj "na tisuće građana stradalo u masovnim zločinima samo zbog toga što su bili druge vjere, nacija ili se jednostavno činilo da su iz bilo kojeg razloga nepoćudni ili opasni za državu", niti hrvatska, jer "sedam najvećih priobalnih hrvatskih gradova, izuzev Dubrovnika, nije bilo pod hrvatskim suverenitetom."[31] Nezavisnost novoutemeljene države doista je u velikoj mjeri bila okrnjena brojnim teritorijalnim, političkim i gospodarskim ustupcima, koje su od nje ishodili njezini više formalni nego li stvarni saveznici, zlorabeći svoju vojnu i političku nadmoć kako bi ostvarili svoje interese. Kada se tome pribroje i druge nepovoljne okolnosti kao npr. činjenica da je država nastala u vrtlogu svjetskog rata i da je na njezinu području u isto vrijeme bjesnio međunacionalni (Hrvati/Srbi) i građanski rat (nacionalisti/komunisti), onda je jasno kako su mogućnosti ustaških vlasti glede jačanja državnog suvereniteta, unatoč određenim propustima, bile krajnje ogranične. Osporavati, međutim, činjenicu da je NDH bila država, odnosno da je bila hrvatska država, više govori o onome tko piše, negoli o onome o čemu piše. Po istom se kriteriju državom onda ne bi smio nazvati niti tadašnji Sovjetski Savez, čiji su zločini nad vlastitim građanima bez premca u svjetskoj povijesti, dok bi, s druge strane, svi preostali hrvatski gradovi koji su bili u sklopu NDH, iz ne znam kojeg razloga, bili manje vrijedni od onih sedam najvećih priobalnih hrvatskih gradova koji se nisu našli pod njezinim suverenitetom. Osim toga, zar je Savezna Republika Njemačka gubitkom svih onih gradova koji su se 1949. našli u sastavu Demokratske Republike Njemačke izgubila svojstvo države?

Odgovornost za nesretnu sudbinu brojnih hrvatskih civila koji su se u strahu od jugokomunističke partizanske vojske povlačili prema austrijskoj granici, zajedno s ustaškim i domobranskim postrojbama, pritom se prebacuje na vlasti NDH, koje su navodno brojnim izmišljenim vijestima preplašile narod "da pobjednici pribjegavaju oštroj odmazdi i represiji prema građanstvu NDH općenito",[37] te su "ne samo nagovarali nego i prisiljavali civile da im pri povlačenju budu živi štit i da ih saveznici lakše prihvate."[38] Kao da "nakon svega onoga što se dogodilo poslije njihova izručenja jugoslavenskim komunističkim vlastima", kako je to izrekao kardinal Josip Bozanić u svojoj propovijedi na Bleiburškom polju 2007., "netko još dvoji koliko je njihov strah bio opravdan?"[39]

Koliko su spomenute naredbe o zabrani egzekucije ratnih zarobljenika doista trebale spriječiti krvoproliće, a koliko su služile kao pokriće za skidanje odgovornosti, najbolje svjedoči izričita tvrdnja nekadašnjeg visokog partizanskog dužnosnika i sadašnjeg predsjednika Saveza boraca Narodno-oslobodilačke vojske Slovenije, Janeza Stanovnika, izrečena prigodom nedavnog otkrića velike masovne grobnice u rudniku Barbara u mjestu Huda jama pokraj Laškoga: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovijedi Josipa Broza Tita."[43] Primjedbe kako "tu odgovornost valja ocjenjivati sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima", o navodnoj problematičnosti retroaktivnog suđenja kao i odbijanju da se prizna ideološka dimenzija počinjenog zločina "jer se time izjednačavaju fašistička i komunistička ideologija" otvaraju, s druge strane, niz pitanja. Zbog čega se, naime, prvi kriterij ne primjenjuje načelno, tj. za obje strane jednako, a ne selektivno kao što se obično radi kada treba otkloniti svaku odgovornost s pobjednika? Zbog čega bi retroaktivno suđenje jugoslavenskim dužnosnicima odgovornima za ratne zločine dijelu povjesničara bilo problematično, kad isti ti povjesničari problematičnim nisu smatrali suđenje Andriji Artukoviću, nekadašnjem ministru unutarnjih poslova NDH (1986.) niti su takvim smatrali suđenje Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku jasenovačkog logora (1998./99.) Očiti razlog ovih dvostrukih kriterija i odbijanja priznanja kako su Bleiburg i Križni put bili ideološki zločini, jest njihova ideološki uvjetovana pristranost koja ne može dopustiti izjednačavanje komunizma i fašizma/nacizma, budući da bi to ujedno značilo i priznavanje njihovih vlastitih, nekadašnjih ili sadašnjih, laži i zabluda.

U svojoj ideološkoj zaslijepljenosti, autori gore spomenutih teza ne vide da tim svojim dvostrukim kriterijem i nekritičkim relativiziranjem zločina što ih je počinila partizanska strana sami pružaju argumente i za relativizaciju zločina koje je počinila ustaška strana. Naime, ako se u kontekstu zločina počinjenih nad pripadnicima ustaško-domobranske vojske 1945. tvrdi da "Kada se govori o ovim ubijanima valja voditi računa o tome da je to bilo vrijeme kada je ljudski život vrlo malo vrijedio",[46] zar tu istu tvrdnju nije moguće smjestiti i u razdoblje 1941., kada su se Srbi našli na udaru ustaškog progona i kada ljudski život nije vrijedio puno više? Ako je partizanska osveta razumljiva zato jer je bila motivirana ustaškim zločinima, zar onda, isto tako, nije razumljiva i ustaška osveta, motivirana dugogodišnjim srpskim terorom? Osim toga, ako nije postojala zakonska osnova po kojima bi se sudilo za ratne zločine Titu, po kojoj bi se to onda osnovi trebalo suditi dr. Paveliću. Činjenica je, na žalost, da je načelo dvostrukih standarda toliko duboko ukorijenjeno u hrvatskoj historiografiji, da se čak i jedan akademik bez ikakva sustezanja usuđuje ustvrditi kako "sva ta nezakonita događanja u NOB-u i poraću ne umanjuju (njegovo, op. a.) visoko slobodarsko, antifašističko i rodoljubno usmjerenje i domoljubno značenje".[47]

Licemjerje i dvostruki kriteriji onih znanstvenih krugova, epigona jugoslavenske historiografije, koji su šutke prelazili preko ovog upletanja politike i nametanja povijesnih "istina", vidljivo je u njihovu odnosu prema drugim političkim deklaracijama u kojima su iznošene političke ocjene određenih povijesnih događaja i procesa. Negativne reakcije na Deklaraciju o Domovinskom ratu iz 2000. i Rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz 2006. pružaju za to najbolji primjer.

Na sličnu je reakciju naišla i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina od 15. siječnja 2006., proizašla iz činjenice, kako to stoji u čl. 5, da "Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam)."[53] Stoga je Vijeće Europe, vođeno moralnom obvezom zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima, pozvalo "sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća."[54]

S obzirom na slične razloge koji su i u irskoj historiografiji doveli do određene, iako ne ovako drastične ideologizacije i njezine instrumentalizacije u političke svrhe, zanimljivo je osvrnuti se na rad irskog povjesničara Petera B. Ellisa "Revisionism in Irish historical writing" ("Revizionizam u irskim povijesnim djelima").[58] Polazeći od stajališta kako povijest nije tek puko nabrajanje činjenica, već moralna interpretacija tih činjenica, autor je ustvrdio kako je svako povijesno djelo pristrano, kako je ta pristranost neizbježna te kako bi svaki povjesničar trebao obznaniti svoj filozofski/ideološki stav. Na temelju dvaju, međusobno potpuno oprečnih stavova u irskoj historiografiji su se, prema Ellisu, i oblikovale dvije škole:

Kad se ove podjele stave u hrvatski kontekst, sličnost je i više nego očigledna. U Hrvatskoj se, kao i u Irskoj, sudaraju dvije gotovo identične, međusobno oprečne tradicije koje bismo mogli nazvati nacionalnom i jugoslavenskom. Prva je, kao i irska nacionalistička tradicija, polazila od stava da hrvatski narod ima moralno pravo boriti se za svoju državnu nezavisnost, dok druga svoje temelje ima u jugoslavenskoj ideologiji koja je svoju realizaciju doživjela u stvaranju jugoslavenske državne zajednice 1918. i njezinoj obnovi 1945. Činjenica da se tijekom najvećeg dijela XX. st. Hrvatska nalazila u sastavu jugoslavenske države za svoju je posljedicu, što se historiografije tiče, imala i to da je općeprihvaćena, službena interpretacija novije hrvatske povijesti bila ona jugoslavenska. Ova je opet, slično kao i u irskom slučaju, "znanstvenim" argumentima nastojala dokazati kako ideja državne nezavisnosti i samobitnosti koju su zastupali hrvatski nacionalisti, nasuprot jugoslavenskoj ideji, nikad nije uživala širu potporu. Kako je sâm nacionalizam pritom prikazivan kao jedna krajnje negativna politička ideja, identična sa šovinizmom, zanimljivo je vidjeti kako P. B. Ellis, iz irske perspektive, tumači nacionalizam. "Za engleske uši", piše on, "možda zbog njihovih imperijalističkih tradicija, nacionalizam priziva ideje šovinizma. No, u kontekstu korištenom u Irskoj, on jednostavno znači politiku osiguravanja nacionalnih prava, traženje Irske da bude nezavisna nacija. On je branitelj slobode nacionalne zajednice od političke, gospodarske, socijalne i kulturne eksploatacije drugih nacija."[59] Ocjena koja doslovno, od riječi do riječi, oslikava samu bit hrvatskog nacionalizma, koji je "tijekom povijesti i danas bio i ostao isključivo obrambena kategorija."[60]

Interpretaciju koje je, uslijed opisanih razloga, ne samo preživjela slom komunizma i raspad Jugoslavije, već je postala i službenom verzijom hrvatske historiografije, što je dojučerašnjim zagovornicima komunizma i jednostranačja, danas najgorljivijim antifašistima i demokratima, omogućilo da i dalje, ne birajući sredstva, nameću svoju "istinu". U takvoj atmosferi krajnje netolerancije, koju prema svojim neistomišljenicima provode kako akademski tako i politički krugovi, na žalost tako daleko zvuče riječi bivšeg predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana, koji je inače i sam baštinik komunističko-antifašističke struje: "Među nama o tim događajima postoji nekoliko istina. Pustiti svakom da živi sa svojom istinom bio bi dokaz demokratičnosti i zrelosti našeg društva." Sve dok se na taj način ne počne razmišljati i u Hrvatskoj i sve dok Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske i dalje budu dijelile hrvatski narod na pobjednike i poražene, hrvatsko društvo i hrvatska historiografija će i dalje uvelike biti opterećeni starim ideološko-političkim suprotnostima. (Ovakav stav autora je uzrok što i on ne ide do kraja u rasvjetljivanju potpune povijesne istine o ovoj problematici, jer Istina o onima koji su se borili za svoj Narod i svoju Državu mora biti pobjednik a svakovrsni zlotvori i zatornici tog Naroda i te Države moraju biti poraženi i osuđeni ako Država i Narod hoće živjeti punim plućima u sreći i slobodi! Op. A.Matić)

Sažetak:

* Autor je povjesničar, zaposlen u Hrvatskome institutu za povijest u Zagrebu. Članak je u cijelosti preuzet iz zbornika radova "Hrvatska između slobode i jugoslavenstva" (uredili Tomislav JONJIĆ i Zlatko MATIJEVIĆ, izd. HVIDRA Zagreb & Naklada Trpimir), Zagreb, 2009., str. 377.-398.

Bilješke:

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Nova Oluja

Mladen Rojnica

Podrijetlo. Obećanja

- Vi ste od dvanaest otaca, od dvanaest rodova. A oni svi bijahu od istoga oca i iste matere. Rodiše se pred dvadeset i sedam tisuća godina i od tada ste vi isti: jedan duh i jedno tijelo. Izogeni ste narod. Zapamtite to, jer istina te istine jest ljubav koja vas jedina može očuvati u danima velikih odluka. Budite smjerni i blagi među sobom. Volite se i slušajte, poštujte one koji prvi ustaše. Jer oni su najtvrđi čuvari vaše istine.

Narod ga je najprije začuđeno i prestrašeno slušao, ali se s vremenom oslobodi te zaprepasti. Poneki između njih bi ustao i razdragana lica slušao i odobravajući klimao glavom. Kad je Prorokovođa završio govor, narod kao da je odahnuo od teškoga rada. Začas nastade tišina, ona čudna, prazna tišina, a onda odjednom sav narod ustade, svi ustaše i gromko zapljeskaše. Bilo je to prvo odobravanje koje, međutim, još nije bilo oduševljenje, ali je bilo jasno odobravanje. Prorokovođa bi zadovoljan: ovaj narod je odlučio izaći iz kolibe.

I tako bi i prođe i šesti dan učenja Ispravnoga puta.

30. travnja - Dan pogibije Zrinskog i Frankopana

Nakon smrti Nikole Zrinskog na čelo ustanika došao je brat mu Petar. Uz Petra je žena mu Katarina, zatim njezin brat markiz Fran Krsto Frankopan, zet Franjo Rakoczi, erdeljski nadvojvoda, te štajerski velikaš grof Erazmo Tattenbach. Ustanike je prvo napustila Francuska, potom Venecija i na kraju ih je iznevjerila i Poljska. Na nagovor zeta Franje Rakoczija Petar Zrinski je pristao potporu ustanku potražiti u Turskoj. Taj se korak Petra Zrinskog može tumačiti samo kao krajnja ogorčenost na Dvor i cara. Petar se nadao, u okviru Turske, postići za Hrvatsku i Ugarsku visoki stupanj unutrašnje autonomije. Za pregovore vođene s Turcima u Solunu odmah su saznali u Beču, te je odlučeno da se s ustanicima drastično obračuna. Petra Zrinskog treba prevariti, obećati mu milost i domamiti ga u Beč. Turcima naravno nije bilo ni nakraj pameti pomoći ustanak. Vidjevši slom ustaničkih planova Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan krenuli su iz Čakovca u Beč 13. travnja 1670. godine, dan prije nego je carska vojska zaposjela Međimurje. U Beču su odmah uhićeni.

Dan uoči smaknuća osuđenici su proveli u pripravi za smrt. Ispovijedali su se, pričestili, oprostili jedan od drugoga i napisali svoja posljednja pisma. Petar je napisao pismo svojoj supruzi naslovivši ga “Moje najdragše gospe hižne tovarušice, za sada udove gospe Ane Katarine grofine Zrinske” za koje se opravdano drži da je jedan od najpotresnijih tekstova ikad napisan na hrvatskom jeziku.

Posljedice ustanka i strašne bečke osude bile su katastrofalne i za obitelji ustanika i za feudalnu Hrvatsku. Grofica Katarina Zrinski, hrvatska spisatejica, umna i neustrašiva žena umrla je zastrtoga uma 16. studenoga 1673. godine kao zatočenica u samostanu dominikanki u Grazu. Kćerka Jelena, koja nikada dvoru nije oprostila tragični 30. travnja 1671. godine i čitav se život borila protiv carskog apsolutizama, završila je život u progonstvu u Turskoj 1703. godine. Sin Ivan Antun kao pukovnik carske vojske optužen je 1683. godine za izdaju, te uhićen. U tamnici je bez istrage i suda proveo 20 godina. Umro je u tvrđavi Schlosberg u Grazu 11. studenoga 1703. godine. Kćerke Judita Petronela i Aurora Veronika život su provele kao opatice. Judita u zagrebačkom samostanu klarisa, a Aurora u samostanu uršulinki u Celovcu. Još 1691. godine u bici s Turcima kod Slankamena u Srijemu Adam Zrinski, sin Nikole, kao pukovnik carske vojske dobio je zrno u leđa. Pokopan je u Beču. Djece nije imao.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bilješke:

Vaš mentalitet

- O vašem mentalitetu sam vam dovoljno govorio već u mojoj poslanici Židovstvo i hrvatstvo. No, kako, izgleda, o tome niste dovoljno vodili računa, niste uvažavali tu samospoznaju i njezinu važnost za vašu političku sudbinu, primoran sam ponoviti najbitnije o tome, a više se obavijestite u spomenutoj poslanici.

Ustvari, u pravu su i Heraklit i Aristotel. Supstancijalni identitet se ne mijenja, iako u sebi sadrži razvojni moment. Taj je razvoj, međutim, usavršavanje supstancijaliteta. Što se više razvija, to više ostaje isti (Aristotel). (To je adekvacija A = A1, A2...An). S druge strane, socijalni identitet naroda se mijenja, prilagođava socijalnim okolnostima svakoga vremena (Heraklit).

Prvi je herojski tip nacijalista, tip koji je najuzoritiji. To su hrvatske političke rodoljubne i domoljubne vođe: Trpimir, Branimir, Tomislav, Grgur Ninski, Krešimir IV., Ljudevit Posavski...Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević...Zrinski i Frankopani, Pavao Ritter Vitezović, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Stjepan Radić, Ante Pavelić, Franjo Tuđman... Medu ove spadaju i duhovne i intelektualne vođe kao što su Filip Grabovac, Antun Mihanović, Mihovil Pavlinović, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, Mile Budak, kardinal Alojz Stepinac i dr.

Treći su tip domoljubi oportunisti koji su taktizirali pred silom smatrajući da protiv nje objektivno ne mogu učiniti ništa, ništa promijeniti pa u postojećim okolnostima, bez izdaje, ali u suradnji s vladajućom silom nad Hrvatima, nastoje što više napraviti za svoj narod i svoju zemlju. Takvi su npr. bili pučki ban Ivan Mažuranić, Iso Kršnjavi, Miroslav Krleža, Vladko Maček i dr.

Dakako, nije uvijek moguće napraviti oštro, strogo tipološko razgraničenje, niti neke likove svrstati samo i isključivo u jedan tip. Naime, mnogi su javni djelatnici tijekom života, neki iz rodoljublja, a neki pak iz karijerizma ili druge vrste koristoljublja, mijenjali političko ponašanje, mijenjali svoj socijalni identitet i mentalitet. Ta je promjena znala biti ekstremna, ići od prvoga do četvrtoga tipa. Radi se, dakle, o svrstavanju po pretežitom, a ne cjelokupnom djelovanju likova.

Sličan je slučaj bio i s drugim velikim Hrvatom, Ivom Pilarom, osnivačem geopolitike kao znanstvene discipline u Hrvata. Razlika je samo u tome što se Pilar, nemajući povjerenja u južnoslavenstvo, prozrijevši ga zarana kao velikosvrapstvo, morao na kraju osloniti na Austro-Ugarsku tražeći rješenje hrvatskoga pitanja u trijalizaciji monarhije u kojoj bi Hrvatska bila ravnopravna Austriji i Mađarskoj. No, njegovi su nagovori ostali bezuspješni pa je i on pod pritiskom velikosvrapske diktature morao rezignirati, što ga je na koncu stajalo i glave.

Za treći tip, tip kmetskoga mentaliteta, karakteristično je političko ponašanje što prilježnije služiti gospodaru da bi se zaslužila eventualna milost i nagrada gospodara. Oni su bez nacionalnog samopouzdanja i ne pomišljaju za posezanjem za državnom samostalnošću. Malodušni su i kolebljivi, a u političkoj borbi i ratu se priklanjaju jačemu a ne pravednomu.

Za navedene atipične slučajeve, koji bi inače mogli biti i poseban, peti tip političkoga mentaliteta, karakteristična je politička mudrost, duboko intelektualno shvaćanje političke sudbine nacije i aktualne političke situacije i mogućnosti koje ona pruža, ali im je nedostatak što ipak previše očekuju od neizravnoga djelovanja, od saveza i oslanjanja na drugoga.

Dakle, još jednom ponavljamo, pojednostavljamo, kao izvor svoje nesreće ne gledajte samo u vanjskim neprijateljima. Spoznajte se, zar ne vidite vaše nesreće u vašim političkim i općenito duhovnom razdorima što stvori navedeni vaš dualizam: s jedne strane su, kako rekosmo, Borna...Starčević, Pavelić, Tuđman, a s druge Ljudevit Posavski... Strossmayer, Tito, Čergaš. To su suparnici koje nikakva politička sinteza ne može spojiti. Takav razdor imate i u svim drugim oblastima života. U književnosti su to s jedne strane Kranjčević, Matoš, Milan Begović, Mile Budak... Ivan Aralica… a s druge Čerina, Bartulović Viktor Novak... Milojko Jurgović, John Kanjac, Ivan Nametljivac, Igor Tvejević, Desanka Vlaškić, Cvjetanka Poljubić. . . (Uz već spomenute povijesne navodimo i suvremenike) i drugi apostati, a između njih sva sila kolebljivaca poluhrvata, Južnoanta na čelu s Krležom. Sam po sebi taj dualizam i nije nesreća. Svaki narod počiva na tom dualizmu, na antagonizmu teze i antiteze. Svaki narod ima svoju ljevicu i desnicu. To nije zlo. Dapače, to je briga bitka da nijedna njegova strana ne bude zanemarena, zapuštena. Dakle, nije zlo, negativno u dualitetu, u antagonizmu, nego u tome što se dualne antagonističke komponente poništavaju, bez nadilaženja u pozitivnom (Hegelov aufgeheben), pa je njihov zbrojni povijesni učinak 0. One, te dualne antagonističke komponente zapravo se međusobno i ne odnose kao teza i antiteza, nego su svaka okrenuta sebi i u sebi nalazi dijalektiku i vlastitu sintezu. A oni u sredini nisu nikakva medijacija i samo su privid sinteze. Jasnije rečeno; ljevica i desnica ne nalaze sintezu u realnom političkom, u nacionalnoj državi, u naciji kao zajedničkom referencijalnom entitetu, nego se gube u irealnosti, u nedržavlju, nesamostalnosti, neintegritetu i nesuverenitetu. Od toga dualističkog izmaknuća realnog političkog, u vašoj povijesti nastadoše i bosanski krstjani (bogumili) koji postadoše muslimani i Bošnjaci kao i Alpinci, Karadag, pa, na poseban način, i Svrabi.

Tako bi i prođe četrnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

VJEROVAO SAM ZEMLJI

Veljko Marić iz srpskog zatvora: Više vam vrijedi EU nego život hrvatskog branitelja!

Udruga 'Pravednik' već je ranije upozoravala da se hrvatskom branitelju Veljku Mariću, koji je u travnju 2010. uhićen na srbijansko-bugarskoj granici te potom u Srbiji osuđen na 12 godina zatvora zbog ubojstva Petra Slijepčevića u Grubišnom Polju 1991. godine, krše ljudska prava te da je njegov slučaj u javnosti potpuno zaboravljen.

Naglasio je da mu se u srpskom zatvoru krše ljudska prava poput medicinske skrbi i prava na šetnju tvrdeći da je Marić 22 sata dnevno zaključan u ćeliji. Optužio je predstavnike sadašnje i bivše vlasti da nisu učinili ništa kako bi pomogli tom hrvatskom branitelju te da je taj slučaj u javnosti zaboravljen. Najavio je da će cijeli slučaj internacionalizirati te pokušati bar da se Marića vrati u Hrvatsku kako bi se postupak protiv njega obnovio ili kako bi ovdje služio kaznu.

U udruzi Pravednik istaknuli su i da se Mariću, koji je do uhićenja bio zdrav, u zatvoru pogoršalo zdravstveno stanje te da je dobio astmu, a povećani su mu faktori rizika za dijabetes i bolesti srca.

LOZINKA: BUZDO ZOVE HAMLETA

Siromašnu seljačku, kakav sam bio, a kako stvari pokazuju nisam ni danas drugo, za dugih ljetnih jutara pored krava ili dugih jesenjih dana pored ovaca, ukazivali su mi se svjetovi lijepoga. Kazalište. Sjaj velikoga i bogatoga. Knjige. Čitanje. Kultura. Umjetnost. Samo san dječaka, dostižan u nestvarnosti. I da su me uvjeravali kako je sve to ljudsko, golo, prazno, kako iza svega stoji samo velika i ogromna prljavština sebičnosti i varke, ne bih nikada povjerovao. Skoro bih se potukao da mi je netko pokušao ukrasti veličinu svijeta istog kao i Raosova: tko smije reći kako je to sve samo beskrajna bijeda i laž.

Tako mi je otac tumačio kad sam prvi put doznao da stojim u Splitu ispred Kazališta. Da mi je bilo ući unutra. Da mi je bilo samo zaviriti, samo pogledati kako izgleda, gdje se igra Hamlet i gdje se događa to iz knjiga. Odmah bih, pod hrastovima, čuvajući krave znao kako napraviti svoga Hamleta. Ali kad otac reče da je nešto za bogate onda je to stvarno tako. Valja se samo okrenuti nazad i poći dalje, čvrsto vjerujući svojim vješticama.

Nije me otrijeznio nikakav pop nego neki Hamlet. Mislio sam da je Hamlet samo jedan, ali sam se prevario. Ima mnogo Hamleta, ali u Splitu smije biti samo jedan, onaj pravi, nikakav drugi. Samo, koji je pravi Hamlet, to nisam znao dok mi on sam nije rastjerao maglu nestvarnoga ostavljajući me u stvarnome. Nažalost ili na radost, ne znam.

Bilo mi je lijepo. Predpremijera, zašto je tako zovu ne razbijam moždane. Čitavu sam večer gledao igru glumaca i uživao u svemu. Za što bi čovjek i odlazio u kazalište ako ne će pustiti duši malo uzleta u lijepo i umjetničko i vratiti se kući odmoren i raspoložen?

Ništa mi nije bilo jasno. Pitao sam tko je redatelj i saznao kako je to Vlatko Perković, ali i tko je Ivica Buljan, kritik.

- "Kazalište mora sačuvati svoj identitet, mora donijeti europske trendove, a to Vlatko Perković niti zna, niti može."

Nije mi jasno što su to "europski trendovi" i što je to "identitet". A bio sam uvjeren kako sam mnogo toga naučio čitajući svaki dramski komad do koga sam mogao doći i uporno prateći kazalište gdje sam mogao, pokatkad u praznim dvoranama Splita, Zagreba, Sarajeva: sam u deset kazališnih redova uživati u Aidi i Rigoletu. Još jednom mi ništa nije bilo jasno. Ili sam neznalica i čovjek bez zdrave prosudbe ili se zbiva nešto meni neznano. Tražio sam novu priliku. Čim se ponovila predstava ponovno sam kupio kartu, nakan potpuno sabrano još jednom odgledati Hamleta.

Ponovno su se glumci trsili pokazati svoje umijeće. I ponovno je Hamlet bio kao i prije. Igra riječi u zvučnim ustima. Nisam progovarao niti riječi. Zato su moji suložnici izvikivali svako malo slova "užasa".

- "Užas, sve je užas."

Sumnja me natjerala susresti Perkovića.

Iznenadio me. Tko bi mogao na takva što pomisliti? A mislio sam da je sloboda svih sloboda upravo u kazalištu. Koliki li sam bedak, neznalica, kolika naivčina.

Prekršio sam samoobećanje. Došla su nova vremena. Došla je nova neoliberalna, neokomunistička, neosocijalistička ili tko zna kakva sve ne Intendantica. Razgrnula je maglu prošlosti i donijela Splitu nove europske civilizacijske ljestve za penjanje u najviše kulturne svjetove. Otišao sam vidjeti najavljeno europsko ozračje gledajući novu predstavu: "Buzdo".

Večer jedna kasna u zagrebačkome "Lovačkom rogu", večer druge strane kulture. Dvornik, Šerbedžija, Gotovac. Još neki, tko bi ih sve znao. Takav govor psovki, takve prostote, takva beštima i toliko nisko padanje nisam mogao nikada zamisliti iz usta takozvanih velikih umjetnika. Veliku Intendanticu nisu smetali svi navedeni falusi, sve ženske rupe i sve ono zbog čega bi se i najzadnji neučenjak sam sebe deset godina stidio.

Svaka ptica svome jatu leti. Doseg se Splita popeo na Buzdu. Gotovčeva i Buljan tako su zamjena Perkoviću. Europljani se evo, predstavljaju svom kulturom. Nedostaje samo Šerbedžija i njegov dio psovki. Gotovčeva je smiješno nasmijana. Dovela nam je kćerkicu velikoga tate. Možda i ona znade pola očevine. Dok otac ponovno ne zapsuje.

Ništa mi nije jasno: ni kakva je ovo kultura, ni kakav je ovo narod ni kakva je budućnost ljudi pored kojih se može ama baš sve bezobzirno događati?

Nema više opsjene ni varke: samo neka zgrada kazališta, bez svetosti i ljepote, prljavo kazalište. Prođem li pored njega pogledat ću ga pogledom kakvim bi trebalo u životu gledati i susretati sve europske ili sasvim obične, domaće Buzde. Makar mi govorilo kako nisam moderan. Kako sam zaostao. Srednji vijek. Još starije. Makar mi i katolici dobacivali kako nije prikladno miješati se svećenički u politiku. Meni se baš to prohtjelo. Kao svećenik se miješati u politiku, u kulturu, umjetnost, javni život. I kazalište. I pitati što se to događa katolicima, ovdje i sada, u takozvanoj slobodnoj Europi u doba kad miris čevapčića i pljeskavice sve više miriše na Balkan. Baš me volja svašta pitati.

Crne daske laži na Trgu Petra Preradovića

I unutra se ima što pročitati na četiri nalijepljena papira o zločinima u ratnom radnom logoru NDH Jasenovcu. I tamo ponavljaju stare laži o 83.143 žrtve toga logora. A što rade te uboge hrvatske institucije koje umilno šute godinama o povijesnoj laži koju samo neki pojedinci tu i tamo poriču. Izišlo je nekoliko knjiga u kojima se nalaze točni podaci kako je kroz taj logor u tri godine prošlo ukupno 18.600 osoba. To se u vrijeme Hrvatskog proljeća jasno pokazalo na ondašnjoj Zagrebačkoj televiziji, cijeli svezak zapisnika s tim navedenim brojem od 18.600 osoba. Dok u svojoj knjizi "NDH bilo je pravo ime" gospodin Ilija Barbarić iz Argentine navodi isti broj a da su samo suđeni oni koji su izravno sudjelovali na rušenju NDH. Svi ostali su bili samo prolaznici Jasenovca, o čemu piše i hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga, koji tvrdi kako su Židovi morali biti tu smješteni jer je NDH bila "nezavisna" smo u svome nazivu. Nju su nadzirale njemačke službe koje su boravile u NDH.

I eto sada nakon trideset godina otvara se njegov sef u kojemu se nalazi preko trideset kilograma zlata u polugama sa milijunima raznih deviza i drugih vrijednih predmeta. I to sve ostaje onima u Beogradu umjesto da se stavi na sukcesiju svima koje je ovaj tiranin ubijao i pljačkao a posebice hrvatskom narodu kojega je genocidom uništavao preko pola stoljeća. On nikada osobno i nije izjavio da pripada hrvatskome narodu. Rodila ga Marija Slovenka a sam đavao zna tko ga je napravio da mu se još uvijek nalaze imena i spomenici po Zagrebu i Hrvatskoj.

O †JURI FRANCETIĆU UZ 70.OBLJETNICU NA DAN SVETOG JURJA

Ne smatram jako važnim spominjati predratne dolazke Jure Francetića u Slunj pa o tome nisam pisao u brojnim svojim člancima o hrvatskome vitezu Juri Francetiću. Naime, on nije mogao u ono vrijeme doći u svoj zavičaj, u Vivozu nedaleko Prozora i Otočca, nego poštanskim autobusom ili "Tapredom", koji su vozili za Liku preko Slunja. Ali, tada mladi Ličanin Jure Francetić nije samo putovao preko Slunja, nego se je zadržavao u Slunju. Poznavao se je sa svojim vršnjacim i sa starijim Slunjanima od sebe. S njima je organizirano djelovao promičbeno za Hrvatsku.

Spomenut ću poimence samo nekolicinu mladića, od kojih nema roditelja niti blizke rodbine u Slunju, a završili su u Crnoj legiji, svoga prijatelja Jure Francetića.

U ovome članku, želim spasiti od zaborava neka osobna sjećanja i znanja o Juri Francetiću, kojeg sam upoznao kao učenik Građanske škole u Slunju prije Drugog svjetskog rata, kad je Jure sa svojim slunjskim vršnjacima igrao nogomet u školskome dvorištu, koje je oko 50 metara udaljeno od moje kuće. Odsjedao je kod Brace - Tomislava Devčića, moga prvog susjeda, u stanbenoj zgradi, Stara cesta 2, sada Hotel Slunjčica. Zalazio je i u moju kuću, razgovarao s roditeljima i starijom braćom. Mene je običavao pogladiti po glavi i reći: "Ti ćeš biti pravi ustaša!"

Sjećam se dobro toga kršnog Ličanina, koji je i u društvu sebi sličnih slunjskih mladića izgledao hrabro, ponosito i čak dopadljivo za mlade Slunjanke - Hrvatice s istaknutim izborom za momke.

Za razliku od prijeratnih dana, kad je Francetić u Slunju djelovalo na pripremama za ostvarenje Nezavisne Države Hrvatske, gledao sam suznim očima 23. prosinca 1942. izmrcvarenog ranjenika Juru Francetića. Zrakoplov, dvokrilac, koji je toga dana u ranim poslijepodnevnim satima letio nisko iznad Slunja srušio se je u srbsko-vlaškome selu Močile. Ranjenoga Juru Francetića i njegovog pilota Miju Abičića su sjekirom i kundacima izmrcvarili Titovi partizani ili partizanočetnici, među kojima se je napose istakao Mile Trbojević. Od smrtnih udaraca spasila ga je Mica Milašinčić, partizanka Hrvatica, koja je spriječila Trbojevića u zločinu. Tako izmrcvarene, zamotane u seljačke ručnike dovezli su ih na seljačkim kolima u Slunj. Dvoja kola stajala su ispred Župnog ureda i oko njih množtvo partizana i civila. Ja sam tada bio ministrant u Crkvi Presvetog Trojstva u Slunju. Došao sam na vježbe za božićne svečanosti i zatekao u tom mnoštvu svijeta moje suučenike, ministrante Dragana Magdića, Marka Skukana i Matu Sminderovca. Rekli su mi da je u kolima pukovnik Jure Francetić i njegov pilot. Partizani su pozivali ljude da vide "bandite, koje su zarobili"! Više iz sućuti, nego iz znatiželje prišao sam i ja k izranjavanom i posve zamotanom Juri Francetiću.

Umjesto roditelja, tu obvezu sam obavljao ja. S mojim vršnjacima, napose s Matom Sminderovac, Markom Skukanom i Tomom Hazlerom dolazio sam u bolnicu, gdje je teško izranjavani Jure Francetić ležao zajedno s izranjavanim pilotom Mijom Abičićem. To nije bilo u Župnom uredu, kako se ponavlja u nekim člancima o udesu Jure Francetića, nego u susjednoj zgradi, u kojoj je bila bolnica Hrvatske vojske i kasnije partizanska bolnica. Sada ta kuća pripada obitelji Modrušan.

Nakon prvog zasjedanja tzv. Avnoja u Bihaću, 27. studenoga 1942. ovaj "oslobođeni prostor" s većim gradovima Bihaćem i Slunjem nazivali su "prvom narodnom državom - Bihaćkom republikom". Ovo je jako važan podatak, ali porazan za Tita jer su "državnici Bihaćke republike" morali poštivati Haašku konvenciju iz 1864. o zaštiti ranjenika s obje zaraćene strane i Konvenciju o zaštiti ranjenika, bolesnika i ratnih zarobljenika iz 1929. godine.

"Ove bandite ne ćemo da lečimo, nego im treba dati svakog dana parče leba i čašu vode, da se što dulje muče!"

Kao znatiželjan dječak našao sam se zajedno s mojim prijateljima oko podne blizu partizanske bolnice. Tu je stajao jedan kamion s mnoštvom partizana i partizanki oko njega. Blizu kamiona ležao je zamotan u plahtu mrtvi Jure Francetić i uz njega je stajao svezanih ruku na leđima ranjenik, domobranski zastavnik, pilot Mijo Abičić.

23. travnja 1943. na Jurjevo postavljeno je u Slunju spomenobilježje Juri Francetiću

Ovo spomenobilježje ponajboljem hrvatskome obranbenom ratniku dao je ukloniti premier Vlade RH Ivo Sanader po nalogu Slovenke Vesne Teršelič.

Hrvatski vitez, junak iz Like je lički Slunjanin za života, u smrti, u grobu, u spomeničkom štovanju, u misnim zadušnicama i u srcima Hrvatica i Hrvata, hrvatskog grada Slunja.

PATOLOGIJA JEDNE ZLOČINAČKE IDEJE

Razloge misterioznog ekskulpiranja komunističkih zločina i zločinaca možda je najbolje potražiti u teoretskim postavkama same komunističke doktrine. Dok je nacionalsocijalizam s jedne strane otvoreno pozivao na isključivanje određenih «nepoćudnih» društvenih elemenata i skupina, i to na temelju njihove nacionalne pripadnosti, komunizam se s druge strane deklarirao kao humanistička ideologija prepuna ljubavi i brige za cijeli ljudski rod. Time je komunizam, dugoročno gledano, već u samome početku stekao prednost pred nacionalsocijalizmom. Jer uvijek će neki komunist moći kazati: zločini u SSSR-u ili Jugoslaviji predstavljaju devijaciju od komunizma; ti zločini - iako su počinjeni u ime komunizma - nisu komunizam, već zloporaba jedne plemenite ideje, dočim je praksa nacionalsocijalizma jednaka njegovoj teoriji. No je li to baš tako? Je li komunizam čak i čisto teoretski gledano plemenita i dobra ideja? Čitajući službenu komunističku historiografiju, koja neodoljivo sliči hagiografijama bivših hrvatskih komunista, titoista i praksisovaca, doista je moguće steći takav dojam. No kada se zagrebe dublje ispod površine, stvar je ipak sasvim drukčija.

Reakcionarni elementi za komuniste su dakako bili kler, buržoazija, nacionalisti s obzirom na anacionalno-internacionalni karakter komunizma, ali i svi oni koji bi svojim znanjem ili inteligencijom mogli komunističkim liderima predstavljati potencijalnu opasnost pri osvajanju vlasti. Stoga ne treba čuditi kako je upravo pravoslavni kler bio prva meta Lenjinovih čistki u Sovjetskome Savezu. Komunisti, sukladno Marxovoj krilatici «religija je opijum za narod», žele narod pošto-poto osloboditi utjecaja svećenstva te započinju brutalne likvidacije i ubojstva. Samo do 1922. Lenjinova policija likvidira 2691. svećenika, 1962 redovnika i 3.447 redovnica (Juraj Batelja, Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, 1999.) Bolje nije prošao ni katolički kler u Hrvatskoj, gdje partizani likvidiraju više od pet stotina svećenika, redovnika i časnih sestara. U svome krvavom piru hercegovačkog franjevca Stjepana Naletilića partizani su ispekli na ražnju (Glas Koncila, 24. 7. 2005). Tisuće svećenika i redovnika komunisti brutalno likvidiraju i u Španjolskoj. Komunisti u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji i drugim zemljama komunističkoga državnog terorizma pritom su samo vjerno izvršavali Engelsov zahtjev, po kojemu svi reakcionarni elementi moraju nestati s lica zemlje. Drugim riječima: takvi zločini ne predstavljaju nikakvu zloupotrebu komunističke ideje, već njezinu jasnu provedbu.

No, nisu komunisti likvidirali isključivo svoje političke i ideološke protivnike. Likvidacije, denuncijacije i čistke bile su vrlo česte i među samim sljedbenicima komunizma. Dovoljno je prisjetiti se kako je Staljin, da bi se dograbio vlasti, dao likvidirati sve sljedbenike Lava Trockog, tzv. trockiste. Sličnu metodu osvajanja vlasti primjenjuje i Josip Broz Tito koji u Moskvi kao agent Kominterne prokazuje i daje likvidirati više od osam stotina jugoslavenskih partizana i socijalista (Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940., 2008.). Nepovjerenje, denuncijacije i čistke imanentne su komunističkome načinu vladanja i temelj su njegova opstanka. To je i razumljivo, s obzirom na to da je komunizam proklamirao jednakost svih ljudi; ako smo svi jednaki, tada za likvidirane ne će biti problem naći zamjenu!

Koja je to nova revolucija, koji su njezini akteri i kojim se instrumentima ona služi?

Jedan od članova Frankfurtske škole, sociolog Wilhelm Reich, izrijekom se je zalagao za uništenje obitelji pomoću «agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi», dok drugi član Theodor Adorno obitelj smatra fašizmom «jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi» (Patrick J. Buchanan, Smrt Zapada, 2003.). Fromm pak zagovara matrijarhat, jer je «obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren individualni organizam», dok «matrijarhalna obitelj sadrži svojstveno univerzalni karakter koji stoji na početku razvoja i razlikuje materijalni život od višeg duhovnog života» (Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti, Prva knjiga, Zagreb 1989.). Frommovo zagovaranje matrijarhata umjesto patrijarhata nije drugo nego «proturječenje cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku» i jedno od sredstava za uništavanje obitelji.

Dovoljno je prelistati dnevne novine ili internetske portale, kako bismo jasno vidjeli da je revolucija koju marksist Fromm spominje («ženska, dječja i seksualna» revolucija), a za koju Reich daje strategiju, vrlo uspješno provedena. Pornografija, otvoreno promoviranje seksa prije braka, homoseksualni i feministički zahtjevi, svakodnevni su repertoar u svekolikome ljevičarskome tisku. Jasno je, da su marksisti upjeli i u svome naumu da djecu imuniziraju od crkvenih upliva. Kada se pokidaju moralne granice i vrijednosne brane, manipulacija postoje mnogo lakša.

Jedan od razloga zašto se o komunističkim zločinima i danas šuti, svakako je i činjenica da se komunistički SSSR nakon Drugoga svjetskog rata našao na pobjedničkoj strani. Time je komunizam zakupio svojevrsnu «antifašističku legitimaciju», kojom je kasnije nemilosrdno opravdavao svoje zločine. Svako i najmanje spominjanje komunističkih zločina u SSSR-u automatski se proglašavalo fašizmom. A tko si je nakon rata mogao dopustiti da bude proglašen fašistom? I dan-danas, kad se počne malo više isticati zločine komunista ili savezničke zločine, lijevo-liberalni mediji to nazivaju revitalizacijom fašizma ili povijesnim revizionizmom koji umanjuje fašističke zločine.

Otkriće protutenkovskog rova u Teznom 2007., gdje - prema slovenskom povjesničaru Joži Dežmanu - leži 15.000 žrtava i otkriće masovne grobnice u Hudoj Jami, neumitno su uzburkali duhove u sumurnoj hrvatskoj političkoj areni. Čak i sami partizanski zločinci, poput Sime Dubajića, progovaraju o partizansko-komunističkim zločinima. Spominju se konačno i imena ljudi u Hrvatskoj koji su sudjelovali u komunističkim likvidacijama. Tako član HHO-a Ivan Zvonimir Čičak izrijekom proziva Josipa Manolića i Josipa Boljkovca za zločine nakon svršetka rata, a predsjednika Mesića optužuje da ih štiti (Večernji list, 8. 4. 2009.).

Stoga poručimo drugovima, da je bilo dosta maltretiranja i pošaljimo njihove zločinačke ideje u ropotarnicu povijesti.

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

Nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!

Predstavljanje "Zombija Novog svjetskog poretka"

U punoj dvorani predstavljači su raščlanili sadržaj knjiga s pogledom na sadašnje okolnosti hrvatskog društa i politička usmjeravanja tog društva. Antun Abramović je predstavio prvi naslov iz ciklusa "Magija umjetnosti", Damir Borovčak drugi naslov "Kontrola uma", a Nenad Piskač treći naslov iz ciklusa "Eugenika i ljudski korov", dok je sam autor govorio o procesu kako su knjige nastale.

Damir Borovčak o knjizi "Kontrola uma" Mladena Lojkića

George Orwell u svom poznatom romanu "1984" (1947) je napisao "Tko ima vlast, taj posjeduje i prošlost". To znači da se ne može zavladati narodom, ako se ljudima ne 'promjeni' njihova prošlost. Nepoznavanje prošlosti ili iskrivljena tj. preuređena prošlost je osnovna komponenta kontrole uma. Tko prisvoji tj. kontrolira prošlost, određuje i budućnost, pojedinca, naroda i njegovog životnog prostora. Odnosno, narod koji ne poznaje svoju prošlost, ne može uspostaviti istinu o svojoj prošlosti, postaje izgubljen za budućnost.

U trilogiji o zombi vremenu Mladen Lojkić kroz drugu knjigu Kontrola uma (Vlastita naklada, Zagreb 2013.) upozorava na te činjenice čitatelja iznošenjem mnogobrojnih dokaza iz pomno praćenih društvenih zbivanja. Svoja tumačenja strategije ovladavanja ljudima i njihovim dušama Lojkić temelji iznošenjem podataka iz Protokola sionskih mudraca na samom početku knjige.

Moćna sila koja usmjerava povijest i budućnost svijeta

Slijedi cijeli niz podataka kojima autor knjige potkrjepljuje svoje teze o podmetanju problematike, primjerice oko neravnopravnosti homoseksualaca, lezbijki, transseksualaca, ili ukazuje na bujanje i nametanje raznih svjetskih religija u obmani katoličkih vjernika, do konačnog utjecaja raznoraznih svjetskih sekti s ciljem totalnog zombiziranja čovječanstva. U tom raščlanjivanju Lojkić nudi neiscrpan izvor podataka i primjera, pravi je otkrivač onoga što je prosječnom katoličkom vjerniku većim dijelom posve nepoznato, prikriveno ili izokrenuto, pod utjecajem sustavnog medijskog zatupljivanja.

Važno je upozorenje autora u knjizi da nikako nije sve dopušteno i da onima koji su se svjesno odrekli Boga i upregli se u službu sotone nama oprosta, odnosno da se grijeh protiv Duha Svetoga ne može oprostiti! Zatim slijedi poglavlje Obračun s Crkvom u kojem se nastavlja prikaz urote protiv katolika i Crkve u Hrvata. Također autor ukazuje da je hrvatska politička i medijska udružena družina, obična služba - ustrojena po nalogodavcima izvan Hrvatske. Primjerice, nedavno je novi papa Franjo, u svom prvom obraćanju kardinalima na misi u Sikstinskoj kapeli 14. ožujka o.g., naglasio: "Oni koji se ne mole Isusu, mole se đavlu. Ako ne naviještamo Isusa Krista, naviještamo svjetovnost đavla, svjetovnost zlog duha".

Masonerija

Na staru godinu 1940. Stepinac je potvrdio svoja razmišljanja: Mi imademo prilike već godinama promatrati organiziranu borbu protiv Crkve katoličke, kako je provodi masonerija i komunizam, i razni drugi pokreti po diktatu svojih vidljivih i nevidljivih šefova (Stepinac, A.: Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), Zagreb 1996., str. 5).

Nemoralni zakoni

Mladen Lojkić u knjizi Kontrola uma raskrinkava to nadiranje snaga Zla. Ispravno zaključuje kako su događaji u Hrvatskoj programirani izvana, od onih mračnih elita koje žele zagospodariti svijetom, ali i našim dijelom svijeta koji se zove Lijepa naša, a katolici i katolička Crkva im stoje na tom putu kao najveća prepreka. Posebno u zemljama poput Hrvatske, gdje je katolička vjera stoljećima tradicijski ukorijenjena i još uvijek snažno prisutna, iako su katolici u Hrvatskoj zahvaljujući medijskom teroru laži i neprekidnog blaćenja, također načeti snagom Zla.

DOMOVINA JE KAO MAJKA, A PRAVA MAJKA JE SAMO JEDNA

Uvod

Najveća ljubav za majku i domovinu

U okviru svoje domovine svaki narod treba imati i svoju državu, kako bi organizirano i usklađeno promicao i štitio svoj narodni život i razvitak. Ono što je stan ili kuća za obitelj, to je država za narod!

Za nas Hrvate, već blizu četrnaest stoljeća, jedna i jedinstvena nacionalna domovina je: današnja Republika Hrvatska sa pripadajućim joj Jadranskim morem, Bosna i Hercegovina, Boka Kotorska, Srijem i Bačka.

Iako je broj Hrvata u Boki Kotorskoj, Srijemu i Bačkoj od 1918. g. nasiljem i genocidom drastično smanjen, a isto se pokušava i u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod se nikada u svome srcu ne smije odreći tih povijesnih hrvatskih zemalja. Mi Hrvati želimo u miru i poštovanju živjeti i sa drugim ljudima i narodima, ali također želimo da i drugi poštuju nas.

Zaključak

Hrvatski narod ima jednu nacionalnu domovinu i dvije hrvatske države: Republiku Hrvatsku i državu Bosnu i Hercegovinu.

Republika Hrvatska nije Hrvatima izvan nje matična domovina, nego im je samo matična država, posebno ako imaju državljanstvo Republike Hrvatske, na što svi Hrvati imaju zakonsko pravo. Hrvati koji imaju državljanstvo države BiH i koji su tu rođeni, također im je BiH matična država. Znači, Hrvati imaju jednu jedinstvenu nacionalnu domovinu i dvije matične države.

RASKID RIMSKIH UGOVORA I VRAĆANJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ OTRGNUTIH DIJELOVA

Piše: Ivan GABELICA

Kao i ljudi, države se rađaju u grču. One u početku nemaju snage uspješno braniti svoje probitke pred pohlepnim susjedima. Susjedne države, pogotovo velesile, nastoje iskoristiti nemoć takvih država u nastajanju i oduzeti im dio nacionalnoga i povijesnog područja i nametnuti im svoju prevlast. Tako je bilo i s Nezavisnom Državom Hrvatskom 1941. godine. Italija je iskoristila svoj tadašnji velevlasni položaj u Europi i nametnula joj Rimske ugovore, kojima joj je otela Sušak, Šibenik, Trogir, Split i Kotor s njihovim zaleđem i otocima ispred njih, izuzevši Paga, Brača i Hvara, a već prije toga jugoslavenske vlasti su joj prepustile Istru, Cres i Lošinj, Rijeku, Zadar i Lastovo (2). Tako je Italija zavladala gotovo cijelom istočnom jadranskom obalom, ozbiljno ugrozivši Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izlazak na Jadransko more, ali joj to, naravno, nije bilo posve onemogućeno.

Naime, 25. srpnja 1943. u Italiji je izvršen državni udar, fašistički režim je svrgnut, Mussolini je uhićen i zatočen, a vlast je preuzeo general Pietro Badoglio. Među osovinskim silama, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, predviđala se je mogućnost, da bi Italija mogla kapitulirati i prijeći na stranu ratnih protivnika, te su se pomno pratila zbivanja u njoj. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su se pripremali, da eventualni prelazak Italije na stranu Saveznika iskoriste za vraćanje otetih hrvatskih područja u sastav matere zemlje. Određivano je osoblje, koje će preuzeti hrvatsku državnu vlast u novooslobođenim krajevima. Tako su Pavelić i Budak, kao ministar vanjskih poslova, već u kolovozu 1943. priopćili dr. Oskaru Turini, prema njegovu svjedočanstvu, da je predviđen za glavara građanske uprave u Rijeci i cijelomu Hrvatskom Primorju, te u Istri i Gorskomu Kotaru (3).

U isto vrijeme hrvatski državni prvaci (Pavelić, Budak, Lorković, Navrati, Bulat i dr.) vijećali su o novonastalomu političkom stanju. Koji je konkretno bio sadržaj njihova vijećanja, ne zna se, ali obzirom na osobe koje su vijećale, a pogotovo na Bulatovu nazočnost, koji nije bio član užega državnog vodstva, i na Turinino svjedočanstvo, da mu je već u kolovozu pripoćeno, da je predviđen za glavara građanske uprave sjevernoga jadranskog područja, sa sigurnošću se može tvrditi, da su raspravljali o poduzimanju političkih koraka za vraćanje otetih dijelova Dalmacije, Hrvatskoga primorja i Istre u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Politički potezi poduzeti kratko vrijeme nakon toga i za vrijeme idućih nekoliko dana samo pojačavaju ovu tvrdnju.

Istoga dana, dakle 8. rujna 1943., Paveliću i skupini suradnika, s kojima je vijećao, oko 23 sata pridružio se je njemački poslanik Siegfried Kasche, koji im pripoćava, " da po nalogu Ribbentropa izlaže odluke Fuhrera, da Hrvatska imade pravo povratiti izgubljena područja na Jadranu". Tom zgodom Kasche je izrazio " nadu, da će doći do proširenja baze vladavine, napose u pravcu Mačekove grupe, i to što brže, da bi se u tom povijesnom času povezale sve snage". Pavelić je, zahvalivši Hitleru, rekao, "da na tom radi i da će učiniti sve moguće" (6). Iz ovoga se ne smije izvoditi zaključak, da je zamisao o pripojenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj otetih hrvatskih krajeva na jadranskomu priobalnom području došla s njemačke strane. Ta zamisao je isključivo hrvatska, a Hitlerova poruka, koju je Kasche priopćio, bila je samo dokaz, da se Njemačka ne će tomu protiviti i da hrvatske državne vlasti mogu nesmetano ići u ostvarenje te zamisli. I one su zaista odmah za tim krenule.

Dana 9. rujna 1943. u jedan sat Pavelić se je preko zagrebačke krugovalne postaje obratio hrvatskomu narodu. Rekao je, da je "hinbeni saveznik", dakle Talijani, bio "nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. (...) Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu". Pozvao je hrvatski narod, da se okupi oko svojih oružanih snaga, koje će osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu, i da se svi ujedinimo "imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku". Poseban poziv uputio je Hrvatima "Primorja i Dalmacije, koji" su "napustili svoje domove radi talijanskih nasilja" na njima izvršenih, da se pridruže hrvatskim oružanim snagama (7) .

"Dne 18. svibnja 1941. godine sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori, i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koji se odnose na jadransko - primorsko područje te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrieđivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u u novom evropskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku" (10).

U hrvatskoj, a sigurno i u stranoj, javnosti postavljalo se je pitanje valjanosti razrješenja Rimskih ugovora, jer se radi o međunarodnim ugovorima dviju suverenih država, koji, načelno gledajući, obvezuju njihove ugovarateljice. Na to je pitanje s hrvatske strane odgovorio dr. Tihomil Drezga, tadašnji redoviti profesor na Pravnomu fakultetu u Zagrebu. Temeljito proučivši Rimske ugovore i činjenice s njima povezane, ustanovio je mnoštvo formalnopravnih i materijalnopravnih mana (nisu objavljeni u "Narodnim novinama", ne sadrže ratifikacionu klauzulu niti su ratificirani, prisila pri zaključivanju, protupravnost, neispunjenje činidbe s talijanske strane, nemogućnost ispunjenja te činidbe u novim okolnostima), koje ih čine ništavim. Stoga je na kraju analize zaključio: "Nakon pregleda glavnih razrješujućih razloga Rimskih ugovora ne će biti netočno reći, da će ovaj slučaj ostati u poviesti međunarodnog prava klasičnim primjerom opravdanog, na obće priznatim pravnim načelima utemeljenog, razrješenja međunarodnih ugovora". (12).

No, stvari se nisu tako povoljno razvijale, kako se je na hrvatskoj strani u početku mislilo. Dana 12. rujna 1943. njemački specijalac Otto Skorzeny je na temelju Hitlerova neposrednoga naloga oslobodio iz zatočeništva Mussolinija, koji je već 15. rujna preuzeo vrhovnu upravu fašističkoga pokreta u Italiji, uspostavivši na njezinu sjevernom dijelu Talijansku Socijalnu Republiku. Ponovnom pojavom na političkoj pozornici Mussolinija, kojemu se je Hitler oduvijek divio, počelo se je mijenjati njemačko stajalište prema vraćanju pojedinih dijelova istočnojadranskoga priobalnog područja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u korist talijanskih probitaka. Najprije se je počelo tvrditi, da se Hitlerova poruka upućena Paveliću 8. rujna 1943. o vraćanju "izgubljenih područja na Jadranu" odnosi samo na područja, koja je Italija prigrabila Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.

U skladu s tim je njemački pukovnik Voelker 16. rujna 1943. nudio Davidu Sinčiću, bivšemu općem upravnom povjereniku kod talijanske II. Armate, i Dragutinu Rumleru, bivšemu vojnom povjereniku kod te iste Armate, da uspostave hrvatsku vlast u Sušaku, ali im to nije dopuštao u Rijeci i Istri. Sinčić pak nije htio preuzimati vlast samo u Sušaku, jer nije imao za to ovlaštenje, bojeći se ujedno da bi time prejudicirao pitanje Rijeke i Istre. Dogovorno s generalom Rumlerom u Sušaku je uspostavljeno samo hrvatsko vojno zapovjedništvo, a građanska uprava predana je gradskoj upravi sastavljenoj od hrvatskoga osoblja (16).

Taj brzojav se sastoji i od posebnog dijela, namijenjenoga samo Kascheu, kojim ga obavještavaju, da se osniva Operativno područje "Jadransko primorje", u koje ulaze talijanske pokrajine "Friul, Gorica, Trst, Istra, Rijeka, Kvarner i Ljubljana". Ovo ipak nije bilo definitivno nego samo privremeno, za vrijeme trajanja rata, određivanje pripadnosti tih područja. U brzojavu se, naime, izričito, kaže: " Ovim zasad po vojnim kriterijima provedenim uređenjem nije još ništa definitivno odlučeno o budućoj sudbini tih krajeva. Jednako tako nije namjera njemačke strane da u Poglavniku i hrvatskom narodu pobudi nadu u buduće priključenje tih krajeva Hrvatskoj. To bi vodilo samo razočaranjima " (17).

Po povratku u Zagreb Kasche je izjavio Poglavniku, da granice Operativnoga područja "Jadransko primorje" nisu državne nego administrativne (18). Stoga je hrvatska vlada nastavila borbu za vraćanje Krka, hrvatskoga dijela Istre i Rijeke i Sušaka sa zaleđem Hrvatskoj.Već 20. rujna 1943. hrvatska državna vlada je donijela zaključak , "da se donese zakonska odredba o protegnuću državne uprave na pripojene krajeve. Tom zakonskom odredbom, a na temelju zakona o unutarnjoj upravi, uključit će se jedni dijelovi pripojenih krajeva već postojećim župama, kao područje Splita i Kotora, a za druge dielove osnovat će se nove velike župe, kao za područje Ravnih Kotara sa Zadrom, te za područje Rieke i hrvatskog diela Istre" (19).

Kako je hrvatska državna vlada 26. rujna te godine priznala talijansku fašističku republikansku vladu, za talijanskoga poslanika u Hrvatskoj bio je imenovan Tamburini. Očekujući njegov dolazak u Hrvatsku, Budak je, kao ministar vanjskih poslova, poslao hrvatskomu poslaniku u Berlinu brzojav slijedećega sadržaja :" Saopćite odmah verbalnom notom talijanskom poklisaru, da on saopći svojoj vladi slijedeće: Hrvatska državna vlada očekuje, da će fašistička republikanska vlada nama saopćiti, prije dolaska ovamo njena poslanika Tamburinia, da vlada priznaje poništenje rimskih ugovora i naše pripojenje svih hrvatskih zemalja, koje su nam Talijani oduzeli tim ugovorima i ranije. Ukoliko to ne učini prije, svakako je potrebno, da sa sobom donese takovu službenu izjavu, jer bez toga ne bi mogla postojati nikakva suradnja, pa bi njegovo prisustvo samo negativno djelovalo" (20).

Za razliku od Rijeke i Istre, cijela Dalmacija je bila i de iure i de facto pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbog toga su odmah nakon 10. rujna 1943. učinjene razne upravne promjene. Ministar unutarnjih poslova na početku je dobio ovlast, da naredbenim putem postrojava velike župe. Sijelo velike župe Bribir - Sidraga premješteno je iz Knina u Šibenik, a velike župe Cetina iz Omiša u Split. Kratko vrijeme zatim u Zadru je osnovana velika župa Sidraga i Ravni Kotari, koja je obuhvaćala kotare Benkovac, Biograd na moru, Preko i grad Zadar. U Šibeniku je osnovana velika župa Bribir, u sastavu koje su bili kotari Bosansko Grahovo, Drniš, Knin i Šibenik, te grad Šibenik. Velikoj župi Dubrava pripojeni su kotari Korčula i Kotor. Ukinut je kotar Omiš, a u Visu je osnovana kotarska ispostava. Ukinute su carinarnice u Kninu, Omišu, Jelsi i Orebiću, a osnovane nove u Zadru, Šibeniku, Splitu, Herceg - Novom i Kotoru. Također je ukinuta župska redarstvena oblast u Omišu i Kninu, a njihove poslove su preuzele župske redarstvene oblasti u Splitu, Šibeniku i t. d. (21).

Valja napomenuti, da je i ZAVNOH 20. rujna 1943., dakle deset dana nakon Pavelića, donio odluku o priključenju cijeloga istočnojadranskog priobalnog područja "matici zemlji - Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije" (22). To njihovo priključenje značilo je samo zamjenu jednog ropstva drugim, jer se samo u vlastitoj državi može postići sreća i sloboda naroda, za čim ZAVNOH nije težio.

Bilješke:

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

Razgovarao: Vlado Čutura

Ivan Šarić, svećenik, pjesnik i domoljub

piše: Christophe Dolbeau

Prošlo je otad dvadeset godina i dosta se stvari promijenilo od tog vremena. Situacija je bez sumnje drugačija, ali još uvijek se šire iste stare gluposti i izlijevi stare mržnje. Više se ona ne oglašava (osim u pojedinim slučajevima) u Le Monde, ali se širi sada preko Interneta, a preuzvišeni Šarić joj je i dalje jedna od glavnih meta. Kako su raširene laži na njegov račun bile skandalazne prije dvadeset godina, tako su i danas, i nalažu, sada kao i tada, jasne odgovore.

Svećenik koji se uključuje

Čovjek riječi, preuzvišeni Šarić objavljuje mnogobrojne pjesme s vjerskim ili patriotskim nadahnućem (Pjesme, Sunce i oblaci, Salve Regina, Hagija Sofija), stekavši time neupitan ugled u hrvatskim književnim krugovima. Surađuje u katoličkom časopisu Vrhbosna ali i Balkanu, piše u dnevnim novinama Narod čiji je cilj promicanje «ljubavi i bratstva između hrvatskih katolika i muslimana» (ovu će novinu jugoslavenska vlada zabraniti na 30. lipnja 1932.). Višegodišnji (virilni ili postavljeni) član Parlamenta Bosne i Hercegovine i dakle protagonist političkog života, očito blizak nacionalističkom miljeu, nimalo ne začuđuje niti a fortiori šokira što on piše, za Božić 1941., Odu Poglavniku. Nije li se za ovog potonjeg, osam mjeseci ranije, plebiscitarno izjasnila većina hrvatskog naroda? Nije li to bio praktični vjernik čiji službeni program nipočemu nije bio proturječan učenju Crkve? Prisjetimo se da je, u ista ta vremena, glasoviti katolički pjesnik Paul Claudel – kojega nitko ne smatra monstrumom – slavio Philippea Pétaina u slavnoj Ode au Maréchal. Prisjetimo se isto tako da se francuski visoki kler pokazao radije naklonjen Francuskoj Državi: kardinal Gerlier (nadbiskup lyonski) izjavio je: «Pétain, to je Francuska; a Francuska, danas, to je Pétain» (18. studenoga 1940.), preuzvišeni Marmottin (nadbiskup reimski) ustvrdio je da «vjernici koji odbiju poslušnost vichyijevskoj legitimnoj vladi čine smrtni grijeh», te preuzvišeni Dutoit (biskup arraski) tražio je da «slijedimo i ukažemo povjerenje Maršalu Pétainu» (16. siječnja 1941.). Odobravao ga je nuncij, preuzvišeni Valerio Valeri, koji je u Maréchalu vidio «čovjeka providnosti», a takvu su poziciju zauzeli i preuzvišeni Feltin (nadbiskup, Bordeaux), Guerry (pomoćni nadbiskup, Cambrai), Tissier (biskup, Châlons-sur-Marne) ili Lusaunier (direktor Karmelićanskog sjemeništa). Ti ljudi, uključujući preuzvišenoga Šarića, nisu bili niti nerazumni ni glupi, i nisu isticali boje nijedne političke stranke (1). Njihov izbor najvjerojatnije kaže da u datome razdoblju, obzirom na informacije koje su im bile na raspolaganju, to nije štetilo njihovoj savjesti. A njihovo a posteriori blaćenje, s pozivanjem na detalje koji su otkriveni puno kasnije, pokazuje intelektuano nepoštenje.

Treća napomena: preuzvišeni Šarić čovjek je svoga vremena i njegova djela i ponašanje mogu se ispravno vrjednovati samo naspram vrijednosti koje su tada prevladavale. Tvrdokorni domoljub, u punoj je suglasnosti s papom Leom XIII koji je precizno naveo da «nadnaravna ljubav Crkve i prirodna ljubav prema domovini proizlaze iz istoga i vječnog izvora. Obadvjema je Bog stvoritelj i prvi razlog, iz čega slijedi da između zadaća koje one nalažu ne može biti oprečnosti niti proturječnosti» (2). Imajući u vidu to papinsko razmišljanje, polemika oko potpore preuzvišenoga Šarića hrvatskoj vojsci djeluje vrlo neumjesno. Crkveni dostojanstvenik i javni pristaša hrvatske neovisnosti, bez sumnje je trebao čestitati onima koji su klali kršćane, a nestanak Hrvatske postavili u temelj svoga programa! Sličan skandal se dogodio 1966. oko propovijedi koju je kardinal Spellmann održao za pješaštvo (G.I.) u Vietnamu («Bilo kakvo rješenje osim pobjede je nezamislivo … Moramo pobijediti taj rat na način da spasimo ono što nam je poznato kao civilizacija»). Komentirajući taj slučaj, povjesničar Pierre Dominique pritom podsjeća kako je biskup Gozelin zatvorio vrata Pariza pred Normandijcima, Sveti Augustin vrata Hipona pred Vandalima i Sveti Agnan vrata Orleansa pred Attilom; kako je Urban II držao propovijed za Križare da ponovno osvoje Kristov grob, a Pio V da uništi barbarsku flotu u Lepantskom zaljevu. Zaključio je sljedećim riječima o kojima bi protivnici preuzvišenog Šarića trebali razmišljati: «Sva povijest Crkve, koja se stapa s povijesti kršćanstva, je borba, oružana kada je to potrebno, da bi se obranio kršćanski narod, koji čine – što se ne bi smjelo zaboraviti – ljudi, žene i djeca koji imaju pravo na život i na slobodu, koji imaju pravo na obranu».

Za vrijeme rata

Posljednji je prigovor protiv preuzvišenog Šarića, taj da je zapovijedao ili odobravao «prisilna preobraćenja». Pojasnimo da se tu radi o jednoj od najotrcanijih fraza protuhrvatske propagande (između 1891. i 1903., preuzvišeni je Stadler također klevećan zbog navodnog prozelitizma). Takvi progoni, kad ih je i bilo negdje drugdje izuzev u mašti nekih iluminata, bili su posvema rijetki i, naravno, državna i katolička hijerarkija uvijek bi ih osudila. Već u mjesecu svibnju 1941., preuzvišeni Stepinac zahtijeva da se sva obraćenja vrše uz vlastitu suglasnost obraćenika, te u više navrata skreće pažnju šefa Države na to važno pitanje; prosinca 1941., biskupska konferencija osuđuje nekoliko zlouporaba koje su joj došle na znanje, a preuzvišeni se Šarić osobno pobrinuo da Poglavniku prenese prosvjed biskupa. Na kraju, Dr. Ante Pavelić i ministar Mirko Puk javno zabranjuju metode prisile (6). Dodajmo da je Država Hrvatska imala više pravoslavnih predstavnika i poglavara i da je Hrvatska pravoslavna crkva (čiji je jedan episkop, preuzvišeni Spiridon Mifka, boravio u Sarajevu) okupljala vjernike pravoslavne ispovijesti na čelu s metropolitom, preuzvišenim Germogenom (Grigorij Ivanovic Maksimov).

U iseljeništvu

U 83. godini, na 22. svibnja 1954., slavi diamantni jubilej, povodom kojega mu Njegova Svetost Pio XII upućuje osobnu poruku. Dosta je oslabio zbog zdravstvenih tegoba, te će ga uskoro primiti (1957.) jedan madridski starački dom, gdje će tri godine ostati prikovan za krevet, dok ga ne otme plućna embolija, na 17. srpnja 1960. Protivno crnoj legendi, nije bilo nikakve tajnosti oko njegova pokopa, s tim da je misu slavio Apostolski Nuncij preuzvišeni Antoniutti, u prisutnosti preuzvišenog Munoyerroa, generalnog vojnog vikara, preuzvišenog Lahiguerra, pomoćnog biskupa Madrida-Alcaláe, preuzvišeni Juan Ricote, pomoćni biskup Madrida, te preuzvišeni Zacarías de Vizcarra, pomoćni biskup Toledoa. Pokopan na groblju Nuestra Senora de Almudena, njegov grob će tijekom 37 godina predstavljati jedno od najposjećenijih hodočašća hrvatskog iseljeništva, da bi danas metropolit Vrhbosne opet našao svoju rodnu zemlju. Pri prijenosu u domovinu, njegove posmrtne ostatke preuzela je Crkva Svetog Josipa na Marijinu Dvoru gdje je svečanu misu predvodio, na 26. travnja 1997., preuzvišeni Vinko Puljić, u pratnji preuzvišenih Pere Sudara, Franje Komarice i Ratka Perića, te fr. Petra Anđelovića.

Christophe Dolbeau

Bilješke:

(2) Sapientiae Christianae - 1890.

(4) Zaređen za svećenika 1900., Jean de Mayol de Lupé (1873.-1952.) bio je kapelan reda Sv. Grgura (Ordre de Saint-Georges Constantinien). Vojni je svećenik u razdoblju od 1914.-1918., i biva ranjen na bojišnici la Somme. Vojni je svećenik u Bessarabie, u Bulgarskoj, u Siriji i u Marocu, i postaje vitez Počasne Legije. Kanonik a potom rimski prelat, biva duhovnik obitelji Bourbon; također je prijatelj Njegove Svetosti Pia XII. Svećenik je u Legiji Francuskih dragovoljaca (LVF) 1941., i biva odlikovan Željeznim križem 1943., nakon čega prelazi u Waffen SS (tu je preraspoređen uz suglasnost kardinala Suharda i Sibilia da mladi ročnici ne bi ostali bez ikakve duhovne pomoći). Osuđen je na 14. svibnja 1947. na 15 godina zatvora za povrjedu nacionalnog dostojanstva, zatvoren u logor u La Châtaigneraie gdje slavi svoj svećenićki jubilej. Ranije je oslobođen, na svibnja 1951., i preminuo je lipnja 1952. u Versaillesu.

(6) Preko priopćenja od 30. kolovoza 1941., Ante Pavelić je preporučio izvršenje smrtne kazne nad vršiteljima nasilja vjerske naravi. .

Karlo Starčević: Imam dokaze da je Sanader milijunima kuna podmitio Milanovića i Đapića da mu ne budu oporba

Izjavili ste nedavno da je dramatično niska izlaznost građana na izbore velika pljuska SDP-u ali i HDZ-u, te da je užasno vidjeti besramno slavlje onih koji se vesele novom dohotku dok narod gladuje. Zbog čega je onda HDZ toliko slavio, a SDP se nije ni osvrnuo na malen odaziv?

Tko su ti naredbodavci o kojima govorite?

Vas i intelektualce koji se u zadnje vrijeme okupljaju na skupovima Hrvatskog nacionalnog vijeća dio javnosti smatra mogućom alternativom SDP-u i HDZ-u. Hoće li HNV ili neka stranka koju podržavate, izaći na slijedeće parlamentarne izbore?

Kada ćete i pod kojim uvjetima izaći na izbore?

Kako mislite progurati drugačiji Izborni zakon, te Zakon o referendumu, ako ne osvojite vlast?

Tekstovi koje smo objavili o HNV-u, te o Davoru Pavuni koji je bio govornik na vašem skupu, iznimno su čitani i pozdravljeni 'lajkovima', što znači da narod doista traži nove, poštenije, kvalitetnije ljude i političke opcije. Što kanite ponuditi narodu ako se danas-sutra pojavite na izborima?

Kakav je vaš oblik suradnje s dr. Pavunom i hoće li strategija razvoja RH koju on priprema biti i program Hrvatskog nacionalnog vijeća na izborima?

Često ističete da nećete vi odlučiti hoćete li se kandirati na izborima, već da će to odlučiti narod. Na koji način tumačite volju naroda?

Kako će narod shvatiti to o čemu govorite, ako mediji ne govore i ne pišu o tome?

Jeste li danas član neke politčke stranke?

Upozoravate da bi moglo biti i krvi ako nezadovoljni narod izađe na ulice. Zašto bi se to moglo dogoditi i kako to spriječiti?

Izjavili ste nedavno da vas je svojedobno zvao Stjepan Mesić i molio uslugu za koju 'bi vam sredio da tri godine ne plaćate porez'. Što je Mesić tražio zauzvrat?

Znači li to da je Mesić takve stvari i inače radio, odnosno da je oslobađao pojedince plaćanja poreza?

Jeste li osobno svjedočili trenucima kada je Stjepana Mesić tražio čekove od hrvatskih iseljinika?

Imate li još sličnih iskustava s hrvatskim političarima?

Nije onda ni čudo da u zadnja tri mjeseca u Hrvatsku nije ušlo niti jedno strano ulaganje?

Slažete li se onda procjenom dr. Slavka Kulića koji kaže da za sedamdeset godina ovdje neće više živjeti Hrvati, jer će uslijed uništavanja svega vrijednog narod nestati s ovih prostora?

Izjavili ste svojedobno da je Ivo Sanader kupio Đapićevu, ali i Milanovićevu šutnju u Saboru. Je li to točno, te koliko je platio Milanoviću i Đapiću da mu ne budu oporba?

Ne bojite se tužbe nakon što ovo objavimo?

Zbog čega su vam, prije nekoliko godina, provalili u pogone i porazbijali pivovaru?

Za čiji račun su to učinili?

Zašto se u javnosti može steći dojam da su desničari, odnosno vjernici i domoljubi, nazadni i loši, a da su liberali i ljevičari pozitivni. Nisu li domoljubi i vjernici često moralniji i pošteniji od liberala i nevjernika?

Tvrdite da je u Hrvatskoj zbog velikih nameta gotovo nemoguće poslovati, te da bi, kada bi imali njemačke poreze, mogli svim radnicima odmah podići plaću za 1000 kuna. Možete li objasniti tu tvrdnju?

Kako onda uopće posluje vaša pivovara?

Koliko proizvodite piva godišnje?

Koliko imate zaposlenih i kolike su im plaće, ako se smije znati, te što ste radili u Njemačkoj prije povratka u Hrvatsku?

Kakvi su vam daljnji planovi, poslovni i politički?

Privid hrvatske politike - Ivica Beskičmanović

Zanimljivo da hrvatski mediji, a konačno i porezni obveznici, nikada ili rijetko kada, postavljaju slično, ali izravnije pitanje: A što radi sedamdesetak hrvatskih diplomata u Bruxellesu i koliko su oni plaćeni? A tri hrvatska veleposlanika u Bruxellesu? Koliko su lobirali za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača od 2003. do 2010.? Ili još bolje, koji su rezultati njihova rada? Koliko su održali predavanja i izlaganja na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku po brojnim NATO vojnim i špijunskim centrima u Bruxellesu, Namuru ili Monsu, bilo o hrvatskoj vojnoj doktrini, bilo o Bašćanskoj ploči, ili pak o monetarnoj politici Hrvatske? Znaju li oni isti dan stručno reagirati na povremene natpise u belgijskim novinama "da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio građanski rat", ili da se u Hrvatskoj govori "srpsko-hrvatski jezik"? Tema ima napretek. Ima nekoliko stotina hrvatskih diplomata od Sydneya do Santijaga, od Stuttgarta do Stockholma. Znači ako hrvatski mediji i građani već postavljaju pitanje "kakav će biti oblik sinekure hrvatskog sretnika u EU klupama," njihova je također građanska dužnost da prvo upitaju hrvatske diplomate u inozemstvu: "gospodine doministre, ili savjetniče, a koje su vaše profesionalne reference, kakvo je vaše znanje stranog jezika, kakvu ste školu završili, tko je vas ovdje postavio, imate li vi tonski zapis barem jednog vašeg predavanja na francuskom ili engleskom jeziku, i konačno, koliko iznosi vaša mjesečna plaća koju mi, hrvatski porezni obveznici, plaćamo?" Diplomatske plaće hrvatskih dužnosnika u inozemstvu, u usporedbi sa prosječnim primanjima hrvatskih građana, nisu male. Dapače, plaće hrvatskih diplomata su prilično pozamašne, i kreću se od 2 do 3 pa čak i do zavidnih 4 tisuće eura mjesečno, plus plaćena stanarina-i to sve u trošku hrvatskih poreznih obveznika. A brojno tehničko osoblje i njihove mjesečne plače, bolje je ovdje ne nabrajati.

Ministarstvo bilježaka, očitovanja, prepisaka-i sitnih špicla

A koliko stoji tek papir za bilješke mastodontske hrvatske administracije, bilješke koje u načelu nitko ne čita, a koje su u pravilu pisane u trećoj osobi i opisno, i gdje se brkaju jednostavne i složene rečenice, i gdje u pravilu jedna složena rečenica zauzima cijeli paragraf ili stranicu. Mnoštvo fiktivnih stručnjaka, pogotovo u osnovnim i srednjim školama, u pravilu se bave sitnim denuncijacijama i prepričavanjem tuđih priča. Broj bilježaka hrvatskih diplomata, često s oznakom "povjerljivo", u pravilu sadrže prozu koja se sastoji u prepričavanju tekstova iz lokalnih stranih medija, a u najboljem slučaju u šarenilu opisa plesova i pjesama iz hrvatskih nogometnih klubova iz Geelonga ili Ludwigshafena. U konačnici hrvatski privid ili simulakra sastoji se od nove registrature državnih službenika. Jer tragove fingiranog rada svaki djelatnik mora panično nekako "očitovati", tj opravdati -- ako ne u stvarnosti, onda u simulakri, ili rečeno hrvatski u prividu. Budimo malo psiholozi. Dobar projekt, tek kada zaživi, zahtijeva kratku bilješku, a ne a priori u kondicionalnom smislu kakav "bio on trebao biti". Možda bi Hrvatski sabor morao donijeti zakon o zabrani kondicionalne uzrečice "trebalo bi", koja se već 20 godina vrti na svim valnim dužinama u svim školama i svim uredima Hrvatske. Većina hrvatskih birokrata glumi stoga hrvatsku nadrealnost, a ne realnost, ili rečeno postmodernim jezikom, bitan je privid njihova rada, jer osmišljenog rezultata rada nema, ili ga ima malo. A u slučaju Hrvatske taj privid, ta simulakra, prelazi u serijsku grotesku već pune 22 godine. Cijenu hrvatske simulakre ili groteske platili su najviše hrvatski ratni dragovoljci i hrvatski iseljenici. Posljedice prividne Hrvatske gledamo danas, a one će uskoro imati tragične, a možda i strašne posljedice.

Tekuća vremena hrvatskog identiteta

Tekuća vremena ujedno su i vremena dolazećeg izvanrednog stanja. Graditi novu državu sa starim jugoslavenskim i titoističkim strukturama, čak kada su one dobronamjerne, i čak kad se skrivaju iza sumnjivog ultrahrvatstva, daju mučne i suprotne rezultate. Jaz između Hrvata u Hrvatskoj nije nikad bio danas veći i opasniji od 1945 godine. Hrvatska ne nosi samo teško breme posljedica Domovinskog rata, nego također zastrašujući teret 1945. godine i jugoslavenskog poraća. Jaz između Hrvata iz domovine i dijaspore nikada nije bio dramatičniji. A u Hrvatskom saboru teško da netko iz tzv. oporbe suvislo znade nešto kazati u korist iseljene Hrvatske.

NAŠ NACIONALIZAM

I.

KAKO TREBA SHVATITI NACIONALIZAM

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.

Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje m r ž nj u na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

II.

POVIESTNI RAZVOJ NAŠEG NACIONALIZMA

Po svojoj naravi nacionalizam može biti: idealistički, merkantilistički i imperialistički. Već samim nazivom dovoljno se kazuje, što to znači. Ne može se bez daljnjega jednom Englezu odreći, da je englezki nacionalist, ili jednom Talijanu, da je talijanski nacionalist. Ali ona vizija "Imperium Roma-num", koja je Talijanima lebdjela pred očima, učinila je njihov nacionalizam imperialističkim. Isto tako može se i mora reći za englezki nacionalizam (British Commonwealth!), koji je povrh toga još i merkantilistički, jer počinje i svršava kod trgovačkih probitaka.

Kad su se narodi stali formirati, kad je Evropa počela živjeti narodno, a ne više plemenski, ili samo državno, bez narodnog života (uzmimo za primjer državu Karla Velikoga ili Karla V.: ti su ogromni kompleksi zemlje živjeli samo državnim, a ne narodnim životom), u tome momentu, kad se počelo živjeti narodnim životom, stao se buditi nacionalizam. Najprije je sviest ljudi bila usredotočena na zemlju, na grudu, gdje su se rodili, gdje su se rodili njihovi pređi, oni su najprije voljeli svoj dom i iz te ljubavi prema domu razvija se domoljublje - patriotizam. A tek kasnije, kad se evropska misao sve dalje i dalje razvijala, došli su ljudi do spoznaje, da dom bez naroda ne znači ništa i, prema tome, da je narod prije doma. Od tada počinje da se budi i da jača i sazrieva ljubav prema narodu, prema naciji, i to je onda nacionalizam. Kada je nacionalizam u Evropi dovršen, to se ne može točno kazati, iako se uzima, da moderni oblik nacionalizma počinje tamo krajem XVIII. ili početkom XIX. stoljeća. Mnogi vole nadnevak Francuzke revolucije uzeti kao početak modernog evropskog nacionalizma. To je možda točno za francuzki narod, ili koji drugi, ali ne vriedi jednako za sve evropske narode.

Ovo je veoma lako razumjeti. Narod, koji je neprestano stajao pod pritiskom, počeo se malo po malo osjećati jedinstvenim, počeo je disati jednim te istim duhom, misliti jednom te istom mišlju, a kad misli u svega naroda budu jedne, onda je tu čas, da nacionalna misao procvate i dođe u snagu.

Sjeverni hrvatski krajevi primorani su osjetiti, da su južni krajevi Hrvatske isto što i oni, da su oni zaštita tih sjevernih krajeva, a isto tako južni krajevi osjećaju, da su sjeverni krajevi njihova dopuna i zaštita. Primorani su osjetiti, da onog momenta, kada ne bi bilo sjeverne Hrvatske, ne bi bilo ni južne i obratno. I zato je poznati ban Petar Erdody (XVI. st.), vodeći borbu protiv Turaka, često puta izjavio: "Mene srdce vuče u Bosnu". To su doslovce bile njegove rieči, a rekao ih je, jer je znao, da tamo stoje predstraže, avantgarda hrvatstva, napadnutog s iztoka. A koliko se Hrvatska imala i na sjevernoj i zapadnoj granici boriti za svoj obstanak, i to je također poznato. Baš iz te činjenice, da je Hrvatska bila obkoljena sa svih strana i da nije bilo izlaza, došlo je do zbijanja hrvatskih narodnih redova.

Tragove tome hrvatskom nacionalizmu nalazimo i kod dubrovačko-dalmatinskih pisaca XVI. i XVII. stoljeća: Marulića, Zoranića, Gundulića i ostalih. Zatimosobito kod hrvatskih velikaških porodica, u prvom redu kod Zrinskih i Frankopana.

Spominjem to zbog toga, da podkriepim tvrdnju, da se u Hrvatskoj nacionalizam veoma rano počinje razvijati. Spomenuti pisci i ostali narodni radnici i prvaci svakako su predteče hrvatskog nacionalizma, koji će se začeti u XV. stoljeću, kad su iz sukoba s Osmanlijama nastale borbe za biti i ne biti, ne samo za hrvatske zemlje, koje su postajale sve manje i manje (do reliquiae reliquiarum), nego i za narodnost, koju su sve viša ugrožavali Turci, Madžari, Austrijanci, Talijani i Srbi. Prilike su bile one, koje su počele prve formirati hrvatski nacionalizam, a prvi, koji je na neki način formulirao taj nacionalizam, bio je Pavao Ritter-Vitezović, sa svojom svehrvatskom idejom, idejom o "velikoj Hrvatskoj".

On naime proteže Hrvatskoj ime na pet oblasti i to: Primorsku, od Raše do Skadra i na otocima od Cresa do Lastova, Zagorsku, Međurječnu ili Posavsku Hrvatsku, te Ovostranu, koja obuhvaća Istru i Kranjsku, i Onostranu Hrvatsku, koja obuhvaća Srbiju. To je tek za Vitezovića čitava Hrvatska, ili kako on kaže: "Tota Croatia" - "Croatia magna".

Smioni duh Rittera-Vitezovića išao je predaleko i posljedci njegova iztraživanja su u očima današnje znanosti dobrim dielom krivi. Ali je velika i pažnje vriedna činjenica, da je Ritter-Vitezović prvi nastojao naučno utemeljiti i opravdati hrvatsku nacionalnu misao i da joj je on prvi dao zamah i obseg. On je prvi unio dinamiku u hrvatsku nacionalnu misao. Zato njega spominjemo posebice, kao jednog od onih, koji među prvima sudjeluju na formiranju hrvatskog nacionalizma.

Iza njega dolazi dr. Milan Šufflay, da razradi filozofiju hrvatskog nacionalizma, ali ne da je tek postavi. To je već učinio Starčević, ili točnije: to je hrvatska nacionalna misao u svojem razvojnom toku učinila sama, pošto je toliko sazrela, da ju je Starčević mogao riečima formirati, a Šufflav zaodjeti u filozofsko ruho.

U svojim djelima: "Hrvatska i zadnja pregnuća Iztočnog Imperija", zatim "Kulturne struje na Jadranu", te "Značajke Hrvatske nacije", "Narodno pamćenje", "Hrvatska krv i zemlja" itd. iznio je Šufflay smisao hrvatskog hrvatskog naroda, hrvatske zemlje i hrvatske borbe, te definirao naše narodno jastvo. On govori iz činjenica i kaže tko smo zapravo mi Hrvati i koja je zapravo naša uloga. On osobito podvlači graničarstvo hrvatskog naroda, činjenicu, da se mi tu nalazimo na granici Evrope i evropske uljudbe, da se nalazimo tamo, gdje je pukao jaz između dva svieta, između iztoka i zapada, da se nalazimo na mrtvoj straži evropske misli i evropske uljudbe - a to je zapravo smisao hrvatskog naroda. Iz te činjenice proizlaze sve njegove dužnosti i svi njegovi zadatci, sve njegove vrjednote i sve njegovo značenje. Kada je dakle to učinio Šufflay, bila je gotova i posljednja priprava, da hrvatski nacionalizam, pošto ga je već Pavao Ritter-Vitezović u najgrubljim crtama koncipirao, a Starčević postavio kao ideologiju, od rieči postane djelo.

Ustaštvo je nacionalno-politički svjetovni nazor. Ono je produktivni i ofenzivni oblik hrvatskog nacionalizma. Njegov je zadatak:

1. Braniti i čuvati hrvatsku narodnost i to u slobodi i državnosti, jer je to jedino najsigurniji i najpodpuniji oblik, u kojem se hrvatska narodnost može sačuvati i obraniti. Taj zadatak ustaštva, to je njegova nacionalno-politička dužnost.

Kako vidimo, ovo sve proizlazi jedno iz drugoga. Ne može se i ne smije zamisliti ustaštvo nego samo kao nacionalno-politički svjetovni nazor. Ustaštvo je sinonim za čisti bezkompromisni hrvatski nacionalizam. Taj nacionalizam nije ustaštvo izmislilo, nije ga ono prvo donijelo, kao što smo to vidjeli, ali ono ga je do kraja pročistilo, destiliralo i, što je još važnije, ono ga je počelo pretvarati u djelo. Ono je sačuvalo zamisao, da naš nacionalizam treba imati ofenzivni karakter, da treba natrag osvojiti hrvatska državna i narodna područja, jer treba ponovno biti hrvatsko, što je bilo hrvatsko. To su sve tako grandiozne zamisli, i tako velike i težke, da nije čudo, što se mnogi ljudi nisu s tim činjenicama pomirili.

Robovanje je naš hrvatski narod bacilo na nizke grane, njegove su posljedice sve negativne pojave, kojih imade tako mnogo u javnom životu i protiv kojih se treba boriti ne samo riečima nego i na terenu. Na terenu treba svakome biti jasno (a to valja prije svega svojim primjerom i svojim radom pokazati), da ono, što je baština robstva i što je robsko, mora biti izkorienjeno, izrezano zahvatom oštrog noža. Ako ostanemo samo nacionalisti, čisti hrvatski nacionalisti, onda ćemo uobće i ostati. Ako vjera, ako credo ustaštva ostane hrvatski nacionalizam, onda će ostati ustaštvo, a ako ostane ustaštvo, ostat će i hrvatska država. Odatle vidimo, kako je velika naša zadaća, kako je ogromna naša dužnost. Ako smo mi nacionalisti, a mi to jesmo, mi se ne ćemo bojati toga zadatka, i ne ćemo uzmicati pred tom dužnošću, nego ćemo je izvršiti podpuno i do kraja.

III.

ZAKLJUČNE MISLI

Na primjer, pitanje nacionalizma. Svakako ih ima dosta, za koje je ono već riešeno. Na dvojak način riešeno, prema tome, kako se tko orientirao. Jedni ne vida uobće razloga, zašto bismo se i dalje bavili tim pitanjem. Sada su, kažu, na dnevnom redu kudikamo znatnije stvari. Kroji se sudbina Europe i svieta, a neki bi dokoni htjeli razpravljati o nacionalizmu. Kao da se time može dobiti rat, što ćemo biti, ili što ne ćemo biti nacionalisti.

Ima ovo stanovište mnogo privlačivosti u sebi, ali je ranjavo. Zaboravlja na dvoje. Prvo, na pitanju, da li nacionalizam ili internacionalizam (sa svim konzekvencijama u oba slučaja) zaoštrio se sukob i izbio je rat. I to rat, kakva čovječanstvo još nije upamtilo. Pitanje dakle nije nevažno. A drugo, kaotični red, anarhični poredak - sve je to contradictio in se. Znači, da će se ipak, i poslije ovog rata, morati pristupiti stvaranju nekakva reda i poredka među državama i narodima. Pri tome izbor nuždno ne će biti velik: vratit ćemo se na nacionalni ili internacionalni oblik državnog i narodnog života i vladavine.

Čudno je, da to nekima još nije ušlo u sviest. Oni, čini se, zaboravljaju ono osnovno, što daje ton čitavom našemu javnom životu i što je dalo smisao našoj borbi. Ta borba nije bila ni kratka ni laka, da bi je se smjelo omalovažiti. Bila je tako uporna i žilava, toliko je u njoj bilo fanatizma, da je sasvim očigledno, da je nismo zapodjeli zbog česa god. Ipak bi bilo ugodnije živjeti u miru izbjegavajući sve sukobe i trzavice povijanjem šije pred svakim, tko se proglasio našim gospodarom! Ali mi to nismo htjeli. Mi smo Hrvati predpostavili rat miru, jer smo narod, jer smo nacija - jer je nacionalizam naš politički svjetovni nazor.

Naivno je sve to! Uobće ima - ili točnije rečeno - bila je tu kod nas jedna politika, koja se nije pokazala ni najmanje doraslom sudbonosnim časovima, što ih upravo proživljujemo. Ona nosi u sebi nešto djetinjasto, neozbiljno - na pokus. Počiva na suviše mladim tradicijama i pozivlje se na sumnjive autoritete. Zato je danas (hvala Bogu!) u temeljitu razsulu.

Mi ostali međutim razlikujemo. Mi razlikujemo nacionalistu uobće od hrvatskog nacionaliste, i to oboje od fašiste. Razlikujemo politiku, koja se može voditi, od one, koja se mora voditi, jer je diktira zdrav razum i jer se drugojačije jednostavno ne može. Razlikujemo osobne probitke od obćenarodnih i na osnovi svega toga opredjeljujemo se tako, kako narodu jedino može biti od koristi i kako, u ovom času, jedino ide.

Naš nacionalizam nije od jučer. On je star koliko je stara i borba za očuvanje hrvatske narodnosti i obnovu hrvatske države. Nije pisan perom po papiru, nego mačem i krvlju. Nije izmišljen, nego doživljen. Organski se razvio iz nas samih, iz narodne duše, iz onoga, što smo htjeli i trebali. Iz vapaja za pravdom se razvio, iz čežnje za slobodom. I zato je naš: ni od koga naučen, ni od koga posuđen. Nikao je i klijao u poštenim i junačkim hrvatskim srdcima, kao što diete klije u utrobi majke. Naš je to, hrvatski nacionalizam.

Zašto za sebe govorimo: mi? Jer se izjavljujemo za narod, jer smo uz narod, jer smo narod. Sviestno i dragovoljno smo čvrsto izmiešali i povezali sudbine, da se ne zna, koja je čija, da je, upravo, narodna i pojedinačna naša samo jedna jedina, jedna te ista sudbina. Narod to osjeća. On zna, da nisu njegovi oni, koji sazivlju demagožke skupštine, nego oni, koji s njim i za njega misle, za njega rade i za njega se bore. Oni su njegovi, koji žive i umiru za nj.

Tako nacionalizam pojednostavnjuje oblike života. Pojednostavnjuje ih i oplemenjuje. Stvara jasnu i čistu situaciju prvodeći oštro lučenje zdravih i narodu koristnih od onih, što razaraju i donose štetu. Nacionalizam pita samo za djela i po njima sudi. Pita, koliko se i kako radilo za narod i ne priznaje rodoljublje ni zasluge nikome, tko nije mogao svojim radom zasvjedočiti ljubav prema narodu. Radom, u kojemu se gubi vlastito ja, a ostaju samo probitci zajednice.

Borba za Hrvatsku, za njezinu slobodu i državnu samostalnost, nije dovršena, štaviše, ona možda još nije ni u svojoj kritičnoj fazi. Sporedno je uostalom, na kojemu smo stajalištu svojega golgotskog puta. Glavno je, da smo se na nj odlučili i da smo pripravni podnieti i razpeće, jer tako se, samo tako, osigurava Uzkrs.

Neka sumnjaju skeptici, neka se rugaju zluradi. Neka primaju izdajice svoje srebrenike. Hrvatska ih, jedne i druge i treće, prezire i odbacuje. Ona je jača od njih, jer je na strani dobra i pravde, a na toj je strani i Bog. Ona će pobiediti, jer je svojim prsima štite sinovi pobjede. Prsi junaka, goli životi predanih boraca nepropustni su i neprobojni bedemi.

Udba jača i bogatija nego ikad

Amerikanci su prije točno 21 godinu, u travnju 1992., cijelom svijetu a i našem svekolikom puku ubacili bubu u uho izjavom: „Analitičari nisu uvjereni da će Hrvatsku biti lako vratiti u stanje zakona, reda i poštovanja osnovnih ustavnih prava. Krakovi hobotnice svemoćnog i nametljivog obavještajnog aparata pod kontrolom bivšeg komunističkog dužnosnika i Tuđmanovog saveznika Josipa Manolića ima velik doseg. To nije samo pitanje vraćanja duha u svjetiljku već nalaženja svjetiljke dovoljno velike da zauzda čudovište“.

Srž problema Hrvatske je pogubna transformacija komunističkog sustava u još goru i učinkovitiju verziju nego što je bio takozvani titoizam. Transformacija od vrha službene moći do tajne organizacije bivših Udbaša dogodila se u Hrvatskoj naglo i u kratkom vremenu. Izvješća svjetskih tajnih služba sugerirala su raspad SFR Jugoslavije još od 1980. godine, kao i mnogo važniji raspad cijelog Istočnog bloka, no to se činilo dalekim. Pravi ubrzivač, „reinforser“ bio je jedan „provaljeni“ dokument NSA, američke Nacionalne agencije za sigurnost, u studenom 1986. godine. U tom dokumentu detaljno su predviđeni događaji koji su kasnije, u studenom 1989. godine rezultirali rušenjem Berlinskog zida. Skup hrvatskih agenata dobro je procijenio dolazeću opasnost promjena. Strah od lustracije, ali i perspektiva ponovnog preuzimanja vlasti nakon predviđenog pada hrvatskog (i jugoslavenskog) „socrealizma“, bili su razlozi postizanja konsenzusa svih frakcija. U komunističkoj radionici stvoren je precizan akcijski plan. Za okvir djelovanja predviđena je politička stranka HDZ. Josip Manolić preuzeo je ulogu glavnog operativca, ali i tvorca svih tajnih služba u novoj Hrvatskoj.

Po rijetkim poznavateljima detalja ovog perioda (pišem i iz osobnog iskustva) rascjep udbaškog miljea dogodio se u ratnom razdoblju... Manolić već je krajem rata bio samo formalno u prvoj ekipi. U praktičnom smislu bio je marginaliziran, izvan svih akcija novostvorenog ozračja udbaške elite. Njegov image prvog obavještajca i moćnog čovjeka špijunskog podzemlja ostao je samo fikcija i priča za neobaviještene. Kasnije Manolićeve političke akcije i procjene, sve redom bile su promašene.

Održavanje na vlasti i očuvanje opljačkane imovine, hrvatske političke garniture mogu zahvaliti „Barakaškoj školi“. Operativci školovani u moskovskoj NKVD (Sovjetska tajna služba) dobro su ustrojili zaštitne mehanizme. U zaštiti vlasti, ali i u nedodirljivosti crnog kapitala, glavnu ulogu imaju pravosuđe i DORH, učinkovita institucija u kontinuitetu nedjelovanja. Od 98 posto nezakonito privatiziranih tvrtki u Hrvatskoj, ni jedna nije optužena. Ni jednog tajkuna koji jučer nije imao ništa – nitko ne pita: „Odakle vam to? Gdje ste to pokrali, opljačkali?“ Snaga udbaškog lobija iskazuje se u nedodirljivosti opljačkanih hrvatskih resursa. Zaštićeno bogatstvo od preko 32 milijarde dolara, deponirano u bankama poreznih utočišta, tabu je tema svih garnitura vlasti. Nitko ne pokušava ishoditi povrat tog novca u državu iako je to moguća bankovna transakcija. Udbaška elita, dobrim dijelom u vlasništvu je hrvatskih i inih banaka, pa to uspješno eskivira.

Saša Radović, Anno Domini MMXIII.

Narod u ogromnoj većini prezire Euniju

Napokon, ovi izbori, već i stoga jer je na njih izašao tek djelić biračkoga tiela, ne predstavljaju izraz narodne volje, pa ni volje ovog i ovakvog, danas na žalost zavedenog, zaluđenog i manipuliranog naroda, nego rezultat puke manipulacije, izborne procedure i izravne podvale. Kako je i bilo programirano, i kako se moglo predvidjeti, u EU-parlamentu "predstavljat" će nas prokušani i pouzdani slugani novoga nam gospodara, čiji će jedini posao biti da, kao i do sada, anticipiraju gazdine zapovjedi dok ih ovaj još nije niti izgovorio, te da ih smjesta pokorno izvršavaju.

Mladen Schwartz

Ku-Ku-Riku Pra-vopis

Čuh i pročitah pohvale pa oprezne pokude. Pročitah i tekst jednog dobronamjerna jezikoslovca u kojem obrazlaže svrhovitost uporabe korijenskog pravopisa, ali ubrzo iza toga i oštru pokudu takve ideje, pisano izrečenu po zagovorniku novog pravopisa. Usmenom rječju i pisano,uspjeh putem dalekovidnice čuti i na ekranima primijetiti, neke i upamtiti, priopćene primjere dvojnosti s popratnim isticanjem preporučljivo dopustiva i samo dopustiva. To mi pobudi pomisao da ću trebati javno ponoviti dio onog što javnosti već priopćih. A riječ je o osobnoj interpretaciji onog što davno izreče starokineski mudrac Konfucije: „Ako se ne poznaju jezične podrobnosti mogu se sročiti tekstovi koji se mogu različito tumačiti. Mogu se napisati i zakoni koji se mogu različito pa i krivo tumačiti. Krivim tumačenjem mogu se činiti nepravde koje uzrokuju nezadovoljstva, čak pobune iza kojih uslijede krvoprolića, itd.“ U doba zapostavljene moralnosti, i jezikoslovne dvojnosti bi mogle tome kumovati.

Prema pisanim informacijama, vojnici te armije i njoj pridruženih postrojbi prekoračili su međunarodno ozakonjena pravila ratnih ponašanja pa počinili brojne zločine. Dogodilo se to krajem rata, ali u gradu u kojem nije bilo nikakva vojnog otpora. Koincidencija datuma pobuđuje pitanje, je li riječ o pukoj slučajnosti ili osmišljenoj opakosti. Bilo kako bilo, odluka je ohrabrila protivnike ozakonjena postojećeg osvjedočeno lingvistički izvrsna pravopisa, čiji su autori ugledni hrvatski akademici, ali i osvjetlila put planiranom izdavanju pravopisa srodnijeg nekadašnjima, koji su uslijedili nakon Novosadskog dogovora dviju Matica.

Najprije se prisjetih fra Andrije Kačića Miošića i njegovih pjesama, zbornika pjesama pod naslovom „Razgovor ugodni naroda slovinskog“. Sklon sam predpostaviti da je to djelo nastalo prije nego što Vuk Stefanović Karadžić bijaše u spermiju, ali pouzdano je da su hrvatski guslari pjevali narodu stihove koje sroči slavni fratar, mnogo prije Vukova početka zapisivanja narodnih pjesama pa objave djela „Srbi svi i svuda“. Zato držim da Vukovi stavovi nisu uopće bitni za uzorne pravopise hrvatskog jezika, pa tako ni za ove najnovije. Činjenica da jeneupitan Vukov doprinos razvoju srpskog standardnog jezika, ne mo že ga razvrstati među osobe koje su znakovito pridonijele razvoju i ozakonjivanju hrvatskoga standardnog jezika, ali također ni obogaćivanju hrvatskog jezika u cjelini. Marka Marulića i njegov opus nije dopustivo zaboravljati, a čak je opako zanemarivati neporecive doprinose Bartula Kašića i plejade hrvatskih književnih velikana, koji su svojim djelima obilježili hrvatski udio u razdoblju zvanom „Humanizam i renesansa“. Zato nije preporučljivo ministarskom katalizom ubrzanim postupkom ozakonjivati pravopis dubiozne lingvističke prikladnosti. Poglavito ne u vrijeme kad se stanje doima kaotiziranim zbog dostupnosti postojećih znakovito neujednačenih pravopisa glede sveopće prihvatljivosti u primjerno opismenjenom dijelu hrvatskog naroda.

Autor u svom djelu ističe i tvrdnje da drugi slavenski narodi potječu od Hrvata. Iako sada i ovdje nije primjereno o tome raspravljati, svakako treba zaključiti da hrvatski jezik zaslužuje primjereno uvažavanje i u svijetu naroda duge kulturne tradicije, čak i onih koji su determinirani dominantnim svjetskim jezicima. Zato je potrebit i sustavan, temeljit pristup usavršavanju ozakonjena optimalna Hrvatskog pravopisa. Knjižicu je preporučljivo pročitati, ali nije preporučljivo u javnim medijima promicati jezikoslovne stavove političara upitne mudrosti i jezikoslovne stručnosti, poglavito ako su i oskudne moralnosti. Nema jamstva da takvih nema u sadašnjem hrvatskom društvu.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. ing. kem.

Brojači krvnih zrnaca

- Drugovi, kako je stanje s miješanim brakovima u vašoj sredini?

- Dajte, drugovi, poradite ne tome još više, jer Jugoslaviju mogu spasiti samo miješani brakovi i djeca iz tih brakova!

E sad, da me ne bi tko optužio za brojenje 'krvnih zrnaca', kao što komunisti desetljećima optužuju hrvatske domoljube, iznosim tezu da upravo komunisti već desetljećima najtemeljitije i najsustavnije prebrajaju krvna zrnca pri „slaganju kadrovskih križaljka“. I nije to počelo 1972. Odmah poslije rata uzor su bili Tito i Jovanka. I Aleksandru Rankoviću je žena Slavka navodno bila Hrvatica. Miko Tripalo daleko je dogurao uz Smilju Polovinu, Savka također sa svojim imenom koje jamči da obitelj nije bila uskogrudna, nacionalistička, te čestiti Srećko Bijelić sa ženom Hrvaticom itd. No, ni miješani brakovi, kako su pokazali događaji iz 1971., nisu uvijek jamstvo jugounitarizmu, pa su potkraj osamdesetih, prije demokratskih promjena, na svim važnijim položajima u Hrvatskoj bili Srbi: Stanko Stojčević, šef republičke Partije, Drago Domitrović, sekretar, Slobodan Uzelac, šef zagrebačke Partije i Veljko Knežević, direktor RTV Zagreb. (Za neke znam da su bili oženjeni Hrvaticama, ali jesu li svi, to znaju partijski kadrovici koji su brojili zrnca.) Šef Partije u Dalmaciji bio je Boris Malada, nećak Milke Planinc, ali zato oženjen iz obitelji srbijanskog oficira.

Današnji ljevičari otišli su korak dalje od nekadanjih komunista koji su barem u zagradama označavali nacionalnu pripadnost svojih kandidata, skrivajući naravno sve ostalo. Na zadnjim izborima za predsjednika države jedino je Nadan Vidošević obznanio iz kojih su mu loza i otac i majka. O Obami smo doznali sve do afričkih korijena. O Sarkozyju također, ali o našim kandidatima ni djevojačko prezime supruge i majke nismo mogli doznati. Ne brinite se, sve to umjesto nas znaju oni koji su jednoga kandidirali, promicali i sve poduzeli da bude izabran i prije glasovanja. Jer oni su istinski brojači krvnih zrnaca.

Josip Laća

Sinovima Orjune sve je dopušteno i dozvoljeno

Preporuka: U Dalmatinskoj zagori nedaleko Zadvarja, u selu Katuni (rodni kraj hrvatskog branitelja Tomislava Merčepa!) inventivni pop, don Većeslav Šupuk na toranj svoje crkve objesio je krunicu napravljenu od drvenih balota kako bi upozorio vjernike da ne psuju kad im balotanje baš ne ide od ruke; lijepa simbolika! Ni našem slučajnom premijeru gospodarstvo baš ne ide od ruke, ne ide mu nikako, ali mu to ne bi smjelo biti opravdanjem za njegovu bahatost i učestale uvrjede političkih neistomišljenika, uvrjede koje apsolutno jesu na rubu psovki. Stoga bi ga bilo lijepo vidjeti kod idućeg 'aktualnog prijepodneva' u časnom domu Sabora s krunicom oko vrata koja bi ga kao dobrog poznavatelja Biblije, sasvim figurativno rečeno, opominjala da se barem uljudno ponaša, da ne vrijeđa sve oko sebe, da ne 'psuje' poput seoskog kočijaša!

Tko je autor metafore o hrvatskim gostima? Pa, nitko drugi do li slučajni premijer ali njegov šovinizam se ne odnosi, nedajbože, na nacionalne manjine - prijatelje mu Stanimirovića i Pupavca, nego na njegove sunarodnjake, Hrvate! Bilo je to u rujnu prošle godine, u Hrvatskom saboru, kad se je Milanović veoma oštro obrušio na 'gosta' iz iseljene Hrvatske, sabornika Davora Stiera, današnjeg eu-parlamentarca: „Kolega, da biste razumjeli Hrvatsku morate imati iskustva življenja u Hrvatskoj. Vi je (kao 'gost', nap. a.) očito ne razumijete, a moj govor je razumljiv kao i vaše pitanje“, odgovorio je premijer zastupniku koji dobar dio života, doduše, nije proveo u Hrvatskoj ali to ne znači da je ne voli niti je gost u svojoj domovini. Davor Stier mu je na to odgovorio kako se (premijer) služi šovinističkim govorom jer ističe kako netko tko dolazi iz iseljeništva ('dijaspore') ne voli Hrvatsku! A ono što je slučajni premijer nedavno izgovorio za Ružu Tomašić, to, kako narod voli reći, 'ni pas s maslacem ne bi pojeo',

Obraćanje naciji

Priča dalje naš 'slučajko', mrtvo ozbiljan, o silnim investicijama koje samo što nisu već danas startale, o smrdljivom Čačićevom Plominu C, o ekološki i ekonomski podozrivoj Čačićevoj Ombli, o Titinim razorenim Kuparima i Jakovčićevom lenu Brijunima, o desetcima židovskih milijardi za golferske vile i apartmane na Srđu i, navodno, već započetoj izgradnji nizinske pruge od Botova do Rijeke te o skorom navodnjavanju žedne i gladne Slavonije itd., za koje Hrvatska ni lipu ne će izdvojiti, jer, sve to bit će strani kapital - mana s neba - skoro pa mukte!

Od svih investicija, čini nam se, najizglednija je ona u Gružu gdje premijerov brat Krešo-Modestus, navodno, gradi otmjenu vilu s bazenom..., dakako, iz kredita za 'Hrvate veoma pouzdane', Nove Ljubljanske banke - filijale Frankfurt (LJHB)! I što na kraju reći? Elitni političari nalikuju malenoj dječici koja sjede na kahlici, uporno kakaju (s.ru) i netremice te, ali veoma ozbiljno, gledaju u oči!

Dah vječnosti u vremenu

Potomak legendarnoga sigetskog vojskovođe, državnika i junaka Nikole Šubića Zrinskoga (1508.-1566.) hrvatski ban Petar Zrinski (1621.-1671.) ženidbom Ane Katarine Frankopan spojio je dvije najmoćnije plemićke obitelji u Hrvatskoj, čiji su se posjedi protezali od Čakovca na sjeveru do mora na jugu ostataka hrvatske države. Znatne njezine dijelove, unatoč junačkoj obrani, tijekom dvaju stoljeća osvojili su Turci. Iscrpljena Hrvatska branila se uglavnom vlastitim snagama sve dok se ratna sreća nije okrenula u njezinu korist, nakon što je Nikola Zrinski (1620.-1664.) potukao Turke 1663. te iste godine kad su ih porazili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u boju kod Jurjevih stijena, pa opet Nikola svojom zimskom vojnom početkom 1664. Nu braća su poučena još iskustvom sigetskoga vojskovođe, ali i vlastitih vojna kako na kraju ipak sami moraju braniti ostatke domovine te da im u tim pothvatima kralj ne će poslati pomoć. Zato će Petar u preradbi, odnosno hrvatskoj inačici Nikolina madžarskoga spjeva „Adrijanskoga mora sirena“ 1660. gotovo proročki pjevati /Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku/ da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku,/ veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku,/ od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku./

U hrvatskoj pa i madžarskoj književnosti dosta se pisalo o književnom radu Zrinskih. U povijesti madžarske književnosti Nikolin je spjev zauzeo počasno mjesto, dok Petrova „preradba“, što zbog razvoja hrvatske književne tradicije, ali i književnopovijesne optike ima gotovo sporedno značenje. Naime, motiv opsade Sigeta još je ranije obradio Zadranin Brne Karnarutić (oko 1515. – 1573?) u svom epu „Vazetje Sigeta grada“, objavljenu 1584. pa onda ni Petrov dvostrukorimovani dvanaesterac nije bio neka posebna versifikacijska novost u hrvatskoj tradiciji. Slično pak kao i Frankopanovi, Petrovi su stihovi, zbog jezika, kasnije naišli i na stanovito nerazumijevanje dominantnih serbokroatista. Kako se pak politički ne može razdvajati pokušaj oslobađanja Hrvatske od zajedničkoga rada braće Zrinskih, tako se istovjetno i s političkoga stajališta može gledati i na njihovo književno djelo. Nikolin je ep prvenstveno upućen madžarskom čitatelju, jednako opterećenu borbom protiv Turaka, za razliku od Petrove hrvatske inačice, u kojoj on, svjesno ističe hrvatstvo sigetskih branitelja, a vremenskom parabolom posadašnjuje prošle događaje. Tako je književno djelo, osim onoga što ono po sebi jest, trebalo potaknuti mobilizacijske snage Madžara i Hrvata u zajedničkoj obrani protiv Turaka, ali onda i protiv habsburškoga kralja, koji, kao austrijski car, nije ispunjavao svoje obveze prema kraljevinama Hrvatskoj i Ugarskoj.

U nedostatku vanjske potpore, a stisnut između austrijskoga cara i osmanske prijetvornosti, Petar je krenuo na opravdanje u Beč, gdje su ga zajedno s Frankopanom, nakon jednogodišnje istrage osudili na smrt. Leopoldova osveta bijaše drakonska. Do temelja su opljačkana i razorena imanja dviju najmoćnijih hrvatskih obitelji, koje su osim obrane Hrvatske bile i moćni nositelji državnosti, a članovi njihovih obitelji su zatočeni, prognani i na kraju potpuno uništeni. Bogate knjižnice, pismohrana i oružje – sve je to zaplijenila carska vojska. Banica i pjesnikinja Katarina Zrinski (1625. -1673.) zatočena je u samostanu i ubrzo preminula. Sin Ivan umro je nakon višegodišnjega tamnovanja zatočen u bečkim tamnicama. Tako je Hrvatska u drugoj polovici 17. stoljeća doživjela svoj politički Bleiburg, čime je rješenje hrvatskoga pitanja bilo odgođeno za gotovo dva stoljeća kasnije. Dramatičnost tih događaja ponajbolje svjedoči potresno pismo hrvatskoga bana ženi Katarini, u kojem joj javlja da „sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu“. Poziva ju da se ne žalosti te ju moli da mu oprosti ako ju je „u čem zbantuval ali se u čem zameril“ te kao izraz duboke vjere ističe molitvu svemogućem Boga da se pred njegovim tronom jednom zajedno sretnu u vječnosti. Pismo je to pomirena čovjeka, koji više nema nade u pomilovanje te muževno čeka smaknuće. Koliko je ljudski potresno, toliko iz njega vječnost i danas zahvaća u našu vremensku prolaznost.

Dvadesetak godina kasnije, obnovljena je Hrvatska, nu pitanje je – bi li bilo 1990. da nije bilo onakve 1971? Utoliko su upravo na čelu sa Zrinskim i Frankopanom aktualne i danas hrvatske žrtve iz druge polovice 17. stoljeća. (hrsvijet)

Mate Kovačević

Miljenko Stojić u Sarajevu:

Jugoslavenski socijalizam nastao je na masovnim zločinima i progonima političkih neistomišljenika

Na javnoj tribini koju je u povodu Godine vjere organizirao i moderirao don Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, u osnovnim su crtama predstavljene glavne djelatnosti Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« koja istražuje okolnosti i uzroke mučeničke smrti 66 hercegovačkih franjevaca nastojeći da ih jednoga dana Crkva prizna mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Posebno se osvrnuo na stradanja katoličkih svećenika i redovnika. »Broj od 663 ubijena katolička svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca stavljaju Katoličku crkvu u Hrvata u sam svjetski vrh mučeništva«, kazao je Stojić, istaknuvši kako podatci o nekoliko desetaka ubijenih katoličkih svećenika u Slovačkoj, Češkoj ili Mađarskoj, zorno pokazuju kakvom je planiranom zločinu bio izložen hrvatski narod i Katolička crkva.

Prema njegovim riječima, sasvim je jasno tko je nalogodavac ovih brutalnih zločina. »Već sada imamo sasvim dovoljno dokumenata i iskaza preživjelih koji nedvojbeno pokazuju da je na vrhu ove zločinačke piramide stajao osobno Josip Broz Tito i Komunistička partija Jugoslavije«, naglasio je Stojić, pojasnivši kako su partijska tijela godinama pripremala »liste za odstrel«, a represivni organi (OZNA i KNOJ), podređeni toj istoj partiji, proveli su zločinačku nakanu čim su borbene partizanske postrojbe stvorile preduvjete za takvo što.

Naveo je i dvostruke kriterije koje aktualne vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imaju prema ovom pitanju. »Vijeće Europe, Sabor Republike Hrvatske i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH jasno su se odredili prema komunizmu, svrstavajući ga uz bok nacional-socijalizmu i fašizmu, te označavajući svih troje kao tri najveća zla koja su poharala čovječanstvo tijekom XX. stoljeća«, kazao je fra Miljenko Stojić. »Međutim«, doda je, »od političkih predstavnika u Hrvatskoj i BiH često možemo čuti kako ove dvije države vuku korijene iz ZAVNOH-a, odnosno ZAVNOBIH-a. Ali, uz krilaticu kako ratni zločin ne zastarijeva, u praksi imamo samo istraživanje zločina koji su se dogodili u posljednjem ratu«, kazao je Stojić, istaknuvši kako »omerta« koja među političkim elitama vlada glede komunističkih zločina nije nimalo slučajna.

»Prije nekoliko godina Vicepostulatura je na području Vrgorca ekshumirala masovnu grobnicu u kojoj smo pronašli posmrtne ostatke fra Maksimilijana Jurčića. Prošle godine, na Novom groblju u Vrgorcu sasvim slučajno otkrivena je masovna grobnica u kojoj su tijela četrdesetak civilnih osoba odvedenih u to vrijeme s područja Ljubuškog i susjednih općina«, kazao je Stojić, naglasivši kako vlasti Republike Hrvatske ne dopuštaju ekshumaciju. »Posmrtni ostatci tih ljudi izloženi su vremenskim nepogodama i divljim zvijerima. Obitelji ubijenih skoro svakodnevno vrše pritisak i zahtijevaju da se njihovim najbližima osigura neotuđivo pravo na posljednje prebivalište. Međutim, netko iz samih vrhova vlasti opstruira ovo pitanje, a sve s namjerom kako se ne bi narušila komunistička dogma o "tekovinama socijalističke revolucije i komunizmu s ljudskim likom", zaključio je Stojić, istaknuvši istodobno kako je i ovo jedan od razloga zbog kojih međunarodne institucije pravosudna tijela u Hrvatskoj i BiH ocjenjuju korumpiranima. (hrsvijet)

D. Šimić

Ustašama svira ustajanje

* Ovu pjesmicu me naučila majka već 1945. godine u austrijskim logorima nakon što smo izbjegli iz svoje Domovine pred srbokomunističkim pokoljem.

A SMRT JE ČEKALA U BLEIBURGU...

MATO MARČINKO

"POSPITE NAS CVIJEĆEM, MOLITE SE ZA NAS, UMRLI SMO ZA PRAVDU I SLOBODU"

Poziv na predstavljanje knjige dr. Petra Vučića „Patologija hrvatske politike“

Knjigu će predstaviti prof. d. sc. Zvonimir Šeparović, prof. dr. sc. Tomislav Sunić, a predstavljanje će voditi Vladimir Biondić.

Razgovor s fra Nikolom Mate Roščićem

Vaša najnovija knjiga Revolucije razaraju Krista izašla prošlog mjeseca, a zahtijevala je višegodišnje proučavanje mnogih vrela, u knjizi navodite čak 271 bilješku. Stoji li Vaše mišljenje da treba temeljitije istražiti revolucije u svijetu u odnosu na nalogodavce i na krajnje ciljeve?

Ivan Supek je u svoje vrijeme ukazivao na odrednice za pisanje povijesti u Staljinovoj Povijesti svesavezne komunističke partije, pa je za tu i takovu povijest napisao: „Taj je brevijar mistificirao rusku revoluciju, veličao Staljinovu vladavinu te propovijedao istrebljivanje klasnih neprijatelja... Taj čekić laži i mržnje kovao je mozgove partijskih pitomaca" (Ivan SUPEK, Nas prekretnici milenija, str. 134).

Mene su osobno, uz nekoliko djela iz međunarodne povijesne literature, najsnažnije nadahnule riječi uglednog hercegovačkog fratra i priznatog hrvatskog povjesničara dr. fra Dominika Mandića koji je već davne 1971. progovorio o Reviziji hrvatske povijesti i rekao:"Sve što smo naveli otvoreno govori, da je potrebno provesti temeljitu reviziju svih dosadašnjih katedratskih 'znanstvenih' stavova o hrvatskoj povijest, raskrinkati 'crne legende', stare i nove, i napisati čistu i punu povijesnu istinu o hrvatskom narodu" (Dominik MANDIĆ, Revizija hrvatske povijesti. Stvarnost i potreba, u zborniku Hrvatski razgovori o slobodi. Drugi simpozij „Hrvatske revije"/ srpanj 1971, München-Barcelona, 1972., str. 213-220).

Navodite da je Francuska revolucija u stvari početak spirale novoga zla. Prije toga, u vrijeme vladavine Henrika VIII. u Velikoj Britaniji, dogodio se višestoljetni progon katolika. Je li ta britanska i francuska pojava slučajan događaj, ili je to neki drugi pojam?

Martin Luther (1483. – 1546.), kao i njegova kasnija supruga Katarina von Bora (1499. – 1552.), inače i ona bivša časna sestra, naziva se lijepim pridjevkom „reformator", a on je zapravo raskalašeni fratar prevratnik, revolucionar, koji je unatoč svojoj putenoj pohoti i pivopijskoj ovisnosti, uzdignut na pijedestal rodočelnika svih protestantskih, reformatorskih, lutheranskih, evangelikalnih slijedbi.

Uništio je oko tisuću katoličkih opatija i samostana (muških i ženskih), oteo svu njihovu imovinu, obespravio sve što je pripadalo Katoličkoj crkvi ili se zvalo njenim imenom. Bila je to „anglikanska revolucija" predvođena kraljem bludnikom koji je oktroirao antipapizam, koji zapravo traje sve do danas. Iz tog anglikanskog antipapizma izniklo je kasnije „kraljevsko društvo" (Royal society) koje je postalo kolijevkom pogubnog engleskog Deizma, filozofskog sustava koji je prerastao u poglavito filozofsko i teološko načelo slobodnih zidara (engleske masonerije).

Može li se temeljem Vaših navoda u knjizi Revolucije razaraju Krista spoznaje do kojih ste došli, proširiti na ulogu Britanaca na Bleiburgu glede prijevare hrvatskog izbjeglog puka i prisilne predaje stotina tisuća Hrvata u ruke boljševičkih - partizanskih koljača?

Englezi su na prevaru i veoma podmuklo predali/izdali Kozake (ruske vojnike i civile) i dopustili ruskim crvenoarmijcima da ih strpaju u vagone i odvezu u pravcu SSSR-a. Sve je to istražio i dokumentirano opisao Nikolaj Tolstoj (Ministar i pokolj, Zagreb. 1991). I upravo radeći na pogibiji i predaji/izdaji Kozaka neposredno nakon završetka II. svjetskog rata, Tolstoj je došao do podataka o engleskoj predaji/izdaji hrvatskih vojnika i civila partizanskim ubojicama. Bio je to postupak suprotan ratnim pravilima i ženevskim propisima o postupanju s izbjeglicama i zarobljenicima.

Egzekutori su bili Titovi partizani, ali veću krivnju ima onaj koji ih je njima izručio. Začudo, sve do danas nije se našao nitko od Hrvata i nijedna hrvatska organizacija da pokrene i podigne tužbu protiv engleskih zapovjednika kojima se zna ime i prezime, kao što se zna i zločin što su ga počinili. Ovdje pristaje Isusova riječ u procesu pred Pilatom: „Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi" (Iv19,11).

Posebno zanimljiv dio u knjizi je rasvjetljavanje tzv. Španjolskog građanskog rata, kao uvezenog boljševizma odnosno širenja ruske Oktobarske revolucije. S jedne strane podatak o sovjetskim agentima u Španjolskoj, a s druge strane pružanje otpora i obrana Španjolske predvođena generalom Francom. Radi li se o obrani Španjolske ili o začetku fašizma u Europi. Što je istina...?

Tim previranjima je doprinos dala i velika ekonomska kriza, koja je dodatno radikalizirala velik dio španjolske radničke klase koji je prihvatio anarhizam i u manjoj mjeri komunizam. S druge strane, pokušaji republikanskih vlada da nezadovoljstvo suzbiju reformama izazvali su reakciju među konzervativnim dijelovima španjolskog društva, pogotovo među zemljoposjednicima, katoličkom Crkvom i što je najvažnije, među vojskom".

Glavni akteri bili su španjolski (katalonski) i međunarodni komunisti – „španjolski borci". Operativna središnjica organiziranog slanja „crvenih brigada" bila je u Parizu, a pravo ishodište bilo je u Moskvi kod Staljina. Prema komunističkoj historiografiji sve su njihove revolucije bile „pobjedonosne" (glorious). Ova, planirana i provedena u Španjolskoj bila je ipak sramotno izgubljena. Stoga je svjesno svedena na denominaciju „građanski rat" – dakle, nutarnja stvar Španjolske. Ali to nije točno!

O Titu kao španjolskom borcu, jako malo znamo... Je li Vam o tome poznato više detalja ili podataka?

Isti autor primjećuje: „Josip Broz se nije borio u Španjolskoj, premda je bio tamo, jer se ondje mogao bolje sakriti pred francuskom policijom. Ni o tome Broz nikada nije pričao" (Isto mj., str. 38). Upravo je to važno razdoblje koje bi povjesničari trebali pomno istražiti i obraditi ulogu Tita u Moskvi, Parizu i Španjolskoj prije nego li je došao u Kraljevinu Jugoslaviju.

Otkrivate zanimljiv podatak, upisan je Josip Broz u matične knjige u Beču, bez imena oca. Potkrepljuje li to teoriju o vanbračnom sinu nekog bečkog grofa i slovenske služavke u Beču? Poznate su činjenice da je Tito uz ruski, dobro govorio njemački, da je svirao glasovir, imao je aristokratsko držanje i ponašanje... Gdje je to mogao naučiti jedan Josip Broz iz zabitog Kumrovca ili kao metalski šegrt iz Siska? Možete li to komentirati?

Još uvijek postoji i traje velika „enigma Tito" o brojnim detaljima njegove biografije. Naime, predugo je trajala nametnuta službena Dedijerova priča o Titu koja ga je uzdizala na prijestolje mitske ličnosti. Iako je nadošlo vrijeme demitizacije „najvećeg sina svih naroda i narodnosti Jugoslavije", iako je neophodno skinuti umjetne cvjetne latice sa „ljubičice bijele i plave" to se ne događa.

Kako pokrenuti istraživanje o Josipu Brozu koji je upisan u matične knjige u Beču, kad stoji zabrana Ministarstva vanjskih poslova Austrije na fotografiranje ili kopiranje tog upisa? Naime, istraživanje tog podatka moglo bi izmijeniti dio povijesti u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Isplivalo bi još ponešto, pale bi još neke maske...

Kritički pristup povijesnim osobama i povijesnim događajima iziskuje temeljita znanstvena istraživanja, a potom poštene i nepristrane prosudbe i procjene. Vremenski odmak od Titove smrti (1980.) već nalaže i omogućava pravim povjesničarima da razobliče legende i mitove koji su se spleli oko apsolutnog komunističkog diktatora kakav je Tito bio, te da predoče stvarnu sliku Titove osobe i realnu ocjenu njegova političkog djela.

Sve to predstavlja tragične rupe u našoj novijoj historiografiji, a time i u našem životu, našoj politici i našem zakonodavstvu. Hoteći to izreći bajkovitim jezikom moglo bi se reći da nad brojnim događajima iz nedavne titoističke prošlosti prijeteći bdije neka neodređena „crvena neman" koja ne dopušta da se itko približi i otvori tajne dosjee jednog pogubnog vremena, jedne sporne i u konačnici tragične i zločeste osobe..

Imate li na kraju još nešto za poručiti?

Hrvatska je prepuna nositelja političke, sudske, upravne i vojno-redarstvene vlasti, uz prevelik broj onih koji bi željeli postati dionici državno-političkog ustroja, ali je očita činjenica da Hrvatska nema pravih državnika, ljudi koji posjeduju potrebnu političku kulturu i istinski moralni kredibilitet sa onim domoljubnim nabojem koji ne ostavlja nikakvu dvojbu a daje jamstvo da nije (pot)kupljivo, takve integralne ljude kojima se može (i mora) vjerovati.

Svi ostali su „mladunci". A kad zbrojim njihove godine i njihove političke opcije dobijem stvarnu sliku naše sadašnje političke „bijede i mižerije". Tko to ne vidi i tko to ne razumije gotovo da mora biti svrstan u „jadne ljude". Pa ipak nismo bez nade i krijepimo svoj humanistički i kršćanski stav programskim načelom Petra Šegedina: „opstati usprkos"!

O jadikovci “Naš narod ne valja”

- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre, “pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.

I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup” jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?

Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi. Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.

Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one “lekcije” života za koje su najmanje sposobni

Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.

Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života. Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

Urota protiv Frankopana

Život i djelo Frana Krste Frankopana (1641./43? -1671.) na određeni su način praslika kasnijih pokušaja hrvatskih ljudi da za svoj narod na književnom i političkom polju izvojšte djelić slobode, koju međusobno dijele slobodni narodi svijeta. Kao potomak stare frankopanske loze nosio je viteški mentalitet svojih predaka, koji su se stoljećima opirali osmanskom prodoru, a u međunarodnim odnošajima tražili pomoć za obranu Hrvatske. Jednako tako bijahu bliski puku s kojim su dijelili zajedničku sudbinu u obrani pa su podupirali glagoljaše, a kasnije poput mladoga Frana i sami pisali hrvatskim jezikom. Kao što je kulturni i politički pothvat Petra Zrinskoga i šurjaka mu Frankopana bio prikriven gotovo dva stoljeća „urotom šutnje“, tako je i Franovo književno djelo, prvi put objavljeno dva stoljeća nakon njegova smaknuća, podcijenjeno s tada dominantnoga stajališta sve agresivnije serbokroatsitike, koja nije htjela, a niti mogla vidjeti zamašan državnički posao ozaljskoga kulturnog kruga. Negativna Jagićeva ocjena tako je ponovno „smaknula“ Frankopana.

Nisu se oni borili protiv bečkoga centralizma, koji je aktualan postao tek dva stoljeća kasnije, već za oslobađanje hrvatskih zemalja, što zbog vlastite ograničenosti, nesposobni habsburški car Leopold I. nije mogao shvatiti. Taj se Leopold u svoj prvi turski rat upleo (1663.-64.) nakon pobjede Petra Zrinskoga i F. Frankopana nad Turcima kod Jurjevih stijena. Početkom iduće godine Nikola Zrinski je prodro preko Pečuha duboko u turski prostor sve do Osijeka, a u ljeto su austrijske i francuske čete kod Svetoga Gotharda na rijeci Rabi do nogu potukle golemu tursku vojsku, nakon čega je združenoj kršćanskoj vojsci bio otvoren put sve do Crnoga mora. Nu, kako ističe Vončina, na opće zaprepaštenje, umjesto toga, Leopold je u Vasvaru sklopio mir s Turcima pa im ostavio ne samo dotad oslobođena područja, nego se obvezao i da će im platiti 200 tisuća talira odštete. Tim mirom teško su bile pogođene Hrvatska i Ugarska pa im nije preostalo ništa drugo nego skovati urotu, koja je za Hrvatsku tragično završila smaknućem glavnih nositelja državnosti.

Bilo kako bilo Hrvati su se ipak 1990.-1995. oslobodili tog kompleksa te unatoč brojnijem i do zuba naoružanu neprijatelju, s krunicom oko vrata izvojevali vlastitu slobodu. U tom pothvatu ne treba zanemariti ni poticajne stihove Frankopanove pjesme, koja je, premda potiskivana, bila duboko usađena u mentalitet hrvatskoga čovjeka:

Osim potvrde o jezičnoj izričajnosti ozaljske tronarječne norme, koju u jednom vidu i sad zastupa akademik Radoslav Katičić, Frankopanovo pjesništvo prožeto je mladenačkim ljubavnim motivima, a u danima zatočeništva u njem će prevladavati tugaljivi i melankolični tonovi: /Vi loze zelene, vi polja cvatuča,/ vi zdenci, potoki i voda tekuča,/ deh, skaž'te smilenje/ verh tužno moje živlenje (Srce žaluje da vilu ne vidi) te svijest o prolaznosti zemaljskoga života.

Europsku pak dimenziju svoga književnoga rada očitovao je Frankopan prijevodom s francuskoga jezika i pjesmama pisanim na talijanskim. Da je zaživjela zrinsko-frankopanska Hrvatska u Frankopanovu Novigradu na Dobri našli bi se tada najbolji umovi što ih je dala „natio Croatica“, a među njima sigurno, kako ističe Vončina, Senjanin Vitezović, pokoji kajkavac, bosanski franjevac Ivan Ančić, Dubrovčanin Ignjat Đurđević pa i onaj Slavonac kojeg prilike nisu dale uzgojiti. (hrsvijet.net)

Mate Kovačević

Kakistokracija

Zašto u Hrvatskoj nije tako? Valjda stoga što tim stvarima ravnaju oblik vladavine i ćud naroda. Republika Hrvatska, nacionalna država hrvatskoga naroda i država svih svojih državljana, nije ni aristokracija („vladavina najboljih“) ni demokracija („pučka vladavina“). Ona je, gleda li se na skrb o općem dobru, danas opet ono što je bila dok je nije bilo – vulgarna kakistokracija („vladavina najgorih“). A Hrvati su, sudeći po njihovu držanju, doista onakvi kako ih slika drevni stereotip – „narod golubinje ćudi“.

A kako se kakistokrati drže u domovini? Oni su manihejska družba. Naciju dijele na djecu svjetla i djecu tame, na dobre „mi“ i zle „oni“. I žive o toj podjeli. Kunu se u ljubav, a sikću mržnjom. Žare i pale. Milanović i njegova Vlada u prvoj su četvrtini svoga mandata temeljito izvrijeđali sve segmente hrvatskoga društva, od stradalnika iz doba komunističke diktature do prelata Katoličke crkve, od sindikata do poslodavaca, od novinara do učitelja i profesora, od seljaka do znanstvenika. A kada proplamsa vijest da je tko od njih i njihovih miljenika okorjeli barjaktar bezakonja, Milanović tu vatricu poklopi liberalnom frazom: Mi ne provjeravamo ljude, Hrvatska nije policijska država.

Na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu okupilo se, vele neki mediji odani Vladi, nekoliko tisuća prosvjednika protiv uvođenja ćirilice u službenu uporabu u Vukovaru. Drugi vele dvadeset tisuća, a dodaju da organizatori procjenjuju da ih je bilo triput više. Ne znam što bih rekao. Trg je bio pun. A procjene? One, kao obično, više govore o procjeniteljima nego o stanju na Trgu. Čudno je samo to što novinari nisu vidjeli nijednu ustašku kapu. Što je to? Malo je vjerojatno da su se kaponosci opametili. Prije će biti da su provokatori odustali. Prosvjednici su od Vlade zatražili da uskrsnuli grad Vukovar, koji su Srbi i Crnogorci prije dvadesetak godina bili ubili, proglasi mjestom posebnoga pijeteta i da ga ne obeščašćuje simbolima njegovih ubojica. Prosvjednici su izmolili Oče naš i obećali da više ne će prosvjedovati. Ali najavili su da će se možebitnom nasilju oprijeti silom.

Benjamin Tolić

ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!

Ustrajna hrvatska volja i čežnja, muževna borba nacionalne elite i povoljna međunarodna konstelacija nastala političkim i vojničkim slomom Karađorđevićeva mini-imperija, omogućile su hrvatskom narodu da, nakon 839 godina, ponovno stvori svoju nacionalnu državu na velikom dijelu povijesno-etničkog prostora i pod vladarem narodne krvi, premda je, iz razloga političke taktike Tomislavova kruna - bez ikakvih obvezujućih državnopravnih i političkih posljedica - formalno bila prepuštena jednom talijanskom knezu.

A da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, da nije sačuvana uspomena na hrvatsku državnost koja je bila moguća još jučer, u našem stoljeću, ne bi hrvatski narod imao otkuda, kroz svoje proljetno gibanje, radom svoje političke emigracije, u volji, vjeri i nadi sabirati snage za novi osloboditeljski pothvat Devedesetih.

Nezavisna Država Hrvatska nastala je u okolnostima koje su bile povoljne za njezinu uspostavu, ali su bile i nepovoljne s obzirom na njezino normalno funkcioniranje. Od samog početka, ona je bila suočena s pobunom domaćih Srba, sa širenjem jugo-komunističkog gerilskog ustanka, te s uredovanjem dviju formalno savezničkih, ali stvarno dobrim dijelom okupatorskih vojski. Ona sigurno nije bila "marionetska" tvorevina, ona je bila izraz neugasle narodne volje, stekla je i široko međunarodno priznanje, ali se morala, kao i današnja Hrvatska, pomiriti s ograničenim teritorijem i ograničenim suverenitetom. Bila je natjerana pribjeći strogim mjerama samoobrane, nije se mogla iživljavati u provođenju radikalne demokracije, niti bi to odgovaralo ratnom stanju i duhu tadašnjeg vremena. Ali je u zadanim uvjetima očitovala prava čuda od reda i rada, stege i organizacije, tvarnog i duhovnog tvoriteljstva i slobode.

Republika Hrvatska više je nego dvostruko svojim trajanjem premašila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Obje su nastale u sličnim okolnostima, vodile su sličan rat za učvršćenje i opstojnost, prva je izgubila, druga dobila, ali je ipak danas demontiraju kao što su demontirali i onu prvi NDH. Današnja protuhrvatska promičba spočitava Ustaškoj Hrvatskoj sve i sva, kako bi ju svela na puki, banalni, jedinstveni zločin, da bi to, u slijedećem koraku, preko Vesne Pusić i srodnih joj istomišljenika, učinila i s Republikom Hrvatskom. Nezavisna Država Hrvatska bila je slobodna od unutarnje intelektualne i medijske destrukcije, od samoponižavanja i kriminaliziranja (individualnog, kolektivnog ili masovnog, svejedno!) za tuđe interese. Što je bilo protiv nje, dalo se locirati u šumi, dostupno na puškomet. U Državi pak nitko protiv nje nije bezočno rovario, a ako bi se zatekao luđak kao onaj na Stradunu, koji je iz čista mira stao kričati: "Živjela sovjetska Rusija!", smjesta se našao pred prijekim sudom i začas ostao bez glave, ali sa sudom i presudom.

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj. Kada se govoti o Titi onda se ne misli o Hrvatskoj nego o prokletoj Jugoslaviji! Tu je ta velika razlika o Desetom Travnju i onima koji su Ga stvarali i onima koji su ga rušili i obarali.

NA DANAŠNJI DAN 10. TRAVNJA 1941. PRVI ČETNIČKI ZLOČINI NAD HRVATSKIM CIVILIMA

Proglašenje hrvatske države u Bjelovaru

Priča počinje potkraj ožujka 1941., kada je u Beogradu pala Vlada bivše Kraljevine Jugoslavije, za kralja je postavljen maloljetni kralj Petar Karađordević, a za kraljeva opunomoćenika knez Pavle... Nakon više od dvadeset godina krvave velikosrpske diktature, represije i tlačenja Hrvata, događaji kulminiraju nakon njemačke objave rata Beogradu 6. travnja 1941.godine. Ne čudi neraspoloženje hrvatskog naroda prigodom proglašenja opće mobilizacije. Dok se obavljaju pripreme za rat, nastaje opći kaos, posebno u pograničnim mjestima. U Bjelovar, tada jako vojno središte, početkom travnja 1941. stižu srpski dobrovoljci, zvani srpski komite, sa zadatkom podrške starojugoslavenskoj vojsci. Za obranu represivne srpske države Hrvati nisu imali ni želje, ni interesa jer je njihovo nezadovoljstvo prema srpskoj državi i vojsci dosegnulo je vrhunac, pa je pobuna bila na pomolu. Starojugoslavenska vojska našla se u rasulu. U jedinicama je streljivo podijeljeno samo Srbima.

U Bjelovaru je nastalo opće oduševljenje, bez ikakvih nereda. Proglašenje je bilo nevjerojatan doživljaj, narod je iz okolice Bjelovara s hrvatskim zastavama dolazio u grad pjevajući hrvatske pjesme i kličući novouspostavljenoj hrvatskoj državi. Događaji su tekli spontano i dostojanstveno. lzvješene su hrvatske zastave na svim kućama u gradu, a mladež je vijest o tom događaju prenosila po selima bjelovarske okolice. Iz Bjelovara su 8. travnja krenuli Milan Bačani i Đuro Matijašić noseći hrvatsku zastavu. U selu Hrgovljani pokraj Bjelovara dočekani su iz zasjede od srbočetnika, te su uz poginula četiri vojnika postali prvomučenici novoproglašene hrvatske države. Poginuli su časno i slavno, noseći hrvatski barjak slobode. Tako su pred Uskrs 1941. u bjelovarskom kraju započeli prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima. O tim se zločinima ni danas dovoljno ne govori, šuti se od strane aktualne politike i javnost o tome gotovo ništa ne zna. To ni danas ne prikazuje HTV, o tome ne izvješćuje dnevni tisak. Ti se događaji jednostavno prešućuju, o njima se već uobičajeno ne uči u hrvatskim školama. Njih izbjegavaju hrvatski političari, njima se ne bavi hrvatska diplomacija u ime tumačenja hrvatske istine o nacizmu ili fašizmu. Opća medijska i politička nezainteresiranost potvrdila se još jednom povodom 65. obljetnice tih krvavih događanja, pri komemoraciji u Donjim Mostima 8. travnja 2006. godine.

Proglašenje Hrvatske države 8. travnja 1941. u Bjelovaru prije objave Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu i zatim srpski pokolj 2. konjičkog puka Car Dušan Silni 10. travnja 1941. nad jedanaestoricom seljaka u mirnom selu Donji Mosti povijesne su činjenice. To je hrvatska istina o kojoj se javno do 1990. nije smjelo ni pisnuti, a kamoli progovoriti. Danas se trebamo zapitati: zašto se i danas povijest prešućuje? Komu smeta istina? Zašto je izostala najviša državna počast palim nedužnim civilima za Hrvatsku? Hrvatska povijest sustavno je krivotvorena i zataškavana s namjerom lažnog prikazivanja genocidnih Hrvata pred svijetom i prikrivanja srpskih zločina nad Hrvatima kroz posljednjih stotinjak godina. U čije ime i zašto se to ponavlja i danas? Zašto nam se nameće krivnja zbog 10. travnja 1941., kada događaji to ne opravdavaju? Hrvati bi se povodom svakog 10. travnja prije svega trebali prisjetiti krvavoga Velikog tjedna 1941. u bjelovarsko-bilogorskom kraju. Istina o tim događajima i danas se hrvatskom narodu iznova prešućuje umjesto da joj se osigura posebna pozornost. Tomu uporno pridonose mediji koji drsko ignoriraju objavu povijesnih podataka, te uskraćuju osvrte na krvave srbočetničke ratne zločine, koji su prethodili svim drugim zlima na hrvatskim prostorima. Srpski su zločini započeli prije svih drugih zločina, prije svega onoga što se poslije predbacuje Hrvatima kao genocid nad Srbima. Treba podrobno istražiti i rasvijetliti sve okolnosti zločina poznatih pod imenom prosinačkih žrtava 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, zatim žrtava u travnju 1920. u Velikom Trojstvu, žrtava u rujnu 1920. u Velikom Grđevcu, sibinjskih žrtava u veljači 1935., senjskih žrtava u svibnju 1937., atentata na Stjepana Radića i saborske zastupnike u Beogradskom parlamentu, atentata na Milana Šufflaya, atentata na Milu Budaka... i svih drugih nedovoljno istraženih srpskih zločina iz doba stare Jugoslavije. Istina o tim događajima također je većim dijelom prešućena, uglavnom se nastoji zataškati i nametnuti neka druga istina.

DESETOM TRAVNJU

HRVATI!

SRETAN VAM 10. TRAVANJ DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!

Tko nije svoj, taj je svačiji.

Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara.

Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice.

To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine.

Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

Mi bijasmo jedini osloboditelji

U spomen mojim dragim suborcima!

Mi bijasmo jedini osloboditelji koji se s toliko ljubavi, domoljublja i rodoljublja borismo protiv svih onih hudih nacista i fašista, jugokomunista i šovinista, agresora na naše svete prostore, obnovljene nam nezavisne Države. Klanjasmo se svima koji umiraše kroz ona duga stoljeća za opstojnost hrvatskoga naroda u svojoj vlastitoj zemlji, lijepoj domovini, slobodnoj Hrvatskoj, od kneza Klukasa, Porge, Domagoja, Branimira, kraljeva Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Petra Svačića, banova Zrinskih, Frankopana, Šubića i Jelačića. Njih pedesetak, uz imena im Jelena, Katarina, Mila Gojsalić i toliko znanih i neznanih hrvatskih žena heroina. Kleli smo se domovini i Državi hrvatskoj i svima njima uz pozdrav Domu i domovini za koju smo bili u svakome trenu spremni mrijeti.

Oni kojima nikada nije stalo do slobode svih, a ne samo njih. Prepustili su hrvatski narod krvnicima jugokomunista. Oni su nam priuštili križne puteve smrti, nakon one bleiburške predaje. Tu sam bio i ja. Gazio sam sa stotinama tisuća Hrvata, naroda svoga. Rijetkim preživjelima, umjesto nagrada, slijedile su nam dugogodišnje robije. Kao jedan od preživjelih, sjećam se svih svojih suboraca: Željezničke bojne, Drugoga Zdruga HOS-a. Sjećam se svih s križnih puteva smrti koji se borismo i umirasmo za Državu Hrvatsku!

Zar i ti sine Brute!

Iako su mu i majka i žena srpske nacionalnosti sumnjamo da bi mu Srbi poštedjeli život u ondašnjim srbijanskim logorima za hrvatski narod. No sada se svojim prosvjednim izjavama zbog čitanja nekih dijelova Sinišina izvješća na Jelačićevom placu u Zagrebu 7. travnja jasno vidi kako su uspjeli izmanipulirati mladoga Sinišina sina Bojana koji je bio dijete od oko 6 godina u vrijeme vukovarske epopeje. Bojan tvrdi kako njegov otac da je živ to sada ne bi dozvolio kao niti druženje sa jednim Markom Perkovićem Thompsonom.

Taj sveti legendarni novinar Siniša Glavašević je teško povrijeđen od svoga vlastitoga sina Bojana kao i svi branitelji Vukovara koji slijede svoga suborca vukovarskog novinara Sinišu Glavaševića. Ta ne bi smjelo biti većega grada u Hrvata koji ne bi nosio ime Siniše Glavaševića na nekome trgu ili ulici. Na žalost to koliko mi je poznato još nije upriličeno niti u glavnome gradu Zagrebu.

70 tisuća prosvjednika protiv ćirilice i srbizacije Hrvatske: 'Ako Vlada ovako nastavi narod će je pomesti, i nju i njezine istomišljenike'

Program je otpočeo nakon što je grički top označio podne, tonskim zapisom javljanja Siniše Glavaševića iz opkoljenog Vukovara.

Pater Ante Perković, vukovarski franjevac blagoslovio je skup.

-'Nitko nema protiv ćirilice ništa, to je bogatstvo čovjekova izražavanja i kreativnosti, ali u ovom trenutku ćirilica nije znak baštine, nego nastavka agresije i osvajanja ovih prostora', rekao je pater Perković, koji je zajedno s nazočnima izmolio'Oče naš' i 'Zdravo Marijo'.

Ante Tadić Šutra:Ako Vlada ovako nastavi narod će je pomesti, i nju i njezine istomišljenike

SDP-ovca Nenada Stazića prozvao je zagovarnikom mržnju, a Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića, zbog njihove politike srbizacije Hrvatske, nazvao je 'avetima prošlosti'.

Josić: Želimo im dati još jednu priliku da razmisle o tome što rade

- Želimo im dati još jednu priliku da razmisle o tome što rade. Milanović je neki dan rekao da, ako zakoni ne odgovaraju, oni mogu to promijeniti jer imaju tu moć. Prema tome ako hrvatskom narodu ne odgovaraju neki zakoni, onda bi Vlada trebala isto tako postupiti i promijeniti taj zakon', rekao je Josić, te dodao ako se državne institucije ogluše na zahtjeve, neće nastaviti s prosvjedima, već će, kako je rekao, članovi Stožera čekati da se predstavnici Vlade pojave u Vukovaru i postave dvojezične ploče i onda vidjeti što će biti.

Prosvjed protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj organizirao je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. (R.Horvat, hrsvijet.net)

Hrvatski branitelji, vrijeme je da se krene!

Dapače, u početku Domovinskog rata, kako bi se udvorio državotvornim Hrvatima, pjevušio je o Juri i Bobanu po Australiji i Europi dok je ubirao stotine tisuća priloga deviza za obranu Hrvatske od srpske agresije, a koje priloge nikada nitko poslije nije vidio. Slijedi ga drugi jugomućak Ivo Josipović koji u svojoj promidžbi uzvikuje kako će sva Hrvatska pocrveniti kada on pobijedi "kaljužu" misleći na hrvatske branitelje i državotvorni hrvatski narod. I zaista to se i zbilo i to se evo zbiva. Vraćaju Srbe koji su se odvozili na hrvatskim opljačkanim vozilima kao gospoda za razliku od Hrvata koji su bježali iz domova s najlonskim vrećicama.

Hrvatski branitelji, je li došlo vrijeme za novu hrvatsku revoluciju o obranu slobode naroda Hrvata koje se više i ne spominje kao Hrvate nego nekakve "građane". Dobro razmislimo jesmo li se oslobodili Domovinskim ratom! Još nas sada maltretiraju s nametanjem srpskoga jezika i pisma na hrvatske prostore. Srbi u Hrvatskoj nisu obična nacionalna manjina nego petokolonaši velikosrbijanske agresije na hrvatske prostore. Njihovi povratnici opet slobodno uzvikuju "Ovo je Srbija!", provociraju hrvatski narod sa svoja tri prsta i svim drugim izazovima i onda tobože hrvatska policija kažnjava Hrvate koji navodno napadaju "srpske bogoslove" kao što je najnoviji slučaj s hrvatskim mladićima iz Kistanja. Čujte sve ovo hrvatski branitelji Domovinskoga rata! Je li ovo povratak u Jugoslaviju?

Mate Ćavar, SSH

Komu smeta hrvatska povijest?

Izrazom “na mala vrata“ tako možemo označiti i nedavnu odluku mjerodavnog ministarstva, koje je u objavljenom nastavnom kurikulumu donijelo neke promjene u nastavnom planu i programu za školsku godinu 2013./2014. Njime je nastava povijesti za četverogodišnje strukovne škole doživjela značajne i teške promjene, koje bi dalekosežno mogle imati teške posljedice za čitav hrvatski obrazovni sustav. Naime, kako je to uobičajeno, povijest se u strukovnim školama obrađuje samo u prvom i drugom razredu, što znači da u strukovnim školama ionako nemaju dovoljan broj sati, u odnosu na neke druge škole, u kojima je, recimo, predmet povijesti zastupljen kroz čitavo srednjoškolsko obrazovanje. Neki će kazati da je to sasvim u redu, budući da strukovne škole i ne stavljaju naglasak na društvene, nego na stručne predmete i takvo razmišljanje bi možda bilo ispravno, samo kada nove promjene ne bi išle na štetu nacionalne, hrvatske povijesti.

Postavlja se pitanje zašto je to tako? Komu smeta hrvatska povijest? Hrvatska ima dugu, burnu, krvavu, zanimljivu i slavnu povijest, čiji bi opseg izučavanja mogao ispuniti i pet ili šest puta više školskih sati, od onog broja koji je predviđen postojećim školskim sustavom za sve razrede srednjih škola. Dovoljno je samo primijetiti kako neke države, koje nemaju ni upola tako dugu ili burnu prošlost, ljubomorno štite i proučavaju epizode iz vlastite prošlosti. Kod nas je praksa ponešto drukčija. Kod nas, ne samo da mjerodavne obrazovne institucije ne povećavaju broj školskih sati posvećen predmetu povijesti, nego još i vrše izmjene koje idu na štetu izučavanja hrvatske povijesti. Komu je to u interesu? Dovoljno se samo prisjetiti važnosti teme Domovinskoga rata, za čije proučavanje nijedan broj školskih sati nije dovoljan ili prevelik. Također, toliko je drugih velikih, važnih i slavnih epizoda iz duge hrvatske povijesti, koje su hrvatski učenici, u različitim obrazovnim sustavima, spoznavali na osnovu pogrješnih povijesnih shvaćanja ili nametnutih ideologija pa je pitanju školske povijesti potrebno pristupati krajnje oprezno. Na žalost, danas se takvom pitanju povijesti u školskom obrazovnom sustavu, pristupa bez provedene široke javne rasprave profesora, povjesničara, ali i svekolike javnosti. Uostalom, naš narod je i za navedenu situaciju, imao spremnu prigodnu poslovicu: “Tko ne nauči povijest, osuđen je ponoviti ju!“. A nama je svima dosta ponavljanja starih povijesnih lekcija na mesu i krvi vlastitoga naroda… (hrvatski-fokus)

Pomirenje i oprost

“Kao što tvrde vjere među ljudima i lavovima nema,

Kao što složna janjci i vuci nemaju srca,

Tako ni ljubavi meni nema s tobom, te nama

Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas.”

Ilijada, XXII. 23-27

- O narode hrvatski, sa sobom zavađeni! Kad tako dođeš do samospoznaje, prepast ćeš se samoga sebe. Prepast ćeš se samoga sebe kad shvatiš da si zavađen sam sa sobom. Kad neprijatelja svoga u sebi prepoznaš. I njegove saveznike što se u tvojoj zemlji naseliše, vjerom prevrnuše i neprijatelji ti postadoše. Da tvojim slabostima oni vjerni saveznici postadoše. I to je jedan od gorkih plodova tvoje samospoznaje. Ali ta ti samospoznaja vid vraća. Od tada ćeš dobro razlikovati dan od noći i neće ti biti stalo do sumraka predsvanuća i večernjeg sumraka u kojima se tvoji neprijatelji najbolje kriju i grade se tvojim prijateljima. Zato moraš imati dobar vid. Već sam te upozoravao da trebaš paziti da ti se stranci u tvojoj zemlji za vrijeme mira ne namnože i tako postanu prejaki, jer su oni najveći prijatelji tvojih mana. Zato jer si propustio na to paziti u miru, morat ćeš u ratu protiv njih rabiti gorak lijek. Za veliko djelo ti nisi spreman sve dok se sa sobom ne izmiriš. Istina, ti si mirenje pokušao, no ono nije uspjelo jer je zamišljeno i provađano na pogrešan, nemogući način. Tvoje te meko srce upropaštava. To nije dobrota, to je slabost što dolazi od nemuževnosti. Poslije Patriotskoga rata htio si, o velikodušni narode, svim svojim neprijateljima oprostiti. I tuđinu i svome odrodu. No, ti se prethodno ne upita odakle tvoje pravo i tvoja moć da opraštaš sve one strahote i zločinstva što ih tvoji neprijatelji tebi naniješe? I koji se nikad ne pokajaše! Odakle ti pravo da im oprostiš sve zločine što ih počiniše onima koji prvi ustaše? Zbog svoje nerazboritosti preuzeo si na se zadaću koja ti nije povjerena i koju zbog svoje mlitavosti nisi mogao niti možeš izvršiti. Te zločine samo Bog može oprostiti, a na tebi je, kao suradniku Božjem na Zemlji, da im sudiš i da ih kažnjavaš i tako zlu i tvojoj propasti zatreš trag i korak. Oprostio si a da ni njihovu krivnju ni odgovornost nisi utvrdio, i tako si odbio izvršiti svoju zadaću. Tako si se odrekao svoje svojevlasti, svoga suvereniteta, na kojemu je da nagrađuje i da kažnjava. To je velika pogreška; tako si utro put svojoj ponovnoj propasti. Pa što si onda i komu oprostio? Bezimenima koji će sutra reći da niti je zločin postojao, niti su ga oni počinili, jer gdje je to dokazano i utvrđeno! A trebao si utvrditi svačiju krivnju i svačiju odgovornost. Jer, može biti da u nekom narodu nisu svi krivi, ali su svi odgovorni. Trebao si to uraditi, a potom vidjeti je li se tko od njih riječju ili djelom pokajao ili pak bio u oprostivoj bludnji. Tek poslije toga si mogao opraštati, pojedinačno. Kako to nisi učinio, podcijenio si sebe. Podcijenio si svoju krv i svoju žrtvu i time svome neprijatelju dao za pravo. Time si, ustvari, rekao da zločin nad tobom i nije neki zločin kao kad se počini prema nekom drugom “izabranom” narodu. Tebe optužuju i kažnjavaju za stotine, a ti njih ni za stotine tisuća što tvojih oni poubijaše. Nemarno i mlitavo si postupio. Protiv svoga dostojanstva i bez samopoštovanja si postupio, i time počinio veliki grijeh protiv sebe.

Ne dopustite da se genocid izvršen nad vama (Olovograd, Patriotski rat) olako pretvara u povijest. No, trajno zadržavanje sjećanja na genocid ne traži nužno osvetu kontragenocidom i primjenu taliona. Ali, moralna vam je zapovijed da kaznite počinitelje pokolja u Olovogradu i etničkoga čišćenja i genocida u Patriotskom ratu jer ga Svrab neće kazniti, kao ni sud u Haagu. Ne dajte se zavarati “humanizmom” oprosta jer će, inače, shvatiti da vas mogu nekažnjeno klati. Zar ne vidite kako se i 100 milijuna nevinih žrtava komunizma opravdava njegovim tobožnjim humanističkim načelima, kao hipokriznom idejom bratske ljubavi koja je tobože nesretno, stjecajem nesretnih okolnosti, iznevjerena. Time se želi reći da bi bio moguć komunizam bez zločina pa, dakle, i treća Jugoantija bratstva i jedinstva. Ne dajte se varati! Zločin nad vama mora biti kažnjen! Neka sinovima trnu zubi za zločine njihovih očeva!

Oni, zločinačka Svrab, kao i komunistička šizma i svi drugi do kojih možeš doći, moraju biti kažnjeni za olovogradske zločine, zločine Prekrižnoga puta i druge poslijeratne zločine “čišćenja”, ne zato jer su slijedili komunističku ideologiju, koja jednim svojim, utopijskim dijelom, bijaše hvatanje duge, zabludna potraga za ljudskom pravdom i srećom, što je čovjekovo ahasversko prokletstvo, njemu imanentno u vječnom lutanju za nedohvatnom srećom. Oni su išli za krivim, pogrešnim bogovima, za idolima, što nije prvi put u povijesti, nego samo jedan od zločinačkih načina lutalaštva.

Opraštajući a ne kažnjavajući postupio si protiv svoga naroda, protiv sebe, jer si nedovršen narod. Stoljeća neslobode i otuđenosti od vlastite države otuđila su te i psihološki, otuđila su te i nacionalno tako da ti je zamro naciogenetski instinkt. Instinkt koji je jači i od samoga instinkta za životom. Istina, u međuvremenu si mnogo napredovao, ali ne još dovoljno. Da to spoznate, dovoljno je da se osvrnete na svoju povijest, na povijest koja je svakom odgovornom i pametnom narodu učiteljica života... Kad se zagledate u vlastitu povijest kroz sva ta stoljeća bezdržavlja, od 1102. do danas, vidjet ćete svoju nacionalnu svijest u stagnaciji, u regresiji, u potpunom otuđenju i raspadu, u samomržnji i samonegaciji, u borbi protiv samoga sebe i u buđenju u više oblika te, konačno, u napredovanju do sadašnjega stanja. Vidjet ćeš ujedno da svakom tom stadiju svijesti odgovara i vaše djelatno zalaganje ili pak odustajanje od vlastite slobode, od vlastite države. Također ćete, poučeni poviješću, dobiti kritičku svijest i spoznati da još niste zadobili potpunu samosvijest, da niste dovršen narod.

U Drugom velikom ratu (svjetskom), iako su vam oni koji prvi ustaše pokazali ispravni put i zalažući svoj život ga potvrđivali, dali ste se zavesti šizmom. Mnogo vas se odmetnulo u šizmu i borilo se izdajnički protiv svoga kraljevstva te tako Svrabu omogućilo da vam kraljevstvo zatre i obnovi svoju vlast nad vama. Tek ste se osvijestili u Patriotskom ratu i u vama proradio naciogenetski instinkt. Ali i tada previše vas je po negativnom određenju postalo svjesno; osvijestili ste se tek kad vas je Svrab napala, fizički vam istrebljenjem zaprijetila, iako ste još uvijek pripadali komunističkoj šizmi. To je najniži stupanj nacionalne svijesti, svijesti iz nužde. Kad nužda prođe, mnogima od tih svijest još više oslabi, a kod nekih ponovo nestade. To su oni koji vas u Zapadno Brdo vode, koji vas u Ropsku Uniju vode, koji vas pljačkaju i strancima prodaju. To su oni što hoće biti vaši gospodari, a mi ih zovemo gospodari naroda.

Integralna nacionalna svijest kao svijest o sebi kao jedinstvu, kao neponovljivom kolektivnom subjektu i kolektivnom individuumu je, takoreći, ne samo psihološki, kulturni, nego i biološki, naciogenetski instinkt koji se samoodređuje i uvijek je samosvjestan. On je snažan kao instinkt, kao nagon za životom. Pače, naciogenetski instinkt kao instinkt za slobodom jači je i od instinkta za životom. Tek tada kad vam nacionalna svijest bude takva - bit ćete slobodni za život.

O kako ste još daleko od sebe! Zato - uusavršavajte se. Kad ćete već jednom napustiti neratničku etiku domobranstva i njegova slabićkog, tobože humanističkog pacifizma: biti dobar, pravedan i pošten čovjek. Radom, na pošten način zarađivati kruh svoj. Pomagati svakom potrebitom, pa i na svoju štetu. Ne mrziti nikoga, napose Svrab. Voljeti svoju domovinu, braniti je, ali tako da nikoga ne povrijedite. Ne, to nije moral onih koji prvi ustaše, to nije moral ni višega čovjeka ni višega naroda. To je moral koji trebate rabiti samo među sobom. Vi još lutate u pravedničkom snu, u ljiljanskom svijetu ljubavi bez grijeha i zločina - u iluzornom svijetu. U svijetu izmišljenom od vaše dobrote ali i slabosti, u svijetu bez energije. To je izmišljeni svijet lošega kršćanstva, njegova grijeha prema čovjeku jer ga čini slabićem, djelo teološke samoobmane koja vas tješi da je Bog postao čovjekom (Isus), da bi čovjek postao Bog. To je pogrešno tumačenje Božjeg darivanja dostojanstva čovjeku. Ovim teološkim iskazom Božjeg čina čovjek nije postao, nego mu je dana mogućnost da postane dobar i pravedan, da postane dionikom svetog i božanskog. No, to se nije dogodilo. Ta pretvorba od životinje do čovjeka, to uzdignuće se ostvarilo samo djelomično, napola i vrlo rijetko. Ono što je božansko u čovjeku to je ljubav, ali je u njemu ostao i sotonski dio - mržnja i sklonost zločinu. To je tek teološki i antropološki realizam s kojim treba živjeti i prema njemu se ravnati. Ako se budete ravnali prema njemu ne ćete nikome okretati drugi obraz. Ne izbjegavajte svoje pozvanje, svoje dužnosti preuzimanja odgovornosti za “zločin” što ćete ga morati počiniti da bi od sebe otklonili zločin vašega neprijatelja. Dužnost vam je ne pokoravati se zločinu oduzimanja osobne i nacionalne slobode, nego ustati protiv njega. Samo oni koji prvi ustaše ispravno razumješe onu teološko-psihološku istinu, čovjekovo dioništvo u Bogu kao slobodu. Oni dobro razumješe: ne trpiti, nego zlo i zločin istrijebiti. Ne skrušeno podnositi nepravdu nego se, ispunjeni ratničkom etikom, protiv nje organizirati u viteške redove, boriti se i pobjeđivati. Jer djelovanje je na Ispravnom putu. Pritom budite strogi prema sebi: očistite se od slabićstva i samilosti prema neprijatelju. To su značajke prizemljara, to vas nije dostojno. Odbacite prizemljarsku sintagmu lažnog, minimalističkog mirotvorstva i dobrosusjedstva: tuđe nećemo svoje ne damo. Ništa vaše nije sigurno niti ičim zajamčeno: sigurno i zajamčeno kao vaše samo je ono što vaš mač pokriva. Usavršavajte se. To je vaš poziv, poziv vašega kulturogenija na što ste na putu slobode upozoreni već od velikoga Firentinca koji reče: “Slobodno ti je odroditi se u niži svijet životinja. Ali, isto tako možeš se po odluci tvojega duha uzdići u viši svijet božanskoga” (Giovanni Pico della Mirandola).

Vi zaista ne razlikujete ljudsko i božansko praštanje. Ali znajte da niste pozvani da umjesto Boga ni praštate ni kažnjavate. Kao ljudi i kao narod ovlašteni ste, pače i dužni kažnjavati ljudski grijeh, individualni i kolektivno počinjen prema čovjeku pojedincu i prema naciji kao kolektivitetu. Grijeh počinjen prema Bogu ostavite njemu da mu on sudi. Zato ne budite slabići, ne praštajte nego sudite i kažnjavajte za zločine počinjene prema vama. A Bog će suditi i vama i njima. Ako svi Svrabi i nisu svi krivi, svi su odgovorni za zločine počinjene prema vama, i to ne samo u Patriotskom ratu, nego i za cijelo vrijeme trajanja zajedničke države, od 1918. (Dakako, postoji i njihova povijesna krivnja suradnje s Osmanlijama pri osmanlijskom osvajanju hrvatskog ozemlja te progona, etničkog čišćenja Hrvata s njihova ozemlja.). Jer, kako svaki čovjek kao pojedinac osim individualnog ima i kolektivni, nacionalni identitet, tako ima i individualnu i kolektivnu, nacionalnu odgovornost za djela svoje nacije (aktualnu i povijesnu). Nisu odgovorni samo oni koji su izričitim radnjama pokazali da se ne slažu s agresijom na Hrvatsku i pokoljem Hrvata (demonstrirali su protiv rata, pisali protiv agresije, pobjegli u inozemstvo da ne bi sudjelovali u tom zločinu, dakako ako to nisu učinili samo iz kukavištva i straha za vlastiti život itd.). Stoga se individualizacija krivnje i oslobađanje od krivnje i odgovornosti odnosi samo na one koji se nisu solidarizirali s tom agresijom i zločinom. Jedino su oni potpuno nevini. Svi ostali koji nisu krivi su odgovorni. Posebno se to odnosi na one koji su sudjelovali u vojnim postrojbama. Svi oni snose ne samo individualnu odgovornost, nego i krivnju, od koje ne mogu ni na koji način biti oslobođeni niti im može biti oprošteno. Njima, štoviše, i ne treba dokazivati zločin jer je i samo sudjelovanje u agresiji zločin. Sve one zločine nisu mogli počiniti onih desetak kojima se sudi, pogotovo jer se većini sudi samo za zapovjednu odgovornost. Zato zakone o oprostu i aboliciji morate ukinuti i suditi svim sudionicima u svrapskoj agresiji na Hrvatsku.

Zato i sud u Haagu ne individualizira odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost s krivnjom, jer nema kazne za tu odgovornost iako postoji krivnja. No, ta fikcijska odgovornost bez kazne ipak nije bez ikakve kazne. Kazna je moralna i politička s povijesnom dimenzijom, jer napadnuti narod s pravom može, i, zapravo, ako drži do sebe mora, pamtiti počinjene zločine nad njim i napadački narod smatrati zločinačkim. Iako to na prvi pogled izgleda blaži oblik kazne, politička i moralna kazna s povijesnim pamćenjem ustvari može biti i teža. Individualizacija krivnje zbog kažnjavanja, dakle, ne skida odgovornost s ostalih pripadnika toga naroda jer, kako rekosmo, iz kolektivnog identiteta proizlazi i kolektivna odgovornost.

Tako bi i prođe i devetnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Budalaština sa www.dnevno.hr

Kao reakciju na gornju budalaštinu izvlačimo iz prašine jedno reagiranje iz 2004. godine...

Piše: Ante Matić

Prateći elektronske i tiskane medije, čovjeku se, s imalo pameti i znanja, savjesti i poštenja, čini da se opet u RH sve više vraća doba najcrnjeg komunizma kad je u pitanju povijesna istina, jer "partizanija" opet, svjedoci smo, vodi "kolo" antihrvatsko.

Zaista, čovjeku je teško pojmiti koliko se u tim medijima istrese laži, mržnje, klevete, ispraznosti, gluposti, idiotizma, neznanja, površnosti i čega sve ne zamotanog u tobožnju brigu za "hrvatske nacionalne interese". Pa, pogledajmo samo koliko, u zadnje vrijeme, neistine i pljuvačke mržnje izbija iz raznih tiskovina na uspomenu, lik i djelo dr. Mile Budaka.

Naime, ljudi koji ljube istinu i nevinu žrtvu položenu za Hrvatsku i hrvatski narod su u Svetom Roku pokušali dijelom "oprati" obraz RH i odužiti se rodoljubu i patniku dr. Mili Budaku, podižući mu skromnu spomen ploču pored tamošnje crkve. I što se događa. Diže se svakovrsna antihrvatska, srbokomunjarska "kuka i motika", na sve što ima ikakve veze s Nezavisnom Državom Hrvatskom i borbom za njezino očuvanje. A, što je i najgore, i jedna Vlada, na čelu s Ivom Sanaderom, koja, valjda, pretendira da zastupa "hrvatske nacionalne interese", prihvaća tu antihrvatsku histeriju koja se provodi u najboljem stilu jugoboljševika Jakova Blaževića i, kao šlag na kraju, donosi i provodi u djelo brzopoteznu odluku o rušenju i uklanjanju spomen obilježja dr. Mili Budaku u Svetom Roku i vitezu Juri Francetiću u Slunju, baš kao i ondašnji boljševici banu Josipu Jelačiću na njegovom Trgu u Zagrebu!

Zaista jadno, jer dr. Mile Budak je čitav svoj život (i život svoje obitelji) posvetio i položio za dobrobit svog hrvatskog naroda i svoje hrvatske domovine. Da, ljubio je svoj narod i dom svim srcem i dušom i sve svoje fizičke i umne napore je uložio u borbu za hrvatsku državnu nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda i zbog toga se i našao na udaru velikosrba kojima je i dopao razbojničkih, zločinačkih partizanskih šaka po engleskom izručenju po završetku Drugog svjetskog rata. Ti boljševički velikosrpski zlikovci tada donose "presudu" i ubijaju ga, na pravdi Boga; kao što su mu prethodno ubili i kćer Grozdu poslije divljačkog silovanja, a prije toga u staroj Jugoslaviji i njegovu suprugu koja je nađena mrtva u bunaru. Poslije neuspjelog velikosrpskog atentata u staroj velikosrpskoj Jugoslaviji dočekao je tako boljševičku "pravdu" antihrvatskih zločinaca po uspostavljanju nove srbokomunističke Jugoslavije.

I sada, na tu i takvu "pravdu" se pozivaju današnja kojekakva novinarska piskarala bez ikakvog stida i grižnje savjesti baš kao i aktualni predsjednik RH, kao da nisu prošla vremena komesarske hajke. Dakle, u današnjoj RH se nameće javno mnijenje koje podržava rušitelje ondašnje hrvatske države, srboboljševičke koljače i njihove "sudove", a zatire se svaka mogućnost da izbije istina o NDH i njezinim braniteljima, njezinim legalnim i legitimnim odlukama i djelima zasnovanim na očuvanju državne nezavisnosti i obrani hrvatskog naroda i svih njenih građana. Zaista, kakvi to moraju biti ljudi, kakva li amoralna i anacionalna antihrvatska trulež, da bi se usudili, mimo svih činjenica (koje hrabro posvjedočiše i onih stotinjak intelektualaca u svom Apelu), mimo ISTINE I PRAVDE, uzor čovjeka i Hrvata, intelektualca, književnika svjetske veličine, dr. Milu Budaka s "argumentima" poludjelih skojevaca, proglašavati zločincem, koljačem, fašistom i tako dalje u stilu najcrnjeg partizanskog divljanja.

To, zaista, moraju biti "duhovna djeca" srbokomunizma koji je uspostavljen na klanju i uništenju svega hrvatskoga, naroda i države, jer oni danas nastavljaju svoj izdajnički "ples" koji je za Domovinskog rata bio samo, zapravo, kukavički pritajen. Da, pritajen, jer su se mnogi i bojali da ih ne sustigne ruka pravde za sve zločine protiv hrvatskog čovjeka i naroda koje su počinili za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. A i dogodila nam se i "pomirba" u kojoj ti antihrvatski elementi nisu s nama, rame uz rame, stali u obranbene redove već na čelne položaje u državi, društvu i politici. Rušitelji hrvatske države i zatornici interesa hrvatskog naroda u vrijeme srbokomunističke ere tada mijenjaju "firmu" i nastavljaju svoju staru antihrvatsku rabotu vodeći nas opet starim stazama u "svijetlu budućnost". I zato i imamo, ovo što imamo, da nam "duhovna djeca" zločina i zločinaca govore o pravdi i istini, moralu i povijesti, pokušavajući nam prekrojiti sudbinu i ishod naše pravedne borbe i naših htijenja. Da, u miru doživljavamo poraz Domovinskog rata koji i tako nije postigao, uslijed spomenute srbokomunjarske opstrukcije istinskih hrvatskih nacionalnih interesa, konačno oslobođenje cjelovitog hrvatskog naroda i prostora. Zaista, žalosno. Jer, kako ćemo danas cijeniti žrtve podnesene u Domovinskom ratu i žrtvu koja se i dan danas podnosi (generali osloboditelji se sude kao zločinci, branitelji se ubijaju…), ako ne cijenimo i čuvamo istinu o našim nevinim i junačkim žrtvama kroz našu povijest. Upitajmo se za koga su oni ginuli, za koga li žrtvu podnijeli! Zar samo za sebe, a ne i za nas. Zar su branitelji u Domovinskom ratu uzeli pušku u ruke da obrane samo sebe, a ne svoje najmilije, svoju djecu, svoj narod i svoju domovinu! Dalje, tko je odgovoran da "nemamo" heroja Domovinskog rata, da su nam generali po Haaškim kazamatima i domaćim zatvorima, da se ruši svaka pozitivna uspomena na našu osloboditeljsku borbu, da branitelji dižu ruku na sebe, jer ne mogu podnijeti svakovrsno "pljuvanje" na svoju žrtvu i jer ne mogu sada u miru, za koji su se borili, osigurati sebi i svojoj obitelji život dostojan čovjeka. Zaista, jadno i žalosno.

Isto tako, ako se "pljuje", vratimo se samo malo u povijest, na ustaše i domobrane koji su ginuli za svoj narod i dom, zašto se onda ne bi "pljuvalo" na današnje branitelje naroda i domovine. To je jasan slijed i proizvod zločinačkog sotoniziranja svega hrvatskog, i onda i danas, te bezkičmenjačkog uzmicanja mnogih pred antihrvatskim tvornicama laži. Zapravo to je spirala mržnje koja ide u oba smjera. Tko sotonizira Domovinski rat jasno je da je to već činio ili čini s NDH i njenim braniteljima. Tko sotonizira NDH i njezine branitelje jasno je da će sotonizirati i Domovinski rat, jasno i glasno ili pritajeno i zakukuljeno. Možda je i veća opasnost od onih zakukuljenih sijača antihrvatstva.

I pored piskaranja na ovu temu raznih Saša, Deana, Čizmovića, Kneževićki, Šarićki, Jajčinovića, Žanka, da ne nabrajam dalje, ja bih se samo osvrnuo na "tv zanovijetanje" Milana Ivkošića (koji u tom svom "talasanju javnosti" u Večernjem listu ima obraza govoriti o "ostarjelim ustašama koji žive izvan Hrvatske" i da, iz " ljubomore prema Domovinskom ratu", na ovaj način "zagorčava život cijeloj zemlji") i upitao ga kako može zamjerati tobožnje ne postavljanje "spomen obilježja nekome iz Domovinskog rata" kad istovremeno bez trunke stida zagovara da se zabrane "moguća obilježavanja sudionika iz vremena Dugog svjetskog rata". Bože moj koje li zlobne i prozirne "logike" - osporava se i isključuje pravo podizanja spomenika rodoljubu iz vremena NDH tobožnjom mogućnošću podizanja spomenika "nekome iz Domovinskog rata". Zašto bi jedno rodoljublje isključivalo drugo, a ne bi uključivalo i jedno i drugo, jer su nedjeljivi u svojoj suštini. I komu "nekome" bi to Ivkošić podigao spomenik kad "zanovijeta" na takav jadan način protiv spomen ploče književniku dr. Mili Budaku. Zar nas ne bi i tada na sam spomen bilo koga zaslužnog iz Domovinskog rata snašla svakovrsna antihrvatska hajka, jer kako se tomu i tomu podiže spomenik a on je taj i taj. Pa ni pokojni predsjednik Franjo Tuđman u Zagrebu ne može dobiti zasluženi Trg, ulicu, spomenik (uza sve tolike "ljubitelje" Domovinskog rata), a sve to ima, i dan danas, komunistički zločinac J.B.Tito na radost i diku svakovrsne antihrvatske bratije.

Ali, bez brige, podignuti ćemo mi spomenike svima zaslužnima za hrvatski narod i domovinu ( ma kad i gdje oni bili) unatoč "krokodilskim suzama" tobožnjih poštovalaca Domovinskog rata. Ta sigurno je da se mnoge mizerije samo kriju iza Domovinskog rata, jer oni ga vole i poštuju koliko i crno ispod nokta. Sjetimo se samo one saborske Deklaracije o Domovinskom ratu i, recimo, saborske zastupnice Pusićke i njenog istupanja na tu temu.

Zaista, svakovrsni smutljivci izjednačuju zločinački, antihrvatski partizanski pokret koji se borio za ponovnu uspostavu tamnice Jugoslavije i Ustaški pokret koji se borio za uspostavu i očuvanje hrvatske državne nezavisnosti. Izjednačuju, dakle, zločinačko jugoslavenstvo s rodoljubnim hrvatstvom.

Da, takvima treba, jasno i glasno, reći - partizanski pokret je slijedio komunizam i Staljina, a Ustaški pokret je slijedio samo interes hrvatskog naroda. To potvrđuju svi relevantni podaci i činjenice koje partizanske sljednike ne zanima jer će tako na vidjelo izaći sva bijeda i zločin te komunističke bratije.

Nu, NDH i svoju slobodu hrvatski narod je tada izgubio i poslije tolikih klanja i mučenja komunistički zločinci su nastavili kroz cijelo vrijeme svoje Jugoslavije sotonizirati sve hrvatsko, bez imalo obzira, pa je tako u Jasenovcu "pobijeno milijun i sedamsto tisuća nevinih" i kao "zločinac" je osuđen i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac koji je u naše vrijeme proglašen blaženim.

Da upitamo te "aveti prošlosti": je li kardinal Stepinac i dalje za njih zločinac, ta osudio ga je njihov "sud"!? I, poslije svega, zašto bi itko razuman i otvoren istini i pravdi prihvatio antihrvatsku "istinu" da je NDH bila negativna, zločinačka, fašistička, jer su se eto neki iz reda hrvatskog naroda borili protiv nje i plebiscitarne volje hrvatskog naroda (kako je to hrabro posvjedočio komunističkim zlotvorima na montiranom procesu nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac), a za račun zločinačke ideologije komunizma i nove Jugoslavije. Zaista, nitko razuman i kome je strana filozofija "u se, na se i poda se".

Ipak, na kraju vratimo se još jednom "zanovijetalu" M.Ivkošiću koji kaže: "Domovinski rat je politički porekao taj sustav, kao što je porekao i NDH: u njemu su se na istoj strani borili svi, nije bio ideološki, ni ustaški ni partizanski, nije ratovao Hrvat protiv Hrvata, nego svi za Hrvatsku". Zaista, prozirno. Tko su to svi na istoj strani - jugoslaveni ili Hrvati?! Pa znači da ovaj put nismo imali domaće izdajnike iz redova hrvatskog naroda koji bi se otvoreno svrstali na stranu velikosrba u borbi za Jugoslaviju! U ovom slučaju, u Domovinskom ratu, su se djeca partizana okrenula protiv "velike ideologije" svojih očeva i djedova i stavila se na pravu stranu, na stranu hrvatsku, na kojoj su se već od komunizma "odredili" sinovi i unuci ustaša i domobrana. A da su se, kojim slučajem i svjetskim okolnostima, jedni suprotstavili uspostavi hrvatske države i slobode bi li i onda i za današnja "zanovijetala" Domovinski rat i RH bili zločin i zločinačka tvorevina baš kao i ondašnja NDH i ustaše i domobrani?! Dakle, Domovinski rat je porekao komunizam i Jugoslaviju, a ni u kojem slučaju NDH i ustaštvo.

Zato se i upitajmo, radi očuvanja hrvatske državne nezavisnosti, dokle ćemo trpjeti daljnje "cementiranje" starih laži komunističkih i četničkih zločinaca o našoj prošlosti i sadašnjosti, pa tako i budućnosti. Zločinci su na pravedne bacili i još uvijek bacaju zločinačku ljagu, ubijaju ih, po zna koji put, i dan danas. A mi mnogi to prešutno prihvaćamo. Jesmo li mi onda uopće ljudi dostojni ljudskog imena, jesmo li kršćani, jesmo li Hrvati?! Zar za istinu ne živimo, zar se za istinu ne umire?! Ako smo to bili spremni u Domovinskom ratu kad smo bili goloruki, zašto se to bojimo danas kada imamo, kakvu takvu, hrvatsku državu!

Stožer za obranu Vukovara poziva na prosvjed 7. travnja u Zagrebu

"Stožer za obranu hrvatskog Vukovara poziva Vas na veliki prosvjed protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj jer to što se sada događa nastavak je velikosrpske agresije na Hrvatsku, samo drugim sredstvima.

Muni-Žaba, Ober-šnel i drug Tito na Veliki Petak!

Nastavi li se 'restrukturiranje kadrova' ovakvim tempom na Radmanovoj YU-telici mogli bi Hrvati postati 'gosti' u svojoj, javnoj kući!?

Latin pao zbog Milanovićeva carstva

Tito i Milena Dravić na katoličko-protestantski Uskrs

O Zoranu Šprajc-Jovanoviću ili Aci Stankoviću da i ne govorimo jer bez njih ni ove današnje YU-telice ne bi bilo! Urednik Jovanović kodnog prezimena Šprajc posebno je poznat gledateljstvu po svojim, autorskim, neobuzdanim i otkvačenim komentarima pa je tako nedavno kod izbora Svetog Oca Frane, na samom početku 'vlastitog mu' dnevnika k'o iz puške opalio hrvatskim vjernicima radosnu vijest: Eto, katolici su dobili novog papu a Hrvatska je dobila novog ministra turizma; neobično dirljiva usporedba!

Uzorito društvo 'Josip Broz Tito' iz crvene Rijeke uz nazočnost odanog Titoljupca Vojka Ober-šnela održalo je javnu tribinu na historijski važnu temu 'Josip Broz Tito i njegovo nasljeđe' i to, koje li komunjarske slučajnosti, upravo na Veliki Petak, 29. ožujka 2013. u 18 sati u dvorani 'Filodrammatica' u Rijeci. Tribina olinjalih i dugovječnih partizanskih metuzalema održala se je u okviru nastavka promotivne kampanje vezane uz monografiju 'Rijeka i regija u Titovo doba' s posebnim pitanjem: 'Je li i drug Tito postio na Veliki Petak konzumirajući muktaške pržene srdelice na riječkom Korzu'? Gosti predavači javne tribine u 'Filodrammatici' bili su ugledni yugo-povjesničari, slovenski akademik prof. dr. Jože Pirjevec, veliki obožavatelj Josipovićeva Golog otoka i srbijanski novinar i publicist Miro Simčić, plodni autori više 'istorijskih' knjiga o drugu Titi i njegovu besmrtnom i smrtnom djelu. Među tim literarnim remek-djelima ima i nekoliko vele-važnih knjiga o intimnom životu JeBoTe-a s posebnim osvrtom na Titin izvanbračni rasplodni život seksualnog napasnika!

Pa, pođimo prebrojavat krvna zrnca hrvatske provenijencije na Radman-Gizelinoj YU-telici!? Nastavi li se 'restrukturiranje kadrova' ovakvim tempom na Radmanovoj YU-telici mogli bi Hrvati postati 'gosti' u svojoj, javnoj kući!? (hrvatski-fokus.hr)

Branitelji izviždali dužnosnike

Na komemoraciji su bili nazočni Jovićeva majka, mnogi njegovi suborci, pripadnici Specijalne policije, Hrvatske vojske i izaslanici političkog vrha zemlje. Ali upravo to što nitko od državnog vrha nije osobno došao ogorčilo je branitelje pa se tijekom komemoracije dogodio i neugodan incident.

Lucić: Mi smo državu i demokraciju krvavo borili i skupo to platili

'Mi smo državu i demokraciju krvavo borili i skupo to platili. Mi smo svoje zadaće odradili, ali se možemo danas pitati što su radili oni koji nisu bili u ratu', poručio je Lucić i pozvao nositelje vlasti da isprave pogreške. 'Vlast mora slušati sve prijedloge i kritike i iz njih izvući rješenja. Prestanite s optužbama i neprihvatljivim rječnikom prikrivati pogreške i tražiti alibije. To je već viđeno. Prestanite gubiti vrijeme, sve je više radnika na cesti, svi koji izazivaju sukobe vraćaju nas nazad', rekao je Lucić.

Na kraju se zapitao zašto nema braniteljskih lječilišta ni centara za odmor na moru, pokraj mnogih napuštenih vojnih odmarališta, te je podsjetio da je samoubojstvo dosad počinilo 1500 branitelja.

Zvižduci izaslanicima predsjednika Republike, Vlade i Sabora

Dvjestotinjak branitelja, uglavnom bivših specijalaca iz Lučkog i Tigrova iz Rakitja, osjetili su se time povrijeđeni, pa su se povukli tridesetak metara od skupa i na taj način ignorirli govore dr. Siniše Tatalovića, predsjednikova izaslanika, ministra policija Ranka Ostojića, premijerova izaslanika te Milorada Batinića, izaslanika predsjednika Sabora.

Vojni Ordinarij Juraj Jezerinac rekao je da je Josip Jović poginuo za svoju domovinu koju je toliko volio. Nakon obraćanja i kratke molitve, Biskup Jezerinac zaželio je svima Sretan, miran i blagosovljn Uskrs. (hrsvijet.net)

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević