I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!
Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.
Zvonko Bušić – žrtva za Hrvatsku
Sramna dvojba državne televizije
Ostavio nas je hrvatski junak Zvonko Bušić. Otišao je s porukom, a cijeli život je slao poruke i onda kada je bacao letke kao student u Zagrebu sa svojom odabranicom Julienne činio je to i kada je iz zrakoplova bacao letke nad Londonom i Parizom tražeći slobodu za svoj hrvatski narod. Junački je izdržao 32 godine najtežih zatvora u Americi. Vratio se prije pet godina sretan što je u slobodnoj Hrvatskoj, ali uskoro dolazi do razočaranja. Pokušao je ujediniti domoljubne hrvatske stranke, ali u tome nije uspio. Prije nekoliko godina u jednom dnevnom listu u intervjuu je rekao da je želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto nakon svega i njega samoga. Rekao je da je zatekao katastrofalno stanje u Hrvatskoj. „Bilo je očito da političke elite naš narod i državu vode u propast.“ Rekao je da bi htio da u Saboru budu ljudi koji će zastupati hrvatski nacionalni interes. Teret dubokog razočaranja odveo ga je do poteza očaja, podigao je ruku na sebe.
Osobno imao sam nekoliko situacija u kojima sam se sretao s fenomenom hrvatskog junaka Zvonka Bušića. Onog 10-og rujna 1976. bio sam u Bostonu na svjetskom kongresu viktimologa kada je stigla vijest o otmici zrakoplova. Okružili su me poznati i nepoznati s pitanjem tko su otmičari i zašto otmica. Rekao sam im: to su mladi Hrvati, koji hoće ukazati na neodrživost položaja Hrvatske u jugokomunističkoj državi. Godine 1999. kao ministar pravosuđa Vlade RH pozvao sam Williama Montgomeryja, veleposlanika SAD-a i prenio mu našu molbu za pomilovanje Zvonka Bušića, ako ne drukčije, makar i uz uvjet da izdržava ostatak kazne u zatvorima u Hrvatskoj. Na njegovu oslobađanju radio je intenzivno predsjednik Franjo Tuđman i supruga Julienne, koja je radila u Uredu predsjednika.
Jednom sam pozvan na intervju s pitanjem „Zvonko Bušić – junak ili terorist“. Odgovorio sam za mene ta dilema ne postoji. Zvonko Bušić je junak, najbolji izdanak svog naroda, a ne terorist. Na dan kada je objavljena njegova smrt HTV postavlja istu dvojbu da je Zvonko Bušić za jedne domoljub za druge terorist. Sramotno je da državna televizija Hrvatske širi takvu dvojbu. Zvonko Bušić bio je žrtva i mučenik za Hrvatsku s porukom: oslobodite moju Domovinu. I ovaj njegov čin u Rovanjskoj kod Zadra poruka je Hrvatima i Hrvatskoj da je stanje u Hrvatskoj postalo neizdrživo. Dan prije smrti bio je na Udbini na mjestu hrvatskih mučenika. Možda se je tamo odlučio priključiti svima onima koji su se borili i ginuli za Hrvatsku.
Zvonko Bušić bio je junak i mučenik, veliki borac za nacionalne interese svoga hrvatskog naroda, kojega je nadasve ljubio. Bio je poput Garibaldija i Mandele, poput Zrinskih i Frankopana. Veliki hrvatski domoljub, žrtva s porukom - spasite moju Hrvatsku.
Neka mu je laka Hrvatska zemlja za koju je živio svim svojim bićem!
Dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva
Ostao si bez nade
Na svakoj planini tvoje ime piše,
U svakome hrvatskom selu i gradu,
Zvonka među nama živa nema više,
U narodu hrvatskom gajio si nadu.
Zašto dragi Zvonko ostade bez nade,
Hrvatska naša svoju budućnost ima,
Ovu zemlju lijepu dragi Bog nam dade,
Katoličkom narodu, svojim Hrvatima.
Cijeli si život posvetio narodu svome,
Tamnovanje dugo trides' i dva ljeta,
Mučeničko ime u rodu hrvatskome,
Poznato po zemljama cijeloga svijeta.
Što se dragi Zvonko s tobom zbilo,
Nakon hodočašća Crkvi Mučenika,
Gdje se žrtve brojne hrvatske slavilo,
Nazočna je bila tvoja draga slika.
Za tobom cijeli hrvatski narod žali,
O dragome Zvonku pričaju se priče,
Zbog hrvatske sudbe koliki su pali,
Zbog režimske klike, hrvatski uzniče.
Gdje je tužna tvoja slavna Julijana,
Koju hrvatski narod voli i cijeni,
U narodu hrvatskom ona nije sama,
Sućut najveća tvojoj vjernoj ženi.
Mate Ćavar
Odmori se sine
umoran si sine
lezi
dugo si hodio
životom postio
odmori se sine
pusti srce
ne daj da ga režu
širi krila
okovi te stežu
odmori se sine
nasloni glavu
na morsko krilo
pokrit će te vjetar
snivaj žito
odmori se sine
opet će zora
čekati jutra
opet će proljeća
dozivati sutra
odmori se sine
Anita Martinac
Toronto, 2.9.2013.
In Memoriam: Mučan život i tragična smrt Zvonke Bušića
Kad je stigla tužna vijest iz Hrvatske da je danas, u nedjelju ujutro, 1. studenog 2013., pronađeno mrtvo tijelo Zvonke Bušića u njegovoj kući u Rovanjskoj blizu Zadra, suzdržao sam se od zaključka, ali nakon izvješća Zvonkinih prijatelja i službenih informacijama suočio sam se s stvarnošću: mučenički je život – i tragično je preminuo!
Ipak, ne mogu vjerovati da je čovjek s takvim čvrstim karakterom, s voljom za život i ljubavlju za domovinom, podigao ruku na sebe i ostavio u tuzi svoju suprugu, suputnicu i suborca, obitelji, rodbinu, brojne prijatelje i znance, pa i veliki broj državotvornih istomišljenika.
Mogao smo, naime, očekivati od Zvonke neke drastične odluke, čak i izvan zakonskih okvira, jer u životu on nije poštivao zakone koji nisu bili pravični. U njegovoj duši nije bilo kompromisa između dobra i zla, a nije se bogme puno ni predomišljao ako je trebalo suprotstaviti se protiv svih ljudskih zala. Njegov hrvatski nacionalni idealizam bio mu je barometar u životu; vjerovao je u Boga i imao je nade da će za vrijeme svoga života vidjeti oslobođenu Hrvatsku. To je i doživio.
Ali, dočekao je oslobođenje Hrvatske u američkom zatvoru, gdje je čamio 32 godine zbog preuzimanja američkog putničkog zrakoplova, iz kojeg je prisilio New Times da objavi memorandumom o položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji, a u letu preko Atlantika (od New Yorka do Pariza) bila je informirana svjetska javnost o strahotama koje čini četničko-komunistički režim u Hrvatskoj.
Uspjeh je bio izvanredan, ali kazna je bila drastična. Nikad se nikome nije požalio da mu je teško izdržavanje zatvorske muke u američkim zatvorima. Nikada se nije požalila ni njegova supruga, koja je također bila sa Zvonkom u akciji i na izdržavanju kazne.
Američki su zatvori vjerojatno jedni od najokrutnijih zatvora u svijetu. Pokojni Drago Sudar, koji je također prošao sve zatvorske torture u američkim zatvorima (od službenog osoblja do zatvorenika, mahom američkih crnaca, meksikanskih drogaša i multinacionalnih mafijaša), tijekom posjeta i dopisivanja dao mi je jasnu predodžbu što se sve događa u zatvorskim ćelijama, a on je bio u stalnoj vezi sa Zvonkom, pa sam tako donekle imao uvida i u Zvonkine zatvorske okolnosti.
Hrvatska je emigracija ponižena i odbačena
Kada razmišljam o sudbini hrvatskih emigranata, koji su dali svoje živote za Hrvatsku, te o onima koji su dali sve od sebe – izuzev života, a kako su bili omalovažavano dočekani, primljeni u RH od oni koji su od nas uzeli novce, a potom uzeli i vlast u Hrvatskoj, te vladaju s istim metodama s kojima je vladala Jugoslavija, protiv koje smo se borili i koju smo vojnički uništili.
Doduše, ima veliki broj emigranata, koji su u emigraciju došli iz različitih potrepština, među kojima ima i avanturista, provokatora, izdajica i ubojica, koji su se vratili u prvih mah i zauzeli visoke položaje u državnim institucijama, obogatili se u privatizaciji i uživaju u raskošnosti.
Zvonko je sve to imao u vidu, i nakon izlaska iz američkog zatvora, i povratka u Hrvatsku, mislio je da može sa svojom osobom, koju nije trebalo predstavljati, unijeti duh zajedništva u hrvatske desničarske stranke, strančice i udruge, kako bi stvorili zajedničku višestranačku udrugu, koja bi se mogla suprostaviti izdajničkoj i srbo-komunističkoj Vladi u Hrvatskoj.
Konačno se Zvonko uvjerio da mnogi čelnici nacionalnih (desničarskih) stranaka, koji su verbalni ''domoljubi, rodoljubi i državotvorci'', nisu ništa bolji od onih koji su na vlasti, jer su zaraženi egoizmom i samodopadljivošću, kojim je stalo do položaja, isto kao i onima koji danas vladaju u RH.
Zvonko nije našao sebe u Hrvatskoj, kao što nije našao sebe u oportunističkoj i minimalističkoj emigraciji, koji su u naše vrijeme bili u većini. Teško je zamisliti, da sva ona očekivanja, nade i želje, koje je Zvonko imao dok je robovao, u njemu razbuktati razočarenje u hrvatski narod kojeg je volio više nego samog sebe, jer sebe je dao na oltar za hrvatsku državu.
Jugoslavenska propaganda, kao i današnji režimski mediji u RH imaju isto gledište glede Zvonke Bušića – da je terorist, a 43.000 četnika, komunista, udbaša i Titovih sljedbenika kojima je dokazano da su zločinci, jer su ubijali i klali u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću, kao i u vrijeme Osloboditeljskog rata (Domovinskog rata) - njih se tretira slobodnim građanima RH. S druge strane, srpska nacionalna manjina ima isti broj zastupnika (3) u hrvatskom saboru, koliko ima cijela hrvatska diaspora - polovica hrvatskog pučanstva! Samo čovjek koji nema razuma može razumjeti ovakvu apsurdnost!
Zvonko Bušić će ostati simbol hrvatstva
Dok je bio živ Zvonko je bio simbol muke i patnje u hrvatskoj emigraciji, ali očito nije bio prihvaćen u Hrvatskoj, jer ono zašto se je borio u suprotnosti je s onim s čime se susreo u (ne)slobodnoj i (ne)demokratskoj RH. Hrvatski se narod hrani s malodušnošću, malonacionalnošću, malokatoličanstvom, maloljudstvom i nimalo volje za žrtvu, a najbolji naputak je sebičnosti. Prije dva desetljeća Hrvati su bili uzor herojstva u svijetu, a danas ih se može samo prepoznati na nogometnim utakmicama hrvatske reprezentacije.!
U Hrvatskoj je domoljublje prihvatljivo, ali nacionalizam je rak-rana, ili kako jedan umišljeni novinar napisa: 'tinjajući žarište mržnje''. No, Zvonko je imao drugačije tumačenje, jer je upravo zbog manifestiranje hrvatskog nacionalizma dobio drakonsku zatvorsku kaznu.
Kada se čovjek oduči da oduzme život sam sebi, onda je to krajnje ishodište koje je moguće učiniti u tom sudbonosnom vremenu, a ako to ljudi čine još pri punoj svijesti, kao što je Zvonko bio, jer je ostavio dva pisma; jedno svojoj obitelji i drugo hrvatskom narodu, onda je to bezizlaznost - odluka u očaju. Na žalost, nije Zvonko jedini koji je sebi oduzeo život, naime ima više od 2000 hrvatskih branitelja koji također nisu mogli više živjeti u Platonovoj pećini (kako je Zvonko Bušić nazvao Republiku Hrvatsku), pa su svojim životom ukazali i posvjedočili na zlodjela koja su ih natjerala na najdrastičniju smrt.
Koliko god nije prihvaćeno samoubojstvo s ljudskog i Božjeg gledišta, kao odgovor na bilo kakvu životnu prisilu, suosjećan s onima koji su se odlučili na takvo okončanje života, jer su vjerojatno došli do prepreka koja su više i jača od njihove ljudske izdržljivosti.
Možda će smrt Zvonke Bušića probuditi i pobuditi duše hrvatskog naroda, možda više nego što su to bile njegove riječi i djela, pa će u znak žrtve koju je doprinio za Hrvatsku, biti ponukani da se trgnu iz učmalosti, oslobode od sebičnosti i organiziraju hrvatsko zajedništvo, koje će pobijediti vladajuću crveno-crnu kliku i sve neprijatelje hrvatskog naroda. Aleluja!
Možda se u Hrvatskoj neće podići spomenik pokojnom Zvonki Bušiću, ali to nije ni bitno, jer on je za vrijeme svog života podigao spomenik sam sebi, kojeg neće moći srušiti zlobnici, antihrvatski i antikatolički neprijatelji, jer je učvršćen u srcima i dušama hrvatskih državotvornih rodoljuba.
S bolom u duši uručujem sućut ucviljenoj supruzi Julienni - Zdravki, ožalošćenoj obitelji i svim Hrvatima u obje domovine, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i u svijetu, koji suosjećaju tužni svršetak mučnog života pokojnog Zvonke Bušića. Pomolimo se Isusu Kristu za njegovu dušu da po Isusovom milosrđu dođe u Kraljevstvo nebesko. Mučeniče, neka ti bude laka hrvatska gruda za koju si živio i u kojoj si preminuo!
Rudi Tomić
NE ODUSTAJTE NIKADA!
Postoje trenutci kada smo jednostavno nemoćni.
Iako vrijeme za druge ide dalje svojim tokom kao i do sada, za nas se vrati u natrag desetke godina i onda se počme vrtiti onaj isti stari film koji u glavama ne prestajemo gledati, sve do onog reza gdje je vrijeme za nekoga zauvijek stalo, gdje se film prekinuo iz nama znanih ali ipak nikada otkrivenih razloga.
Želim sve vas očeve nečije djece, djecu nekih starih majki u crnini, braću braće po krvi koje vam je podario Bog i braću one braće po oružju koje vam je donio život - podsjetiti da vas netko treba iako mu ništa ne možete osim tek tople riječi, iskrenog pogleda i čvrstog stiska ruke podariti...
Ništa osim ljudskosti, prijateljstva, ljubavi...
A osim toga svega ništa vrijednije nema.
Netko vas treba i kada mislite da nema više koristi ni od vas niti nekih novih bitki.
Netko vas treba, jer koliko god da ste pali, i koliko god vam krila bila slomljena, sve dok dišete i u vama kuca ono isto junačko srce, znajte da ćete opet letjeti, jer rekoh vam, netko vas treba.
Ne oduzimajte priliku djetetu da ima oca,
Ne oduzimajte priliku djetetu da ima djeda,
Ne oduzimajte priliku sebi ni njima, da ih ispratite pred oltar, da ih ispratite u školu, da ih poljubite, zagrlite...
Ne oduzimajte sebi živote jer tako ste NAMA oduzeli sebe a sotoni učinili uslugu. Ne činite to zbog onih za koje ćete biti "jedan manje" a za nas "jedan više" kojega nema.
Vjerujem kako ste iscrpljeni dok čekate beskonačno one koji trebaju sada vama, znam da život nije uvijek fer, kako pošteni uvijek prođu najgore...ali znam i da od Hrvatske ima nešto vrijednije, a to je Hrvat, vjera, obitelj.
Ako volite svoju Mati Hrvatsku, znajte da svaki put kada pomislite sebi oduzeti život, da ste i njoj htjeli ili pak oduzeli dijete.
Neka vama, svaki do sada oduzeti život vašeg suborca, bude opomena da ne učinite isto!
Jer crvenim zvijerima ćete učiniti samo uslugu u suprotnom, a nama ćete oduzeti Oca, djeda, brata, prijatelja...
Dany
Žari pali crveni dizdare, red će doći i na tvoje dvore!
Prije 36 godina, za vrieme suđenja dru Andriji Artukoviću, jedan bivši hrvatski vojnik napisao je predsjedajućem jugo-sudiji Milku Gajskom slijedeće pismo:
“Ne znam kako bih vas oslovio - jer gospodin niste, a niti ja vaš “drug”.
Našem Bošnjaku, koji je na sajmu prodavao sir, bilo je mnogo lakše. Kada ga je jedna žena upozorila da ona nije gospođa nego Milostiva, on joj reče: “To se kod nas u Bosni kaže kurva.”
Očito je da vi na tom vašem “slavnom” sudu sudite jednom polumrtvom Starini, pa procienite kakav izraz vam najbolje odgovara.
Ne činite to “u ime naroda”, još manje hrvatskog, pa ni u ime tužno okljaštrene Socijalističke Republike Hrvatske - već, jasno, u ime Beograda i tako zvane Jugoskavije - to jest velike Srbije - kako su je Francuzi s pravom nazivali između dvaju ratova.
Ne činite to ni u ime grada Zagreba, jer sjećam se kako mi je moja pokojna i nepismena mati pričala da je Zagreb bieli grad, a Beograd crni, makar se obratno zvao.
Ja shvaćam da je suđenje nevinih ljudi vaš zanat i da od toga živite.
Zastupate one koji su od godine 1945. zakrvarili ne samo glavni grad, nego svu Hrvatsku.
Vama je danas lako suditi Artukoviću jer mislite da je on već mrtav, zajedno s hrvatskim narodom. Nu ne zaboravite da naš Andrija nije mrtav.
Pa i hrvatska mladost, koju ste godinama učili protiv svega što je hrvatsko, piše i kliče vam u brk da će Artuković i svi koji su se borili za Hrvatsku živjeti dok bude Hrvatske i Hrvata.
Ne ću vas ovdje sve skupa nazivati izdajicama, razbojnicima, lažcima i ubojicama, jer su vam pošteni i sviestni Hrvati i Hrvatice, a ti su golema većina, već dali odgovarajuće nazive.
Oni pamte da ste vi i vaši predpostavljeni, a i ovi mlađi iz vašeg čopora zajedno s četnicima rušili, klali i palili po Hrvatskoj, da je vaš “maršal” uz “šumadijski čaj” i “srpsku prepečenicu” s Dražom dogovarao kako će ‘ravnopravno’ klati, ubijati i dieliti plien.
I danas postoji duhovna sprega između vas golobradih i kosmatih četnika.
Nu sve vam je džabe. Hrvatska mladost danas pjeva svojoj Domovini - koja je pod vašim jarmom: “Artuković rodom iz Klobuka - on je dosta ustaša obuka’!”
Nu sve su nas u tome duhu odgojile naše hrvatske majke ...
Kako reče jedan od velikih hrvatskih vođa - jugoslavenstvo i komunizam su najbolja škola za ustaštvo.
Kad ne bi bilo jugoslavenstva (velikosrbstva) i komunizma, partizanstva i četništva, ne bi bilo nikakve potrebe ni za ustaštvo.
Ovako, dok god bude njih, rađat će se novi Artukovići, novi Francetići, Bobani, Sudari, Bogdaići, Šimići i drugi....
Zajedno s četnicima, pobili ste na stotine tisuća Hrvata i Hrvatica, žena, diece i staraca, preko tisuću hrvatskih katoličkih, muslimanskih i pravoslavnih svećenika. Silovali ste, mrcvarili i klali častne sestre, a sad tu hoćete glumiti da ste kulturni, demokratski i ‘socijalistički’ napredni, pa čak i vjerski snošljivi.
To vam je lako raditi jer tu danas opet ‘kadija tuži - kadija sudi’.
Obtužujete Artukovića da je klao i palio po Balkanu - kao da je on jurišao na Srbiju i Crnu Goru, a vrlo dobro znate da je bilo baš obrnuto, jer odanle su dolazile vaše dronjave, ušljive i tifusom zaražene “proleterske brigade” i klale i palile Goražde, Foču, Vlasenicu, Višegrad, Srebrenicu,Kupres, Konjic, Bihać, Banja Luku, Travnik i tisuće drugih hrvatskih gradova i sela.
Stalno blebećete o nekakvim ‘logorima smrti’, a šutite o vašim strahovitim klaonicama od Bleiburga do Dravograda, Celja, Maribora, Zagreba, Gospića, Jasenovca, Zenice, Mostara, Širokog Briega i tisuće drugih hrvatskih mjesta.
Sam vaš bivši rektor zagrebačkog sveučilišta, prof. Ivan Supek, u svojoj knjizi “Griješnik na Ljevici” kaže da ste pobili najmanje 300.000 Hrvata i to ne samo ustaša i domobrana nego žena, djece i staraca.
Recite mi, laže li taj vaš “atomski stručnjak” ?
Na svoje sam oči gledao kako gore hercegovačka i bosanska sela i vidio bezbroj izmrcvarenih hrvatskih ljudi, žena, diece i staraca koje ste zajedno s četnicima ubijali kamama i talijanskim puškama.
Artuković nije razbojnik kako ga vi lažno opisujete. To znade i zadnje diete u Hrvatskoj.
To vrlo dobro znade i “Milostiva” “drugarica” Ivanka Pintar-Gajer. To mora znat i njezin “sidekick”, partizansko čedo, slinavi balavac, izrod Nobilo.
Poslije ovog nakaradnog suđenja vjerujem da će oboje, radi izvanredne simpatičnosti i ljepote, biti izabrani za “Miss & Mr Jugoslavija”
“Druže” Gajski, ja sam bio ustaški vojničar i dobro znam ustaške propise prema kojima se najstrože, pa i kaznom smrti, kažnjavalo svaki protuzakoniti prekršaj.
Vaša promičba koja je u biti uperena protiv čitavoga hrvatskog naroda temeljena je na lažima. To znade svaki objektivni i pošteni čovjek.
Svi zločini, a pogotovo vaši, moraju jednoga dana doći pred međunarodni sud pred kojim će se svi pošteni Hrvati, a tih je većina, mirne duše pojaviti.
A dotle vam poručujem - Žari pali crveni dizdare, red će doći i na tvoje dvore!
Zapamtite onu staru - gdje laž ruča tu i ne večera.
Dolazi red i na vas. U to nemojte sumnjati. A kako ćete se tada braniti - to je vaša stvar.”
Mislim da ovome pismu nije potreban nikakav pogovor.
Kad ga pročitate, siguran sam da će svaki od Vas poštenih Hrvata i Hrvatica zaključiti da se sve što je u njemu napisano davne 1987. može, bez imalo sumnje, kopirati i poslati današnjim sudijama i jugoadvokatima u Hrvatskoj.
Samo ondje gdje se spominje ime dra Artukovića staviti imena progonjenih hrvatskih branitelja.
Zvonimir R. Došen
Zagreb, 1.9.2013.
Ne ubijajte se hrvatski branitelji!
Šokirani smo viješću da je navodno izvršio samoubojstvo Zvonko Bušić-Taik, čovjek koji se čitav život borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon smrti ovoga iznimnog aktiviste i borca protiv velikosrpske hegemonije ne preostaje nam ništa drugo nego da se upitamo – tko je sljedeći na redu? Naime, Hrvatska je ostala hladna prema oko 2000 hrvatskih branitelja koji su si od početka rata, pa do danas sami oduzeli svoje živote i to na najstrašnije načine, uvjereni da će njihova smrt barem malo potaknuti one koji su bili ili koji jesu na vlasti na razmišljanje, na promijene i na upite: zbog čega se ubilo toliko ljudi, još k tome onih koji su se oružjem borili za Hrvatsku? Međutim, ništa se nije dogodilo, niti će se dogoditi.
Zvonko i Julliene Bušić
Svi oni koji su poznavali Zvonka Bušića, domoljuba, intelektualca i nadasve velikog čovjeka, koji je nakon povratka iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji (SAD), iz kojeg je izašao kao pomilovan sredinom 2008. nakon 32 godine teške robije, dobro znaju da mu je Hrvatska uvijek bila na srcu, ali da je i te kako teško proživljavao nepravde, poput čuvanja bivših komunističkih udbaša da ne odgovaraju za krvava nedjela koja su navodno učinili, da se i dalje u Hrvatskoj plešu "Žikina kola" i ne zabranjuje krvava crvena zvijezda petokraka koju su u vrijeme Domovinskoga rata nosili i srpski četnici i vojnici JNA, da se sve više ističe ime zločinca Josipa Broza, a da oni koji su stvarali ovu državu već su se odavno uglavnom približili na dno dna. Želja mu je bila da okupi hrvatske domoljube pod jedan kišobran, ali nije uspio. Nikako nije mogao shvatiti da su u sve pore našega društva na perfidan način uvučeni i mnogi od onih koji su, poput Perkovića, Manolića, Boljkovca, Mesića i sličnih i u vrijeme komunizma blatili hrvatske domoljube i pospremali ih na robije.
Jednom nam je rekao: "Gdje se god okreneš, samo udbaši!" Ne, taj čovjek, kojeg smo voljeli, takvu Hrvatsku nije sanjao, za takvu se Hrvatsku nije borio, baš kao ni onih dvije tisuće hrvatskih branitelja koji su si prije njega oduzeli svoje živote, a za koje je istraga završila istog onog trenutka kad su si pucali u glavu, polili benzinom, odsjekli vrat motornom pilom ili kad su ubili sebe i cijelu svoju obitelj. Bušića, tog velikog čovjeka, nije mogla slomiti ni okrutna robija od 32 godine, ali slomila ga je slobodna, samostalna i neovisna hrvatska država! Sada se po ne znamo koji puta pitamo: tko je sljedeći na redu? Ne, ne ubijajte se hrvatski domoljubi i hrvatski branitelji, jer oni to nisu zaslužili!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.
Pozdrav Zvonku Bušiću
(Gorica 26. siječnja 1946. – Rovanjska 1. rujna 2013.)
Dragi Zvonko,
sada si već pred vratima Vječnosti, posve blizak miru.
Nama je ostao nemir, dok sabiremo zbir Tvojih patnji, pa i ovu zadnju.
Ipak, dok se utapamo u tuzi, uzdiže nas slika Tvoga poslanja. Zahvalni smo Ti. Ponosni smo. Preuzimao si velike odgovornosti, kako to mogu najbolji, oni oko kojih ...uvijek tinja savjest, kao iskra sveta... za slobodu prava...
Ustajao si za svoj narod, za ljude, kada se činilo da nema nade. Svojom si snagom želio uspostaviti red. A kakav je nered i bezakonje vladalo u našoj domovini! Nasilnici su mogli ljude povrijediti, zlostavljati, zatvoriti – za misao, za kakav zapis, za razgovor, za čitanje, za pjesmu. A Države, da nas zaštiti, ni na obzoru...
Bio si radi nas sto godina u tamnici, od mladosti do starosti, daleko od doma. Uistinu, junak...
Junaci...
... idu...
Jesu li sokol? Il' vihor?
Il' velika pjesma ovoga svijeta...?
I sokol... i vihor... i velika pjesma ovoga svijeta...
Vihor... Sjećanje na Tebe šumi sada Hrvatskom... Da postane sve boljom...
Dok Ti se svi ne priključimo, moli, molimo Te, i za nas,
Biserka Cetinić, Maja Runje i prijatelji iz Kruga za Zvonka Bušića
U Zagrebu, 1. rujna 2013.
* Tin Ujević, Rainer Maria Rilke
Bože, oprosti nam ...!
Stisnuo sam mu ruku.
Na Forumu.
U Zadru.
Kada sam ih ugledao, Julienne i Zvonka, prije nekoliko godina, kako sjede opušteni, ogrijani lipanjskim suncem, pod nebom ove Hrvatske, i kako uživaju u svakom od Boga poklonjenom trenutku, umalo da nisam odustao.
Nije lijepo ometati ljude u njihovoj privatnosti.
Ali takve se prilike ne propuštaju.
Prišao sam, nešto sam prozborio i stisak ruke hrvatskog heroja i borca za našu slobodu ostao je utisnut, ne samo u moj dlan, nego ponajprije u moju dušu. Zauvijek.
Nisam ni sanjao da će nam se životni putovi dodirnuti u skoroj budućnosti.
I to na samo nama Hrvatima svojstven način.
Čitav svoj život dao je Zvonko za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Od toga 32 godine provedenih u zatvoru. Julienne 19 manje. Svi tu bolnu priču znamo u svakoj pojedinosti. Ali njezinu tragičnost, dubinu i veličinu znali su samo Julienne i Zvonko.
Zatvor ga nije slomio. Gubitak slobode njegove domovine za Zvonka je bio puno gora stvar od njegove robije. Sanjao je slobodnu Hrvatsku. I, činilo se, da ju je i dosanjao. Ipak Zvonko, uvidjevši svu neslogu svog naroda, pokreće „Hrvatski plamen“. Pokreće ga kako bi okupio ljude kojima je Hrvatski interes ispred osobnog.
I onda kreće napad. Sa svih strana.
Zvonka su se bojali. Užasno su ga se bojali.
Znali su da je nepotkupljiv i da nema te žrtve koju nije bio spreman podnijeti za Hrvatsku.
U svojim „vlaškim poslima“ kolumnist EPH A. Tomić nasrće među prvima.
Slobodna Dalmacija: „VLAŠKA POSLA BY ANTE TOMIĆ Letio ja, a letio sa mnom i Zvonko...“
Grubo i primitivno ali prije svega krajnje proračunato, ciljano prema onima kojima je takav pamflet i bio namijenjen. Bio je to znak ostalima neka krenu. Kampanja za diskreditaciju Zvonka Bušića je počela. Nesmiljeno.
Nisam mogao izdržati. Reagiram.
„ŠTO JE ČOVJEK BEZ ...DOMOVINE“
Na tom „Hrvatskom plamenu“ ovakva današnja Hrvatska trebala je izgorjeti i iz pepela je trebala uzletjeti ona Hrvatska koju svi hrvatski domoljubi sanjaju iz generacije u generaciju.
Ali pokazalo se je da samo ekstremno velika nevolja, da samo ugroza opstojnosti naroda, kod Hrvata stvara potrebito jedinstvo. Neprijatelj je to nakon vojnog poraza shvatio i krenuo je malim koracima. Drugom taktikom. Institucije, mediji, javni život, kultura, estrada. Sve je došlo u ruke onih koji Hrvatsku nisu ni voljeli ni željeli. I počeli su nas dijeliti. I razdvajati.
A mi? Narod? Što smo mi radili?
Umjesto da budemo sol postali smo bljutavi.
Mi smo „sretni i veseli“ odlazili iz dana u dan po svoju novu dozu „kruha i igara“. Brinuli smo da se „zlatnom teletu“ redovito prinose svekolike žrtve. Činili smo sve moguće kako bismo egipatsko zamijenili babilonskim ropstvom.
I uspjeli smo. Uistinu smo uspjeli.
Svoju sudbinu, sudbinu svoje djece i sudbinu svoje domovine Hrvatske stavili smo u ruke onih koji za jedini cilj imaju ubiti naše snove i naše ideale.
Ponukani mojim tekstom kontaktiraju me Julienne i Zvonko. Prihvaćam njihov poziv i pristupam Savjetodavnom tijelu HRVATSKOG PLAMENA. Dogovaramo i prve susrete. Sretan sam. U meni se budi nada.
I onda Zvonko odustaje.
Pritisci su bili nepodnošljivi.
Danas, nažalost, odustaje i konačno.
Govori se da je u svojem oproštajnom pismu spominjao „Platonovu pećinu“ i da moli za oprost što je sebi oduzeo život.
Samo Bog ima pravo suditi.
Suditi će i Zvonku. Mi tu ništa ne možemo.
Ali možemo moliti se Bogu.
Moliti se da nama oprosti.
Da nama oprosti jer smo ga mi ubili.
Ubili smo Zvonka Bušića.
Mi od 2000 godine na ovamo sustavno dovodimo svojim glasovima na vlast ljude koji su učinili sve da Zvonko poželi vratiti se u zatvor u kojem je proveo 32 godine.
Mi smo svojom bešćutnošću prešli preko činjenice da je od 1995. godine preko 2000 branitelja oduzelo sebi život.
Mi svojom nezainteresiranošću gledamo kako nam pljačkaju, otimaju i rasprodaju ono što su generacije stvarale kako bi i buduće generacije u tome mogle uživati.
Mi svojom nezahvalnošću zaboravljamo što su naša braća u Herceg-Bosni žrtvovala za našu slobodu i kojom cijenom to danas plaćaju.
Mi svojom sebičnošću i ohološću odbijamo ujedinjenje državotvornih snaga koje su jedine u stanju vratiti dostojanstvo ovoj napaćenoj zemlji i onima koji je još uvijek vole.
Zato smo mi krivi.
Zato smo mi krivi za tugu, suze i smrt tolikih domoljuba nakon rata.
Zato smo mi krivi za sustavno nestajanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Zato smo mi krivi i za smrt Zvonka Bušića.
Bože, u svom beskrajnom milosrđu smiluj se našem Zvonku.
Smiluj mu se, jer je bio kršćanin, Hrvat, domoljub.
A nama oprosti.
Barem onima koji su u stanju priznati i pokajati se.
Tebi dragi Zvonko neka je laka ova napaćena Hrvatska Gruda.
Oprosti nam što smo vlast nad domovinom dali lutkarima u „pećini“.
Oprosti nam što smo pristali da oni svojim „kazalištem sjena“ određuju našu sudbinu i sudbinu naše djece i sudbinu naše Hrvatske.
Oprosti nam što smo dopustili da nas drže u tami.
Oprosti nam što smo izabrali njihovu tamu „pećine“, a ne tvoje svijetlo slobode.
Oprosti nam jer ne znamo (ili znamo) što činimo.
Ivica Ursić
Jugoslavenska vlada u RH praktično je izbjeglička
Milanoviću je svejedno za koga radi, samo da radi protiv interesa Hrvatske
Zoran Milanović konačno je dobio po prstima. Kao i prije sedam desetljeća, Njemačka je pregazila Jugoslaviju za tri dana. Vlada prve Jugoslavije pobjegla je u London, kamo se tajno sklanja i aktualna jugoslavenska vlada u takozvanoj RH. Na cesti za Veliku Goricu svjedočio sam prometnom kaosu, koji je bio jedan predivan prizor: američki veleposlanik popeo se na traktor Tihomira Jakovine! Neki ministri vuku sa sobom svoje krave, delikvente, televizore, slike, ure, zlatninu i tome slično. Kakvo im je bilo gospodarstvo takvi su i oni. Njihova prtljaga dokazuje da nikada nisu proizveli baš ništa. Ponadao sam se da smo stigli pred Banja Luku, ali neke prilike povijest ne obnavlja. Vladajući više ne pakuju, nego se pakiraju.
Obnovimo danas europsku NDH, pa da se vesele i naši u BiH
Bolje rat nego pakt - vikao je prije tri dana Zoran Milanović. Dosta je tog podaničkog mentaliteta! Ustanite vi naše zemaljsko roblje! Gladno i prezaduženo! A narod k'o narod, preselio je u hladovinu marketa i ne da se na užarene trgove. Prespavate noć ugodno, na parkiralištu, i ujutro, kada krene jara, ušetate u klimatizirani staklenik. Prestrašeni Milanović, ostavljen od hrvatske nacije beskućnika i od svojih, povukao je jedan očajnički potez, prirodan za njegov uzrast i njegovu zrelost. Nazvao je Viviane Reding u Komisiji svih komisija i svadljivo rekao: "Moj tata je jači od tvoga!". Žena je bila konsternirana. Pa, taj Milanović je zaista konfliktna osoba! "Moja mama bolje kuha!" - uzvratila je nadmoćno Reding. A Milanović je priredio Josipa Perkovića na sve moguće načine, pečenog i kuhanog, pa i domoljubno pohanog. Nakon tog izljeva dječačkog dostojanstva, šef jugoslavenske vlade u RH otišao je doma i spakirao se, junački, poput Miljenka Jergovića u raketiranom Sarajevu.
Milanović zaista nema sreće otkako je premijer slučajne RH. Njegovu suprugu ili njegovog supruga, kako vam drago, slučajno je baš krenulo. Znate, da je Milanović pravo muško ne bi se dao zafrkavati od tamo nekih glasnogovornica. Kao u filmu "Moje pjesme, moji snovi", rodno poremećena obitelj Milanović-Musić pokušat će dohvatiti Švicarsku, gdje vjerojatno ima nekoliko nula. A odatle, ide u London. A iz Londona, zna se, ponovno na vlast, negdje na ovome prostoru, ovisno o tome kakva se regionalna tvorevina kuha. Sve je bolje od takozvane RH. Dakle, ovakvu je vlast besmisleno rušiti ako na vrijeme ne zatvorimo granice.
Kako prepoznati pobjedničku stranu?
To je osnovno pitanje u ratu i u miru. Pravog rata zapravo nije bilo. Jugoslavenska SRH/RH je najprije, za Franje Tuđmana, sklopila pakt s Njemačkom, pa je onda za Ivice Račana prešla na britansku stranu, tako da je bilo pitanje vremena kada će krenuti njemačke intervencije. Zoran Milanović je posebna priča. Njemu je svejedno za koga radi, samo da radi protiv interesa Hrvatske. Vojska je u Afganistanu, pa je naš najveći neprijatelj postala sama jugoslavenska vlada takozvane RH, koja je prije dva dana pokušala pokrenuti "antifašistički" ustanak u Srbu, nitko ne zna protiv koga.
Kao i prije sedam desetljeća odazvali su se samo četnici. Zna se tko će sve destabilizirati NDH, ali se Nijemci još nisu odlučili komu prepustiti vlast. Neki su pripadnici i delegati Vlade i Ureda predsjednika već u Londonu i u Bruxellesu. Na redovnim konzultacijama. Britanci su počeli pregovore u EU-u glede financiranja izbjegličke jugoslavenske vlade RH. Fenomen je da uvijek Nijemci financiraju englesku opciju. Milanović se ponadao da će izazvati Treći svjetski rat, ali glede toga ostaje nam prilično krhka nada. Kako stvari stoje, slijedi ono najgore - morat ćemo se primiti posla. Ovdje govorimo o poznatom srpskom receptu: ako ide, ide, a ako ne ide, izazove se rat, pa kada se zna pobjednik, jednostavno se pridružite. Tako je prije sedam desetljeća otišao naš Ante, nadajući se drugom pobjedničkom povratku u Domovinu, ali se na kraju vratio neki drugi Ante, u okupiranu zemlju. Obojica su dobili mnoge bitke na području NDH, a izgubili ratove i BiH. No, to je jedna tragična priča o pobjedi koja postaje naš poraz, naša veleizdaja hrvatske povijesti.
Zapravo nije bio problem obnoviti NDH i ranije, ali kome predati vlast? Ustaški pokret sveden je na internet adresu. HDZ je jedva dosegnuo Unu. SDP je zapravo Partija. HSS je građanska opcija, a narodnjaci su zapravo liberali. Možda je mudro vlast prepustiti HNS-u, ako će poslije rata Vesna Pusić i drugovi liberali na Križni put. Osobno se prijavljujem za ulogu Sime Dubajića. HSP je podijeljen, pa bi za pravaše trebalo formirati niz manjih NDH, za retardirane domoljube. Bilo bi zgodno svakom velikom Vođi desnice u Hrvata ograditi njegovu zemlju-njivu.
Tvrtko Dolić
Savez za Hrvatsku
Samo ujedinjeni možemo poraziti poražene jugokomunističke i velikosrpske snage koje ponovno divljaju Hrvatskom
P R O G L A S
Hrvatski narode!
Nalazimo se, za opstojnost hrvatskoga naroda, hrvatske domoljubne ideje, hrvatske samosvojnosti i prosperiteta te hrvatske slobodne misli, u doista kritičnom povijesnom času, času kada u našoj domovini Hrvatskoj ponovno divljaju jednom već poražene jugokomunističke i velikosrpske snage koje prijete definitivnim slomom svake ideje hrvatstva - i stoga hrvatski narod mora znati da je ponovno u ratu – neoružanom, ali u ratu.
Na jednoj strani ove strašne neoružane bojišnice protiv hrvatskoga naroda stoje ujedinjeni: crvena zvijezda petokraka, četnička kokarda i domaći izdajice, a na drugoj strani stoji razjedinjeni narod. I stoga, kao nužan uvjet za pobjedu i spas hrvatskoga naroda i države od novoga povijesnog potonuća, potrebno je ostvariti samo jednu jedinu stvar: zajedništvo!
I stoga preklinjem sve Vas, moja hrvatska braćo, preklinjem Vas Bogom svemogućim, preklinjem Vas da učinite upravo to: ujedinite se! („HRAST“, sve pravaške stranke, Akcija za bolju Hrvatsku, Zavjet za Hrvatsku, Hrvatska zora, Jedino Hrvatska i druge domoljubne političke stranke, domoljubne udruge, braniteljske udruge i domoljubni pojedinci) pod jednom kapom, pod jednim stablom, pod jednom svehrvatskom izbornom domoljubnom koalicijom, domoljubnim savezom: Savezom za Hrvatsku, a protiv antihrvatskog neslužbenog, ali vladajućeg „Saveza za novu Jugoslaviju“ kojega predvode sadašnja vlast, najvažnija saborska oporba, hrvatski predsjednik, zagrebački gradonačelnik te najveći hrvatski mediji! Pronađite, ako treba izmislite novog karizmatskog domoljubnog vođu koji će stati na čelo takvog saveza, kao što je to svojedobno bio dr. Franjo Tuđman (povijesne okolnosti su po hrvatski narod iste ili još gore nego 1989. godine). Ono najvažnije: na ovom spasonosnom ujedinjenju nemojte početi raditi prekosutra, nemojte početi raditi sutra, počnite raditi još danas, jer će već sutra možda biti kasno! Svi oni lideri, predsjednici stranaka, strančica, udruga, koordinacija, saveza i udrugica, koji, u ovom za hrvatski narod kritičnom povijesnom trenutku, svoj liderski položaj pretpostave svehrvatskom domoljubnom ujedinjenu kao nužnom uvjetu za opstanak hrvatskoga naroda i države te stoga opstruiraju stvaranje ovog svehrvatskog saveza, biti će odgovorni pred Bogom i narodom, a ako hrvatski narod definitivno izgubi ovaj specijalni rat i oni će u povijesti ostati zapamćeni kao domaći izdajice!
Danas u Hrvatskoj ne postoji niti jedna relevantna domoljubna politička opcija (stranka) koja sama može adekvatno braniti hrvatske nacionalne interese protiv uništavajuće vladajuće (političke i medijske) politike na svim razinama društva, interese koji su možda više ugroženi nego 1990. godine! Hrvatska demokratska zajednica, koja je povijesno gledano odigrala veliku ulogu u ostvarivanju slobode hrvatskoga naroda, već trinaest godina, od smrti dr. Franje Tuđmana ne samo da nije u stanju braniti hrvatske nacionalne interese već je često svojim potezima radila upravo na štetu istih. Posljednjih pet-šest godina ta stranka otvorenom podrškom velikosrpskoj zamaskiranoj pročetničkoj politici, koja podrška je svoju sramotnu kulminaciju doživjela službenim pokroviteljstvom nad skupom veličanja velikosrpskog ustanka, ali i pokolja nad hrvatskim narodom u mjestu Srb te državnim financiranjem otvorenog antihrvatskog projekta koji svoju mržnju prema svemu hrvatskom iskazuje kroz tjednik „Novosti“, definitivno je zakoračila na put s kojeg nema povratka: put nacionalne izdaje. Zbog te i takve izdaje svakodnevno smo svjedoci da danas u gotovo svim porama hrvatskoga društvenog života najprije na mala, a sada već i na velika vrata ponovno, gdje otvoreno, gdje prikriveno, oživljava promicanje velikosrpstva. Niti sadašnji HDZ nema taj potencijal jer je od nekadašnjeg HDZ-a dr. Franje Tuđmana ostalo i zauvijek će ostati samo ime te stoga ovu stranku ne treba smatrati dijelom buduće (iskreno se nadam) velike domoljubne koalicije. S druge strane, Hrvatska je stranka prava, kao baštinik starčevićanske hrvatske državotvorne misli, zbog sebičnih partikularnih interesa pojedinih članova vodstva, razbijena u nekoliko manjih stranaka tako da danas (što je upravo nevjerojatno) sama za sebe predstavlja zanemarivu, čak izvanparlamentarnu političku snagu, ali svi pravaši kao ujedinjeni mogli bi odigrati veliku ulogu.
Međutim, ako u ovom času takva spasonosna opcija ne postoji, ona se može i mora stvoriti: Stvorite veliku domoljubu političku koaliciji stranaka, udruga i pojedinaca, koaliciju nastalu kao spontani krik pravih nepotkupljivih hrvatskih domoljuba, nastalu kaoočajnički odgovor na današnje antihrvatsko jugokomunističko i velikosrpsko divljanje u Hrvatskoj! Koalicija treba biti masovnog karaktera (politički pokret sa prepoznatljivim nazivom i simbolom – predlažem: Savez za Hrvatsku).
Svi oni koji istinski vole Hrvatsku i hrvatski narod i iskreno u ovom trenutku pate zbog trenutačne situacije, trebaju spoznati da je opcija koja je ovdje izložena doista jedina opcija za novi hrvatski povijesni preokret. U svima se mora ponovno probuditi ona strast, onaj žar za Hrvatsku i hrvatski narod s kojima su hrvatski branitelji svojom krvlju ispisali hrvatsku povijest devedesetih godina, ona strast i žar koju imaju ljubavnici u krevetu, ona strast i ljubav s kojom se iskreno molimo Bogu, ista strast koju posjeduje svaki svjesni hrvatski nacionalist i domoljub koji u svojoj borbi za Hrvatsku nikada nema pravo „spustiti mač ili pero“ i čija borba traje do zadnjeg daha u ovoj smrtnoj „Dolini suza“, a i nakon fizičke smrti ideja poput zvijezde svijetli u tami i pokazuje put novim, mladim naraštajima. Svi koji to spoznaju moraju za promociju ove opcije učiniti i više od svojih mogućnosti; raditi za nju i promovirati istu na svakom koraku i na svakom mjestu. Crkva mora prestati biti apolitična i izrijekom podržati ovu opciju i program. Ako se to učini, a kako sam uvjeren da je zbog svoje povijesne uloge upravo hrvatski narod ključan čimbenik u konačnoj pobjedi dobra nad zlim, znam da će se tada uz nas boriti i Bog i Blažena Djevica Marija kao najveća zaštitnica hrvatskoga naroda i tada je pobjeda osigurana.
Ako bi to olakšalo ovaj „sveti“ cilj, predlažem neka novoosnovana domoljubna prohrvatska antikomunistička i antijugoslavenska udruga „Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću“, zbog svoje neutralne stranačke pozicije, bude ona „kapa“, onaj simbol pod koji će stati „sve što hrvatski diše“ (političke stranke, domoljubne udruge, branitelji, domoljubni pojedinci i sl.), a koja udruga će, upravo zbog svojeg imena i programa, biti najveći „trn u oku“ sadašnjih hrvatskih neprijatelja. A hoće li se ovdje predloženo doista i dogoditi, ovisi o svima vama: o vašim djelima i onako će suditi vaši potomci.
Kao robovi. Ili kao slobodni, ponosni Hrvati.
ŽIVJELA HRVATSKA!
Tomislav Stockinger, za Regimentu – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću
Prenosimo...
Iliri su izmislili, a Hrvati naslijedili obrambeni rat
Tek osnivanjem Ustaškog pokreta 7. siječnja 1929. u Italiji, Aleksandrovom političkom ludilu stalo se na rep
„A mi tupi ne umiv
Ne znasmo raščinit
Zle kobi svud vidiv
Ča nam hoće donit“
("Planine", Petar Zoranić)
Jedno je sigurno mi smo izravni potomci sjedilačkog pučanstva Dinaraca. Genetika je to dokazala i tu istinu više nitko ne osporava. Naši stari su oduvijek nosili posebnu nošnju koja je ujedno bila i odjeća za ratne potrebe – za pojasom a i pri ruci je bilo oružje koje nam daje sigurnost u sebe i hrabrost licem prema napasnicima. Vještina obrane svojim oružjem ne stječe se u nekim posebnim školama – ona se prenosi kroz niz naraštaja kao poseban mentalitet koji se očituje u pogledu rođenog Dinarca: Ne diraj me, ne diram te! To nas čini hladnokrvnima u miru i opasnima u ratu. Oduvijek. Porod vuka i arslana.
Da bismo shvatili bar dio baštine koju su nam ostavili u amanet naši preci dinarski urođenici, Iliri, potrebno je shvatiti ono što je o tome zapisao Tit Livije govoreći o Rimskoj nasrtljivosti na našu jadransku obalu, kad veli: „Iliri su nepobjedivi i na kopnu i na moru“. U kritičnoj fazi 'civilnih ratova' Rimski Imperij (diktaturu) spasio je Istranin Marcus Vipsanius Agrippa, koji je kao Oktavijanov 'alter-ego' stotinama ilirskih lembova slomio silnu armadu Antonija i Kleopatre, u povodu Bitke kod Akciuma. I Cezar je, u svom nasrtaju na ilirsku pomorsku silu doživio poraz, pak je odlučio da pošalje u pomorsku školu kod Apolonije na Otrantu - Oktavijana s njegovim dvojnikom Istraninom Agrippom koji je na svom materinskom jeziku pomogao rimskom patriciju etruščanskog korijena da shvati umjetnost pomorske bitke u Iliriji, kod Ilira kao prijatelja.
Ilirska vještina samoobrane pomoću dragovoljaca – domaćih ustaša
No, kako nakon Agrippine smrti Tiberije nije mogao spavati dok ne pokori Iliriju na kopnu, a budući da su već od Dmitra Hvaranina Iliri i Latini bili vezani ugovorom o prijateljskoj suradnji, trebalo je Ilire isprovocirati, a zatim jakom vojnom silom udariti na Panoniju, današnju Bosnu. Povod udaru na Panoniju bilo je odbijanje Ilira da s Latinima idu na Germane. Vojni udar Tiberija razljutio je ilirskog vođu Batona koji je sakupio vojske ilirskih plemena od Brajaca do Japoda i – prema Suetoniusu, s preko dvjesta tisuća ilirskih ratnika krenuo na Rim. Sam Strabon je zapisao da je ilirsko haranje Italijom trajalo tri godine. Na kraju su Rimljani doveli iz okolnih zemalja nove legije i uvjerili Ilire da je najbolje da se vrate u odnose 'socium nomini romani'. I Baton je vratio momke kući, ali je znao da Rimljani ne podnose poraz, pak je ostao spreman na obranu svoje zemlje. Tako je i bilo, kad je, godine devete po kristu Tiberije udario na užu Panoniju (današnju Bosnu) preko blizu dvadeset legija, Baton ga je pustio da prodre do u unutrašnjost držeći Tiberija u iluziji da je opkolio Batona. No, kad je Tiberije upao u najčuvaniju tvrđavu u užoj Panoniji Andetrium (današnji Vranduk) tu ga je Baton opkolio ogromnom ilirskom vojskom i rimska jegulja se je našla u procjepu. Tu je došlo do obnove već tristo godina starog Ugovora o nenapadanju i Baton je Tiberiju poštedio život. Tiberije se je vratio odakle je došao, a Baton je dobio pravo da u području Ravenne podigne svoju rezidenciju. Odnosi između Latina i Ilirije su išli u povoljnom smjeru sve dok Iliri nisu uzeli svu vlast u Rimu (od Decija do Romulusa Augustulusa) i vladali Imperijem 230 godina.
Iliri su od striktrno centraliziranoga Rimskog Imperija (diktature) prijenosom vojno-političke središnjice u Nikomediju, a zatim u Konstantinopolis od centralističke diktature, Dioklecijanovim reformama načinili savez civilizacija i posebnih nacija, solidarnih u obrani zajedničke imperije. Iz svega toga možemo izvući jednu korisnu pouku: Ilirska nepobjedivost proizlazi iz obrambene strategije, a njihovu vlast – kad su uzeli Imperij u svoje ruke – rado su priznavali i branili narodi i po rubnim dijelovima, jer je to bila i njihova samoobrana protiv barbarskih grabežljivaca iz divljih krajeva Europe, Azije i Afrike.
Obrambena sila Ilira nije proizlazila iz vještine ratovanja plaćenika, jer kad nije bilo sredstava da se tuđa vojska bogati u tijeku ratovanja, ubijani su Imperatori i mnogi samozvani vojskovođe su sebe proglašavali imperatorima. Ilirska vještina samoobrane pomoću dragovoljaca – domaćih ustaša bila je i najbolja garancija uzdržavanja mira i autonomje i u brojnim pokorenim provincijama bivšim kraljevinama.
Samoobrambena taktika u ukupnosti ilirske strategije ostala je glavnom snagom strategije sjedilačkog pučanstva. Kad je nakon ilirskih imperatora vlast dospjela u ruke jednog Armenca – basileiosa Heraklija, i kad je opet uvedena u praksu pljačkaška i arogantna politika diktatora, unutrašnji odnosi su bili poljulani i prodor barbara s vanjskih rubova Imperija tek je počeo. I to sa svih strana. Povijest nas uči da je dobro imati svoju dijasporu pa i u vrijeme provale barbara u šestom i sedmom stoljeću. U savezničkim odnosima s basileiosom Heraklijem, Bielohorvati su s jakom vojnom silom sišli u Dioklecijanovu rodnu Dalmaciju i Panoniju i odatle protjerali okupatore Avare i Sakalibe (Slavene). Bielohorvati su tako (poput Franaka u Galiji) postali vladajući sloj, odnosno novo plemstvo u zemlji Ilira koju su nazvali svojim imenom Horvatia. A da su preuzeli domaći jezik, kulturu pa i vojnu strategiju – dokazuje i Ugovor vođe Horvata s papom Agatonom iz 698., kad su se Horvati obvezali da ne će osvajati tuđe zemlje. Obrambena strategija je ubuduće bila garancija da će Horvatia imati za saveznike svoje susjedne države, koje će, na poziv Pape združeno braniti zajedničko strateško područje.
No, kao nekad Ilirija, tako je i Hrvatska imala pune ruke posla u obrani svoje zemlje u koju su stalno udarali, ne više samo barbari i to oni iz Euroazije, nego li i barbari sa: sjevera, zapada, istoka i juga. Obrambena politika je bila jedina mogućnost da vodimo poslove svoje države računajući najviše na vlastite snage.
Bijeli Vitezovi Vranski i bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić
U drugom mileniju redovnici, Bijeli Vitezovi oko Vranskog jezera bili su zavjetovani obrani svojih vladara. O njima je bilo govora i u 'Krunidbenoj prisegi' kralja Zvonimira u crkvi svetog Petra u Solinu.
Bijeli Vitezovi Vranski su bili i najpouzdaniji vojni saveznici bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića (sina Jelene Šubićke s Bribira), uz zagrebačkog bana Lučenca, mačvanskog bana Ivaniša i niz hrvatskih plemića iz naših Kraljevina Hrvatske i Bosne. August Šenoa u svom romanu 'Kletva', opisujući odluku kralja Tvrtka I. da je koncem četrnaestog stoljeća, Hrvatsku i Bosnu obnovio u jedinstvu neovisne Kraljevine, pristalice kralja Tvrtka naziva USTAŠAMA.
Običaj podizanja vojske dobrovoljaca ostao je živahan osobito u Bosni, najprije u vrijeme Bune protiv Turaka Husein-kapetana Gradaščevića (1831./1832.), kad su bosanske ustaše bile izdane, jer su ih hercegovački pustolovi i ničija djeca, janjičari, pod komandom hrvatskoga prebjega Mihajla Latasa, alisa Omer-paše, nadmoćnim brojem i oružjem porazili. Izdaja kršćana je i u našim udžbenicima prešućivana, ali je podrobno opisana u Tomićevom romanu „Zmaj od Bosne“.
Na bosanske Ustaše mogao je računati i ban Josip Jelačić kad je prisiljen bezobrazlukom Mađara, postrojio Hrvatsku vojsku, u kojoj je bilo šest Ustaških bojni. Tada je veliki Ban Jelačić (podrijetlom bosanski plemić) od banjolučkog bega Mehmeta Bašića dobio na dar svog bijelog konja kojeg je nazivao 'Arapin' i s kojim je išao i na Mađare i u svoje svatove. Kad su, nakon što je Hrvatska vojska pregazila Dravu pa upala u Mađarsku i marširala sve do Blatnog jezera, Mađari vidjeli cijele odrede hrvatske vojske u – turskim uniformama (bosanske ustaše – dobrovoljci) uplašili su se da su Hrvati sklopili ugovor s Turcima pak su odlučili da krenu na Beč, jer samo tako ban Jelačić može izvući svoju vojsku iz Mađarske (koja je marširala na Budimpeštu). Ban Jelačić je zbog izdaje Mađara habsburške dinastije, i digao svoju sablju na Mađare i taj mađarski manevar je kanalizirao Hrvatsku vojsku, koja je na vrijeme stigla do Beča i tu 'sredila' vojsku Lajosa Kossutha i spasila Habsburge, vjerujući da je time spasila i ideju nezavisnosti Hrvatske od ugarske nasrtljivosti.
Ustaše u Bosni u XIX. stoljeću
Poučeni iskustvima ratovanja oslanjanjem na Ustaške dragovoljce, u Bosni je nastao spontani Ustaški pokret sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Među domaćim bosanskim ustašama našao se je odnekud i Petar Mrkonjić, odnosno Petar Karađorđević koji je bio na čelu bosanskih pravoslavnih ustaša. Kad je bio prisiljen napustiti teritorij Bosne, Petar Karađorđević se je obreo u Beogradu. Tu je dao objaviti svoje ratničke bilješke od naslovom „Dnevne beleške jednog ustaše“.
Tradicija ustaštva je oživjela i nakon što su ti isti Karađorđevići na prijevaru, i koristeći hrvatske korisne budale, uspostavile svoju vlast i nad Hrvatskom – totalnim poniženjem 'alium regni Croatiae' – bez ikakvih prerogativa državnosti. Djelatni prostor hrvatskim političkim vođama bio je sve više sužavan, dok 28. 6. 1928. u beogradskoj 'Skupštini' nisu ubijeni zastupnici HSS-a, a među njima je bio teško ranjen i sam Stjepan Radić, seljački učitelj i vođa.
Željeznu volju za obnovom hrvatske državnosti su oživjeli hrvatski sinovi nakon proglašenja 'Šestosiječanjske diktature' (6. 1. 1929.). Tada je počelo batinanje Hrvata gdje god su se pojavili sa svojim nacionalnim znakovljem, pa i istaknutih intelektualaca, Mile Budaka i Milana Šufflaya. Vodeći političari su se našli ili po zatvorima ili u emigraciji. Dr. Ante Trumbić se je javno odrekao svog potpisa na 'Krfskoj deklaraciji' i otišao u emigraciju gdje je, s dr. Antom Pavelićem pokušao naći načina da se tom Aleksandrovom političkom ludilu stane na rep.
Od osnivanja Ustaškog pokreta do Ličkog ustanka u Brušanima
No, tek je osnivanjem Ustaškog pokreta – dne 7. siječnja 1929. u Italiji - Ličanin, rođen u Bosni, Ante Pavelić, 'metnuo na ljutu ranu, ljutu travu' i – najprije obračunao s Aleksandrom Karađorđevićem u Marseillesu 9. listopada 1934., a zatim se je pripremao zajedno sa svojim ustašama, odreda pučanima i najviše radnicima u emigraciji.
Uslijedili su razni atentati na tlu Jugoslavije, a najsnažnije je odjeknuo – Lički ustanak – u Brušanima blizu Gospića, gdje je, u noći između 6. i 7. rujna 1932. izvršen oružani napad na tamošnju žandarmerijsku postaju. Napad je organizirao posebno izvježban 'commando' pripadnika Ustaškog pokreta koji su bili infiltrirani preko morske talijansko-jugoslavenske razlučnice, kojima su se, u Gospiću, pridružila trojica lokalnih gospićkih ustaša. Ustanak je smišljen u krugu suradnika Ante Pavelića u Italiji, a kao polazište je određen Zadar, tada talijanska enklava s većinskim hrvatski pučanstvom.
U svojstvu bliskog suradnika Ante Pavelića, na tome je radio i rođeni Zadranin, profesor Antun Brkan, potomak stare zadarske sokolaške obitelji. Antun Brkan je bio organizacijski mozak operacije 'Brušani'. Izvršio je selekciju desetorice i pribavio oružje koje je iz Zadra bilo izvezeno brodićem na more i, zahvaljujući vještini ličkih švercera, dopremljeno morem do ruba Velebita, a odatle pak prema Gospiću.
Očito je u ukupnosti događaja oko tog atentata na žandarsku postaju u Brušanima trebalo inscenirati pučku pobunu protiv predstavnika okupacijske strane sile, pa je prije samog aktiviranja podmetnute mine nastala prava pučka pobuna. Nekih 300 ljudi iz okolnih sela je sudjelovalo u toj galami i pjevanju buntovničkih pjesama, a kad je eksplozija oštetila postaju i učinila planirani efekt, ljudi su se razišli i za njih je time tek počela tragedija pretraživanja kuća, uhićenja a zatim divljačkog batinjanja. Taj represivni učinak na ljude koji nisu sudjelovali u organizaciji i izvođenju atentata naišla je na negodovanje i osudu u političkim krugovima u cijeloj zemlji. Tako je i 'Proleter', glasilo KPH, objavio članak o tom događaju i izišao s izjavom da je KPH potpuno na strani ličkih ustaša. Pobuna u Brušanima, ma kako skromna, bila je bolje organizirana od Rakovačke bune Eugena Kvaternika.
Očito je da beogradski bakandžaši nisu dobro promislili i izveli svoju reakciju na tu u neku ruku 'pučku veselicu' s poniženom oružanom postajom okupatorske vojne sile. U ukupnosti uhićenja, internacija i osuda sudionika, osuđen je i Antun Brkan i to – na smrt u odsustvu, premda Brkan nije bio jugoslavenski nego samo talijanski državljanin. No, kako je Brkanovo prohrvatsko djelovanje smetalo i Mussolinijevoj vlasti, nakon Brkanove osude i pritisaka Beograda koji je od Italije tražio da ga izruče Jugoslaviji, Taljani su jednostavno protjerali Antuna Brkana i njegovu obitelj iz Zadra, odakle je dospio čak u Regio de Calabriju, pa i na otočje Lipare, gdje su – nakon atentata u Marseillesu – bili internirane Ustaše.
No, Europa se je toliko raslojila i podijelila da je postalo očito da će oružje, koje je u ogromnim količinama bilo proizvedeno, poslužiti u tom obračunu u kojem će Italija biti posebno zainteresirana za istočnu jadransku obalu pa će, do pada Mussolinija 1943., držati oko nad Hrvatima i ne samo ustašama, a nakon toga – prisiljen da retrocesira okupirane krajeve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ukinuti i Kraljevinu Italiju pa proglasiti 'socijalnu republiku' da bi nakon njegove ponižavajuće smrti talijanska okupacijska sila na našoj obali prešla u kolaboraciju s komunistima i napadala hrvatske gradove – poput Brigade 'Garibaldi' – i u Dalmaciji i u Bosni.
NOTA: Imalo bi smisla načiniti jednu usporednu analizu latinskoga banditizma u Hrvatskoj u vrijeme Batona i u vrijeme Pavelića: ista podmuklost, ista vjerolomnost i ista sudbina 'himbenih saveznika'. Nakon kapitulacije Italije, u Zadar se je vratio Antun Brkan i tu bio sustavno ponižavan od OZN-e. No, kako je za vrijeme rata bio pasivan, nije mogao biti suđen i smaknut pod nekim izgovorom kolaboracije, budući da su njegova dva sina odvedeni s partizanima koncem rata. Ali, i u tim uvjetima hrvatsko srce starog Brkana nije mirovalo. Negov dom u Varoškoj 5 bio je već šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pravo tajno susretište poslijeratnih robijaša i posve novi tip ustaša koji će pripremiti novi naraštaj za buđenje samosvijesti i za punjenje redova disidenata i političkih emigranata koji su bili odlično SPREMNI uzeti oružje na samom početku Domovinskoga rata i postupiti kao naši prastari, stari i novi voditelji u procesu obnove nezavsne hrvatske države i njezine rekonstrukcije.
Ak' i jesu orli izginuli, ostali su tići orlovići!
Akademik Mirko Vidović
Ima li Hrvata dostojnog tog imena, a da mu ne poteku suze na pogled ovog komunističkog zločina!
Kakvi izrodi mogu slaviti krvoloka Tita pod čijim vodstvom su se događala ova klanja nad najnevinijim!
Bandi(titi)ć: Časna pijonirska, nisam nosio nikakav bedž Josipa Broza Tita, zašto lažete?
Bez čišćenja i dekomunizacije Hrvatske nema napretka.
Nove europske zemlje koje su uspjele u tome, uspjele su na način da su sve takve kadrove sa svih razina vlasti uklonili iz javnog i političkog života. Mi to nažalost nismo učinili kada je bilo vrijeme za to, a sada je zapravo prekasno. Neće oni valjda sami sebe ukloniti. Ti ljudi, iako su manjina, truju dušu i biće hrvatskog naroda. Udbaši i udbaški sinovi na našu žalost dobro su umreženi, manjina su, ali oni drže medije, i oni nam diktiraju stvarnost, oni nam daju svoje informacije koje dezinformiraju čestite hrvatske ljude. To je problem koji izgleda skoro pa nerješiv. Mi se bavimo samo simptomima. Ispada da smo se borili za ništa – naša zemlja se izgleda ne zove Cro-atia, nego kao da se zove Cro-slavija.
General Željko Glasnović
"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"
Kralj Tomislav
Zašto je Zapad dopustio komunističke zločine?
23. kolovoza je postao spomendan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji se obilježava diljem svijeta pa i u Hrvatskoj i ako na vrlo šturi i diskretan način. Na taj dan bih se Europa trebala prisjećati na sve žrtve nacizma ali i komunizma. Navedeni spomendan u svim zemljama EU povtrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009.
Dakle gotovo 70. godina nakon kraja drugog svjetskog rata, Europa se službeno prisjeća na milijunske žrtve komunizma, bolje ikad nego nikad bi se reklo. Svakako treba pozdraviti tu plemenitu inicijativu. Međutim zašto je trebalo toliko vremena i truda? Koji su razlozi te dugo godišnje šutnje ? Dali Europa danas na jedan način pere svoju savjest zbog pasivnog pristanka na takve zločine? Kad je riječ o takvom važnom spomendanu treba preispitati genezu, genelaogiju tih zločina za koje su zapadne demokracije i te kako odgovorne.
Naime svjedoci smo kako svugdje po Europi izranjaju leševi masovnih grobnica iz drugog svjetskog rata: Katyn, Beilburg, fojbe, Macelj, tezno, Kočevskirog , Hudinajama, itd.. pa i teško je objektivno prešutjeti te činjenice. . Kao da povijest traži svoj revanš. Nakon što su zapadne i ruske državne kancelarije dobro čuvale kao državnu tajnu sudbinu nepoželjnih zarobljenika sile osovina i protjeranih milijuna civila, današnji kosturi traže pojašnjenje i pravdu.
Vae victis “jao pobijeđenima” kaže stara latinska. Pobjednici pišu povijest. Današnjom Europom se može hodočastiti putem marševa smrti, posijanih grobišta i razasutih jama od Atlantika, do Urala, preko Baltika i Mediterana. Međutim takva geopolitika razotkriva semiološko-geografski put zločinačke masovne konfiguracije koja je proistekla iz neokolonijalne geopolitike poretka iz Jalte. U tom kontekstu, hudnina jama je samo, na žalost mala ilustracija na simboličnoj razini bipolarne podjele Europe koja je uslijedila nakon pobjede “velikih saveznika” ugovora u Postdamu i Teheranui i konačno u Jalti.
Naravno da se sva odgovornost može olako svaliti na tadašnje Staljinove Sovjete ili pak na njihove lokalne ekzekutore primjerice Titove partizane u Hrvatskoj, ali nezaobilazana je odgovornost tadašnjih zapadno-europskih sila koje su pristale na takvu geopolitičku podjelu legitimirajući pravno politiku “fait accompli” na lokalnoj razini. Bilanca konferencije na Jalti potkraj 1945. definitivno je zapečatila tragičnu sudbinu malih naroda srednje i istočne Europe kao I baltičkih naroda. Njemačka je trebala biti stavljena na koljena i podijeljena na četiri okupacijske zone. Veliki dio njezinog teritorija trebalo je amputirati u korist Poljske koja je također predana sovjetima.
Desetke milijuna Nijemaca “volksdesutchera” iz Rusije i drugih istočnoeurospkih zemlaja trebalo je protjerati prema zapadu, premda nitko unazad desetak stoljeća nije dovodio u pitanje njemačku pripadnost istočne Pruske, Pomeranije i Brandenburga. Kao ishodište konferencije u Postdamu, 15 miljuna sudetskih njemaca su bili prema iskazima povijesničara E. Reichenbergeru, podvrgnuti sustavnom deportaciji, opovrgavajući tezu da su to bili izbjeglice jer je riječ o prognanima i protjeranima. Saveznici su također dobili uz goleme financijske kompenzacije i ratne odštete “in natura” velike tvornice, željeznice, infrastrukture i bezplatnu radnu snagu.
Zapad je dobro znao da se, unatoč svih deklaracija komunističkih sovjetskih vlasti, u zemljama koje je sovjetska vojska okupirali neće održati slobodni demokratski izbori kako je to i dogovoreno u Jalti. Više od pola stoljeća nakon kraja rata saveznici su šutjeli o vlastitim kršenjima humanitarnog i međunarodnog javnog i ratnog prava, kad je riječ o tisućana ruskih građana koje su tadanšnje vlasti Velike Briitanije izručivale Sovjetskom Savezu. Kulminacija takve tragedije je transport ruskih zatvorenika od Liverpoola do luke Odese gdje su odmah bili ubijani.
Istu sudbinu doživjeli su kozaci Vlasova pripadnici kozačke vojske. Također i hrvatski zarobljenici i civili kada ih je partizamskim komunistima izručila engleska vojska. Povijesničar C. Michael Mc Adams govori kako su SAD dobro znali o izručenju i pogiblji navedenih civilnih i zaroblejničkih skupina te da su takve informacije držane u tajnosti pod imenom Operation Keelhaul. Ne treba zaboraviti da je takva nasilna i istrebljivačka geopolitika je bila proizvod projekta Morgenthau iz 15 . rujna 1944. godine koji je predviđao da se „okonča svaka industrijska aktivnost u regiji Rurha i Sarre i reducira Njemačku na poljoprivrednu i pastirsku zemlju. Saveznici su također nastojali prikriti vlastite zločine nad civilnim pučanstvom i vojnim zarobljenicima: likvidacije u mjestu Herguerie ( Francuska ) kada je ustreljeno više od tridesteak ranjenih njemačkih vojnih zarobljenika, u lipnju 1944., bombardiranje grada Dresdena, i kasnije Hiroshima i Nagasaky.
Također početkom rata, englesko ratno zrakoplovstvo je bombardiralo francusku ratnu mornaricu sa 1 300 mrtvih u Mers El-kebir. U tom smjeru je Hannah Arendt e izjavila kako je „u roku od manje šest godina, Njemačka uništila moralne strukture zapadnog svijeta , dok su pobjednici uništili visoke povijesne jezgre njemačke povijesti od više od tisuću godina.“ Razlozi geopolitičke podjele i poretka iz Jalte nisu ideološke naravi jer je poznato kako iznosi povjesničar Charles Higam u knjizi „Trading with the enemy“ na temleju deklasificiranih dokumenata nacionalnih arhiva SAD, kako su najveće američke korporacije Standard Oil-New Jersey, Chase Manhatann Bank, Texas Company, International Telephone, Ford,kolaborirale sa velikim nacističkim njemačkim trvtkama. Iskonski razlozi su geopolitičke i gospodarske naravi.
Uzroci prvog i drugog svijetskogratanakonnapuštanjaizolacionističkeMonroeovedoktrine, pronalazese ukonstantnom anglo-američkom nastojanju da onemogući po svaku cijenu geopolitičko i geoprometno, (sjetimo se daje jedan od uzroka prvog svjetskog rata savezničko suprotstavljenje gradnji željeznice Berlin-Bagdad) kontinentalno euroazijsko jedinstvo, a u kontesktu drugog svjetskog rata trebalo je onemogućiti da se nacistička Njemačka kao pokretačka središnja kontinentalna sila ne uzdigne usredišnju „pijemontsku“ gospodarsku i geopolitičku silu u Euroaziji. Francuski ekonomist Emmanuel Todd govori o oligarhijskom devijantnom skretanju imperijalne američke neoliberalne politike između dva svjetska rata.
Neoimperijalna evolucija američkog gospodarstva teži prema najvećoj svjetskoj koncentraciji u rukama svjetske oligarhije. Također treba imati na umu da komunizam kao ideologija nije došao od nikuda, iz daleke Euroazije ili Sibira. Povjesničar i novinar Louis Kilzer,
dobitnik nagrade Pulitzer, u svojoj knjizi « Churchill’s Deception » (Simon & Schuster, 1994). razotkriva zanimljive pojedinosti glede nastanka i financiranja komunističke internacionale. On potvrđuje aktivnu ulogu Bankarske obitelji Rothschild , anglo-američkih elita i međunarodne bankarke oligarhije u generiranju i financiranju bolševističke revolucije 1917. a i u stvaranju komunističke internacionale.
Do istih spoznaja i dokaza je došao povjesničar Antony C. Sutton u djelu « Wall street and the bolchevik revolution ». Glavni cilj je bio potaknuti rat na dvije fronte između Njemačke i Rusije a i ostalih europskih nacija kako bi se stvorili povoljni uvjeti za stvaranje « svjetske vladavine » po njihovom kontrolom. Churchill i Roosevelt su samo bili poslušni egzekutori takve politike. Sve najnovije geopolitičke teze šoka civilizacija Huntingtona kao i geopolitičke teze Zbigniew Brzezinskoga u «Velikoj šahovskoj ploči» potkrepljuju tu geopolitičku opciju. Od 1945. godine američka geopolitika „containement-a » nastoji zadržati ruski utjecaj od Bosfora do Indusa (danas Kina), preko tranzverzale Baltik-Lubeck-Trst, i širenjem ruskog utjecaja u Srednoj Aziji primjenom načela „New Silk Road Land Bridga“ . Poredak Jalte odgovora dobro poznatom scenariju geopolitičara Mackindera : nužno je kontrolirati rubne pojase (rimland) „srce svjetskog otoka » (heartland) euroazijatskog kontinenta, kako ne bi pao pod kontrolu bilo koje europske kontinentalne sile.
Prvi i drugi svijetski rat imali su duboke gospodarske korijene, prvi bijaše rat za svjetsko pozicioniranje anglo-američke hegemonističkog poretka (koji je usput zahtijevao marginaliziranje Francuske kao kolonijalna sila) ukidanje središnjih carskih europskih sila (Austrougarsko carstvo), dok je drugi rat bio posljedica nepravednog Versailleskog mira,da bi onda prerastao u rat za uspon industrijskog angloameričkog neolibrealnog kapitalizma i financijskog monetarizma na svjetskog razini. U tom smjeru , istina je da su SAD zaslužne za oslobođanje Europe od nacističke čizme ali je također relevantna činjenica njihovog kasnog ulaska u rat, te isntrumentalizacija Marshallovog plana koji je untaoč rekonstrukcije Europe, omogućio prodor američkog kapitala na europski kontinent i pronalaženje tržišnih izvorišta za američko gospodarstvo koji je bio u velikom porastu, kao i financijsko zaduživanje i ovisnost Europe od Amerike.
Knjiga Maršala Ludendorfa “Totalni rat“ iz 1936. godine kao vojno-idjeni temelj njemačke vojne doktrine drugog svjetskog rata (s tezama u kojima je totalni rat suprotstavljanje ne vojska i nacija već velikih gospodarskih masa i kultura), ima zanimljive sličnosti s popularnom knjigom Huntingthona o šoku civilizacija. Pitanje je hoće li takve maniheističke teze jednom biti instrumentalizirana u novi svjetski ratni pohod kao jedno od mogućih rješenja suvremene krize neoliberalnog financijskog kapitalizma.
Unatoč svih sukcesivnih rezolucija Europskog parlamenta o osuđivanja komunističkih zločina, Zapadne sile će još dugo morati sanirati prošlost poretka iz Jalte, i najmanje što mogu učiniti jest davanje simbolične i pravne satisfakcije nedužnim žrtvama, jer znajući za sigurnu smrtnu sudbinu tadašnjih zarobljenicka i civila koji su predani „pobjedničkoj“ vojsci , počinili su grijeh propusta, koji se pravno zove“ne pružanje pomoći osobama ( narodima) u smrtnoj opasnosti“.
Također u kontekstu poslijeratnih komunističkih zločina i udbaških likvidacija hrvatskih političkih disidenata diljem svijeta, treba također reči da i u ovom slučaju zapadne demokracije snose veliku odgovornost jer nijedan zločin UDBE u bilo kojoj slobodnoj zemlji od Amerike do Njemačke nije se mogao dogoditi bez znanja i prešutnog odobrenja tajnih službi tih država koji su dali na svom državnom teritoriju slobodni prolaz i slobodno djelovanje istim udbinim agentima. Zaključno se može ustavoviti da su hrvatski narod pa i drugi narodi srednje i istočne Europe skupo platili slobodu i demokraciju kao i vraćanje u „Europsku obitelj“ koja je još uvijek paradokasalno sljednica Versailles-skog i Jaltksog poretka. (Globalni semafor)
Jure Vujić
Smrt iz demokratskih visina
„Samo u jednom danu, 27. svibnja, 1944., američki bombarderi ubili su isti, ako ne i veći broj francuskih civila nego što je bio broj nevinih žrtava u New Yorku, 11. rujna, 2001.g., tijekom dvostrukog napada na „Twin Towers“: 1.752 mrtvih u Marseilleu, 525 mrtvih u Avignonu, 271 mrtvih u Nîmesu, 270 mrtvih u Sartrouvilleu i Maisons Laffitteu, 146 mrtvih uAmiensu, i 48 mrtvih na vijaduktu Eauplet, blizu Rouena -- odnosno nešto više od 3.000 ljudi, a de se pritom ne računa broj nestalih i teško ozlijeđenih“, piše Jean Claude Valla [1]. Ukupan broj stradalih francuskih civila od 1940. do 1944. iznosi 68,778. Dan prije, tj. 26. svibnja, američki avioni siju zračnu smrt nad Saint Nazaireom (1.084 mrtvih) u Lyonu (717 mrtvih ), u Nici (384 mrtvih). 26. svibnja 1944. Amerikanci bombardiraju u Lyonu crkvu Notre-Dame de l'Annonciation -- koja je nakon rata obnovljena zahvaljujući američkim donacijama! (Od 1972. godine Hrvati iz Lyona dolaze u tu crkvu svake nedjelje na misu). Sveukupno, Amerikanci i Englezi tijekom drugog svjetskog rata bacaju na Francusku 600.000 tona bombi i uništavaju 90.000, što kuća, što zgrada.[2] Mnogo su revniji bili Amerikanci i Englezi u zraku iznad Njemačke na koju su bacili od 1940. do 1945. gotovo 3 milijuna tona bombi, od toga Amerikanci 1.463.423 tona, a Englezi 1.307.117 tona.
Niti su Zapadni saveznici zaobišli Hrvatsku tj. NDH, gdje sveukupno stradava oko pet tisuća ljudi. Tijekom rata najviše stradava Slavonski Brod i okolica, s otprilike tisuću poginulih u zračnim napadajima, zatim Split, ali također i ostali hrvatski gradovi.[3] Osobito su se anglo- američki bombarderi specijalizirali u rušenju muzeja i crkvi diljem Europe. U Kaštel Sučurcu, 5. prosinca, 1944 stradava šezdesetak ljudi, zajedno sa svećenikom za vrijeme mise. I tako redom i tako neredom. Američki bombarderi ruše u veljači 1944. Monte Cassino, povijesno europsko katoličko svetište u Italiji, a nešto ranije u rujnu 1943. opernu kuću „La Scala“ u Milanu, a pri kraju rata, u ožujku 1945., ruše i „Burgtheater“ u Beču, kao i stotine knjižnica, crkava i kulturnih spomenika diljem srednje Europe. Nakon rušenja i paljenja Monte Cassina, francuske trupe, pretežno sastavljene od Alžiraca i Marokanaca, tada su silovale u okolici oko 2.000 Talijanka, događaj po kojem pisac Alberto Moravia piše roman, a 1960 glumica Sophia Loren i redatelj Vittorio de Sica snimaju film, „Bosonoga seljanka“. [4] U malom francuskom hodočasničkom mjestu, Lisieuxu, gradiću koji je posvećen svetoj Terezi, 6. i 10. lipnja, 1944. poginulo je od američkih zračnih bombi 1.200 ljudi, a u srušenom benediktinskom samostanu stradava 20 časnih sestara.
Nisu samo Amerikanci dijelili čokolade i pjevali napjeve o demokraciji, već su si brojni vojnici dali truda u brojnim kriminalnim radnjama o kojima se dan danas malo govori, ali koje u stručnoj literaturi sve više zauzimaju maha. A to su masovna silovanja žena i to prvenstveno od strane američkih trupa afričkog podrijetla. Američki profesor sociologije i kriminologije Robert J. Lilly, sa sveučilišta Northern Kentucky u SAD-u izazvao je nedavno pravu buru polemika u vojnim, ali i feminističkim krugovima Amerike sa svojim knjigom gdje govori o zapadno-savezničkom silovanju 3.500 žena u Francuskoj, i 11.000 žena u Njemačkoj – što je dakako dvjesto puta manje nego u dijelovima Njemačke « oslobođenih » od Sovjeta[5].
Zanimljivo da je njegova knjiga prvo objavljena u Francuskoj, a tek kasnije u Americi.
Njemački pisac Jörg Friederich, koji je inače blizak Sistemu i koji je prije par godina zapalio njemačku publiku svojim knjigom „Palež“ (Der Brand), ipak je uspio u prosistemskom liberalno-lijevom tjedniku Der Spiegel stidljivo kazati sve ono što svaki Nijemac, svaki Hrvat, svaki povjesničar zna na pamet, ali se mora u javnosti ili pred svojim đacima praviti blesav da ne zna. „U pravnom smislu pobjednik ne može biti ratni zločinac, jer čak ako je počinio ratni zločin, on nije za njega optužen.“[6] Paralele sa hrvatskom „Olujom“ su očite.
... ili Istina?
Imenica „istina“, premda je ženskog roda jednine, ima svoje mnogobrojne političke i povijesne množine. Konačno i Savo Štrbac ima svoj Veritas. Čudno da Štrbac koristi latinsko ime, a ne ćirilično? No uvijek je potrebno kratko se obrecnuti na uzročno posljedičnu stranu savezničkog zračnog terora, a u konačnici i pojma dobra i zla. Veliki broj civila stradava u njemačkim zračnim napadima na baskijsku Guernicu u travnju 1937., pa u Londonu u periodu od 1940. do 1945g., pa u Varšavi 1939., pa u Beograd 1941. – pa da odmah cijela priča dobije drugačiji politički zvuk i da posluži kao pokriće današnjim antifašistima da opravdaju paljenja Njemačke ili Hrvatske za vrijeme i nakon rata. Današnja povijesna službena priča uvijek je na strani antifašista, bilo da se oni zovu komunisti, bilo liberali-- iz jednostavnog razloga što su oni dobili Drugi svjetski rat.
Moderna historiografija postala je dobrim dijelom vrsta nekrofilne matematike u kojoj se različita žrtvoslovlja, različiti narodi, različite sile, različiti povjesničari takmiče tko će više skupiti svojih tjelesa – ne živih, nego mrtvih. Žrtvoslovlje, umjesto da pomaže međunacionalnim zbližavanjima, potiče na još gore međuetničke mržnje i osvetoljubivost. Svatko želi samo svoje žrtve pred medijske reflektore. Memorija na Bleiburg i Jasenovac bit će trajna rak rana i prijeteća opasnost za opstanak Hrvatske dokle god se ne ispita točan broj ubijenih Srba i Hrvata za vrijeme rata i nakon 8. svibnja 1945. u Hrvatskoj, kao i uloga hrvatskih partizana i komunista za vrijeme i nakon rata. Hrvati su danas, pored Jasenovca, natovarili sebi na vrat i Oluju—važan povijesni događaj koji je doveo do kakve takve međunarodne legitimacije Hrvatske. No Oluja nije kraj povijesti. Niti je ona prošli svršeni povijesni događaj. Ona je poglavito trenutačni simbol stvaranja Hrvatske čija interpretacija ima danas ugodnije pravno i političko tumačenje, nego prije godinu dana. A tko jamči da će takvo ugodno tumačenje Oluje u povijesti ostati?
Postoji povijesna fatalistička crta kod Hrvata, bilo da je ona egzibicionističke, bilo katastrofičarske naravi, kako će se svi povijesni događaji i tragedije u Hrvatskoj nastojati objasniti ispraznicama poput „pobijedit će pravda“ ili „tako je bog htio“. U interpretiranju povijesnih događaja takvi stavovi ništa na znače. Da je Međunarodni sud u Haagu kojim slučajem osudio u studenom 2012.g. generale Antu Gotovinu i Mladena Markača na zatvorske kazne, danas bi službena Hrvatska žurno mijenjala kalendar, velik broj dvorskih povjesničara i novinara ponovno bi trpao Hrvatsku u ustaško- jasenovačku- slučajnu-terorističku- državu, uz razno-razne šarane-gline- i alegorijske zmije, a postmoderni dalmatinski-ustaški-ugori i cjelokupni zagrebački zoološki vrt ušli bi u dnevni žargon nove-stare- reciklirane hrvatske- medijsko-političke klase. A broj postolujnih srpskih žrtava počeo bi dosezati nadrealne-hiperrealne-mitološke cifre, dočim bi veliki broj velehrvata užurbano tražio partizanskog šukundjeda u obiteljskom stablu. Kao što je nekadašnja „stranka opasnih namjera“ nakon 1991. g godine zaprimala začuđujuće velik broj bivših skojevaca u svoje redove, svatko od njih u potrazi za davnim domobranskim pradjedom.
Ostaje misterij: kako to da se moderni antifašisti, sedamdeset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, stalo diče kako su herojski savladali fašističku i ustašku neman, dočim u isto vrijeme panično traže pretpotopne fašističke aždaje i ustaške zmije -- da bi sebi dali intelektualni i politički legitimitet?
Zračni samaritanci
Najlakše je za nedavni rat u Hrvatskoj i Bosni pozivati na odgovornost poslovičnog Miloševića, Mladića ili Karadžića. Oni su samo posljedica nedavnog rata, a ne uzrok rata na ovim terenima. Prije davanja povijesne ocjene glede njihovog etničkog čišćenja u Hrvatskoj, potrebno je voditi računa da su njihove metode bile čista slika i preslika savezničkih, antifašističkih, titoističkih i partizanskih etničkih čišćenja krajem 1944. i početkom 1945. u Beogradu, Slavoniji i Bosni. Stoga, ako se već ulazi u uzroke nedavnog nasilja i rata u Hrvatskoj i BiH, potrebno je prvo zaviriti u odgovornost „ jugoslavenskih kulturnih radnika“, jugoslavenskih dopisnika iz inozemstva“, i titoističkih hagiografa, koji su punih 45 godina lažirali jugoslavensku povijest, a time ujedno i legitimirali opstojnost komunističke Jugoslavije. Bilo je potpuno očekivano da će 1991. godine, nakon jugoslavenskog polustoljetnog izvrtanja povijesnih činjenica, nastupiti kod Srba u Hrvatskoj opća psihoza kako će ih „ustaše i tuđmanovci ponovno trpati u konclogore.“
Danas ti isti postjugoslavenski i nazovihrvatski tvorci javnog mnijena imaju na Zapadu moralno pokriće. Imaju savršenu čistu savjest glede svoje bivše jugoslavenske uloge. Jer do 1991. godine u zapadnim centrima moći nikom nije padalo na pamet da se osnuje slobodna Hrvatska – iz jednostavnog razloga što je cijeli Zapad, čak više nego Istok, stvarao i držao na životu Titovu komunističku Jugoslaviju. Konačno da nije bilo američke materijalne i moralne pomoći Sovjetima i Titu tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, nikad ne bi komunisti dobili rat, niti bi ostali na vlasti. I obrnuto, da nije bilo Staljinove ili Titove pomoći zapadnim Saveznicima, Amerika i Engleska bi možda ušle u drukčije kombinacije sa Njemačkom, a rat bi možda drugačije završio:
„Sovjetski Savez je imao ogromnu vojsku u Europi, a veći dio njihove hrane dolazio je iz Kanade i SAD-a. Njihovi vojnici marširali su u bitke u petnaest milijuna pari sjevernoameričkih čizama. Preko 21.000 sovjetskih zrakoplova, pola milijuna kamiona, 12.000 tenkova, jedna trećina njihove trgovačke flote bili su napravljeni u Velikoj Britaniji, Kanadi ili SAD-u. Staljin je 1943.g. rekao da 'bez te opreme, mi bismo bili izgubili ovaj rat'“.[7]
Ne postoji nikakvo objektivno pisanje povijesti, kao što trube profesori na fakultetima. U svojim ranijim knjigama autor gornjih redaka James Bacque govori o sveukupno 10 milijuna stradalih Nijemaca za vrijem rata i poraća, te osobito piše o logorima smrti duž rijeke Rajne, gdje je američki general Dwight Eisenhower izgladnjivao do smrti stotine tisuća njemačkih zarobljenika. Ali postavlja se također i pitanje: Tko je James Bacque, tko su desetine povjesničara ili kvazipovjesničara? James Bacque dobio je doduše krasne hvalospjeve u stranim medijima, ali pretežno od desničara, ali također i kritike u sistemskim medijima[8]. Pitanje: mora li znanstvenik mora biti desničar da bi objektivno pisao o savezničkim zločinima ili on postaje desničar tek nakon objektivnog ispitivanja dugo zataškavanih savezničkih zločina?Današnji službeni historičari diljem Europe i Hrvatske, ovisno od režima na vlasti i ovisno o političkoj-intelektualnoj klimi, moraju na odgovarajući način trivijalizirati protivničke žrtve i dizati do neba žrtve svoje strane.
Jer što znači „povijesna činjenica“ ako povjesničari različitih svjetonazora različito tumače povijesnu činjenicu? Svako pisanje povijesti uvijek stoji u interesu neke grupe, neke partije i nečijeg interesa. A čak kad i najpošteniji povjesničar želi da njegov rad bude apsolutno objektivan, kad-tad, bilo u cijelosti, bilo djelomično, političar ili drugi povjesničar iskoristit će njegov rad tj. „instrumentalizirati“ ga za svoje osobne političke svrhe. Tako, primjerice, Njemačka službeno u veljači obilježava godišnjicu smrt 30.000 civilnih žrtava anglo-američkog bombardiranja Dresdena. Po njemačkom političaru, bliskom Sistemu, bivšem gradonačelniku Dresdena, Ingolfu Rossbergu, “Dresden je u veljači 1945. bio najveći još postojeći centar njemačke vojne industrije. Stoga moramo raščistiti formulu o nekom nevinom gradu“.[9] Za razliku od njega, veliki broj povjesničara, koje se trpa u kategoriju „desničara“, a da ne govorimo u kategoriju opasnih „ revizionista „, spominju zastrašujuću cifru od 250.000 njemačkih žrtava Dresdena u anglo–američkom bombardiranju 13. i 14. veljače 1945.[10] U Srbiji se sve češće čuje glas, čak i kod ozbiljnih znanstvenika (S. Trifković, D. Lukić ) da se smanji broj stradalih u Srebrenici, kao što se čuje glas da se uveća broj ubijenih srpskih civila nakon operacije Oluja.
Ima povjesničara koji dobiju dar govora tek kad odu u mirovinu. Jer sinekuru treba čuvati. U mirovini se tada može raspaliti iz cijelog oružja, pa čak iz zasjede. Prof. Franz W. Seidler bio je do svoje mirovine direktor vojne škole Bundeswehra u Kölnu, direktor Visoke časničke škole u Münchenu, i predavač na NATO Defense College u Rimu. Smatra se najboljim stručnjakom za partizanski i gerilski rat. I evo što on u svojoj najnovijoj knjizi kaže:
„Početkom 1945 g. Saveznici su imali više zrakoplova nego što im je to trebalo. S obzirom na slabu njemačku obranu nisu više trebali računati na velike gubitke. Sve tvornice oružja, sva mjesta proizvodnje, sve rafinerije i sva prometna čvorišta bila su porušena. Infrastruktura Njemačkog Reicha bila je nakon bezbrojnih zračnih napada na kolodvore, na željezničke pruge, na mostove i na vijadukte, gotovo potpuno razorena. Zbog toga su oni sada usmjeravali svoj teror po svemu što se micalo po zemlji: kamione, vlakove, zaprežna kola, osobe, kao i na kulturna dobra poput crkvi, muzeja, spomenika, knjižnica, srednjovjekovnih građevina i ostalih kulturnih dobara. Dotad pritajen, Saveznički zračni teror iznosi sada na vidjelo nagon za ubijanjem i vandalizmom. S obzirom na ratne okolnosti, u zadnjim tjednima rata, akcije savezničkih jata bombardera i lovaca nisu samo bile ratni zločin, već i neljudski nagon za rušenjem. Nakon rata, uspjelo im je, bilo isticanjem stvarnih bilo navodnih njemačkih ratnih zločina, prikriti vlastita zlodjela“.[11]
Seidlerova knjiga sadrži poglavlje u kojem on dokumentira morbidna partizanska klanja u Sloveniji i Hrvatskoj 1945 ( „Der Terror der Tito-Partisanen auf dem Balkan“, str. 253-275). Spominje i Tomislava Karamarka, HHO i I. Zvonimira Čička i još brojne pojedinosti koje bi mogle zanimati hrvatske povjesničare i političare.
U načelu je povijesna memorija i povijesna interpretacija tragedije nekog naroda mnogo mučnija nego njegova stvarna povijesna tragedija. Nakon Prvog svjetskog rata i tzv. Versaillskog mira, ulazi u međunarodno vojno pravo klauzula o „pravednom ratu“ ( bellum justum), koja automatski omogućuje pobjedničkoj strani da sebe prikaže kao anđela, a pobijeđenu stranu kao vraga. Logično da za vraga ne smije postojati međunarodno pravo. On je izvan zakona. U nazovi pravednom ratu ne postoji više pravedni neprijatelj (justus hostis); protivnik je odsad nitkov i ništarija kojeg treba slistiti sa lica Zemlje. Danas, najveći zločin koji pojedinac, narod, država, političar, ili vojska može počiniti jest -- izgubiti rat. (Hrvatski List, 14. veljače 2013, broj 438)
Bilješke:
[1] Jean-Claude Valla, « Le Maréchal „ – br. 207, 2002. Također La France sous les bombes américaines (Paris: Éd. de la Librairie nationale, 2001).
[2] Eddy Florentin, Quand les Alliés bombardaient la France (Paris: Perrin, 1997).
[3] Marica, Karakaš Obradov, Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2008).
[4] Roman Alberta Moraviae "La Ciociara" («Two Women ») (Dvije žene)) (po kojem redatelj Vittorio de Sica snima francusko- talijanski film sa Sophijom Loren ("La paysanne aux pieds nus") (« Bosonoga seljakinja »), 1960.
5. Robert J. Lilly, Taken by Force: Rape and American GIs in Europe in World War II (London: Palgrave MacMillan, 2009) R. J. Lilly, La face cachée des GI’s ( Paris: Payot, 2003)
[6] „Schillerndes Ungeheuer,“ Der Spiegel, 2.02.12.2002.
[7] James Bacque, Crimes amd Mercies; The Fate of German Civilians Under Allied Occupation 1944-1950 (London, Toronto: Little Brown and Co. 1997), str 23.
[8] Stephen E. Ambrose, “Ike and the Disappearing Atrocities”, New York Times Book Review, 24.02., 1991.
[9] „Warnung vor Verklärung Dresdens“ , Die Welt, 12. 02. 2005.
[10] David Irving, Apocalypse 1945; The Destruction of Dresden (1965, 1995, 1999. London: Focal Point).
[11] Franz W. Seidler, Deutsche Opfer, Alliierte Täter 1945 (Selent: Pour le mérite, 2013). str.17.
Prof. Dr Tomislav Sunić
Brozomanija izroda
Godina je 2013., mjesec kolovoz, dvadeset četvrti dan u mjesecu, a u središnjem dnevniku nacionalne televizije središnje dvije vijesti Brozovi! U dvadeset prvom stoljeću, dvadeset tri godine nakon neslavne propasti ''komunizma'', trideset tri godine nakon Titove smrti. Krstim se lijevom, križam se desnom, ušima i očima ne vjerujem, pitam se jesu li to možda zamijenili termine središnjeg dnevnika i TV kalendara. Na žalost nisu, to je ipak još samo jedan središnji dnevnik HRT-a u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, najmlađoj članici Europske unije koja je jučer obilježavala Dan sjećanja na žrtve totalitarizama, ponosne Hrvatske koja je i po cijenu sankcija stala čvrsto u obranu zasluženog udbaša i još zaslužnijeg branitelja, Josipa Perkovića.
Eh, čudna je država ta Hrvatska! Nikada u njoj nisi siguran koje je stoljeće, a kamoli koliko je sati. Nedavno se, navodno, jedan gostujući gradonačelnik, Nijemac neki, čudio kako to da su u po bijela dana i usred radnog vremena prepuni zagrebački kafići. Ne zna Švabo u hrvatske satove, ne razumije naš ritam … Bogme, sve teže ga i sam hvatam! Mislim, taj ritam, tu hrvatsku ispreturanost prošlosti i sadašnjosti. Desetak minuta u središnjem dnevniku Jovanki i Josipu Brozu, ništa o krizi koja potresa zemlju! Jovanka se razboljela, izravna javljanja iz Beograda, anketa na ulici, razgovori s poznavateljima problematika, ne bi više ni Obama dobio da se na smrt razbolio. U redu je da bude kratka vijest o tome da je supruga pokojnog diktatora primljena u bolnicu u teškom stanju, ali da ta vijest i duljinom i raznovrsnošću priloga zasjeni i Siriju, i lex Perković, i … E, to je suludo!
A odmah nakon te vijesti opet vijest vezana uz Brozove – fešta Balkanska ljubav na Bundeku! Naravno, Bandić je pokrovitelj, dijelio se besplatan grah, slavilo se bratstvo i jedinstvo, pjevalo Titu i Jugoslaviji, poziralo u kapama s petokrakama. Tako, eto, Hrvatska obilježava dan nakon Dana sjećanja na žrtve totalitarizama. Došlo nešto svijeta iz Bosne, iz Istre i ostalih balkanskih vilajeta, usta im puna Tita, balkanske ljubavi i antifašizma. A Bandić je dao definiciju antifašizma, kratku i upečatljivu. Biti antifašist, veli humanist iz Pogane Vlake, znači biti čovjek. Na Bundeku je, javljaju mediji, bilo petstotinjak ljudi s područja Regiona, to jest petstotinjak antifašista. Oko milijun ostalih u gradsko-prigradskom prstenu oko Bundeka zasada ostaje u nedefiniranom statusu, ne zna se jesu li antifašisti pa, prema tome, jesu li ljudi uopće. Ako se stvari ovako nastave razvijati, za koju godinu ćemo svi morati pohrliti na Bundek kako bismo dokazali da nismo fašisti, to jest da smo ljudi. Baš kao što se nekoć tma i tušta svijeta slila na Zagrebački kolodvor dok je prolazio vlak s Brozovim lešom, bojali se ljudi da ne bi postali sumnjivi ako javno ne tuguju.
U svakom slučaju, Bandić se iskazao! I kao gradonačelnik, i kao čovjek, i kao antifašist! Sigurno su sve one velike Hrvatine iz Hercegovine i Bosne sada ponosne što su mu dali svoj hrvatski katolički glas na izborima. Iskazao se i Stipe Mesić, on veli da su nagađanja o Titovu podrijetlu notorne gluposti. Zna Stipe, CIA se uglavnom bavi notornim glupostima, zato Amerika i jest neuspješna i smiješna država, za razliku od neprežaljene mu Jugoslavije, koja je bila baš uzor-država. Šteta što je na kraju dobila bezvezna predsjednika, pa se raspala.
Te se teme u ''Jutarnjem listu'' dohvatio i novopostavljeni pravopisopisac Željko Jozić. Likuje Jozić kako je američka analiza Brozova govora dobra, no ne uzima u obzir hrvatske dijalekte. Oni što se Amerima čini da je rusko u Titovu govoru, zapravo je kajkavsko, trijumfalno zaključuje Jozić. Doista, specifičan izgovor pojedinih glasova na određenim mjestima u riječi u Titovu govoru mogao bi potjecati iz kajkavštine, to jest jezičnog konteksta u kojemu je Broz odrastao, a nije zanemariva ni činjenica da je Tito dosta vremena proveo u Rusiji te je i to moglo ostaviti određenog traga na njegov izgovor određenih riječi. U biti, Jozićevo objašnjenje vjerojatno je točno, međutim smeta trijumfalizam s kojim ga on iznosi. Zar ni na trenutak nije pomislio kako američki analitičari nisu tako blentavi pa da ne bi znali za postojanje kajkavskog dijalekta!? Zašto je, kako i u koju svrhu nastala ta analiza, mi laici ne možemo znati, no pretenciozno je zaključivati da su Amerikanci bedasti, a njihovi analitičari nesposobni.
I tako dohvatih se i ja prošlosti i Broza, a možda se upravo to hoće i postići ovim učestalim vijestima iz prošlosti. Da se bakćemo Brozom, a ne, recimo, monetizacijom autocesta. Ipak, i Broza je već krajnje vrijeme staviti tamo gdje mu je mjesto, inače će nas kao nasmiješeni zloduh s cigarom još dugo maltretirati, a o njegovim ostarjelim pionirima da i ne govorimo.
Damir Pešorda
Je li gotovo s Gotovinom
Generali bez vojske su izgubljeni u vremenu i prostoru i žive od uspomenama iz prošlosti
Govor istine nije kićen, već jednostavan
(Seybold)
Netom što je general Ante Gotovina došao u Hrvatsku, nakon oslobođenja u Haagu, nisu prestala nagađanja o njegovom životnom smjeru i vrbovanju u političke strukture. Stranka koja ga je izručila u Haag (HDZ) nudi mu svoje gostoprimstvo, jer s Gotovinom bi bila osnažena i legenda osloboditeljskog rata, što bi vjerojatno diglo rejting stranci. Gotovina je također na „meti“ i drugih hrvatskih nacionalnih stranaka i udruga, jer i oni vide u njemu potencijalni politički magnet za pojačanje broja birača na slijedećim zastupničkim izborima. Dočim, politička vrhuška na Pantovčaku i u Banskim dvorima; velikosrpska sprega, jugonastalgičari, komunisti, ateisti, homoseksualci i ratni profiteri bili bi najsretniji da je general Ante Gotovina ostao izdržavati zatvorsku kaznu (24 godine), koja je po njihovim mišljenjima čak preblaga.
General pukovnik Ante Gotovina časno je završio svoje vojničke dužnosti; strpljivo je podnio nepravedne optužbe i poput sv. Petra čamio 7 godina u haaškom sudskom pritvoru. Bio je osuđen na 24 godine tamnice, ali Međunarodni sud ga oslobađa od svi himbenih optužba i pobjednički se vraća u svoju domovinu (16. 11. 2012.), koju je s hrvatskim braniteljima u legendarnoj Oluji oslobodio od srpske agresije i okupacije.
U ovih deset mjeseci slobodnog življenja Ante Gotovina se posvetio svojoj obitelji, rodbini i prijateljima s kojima se zabavlja u svojoj barci na Jadranu. Nije rečeno da ga ne zanimaju politička zbivanja u domovini i svijetu, ali u njegovim žilama teče vojnička krv u kojoj nema političkih supstancija. Mali je broj generala u svijetu koji su bili uspješni politički lideri i izbornom pobjedom dobili vlast u državi i - bili dobri državnici, poput Paula von Hindenburga, Dwighta D. Eisenhowera i Charlesa de Gaullea. Međutim, imamo mnogo primjera u svijetu gdje su generali uzeli vlast bez izbora i vlada(ju)li čvrstom rukom u državama totalitarističkih i diktatorskih režima. Hrvatski je narod stoljećima živio u takvim državnim sustavima i očekivao je u oslobođenoj i demokratskoj RH uživati slobodu i blagostanje, a danas je razočaran s demokracijom jer nije donijela ni slobodi ni prosperiteta. Doduše, ovo što je danas u Hrvatskoj nije demokracija nego restauracija komunizma.
Nisu baš ni generali u RH na visokom stupnju popularnosti, a brojčano su nadmašili državu s najvećom vojnom silu u svijetu. 'U Americi koja ima preko milijun vojnika ima 12 generala, a u RH koja ima oko 15 tisuća vojnika ima aktivnih 32 generala' (www.dnevno.hr). Iz istih izvora doznajemo da je umirovljeno, što od Račana, najviše od Mesića i nešto od Josipovića, tako da RH ima 125 umirovljenih generala različite dobne starosti. (Nakon Drugoga svjetskog rata u Americi bila je popularna pjesma: ''What Cen You Do With A General Who Retires?'', Bing Crosby)
Ne ukazujte neprijatelju na pogrješke
Oporba u RH ukazivanjima predsjedniku države, predsjedniku Vlade i ministrima na njihove pogrješke pomaže da se održe na vlasti, bez obzira što državu čeka sudbina Titanica. Oni imaju uže oko vrata i treba pustiti (ili gurnuti) da odleti stolica ispod njihovih nogu. Doduše, državno vodstvo ima podršku u režimskim medijima, i oni ne znaju ništa bolje (ispadaju pismene budale!), još k tome – vođeni su mržnjom naspram svega što simbolizira hrvatsku državotvornu misao. S druge strane, narod mora otvoriti oči i vidjeti u kakvim zabludama živi, jer tko nije uočio, ili osjetio koliko su štete, srama i uvrjeda nanijeli narodu njegovi izabranici na vlasti, taj nije ništa bolje ni zaslužio nego da bude sluga, jer tko normalan može dati podršku ovakvim zlotvorima, bezbošcima i bez karakternim dvonošcima!
Ako pogledamo razinu nezadovoljstva hrvatskoga naroda (većina bi rekla - 'građana'!) uočit ćemo veliki revolt poljoprivrednika, industrijskih radnika, zdravstvenog osoblja, odgojnih ustanova, umirovljenika, domovinskih branitelja, katoličkih vjernika i svih drugu društvenih i profesionalnih udruga. Ali, država se održava!? Naime, hrvatski je narod deklariran Kristovim sljedbenicima, koji su s križem u ruci i Isusom na usnama umirali za domovinu, jednostavno se sada ne snalaze u novoj kulturi koja je odbacila Boga, uklanja vjerske simbole s javnih mjesta; križ je postao samo ukrasni nakit na lančiću, a ne pokazatelj muke Isusa Krista! Riječ grijeh je izbačen iz govora. Mladež i ne zna da je grijeh vrijeđanje Boga, kuđenje razuma, istine i svijesti. Grijeh je namjerno činiti - riječju, djelom i mišlju protiv vječnih Božjih zakona.
Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke, podmukle lašce koji su ožigosani u vlastitoj savjesti. (Tim 4:1-2)
Hrvatska se mladež odgaja na internetskim stranicama na kojima je dostupna pornografija i za maloljetnike. 'Diljem svijeta pornografska industrija ubire godišnje 57 milijardi dolara, od toga samo u SAD-u 12 milijardi dolara. Naime, prihodi od pornografije na portalima i ekranima u Americi veći su od ukupnih prihoda tri velika medijska giganta: ABC, NBC i CBS' (Internet Filtre Review).
Hrvati u Gotovini vide hrvatskog Mojsiju
General Ante Gotovina nije čovjek bez mana, na koje su mu već ukazali njegovi suborci i prijatelji, ali on se drži aristokratsko muški, pa i ne odgovara na prigovore, što mu mnogi zamjeraju, jer su živjeli za njega. Neke postupke ni mi ne odobravamo, primjerice njegovo druženje sa svim i svakim iz državnog vrha. Neke je javne skupove zanemario, a na drugima je bio veoma nazočan, kao da je izgubio kompas! Ne možemo mu prigovoriti što je došao na Sinjsku alku, jer u Sinju ima mnogo prijatelja, ali, ipak, je trebao znati da su državnici pokrovitelji Alke bili najveći zločinci hrvatskog naroda, pa ni ovogodišnji državna 'elita' nije ni za jotu bolja od njihovih predšasnika, izuzevši dr. Franje Tuđmana. Tu smo osjetili kod Gotovine manjak političkog sluha.
Isto se ponovilo i u Kninu na proslavi obljetnice Oluje, gdje je general Ante Gotovina nazočio na tribini s predsjednikom Ivom Josipovićem premijerom Zoranom Milanovićem, predsjednikom Sabora Josipom Lekom i drugim državnim uglednicima, među kojima se očito nije snašao. Istini za volju, nitko ne može dati bilo kakav prigovor generalu Gotovini zbog njegove nazočnosti na pobjedonosnoj proslavi u Kninu. Oluja je njegova perjanica. Ne mislimo da se je general Gotovina ugodno osjećao na skupu među ljudima koji su ga progonili, ali to je bila komemoracija za poginule hrvatske branitelje i proslava pobjede nad fašističkim srpskim četnicima, antihrvatskim antifašistima i Jugoslavijom: upravo nad njima koji su bili s njime na pozornici.
Proslava Oluje u Kninu, 5. kolovoza 2013. godine okupila je vladajući vrh u Hrvatskoj. Čim se je pojavio na govornici Zoran Milanović bio je dočekan gromoglasnim zvižducima i prozivanjem. Na toj znamenitoj obljetnici nije spomenuto ime prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška koji su s generalom Gotovinom podigli hrvatsku zastavu na Tvrđavi! Samo u Hrvatskoj može se slaviti Uskrs bez da se izusti ime Isusovo!
Ante Gotovina, na prigodnom slavlju, učinio je dvije velike pogrješke:
Prvo, znao je kakvo raspoloženje vlada u narodu u odnosu na sotonski SDP-ov trio, ipak se odlučio otići na ručak s Milanovićem i družinom nakon urnebesnih zvižduka (Non erat his locus!);
Drugo, nije se pojavio na proslavi u Čavoglavama gdje se okupilo mnoštvo hrvatskih branitelja, domoljuba i rodoljuba; gdje se je Boga slavilo s pjesmom i riječju; gdje se isticalo viteške zasluge branitelja i odale počasti predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, ministru Gojku Šušku i svim poginulim braniteljima iz Domovinskog rata, odnosno iz osloboditeljskog rata.
Znao je general Gotovina da će u Čavoglavama biti velika proslava, jer s prijašnjih proslava njemu su slane pošiljke podrške u Haagu. General je trebao biti na proslavi u Kninu, ali nije trebao biti na ručku s luciferima, jer u Kninu nije bio po službenoj dužnosti. Trebao je neizostavno pojaviti se među svojima: Markom Perkovićem Thompsonom, biskupom Antom Ivasom - i okupljenom mnoštvu, jer upravo su oni bili oni koji su pridonijeli najveće ljudske žrtve za njegovo oslobođenje. I ovdje je general pao na političkom ispitu.
Hrvatskoj treba državnik i - osviješteni narod!
Apsurdno je očekivati da bi jedan čovjek mogao spasiti hrvatski narod od sveukupnog kraha u gospodarstvu, poljoprivredi, školstvu, zdravstvenom odgoju, u zdravstvenoj njezi, nezaposlenosti, siromaštvu branitelja i umirovljenika. I zaustaviti iseljavanje hrvatske mladeži u europske i prekomorske zemlje u potrazi za slobodom i poslom, čega je sve manje i manje u Hrvatskoj. Trebalo bi očistiti državu od korupcije, kriminala, prostitucije i bezboštva. Ako se hrvatski narod, i građani u RH, ne obrate i pokaju, Bog će se morati ispričati Sodome i Gomore. Tako je rekao Billy Graham za Ameriku.
Individualizam je uvrzen u dušu hrvatskog čovjeka, jer kroz dugu povijest čovjek se je borio za preživjeti, a nacionalni interes, ako su nekima padali na um, zbog toga su bili progonjeni. To je u narodu stvorio mišljenje: 'Politika je kurva. Meni dobro, baš me briga za druge!' Politika se bavi nama, pa ako je kurva – jesmo li mi nevini? Ako nije dobro drugima, ne će dugo proći pa svima ne će biti dobro. Ako već hrvatski narod nije spreman svrgnuti s vlasti današnju političku kliku u Hrvatskoj, a za to postoje sredstva u demokraciji, gdje mase stvaraju odrednice, onda se treba pripremiti za izbore, da opet puk ne bude prevedu žedne preko vode. Degenerse animos timorarguit! Kukavne (bojažljive) duže odaje strah! (Verg. Aen)
Ime generala Ante Gotovine, kao potencijalnoga hrvatskog predsjednika, ubačeno je izvana s nakanom da se narod usredotoči u njega, a on očito nema političkog sluha, a sve su indikacije da gospodin Gotovina nema ni političke ambicije. Ali, drugi potencijalni kandidati, koji su sposobni i politički korektni, teško će se odlučiti ući u izbornu arenu (ili ako se odluče bit će kasno) gdje ih eventualno čeka legendarni general.
Rudi Tomić
Josipović, Milanović i Pusićka moraju nestati iz hrvatske politike
U nedavnoj emisiji "Jabuke" dr. Zdravko Tomac završi riječima kako Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić moraju nestati iz politike RH ako ona želi preživjeti u Europskoj uniji. Sve ovo što oni rade više je nego izdaja Tuđmanove Hrvatske i Domovinskoga rata. I kada se sve zbroji zaista Zdravko Tomac ima puno pravo. On se pretvorio u velikog hrvatskoga političkog analitičara.
Nemojmo nikome gledati u prošlost nego samo ovu sadašnjost u borbi za opstojnost slobodne Republike Hrvatske i spasa hrvatskoga konstitutivnog položaja u Bosni i Hercegovini. Inače s ovom spomenutom trojkom i svakako njihovim suradnicima sve se dovodi u pitanje. Uzalud je bilo prolijevanje tolike hrvatske krvi u Domovinskome ratu. Ovakva politika ove trojke je izdajnička za sve Hrvate i Hrvatsku.
Neki dan jednom prigodom Pusićka izjavi "ovo što se zove Hrvatska". Za nju je to smo nešto što se zove Hrvatska, a što to nije, nego valjda nekakva Jugoslavija. Ustali su svi pa se propinju na zadnje noge protiv svega što je naše hrvatsko. Zagospodarili su HTV-om Titini štafetari kao i novinama sve od Jutarnjega do Globusa pa i ostalih, osim dijelom Večernjeg lista i Hrvatskog tjednika iz Zadra. Udaraju iz dana u dana svim mogućim podvalama i antihrvatskim temama. Krivotvore sve što je hrvatsko iz povijesti kao i iz vremena Tuđmanove ere i Domovinskoga rata. A hrvatske snage nikako da se ujedine u jedno političko tijelo i nastave organiziranu borbu za spas Hrvatske u EU-u kojemu kao katolička država po svojoj povijesnoj baštini i pripada. A što ako su i te države u EU-u postale negacija svoje povijesti gdje se i ne spominje katolička baština.
Sve se udara po Nijemcima koji su se od ekonomskog giganta koji drži EU pretvorili u političkog patuljka. Čim zinu odmah ih napadaju Trećim Reichom. A nas Hrvate ova jugokomunistička klika odmah napada NDH i ustašama, kao da su oni bili fašisti. Ustaše nikada nisu bili nikakvi fašisti nego su bili hrvatski osloboditelji ispod jugočetničke tvorevine u kojoj su ubijali sve što je bilo hrvatsko od samih početaka od Prosinačkih žrtava na Jelačićevu placu u Zagrebu 1918. godine pa do krvoprolića u beogradskoj skupštini deset godina kasnije gdje je nikao HOP Ustaša, koji je borbu Hrvata podredio oslobođenju hrvatskoga naroda ispod srbofašizma sve do Domovinskoga rata i olujne pobjede Hrvata.
Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske
Što veći komunist, to viši hrvatski dužnosnik
Umjesto Josipa Perkovića izručimo Zorana Milanovića
Kako se stvari razvijaju, EU je više napaljen na Zorana Milanovića nego na Josipa Perkovića. Ako bude pameti, Hrvatska će iskoristiti relativno zdravu klimu u EU-u, i izručiti Zorana Milanovića. Vrijeme je da komunjare krenu na rad u Njemačku, nadajmo se u nekom kamenolomu tipa otok Goli. Ispraćaj Milanovića za München bio bi veličanstven. Tko može osporiti činjenicu da su komunistički zločinci svih vrsta tu među nama? Na visokim pozicijama! Trebamo provesti temeljitu istragu, počevši od Zorana Milanovića i Ive Josipovića, prema dolje. I pozatvarati komunističku gamad.
Tko krši zakone EU-a, Hrvatska ili Milanović?
Može Marinko Jurasić napisati ne znam koliko inteligentnu analizu "Zakona Perković", ali nakon toga uskače uredništvo i totalno mijenja smisao njegovog teksta. Netko u Večernjaku opako obmanjuje javnost: "Izmjenom Ustava Premijer dokazuje da mu se fućka za Perkovića". Naprotiv, kroz proceduru izmjene Ustava, Milanović odgađa izručenje Perkovića. Sramotno je da "propovjednik EU-a" Zoran Milanović pokreće žestoku kampanju protiv EU-a, odmah po pridruživanju EU-u. Prezaduženu naciju dodatno obeshrabruje mogućnost da nam EU uskrati svoje fondove, što pojačava već iskazanu sumnju da je Milanović agent EU-a. Nacija se uzdala da će Milanović smanjiti našu kvotu za EU. Zastrašujuće je da nas Milanović pokušava okupiti oko Josipa Perkovića, šefa represivne republičke Udbe u komunističkoj Jugoslaviji, optuženog u Njemačkoj za konkretno ubojstvo. Neki se ne daju za Njemačku, niti ako im država pokrije troškove, a u obavještajnim službama SRH i RH nađe se i onih kriminalaca kojima je zabranjen ulazak u Njemačku.
Mnogi u RH ne shvaćaju zašto je rok za odbacivanje "Zakona Perković" bio baš 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Povlaštenim strukturama Jugoslavija je bila zemlja meda i mlijeka, koja je dopuštala i gušt ubojstva političkog protivnika, pa i "političko" ubojstvo nekoga tko je smetao tadašnjem komunističkom kriminalnom podzemlju. Kada ćemo konačno početi uživati u RH? "Hrvatska (odnosno Vlada RH) krije iza svojih granica nekoliko kriminalaca osumnjičenih za ubojstva hrvatskih emigranata u drugoj europskoj zemlji tijekom komunističkog režima/represije" - tako glasi najnovije priopćenje Europske komisije, koja je vlada EU-a. Koga u Hrvatskoj može zasmetati kvalifikacija kriminalaca za komunističke zločince? Smrtonosne komunjare i dalje se žele prodavati kao demokratska politička opcija.
Uvesti pravilo da premijer RH nakon mandata ide u zatvor, na doživotnu robiju
Jasno je da su nalogodavci političkih ubojstava pripadali strukturama Jugoslavije, a tragično je da su se isti prometnuli u strukture Hrvatske. Primjerice, Josip Perković, šef republičke tajne policije, postao je šef hrvatske tajne policije. Stipe Mesić, žestoki borac protiv Deklaracije o hrvatskom jeziku i posljednji predsjednik Jugoslavije, postao je premijer RH, predsjednik Hrvatskoga sabora i predsjednik RH u dva mandata. Ivica Račan, šef CK SKH, dogurao je do pozicije premijera RH. Dakle, čim netko zasjedne visoko, znate da je umiješan u zločin, veleizdaju, ili neku opaku muljažu. Što se tu ima istraživati ako je tako teško prisjetiti se poštene osobe na visokoj funkciji. Tko se uspne visoko u SRH/RH, praktično je podigao optužnicu protiv sebe. Dovoljno je izreći primjerenu kaznu.
Glupo je voditi skupe sudske procese, kada znamo da je glavni u RH glavni krivac za sve. Zašto doživotna robija? Pa, visoka pozicija toliko korumpira i poremeti dužnosnika RH da je liječenje nemoguće. Takvi su zreli za samicu, jer ih ne možete pustiti da slobodno šeću niti po zatvoru. Već grubi pregled nekog premijera ili predsjednika RH pokazuje da je narod lud. Tko se usudi osloboditi Ivu Sanadera? U pritvoru je mogao postati samo gori. Pošaljete u pržun hrvatskog domoljuba, a izađe nam jugoslavenski delikvent. Naša bi politička scena bila značajno pojednostavljena da se Jadranka Kosor nakon mandata vratila doma, ako tako mogu reći, u ženski zatvor u Požegi, gdje se zbog nedostatka psihologa najviše bune kažnjenice.
Uvesti pravilo da predsjednik RH nakon mandata ide u tiskaru
Zar nije "pravedno i spasonosno" da se Stipe Mesić vrati u zatvor? Prošle je godine Darko Petričić oslobođen optužbe da je oklevetao Mesića kada je izjavio da je Mesićevu predsjedničku kampanju financirala albanska mafija i da je Mesić jedan od trojice najbogatijih ljudi u državi. Može on pokupiti sve blago ovoga svijeta, ostaje sirotinja u glavi. Ako je Stipe Mesić šef podzemlja, neka se promijeni Ustav i Mesić vrati na Pantovčak, kako je to predlagao HDZ, zaklinjući se u vjernost Franji Tuđmanu. Kako se ovih dana u političkom i društvenom podzemlju digla velika povika oko mojih slučajnih tekstova o slučajnim dužnosnicima, koji se šepure na pozicijama koje po pravu jačega pripadaju podzemlju, moram se raspitati da nije pokrenut neki nalog glede mene osobno.
Nego, gdje se zametnuo Mesićev "ilirski" habab Hrvoje Petrač, koji je neko vrijeme slovio kao tajni kadrovik Obavještajne zajednice, onaj isti Petrač koji je od glavnog novinstva uredno nakićen kao šef hrvatskog podzemlja, a u samom podzemlju zapravo slovi kao "glumac sa dasaka", odnosno kao punokrvni artist iz kazališta. Petračev "Moving Theater" ugostio je mnoge poznate političke osobe. Ako je Petrač zaista kapo, što se čeka? Koliko znam, odslužio je kaznu. Neka preuzme čelnu poziciju, koja mu po domaćem nepisanom pravu pripada. Dam ruku u vatru da bi Hrvoje Petrač vodio RH kvalitetnije od Zorana Milanovića. Tko vjerodostojnije prezentira ovakvu RH? Petrač, Milanović, Josipović, Mesić, Pusić? Priznajem, odabir je težak. A stvarni šef podzemlja je Giga! Tko je Giga? Zar to nije očigledno, ako čitate novine i/ili gledate dnevnike domaćih TV postaja? Zar moram mijenjati naslov ovog teksta?
J...š zemlju koja Bosne nema
Zar ne bi bila nekakva pravDA da Ivo Josipović završi na Golom otoku, gdje je njegov papa bio dužnosnik? Kazamat je ukinut! Neka, samo vi njemu recite da nakon mandata ide u "kućni" pritvor, pa da vidite kako se drug mijenja na bolje. Mnogi su uspješno prevaspitani sa samom najavom ograničavanja slobode. Savka Dabčević-Kučar, koja je praktično obavljala dužnost premijerke SRH, bila je osuđena na kućni pritvor i nakon toga nije progovorila. Mijenjale su se države i formacije, raspala se Jugoslavija i raspao se Sovjetski Savez, a Savka je šutila, poslušno prepuštajući svoj politički kapital Vesni Pusić. Velika je šteta za naciju da Savka nije završila u Požegi. Da je Vesna Pusić kojim slučajem bila suvozač Radimira Čačića u kobnoj saobraćajki u Mađarskoj, vjerojatno bi odležala kaznu u Požegi, pa bi slijedeća premijerka RH znala što je čeka. Možda dočekamo da Jadranka Kosor i Vesna Pusić odu za Požegu. Odgovorne su za prijevremeni ulazak RH u EU, time i za današnje probleme premijera Zorana Milanović. Može se reći da su cure potjerale naše, a istjerale svoje.
Mišljenja sam da bi zatvor u Foči bio pravo mjesto za umirovljenje Zorana Milanovića. Taj pržun nije u EU-u, pa bi Milanović imao korektan tretman. Milanović se u svojoj mladosti znao fizički obračunati sa svojim protivnicima. U kazamatu Foče vladao je najprimitivniji zakon jačega, a najjači je na kraju čuvar. Možete misliti što bi se Milanoviću dogodilo da u Foči čuvaru svadljivo kaže kako nije on, Milanović, onečistio ćenifu, nego neki prethodni robijaš. Drug Alija bio je dno dna! - prosvjedovao bi Prosvjednik. A onda bi u samici pjevao poslovnik Foče. Da je Franjo Tuđman odležao kaznu u Foči, umjesto u Lepoglavi, neke bi političke odnose prepoznao, pa bi Herceg-Bosna ostala izraz državotvornosti Hrvata u BiH. A da Milanovića prebacimo u politički zatvor u Zenici?
Tvrtko Dolić
LUSTRACIJA I (NE)OPRAVDANA OČEKIVANJA
ILI
KOMUNISTIČKA HRVATSKA (NE)MOŽE EGZISTIRATI U EUROPI
U Hrvatskoj se nakon osamostaljenja stalno i sistematski nameće i širi uvjeravanje da su Srbi jedini element koji je bio nositelj totalitarnog obilježja u komunističkom režimu bivše Jugoslavije i da su Srbi jedini element koji je bio progonitelj i uništavatelj svega što je hrvatsko. To nije istinito.
Mnogi članovi bivšeg SKH također su bili taj element. Sudjelovali su i sprječavali svaku mogućnost izražavanja volje građana. Prisiljavali ih da zaniječu svoje mišljenje o državi i društvu. Uskraćivali su prava stotinama tisuća ljudi i progonili zbog drukčijeg ideološkog i političkog uvjerenja ili svjetonazora. Svaki i najmanji otklon od državnog mišljenja proglašavali su za laž i zločin, te pod prijetnjom progona progonili njih, njihove bližnje, ili njima bliske osobe.
Sistematski vremenski neograničeno povrjeđivali su ljudske slobode i represijom zabranjivali pravo na slobodu izražavanja, sprječavali politički pluralizam, te posebno društvene i religiozna grupe progonili najrigidnijim načinom. Nisu poštivali fundamentalne principe državnopravnosti, kao ni internacionalne ugovore i na taj način su praktično volju i ciljeve komunističke partije postavljali iznad zakona. Mnogi su činili najstrašnija zla prema domovini i svom narodu. Najstrašniji progonitelji Hrvata i uništavatelji svega što je hrvatsko bili su upravo Hrvati-komunisti, od sudjelovanja u poslijeratnim masovnim ubojstvima, u deportaciji, u prisilnom radu, te kasnijem konstantnom organiziranom psihičkom i fizičkom teroru, ubijanju i progonu. Progonili su svim sredstvima, a mnogi su smaknuti upravo od hrvatske ruke. Mnogi utamničeni i zatvarani te u tijeku istrage ili zatvora brutalno podvrgavani fizičkom i psihičkom mučenju tj. podvrgnuti nečovječnom tretmanu.
Mnogim Hrvatima i građanima Hrvatske oduzimali su njihovo vlasništvo i djedovinu i ograničavali ih u njihovim pravima. Onemogućavali u obavljanju njihova zanimanja, posla i službe. Onemogućavali u akademskoj i drugoj izobrazbi.
Omogućavali su stjecanje prioriteta-prednosti i koristi svima koji su se udruživali u progonu, zločinu i izdaji. U izdaji, jer su se udružili sa stranim – srpskim okupatorom i gotovo pola stoljeća održavali ovo djelomično opisano stanje i uz pomoć okupatora ga i osiguravali.
Režim baziran na komunističkoj ideologiji i u Hrvatskoj, upravo preko hrvatskog vodstva-hrvatskih komunista, bio je zločinački i nelegitiman. KPH bila je jedna prezira dostojna, zločinačka i izdajnička organizacija čije je djelovanje osiguravalo osobnu korist i služilo okupatoru, odnosno ostvarenju tuđih ciljeva i interesa. Za počinjene zločine, za sve gore opisano, i ono neopisano, snose punu odgovornost svi oni koji su komunistički režim kao funkcionari proveli u život.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je svaki totalitarni poredak,
s posebnim naglaskom upravo na “komunistički/socijalistički“ poredak
Usvojene su i rezolucije: rezolucija o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25.01 2006. godine i rezolucija o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena 27.06 1996. godine.
U ovoj od 1996. godine Parlamentarna skupština VE “preporučuje“ postkomunističkim zemljama razgradnju totalitarne ostavštine nekadašnjih komunističkih sustava kako bi se spriječila restauracija bivšeg totalitarnog režima i omogućilo uspostavljanje pluralističkih demokracija zasnovanih na vladavini prava i poštivanju ljudskih prava.
Način od kojeg treba poći u razgradnji naslijeđa autoritarne prošlosti je postizanje pravde bez provođenja revanšizma prema pripadnicima bivšeg režima.
Između ostalog, preporuča se progon i kažnjavanje pojedinaca za izvršena krivična djela u vrijeme komunističkog režima, kao i kažnjavanje za ona krivična djela koja u vrijeme kad su počinjena nisu bila propisana nacionalnim zakonodavstvom. Uvjet je da se takva djela po općim pravnim načelima smatraju pravno nedozvoljenima.
U slučaju kada se takvim djelima krše ljudska prava, ne isključuje se odgovornost, ako se postupalo po naredbi. U svrhu preispitivanja autoritarne prošlosti VE smatra da nije dovoljno poduzeti samo mjere krivičnog gonjenja pripadnika bivšeg režima, već i provesti posebne pravne mjere-postupke tj. lustraciju i dekomunizaciju. Jedno i drugo preporuča se primijeniti prema akterima bivšeg komunističkog režima koji su vršili svoje ovlasti u suprotnosti s osnovnim demokratskim načelima i pri tome kršili osnovna ljudska prava. Tim mjerama onemogućuje se svima onima koji su držali visoke službene položaje u bivšem sustavu da obnašaju vlast u novom demokratskom sustavu. Stoga lustracija i dekomunizacija predstavljaju “zaštitu novo-uspostavljenih demokracija.“
U skladu s preporukama VE primjena lustracije ne smije biti politički zlouporabljena i u tom postupku potrebno je utvrditi individualnu krivicu, poštujući pravo na mogućnost nevinosti i provoditi postupak utvrđivanja odgovornosti u skladu sa zahtjevima sustava vladavine prava.
U rezoluciji su precizirana pravna i društvena priroda i karakter lustracije. Lustracija nije politička čistka, već pravna mjera koja se provodi unutar pravnog okvira. Njome se zabranjuje obavljanje javnih funkcija svima onima koji su svojim postupcima i djelovanjem kršili ljudska prava-lustracija za takve da, ali ne i za sve i protiv svih dužnosnika bivšeg političkog sustava.
Prvenstveno se odnosi na predsjednika, premijera, članove Vlade, članove Sabora, zaposlenike tajnih službi, članove uprave u državnim poduzećima, sudstvo, urednike i novinare i drugo.
Svi oni koji su bili nositelji nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnim službama ne bi smjeli biti nositelji vlasti i imati visoke političke funkcije u novom demokratskom sustavu. Svima onima koji su sudjelovali u radu ili na bilo koji drugi način surađivali s tajnim službama bivšeg sustava te prilikom javnog djelovanja kršili ljudska prva i slobode jasno se i otvoreno rezolucijom Vijeća Europe daje na znanje sklanjanje iz javnog života…
Deklarativna stajališta Europe
Prema članku Vijeća Europe i Hrvatska je, kao nova demokracija, dužna ispraviti nepravednosti nanesene tijekom totalitarnog režima i provesti zakonske sankcije protiv onih koji su sudjelovali u kršenju ljudskih prava i nanošenja zla. No unatoč odredbama i rezolucijama u Hrvatskoj lustracija i dekomunizacija nisu oživjeli. Nositelji nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDBA i mnogi drugi koji su sudjelovali u opisanim zločinima i danas su nositelji vlasti i imaju visoka politička mjesta u “demokratskoj“ Hrvatskoj. U Hrvatskoj je restauriran bivši komunistički sustav.
Mnogi od zločinaca sudjeluju u stvaranju politike, ili u administraciji kojom se upravlja svakodnevni život u našoj zemlji. Nesmetano uživaju u bahatoj, barbarskoj, neciviliziranoj i nedodirljivoj vlasti. A sve to pred očima, i u “demokratskoj“ Europi.
To govori da su očekivanja mnogih u Hrvatskoj, kako će Europa inzistirati, zahtijevati ili uznastojati na lustraciji i dekomunizaciji u Hrvatskoj, bila neopravdana, ali i da su uredbe i rezolucije Vijeća Europe samo deklarativnog karaktera, da su samo izjavne- neistinitog stava.
Naime, kad stajališta Europe po tom pitanju ne bi bila samo deklarativnog karaktera tada bi se svim tranzicijskim-postkomunističkim zemljama već u pristupnim pregovorima nametnulo stroga pravila Unije koja bi se odnosila na lustraciju odgovornih komunista u svim bivšim komunističkim zemljama, pravila o raščišćavanju društva kao nužnosti za konsolidaciju demokracije i zdravog razvoja. Lustracija međutim nije bila nikakav preduvjet za ulazak kroz briselska vrata. Dakle niti interes Europe.
I u našoj zemlji je to pitanja prepušteno “savjesti“ nove, odnosno stare vlasti, a nova-stara vlast nije čak donijela niti Zakon o lustraciji. Dok su prilike ovakve niti neće, jer nijedna vladajuća skupina u povijesti nije samu sebe lustrirala, a osi toga u Hrvatskoj je zakonodavac upravo onaj kojeg treba maknuti s tog položaja.
Stvarni interesi Europe
Dok Europa po pitanju lustracije nije nametala stroga pravila i uvjet ulaska u Uniju, s druge strane je zemljama pristupnicama već u pristupnim pregovorima nametala neoliberalnu politiku kao uvjet ulaska u Uniju i to u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi. Bilo je govora zašto je tome tako, a može se i podsjetiti.
Naime, neoliberalizam i njegova doktrina već odavno su prepoznati kao sredstvo i način putem kojeg se neoliberalni kapitalizam širi i raste, ostvaruje ekspanziju. Ta doktrina je način pomoću kojeg međunarodni financijski kapital ostvaruje svoje interese i idealno rješenje za ekspanzionističku politiku i preduvjet novog neokolonijalnog pokoravanja, držanja u podčinjenosti i dominacija nad nerazvijenima. Koncepcija ekonomske tranzicije privatizacija, slobodno tržište i slobodan opticaj financijskog kapitala te ukidanje subvencija i deregulacija propisa koji ometaju ulazak na tržište samo je scenarij pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomije, preuzimaju bogatstva i resursi, zemlja pretvara u koloniju i drži u podčinjenosti. Zato se i nametala kao uvjet ulaska u Uniju.
Zajednički interesi
Nakon urušavanja komunizma hrvatski komunisti dobro su procijenili dolazeću opasnost od promjena. Stvorili su opći konsenzus radi ponovnog preuzimanja vlasti i istu i preuzeli. Brzo i lako su se transformirali u socijal-demokrate (SDP) , kršćane-demokrate (HDZ) i slično.
Uvidjeli su i bili svjesni snage neoliberalizma i globalizacije kao i ogromne mogućnosti koje im pruža - da prikupe-pokradu silna sredstva rukovodeći sami privatizacijom i da samim time upravljaju cjelokupnim nacionalnim bogatstvom te tako dugoročno osvoje i zadrže vlast. Zato su bez puno promišljanja postali zagovornici i pristaše neoliberalizma ne misleći na posljedice. Dojučerašnji protivnici kapitalizma preko noći su postali najgovorljiviji zagovornici ekonomije “slobodnog tržišta“ privatizacije, liberalizacije, deregulacije da bi pogodovali sebi, ali i stranim korporacijama i neokolonijalistima.
Kad su oni sami u pitanju, “trud“ im se veliko isplatio. Smatra se i piše kako se raznim oblicima pljačke, ratnog i pretvorbenog profiterstva našu zemlju do kosti ogulilo, ali i upozorava da je prava vlast, s milijardskim kapitalom u bankama na Kajmanskim otocima, Djevičanskim otocima, Jersey, Guemsey, Lichtensteinu i ostalim poreznim utočištima, čvrsto ostala u rukama Udbaša, te kako se njihova snaga iskazuje u nedodirljivosti opljačkanih hrvatskih resursa – zaštićeno bogatstvo od preko 32 milijarde dolara (sredstva dovoljna da se podmiri cjelokupni dug države iskazan po Slavku Liniću) deponirano u bankama poreznih utočišta tabu je tema svih garnitura vlasti i nitko niti ne pokušava ishoditi povrat tog novca u zemlju, iako je to, tumači se, moguća bankovna transakcija.
Na temelju toga poruku ministra financija Slavka Linića treba shvatiti kao šalu kad govori da će se utvrditi tko je krao, kako je krao i tko se obogatio, te kako će Vlada sankcionirati prijevare i građanima jasno poručiti: “Eto vidite, ti su krivi za krizu i za uništenje Hrvatske.“
Činjenica jest da se u ugostiteljstvu krade, međutim prava istina je da za krizu i uništenje Hrvatske odgovornost leži na preobraćenim komunistima, a samim time i na ministru Liniću kao zaštitniku “velikih riba“, ali i kao akteru politike pogodovanja neoliberalnom kapitalizmu i neokolonijalizmu, koji osvaja hrvatska bogatstva i hrvatsko tržište, eksploatira je i s kojim hrvatski komunisti čine jednu ujedinjenu frontu i ruku pod ruku vode borbu i prljavu kampanju protiv svih onih nastojanja i pokušaja da se hrvatsko gospodarstvo i Hrvatska zaštite od tuđe grabežljivosti. Protiv svih onih koji su glavni izvor otpora zajedničkim interesima komunista i neokolonijalista, a ti interesi jesu daljnja privatizacija-pljačka kojom se omogućuje preuzimanje nacionalnih bogatstava.
No to nije i jedini razlog “ljubavi“ i “suradnji“. Bitan razlog koji komuniste prisiljava na “ljubav“ i “suradnju“je hrvatska zaduženost.
Naime, dok se svih ovih godina zemlju pljačkalo, dotle su se sve hrvatske vlade zaduživale (Račanova, u kojoj je sjedio i Slavko Linić, za 10 milijardi eura), a valja reći i zašto se zemlju zaduživalo. Nije se zaduživalo samo zbog toga kako bi se kupovanjem socijalnog mira što duže održale političke garniture na vlasti i tu vlast koristile za pogodovanje svojim i tuđim interesima. Zaduživalo se da bi se i taj zaduženi novac mogao krasti. U Hrvatskoj se odavno upozorava kako je uistinu teško pronaći gdje je plasirano na desetke milijardi eura vanjskog duga. Opravdano se sumnja kako se tu zapravo radi o fiktivnom zaduživanju, pri čemu je veliki dio tog novca u konačnici završio na privatnim računima fizičkih i pravnih osoba te različitih fondova. Najupućeniji u tu problematiku, tko je, kada i kako “zamračio“ taj novac, svakako je i današnji ministar financija.
Krediti su se nudili hrvatskim vlastima kao nagrada za primjenu i provedbu “reformi“, a u konačnici su našu zemlju odveli u dužničku ovisnost. Suradnja je stoga jedna nužnost, jer svaka druga politika ugrožava nove strane kredite, a oni su također nužnost, jer gubitak kredita i potpore stranih moćnika znači, između ostalog, i nemogućnost kupovanja socijalnog mira. Sveukupno gledajući može dovesti do gubitka vlasti. U tom slučaju i dolazak domoljubnih opcija na vlast. Time i do lustracije, a samim time i do konačnog kraja udbaško-komunističke klike u Hrvatskoj, kako one u HDZ-u tako i one u SDP-u, ali i drugdje ..
Međutim gospodari brinu o svojim slugama, bar dok im trebaju. Stoga su očekivanja o lustraciji komunista u Hrvatskoj, po europskoj inicijativi, sudeći po svemu, bila neopravdana.
Komunistička Hrvatska moći će egzistirati u Europi sve dok hrvatski komunisti budu znali očuvati svoj vazalni odnos. Dok budu pogodovali interesima kapitala i neokolonijalizma. Odnosno, dokle god neoliberalna doktrina ne bude imala alternative u Hrvatskoj, ili dok imperijalisti u potpunosti ne ostvare svoje interese u našoj zemlji, dotle niti hrvatski komunisti neće imati alternative, gledajući iz perspektive europskih centara moći.
Njemačka kao nada
Njemačka je nakon ujedinjenja po hitnom postupku provela lustraciju. Povodeći se njenim odlučnim stavom, ali i “naklonošću“ te zemlje prema našoj zemlji i našem narodu, u zadnje vrijeme iznose se stavovi i uvjerenja kako će Njemačka potaknuti pitanje lustracije i u Hrvatskoj. To nije objektivno za očekivati. Njemačka politika prema drugima, pa tako i prema Hrvatskoj, uvijek je bila proračunata i podređena isključivo vlastitim koristima, ciljevima i interesima. Već sam pisao kako u vrijeme Titove Jugoslavije hrvatski emigranti nisu imali nikakvu zaštitu od progona i likvidacija sa strane jugoslavenskih tajnih službi u Njemačkoj. Većina (na desetke njih) je likvidirana upravo na Njemačkom tlu. Njemačka je uz Ameriku bila i glavni pomagač održavanja i očuvanja Titova režima.
Hrvatska danas Njemačkoj treba za njene ekonomske i strateške interese i ciljeve, a oni su dominacija na ovim prostorima i daljnje širenje na istok.
U ostvarenju svojih ciljeva Njemačka je imala do sada dobar oslonac u objema frakcijama bivšeg SKH, i u SDP-u i u HDZ-u. Za očekivati je da će eventualno inzistirati na lustraciji komunista u Hrvatskoj tek ako njeni interesi na ovim prostorima, budućom politikom komunista, budu dovedeni u pitanje.
Oslobodi nas od zla
Pojam lustracija dolazi iz doba starih Rimljana, kojima je čin lustracije označavao ceremoniju očišćenja od nekog zla. Metode slične lustraciji (ostracizam) primjenjivane su u antičkoj Grčkoj protiv onih građana koji su ugrožavali demokraciju i njene vrijednosti u polisu. Oduzimala su im se sva građanska prava i dugogodišnji progon izvan polisa. Metode slične lustraciji poslije Drugog svjetskog rata primjenjivale su se u nekim europskim zemljama nakon pada fašizma: u Francuskoj (eruption ili očišćenje), u Italiji (defašizacija) i u Njemačkoj (denacifikacija). Komunističke čistke imale su isti cilj, ali su poprimile ekstremne i najbrutalnije oblike, pa su danas njihovi izvršitelji upravo osobe nad kojima se radi lustracija.
Lustracija u Hrvatskoj je izostala. Nisu ispravljene stare nepravde. To je razlog da se generiraju nove, da se nastavlja spirala nasilja i zla. Restaurirani komunizam danas u našoj zemlji novim metodama krši ljudska prava, ograničava i uskraćuje slobode, isključuje ostale i onemogućava istinski politički pluralizam, a to nije razvijanje demokracije, nego novog totalitarizma i diktature i u svemu tome disciplinirane praznine.
Činjenje zla vlastitom narodu jedna je konstanta hrvatskih komunista, a konstantno činiti zlo može samo opsjednut i zarobljen zlom. Za oslobođenje od zla i lošeg, i u srcu i u duši, pomaže molitva. Osobito je uslišna Molitva Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Glasi: Okrunjena Djevo božanske ljepote, Čudotvorna Gospe Sinjska, Majko sve dobrote! Utječem se tebi svojoj nebeskoj Zaštitnici i Majci. Usmjeri me putem Božje volje. Zaštiti mene i sve za koje te molim od svakog zla, obrani od zloga duha i čuvaj od grijeha ….
Kršćanski je za svu braću i sestre i sam se moliti, osobito, ako ih je zlo zarobilo. U tom slučaju preporuča se Molitva za oslobođenje: O Gospodine, Ti si velik, Ti si Bog, Ti si Otac, molimo te, po zagovoru i uz pomoć arkanđela Mihaela, Rafaela i Gabriela, da naša braća i sestre budu oslobođeni od Zloga koji ih je zarobio …. (Iz knjige “Oslobodi nas od zla“)
Mirko Omrčen
Kako je Lordan Zafranović pobjegao od fašizma?
Na vijest o smrti književnika Mirka Kovača u središnjem se dnevniku odnekuda telefonom javio redatelj Lordan Zafranović, kazavši kako su njih dvojica surađivala na nekoliko filmova i da su ih rastavile prilike nastale devedesetih kada Kovač bježi od ekstremnog nacionalizma i fašizma u Hrvatsku, a on, Zafranović, od istog zla iz Hrvatske dalje prema zapadu. Naravno, obrambeni nacionalizam napadnutog naroda prirodno je stanje, ali nitko objektivan ne može govoriti o fašizmu u Hrvatskoj devedesetih godina.
Hrvatska nije imala totalitarnu diktaturu, nego demokraciju i demokratski izabrane institucije, oporba je slobodno djelovala, mediji su bili kritičniji nego danas, Hrvatska nije osvajala područja drugih država, sustavnih masovnih likvidacija ni ideoloških progona nije bilo. Rat je Hrvatska mogla izbjeći jedino, kao, recimo, Poljska 1939. godine da je priznala Hitlerovu okupaciju i cijepanje zemlje.
Neusporedive su i sudbine dvojice umjetnika. Dok je Kovač morao bježati iz Beograda, što mu je posavjetovao i tamošnji šef policije, jer su mu razbili glavu i orobili stan, da bi našao utočište u fašističkoj Hrvatskoj koja ga je lijepo primila, u kojoj je nastavio stvarati i koju je on poštovao, Zafranović spada u skupinu tzv. disidenata koji su se odmah nakon proglašenja nezavisnosti pokupili u inozemstvo. Moglo bi se reći kako ih nitko nije otjerao, kako njih nije odbacila Hrvatska, nego oni njezinu samostalnost.
Trijumfalni povratak
U inozemstvu su razvili široku propagandnu aktivnost protiv zemlje u kojoj su gradovi i sela razarani, a ljudi umirali, grčevito se boreći za slobodu, mir, dostojanstvo i imovinu. Ostvarili su tamo poneku ulogu, prevedena im je pokoja knjiga, nešto su režirali ili predavali zahvaljujući krugovima kojima je odgovarao njihov politički stav. Uzmimo, iako nije fer lagati i obmanjivati svjetsku javnost, da svatko ima pravo na svoje političko uvjerenje i emocije, na izbor zemlje u kojoj će živjeti, ali zanimljiv obrat nastupa nakon 2000. godine u fazi detuđmanizacije, pa je opet njihova politička uloga dragocjena, i to onda više nije pitanje osobnih stavova i opredjeljenja nego pitanje državne politike.
Svi se ti naši disidenti najednom poput Solženjicina trijumfalno vraćaju u zemlju, doživljavajući nevjerojatne počasti i privilegije, koje se ne mogu objasniti samo njihovom eventualnom umjetničkom i drugom genijalnošću, nego baš smjerom kojim je država tada krenula, smjerom kritike devedesetih, regionalne reintegracije, neojugoslavenstva i jedinstvenog jezika. Radi Šerbedžiji se ustupaju Brijuni na kojima on sa svojom jugoslavenskom ekipom odigra godišnje jednu predstavu, financiraju ga država i javna poduzeća, posjećuju državnici...
Miri Furlan je nezakonito vraćen društveni stan koji je bila napustila, Dubravki Ugrešić i Slavenki Drakulić objavljuju se knjige uz veliku pompu, Žarko Puhovski postaje glavni komentator državne televizije, Predrag Matvejević dobiva najviše državno priznanje i književne nagrade, Lordan Zafranović snima panegirički serijal o Titu koji skupo plaća državna televizija itd.. Pa ni sam Kovač ne bi bio toliko hvaljen, unatoč svojoj neospornoj književnoj vrijednosti, da, i bez svoje volje, nije uzet kao predstavnik “jugoslavenske književnosti”, koja se ni u vrijeme Jugoslavije nije izgovarala u jednini.
Ideološki okvir
Neprihvaćanje samostalne hrvatske države, žal za bivšom državom, izjednačavanje svih strana u “nepotrebnom ratu”, svođenje problema na uske grupe “ludih političara”, nada u obnovu propale zajednice, te idealizacija Tita i sotonizacija Tuđmana i njegova “režima” predstavlja zajednički ideološki okvir lažnih disidenata. Inzistiranje na zločinima kao sistemskim pojavama, a ne izoliranim slučajevima, prešutno ili eksplicitno izjednačavanje Hrvatske devedesetih s Hrvatskom četrdesetih i sl. samo je u funkciji kompromitiranja, recimo tako, Tuđmanova političkog projekta. Jedan od neobuzdanih ideoloških blizanaca spomenutog disidentskog kruga, iako nije disident, nego se doselio u Hrvatsku kad mu je zagustilo u Sarajevu, napisat će čak i to da je patološki ubojica Edi Mišić tipičan Splićanin i Hrvat! Tko bi mogao razumjeti dubinu i uzroke te mržnje?
Da je to napisao o Romima, recimo, njime bi se pozabavilo državno odvjetništvo. Postoji i druga oveća skupina anonimnih “disidenata”. To su vojne osobe u JNA, djelatnici KOS-a i Udbe, pripadnici pretežno srpske nacionalne manjine, koji su mirno i privilegirano živjeli u Zagrebu, Splitu, Rijeci i drugim gradovima i koji su također napustili zemlju i otišli živjeti uglavnom u Srbiji.
I njima se država zadnjih desetak godina velikodušno revanšira. Bez obzira na prebivalište izbjegli Srbi, za razliku od hrvatskih državljana u BiH, imaju pravo glasa, ćirilica se uvodi u Vukovaru i Udbini, obnavljaju se čak i četnički spomenici, kume se i mole svi koji su se iselili iz društvenih stanova da preuzmu ključeve novih stanova koje im je država namijenila, pri čemu se stalno produžavaju rokovi javljanja na pozive, i to bilo gdje da žive. A za uzvrat opet su čuje ono zlokobno “ovo je Srbija” i “srpski Vukovar”. Branitelji čije stambeno pitanje nije riješeno u međuvremenu su zaboravljeni.
Josip Jović / Slobodna Dalmacija
Domoljubni snovi
Zašto često sanjam rat?
Ljudi su opet na ulicama
Svete Domovine moje!
„Hrvat je opet tako teško biti“
(davno rekao je Matoš)
Plaču grobovi u snovima mojim…
Poniženje osjećam u duši.
Šake u džepovima stišćem.
Zašto ne odustanu lagati i
prijetiti Domovini mojoj?
Dušu uzeti nam ne mogu,
Niti kupiti prljavim novcem.
Moja pala braćo…
Plaču snovi koje sanjali smo zajedno.
Robert Tomšić
'Orgijanjem na Bundeku Bandić je pokazao da je lažni obraćenik'
Slavko Goldstein svojedobno je izjavio "hrvatska vojska bio sam ja", tražeći da se briše i opozove saborsko službeno pokroviteljstvo na Bleiburškome polju.
Čim su Goldstein i njegov brat Danijel Ivin predložili ukidanje saborske podrške, prijedlog je Kukuriku koalicija rado prihvatila i ukinula saborsko pokroviteljstvo u prigodi obilježavanja obljetnice najvećoj tragediji u povijesti Hrvata.
Prijedlog dvojice Goldsteina u konačnici je odobrio i tadašnji predsjednik Sabora imenom Boris Šprem koji je bio vjerovao u svoje zdravlje.
Umro je nedugo nakon toga u Americi, gdje se pokušavao liječiti od iznenadne bolesti. Prema iskazima njegovih poznanika, tek je pred samu smrt shvatio što je učinio najvećim žrtvama hrvatskoga naroda u hrvatskoj povijesti, koje je svojim pristankom na Goldsteinov prijedlog ponovno pokopao po onim strašnim Hudim jamama i po stotinama drugih Jazovki, rovova i stratišta naroda koji se borio za svoju slobodu.
Kasno se Šprem pokajao za daljnji život na onome svijetu, ali je ovakav njegov potez sve ateiste i agnostike iz Kukuriku klike doslovce zaprepastilo.
Milan Bandić se dugo vremena licemjerno podvaljuje Hrvatima kao vjernik-katolik. Međutim, u borbi za naklonost birača Bandić ne može shvatiti kako ne može istovremeno služiti Stepincu i Titu, Katoličkoj Crkvi i jugokomunističkoj partiji.
Najnovije Bandićevo orgijanje sa titoistima po Bundeku je licemjerna pljuska narodu koji je vjerovao da se obratio. Nije se igrati sa hrvatskim žrtvama zloglasnih jugokomunističkih ubojica. To je izdaja koja teško vrijeđa hrvatski narod.
Milan Bandić iz Pogane Vlake je najnovijim postupkom pokazao da je teški licemjer kao što je bio i Ivo Sanader koji je zavaravao hrvatski narod "svojom vjerom", kao što je i Milan to činio s Gospinom slikom Kamenitih vrata.
To što Bandić čini je politika Slavka Goldsteina i Stipe Mesića, jugoslavenskih unitarista, komunista i partizana koji i dalje negiraju odgovornost KPJ i Tita za ubojstva nekoliko stotina tisuća Hrvata.
Dok je Mesić bio predsjednik, sve je činio što mu je naređivao Slavko Goldstein.Goldsteinove usluge koriste i Ivo Josipović i Zoran Milanović. Najnovijim orgijanjem na Bundeku i Milan Bandić je to definitivno potvrdio pripadnost tom krugu.
Mate Ćavar
Otvoreno pismo
Poštovani gospodine Stier!
Obraćam se Vama kao članu EU-Parlamenta ali i zbog toga što cijenim Vaš angažman u rasvjetljavanju svih zločina totalitarističkih režima, posebno onih iz komunističkog mraka za koje nitko nikad nije odgovarao; ali i zbog zločina koji se nameću hrvatskom narodu s ciljem da se ničim opravdano apostrofira hrvatska genocidnost.
O čemu se radi?
-Molim Vas da u ime stranke i principa koje zastupate, kod Županijskog suda u Zagrebu podignete tužbu protiv HRT-a zbog širenja laži odnosno 'srbočetničke' propagande Milorada Pupovca i domaćih mrzitelja Hrvatske, a vezano uz izvještaj HTV-a s jučerašnje komemoracije na Jadovnom odnosno na Šaranovoj jami kao mjestu strašnog ustaškog zločina nad Srbima i Židovima!
Urednica središnjeg dnevnika jučer je izjavila…'u Šaranovu jamu bačene su tisuće i tisuće ljudi'….!
Istina je da u Šaranovoj jami nema nijedne ljudske kosti!
Pogledajte samo ovaj link:
www.youtube.com/watch?v=WLDbmKDUQ3k
Da Vam objasnim:
„Jedini problem u priči o Šaranovoj jami, a na sličan način i u cjelokupnoj paradigmi hrvatskog života u šaranovim jamama, jest krajnje jednostavan. Naime, SPELEOLOŠKA I DRUGA ISTRAŽIVANJA - PRIJE I NAKON 1990. - UTVRDILA SU DA SE U ŠARANOVOJ JAMI NE NALAZI NITI JEDAN LJUDSKI KOSTUR.
S ovom jednostavnom i lako provjerljivom činjenicom upoznati su svi zainteresirani, naročito oni koji dižu najveću i sve učestaliju javnu dreku oko Šaranove i drugih naznačenih šaranovih jama u Hrvatskoj. Što bi to trebalo značiti?
Da se radi o ludima i zbunjenima?
Ne, nikako!
Radi se o svjesnoj, sustavnoj i stručnoj razgradnji hrvatskih državnih, nacionalnih i socijalnih interesa, a Šaranova jama i šaranove jame sredstva su pomoću kojih se to ostvaruje. Ili kako narodna izreka kaže: 'Tuku nas i tući će nas sve više, dokle god pristajemo to podnositi i plaćati'(Josip Jurčević, dr. sci.)!
ISTRAŽIVAČKO SVJEDOČENJE (PAVLE VRANJICAN)
„Krajem 90-ih surađivao sam s tadašnjom saborskom Komisijom za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava s ciljem utvrđivanja okolnosti i mjesta stradanja zarobljenika, ranjenika i civila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Moja specijalnost je speleologija te sam u skladu s tim sačinio popis jama na teritoriju RH u kojima se nalaze posmrtni ostatci žrtava ubijenih 1945., te također dao nekoliko sugestija i prijedloga na koji bi način trebalo organizirati terenska istraživanja. U isto vrijeme na Saborsku komisiju provodio se politički pritisak da se istraže neki navodni ratni zločini povezani s hrvatskim Domovinskim ratom. Nisam bio izravni sudionik tih sastanaka i razgovora, ali na tu temu imena Slavko i Ivo Goldstein te Žarko Puhovski često su se spominjala. Iz tih lobističkih krugova tada je potekla i optužba kako Šaranova jama kod Jadovnog na Velebitu krije posmrtne ostatke srpskih civila ubijenih tijekom Hrvatskog domovinskog rata.
Za vrijeme druge Jugoslavije ova je jama bila proglašena jamom grobnicom žrtava stradalih u logoru Jadovno 1941. godine. Slijedom toga odlučeno je da se poduzme terensko istraživanje kako bi se provjerile navedene optužbe. Stručni dio ekipe sačinjavali su:
Davor Butković-Žu i Pavle Vranjican.
Tajnik saborske Komisije bio je gospodin Florijan Boras.
Krenuli smo u Gospić gdje su nam se u policijskoj upravi pridružili djelatnici policije i svi zajedno došli smo do ulaza u Šaranovu jamu koja se nalazi neposredno uz šumsku cestu. Upotrebljavajući uže i speleološku opremu spustili smo se do dna jame. U jami nismo našli ni najmanjeg traga bilo kakvog novijeg zločina, ali na naše iznenađenje niti bilo kojeg pa ni najmanjeg traga o zločinu iz 1941. godine. Jednostavno - na dnu te jame nema nijednog ljudskog kostura, tj. ničeg što bi moglo na bilo koji način potvrditi tu priču.
Napravili smo jednostavnu skicu jame, kratki video snimak(vidi link!) i izašli vani. Napisali smo izvješće koje smo zajedno sa snimkom unutrašnjosti jame predali saborskoj Komisiji. Kakva je bila sudbina našeg izvješća - ne znam - ali čuo sam da je video snimak prikazan svim zainteresiranim stranama.
Ovih dana bili smo svjedoci zloupotrebe Šaranove jame i pokušaja stvaranja nekakvog lažnog političkog obreda. Organizatori nedavno održanog skupa kod Šaranove jame bili su još krajem devedesetih obaviješteni kako na dnu te jame nema tragova nikakvih žrtava, pa ni žrtava iz logora Jadovno.
Također, oglušili su se na sve savjete i informacije koje im je zadnjih nekoliko godina davao dr. Srećko Božičević, legenda hrvatske speleologije, izuzetni znalac i znanstvenik koji je u Geološkom institutu cijeli radni vijek istraživao špilje i jame hrvatskog krša. I on je organizatorima ukazivao na nesklad činjeničnog stanja i njihove priče.
Ali i ovoga puta političko-žandarske metode bile su jače od znanosti i bilo kojih stručnih rezultata. Organizirana je komemoracija žrtvama na očigledno potpuno krivom mjestu, ismijavajući time svaku stvarnu žrtvu i istinu o događanjima iz 1941. godine. Podvaljeno je i Vesni Pusić, Jasenu Mesiću pa i predsjedniku Srbije Borisu Tadiću koji su govoreći puni pijeteta nad nepostojećim žrtvama izgledali kao da su dio scenarija popularne engleske serije 'Mućke'. Potpuno je nevjerojatno kako nakon svjedočenja uglednog znanstvenika dr. Srećka Božičevića u prošlom broju 'Hrvatskog lista' niti jedan TV Dnevnik i novine nisu imali objavljeno ni jedno slovo na tu temu. Potpuna šutnja, ignoriranje. Za mene to znači da su svi djelatnici tih medija pod nekim žandarskim pritiskom i boje se za svoje karijere i plaće. S obzirom da se tu radi o mrtvim ljudima, barem bi Državno odvjetništvo trebalo uputiti dr. Božičeviću i meni poziv za razgovor i poduzeti sve radnje kako bi se organiziralo novo istraživanje i jednom zauvijek okončala svaka dvojba i rasprava.
Preporučio bih da se okupi istraživačka ekipa sastavljena od pripadnika specijalne policije, HGSS-a i djelatnika Geološkog instituta iz Zagreba. S obzirom da se radi o jednostavnom speleološkom objektu male dubine moglo bi se organizirati sigurno spuštanje u jamu svih zainteresiranih kako bi se i osobno uvjerili u činjenično stanje.
Važno je napomenuti da se u blizini Šaranove jame nalazi jama sa stradalim žrtvama iz poslijeratne 1945. godine te izgleda da je potpuno lažna priča o Šaranovoj jami ustvari poslužila prikrivanju stvarnih događaja.
Ako Državno odvjetništvo ništa ne poduzme i ako organizator komemoracije ne bude imao znanstvene ni ljudske snage da prihvati istinu, te i dalje bude ustrajao na svojoj priči, novopodignuti spomenik kraj Šaranove jame postat će za većinu građana Hrvatske simbolom gluposti i prijevare, a ono što je najgore - stvarne žrtve biti će zaslugom organizatora komemoracije popljuvane i ponižene.
A glavni ideolo-g/zi ove nakaradne komemoracije(Milorad Pupovac/Stipe Mesić) mora-o/li bi se već jednom odlučiti hoće li se u svom radu držati znanstvenih ili žandarskih metoda.“
Priredili: Pavle Vranjican i Josip Jurčević / Hrvatski list, srpanj 2011.g.
Iz svega navedenog smatram da je jedini put doći do istine sudska tužba HRT-u zbog širenja laži koje itekako utječu na afirmaciju nametnute ali neopravdane teorije o genocidnosti hrvatskog naroda.
Priloženo je dovoljan razlog za jednu takvu tužbu i jedini način da prava istina iziđe na vidjelo!
Vjerujem da ćete po ovom naputku što prije i postupiti a sve u interesu našeg, hrvatskog naroda.
Damir Kalafatić
Toronto, 25. kolovoza 2013.
POSLJEDNJA EMISIJA HRVATSKOGA INFORMATIVNOG KRUGOVALNOG PROGRAMA U TORONTU
Svemu na ovome svijetu dođe kraj, najprije onome što je dobro i pozitivno. Od svoga postanka jedini cilj ovoga krugovalnog programa bio je informiranje hrvatske publike. Uredništvo i suradnici programa smatrali su svojom nacionalnom dužnosti obavještavati Hrvate, najprije u ovoj našoj koloniji, a onda i diljem svijeta o zbivanjima koja se direktno ili indirektno tiču slobode i samobitnosti hrvatskoga naroda.
Nikome, osim svoga naroda, nismo služili, niti se bilo kome klanjali.
Nikada, radi biznisa, ili iz bilo kojih drugih razloga nismo se pred nikim, a posebno pred neprijateljima hrvatskoga naroda, ustručavali otvoreno reći da smo Hrvati i da ćemo se dijalektikom pera, riječi i svim drugim metodama do posljednjeg daha boriti za slobodu svoga naroda
Sve što smo radili radili smo iz čisto domoljubnih pobuda i to je glavni razlog zašto nas u tome našem radu nitko nije uspio smesti.
O, bilo je raznih prigovora, verbalnih i pisanih napada, pokušaja sabotaže, otvorenih prijetnji i vrijeđanja.
Ali, onoga tko u svojoj duši mrzi izdajnike i dželate svoga naroda nikakvi napadi, nikakve prijetnje ne mogu ni smesti, ni zaustaviti.
Jedini razlog za prestanak emitiranja ovoga programa je financijski.
Već nekoliko godina uredništvo ovoga programa snosi sve troškove koji se moraju plaćati krugovalnoj postaji, a da i ne spominjemo posao oko pripremanja, telefonske, internetske i sve druge troškove.
Za to što je bio čisto informativni politički program on nije, kao neki drugi nacionalno i politički mlaki programi, obstajao na prihodima generiranim naručbama raznih oglasa, pjesama, blesavih natuknica i snimanja neslanih telefonskih razgovora s raznim Mesićima, Josipovićima, Milanovićima i drugom jugobandom koja je glavni i jedini krivac za sve nevolje koje od 2000-te godine tište hrvatski narod.
Ovaj program, u oprečnosti nekim drugim programima, bio je ne samo politički, nego nacionalno, dijalektički, govorno i duhovno čisto hrvatski.
Na ovome programu niste mogli slušati pjesme po naručbi, niti “novosti” režirane i filtrirane od onih koji su u zadnjih 13 godina hrvatskome narodu nanijeli više zla nego svi okupatori u njegovoj dugoj i mukotrpnoj povijesti, osim možda onih koji su vladali od 1918.do 1941. i opet od 1945. do 1991. čiji su nasljednici ovi današnji jugo- boljševici koji uporno i neumorno rade na zatrovanju i totalnoj destrukciji svega što je hrvatsko.
To su oni koji su željeli mogli - i mogu - slušati na drugim krugovalnim programima.
Dokazano je da je u našem narodu uvijek bilo onih kojima su izdajnici uvijek bili bliži i draži od domoljuba.
Oni u nikom pogledu nisu zaslužili da ih se uobće smatra dijelom hrvatskoga naroda.
Također ima dobar broj i onih neupućenih nisu u stanju uočiti razliku između istine i obmane pa kao ovce bez pastira neprestano srljaju zamagljenim bezpućima koja su im pripremili novi jugoboljševici u Hrvatskoj i razna anacionalna blebetala ovdje u dijaspori.
Nu, kako kaže stara rimska poslovica - Mundus vult decipi, ergo decipitatur(Svijet želi biti obmanut, zato neka bude obmanut).
Iako je ovo posljednja emisija ovoga krugovalnog programa možete biti sigurni da mi koji smo kroz njega širili duh borbe za slobodu svoga naroda nećemo prestati s borbom za njegovo podpuno oslobođenje.
U borbi protiv neprijatelja prilike i metode se mogu mijenjati, ali ciljevi moraju ostati isti.
Onaj tko je svijestan zbilje da je nikao iz muka, krvi i znoja velikosrbijanskih i jugokomunističkih žrtava nemože se miriti s bilo kakvim produžetcima, privjescima i nasljednicima crvenih izdajnika i najvećih zločinaca protiv hrvatskoga naroda.
Ovom emisijom završava emitiranje ovoga krugovalnog programa, ali time ne prestaje i naša borba za konačnu slobodu svoga naroda.
Dapače, za nju ćemo se nastaviti još revnije boriti svim drugim sredstvima koja nam budu dostupna.
Svim vjernim slušateljima ovoga programa i svim čestitim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svijeta moji iskreni pozdravi.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Kako je »Prokleta čestica« postala »Božja čestica«
Nedavno su hrvatski mediji ponovno, tko zna koji puta dosada, objavili bombastičnu vijest kako je jedan znanstvenik samouvjereno izjavio da će uskoro, zahvaljujući društvenome razvoju i znanstvenom napretku, nestati potrebe za vjerovanjem u onostrano, nadnaravno i metafizičko, a religija će biti izbrisana s lica zemlje. Psiholog iz Irske usudio se čak i vremenski prognozirati kada će se to dogoditi - »do 2041. godine«. Svakako je podjednako i zanimljiv i očekivan njegov prosvjetiteljski »znanstveni argument« - ateisti će biti »ljudi s fakultetskim obrazovanjem koji žive u gradovima«. Iako, u biti, takve i slične najave o nekakvome novom »znanstvenom natčovjeku«, koji će trijumfirati nad »religioznim mračnjaštvom« i uvesti čovječanstvo u »svijetlu budućnost«, oslobodivši ga svih spona i otuđenja, nisu vrijedne ozbiljnijega osvrta, dobro je o njima promisliti u kontekstu silne potrebe nekih ljudi tijekom cijele ljudske povijesti da na sebe preuzmu »prometejsku ulogu«. Stoga smo o tome, ali i o drugim vrlo aktualnim temama s područja znanstvenih dostignuća, posebice fizike, odnosa vjere i znanosti, duha i materije i sl. porazgovarali upravo s prototipom budućeg ateista - fakultetski obrazovanom osobom iz grada, dr. Vukom Brigljevićem, višim znanstvenim suradnikom u Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu i znanstvenikom u CERN-u (Europskom centru za nuklearna istraživanja) u Ženevi, koji se sa skupinom znanstvenika iz cijeloga svijeta proslavio u osvjetljavanju Higgsova bozona ili »Božje čestice«.
Puno krivih interpretacija o »Božjoj čestici«
Dr. Brigljeviću, na početku - hvala što ste pristali na razgovor za naš tjednik i recite nam nekoliko osnovnih podataka o sebi.
DR. BRIGLJEVIĆ: Rođen sam 1968. u Dubrovniku u liječničkoj obitelji, koja se, dok sam još bio dijete, preselila u Švicarsku. Tamo sam završio sve škole: maturirao sam na francuskom jeziku, a onda diplomirao fiziku na njemačkom jeziku na glasovitom ETH-u, Sveučilištu za prirodno-tehničke znanosti u Zürichu. Tamo sam i doktorirao fiziku elementarnih čestica, ali već radeći u CERN-u. Zatim sam tri godine proveo na postdoktorskoj specijalizaciji u Americi, na istraživačkom centru vezanom uza Sveučilište Stanford u Kaliforniji, pa se vratio u CERN i od 2003. radim na Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu, gdje sam viši znanstveni suradnik. No i dalje radim na eksperimentima u CERNU-u, a pomalo i predajem na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Zagrebu.
Nedavno održano predavanje naslovili ste: »Higgsov bozon ili Božja čestica! Otkriće nove čestice u CERN-u i njezino značenje!«. Za početak pojasnite prvi dio naslova, tj. - zašto »ili«?
DR. BRIGLJEVIĆ: Naslov mora biti provocirajući i moja je namjera bila malo izazvati pitanjem što je zapravo to što smo mi otkrili, stavljajući s jedne strane duboko tehnički termin nas fizičara - Higgsov bozon, a s druge strane termin - »Božja čestica«, koja izaziva vrlo mnogo interpretacija, u većini, istina, krivih. Upitnik je dakle bio u funkciji pojašnjenja onoga što smo otkrili.
5.000 fizičara u lovu na »Božju česticu«
Dakle što ste to otkrili i o čemu je zapravo riječ?
DR. BRIGLJEVIĆ: Prvo, riječ je o istraživanju fizike elementarnih čestica, onome dijelu fizike koji ispituju temeljnu gradnju materijalnog svijeta, koji se može sažeti u pitanja: Od čega se sastoji materijalni svijet koji vidimo oko sebe? Postoje li neki temeljni gradivni elementi od kojih je sve postojeće sagrađeno? Koji su i kako se ponašaju? Na tom je području, od otkrića elektrona na kraju 19. st., znanost otišla doista veoma daleko, tako da mi danas možemo reći da postoje osnovni gradivni elementi materije, u 19. st. to su bili atomi, ali danas imamo dosta složeniju sliku elementarnih čestica i elementarnih sila, sažetih u ono što se naziva »standardni modeli«.
Temeljem Vašeg isticanja »složenije slike elementarnih čestica«, može se zaključiti da ima još pitanja koja očekuju odgovore?
DR. BRIGLJEVIĆ: Svakako. Među ostalim, središnje predviđanje tog modela još traži eksperimentalnu potvrdu, a radi se o mehanizmu koji odgovara na temeljno pitanje: Što je to što svim česticama daje masu? U sklopu standardnog modela Higgsov bozon je odgovor na to pitanje. Radi se o mehanizmu koji je najprije postuliran 60-ih godina 20. st. od škotskoga fizičara Petera Higgsa, koji je skupa sa svjetski poznatim znanstvenicima Robertom Broutom, Gerryjem Guralnikom, Francoisom Englertom radio na tome, ali, ponavljam, to je tek postulat koji treba dokazati! Ako Higgsov bozon postoji, očekuje se da se on može stvoriti i raspasti u sudarima u velikom akceleratoru koji je u pogonu u CERN-u od 2010. Prošle smo godine otkrili jednu novu česticu koja se raspada kao Higgsov bozon. Vrlo smo oprezni, jer je riječ o čestici koja se samo ponaša poput Higgsovog bozona, ali da bismo konačno ustvrdili da ta čestica jest bozon, moramo izmjeriti sva njezina svojstva i utvrditi da se ona slažu sa teorijskim predviđanjima. U tom svojevrsnom lovu na Higgsov bozon ili »Božju česticu« sudjeluje oko 5.000 znanstvenika iz cijeloga svijeta i pred njima je još puno posla!
Razgovor između Higgsova bozona i Boga
Oprostite, ali još uvijek nije potpuno jasno zašto se na jedan isključivo fizikalni problem ili pojam, primijenio isključivo teološki naziv ili pridjev - »Božji«.
DR. BRIGLJEVIĆ: Dobro ste postavili pitanje, jer je u konačnici, kao što sam već spomenuo, Higgsov bozon dio prirodnih zakona, kojima možemo objasniti zašto je nebo plavo, kako sunce radi kao fuzijski reaktor i sl., i koji čine da je materijalni svijet oko nas onakav kakav jest. Zašto »Božja« čestica? Termin dolazi od fizičara nobelovca Leona Ledermana, koji je napisao odličnu knjigu, objavljenu g. 1993.: »Božja čestica - ako je svemir odgovor, što je pitanje?«, koja je zapravo pregled razvoja moderne znanosti, sa središnjom temom Higgsova bozona. Preporučam ju hrvatskim čitateljima jer je 2000. prevedena i objavljena i na hrvatskome. Dakle Ledermanu je trebao naslov za knjigu, pa ju je prvotno htio nazvati »prokleta čestica«, imajući u vidu silne godine truda, vremena, prolivenog znoja i muke brojnih fizičara u pronalaženju Higgsova bozona, bez ikakvih moralnih kvalifikacija. Međutim, naslov nije prošao kod izdavača, pa je svijet, eto, dobio »Božju česticu«.
Kakva je svojstva Lederman dao toj novoimenovanoj »Božjoj čestici«
DR. BRIGLJEVIĆ: Da se izbjegnu svi nesporazumi i kriva tumačenja, treba reći kako sam Lederman ne daje čestici nikakav metafizički smisao. Ona ni u čemu i ni po čemu ne predstavlja nešto što se protivi Bogu ili ga zamjenjuje. U toj knjizi on ima čak jedno zanimljivo, pomalo humoristično poglavlje, u kojemu je upriličen tobožnji razgovor između Higgsova bozona i Boga, čiji se zaključak u konačnici svodi na to da Higgsov bozon, realizirajući briljantnu Božju ideju, donosi raznolikost u materijalnom svijetu. Lederman je, čini se, više iz šale Higgsov bozon nazvao Božjom česticom, koji nije, sigurno, baš najsretnije i najspretnije rješenje. Uvjeren sam da je i on sam nesretan zbog onoga što je proizišlo iz tog naziva. U stručnim se krugovima nikada ne govori o »Božjoj čestici« te ne možete naći niti jedan ozbiljan znanstveni članak s tim nazivom.
»Opus Dei« pomaže vjerniku biti svet
Član ste »Opusa Dei«, što je također vrlo zanimljivo i važno, posebice u kontekstu opće medijske slike u Hrvatskoj o toj osobnoj prelaturi Katoličke Crkve. Da ne zadiremo u vašu privatnost, možete li nam reći kako je do toga došlo i što znači biti njezin član?
DR. BRIGLJEVIĆ: Kao znanstvenik, osoba sam koji voli svoj posao, oduševljen sam onime što radim i smatram se privilegiranim da mogu raditi u tako fascinantnom okruženju i time pridonijeti napretku društva, a isto tako kao vjernik želim živjeti s Bogom i pred Bogom, ljudima donositi Boga i govoriti o njegovoj ljepoti i prijateljstvu, živjeti po njegovim zapovijedima i te su dvije stvarnosti u meni u savršenoj harmoniji i skladu. Od duhovnosti »Opusa Dei«, u kojoj sam pronašao svoj osobni poziv, dobio sam pomoć i poticaj da prepoznam kako je upravo taj moj znanstveni rad moje mjesto susreta s Bogom i služenja drugima. Zašto »Opus Dei«? Susreo sam ga još u srednjoj školi i njegove su mi poruke savršeno nadopunile vjerski odgoj koji sam primio od obitelji. One su mi pomogle da što bolje živim svoju vjeru u svagdašnjici, jer je temeljna poruka »Opusa Dei« da su svi vjernici, pa i oni koji žive u svijetu, pozvani na ništa manje nego na svetost. Tako svaka majka i otac, zemljoradnik i sveučilišni profesor, medicinska sestra i poljoprivrednik ili poduzetnik ne moraju činiti nekakve izvanredne ili čudnovate stvari da bi bili sveti. Pozvani su biti sveci čineći »obične« stvari, obavljajući »obične« dužnosti, živeći s Kristom u duhu definicije kršćanstva pape Benedikta XVI., koju je izrekao u marijanskome svetištu Mariazellu prije nekoliko godina, da kršćanstvo nije prvotno moral ili pravilnik, nego »dar jednog prijateljstva«, iz kojega, dakako, onda proizlaze određeni način života i moral. No na iskustveno prijateljstvo s Kristom pozvan je svaki kršćanin u okviru svojega poziva, onoga što radi i čime se bavi. To je mjesto susreta s njime. »Opus Dei« pomaže kršćanima da mogu što bolje i dosljednije to živjeti. Nema tu ništa novoga, spektakularnoga ili posebnoga.
Niti pobijanje, niti dokazivanje Boga
Dio je medija nakon vijesti o pronalasku »Božje čestice« odmah neizravno sugerirao kako je napokon pronađena čestica koja je odgonetnula Božju bit i pronikla u nju, čime je najviši metafizički pojam svrgnut s »visina« i stavljen u znanstvene okvire. Koliko je znanstveno utemeljeno takvo shvaćanje?
DR. BRIGLJEVIĆ: Čulo se svega i svačega, kao npr. da je to pračestica iz koje sve proizlazi i sl., što definitivno nema nikakve veze sa stvarnosti. Ono što smo mi otkrili je čestica, veoma važna u fizikalnim zakonima, ali tek kao jedan njihov dio. Dio je materijalnog svijeta, pa samim time niti zamjenjuje Boga, koji je potpuno na drugoj razini, niti ga dokazuje. Bio sam jednom i krivo citiran da sam rekao kako to dokazuje Boga. Ne! Kao znanstvenik mogu samo reći da su fizikalni zakoni fantastični i savršeno uređeni, pa upućuju na veliku razumnost, jer svijet nije kaos, nego red.
Ne zamjerite na možda provokativnom pitanju. Kako u toj razumnosti, uređenosti i skladnosti ukomponirati slučajnost?
DR. BRIGLJEVIĆ: Postavili ste mi pitanje koje i mene veoma zanima. Kako se danas shvaća i tumači - slučajnost je jedan dio tog reda. Dolazimo na područje kvantne fizike, jer mi jezikom kvantne fizike opisujemo elementarne sile, elekromagnetizam, nuklearnu silu koja veže protone i neutrone u jezgri atoma, slabu silu koja dopušta da se protoni mijenjaju u neutrone unutar sunca i dopuštaju fuziju. A zakoni kvantne fizike su slučajne naravi. Znači, mogu savršeno točno računati, ali jedino što teorija može odrediti su vjerojatnosti da će se nešto dogoditi. Navest ću samo jedan primjer. Higgsov bozon, koji stvaramo, može se raspasti na različite načine. Mogu točno izračunati da će se u 70 % slučajeva raspasti na taj način, u 20 ili 30 % na onaj način itd., međutim o onome koji će se sada u sljedećoj sekundi raspasti, fizika mi sa sigurnosti ništa ne kaže. Ne zbog pomanjkanja našeg znanja, nego zato što to nije točno unaprijed određeno. Dakle postoji jedna inherentna slučajnost na najdubljoj razini fizikalnih zakona i to je nešto fascinantno!
Biblija je demitologizirala prirodu!
Došli smo, očito, na uvijek zanimljivo i aktualno područje odnosa između vjere i razuma. Kakav je vaš pogled kao vrhunskog znanstvenika i dubokog vjernika na tu problematiku, ako je ona uopće problematična za vas.
DR. BRIGLJEVIĆ: Ona ne samo da uopće nije problematična za mene, nego ne bi trebala biti ni za koga. Za mene je najbitnija čovjekova otvorenost prema Istini. Postoje različiti pristupi prema stvarnosti, a oni se razlikuju po metodama, koje svaki od njih koristi. Konkretno, pitanje svih pitanja za mene jest je li slika svijeta koju dobivam kao znanstvenik u skladu sa slikom koju imam kao vjernik. Osobno sam duboko i čvrsto uvjeren da one trebaju biti i jesu u dubokom skladu. Ako polazimo sa znanstvenog motrišta, vidim svijet u kojemu vladaju zakoni koji su racionalni i koji se mogu prepoznati. Katkad se čuje da je znanost demitologizirala prirodu, ali ja se s time uopće ne slažem, jer to nije učinila znanost nego Sveto pismo! Naime, u Starome i Novom zavjetu na puno se mjesta mogu pronaći opisi da je stvoreni svijet uredio sam Bog. Dakle, za vjernika materijalni svijet nije prostor u kojemu vladaju duhovi, vile i nepoznate sile, nego Mudrost, ali to ne tvrdi znanost nego Biblija! Zaključno, svijet je remek-djelo Božje mudrosti! Još bih u tom smislu spomenuo silno velike dosege nekih starih kultura: astečke, arapske, kineske, egipatske i drugih, ne samo u graditeljskom smislu, nego i astronomskim (predviđanje pomrčine sunca), geometrijskim i matematičkim proračunima, kemijskim pokusima itd., međutim, niti jedna od njih nije iznjedrila znanost, kakvu je danas poimamo. Zašto? Ne zato što su bili neuki, naprotiv, bili su vrlo pametni i učeni, nego zato što im je nedostajala globalna vizija o svijetu kao djelu jedne više Mudrosti. Današnja znanost nastaje u kršćanskoj Europi, u kojoj je, slikovito rečeno, kršćanstvo stoljećima »istjerivalo« duhove iz stabala, jezera, brda... Nema smisla tražiti zakone ako je, opet slikovno govoreći, na nekom brdu duh, jer se onda najbolje pomiriti s njime i tu priča završava. Moderna znanost 16.-17. st. Johannesa Keplera, Nikole Kopernika, Ticha Brachea, Galilea Galileija, Isaaca Newtona i mnogih drugih je okruženje u kojemu se gleda svijet kao djelo Božje mudrosti u kojemu vlada razum, unatoč svim konkretnim povijesnim nesporazumima i kontroverzama.
Navedite barem jedan.
DR. BRIGLJEVIĆ: Npr. često se u tom smislu nesporazuma znanosti i vjere spominje »slučaj Galileo«, no vrlo rijetko se govori da se on žestoko protivio i bio duboko povrijeđen što su ga optuživali da on znanstvenom metodom otkriva nešto što se protivi vjeri, jer to njemu kao istinskome vjerniku nije bilo ni u primisli.
Na marginama ovoga razgovora nametnula se, izgleda, i tema ideologizacije znanosti.
DR. BRIGLJEVIĆ: Može se govoriti o ideologizaciji znanosti danas, ali nužno je uvijek razlikovati ono što znanost tvrdi i ono kako se to interpretira u javnosti od određenih skupina. Najbolji primjer za to je teorija o evoluciji, pri čemu se jedna čisto biološka teorija, koja objašnjava kako se jedan oblik života može razviti u drugi oblik života, s drugim genetskim kodom, u puno slučajeva ideologizira i reducira na sve ljudske pojave. No to je čest slučaj svugdje u svijetu i nije strogo vezan za hrvatsko društvo.
Krajnje neznanstvena ministrova izjava!
Fizičar ste a ne biolog, no aktualizirajući neke tobožnje »znanstvene prijepore« u sadašnjemu hrvatskom društvu, kao znanstvenik ste, vjerojatno, pratili rasprave i imate svoje mišljenje o nedavno donesenom Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji, u kojima je crkveni nauk u medijima predstavljen kao protuznanstven, retrogradan, nesuvremen i, kako je to doslovce jedan ministar izjavio, srednjovjekovni.
DR. BRIGLJEVIĆ: Najprije, u demokratskom društvu se o svim relevantnim i aktualnim problemima trebaju čuti glasovi svih njegovih članova, udruga i institucija, bez etiketiranja i optuživanja. Nekima, nažalost, nikako nije jasno da bi Crkva iznevjerila samu sebe i svoje poslanje da šuti i mirno promatra donošenje bilo kojih zakona koji negiraju ljudsko dostojanstvo. To spada na bit Crkve i to je njezina dužnost!
Kao što ste rekli, nisam biolog, ali već sam ranije javno rekao kako su se u donošenju spomenutog zakona neki hrvatski znanstvenici, liječnici i političari igrali Boga, uzimajući sebi za pravo odlučiti koje ljudsko biće zaslužuje poštovanje i zaštitu, a koje ne. Danas je svugdje u svijetu priznata i poznata znanstvena činjenica da je svaki ljudski embrij član ljudske vrste! Stoga sam bio zapanjen krajnje neznanstvenom izjavom jednog našeg ministra, usto još i liječnika koji je položio Hipokratovu zakletvu, u kojoj izrijekom stoji: »Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka«, da »život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete«. Ona je danas u 21. stoljeću ne samo neznanstvena, nego i nerazumna i smiješna. Po kojoj to logici, humanističkome pogledu ili znanstvenoj teoriji, vrijednost ljudskog života može ovisiti o percepciji drugih ? Ako ćemo na takvim načelima graditi budućnost, priznajem da me brine kamo sve to vodi.
GK, Tomislav Vuković
Zagreb, 16.8.2013.
U Čavoglavama red i mir su remetili samo tzv. hrvatski policajci
Čitamo u Večernjem: "Oduzete majice, zastave i upaljači sa simbolima NDH!" Gospođa Marica Kosor glasnogovornica PU Šibensko-kninske, izjavila je da su u Čavoglavama na štandovima oduzete majice, zastave i upaljači sa simbolima NDH koji su zabranjeni po članku 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira! Protiv osoba koje su prodavale majice i zastave s obilježjima NDH pokrenut je optužni prijedlog za prekršaj na sudu u Kninu!
Potražili smo taj članak spomenutog zakona koji glasi: "Tko na javnom mjestu izvođenjem ili reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika ili crteža remeti javni red i mir kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 500 do 1.500 dinara ili kaznom zatvora 60 dana". U zakonu se ne navodi o kojim se to sve simbolima i pjesmama radi, pa se može zaključiti kako "hrvatskoj" policiji smetaju samo simboli NDH. Da se nose zvijezde i kokarde kojima je izvršena i prva i druga agresija na Državu Hrvatsku, one nisu zabranjene jer to su kako predsjednik Josipović reče "kape mira i ljubavi".
Valjda je predsjednik mislio na bleiburške žrtve i stratišta kojima u miru leže stotine tisuća Hrvata pobijenih zbog NDH, za koju je i nadbiskup Stepinac izjavio na sudu: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo hrvatskoga naroda za svojom državom Hrvatskom". I dobio je zatvorsku kaznu od 16 godina kao i trovanje od čega je i umro. A strahote progona Hrvata samo zato što su nakon 839 godina obnovili svoju državu još traju. Iako je RH međunarodno priznata od svih zemalja svijeta, nju eto ne priznaju jugokomunistički vlastodršci koji još uvijek progone Hrvate zbog te obnove. Kao da HOP "Ustaša" nije nikao upravo u beogradskoj skupštini nad pobijenim zastupnicima HSS-a na čelu s legendarnim tribunom Stjepanom Radićem.
Teror nad Hrvatima čine oni isti koji su pobili preko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika upisanih u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća don Ante Bakovića. U Čavoglavama za Dan pobjede nema onih koji remete javni red i mir osim "hrvatskih" policajaca koji to čine nad mnoštvom od stotinu i pedeset tisuća nazočnih Hrvatskoj odanih slavljenika! To su oni koji su branili Thompsonove Čavoglave po cijeloj napadnutoj zemlji Hrvatskoj.
Mate Ćavar, SSH
Zagreb, 9.8.2013.
Povratak u titoistička vremena
Sve su nas iznenadila hapšenja po Kninu nakon proslave osamnaeste obljetnice hrvatske Oluje. A radi se očito samo o verbalnom deliktu negodovanja protiv nastupa predsjednika Vlade RH. Vraćamo li se u titoistička vremena, kada su slijedila ista tih hapšenja. Vidi demokratska Europo što se zbiva u vašoj najnovijoj članici Republici Hrvatskoj.
Ne hapsiti one koji političarima zvižde. Prokazivati one koji kod intoniranja himne ne drže ruku na srcu!
Hrvati još ne smiju niti verbalno reagirati protiv vladajućih čelnika koji im se ne sviđaju po njihovim nastupima i uvrjedama "apsurdnog naroda" i "slučajne države" Republike Hrvatske, za koju je ovaj narod prolio potoke krvi sa tisućama žrtava i u ovome Domovinskom ratu. Odbojnost prema ponašanju predsjednika Vlade Zorana Milanovića ne potječe samo od zbora u Kninu nego sa svih njegovih nastupa po hrvatskoj sabornici kao i pri ostalim nastupima. On svoje protivnike vrijeđa čim zine, udara izravno uvrjedama. Njegova drskost učinila ga je odbojnim kod brojnih državotvornih Hrvata. Nastavljaju se progoni za verbalni delikt iz vremena jugokomunističkog režima i njihove strahovlade nad Hrvatima kada su Hrvate ubijali kao divljač i po zemljama Europske unije. Milanović je u suprotnosti s potpisanim ugovorom za ulazak RH u EU ozakonio "Lex Perković", kako ga zovu, da se ne bi moglo procesuirati organizatore i ubojice hrvatskih političkih emigranata po Njemačkoj tijekom postojanja jugotvorevine. I to je glavni razlog negodovanjima naroda na kninskom skupu proslave Dana pobjede.
Vrijeme je da se slobodarska Europa zapita kakav to režim vlada u Republici Hrvatskoj. Za to nemojte kriviti RH nego one koji vladaju Republikom Hrvatskom. To su jugokomunistički elementi koji su se nametnuli hrvatskom narodu. To su oni koji Hrvate žele vratiti u jugosferu Balkana gdje Hrvati nikada povijesno nisu pripadali. Rade na svim razinama protiv baštine hrvatskoga katoličkoga naroda. To su redom titoistički jugokomunistički elementi nad kojima nikada nije provedena nikakva lustracija. Na žalost, njih stalno podržavaju neki mrzitelji Hrvata da nad hrvatskim narodom vrše razne terore, kako vidimo uhićenja i progone i za verbalne delikte što je temeljno pravo svakoga naroda. Oni ne priznaju niti 23. kolovoza, Europski dan žrtava komunističkih režima u kojima se godinama ubijalo Hrvate po SRNJ kao i brojnim drugim zemljama.
Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske
Tribanj kod Starigrada, 3.8.2013.
Od koljiva do četnikoljuba
Zvonko Kusić se slaže s Trgom zločinca Tite!
Možda od ovoga i bude nešto. Za početak malo nebuloza, poslije ozbiljno... „Tito je najveći sin Hrvata dvadesetog stoljeća“. Uistinu, na žalost, Tito je i hrvatska povijest XX. stoljeća, i hrvatska sadašnjost, i hrvatska budućnost. Tito je danas i zakonodavna, i sudbena, i izvršna hrvatska vlast. Tito je i Bleiburg i Jasenovac. Tito je i lex Perković.
Ako tri današnje hrvatske vlasti (zakonodavna, sudbena i izvršna) stavimo u trokut, za razliku od Pitagorina trokuta gdje je zbroj kvadrata na dvije stranice (katete) jednak broju kvadrata nad trećom stranicom; zbroj kvadrata nad sve tri stranice jednak je svakoj nejednakosti, jednak je svakom apsurdu i paradoksu, npr. ljubljenje Ive Josipovića i Tomislava Nikolića – 3 puta (četnikoljub), pa Milana Bandića i Duška Ljuštine – 3 puta (koljivo za vlaški Božić). U ovom slučaju ne vadimo (tražimo) „drugi korijen“, nego korijen zla, Titina zla, zla samog Tite. Za vađenje ovog korijena ne treba puno matematike. Potrebno je samo usporediti dvije slike (H.T., br. 455., str. 12.).
Ako čovjek s Johnom Fitzeraldom Kennedyjem nije Josip Broz, onda je u Hrvatskoj sve drukčije. Onda je borba za „Bulajićevu Neretvu“ besmislena. To bi i Stipi Petrini u Primoštenu trebao biti problem. Onda bi hrvatski narod mogao (trebao) tražiti – izvršiti reviziju „Titov lika i djela“. Sve od spomenika u Kumrovcu pa nadalje!
Gospodine Zvonko Kusiću, ravnatelju HAZU-a, čiji je ono trg u Zagrebu („Trg maršala Tita“), bombaša Valtera ili Nasserova (Nehruova) prijatelja u bijelom odijelu? Nisam čuo da je u Jasenovcu bilo plinskih komora, niti da je mrtve nosila rijeka (Sava). Svaki stradali, odnosno njegovi posmrtni ostatci moraju biti tamo. Znači, istina o Jasenovcu se može utvrditi. Ali, tu je „politička vizija“ (Tatina volja) koja to ne dozvoljava. Da je to u Hrvatskome državnom saboru samo predložiti, bilo bi frke.
Gospodo sudci, Slavko je Lozina odgovoran i pošten sudac... Prokletstvo nagodbe ili prokletstvo montaže: Stepinac, Artuković, Norac, Glavaš, Brodarac, Hrastov, Zagorec, Bungur (Lora)...
Jure Vukić
Vis, 2.8.2013.
Povijest povjesničarima! Da ne bi!
Ništa od mojih nadanja oko reanimacije HDZ-a po dr. Milanu Kujundžiću
Ma niti mjesec dana ne ostaše moja nadanja da se ponovno okupi narod oko „novog lidera“ i osnaži one vrijednosti iz početka devedesetih prošlog stoljeća, kad smo snagom jedinstva i zajedništva ostvarili stoljetni san stvaranja neovisne i slobodne Republike Hrvatske pod vodstvom ondašnjeg lidera dr. Franje Tudđmana. A taj „novi lider“ trebao bi biti dr. Milan Kujundžić, koji osniva novu stranku pod nazivom: Hrvatska zora - stranka naroda. A to smo saznali iz intervjua u Hrvatskom tjedniku kojeg je dr. Milan dao Ivici Marijačiću, na 18. srpnja 2013. Isti je nedavno na portalu Dnevno.hr kolebao oko naziva te nove stranke, tj. da bude HDZ - Dr. Franjo Tuđman, gdje sam ja naslutio reanimaciju HDZ-a, ali ništa, ama baš ništa od toga.
On tvrdi, ili pak konstatira, u danom intervjuu: „Hrvatska više ne može živjeti u mraku SDP-a i HDZ-a“. Znači nova stranka donosi novo svjetlo, kako se naslućuje iz smaog naziva, tj. Hrvatska zora - stranka naroda. Ali samo jednim odgovorom na novinarsko pitanje dr. Milan pokazuje da od tog lidera nema ni slova L i od naroda N koji bi ga slijedio. Zašto? Pitanje je glasilo, u HT-u: Što biste Vi napravili s imenom jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, čije ime nosi trg u Zagrebu.
Citirat ću cijeli odgovor: Josip Broz Tito stvar je povijesti. Povijest ostavimo povjesničarima. Nemojmo to narodu nametati, moramo se baviti time kako zaposliti ljude, kako zaustaviti iseljavanje naše djece, a Josipa Broza, Antu Pavelića i sve ostale ostavimo u tužnu hrvatsku povijest gdje se time trebaju baviti povjesničari, iz toga moramo nešto naučiti. Naučiti da su bili ljudi koji su činili i neke korisne stvari, ali, na žalost, i neke štetne, te ne živjeti više u tome svijetu i ne stavljati to u prvi plan. To je opet jedna od kostiju koja se baca među hrvatski narod da bi se po tome glodali. Napravit ću slijedeće, na tome ću inzistirati, a to je radio i predsjednik Tuđman: pomiriti te nesretne ideologije, pomiriti djecu neovisno o tomu čiji su djedovi bili na kojoj strani i na tome graditi zajedništvo hrvtaskog naroda. A iz povijesti naučimo da nam se ne ponovi takvo zlo.
Obuzeo me takav jad, a da ne kažem i bijeda (sinonim jadu) kad sam ovo pročitao. Vjerujte da bi sad mogao napisati cijeli jedan esej, traktat, studiju ili jedan analitički pristup velikog formata po čemu bi se očitovao taj jad uzrokovan ovakovim odgovorom. Molim vas čitatelji, pokušajte na čas armiju maršala Tite, takozvanu JNA, prepustiti povjesničarima odnosno razoreni Vukovar ili Ovčaru, Škabrnju, Zadar, Karlovac, Sisak, Dubrovnik, Kijevo, Ćelije, Osijek, Šibenik, na tisuće ubijenih u Domovinskom ratu, na tisuće silovanih žena, osobito u Vukovaru, i sada aktivne udbaše iz diktatorove Jugoslavije. Prepustimo zločine, nekažnjene, iz obaju ratova, tužne obitelji koje ni danas ne znaju grobove svojih poginulih, prepustimo protjerane na stotine tisuća u doba socijalističke diktature iz Hrvatske, one žrtve iz Bleiburga i križnog puta; neka bi povjesničari iskopali i zatrpane jame i o tome pisali, koliko je ljudskih kostura u njima iz Drugoga svjetskog rata. Ali i naše sudstvo i sve naše institucije u državi prepustimo povjesničarima! Velika misao i izreka, o kako ne: Prepustimo povijest povjesničarima! Pravdu pravnicima!
Ali izgleda da dr. Milanu ono povjesničarima može zamijeniti i pravnicima. Ali što je istina o pomirenju ideologija i djece partizana i ustaša? Tko je to ikada pomirio? Zašto smo postali jedinstveni i zajedno u početku agresije? Odgovor je jednostavan: velika životna i nacionalna ugroza ispred srbskog agresora. A najugroženiji su se osjećali oni iz miljea Titine diktature odnosno državnih struktura i tajnih službi. Nije bilo više velikog brata koji bi ih zaštitio, a to je onaj koji se prvi u Jugi raspao a to je CK SKJ pod udarom Miloševića i generalštaba u Beogradu, a isti su mislili zbrisati Hrvatsku. Strah, strah, velik strah nekada velikih apartičika, a ne Tuđmanova pomirba. Njegova je vještina što je to upravo znao iskoristiti i te iste zadržati u novim starim službama u radu za konačno odcjepljenje Hrvatske od SFRJ.
Pa samo pitanje cijenjenog/eminentnog novinara Ivice Marijačića upućivalo je dr. Milana ...s imenom jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita na koncizan odgovor, gdje je trebao poentirati ono s mega svjetskim zločincem. Rasvjetliti konačno istinu i namiriti pravdu vezano uz diktatora Tite; jer istina oslobađa ujedinjuje i pomiruje sve strane, a ne skrivati, a posebno ne veličati ono o Titu koji je imao averziju prema smostalonoj državi Hrvatskoj i guši još i danas slobode (medija i raznih udruga) preko svojih SDP nasljednika.
Ništa Milane od tvoje Hrvatske zore - stranke naroda. Ne ćeš niti proći na izborima. Ništa u intervjuju o ubijanju nerođene djece (zakon iz doba živoga Tite, 1978.), nego tek o iseljavanju, kojeg je možda krivac i „bačena kost“ ona u ljubičici bjeloj! Treba ovaj sadašnji HDZ, smjelo izići iz mraka, ubaciti novi kvasac (nove ljude) na, što prije, novom izboru predsjednika stranke HDZ-a, po načelu jedan član jedan glas! Da i koalicija s HSS-om, bravo i još kojom iz kršćanskog milijea! Vidjet ćemo te velike intelektualce koji će slijediti našeg dr. Milana i njegovu veliku misao: povijest povjesničarima!
Nikola Bašić
Partiju na sud!
Svakim danom postaje sve jasnije i jasnije kako Hrvatska neće doživjeti lustraciju u obliku u kakvom je ona provedena u Poljskoj ili Bugarskoj. Slučaj Perković još je jednom zbunjenoj javnosti pokazao tko je stvarni gospodar Hrvatske, njenog društvenog, gospodarskog, financijskog i svekolikog javnog života. Sudionici i kreatori vlasti iz vremena komunizma toliko su srasli sa državnim sustavom RH da ih ni najvještiji kirurg ne bi uspio razdvojiti.
Međutim, javnost, barem onaj nacionalno senzibilni dio, zahtjeva razračunavanje sa vremenima krvave komunističke prošlosti, razračunavanje sa plaćenim ubojicama, nalogodavcima, političkim procesima hrvatskim domoljubima i kreatorima represivnog sustava uključenim u javni život moderne hrvatske države.
Rješenje bi moglo biti u osudi komunističkog sustava kao zločinačkog, represivnog i kriminalnog sustava. Pred sudom bi se u ovom slučaju našao ideološki, operativni i stvarni nositelj zločinačkog sustava, KPH ili SKH. Dokaza za zločinačku narav sustava ne manjka od represije nad slobodom govora, političkih procesa, ubojstava, radnih logora, zatiranja nacionalne misli, jezika i kulture do zatiranja vjerskih sloboda. Nositelj ove ideologije zla u ideološkom, ali i operativnom smislu bile su strukture KPJ, odnosno KPH.
Vijeće Europe već je donijelo rezoluciju kojom osuđuje komunističke zločine, samim time i komunistički sustav kao zločinački, ali navedena rezolucija u Hrvatskoj je imala relativno slab odjek. Stoga bi i saborska rezolucija u ovom smislu bila tek još jedna rezolucija bačena u vjetar o takvoj rezoluciji raspravljalo bi se nekoliko dana da bi potom pala u zaborav.
Jedino rješenje ovog problema koji Hrvatsku izjeda iznutra sudski je proces protiv KPH, kao nekadašnjeg gospodara života i smrti u Hrvatskoj.
Osuda komunističkog sustava za sobom povlači niz posljedica za pravnog sljedbenika Partije, Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Prije svega se to odnosi na kadrove Partije koji su i danas glavni oslonac SDP-a Hrvatske, a koji bi osudom Partije kao zločinačke organizacije dobili zabranu bilo kakvog djelovanja u javnom životu. Druga opasnost koja prijeti SDP-u je brojna imovina KPH odnosno SKH koju uživa SDP kao pravni sljedbenik. Sva imovina koju zločinačke organizacije steknu u načelu pripada državi pa bi se siromašni račun države mogao podebljati za brojne vile i rezidencije predvodnika hrvatske avangarde.
Pored imovine same organizacije postoje tisuće i tisuće stanova i kuća oduzetih vlasnicima nakon Drugog svjetskog rata u koje su smjestili „zaslužni pojedinci“, a koje danas baštine njihova djeca. Takvu imovinu, oduzetu pljačkom i zloporabom političkog sustava, treba vratiti potomcima prvotnih vlasnika ili državi.
Jasno je kako bi baštinici partijske ideologije ovakvu inicijativu dočekali na nož, prije svega zbog vlastitih povlastica stečenih u onom sistemu, a nadograđenih pod okriljem nove države. Uvijek kada se sljedbenike boljševičke ideologije stjera u kut oni iz prašnjavih ladica izvade antifašizam i sve predstave kao napad na tekovine antifašizma. Međutim, osnovnoškolcima je danas jasno kako antifašizam i komunizam nemaju apsolutno nikakvih dodirnih točaka, ali bi svejedno zbog boljševičke propagande bilo dobro uvrstiti 9. svibnja 1945. kao datum od kojeg je procesom obuhvaćen rad KPH pa sve do uspostave Republike Hrvatske. Teško se pod antifašizam mogu podvući masakri na Križnom putu, Goli otok, Hrvatsko proljeće ili smaknuća političkih emigranata.
Koliko god se od procesuiranja komunizma kao sustava bježalo zbog mira u državi i društvu, mir je sve više poremećen upravo nametanjem mira. Više je nego jasno kako se Hrvatska konačno mora suočiti sa krvavom prošlošću i protagonistima krvave prošlosti. Ne zbog prošlosti već zbog budućnosti.
Željko Primorac
Da se ne zaboravi...
HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!
* * *
SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...
(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)
Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.
Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)
...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?
- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.
- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.
Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...
- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?
- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.
Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.
- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.
- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.
- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.
- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!
- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.
- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.
- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!
- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.
- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.
- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.
- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.
- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.
- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.
- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...
- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.
- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.
- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...
- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!
- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.
Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!
Ante Pranić, Svjedok ratnih zločina četopartizana!
Ovim priopćenjem prosvjedujemo protiv uređivačke politike FTV i BHT, odnosno ovakvog JRTV Servisa u BiH.
Naime, u vašim jučerašnjim informativnim emisijama mogli smo unedogled pratiti kako se u Drvaru i na drugim mjestima obilježio 27. srpnja 1941. takozvani "Dan ustanka naroda i narodnosti protiv fašističkog okupatora i njihovih slugu".
Međutim, da niste još uvijek u komunističkom mraku koji je zavio mnoge u crno, preko sto milijuna žrtva komunističkih zločina u svijetu i preko pola milijuna pobijenih Hrvata, onda bi ste znali da je na taj crni dan izvršen pokolj nad nevinim hrvatskim narodom Drvara, Grahova i Krnjeuše. Izvršen je pokolj od strane četnika, partizana, "antifašista" nad civilima, Hrvatima, hodočasnicima koji su se vraćali svojim domovima sa proslave blagdana sv. Ane na Kosovu polju kod Knina.
Dakle, još i dan danas, nakon pola stoljeća velikosrpske i komunističke diktature u kojem je hrvatski narod bio rob i preživio tolike zločine nad sobom i poslije Domovinskog rata kada smo se uspjeli obraniti nakon ponovne velikosrpske agresije od njihovih sljedbenika, vi imate obraza na ovaj način uskraćivati javnost za informacije o nevinim žrtvama i prenositi manifestacije onih koji se ne kaju za počinjene zločine već ih prikazuju kao dan nekog slobodarskog ustanka i tako zapravo i vi kao javna televizija sudjelujete u veličanju zločina nad nevinim hrvatskim stanovništvom.
Za nadati je se i da će do vas doći nedavna rezolucija Europskog parlamenta o zločinima komunizma i da će te sagledati pravo stanje povijesti koja se dogodila na ovim prostorima.
Isto tako bi ste trebali znati da hrvatski narod na ovim svojim 14 stoljetnim prostorima nije nikakva nacionalna manjina da bi ste mu vi mogli uskraćivati osnovna prava na informaciju i prenositi krivu sliku o njemu i njegovim težnjama i zbivanjima koja ga prate.
Dakle i ovaj vaš odnos prema hrvatskim žrtvama pokazuje kakav je vaš stav i prema živućima Hrvatima i je li se onda još čudite što Hrvati ne plaćaju pretplatu takvoj TV i što hoće TV kanal na svom hrvatskom jeziku koji će uređivati oni koji mu žele dobro, odnosno oni koji mu ne će raditi o glavi.
I na kraju vama i Vašoj novinarki koja se javila iz Drvara možemo ponuditi ovakvu vijest koju bi javio neki profesionalni novinar bez partijskog komunističkog staža i koju bi ste vi prenijeli kada bi vaša TV kuća bila kuća slobodnog medijskog prostora, a ne političkog diktata:
Župa Drvar sjetila se i ove godine svojih mučenika iz drugog svjetskog rata. U povodu 65 obljetnice njihova stradanja i posvemašnjeg uništenja tamošnje katoličke župe, kao i susjednih župa Krnjeuša i Bosansko Grahovo 27. srpnja 1941. slavljena je sv. misa zadušnica za župnike i sve nevino stradale župljane tih župa. Kako je poznato, toga je dana ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor s većom skupinom svojih župljana na povratku s hodočašća svetoj Ani u Kninsko polje.
Njihov vlak je na povratku zaustavljen oko 18 kilometara nadomak Drvara gdje su pobijeni na najokrutniji način i pobacani u jamu Golubnjača. Istog dana počeo je i pokolj grahovskih župljana, a uskoro i onih iz Krnjeuše, koja se nikada više nije oporavila i danas joj nema traga.
Prvi su na udaru bili župnici u tim župama: Juraj Gospodnetić u Grahovu, te Krešimir Barišić u Krnjeuši, uz kojega su među mnoštvom vjernika stradala i tri svećenička pripravnika. Za sve njih molilo se uz svetu misu zadušnicu koja je okupila brojne svećenike, a predvodio ju je banjolučki biskup Franjo Komarica. Domaći župnik Žarko Vladislav Ošap je, pozdravljajući nazočne, naglasio da to nije nikakav politički skup, nego molitva i sjećanje na naše mučenike, te pročitao sva prezimena tj. obitelji iz kojih su mučenici spomenutih župa, njih čak 568 za koje znamo poimence. Njihova su imena ispisana na jednoj ploči koja stoji kao trajni podsjetnik u dvorani gdje se na bogoslužje okupljanju drvarski katolici. Na posebnom mramornoj ploči su slike i osnovni podaci spomenute trojice župnika-mučenika.
Gospodo, drugovi, sa FTV i BHT-a ovakvu informaciju gledatelji vaših informativnih emisija nisu mogli dobiti od zaglušujuće buke onih koji i dan danas svoje velikosrpske i komunističke zločine nad Hrvatima prikazuju kao antifašizam i borbu za slobodu, otvarajući tako, u današnjoj situaciji kad još uvijek tražimo svoje mrtve iz Domovinskog rata i kad su mnogi i mnogi zločinci još uvijek na slobodi, stare nezacijeljene rane koje se iznova blate starim komunističkim lažima ubijajući ih tako nanovo i po ko zna koji put bez imalo srama i grižnje savjesti.
Zaista, tamo gdje laž caruje, nevini stradaju!
Bog i Hrvati!
Ante Matić, predsjednik Stranke hrvatskog prava
* Prosvjed FTV-u i BHT-u na informativne emisije dana 27. srpnja 2006.
Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!
George Lloyd
* * *
Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!
Alfreda de Vigny
Oni ovako
Mislio sam da su jenjale gluposti, ali po svemu sudeći nisu. Odnosi se to na tzv. homofobiju. Ne smiješ reći da nemaš potvrdno mišljenje o uvođenju homoseksualizma u sve pore društva. Čak i engleska kraljica, današnja, ne sjećam joj se imena niti me zanima, svojim potpisom zajamči da će se to uvesti i u Veliku Britaniju. Ta nije ona neka tamo zaostala zemlja kao Nigerija ili Hrvatska.
U isto vrijeme raduje se prinovi u obitelji, žena nekog tamo princa će roditi, kažu uskoro. Očito nije homoseksualac. Jedni zakoni vrijede za kraljeviće, drugi za puk. Ma, baš lijepo, milina jedna. Znaju kraljevska djeca što rade. Ostali neka se tješe suvremenošću.
Crnogorce, kao prije toga i nas Hrvate, ne pitaše što oni misle o rađanju ili o ljudskoj spolnosti. I njima pendrekom uvode suvremenost u glavu. Najavi se prvo izazivanje homoseksualaca mirnog pučanstva u Crnoj Gori. Jedino to zasjeni sukob među samim paraderima. Tko je najveći homoseksualac (ne znam smije li se reći peder) među njima? No, riješit će oni to već. Tata Soros driješi »kesu« i cirkus ide dalje. Naravno za druge. I on voli osobe suprotnog spola, čak mnogo mlađe od samog sebe. Jest malo nesuvremeno, ali, Bože moj, tko je vidio zbog toga odbaciti ukuse!? I Crnogorci bi tako, samo tko njih nešto pita? Oni moraju stupati pod zastavom duginih boja ma kuda god ih odvela. Mnogi kažu da prema dobru zacijelo ne će.
No, da se mi manemo ovih homoseksualaca. Nije se s tim igrati. Po bijelom svijetu, što se zapadni voli nazivati, za ovakve se stvari teško kažnjava. Jedan je tako propovijedao kršćanska stajalište o svemu tome, pa ga kaznilo. Jedna je baka za vrijeme njihova izazivanja dijelila letke protiv svega toga, napali su je, ona se požalila i od tada muku muči s policijom jer dokazuju da je ona zapravo napala njih ne samo letkom nego i svojom kasnijom žalbom. Jedan je na svojoj Facebook stranici pisao nešto o svemu tome, nije mu bilo jasno kako se takvi mogu ženiti, imati djecu i slično pa je od uzorna djelatnika u svojoj tvrtci postao netko tko je itekako problematičan. Svakako treba navesti i iznajmljivače postelja koji ne htjedoše sobu iznajmiti dvojici što se držaše za ruke i rekoše da su zaljubljeni, pa dospješe pod udar velikih nevolja. Čudna neka demokracija. Moraš što ti narede, i to dobrovoljno, kao u vremena zločinca Tita. Dobrovoljno si morao na radne akcije i trista drugih čuda.
Što je s »must« Hrvatske glede odnosa prema Srbiji izgleda nikome nije teško dokučiti. Govore mi o tome uz piće u ova vruća ljetna vremena. A ja bih se htio svega riješiti. Već sam o tome ponešto pisao i zbog čega više potezat britanskog mačka za rep. Nije samo zbog mogućeg grebanja, nego i dosade. Dejan Jović kod Josipovića ovamo, Tamara Obradović Mazal tamo kod Ivice Dačića. Jedan predsjednik države, drugi predsjednik vlade, ali nema veze. Neka se samo veze »region« i sve što pod njega spada. Nekako se ne prima dobro, tlo je izgleda slabo pognjojeno, ali popravit će se to već. Posao kvari njemačka upornost, hoće udbaše s ovih strana, a oni su Bogom dani ploviti vodama »regiona«. I Crkva se nešto uzjogunila pa bi više nacionalnim nego »regionskim« vodama. Uzalud stari udbaški krakovi u njezinoj strukturi. Hoće da ih izbaci, suviše je revno shvatila pojavljivanje lustracije na vidiku. Bit će je puno teže primiriti nego hrvatsku samoupravu u BiH. Njih se moglo tenkovima, najprije po banci, pa ako ne poslušaju može i po pojedincima. Samo, gdje ćeš tako nešto uraditi s Crkvom? To čak ne prolazi ni u Sjevernoj Irskoj, minula su takva vremena.
Je l' de, sada je stvarno dosta s ovim? Ali, samo da spomenem jutrošnji sneni ulazak u Zagreb, autobusom, odozdol iz Herceg Bosne. Dočekaše me lijepe fontane, uređen okoliš, s lijeve strane suvremeno opremljena Hrvatska sveučilišna knjižnica. Bi mi milo srcu. Skidamo sa sebe komunistički jad. A onda mi odmah u oči upade krug na vrhu te ljepote. Okolo njega mnoštvo stjegova. Unutar, na sredini, kočoperi se ona prelomljena piramida, kažu masonski znak. Podignuta je prije nekoliko godina u znak 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije i grada Zagreba. Sve je, dakle, počelo s Crkvom, ali križa tamo postavljenog nema. Pa da je barem na tom mjestu grb grada Zagreba, još bi imalo smisla, ovako... Recimo u dubini duše kome zapravo pripadamo? Svome Bogu ili iščašenim vjerovanjima?
Tamo u Africi, u Gvineji Bisauo, sitna Joana je od početka pripadala svome Bogu. Ispričat ćemo samo bitno. Rodila se prije vremena pa je njezin otac u skladu s vjerovanjem sela držao da je duh koji je došao napakostiti im. Kad je bila oseka, po vračevu naputku odnio ju je tik uz more da je potopi kad se bude vraćalo. Ali kućnom psu se to nije sviđalo pa je malu bez znanja gospodara donio kući materi. Vrač je zaključio da se prevario, da ju je trebalo odnijeti u šumu. Pas je opet ponovio isto. Majka je i dalje čvrsto stajala uz svoju kćer, a otac se prepao i nestao. Kad je djevojčica narasla, približio joj se nepoznat starac i zamolio je da ga njeguje. Nakon što je pristala, ispričao joj je djeliće priče koji su nedostajali. Ona je bila kršćanka i još je to, kažu, značajna kršćanka u svome kraju. Umjesto zaključka rekao bih da vračevi uvijek pogriješe, bez obzira čime se kitili.
Ispraznosti je postala svjesna i Laura Keynes, potomak, navodno slavnoga, Charlesa Darwina. To je onaj što izusti teoriju o postanku svijeta, ali mu se strašno klima. No, njegovi je drže i proganjaju sve one koji se usude drukčije dokazivati. Opet demokracija na djelu. Svjesna svega Laura je razmišljala i zaključila da Bog postoji. Postala je katolkinja. Nije uzor cura za svoju obitelj, ali jest za ljude koji pravo sude. Čak zaključi da ovo novo bezboštvo koje nam se nudi u sebi nosi klicu netolerancije i prijezira prema drugima. Nije to bezboštvo koje kaže da Boga nema i ostaje na tome. To je bezboštvo onih komunističkih komesara koji ti ga silom utjeravaju u glavu. Morat ću pratiti njezin govor i govor onih koji će joj se suprotstavljati. Znam da nije jedina između Engleza što napravi nešto ovako. Prije nje tom su stazom stupali: Chesterton, Lewis, Tolkien, Newman, Eliot, Waugh... Hvala im svima.
Koliko nepravda nekada zna trajati vidi se i po gradu Stocu. Tek ovih dana nakon 500 godina u središte mjesta vratila se crkva i njezina zvona. Bio je to dugi povratak kući. Izgrađeno je suvremeno duhovno-kulturno središte Trebinjsko-mrkanske biskupije. Povjesničari kažu da su u blizini i ostatci stare crkve, srušene u tursko vrijeme, ali federalci i pomagači ne dadoše provesti arheološka istraživanja. Navodno u ime, opet, demokracije. Bilo ih je koji su u ta kola upirali s domaćeg ozemlja, kao i onih koji dođoše iz bijelog svijeta nazvavši se mirotvorcima pa počeše provoditi svoju sebičnu politiku. Takvima Viktor Orban, mađarski predsjednik vlade, ovih dana pokaza put kući. Radi se o MMF-u. Jednostavno ne treba, kao što ni mnogi ne trebaju u Herceg Bosni, BiH. Bez njih bi bilo napretka, novih crkava i džamija, suživota naroda s narodom. Ovako stalno imamo vatricu koja tinja i prijeti prijeći u požar. Bit će to u onome trenutku kad se kuharima učini prikladnim skuhati novo političko stanje na ovim prostorima. Što će stradati ljudi, njihova dobra, kome je to važno? Ta nisu njihovi, njihova je dobit koja se iz toga može izvući.
Svijet je u sebi zaista jednostavan, samo nam ga oni neprestano čine složenim. Odlučio sam davno razmišljati svojom glavom. Znam da tako mnogi čine. Naravno da mi je onda puno lakše ići tim putem. Ali, nije samo zbog toga. Duša je ta koja mi šapće da se ne bojim, pa ni onda kada se polako ukazuje razlog za bojazan. Prave misli nitko ne može ušutkati.
Miljenko Stojić
"Čovjek koji postavlja brige svoje karijere ispred svojih ideala je star, pa imao samo dvadeset godina."
André Maurois
Spomen na žrtve četničkog zločina u Briševu 24. i 25.7.1992.
Priča o baki Ani Ivandić, ženi VELIKOG srca
baka Ana Ivandić
Ana Ivandić je rođena 1928 god. u Dževaru, kao mlada djevojka iz skromne i siromašne obitelji udala se za Ivu Ivandića sa Briševa. Kao i drugi mnogobrojni ljudi koji su kroz ta teška vremena radili i živjeli na selu i mučili se za život i za svoju djecu tako je i Ana donijela na život petoro djece ,četiri sina i kćer: Pejo,Stipo,Milan,Drago i Anđa. Djeca su joj se školovala rasla i počeli su raditi i skrbiti za obitelj i stvarati i osnivati svoje obitelji. Dva starija sina joj se oženiše i kćer joj se u međuvremenu udala. Sin Pejo joj se oženio i doveo snahu u kuću Luciju rođ. Zekić iz Tomašice, koja je rodila četiri kćeri i podarila baki radost u kući. Baka je uživala gledajući kako joj unuke rastu iz dana u dan.
Kada su unuke porasle od četiri pa do dvanaest godina dođoše ti crni i teški dani za ovu obitelj kao i za mnoge druge na Briševu. Kako u selu nije uopće bilo vojske niti bilo kakvih vojnih punktova i objekata, stanovnike Briševa je iznenadila ničim izazvana artiljerijska vatra i granatiranje sela iz minobacača od strane tzv. JNA vojske i drugih paravojnih naoružanih srpskih postrojbi čiji su pripadnici bili većinom iz okolnih srpskih sela oko Prijedora.
Od jedne granate koja je pala u neposrednoj blizini njihove kuće pogiba snaha Lucija i time postaje prva žrtva na Briševu. Panika i strah vlada u ovoj obitelji, tuga i plač dok su beživotno tijelo pokojne Lucije sklanjali sa mjesta pogibije i pokrivali je i prali od krvi, dok su to sve njene četiri malodobne unuke gledale što im se dogodilo sa majkom, a u međuvremenu selom vlada opći kaos, ljudi se razbježali i posakrivali se po podrumima nebi li se zaštitili od granata. Nakon prestanka granatiranja, u selo dolaze naoružani srpski vojnici i počinju svoj prljavi pohod i krvavi posao nad nevinim stanovništvom sela Briševa.
Cijele obitelji su tjerali iz svojih kuća da se grupiraju u druge kuće, pa tako i obitelj bake Ane bijaše smještena u jedan podrum skupa sa njene četiri unuke i tri sina: Pejo,Milan i Stipo.
Prvog su izveli Stipu, kojeg više nitko nije ni vidio živog, zatim su došli po najmlađeg sina Milana kojeg su u neposrednoj blizini podruma mučili, mlatili, udarali dok ga na kraju nisu i ubili, a tog najmlađeg sina su joj prethodno prije 2 mjeseca već bili jednom odveli na tzv. „ispitivanje“ te su ga tukli i izboli oštrim predmetima da je jedva preživio od ozljeda.
Zatim su došli i po zadnjeg sina Peju oca njenih unuka i njega su na istom mjestu također mučili i ubili, a baka je Ana je sve to slušala iz podruma njihove krikove, jauke i zapomaganje svojih sinova dok je čvrsto grlila svoje četiri unuke u podrumu i dok joj molitva bila na usnama da ne dođu i po njih, što se hvala dragom Bogu nije dogodilo, jer dok je jedan od vojnika također htio i njih izvesti jedan je duboki glas progovorio od strane tzv. zapovjednika postrojbe: „Njih ne diraj! Dosta je zla danas učinjeno!“
Koliko li je srce bake Ane koja je u jednom danu za par sati izgubila 3 sina i snahu, i ostala sama sa svoje četiri nejake unuke, bez igdje ičega, sinovi joj poubijani, kuća srušena i zapaljena od granatiranja, oko nje samo pustoš i mrtva tijela njenih najbližih susjeda i rodbine?
Kako je baka Ana uspjela preživjeti slušajući samrtne jauke svojih sinova dok su u teškim mukama umirali, sa nejakom ženskoj dječicom stisnuti uza sebe?
Pitanje je na koje se jednostavno ne može odgovoriti a ni ona sama ne zna otkud joj snaga za život. Bio je to taj dan 24.07.1992, koje je mnoge obitelji u Briševu zavio u crno i gurnuo preživjele u neizvjesnost daljnjeg opstanka. Nakon neprospavane noći, sljedećeg jutra baka Ana je uzela pod ruke svoje četiri unučice i uputila se prema Ljubiji, jer takva naredba bila od strane ovih bahatih vođa koji su joj pobili obitelj i ostale Briševljane, točnije njih 67.
U Ljubiji su dobili nekakav smještaj,mizeran, jedva dostatan za preživljavanje.
Baka Ana sada samo svoju pažnju usredotočuje na svoje unuke, ove nejake curice, koje su u jednom danu izgubile roditelje i stričeve i ostala im je samo njihova baka, čije srce krvari za izgubljenom djecom, jer joj je i snaha bila kao vlastito dijete.
Brinući se o unukama baka Ana se nakon kratkog vremena teško razboli od tuge i pretrpjelog straha, toliko da je završila u Prijedoru u bolnici, A za to vrijeme brigu o njenim unukama su preuzele neke druge žene koje su joj bile u susjedstvu.
Kad se baka Ana malo oporavila napušta bolnicu, i vraća se da se skrbi o svojim unukama u Ljubiju.
Nedugo iza bakinog povratka iz bolnice, morali su se preseliti u Prijedor, opet u nekakav smještaj, jedva da su se se privikli, došla je naredba da idu u Hrvatsku, o čemu je baka Ana danima sanjala jer ima još jednog sina i kćer u Zagrebu, ali nije smjela reći kako nebi ugrozila svoj i život svojih unuka. Došli su kamioni i autobusi koji su trebali prevesti velik broj stradalnika Hrvata i Muslimana u Hrvatsku. Kada je ta kolona vozila krenula, baki Ani je bilo jasno da se ne kreću prema Hrvatskoj već u nekom drugom suprotnom smjeru, nakon dugog putovanja, punog zastoja i razdvajanja pojedinih obitelji napokon su stigli u Travnik, kojeg su tada držale snage HVO-a BiH. Kada je baka Ana vidjela da su u Travniku, tada je malo odahnula, jer je bila uvjerena da će iz Travnika nekako lakše naći put prema Hrvatskoj.
Njezin sin ,sada jedinac, uspijeva se nekako probiti iz Zagreba preko okupiranih područja u Lici prema u Splitu i napokon u Travnik, riskirajući time svoj život jer je i sam bio pripadnik Hrvatske vojske. Našao je svoju majku Anu i svoje četiri nećakinje, shrvan sa boli jer je saznao što mu se dogodilo sa njegovom braćom, uspijeva nekako dovesti baku i njene unuke u Zagreb. U početku baka Ana sa svojim unukama bijaše smještena kod jedne obitelji nedaleko od Samobora, uz pomoć svog jedinog preostalog sina i ponajviše njene kćeri Anđe i zeta, baka Ana uspijeva unuke upisati u školu, te se truditi da skupi snage da im bude sada i majka i otac i baka i da im omogući pristojan život. Jednog dana do bake dođe jedna novinarka i sa njom obavi poduži razgovor, te je njenu tešku životnu priču objavila u novinama i na televiziji.
Kad je šira javnost saznala za ovu tešku tragediju u ovoj obitelji, čuo je i gospodin Slavko Deogiricija koji je bio visoki dužnosnik u Hrvatskoj vladi i osobno je posjetio baku Anu i obećao joj je smještaj u SOS dječjem selu Lekenik koje je u to vrijeme bilo u fazi izgradnje, kao i adekvatno obrazovanje i skrb o njenim unukama.
Prošlo je duže vremena dok se SOS selo nije u potpunosti izgradilo i dok se baka Ana nije uselila u svoju kućicu sa svojim unukama. Nažalost baku Anu je dočekalo razočaranje jer je umjesto da ona bude majka odgajateljica za svoje četiri unuke, pomalo neshvatljiva pravila SOS dječjeg sela u Lekeniku su dodijelili odgajateljicu, koja je bila plaćena za to, ali je između ostalog bila mlada, nije se nikad udavala i nije imala potrebnog znanja o odgoju djece.
Baka je Ana i sa njom imala težak put kroz to razdoblje dok su o njenim unukama drugi skrbili a ona je to sa strane i iz prikrajka nadgledala i često dolazila u sukobe sa upravom SOS sela zbog tih odgajateljica i teških razmirica i neslaganja oko odgoja njene dječice.
Teško je bilo i to razdoblje za nju i za njene unuke gledajući kako se nestručni kadar brine o nemoćnoj djeci i provode strogoću nad djecom bez roditelja,napuštenom djecom i sl.
Vrijeme čini svoje, unuke joj rastu, pa tako već moraju i u srednje škole , a to znači da već moraju pomalo napuštati SOS dječje selo.
Baka Ana postaje sve nezadovoljnija svojim položajem i dolazi do manjih nesporazuma između nje i uprave SOS dječjeg sela i odgajateljica, te su osmislili plan da babu proglase ludom i strpaju u Psihijatrijsku ustanovu Vrapče u Zagrebu. To su i pokušali, odvezli je u Vrapče u psihijatrijsku bolnicu, gdje je obavila razgovor sa doktorom, pri čemu je doktor ustanovio da je sa bakom sve u redu, a da je sve to podli plan uprave SOS-a da baku uklone iz sela. Doktor je dozvolio baki da se vrati odmah u SOS selo i pritom je pomrsio sve njihove podle planove da je se riješe.
Prođe još mnogo godina muke sa svojim unukama i sa podlim zlikovcima koji gledaju samo svoje koristoljublje u SOS dječjem selu Lekenik.
Godine 1998 baku Anu pozvaše iz Prijedora na prepoznavanje i ekshumaciju na Briševu, gdje je opet morala proživjeti teške trenutke dok je prepoznavala odjeću i kosti svojih sinova i davanje DNK za utvrđivanje srodnosti.
Slike događaja 24.07.1992 su joj se ponovno vratile, zvukovi i jauci i ta teška bol na srcu kao da nikad nije ni nestala dok je dostojno pokapala svoje sinove na groblju na Raljašu gdje danas počivaju.
I dalje su joj samo u mislima njene unuke da barem one imaju svoj daljni skladan život kakav zaslužuju.
Godine su prošle , rane ostaju ne zacjeljuju, baka Ana je sve starija i slabija. Samo joj jedna radost u njenim mislima a to su njezine unuke.
Sve joj unuke odrastoše, završiše školu i poudaše se. Najstarija unuka joj danas ima sina koji već ide u školu. Druga joj unuka također se udala ima 2 prekrasne djece a treće joj na putu.Treća unuka joj se također udala. Najmlađa isto i ima sina od 4 godine.
A baka Ana... je dočekala svoje praunuke od svojih unuka, i raduje se svakom njihovom posjetu u njenoj kućici u SOS dječjem selu Lekenik gdje i danas živi.
Iako je zdravlje baš ne služi, baka Ana ima danas 83 godine, uživa gledajući i praunuke kako rastu i raduje svakom posjetu. Voljela bi da je posjećuju i drugi ljudi iz njenog kraja, sa njenog Briševa.
Nekad se zapitam koliko srce čovjek mora imati da bi sve ovo proživio što je proživila baka Ana Ivandić a da ne umre od patnje i tuge, i da toliku tragediju nosi u svojim mislima i u srcu.
Nisam je nikad upitao kako se kroz život nosi sa tim i kako je preživjela noseći taj teret. Ali mi je sama jednom rekla, nebih znao citirati svaku riječ ali znam da je rekla nešto poput:
„Ja se svaki dan molim Blaženoj Djevici Mariji, jer ona zna kako je meni jer je i sama to proživjela dok je gledala kako joj njezinog sina jedinca muče, tuku, ponižavaju i razapinju na križ i na kraju umire na njenim rukama...ona mi snagu za životom daje“
Od bake Ane sam čuo puno mudrih izreka, šaljivih događaja, smiješnih riječi i uvijek me uspije nasmijati. Na njenom licu je uvijek osmijeh i radost, zrači velikim entuzijazmom,
I uvijek voljna razgovarati, jer od ove bake uvijek imate nešto čuti što vas stavlja na razmišljanje.
...jer takva je baka Ana Ivandić, žena VELIKOG srca.
(tekst napisao: Siniša G. http://brisevo-portal.webs.com)
Da se ne zaboravi, www.brisevo-prijedor.webs.com
Zaboravljena tragedija Hrvata iz Briševa
Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.
Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.
Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga.
Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.
Preko pokolja u Briševu nije olako prešao samo Haaški sud. Koliki su se samo novinari, političari, publicisti, općenito "kulturni i javni radnici", bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A Briševo?
Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.
Zagreb, 24.7.2013.
Bez temeljite dekomunizacije hrvatskog pravosuđa, obrazovnog sustava... nema napretka
Pismo gospođi Claudiji Volkmann
Gđa Claudia Volkmann
E08-3 (Österreich, Slowakei und i. V. Kroatien, Slowenien)
Auswärtiges Amt
10 117 Berlin
Poštovana gospođo Volkmann,
Prvo bih se zahvalio gospodinu Mladenu Kostiću na Vašoj adresi i Vašem odgovoru glede nikada usvojenih lustracijskih zakona protiv bivših jugo-komunističkih nasilnika koji još uvijek igraju političku ulogu u Hrvatskoj.
Vlasti Savezne Republike Njemačke i EU-a morale bi biti u potpunosti upoznate o bivšoj jugoslavenskoj tajnoj službi i strahovladi UDBE. Nadam se da ćete pročitati i proslijediti moj potkrijepljeni članak na hrvatskom jeziku o slučaju mog oca, bivšeg katoličkog odvjetnika Mirka Sunića i moje sestre profesorice Mirne Sunić.
Oboje su uhićeni u 1985. godine, na temelju članka 133. Kaznenog zakona ("neprijateljska propaganda") bivše Jugoslavije. Oboje su prihvaćeni od strane Amnesty International i 10 američkih kongresnika. U to vrijeme, kao Hrvat u egzilu i kao američki građanin, radio sam kao profesor.
Potpuno sam svjestan činjenice da njemačke vlasti imaju vlastite probleme s "povijesnim suočavanjem", "desnim skretanjima", itd., te da se nerado bave ostavštinom jugokomunističkih-balkanskih krvnika i njihovim današnjim nasljednicima. No, njemačke vlasti trebale bi barem biti upoznate s mnogim neobilježenim grobovima njemačkih vojnika duž jadranske obale, na jugokomunistički genocid nad podunavskim Nijemcima i Hrvatima u ljeti 1945., kao i na dugogodišnju strahovladu UDBE u bivšoj Jugoslaviji.
Jugoslavenski koncentracijski logor na Golom otoku
Poštovano gospođo Volkmann, nadam se da porezni obveznici u Njemačkoj, uključujući i Vaše zaposlanike u Ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke nemaju nikakvih iluzije o nekoj navodnoj "svijetloj budućnosti" Hrvatske u EU-u, dokle god bivši komunistički suradnici i njihovi samoprozvani "liberalni" potomci igraju dominantnu ulogu u Hrvatskoj. Bez temeljite dekomunizacije hrvatskog pravosuđa, obrazovnog sustava, itd., zemlja će i dalje biti u opasnom stanju međusobnog nepovjerenja sličnom građanskom ratu.
Hvala na Vašem razumijevanju.
Uz izraze poštovanja
Dr. Tomislav Sunić (pisac)
Zagreb, 24. 07. 2013.
NOVI PRITISAK I PROGON ZBOG ORGANIZACIJE PROSVJEDA U SRBU 27. 07. 2013. GODINE!
- SREDSTVIMA PRIOPĆAVANJA
- SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA
Danas, 24. srpnja 2013. godine u 16,00 sati preko mobitela pozvan sam da dođem 25. srpnja 2013. (četvrtak) na odjel kriminalističke policije u Zagrebu, zbog odlaska u prostorije Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, i uručivanju mu otvorenog pisma. Saznao sam da me je osobno prijavio policiji Milorad Pupovac.
Smatram da je ovo novo zastrašivanje i da je nedopustivo da Hrvatska policija, a pogotovo odjel kriminalističke policije obrađuje ovu prijavu. Smatram da kriminalistička policija ne smije obrađivati politička pitanja. Na ovaj način dokazuje se da u RH nema demokracija te pravo na mišljenje i dijalog. Vrijeme komunističke UDBE trebalo bi biti iza nas, ali na žalost Hrvatska je danas u raljama starih UDBAŠA i njihovih sinova.
Također, obavještavam medije i cijelu Hrvatsku javnost da se na mene i dalje radi pritisak. Vrh MUP-a na čelu sa Tomislavom Kramarkom još 2010. godine protiv mene je pokrenuo sudski progon zbog organizacije prosvjeda u Srbu. Naravno, u optužnici protiv mene stoji: NETKO JE U PJESMI MARJANE, MARJANE VIKAO UBI, UBI SRBINA. Zanimljivo, prijava se odnosi protiv mene, a piše da je netko drugi vikao nešto za koje ja nikada nisam čuo! Naravno prijava je i tada napisana, nakon otvorenog pisma Tomislavu Karamarku u Slobodnoj Dalmaciji, upravo od Milorada Pupovca i to samo zato što sam se osudio suprostaviti veličanju četničkih zločina u Srbu i okolnim selima 1941. godine nad Hrvatskim stanovništvom te organizirao uz pomoć prijatelja i suradnika prosvjed. Želim reći da je prije dva tjedna odžana sudska rasprava, a baš na današnji dan 24. srpnja 2013. nova rasprava. Vjerujem u pravosuđe i siguran sam da ću biti oslobođen lažnih i podlih političkih prijava.
Dana 25. srpnja 2013. doći ću sa zadovoljstvom na policiju, a postavit ću im pitanje, šta je sa mojom prijavom prošle godine protiv Milorada Pupovca. Posjedujem potvrdu I POLICIJSKE POSTAJE ZAGREB pod rednim brojem 511-19-27/3-4392/12
U potvrdi se navodi sljedeće: Dana 25. 07. 2012. pristupio u službene prostorije I PP zagreb, PUZ-a kojom prilikom zatražio da Ministarstvo unutrašnjih poslova RH zabrani održavanje skupa koji će se dana 28. 07. 2012. održati u Srbu pod nazivom „Ustanak antifašista u RH „, jer smatra da će se tog dana veličati četništvo, odnosno četnički zločini koji su počinjeni na teritoriju RH.
PONOVNO TRAŽIM DA POLICIJA ZABRANI SKUP U SRBU OVE GODINE I ZABRANI VELIČANJE ČETNIKA.
TAKOĐER POZIVAM SVE BRANITELJE DOMOVINSKOG RATA, PRAVAŠE I DOMOLJUBE DA DOĐU I OVE GODINE NA PROSVJEDNI SKUP PROTIV VELIČANJA ČETNIKA U SRBU, DANA 27. 07. 2013. S POČETKOM OD 11,00 SATI, JER „ U SRBU SE BRANI HRVATSKA „.
AUTOHTONA – HRVATSKA STRANKA PRAVA
www.hrvatskipravasi.hr
predsjednik, Dražen Keleminec
Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini:
Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti
Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.
Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće.
Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.
Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.
Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.
To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast. Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.
Moje svjedočenje
Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje. Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke.
Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.
Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.
Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:
Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.
Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća.
Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir.
Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje.
Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik.
Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.
Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv.
Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni.
Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.
Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio.
Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji. Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.
Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.
Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom "Izlazi ovamo!". Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!
Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.
Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine. Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima.
Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.
U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.
Od moga dogona u tu zloglasnu "kuću", krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.
U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas.
U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.
Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: "Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!"
U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.
Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi "Jame (kao) grobnice" navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.
Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"
U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji. Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice. Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu.
To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.
Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.
O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.
Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.
Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.
Pripomene uz svjedočenja
Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj "kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.
Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.
Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice pada NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića.
Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?
Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.
L. U. S. T. R. A. C. I. J. A. Što je to?
Kako uvijek imam probleme s aktualnom vlašću ma koje god ona političke opcije dužan sam svekolikom pučanstvu OBJASNITI ZBOG ČEGA JE TOMU TAKO.
Naime kao politički pismen, nacionalno osvješten, poviješću potkovan i vjerom katoličkom „zadojen“ Hrvat, reklo bi se čak nacionalistički nastrojen ali sa onom važnom komponentom socijalne osjetljivosti koja danas toliko nedostaje u našoj naciji, posebice kod političara po profesiji i novopečenih tajkuna koje su ovi prethodni iznjedrili nema te nacionalno-socijalne osjetljivosti niti u tragovima.
E zato moja hrvatska nacijo ne uklapam se niti jednoj dosadašnjoj post Tuđmanovskoj vlasti u okvire, niti organizacijske, niti strukturalne, niti opoizicijske mene i one poput mene koji o svemu imaju mišljnje, koji se nedaju kupiti, nisu učeni da budu puki sljedbenici.
Mene i nas su učili da slijedimo one koji daju dobar primjer, kad smo naučili kako se daje primjer svojim radom, zalaganjem, znanjem i požrtvovnošću onda smo došli u poziciju da vodimo. Voditi u vrijeme kad smo mi to imali priliku ovi o kojima sam ranije pričao nisu htjeli, nisu željeli. Voditi ljude, opremu, oružje sa izvješnošću da se neki, a ponekad i mnogi neće vratiti mogli su samo oni koji su bezrezervno davali sebe, svoj duh i svoje tijelo za Hrvatsku Domovinu i Hrvatsku naciju.
Mnogi koji su nam tada bili primjerom kakav vođa treba biti, koji su bili vođe kad je „gorilo“ danas ovima koji su se nakon svega putem politike „ušvercali“ na vodeća mjesta u hrvatskom društvu služe za potkusurivanje, međusobne političke obračune. Danas se tim hrvatskim prvacima, ponajboljim sinovima i kćerima koji su izdani od ovih novih vođa i povodljiva naroda nanosi velika nepravda i nesreća i sve to iz jala, straha i sramote jer „oni“ tada nisu bili gdje su trebali biti, gdje su morali biti i samo zato što nisu bili niti danas ne mogu rame uz rame s nama.
Jer mi smo dokazani vođe i sljedbenici, da mi mi smo to DOKAZALI u ratu za obranu zemlje i nacije, tada, sada i ubuduće. Ma neka oni imaju pozicije, nemaju sjećanja i ponos poput nas, ma neka oni imaju novac i bjesne aute no nemaju onaj pogled kad se sretnemo, ma neka im i europe i titula i stranaka i pratija nemaju i nikada neće doživjeti onaj osjećaj koji mi imamo kad se sretnemo na prosvjedima, na obljetnicama ,na posljednjim ispračajima ogrnuti Hrvatskom trobojnicom taj osjećaj taj trenutak ne mogu kupiti, dobiti uz fotelju, ne mogu ga doživjeti .
E sad i među nama da Vam kažem po istini ima krtica i kukolja od prvoga dana jer kao što svaka bora na licima mojih suboraca ima dubinu, tako je i crta bojišnice imala dubinu. Neki su bili u „vatri“ od koje su oni ranije spomenuti bježali u inozemstvo, neki ponešto dalje od nje. Danas su pak bliže vatri i bolje se od nje griju oni koju kad je trebalo bili dalje od nje znate li zašto?
Ne znate. E sad ću ja Vama to lijepo reči u jednoj rečenici a onda pojasniti iz svog kuta gledanja.
Ta čarobna, sanjana, toliko željena riječ koja kad se izrekne, napiše i provede riješava 95% problema ekonomskih, povijesnih, strukturalnih, organizacijskih i svih drugih Hrvatske nacije.
Ta Vam je riječ moji Hrvati...
L opove pozatvarati
U dbaše prozvati, obznaniti i procesuirati
S rbe pobunjenike procesuirati za svoja nedjela moraju odgovarati
T ajkune osuditi i imovinu nacionalizirati
R atne profitere i dezertere obznaniti i kazniti
A ntihrvatske udruge i organizacije ugasiti
C rvene, komunističke političke opcije i slijednike te ideologije zakonom zabraniti
I stinu o povijesti Hrvatske čuvati od utjecaja stranih elemenata
J ugoslaviju i njene pobornike ORJUNE sasjeći u korjenu za navijeke
A ktivno djelovati na svemu ranije navedenom u svim državnim i nacionalnim institucijama
Eto, kad ja zapjenim o ovome što sam pokušao sažeti kroz ovu riječ i pojašnjenje svakog njena slova koje bi svakom od Vas trebalo biti u molitvi Bogu. Da, molite se da Hrvatsku naciju povede netko tko će ovu riječ provesti u djelo, jer oni koji to nisu spremni učiniti, koji o tome niti ne zbore ne žele dobro niti Vama niti Domovini.
Po mom skromnom sudu, s kojim se ne morate složiti no vrijeme će pokazati tko je u krivu taj posao mogu odradiiti samo oni koji su se za LUSTRACIJU borili stvarajući i braneći svetu zemlju Hrvatsku.
Vi i ja draga moja braćo i sestre po oružju, samo mi jer drugi nitko sigurno neće...
Mario Maks Slaviček
Akcija za Bolju Hrvatsku
PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK
Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".1 Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov poglavnik i što on znači.
Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:
"Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi vsi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".2
Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi… skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale poglavnike i vojvode".3
Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan…".4
Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče naš!"5
Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva poglavnikom.6
Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ poglavništvo, kao izvedenicu od riječi poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni…"7
Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati…".8
Ali riječ poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.9
To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.10 Ta riječ, kao i njezina izvedenica poglavništvo, nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.11
Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.
Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.12
Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" poglavnik tumači riječju poglavar, a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.13 To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.
Dakle, poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga pokreta.
Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ poglavnik.
Ivan GABELICA
_______________
Bilješke:
1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118.
2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.
IZMEĐU YU I EU
Do nacionalne pomirbe je došlo i u zajedničkoj borbi Hrvatska je obranjena i osamostalila se kao suverena država priznata od međunarodne zajednice. Politika nacionalne pomirbe je opravdala povjerenje u nju kao političku stratešku ideju, i urodila povijesnim djelom – Republikom Hrvatskom. Osim toga, činilo se da je pomirba organski konzumirana i da njezin smisao više nikad ne će doći u pitanje. Istina, već u tijeku rata, 1994. ona je jednom dovedena u iskušenje: u pokušanom političkom puču pokrenutim od dvojca Manolić – Mesić. Puč je propao, ali ideje koje su ga pokrenule nikad nisu narodu dovoljno objašnjene. Taj pokušani puč bio je prikazivan više kao izazvan nezadovoljenim karijerističkim ambicijama njegovih pokretača, nego kao rušenje temeljne strateške političke ideje Domovinskog rata – ideje o nacionalnom pomirenju. Ideje koja je trebala trajno osiguravati političku stabilnost Hrvatske bez obzira na stvaranje agonalnog političkog polja karakterističnog za višestranačku demokraciju. Taj puč je prvi put pokazao da je ideja nacionalnog pomirenja bila iznuđena političkim okolnostima, da je više mehanička nego organska. Tada napukla više nikad ne će srasti u organsku ideju hrvatskog zajedništva i jedinstvene brige za zajedničko dobro. (Češće nazivano opće dobro. Međutim, formulacija zajedničko dobro jače naglašava djelatno sudjelovanje svih Hrvata u tom dobru, dočim formulacija opće dobro donekle naglašava njegovu vanjsku, apstraktnu stranu sudjelovanja). Naime, već u tijeku Domovinskog rata s otpočinjanjem pretvorbe i privatizacije priprema se revizija temeljne političke zasade nacionalno pomirenje. Iako novo uspostavljena struktura vlasti inzistira na nepromjenjivosti semantike te zasade, do nje ipak dolazi: sada se pomiruje kapital i vlast bez obzira čine li vlast nacionalisti ili udbaši (skraćeni naziv za sve bivše jugoslavenske antihrvatske kadrove, uključujući i partijske). Time je stvorena prva pukotina kroz koju je bio moguć povratak potisnutog, t.j. Tita i jugoslavenstva.
ANTIHRVATSKI ANTIFAŠIZAM
Ovome treba dodati argumentaciju radi koje smo uvodno rekli da radi objašnjenja treba uvesti i psihoanalitičke i filozofijske pojmove i kategorije. Naime, u Domovinskom ratu, usprkos prividu, Hrvati nisu pobijedili ni Tita ni njegovo djelo, a on i njegovo djelo su bili radikalna negacija Hrvatske kao neovisne države i Hrvata kao slobodne nacije. Nisu ih pobijedili jer se i nisu protiv njih borili izravno nego neizravno. Hrvati su se borili i pobijedili Titovu negaciju – Miloševića i njegovu agresivnu velikosrpsku politiku i tako, naoko paradoksno, vratili Tita natrag kao afirmaciju na koju se sada naslanja antihrvatski lijevi antitifašizam. Prava, izravna negacija Tita i njegova djela – Jugoslavije, bio je Milošević. Takvom posrednom, neizravnom pobjedom nad Titom i njegovim djelom, pobjedom nad Miloševićem, oni su, Tito i jugoslavenstvo, u Hrvata psihološki samo potisnuti u političko predsvjesno, koje se konvertiralo u simptom u hrvatskoj kolektivnoj psihi i koji tu psihu stalno muči jer nije s njim obračunala. Nepobijeđen od Hrvata Tito nam se vraća, psihoanalitički kazano, kao nedovoljno potisnuto, nedovoljno pobijeđeno jer je pobijeđen posredno, preko Miloševića, a ne neposredno, izravno. To se da objasniti i u skladu s Hegelovom dijalektikom. Naime, kako je poznato Hegelova dijalektička formula (koju je prihvatio i Marx) kaže da negacija negacije daje afirmaciju. U našem slučaju to znači: negacija – Hrvati (negacija Miloševića), negacije – Miloševića (koji negira Tita) – daje afirmaciju – Tita. Tito je dakle živ kao negacija negacije, negacija hrvatske države i slobode hrvatskog naroda. pa ga tek treba pobijediti izravnom abreakcijom tako da ga se istjera iz političkog predsvjesnog. Na žalost, ni vođa Domovinskog rata, dr. Franjo Tuđman, izgleda, nije u potpunosti shvatio ovaj fenomen, ovu dublju psihološku crtu političkih promjena - mogućnost povratka potisnutog. On je iz pragmatičnih razloga x koji su se u momentu donošenja odluke činili sasvim politički mudrim pa je zbog Titove tobožnje prihvatljivosti od Zapada toliko potrebne novonastaloj Hrvatskoj, branio Tita kao Hrvata. A nije sigurno da je to bilo nužno; jer ipak je Tito za Zapad bio važan samo kao prolazna komunistička figura dok je bio jak istočni komunistički blok, a u vrijeme Domovinskog rata taj se blok već bio raspao (SSSR) i Tito je ponovo bio tretiran kao komunistički ratni zločinac, pa nije bilo potrebe braniti ga. Tuđma nije shvatio da Zapad ustvari brani Jugoslaviju, a ne Tita. Dapače. To je jedno od osnovnih ograničenosti Tuđmanova političkog dostignuća iz kojega se, začet već za njegova života, izrodio politički sustav tajkunsko-udbaškog pomirbe umjesto izvorne pomirbe hrvatskoga naroda. U tajkunsko-udbaškoj pomirbi, na udbaškoj strani, dakako, sudjeluju i bivši partijski kadrovi kao i vodeći kadrovi iz gospodarstva i državne uprave. U zagrljaj te pomirbe koja funkcionira kao klijentalizam rado uskaču politički i ini profiteri i karijeristi za koje se do jučer činilo da su smrtni neprijatelji Udbinog komunizma. Dakle, bez obzira kojoj političkoj strani pripadali. Zato Hrvati da bi bili slobodan narod moraju još jednom pobijedit, još jednom, ali izravno, radikalnom demokratskom revolucijom pobijediti Tita i njegovu jugoslavensku ideju da bi i psihološki pobijedili Tita i Jugoslaviju i odstranili ih iz hrvatskog politički podsvjesnog, odakle se sve upornije vraćaju stalno u novom obliku - kao Zapadni Balkan kao Jugosfera i t. d.. Sve dok to Hrvati ne učine, radikalno ne abreagiraju, Titova nasilnička figura oca-diktatora i tirana stalno će se kao simptom vraćati u aktualni politički život i utjecati na političku sudbinu Hrvatske kao njezina negacija. Jer, nasilje ima tu negativnu moć da dugo ostavlja pečat na individualnu ali i na nacionalnu, kolektivnu psihu.
UDBA I KOS
Ideja pomirbe u koju je bio uključen i sporazum s hrvatskom UDBA-om i KOS-om o njihovoj sigurnosti i zaštiti u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, trebala je biti samo modus operandi uspostave hrvatske samostalne države, a činom uspostave države taj je pakt trebao prestati postojati. Pakt nije smio uključivati i uključivanje UDBA-e i KOS-a u konstitutivni ustroj i političku vlast po završetku Domovinskog rata, što im je očito zajamčeno, a što objašnjava i stanoviti broj hrvatskih udbaša i kosovaca sudionika, u nekom, uglavnom manje opasnom obliku, u Domovinskom ratu. Po završetku rata s pripadnicima tih službi, zbog njihovog eminentno antihrvatskog djelovanja i povezanosti sa stranim obavještajnim službama, trebalo je obračunati: politički ih ukloniti iz struktura vlasti, a one koji su počinili zločine u zemlji i inozemstvu (likvidacija hrvatskih emigranata) trebalo je suditi. No, to je izostalo, i umjesto toga je došlo do konstituiranja tajkunsko-udbaškog političkog sustava što znači da je to bio dio pakta, nagodba „nacionalističke“ buržoaske desnice i komunističko-udbaške ljevice, kao forma nacionalne pomirbe. Udbaško-tajkunskim strukturama predani su svi mediji i tako je taj sporazum zaštićen od javnih napada i ugroza od politički nacionalno demokratskih i ekonomski socijalno usmjerenih snaga. Tako je zabetoniran antidemokratski sustav kojega se može srušiti samo demokratskom revolucijom, a ne nikakvim potištenim i povrijeđenim prigovaranjima. Jer, kako je već objašnjeno, uspostavljeni klijentalistički odnos između političkih hegemonijalnih parlamentarnih stranaka i hegemonijalnog i eksploatatorskog kapitala sprječava bilo kakvu penetraciju novih slobodarskih i osloboditeljakih ideja. Dakale: da bi bili slobodni Hrvati, (prema modelu Freudova znanstvenog mita o Edipovu kompleksu) moraju „ubiti“ i „pojesti“ svoje Nad nad-ja, kako vanjsko tako i unutarnje tj. velikog Drugog kao hegemona i Tita kao lažnog i okrutnog oca i jugoslavenstvo kao croatofobičnu i kanibalsku ideju. (Malo psihoanalitičko objašnjenje: Nad-ja je u primijenjenoj psihoanalizi na društvene fenomene homologen državnom poglavaru, odnosno državnom suverenitetu kojega on predstavlja i zastupa, a u Nad u Nad nad-ja je utjelovljen vanjski hegemon).
BITKA PROTIV KOMUNIZMA
No, destruktivni, još zloćudniji upad u ideju nacionalne pomirbe, upad koji je bitno utjecao na stvaranje udbaško-tajkunske pomirbe, došao je s još jedne, takoreći presudne, strane – iz kapitalističkog neoliberalno demokratskog Zapada. Naime, hladni rat vođen između kapitalističkog Zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog Istoka na čelu sa SSSR-om vođen je s manjim ili većim intezitetom konstantno od završetka II. sv. rata. U tome je sa strane Zapada naročito uporan i učinkovit bio Ronald Reagan ne štedeći sredstva u trci u naoružanju, u takmičenju u osvajanju svemira i na druge načine namećući komunizmu nadmetanje za moć i ideološki prestiž, i tako gospodarski iscrpljivao SSSR. Ta bitka do „istrebljenja“, do pada jednog ili drugog ideološko-političkog takmaca bila je posvemašnja: vodila se ne samo na ekonomskom nego i na znanstvenom, tehnološkom i dakako, na ideološkom kao i na svim drugim područjima uspješnosti i prestiža.
Bitka protiv svjetskog komunizma vođena je na dvije razine: na globalnoj, svjetskoj razini, protiv komunizma kao takvog, i posebno protiv komunizma u svakoj pojedinoj komunističkoj državi, već prema političkim specifičnostima svake od njih. Tako se na pr. u toj antikomunističkoj strategiji nastojalo u SSSR-u poticati nacionalizam da bi se izazvao njegov raspad i tako se riješiti jakog, globalnog takmaca, a u Jugoslaviji pomagati politiku sprječavanja nacionalizma i nacionalističkih pokrete i strujanja, te ekonomski pomagati Jugoslaviju, jer je bio strateški cilj očuvati Jugoslaviju. Ekonomski pomažući Jugoslaviju Zapad je još za vrijeme Tita omekšao jugoslavenski komunizam; nastojao ju je politički stabilizirati što je kulminiralo ponudom milijarda dolara Jugoslaviji za vrijeme Ante Markovića kao predsjednika SIV-a, sa zahtjevom da se „demokratizira“ tj. da iz komunizma prijeđe na sustav liberalnog kapitalizma. No, Jugoslavija kao izmišljena država koja je počivala na takvim međunacionalnim antagonizmima nije mogla opstane. (Ovdje se ne upuštamo u analizu drugih uzroka propasti komunizma kao takvog, uzroka koji su mu bili otpočetka inherentni i zbog kojih je morao prije ili poslije propasti). Zapad je dakle što se tiče Jugoslavije igrao dvostruku igru: ako je nije moguće održati u cjelini, onda treba pripremiti nacionalne elite koje će u novonastalim državama preuzeti vlast i imovinu i uvesti neoliberalizam kao društveni sustav i prihvatiti njegove vrijednosti ne samo u ekonomiji, nego i u kulturi i općenito u cijelom društvenom životu, uvesti je u postmodernu destrukciju tradicionalnih vrijednosti. I, zaista, u SAD-u i Velikoj Britaniji stvara se nova hrvatska menadžerska elita, biraju se sposobni kadrovi koji odlaze tamo na postdiplomske studije i na druga usavršavanja, mnogi tamo i magistriraju i doktoriraju, vrbuju se za rad za strane obavještajne službe i td. Ti kadrovi ili su već bili u nomenklaturi vlasti ili se sada ubacuju u nju.
Tako spremni dočekuju promjene 1990-tih pod zaštitom Zapada. Spremni su za zamjenu politike nacionalne pomirbe s udbaško-tajkunskom pomirbom. Pritom im je Milošević sa svojom antijugoslavenskom i antititovskom politikom osigurao povijesnu izliku da ne ispadnu izdajice ni komunizma ni Jugoslavije – na to su, naime, prisiljeni. Slika njihova udbaško-partijskog antihrvatstva lukavo je ublažena time što SKH na XII. Kongresu SKJ napušta taj Kongres. Time ujedno osiguravaju dvostruki legitimitet: pred svojim članstvom izbjegavanjem prihvaćanja izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije i priznanja RH kao samostalne države (raznim političkim izvrdavanjem, od čega je najpoznatije izlazak iz sabornice za vrijeme izglasavanja deklaracije o izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranju samostalne Republike Hrvatske) i pred svojim pokroviteljima na Zapadu pokazivanjem antinacionalističkog lica. Time su se legitimirali za tajkunko-udbašku demokraciju i njezinu pomirbu.
ULOGA ZAPADA
Zapad je, dakle, ne samo bio duboko involviran, nego je bio i vanjski aranžer stvaranja udbaško-tajkunske pomirbe. Tu ulogu je imao i tijekom cijelog rata, a ima je i danas.
Takvim udbaško-tajkunskim pomirenjem stvorena je struktura koja će provesti pretvorbu i privatizaciju. Ta nova struktura čvrsto interesno sraštena bez ideoloških „predrasuda“ i pod firmom neideološkog društva prihvaća neoliberalizam kao društveni ideal t.j. neograničenu vlast kapitala. Dojučerašnji komunisti egalitaristi i „nacionalisti“ borci za hrvatsku pravdu i slobodu, osvojivši vlast preko noći pretvaraju se u bezočne eksploatatorske kapitaliste i pljačkaše koji će provesti pljačkašku pretvorbu i privatizaciju i rasprodaju hrvatskog političkog i ekonomskog suvereniteta. Ideal hrvatskih nacionalista idealista o socijalnoj državi, „welfare state“, i o nacionalnoj ekonomiji i slobodnom poduzetništvu postaje proskribiran kao nazadnjačka, prevladana koncepcija, a afirmira se neoliberalizam kao spasonosni model.
No, usluge strancima što su je doveli na vlast 2000., udbaško-tajkunska klika je morala platiti. Morala je, i to je učinila, prenošenjem ključnih hrvatskih nacionalnih dobara u vlasništvo tih stranaca, a, dakako, maskirane pod vidom prividne prodaje, a stvarno davane u bescijenje. Da bi taj izdajnički pakt bio što čvršći, ono za što nisu bili zainteresirani stranci to je udbaško-tajkunska klika prigrabila sebi. Taj tajkunsko-udbaški pakt je iza sebe imao takvu potporu od inozemnih partnera, pa da dr. Franjo Tuđman i nije umro potkraj 1999. on to svejedno ne bi mogao spriječiti. Propali puč Manolić-Mesić organiziran od stranih hegomona, od njihovih špijunsko obavještajnih tajnih služba, skupa s udbaško-tajkunskim strukturama, bio bi obnovljen i bio bi uspješan. Tuđman se ne bi mogao tomu obraniti kao što to nije mogao ni Milošević; stranka bi mu „izgubila“ izbore, a on odveden u Haag. I to su, na koncu, gorki plodovi idealizirane nacionalne pomirbe.
dr.sc.Petar Vučić
Podsjetnik
Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora
Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice. 9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima.
Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:
Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Razgovor s Poglavnikom
Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.
- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?
Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.
- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?
Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.
- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?
Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.
- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?
Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i Jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.
- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?
Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.
- O kralju, dakle?
Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.
- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?
Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.
- Tamo ste našli Anfusa?
Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.
- Da li ste Vi znali, da on dolazi?
Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.
- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.
Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.
- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?
Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.
- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?
Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Jugoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula Jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer.
Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila:
''PRIOBĆITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMAČKA NIJE ZAINTERESIRANA''.
Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio:
''U BUDUĆIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMAČKE, NJEMAČKA NE ĆE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.
- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?
Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez.
Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati.
Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana?
Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''.
Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći.
Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći!
Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana.
Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati.
Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.
- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?
Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.
Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.
Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!
Livno, srpanj 2013.
Kod Livna pronađeni ostaci starohrvatske crkve iz 9. stoljeća
Na katoličkom groblju u Rapovinama kod Livna su završena arheološka istraživanja izvođena tokom 2010, 2012. i 2013. godine u organizaciji Franjevačkog muzeja i galerije Gorica Livno.
Prema pisanju Dnevnog avaza, istraživanja su potvrdila pretpostavke kako se radi o starohrvatskoj crkvi s kraja 9. i početka 10. stoljeća posvećenoj Petru Apostolu i građenoj u vrijeme kneza Muncimira i livanjskog Župana Želimira.
Uz ostatke crkve koja je bila zatrpana kasnijim grobnicama pronađeni su i elementi crkvenog namještaja (oltara), raspela, nakit i novčići, a svi znanstveno obrađeni pokretni pronalasci su izmješteni u muzej na Gorici, dok se na nekima još radi. Istraživanje je sa ekipom stručnjaka, geologa i crtača predvodila arheologinja Marija Marić Baković, muzejska savjetnica.
Tko je bio Knez Muncimir?
Knez Muncimir najmlađi je Trpimirov sin i na prijestolju je zamjenio Kneza Branimira. On je došao na vlast po pravu nasljedstva, budući se ponosio da sjedi “na očinskom prijestolju” (“residente paterno solio”). Nije priznavao ni bizantskog ni rimsko-njemačkog cara, nego se nazivao “s Božjom pomoću knez Hrvata” (“divino munere Croatorum dux”).
Pokoravali su mu se romanski gradovi bizantske Dalmacije u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).
Kneza Muncimira 910. naslijedio je njegov sin Tomislav koji je god. 925. postao prvim hrvatskim kraljem.
"Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda."
Šufflay
Kralj Tomislav
Kneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav koji je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio.
Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.
Ta je pobjeda bila veoma važna za naš hrvatski narod, jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se je prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Hrvatska je tada imala 119 823 kvadratnih kilometara.
Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.
"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"
U knjizi je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."
Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.
Zbog snažne države i vojske, te velikog rasta osobne moći i ugleda, mudri vladar Tomislav odlučuje kneževinu pretvoriti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako je 925. okrunjen za hrvatskg kralja (rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X.
Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.
Kralj Tomislav je napravio velike stvari za hrvatski narod; osigurao je narodni i državni opstanak Hrvata, učvrstio je i ojačao razvitak trgovine i gospodarstva, te je snažno privukao dalmatinske gradove i otoke koji su se tako brže pohrvaćivali. Također je mudro sredio unutrašnje probleme, kad je čvrsto stao iza donesenih zaključaka o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji.
Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II. (http://krk.fcpages.com/hr/vladari/tom.html)
Propustili ste - pročitajte
namijenjeno, ali ne i poslano
Hrvatskom Saboru
OTVORENO PISMO
Cijenjeni Naslove!
Ja fra Martin Planinić, Hrvat desetotravanjske tradicije, vrjednovatelj ustaškog pokreta, ljubitelj svoje nikad prežaljene Majke Nezavisne Države Hrvatske i štovatelj žrtava za nju prinesenih, uputio sam Vam svoje "Otvoreno pismo" od 26. ožujka ove godine. To činim i sada jer sam obećao izvijestiti Vas o svojoj "obilježbi Jasenovca 22. travnja ove godine".
Dana 22. travnja u 1830, u crkvi svetoga Ante Padovanskoga na Tepčićima pokraj Čitluka, imao sam misu za sve: ustaše, domobrane i ostale civile koje su partizani poubijali u Jasenovcu kako bi što veća ljaga na nas pala i na nama ostala. Tu sam misu najavio na ovogodišnjoj desetotravanjskoj proslavi u istoj crkvi, na Mosoru iznad Širokoga Brijega, gdje su stradali križari u rujnu 1947. i u svatovskoj dvorani "Široki", gdje je bilo narodno slavlje.
U istoj crkvi, pod uskrsnom pučkom misom, najavljena je i misa za naše jasenovačke žrtve u utorak 22. travnja u 1830.
Dana 21. travnja, uoči najavljene mise, padala je kiša. Počela je popodne i prestala oko 14 sati narednoga dana. U utorak (22. travnja 2003.) triput je zazvonilo mrtvačko zvono njima u čast: u 16 i 30, 17 i 30 i 15 i 20. Misa u punoj crkvi nazočnih vjernika počela je u 18 i 30. Bila je recitirana - bez pjesme. Čim sam pristupio k oltaru, rekao sam: Budući da je nebo za njima dugo plakalo, ne možemo ni mi pjevati. Zato će ova misa biti u dostojanstvenoj tišini. Bez propovijedi i bez glasne Molitve vjernih. Tako je bilo i tako je dokraja ostalo.
Prvi korak je načinjen. Vidjet ćemo što će biti poslije. Poželjno bi bilo da se blajburške žrtve, stradale u Jasenovcu, počaste i u Jasenovcu. To traži ljudsko poštenje.
Ne zaboravimo da nam se na naša pleća tovare dva prigovora: "Hrvati se ne mogu osloboditi svoje prošlosti. Hrvati nisu kadri suočiti se sa svojom prošlosti."
Ispada da su to dva oprečna (kontradiktorna) stava, ali nisu. Prvi stav je potaknut Bleiburgom. On traži od Hrvata šutnju i zaborav. Drugi stav je potaknut Jasenovcem. On traži od Hrvata vječno priznavanje zločina i kajanje za nj u prahu i pepelu.
I kad znamo da nam čežnja za zaboravom Bleiburga šalje prvi prigovor, a nabijači nam jasenovačke krivnje šalju drugi prigovor kao omču na naš vrat, budimo spremni u oba značenja susresti se sa svojom prošlošću. I susretnimo se, idući u "rikverc" od Bleiburga preko Jasenovca i Desetoga travnja do Beograda, centrale mnogih zločina na našim prostorima. I, ako nas put bude vodio od Beograda prema Londonu, Parizu i Washingtonu, ne smijemo posustati. Moramo put nastaviti. Jer, susret s našom prošlosti otkrit će i još nešto drugo što se prikriva. Naš susret s našom prošlosti pokazat će i nekome da je "car gol".
Neosporna je činjenica da je nad ustašama, domobranima i ostalim hrvatskim civilima učinjen međunarodni zločin. Ovdje bih želio izdignuti se iznad činjenice da sam Hrvat, premda je to vrlo teško. Želim da se vidi moja dobra volja. Od srpnja 1941. do početka svibnja 1945., premda je bilo ubijeno mnogo u Jasenovac prispjelih, što se ne smije (za)nijekati, nije nad svima učinjen zločin. Gdje su i kad su partizani dokazali zločin konkretnom ustaši pa ga ubili kao zločinca nakon smrtne osude? Zločin nad zarobljenim ustašom iz toga vremena (od 1941.-1945.) učinjen je kad je i gdje je ustaša bio ubijen jer je ustaša i samo zato što je ustaša. Zarobljenik ne smije biti ubijen. Tko ubije zarobljenika čini zločin.
Ne mogu odobriti ubijanje zarobljena ustaše za vrijeme rata. I to zločin! No, mogu to razumjeti u ratnim okolnostima. Jer, na zarobljenike u ratu redovito se ne gleda kao na nemoćne ljude već i kao na buduće protivnike. Ubit ćemo ustašu da mu onemogućimo povratak u ustaške redove! Razumljivo, ali i ne dopustivo.
Nakon 15. svibnja 1945. slika je potpuno drukčija. Posrijedi je otežavajuća okolnost. Rat je završen. Zarobljeni, dakle, ustaša ne može biti vojno opasan. Zato je ubijanje hrvatskih vojnika i ustaša i domobrana ubijanje civila. Sad Vam tek, cijenjeni Naslove, može biti jasno zašto sam u prvom pismu napisao i ostalih civila. To je zato što je zarobljeni ustaša nakon završenoga rata prestao biti vojnik. Vojna odora bez naoružanja nije više vojna odora. Zato treba jasno i nedvosmisleno kazati: nakon završena rata partizani su, jer nije bilo sudskoga postupka, ubojice civilnih žrtava. To im je teret.
Susrećemo se i s Jasenovcem. Jasenovac je neprekopan. Zabrana za prekopavanje nije došla ni od civilnoga ni od vojnoga vrha NDH. Idući na "rikverc" ne možemo i ne smijemo preskočiti tu činjenicu. Pogotovo kad znamo da je Ovčara prekopana, da su poubijani Hrvati identificirani i časno pokopani. Zašto nije obavljen častan pokop i Jasenovačkih žrtava?! Manje je vremena prošlo od najstarije jasenovačke žrtve negoli od najmlađe ovčarske. Ljeto 1941. i proljeće 1945. nepune su četiri godine. A jesen 1991. do 22. listopada 1998.? Sedam je punih godina. Lakše je bilo identificirati jasenovačke žrtve 1945. negoli ovčarske 1998. Bez odgovora na ta pitanja nema govora ni o Jasenovcu k čijem nastanku idemo u "rikverc". Mlaćenje je prazne slame raspravljati o Jasenovcu bez predložena "rikverca".
Kad usporedimo Jasenovac i Bleiburg, dade se još nešto vidjeti. Ustaše nisu imali partizansku zloću. Da su je imali, Jasenovac bi im bio suvišan. Svaki krivac tek nastaloj državi mogao je završiti na mjestu gdje je uhićen. No činjenica je da tako nije bilo. U Jasenovcu je barem netko pogubljen zbog svoje krivnje, a nakon završetka rata od Blajburškoga polja do rumunjske granice u Banatu i grčke granice u Makedoniji? Nitko nije ubijen kao krivac. Jer, nikomu prije smrti nije dokazana krivnja. Ne ću reći da nakon 15. svibnja 1945. među ubijenim ustašama nije bilo i zločinaca, ali ću istaknuti i uz to čvrsto (o)stati da i ustaškoga zločinca, ali ubijena bez suda, treba ubrojiti među žrtve. Ne zato što je zločinac, već samo zato što mu krivnja nije ni istražena ni utvrđena ni dokazana. Žalosno je, ali istinito, da su mnogi ustaše ubijeni samo zato što su Hrvati.
Mogli ste vidjeti kako nisam isključio ustaške zločine u Jasenovcu. Bilo ih je. No, unatoč tomu postavljam pitanje: Je li pošteno izjednačavati partizanske zločince, ubijene u Jasenovcu nakon presude, s nevinim žrtvama stradalima u Jasenovcu?
Kad bi Hrvati zaboravili Bleiburg i trajno se kajali za Jasenovac u njegovom okrutnom značenju, tek bi se tada svidjeli svojim kritizerima. No, mogu li i smiju li Hrvati biti takvi?!
Kad već svake godine obilježavamo Bleiburg, obilježimo ga dostojanstveno. Bez zle krvi! Iskreno priznajmo da su partizani na Bleiburgu očitovali svoju zlu ćud. Iako je zločin ubiti zarobljenika, ne možemo izjednačiti partizanski zločin nad zarobljenim ustašom za vrijeme rata sa zločinom nad ustašom nakon rata. Jer, zarobljeni ustaša u ratu mogući je protivnik, dok zarobljeni ustaša na Bleiburgu je civil u vojničkoj odori. Zločin nad ustašom za vrijeme rata, iako se ne smije odobriti, može se ipak razumjeti, dok zločin nad zarobljenim ustašom nakon rata ne može se ni razumjeti ni odobriti. Jer, nakon rata razoružani ustaša nije više mogući protivnik već građanin nove države. Bleiburg, križni put i ostala stratišta otežavajuća su okolnost ne samo za partizane već i za cijelu antihitlerovsku koaliciju. Jer, to je bez-sudni pokolj civila. Pobjednici su, dakle, završivši rat iskalili svoj zli bijes nad civilima.
Da su partizani imali barem jedno slovo od riječi čovjek, ne bi oni učinili što su učinili. Ne bi svojih "pet minuta" iskoristili da bi što više Hrvata poubijali. Bleiburg nije kažnjavanje zločina. Kamo sreće da je to bio! No, on nije kažnjavao zločince nego uklanjao Hrvate s lica zemlje. Ubijati narod kao takav, zločin je, ali ne ljudskoga hira već đavolske zloće prema kršćanstvu i prema Hrvatima koji su svojim većim dijelom kršćani.
Je li moguće preko toga prijeći u ime antifašizma? Ne! Mogli bi to učiniti komunisti u ime svoje doktrine o uništavanju klasnoga neprijatelja svim mogućim i raspoloživim sredstvima pa kazati: Bleiburg je naše najčasnije djelo! Uništavali smo klasne neprijatelje svim raspoloživim sredstvima. Jasno da se reformirani komunisti ne slažu s tim zaključkom. A kako će se postaviti prema Bleiburgu? Neka to (u)čine kako najbolje znaju.
I nakon našega obrazloženja blajburški će zločinci tražiti od nas ispriku za Jasenovac, unatoč tomu što nema onoga koji bi se morao ispričati. Srušena je NDH, pomoren njezin državni aparat, a sadašnja Republika Hrvatska nije kriva za zločine u Jasenovcu od 1941. do 1945. Ispričati se mogu samo oni koji NDH priznaju svojom vlastitom državom i nitko drugi. No, prije isprike dužni smo predočiti i bol koja nas izjeda:
1. Nad hrvatskom vojskom učinjen je međunarodni zločin kozmičkih razmjera. Britanci su, posluživši se partizanima kao živim oružjem, počinili zločin nad našim civilnim stanovništvom.
2. Jasenovac je neprekopan. Ta se činjenica ne može dovesti u pitanje. Susret s tom činjenicom susret je i s našom prošlosti glede Jasenovca. Poštenje nam ne dopušta ni koraka natrag, dok ne dobijemo odgovor na naredna pitanja: Zašto Jasenovac nije prekopan? Tko je zabranio prekopavanje Jasenovca? Zašto nije stavljena točka na Jasenovac pred kraj 1999. godine? Zašto je FNRJ (SFRJ) izbjegavala susresti se s Jasenovcem na temelju prekopavanja? Zašto nije Republika Hrvatska popravila propust FNRJ i SFRJ? Ta pitanja čekaju odgovor.
3. Čujem da R. Hrvatska kupuje zemljište od Austrije kako bi mogla što veličanstvenije obilježiti spomen na blajburške žrtve. To je hvale vrijedno, ali ne samo za sebe. Koliko vrijedi ništica bez broja ispred sebe, toliko vrijedi i kupovina zemljišta bez skidanja laži s naše najnovije povijesti i bez istine na temelju golih činjenica, bez naklapanja i bez politiziranja.
4. Tek nakon utvrđivanja činjenica ući ćemo u borbu protiv kleveta usmjerenih prema hrvatskom narodu pa i prema NDH. Nužno je, dakle, suočiti se s istinom kakva god ona bila. Istinu ćemo priznati tamnom, gdje bude tamna; sivom, gdje bude siva, ružičastom, gdje bude doista ružičasta, ali i svijetlom poput sunca, gdje ona bude sjajna i svijetla kao podnevno sunce.
Spremni smo krenuti na posao koji nam se odavno predlaže čim sazru prilike. A odlazak u Jasenovac na naklapanje bez veze sa stvarnim činjenicama kočnica je što nam priječi susret s istinom. Na potezu su naši i rodoljubi i klevetnici! Neka reknu istinu, ali istinu. Samo istinu.
Fra Martin Planinić
Ploče-Tepčići, 13. svibnja 2003.
Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću
Sjećanje na dr. Katarinu Vojvoda iz Kotoribe
Dr. Katarinu Vojvoda ubili su jugoslavenski komunisti u lipnju 1945. u Petrinji ili u Glini, bez sudskog postupka, nevinu.
Katarina Vojvoda rođena je 28. rujna 1902. u Kotoribi, u obitelji Andrije i Terezije Vojvoda. Imala je dvanaestoro braće i sestara. U Kotoribi je polazila četverogodišnju pučku školu na mađarskom jeziku, koja je jedina postojala. Bila je izvrsna učenica i roditelji su je, uz osobiti napor, poslali u Zagreb u internat sestara Svetoga Vinka – sestre su pomagale u školovanju nadarenih djevojčica iz udaljenijih mjesta. Katarina je i u Zagrebu bila odlična učenica te je 1922. maturirala. Iste godine počela je studijem medicine. Bila je jedna od prvih žena na Medicinskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, vjerojatno prva iz seljačke kuće.
Katarina je stažirala u staroj Zakladnoj bolnici na Jelačićevu trgu u Zagrebu, a 1929. je počela raditi u Kotarskoj bolnici u Glini. U Glini je kao liječnik i ravnatelj tada već radio Katarinin svak dr. Juraj Rebok, a ondje je živjela i Katarinina sestra Milka. Obitelj Rebok imala je sedmero djece, pa se Katarina sa zadovoljstvom posvećivala nećacima i nećakinjama jer sama nije imala obitelj. Katarinu su u Glinu ipak prvenstveno doveli ideali, želja da se žrtvuje i pomaže ljudima ondje gdje je bilo najpotrebnije. Banovina je bila nerazvijeni kraj, s puno siromašnih seljaka. Fifus i tuberkoloza bili su veoma rašireni. Bolnica je bila slabo opremljena, neprestalno bez financijskih sredstava, s veoma ograničenim mogućnostima prijama bolesnika. Poznato je da je Katarina radila od jutra do mraka, žrtvujući se uvijek za one koji su bili najsiromašniji i najpotrebniji. Pomaganje je bilo njezin životni kredo. Iz Gline je Katarina, uz posao, svakoga tjedna putovala u Zagreb radi svoje dužnosti seniorke u Domagoju. Članom Seniorata postajali su izabrani akademski obrazovani katolički laici, istaknuti u Katoličkoj akciji. Katarina je vodila formativne tečajeve za studentice.
Glina! Mnogima i danas zastane dah kada se mjesto uopće spomene – misli lete na ratne i poratne godine, ali i na Domovinski rat. Razmjeri ljudskih patnji ne ostavljaju prostora za distancu. Evo detalja: prijateljica, profesorica Ivka Tominović iz Petrinje, rođena i odrasla u selu Maji, dvanaest kilometara od Gline, posvjedočila je o dijelovima biografije članova svoje obitelji: O progonima Majana u prvoj jugoslavenskoj državi, o tome kako su partizani u proljeće 1942. iz kuće izveli njezina tada dvadesetgodišnjeg ujaka Milana Brkašića, svezali ga za konjski rep te ga pred majčinim očima vukli cestom dok, strahovito osakaćen, nije izdahnuo; o tome kako su se još i šezdesetih godina, u njezinu djetinjstvu, Majani zatvarali u kuće dok bi Srbi srijedom po povratku s glinskog sajma prolazili selom i pucali iz revolvera vičući Gdje ste ustaše da vas pobijemo ili o tome kako su 1991. na više komada razrezali njezina strica Matića Mlađenovića, prije negoli su iz njegova dvorišta pokupili poljoprivredne strojeve.
1941. Glina je, znamo, također bila osobito strašnim mjestom. Hrvatsko pučanstvo je nakon godina velikosrpskog nasilja bilo odlučno u želji da sačuva stečenu samostalnost, pa je, primjerice, cijeli HSS kotara Glina pristupio ustaškom pokretu. Istaknute ličnosti toga vremena bile su dr. Mirko Puk, dr. Mirko Jerec, dr. Šime Cvitanović, dr. Juraj Rebok i dr. Juraj Devčić. U isto vrijeme, odmah u svibnju 1941., srpski komunistički prvaci – srpski nacionalisti na glinskom području rano su se integrirali u komunistički pokret – počeli su pod vodstvom Vasilija Gaćeše i nekoliko drugih ljudi organizirati napade i diverzije. Nastojali su mobilizirati srpsko stanovništvo te pokrenuti zbjeg u šumu, što isprva i nije išlo lako jer su seljaci teško napuštali svoje kuće i gospodarstva. Hrvatske redarstvene i vojne snage odgovarale su na napade te provodile uhićenja. Isprva su uhićenja bila pojedinačna i individualna, no s vremenom masovna i neselektivna. Uslijedile su i velike odmazde. Među Hrvatima i Srbima jaz je bivao sve dublji i postajao je nepremostivim.
Teško je danas rekonstruirati potpun slijed glinskih događaja tijekom lipnja i srpnja 1941., no sigurno je da jugoslavenskoj verziji i interpretaciji ne treba vjerovati. Ne može biti sumnji da je srpsko pučanstvo doživjelo nasilja, no posljeratni prikazi nisu slijedili istinu već su imali propagandnu svrhu. Služili su kao prijetnja Hrvatima: Neka vam nikada više ne padne na pamet stvarati hrvatsku državu. Učinci iskrivljivanja i uveličavanja bili su uistinu veliki. Ostavili su dojam i na Hrvate koji su bili vezani idejom Nezavisne države Hrvatske, pa i na one koji su sami velikim dijelom osobno poznavali glinske prilike. Čak i povjesničarka Benedikta Zelić, koja je 1941. sama živjela i radila u Glini – bila je Katarinina štićenica I prijateljica - daje neobične prikaze u svojim knjigama sjećanja tiskanima devedesetih godina. Jednako tako i dr. Juraj Rebok i dipl. ing. Vinko Vojvoda, Katarinin brat – pa iako su obojica živjeli u emigraciji i nisu se trebali bojati. Svi oni naime pišu, na ovaj ili onaj način, o grupi počinitelja, bilo ustaša koji da su djelovali na svoju ruku, bilo onih preobućenih u ustaške uniforme (Vinko Vojvoda). Čini se da uopće nisu poznavali činjenice o velikim sustavnim aktivnostima hrvatskih vojnih vlasti na širokom području Korduna i Banovina usmjerenih protiv srpskih pobunjenika.
Sama Katarina nije znala pojedinosti, no bila je vrlo potresena. Poznato je da nije bila vezana uz ustaški pokret. Bila je ozbiljna vjernica, osjetljiva na ljudsku patnju. Nije odobravala vjerske prijelaze, smatrala ih je ponižavajućima. Osobno je poznavala puno ljudi u gradu i okolici i duboko je suosjećala kada su žene zatvorenih Srba u svibnju počele dolaziti k njoj i moliti je da im pomogne. Očito je da su u nju imale povjerenja. Nastojala je umanjiti nesreću i stradanja. Pojedine ljude je skrivala u bolnici, a također je odlazila u Petrinju i u Zagreb te obilazila vojne i civilne urede, zahtijevajući da se uspostavi više reda. Više je puta posjetila nadbiskupa Stepinca i molila ga da pomogne.
Krajem 1941. godine Katarina je premještena u novosagrađenu bolnicu na Rebru u Zagrebu. Stanovala je u garsonijeri za osoblje u bolničkom krugu. I na novom radnom mjestu se svim srcem posvetila bolesnicima.
U tragičnom hrvatskom svibnju 1945. Katarina je iz Zagreba krenula s Benediktom Zelić, 6. svibnja, u koloni domobranskih kadeta pod zapovjedništvom Zlatka Tibolda. Iza austrijske granice našle su se u velikoj skupini koja je vraćena u Maribor. Jedno su se vrijeme na tom području kretale slobodno, no naišle su na veliku skupinu ranjenika iz vojne bolnice iz zagrebačke Krajiške ulice, kojoj se Katarina svakako željela priključiti, smatrajući da joj je kao liječnici uz ranjenike mjesto. S njom je cijelo vrijeme bila Benedikta, a kasnije i njihove prijateljice, domagojke, Marija Maršić i Nada Miškulin. Sljedećih dana bile su svjedokinje likvidacija ranjenika, vojnih liječnika, ali i mnogih drugih ljudi. Uključene su u kolonu u kojoj je bilo nekoliko tisuća domobrana, u strašnom maršu kroz Podravinu, do Osijeka. U Zagreb su se uspjele žive vratiti početkom lipnja.
U Zagrebu je u Katarininoj garsonijeri na Rebru već stanovao netko iz nove vlasti, pa su Katarina i Bebedikta svake večeri odlazile spavati na drugo mjesto, kome od znanaca i prijatelja. Danju su lutale gradom. Početkom lipnja Katarina se odlučila telefonom javiti u Ministarstvo zdravstva dr. Josipu Rasuhinu, s molbom da bi se vratila na posao. Poznavala ga je jer ga je tijekom rata zdravog držala u bolnici dok se skrivao i čekao odlazak u partizane. Doista, dr. Rasuhin je u izmijenjenim okolnostima pokazao razumijevanje te ju je naručio da dođe u njegov ured. Katarina se sutradan uputila na razgovor, dogovorivši se s Benediktom gdje će se navečer sastati. Nikada se više nisu vidjele.
Katarinu je na ulici prepoznao partizan iz Gline koji je "lovio bandu".
Zadnjih Katarininih sati u Zagrebu sjeća se prof. dr. Ivo Soljačić, koji je tada bio dječak. Katarina je u ranim jutarnjim satima pozvonila na vratima stana obitelji Soljačić - u pratnji jednog partizana. Pokazalo se da je partizan Katarinu sprovodio u Glinu, no kako je vlak išao tek puno kasnije, ona je predložila da svrate njezinim znancima, obitelji Soljačić, koji su stanovali u blizini Glavnog kolodvora. Partizan je pristao jer je bio umoran, gladan i veoma mlad. Gospođa Soljačić je ponudila jelo, a partizan je legao te čak i zaspao. Gospođi Soljačić i Katarini bilo je potpuno jasno što znači put u Glinu. Gospođa Soljačić nije mogla pomoći, no kada je vidjela da je partizan zaspao, potakla je Katarinu da napusti stan i pokuša otići isusovcima u Palmotićevu na ispovijed i pričest. Katarina se uspjela potiho iskrasti, uputiti se u crkvu i tamo naći dobrog i dragog oca Ivana Kozelja. Partizan se malo kasnije probudio, ljutit i prestravljen, jer je bio uvjeren da je Katarina pobjegla i da će on odgovarati. Gospođa Soljačić ga je umirivala i uvjeravala da će se ona vratiti, što se i dogodilo. Katarina je uistinu kratko nakon toga pristigla, ohrabrena i utješena.
Oko 5. ili 6. lipnja 1945. u zatvoru u Petrinji Katarinu je vidjela Štefica Rožanković, majka njezine kolegice. Katarina je u Petrinju bila dovedena iz Gline. Bila je isprebijana, počupane kose, jedva živa. Štefica Rožanković svjedočila je prijateljima i obitelji da su srpski vojnici Katarinu hvatali za glavu te joj glavom udarali o zid. Gospođa Rožanković je bila uvjerena da je Katarina u tom zatvoru tada umlaćena. Drugi su glasovi kasnije šaputali da je još jednom odvođena u Glinu te da je ondje u daljnjim mučenjima dočekala smrt.
Maja Runje
Liporič JUsipović
Bjeloglavi sup
Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ima nadimak bjeloglavi sup. Tako ga zove narod kojem je on predsjednik. Sviđa mi se taj njegov nadimak kao opis vanjštine. Međutim, za opis njegove nutrine, njegovog političkog svjetonazora, najbolje odgovara, sada je uočljivo, riječ Jusipović, iako nigdje nisam pročitao da se osjeća jugoslavenom.
Ali, jesam pročitao da se osjeća Zagrepčaninom, premda potječe iz Baške Vode od, kako makarski fratri kažu, prezimena koje nije bilo hrvatsko. Neka i mi Hrvati nekoga kroatiziramo! Ocu mu je ime Ante, majci Milica a supruzi Tatjana. Vjerojatno nije lako jednom Ivi trajati između Milice i Tatjane, ali je još teže biti sin čovjeka koji je pripadao partizanskoj brigadi (11.) koja je poubijala fratre na Širokom Brigu, makar se taj čovjek zvao i Ante. Ipak, Jusipović se ponosi time što je „sin Titovog partizana“; barem je tako izjavio za posjeta Izraelu 15. veljače 2012. godine.
Josipović Ivo je rođenu u Zagrebu 1957. godine, a član SKJ je postao, kao zreo čovjek, 1980. godine. Ima dva zanimanja: jedno za dušu - glazbenik je i skladatelj - a drugo za tijelo - pravnik je, doktor prava, i kao takav stručni suradnik zloglasnog suda u Hagu. Bio je i član Skupštine grada Zagreba, ali i SDP-ov zastupnik u Hrvatskom državnom saboru. Od vremena kada se u Hrvatskoj komunizam započeo proglašavati antifašizmom a ateizam agnosticizmom, i Ivo Josipović se je počeo izjašnjavati kao ateistički agnostik. Međutim, on je, kao rotarijanac, najvjerojatnije i masončić. Da nije to, ne vjerujem da bi poluilegalno mogao šurovati s „prijateljem“ Hrvata i Hrvatske, Gergom Šorošom. Šorošu je se sigurno svidio i svojim divljenjem partizanskoj bluzi, trorogoj kapi i crvenoj petokraki. Sasvim je logično što je zaljubljeniku u crvenu petokraku smetala tzv. Vukojevićeva komisija, koja je pokušavala točno saznati kakav i koliki zločin su Hrvatima napravili petokrakaši. Normalno je da se sin petokrakaša još uvijek boji „ustaške zmije“. Kad je bio u spomenutom posjetu Izraelu, ispričao im je svoje strah od gušterica i zmija ovim riječima: „Zmija je sada oslabljena, ali je još uvijek tu“. Dobar je strah kome ga je Bog dao. A od straha je „lignjasti“ Jusipović izjavio u siječnju 2010., prije nego je postao predsjednik RH, da „će slomiti vrat svima onima koji protiv njega pišu po raznim portalima a svoje podatke crpe iz nekakvih paraobavještajnih struktura“. Tko bi se nadao da jedan jado smije izgovoriti ovakvu rečenicu!?
Kakav je da je, 10. siječnja 2010. postao je treći hrvatski predsjednik. Od 4495528 potencijalnih glasača, za Josipovića se izjasnilo 1339385 hrvatskih državljana. Znači, ni 30%, a on se ponaša kao da ga je izabralo 70% hrvatskih građana. Tako je Ivo Jusipović postao, prvenstveno, predsjednik onih koji su se borili, i bore, protiv Hrvatske, kao i onih koji nisu voljeli Tuđmana, te onih koje je opčinio svojim lijepim riječima - liporič. A posebno je se svidio svojim biračima zbog predizborne izjave: „Hrvatska će se zacrvenjeti“.
Nije Josipović samo pod zaštitom očevih simbola, nego i pod patronatom englesko-francuske službene politike. Po njihovim preporukama on podržava i rad jugoudruge Igmanska inicijativa, a i osobno sudjeluje u nekim sastancima jugoslavena, gdje se pokušava pronaći način kako obnoviti ono što je, uvjeren sam, zauvijek propalo. Jedan takav sastanak, pod predsjedanjem francuskog predsjednika Holandea, trebao bi se održati na Brdu kod Kranja 25. srpnja 2013. godine.
Nastavio je Josipović i očevu partizansku suradnju s četnicima. Da nije, ne bi držao govor pored obnovljenog četničkog spomenika 27. srpnja 2010. godine. On, ne samo da ih voli, nego i radi za Srbe. Veći je zagovornik ulaska Srba u Euniju, nego oni sami. Uvjeren sam da će, ako ga ne spriječimo, zajedno s Milanovićem i Pusićkom, povući i hrvatsku tužbu protiv Srbije za sva zla koja su nam u Hrvatskom obrambenom ratu Srbi učinili. Svojim odnosom prema Banja Luci i srpskom voždu u BiH, Miloradu Dodiku, svirajući mu svojevremeno na klaviru, na neki način je priznao na genocidu utemeljenu srpsku Krvavicu. A Hrvatima u BiH, kao i od Hrvata izvedenim narodima, bit će, kaže Josipović, „onako kako se dogovore“. Josipović se pravi da ne zna da je njegova obveza, i po Ustavu RH i po Dejtonskom sporazumu, „ osobito skrbiti se“ i štititi Hrvate u BiH. Evo kako Josipović izvršava tu svoju obvezu: 1. ožujka 2011. medijima je dao ovu izjavu: „Treći entitet možda bi i bio dobro rješenje“, a 9. srpnja 2013. u Brčkom ovu: „Formiranje trećeg entiteta nije rješenje“. Što se tiče Hrvata, uglavnom je nejasnog stava, ali kad su u pitanju oni koji su opet zadnjih godina promjenili ime, jasan je kao i u odnosu prema Dodikovim rišćanima. U sred Sarajeva ispričava se, ničim izazvan i od nikoga ovlašten, muslimanima zbog Tuđmanove politike prema BiH. Da je nešto slično učinio tamošnjim Hrvatima, nekako bih i razumio, ali muslimanima… Takvo nešto može učiniti samo jedan Jusipović.
Josipović je, inače, uvijek konkretniji, plodniji, kad je u pitanju zaštita jugoslavena, nego zaštita Hrvata. Prema Hrvatima se, uglavnom, odnosi kao neplodni liporič. Konkretan je jedino kad im nešto ne da, ili oduzima, kao npr. junačini Branimiru Glavašu odličja. Ni prema Hrvatskoj se ne odnosi uvijek kao njen predsjednik. Kad su 16. studenog 2012. hrvatski generali Gotovina i Markač, hvala Bogu!, oslobođeni svake krivnje u Oluji, Jusipović je, umjesto da to slavi, proglasio državu Hrvatsku odgovornom za Oluju. Josipoviću, nije Hrvatska, nego su Hrvati, ne takvi kao Ti, „krivi“ što su se oslobodili četničke, skoro stoljetne kame. Da Josipović voli i želi Hrvatsku, ne bi 9. prosinca 2011., zajedno s rišćankom Kosoricom, utopio državu Hrvatsku u Euniju. Hoće li, oboje, zbog toga ikada odgovarati?
Kakav je Josipović Hrvat i koliko voli Hrvatsku, vidjelo se i iz njegove zdravice evropskim diplomatima 30. lipnja 2013. u Zagrebu. S ushićenjem je rekao da će od 1. srpnja 2013. glavni grad Hrvata postati Brisel, i da će Hrvatska, bez obzira na svoje članstvo u Euniji, svoju budućnost izgrađivati u okviru nekakvog još uvijek nepostojećeg zapadnobalkanskog saveza država. I umjesto da barem u zdravici kaže: Živila Hrvatske u Euniji!, on je nazdravio sa: „Živjela Evropska unija!“. To je izgovorio uvečer 30. 06. 2013., a već ujutro, 1. srpnja 2013. pozvao je u svoj ured na doručak svoje jugojarane iz bivše nikad više.
Zbog svih gore nabrojanih i nespomenutih njegovih predsjedničkih poteza, izgleda da je Josipović izgubio čak i povjerenje SDP-a, a htio bi još jedan mandat biti predsjednik RH. Zbog toga se sve glasnije govori da je s dr. Gabrićem iz Splita i zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem stupio u alijansu masona i masončića za javno preuzimanje vlasti nad Hrvatskom. Josipović, zapravo, nije nikada ni bio Milanovićev, a čak ni Račanov, esdepeovac. Njemu je samo rečeno da će mu SDP biti sredstvo za dolazak na vlast, pa je zbog toga reaktivirao svoje članstvo, koje je bio umrtvio zbog nesporazuma s Račanom.
Ajme ti ga nama ako vlast u Hrvata preuzme Gabrić-Bandić-Josipovićeva internacionalna masonska alijansa! Zašto je evropska masonerija najprije nacionalna, pa onda internacionalna, i zašto je kod nas Hrvata obrnuto? Ta alijansa nije alternativa istospolnoj zajednici (SDP i HDZ). Nama treba, ne samo na čelu hrvatske vlasti, nešto naše, nešto domaće - nama treba vlast hrvatskog naroda a ne vlast hrvatskih izroda. Treba nam zajedništvo svih kojima je stalo do Hrvatske: i Kujundžića, i Starčevića, i Lukića, i Loše, i Tomca, i Tomašićke, i… Sad ili ikad. Samo složnim zajedništvom možemo skinuti s grbače hrvatskog naroda jusipovićevce.
Marko Matić
OPERACIJA FINI MAGARAC
Ive Mulac stigao je u Ameriku - onu pravu, sjevernu - koju godinicu iza 1. svj rata.
Zahvaljujući našoj gospodi iz “Srpsko-hrvatske koalicije”, još za vrieme stare Austrije naučio je da je Jugoslaven, srbohrvat ili nešto slično - uglavnom ‘našinac’.
Sjećao se kako mu je mati pričala da je Rvat i da se čuva rišćana i Vlaha;
da su mu stari govorili kako su tu, u blizini njegova rodnog sela, iza Splita, nekad stolovali rvatcki kraljevi - Tomislav, Krešimir, Držislav i drugi, kako je to sve nekad bilo veliko i moćno kraljevstvo rvacko koje je prkosilo i Latincima i Mlečićima.
Nu zahvaljujući napried spomenutoj gospodi i njihovim učiteljima, on je u pučkoj školi naučio više o Crnom Đorđu nego o Tomislavu.
Taj Đorđe bio je veliki junačina pa je, iz silne ljubavi i milošte prema ‘južnim Slovenima’ smlatio svog vlastitog ćaću, a svojoj materi na glavu nabio punu košnicu pčela.
Znao je naš Ive napamet nekoliko pjesmica o Marku Kraljeviću i njegovoj osebujnoj plemenitosti radi koje “....reže dojke Arapki devojki” - koja ga je izbavila iz turskog robstva.
Posebno se sjećao Markovog Šarca, s kojim je taj veliki delija dijelio vodu i vino -
‘...pola pije, pola Šarcu daje’. Juf breeee!!!
Čuo je i o bitci na Kosovu, o nekim Mrnjavčevićima, o caru Lazaru, Milošu Kobiliću, babi Sinđeliji i njezinom faćuhu Stevanu, Vladiki Radi, o nekakvoj životinji psu ili vuku - nije siguran - Karadžiću, a uzput i o biskupu Strossmajeru.
Naučili su ga da se divi ‘Čika-Peri Mrkonjiću’ čiji su ‘junaci’ 1903. na sablju natakli i kroz prozor izbacili kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu kraljicu Dragu, za to što su “.....želeli da Švabi prodaju Srbiju....”.
Naučili su ga kako je taj Čika-Pera poslije toga postao “naš kralj dobri Pera Oslobodioc” koji je, zajeno s vrlim sinom Acom, nekoliko puta potukao Turke i Švabe i sve naše narode oslobodio robstva i stvorio moćnu krljevinu Eshaesiju.
Istina, Ive je ubrzo opazio da su kad se radi o rvackim leđima, žandari nove i ‘preslobodne kraljevine’ žešći od Kraljevića Marka, da je svakim danom sve skuplje, da je posla sve manje a poreza sve više - da se jednostavno više ne da živjeti, pa je na savjet “pametnijih” nekom Vlaju - sada ‘odjedared’ Srbinu, prodao svoju škrtu zemljicu, kupio ‘šipkartu’ i krenuo u obećanu zemlju Ameriku.
Kao i mnogi naši, u Americi Ive se nastanio u ‘Picburgu’ na ‘Ist Štrit’, koja nije bila baš toliko famozna po svojoj čistoći.
Težko je radio na raznim poslovima po rudnicima, a jedina razonoda su mu bile vesele subotnje večeri i noći u rvackom salunu gdje se dugo pilo i pivalo, a poslije toga s bocama vina u rukama i džepovima i s zelenim dolarom zataknutim za šešir, s tamburašima na čelu promarširalo ulicama gradske radničke četvrti, e kako bi se iztaklo blagostanje u obećanoj zemlji Americi.
Premda je salun odjekivao psovkama na vlaškog kralja i na Pašićevu bradu, Ive se ‘pulitikon’ nikad nije bavio ni u ‘Staron, pa ni u ovon Novon kraju’.
Kadkada je s drugima oduševljeno pjevao Ustani bane...i nazdravljao Stipici Radiću.
Tu i tamo prodali bi mu koje rvacke novine koje bi Ive par put prevrnuo, pročitao po neku vijest iz Staroga kraja i neke naslove, a zatim ih uporabio za zamotavanje prljavog rublja.
Slijedeći primjer drugih brojnih ‘iseljenika’, Ive je ubrzo postao Đani, što ga je činilo mnogo važnijim - gotovo pravim Amerikancem.
Upisali su ga u Rvacku Bracku Zajednicu kako bi, u slučaju nesreće na poslu , imao nešto posmrtne penžije.
Sjeća se kako je nakon umorstva Radića i drugova prisustvovao nekoj velikoj protestnoj skupštini na kojoj je podpisao neku punomoć dokturu Anti Paveliću da istjera Vlaje iz Staroga Kraja.
Inače, naš se Đani sve više zanimao za dolar i štednu knjižicu, a vino je zamienio viskijem.
Počeo je žvakati i ‘ćuving-gam’, kupio je svijetloplavo odielo, panama šešir i šimi cipele, sve više je razvlačio riječi i sve češće ubacivao ‘Jes’, ‘O-kej’ i ‘Dace-rajt’.
Ponekad bi mu se približili oni ‘naši iz ‘livog krila Rvacke Bracke Zajednice’ i pričali mu kako je majčica Rusija jedini spas za ‘slavensku racu’, kako će samo brkati Joso Đugašvili a.k.a. ‘Čelični’ spasiti slavenstvo i naš Stari kraj, koji će potom postati pravi radnički raj na zemlji.
Nu kako je Đani znao da američka policija ne gleda baš lipo na te ‘crvendaće’, izbjegavao je s njima veći dodir - iako su svašta lipog pričali i obećavali.
Dolazili su i oni drugi koji su se zvali domobranima, da bi mu prodali koji primjerak “Nezavisne Države Hrvatske”, ali ni oni ga nisu puno interesirali - jer na koncu konaca, to je sve koštalo novaca i vremena, a u Americi, kako je bivši Ive, sadašnji Đani naučio od praktičnih Amerikanaca - ‘Tajm is moni’.
Dolar je Đaniju sve više postajao svetijim od svega drugoga.
Istina, znao je ponekad s društvom potrošiti koju paru, pa kad se pročulo da je u Marselju ubijen kralj Aleksandar mnogi su se veselili, pa tako i Đani jer on je uvijek bio s većinom.
Došla je 1941. i Đani je čuo na ‘rediju’ da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska na čelu s istim onim dokturom Antom Pavelićem kojemu je on podpisao punomoć i nešto mu je zagrijalo oko srca. Ali samo na časak.
Ubrzo se pročuše vijesti da Švabe, a još više Žabari, svašta rade po Starom kraju. Preko ‘redija’ i ‘fona’ se sve više čulo za nekog Mihaljevića, ili Mihailovića - đava bi ti ga zna kako se zove - koji da po planinama vodi svoje hrabre četinjake i, ‘k’o Panta pitu ili volove u kupusu’, mlati Švabe i Žabare.
Čak se proglasilo da u brdima ima i svoje tajne ‘eroporte’ s kojih njegovi ‘erplani’ dan i noć tuku po okupatorima.
Tu i tamo, ‘Jugoslovenska narodna odbrana’ bi mu za tog bradatog junaka s ‘glases na njegovim ajsima’, uspjela izčupati koji dolar.
Iako naš bivši Ive sadašnji Đani, nije volio davati dolare, ipak mu je bilo drago da netko mlati Žabare koji čine zulume po njegovoj lipoj Dalmaciji.
Uzalud su ga pavelićevci poput Ante Došena i Rudolfa Erića uvjeravali da će Poglavnik prije ili kasnije sa svim Rvatima iztjerati Žabare i baciti ih u more, te da je glavno da se uzpostavila Država Rvacka.
Žabari su bili u njegovoj Staroj domovini Dalmaciji i on je za svakoga tko ih tako nemilosrdno mlati, neznajući bijedan, da se “vojvode” tog junačkog bradonje ‘s glases’ na ajsima, u isti čas gospodski časte s žabarskim generalima , dijeleći ono što su oteli Rvatima.
Bio je Đani i na nekom sastanku na koji je došao i rvacki ban Šugašić, Šubajša, Šubarić, Sublaznić - đava bi ti ga zna kako se točno zove - koji je pozvao sve Rvate da podupru mladoga kralja Petricu i njegova bradatog vojvodu Dranšu, pa da će poslije rata nastati nova i pravedna Jugoslavija u kojoj će glavno pitanje biti kako se odrvati tolikim sloboštinama koje će im dati lepi Petrica i njegov junački vojvoda.
A pošto Petrica mnogo voli da pije, za sve koji mu pomognu bit će napretek i ‘šumadinskoga čaja’.
Ali, eto đavla! Odjednom američki ‘redijo’ i ‘njuspeperi’ počeše govoriti i pisati kako se pojavio neki novi i bolji borac za jugoslovensku demokratiju pod nekakvim misterijoznim imenom Pinto, Tinto,Tito - ili tako ništo slično - koji je, kako vele, sav nalik na nikadašnjeg predsidnika Linkolna.
Vele da je to čudo od čovika koji sa svojim neustrašivim parciganima, papazjanima, patlidžanima - kako li se po đavlu već zovu - mlati Švabe ka’ đava grišnu dušu, drži u šahu 60 švabskih divizija, dnevno oslobađa četiri trećine Jugoslavije i živi samo da narodu donese pravu demokratiju.
On sa svojim tovarima, tovarčićima, tovarišćima -ili tako nikako - dili i zadnju konzervu od tona i tona “korndbifa” koje dobiva iz Amerike.
Kad su ga drugovi u Americi uvjerili da taj Tito dan i noć radi kako bi se narodu dala prava socijala - obilje kruha, ruha, zemlje i para za svakog siromašnog čovika - naš je Đani osjetio da mu je srce baš uz tog balkanskog Linkolna.
A onda te njegove lipe parciganke - pravo čudo od žena i divojaka.
One ti neustrašivo skaču na švabske tenkove, a samo zbog topline, svojim tjelesima griju svoje prozeble parciganske drugove.
Drago je Đaniju što ga sad ‘Jenkiji’ tapšaju po leđima i tepaju mu: ‘Verigut Đani boj, Tito gut boj, Đugoslavia grejt nejšin!’....
I on se malo po malo počeo osjećati narodnim herojem kakvih je već puno među braćom Srbima.
Čak je dao 100 dolara da se tovaru - ops! - tovarišu Titi kupi eroplan tipa ‘Mastang’ kako bi, osobno i lično, iz zraka mogao mazati po Švabama.
Tijekom rata Đani je mukotrpnim radom zaradio dosta para i postao ugledan među Đugoslavima.
Nije mogao odbiti kad su mu ponudili neko odborničko mjesto u ‘Kroješin Fraternal Junionu’ na ‘Forbes Štritu u Picburgu, Picovenija, USA’.
Konačno je i on postao Netko. Istina, koštalo ga je, ali ‘za plemenitu stvar’ ništa nije teško dati.
Nu kad je ‘Efbiaj’ počeo čeprkati po računima i razpitivati se o za tajne komunske sastanke u ‘Junionu’, a onaj luđak senator “Džo Mekarti” poslao druga Fišera i njegovu komunističku družinu na 14 godišnji odmor u Sing - Singu, Đani se malo curüknuo i postao oprezan.
Nu za par godina sve je to zaboravljeno. Iako je neprestano Amerikancima čitao lekcije, Tito je opet postao ‘veliki prijatelj Amerike’, a Amerika još veći prijatelj Tita, zato što je odbio daljnju absolutnu poslušnost bivšem zajedničkom prijatelju, brkatom Kobi Štalinu.
Na Forbes Štritu u Picburgu, opet su cvale crvene ruže.
Đani je sve više eskalirao iz pozicije u poziciju i jednog dana mu predložiše da u jednoj velikoj dupetaciji, ili dipletaciji - kako li se to već pravilno zove - ‘čarter erplanom’ krene u Stari kraj, gdje će ih primiti sam maršal i njegova lipa žena Jovanka.
Čak ima izgleda da bi mogao dobiti i Orden ‘Bracva i Jedinstva’.
I, s još pedesetak ‘zajedničara’ krenu Đani Mulac na put.
Na uzletištu Pleso dočekala ih je muzika i novi precednik ‘Matice iseljenika’ koji im je najprije održao dobrodošlicu na ‘ingleskom’, a kako nije bio siguran da drugovi zajedničari razumili njegov serbian style English, za svaki slučaj, ponovio ju je i na srpsko-rvackom.
Za tim se svi ukrcaše u omnibus i pravo na Markov trg u nekadašnje Banske dvore , gdje im je netko rekao da je tu do nedavna sjedio i Pavelić.
Odatle su otišli u Sabor gdje je bio izvješen grb ‘Hrvatsko-srpske Bratske Zajednice’, onda u Samobor, pa na more u Spljet. Na koncu su odpremljeni u Beograd gdje ih je primio drug maršal koji im je čisto naškim jezikom održao govor: “Drugovi, ja viđajet da ste vi harašo.
Ja puno znajut o vama, jer vi bohato pomagajet našoi oslobodilačka borba....
Ja vas sve odlikovajut Ordenijem Borotstvoje i Jedinstvoje.”
Tu, u ‘prestonici’ upoznao je Đani par simpatičnih Srba, koji mu samo žele ići na ruku i oni ga uvjeriše kako se s dolarima u ‘Đugi’ može bolje zaraditi nego u Americi.
I, po povratku u Ameriku, Đani odluči likvidirat svu svoju imovinu, vratiti se u Stari kraj i opet postati Ive, ili Jovo, - svejedno.
Nu kako je kod Srba mulac i magarac jedno te isto, simpatični Srbalji, koji su svi redom bili bivši ‘narodni borci’, svoj plan kako će se dočepati Đanijevih dolara, pravo po vojnički, nazvaše Operacija “Fini magarac”.
Nekoliko mjeseci po povratku u Stari kraj vratio se Đani nazad u Ameriku. Uselio se u jednu skromnu sobicu i turoban, izmršavio i pogrbljen, izbjegava dodir sa svim poznanicima.
O njegovim se doživljajima u ‘prestonici’ svašta priča. Jedni kažu da ga je ufatila neka Persa koju su mu predstavili oni simpatični Srbi.
Drugi kažu da je pa’ na lipak s nekakvim ulaganjem u hotele na Jadranu.
Treći vele da su ga ‘digli’ na kartama.
Izgleda da je bilo svega pomalo, nu sigurno je da je naš Đani osta’ bez svega.
Oni koji ga ponekad viđaju kažu da sad puno iđe u cirkvu, da živi vrlo skromno od mizerne penžije, da psuje Titu, Jovanku, Jugu, Beograd i kurvino Bracvo i Jedinstvo.
Priča se da je na putu iz Beograda Orden Bracva i Jedinstva bacio pod dunavski most.
Tješi ga malo samo to što on nije jedini od drugova zajedničara, sada Jugo-rvacke Bracke Zajednice koji je namagarčen u Operaciji “Fini magarac”.
Više ne želi biti član ‘Bracke Zajednice’, a kako se priča po Picburgu, tamo ga i ne žele jer se ‘bracki precednik’ Đan Badovinac boji da bi ga, za to što mu je Tito darovao neki dvorac između Samobora i Žumberka, ovaj ludi ustaški nastrojeni ‘Đani Mulatz’ mogao ubiti.
Ovaj članak napisan je i objavljen u jednoj hrvatskoj emigrantskoj reviji prije 30 godina. Iako satiričan on uglavnom opisuje istinite događaje o životu ondašnjih hrvatskih emigranata pečalbara, njihov način “engleskog” govora, velikosrbsku i jugoboljševičku manipulaciju s njima itd.
Kad se pogleda na sve današnje makinacije u Hrvatskoj i oko Hrvatske, ono što se događalo u ona vremena, osim nekih manjih iznimaka, vrlo je slično onome što se događa danas. Za to mislim da ga je vriedno objaviti kako bi, obmanjene komunističkim lažima, mlađe hrvatske generacije uvidjele da se onima koji je ne poznaju ili ne žele poznati, povijest uistinu ponavlja.
Za Dom Spremni !
Zvonimir R. Došen
Stopama pobijenih, br. 11, srpanj 2013
Mučenička krv rađa velikim plodovima
Michael D. O'Brien glasoviti je kanadski književnik i slikar čija su djela objavljena i na hrvatskom jeziku. Više puta posjetio je Hrvatsku i BiH, a njegov prošlogodišnji posjet Mostaru, Međugorju, Širokom Brijegu i Posušju te Sarajevu bio je prigoda da čujemo promišljanja katoličkog književnika čija su djela odreda uspješnice.
Poštovani gospodine O'Brien, molim Vas predstavite se čitateljima našeg glasila Stopama pobijenih: kad ste i gdje rođeni, u kakvu ste okružju odrastali i kako to da u Vašem djelu – književnom i slikarskom – prevladava kršćanska tematika?
-Rođen sam 1948. u Ottawi u Kanadi. Moj je otac bio pilot te se zbog toga moja obitelj selila nekoliko puta, poglavito za vrijeme moga odrastanja kada sam živio u primitivnom eskimskom selu na Arktiku. Moja majka bila je pobožna katolkinja, a otac nije bio vjernik. Mi djeca odgojeni smo u katoličkom duhu, no kako sam odrastao, u razdoblju kasnog puberteta nisam više vjerovao. Smatrao sam se agnostikom, a ponekad bezbošcem. Međutim, kada sam navršio 21 godinu, Gospodin mi je u svom velikom milosrđu udijelio neobičnu milost. U najtežem razdoblju života zavapio sam mu, Njemu kojemu se nisam molio, niti mislio na Njega u proteklih pet godina sljepila svoga života. Gospodin je odgovorio odmah: mirom, spasenjem i nadnaravnim znanjem. To je znanje bilo odraz stanja moje duše, moje potrebe da se odmah vratim Katoličkoj crkvi. Od tog trenutka moj se život promijenio, a kao plod redovitog sakramenta ispovijedi i euharistije započeo je put ozdravljenja. Istaknuo bih da sam tijekom ove milosti »otkrivenja« imao neku vrstu unutarnje spoznaje o prirodi našega vremena, velikoga rata koji je stupao na pozornicu velikom silinom. Razumio sam, ne znajući kako, da živimo u vremenu povijesti koja izgleda slično onim vremenima proreknutima u Knjizi Otkrivenja.
U Europi danas nema puno pisaca koje bismo mogli nazvati kršćanskim piscima, a takvo je stanje i u hrvatskoj književnosti. Kao da je ta tematika izvan zanimanja i pisaca i čitatelja, a, s druge strane, Vaša su djela uspješnice? i kritika i čitatelji ocjenjuju ih vrhunskima.
-Praznina u srcima mnoštva ljudi u suvremenim vremenima čežnja je za istinom i ljubavlju. To je ono mjesto gdje vjerodostojna kultura može pomoći u spasenju čovječanstva. Ako je stvarateljski rad u isto vrijeme i velika priča i velika umjetnost, tada on može dodirnuti ranjena srca ljudi na način na koji, primjerice, teologija ne može.
Dio problema je da daroviti pisci nisu spremni prihvatiti rizik pisati otvoreno kršćanska djela o velikoj drami postojanja. Strah može zapriječiti putove za ovu vrstu poziva. To je također nedostatak povjerenja u božansku providnost koja može otvoriti sva zaključana vrata i pokazati nam putove kroz tamu vremena u kojemu živimo. Stvarnost je sljedeća: Isus je gospodar nemogućega. On može donijeti neku vrstu katoličke renesanse kulture u novoj evangelizaciji. Naš je zadatak odgovoriti na tu milost. Moje su knjige postale uspješnicama na mnogim jezicima i to je znak da Bog može učiniti nemoguće. Ali mi moramo moliti da se to dogodi mnogim kreativnim ljudima koji će imati hrabrosti iskoračiti u vjeri, koji su spremni žrtvovati se i rasti u povjerenju. Krist će donijeti dobre plodove ako napravimo svoj dio.
Kakvo je stanje glede kršćanskih pisaca i kršćanske tematike u Kanadi i SAD?
-I dalje je teško. Iako postoje određene mogućnosti za kršćansko izdavaštvo u SAD-u, one su manje u Kanadi. Čak i sada, kada je nakladništvo mnogo jeftinije nego u prošlim vremenima, činjenica je da je katoličko izdavaštvo (mislim na pravo katoličko, beskompromisno na svaki način) samo djelić onoga što je postojalo prije šezdeset godina. Mi smo bili uronjeni u iznimno snažnu društvenu revoluciju, u »diktaturu ćudorednog relativizma« koja je više od jednog naraštaja priječila kršćanski glas u kulturnom »mainstreamu«. To se i dalje nastavlja, politički i kulturno ide na gore. Međutim, razvijamo nove strategije i novu hrabrost. Mladi naraštaji katolika iznimni su ljudi, puni života, puni velikodušnosti, puni nade. Oni su budućnost.
Već u romanu Posljednja vremena nalazimo i hrvatske teme, pogotovo iz razdoblja velikosrpske agresije početkom devedesetih godine prošloga stoljeća. Kad ste počeli upoznavati povijest i suvremenost hrvatskoga naroda i kako se to događalo?
-Tijekom 1991. pa do 1995. pratio sam vijesti o ratu na prostoru bivše Jugoslavije kada su republike objavile samostalnost i pretrpjele srpsku invaziju. Kasnije, kada su se pojavile priče o genocidnim zločinima u našim medijima, bio sam duboko protresen. Patnje Hrvata katolika i muslimana Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i stradanje Hrvata u područjima Hrvatske gdje su Srbi napali... sve je to podsjetnik na ono što se može dogoditi kada se ljudska stvorenja odvrate od Boga. Njeguje li se mržnja u srcu, dijabolični duhovi imaju više utjecaja te se onda mogu pojaviti najstrašnija zla. Nevine žrtve najviše trpe. U mom prvom objavljenom romanu Otac Ilija (1996.) namjeravao sam razgovarati s njim o tomu pa tako izmišljeni lik fra Jakov, koji je preživio zločine, predstavlja patnje mojih kolega katolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Potom ste svoj opsežan roman Otok svijeta napisali o jednom duljem razdoblju hrvatske žrtve i trpnje. Dolazite iz književnosti koja ima potencijalno ogroman broj čitatelja. Zanima me kako su prvi čitatelji, urednici i nakladnici Otoka svijeta reagirali na temu o kojoj je riječ. Jesu li se, a i Vas pitali, tko će knjigu čitati?
-I dok sam pisao roman Otok Svijeta, želio sam »govoriti« za one koji imaju jako malo ili nimalo glasa na Zapadu, gdje je hrvatsko iskustvo ili nepoznato ili neshvaćeno. S druge strane, osjetio sam da je priča utjelovljenje onoga što se može proširiti na cijelo čovječanstvo ako se ne pokaje za grijehe i propuste. Od početka, kada sam prvi put predao rukopis, moj engleski izdavač i glavni urednik veoma su zavoljeli knjigu. Dobar dio povijesti u njoj za njih je bio novost, ali su razumjeli da temeljna ljudskost glavnoga lika Josipa Laste ima opće značenje. Moj je izdavač rekao: »Ova priča treba biti ispričana, sve da i ne prodamo mnogo primjeraka.« Govorili su o knjizi s mnogo uvažavanja, a sad je izdana (ili će uskoro biti izdana) na pet jezika.
Jeste li na trenutke možda i sami razmišljali što vam je ovo sve trebalo, ta tko u bijelome svijetu znade za zločine iz Drugoga svjetskog rata i poraća u BiH i Hrvatskoj, za Goli otok...?
-Osoba sam koja voli »nemoguće« zadatke, kada je »poslanje« dano kao poziv, kao konkretna Božja milost. Mnogo sam puta u molitvi prije svete pričesti začuo unutarnji glas koji govori: »Budi uvijek spreman izgubiti sve radi istine«. Ja sam spreman, i u tome je mir jer jedina stvar koje se bojim jest da ne padnem u sljepilo i gluhoću prema volji Božjoj. Živio sam gotovo četrdeset godina kao katolički umjetnik i pisac odgajajući šestero djece s vrlo malim dohotkom. Živjeli smo u siromaštvu većinu vremena. Čak ni sada nije lako preživjeti, ako možete u to vjerovati! No, tu je mir i radost da budem ono što Gospodin želi. Moja žena potpuno je ujedinjena sa mnom u ovome, ona je uvijek ta koja me ohrabruje kada sam pred kušnjom i dvojbom. Čak i u neizbježnim kušnjama obeshrabrenja za nas je krajnje važno pitanje želi li Gospodin da se ova priča ispriča i čuje. Kroz razdoblje uvodnoga istraživanja i jedne godine pisanja zbile su se mnoge nevjerojatne duhovne potvrde da moram nastaviti raditi na Otoku svijeta dok se ne objavi.
I kako su čitatelji reagirali na roman?
-Primam neprestano pisma od čitatelja Otoka svijeta, iz cijelog svijeta. Neka su od Hrvata koji mi zahvaljuju za roman. Ali najviše ih je od nehrvata koji govore kako ih je priča duboko dodirnula, čak i promijenila život! Napisao sam i objavio devet romana, a uskoro će ih biti deset, ali čitatelji i kritičari ponajvećma govore da je Otok svijeta uistinu najbolji. Bile su i jako pozitivne ocjene u novinama i časopisima na engleskom jeziku.
Vratimo se nastanku, zapravo nadahnućima za pisanje Otoka svijeta. Čitajući roman, čitatelj se stalno mora pitati odakle Vam toliko informacija o svemu što se događalo u kraju u kojemu se radnja odvija: o međunacionalnoj nesnošljivosti, o ideološkim borbama, o zlosilju svake vrste, o vašem besprijekornom poznavanju zemljopisa, o naravi komunizma koji je pobijedio i koji je desetljećima vladao, o borbama, najčešće samozatajnima, za slobodu riječi i življenja… Koliko Vam je trebalo vremena da prikupite toliko znanje i zaokružite sliku povijesnoga stanja?
-Više od dvije godine potpuno sam se usredotočio na čitanje svakog izvora povijesnih, društvenih i geopolitičkih članaka koje sam mogao naći o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te svim područjima bivše Jugoslavije. I dok sam počinjao istraživati, bio sam iznenađen pronalaskom koliko je tu bilo protuhrvatskoga materijala, nekoliko krivih povijesnih revizija i mnogo propagande. Pronašao sam mnogo dezinformacija iz Beograda, naravno, ali također i nekoliko izvora koje su napisali antikatolici u Americi, Britaniji i drugdje. Zapadnjačka slijepa zaljubljenost u Tita, u kome su vidjeli »dobroga komunistu« ili »socijalizam s ljudskim licem«, bio mi je dokaz kako lagano možemo biti zavedeni propagandom i, naravno, sebičnim političkim mitovima – skupa Istok i Zapad, demokrati i socijalisti. Tijekom istraživanja krajnje sam pozorno, iznova i iznova provjeravao svaku podrobnost, uspoređivao s raznim izvorima surađujući s uglednim znanstvenicima u Hrvatskoj i drugim dijelovima Europe. Osobno sam diskutirao s ljudima koji su preživjeli ta vremena, napose tijekom dva putovanja u Bosnu i Hercegovinu i tri putovanja u Hrvatsku.
Ovdje u Kanadi poznajem šest hrvatskih i slovenskih obitelji u progonstvu čiji su članovi bili žrtve pokolja Titovih partizana, bilo na Bleiburgu, bilo kod Maribora, bilo nakon što su poslani nazad u Jugoslaviju savezničkim vlakovima. Sve te obitelji izgubile su ujake, djedove, braću, sestre... Svi oni pričaju istinite priče koje je u Hrvatskoj do 1991. bilo jako opasno objelodaniti. U Sjevernoj Americi oni su svjedočili o svojim iskustvima, ali naši ljudi nisu htjeli slušati, nisu mogli povjerovati. Obje situacije pokazuju stanje naših ljudi.
U našoj domaćoj, hrvatskoj književnosti, te su teme uglavnom fragmentarno obrađene. Do raspada bivše države i propasti komunizma zbog takvih su djela zabranjivani časopisi i knjige, a pisci osuđivani na tamnicu, no ostali su trajni prijepori u razumijevanju događaja. Hoću reći, naime, da još nisam pročitao knjigu pisanu s toliko ljubavi spram podneblja o kojemu se govori kao što je to u Otoku svijeta. Kako se rađala ta Vaša ljubav, što ju je snažilo?
- Vjerujem da je to moja ljubav dijelom prema mjestu, zemlji zaprepašćujuće ljepote, ljepote s mnogo lica, ali, još važnije, to je ljubav prema hrvatskim ljudima. Vi imate dugu povijest junačkih žrtava, mnoge uzvišene vrjednote, preživjeli ste grozna iskustva. Mislim pritom na vrijeme Turaka, a onda i na talijanske i njemačke okupatore pa na komunističko razdoblje… Broj mučenika vjerojatno nikad ne će biti poznat na ovome svijetu. Vaša Crkva je živa i vjerna. Ima neke teške probleme, kao i sve takve Crkve u svim narodima. Međutim, vi imate posebnu narav, snagu, milost koja je iskovana samo u vatrama patnje. To je obuzelo moje srce i dušu. Vjerujem da ste vi znak Crkvama u drugim dijelovima svijeta gdje mi nismo bili predani kušnjama, kao što ste vi bili predani. No, tu je i duhovna protega prema toj ljubavi. Riječ je o snažnom nutarnjem poticaju koji mi je dolazio u molitvi kada sam napisao prvu skicu romana. On je rastao i rastao. Dok sam pisao, svakodnevno sam molio, posebno sam se molio franjevačkim Širokobriškim mučenicima, bl. kardinalu Stepincu i svim hrvatskim mučenicima, poznatima i nepoznatima. Molio sam ih da posreduju za mene da mogu napisati istinitu priču i da Duh Sveti može uzeti ovu knjigu kao sredstvo liječenja za duše koje su veoma snažno pogođene svim zlim događanjima.
Što ste osobno naučili i shvatili pišući Otok svijeta, a što je važno i za sve čitatelje Vašega djela diljem svijeta?
-Naučio sam da nas velika kriza, čak i ona najstrašnija, može dovesti u dublje zajedništvo s našim raspetim Gospodinom, napose ako ne očajavamo, ako ne gubimo vjeru. Pozove li nas Bog u zajedništvo s raspetim Isusom, također će nas dovesti preko križa do Uskrsnuća. U ova vremena Crkva diljem svijeta može biti pozvana na trpljenje najstrašnijega progonstva, posljednjega progonstva koje je Krist prorekao u evanđelju, a također i proroci i svetci. Dogodi li se to u naše vrijeme, možemo mnogo naučiti od tih partikularnih Crkava i njihovih mučenika koji su sve to već iskusili.
Spominjete u Otoku svijeta i hercegovačke franjevce, njihovu muku i njihovu žrtvu za svoj narod i za svoju vjeru. Kako ste saznali o svemu tome?
-Tijekom mojih putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu susreo sam nekoliko franjevaca te također upoznao povijest franjevaca koji su služili među hrvatskim narodom kroz stoljeća. Kasnije sam čitao više o tome u knjigama i novinama u kojima su otvoreno govorili o stradanjima franjevačkih mučenika, o povijesti koju su potiskivale komunističke vlasti. Tijekom svog prvog dolaska na Široki Brijeg obasut sam iskazima njihovog mučeništva, što do tada nisam čuo. Bio sam tužan da su bili gotovo nepoznati većini katolika na Zapadu.
Ovaj razgovor bit će objavljen u časopisu Stopama pobijenih koji uređuje vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, i sam književnik, fra Miljenko Stojić. Bili ste na Širokom Brijegu, vidjeli ste grob u crkvi u kojoj počivaju zemni ostatci franjevaca mučenika – onih koji su pronađeni. Također ste imali priliku vidjeti i protuzračno sklonište – mjesto na kojemu su ubijeni i spaljeni neki od njih. Koja to silina mržnje mora biti da ubije nevine svećenike, naravno i brojne civile, njih na tisuće?
-Što tjera osobu, čak i osobu koja se doima običnom u svakom pogledu, da postane sposobnom raditi zlo takvih razmjera? Čini mi se da je proces sljedeći. Počinje osjećajem srdžbe, kada osoba osjeća da se netko drugi prema njoj nepravedno odnosio. Također može početi zavišću ili ljubomorom, osjećajem da se prema njoj nepravedno odnosio život ili Bog, ili ljudi druge nacije. Tako se na toj srdžbi hrani i hrani sve dok ne postane konstantna ljutnja. Tada hrani ljutnju kao da dodaje drva na vatru. Što više unosi vatre, ljutnja sve više postaje mržnja, čežnja da se nanese osveta drugoj osobi. Mržnja raste sve dok se srce ne otvori utjecaju zlih duhova. Tada, u trenutku kad je čovjek pun mržnje i pod prisilnim ili privremenim utjecajem zlih duhova, radi djela nevjerojatnih zlodjela i grozota. Kasnije, reći će: »Ne znam kako sam ili zašto sam to učinio.«
Pouka za sve nas jest da u svojim srcima prepoznamo svaki mali korov ljutnje koji raste. Vježbom možemo naučiti vidjeti dar u okolnostima kada smo uvrijeđeni jer to može biti prilika da naučimo kako zlo pobijediti dobrim, kako vježbati milosrđe, opraštanje. Kraljevstvo je Božje ljubav i mi moramo naučiti rasti u ljubavi. Savršena ljubav tjera strah.
O žrtvama se desetljećima nije smjelo govoriti, ali se sjećanje na njih čuvalo u srcima. Danas, kad možemo slobodno govoriti, kažite što je bio cilj zatirača kršćanstva, franjevaca i svećenika, civila koji su živjeli i svjedočili svoju vjeru?
-U svojoj mržnji i ideološkoj zaslijepljenosti neprijatelji vjere pošli su iskorijeniti Kristovu nazočnost u svijetu. Činili su to ili ubijanjem ili ušutkavanjem kršćana. No, to ne će nikada uspjeti iako može zasjeniti svjetlo u raznim mjestima. Ali gdje god mučenička krv natapa tlo, ono će s vremenom uroditi velikim plodom.
Nisu redovnici i svećenici, časne sestre ubijani samo u Hercegovini, Bosni, Hrvatskoj, nego svugdje gdje je komunizam pobijedio – u zemljama srednje Europe, Rusiji... Novi vladari velikog dijela svijeta htjeli su stvoriti svijet bez Boga. Kakav je to svijet?
-To bi bio đavolski svijet. Ako bi otkupljujuće Kristovo svjetlo bilo potpuno izbačeno iz svijeta, čovječanstvo bi brzo propalo u tamu, i u toj tami došla bi do izražaja puna Sotonina zloća. Sveto nas pismo upozorava da će doći vrijeme kada će se činiti da je đavao sve preuzeo i da sve nadzire. Ipak, njegovo će vrijeme biti kratko i pobijedit će ga Krist, čija će potpuna slava biti otkrivena na kraju.
Više ste puta bili u Međugorju u kojemu se već 32 godine ukazuje Kraljica Mira. Kad ste upoznali Gospine poruke i što su Vam one značile?
-Prvi sam puta čuo za Međugorje kasnih 80-ih. Činilo mi se da je bit poruka potpuno točna i kontinuirano Marijino ukazanje, koje nam je nebo podarilo kroz prošlo stoljeće i pol, poseban je blagoslov i ohrabrenje dok vremena postaju sve tamnija. Poticanje na molitvu i post, pojačana vjernost sakramentalnom životu bili su čisto zlato. Upoznao sam mnoge hodočasnike u svojoj zemlji koji su se vratili iz Međugorja s promijenjenim životima. Moja žena i ja već smo živjeli tim načinom kroz naš brak, dnevnim ružarjem i sv. misom pa nam poruke nisu donijele ništa radikalno novoga. Ipak, bile su nam znak da se vremena suda približavaju i da je stanje čovječanstva u ozbiljnoj potrebi za molitvom i obraćenjem. Godine 2005. prvi smo put otputovali u Međugorje. Bilo je puno posebnih blagoslova za nas.
Na koji su način poruke Kraljice Mira utjecale na Vaš život, na Vašu obitelj?
-Postali smo više svjesni potrebe zalaganja za druge duše, posebno za obraćenja. I također postali smo svjesni da takva molitva treba post i druge oblike žrtve jer na taj način i mi sudjelujemo s Isusom u djelu spasenja.
Što su Gospina ukazanja, po Vama, promijenila u našem globalnom svijetu? Naime, u Međugorje dolaze hodočasnici iz svih krajeva svijeta.
-Mislim da se svijet mijenja polako: osobu po osobu, dušu po dušu. Milijuni hodočasnika po povratku svojim domovima donose samo dobre plodove svojim nacijama i crkvenim zajednicama. To mijenja ravnovjesje u svijetu. Koliko je točno promijenjeno, samo Bog može znati.
Hvala Vam na ovom razgovoru. Ima li još nešto što biste željeli poručiti čitateljima, a nismo do sada to dotakli?
-Molim vas, molite za nas u zapadnim zemljama. Molite za nas koji smo katolici, ali smo uronjeni u bogato društvo koje se odmaknulo od Boga i prožima naše umove i srca iskvarenim kulturalnim utjecajima. Mi smo ćudoredno i duhovno nespremni prepoznati i sami odoljeti ubrzanu sumraku negdašnje kršćanske civilizacije. Ne pričam o prijetnjama koje nam upućuju radikalni islamisti ili veoma realnoj opasnosti od ekspanzionističke komunističke Kine ili drugih svjetskih događanja. Ja upućujem na demokratsko nutarnje samouništenje i slabost na duh antikrista. U velikom dijelu Europe i Sjeverne Amerike retorika slobode i demokracije povećava se dok se prava demokracija negira. Naša sposobnost da vježbamo civiliziranu suodgovornost, da živimo slobodno i odgovorno, lagano je narušena sve od kasnih 60-ih i ova je društvena revolucija došla do dna nametanjem radikalno nećudorednih zakona. Mi ne smijemo pretpostaviti da je demokracija imuna na degradaciju u totalitarizam. Također je vrijedno razmisliti da totalitarizam s »demokratskim« licem može dovesti do sveobuhvatnog i dugoročnog propadanja onoga što je dobro u ljudskoj zajednici jer uvijek može tvrditi da nije ono što u stvari jest.
Moja je nada da moje knjige prenose istinu da je čovjek rođen u ratnoj zoni, u zoni rata koji će trajati sve do kraja vremena. Jednako tako vjerujem da je svijet nepojmljiv i prekrasan te pun neprestanih čuda. Među svim ljudskim bićima, bez obzira koliko bila »mala« ili »izgubljena«, mogu se pronaći čestitost karaktera i duše. Kroz otkrivanje božanske providnosti u Otoku svijeta pokušavam pokazati da čovjek nije zaključan u mehanički svemir, da on nije broj ili stroj, nego čudo stvoreno za ljubav, za život u zajednici s ljudima. Pokušavam pokazati kroz glavni lik da nikad ne smijemo gubiti nadu. Isus Krist je s nama. On i njegovi sveti mučenici obećavaju nam da je rat već dobiven iako će glavne bitke tek doći.
Krešimir Šego
POMIRITI IDEOLOGIJE
U Hrvatskom tjedniku od 13.srpnja, 2013.godine, dr. Milan Kujundžić je izjavio:" Josipa Broza, Antu Pavelića i sve ostalo, ostavimo tu tužnu hrvatsku povijest gdje se time trebaju baviti povjesničari......Napraviti ću sljedeće, na tome ću inzistirati a to je radio i predsjednik Tudjman, POMIRITI TE NESRETNE IDEOLOGIJE.''
U istom, Hrvatskom tjedniku, od 13. srpnja, 2013.godine, dr. Ivan Jurić, je izjavio :" Ako netko okrene lice prošlosti, okrenuo je lice budućnosti. Medjutim ako se ne zna, gdje je prošlost, nije se moguće okrenuti budućnosti.''
Pored svih potrebnih dobrih namjera, dr. Milana Kujundžića spasiti DRŽAVU HRVATSKU i osloboditi hrvatski narod od jugokomunističko četničko faštičke vlade, Josipovića, S.Mesića, V.Pusić, Pupovca, Stanimirovića i T. Karamarka, koji je stavio lance na ruke hrvatskom generalu Djuri Brodarcu, sa savjetom J.Kosor i V. Šeksa, ''locirati, uhititi i transferirati,''dr. Milan Kujundžić da bi postigao ZAJEDNIŠTVO hrvatskog naroda, daje izjavu da će nastojati POMIRITI TE NASRETNE IDEOLGIJE, Valtera Tite i Ante Pavelića. I hrvatsku povijest, prepustiti povjesničarima.
Pomiriti intrnacionalnu ideologiju, Karla Marksa i jugokomunističkog Valtra Tite, sa ustaškom državotvornom ideologijom Ante Pavelića, to je nemoguće. To je pokušao i predsjednik Franjo Tudjman u čemu nije uspio. U danima borbe, hrvatski nacionalni domoljubi, prihvatili su pomirbu sa članovima jugokomunističke partije u Hrvatskoj ali ti članovi zločinačke jugokomunističke partije, nisu prihvatili pomirbu, što i sada dokazuju sa svojom jugokomunističkom vladom, neprijateljem hrvatskog naroda.
Nemoguće je OKRENUTI LICE PROŠLOSTI, JER TO JE OKREĆANJE LICA BUDUĆNOSTI. Nazovi idelogija, Valtera Tite, Staljinovog komunističkog agenta, to je ideologija, sljedbenika Karla Marksa, koji je javno pozvao da hrvatski narod treba uništiti. Sa izjavama Valtera Tite:" Prije će Sava poteći uzvodno nego što će Hrvati imati svoju državu.''.....Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvjek nestane onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću.....Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje a neki još i dublje.'' To je IDEOLOGIJA Valtera Tite, jugokomunističkog zločinačkog pokreta, koji je sa naredjenjem ZLOČINCA Valtera Tite, Franca Ambroza, izvršio jugokomunistički POKOLJ nad hrvatskim narodom.
Ta jugokomunistička zločinačka IDEOLOGIJA, to je u suprotnosti sa IDEOLOGIJOM borbom hrvatskog naroda, živiti u svojoj slobodnoj, narodnoj, demokratskoj DRŽAVI HRVATSKOJ, domovini hrvatskog naroda. To je dokazao i HRVATSKI OSLOBODILAČKI DOMOVINSKI RAT u borbi protiv Valtera Tite, njegove jugokomunističke armije i jugokomunističkih Josipovićavih, S.Mesića V.Pusić SAVEZNIKA, srpskih fašističkih četnika, ZAJEDNIČKIH agresora i neprijatelja hrvatskog naroda. Vodja i vizionar , Bruno Bušić je poručio, da će DRŽAVU HRVATSKU, uspostaviti sinovi onih, koji su bili u bojnama i sinovi onih koji su bili u brigadama i to se je i dogodilo. ZAJEDNIČKI su krenuli u borbu i pobjedu, sa jednom jedinom HRVATSKOM DRŽAVOTVORNOM IDEOLOGIJOM, uspostaviti DRŽAVU HRVATSKU, domovinu hrvatskog naroda.
To su hrvatski DRŽAVOTVORNI TEMELJI, hrvatskog nroda, od dana, kad je Papa Ivan VII, 7.lipnja, 879.godine priznao DRŽAVU hrvatsku, hvatskom vladaru Branimiru. To su temelji oca Domovine Ante Starčevića, sa hrvatskom socijalnom pravodom, Stjepana Radića. To su temelji, katoličke Crkve, koja je priznala DRŽAVU hrvatskog naroda, što je Papa Ivan Pavao II, obnovio 30. travnja, 1979. godine u crkvi Sv.Petra u Rimu. Sa blagoslovom zavjetnog Branimirovog križa.
To su hrvatski državotvorni temelji, na kojima sa uspjehom dr. Milan Kujudžić može ostvariti ZAJEDNIŠTVO hrvatskog naroda, za osloboditi što prije hrvatski narod od jugokomunističko fašističko četničke vlade Josipovića i S.Mesića, neprijatelja hrvatskog naroda. Ovo je posljedni povijesni trenutak za hrvatski narod iz obrane što prije, bez čekanja, krenuti u napad, za spas DRŽAVE HRVATSKE, domovine hrvatskog naroda.
Ante Kunek
Udba i dalje u cijelosti vlada Hrvatskom
Hrvatskoj vladajućoj klasi odgovara takozvani Lex Perković, jer bi ishitreno izručenje Josipa Perkovića lagano moglo dovesti do usvajanja opasnog „lex talionis“. Rečeno pučkim hrvatskim rječnikom, moguće izručenje Perkovića pravosudnim vlastima Njemačke, dovelo bi do nepredvidivog razvoja događaja u Hrvatskoj i do zakonske lavine „oko za oko, zub za zub“. Ne treba biti naivan. Perković je samo jedan od brojnih kotača u bivšem represivnom jugoslavenskom aparatu. Kada bi on progovorio pred njemačkim sudstvom, tisuće današnjih utjecajnih hrvatskih građana, tisuće bivših jugoslavenskih „javnih i kulturnih radnika“, stotine novinara, i tisuće bivših malih i velikih udbaških doušnika, koji i danas rade u školstvu, u ministarstvima, u velikim tvrtkama, poput INA-e ili INGRA-e, desetci visokih dužnosnika u hrvatskoj diplomaciji i u hrvatskim medijima, ili HRT-u, našlo bi se na kazneno-pravnoj-medijskoj meti. I na zubu moguće osvete. Ironija stvaranja hrvatske države htjela je da „lex talionis“, ili zakon „oko za oko, zub za zub“, dosad bude u Hrvatskoj izbjegnut - i to zahvaljujući vanjskoj agresiji JNA i pretenzijama Slobodana Miloševića(1).
No, unatoč svog izlaska iz Jugoslavije 1991. godine, hrvatske vlade nisu riješile ni pitanje suvereniteta, ni legitimiteta, i ono što je najgore, n državnog identiteta nove države. Hrvatsku državu zapadni mediji već punih dvadeset godina sumnjiče i medijski osuđuju za navodno ustaštvo(2), dočim u praksi, od 1991., pa do danas, glavne poluge vlasti, kadroviranje u vanjskoj i domaćoj politici i u zakonodavstvu, čine velikim dijelom bivši jugokomunisti, bivši udbaški doušnici – ili pak njihova djeca. Stoga se retrospektivno otvara dramatično pitanje glede pravog smisla uspostave hrvatske države, kao i pitanje o motivima glavnih aktera u stvaranju Hrvatske. A to uključuje i ulogu prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegove svite u sigurnosnom aparatu. A u toj sviti, koju je činio Perković, bilo je stotine malih i velikih perkovića.
Komunisti i udbaši stvarali Hrvatsku!?
Koja je, dakle, bila svrha stvaranja hrvatske države 1991. ako su njezini brojni operativci u diplomaciji i sigurnosnom aparatu, bili bivši utjecajni jugoslavenski komunisti, njihovi doušnici i njihovi suradnici, koji su samo godinu dana ranije kazneno proganjali svaku pomisao na stvaranje iste te države? Može se postaviti radna hipoteza da je raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj bio planirani rat savezne Udbe protiv republičke Udbe u SR Hrvatskoj. A tu radnu hipotezu mogu potvrditi i neki empirijski podatci. Dovoljno je promotriti profil najbližih ljudi oko Slobodana Miloševića i najbližih ljudi oko Franje Tuđmana, od kojih su i jedni i drugi, ali i svi od reda, zajedno proizašli iz jugo-titoističkog sazviježđa. Je li Tuđman držao u šaci hrvatske udbaše, prijeteći im da će im za neposluh poslati HOS-ovce da ih srede? Ili su udbaši kontrolirali Tuđmana, te u biti bili „najzaslužniji“ za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije? Zvuči nadrealno, ali dosta uvjerljivo. Nedvojbeno je da je među brojnim bivšim hrvatskim komunistima i suradnicima Udbe, na samom početku rata 1991. godine, nastupio strah, jer rat u tzv. Krajini protiv pobunjenih Srba, mogao je lagano zaokrenuti u pravcu Zrinjevca, Amruševe i Prisavlja.
U moru misterija ostaje zagonetka zašto hrvatski komunisti, kao zagovornici jugoslavenstva, nisu hrabro otišli u šumu s oružjem u rat protiv „separatističke i ustaške države“ (koju su brojni zapadni mediji uistinu tako prozivali od 1991. na dalje), već su hametice pristupili HDZ-u i počeli glumiti ultrahrvatstvo. Nameće se nadalje i ozbiljna radna hipoteza da su zaraćeni hrvatski i srpski nacionalisti i dragovoljci služili kao jeftino topovsko meso u međusobnom razračunavanju jugoslavenskih, tj. srpskih i hrvatskih komunista i udbaša. Uzroke ratu i krvoproliću u bivšoj Jugoslaviji ne treba tražiti kod hrvatskih ili srpskih nacionalista, nego prvenstveno kod jugokomunista.
Homo sovieticus i homo iugoslavensis: totalitarni duh
Ako se pomno studira duh totalitarizma onda je shvatljiva i patogeneza moderne Hrvatske. Jer upravo duh totalitarizma leži u masovnoj demokratičnosti, a ne u nedostatku demokratičnosti(3). Komunizam je „teror svih protiv sviju, jer kada se borimo za čovječanstvo onda moramo uništiti svakog koga smatramo neprijateljem čovječanstva“.(4) Državni teror u jugokomunizmu nije bio vertikalne naravi, kao što je to slučaj u klasičnim diktaturama, već prvenstveno teror većine protiv manjine, teror opće i horizontalne naravi. U praksi to je podrazumijevalo da je svaki građanin Jugoslavije, da bi preživio i da bi sebi osigurao kakav takav socijalni status, morao postati i žrtva Sustava, ali i krvnik u Sustavu. „Komunizam je najbliži masama, bez obzira na to koliko on može imati strašne posljedice za mase“(5). Ostati karakteran i beskompromisan čovjek u komunističkoj Jugoslaviji pružalo je tri izbora: robija, emigracija ili potpuna socijalna i ekonomska deklasiranost. Svatko je u komunističkoj Jugoslaviji bio u strahu od svakog, ali ujedno je svatko utjerivao strah u kosti svakome. Uostalom, Tito nije samo progonio poslovične klerofašiste i ustaše, već također i svoje intimne prijatelje, kao što to pokazuju primjeri Milovana Đilasa i Andrije Hebranga. Demokratičnost i transparentnost komunističkog terora i disperzija državnog nasilja, bila je temelj svih komunističkih zemalja. Najbolje su komunističku patologiju i njezine tajne službe opisali bivši komunistički otpadnici koji su postali naknadno najbolji teoretičari antikomunizma.(6)
Jesu li ili nisu Perković, ili pak bivši državni tužitelj Anto Nobilo, imali osobnu ulogu u progonima hrvatskih nacionalista nije toliko bitno, koliko je bitna činjenica da su oni bili dio represivne mašinerije, a i sami u strahu od svojih partijskih nalogodavaca. Takav je bio željezni zakon komunizma. Glupo je stoga govoriti o Udbi kao o nekom samostalnom i tajnovitom tijelu, kao što to često čine brojni i dosta paranoidni hrvatski nacionalisti. Udba, KPJ i cijeli jugoslavenski sustav bili su povezani u potpunu cjelinu,u kojoj su podvornik iz neke srednje škole u Zagrebu, čiji je zadatak bio špijuniranje katoličke nastavnice, ili pak zagrebački taksist na platnoj listi Udbe, često imao važniju ulogu u jugoslavenskom aparatu nego visoki sekretar partijskog komiteta iz općine Trešnjevka. Ali, jugokomunizam, usprkos svoje represivne naravi, baš kao i komunizam u Sovjetskom Savezu, pružao je prednosti ne samo svojim egzekutorima, već i brojnim apolitičkim i nestranačkim poslušnicima. Jugokomunizam je davao nevjerojatne materijalne blagodati svojim poslušnicima, prednosti o kojima prosječni građanin Amerike ili Njemačke nije mogao sanjati: dobivanje besplatnih stanova, ozakonjeni nerad, međusobne denuncijacije, kultura zabušavanja, stjecanje sumnjivih diploma, fingirana bolovanja. Sve to bio je neodoljiv mamac, ali i ucjena za mnoge Hrvate. Takva je praksa većinu Hrvata, a dakako i ostalih stanovnika bivše Jugoslavije, učinila nehotičnim i tragičnim polugama u velikom represivnom kotaču (7).
Nisam ja kriv, on je kriv!
Navedimo par primjera u opisu udbološkog i udbomorfnog mentaliteta vezanih za novu jezičnu akrobaciju, tzv. „lex perković“, koji su više autobiografske naravi, pa stoga možda i subjektivni u pristupu. Trinaestog studenog 1985., Okružni sud u Zagrebu, pod predsjedavanjem suca Ivana Protkovića, osudio je Mirka Sunića i Mirnu Sunić na 4 godine, odnosno na 10 mjeseci zatvora, zbog „krivičnog djela“ iz člana 131. KZ-a SFRJ, tj. tzv neprijateljske propagande. Njihov glavni krimen bio je raspačavanje Nove Hrvatske, emigrantskog časopisa koji je izlazio u Londonu i čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan. Časopis je, s današnjeg gledišta, zastupao minimalističku, konfederalnu Hrvatsku, premda je imao dobre analize o komunizmu i Jugoslaviji. Glavni tužitelj Anto Nobilo, nakon presude suca Protkovića, u svojoj je naknadnoj žalbi, tražio još veće kazne za Mirnu Sunić i Mirka Sunića.
Režimske novine dosta su pisale o tom slučaju, a slučaj Sunić imao je donekle i odjeka u inozemstvu. Mirnu Sunić branili su odvjetnik Ivan Gabelica, današnji počasni član HČSP-a i odvjetnik Stjepan Herceg, koji je naknadno, u prvoj vladi slobodne Hrvatske, imao važnu pravosudnu funkciju. Amnesty International jeu Francuskoj prihvatio Mirka Sunića kao zatvorenika savjesti, a u Americi se za njega, također zauzelo i 10 kongresmena. Kada sam živio u Kaliforniji, sjećam se telefonskog poziva supruge Thomasa Lantosa, utjecajnoga američkog kongresnika židovsko-mađarskog podrijetla u svezi s Mirkom Sunićem. Dodatnu dokumentaciju prepiske s pojedincima iz inozemstva i medijima u Americi, gdje sam tada živio, pohranio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a neke dokumente kod stranih kolega i prijatelja u Francuskoj, Americi i Španjolskoj. U svojoj dobro dokumentiranoj knjizi, s predgovorom odvjetnika Željka Olujića, Mirko Sunić memoarski opisuje svoje predzatvorske odvjetničke dane, zatvorske dane u Lepoglavi i Šibeniku i poslijezatvorske dane neposredno prije i tijekom raspada Jugoslavije. Kao što to biva u povijesti raspada svakog režima i dolaska novog, nakon raspada Jugoslavije, odjednom su Mirka Sunića, koji je također bio znanac predsjednika Franje Tuđmana, ljudi koji su ga do 1991. izbjegavali, počeli salijetati i servilno tražiti razno razne usluge...
Očiti primjer Mirka Sunića
Najlakše i najgore je davati paušalno moralne ocjene o pojedincima iz bivšega jugokomunističkog sustava. Pogotovo prilikom stvaranja države Hrvatske, kada u modi više nije bila petokraka nego „hvaljen Isus i Marija“ i križ do pupka. Od svih „velikih“ Hrvata, bilo u Hrvatskoj, bilo u emigraciji, tijekom progona Sunića, malo je bilo potpore. I evo zanimljivosti koju Sunić navodi u svojoj knjizi:
„Rijetki su bili oni koji su se za mene zauzeli. Među onim rijetkima bio je kardinal Kuharić, prof. dr. Predrag Matvejević i odvjetnik dr. Jugović. Niti jedna hrvatska ustanova se nije za nas zauzela pa mi je time ugodnija bila gesta predstavnika SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, koji su se zauzeli za moje otpuštanje iz zatvora kod Predsjedništva SFRJ. Bila su to poznata imena srpskih intelektualca, književnika, akademika kao što su Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Predrag Palavestra, Kosta Čavoški, Matija Bećković... Nisam mogao da o toj akademskoj i kavalirskoj gesti kreme srpskih intelektualaca ne razmišljam pozitivno, ali sam se u isto vrijeme pitao i žalostio kako su mogli svojim MEMORANDUMOM ovi istaknuti srpski intelektualci nastupati sa velikosrpskih pozicija, a na štetu hrvatskog naroda u cjelini.“( 8).
U Americi sam tada radio kao profesor i imao kontakte s novinarima i objavljivao brojne novinske članke i pisma o hrvatskim političkim zatvorenicima. U lipnju 1987., Mate Meštrović, predsjednik emigrantskoga Hrvatskog narodnog vijeća i ja, zajedno sa još desetak emigrantskih intelektualaca srpskoga, albanskog i slovenskog podrijetla, bili smo pozvani na okrugli stol od utjecajne „nevladine“ američke institucije „Freedom House“, u New Yorku, na kojem je glavna tema bila budućnost Jugoslavije. Na okruglom stolu imao sam kratko izlaganje o neodrživosti Jugoslavije i Udbinom teroru.(9) Stanoviti Vladini krugovi u Americi nisu bili naivni. Znali su da su dani Jugoslavije odbrojani, premda su se američke vlasti službeno zaklinjale, sve do 1991., za „očuvanje integriteta i jedinstva Jugoslavije“.
Diplomacija sazdana od jugoslavenskih i udbaških kadrova
Iznenađenja započinju 1993., kad sam kao povratnik počeo raditi u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske. U kuloarima sam sretao ljude čiji sam jugo-pedigree donekle poznavao iz emigrantskih dana. A i oni su znali da ja znam što oni znaju da ja znam o njima! Spomenuti su prije 1990. radili kao bivši jugoslavenski dopisnici iz inozemstva, a od 1991. kao visoki hrvatski diplomati, poput Zorana Bošnjaka, Vladimira Drobnjaka, Vladimira Mateka, Mirka Galića i drugih. Bivši ministar Mate Granić, nekada je bio osobni liječnik Milke Planinc, predsjednice Saveznoga izvršnog vijeća komunističke Jugoslavije.
Ironijom sudbine nije isključeno da smo se početkom osamdesetih godina Granić i ja mimoišli u Washingtonu, kada je on bio u službenom posjetu Americi, u pratnji svoje šefice Milke Planinc, a ja, svojim brojnim emigrantskim i antikomunističkim nastupima u Americi u isto vrijeme rušio isti sustav kojeg je njegova šefica došla braniti u Ameriku. Lista visokorangiranih novonastalih hrvatskih diplomata, odnosno recikliranih jugoslavenskih diplomata, duga je. Izgleda da za njih ne vrijede zakonske odredbe o starosnoj mirovini, ali niti biološki zakoni skleroze, budući da i dalje većina krjepko živi, premda ovaj puta ne više kao nesvrstani titoisti, već kao zagovornici kapitalizma i ljubitelji NATO-a i razno raznih euro-integracija. Frane Krnić, visoko rangirani donedavno hrvatski veleposlanik u Češkoj, ima 70 godina, a nekada je bio šef kabineta jugoslavenskog ministra za vanjske poslove Budimira Lončara i visokorangirani član jugoslavenskog SSIP-a. („Savezna Služba Inostranih Poslova“). Aleksandar Stipetić, sa svojih 68 godina, danas je hrvatski veleposlanik u Albaniji, a nekada je u SFRJ-u bio djelatnik u SSIP-u službe koja se bavila tzv. „neprijateljskom emigracijom u SID-u. („Služba za Informacije i Dokumentaciju“). Ljerka Alajbeg, nedavno izvučena iz mirovine, nekoć je bila diplomatkinja u bivšoj Jugoslaviji. Bivši djelatnik zadužen u Jugoslaviji za „neprijateljsku emigraciju“, Siniša Pervan, i danas ima nekakvu pisarsku funkciju na Zrinjevcu.
Pitam se često jesu li ti ljudi, a konačno i sam Josip Perković, pomogli Tuđmanu da dođe na vlast ili je Tuđman njih doveo na vlast? U kritikama stranih medija, početkom devedesetih godina, u kojima je bilo stalno riječi o „građanskom ratu“ u Jugoslaviji i kako u Hrvatskoj „vladaju ekstremni nacionalisti“, službeno sam odgovarao po stranim medijima, ali bez traženja blagoslova Granića.(10) Embargo na uvoz oružja, koji je bio nametnut Hrvatskoj, a koji se odrazio u velikom broju poginulih Hrvata, dobrim je dijelom bio rezultat mlitavosti hrvatske diplomacije kao i raširenog mišljenja na Zapadu da je nova Hrvatska uistinu „neoustaška i ekstremno desna zemlja“. Moji vrli diplomatske kolege nikada nisu našli za sukladno da jasno i glasno kažu svim stranim medijima: „Ma ne, gospodo!“ Mi smo primjer da današnja Hrvatska nije nikakva ustaška niti nacionalistička zemlja! Pa zaboga, mi smo svi „deca komunizma“!“
I komunisti vole škole na Zapadu
Rad bivših jugonovinara i jugodiplomata u bivšoj SFRJ nije bio promocija uglate glagoljice nego čuvanje komunističke Jugoslavije. Kako dakle od bivših stupova jugoslavenstva tražiti da u novoj Hrvatskoj brane hrvatske interese u svijetu? Nije potrebno optuživati navedene ljude niti stotine drugih da su radili ili nisu za Udbu. To je besmisleno pitanje u totalitarizmu. Postoji kratko i jasno pitanje koje svaki građanin Hrvatske može i mora njima postaviti: „Gospodine (ili druže), kako ste postali novinar, kako ste postali diplomat u bivšoj Jugoslaviji“? Ali isto pitanje vrijedi i za sve bivše dekane, sve šefove tvrtki, za sve HAZU-ove ljude, ali na žalost i za brojne moje kolege bivše „pasošare“ koji su nakon 1991. postali gromoglasni Hrvati.
Simpatični Svjetlan Berković, također bivši jugodiplomat, a sadašnji hrvatski veleposlanik u Sloveniji, jednom mi je spomenuo, na „mandatu“ u Kopenhagenu 1995., kako je kao jugoslavenski diplomat čitao moje članke u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj, a pritom je upitao kako da školuje djecu u Americi. Takav je scenarij i danas u svim hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. Primo vivere dopo filosofare!
Samopouzdanje Nobila, Perkovića i tisuće drugih hrvatskih perkovića iz bivšega jugoslavenskog sustava ne treba podcjenjivati, jer svaki doušnik ili suradnik represivnog aparata u totalitarizmu pravda svoju suradnju riječima: „Pa nisam ja kriv, on je kriv“! Pa i drugi to rade“! Sadašnja vladajuća klasa u Hrvatsko najradije bi htjela da Perković nestane - što nikada nije isključeno. Logično, u današnjim pravnim okvirima Hrvatske, Perković može mirno spavati jer cijeli državni aparat, cijeli Sustav (tj. „Sistem“), čine manje-više ljudi njegova kova. Kardinalnu pogrješku učinilo je hrvatsko iseljeništvo i tzv. „ustaška emigracija“, koja je 1991. godine, kada je počela jagma za njezinim i našim novcem i trudom, službeno prekrštena u romantičnu „hrvatsku dijasporu“. U svojoj beskrajnoj naivnosti, hrvatski iseljenici nisu znali da za svaki poklonjeni pesos, za svaki, dolar, za svaku marku, i konačno za svaki „Heckler und Koch“, postave zahtjev prvoj hrvatskoj vladi da postupno počne odstranjivati jugoslavenski kadar. A o hrvatskim i stranim dragovoljcima ne treba više pričati. Izgleda da su se oni prevarili u adresi bojišnice 1991. Borili su se i ginuli za državu, koje se sada, kako god se uzme, moraju sramiti.
Bilješke:
1. Tomislav Sunic, La Croatie, un pays par défaut? (2010.)
2. Michael Freund, The Jerusalem Post „Time to confront Croatia’s hidden Holocaust, (30. svibnja 2013.).
3. Jacob Talmon, The Origins of Totalitarian Democracy, (1960., str. 249.)
4. Claude Polin, L'esprit totalitaire, (1977., str. 132.)
5. Alexander Zinoviev, The Reality of Communism, (1984., str. 28.)
6. Ante Ciliga, U zemlji velike laži, (pr. P. Raos, 2007.); Boris Souvarine, Ouvriers et paysans en URSS (1937.).
7. Michael Heller, Cogs in the Wheel; the formation of Soviet Man (1988.)
8. Mirko Sunić, Moji „inkriminirani“ zapisi (1996., str. 153.-154.).
9. Yugoslavia: the Failure of „Democratic“ Communism (Freedom House, 1987.).
10. T. Sunic, „Der Balkankrieg – im Westen missverstanden“, Frankfurter Allgemeine Zeitung (29. siječnja 1994.); „The Fear of More Terrible Conflicts in the Balkans“, The Guardian (21. rujna 1993.); „La logique du pire dans les Balkans“, Le Journal de Montréal, (7. ožujka 1994.), itd.
Tomislav Sunić, Hrvatski tjednik
DVOSTRUKA MJERILA – Za "pedersku vlast" sve je prošlo u redu
Mediji, dan poslije: To je bila vrlo dobra noć!, Nevjerojatno, predivno!, Bez riječi, doći ćemo i sljedeće godine!,neki su od komentara mahom 'uvezenih' sudionika najvećeg festivala elektroničke glazbe organiziranog u Splitu; iako izvorno američki, 'festival' se zove 'Ultra Europe'. Dakle, riječ je o velikoj američkoj produkciji koja prvi put svoju otkvačenu kulturu prodaje Europi, i to u 'Magaševoj školjki' u Splitu. Ali na tom ultra-koncertu nisu samo 'svirači i trubači' inozemnog podrijetla nego i većina šarene publike mladih europskih desperadosa koju su usput pokupili.
Tridesetak tisuća mladih 'jebivjetara' noć je provelo uz neke od najpoznatijih svjetskih DJ-eva a mnogi i do jutra uspavani drogom i alkoholom na mekanom 'Hajdukovu' travnjaku. Unatoč velikom broju ljudi na jednome mjestu, iz Ostojićeve policije doznajemo kako je sve proteklo, navodno bez incidenata.Stanje javnog reda i mira je bilo povoljno, naveli su u PU splitsko-dalmatinskoj, nitko nije smrtno stradao osim što su, eto, mnogi bili 'mrtvi pijani' ili 'mrtvi drogirani'. Doduše, ujutro je bilo žalosno pogledati obeščašćenu Poljudsku ljepoticu, travnjak i tribine bili su puni flaša - mahom pivskih, širio se zadah po urinu i bljuvotini. Potrebna je bila hitna dezinsekcija i dezinfekcija terena kako bi se sanirale sve 'zatečene blagodati' svjetske ultra-civilizacije!
Intervencije službe Hitne pomoći
„U svim slučajevima u kojima su smatrali da moramo intervenirati zvali su nas preko stožera. Najveći broj naših intervencija odnosio se na akutna stanja pripitosti, što smo rješavali na terenu jer nismo željeli bez potrebe opterećivati splitsku bolnicu. Neke smo pacijente (na nosilima?) pratili u ambulantu HNK Hajduk, a samo osobe kod kojih smo procijenili vitalnu ugroženost praćenu jakim poremećajem stanja svijesti prebačene su u bolnicu“. Bila je to prava sitnica sitnica za službujućeg dr. Tomića koji još dodaje: „Zabilježili smo tek nekoliko trauma, iščašeno rame, koljeno, nekoliko ozljeda zbog pada ali sve u granicama normalnog“. Uistinu zanemarivo!
Split se ipak obrukao ako ništa drugo onda zbog pomanjkanja prezervativa: „Suvremena“, „globalizacijska“ glazba, bez ikakvih riječi, bez ikakvih edukativnih poruka raskalašenoj mladosti, ritualni ples do zore uz alkohol i drogu, slike su koje se svuda vrte. Unatoč tome mediji su puni hvale, ludilo, jer napunili smo hotele, restorane, došlo je 'putnika namirnika' iz svih krajeva svijeta. Domaća sirotinja je otišla na selo kod rodbine pa iznajmila i svoje stanove 'ultrašima' ne bi li zaradila koju crkavicu a kad su se vratili imali su što i vidjeti: stan ispišan, pobljuvan, nered dozlaboga, pravi pečat Zapadne civilizacije! Jedini propust upućen splitskom gradonačelniku, 'prof. Baltazaru', bio je taj da nije bilo dovoljno prezervativa pa su pijani parovi kod javnog spolnog akta na travnjaku bili izloženi neželjenom začeću; ajme koje li sramote za grad Split!
A koliko smo zaradili, prodajom ležajeva na crno, spavanjem pijanih i drogiranih po plažama, parkovima, svuda , je li to perspektiva hrvatskog turizma? Je li to naša budućnost, hoćemo li sljedeće godine ovakve tulume organizirati i na Žnjanu, hoće li se i lijepi grad Split pretvoriti u promiskuitetno Zrće pa će se taj zloćudni karcinom opskurnog nemorala svojim metastazama proširi na cijelu našu državu?
Što je tu raskalašenu mladost razlikovalo od njihovih vršnjaka okupljenih na nedavno održanom koncertu Marka Perkovića-Thompsona? Razlikovalo ih je to što se oni ničem nisu u stanju radovati bez prethodne 'sinergetske obrade' kombinacijom alkohola, valiuma ili opijata; a ne znaju te tatine maze što to znači 'ora et labora'! Parafraziram jednog yu-tarnjeg kolumnistu: „Gledajući ih kako poput stampeda stoke sitnog zuba naviru k 'Magaševoj školjci', izbezumljeni, staklenih očiju i poderanih prljavih traperica, nisam prema njima više osjećao ni neprijateljstvo, ni zazor. Bilo mi ih je samo i jedino strašno žao… nema tamo u takvoj njihovoj budućnosti ništa za njih“. Žao mi je i njihovih jadnih roditelja, dodao bih. Ali, u prvom redu žao nam je lijepog grada svetog Duje koji ničim nije zaslužio ovakve sulude 'festivale' ultra-zaglušujuće glazbe kao ni provokativne 'parade' duginih boja pod brižnom zaštitom policije i sponzorstvom aktualne, 'pederske' politike!
Damir Kalafatić
Prenosimo...
Udbaši su bolji dio HDZ-a!?
Domagoj Milošević savjetuje Vladu da kamate spušta mudrom ekonomskom politikom, a ne zakonima. Tko je branio Domagoju Miloševiću da bude tako mudar, kada je bio na vlasti, kada je obnašao značajnu funkciju potpredsjednika Vlade za investicije, i sudjelovao u kreiranju sveukupne ekonomske politike Hrvatske.
Po čemu pamtimo Martinu Dalić?
Polemika između bivše ministrice financija Martine Dalić i sadašnjeg ministra financija Slavka Linića nije ispunila moja očekivanja. Prvo, bilo je prirodno da žena Liniću iskopa oči. Drugo, očekivao sam da će Dalićka proniknuti Linićevu igru: napravimo godišnji deficit u nekoliko mjeseci, pa onda moramo prodati HPB i CO. Martina Dalić kaže da HDZ ne će podržati Vladin plan spašavanja javnih financija daljnjom privatizacijom društvene imovine i davanjem autocesta u koncesiju, a mi znamo da nikakva rasprodaja ne će spasiti javne financije. Hrvatska se može izvući iz minusa samo ako skupo proda javna poduzeća. Ovako, Vlada namjerno produbljuje krizu, da bi strani interes jeftinije preuzeo naše resurse.
Možete li to vjerovati, Linić namjerava strogo namjenski potrošiti utržak. Koncesija autocesta smanjila bi javni dug, a prodaja HPB-a i CO-a namirila bi fiskalni deficit. Sjećate li se da je Dalićka kao ministrica povukla neki potez za pamćenje? Nadnevka 1. lipnja 2011. Martina Dalić se kao ministrica financija sastala sa čelnicima banaka radi zaustavljanja divljanja švicarca. Razišli su se bez konkretnog zaključka, što znači da je Dalićka šutke preuzela postavljene zadaće. Život je otvorio Dalićki veliku priliku, ali je ona nije prepoznala. Dalićka je razmišljala nekoliko godina, otišla u oporbu i zaključila: "Valutna klauzula posljedica je toga što hrvatski građani štede u stranoj valuti". Ops! Dalićka otplaćuje kredit u eurima i fućka joj se za švicarac. Da je Dalićka imala kredit s valutnom klauzulom u švicarcu, ušla bi u povijest. A opet, sve je to predestinirano. Martina Dalić nije Martina Jelić!
Komu treba Domagoj Milošević?
Nakon što je Dragutin Lesar ponovno izrekao svoje jasne rezerve prema valutnoj klauzuli, Domagoj Milošević kao velika faca jedne formalno pučke stranke strogo brani jednu stranu u sporu, poziciju kapitala. Volio bih vidjeti poslovno carstvo koje bi Milošević podigao zahvaljujući svojim osobnim sposobnostima, bez ničim opravdane privatizacije gotovih i unosnih poduzeća, oslonjenih na državne propise. Milošević je tako svjedok Borisu Vujčiću da je jedini upozoravao na valutne rizike, na samom početku krize, kao zamjenik Željka Rohatinskog, guvernera HNB-a.
Gdje, kada? Bilo je: "znate, ovaj, onaj, naravno, dabome" i tome slično. Zašto su Raohatinski i Vujčić mirno gledali kako nas banke prave budalama? Nisu se obogatili, pa možemo reći da se njima fućkalo za nas. Koliko pamtim, HNB nije ništa poduzeo da onemogući banke da plasiraju kredite s klauzulom u valuti koju nisu imale. Što HNB i Vujčić poduzimaju danas? Što je poduzeo Domagoj Milošević kao ministar u vladi Jadranke Kosor? Milošević ima kredit u eurima, a njegova supruga u švicarcima. Možete misliti kako nesretnici dnevno pametuje.
Lesar brine za sirotinju, a Milošević za bogate
Pet milijardi kuna koštat će sanacija zdravstvenog sustava. Prava sitnica. Uvijek racionalni Dragutin Lesar ukazuje na neke probleme: formalni vlasnici bolnica su županije, HZZO utvrđuje mjesečni proračun za svaku bolnicu, a kolektivni ugovor potpisuje se na nacionalnom nivou. Domagoj Milošević vidi samo jedan problem: raskidanje ugovora s privatnim ustanovama po njemu je nedopustivo. Nema veze što kapaciteti bolnica leže neiskorišteni, sve dok privatne ordinacije rade punom parom. Miloševićev pristup je izrazito klasni, što me pomalo čudi, jer je Milošević novopečeni buržuj, skorojević, proizveden tranzicijski, posve izvan prave tržišne utakmice. Bili smo glupi, kreirali smo kapitaliste, pa nam preostaje uloga proletera.
Mračni robijaši i sumnjivi barakaši
To vam je posebna skupina HDZ-ovaca, koju je pametno izbjegavati. Namršteni su, nesretni, nezadovoljni i razočarani. Nacija im nije dala puno povjerenje. Dobro, a što znate raditi? Pa, bacili su nas u pržun, tamo smo izgubili radne navike, svijet se razvijao, a mi smo ostali samo bivši borci za Hrvatsku. U HDZ-u su svi bivši. Ali, vele oni, ako nas stavite na čelne pozicije, uzet ćemo znalce za savjetnike. Svima je uzor Ronald Reagan, koji je kao glumac i filmaš postao predsjednik SAD-a. Hrvatski domoljubi postali su savjetnici za "domoljubna" pitanja i gurnuti na rub anonimnosti. Naravno da su krivci za takav odnos oni sami koliko i njihove stranačke kolege. Na kraju su skromni, zadovoljni da ih netko vidi, prepozna i pozdravi. Naravno, ne priznaju da su slomljeni u pržunu, nego su dobri kršćani, pa su oprostili svojim nekadašnjim mučiteljima. Đuro Perica sjedio je dešperatan u Saboru pored druga koji ga vezao za radijator. Umjesto da kretena baci u lance, plemenito ga je držao za ručicu, poput nesretnika sa štokholmskim sindromom. Da se Đuro Perica osvetio, kao svi normalni ljudi, osjećao bi se bolje i unio drugačiji duh u naš život.
To je uistinu nevjerojatno - oni bolji HDZ-ovci su udbaši!
Dalićka i Milošević, kao primjeri "novih" snaga u HDZ-u, pristigli su iz HUP-a, banaka i sličnih institucija. Mnogi od njih angažirani su da financijski i strukovno pomognu stranku, a zapravo dolaze da ojačaju svoj obiteljski biznis. Milošević je katapultiran na poziciju potpredsjednika Vlade za investicije, a Dalićka je izravno instalirana za ministricu financija. Obični HDZ-ovci izgubili su desetljeća probijajući se u stranačkoj hijerarhiji. Robijaši su zapravo ostali na robiji, samo su na izdržavanju kazne izvan prave kaznionice, a onda su ih zaskočili padobranci. Da "notorni nacionalisti" ne shvate prijevaru, cijela je RH pretvorena u ogroman kazamat. Bivši branitelji razoružani su do kraja, i posve marginalizirani.
Ako malo bolje pogledate, i oni su nesretni - preoteli su im državu, nacija je osramoćena, Hrvatska je obranjena i onda reokupirana. Kad sve zbrojite, normalne osobe u HDZ-u samo su udbaši. Njih je išlo u obje države, situirani su, veseli, susretljivi, i dobro organizirani. Nemaju moralnih ograda, cijepljeni su od svih nacionalnih infekcija, i spremni su na sve. Kada HDZ silazi sa vlasti, vode ga smušeni likovi, a kada se uspinje na vlast, vode ga udbaši, koji manje poznaju ekonomske zakonitosti, ali su operativno sposobniji. Možda je Franjo Tuđman bio u pravu - ako neprijatelja ne možeš pobijediti, pridruži mu se. Ako ništa zato da mu sa svojom nesretnom facom pokvarite veselje.
Tvrtko Dolić
Podsjetnik
ZATOR ZEMLJE BOSNE
Anto Baković, Dječak s Drine, August Šenoa, Zagreb, 1996.
"U knjizi Dječak s Drine", piše u Predgovoru njezin autor Anto Baković, "opisao sam ono što sam vidio i doživio i čuo da se zbilo u teškim ratnim godinama Drugoga svjetskog rata u mome rodnom Goraždu, u susjednim mjestima i, poslije, u Sarajevu. Nikakvu literaturu nisam imao pred sobom, niti sam je htio imati. Hrvatske literature nema, a četnička, partizanska i jugoslavenska nije me zanimala. Htio sam opisati ono što sam ja vidio svojim očima i čuo svojim usima i zapamtio u svome dječjem pamćenju. Uopće ne znam kako su povjesničari opisali te dogadjaje. Mene to i ne zanima. Znam da je svatko pisao svoju povijest. A ja znam da sam napisao istinu i da se ovo sto sam opisao - doista dogodilo."
Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.
Autor se pri pisanju nije htio služiti nikakvom literaturom, hoteći maksimalno sačuvati autentičnost svoga sjećanja, ali njegov navod da o tim dogadjajima nema hrvatske literature nije točan. U jeku rata, kada se jos nisu naslućivali ni obrisi njegova kraja, a nekmoli nazirali pobjednici, u lipnju 1942, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske objavilo je tzv. Sivu knjigu (punim naslovom: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države) o četničkim i partizanskim zločinima nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, počinjenim 1941. i u prvoj polovici 1942. godine, s autentičnim fotografijama ekshumiranih žrtava i njihovim imenima. U toj se knjizi na vise mjesta spominje i tragedija sto se zbila na rijeci Drini, čiju goraždansku epizodu opisuje i Baković. U tom dijelu Siva knjiga daje Bakovićevu svjedočenju još snažniju vjerodostojnost, i obrnuto, Bakovićevo svjedočenje poklapa se s navodima iz Sive knjige, što obama izvorima daje novu povijesnu vrijednost.
O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.
U tom kontekstu doimlje se vise nego naivnim dobrohotni Baković kada uvjerava svoje čitatelje kako to nisu ustaški nego četnički zločini. Oni koji su sumnjali u autentičnost četničkoga "ručnoga rada" 1941. i govorili o pretjerivanjima preživjelih svjedoka, nakon zbivanja u Domovinskome ratu 1991-95. i televizijskih snimaka masakriranih žrtava četničkih obrednih ubojstava, zanijemili su. Kažu da je dvojici američkih patologa pozlilo kada su pregledavali lovinačke žrtve. Tada se počelo govoriti da su četničke postrojbe drogirane jer da čovjek u normalnom stanju ne može počiniti takva čudovišna oskvrnuća ljudskih tijela. Sumnjam da su podrinjski četnici 1941. uzimali drogu. Prije bih rekla da je riječ o kontinuiranome i programiranom ponašanju prema "neprijatelju": ubijanju i obeščašćivanju žrtve u mržnji koja je posljedicom višestoljetne slaboumne srpske politike prema susjedima, koji su, samom činjenicom što su Nesrbi, bili osudjeni na zator jer "zagadjuju vekovni srpski prostor". Otuda brutalnost prema katolicima, muslimanima i zidovima.
Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se više produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički čista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.
U njezinu "čistoću" uzidane su i glave onih nesretnika s drinskoga pješčanoga spruda u Goraždu, koje je desetogodišnji Tone Baković prevrtao, tražeći medju njima očevu. I izbodena tijela onih četiriju drinskih mučenica, časnih sestara koje su s Petom krenule preko "Titove" Romanije i završile u drinskim valovima jer su bile simbolom Pape i Rima. I smrznuti mosuri muslimanske krvi zapeli na drinskim mostovima čekajući podnevno prosinačko sunce da otkapaju Drinom prema Beogradu. I krici silovanih muslimanki, koje su u ovome nedavnom ratu obeščašćivali i kanadski časnici. U nju je uzidan i Plavšićkin tropoljubac Arkanu u opustjeloj Bjeljini s čijih ulica u ljetno popodne isparuju napuhnute muslimanske lešine i bježe preostale kokoši. U nju je ucementirano i demonski nacereno Mitterandovo lice, kojemu Srbi trebaju podignuti spomenik bas na Drini jer im je on darovao Bosnu.
Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Križnom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.
Autorova dobroćudna naivnost očituje se kada piše da su četnici vjerojatno klali jer nisu imali dovoljno municije i kada uvjerava svoje beogradske suradnike sedamdesetih godina da su drinske žrtve zapravo muslimani i katolici, a ne Srbi. Baković, čini se, poput velikoga dijela hrvatskih publicista i povjesničara još nije pronašao adekvatnu intonaciju ni metodologiju da bi do kraja rasvijetlio ratna zbivanja i suodgovornost zaraćenih strana. Odrekavši se pri tome i cjelokupne literature (što se ne smije raditi, jer se do istine dolazi i usporedbom krivotvorina sa zbiljom), odsjekao si je granu na kojoj je sjedio. Partizanima, koji, po njegovu svjedočenju, nisu klali u Goraždu, odškrinuo je vrata da sa sebe načelno speru ratna i poratna zločinstva nad civilima, što je u stanovitoj kontradiktornosti s onim o čem u ovoj istoj knjizi piše da se zbivalo nakon sloma NDH 1945, kao i s literaturom u kojoj se može naći gradje za partizanske pokolje civila u Bosni i Hrvatskoj i prije 1945.
Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.
Uz zapovjednika Šošu, Svetu Marjanovića, Proku Kovrliju i Stevana Trtiću zločinstvima su se isticali, navode svjedoci, student medicine Papo, budući kardiokirurg Vojno- medicinske akademije u Beogradu, i Boško Šiljegović, general pukovnik JNA, dugogodišnji glavni urednik Redakcije za historiju KPJ (SKJ) i NOB drugoga izdanja Enciklopedije Jugoslavije, izradjivane u Leksikografskome zavodu u Zagrebu. Kako je izgledala povijest NOB-a koju je pisao Šiljegović, možemo zamisliti, i u tome Bakoviću dati pravo kada sumnja u autentičnost četničko - jugoslavenske literature.
Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šešeljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.
Bosna Bakovićeva djetinjstva nepovratno je nestala, a jedan od uzroka njezina nestanka upravo je pokolj na Drini, o kojem on piše. I kao što se on nikada više ne će moći okupati u Drini, a da se ne sjeti njezinih krvavih valova, tako nikada više Muslimani ne će biti Hrvati muslimani, a Bosna sretna zajednica triju naroda, ma koliko se veliki Zapad prsio da je čuva od njezina rasapa. On ju je zapravo i uništio, licemjerno asistirajući srpskim klanjima 1941. i 1991.
Nataša Bašić
Ilina, 20.7.2013.
Sveti Ilija prorok
Svetac
"Ustao je prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja..." (Sir 48,1)
Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači "Jahve je moj Bog", a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:
"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.
Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život" (Sir 48,1-11). Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.
Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.
Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: "Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: 'Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.' Elizej odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: 'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On reče: 'I ja to znam; tiho!' Ilija mu reče: 'Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.' Ali on odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: 'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On reče: 'I ja to znam; tiho!' Ilija mu reče: 'Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.' Ali on odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I tako pođoše obojica.
I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: 'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!' I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: 'Gdje je Jahve, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe" (2 Kr 2,1-14).
Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije "velikoga Jahvina dana". Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: "Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti."
U Rječniku biblijske teologije Xavier-Leon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: "Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen 'u vihoru', 'u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim', a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo."
Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorok ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.
Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod" (Jak 5,16b-18).
Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!
Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: "Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje." Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: "Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica."
Sv. Izidor Iliju naziva "velikim svećenikom i prorokom". Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi. Sv. Ambrozije Iliju naziva "pročelnikom proroka".
Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: "Naš poglavica".
Žtovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.
Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. "Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio" (Francesco Spadafora).
U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva "Ilija gromovnik". Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava. (katolici.org)
Nova ujdurma iz udbaške kuhinje!
Udbaška podvala s dnevno.hr zapakirana u lajanje protiv udbaša:
...Eksluzivno za dnevno.hr iz Croatoruma nam je rečeno da su na tragu informacije, odnosno DVD-a na kojemu je pohranjena arhiva iz vremena drugog svjetskog rata i nakon njega, koju je Višnja Pavelić, kćer Poglavnika Ante Pavelića, navodno prodala Udbi za nekih 200-tinjak tisuća njemačkih maraka. Kompromitirajući materijal, odnosno imena s popisa na kojemu su navodno i svećenici i profesori, jedna je osoba uspjela spasiti, fotografirati i pohraniti na DVD, kaže naš izvor iz te domoljubne organizacije.
...
Da se ne zaboravi...
Sedam darova Duha Svetoga
MUDROST:
"mudar" je čovjek sposoban razlikovati važno od nevažnoga u životu; sposoban je uživjeti se u drugoga i iznutra "vidjeti" i "čuti" ono najdublje u njemu; "mudar" je čovjek sposoban u Božjem svjetlu "gledati" i "prosuđivati" cjelokupnu stvarnost.
RAZUM:
"razuman" čovjek "otvoren" je i kritičan u razumijevanju sebe, svijeta i ljudi; sposoban je "čuti" i razumjeti Božju riječ koja nam se na različite načine objavljuje (osobito Riječ koja nam je objavljena u Isusu Kristu).
SAVJET:
čovjek koji ima "dar savjeta" sposoban je savjetom pomoći drugome u donošenju njegova osobnog mišljenja i osobne odluke, osobito u važnim trenucima njegova života (za to je sposoban onaj koji drugoga zna "iznutra" slušati te mu se ne nameće svojim "savjetima" nego mu ostavlja mogućnost za slobodan izbor); imati "dar savjeta" znači također biti sposoban primati savjet od drugoga i, osobito, tražiti "savjet" u slušanju Božje riječi.
JAKOST:
"jak" čovjek sposoban je hrabro živjeti ljudsku i kršćansku istinu; dosljedan je i sposoban izdržati i onda kad je teško vjerovati i nadati se; svoje povjerenje i svoju ljubav prema Bogu i ljudima temelji na Božjoj vjernosti i ljubavi.
ZNANJE:
čovjek s "darom znanja" traži i radosno prihvaća istinu; prepoznaje i "zna" ljude, svijet i Boga u njihovoj najdubljoj stvarnosti; "priznaje" drugoga i raduje se kad nasluti bogatstvo njegove osobe.
POBOŽNOST:
istinski "pobožan čovjek" živi u najintimnijoj povezanosti s Bogom. Bog je za njega Otac kome se smije bez straha i s ljubavlju obraćati.
STRAH BOŽJI:
"dar straha Božjega" ("strahopoštovanja") čini nas sposobnima da shvaćamo i doživljavamo Boga kao najdublju i najveću Tajnu, kao "Prisutnog" i kao "Nedostupnog" (Bog nam je "bliži od nas samih" ali nam je i neizrecivo "dalek" jer je neizrecivo "drugačiji" i "veći" od nas); biti ispunjen "strahom Božjim" znači također biti ispunjen "strahom od grijeha", tj. ne biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je "dar straha Božjega" i novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo; ljubav je pažljiva.
Sotonin plan
Sotona govori svojim pomoćnicima:
"Ne možemo zabraniti kršćanima odlaziti u crkvu.
Ne možemo im uzeti Bibliju i zabraniti da upoznaju istinu.
Ne možemo ih odvojiti od biblijskih vrijednosti, kojima su generacije
kršćana odane, zato moramo učiniti nešto drugo.
Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom.
Kada imaju iskren i pouzdan odnos s Kristom, onda je naša moć slomljena.
Zato, pustimo ih da odlaze u crkvu,
ne uzimajmo im njihov konzervativni stil života,
ali se usmjerimo na njihovo vrijeme,
da nemaju vremena za blizak i iskren odnos s Isusom Kristom.
Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u
njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći.
Moramo po čitav dan biti u njihovoj blizini kako bi im onemogućili
ostvarenje tog i takvog odnosa."
"Kako ćemo to učiniti?" pitali su sotonini pomoćnici.
"Zabavite ih životnim sitnicama,
koristeći različite efektne trikove,
kako bi okupirali njihove misli." odgovorio je sotona.
"Učinite im primamljivim trošenje, trošenje, trošenje, a zatim
pozajmljivanje, pozajmljivanje, pozajmljivanje.
Preplavite njihove poštanske sandučiće reklamnim materijalima,
letcima, narudžbenicama i ponudama različitih besplatnih materijala,
nudite im razne usluge i lažne nade.
Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu.
Uvjerite žene kako je bolje ne imati djece,
kako bi imale vremena za puno radno vrijeme i izgrađivanje svoje
karijere, koja je važnija od obitelji.
Neka muževi rade šest, bolje sedam dana u tjednu, deset a možda i
dvanaest sati, kako bi mogli zadovoljiti svoj životni stil.
Zabranite roditeljima provoditi vrijeme s djecom.
Tako će se njihove obitelji početi raspadati.
Dom neće više biti oaza usred stresa od svakodnevnih briga.
Razdražujte njihova osjetila, kako ne bi mogli čuti tihi Božji glas i
razmišljati o Božjoj Riječi.
Navikavajte ih na stalno uključen radio, slušanje glazbe kad god su u
automobilu.
Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video
player ili računalo.
Neka u svim trgovinama i restoranima svira glasna glazba.
To će zaglušiti njihove misli pa neće biti sposobni saslušati jedan
drugoga i razbit će njihovo međusobno i njihovo jedinstvo s Isusom.
Ne zaboravite njihove noćne ormariće popuniti novinama i časopisima.
Bombardirajte njihove misli novostima 24 sata dnevno.
Pobrinite se za njihove vikende.
Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne
koje dolaze.
Nemojte im dopustiti otići u prirodu na odmor,
kako bi se divili prirodnim ljepotama i Tvorcu te prirode.
Dajte im kruha i igara.
Pripremite im hranu za oči.
Neka im filmovi budu glavna zanimacija, razdražujte njihova osjetila.
I kada budu na odmoru ne dajte im mira.
Pošaljite ih na egzotična
mjesta, zabavne parkove... samo neka se zabavljaju...
Kada se sastanu, servirajte im malo spletki i svjetskih tračeva,
zasvirajte im malo na osjećaje i živce a iznad svega
nemojte im dopustiti da svoju snagu crpe iz Božje Riječi.
Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja.
Ostavite ih da budu dio programa duhovnog nastojanja.
Što više, to bolje. Prepunite njihove živote velikim mnoštvom dobrih
razloga protiv trošenja vremena na molitvu
i prilike da se proučava Božja Riječ.
Uskoro će se truditi vlastitom snagom,
žrtvovat će i svoje obitelji
i zdravlje zbog lažnih razloga."
Sotonini suradnici su otišli ispunjavati svoje zadatke
- djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo,
s jedne akcije u drugu,
s jednog sastanka na drugi,
tamo i ovamo.
Je li sotonin plan dobar - prosudi…
U Srbu se brani Hrvatska!
Autohtona - Hrvatska stranka prava
Zagreb, Ilica 31
- Srpsko narodno vijeće
Milorad Pupovac
Sramite se da i ove godine slavite četnički ustanak u Srbu, 27. 07. 1941. godine! Taj datum ujedno je bio i početak ubijanja i čišćenja okolnih sela od Hrvata. U Srbu 27. 07. 1941. godine nije bilo ustaša niti partizana, već četnika koji su bili u sprezi sa fašističkom Italijom.
Selo Boričevac 1941. godine četnici su u potpunosti spalili. Zatim su zaustavili vlak koji je prevozio hodočasnike iz Sv. Ane i sve ih smaknuli. Katoličkog svećenika su ubili i nataknuli na ražanj. Osim toga, 25. srpnja 1990. Vojislav Šešelj je održao miting u Srbu i pozvao na balvan revoluciju te se ponovno krenulo u protjerivanje i ubijanje Hrvata u Hrvatskoj. Sada 2013. godine, a i prijašnjih godina želite izjednačiti antifašizam i četništvo, što Vam neće poći za rukom.
Kao saborski zastupnik u Hrvatskom saboru sramite se što organizirate proslavu i veličanje pljačke, nasilja i ubojstva koje su počinili četnici sa svojim vođom Momčilom Đujićem. Ponovno Vas upozoravamo da vam vaše četničko orgiranje u Hrvatskoj neće proći.
Mi smo spremni obraniti nevine Hrvatske žrtve, koje su pale od Vaših hvaljenih zločinaca četnika!
Bog i Hrvati!
Zagreb, 18. 07. 2013.
Autohtona – Hrvatska stranka prava
Dražen Keleminec, predsjednik
Koprivnica, 18.7.2013.
Objavljen 'Rat i mir', novine za hrvatske branitelje
Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91), čiji je počasni predsjednik legendarni zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković-Jastreb, a koja je osnovana prije nekoliko mjeseci, i u kojoj su učlanjeni isključivo oni koji su u Domovinski rat krenuli 1991., u povodu Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja, objavila je prvi broj novina!
Riječ je listu s nazivom "Rat i mir", a u kojem su objavljene teme, zanimljivosti, komentari, fotografije i karikature vezane uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Po riječima glavnog i odgovornog urednika Mladena Pavkovića, inače i predsjednika ove Udruge, list se ne će baviti braniteljskim problemima i drugim termama s područja Koprivničko-križevačke županije, već je zamišljen kao glasilo hrvatskih branitelja iz cijele zemlje.
Prvi broj objavljen je na osam strana, a njegovo tiskanje financirali su isključivo sami branitelji, ne tražeći od nikoga ni kune dotacije. Pavković, koji je uz ostalo bio i urednik prvog hrvatskog vojnog lista "Gardist", također je istaknuo da im je želja da se što više i istinitije progovori o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, a koji danas osim što su zapostavljeni, marginalizirani i naprosto bačeni u blato, mogu objaviti svoje životne i ine kalvarije, ali i dobre strane kojih sigurno ima. List će izlaziti povremeno, (razmišlja se o mjesečniku), a cijena prvog broja je O (nula) kuna, opet iz razloga da oni koji neprestano "skrbe" o braniteljima ne kažu da je objavljen samo i isključivo iz razloga da se netko na njemu "obogati"!
U želji da što lakše i brže dođe do svojih čitatelja "Rat i mir" će biti razaslan udrugama, knjižnicama, ali i drugim kulturnim ustanovama
Krštenje kolonije
Hrvatski su političari 1. srpnja 2013. ostvarili i drugi strateški cilj svoje poslijetuđmanovske državne politike. Kao što su, zaobišavši Ustav i narodnu volju, prije četiri godine Republiku Hrvatsku bez referenduma učlanili u NATO, tako su je ove godine, pozvavši se na rezultate propaloga referenduma, učlanili u Europsku uniju. Sad se tim uspjesima zajedno diče vlast i oporba. Tako smo, vele, sretno priveli kraju burnu povijest hrvatskoga naroda.
Ti su događaji, što god tko o njima mislio, epohalni. Ne samo u državnopravnom pogledu... – E, hvala Bogu! – zaskočiše me pametni znanci. – Nad tim bi se i tvoja zadrtost trebala zamisliti. Ima li smisla u novim okolnostima i dalje „mrčiti kartu“? I dalje tesati suverenistički balvan? – Hm, da. Pametno zbore pametni ljudi. Ali pamet zna i zahiriti. To joj se redovito događa kada ne propituje istinu i ćudoređe svojih pretpostavaka. Kako se povijest čovjeka ili naroda može „privesti kraju“? Samo tako da se dotični dokrajči. Takvih je zlodjela puna novija hrvatska povijest. Tko ih prikriva? Tko o njima dragovoljno šuti? Propali ljudi. Drugim riječima, kukavelji koji, bilo u bijedi ili u raskoši, žive s onu stranu dobra i zla.
Dobro je pamtiti dobre stvari. Ali ne treba zaboravljati ni nedjela otaca zbog kojih djeci trnu zubi. Ovo mi se drugo čini važnijim. Na ta nedjela treba uporno podsjećati. Ne radi raspirivanja mržnje i žudnje za odmazdom. Tako ne ćemo učiniti da bude da nije bilo ono što je bilo. Nama treba druga, bolja polovica sjećanja. Ona koja krijepi razboritost i spremnost zajednice na nove početke. Zbog toga nam je, među ostalim, češće podsjećati da je Hrvatski sabor god. 2010. ustavno dokinuo referendumski – kvorum! To međutim vrijedi samo za referendum na kojemu narod odlučuje o samostalnosti i suverenosti države. Što to znači? Znači da je nađen način kako se može po želji vlasti uspješno krivotvoriti narodna volja.
Gdje li je, pitate se, sinula ta epohalna iskra? Na Griču? Na Pantovčaku? U mozgu Vladimira Šeksa? U primozgu Peđe Grbina? Ni govora, gospođe i gospodo! Ni na Griču ni na Pantovčaku, ni u HDZ-u ni u SDP-u. Odavno su, da ne velim: od smrti Franje Tuđmana, zagrebačka politička brda – pusta zabit. Po obroncima Medvednice opet viju vuci. A Šeks i Grbin? Gospoda samo zavijaju s vukovima.
Ta epohalna iskra morala je vrcnuti negdje drugdje, u samom srcu demokracije. Najvjerojatnije u hrvatskomu glavnom gradu – u Bruselju! No ne treba zbog toga podcjenjivati gričke praktičare. Grički su praktičari, „potkovani“ polustoljetnom praksom „narodne demokracije“, praktično izbrusili taj bruseljski teorijski dragulj. Oni su uzorno proveli beskvorumski referendum o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Glasovalo je 43,5 posto, dakle znatno manje od polovice ukupnoga broja birača. Glasovi su idealno podijeljeni: na dlaku točno dvije trećine (66,27 posto) za pristupanje Uniji, na dlaku točno jedna trećina (33,13 posto) protiv pristupanja Uniji. Ishod? Čudesan! Manje od jedne trećine (nepunih 29 posto) punoljetnih državljana valjano je odlučilo da Republika Hrvatska pristupi Europskoj uniji. Bruselj je bio ushićen. I svesrdno je pozdravio – dvotrećinsku političku volju Hrvata! Koliko su te bruseljsko-gričke političke krjeposti častive, neka svatko odmjeri svojom mjerom.
U što su nas time uvalili naši politički prvaci i njihovi bruseljski skrbnici? O tomu podrobno govore Lisabonski ugovor i Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. No to su opsežni i zakučasti spisi. Ne vjerujem da se itko od hrvatskih političara dosad s razumijevanjem probio kroz tu prašumu ugovornih tekstova. Ali Hrvati moraju vjerovati svojim političarima. Tako, doduše na engleskom, misli i legendarna Mara Antičević Marinović: People must trust us! To međutim ne obvezuje sve Hrvate. Neki od njih javno hine da ne znaju što rade naši političari i da ih to ne zanima, a u prisnu krugu strastveno razmatraju što se to i kako 30. lipnja slavilo u Hrvatskomu saboru i na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Ta proslava, zgražaju se demokratski ljepodusi, bila je grozan državni kič! Kič ravan kiču kakav prakticira P'yongyang! Što jest, jest: oblična je sličnost s P'yongyangom neporeciva. A ni opaska nije nevažna. „Oblik“ je drugo ime kulture. No mnogo je važnija sadržajna različnost. Sjeverni Korejci tako slave svoju (ludu, ali svoju) državnu samostalnost i suverenost. A što su 30. lipnja slavili hrvatski politički prvaci?
Predsjednik Republike Ivo Josipović slavio je, držeći se plemenite općenitosti, dobročinstva kojima je Europska unija i dosad obasipala Hrvatsku.
Hrvati su se, slušajući to, u sebi snebivali. Koja to dobročinstva, Predsjedniče? Nije li Europska unija, još dok je bila Europska Zajednica, god. 1991., dva mjeseca prije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, embargom na uvoz oružja Hrvatskoj tvorno osporila pravo na samoobranu od srpsko-crnogorske agresije? Nije li Europska unija od Hrvatske iznudila tromjesečnu odgodu državnoga osamostaljenja? Nije li Europska unija sablažnjivom pravdom Haaškoga suda cijelo desetljeće ucjenjivala Hrvatsku? Nisu li grabežljivci iz Europske unije i komunistički eurohrvati Hrvatskoj oteli banke, telekomunikacije, Inu, cementare, ciglane, pivovare, pravo na isključivi gospodarski pojas na Jadranu, sredstva javnog priopćivanja? Nisu li Europska unija i njezina „peta kolona“ ugušile hrvatsku proizvodnju hrane? Nije li Bruselj danas, na krstitkama svoje već poodrasle kolonije Hrvatske, oko Vas, Predsjedniče, u Zagrebu okupio sve političke prvake Zapadnoga Balkana pod vodstvom četničkoga vojvode Tomislava Nikolića?
Ah, da, argumenti su bolni! Ali emfaza je neumjesna. Predsjednik je hrvatski državljanin. Kao takav ima „puno pravo“ gledati na te stvari drukčije nego itko drugi. Opako je u demokratskomu pluralizmu biljnih, životinjskih i ljudskih prava htjeti upravo Predsjedniku skučiti njegovo „puno pravo“. To većma što Predsjednik nije samo dobričina i poštenjačina. On je i vrhunski pravnik! Kao takav s „punim pravom“ gleda na svijet kroz svoje osebujne naočale – kroz Novu pravednost i PravDU za Hrvatsku. Druga je stvar što je te naočale baštinio od svoga oca Ante Josipovića, a treća – što se kroz te naočale najgnusniji zločini protiv Hrvatske posve naravno vide kao najveća dobročinstva Hrvatskoj.
Predsjednik Vlade Zoran Milanović slavio je, valjda po dogovoru s Josipovićem, „paradoksalni“ – hrvatski narod. U tomu je visoko nadmašio Evliju Čelebiju, glasovitoga osmanskog askera i putopisca iz XVII. stoljeća. Kako je slavio ono što je dotad kudio, još je više nadmašio sebe sama. Bio je i poučniji od Turčina. Cijelomu je svijetu, svima i pojedincima, eurohrvatima i Euncima, ponosno obznanio kakav smo mi narod. Ima nas, rekao je, 4,5 milijuna. No nismo sami. Naš nas „antifašizam“ prisno vezuje s cijelim „regionom“. A mi smo „racionalni“ ljudi. Svaki od nas drukčije gleda na našu nacionalnu prošlost, sadašnjost i budućnost. Uz to smo i geopolitički iznimni – jedini slavenski narod iskonski povezan s morem.
Što na to reći? Ništa. Čast Državnomu zavodu za statistiku, čast „antifašističkim“ djelima ljubavi koja su Hrvatsku u XX. stoljeću dvaput zavila u crno, čast dvotrećinskoj narodnoj volji s referenduma bez kvoruma, čast Slovencima i Crnogorcima, Poljacima i Bugarima, Ukrajincima i Rusima, ali – pobijati čovjeka koji je nadmašio ne samo Evliju Čelebiju, nego i sebe sama?! To pristojnu Hrvatu ne pada na pamet. To bi bila paneuropska društvena sablazan. Hrvati su stoga samo vrtjeli glavom.
Hrvati su najteže podnijeli agresivnu dobrotu predsjednika Europskog povjerenstva. Mnogostruki (počasni) doktor znanosti José Manuel Durao Barroso prelio je Hrvate najogavnijom majonezom. Prvo im je iz čista mira otkrio da su oni – Europljani! Zatim ih je, oduševljen svojim otkrićem, s osobitom ljubavlju smjestio u – srce Europe! Na kraju im se, kao bruseljski Sveti Otac, obratio na njihovu vernakularu. Ako sam dobro čuo, uskliknuo je: Hrvatska, dobro došla u – 'ropsku uniju!
Tako je nakon iscrpljujućeg 12-godišnjega katekumenata na posljetku krštena nova kolonija. Na krstitkama nisu bili ni Angela Merkel ni François Hollande ni David Cameron. Nikomu nisu ni nedostajali. Hrvatske političke prvake i onako više zaokuplja budućnost dijela „regije“ izvan Europske unije nego budućnost Hrvatske u Europskoj uniji. Krstitke su prošle bez ikakva izgreda. Samo je u Kastvu župnik don Franjo Jurčević spustio državnu zastavu na pola stijega i oglasio Tužan dan za Hrvatsku.
Što sad? Ništa. Opet iz početka. U naravi je kolonije žudnja za slobodom, samostalnošću i suverenošću.
Benjamin Tolić
Kako je moguće da još nitko nije procesuiran za komunističke zločine
Općina Vrsi, Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, rodbina, mještani okolnih naselja i onih pristiglih iz ostalih krajeva Lijepe Naše i inozemstva jučer su položili vijence i zapalili svijeće podno velikog križa kod jame Golubinka nedaleko Vrsi.
- Golubinka je prirodna jama u kojoj su za vrijeme Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine bačena tijela od 150 do 300 nevinih žrtava i hrvatskih rodoljuba iz Vrsi te okolnih mjesta koje su partizani i njihovi pomagači mučki umorili, rekao je Ante Matijević, poljički povjesničar, istraživač, hrvatski proljećar i dragovoljac Domovinskog rata.
Pritom je naglasio kako su osobe likvidirane iz političkih razloga i bez suda, pretežno oni koji su djelovali kao rodoljubi.
Ante Matijević smatra da je krajnje vrijeme da se konačno na objektivan i sustavan način utvrde povijesne činjenice te prekine urota šutnje o komunistčkoj strahovladi.
Velimir Brkić
Vrhunac “naučničkih” napora
Vrhunac “naučničkih” napora da se obrane i dokažu službene mistifikacije predstavljala je Miletićeva knjiga “Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945” - izašla 1985. godine. To je trebalo biti kapitalno djelo koje je u tri sveska, na 2.000 stranica, sadržavalo izjave svjedoka, nešto izvornih dokumenata iz logora, djelomične zapisnike preslušavanja nekih funkcionera logora, odlomke iz komunističke štampe o logoru, opširan uvod i opširan zaključak. Ta je knjiga trebala definitivno utvrditi istinu o Jasenovcu i definitivno ušutkati sve sumnje. A istina prema tvrdnjama autora bila je 700.000 ubijenih u logoru.
Međutim, rezultat je bio suprotan. Knjiga koja je trebala definitivno dokazati službenu istinu, potvrdila je i argumentirala sve stare sumnje. Kritičkom analizom izjava svjedoka, otkrivaju se kontradikcije, laži, pretjerivanja - a malobrojni izvorni dokumenti pomažu da se stvori objektivnija slika o logoru. Sama knjiga je svojevrstan dokument protiv tvrdnji autora.
U prvom redu danas nisu vrlo uvjerljivi argumenti kojima se negira osnovna tvrdnja o logoru, kao logoru uništenja.
Na početku osnivanja logora III, Ciglane i preseljenja iz Bročica i Krapja, Luburić je, prema izjavama više logoraša, 20. listopada 1941. održao govor. “U svom govoru Luburić je obećao zatočenicima Židovima da će u logoru III, koji se imao osnovati, imati mogućnosti - ukoliko se za to pokažu na radu - biti slobodni, neće se nalaziti u žici, neće postojati opasnost za njih, neće biti straže nego će sami držati stražu, imat će kantinu, biblioteku, glazbu i ostalo, kao i pravo na dopisivanje, primanje paketa, a osobito marljivi imat će pravo živjeti sa svojim porodicama. Isto takav govor održao je u Krapju” (II.898) Ovakve govore održao je i pri dolasku drugih grupa.
Iz izjava se može dobiti približna slika logora. U veljači 1942. sagrađeno je šest stambenih baraka i dvije za ambulantu i bolnicu. “U logoru je postojala lančara, radionica u kojoj su bili bravari, puškari, kovači, automehaničari, uopšte sva metalna struka. Ciglana... stolarija, pilana, tehnička crtaona, pogon, pekara, mlinara, ekonomija, obrtna grupa u koju je spadala desinfekcija, postolarija, krojačnica za zatočenike, drvorezbarija, keramičari... proizvodili su se metalni predmeti. U puškarni popravljale puške,... popravljali automobili i tenkovi. U tehničkoj crtaoni radili su se po naređenju Luburića nacrti za pretvaranje Jasenovca u moderan grad, Jasenovac je trebao postati centar industrije naoružanja (II.903). Planovi za izgradnju časničkog doma, ustaškog tabora, čitaonice, kupaonice, nogometnog igrališta (I.563). U planu je izgradnja velike ljevaonice i drejeraja, gdje bi radilo 3000 ljudi (I.564).
Na ekonomiji su štale, svinjci, mesnica, ledana, konjušnice, ugljenara, krečana, pekara, peradarstvo, pčelinjak, vrtlarija. Logor ima svoju električnu centralu.
U samom mjestu Jasenovac postojala je kožara, logor IV kao poseban odjel u kome su se nalazile sve radionice za preradu kože, vlastitu električnu centralu i kancelarije. U mjestu Jasenovac postojala je još jedna bolnica u okviru logora u kojoj su radili zatočenici, a liječili se i zaštićenici i ustaše, i koja je bila vrlo dobro opremljena.
Postoji više radnih grupa i svima su na čelu zatvorenici:
građevna grupa - 500 zatočenika - grupnik Koperman,
ciglana - 300 - grupnik Flajsak,
lančara - - 130 - grupnik Blaukorn,
ljevaonica - 50 - grupnik Kraus,
fina mehanika - 5-6 - grupnik Rozenberg,
montaža - 200 - grupnik Rozenberg,
pilana - 100 - grupnik Rozenberg (neki drugi istoga prezimena),
automehanika - 50 - grupnik Somedji,
Slobodanova grupa za razne radove - 200 - grupnik Mičić (I.563-564).
Osim toga tu je preko stotinu krojača, u kožari radi 100-200 zatočenika.
U logoru je postojao neki oblik zatočeničke samouprave, zatočenici su upravljali radovima i vodili cjelokupnu logorsku administraciju. Na čelu uprave je logornik zatočenik i njegov zamjenik, zatim su grupnici logoraši i desetari logoraši. Njihov je utjecaj vrlo velik, imaju pravo kažnjavati za nerad. Oni su veza s ustaškom upravom logora. Primaju plaću, izlaze po poslu iz logora. Slobodnjaci su se slobodno kretali, imali su bolju hranu, dopisivanje, novine, neki stanuju u obitelji u mjestu Jasenovac. Slobodnjakom se postajalo zalaganjem (II.911), poluslobodnjaci žive u logoru i hrane se u logoru, zatočenici grupnici imaju posebnu grupničku hranu, koja je dobra i ukusna, a dobivaju i celi lebac od 90 dkg dnevno (III.109).
U jesen 1942., povodom jesenske izložbe u Zagrebačkom Zboru održana je izložba: “Godinu dana rada logora Jasenovac” - izložena je maketa logora, pregled i grafikoni i statistika proizvodnje, izloženi su proizvodi raznih radionica: obrtnički drveni proizvodi, keramički radovi, kancelarijski namještaj, metalni proizvodi. Izložena prva strojnica vlastite izrade, popravljeni tenk, vojne kuhinje i sl. (I.440).
Logor sklapa narudžbe s ustanovama za izradu namještaja, isto tako s vojskom za izradu uniformi i odjeće za popravak oružja. U logoru je izrađivana oprema, odjeća i obuća za Crnu legiju - najelitniju ustašku vojnu postrojbu.
Same te činjenice su u očiglednoj suprotnosti s tvrdnjama o teroru u logoru, teško je vjerovati da su takva organizacija logora i takvi planovi proizvodnje bili spojivi s terorom i svjesnom željom za uništavanjem zatočenika.
Najteža, glavna optužba protiv logora Jasenovac jest ona o Jasenovcu kao mjestu masovnog ubijanja. Međutim, žrtve tih masovnih pokolja nisu mogli biti zatočenici i tvrditi to bilo bi apsurdno, budući da je broj tih masovnih ubojstava često prelazio brojno stanje logora. Prema izjavama zatočenika i Izvještaju komisije, glavne žrtve masovnih ubojstava - grupe ili transporti - u Jasenovac su dovođeni izvana: ili iz drugih logora, ili grupa zarobljenog stanovništva prilikom raznih vojnih akcija: iz Slavonije, s Korduna, iz Vojnića, s Petrove Gore, Kozare ili obližnjih sela - Ustice, Mlake, Jasenovca, Gradine, Bos. Dubice, Crkvenog Boka i dr. Te grupe navodno nisu niti registrirane u logoru nego su, navodno, odmah vođene na “likvidiranje”: spaljivanje u peći, ubijanje na Graniku, strijeljanje u Gradini...
Prof. Vladimir Mrkoci
Sve damo, Perkovića ne damo!
Valjda će Angeli Merkel biti dovoljno osam tjedana da shvati o čemu se tu radi
Sve je pokvario Tito, koji je zakazivao sjednice Avnoja u studenom. Komunikacije su bile loše, pa je stoka trebala godinu dana da stigne u novi tor. Kada je FDH ušla u jugoslavensku uniju, dobili smo ljetno zasjedanje Avnoja. Nakon što je RH ušla u EU, Sabor je praktično raspušten. Pametnome dosta.
Sabor srozan na najniže grane
Možda riječ "stoka" nije najprimjerenija za jalove saborske ljenguze, ali znate na što mislim. Kako drugačije nazvati "narodne" zastupnike koji sudjeluju u providnom spinu SDP-a, HNS-a i HDZ-a, koji ima za funkciju odgađanje izručenja Josipa Perkovića i njegovih bliskih suradnika, koje njemačko tužiteljstvo tereti kao nalogodavce i organizatore svirepog ubojstva Stjepana Đurekovića u Bavarskoj, krajem srpnja 1983. Ljetne stanke nisu vrijedile za ubojice Partije i Udbe. Podzemlje će nastaviti svoje igre i ovog ljeta, dok se truli "narodni" zastupnici izležavaju na pješčanim plažama, u društvu maserki.
Hrvatski sabor treba preimenovati u Parlament Josipa Perkovića
Sve je to dogovoreno i predstavlja grubo ismijavanje demokracije, koje bi državno odvjetništvo moralo procesuirati. Nakon što su SDP i HNS donijeli famozni "Zakon Perković", kojim je onemogućeno izručivanje Josipa Perkovića i drugova glede konkretnog političkog ubojstva, SDP predlaže ustavnu odredbu o nezastarijevanju političkog ubojstva, koja bi olakšala izručivanje Josipa Perkovića! U zločinačkom obmanjivanju javnosti svoje su odigrali Vladimir Šeks, odnosno HDZ, i HNS koji ima dogovor sa SDP-om da se suprotstavi kada to SDP-u paše, čime HNS jača svoju slabu poziciju u izbornoj bazi. "Ustav ne damo!" - viče ovih dana Jozo Radoš, kojega su Vesna Pusić i Radimir Čačić prihvatili u HNS-u samo zato da gurnu u zapećak stranačku konkurenciju. Igora Dragovana nasadili su njegovi. Kao i Peđu Grbina, koji je gurnut u partijsko kolo laži i obmana.
SDP pokušava odgoditi direktno protivljenje Njemačkoj. Kao, Zoran Milanović i drugovi toliko su kooperativni da žele u svezi toga prilagoditi naš Ustav, ali se procedura oduljila. Gospodo Nijemci, odgovarajuća promjena Ustava RH ušla je u saborsku proceduru, ali imamo ljetnu stanku! "Valjda će im biti dovoljno osam tjedan da shvate osam riječi teksta izmjene Ustava" - kaže Milanović za HNS-ovce, a sve to "vrijeđanje" je dogovoreno. Bitno je da predmet Perković miruje još dva mjeseca, pa tek onda kreće procedura, i sve se prolongira do slijedeće godine, a onda će interesna asocijacija Udbe i Partije pokrenuti nove spinove.
Zemlja je duboko korumpirana, imamo negativnu selekciju, pa vlada stoka
Ako HDZ nađe snage da odstrani Vladimira Šeksa i njemu slične "desničare", SDP uvijek može računati na HNS. Tako SDP dobiva mogućnost da pred Europskom komisijom, odnosno vladom EU-a, kao i pred parlamentarnim odborima EU-a, glumi civiliziranu stranku, koja se zalaže za europske vrijednosti, ali eto ima problema s oporbom i sa svojim koalicijskim partnerom, koji se onda vadi na nedodirljivost Ustava, što istovremeno treba onemogućiti referendumske izmjene, poput one o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. U nekoj drugoj igri, HNS će tražiti pozitivne promjene, a SDP će biti protiv, izgovarajući se na nepredvidive strukturne posljedice. SDP, HNS i HDZ za svoje igre ispod žita koriste različite društvene skupine, koje se namiruju na istoj suspenziji demokracije i na odvratnom izokretanju civilizacijskih vrijednosti. U najnovijem spinu Zorana Milanovića sudjeluju Ivo Josipović i pripadni Ured predsjednika RH, gdje sin Josipa Perkovića obnaša odgovornu dužnost..
Zanimljivo je da Zoran Milanović panično poziva u pomoć Crkvu u Hrvata. Reče da Katolička Crkva po definiciji mora biti za prijedlog promjene Ustava. Ako su Udba i Partija progonile Crkvu, neka to Milanović naglasi. Činjenica da su Udba i Partija ubacivale svoje doušnike u Crkvu, nije prigovor protiv Crkve, nego protiv Partije i Udbe. Crkva ne može podržati ono što će poslužiti za odgađanje izručenja Josipa Perkovića. Hrvatska javnost je ubijena i pasivizirana, ali nam ostaje nada da strukture EU-a ne će tolerirati partijsko-udbaške obmane. Valjda će Angeli Merkel biti dovoljno osam tjedana da shvati o čemu se tu radi. Sramotna bitka za Josipa Perkovića toliko je nevjerojatna, da pomišljam kako je ona samo dimna zavjesa za nastavak privatizacijske pljačke. Iza glumatanja "Sve damo, Perkovića ne damo" krije se još ružnija istina: "Perkovića ne damo da sve ostalo damo". Udruženi zločinački pothvat nesmetano se nastavlja. (Hrvatski Fokus)
Tvrtko Dolić
KOMEMORACIJA ZA ČLANOVE BUGOJANSKE GRUPE
Kakav bi ja bio čovjek, da živim u izobilju i ugodnostima ovdje u Australiji, dok moji roditelji, braća, sestre i milijuni drugih dobrih Hrvata kao oni, pate ispod jugo-srpske čizme.
Ambroz Andrić
Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo (HKDD) iz Sarajeva i Hrvatska mladež Uzdanica (HMU) iz Zagreba pripremaju i ove godine komemoracije kojima će se obilježiti 41. obljetnica Akcije Fenix 72 (Bugojanska akcija) iz lipnja i srpnja 1972.
Komemoracije će se održati u subotu, 20. srpnja 2013., u Ogorju Gornjem kod Muća i u Trnbusima kod Blata na Cetini:
- u 11.oo sati, održat će se komemoracija u zaseoku Leskuri u Ogorju Gornjem kod spomen obilježja poginulim pripadnicima Skupine Fenix 72 Iliji Glavašu, Filipu Bešliću, Stipi Ljubasu i Petru Bakuli, a nakon toga izmolit će se sveta misa zadušnica za poginule pripadnike Skupine Fenix 72 u župnoj crkvi sv. Jure Mučenika u Ogorju Gornjem.
- u 17.oo sati, izmolit će se sveta misa zadušnica za poginule pripadnike Skupine Fenix 72 u župnoj crkvi sv. Luke Evanđeliste u Trnbusima, a nakon toga održat će se komemoracija kod spomen obilježja poginulim vođama Skupine Fenix 72 Ambrozu Andriću i Pavi Vegaru u Trnbusima.
DODIKOVO ČETNIČKO ZASTRAŠIVANJE HRVATA!
Najnoviji zločin nad nemoćnim starijim Hrvatom u takozvanoj "republici srpskoj" pokojnim Nikolom Lipovcem je srpsko zastrašivanje Hrvata da se ne bi vraćali u svoju domovinu i pradomovinu Bosansku Posavinu iz koje su ih Srbi protjerali.
Da je to bio zločin zastrašivanja vidi se i po tome što su pokojnome Hrvatu zapalili auto. A da se radilo o materijalnoj koristi sigurno bi mu auto prisvojili. Živio je ovaj jadni hrvatski povratnik usamljen u očevu domu sa zarađenom francuskom mirovinom i htio je u svome domu provesti posljednje godine života u miru. I eto četnički Dodikovi krvnici su ga izboli na smrt noževima u vlastitom domu. Dok o tome strašnom političkom zločinu sredstva priopćivanja u RH kako tiskovna tako i elektronska jednostavno daju vijesti na kapaljku, od čelnih osoba Josipovića, Milanovića, Leke i svih drugih kako iz opozicije tako i iz pozicije se ne čuje ništa. A da je neki četnik slično stradao od nekoga Hrvata, svi bi odmah letjeli i propinjali se iz petnih žila da to prikažu ustaškim zločinom.
Sjetimo se samo kad netko baci kamen na staklo Srba kako svi odmah lete i galame. Drugi slučaj je nedavno hapšenje petnaestak četničkih ratnih zločinaca u vukovarskoj Trpinji od kojih je njih šestero pobjeglo u majčicu Srbiju, gdje nalaze svoje sigurno skrovište. I zamislimo se samo nad tragedijom Hrvata Vukovara koji godinama trpe gledajući srpske četničke zločince koji su im poubijali dijelove obitelji koji su ih silovali a s kojima se moraju svaki dan sretati na ulicama Vukovara.
Hrvatsko jugo sudstvo je čekalo više od petnaest godina da hapsi četničke trpinjske ratne zločince a takvih je još mnogo u Vukovaru. Ima ih na stotine. I srpska gospoda se žale na način na koji su hapšeni rano po kućama sa premetačinom. Trebalo ih je kao neku srbo gospodu pozivati na sud kako bi na vrijeme mogli prijeći k onima koji su umakli hrvatskom sudstvu. Njih je sigurno netko na vrijeme obavijestio jer srpskih ratnih zločinaca ima dosta i među hrvatskom policijom.
Hrvati nisu slobodan narod. Oni moraju živjeti u prijateljstvu sa ubojicama svojih najbližih čije su tjelesne ostatke posakrivali i pobacali da ih se nikada ne može pronaći. To je sadašnje stanje Hrvata, ne samo u Vukovaru nego i diljem Hrvatske kojom vladaju oni koji su vladali i prije Domovinskoga rata. Nije čudo što se jadni hrvatski branitelji još uvijek ubijaju.
Mate Ćavar
10 životnih pravila budućeg sveca
Francois-Xavier Van Thuân vijetnamski je kardinal koji je po nalogu komunističkih vlasti, zbog svoje vjere, 13 godina proveo u zatvoru – od toga 9 u samici. Od zatvaranja 1975. godine, sve do izlaska iz zatvora, nije zanijekao svoju vjeru. Potajno služeći Svetu Misu s tri kapi vina i jednom vode, posvećenih na dlanu, s jednostavnim drvenim križem obješenim oko vrata na komadu električne žice, strpljivo je prihvatio nepravednu kaznu. Nakon što je 2002. godine umro na glasu svetosti, pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju, a nedavno je završeno i biskupijsko ispitivanje o životu, herojskim krepostima i glasu svetosti o čemu je izvijestio i Bitno.net.
Ovaj prorok kršćanske nade ostavio nam je 10 životnih pravila koja svakome od nas mogu ukazati na ono bitno i jedino važno u našem vjerničkom životu.
10 Životnih pravila:
1. Živjet ću sadašnji trenutak u punini.
2. Razlučivat ću između Boga i Božjih djela.
3. Čvrsto ću se držati jedne tajne: molitve.
4. Vidjet ću svoju jedinu snagu u Euharistiji.
5. Imat ću samo jednu mudrost: znanost križa.
6. Biti ću vjeran svom poslanju u Crkvi i za Crkvu kao svjedok Isusa Krista.
7. Tražit ću mir koji svijet ne može dati.
8. Pronosit ću revoluciju Duha Svetoga.
9. Govorit ću jednim jezikom i nositi jednu odoru: milosrdnu ljubav.
10. Imat ću jednu posebnu ljubav: Blaženu Djevicu Mariju.
Dubrovnik, 16.7.2013.
Nije dovoljno obnoviti materijalnu crkvu
U župi Velike Gospe na otoku Šipanu pokraj Dubrovnika na blagdan Gospe Karmelske, u utorak 16. srpnja, dubrovački biskup Mate Uzinić predvodio je euharistijsko slavlje u povodu završetka dvogodišnje obnove župne crkve.
U propovijedi biskup je rekao da se u Crkvi, već od apostolskih vremena, osjećala potreba izgradnje posebnih mjesta na kojima će se zajednica kršćana okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i osobito na slavljenje euharistije. No, pri tome je poručio da bi se svaki vjernik trebao zapitati koliko i on, kao dio zajednice onih koji vjeruju u Boga, može postati Božji hram. Zahvalio je svima koji su pomogli u obnovi crkve, napose župniku, no također je rekao: "Obnoviti, međutim, materijalnu crkvu nije dovoljno. Što još trebamo? Trebamo se, redovito nedjeljom u njoj okupljati kao vjernička zajednica, da bismo zajednički molili, slušali Božju riječ i slavili euharistiju. Je li, međutim, to dovoljno? Ne, ni to nije dovoljno. Ostanemo li na ovome, parafrazirati ću sv. Augustina, niti to što smo obnovili ovu crkvu, što se u njoj svake nedjelje sastajemo kao vjernička zajednica, nam neće ništa koristiti. Što je još potrebno? Potrebno je i to da Isusa Krista s kojim se susrećemo u ovoj Božjoj kući ponesemo u sebi i sa sobom i nakon misnog slavlja, da s njim pođemo u miru nastavljajući misu u svojim domovima, na svojim radnim mjestima, u svom susjedstvu, svatko u svom zvanju i zanimanju, u svojoj životnoj situaciji, da sami, drugim riječima, postanemo Kuća Božja, Kovčeg Božji!"
Na kraju su župnik don Slavko Grubišić i Božena Popić Kurtela iz Konzervatorskog odjela u Dubrovniku zahvalili svima koji su sudjelovali u obnovi crkve.
Obnovljena župna crkva Gospe od Milosti (Milosrđa) sagrađena je uz samostan benediktinaca. Posvetio ju je 21. studenoga 1569. stonski biskup Bonifacije de Stephanis (Stijepić), o čemu svjedoči povelja koja se čuva u crkvi Duha Svetoga. Crkva je prostrana i visoka, te je imala čak šest oltara, s pobočnom kapelom sv. Križa te zvonikom na preslicu. Župa je posvećena Velikoj Gospi, no glavna je župna svetkovina Gospa od Karmela.
TKO JE USTAŠA?
Vjerovali ili ne - danas je u novoj Narodnoj Republici Hrvatskoj najpopularnije ime USTAŠA.
Evo zašto.
Ako se, s imalo ponosa, izjasniš da si Hrvat - to znači da si USTAŠA.
Ako slaviš 10. Travnja - ti si nepokorni fašistički USTAŠA.
Ako si za lustraciju komunističkih zločina - ti si USTAŠA koji radi na reviziji povijesti.
Ako zapjevaš koju od Thompsonovih pjesama - ti si bijesni USTAŠA.
Ako u Hercegovini zapjevaš gangu - ti si USTAŠA koji razbija “Bosansku Federaciju”.
Ako progovoriš koju protiv crvene jugobande - ti si crni USTAŠA.
Ako ideš u crkvu - normalno da si klerofašitički USTAŠA.
Ako, nedaj Bože, pozdraviš starim hrvatskim pozdravom - Za dom Spremni, bezbeli da si nacistički USTAŠA.
Neovisno o tome jesi li rođen 1919. ili 1990., ako si hrvatski nacionalist i voliš svoju Domovinu - ti si zadrti neofašistički USTAŠA.
Ako si za to da se s trgova i ulica u Hrvatskoj ukloni ime jednog od devetorice najvećih masovnih ubojica u povijesti svijeta - ti si krvavi USTAŠA “crnokošuljaš”.
Ako se ne slažeš s antihrvatskim bijesnilom, neoboljševika Josipovića i zioniste-boljševika poput Goldsteina, ti si USTAŠKA ZMIJA.
Ako ideš u Čavoglave, ti si koljač USTAŠA . Ma, na koncu, kako ono rekoše njihovi drugovi u Srbiji, “Kod Hrvata bre nije pitanje ko je, nego ko nije USTAŠA.”
A zašto ti neoboljševički gmizavci i njihovi saveznici u Hrvatskoj toliko strahuju od ustaštva?
Zato što je u njihove gene taj strah presađen iz gena njihovih očeva i djedova koji su nekad pred ustašama bježali brže i dalje nego vrag od tamnjana.
Kao svjedočanstvo evo jedan od stotina zapisa preživjelih branitelja Nezavisne Države Hrvatske, koji su pod naslovom “Iz junačkih dana ustaške borbe” tijekom prošlih dsetljeća objavljeni u hrvatskom emigrantskom tisku:
“Početkom 1945. Prva hrvatska udarna divizija - jedna od najelitnijih jedinica HOS-a - nalazila se u Daruvaru.
Na 15. siječnja 20. pukovnija ove udarne divizije, pod zapovjedništvom pukovnika Joze Mamića, krenula je u smjeru Rasenica - Veliki Zdenci - Tomašica - Hercegovac u Veliku Trnoviticu.
Već slijedećeg dana pukovnija je dobila zapovijed krenuti preko trnovičkih vinograda u smjeru Gornja Garešnjica - Gornje Jelensko, gdje je trebala prihvatiti I. Gorski sdrug koji je, na čelu s generalom Stjepanom Peričićem, preko Garića i Podgarića, nadirao iz smjera Ivanićgrada.
Partizani su pružali žilav odpor jer su na tom području imali velika skladišta.
Nu njihov odpor je ubrzo slomljen i plijen je bio vrlo velik.
Pukovnija je odmah dobila nalog da zauzme selo Hercegovac i da se preko Velike i Male Mlinske dokopa Čazme, te da zauzme Veliku i Malu Trnoviticu.
Partizani su imali ogromne gubitke. U prvom od sedam juriša, koji ih je iznenadio za vrieme večere, palo je 400 partizana. Poslije sedmog juriša zauzete su Velika i Mala Trnovitica.
Tu se pukovnija ukopala i ostala do 18. siječnja.
Slijedećeg dana dobila je zapovijed za pokret u smjeru Gornje Kovačice te zauzeti Stubanj (kota169), koja se nalazi na putu prema Velikoj Barni koju treba zauzeti i zaposjesti teren sve do križanja cesta prema Grubišnom Polju.
Nakon teških borbi uspjelo nam je zauzeti most na rijeci Česmi i uzpostaviti mostobran preko kojega će glavnina pukovnije prieći rijeku i zauzeti Stubanj i Veliku Barnu.
Dne 23. siječnja nastavljen je pokret u smjeru Velikih Zdenaca sve do križanja cesta Bjelovar - Daruvar kod Velikog Grđevca, a zatim preko Velikog Severina i Čazme u Kutinu.
U Kutini se pukovnija odmorila i 26. I. krenula preko Siska u smjeru Petrinje čija se okolica, počevši od Gline, nalazila u rukama partizana.
Petrinjsko pučanstvoje burno pozdravilo pukovniju koja je odmah, preko Gara, nastavila pokret prema Glini.
Nakon dva i pol kilometra naišli smo na partizansku zasjedu na koju je odmah izvršen juriš u kojem je ubijeno 25, a zarobljeno 5 odmetnika.
Poslije ovog juriša partizani su se povukli, zauzeli smo više sela iz kojih su partizani odveli sve pučanstvo.....”
Ante Perinović, zastavnik 20. udarne pukovnije
Prevareni, izdani i razoružani od podmuklog Britanca, mnogi od od ovih hrabrih branitelja padoše u Titovim boljševičkim marševima smrti.
Nu i kad su znali da idu u sigurnu smrt, išli su uzdignute glave i s tihom molitvom na usnama - Ti ubij mene, satri te junake što kao na pir idu za Dom mrijeti. Sve to za žrtvu uzmi Sveti Bože i satri sve nas - tek Hrvatsku spasi!
Njihova tijela su umrla, ali njihov junački duh i borbeni elan ostao je mnemonički živjeti u novim hrvatskim naraštajima, što najbolje svjedoči slijedeća pjesma koju je napisao mladi hrvatski revolucionar Geza Pašty.
PREPOROD
Otvorene rane bude zanos snažni,
I klonulom duhu ulievaju vjeru,
A krvavom srdcu svietlu nadu daju,
Otvarajuć vrata jednoj svetoj tajni.
Njezin glas je šapat mističnih dubina,
O opojnom piću prohujale bitke,
Junacima hrabrim, što proniješe slavu
I mačeve časti do svietlih visina.
Još dalje rumori zvučni žubor rieči,
To poruku svetu predaju nam mrtvi
Da nestali jesu u poplavi žrtvi,
Jer spjevaše psalam svoje žrtve sviestni.
Nad njihovim grobljem nebo se raztvara,
U strašnome biesu vije orkan ljuti,
A nad bojnim poljem diže se zastava
Koja će nas vodit u juriše smrti.
I kad bude opet ogranulo sunce,
Kad sjajem slobode sine zemlja naša,
Procvati će tada najdivnije cvieće,
Mirisava ruža - na groblju USTAŠA !
Pao je i Geza Pašty, osnivač i prvi vođa Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Kao i desetci drugih mladih hrvatskih domoljuba u inozemstvu, pao je kao žrtva podmuklih udbaških ubojica. Isto kao i za grobove tisuća hrvatskih branitelja prije njega, ni za njegov grob se ne zna, ali, kao i duh junačkih branitelja Nezavisne Države Hrvatske i njegov duh živi i živjeti će u srcima branitelja vječne Hrvatske - SVE DOK JE BURE, SUNCA, RATA I HRVATA!
Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen
Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, 14. srpnja 2013.
Umjesto monetizacije cesta treba demonetizirati nevladine udruge
Ponekad nam je jednostavno žao gledati i slušati našeg ministra financija kako se jadan, javnosti jalovo trudi objasniti logiku učestalih a nelogičnih harača. Pri tome, uvjeravanja radi, uz svaku izgovorenu rečenicu koristi on svoju uvriježenu poštapalicu 'prema tome'… ne bi li tako barem verbalno potkrijepio svoju financijsku (ne)logiku! Ali sve je uzalud, od jakog 'stezanja kajiša' samo što nam kičma nije puknula!
Ipak, čudi nas kako bistroumnom financ-ministru do danas nije palo na um pod financijsku lupu staviti pa i demonetizirati NVO-e odnosno bezbrojne i neprofitno-beskorisne nevladine udruge koje s ovogodišnjom državnom dotom od 1,7 milijardi kuna bez PDV-a itekako 'sišu krv' države tj. poreskih obveznika, ni krivih ni dužnih!? I još uz to, da apsurd bude veći, za većinu tih udruga može se figurativno reći da su 'mrzitelji Hrvatske' odnosno da rade protiv interesa vlastite države čiji kruh kusaju!? Pitamo se zašto umjesto neprofitnih ne bi to bile nekakve profitne udruge pa živjele od vlastitog znanja, pameti i rada prodajući odnosno 'monetizirajući' svoj intelektualni-umni proizvod na konkurentnom tržištu zainteresiranim 'kupcima'?
Usporedimo: Hrvatska je po broju žitelja malena zemlja sa svega 4,3 milijuna stanovnika ali i s okruglo 45.000 neprofitnih, nevladinih udruga za razliku od mnogoljudne Rusije koja ima 35 puta više ili okruglo 142 milijuna stanovnika ali tek 654 nevladine udruge - sedamdeset puta manji broj NVO-a od sićušne Hrvatske! Nije to nikakvo čudo kad je za osnivanje bilo kakve nevladine udruge u Hrvatskoj dovoljno 'troje utemeljitelja' s 'kapitalom od 70 kuna' taksenih biljega i eto ti NVO-e koja bi se slobodno mogla zvati 'Udrugom kruha bez motike'. Nakon toga slijedi službena registracija i prijava na državne ili regionalne jasle odnosno još jedan bespotrebni harač po džepu poreskih obveznika! Toliko je bizarnih naziva takvih 'džabe-lebaroških' organizacija da se ne bi čudili ako se već sutra osnuje još jedna u nizu odgovorna za 'Seksualna prava kišnih glista', primjerice u Mrduši Donjoj ili, s oproštenjem, u Špičkovini! Glede profita aktualnu KUKURIKU-vladu mogli bi svrstati u čisto stranačku ali totalno neprofitnu organizaciju! Evo i zašto.
U vremenu kada se zbog krpanja poderanog Linićeva proračuna na veliko sprema totalna CRO-rasprodaja svega i svačega pod 'kulisom' monetizacije, privatizacije, dokapitalizacije autocesta, Croatia-osiguranja, HPT-a, vlada 'lizingom' (a narod 'pušingom') obnavlja vozni park vrijedan 265 milijuna kuna! A uz to vladin HEP isplaćuje imaginarne jubilarne nagrade svim djelatnicima u iznosu od 48 milijuna kuna ukupno. I sve to se radi 'pred nosom' tobože bijesnog haračlije Slavka Linića, ministra financija jedne vlade koja se sama ponaša poput pijanog milijunaša bez ikakvog pokrića, dakako! PREMA TOME, Vlada je ne samo neprofitna nego i izrazito štetočinska organizacija!
Kako se Rusi odnose prema nevladinim udrugama? Kao prvo, Vladimir Putin je zabranio otvaranje stranih banaka u Rusiji a isto tako zabranio je provokativne gay-parade i bilo kakvo veličanje homoseksualizma kao pokreta u smislu neke nove (homo)seksualne revolucije! Osim toga, prošle je godine u srpnju Donji dom ruskog parlamenta odobrio prijedlog zakona koji od svih nevladinih organizacija (u Rusiji ih je 654!) koje se bave političkim aktivnostima, i koje primaju donacije iz drugih država, da se registriraju kao 'strani agenti'. Ta će fraza ujedno morati biti istaknuta na svim relevantnim materijalima koje takvi NVO-i koriste. Ruski državni vrh, Vladimir Putin dakako, naglašava kako je ovaj zakon potreban da bi se Rusiju zaštitilo od vanjskih utjecaja na unutarnju politiku. Putinova stranka 'Ujedinjena Rusija' tvrdi kako strane vlade koriste nevladine udruge kao kulisu za pokušaj uvođenja političkih promjena u Rusiji. „Postoji toliko dokaza o takvim promjenama režima u Jugoslaviji (pokojnoj i mnogima nikad prežaljenoj?), a sad i u Libiji, Egiptu, Tunisu, na Kosovu - to je ono što se događa u svijetu, neke vlade sustavno rade na mijenjanju režima u drugim zemljama“, otvoreno je kazao zastupnik 'Ujedinjene Rusije' Vjačeslav Nikonov. „Ruska demokracija mora biti zaštićena od vanjskih utjecaja“, zaključio je Nikonov a dodao bih, i ne samo ruska nego i hrvatska.
Prijedlog za djelomičan stambeni smještaj udruga i njihovo financijsko zbrinjavanje! Veliko je pitanje gdje je 'stambeno smješteno' tih silnih 45.000 hrvatskih nevladinih udruga ili možda one funkcioniraju na principu virtualne kućne adrese, golog poštanskog pretinca - 'poste restante' kao primjerice 'off shore' kompanije s Djevičanskih Otoka!? Kod našeg 'Stipe bivšeg' u njegovih raskošnih 280 m2 vile u Grškovićevoj ulici (eventualno uz skroman honorar) mogli bi udomiti razne nestranačke, neprofitne, nevladine udruge, primjerice antifašističke SABA-ovce, Teršeličkinu dokumentarnu REKOMU, GOLJP Vesninog brace Zorana Pusića, Zelićev GONG te queerovske organizacije tipa ISKORAK, KONTRU, DOMINO… ako ništa drugo zajednički im je nastrani svjetonazor! A što se financijskih sredstava tiče, vjerujemo da bi naš vrijedni Stipe, samo da se malo potrudi, pronašao one u 'ratnom muvingu' izgubljene čekove iz Australije pa bi i taj problem bio riješen. Ta, Stipe je uvijek bio za Domovinu, čak bi i hladni Skandinavci za njega rekli da je pravi domoljub: pro PATRIA!
Damir Kalafatić
Ubojstvo svećenika Matije Žigrovića izljev sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko
Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod!
Pl. Matija Žigrović, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943., divljački mučili i zlostavljali, dok nije od zadobivenih povreda preminuo. Tijelo mu je pronađeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini.
Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića i, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju. Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda. To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika pl. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.
Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije pl. Žigrovića ostalo zapisano slijedeće:
Dne 17. srpnja zbio se u Jesenju događaj kakvog ne pamti - zbog njegove grozote - cijelo Zagorje, čijom žrtvom pao je ondašnji župnik Matija pl. Žigrović. Bio je prava hrvatska korenika, svetoivanjski plemić - šljivar, tjelesno atletski građen, poznat još iz dana svog bogoslovnog studija... Unatoč svoje tjelesne jakosti, - a i duševno nije mnogo zaostajao - bio je vesele i dobre ćudi, pravi možda i previše - narodni "pop", obljubljen među narodom gdje je i službovao. ii
Zatim Katolički list iii 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega - ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko... Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami...
Glasilo Hrvatski narod iv 1943. pojasnio je neke okolnosti samog ubojstva župnika Žigrovića: Prema prikupljenim podacima, partizani su prodrli u župni stan, tu su jeli i pili, zatim su izvršili potpunu pljačku, a župnika vezali u lance i odveli sa sobom. Na dan 29. srpnja pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake, što jasno pokazuje grozno divljaštvo, koje se očitovalo prilikom ovog umorstva.
Puno godina kasnije, Glas Koncila v 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku "Kako je ubijen svećenik Žigrović" navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje - zločinačko dijelo partizana - ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću - što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.
Dvije dostupne fotografije o mrtvom tijelu župnika Matije Žigrovića potvrđuju kako to nije bila nikakva civilizirana presuda, već mržnja zadojenih ljudi i pomraćenih umova. Partizanski ubojice krvoločno su mučili i naglavačke konjem vukli Matiju Žigrovića iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo dotukli. To potvrđuje pismo župnika Ivana Šestaka vi, koji opisuje taj događaj: Mučenika Žigrovića partizani su vezali za konja, glava mu je bila na zemlji, a noge u zraku. Odvezli su ga u šumu gdje su ga teško mučili. Zatim su ga odveli u Golubovec, gdje je nakon ponovnog mučenja ubijen. A već mu je putem glava sva razbijena i mozak je iscurio.
Posmrtni ostaci svećenika Matije pl. Žigrovića nakon partizanskih iživljavanja. Gvardijan Rathel tvrdi da je njegovo tijelo raščerečeno vezanih nogu za repove dvaju konja.
U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?
Pokojni župnik Antun Pen vii, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo:
Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.
Također župnik Pen viii je još jednom ukazao na lažni razlog ubojstva župnika Žigrovića: Govorilo se okolo da je pucao na partizane, da je na zvoniku bila kutija sa municijom, što sve nije odgovaralo istini. Istina je bila samo, da je Žigrović bio pojam kod naroda, da je bio idejni protivnik boljševizma, da je češće protiv toga znao govoriti u crkvi i ništa drugo".
Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije ix stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.
Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod." Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.
Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.
Najveće stratište u republici Hrvatskoj po točno utvrđenom broju 1163 ekshumiranih žrtava je Macelj. Svjedok događaja masovnih zločina i smaknuća u maceljskim šumama u lipnju 1945., bio je Fran Živičnjak koji događaje opisuje u svojoj knjizi U vječni spomen x pa tako i ubojstvo župnika Matije Žigrovića.
Kao ubojicu optužuje tadašnjeg komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka. Živičnjak temelji svoje zaključke na Hršakovom iskazu u Nacionalu xi 1996. godine. Bivši partizanski komandant Hršak je tada priznao kako su partizani jednog svećenika "reakcionara" iz Pregrade "sredili", što se s velikom vjerojatnošću odnosi na velečasnog Matiju Žigrovića, jer je on najprije bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a potom u Jesenju. Naime, ne postoji drugi podatak o nekom drugom ubijenom svećeniku s područja Pregrade. Spomenuti Nacional iz 1996. objavljuje također fotografiju mrtvog tijela župnika Matije Žigrovića, povezujući ga s Hršakom i kasnijim maceljskim žrtvama. Naime, u današnjoj grobnici na Maclju uz ostatke zarobljene razvojačene vojske i civila, pokopani su i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova. Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost.
Fran Živičnjak je uspio preživjeti vrijeme Križnog puta i komunističkih odmazdi na Maclju. Ostavio je pisano i slikovno svjedočanstvo, knjižicu U vječni spomen, kako bi idući naraštaji shvatili težinu krvavih partizanskih zlodjela nad zarobljenicima u lipnju 1945. u Maceljskoj gori. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj bivši partizanski stražar Mladen Šafranko u srpnju 1990. xii pokazao je mjesta likvidacija, a Fran Živičnjak je to svjedočastvo zapisao. Na Maclju je procjenjen broj ubijenih zarobljenika na više od 13.000 u 130 jama xiii. Fran Živičnjak opisuje kako je Šafranko za likvidacije svećenika optužio Stjepana Hršaka, koji im je svojim pištoljem "Walter" 7,65 mm pojedinačno pucao u potiljak. Ekshumirane lubanje iz jame IVd u Lepoj Bukvi to i potvrđuju. Trofejni pištolj "Walter" se spominje i u razgovoru s Hršakom u Nacionalu.
Poubijani svećenici su poznati po imenu, prezimenu, biskupijskoj i provincijalnoj pripadnosti, zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini i upisom od 20. svibnja 1945. gvardijana fra Ostijana Ostrognaja xiv, koji ih je prije odvođenja na stratište u Lepu Bukvu sve popisao. Njihova imena danas se nalaze na maceljskoj grobnici, gdje su njihovi ostaci svečano pokopani 22. listopada 2005.g.. Pokop je vodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tadašnji varaždinski biskup Marko Culej. Lepa Bukva u Maclju, gdje je kardinal Franjo Kuharić još prije ekshumacija služio prvu misu zadušnicu 9. lipnja 1991., zaslužuje naziv - sveto tlo, kao najveće masovno stratište katoličkog svećanstva u Republici Hrvatskoj. A župnik Matija pl. Žigrović, kao prva svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju, bio je preteča tim maceljskim žrtvama.
Kratko vrijeme poslije objave knjige svjedočanstva U vječni spomen Fran Živičnjak je nađen mrtav pod čudnim okolnostima u svom stanu.
Protiv Stjepana Hršaka podnesena je Kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO od 21.12.2005., od strane prve nevladine internet-udruge hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA xv iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina, počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi. No u kaznenoj prijavi navodi se kako je Stjepan Hršak opisao svoje djelovanje u intervju objavljenom u «Nacionalu» br. 28 od 24. svibnja 1996., str. 22, u kojemu se hvali vlastitim zvjerstvima, i to kao organizator «sređivanja» svećenika-reakcionara pri čemu mu se možda može pripisati i 22. svećeničko ime, vlč. Matija pl. Žigrović, župnik iz Kostela kod Pregrade, a kasnije iz Jesenja, kojega su drugovi vezali za repove dva konja i – raspolutili ga.
U Jutranjem listu xvi 2008. bivši partizanski komandant Stjepan Hršak, s kojim su novinari razgovarali u njegovoj vili na zagrebačkom Tuškancu, odlučno je negirao da je 1945. godine likividirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Čudno je kako Hršak u naslovu i tekstu spominje 25 svećenika, jer je na Maclju, do sada utvrđeno ubijen točno 21 svećenik. Uz vjerojatnost da je Hršak znao što govori, jer je izjavu za Jutarnji list dao na svoj osobni zahtjev, ostaje pitanje o koja je još četiri ubijena svećenika riječ?
Dana 25. svibnja 2009. od pripadnika Hrvatskoga domoljubnog pokreta organiziran je prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u maceljskoj šumi.
Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić 17. srpnja 2009. posjetio je Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se "iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom" u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskoga domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred njegove kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH-a te "mnogih građana", najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.
No prosvjedi ispred vile na Tuškancu 61 nastavili su se i idućih godina, bez veće medijske pozornosti.
Stjepan Hršak umro je u Zagrebu 26. siječnja 2013. u 94. godini života i pokopan je u Gaju urni na Krematoriju u Zagrebu, bez ikakve medijske pozornosti.
Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom Zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u RH, kao posljedice sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince, i poslijeratne udbaške zločince, sve do danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića u kuću Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Čak ni moralno – odgovorni organizator udruženog zločinačkog pothavata istrebljenja svih nepodobnih novoj vlasti i maršal zločinačkog boljševizma, ratnih i poratnih zločinačkih odmazdi J.B.Tito još danas ima svoje ulice i trgove po Hrvatskoj. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke boljševističko-partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca, nalogodavaca i izvršitelja te svih njihovih zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.
Koliko god je Hrvatsko Zagorje bilo poprište strašnih boljševičko-partizanskih zločina, Hrvatsko Zagorje je i kraj bogobojaznih i poštenih ljudi, uzornih katolika, vjernika i domoljuba. Zagorje je kraj koji je dalo ponizne i trpeće Kristove učenike, svećenike koji su hrabro i nesebično promicali vjeru u Krista i čovjeka, diljem Hrvatske. Poput Janka Vedrine, rođenog 25. rujna 1904. u Mariji Bistrici koji je postao preteča svih svećeničkih žrtva u Drugom svjetskom ratu, ubijen od srpskih žandara 9. kolovoza 1935. u selu Bučici na Banovini, ili poput Antuna Grahovara, rođenog 4. listopada 1951. u Humu na Sutli, koji je mučki ubijen u noći 9./10. listopada 1990. u Sisku, kao prva svećenička žrtva Domovinskog obrambenog rata.
I na kraju što je činiti svima nama okupljenima u ime istine na 70. obljetnici smrti župnika Matije Žigrovića:
- Prije svega katolička i domoljubna nam dužnost nalaže župniku Matiji pl. Žigroviću, prvoj svećeničkoj žrtvi u Hrvatskom Zagorju iz vremena opakog boljševizma u Drugom svjetskom ratu, ovdje u Gornjem Jesenju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za kaoličku Crkvu i Domovinu. Prije svega to su pozvani učiniti župljani ove župe.
- Članovima Udruge Macelj 1945., na poticaj našeg člana Milana Pavića Vukine, dužnost nam je svećeniku Antunu Dunaju, rođenom u Gornjem Maclju, ubijenom u Slavoniji nedaleko sela Podgorač, također podići dostojno obilježje u spomen svjedočanstva vjere: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod."
- Vjernicima i župljanima mjesta i okolice Veliko Trgovišće dužnost nalaže istražiti i pronaći mjesto ubojstva dubrovačkog biskupa dr. Josipa Carevića te u Vižovlju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za Krista.
A nama svima je dužnost na to poticati i u tome što više pomoći. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna! Konačno, kada u svemu tome uzme učešća i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju ili opciju, te lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo putem zajedništva u istini i ljubavi, prema sretnijoj budućnosti. Molimo Gospodina neka prestane svaka mržnja. Uz pomoć istine, ne ponovilo se komunističko zlo više nikada!
Damir Borovčak
i Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 745 i 746
ii Kana, br. 7/8, 1990, str. 15, Damir Zorić, Krvave gore glas,
iii Katolički list, br. 30, 1943., str. 336, "Matija pl. Žigrović"
iv Hrvatski narod, 3.9.1943. str. 2
v Glas Koncila, 23.3.1990., br.38, str. 6, "Kako je ubijen svećenik Žigrović"
vi Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
vii Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
viii Stjepan Kožul: Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije (Zagreb, 1992.), str. 141
ix Isto
x Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 15
xi Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23
xii Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica
xiii Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 31
xiv Isto
xv http://www.lupus-istina.com/forum/viewtopic.php?t=704
xvi Jutarnji list, 9.2.2008., Stjepan Hršak: Nisam sudjelovao u likvidaciji 25 svećenika u Macelju
Podsjetnik...
HRVATI: KADA!?
Stara udbaška cinična izrjeka: Udba je naša sudba, ovih dana je izašla na vidjelo i pokazala je svu svoju nakaznost i istinitost, nakon dreke i graje koju su digli komunisti, svi odreda jugofili i renegati Hrvatske, koji su se, inače dobro uhljebljeni i premreženi u svim najvažnijim ćelijama društva i vlasti, našli «prozvani i pogođeni» razgovorom za Večernji list bivšeg djelatnika HRT-a Marčinka. Jedan posve bezazleni i bezvezni razgovor, bez ijednog imena i, zbog toga, posve besmislen. Možda čak i sâm Marčinko je to sve izazvao u dogovoru s NJIMA, jer se tako najbolje gubi trag.
Dodatno ulje na vatru je dolio bivši Vjesnikov komunistički novinar Marijačić s nekakvim «popisom» udbaških suradnika, koji može biti istinit, ili djelomično istinit, ili, pak, prikriva prave igrače. Jer u toj dreki i cijuku, u toj gunguli, svašta se može prikriti, i možda je to sve namještaljka u tko zna kakvoj igri, budući da je prilično vremena prošlo iza (navodnog) nestanka Jugoslavije, Udbe, Kosa i sličnih zločinačkih organizacija. Mnogi su odrasli u «postjugoslovenskim» uvjetima i ne sjećaju se broznih vremena, neki pod izlikom egzistencijalnih problema ne žele se sjećati tih vremena, a jedan dio ne žele da se «talasa». Jer, konačno, imamo Hrvatsku! A imamo li ju doista?
Genijalni talijanski pisac Giuseppe Tomasi di Lampedusa, u svojem romanu Il Gattopardo (Gepard), napisao je rečenicu koja mi odzvanja u glavi već 16 godina. U predvečerje velikih događaja na Siciliji (1860.) mladi Tancredi kaže svojemu ujaku don Fabriziu: “Se vogliamo che tutto rimanga come e, bisogna che tutto cambi." Ako želimo da sve ostane kako je, treba sve promijeniti. Dakle, treba (naoko) sve promjeniti, a da se ne promijeni ništa. Narod je dobio (naoko, i naopaku) demokraciju, a partizanski kadar i udbaške ubojice vlast te vladaju i dalje. I sve je ostalo isto. To se vidi po tomu da je Hrvatska izgubila rat. Ponovno. Samo ovaj put antifašisti «ustaše» ne bacaju u jame, nego im sude.
Kao salata pečenom mesu, ovih dana čujemo od «mnogih» biser kako Tuđman nije mogao 1990. izvršiti lustraciju i riješiti se (barem) udbaških ubojica, jer da bi to «bilo otvaranje novog, drugog fronta»?! Ma moliću lijepo, kamo su mogli otići ti perkovići, tusovi, agotići, mesići, boljkovci, špegelji, pegelji, škarinice, šarinići i ostali ići ćići mići...? Zar u pomoć Srbima u Gračac, kao 41.? – i daj bože da su tamo otišli. Rat bi trajao kraće i bilo bi mnogo manje žrtava. A sada malo ozbiljnije, Tuđman nije ni htio ni mogao «lustrirati» jer bi morao sebi očistiti krljušti.
Sramotno suđenje u Splitu povodom tako zvanog slučaja Lora, završilo se prošlog četvrtka sa stravičnim presudama nad nevinim ljudima. Osvetnički pohod partizanskog sudačkog kadra, stanovite Spomenke Tonković, a po nalogu visoke politike iz Zagreba, dobio je epilog u cinizmu koji se može usporediti samo s cinizmom ratnog zločinca Jakova Blaževića.
Samo za tren su se u jazbine zavukle razne letinićke, lovrićke, teršelićke, kruhonje, puhovska oba, lončarice i slične zvijeri, site i zadovoljne krvavim obrokom ližu šape. Ali ne će dugo mirovati, novi slučajevi će osvanuti.
Uvjet nekakve nove asocijacije, nekakve nove Jugoslavije je da se uništi Hrvatska, njezina vojska, njezina policija, njezina džavotvorna ideja, njezina tradicija. Da se smaknu, zatvore, prestraše tisuće i tisuće ljudi, Hrvata.
A Hrvati šute! Jesu li prestrašeni, jesu li kukavelji, ima li ih uopće, imaju li identitet i nacionalnu svijest? Ne znam, to su brojna pitanja na koja nema odgovora. Ima li koga da vikne: Dosta bando četokomunistička!
Ubojice u busiji govore o «rigidnim» desničarima, o fašistima, ustašama! A gdje su? Koji su to desničarski, fašistički mediji? Koji su to desničarski novinari, novine ili televizije? Ubojice udbaške izmišljaju neprijatelja da bi opravdali svoje postojanje, da bi nahranili svoju krvoločnost, da bi opravdali svoj «raison d'etre», da bi opet ubijali i zatvarali. A ja se pitam do kada? Hoće li to tako biti do istrage naše, kako nam je ono zaprijetio četnik Stojanović 1903. godinu usred Zagreba. Do istrage vaše ili naše, reče on tada. A čini mi se da se kraj nazire. Ako smo slabi, onda i trebamo nestati.
Neku večer utovljeni jugokomunist i račanov milicajac, cinični i bezobrazni Lučin, na nekakvoj Novoj televiziji govori o koncertu Tompson-Bulić-Škoro u Zagrebu i spominje ustaška obilježja. Niti riječi da to podkrijepi i kaže što su ta ustaška obilježja?
I na kraju, prije pjesme pjesnika Ante Čavke, čovjeka koji nikada ne će postati brešan, jergović, tomić, pavičić, baretić, radaković i slična banda, nešto što piše u Babilonskom Talmudu, ali Hrvati ne znaju čitati Talmud. Dakle, na jednom mjestu u Talmudu piše (i toga su se Židovi kroz povijest držali): «Haim ani en li, mi li? Vehaim en ahšav, az emataj?».
Prijevod: »Ako ne ću ja sam sebi (pomoći), tko će mi (pomoći)? A ako ne sada, kada?».
I pitam se ja Hrvati: KADA? Emataj? Emataj?
Hećim
(SHP, 8.3.2006.)
Ante Čavka:
Tko se boji mrtvih ustaša
Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.
U Teznom je izvršen najveći pokolj Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata
"Reci im, da naše groblje ne krije struk krizantema;
Pokopani smo ko roblje, Za kojeg cvijeća nema..."
(Janko Žanetić, 1942., epitaf)
Slovenski povjesničar Jože Dežman: "U Teznom imamo barem dvije Srebrenice!"
Ovih dana medijski prostor, i pisani i elektronički, posvećen je s opravdanjem stravičnom zločinu koji se u srpnju 1995. godine dogodio u Srebrenici kada su Mladićevi krvnici pobili oko osam tisuća nedužnih Bošnjaka, Muslimana od tek rođene djece do staraca muškog spola. Radi istine, među ubijenim muslimanima Bošnjacima je i troje Hrvata katolika: Rudolf (Aleksandra) Hren (1960.), Marko (Marinka) Marković (1963.) i Anto (Ive) Stanić (1930.). Apostrofira se kako je Srebrenica najveći pokolj nakon završetka Drugoga svjetskog rata što uopće nije povijesna istina! Pokolji koje je počinila Titina soldateska nakon 9. svibnja 1945. daleko nadmašuju Srebrenicu. Evo povijesne istine.
Lipanj, 2010., Josipović u Teznom. Opet će netko primijetiti kako nikad nismo zadovoljni, čak ni onda kada naš Predsjednik posjeti antifašističko-partizanska stratišta kao ni onda ako ih zaobiđe. 'U najmanju ruku' deprimirala nas je njegova tadašnja izjava kod posjeta groblju Dobrava, Tezno kod Maribora: „Izražavam nadu da će se ovim činom zaključiti jedan krug (deveti krug pakla?) prijepora vezanih uz antifašističku povijest Hrvatske“. A taj kratki isječak, ali ne hrvatske nego jugoslavenske povijesti, niti je antifašistički niti je hrvatski, jer Tezno je tek kamenčić mozaika jednog dobro smišljenog genocida nad hrvatskim narodom. Ali ne samo Tezno nego i Kočevski rog Sime Dubajića, rudarska okna Barbarinog rova, Maceljska šuma i brojna druga genocidna stratišta diljem bivše države; i to sve po završetku Drugoga svjetskog rata nad zarobljenim vojnicima, civilima uključivo i žena i djeca! I to treba javno reći kako bi se Mesić-Josipovićevi pakleni krugovi mogli smjestiti u pravi kontekst.
U svezi otkrića tenkovskog rova kod Teznog u njemačkom tjedniku Der Spiegel objavljen je članak, u 37. broju tog političkog magazina iz 2007. godine, koji govori o „otkriću najveće masovne grobnice nakon Drugoga svjetskog rata u Europi“. Članak iz Der Spiegela objavljen je pod naslovom 'Spriječeno rasvjetljavanje' (Aufklärung verhindert). Na tom groblju, Dobrava, pokopan je samo jedan mali dio neidentificiranih kostiju (odnosno 1179 bezimenih kostura) prenesenih iz obližnjih tenkovskih rovova u kojima su ostale zauvijek zatrpane kosti ljudi koji sigurno nikad ne će biti identificirani, imenom i prezimenom, a njihov broj se samo može procijeniti. Jednostavno ih je 'progutalo' novo, moderno doba razvoja - izgradnja autoceste!?
„Poslije potopa u krvi titoisti su pokušali stvoriti novo društvo u kojem je novi bog Tito koji, uz manje bogove, određuje tko ide u pakao, a tko u nebesa. Nitko o tome nije ništa znao jer se nije usudio znati (čak ni Slavko Godstein jer je bio pod zavjerom šutnje!, nap. a.), strah je držao poklopac tajni. Elementarni tabu titoističkoga totalitarizma održao se uz tajnu policiju, OZNA-UDBA, koja je kontrolirala čak i to pali li netko svijeće i nosi li cvijeće na grob. No, bio je to prevelik zločin da bi se mogao sakriti. Logistički, tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca morala je pratiti golema logistika. To je golem logistički pothvat, najveći 'pothvat' yugo-partizana, to je Titino 'remek-djelo'. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ce Dongu“.
Kad bi ovako pravdoljubivi Hrvat Ivo Josipović govorio u Teznom kao što govori Slovenac dr. Jože Dežman bili bi u cijelosti zadovoljni, jer govori pravu istinu, bez ikakvog uvijanja. Cijelu 'stvar' treba prepustiti povjesničarima, kaže Josipović. Kojim to povjesničarima, zar Goldsteinima, Slavku i Ivi, ili onom žutokljuncu, Tvrtku Jakovini? U ovim 'slučajevima' mjerodavni su jedino speleolozi ili matematičari, speleolozi da bi iz jama i rudarskih okna izvadili kosti pobijenih, a matematičari da bi izračunali sljedeće, barem aproksimativno a evo kako:
Do procjene ukupnog broja žrtava 'pokopanih' u tenkovskim rovovima kod Teznog, koje je izgradila njemačka vojska, slovenski su istražitelji došli jednostavnom matematičkom računicom. U iskopanih sedamdesetak metara rova pronađeno je 1179 tijela ubijenih - prostrijeljene glave i ruku vezanih žicom, a tih sedamdesetak metara predstavlja tek oko 5 posto ukupne duljine rova, pa, pomnožimo 20 puta 1179 i dobit ćemo rezultat. Ljubljansko 'Delo' tako je procijenilo da bi broj žrtava mogao doseći i brojku od 60.000 ljudi. Ali, po Josipoviću 'krug je zaključan', forenzičkog istraživanja više nema.
Upitajmo se na kraju samo jedno, žalosno: Kako to da ovim parcijalnim iskapanjima tenkovskih rovova kod Teznog nije bio prisutan i neki službeni predstavnik Republike Hrvatske, Josipović, Mesić, Fumić i drugi 'pljunuti' antifašisti? Nije mi ni na kraj pameti niti u primisli povrijediti žrtve Srebrenice, ovo pišem jedino zbog povijesne istine koja se tako lako zaboravlja, namjerno iskrivljuje! Politički farizeji kažu da svaka žrtva zaslužuje dužan pijetet i barem označeno grobno mjesto a većina neiskopanih hrvatskih žrtava iz tenkovskih rovova kod Teznog umjesto groba počiva pod debelim slojem asfalta, poput stoke!
Damir Kalafatić
'Sviće zora' balkansko-europskoj Hrvatskoj!
U pjesmama opjevano je svitanje, rano jutarnje svjetlo – osvit ili zora kao početak novog dana i novih ostvarenja; buđenje iz sna, izlazak iz mraka, daniti se za novi početak življenja. Dočim, u Republici Hrvatskoj svitanje zore donosi samo osvit novog dana, novi datum i meteorološke promjene, a sadržajnost života jučerašnjeg dana još je više opterećena novim poteškoćama i većom neizvjesnošću.
Na naslovnici USA Today piše: :''Stoljećima se borili za samostalnost, sada opet u zajednici!'' Umjesto čestitke američki su mediji priopćili protuslovnost Hrvatske povodom ulaska u Europsku uniju s čim su nedvojbeno ukazali na odricanje od hrvatske nacionalne svijesti, od državotvorne ideje, od viteških borba i uzaludnih žrtva najboljih sinova, koji su stoljećima ginuli za samostalnu i neovisnu Državu Hrvatsku. Hrvatski se narod nije još ni otrijeznio od Balkanske zajednice (Jugoslavije), jer mnogi i danas čiste krmelje od suza za Titom, a mnoštvo hrvatskih majka još nisu obrisale oči od suza za poginulim braniteljima, ali zabludom Hrvatska je ugurana u EU, novu zajednicu u kojoj će hrvatski narod biti frustriran i izgubljen; izgubiti će svoj identitet, a posljedično biti i uništen kao narod.
Amerikanci su također poslali još jednu nemilu poruku o Hrvatskoj. Naime, CNN glasno ističe korupciju i potkrepljuje činjenicama da je Hrvatska u rangu Ruande (!) te navodi da je i bivši premijer (Sanader) osuđen zbog krađe. Nisu zaboravili podsjetiti svoje gledateljstvo diljem svijeta na visoku nezaposlenost u Republici Hrvatskoj i kreditni rejting ''smeće''.
Sviće nova ''Hrvatska zora''
''Situacija u Hrvatskoj je jako teška i pogoršava se iz dana u dan, stranka na vlasti nema rješenje, a glavna oporbena stranka ne može ponuditi ništa drugačije niti novo. Ta situacija širi apatiju i beznađe, te se s tim susrećemo svaki dan proteklih godina. Hrvatski narod tone u nezaposlenost i siromaštvo, država propada, mladi ljudi napuštaju zemlju, nema proizvodnje, sustav vrijednosti u svim segmentima društva kreće u neželjenom pravcu.'', kaže prof. Milan Kujundžić. (dnevno.hr 7/8/2013.)
Dakle, nema bitne razlika između američke konstatacije o situacije u Hrvatskoj i gledišta prof. Kujundžića, čovjeka koji zamalo nije preuzeo kormilo HDZ-a na nedavnim stranačkim izborima. Naime, Tomislav Karamakro dobio je 111 glasova više od Kujundžića , a na hrvatskom političkom megdanu takvi se porazi ne opraštaju, nego se iz inata stvaraju nove stranke s nakanom da se uništi pobjednika, bivšeg istomišljenika, a ujedno kazni i sve one koji nisu ''znali'' izabrati pravog čelnika.
Kada je riječ o stvarnom stanju (siromaštvu, nezaposlenosti, sudbini mladi ljudi i sl.) u Republici Hrvatskoj, Kujundžićeva uviđanja postojećih činjenica u potpunosti su istinite, ali što se tiče političkih shvaćanja, odnosno definicija – očita je spekulacija, mišljenja temelji na umovanju, pravo političko šarlatanstvo!
Nove političke stranke su osobni spomenici
Nova politička stranka u Republici Hrvatskoj, ma kakvim se ona imenom zvala, ne može ujediniti stotine strančica, jer svi čelnici stranaka i strančica - ''Bogom su dani!'', imaju isto mišljene o sebi i svojim političkim sposobnostima kao i prof. Kujundžić. Dakle, Hrvatska je ušla u EU s balkanskim natruhama: međusobne nepodnošljivosti (mržnja), političke korupcije, ljudske neodgovornosti, stranačke samodopadnosti, ideološke isključivosti, vjerske netolerancije i privilegiranu srpsku nacionalnu manjinu, kojima će Pupovac u EU tražiti još veće povlastice u Republici Hrvatskoj – mini Balkanu!
No, i ime nove stranke (''Hrvatska zora'') nije baš najbolji izbor. Naime, u Munchenu je izlazila Hrvatska zora, hrvatsko emigrantsko glasilo (od 1953. – 1982. godine) i nije sadržajno bilo na državotvornoj liniji. S druge strane, u hrvatskoj emigraciji imali smo mnogo folklornih skupina u Australiji i Kanadi (vjerojatno su aktivne i danas) koje su se krasili s imenom ''Hrvatska zora'' na folklornim festivalima.
Najbolji odgovor, uoči osnutka stranke, je u komentaru Diane Majhen: ''Kujnudžić je već u startu izvrijeđao male desne stranke nazvavši ih glomaznim otpadom, a htio bi pokupiti iz svih stranaka kvalitetne ljude…'' (dnevno.hr) Dakle, strasti ne štiti čovjeka od ludosti!
Ne mislim da će ovaj osvrt ponukati prof. Kujnudžića na detaljnija razmišljanja, jer ako se on ne može priključiti ni jednoj postojećoj stranci (a 117 stranaka je registrirano u RH) onda je suludo očekivati da će ljudi iz postojećih stranaka pohrliti u njegovu stranku makar se i zvala ''Hrvatska zora''. Prisjetimo se Ivića Pašalića i njegovog ''Hrvatskog bloka'', koji je također imao velike državničke ambicije, a danas je politički totalno srozan.(vidi: ''Nevinost Pašalića u raskolu HDZ-a'' (www.dragovoljac.com /14. 11. 2012.)
Hrvatskoj treba glasilo
Već smo naglasili koliko ima političkih stranaka u RH, ali nema nijednog hrvatskog državotvornog tiskovnog dnevnika. Naime, u RH ima 12 dnevnika, koji su u privatnim rukama stranih medija, a sadržajno su režimska glasila, koja krivo informiraju hrvatski narod, obmanjuju čitateljstvo i glorificiraju vladajuću vrhušku. Hrvatski je narod neinformiran o stanju u državi u kojoj žive, mada osjećaju poteškoće života, skupoću i neimaštinu, ipak ljudi se nečem raduju, jer ih režimski mediji hrane s lažima i lažnim obećanjima. Od tjednika, polumjesečnika i mjesečnika samo tri (jedna polovica) su nacionalne publikacije, a druga polovica su kao i dnevnici - režimske jezičine.
Nijedna politička stranka ne može nadglasati javna sredstva priopćavanja, stoga je besmisleno stvarati nove političke stranke i ignorirati potrebu za izdavanje jednog dnevnika s kojim bi se moglo slikovito i s činjenicama boriti proti državne kontrole, političke korupcije, velebogaćenja i prodavanja hrvatskih blagodati za jeftine šolde.
Treba također naglasiti, da u RH ima nekoliko stotina hrvatskih portala, skoro toliko ih ima i u dijaspori, ali njihovi tekstovi koliko su god dobri, poučni i nacionalno usmjereni nisu dostupni većini Hrvata. Čovjek voli kupiti novinu i pročitati sadržaj nego ''trčati'' s portal na portal kako bi donekle imao pregled zbivanja u domovini.
Imamo hrvatskih portala koji su sadržajno jaka glasila, ali nisu opipljivi. Ne možemo nabrojiti sve portale, koji su po našem mišljenju, vrhunska hrvatska elektronska glasila, ali možemo sa sigurnošću reći, da su najbolja hrvatska pera okupljena na portalima. Primjera radi: Hrvatski fokus, Hrvatski svijet, Hrvatski dragovoljac, Dnevno, HKV i mnogo drugi, zajedno bi mogli dnevno ispunjavati stranice New York Times.
Nikad u povijesti hrvatskog naroda nije bilo toliko milijunaša koliko ih danas ima u Republici Hrvatskoj. Nisu se oni obogatili brojeći zvijezde na nebu, nego su koristili hrvatsko blago, hrvatsku snagu i sredstva, pa treba njima ponuditi ideju da se financijski angažiraju iza jednog nacionalnog dnevnika. Trebalo bi uključiti i hrvatsku dijasporu, u kojoj također ima veliki broj dobrostojeći ljudi koji su zabrinuti za sudbinu njihove prve domovine, ili domovine njihovih roditelja. Hrvatskoj treba razumno zajedništvo, različitost političke ideologije, a ne jednoumlje koje vodi u diktaturu. Tako ćemo dobiti i političke lidere: odlučne, velikodušne i pravične.
Takav početak mogli bismo nazvati hrvatskom zorom - osvitom, iako nam je balkansko-europski mlinski kamen obješen oko vrata. Man can be destroyed – not defeated! (Ernest Hemmigway)
Rudi Tomić
Prenosimo...
HRVATSKO NACIONALNO PITANJE NIJE RIJEŠENO!
Hrvatski narod je specifičan po tome što ima dvije države a jednu domovinu, što je suveren ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini. Doduše u Bosni i Hercegovini sa druga dva suverena naroda, Bošnjacima i Srbima.
Hrvatska je ovih dana ušla u Europsku uniju. Tom prilikom ponovno smo mogli uživati u slavnoj Gundulićevoj Odi slobode: "O lijepa, o draga, o slatko slobodo!", i ponositi se što je jedan Hrvat ispjevao jednu od najljepših oda slobodi za sve ljude i za sve narode, za svakog čovjeka na Kugli zemaljskoj. Gundulićeva himna slobodi ne spominje ni Hrvatsku ni hrvatski narod ni bilo koji drugi narod ali ona je usprkos tome i himna slobodi hrvatskog naroda jer nema apstraktne slobode.
Narod može ostvariti svoju slobodu samo u konkretnim društvenim zajednicama i konkretnim povijesnim okolnostima. Borba hrvatskog naroda za slobodu uvijek je bila čvrsto povezana s borbom hrvatskoga naroda za svoju nacionalnu slobodu, za ostvarivanje prava na svoju državu odnosno da bude suveren u svojoj državi i da u potpunosti ostvaruje svoju kulturu, identitet i sve svoje sposobnosti i ljudska prava. Prošlo je više od dvadeset godina kako je hrvatski narod ostvario pretpostavku za slobodu, kako je stvorio i obranio Hrvatsku kao svoju suverenu nacionalnu državu. Može se konstatirati da je ulaskom u NATO i Europsku uniju završeno jedno herojsko razdoblje u povijesti hrvatskog naroda i da su stvorene pretpostavke da hrvatski narod ostvaruje slobodu, da živi u slobodi i da ostvaruje slobodno sve svoje ljudske i nacionalne potencijale, da bude svoj na svome.
Hrvati u BiH bez slobode
Na žalost, u Bosni i Hercegovini hrvatski narod nije ostvario slobodu, nije ostvario ravnopravnost i zato je nevjerojatno da hrvatska država i hrvatska politika ništa ne čini da pomogne veliki dio hrvatskog naroda da ostvari slobodu u Bosni i Hercegovini. Bilo je tužno slušati predsjednika hrvatske države kako prilikom službenog posjeta Bosni i Hercegovini izjavljuje, mi se ne ćemo miješati u Bosnu i Hercegovinu, mi prihvaćamo sve kako se tri naroda dogovore. Izgleda kao da je predsjednik Ivo Josipović zalutao, da je potpuno neinformiran, da ne zna što se događa u Bosni i Hercegovini, da ne zna da su Hrvatima oduzeta skoro sva nacionalna prava i da nemaju prostora da žive kao slobodan i ravnopravan narod. Kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina povezane kao spojene posude, bez slobode hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, bez ravnopravnosti hrvatskog naroda vrlo brzo će biti ugrožena i sloboda cijeloga hrvatskog naroda pa u daljnjoj perspektivi i opstanak hrvatskog naroda.
Dakle, himna o slobodi je prekrasna, pjevati o slobodi kao idealu je lijepo ali ništa ne pomaže, za slobodu se treba boriti i izboriti jer sloboda se ne dobiva na poklon ni od koga. I hrvatski narod nije svoju slobodu izborio, nije svoju slobodu stekao bez krvave borbe i hrvatski narod je svoju slobodu zemlju natopio svojom hrvatskom krvlju u borbi protiv zločinaca i agresora. Hrvatske slobode ne bi bilo bez hrvatskog velikana Franje Tuđmana i bez nekih povijesnih poteza koji su bili pretpostavka ostvarivanja hrvatske slobode. U raspadu komunizma Franjo Tuđman je ispravno procijenio da su se stekli uvjeti za stvaranje samostalne i suverene hrvatske države i za konačni obračun s totalitarnim komunizmom i uspostavu Hrvatske kao višestranačke demokratske države. Znao je da te povoljne okolnosti ne će moći ostvariti bez teške borbe, bez žrtava i bez pomirbe u povijesti ideološki sukobljenoga i zaraćenoga hrvatskog naroda. Tuđman je donio povijesne odluke: formirati široki nacionalni pokret te pozvati u obranu i stvaranje hrvatske države sve Hrvate bez obzira što su radili do sada i za koje su se ideologije borili. Popularno rečeno, pozvao je sve - od ustaša do udbaša, sve one koji prihvaćaju samostalnu demokratsku Hrvatsku da se uključe u borbu te je svima dao puno povjerenje i na neki način izbrisao političke podjele iz prošlosti. I bivši ustaše i bivši udbaši dobro su došli pod uvjetom da prihvaćaju političku platformu stvaranja demokratske Hrvatske, da su se spremni boriti za slobodu hrvatskog naroda. Dakle, novo zajedništvo stvaralo se na prihvaćanju demokratske strategije budućnosti a ne na mijenjanju prošlosti. Prošlost je samo izbrisana, ona nije bila opterećenje ni za koga tko se sam odrekao svoje ideološke i političke prošlosti, tko je prihvatio demokratsku Hrvatsku.
Osvetit će nam se omalovažavanje Njemačke
Danas kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju, pogotovo nakon što je sadašnja hrvatska vlast "prevarila" Njemačku, omalovažila i podcijenila njemačko pravosuđe i manipulacijom onemogućila da se sudi u Njemačkoj onim Hrvatima koji su krivi za političke zločine učinjene u Njemačkoj, ponovno se otvorilo ključno pitanje je li predsjednik Tuđman načinio veliku povijesnu pogrješku što je stvarao Hrvatsku na platformi pomirbe a ne lustracije, što je dao ključna mjesta bivšim udbašima i kosovcima i istaknutim bivšim komunističkim liderima koji su sve do danas u znatnoj mjeri zadržali dobivene pozicije i danas oni i njihovi potomci žele Hrvatsku vratiti u prošlost i ugroziti nacionalnu slobodu hrvatskog naroda nametanjem sustava vrijednosti socijalističkog režima i titoizma. Mislim da Tuđman nije pogriješio, barem nije pogriješio strateški.
U početku nitko nije bi za samostalnu i slobodnu Hrvatsku, čak i naš veliki prijatelj Hans-Dietrich Genscher. Dano je odobrenje od svjetskih moćnika da JNA silom uguši borbu za slobodu hrvatskoga naroda i očuva Jugoslaviju u kojoj je hrvatski narod živio kao u tamnici. Dakle, Tuđman se suočio s dvojbom ili prihvatiti i ostati u Jugoslaviji ili se suprotstaviti oružanoj sili i s puškom u ruci izboriti slobodu. Tuđman nije želio rat, nastojao ga je izbjeći, odgoditi, lokalizirati ali je bio svjestan da tek onda kada hrvatski narod stvori svoju oružanu silu, svoje obavještajne službe, svoju policiju, da će moći ostvariti slobodu.
U takvim uvjetima Franjo Tuđman je sa svojom ekipom nastojao pridobiti Hrvate ključne ljude UDBE i KOS-a iz policije i vojske i vodila se prava borba za prelazak tih ljudi na našu stranu. Svi funkcionari u Jugoslaviji iz Hrvatske osim nekoliko izuzetaka, svi u diplomaciju osim desetak izuzetaka, svi u vojnom vrhu, KOS-u i UDBI, uvjetno rečeno hrvatski kadrovi, prešli su na Tuđmanovu stranu i Tuđman im je dao puno povjerenje. Danas se zbog toga Tuđman žestoko napada te se postavlja i načelno pitanje, jesmo li mogli doći do slobode, do svoje države, jesmo li mogli pobijediti u ratu bez profesionalaca, s krvavim rukama iz UDB-e i KOS-a. Dakle, danas mnogi misle da je Tuđman pogriješio odnosno tvrde da bi Hrvatska došla do slobode i bez udbaša i kosovaca, bez generala JNA i bez političara iz Saveza komunista koji su po zapovjednoj odgovornosti bili odgovorni za zločine koje je činila UDB-a i u Hrvatskoj i šire u svijetu. To pitanje je aktualizirano slučajem Josipa Perkovića, vrlo kontroverzne i proturječne osobe. Nema nikakve dvojbe da Josip Perković kao jedan od šefova UDB-e u Hrvatskoj a kasnije i šef UDB-e snosi odgovornost za organizirane i provedene zločine i likvidacije ljudi. To se odnosi i na neke druge visoke dužnosnike UDB-e i KOS-a. Međutim, isto je tako točno da su Josip Perković i drugi ljudi UDBE i KOS-a u stvaranju i obrani hrvatske države odigrali vrlo značajnu ulogu, da imaju velike zasluge i da su u tom razdoblju svog života čvrsto branili hrvatsku slobodu i hrvatske nacionalne interese.
Trebalo je imati viziju
Međutim, ipak ostaje pitanje je li napravljena velika pogrješka što nakon obrane i stvaranja hrvatske države nije provedena lustracija svih onih ljudi bez obzira na zasluge u stvaranju i obrani Hrvatske koji su bili dio represivnoga komunističkog aparata i koji snose i osobnu odgovornost za zločine bivšeg sustava. Nema nikakve dvojbe da je tu napravljena velika pogrješka jer je "UDBA danas u Hrvatskoj jača nego ikad", kako mi reče jedan bivši udbaš vrlo zaslužan u stvaranju i obrani hrvatske države. Problem je eskalirao sve više iz godine u godinu jer hrvatska vlast već duže vrijeme (i bivši predsjednik Mesić i sadašnji predsjednik Josipović i Kukuriku koalicija) neprincipijelno brani svaki pokušaj istraživanja komunističkih zločina u procesuiranju odgovornih. To je posebno došlo do izražaja u tzv. slučaju Perković kada je hrvatska vlast ušla u veliki sukob sa Europskom unijom a posebno s Njemačkom jer je tri dana prije ulaska u Europsku uniju donijela zakon kojim je onemogućila njemačkom pravosuđu da procesuira ljude koji su odgovorni za komunističke zločine načinjene nad Hrvatima u Njemačkoj.
Josip Perković je postao simbol obrane bivšeg režima. Postoji strah od istine a istina može biti vrlo gorka i optužujuća za mnoge iz bivšeg sustava i njihove potomke jer može se dokazati njihova odgovornost za zločine. Već danas je konkretnim istraživanjima dokazano da je na čelu svih vrsta UDBE i KOS-a i institucija koje su vršile zločine i koje su odgovorne za masovne zločine bio Josip Broz Tito odnosno da se bez njegove suglasnosti nije moglo izvršiti niti jedno ubojstvo. Isto tako već danas ima dovoljno dokaza i činjenica da se može utvrditi da izvršni komiteti Centralnog komiteta saveza komunista su davali suglasnost za pojedina ubojstva, dakle da su i neki ljudi kao članovi izvršnih komiteta koji su kasnije odigrali vrlo pozitivnu ulogu za stvaranje i obranu hrvatske države odgovorni za teške zločine i ubojstva. Mislim da je to razlog zašto je ova vlast ušla u sukob i s Europskom unijom i posebno s Njemačkom, a može se reći i s demokratskim načelima na koje smo se obvezali kada smo ušli u Europsku uniju.
Gospođa Angela Merkel je otkazala dolazak u Hrvatsku samo iz jednog jedinog razloga jer joj njemački narod ne bi oprostio posjet slavlju države u kojoj se zakoni donose da se od progona spase ljudi koji su odgovorni za ubijanje po Njemačkoj. Zna gospođa Merkel da bi davanje pokrića takvog ponašanja Hrvatske dovelo do njenog izbornog poraza. Zato treba očekivati da će Njemačka inzistirati u zaštiti svoga pravosuđa i demokratskih načela, da će to isto učiniti i Europska unija te da će hrvatska vlast prije ili kasnije pod pritiskom morati se suočiti s istinom i otpočeti proces utvrđivanja istine o komunističkim zločinima i stvarnoj a ne samo formalnoj osudi komunističkog totalitarnog sustava.
Nakon priznanja i obrane Hrvatske Tuđman je bio svjestan da mora smanjiti moć udbaških struktura u Hrvatskoj, da je došlo vrijeme da im oduzme veliku moć koju su stekli i da pokrene neke bitne politike procese. Zbog toga je i 1993. godine donio odluku da smijeni Josipa Manolića kao najmoćnijeg bivšeg člana UDBE ali i neke druge iz njegove ekipe. Međutim, tu je Tuđman naišao na "tvrd orah". Trebalo je samo nekoliko ruku da Manolić i Mesić, koji su se udružili u obrani bivšeg režima, smijene Tuđmana. Manolić je formalno otišao kao i još neki ali udbaške strukture su zadržale veliku moć u Hrvatskoj. Tuđman nije stigao zbog bolesti dovršiti borbu koju je počeo kada je tražio odstupanje Manolića i Mesića. Dolaskom na vlast Mesića i lijeve koalicije, pa i izborom Josipovića, crvena Hrvatska se još više učvrstila. Dakle, u borbi za slobodu predstoji još velika borba da Hrvatska do kraja raščisti sa svim totalitarnim sustavima. Dok se to ne dogodi teško ćemo moći reći da živimo u slobodnoj Hrvatskoj.
A što se tiče slobode u Bosni i Hercegovini tu je hrvatski narod tek na početku borbe za svoju slobodu i ona se ne može ostvariti bez angažiranja cijeloga hrvatskog naroda i stvaranja svijesti da hrvatsko nacionalno pitanje nije riješeno i ne će biti riješeno sve dok Hrvati ne ostvare slobodu u Bosni i Hercegovini. (Katolički tjednik)
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću
Sjećanje na Ivicu, Acu i Josipa Majera iz Zagreba
U Zagrebu, u Kačićevoj ulici, živi draga prijateljica Božica Špiljak (86) koja nam je posvjedočila: Jugoslavenski partizani ubili su 1945. moja dva brata i oca. Suprug, koji je preživio križni put, više je godina robijao u Lepoglavi.
Rođena sam u Ogulinu, 1926. U ranom djetinjstvu, u mojoj 4. godini, umrla mi je majka, Sofija Majer, i ostavila mene i dva moja nejaka brata: Ivicu, rođena 1921. u Bjelovaru i Acu, rođena 1926. u Osijeku. Brat Aco, svima to odmah zapinje za uho, nosio je ime suprotno hrvatskoj tradiciji a kojoj je moj otac snažno pripadao, no najbolji prijatelj našeg oca, koji je bratu bio krsni kum, zvao se Aleksa Vidović i brat je po njemu dobio ime.
Naš otac, Josip Majer, rođen je 1900. u Svetom Jurju na Bregu kraj Čakovca. Bio je željezničar. Zbog svoje službe gotovo uvijek je bio na putu. Nas troje djece raslo je dijelom kod bake u Osijeku, a dijelom u novoj očevoj obitelji. Otac se naime godinu dana nakon smrti naše majke, 1931., oženio Ivkom Jagar, djevojkom iz Lipača kraj Svetog Roka, koju je bio upoznao za vrijeme službe u Gračacu. U tom se braku rodilo još četvero djece. Obitelj je živjela teško, a usto i u stalnoj nesigurnosti i nestabilnosti. Oca su radi njegovih političkih stavova bacali s jednog mjesta u drugo. Moja su mala braća i sestre po ocu, baš kao i moja braća i ja, rođeni svaki u drugom mjestu. Moje je djetinjstvo bilo snažno obilježeno gubitkom majke. A nedostajala su mi i braća, jer smo samo dijelom rasli skupa.
Travanj 1941. smo svi dočekali s najvećom radošću. Otac se odmah priključio Ustaškoj željezničarskoj bojni. Radio je na osiguranju pruga, u Gospiću i okolici..
Brat Ivica unovačen je u domobrane u rujnu 1941., a Aco, koji je imao 17 godina i bio sjemeništarac u Đakovu, odmah se dragovoljno pridružio bratu. Na svim su dužnostima i ratištima kasnije bili zajedno. Rijetko su dolazili u Zagreb. Sjećam se da smo tek prvi Božić, 1941., proveli svi skupa u Zagrebu. Obitelj se u Zagreb doselila 1940. Živjeli smo na Volovčici, u stanu koji je otac bio unajmio.
Tijekom rata, u svojoj 18. godini, udala sam se za Vjekoslava Crnkovića, mladog čovjeka rodom iz Dragovića kraj Pakraca. Radio je kao bolničar u Njemačkoj bolnici u zagrebačkoj Ivkančevoj ulici, u školskoj zgradi u kojoj danas djeluje Suvag. U toj sam bolnici tada, kao kuharica, i ja radila.
Svibanj 1945. donio je nesreću za sve nas.
Sama sam se s Njemačkom bolnicom povlačila prema Sloveniji, no bila sam u skupini žena koja je dospjela samo do Brestanice. Otamo smo vraćene u Zagreb. Supruga Vjekoslava križni put je doveo u logor na zagrebačkom Kanalu. Igrom strašne sudbine u lipnju je na Kanalu bio i moj otac, nakon svoga križnog puta. A u isto vrijeme tamo je bila čak i moja pomajka! Pomajku su bili uhitili i odveli zato jer su srpski partizani iz Gospića tražili oca, no možda i radi njezine obitelji. Dva njezina brata bili su ustaški dužnosnici. Jakov Jagar, rođen 1912. u Svetom Roku ubijen je na Bleiburgu, a Stipe Jagar, rođen 1914. u Svetom Roku, uhićen je u Zagrebu te je u zatvoru mučen i ubijen. Pomajka je na Kanalu u jednom trenutku, iako su žene bile odvojene, u nepreglednom mnoštvu ljudi uočila oca, pa je s njim čak uspjela izmijeniti i nekoliko riječi. Uskoro ga međutim više nije vidjela. Sljedećih su ga dana odveli i pogubili na kojem od zagrebačkih stratišta.
U tom strašnom vremenu jugoslavenski komunisti su ubili i moja dva brata. Na moju veliku žalost nikada nisam saznala što se s njima događalo u zadnjim danima Hrvatske države. Poznato mi je da su u zimi 1944. bili negdje oko Karlovca, a da su u proljeće 1945. bili u Gospiću, baš kao i otac, no nije mi poznato jesu li se zajedno s njim povlačili ili se oni možda uopće nisu povlačili. U obitelji se godinama provlačio glas da su u lipnju 1945. bili zatvoreni na nekom otvorenom mjestu u Gospiću. Još i danas si predbacujem da nisam slijedila glasine i išla ih tražiti. Moja su braća i tada, kao i sada, bili najbliži mome srcu. Jako sam ih voljela. Ivica je ubijen u svojoj 24., a Aco u svojoj 21. godini.
Istina je da 1945. nisam mogla nikamo ići. Teško se putovalo, ja sam bila trudna - u rujnu 1945. sam rodila sina – a bila sam i bez ikakvih sredstava. Pomajku s djecom, pa i mene, partizani su odmah izbacili iz stana na Volovčici i strpali u suterenski stančić na Zavrtnici. Na brizi sam, sve dok je pomajka bila zatvorena, imala dvije malene sestre i dva brata. Kada su pomajku pustili, izbacili su je i iz stančića na Zavrtnici te su joj dali podrumsku sobu u Mandrovićevoj 13, gdje je sa svoje četvero djece ostala trajno, tik uz drvarnice s drvima i ugljenom.
Suprug je na Kanalu zadržan nekoliko mjeseci, a onda je premješten u zatvor u Petrinjskoj ulici, odakle su ga, kao i dio drugih zatvorenika, odvodili na radove na cestama. U prvo sam vrijeme s tek rođenim djetetom u rano jutro dolazila pred zatvor, kao što su to činile i druge žene i majke. Sve smo gledale jesu li naši u koloni koja ide na rad, jesu li živi. Često smo pokušavale pratiti kolone, sve u strahu da ih put možda vodi na stratište.
Jednoga sam dana od jedne žene saznala da je suprug osuđen i odveden u Lepoglavu. Radila sam svaki, i najteži posao do kojega sam mogla doći. Od zore do mraka kopala sam na bugarskim njivama uz Savu, da prehranim dijete i sebe te možda pripravim paket za muža. Sjećam se da sam jednom s jednim jadnim paketićem stigla u Lepoglavu te da sam u jednoj seljačkoj kući molila strane ljude da mi uzmu i čuvaju dijete, dok sam ja s drugim ženama cijeli dan čekala pred ulazom kaznionice da nam dopuste da svoje vidimo na trenutak. A ti su susreti bili jako bolni. Izgled zatvorenika odavao je da trpe, da su zlostavljani. Navečer, na povratku, više nije bilo vlaka, tako da sam se u Zagreb vratila teretnim vlakom koji me iskrcao na nepoznatom mjestu. U zoru sam, dok su mi suze curile niz lice, s djetetom i svojim jadnim zavežljajem marširala prema udaljenom gradu. Tri godine sam čekala supruga. Na sajmištu sam prodala svaku sitnicu koju smo imali, čak i suprugovu pidžamu - sve samo za kruh.
Suprug mi je umro 1959. Kasnije, život je ipak krenuo svjetlijom stranom. Još jednom sam se udala. Dobila sam još jednog sina.
Danas, u starosti, radosna sam jer su mi djeca dobri i pošteni ljudi. To mi je velika utjeha i velika životna radost. Ipak, moje srce zauvijek ostaje bolno i ranjeno. Često mislim na strašnu smrt oca, a neprestalno razmišljam na koji su način ubijena moja predraga braća. Svaki dan mislim na svoju braću.
Maja Runje
Ulazak Hrvatske u EU na tragu Rankovićeva otvaranja granica
Mantra koje se od vladajućih najčešće mogla čuti vezano za ulazak Hrvatske u EU, a kao navodni pozitivan aspekt stupanja u punopravno članstvo, glasila je kako će naši mladi konačno moći tražiti zaposlenje u Europi. Ovakav način razmišljanja oslikava sav jad i bijedu hrvatske vanjske, unutarnje, gospodarske i svekolike politike, ali i ljudi zaduženih za njeno provođenje. U samo jednoj rečenici naša politika priznala je nesposobnost, neznanje, nekompetentnost i pokazala kako je svrha sama sebi.
Čemu institucije, ministarstva, država i vlada, ako ćemo najvitalniji dio stanovništva, dio koji bi trebao donijeti energiju i promjene ponovno uputiti izvan zemlje. Zar vlada ne priznaje svoju potpunu nesposobnost činjenicom što mlade upućuje da sreću i budućnost potraže u tuđini? Kroz cijelu svoju povijest bili smo iseljenička zemlja zbog raznih razloga, a najviše zbog tuđinske vlasti i represije. Danas, kada bi trebali stvarati uvjete za ostanak mladosti, rasterećeni za breme tuđinske čizme, nadolazećim generacijama ponovno u ruke stavljamo kofer i putnu kartu u jednom smjeru. Možda je razlog tome i narav aktualne vlade koja i dalje jednim okom gleda prema istoku i regiji pa im nove generacije, rasterećene kompleksa Jugoslavije, nikako ne odgovaraju kao politički faktor u zemlji.
Prema nekim podacima Hrvatsku svake godine napusti između dvadeset i trideset tisuća mladih, visokoobrazovanih stručnjaka. Teret je to koji ova zemlja sebi nikako ne može priuštiti, teret koji prijeti sustavnim odumiranjem intelektualnog i radnog potencijala nacije. Novim pozivom hrvatskoj mladosti da sreću potraži u tuđini, upućenim sa najviših državnih instanci, poručujemo cijelim naraštajima kako Hrvatska kao zemlja ne funkcionira pa prema tome nema razloga ni da postoji.
Postavlja se pitanje tko će ostati, za koga ima mjesta na prostoru između Drave, Dunava i Jadrana? Za sada za djecu podobnih, umreženih vladajućih aparatičeka, njima je Hrvatska raj na zemlji, nepresušan rudnik. Oni će ostati sa zadatkom kako bi Hrvatsku pripremili za neku novu kolonizaciju, nije važno sa koje strane stiže kolonizacija, važno je samo da Hrvatska bude tek geografski pojam.
Međutim, ponovno će ponovno zaživjeti tisuće sićušnih Hrvatski, razasutih u srcima naše mladosti diljem svijeta. Dok su sjekli glavno stablo iz korijena su iznikle tisuće novih mladica. Kako li se samo povijest ponavlja! Aleksandar Ranković je, otvorivši granice, mislio kako će se iseljavanjem riješiti svih gospodarskih, ali ponajprije nacionalnih problema. Mislio je kako treba otvoriti granice i riješiti se glavnine buntovne mladosti, a ono što ostane gušiti željeznim stiskom represivnog aparata i držati u pokornosti. Ali, osim onog odrpanog prastarog kofera, par požutjelih fotografija i majčina poljupca, naša mladost ponijela je u svijet i komadić domovine. U njima je sjeme domoljublja toliko bujalo pa su Ranković i njegovi nasljednici vrlo brzo morali slati eskadrone smrti diljem svijeta kako bi utišali zov domovine u našem iseljeništvu. Ni to nije pomoglo, a otvaranje granica pokazalo se kobno za jugoslavenski režim jer je naše iseljeništvo bilo glavana logistička baza Hrvatskoj samostalnosti.
Hoće li se poticanje iseljavanja sadašnjoj anacionalnoj vlasti vratiti kao bumerang? Hoće, ne kao jugoslavenskom režimu jer druge su okolnosti, ali hoće. Prije svega treba računati na činjenicu kako će se dio te mladosti prije ili poslije vratiti u domovinu. Kako su naši ljudi poznati kao vrijedni i radišni dio njih sa sobom će donijeti i kapital, upravo ono što kronično nedostaje Hrvatskoj. Sa kapitalom će povratnici jednog dana donijeti i političku moć, a ona sasvim sigurno neće biti naklonjena onima koji su ih uputili u tuđinu da bi svom potomstvu osigurali Hrvatsku kao nasljedni feud.
Željko Primorac
Podrijetlo Hrvata
Upravo se ovih dana pojavila nanovoobjavljena dopunjena knjiga Ivana Jurića Podrijetlo Hrvata - Genetički dokazi autohtonosti - II. dopunjena naklada. Objavljena je u nakladi Ogranaka Matice hrvatske Vinkovci, a prodaje se na kioscima Tiska i prodavaonicama Znanja diljem Hrvatske. Prvu nakladu knjige objavila su dva nakladnika (Institut Ivo Pilar i Nova stvarnost, 2011.), i vrlo brzo je rasprodana - iako se prodaja odvijala u nekoliko knjižara.
Ova druga naklada iste knjige (2013.) sadržajno nije promijenjena ali uneseni su predgovori (šestorice autora različitih struka) koji knjizi daju stručnija i pouzadnija tumačenja zaista zahtjevnih znanja o značenju i dosegu genetičkih spoznaja na području znanstvenih djelatnosti autora. Predgovore su napisali zaista vrsni i ugledni kompetitivni hrvatski znanstvenici: hrvatski akademik Franjo Šanjek, prof. dr. sc. Vlado Šakić, prof. dr. sc. Ferdo Bašić, prof. Nikola Debelić dr. dr. h. c., prof. dr. sc Vladimir Goss, i autor opsežnih istraživanja o autohtonosti Hrvata dr. Ivan Mužić, i autor Jurić. Autor Jurić želio je da predgovor napiše još i sveučilišni nastavnik Neven Budak (savjetnik predsjednika Vlade Zorana Milanovića za znanost), a koji je zbog mnogih obveza odbio takvu mogućnost.
Iskusni hrvatski povjesnik Nikola Debelić svojim je predgovorom uvjerljivo nastojao odgovoriti na pitanje: Može li autohtonost Hrvata utjecati na mišljenje stranaca o nama? A ravnatelj Ivo Pilar instituta Vlado Šakić odlučno se izrazio ustvrdivši da je ljudska populacija svoju genetsku raznolikost ostvarila preko gena, jezika i kulture. Vladimir Goss pokušao predočiti razdoblje od VI. do VIII. stoljeća - navedeći pritom utjecaje koji bi eventualno dokazali doseljavanje Slavena. A autor knjige Jurić svojim je izvidima i analizama u knjizi i svom predgovoru zalazio u pojedina područja znanosti došao do zaključka da na području jezika, mitologije i povijesti umjetnosti zapravo prevaladava "uvjerenje" koje se održava bez ikakvih argumenata nadalje a nije znanstveno ničim podkrijepljeno. Zapravo kako može ikakav (izmišljeni) fenomen održavati se, a iako je nastajao bez (dokaza) činjenica i argumenata - psebno danas takvog što se može održavti u znanosti - kao ne dodirljivo?!
Jedno je sigurno da postojanja bilo kakvog a kamo li velikog utjecaja s nekog (ne)definiranog područja, bilo Slavena ili Praslavena uopće nije bilo nikad, pa niti u jednom razdoblju prošlosti, a koji bi eventualno uz sve bili i navodno donešeni doseljavanjem tijekom seobe naroda.
Sve u svemu predgovor profesora Gossa može biti zanimljiva podloga budućim raspravama čak i iz više razloga, zato jer genetička otkrića pokazuju da uopće nije bilo nikakvog a kamo li velikog doseljavanja i, da seobe naroda uopće nije bilo.
Predgovore navedene šestorice autora u svomu je predgovoru prof. Jurić prikazao kao "zapažanja o uradcima koji su mi se činili značajnim, a objavljeni su nakon pisanja moje knjige". U svom predgovoru naglašivo ističe Jurić bitnim - smatra članak srpskih autora objavljen skupno s autorima iz SAD-a, pod naslovom: „High levels of Paleolithic Y-chromosome lineages characterize Serbia“. (Visoke razine paleolitičkih loza Y-kromosoma obilježja su Srbije“). Očito su autori smatrali bitnim čak u naslovu istaknu rezultat istraživanja koji pokazuje da je većina predaka današnjih Srba već u paleolitiku bila na području Srbije. Jurić misli da je još jedan navod u radu bitan, a to je odgovor na pitanje: Kad se na područje Srbije doselilo stanovništvo s haplogrupom R1a? A "Haplogrupu R1a nazvao je slavenskom, jer je glavno obilježje istočnih pa i zapadnih naroda koji govore slavenskim jezikom. Autori ovoga rada smatraju da je haplogrupa R1a, na područje Srbije pristizala u tri navrata, od 18.000 do 12.000 i od 3000 do 1000 godina prije Krista i, između V. i VII. stoljeća tijekom razdoblja seobe naroda. Može se reći da rezultati u tome radu pokazuju da je moglo biti vrlo malo doseljenika populacije koju se nazivalo Slavenima, jer autori smatraju da se veliki dio slavenske haplogrupe R1a doselio u paleolitiku između 18.000. i 12.000. godine prije Krista. Bez takvog tumačenja u Srbiji bi paleolitičkih Y-kromosom loza bilo ispod 50 % (možda oko 43 %), a s paleolitičlim doseljenicima slavenske haplogrupe autori navode 58 % paleolitičkih loza.
Za tumačenje doseljavanja haplogrupe R1a u Panoniju vrijedna su najnovija istraživanja u Mađarskoj. Očito je u Budimpešti organiziran vrhunski laboratorij za genetička istraživanja jer je na osnovi analiza u tomu laboratoriju objavljen rad u kojem su obznanjena nova otkrića u diverzifikaciji na Y-kromosomu - istražuju varijabilnost R1a haplogrupe kod raznih naroda i skupina od Mongolije i Indije sve do Mađarske, da bi došli do spoznaja o genetičkom podrijetlu vlastitog naroda. Iako bi istraživanja u Mađarskoj trebala dati precizne odgovore o migracijama iz euroazijskih stepa na područje zapadno od Karpata čini se da su nove spoznaje o R1a haplogrupi u mnogo čemu podržale stajališta Mate Marčinka o indoiranskim utjecajima na području Hrvatske.
Da bi Ivan Jurić napisao svoju knjigu zaokupila su ga dva genetička rada i iznimne dvije knjige, a privukla ga je i jedna televizijska serija. Godine 2012. Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ objavila je prijevod knjige Aleksandra Majora naslovljena „Velika Hrvatska - Etnogeneza i rana povijest Slavena prikarpatskog područja“, koju je objavilo sveučilište u Petrogradu. Zaključci knjige kažu da su Hrvati slavenizirani na području Karpata ili istočno od Karpata i da su tijekom seobe naroda kao Slaveni stigli na područje današnje Hrvatske, i da se dogodila rana etnogeneza Slavena koji su se proširili na područja slavenskog jezika, a što se može nazvati političkim.
Knjiga "Podrijetlo Hrvata - genetički dokazi autohtonosti" podijeljena je na 15 poglavlja, a pregledno je sastavljena na 366 stranice na kojima se raspravlja o strukturi svih analiziranih i ispitanih uzoraka Hrvata koji su podrijetlom i obitavališno iz Hrvatske i BiH. Ali i o sličnosti genetičkoga podrijetla među narodima, varijabilnosti unutar haplogrupa u Hrvatskoj i BiH, strukturi haplogrupa mt DNK u Europi, genomu i haplogrupama naroda i pojedinca, genetičkoj strukturi naroda bitnih za razumijevanje podrijetla Hrvata, klimatskim i teritorijalnim promjenama i pristizanju stanovnika s raznim haplogrupama, teorijama o podrijetlu Hrvata, zemljopisnom području hrvatske etnogeneze, pregledu događaja bitnim za genetičko podrijetlo i etnogenezu Hrvata, hrvatskoj državi do sporazuma s Mađarima, borbi za očuvanje hrvatske etnogeneze, umjetnoj selekciji, genomu čovjeka i darwinizmu. Na kraju knjige objavljena je uporabljena literatura i kolorirani pregledni zemljovidi s mnoštvom zemljopisnih karta koje ilustrirano podkrepljuju teorijski sadržaj.
Jurić je odlučno u tekstu ustvrdio da nije dokazano da se igdje ikad dogodila bilo kakva etnogeneza Slavena, a da bi postojalo ikakvo područje s kojega su se širili kao formirana etnička skupina ili već formirani narod/i. Međutim zaista ima štogod bitnog a ipak ovom obznanjenog u knjizi što zaslužuje daljnja istraživanja. To se u prvom redu odnosi na 4. poglavlje „Zemljopisni položaj Velike Hrvatske“, ali i poglavlje u kojem se spominje J. Rajačić mitropolit Grčkoistočne crkve u Hrvatskoj i Vojvodni, tj. Austro-Ugarskoj, jer za njegovog života zaista nije bilo nikakve niti jedne pravoslavne crkve u Hrvatskoj i tako je bilo dok je postojala Austro-Ugarska do kraja 1918. I 1919. godine.
Na osnovi sadržaja u jednomu poglavlju Jurić ističe da je moguće zaključiti kako je Konstantin (Porfirogenet) opisivao onodobnu zbilju koja se odvijala tijekom njegovoga doba, a kad je zaista postojalo onodobno jako Hrvatsko Kraljevstvo južno od Turaka (Konstantin naziva Mađare Turcima). Bijela ili Velika Hrvatska na Karpatima je slobodno područje koje graniči s Mađarima, koji su već u Panoniji, i Pečenega koji su na zapadnom rubu ukrajinske stepe. Konstantin navodi da je Velika Hrvatska „dostupna pljačkama“ istodobno „i Turaka i Pečenega“. To znači da je ta onodobno zaista Velika Hrvatska nastala barem 100 godina nakon Trpimirovog navoda da je on (vladar) ban/kralj Hrvata.
Možda je Konstantin pretpostavio da je takva Velika Hrvatska postojala i mnogo ranije. Konstantin je pokušavao rekonstruirati prošlost na osnovi stanja u njegovu razdoblju. "Ne može se tvrditi da naziv Hrvati iz toga doba u Velikoj Hrvatskoj imaju značenje naroda ili plemena, nego vjerojatnije neke vojne formacije koja je bila bitna da to područje ostane slobodno u odnosu na susjedne definirane narode ili saveze plemena". Na stranici 98., govoreći o etnogenezi Hrvata navodi se: „…Hrvati su kao jedna od organiziranih vojnih sila uspostavili dominaciju nad mjesnim slavenskim stanovništvom i s vremenom se asimilirali u njihovu sredinu nadjenuvši jednom dijelu Slavena novo ime“. Zaključio je da u knjizi nalazi elemente za raniju tvrdnju da se ime Hrvati pojavljuje na širokom području... A od obrade zemljišta, uz stočarenje, tad je ovisila egzistencija više od 90 posto stanovništva. Zato je moguće da se ime Hrvati pojavljuje vrlo često i na velikom području, jer se njihovo ime povezivalo s najvažnijim procesima toga doba, a to je ovladavanjem prava na obradivu zemlju i ispaše. Naravno, to ne znači da je stanovništvo koje se u takvim okolnostima nazivalo Hrvatima bilo povezano i da se moglo smatrati istim narodom. Jurić je istaknuo još dva uratka: Televizijska serija Hrvatski kraljevi i knjiga Hrvoja Gračanina „Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća)“. A Gračaninova knjiga je zapravo autorova doktorska dizertacija. Oba ova uratka nastala su pod mentorstvom prof. Nevena Budaka. Zbog toga ova dva rada imaju iznimnu vrijednost za shvaćanje hrvatske etnogeneze - jer je u njima bez dvojbe prihvaćena spoznaja da organizaciju hrvatske države nije provelo nikakvo doseljeno (već etnički formirano stanovništvo), nego da se stanovništvo okupljalo oko svojih rodovskih vladara (banova i knezova), a koji su čak i uz velike međusobne sukobe kadkad širili prostor utjecaja (kao vladari) možemo reći do organizirane države, uz prihvaćanje ili odbijanje savezništva Franaka i Bizanta, i uz utjecaje papa i Katoličke Crkve.
Ipak nepobitna je činjenica da se etnogeneza odvijala na jugu današnje Hrvatske i BiH, a da se kasnije širila na sjever. Knjiga je tražena i dobro prihvaćena pa s pravom možemo reći da doživljava novu pokazljivost - iako još nije ni predstavljena u hrvatskim medijima (ni u programima HRT-a). Hrvatska javnost očekuje da sveučilišnog nastavnika Ivana Jurića pokažu s knjigom u jednoj od televizijskih i radio emisija, u kojoj bi sudjelovao kao izniman hrvatski znanstvenik i opširnije govorio o (drugi put) objavljenoj knjizi. Jurić bi predstavio knjigu i ukazao na njezin sadržaj kojeg na osnovi mnoštva ispitanih 188 uzoraka nad pojedinim Hrvatima iz čitave Hrvatske transparentno obrađuje. Ako je suditi po dosadašnjim prihvatljivom zanimanju hrvatske javnost za knjigom Podrijetlo Hrvata - Genetički dokazi autohtonosti u Zagrebu i kako je doživjela recepciju znanstvene i stručne kritike sa sigurnošću se može reći da ova nova dopunjena knjiga ide tragom prve naklade iz 2011.
Ipak očekuje se da bi mogli bolje shvatiti novoobjavljenu drugu nakladu knjige Podrijetlo Hrvata - Genetički dokazi autohtonosti (2013.), u odnosu na prvu nakladu (objavljenu 2011.), kao novije, dopunjenije i otvorenije Jurićevo promišljanje o genetičkoj zbilji Hrvata izraženo znanstveno snažnim argumentima provedenim nad pomno istraženim i analiziranim uzorcima. Knjiga je sastavljena i napisana prihvatljivim jezikom znanosti prema hrvatskoj javnosti - ispitane uzorke tumači jednostavnim jezikom a ujedno promatra čitav narod raspršen na širem prostoru gdje žive Hrvati, a nastanjeni na oduvijek svojem hrvatskom sjedilačkom prostoru. Ukazujući zašto i kako je uzimao uzorke s čitavog područja gdje žive Hrvati, uspio je dobiti pouzdan odgovor o podrijetlu Hrvata. Odgovor je prihvatljiv znanosti, a posebice znalcima koji tumače i definiraju hrvatski identitet u ovodobnici Hrvatske u Eeuropskoj uniji.
O Jurićevoj knjizi zaista ugledniji hrvatski znanstvenici i akademici kritički su kazali puno toga novospoznajnoga i zato je opravdano njihovih šest predgovora uvršteno u knjigu koja je zasnovana samo na argumentima i napisana na najvišoj znanstvenoj razini. Na kraju svoga predgovara iskusan poznavatelj povjesnice (kako hrvatske, tako europske) Ivan Mužić o Jurićevoj knjizi izrekao je pohvalu - uvjerljivo zaključno ustvrdivši: "Ovo je najvrjednije znanstveno utvrđenje u hrvatskoj historiografiji od sredine XIX. stoljeća do naših dana". Ipak unatoč svemu dobromu kazanomu o Jurićevoj knjizi treba naglasivo istaknuti da jePodrijetlo Hrvata - Genetički dokazi autohtonosti jedna od uopće najbitnijih knjiga o Hrvatima i jedan od najelementarnijih priručnika o povjesnici Hrvata s kojom se kao sjedilački postojani europski narod i država, a hvala Bogu od 1. srpnja 2013. i punopravna članica EU-a možemo zaista dično ponositi.
Ivan Raos
Tribanj, 12.7.2013.
Istina i domoljublje
Potvrđeno - Hrvatska je čekala da Njemačka ratificira ugovor
Prođe još jedna komemoracija u Jadovnom. Pokrovitelj – država, tzv. Republika Hrvatska. Dok se sliježe prašina s Velebita zbog kontroverzi, manipuliranja brojem žrtava, u Hrvatskoj ima domoljublja i domoljubnih pokreta koliko hoćeš.
Ovih dana Sveti Otac Franjo u svojoj enciklici kaže kako je vjeri potrebna istina, a istina bez vjere, čini mi se, vodi u razbojništvo. Jako me se dojmila njegova poruka pa kroz to gledam današnju Hrvatsku. Domoljublje, antifašizam i neke komemoracije. Tu vidim svojevrsni folklor, kafansku Hrvatsku i na kraju razbojništvo. Zato kažem da je domoljublje bez istine, isto što i istina bez vjere. U „Hrvatskom tjedniku“ bilo je napisano da je tamo 1960. i neke godine bilo nekog sondiranja u Jasenovcu pa da je to sondiranje zaustavljeno.
Poštovani gospodine Jurčeviću (povjesničar Josip Jurčević). Vi ste u mogućnosti, imate pravo, kredibilitet, pa i obvezu pozvati državu da raskopa cijeli Jasenovac. Ja ću se dobrovoljno spustiti u jamu Jadovno, vaditi sve što se može izvaditi! Mi koji smo bili na koncertu Marka Perkovića Thompsona, mi ćemo u Jasenovcu kopati, država neka samo to evidentira i znanstveno obradi i dokumentira. „Nemojte ih ponovno ubijati“, reći će netko. Baš naprotiv, onaj koji je tako završio, zaslužuje ekshumaciju. Ekshumacija je nužda i obveza, ako je to moguće. Zar nije moguće? Gospodine Liniću (Dončiću), ni Sueski kanal se ne može spakovati u kovčeg, negdje odnijeti. Sueski kanal ostaje tamo gdje jest – u Egiptu.
I na kraju balade o „Antifašizmu“ i „domoljublju“ i korupciji. Gledam naše pirotehničare u Zagrebu, gledam prvi red u Motovunu na filmskom festivalu. Gospodari Hrvatskih autocesta i gospodari Sueskog kanala (nekad). Gospodari Hrvatskih autocesta kao nekadašnji gospodar(i) Sueskog kanala (Egipta) i faraon iz Motovuna. Kao ćoravoj koki nalet mi... promet, autoceste, Sueski kanal, Egipat, Filmski festival u Motovunu i faraon.
Hrvatska nije prije regulirala europski uhidbeni nalog, a mogla je. Pomalo sam iznenađen što u hrvatskim medijima nitko nije rekao (ispričavam se ako je netko rekao, a ja nisam primijetio) da Hrvatska to nije mogla. U pitanju je ona hajdučka, balkanska politika. Njemačka ratificira pristupni ugovor Hrvatske Europskoj uniji, sutradan Hrvatska pokreće postupak Lex Perković. Znači Hrvatska je čekala da Njemačka ratificira ugovor.
Jure Vukić
Split, 11.7.2013.
Buklijašu i Slobodanki smeta raspelo!
Vezano za članak objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 4. srpnja 2013., pod naslovom „Buklijaš: Kad sam vidio raspelo u uredu policije, znao sam da sam ‘gotov'!“, Hrvatski časnički zbor Grada Splita, daje sljedeće očitovanje:
O samom tekstu ne bi bilo potrebno posebno govoriti jer je prazan i podcjenjivački u odnosu na čitateljstvo Slobodne Dalmacije, da nije sugestibilnog i sadržaja i naslova koji vrijeđa kršćane i sve one koji su s križem i krunicom oko vrata branili Domovinu. Naime, u naslovu, kao i u tekstu, bila je namjera ustvrditi da je križ upravo povezan s nečim nepoštenim, podmetačkim. Nije potrebno niti govoriti o g. Buklijašu, čiji se ljudski profil vidi i iz same izjave kao merituma samoga predmeta sumnjičenja i razloga uhićenja.
Izjava prof. Buklijaša, bivšeg dekana i visokopozicioniranog SDP-ovog dužnosnika, govori u kakvu vremenu živimo i kakvi su pojedinci na mjestima koja osiguravaju zdravo školovanje i osposobljavanje za budućnost naše djece. Nepojmljivo je koja je to intelektualna i moralna razina koja dopušta ovakvu zamjena teza - prebaciti temu sa SUMNJE U KORUPCIJU na "PROBLEM" RASPELA U JAVNOJ INSTITUCIJI. Posebice je žalosno i znakovito da niti jedan medij nije objavio informaciju kako je osoba osumnjičena za korupciju visoki dužnosnik SDP-a, bivši vijećnik i predsjednik kluba u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Očito je da bi se ove pojedinosti stavile u prvi plan, i na „sva zvona“, da je, kojim slučajem, bilo riječ o hrvatskom branitelju, članu ili osobi bliskoj nekoj drugoj hrvatskoj stranci. Očito u današnjoj Hrvatskoj, medijski aršini ne mjere isto. Ne bi to ni bilo toliko osjetljivo i pogubno za Hrvatsku kada se to ne bi događalo svakodnevno i gotovo u svim medijima koji biltenski štite i propagiraju aktualnu vlast i njezinu ideologiju. To im je zajedničko i jedino uspješno područje kreativnosti, dosljednosti i učinkovitosti.
S obzirom na vrijeme u kojem živimo, vrijeme kad je Hrvatska postala članicom Europske unije, zajednice država i naroda sa zapadnim standardima slobode i demokracije, Buklijašova izjava doista podsjeća na riku predpovijesnoga grintavog pojedinca koji ne zna ništa o vremenu u kojem živi. Po njemu kršćanstvo znači neku njegovu procijenjenu i doživljenu policijsku nepravdu i torturu. On kao da se pita i čudi: kako je moguće da njega, ateistu privodi i za nešto sumnjiči policija u vrijeme dok su na vlasti „njegovi drugovi!“ Da, moguće je to, uz pomoć ovakvih medija danas u Hrvatskoj. Time se mogu poslužiti samo preostali članovi bivše Komunističke partije koji se batrgaju u svojoj mutnoj memoriji, i preplavljuju Hrvatsku kao neki neugodni i opasni virus koji od Hrvatske radi ideološku karantenu kao presedan država oslobođenih komunizma 90-ih.
Začuđujuće je i uvrjedljivo, za jednu nacionalno i prirodno zdravu Dalmaciju, kada takve izjave i vrijednosni pristup, promovira najveći i najpopularniji dalmatinski dnevni list. Poistovjećuje li se time „Slobodna Dalmacija“, potvrđujući i afirmirajući isti moralni i svjetonazorski profil poput g. Buklijaša? Je li i ona ponosno ateistička kao g. Buklijaš? Mi to razumijemo, jer takvi ljudi mogu biti samo ateisti, ali vjerovali smo i vjerujemo da je „Slobodna“ list svih građana Dalmacije, da osjeća i poznaje vrijednosti svojih čitatelja! Ovako ona izgledapristrana i da i otvoreno antikršćanska, a onda dobrim dijelom antidržavna i antiljudska. Moramo priznati, da se ne osjećamo baš dobro ni ugodno u sredini u kojem nas ovako postupanje i najčitanijih novina, čini zabrinutim, frustriranim pa i tužnim.
Uz jednu eksplicitno odioznu i primitivnu izjavu o križu kao vjerskom, ali duboko kulturnom simbolu, uz opremu s dodatnom rugalačkom fotomontažom, ne možemo se drukčije niti osjećati. Zahvaljujemo na razumijevanju za razloge i sadržaj i primjereno objavljivanje našega očitovanja.
Zoran Buzdovačić, predsjednik Hrvatskoga časničkog zbora Grada Splita
Nije zastario zakonski "zločin" bespravne izgradnje svinjca u nekom slavonskom selu davne 1969., ali je – prema crvenima – u Njemačkoj "zastario" već dokazani zločin političke likvidacije!
Podulje, možda i mjesec dana, nekako od kad je onaj HR otpočeo svoju brojalicu do „ulaska“ u EU, obuzima me osjećaj koji bih mogao definirati kao mučninu, preciznije, povraća mi se, iskreno - bljuje. Čim sam ovo stavio na bijeli „eter“ zabrinuo sam se, obuzelo me još i grizodušje. Zašto tu svoju bolećivost činim javnom, poglavito takvu ružnu, a u konačnici možebitno i smrdljivu.
Nitko Europejca ne smije da bije
Onda mi se uključi spasonosna samoobrana - pa mučnina, kako emocionalna, tako racionalna pa i realna možda je i najveća europska stečevina, po značaju nadređena i onoj pravnoj, famoznom „akiju“. Sad kad sam mučninu označio (naj)europejskom kao da sam obukao ideološki proeuropski oklop, natukao šljem na glavu i slobodno idem dalje. „Nitko ne smije da me bije“. Barem ne europskom batinom, pa mogu mirno propitivati domaće uzroke mučnine. Ona je doduše jedno od kroničnih stanja nacije, a ovdje ću se osvrnuti na njezine aktualne, ali i vječne uzročnike. Mediji su to, prenese ju kao komarci malariju ili štakori kugu. Djeluju i jačim intenzitetom od najordinarnije komunističke, fašističke i svake druge totalitarne propagande sa suvremenim sredstvima u vrijeme informacijskoga „virusa“ Europe 2013HR107 po mozgu, kojega ukratko opasuju kao „svetu jedinku“ i šarenu „liberalnu“ virtualnu bodljikavu žicu. Zato je EU odmah po pristupanju među hrvatskim građanima, pojedincima... popularan skoro kao Ivo Josipović; oko sto i jedan posto.
Erupcija propagandne magme
Medijski propagandni udar na „ovce“ bio je totalan, udarali su podjednako svi; elektronički, udarao internet, jednako mlatili dnevni listovi, a naročito se iskazao HRT. Navoditi pojedinačne primjere iz toga propagandnog udara besmisleno je - svi su skoro isti - stopili su se u medijsku magmu i eruptirali kao medijska lava. Tako stiže i „sudnji dan“, trideseti lipnja 2013., kad će Hrvatska u gluho doba noći svršiti u Evropi. Od rane zore - eto zore eto dana - svršetak je slavio i HRT, svečano da svečanije nije mogao. Među važnijim „medijatorima“ bila je i novinarka Ivana, ona zbog koje je ravnatelj Vanja Sutlić jr. dobio šus s HRT-a. Bio se dotični Vanja jednom „zaigrao“ pa, navodno, dotičnu novinarku neprimjereno „o-kvalificirao“. Tri godine su neki koji su tu „kvalifikaciju“ čuli držali „u sebi“, a onda, u pravo vrijeme i na pravom mjestu lanuli kako je Vanja jr. - nacionalist. Sutlići nacionalisti, i više je nego svašta, ali egzekucija ga je stigla za nekog od HDZ-a i ode nam Vanja.
Kako bilo baš ta novinarka Ivana s novinarom Draganom Nikolićem (Prletom?) na HTV-u je finalno odrađivala „sudnji dan“. Najfrkovitije je bilo hoće li nam doći Toma Nikolić-Grobar. Kao i danima prije trajala je drama. Il' će doći il' ne doći, čekat' će ga „naši“ do pol' noći. Pa dođe Toma Grobar u 'Rvacku i bez puške, kao što je „onomade“ bio s puškom. Kad je već došao taj Toma, rado bih da je s njim bio i Bora Čorba, jedan iskreni i pravi četnik. Tomi bismo mogli pustiti njegovu „Nemoj da ideš mojom ulicom“, a ovdašnjim Europejcima, pa i europskima „Amsterdam“, a ne hrvatski pop-rock predstaviti s gemištom boze s gvircom od Rundeka. A gdje su nestali, recimo Karlo Metikoš i diva Josipa koji su „rokali“ dok je dotični bio u pelenama? Ah, da, Rundek je podobnjak, kako onda, tako i danas.
„Bisera“ na HRT-u, RTL-u, Novoj…, totalno i totalitarno bješe i previše. Izdvojit ću tek jedan, vjerojatno bizaran i benigan slučaj, slučaj novinara Joze. Kad bi se novinar Jozo Ćurić zgodimice javljao po Dnevniku HTV-a bilo je toliko drame u njegovom glasu i izvješćima da bi svaki gledatelj morao pomisliti kako je negdje smak svijeta već počeo. Pitanje bilo - samo gdje? Dan poslije „sudnjeg dana“ na Hateveju je nastupio smireni i utješni Jozo. Nema veze što kancelarka Angela Merkel nije, demonstrativno, došla u Hrvatsku. Jer koga predsjednik-premijer odredi za zamjenu, pa makar i portira, kao da je i on sam došao. Što smo dočekali, mi pretplatnici Hateveja, da nas i novinar Jozo drži glupljim od ameba. Mi njemu, njima, od Radmana, preko te Ivane sve do Joze, pretplaćujemo plaću, a oni nam se cere u lice. Zato ponavljam - to treba ukinuti čime bi se, uvjeren sam, značajno smanjila i mučnina koja me „dere“.
Franjo Tuđman je za Leku, Milanovića i Josipovića - nitko i ništa
Vladajući trolist Leko-Milanović-Josipović zborio je na svečanoj sjednici Hrvatskoga sabora povodom toga „sudnjeg dana“. Što su u njima rekli, manje-više, više-manje, mačku bi stalo o rep. Važnije je ono što su i koga prešutjeli. A „troika“, zamislite prešutjela - Tuđmana. Tko je taj Tuđman za njih - bit će jedna ništarija, zrak. Dobro, možda je predsjednik Franjo Tuđman učinio sve i za sve loše, pričat će povijest, ali za ovu „troiku“ učinio je sve dobro. Bez njega nikad ne bi bili u prilici pozvati tolike uzvanike na janjetinu ispod peke, punjenu inćunima i omotanu salenjacima, pa još da im se mnogi i odazovu. Bez Franje nikada, pa ako zbog ničesa barem je zbog toga „derneka“ kojega su organizirali za „sudnjega dana“ zaslužio da ga se spomene. No, ne treba zbog tolike nepristojnosti i zloće brinuti, bolje je naime da netko tko je nitko i ništa nekoga tko je ipak netko i nešto ni ne spominje. Ili, u stilu stečevine bećarca: Tko je Dodiku na uvce sviro, bolje u Franju ni ne dir'o!
Lex Perković
Glede izmjena tog EU uhitbenog zakona/naloga kojega su Partija i Josipović mijenjali, zanima me koja ih je sila na to nagnala? Jer bez njega su mogli i više uživati u „ulasku“ Hrvatske u EE, ne bi si njime poprilično upropastili slavlje, natovarili na vrat dio medija i Njemačku i tko zna još koga, a možda bi još neki važni gosti stigli na janjetinu ispod peke. Sve je još zamršenije kad se zna kako je ova „opcija“, uz svesrdnu pomoć one „opcije-neopcije“ do sada i Ustav gurala unazad, a sada je jedan obični europski uhitbeni nalog odlučila naknadno vremenski ograničiti, ali i poslati u zastaru, mijenjajući zakon za kojega je svojedobno glasovala.
Em je Perkovićevoeventualno nedjelo naredbodavnog sudjelovanja u zločinu političke likvidacije zastarjelo, em se ne smije više ni pitati o njemu, pa ni u Europi. Potpuna pravna i politička „zbunjola“ i ludnica. Mogući kriminal u privatizaciji seoske zadruge, privatizirane po zakonu koji je svojedobno, među nama govoreći, ponajviše, servisirao Pravni fakultet u Zagrebu, nije ni ustavno zastario. Nije zakonski zastario ni „zločin“ bespravne izgradnje svinjca u nekom slavonskom selu davne 1969., ali u Njemačkoj već dokazani zločin političke likvidacije, samo nalogodavac nije utvrđen, eto zastario.
Nova rupa u Ustavu RH
Branili se autori izmjene europskog zakona kako je to zbog branitelja. Slaba obrana, jer „nalog“ može izdati država-članica za eventualna zlodjela učinjena na njenom teritoriju, pa kao što reče jedan slušatelj HR-a, kad se radi o braniteljima taj uhitbeni nalog bi se mogao odnositi jedino na aktualnoga splitskog gradonačelnika Ivu Baldasara. Taj se naime za oslobođenje Hrvatske borio u - Italiji. Puste li brige za branitelje, a tko je ono pravno predao Oluju uhitbenim nalozima iz Haaga? Ista, slična koalicija, a odradio HDZ, mislim „transferirao“, preciznije SDP i HDZ „pobijedili“ (Hrvatsku?) u „igri parova“. Tada nije bio nikakav problem isporučiti generale, a sada je neka drama oko „isporuke“ jednoga obavještajca.
Lov u mutnom
Doduše, lako rješiva, a kako drugačije nego promjenom Ustava. Par Milanović-Josipović, SDP, neki Peđa Grbin i ostali predložili su bušenje još jedne rupe u Ustavu RH, ovoga puta zbog ne zastare zločina političkih likvidacija za komunizma. Meštar Ivo je to zatim produbio i proširio i na druge „sustave“ i vrijeme i ne znam dokle. Nastradat će, računam i praunuci ustaša i naročito „ustaša“, moći će se Austriji ispostaviti i uhidbeni nalog za likvidaciju Zrinskih i Frankopana... Računali su, tako će matirati Tomislava Karamarka, on i HDZ su „za“ pa će dobiti tu potrebnu dvotrećinsku većinu.
Ali gdje je tu „kvaka“? Pa u HNS-u, taj je protiv promjene Ustava!!! Doista klijentela ovdašnje „ovce“ drži još i bedastim. Stvari naime stoje ovako: HNS će se promjeni Ustava „protiviti“, pa će istrgovati u paketu s Tomom i Zokijem onu krucijalnu promjenu povezanu s aktualnim referendumom kojega je donijela građanska inicijativa „U ime obitelji“, naime ustavno će se zabraniti svako pitanje o braku, kao ljudsko- pravno, pa će taj referendum otpasti. Podvući ću crtu, sve te priče o ne znam kojoj promjeni Ustava RH samo su još jedan lov u mutnom. Zamutiš plitku vodu u ljetno doba u nekoj panonskoj bari, ribice ostanu bez zraka pa usta i okice dignu na površinu. E tada ih možeš loviti golim rukama. Potpuno jednako i pojedince kad im zamutiš pravnu i političku vodu, zvanu još i javnost. Kako da me onda ne spopada mučnina, preciznije, ne povraća mi se iskreno, bljuje, kad je i kisika sve manje.
Mato Dretvić Filakov
Zagreb, 10. srpnja 2013.
Ova vlast se mora što prije srušiti
Kada je prošle godine u travnju, ova antihrvatska, antidemokratska, boljševičko-komunistička, voluntaristička i dobrim dijelom velikosrpska vlast, predvođena infantilnim premijerom Milanovićem, svim svojim „resursima“ oplela po Hrvatskoj čistoj stranci prava, proglasivši nas fašistima i zabranivši naše javne skupove, nitko nije imao hrabrosti stati na našu stranu, nego su podržali tu nedemokratsku odluku vlasti. Uz jednu časnu iznimku, velečasnog Ivana Miklenića koji se u Glasu koncila, očitovao u obranu slobode i demokracije te prava na javnu riječ. S tako „svjesnom i hrabrom“ javnom scenom, ova vlast može bezbrižno trančirati našu Domovinu i pod krinkom demokracije uvoditi diktaturu, što je sada na djelu. Promjenom Poslovnika Hrvatskog sabora, sva vlast je i formalno prebačena na drugu stranu Markova trga, uveden je, dakako protuustavno, kancelarski sustav. Ovo malo nadležnosti što je Saboru ostalo, ograničeno je Unijom, a zakoni koji se donose ionako samo jačaju moć izvršne vlasti, kako kancelara, tako i pojedinih ministara.
Milanovićeva klika nije glupa, ona je potpuno svjesna otpora koji se mora formirati zbog njihove takve antihrvatske rabote, ali oni si ne mogu pomoći, njihov boljševički mentalni sklop je jači od njihove racionalnosti. Njihovo „domoljublje“ se svodi na očuvanje fotelja, naplatu sinekura, oni bi najradije da Hrvatske nema, ali graničnik njihove „ljubavi“ je jedino spoznaja, da ako nema Hrvatske onda nema vlasti, nema fotelja i to nas za sada održava na životu. Iz Hrvatske i Hrvata treba izmusti i zadnji atom, iscijediti zadnju kunu i zadnju imovinu. To u ime partije uspješno provodi Slavko Linić, prema kojemu je turski harač lemozina koja se daje na Svetoj misi. Osim što se žestoko i beskrupulozno nameračio na sve ljude koji imaju i kunu viška, on gramzljivošću nezasitnog okupatora nastoji rasprodati ostatke ostataka hrvatske imovine. Tako je već mjesecima u opticaju prodaja uspješnoga Croatia osiguranja, i stabilne Hrvatske poštanske banke, jedinih financijskih sustava koji su još u rukama Hrvatske. Najavljuje se monetizacija (pretvorba duga) autocesta i davanje u koncesiju na 50 godina. Tako bi se ceste koje smo mi platili 5,5 milijardi, dale za 3 milijarde eura. Vlada jedino ne zna objasniti, kako bi se koncesionaru to isplatilo kroz naplatu cestarine, a nama se ne isplati naša gotova cesta.
Jedino objašnjenje koje Linić nudi, jest to da te ceste nitko ne može odnijeti iz Hrvatske, tu je u pravu. Jedino što se može odnijeti, kao i u slučaju ostalih rasprodanih gospodarskih i financijskih sustava, jest ogromna dobit. Nama bi nakon 50 godina ostale ceste, ali u kakvom stanju. Sve su ovo dokazi da vlast nema nikakvoga plana u svezi izlaska iz krize, nego nas gura u nepovrat. Oni se očito drže maksime svojih partijskih drugova, te jedan od njih još u socijalizmu izjavi; drugovi, nalazimo se na rubu ponora, ali smo spremni hrabro učiniti sljedeći korak.
Ovdje se razbija i ona silna EU magla kojom su nas obavijali sve dok nismo ušli u Uniju. Odjednom jaganjci utihnuše, nema više fenomenalnih EU fondova, dadeš jedan dobiješ tri, kako je slavodobitno gukala Jadranka Kosor, kada je potpisivala Pristupni ugovor napisan na engleskom. Hoćemo li mi kod zdravih očiju čekati da nas totalno unište ? Ako to uradimo, onda smo suučesnici narodne pljačke i propasti, onda i mi držimo ljestve i vreće lopovima i izrodima koji nam kradu Domovinu. Dižimo se na noge, skupljajmo glave, Milanović je taj koji će nas ujediniti možda i jače nego Slobodan Milošević. Jesen je daleko, na vrućini se gvožđe kuje.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
Podsjetnik...
OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO
"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu."
dr. Ante Starčević
Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava.
Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.
Kada ističem sakatost naše nacionalne misli kao ideje vodilje, slobode, fundamentalne istine u nama o nama i našem, a kao naše glavne boljke, onda mislim da je ona najizraženija kod onih koji bi (valjda) trebali predvoditi narod, dakle kod protežirane inteligencije, a izrazito manje izražena kod običnog puka, koji je neopterećen i neparaliziran "dosezima" moderne civilizacije potpomognute politikom srbokomunizma, svojom žilavošću i vezanošću za svoju rodnu grudu i očuvao bit i mogućnost života hrvatske nacionalne ideje na čitavom nacionalnom prostoru!
Dakle, fizički opstavši na svom nacionalnom prostoru ti "obični" Hrvati su jamac i sigurni uvjet opstanaka hrvatske nacionalne misli i, što je najvažnije, njenog sutrašnjeg rasplamsaja svom zatomljenom silinom koja će i omogućiti oživotvorenje hrvatske slobode na cjelokupnom hrvatskom prostoru oličene u državi svih Hrvata! Hoću reći to da su naši istaknuti, bolje reći protežirani, intelektualci glavni osporavatelji očuvanja ideje o cjelovitosti i neraskidivosti hrvatskog nacionalnog teritorija, a tako onda i pomagači agresoru u njegovim zločinačkim pretenzijama. Jer ako sustavno uvjeravamo narod da nešto nije njegovo kako će on onda to i braniti uvjeren u istinost te notorne neistine.
Ako se komu ovo čini pretjerano neka se prisjeti najnovijih događaja kojih smo svjedoci kao i događaja od prije, kako sam već rekao, 10 ili 14 godina.
Sjetimo se pada Vukovara, Posavine, i upitajmo se kada smo zadnji put u medijima vidjeli i čuli dosljednu, istinitu i cjelovitu informaciju o tome?!
Sjetimo se one emisije na našoj TV, u jeku srbočetničke agresije, koja je nazvana "RAT ZA SLOBODU", da bi samo dva dana poslije promijenila naziv u "ZA SLOBODU"!
Zašto, zbog čega?!
Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!
Kada se sve to podrobno odvaga i prouče sve činjenice ispada da oni koji nas vode, zapravo, nemaju dovoljno vjere u u narod kojem pripadaju, odnosno, nemaju čvrstog, jasnog i bezkompromisnog hrvatskog osjećaja, dakle, nosioci su osakaćene hrvatske nacionalne misli!
A kruna te osakaćenosti je nepriznavanje hrvatstva Bosne i Hercegovine, nepriznavanja temelja hrvatstva: Bosna i Hercegovina je neraskidivi i neotuđivi dio HRVATSKOG NACIONALNOG TERITORIJA kojeg je hrvatski narod nastanio po svom doseljenju prije 14 stoljeća i učinio svojom HRVATSKOM DOMOVINOM!!!
Kada takvi kažu Hrvatska, što oni pod tim svetim imenom misle?
Jasno, za njih je Hrvatska ono što im je u naslijeđe ostavio najveći zločinac nad hrvatskim narodom: J.B.Tito.
Za takve spodobe je Hrvatska jučer bila ostatak ostataka, a sutra bi za Hrvatsku priznali i bilo kakvu karikaturu karikature Hrvatske. Dakle, za njih Bosna i Hercegovina nema nikakve veze sa Hrvatskom (osim što su se tu zatekli neki koji se nazivaju Hrvatima, vrag bi ga znao kojim čudom), a i sama pomisao na to je terorizam, nasilje, pretenzije prema tuđem (čijem, svojem!?), zločin, fašizam, "do drine" i sve tako u najboljem stilu jugosrbokomunizma.
Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!
Zaslijepljenim nosiocima sakatosti hrvatskog duha treba biti jasno da je ta Bosna i Hercegovina SRCE I DUŠA Hrvatske Oca domovine dr. Ante Starčevića i svih znanih i neznanih koji krvcu proliše radi hrvatske slobode i hrvatstva. To su naše pokrajine ("mene srdce vu Bosniu vleče" Nikola Bakač-Erdödy), to je Hrvatska cjelokupnog hrvatskog naroda!
Nasuprot tomu, svi oni priznaju turska, austrougarska, velikosrpska, srbočetnička, i čija sve ne osvajanja i presizanja čiji je glavni rezultat otrgnuće glavnine Hrvatske, otrgnuće Bosne i Hercegovine. Oni priznaju svoje bezkičmenjaštvo, kukavičluk i ravnodušnost prema najvitalnijim interesima cjeline svog naroda i nacionalnog teritorija koji je bez Bosne i Hercegovine bogalj, osuđenik osuđen na propast!
Reći će mizerije to je realnost.
Da, realnost jačeg neprijatelja za sada, ali nije realnost za slobodni i čisti HRVATSKI DUH kao nosioca hrvatske nacionalne misli koji će, u svakom istinskom Hrvatu neopterećenom srbokomunističkim virusom, donijeti SLOBODU svom narodu i vratiti i ujediniti sve SVOJE okupirane i otrgnute prostore DOMOVINE HRVATSKE!
Oni tako, načeti bolešću srboboljševizma, idu naruku velikosrpskom agresoru koji je okupirao veliki dio Bosne i Hercegovine, Srijema, Baranje…Oni kao neki zaštitnici Hrvatske i hrvatstva spominju sve samo ne Bosnu i Hercegovinu kao dio Hrvatske, ne shvaćajući da je upravo Bosna i Hercegovina KLJUČ hrvatske cjelovitosti, slobode, sreće i blagostanja, (pa komu, još, nije jasno da bez Herceg-Bosne nema rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja!) idući tako, opet, na ruku ne samo sadašnjim velikosrpskim zatornicima svega hrvatskog, nego i sutra novim pretenzijama novih agresora pod plaštem demokracije, europejstva, multietničnosti, itd. Oni, tako, "otvaraju" europske putove nezavisnoj BiH kao nehrvatskoj zemlji u kojoj će Hrvati biti jedni od mnogih i ravnopravno zadnji u svojim pravima i osuđeni na iseljavanje ka hrvatstvu osakaćenom za zajedništvo braće i cjelinu svoga teritorija. To su glavne, primamljive, rezervne, zasade svakovrsnih srbokomunista, orjunaša, udbaša, boljševičkih demokrata, odnosno europejaca kojima se na sam spomen cjelovite Hrvatske, slobodnog i ujedinjenog hrvatstva (Drine), zakrvave oči u zločinačkom porivu zatiranja svega hrvatskog pred sobom uz nezaobilaznu lekciju zločinačke "istine" o hrvatskom genocidu, fašizmu do Drine, antisemitizmu i da ne nabrajamo dalje.
Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni!
Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija.
I danas imamo slučaj da se u tu zločinačku tvorevinu vratilo manje Hrvata nego Srba samo u Drvar i Grahovo. A sve je to rezultat toga što je Hrvatu u Bosni i Hercegovini njegov "veleumni" brat iz RH u svojem nametnutom kukavičluku i beskičmenjaštvu dodatno našao utjehu u "piću" koje su mu pripremili zatornici hrvatstva i svega hrvatskoga.
To "piće" od kojeg se mnogi nikad ne trijezne je osakaćena hrvatska nacionalna misao, na čije otrgnuto mjesto je prikrpljena misao antihrvatskog eurpoejstva i ulizivačkog sluganstva svim neprijateljima hrvatskog napretka i slobode. Nu, još je žalosnije, blago rečeno, što nas takvi "alkoholičari" vode u "svijetlu budućnost", prije svega naše vlastite propasti, jer su oni u nju već, kao i onda Juda Iškariotski, već dobrano zakoračili na njima prihvatljiv način negirajući sve ono što Hrvata čini Hrvatom, a sve zarad svog komoditeta i dosegnutih svakovrsnih izopačenih blagodati koje sluzi padaju s gospodareva stola. Ako se opet u sjećanju vratimo unazad, kada je srpski agresor bio gotovo pred porazom u proteklom ratu, onda vidimo da je, opet, rezultat tog njihova "pijanstva" da su zaratili i s muslimanima u BiH( bačena kost razdora od srpskog KOS-a i englesko-francuske antihrvatske politike) i pri tome širokogrudno sklapali raznorazne saveze s hrvatskim zlotvorima, zatornicima svoga naroda, koljačima hrvatske djece, silovateljima hrvatske majke, a sve u svojoj izopačenosti, ravnodušnosti, kukavičluku i izdajništvu prema svojoj isturenoj i najugroženijoj braći! Iz svojih udobnih fotelja, zagrijanih stanova punih stolova u hladnoj zimskoj noći, siti dok drugi gladuju i ginu na fronti i u svojim domovima, oni su spremni u svojoj antihrvatskoj mržnji stvarati nove neprijatelje hrvatskom narodu i slati hrvatske sinove i kćeri na tu novu vještačku frontu nazovi nacionalnih interesa gdje su istinski Hrvati unaprijed osuđeni na smrt i njihova borba na propast. A sve to, valjda, da se svide Srbima, četnicima, svakovrsnim zločincima koji će im se smilovati i pristati da se podijeli hrvatska zemlja! Da se pobiju i protjeraju poput stoke Hrvati Vukovara, Banja Luke, Bihaća, Škabrnje, Kotor Varoši, Fojnice, Grahova, Voćina, Glamoča, Drvara, Sarajeva, Ravnog, Subotice i tako dalje i tako dalje.
Da više ne bude hrvatske Bosne i Hercegovine, hrvatske Baranje, hrvatskog Srijema, Bačke, Banata, Boke, dakle, da ne bude više hrvatske smutnje( da ne bude "utega" na njihovu putu u njihovu EU, odnosno EYU!). Da postane nemoguća cjelovita Hrvatska.
Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?
Dalje, komu je svakodnevno slano na tisuće i tisuće tona nafte dok traju svjetske sankcije protiv agresora? Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?! Na čiju nesreću, znamo! Pa upitajmo se koliko naših mladih života pade u Oluji od hrvatske nafte u četničkim tenkovima. Zaista, nečuveno. I zašto se onda danas ne bi srpskim povratnicima, koji se nisu uspjeli vratiti na svojim tenkovima u poraženu RH, obnavljale kuće, a Hrvatima kojima su ti isti sve porušili, popalili i pobili se to ne omogućava.
Isto tako, zašto bi nam onda bilo čudno da je amnestija proglašena prema tim pripadnicima agresora koji nas nisu uspjeli sve pobiti i poklati, a nije proglašena prema onima koji su možebitno prekoračili nužnu samoobranu protiv tih zlotvora. I zašto bi nam onda bilo čudno da se naši osloboditeljski generali gone kao bijesni psi i isporučuju u naše i Haaške kazamate.
Ali osvrnimo se, opet, malo unazad. Kad god je Milošević zapao u krizu tu je bilo naše vodstvo da ga, koliko može, uz pomoć međunarodnih zločinačkih mešetara iz nje izvuče. Jesmo li zaboravili Karađorđevo, UNPROFOR, svakovrsne UNPA zone, raznorazne Ženeve, rat s muslimanima (naravno da za taj rat odgovornost snosi u najvećoj mjeri muslimanska strana, nu sve oružje koje je i u jeku najžešćeg sukoba stizalo muslimanskoj strani je dolazilo preko RH i koliki li naši poginuše od njega!), Zagrebački sporazum, normalizaciju odnosa s agresorom koji nas ne priznaje, pa sve do pogubnih Daytonskih sporazuma i Haškog suda. Konačno, zašto je najsvjetlija točka hrvatske politike Oluja zaustavljena podno Banja Luke kada smo bili pred ostvarenjem skoro cjelovite Hrvatske, jer oslobađanjem Banja Luke pada i srpski koridor kod Brčkog i čitava tzv. Republika srpska kao kula od karata pod naletom pobjedničke hrvatske (i muslimanske) vojske u BiH!
I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.
Osvrnimo se, dalje, i na ravnodušnost koja prati mučeništvo Hrvata Banjalučke biskupije, te Posavine i ostalih isporučenih Srbima u tzv.RS. Svi ti naši "veleumnici" ograničavaju i onemogućavaju jedino ispravnu hrvatsku politiku pravdajući se nenaklonošću svijeta i malim brojem istinskih hrvatskih prijatelja među stranim državama. E da bi u isto vrijeme otjerali i okrenuli protiv sebe i one malobrojne prijatelje u svijetu svojom politikom onda "dogovaranja s Miloševićem", "podjelom Bosne", i ratom s muslimanima i neodlučnoću u ostvarivanju krajnjeg nacionalnog cilja, a danas kao guske u maglu hitaju u europu njihovu. I tako, kada treba oslobađati i jačati svoje i kad možemo računati na neke svjetske tokove onda se kaže ne možemo mi protiv čitavog svijeta, a kada je raditi protiv sebe, protiv hrvatskih nacionalnih interesa, onda su oni "hrabri" i mogu biti i protiv zdravog razuma i protiv čitavog svijeta!
Svi ovi problemi su tu i toliko bolno očiti i tim više i lakše ih, oni koji su za to odgovorni, previđaju i omalovažavaju i osporavaju "činjenicama" i prozirnom argumentacijom. Oni će naći tisuću i jedan razlog da je to sve tako moralo biti i da su oni učinili sve što je potrebno.
Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.
Međutim, bili su licemjeri i imaju mnoge nevine na duši. Može se netko hrabriti i tješiti, zapravo zavaravati i prikrivati svoje kardinalne pogreške, da smo učinili mnogo i da smo "obranili" zemlju i da "imamo Hrvatsku".
Samo, kažem Vam, oni mučeni, zaklani, izmrcvareni, koji su i prije svoje smrti mogli vidjeti i čuti svoje "vođe" kako govore da smo pobijedili u ratu kojeg, začudo, nismo ni proglasili (pa valjda zato i ne tražimo odštetu) i da je vrijeme za mir i blagostanje, sigurno im neće oprostiti niti će istinskim Hrvatima dati mira dok i zadnje hrvatsko dijete ne bude slobodno i bezbrižno u svakom kutku lijepe nam i cjelovit domovine. Neće im oprostiti i toliki hrvatski branitelji koji su prisiljeni i dan danas dizati ruku na sebe jer su na sve omogućene načine obespravljeni i pogaženi!
Nadam se da su oni jadni starci i starice, djeca uz majčine skute, i mrtvog oca s praznom puškom, u redu pred četničkim nožem, imali snage u svom samrtnom kriku izreći, s Hrvatskom na usnama, i zadnjem veleumnom "nevjernom Tomi" svoje viđenje Hrvatske i da će ta jeka pravednika stići i dan danas i do naših ušiju i ušiju onih koji nas vode dajući snagu i prosvjetljenje svim rodoljubima i domoljubima, a prokletstvo svim prodanim dušama koji su za 30 srebrenjaka Jude Iškariotskog prodali i pod neprijateljski nož izručili svoju nevinu i bespomoćnu braću!
I onda, tko je taj koji će poslije svega toga povjerovati u njihovu fatamorganu o našoj pobjedi i putu u blagostanje. Zaista, samo bijednici i izrodi roda hrvatskoga kojima život hrvatskog čovjeka i njegova krvlju natopljena sveta gruda vrijedi koliko i neka reklama na TV-u u vrijeme kada je trebala ići istinita emisija o stradanju hrvatskog naroda i mjerama koje treba poduzeti u cilju što bolje i temeljitije obrane i oslobođenja, obnove i razvitka domovine Hrvatske.
Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu!
Jer, sjetimo se riječi Oca domovine:
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja.
I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.
Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.
Zato, trgnimo se i razmišljajmo svojom glavom izliječenom od bolesti i razorenosti hrvatske nacionalne misli i ispravnih nacionalnih htijenja. Pred sobom, svojom savješću, svojim narodom, izrecimo ono što jest (Da, zaista, zgriješiti šutnjom kada bi smo trebali govoriti čini nas: KUKAVICAMA!), ono što je istina, a odbacimo s prezirom laž kao istinu. Hrvatska je na meti svakovrsnih zlotvora zbog svoje vrijednosti, svog bogatstva, svog položaja i svog radišnog stanovništva. Prema tomu moramo se boriti i obraniti od svih nasrtaja na naše i biti uistinu svoj na svome. Da bi smo to i uspjeli mora nam svima biti jasno što je naše i da nema ničeg svetijeg od obrane svoje braće i sebe sama, svojih svetih ognjišta, svoje Domovine. U tom cilju moramo biti složni kao jedan i činiti sve, bezuvjetno sve, da budemo snažni i učinkoviti u svakom smislu e da bi i mogli obraniti sve svoje. Sve ljudske i materijalne potencijale moramo staviti u funkciju svakovrsne obrane i razvoja. Razvoj obranbenog, vojnog sustava je pri tom jedna od prioritetnih zadaća uz jačanje borbenog i zatomljenog hrvatskog duha solidarnosti i jedinstva. Samo tako ujedinjeni u jedinstvu istinskog hrvatskog nacionalnog duha, hrvatske nacionalne misli i svijesti, imati ćemo za cilj i istinske hrvatske nacionalne interese koji će kao takvi zaista biti u interesu cijelog naroda i cijele domovine Hrvatske.
Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda.
Jer neodgovorno uživati i rasipati izborene plodove dok je Hrvatska razorena, podijeljena, opljačkana, osakaćena duhovno i tvarno, znači nedostojno živjeti od žrtve svoje braće i sestara koji padoše od ruke krvnika, znači raditi o glavi hrvatskom narodu i domovini, sada i u budućnosti. A to je zločin, zločin koji nadmašuje i zločin agresora! Zločin dodatnog razaranja hrvatske nacionalne misli, da ponovimo. Možemo li danas ne sumnjati kada je jasno da se svakovrsnim makinacijama ubija hrvatski duh, nacionalna svijest i pod krinkom pretvorbe vrši daljnja pljačka hrvatskog dobra i naroda, a sve zarad Europe i stranih gospodara koji imaju zamijeniti one srbokomunističke. Rasprodajemo obiteljsko zlato i srebro, poduzeća koja donose dobit( HT, HEP, INA…) da bi nam stranci davali mrvice za opstanak "naše" vlasti, rasprodajemo banke, rasprodajemo otoke, obalu, rasprodajemo Hrvatsku, rasprodajemo sebe, rasprodajemo imovinu nerođenih! Stvaraju se tako neki novi feudo-kapitalisti dok narod sve siromašniji grca u osnovnim životnim problemima. Sve nas je manje, izumiremo. Ne razvija se već slabi i naša vojna snaga pod krinkom ulaska u EU i NATO. Kad smo bili goloruki i branili se u borbi na život i smrt nije bilo EU i NATO-a da nam pomogne( već da nam odmogne, uveden je embargo na uvoz oružja, a agresor naoružan do zuba…), a sada kad smo razvili svoju vojsku ona nam, tobože, ne treba jer tu je NATO da nas brani. A tko će nas obraniti od NATO-a i EU?!
Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju.
Slobode nema, zaista nema, bez žrtve i vjere u sebe i Boga Svemogućeg.
Učiteljica takvog života zove se PRAVAŠTVO. S pravaštvom HRVATSKA NACIONALNA MISAO sjaji punim sjajem kao jasna i vječna zvijezda vodilja hrvatskog naroda i domovine kroz sve bure i oluje ka sreći, slobodi i blagostanju.
Naš Otac domovine dr. Ante Starčević nam je tu svu nauku našeg uspjeha sveo na dva gesla: BOG I HRVATI! i HRVATSKA HRVATOM!
A imajući u vidu i dopunu dr. Ante Pavelića: ZA DOM SPREMNI! - to imamo svu mudrost potrebnu za ozdravljenje hrvatske nacionalne misli, svijesti i oživotvorenje svog višestoljetnog sna!
Imamo PRAVO I OBVEZU! Držimo se toga kao jedan i uspjet ćemo. Jer samo tako uskrsnut će slobodna i cjelovita nezavisna država Hrvatska na dobrobit nas i svih njenih žitelja, sadašnjih i budućih pokoljenja! Krenimo tim svetim putom ka svojoj slobodi i sreći prisjećajući se misli Oca domovine koji kaza:
Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.
Ante Matić
OSUĐEN NA DOŽIVOTNU HRVATSKU
Rat, naime, još uvijek traje. Podmukao, tih, zloguk! No, Hrvatska , a i Hrvati će preživjeti. Sve ćemo mi to nadživjeti. Usprkos, uz prkos i unatoč svima i svemu. Jer . . . „ dok je srca bit će i Kroacije“
Kriv si, Ivane Dončeviću!
Kriv si, Ivane Dončeviću, jer si bio hrvatski branitelj!
Kriv si, Ivane Dončeviću, jer si uzdizao svoje dvoje djece!
Kriv si, Ivane Dončeviću, jer si čistio Sveto hrvatsko tlo od klica zla koje posijaše srbi!
Kriv si, jer si živio časno, kao što mi, Hrvati i živimo!
I naposljetku kriv si, Ivane Dončeviću, jer je ova trenutna vlada Tvojim rukama aktivirala eksplozivnu napravu koja Te ubila u noći 28/29. lipnja negdje oko 3.30.
Da, ubili su Te: josipovići, milanovići, pusići, stanimirovići, uzelci, pupovci, jovanovići, mesići i ostali nikolići & co!
Ne samo da Te ova srbijanska vlada, koja sebe naziva hrvatskom i koja trenutno stoluje u Domaji, ubila, već je pokušala zatrti svaki trag svojega zločina. Vijest o tvojem skončanju trajala je tek nekoliko minuta na stranicama teletexta Nove TV. Na RTL uobičajene pederastične gluparije, a na HRT-u si možda još i živ?!? Ili, možda, što je još bolje za njih, nikada nisi ni postojao.
Tvoja smrt nije smjela kvariti svečanost karmina pri isporučivanju Hrvatske u (eu)ROPSKU zajednicu. Ti si se, Ivane Dončeviću, drznuo umrijeti u suverenoj državi Hrvatskoj, a pokopaše Te u (eu)ROPSKOJ zajednici.
Grobare sam već naveo. Ti antiFAŠISTI plesahu do dugo u noć na 1. srpnja svoje krvoločno, slavodobitno kozaračko kolo, u izrežiranim baletnim papučicama, s okrvavljenim petokrakama namjesto srdaca. Po grobovima predaka naših plesahu. Traje to od Franjine smrti. Od smrti našeg prvog i jedinog Predsjednika svih Hrvatica i Hrvata, izruguju nam se sikteći umilno titov regionalni „ napred“. Slave oni srbijanski poraz pretvarajući ga u svoju pobjedu. E, je su li se rasplesali tu noć u bratstvo- jedinstvenom (regionskom) zagrljaju! Jedino je Angela Merkel bila i ostala ostala gospođa, uljudno se ispričavši, uz milu laž, kako su joj obveze naglo nabujale, upravo na prvo hrvatsko (eu)ROPSKO jutro. Nedostajao je samo peđa grbin da ih on, kao homoseksualan par, sve usvoji i posvoji. . .
. . . dok ćirilica, kao kuga i kolera, potiho prodire u sve pore načete Zvonimirove lađe, šireći se poput malignog srbijanskog tumora na još donekle zdravom hrvatskom tijelu. Imala bi gospođa doktorica Bosanac za to lijeka, no UDBI isprepletenoj tim istim srbima, to ne odgovara. Terapija svemu tome će biti duga, invazivna i intenzivna!!! ( tko je shvatio, shvatio je. op. a.)
Rat, naime, još uvijek traje. Podmukao, tih, zloguk! No, Hrvatska , a i Hrvati će preživjeti. Sve ćemo mi to nadživjeti. Usprkos, uz prkos i unatoč svima i svemu. Jer . . .
„ dok je srca bit će i Kroacije“
Božidar Alić
PERDITO TUA EX TE, CROATIA
(Propast tvoja od tebe je, Hrvatska)
U ruskom parlamentu (Dumi) 4. veljače ove g. predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin održao je slijedeći govor u svezi s problemima s manjinama u toj zemlji, gdje je između ostalog rekao i ovo: “U Rusiji žive Rusi. Sve manjine, od kud god one bile, ako žele živjeti u Rusiji, raditi i jesti u Rusiji, trebaju govoriti ruski i poštivati ruske zakone.
Ako im je draži šerijatski zakon, onda im savjetujemo da idu tamo gdje je to državni zakon.
Rusija ne treba manjine. Manjine trebaju Rusiju i mi im nećemo dati nikakve specijalne privilegije, niti ćemo pokušati mijenjati naše zakone kako bi udovoljili njihovim željama i zahtjevima bez obzira na to kako glasno će vikati “diskriminacija”.
Ako želimo obstati kao narod, mi moramo povući pouku iz samoubojstva Amerike, Engleske, Nizozemske i Francuske. Ruski običaji i tradicije nisu u skladu s nedostatkom kulture ili primitivizmom većine tih manjina.
Kad ovo častno zakonodavno tijelo pomisli o stvaranju novih zakona najprije treba imati na umu nacionalne interese, s razumom da manjine nisu Rusi.”
Kad je Putin završio sa svojim govorom, čitava Duma je ustala na noge i punih 5 minuta pozdravljala ga burnim pljeskom i uzvicima Rosija, Rosija!
Izgleda da Rusi nisu čuli za staru američku izreku kaoja kaže - What’s good for the goose, it’s god for the gander (Što je dobro za gusku dobro je i za guska), pa ne misle da bi ono što je dobro za njih trebalo biti dobro i za druge.
Nisu li ono za vrieme hrvatskog obrambenog rata baš oni bili najuporniji i najgrlatiji pobornici prava “srpske” manjine u Hrvatskoj?
Kad spominje šerijatske zakone Putin puca na muslimanske narode unutar Ruske federacije, specifično na Čečene, čije zemlje su Rusi okupirali, a ne obrnuto, ka što je bio slučaj s Hrvatskom.
Današnja Ruska federacija sastavljena je od 21 republike što ujedno znači da uz većinski ruski (u Ruskoj republici) tu još živi i 20 drugih autohtonih naroda, ali sudeći po onome što Putin naglašava u svom govoru u toj federaciji Rusi su vlasnici ne samo svoje republike nego i onih 20 drugih, pa prema tome, Rusi su narod, a svi drugi su manjine.
Ali i ondje gdje Putin govori o “samoubojstvu” Amerike, Engleske, Nizozemske i Francuske on je samo djelomično u pravu.
Jer, iako u njima u manjine spadaju sve rase osim bijele, a u zadnjih desetak godina i pederi i lezbijanke a.k.a. Gays, te “manjine” ne mogu u tim državama osnivati političke stranke koje će se na državnim ili bilo kojim izborima natjecati se pod imenom ili zastavom bilo kojeg stranog naroda.
Kao i u njegovoj, u svim tim državama vrijedi zakon - jedna osoba, jedan glas.
Nijedna osoba nema pravo na dva glasa, a kamoli, bez da je izabrana na slobodnim ili bilo kakvim izborima, sjediti u njihovom parlamentu kao predstavnik nekog stranog naroda, a ne onoga u čijoj državi živi, radi i čijim se kruhom hrani.
Uzmimo za primjer da od cirka 316 milijuna stanovnika Ujedinjenih Američkih Država, preko 53 milijuna (17%) su tkzv. African Americans (crnci - većinom potomci bivših robova), 49 milijuna (16%) tkzv. Hispanic Americans, ili Latino Americans, podrijetlom iz naroda koji govore španjolskim ili portugalskim jezikom.
No bez obzira na boju kože, podrijetlo, jezik i sve drugo, u Americi postoje samo američke političke stranke, a u svim državnim, lokalnim ili bilo kojim drugim institucijama predstavnici američkog naroda, koji su na slobodnim izborima izabrani iz američkih stranaka.
Tako je to i u svim drugim slobodnim državama na svijetu, posebno u onim koje Putin ovdje nabraja.
Računa se da od čitave populacije u današnjoj Velikoj Britaniji samo nekih 38% su bijeli domorodci, što znači da velika većina britanskih građana potječe iz nekih drugih naroda, no nikome ne pada na pamet da u britanski parlament postavi predstavnike bilo kojega osim britanskoga naroda.
U državama koje Putin u svom govoru nabraja manjine uistinu imaju prevelika prava, ali nijedna od tih država nije toliko luda i suicidna da bi dozvolila da ta manjinska prava i sloboštine dosegnu tako daleko da bi ugrozila obstanak njegove države, a time i njega kao naroda.
Kao i u njegovoj Rusiji, manjine u državama koje on spominje produkt su njihovog imperijalizma-kolonijalizma koji je i dan danas u punom zamahu, samo u nešto drukčijoj, “civiliziranijoj” formi.
Čečeni su jedan od najstarijih naroda koji se u brda i doline Kavkaza naselio još u davno predhistorijsko doba, tisućljeća prije postanka ruskoga naroda.
Putin je također zaboravio da su Čečeni jedan od najratobornijih naroda na svijetu, narod kojeg nisu uspjeli uništiti ni Atilini Huni, ni Džingiskanovi Mongoli, pa ni oni carski, ni ovi njegovi boljševički Rusi.
Danas je ‘moderno‘ za sve, pa tako i za postboljševičke (?) Ruse, sva zločinstva pripisivati islamskom ektemizmu, ali kad je riječ o Čečenima mora se znati da su se oni hrabro borili protiv svakog okupatora davno prije nego što su primili islam. A kad već spominje šerijatski zakon Putin vrlo dobro zna da uime nijednog starovjekovnnog ili srednjovjekovnog zakona, pa tako ni šerijatskog, nisu počinjena krvološtva kao što su počinjena u ime boljševičkog u kojem je on kao pukovnik KGB-a bio jedan od izvršitelja tortura i smrtnih osuda nad milijunima nevinih žrtava.
U jednoj od svojih knjiga Lav Tolstoj piše kako se u bitkama za obranu svoje domovine kad se, obkoljeni od neprijatelja, nađu u bezizlaznoj situaciji čečenski ratnici nikad ne predaju, nego se skupe, odpjevaju “Pjesmu smrti”, a onda udare na nadmoćnog neprijatelja i svi izginu ili, ako nema drugog izlaza, izvrše samoubojstvo.
Evo jednog dijela njihove pjesme smrti:
Majko, o moja majko!
Ne veni radi mene, zaboravi me!
Oče, o moj oče!
Ni ti ne žali za mnom!
Sestro, o draga sestro!
K
ad suze prestanu oplakivati tvoje tamne oči,
Tuga te više neće gristi!
Ali ti, brate moj brate, nikad nećeš zaboraviti,
Osvetu meni uzkraćenu!
Hladna si ti, o smrti!
Al’ ja sam ipak bio tvoj gospodar!
Moje tijelo će brzo utonuti u zemlju,
Al‘ moja duša će u nebo odletjeti još brže!
Vjerujem da i Putin zna da na ovom našem ludom svijetu postoji još jedan stari narod, isto kao i čečenski puno stariji od njegovog ruskog i isto hrabar kao i čečenski.
I njegovi branitelji su prije posljednjeg juriša znali zapjevati svoje pjesme smrti:
Mlad ustaša kukavica nije, smrt ga gleda on se na nju smije!
Nas dva brata skupa ratujemo, ne plač‘ majko ako poginemo!
Oj ustaše ne bojte se rana, nema smrti do suđena dana!
Nažalost, izgleda da je danas taj narod toliko izrođen, izbezumljen i suicidan pa, kao nijedan drugi narod na ovome svijetu, skrštenih ruku gleda kako mu tuđin kroji pravdu, kako mu “manjine”, sluge zakletog neprijatelja, sjede u njegovom parlamentu i zajedno s domaćim odrodima donose zakone koji će mu pomoći da što prije i što efikasnije izvrši masovni sepuku.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Hrvatski Informativni radio Program u Torontu, 7. srpnja 2013.
10.7.2013.
TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE
ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?
Nikola Tesla (10.7.1856. - 7.1.1943)
"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.
Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!"
Ovo su rečenice iz neobjavljenog dnevnika Nikole Tesle. Citirani dio navodno je jedan od razloga zašto taj dnevnik slavnog znanstvenika nikad nije objavljen, već se u Beogradu u strogoj tajnosti skriva od javnosti zajedno s mnogim tajnama u njemu zapisanim. Ove Tesline riječi, iz njegova nikad objavljenog dnevnika, prvi put u javnosti isplivale su 1977. U središnjoj informativnoj emisiji nekadašnje TV Zagreb. Te tvrdnje tada nisu izazvale nikakve reakcije, ni potvrdne ni oprečne. Na veliku tajnu iz tajnog nikad objavljenog dnevnika Nikole Tesle u svojoj najnovijoj knjizi Govor Hrvatima o ispravnom putu nedavno ponovno je podsjetio dr. Petar Vučić, autor brojnih stručnih i znanstvenih članaka iz područja politologije i gospodarstva te ustavnoga, financijskoga i autorskoga prava. U svojoj posljednjoj knjizi uz mnoge zanimljivosti podsjetio nas je i na priču o dnevniku Nikole Tesle koji spletom okolnosti nikad nije ugledao svijetlo dana.
-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne - rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski intelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.
Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla
O genijalnom pronalazaču i znanstveniku iz Like napisane su brojne biografske knjige i u većini njih navodi se kako je priča o podrijetlu obitelji Nikole Tesla dosta mutna i neistražena. Primjerice, u knjizi Nikola Tesla istraživač, izumitelj, genij potpisanoj od grupe autora: Brudež, Muljević, Petković, Paar, Androić (Školska Knjiga 2006) u predgovoru Vladimira Muljevića stoji:
"Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla."
Prof.dr.Vladimir Njegovan jedan od Teslinih hrvatskih biografa starije generacije, također se posvetio proučavanju povijesti Tesline obitelji te u knjizi Nikola Tesla 1856-1956 (Zagreb, 1956) također navodi prezime Draganić. Prema predaji, u obitelji Tesla jedan od predaka te obitelji imao je istaknute prednje zube slične tesli, alatu za obradu drveta po čemu je ta grana Draganića dobila nadimak, a poslije i prezime Tesla. Draganići su u Liku na područje Divosela došli vjerojatno u 17. stoljeću iz sela Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, kamo su se naselili iz Dalmacije. Iz rodoslovlja obitelji vidi se da je 1485. sedam muškaraca nosilo ime Nikola. Djed Nikole Tesle, otac njegova oca Milutina, također se zvao Nikola i služio je kao seržan u Napoleonovoj vojsci - tvrdi prof.dr. Vladimir Njegovan.
Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.
Hrvatski biografi najprecizniji su kada je u pitanju podrijetlo obitelji Tesla i svi do jednoga se slažu da obitelj Tesla bez obzira na nesumnjivu pravoslavnu vjeroispovjed Teslinog oca i djeda potječe iz Hrvatske i svi do jednoga negiraju tvrdnje nekih Teslinih srpskih biografa koji pišu da su preci Tesline majke rođene Mandić došli u Liku iz Šumadije. Koliko su se hrvatski biografi trudili podrijetlo Tesline obitelji što više vezati uz granice današnje avnojevske Hrvatske, toliko su srpski biografi nastojali priču što više posrbiti.
Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine
Po nekim pitanjima Teslini biografi, domaći i strani, gotovo su jedinstveni. Nakon smrti velikog izumitelja u New Yorku 1943. u njegov su apartman upali agent FBI-a i dugo kopali po njegovim papirima. Pretpostavka je da su se najviše zanimali za Tesline pokuse s oružjem sa smrtonosnim razarajućim zrakama, odnosno tragali su za izumima primjenjivim u vojne svrhe. U knjizi Tesla čovjek izvan vremena, jednoj od najpoznatijih Teslinih biografija objavljenoj u SAD-u, Margaret Cheney, stoji da je veliki dio Teslinih rukopisa i prijavljenih i neprijavljenih patenata pod velom državne tajne smješten u Washingtonu. Drugi dio Tesline rukopisne ostavštine, koji nije bio toliko zanimljiv agentima FBI-a, a odnosi se na njegove zabilješke vezane za njegov život i podrijetlo, kraljevski i Titov diplomat, Teslin rođak, Savo Kosanović prebacio je u Beograd. Poslužio se Teslinom željom da njegova rukopisna ostavština završi u zemlji u kojoj je rođen i Amerikanci su, pošto su dobro pročešljali po Teslinim prijavljenim i neprijavljenim patentima, udovoljili želji velikoga znanstvenika da ostatak njegovih rukopisa završi u starom kraju. Međutim, Teslin stari kraj nije Srbija, on je rođen u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, točnije u Hrvatskoj i umjesto u Beogradu, njegovi su rukopisi trebali završiti u Hrvatskoj.
Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.
Veliki znanstvenik u Beogradu je boravio samo jednom, bio je srdačno dočekan i premda je poznato da se nije rukovao s ljudima, svom omiljenom pjesniku Jovi Jovanoviću Zmaju, koji je u čast Teslina dolaska napisao i prigodnu pjesmu, poljubio je ruku. Međutim po svjedočenju Ivana Meštrovića, u knjizi Prisjećanja na ljude i događaje za boravka u Beogradu Tesla je doživio još nešto, zbog čega više nikad nije otišao u Beograd, a velikom hrvatskom kiparu, koji se u Americi u više navrata sastajao s Teslom, rekao je kako ne bi želio da Meštrovićevo kiparsko portretiranje Nikole Tesle završi u Beogradu. Stoga je originalni odljevak slavnoga Meštrovićeva portreta velikoga znanstvenika izložen u foajeu Instituta Ruđer Bošković, a kopija se nalazi u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Ivan Meštrović je, pozivajući se na newyorška druženja s Teslom, inzistirao da Teslin portret ne završi u Beogradu.
Tesla nije autor izjave "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom"
Svi se danas pozivamo na Teslinu izjavu: "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom". Međutim malo se zna kako ta rečenica ne pripada svjetski poznatom izumitelju. Izreka sa statusom parole, za Hrvate idealnoga stava za Srbe iz Hrvatske, parafraza je čestitke koju je povodom Teslina 80. rođendana velikom pronalazaču 1936. uputio dr. Vlatko Maček, tadašnji predsjednik HSS-a. U čestitki je dr. Vlatko Maček napisao: "Obraćam vam se kao sinu srpskoga roda i hrvatske domovine", na što je Tesla ljubazno uzvratio da se ponosi i jednim i drugim i to se kasnije pogrješno uzelo kao glavni dokaz osobnoga nacionalnoga izjašnjavanja najpoznatijega znanstvenika s ovih područja. Sam Tesla Hrvate i Srbe podjednako je volio, često je recitirao narodne pjesme. Listajući brojne Tesline biografije, može se konstatirati da je bio rojalistički Jugoslaven naklonjen kralju Petru II Karađorđeviću, s kojim se 1942. u hotelu New Yorker, gdje je proveo zadnjih 10 godina života, i sastao.
Kad je 1930. otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio "Hall of the Fame", jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom "Kraljevo naslijeđe" pod datumom 8. srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao:
"Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: "Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena - Srba, Hrvata i Slovenaca". Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.
Nije zgoreg ni spomenuti da su Amerikanci i Englezi te 1942. kralja Petra još smatrali saveznikom i on je u SAD došao od Franklina Delana Roosevelta tražiti avione za četnike. Dakle, premda su se kralj i veliki znanstvenik pozivali na jugoslavenstvo i pozdravljali ga, pri tom nisu mislili na isto. Dok je Tesla bio iskren Jugoslaven zaista začuđen kako se to Hrvati i Srbi ne mogu dogovoriti, kralj je bio šovinist kojem je jugoslavenstvo bilo samo najbolji način za provedbu velikosrpskih pretenzija. Profesor Bogdan Radiša, tadašnji voditelj informativne službe, u kraljevskom veleposlanstvu u Washingtonu, često se susretao s genijem iz Like i svjedočio da su Tesla i njegov rođak Sava Kosanović predvodili bitku za razvijanje bratstva među Srbima i Hrvatima u Americi. Bogdan Radiša tvrdi da, premda je bio veliki znanstvenik, jedan od najvećih umova s ovih područja zapravo uopće nije bio svjestan velikoga sukoba između Srba i Hrvata.
U vrijeme najveće klaonice čak se u New Yorku uglavnom družio s Hrvatima kao što su Zlatko Baloković, violinist svjetskog glasa, pa tada vrlo popularni boksači braća, te u ovom tekstu već spomenuti Ivan Meštrović.
Kada je zbog jasnih antisrpskih stavova Teslin rođak Savo Kosanović 1943. dobio otkaz iz kraljevske diplomatske službe, slavni pronalazač tome se nije mogao načuditi i po riječima njegova rođaka Kosanovića, to je dosta doprinijelo skoroj Teslinoj smrti.
Hrvati i Tesla voljeli su se javno
U knjizi Tesla čovjek izvan vremena Margaret Chaney, poznata američka Teslina biografkinja, profesora Bogdana Radišu citira na još nekoliko mjesta. Tako navodi i slijedeću konstataciju:"Nema sumnje da je cjelokupna krvava tragedija Jugoslavije od 1941. do 1943. morala utjecati na Teslu i da je zbog toga bio utučen. On bi me često znao upitati mogu li mu objasniti što se događa među nama i zbog čega se ne možemo složiti..."
Zapisala je da je Teslu 8.siječnja 1943. zanemarujući poruku na vratima "Ne smetaj" pronašla spremačica Alice Monghan. Mrtvozornik je kao vrijeme smrti upisao 7. siječnja u 22:30, a kao uzrok smrti je naveo srčanu trombozu. Luis Adamić napisao je ganutljivi posmrtni govor koji je 10. siječnja na radijskoj postaji pročitao tadašnji gradonačelnik New Yorka Fiorelo H. LaGuardia. Velikoga znanstvenika na posljednjem ispraćaju uoči kremiranja ispratilo je samo 12 osoba, od kojih je bilo nekoliko novinara. Zbog velikih napetosti između Hrvata i Srba, Amerikanci su procijenili da je tako najbolje. Ipak, kad se 12. siječnja u katedrali svetog Ivana održalo pravoslavno opijelo, u nju je nagrnulo oko 2000 ljudi, podjednako Hrvata i Srba. Smjestili su se na suprotne strane katedrale, a biskup William T. Manning prije službe tražio je obećanje da ne će biti političkih govorancija i međusobnih provokacija. Biskup je počeo misu na engleskom, a na srpskom ju je okončao prota Dušan Šukletović.
Od balkanskih političara uz Teslinog rođaka Savu Kosanovića bili su nazočni veleposlanik Fotić i hrvatski ban Ivan Subašić, bivši premijer Kraljevine Jugoslavije, te ministar poljoprivrede i obnove. Spomenute biografske činjenice pokazuju koliko su se Hrvati i Tesla voljeli javno.
Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.
Nesumnjivo da je njegov otac Milutin Tesla bio pravoslavni svećenik, djed Nikola također je bio pravoslavac, ali što je bilo prije toga? Začuđuje kako nitko od brojnih hrvatskih biografa i brojnih drugih hrvatskih znanstvenih i kulturnih radnika nije službeno upitao za postojanje Teslina dnevnika. Bio Srbin ili Hrvat, Teslin znanstveni rad nije ništa manje impresivan, ali nije li sramotno od javnosti kriti nečiji dnevnik zato što tamo piše da su preci najvećega srpskoga uma bili Hrvati.
Dražen STJEPANDIĆ
Potpalublje
Hvatali su ih poput divljih zvijeri. Njih, ljude iz Afrike. Nije to bilo zbog rasizma, druge boje kože. Željeli su da im služe. Nešto tako nisu mogli očekivati od Indijanaca. Pokušali su, ali su bili previše otporni. Živjeli su u svojoj zemlji, imali svoju kulturu, jednostavno svoj način življenja. Taj se način pokazao boljim od načina tih bijelih doseljenika, pustolova, razbojnika... Radili su manje, a imali više. Nisu gladovali, nisu pribjegavali zločinima kao ti novi. Jedino nisu imali pušaka i sličnog ubojitog oružja, jer ga nisu razvijali. Svoje su sukobe puno lakše rješavali. Imena su im, naravno, bila drukčija. Nesretni pustolov bez skrupula Kristofor Kolumbo mislio da je stigao u Indiju pa im po tome dao ime. Na kraju sve završi u Africi. Vodili su ih od tamo u potpalublju svojih lađa, nakrcane poput riba. Mnogi su umrli dok su uopće bili ukrcani, mnogi su umrli tijekom vožnje, a ono što je ostalo isprepadano i skršeno zbog svih tih užasa bilo je sposobno poslužiti kao robovi, ljudske životinje prema kojima ne treba imati samilosti. Tako poče Amerika, vrli novi svijet.
Pričaju nam da je danas sve drukčije. Jest ako ne razmišljamo i ako upijamo njihove priče. Potpalublje ponovo radi. Grci to u zadnje vrijeme dobro znaju. Stisnuli su ih dotle da rasprodaju svoja javna dobra kao nitko prije njih u povijesti. Nema toga što se ne može kod njih kupiti, nije ni skupo. Poslušni političari papagajski ponavljaju o nekom kriznom planu za spašavanje zemlje. Međutim, grčki dug i dalje nesmetano raste. Zbog toga na pozornicu stupaju novi naumi. Govore ili zapovijedaju, isti im je način, ubrzanje privatizacije, smanjenje izdvajanja za javni sektor... Iste mjere kao i u Hrvatskoj koja se ustrajno primiče, odnosno ustrajno je primiču, grčkom scenariju. I kad se više ne bude imalo kamo, dolazi dokapitalizacija banaka, tako rekoše, jer se one ni po koju cijenu ne smiju urušiti. I to smo vidjeli u Hrvatskoj. Na svojim smo leđima iznijeli nepravedno nametnuti rat s malim iznosom duga, ali sve se ubrza kada oni dođoše. Spašavali smo i banke, da sada ne objašnjavamo čitavu gospodarsku situaciju, velikim iznosima novca te ih onda prodali pustolovima iz inozemstva za puno manje iznose. Hvatanje roblja ide svojim ustaljenim tijekom.
Kolumbo i društvo bilo je preslabo da bi sami mogli izvesti svoje bolesne namisli. U pomoć su im priskočili oni koji su imali višak novca. Potpomagali su opremanje ekspedicije, da bi zauzvrat dobili barem dvostruko. Članovi ekspedicije mogli su računati na 10-ak postotaka. Njima je to bilo dovoljno. Zauzvrat su se odricali svakog ćudorednog zakona. Trka za gomilanjem novca svima je pomutila razum.
To je taj američki san, onaj Sjeverne Amerike gdje su uglavnom operirali Britanci. U drugim dijelovima Amerike bi nešto drukčije, tamo se najviše iskazaše Španjolci. Ostade, unatoč svemu, dosta toga domaćeg pučanstva. Ono se nikada nije s tim pomirilo. Jedan je od njih danas Evo Morales. Bolivijac. Svoju zemlju vodi u budućnost drukčijim putevima nego što bi htjeli američki gonitelji robova. Put mu nije najsretniji, odabrao je očijukanje s marksizmom, ali izgleda da nema prevelikog izbora, poput onih u potpalublju. Mora se preživjeti i sanjati pobjedu inače si doživio poraz. Kad Amerikanci pomisliše da bi se u njegovu zrakoplovu mogao nalaziti Edward Snowden, onaj što ne izdrža biti njihov rob i u njihovo ime raditi mimo zakona, zadržaše ga na bečkom uzletištu. Protivno je to svim do sada poznatim normama diplomatskog ponašanja, zapravo to je očito kršenje današnjeg međunarodnog svjetskog poretka. Ali oni naumljeno ostvariše i ne nađoše traženog. Iskonsko američko pučanstvo sve ne zaboravi. Odluči Snowdenu pružiti utočište unatoč američkim prijetnjama.
Hrvatska ne imaše drugoga izbora pa se ovih dana upetlja u to kolo. Postade dio Europske unije, one koja nije branila Evu Moralesa i odakle su nekada išle ekspedicije ne samo u porobljavanje toga novoga svijeta, nego i u hvatanje robova. Inozemni mediji dobro primjećuju da se sve odvija bez entuzijazma. Gaze nas i kad smo unutra i kad smo vani. Biraj!
Misli mi ponovno idu prema Siriji, a još više u posljednje vrijeme prema Egiptu. U Siriji bjesni rat, u Egiptu samo što nije počeo. Goniči robova došli su na svoje. Nekada su u Americi tako zavađali Indijance. Okreneš ih jedne protiv drugih i na kraju pobereš plodove. Samo moraš paziti da padnu u tvoje krilo. Kršćani ne znaju kamo bi. Sunarodnjaci ih optužuju da su saveznici Židova, jer baštine njihov Stari zavjet, a Židovi su najmrskiji neprijatelj. Što god učiniš na krivoj si strani. Zbog toga nestaju s Bliskog istoka, u mrtvačkim kovčezima ili zrakoplovima, svejedno. Goniče robova ništa nije briga. Naum uredno ide dalje.
Podrazumijeva se da se ne treba predavati. Bog je to izravno poručio prije kratkog vremena kršćanima u Sri Lanki. Da bi otjerali kršćane, razbojnici su provalili u crkvu. Sve su porazbijali i naumili obeščastiti svete hostije. Iščupali su svetohranište s njegova mjesta, silom mu razvalili vrata, prosuli u njega pronađene hostije i odlučili spaliti ih. Polili su ih benzinom, palili jednu za drugom šibicu, njih više od 30, ali hostije nisu htjele gorjeti. Naposljetku su otišli neobavljena posla. Kršćani su žalili čitav događaj i slavili svoga Boga koji je pokazao svoju svemoć. Ne napušta progonjeno stado.
Određeni kršćani u Europi shvatili su što se trenutno događa. Odlučili su ne robovati, izići iz potpalublja. Jasno im je da i danas neki novčano potpomažu raznorazne nećudoredne pothvate kako bi se dokopali što više tvarnog bogatstva. I ponovno ih nije briga za ljude. Uzmimo samo za primjer genetski preoblikovanu hranu (GMO). Nameću je čitavom svijetu, jer kad stekneš nadzor nad sjemenom, stekao si nadzor nad čovjekom. Međutim, tu hranu ne nude samima sebi. Monsanto, tvrtka koja se time najviše bavi, izbacila ju je iz svoje prehrane, jednako tako Vlada Velike Britanije koja tu hranu propagira, pa Obama koji je umjesto nje uzgojio organski vrt u Bijeloj kući. Tko se ne odupre možda će preživjeti, samo što će to tada biti drukčiji život od onoga prijašnjega. Da se sve ovo ne bi dogodilo, u Hamburgu su postavili automat s krunicama, prvi takav u svijetu. Može se uzeti i naputak kako je moliti. Tko se njome prosvijetli bit će otporan na sve navale zla. Znat će što i kako mu je činiti.
Sabravši izneseno možemo primijetiti da svijet postaje religiozniji, ali ne i Europa. Vjera cvjeta tamo gdje su ljudi podnosili mučeništvo. Oni koji su ga provodili guše se u otrovnim parama svoga zla. Nema druge nego da se Europa ponovno vrati svojim kršćanskim korijenima, da se pokaje i ispriča zbog zla kojeg je napravila. Kraljica mira u Međugorju odavno radi da se to što prije dogodi. Budimo joj saveznici. Časno je to, itekako!
Miljenko Stojić
Ja sam Hrvat
„Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ....“
Marijan Matijević (1878 - 1951)
Preko SPC-a do Velike Srbije
Krunoslav Stjepan Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja u vrijeme vladavine Turaka, Biskupski ordinarijat, Mostar 1991., Preveo s njemačkoga jezika Mijo Bosankić
O prijelazima hrvatskih katolika na pravoslavlje u nas se najprije zbog prevlasti velikosrpske politike u monarhističkoj Jugoslaviji, a potom i kulta o srpskim ratnim žrtvama, kojima se u Hrvatskoj tijekom polustoljetnoga boljševičkog totalitarizma pokušavalo opravdati rušenje hrvatske države, jugoslvenski genocid nad Hrvatima te obnova Jugoslavije, gotovo i nije pisalo. O masovnim prijelzima na pravoslavlje prvi je na temelju istraživanja vatikanskih dokumenta o tom studiozno pisao Krunoslav Draganović (1903. - 1983.) upravo u ovoj studiji objavljenoj na njemačkom jeziku u časopisu Papinskoga orijentalonog instituta "Orientalia Christiana Periodica" 1937. Duga povijest tih prijelaza, koja su često pratila raznovrsna nasilja mogla bi se podijeliti u tri razdoblja - vrijeme ekspanzije srpskih Nemanjića, osmansko doba i vrijeme monarhističke Jugoslavije.
U doba Nemanjića pod pritiskom Srpske pravolsavne crkve nasilnim prijelazima bila je izložena srednjovjekovna Duklja, premda se njezino katoličko pučanstvo tom procesu odupiralo i u osmanskom razdoblju sve do sredine 17. stoljeća, kad je u središnjim dijelovima Crne Gore potpuno nestalo katolika. Iznimno povoljan položaj pravolsavnih patrijrha u Osmanskom Carstvu, a posebice u razdoblju obnovljene Pećke patrijarhije SPC-a ,omogućio je pravoslavnoj hijerarhiji da na povijesnim hrvatskim i katoličkim područjima u Hercegovini, Bosni, Dalmaciji, Lici, Kordunu, Slavoniji, Srijemu i Podravini, koja su oskudijevala u broju katoličkih svećenika, prevede na pravoslavlje, kao alternativnom procesu islamizaciji, znatan broj hrvatskih katolika. Treće i gotovo potpuno neistraženo razdoblje masovnih prijelaza katolika na pravoslavlje provedeno je u monarhističkoj Jugoslaviji.
Matijas Hrvatinić u svojoj knjizi iznosi podatak kako je u tom razdoblju na pravoslavlje prešlo oko 200 tisuća katolika, a među glasovitijim prozelitima bio je povjesničar Viktor Novak te roditelji srpskoga književnika Milorada Pavića. U projekte posrbiljivanja hrvatskih područja preko vjerskih prijelaza bila je sustavno uključena Srpska pravoslavna crkva, koja je nastojala graditi pravoslavne hramove u tradicionalnim katoličkim sredinama, kao što su na primjer otok Vis, Split te druga mjesta na hrvatskoj obali. Tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj se pojavio na pojedinačnoj razini obrnut proces, kada su manje skupine pravoslavnih vjernika pokušale prijeći na katolištvo. Razlog ovim pokušajima nije bio ni u kakvim nastojanjima ustaških vlasti, kako je to širila velikosrpska i komunistička propaganda, da unište pravoslavnu vjeru u Hrvatskoj. Na sličan je način i Milorad Pupovac pričama o navodnom prijelazu pravoslavnih u Katoličku Crkvu pokušavao tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku oklevetati hrvatsku vlast. Naime, zbog velikosrpske politike koju je provodila, Srpska crkva nije bila priznata na hrvatskom državnom području.
Tako je do uspostave Hrvatske pravoslavne crkve 1942. pravoslavno pučanstvo ostalo bez hijerahije i crkvenih sakramenata pa je vjerske potrebe pokušavalo zadovoljiti u drugim kršćanskim crkvama, pa i Katoličkoj, čemu su se opirali i Katolička Crkva i državna vlast. Jedan dio pravoslavnoga pučanstva, sigurno i zbog nemogućnosti očitovanja hrvatske nacionalne svijesti unutar Srpske crkve, taj manjak je pokušao nadoknaditi približavanjem katolicima, o čem svjedoče mnogi dokumenti i izjave preživjelih pravoslavnih Hrvata. Kako su pravoslavne crkve autokefalne, zapravo državne crkve, na hrvatskom državnom području došlo je do sukoba dviju državnih ideja - hrvatske i srpske. Pri tomu je SPC koristila vjeru, preko koje je velikosrpka ideja trebala što dublje prodrijeti u hrvatsko državno područje. Cilj te politike bio je pokušaj da se ispod hrvatske suverenosti izdvoje prostori istočno od crte Virovitica, Karlovac, Karlobag. Polustoljetno komunističko odobravanje takve politike SPC-a rezultiralo je na kraju velikosrpskom agresijom 1990. na Republiku Hrvatsku.
O kontinuitetu pak srpske mržnje prema pravoslavnim Hrvatima, koju je potpirivala SPC, pripovijedao je još osamdesetih godina i partizanski general Ivan Šibl. On je kao ratni zapovjednik postrojbe imao vlast nad životom i smrti svojih vojnika, ali i zarobljenih protivnika. No kad god bi bio zarobljen domobran ili koji drugi pripadnik hrvatske državne vlasti pravoslavne vjere, tu su prestajale Šiblove ovlasti. Smrt u mukama je bila neizbježna presuda, a jadni bi zarobljenik obično, samo zbog svoga hrvatskoga osjećaja, bio masakriran. Prosječno informirana čovjeka možda čude slične pojedinosti u djelovanju SPC-a, nu sva ta nedjela, nasilja i nasrtaje potanko je kroz dulje vremensko razdoblje obradio upravo Krunoslav Draganović u svojoj studiji "Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje".
Draganović u svojoj studiji naprije obrađuje činjenice i svjedočanstva o prijelazima katolika te iznosi mnoštvo povijesnih dokumenta, ali upozorava i na mnoge dokumente zatrpane i neobrađene u mletačkim i tuskim pismohranama. Posebno je obradio nestanak katolika u Crnoj Gori, otpade u Trebinjskoj biskupiji te etnološkom raščlambom otvorio prostor za istraživanje podrijetla pojedinih hrvatskih rodova, koji su danas pravoslavne vjere. Mnoštvo je navedenih svjedočanstava o prijelazima na pravoslavlje u južnoj Dalmaciji, Bosni, Srijemu, Ugarskoj i Bugarskoj. Draganović smatra kako su ozračje za masovnije prijelaze stvarali različiti položaji Katoličke i Pravoslavne crkve pod osmanskom vlašću, sustavni progoni katolika, koje je provodila pravoslavna hijerahija, nedostatak dušobrižnika, unutrašnji odnošaji među katoličkim svećenstvom te provedba gregorijanskoga kalendara.
Posebno je pak obradio i nestanak katolika u pograničnim područjima, odnosno na području današnje zapadne Bosne te područja s današnje hrvatske strane granice, na kojima poslije progona, iseljavanja, islamizacije i prijelaza na pravoslavlje niču pravoslavni manastiri. To su prostori koje su Srbi pokušali tijekom agresije izdvojiti iz sastava Hrvatske i BiH. Draganovićeva studija ne potiče samo na daljnja povijesna istraživanja, nego je i ozbiljna historiografska podloga pravoslavnim Hrvatima da se napokon u vlastitoj državi izbore za svoja vjerska i nacionalna prava.
Mate Kovačević
Tako je govorio Ante Paradžik
„Ne priznajemo ni /jugoslavensku/ federaciju /kao SDP/ ni konfederaciju /kao HDZ/.
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru.“
„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet! DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu... A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)
„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“
„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Ne mogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahtjevi apsurdni...“
JOSIPOVIĆ, PREDSJEDNIK
HRVATSKE ILI NEŠTO VIŠE?
Kad su u pitanju međunarodni susreti, svaku zemlju uglavnom predstavljaju
predsjednik republike, predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova, pa je
tako i u Hrvatskoj. No, sudeći po temama i sadržaju razgovara, mi smo
zahvaljujući našim državnicima specifična zemlja. Ako se radi o susretu s
Kinezima, naši državnici dobar dio vremena potroše na razgovor o „stanju u
regiji“; ako je sugovornik engleska kraljica, britanski premijer ili ministar
vanjskih poslova, opet je tema „regija“; ako se radi o Švedskoj, regionalna
pitanja su prioritetna, i tako manje-više sa svim svjetskim državnicima.
Nisam primijetio da Mađari, Slovenci ili Talijani prilikom državničkih
susreta s drugim državama spominju Hrvatsku ili da rješavaju neke naše
probleme. Svaki nastoji riješiti svoja otvorena pitanja i zaštititi interese svoje
zemlje. Kako to da engleskoj kraljici, kad je prije par godina posjetila
Sloveniju, nije palo napamet spomenuti Hrvatsku, a s našim predsjednikom
Josipovićem je ćakulala misleći valjda da se radi o Nikoliću. Neuki promatrač
mogao bi zaključiti da su naši državnici zamoljeni od strane Srbije da zastupaju
i njihove interese kad god se sastaju s nekim iz svijeta.
Ta brižnost za istočne susjede postupno se prenosi i na medije, osobito na
televiziju. Nema dana da najmanje jedna vijest ne bude iz Srbije, dok
istodobno može proći pola godine da nema nikakve vijesti iz Mađarske, našega
sjevernog susjeda koji nas je podržavao i pomagao u borbi za neovisnost od
prvoga dana.
Zašto onda Josipović, Milanović i Pusić ne bi dio svoga dragocjenog
vremena potrošili za dobro naših sjevernih susjeda. Čime je to Srbija zaslužila,
a Mađarska ne? Zar možda agresijom na Hrvatsku? Zar prikrivanjem
dokumenata o sudbini pobijenih Hrvata na okupiranom području Hrvatske i u
srbijanskim logorima? Zar upornim zadržavanjem opljačkanoga kulturnog
blaga ili ratnoj odšteti koju Srbija mora platiti? Naime, često se spominje
primjer iznimno dobre suradnje Francuske i Njemačke, danas vodećih zemalja
EU. Slažem se, neka se tako dogodi s Hrvatskom i Srbijom, uz uvjet da Srbija
kao agresor i poražena u ratu ispuni sve ono što je morala učiniti Njemačka
kako bi postala ravnopravni partner i prijatelj Francuske.
Prema dosadašnjim postupcima nema razloga da bismo prema istočnim
susjedima bili blagonakloni i popustljivi na štetu vlastitih interesa. Pitam se,
kako to da je Slovenija mogla ucjenjivati Hrvatsku naoko marginalnim
problemima, a da Hrvatska prema Srbiji ne postavlja temeljna pitanja (teritorij,
opljačkano kulturno blago, ratna odšteta), obećava svekoliku pomoć i
lobiranje na putu prema EU i kao vrhunac povlačenje tužbe za genocid.
Ne vjerujem da naši državnici slušaju i provode preporuke ili naredbe
„gazda“ iz Londona ili Bruxellesa, već sam više sklon vjerovati da se radi o
sljednicima skupine koja je 25. lipnja 1991. napustila Hrvatski sabor kada se
glasovalo o neovisnosti hrvatske države, kojima onda kao i danas ništa ne
predstavlja i ne obvezuje ih izjašnjavanje građana Hrvatske na prvom
referendumu, kada su s 93% glasova rekli NE Jugoslaviji - hoćemo vlastitu
državu Hrvatsku!
Alfred OBRANIĆ, predsjednik
Hrvatskog društva političkih zatvorenika
Zagreb, 8.7.2013.
Međunarodna (boljševička) republika Hrvatska
Trebalo bi u Zagrebu podići ogromni spomenik srama na kojem bi bila ispisana imena Mesića, Račana, Sanadera, Kosorice, Milanovića, Josipovića, Pusićke…
Kad se izgovori riječ Hrvatska, isključivo se misli na državu Hrvatsku. Stoljećima smo, mi Hrvati, imali svoju državu Hrvatsku, koja je bila kraljevina, a onda smo, i su nam, državu Hrvatsku pretvorili u Banovinu Hrvatsku, pa u Narodnu republiku Hrvatsku, pa u Socijalističku republiku Hrvatsku, pa od 1990. u Republiku Hrvatsku. Formalno se i danas država Hrvatska zove Republika Hrvatska, međutim, faktički je naša država Hrvatska postala 1. srpnja 2013. Međunarodna (među narodima razdjeljena) republika Hrvatske. Ovu svoju tvrdnju potkrjepljujem i ovim svojim tekstom.
Javno razgrađivanje suvereniteta države Hrvatske započeo je 2000. ondašnji predsjednik RH, nesretnik i krivokletnik, Stipe Mesić. Već iduće godine mu se pridružio tadašnji predsjednik Vlade u Hrvata, Ivica (M)račan, potpisom (29. 10. 2001.) akta koji je izdignut iznad Ustava RH, tzv. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. A onda je, od 2003. godine, zlotvor Ivo Sanader započeo utapati Hrvatsku u Euniju i daviti hrvatsko državotvorstvo. Mnogo htio, mnogo započeo, ali se u vlastiti kriminal i zločin protiv Naroda i Države zapleo. Kosorica, njegova miljenica i nasljednica, uspjela je dovršiti njegovo zlodjelo. Naime, za vrijeme njenog predsjednikovanja Vladom, između ostalog, izmijenjen je i nametnut nam Ustav (16. 06. 2010.), kojim je RH izgubila veći dio svoje samostalnosti. Takav Ustav omogućio je njoj i tko zna od koga sve nametnutom nam predsjedniku, Ivi Josipoviću, da 9. prosinca 2011. potpišu akt kojim je opstojnost države Hrvatske i Hrvata ugrožena kao nikada u povijesti. Taj nesretni akt, koji su njih dvoje potpisali u Briselu zove se Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Evropskoj uniji. I tek nakon tih potpisa, njih dvoje, Milanović, Šeks i njihovi suveznici odlučili su pitati hrvatski narod što misli o tome što su njih dvoje potpisali. Svašta - to je prava demo(n)kracija. Referendum o pristupanju Euniji, za koji su, po Ustavu, bila dovoljna samo tri hrvatska državljanina, održan je 22. siječnja 2012. Normalno, uspio je - i prije nego što je održan. Nakon 12 godina euronasilja svih vrsta nad Hrvatima i Hrvatskom, primljeni smo gore spomenutog datuma u novu zajednicu naroda i država, u koju apsolutna većina hrvatskog naroda nije htjela ući. Stvarno su nas crnosile brzo ukrotile i uškopile - skoro točno na dvadesetu godišnjicu (01. 11. 1993.) Eunijinog formalno pravnog utemeljenja. O Bože, kako mi je uopće palo na pamet da u jednom svom tekstu (Otresti čičke sa hrvatskih hlača), još u dalekom rujnu 1993. godine, predložim da mi Hrvati, da bi opstali, moramo osnovati Pokret za izlazak iz Evrope. Desetak godina nakon tog mog teksta rekao mi je jedan vidoviti fratar: Prijatelju, spašavajmo narod, od države nema ništa. Tek sada vidim da je bio u pravu.
Zbog svega spomenutog i učinjenog za (čitaj: protiv) hrvatski narod i državu, trebalo bi u Zagrebu podići ogromni spomenik srama na kojem bi bila ispisana imena Mesića, Račana, Sanadera, Kosorice, Milanovića, Josipovića, Pusićke… i imena mnogih drugih domaćih i stranih zlotvora koji su nam razorili Državu. Ovisnici o tuđoj vlasti kao da su jedva dočekali da se mogu otarasiti hrvatske vlasti. Dovoljno im je bilo da na to pristane oko 20% hrvatskih državljana s pravom glasa; onih oko 80%, koji nisu bili ZA, za njih kao da nisu ni postojali.
E kad je tako, onda dobro došli, moji dragi Hrvati, i vi koji ste bili ZA, kao i vi koji ste bili PROTIV, u Evropsku uniju, u Euniju - u opijum za osobe, narode i države. Dobro došli u comunis omnium, zajedničko dobro svačeg i svakog i čestitam nam svima što smo omogućili da Hrvatska postane tuđi erar. Što je svačije, nije ničije, rekao bi naš narod. Dobro došli u jedinstvenu, ne zajedničku, megadržavu, u jedinstvenu zajednicu neravnopravnih naroda iz 28 država, u združenu tvorevinu planetarnih zlotvora. Prijatelji i neprijatelji moji, dobro došli u bezbožnu Sotoniju, koja je rukodilo raznih bildeberga, rimskih klubova, komiteta 300, trilaterala, rotarijanaca, lajoša, templara… i drugih znanih i neznanih polutajnih, tajnih i javnih organizacija, koje se profesionalno bave smišljanjem i izvođenjem lokalnih i globalnih zlih činova. Dobro došli u Uniju globalističkih svjetonazora, u globalizam, u izam koji je zlotvorniji od svih izama u povijesti čovječanstva, u ideologiju koja je ubojica svih od Boga i ljudi stvorenih identiteta: osobnih, obiteljskih, nacionalnih, vjerskih, državnih, političkih, kulturnih, gospodarskih…
Ulaskom u Euniju, kažu i oni koji nisu mi, prešli smo iz Jugoslavije u Euroslaviju - tvorevinu koja je opasnija po život ljudi, biljaka i životinja nego zajednice s Ugarskom, Austrijom i Srbijom, zajedno. Dobro došli u ugovornu, ne ustavnu, ugovorenu, tajno u mraku dogovorenu Uniju, u kojoj nastrana šestarska manjina vlada većinom od oko 500 milijuna stanovnika koji ne misle kao oni. Dobro došli u uniju država koje veže Ugovor umjesto Ustava i Komisija umjesto Vlade. To čak nije ni loše - lakše će se raspasti.
Zar smo dobro došli mi Hrvati, čitatelji moji, u uniju ljudi od kojih se mnogi ne boje Boga, koji Boga ne samo da niječu nego ga žele izbaciti iz ljudske povijesti, znanja i svijesti? Boj se ljudi koji se ne boje Boga, davno su me moji naučili. Dobro došli, moji Hrvati, u uniju 28 država, u kojoj je njih 25 bez cjelovitog suvereniteta a tri s njime - Engleska, Francuska i Njemačka. Te tri države propisuju ostalima što će unijeti u Uniju a same unose samo ono što ih je volja.
Pitam se, kako drska, pokvarena i nastrana trokutasta manjina drži zauzdano 28 država? Možda je odgovor: tako što u svojim rukama drži skoro sve od čega se živi i to štiti medijskim i pravim oružjem. A kad je tako, onda nije istina ono što je istina, nego ono što njihovi mediji kažu da je istina. Eunijaćenje je zbog toga najperfidnija ekonomska okupacija siromašnih, nejakih i nemoćnih od onih koji su bogati, moćni i jaki. Pomješajmo bogatstva zajedno, a onda ćemo mi odrađivati koliko je vama vašeg imanja dosta, njihova je logika. Da bi lakše provodili tu krivdu, nadrikulturom uništavaju kulturu, nevjerom vjeru, nemoralom moral… Ljevoruki evropski političari skora da su više teritorija zauzeli mirnim putem,nego njihov istoruki zločinac Hitler ratom.
Hrvati, dobro došli u Euniju, u kojoj će nas zastupati, jadni mi, 12 eurona; oni će u ime nas sudjelovati u eunijaćenju osoba, naroda i država, jadni oni. Jedino je dobro što je, do sada, svaka unija, zajednica naroda, u koju smo ulazili, propala, a mi Hrvati i naša država opstali. Tako će biti i s Eunijom, ako Bog da. Zato, dobro došli, i optimisti i pesimisti, u otvoreno društvo, u kojem su za pravo blagostanje mnogima zatvorena vrata, u društvo fluida, hibrida i morbida, u društvo u kojem našu djecu obrazuju po svojoj bolesnoj (bolonjskoj) deklaraciji, u društvo pedofila, lezbijki, pedera, nekrofila, sodomista… Dobro došli, dragi moji, u internetizirano, izvraćeno društvo, društvo u kojem su privatnost i intima na cesti, smetlištu, đubreluku… Dobro došli, svi znani i neznani Hrvati, u društvo u kojem se hoće nametnuti samo jedan zakon: u se, na se i poda se. Svi mi, dobro došli u društvo u kojem za mnoge neće biti ni panem, ni circenses, u društvo neznanja i neznalica i sveznanja i sveznalica. Dobro došli, i uz sva dobra koja bi nam se trebala dogoditi, u pakao na zemlji, u krematorij dobra; dobro došli u neoliberalnu Sodomu i Gomoru.
O Bože, zašto su i kome zvonila (odzvonila) zvona zagrebačke katedrale iza pola noći, 45 minuta nakon što je započeo trajati zlokobni 1. srpanj 2013.? A čak nas i neki poznati židovski i engleski političari i gospodarstvenici pitaju: zašto srljate iz jedne manje u drugu puno veću Jugoslaviju? Piše da je geslo Eunije: in verietate concordia ( u različitostima sloga ). E kad bi bilo tako! Cilj Eunije je ubijanje varietatem, različitosti, i unifikacija, unijaćenje raznolikosti. Da bi to lakše obavila, Eunija cijela je službeno i neslužbeno razvrstana na tri dijela: Eurozona, Zona i Ona (to je Balkanija, ona još nije propala). Istovremeno se radi i na Azijskoj i Američkoj uniji, te masonskom rezervatu za sve i svašta, Afričkoj uniji. Kad sve to bude organizirano, imat ćemo, misle članovi Jedinstvene svjetske vlade, na jednom planetu jednu vladu, jednu globalističku ideologiju, jednu religiju, jedan svjetonazor… To samo Svemoćni može napraviti. Da je On to htio, ne bi stvorio zajedništvo nego jedinstvo različitosti.
Na kraju se pitam, zašto Evropa u 21. stoljeću ponavlja događanja iz 16. stoljeća, u kojem je bila vrlo izražena odmaknutost čovjeka od Boga i zašto, k tome, mi Hrvati ponovismo i pijanoguskasto odlučivanje iz 1918. godine? Zašto su nas pape, dva prethodnika pape Franje, nagovarali i poticali da ulazima u Euniju, u suvezluk sa zlom? Ne vjerujem da su imali zle namjere, međutim, Boga ne treba svojim činima kušati, nego Ga treba moliti za pomoć da možemo razlikovati dobro od zla i činiti dobro.
O Gospe, odvjetnice Hrvatske, majko svih kršćana, o Isuse, spasitelju čovječanstva, o Bože, stvoritelju svakog dobra, spasite nas od onoga što nam luciferovci rade, od onoga što nam vuk u janjećoj koži nudi. Sačuvaj nas Bože od zla svakoga, koje će nam se, vjerojatno, dogoditi u kratkom, nadam se, boravku u Euniji!
Marko Matić
OBRANA UDBE I KOMUNIZMA
Ina je bila sjedište Udbe SRH
Josip Perković ili jest osnovano sumnjiv da je poticatelj ubojstva Stjepana Đurekovića ili to nije. To treba utvrditi njemački sud koji je stvarno i mjesno nadležan jer se to ubojstvo dogodilo u Njemačkoj. Josip Perković svakako jest, kao visoki dužnosnik Udbe, u djelokrugu svoga posla bio upoznat s mnogim ubojstvima izvan Jugoslavije. Josip Perković jest zaslužan za nastanak Republike Hrvatske. Josip Perković samo je jedan čovjek. Josip Perković je u mirovini. Pa zašto onda takva buka?
Zašto donošenje posebnog zakona, zašto posredovanje Ante Nobila i zašto on odmah brani Udbu i SFRJ i cijeli komunizam, a optužuje njemačku državu u cjelini (kao tobožnju zaštitnicu terorizma) i njemačko pravosuđe? Nasuprot nama Nobilo i Zoran Milanović u bijegu od istine prijete King Kongom čineći providne erističke podvale: “diversio attentionis, mutatio elenchi” i rekriminaciju. Suočeni s očitošću svoje protunarodnosti, oni, dakle, mijenjaju temu i napadaju istinu. Ako je tema doista bila Perković, moglo se i o njoj raspraviti. N, oni, znajući da je Perković osnovano sumnjiv, a bojeći se da Perković ne progovori, govore o sasvim desetim temama, pa čak i o tome da oni što traže pravdu i zakonitost zapravo svađaju Hrvate.
Objektivno, tko tako istupa u svoju obranu, priznaje da je kriv. Kao iskusan član SKJ Nobilo automatski ne samo što ismijava cijelo njemačko pravosuđe nego ga osuđuje i za proustašku politiku, premda zbog svoje neukosti ne zna navesti kojih terorističkih organizacija rad Njemačka nije nikad zabranila. Njemačka presuda Višeg zemaljskog suda u Münchenu od 16. srpnja 2008. godine Udbinu agentu Pratesu u odjeljku A/II. govori o “organizaciji aktivne nenasilne hrvatske emigracije u Saveznoj Republici Njemačkoj 1983. godine”. Tu, dakle, samo Udba, dakle i Nobilo, mogu vidjeti terorizam i nekakvu njemačku proustašku zavjeru koja tobože seže do danas i ogleda se u presudi kojom je Prates oglašen krivim za ubojstvo i osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Nobilo i Zoran Milanović o Nijemcu i danas razmišljaju kao o Švabi-okupatoru kojemu treba pucati u leđa, skrivajući strahote i masovnost komunističkih zlodjela nad Hrvatima i mnogim drugim mirnim ljudima.
Budući da Anto Nobilo očito drži da je Njemačka morala zabraniti i rad organizacija što su se zalagale za raspad Jugoslavije, što nikako nije ni mogla ni smjela zabraniti, ne bih se čudio da on u terorističke organizacije trpa i Katoličku Crkvu, koju on i, kao po njegovu nalogu, Milanović jako mrze. No, o Crkvinu zalaganju za pravdu i zakon rabiti izraz križarski pohod doista je bedastoća koja vapi u nebo!
Ukratko, terorizam nije isto što i djelatnost protiv koje države, ali to jest u umu i rječniku ljudi koji su bili i ostali komunisti i udbaši i koji su ubijali mirne disidente ili protivnike svoje vlasti. Anto Nobilo ide tako daleko da ubijenog Đurekovića optužuje za izdaju Ininih tajni Nijemcima. A tajni nikakvih nije bilo! Ina je bila sjedište Udbe SRH. Po Nobilovim tvrdnjama kriv je ubijeni, a ubojica je junak! Nobilo dalje tvrdi da Njemačka ima cijeli arhiv hrvatskih obavještajnih službi, a skriva da ju je rasprodao Stjepan Mesić.
Kao prvo, Republici Hrvatskoj nije u interesu suditi za kazneno djelo svoga državljanina koje je počinjeno u SAD-u ili Njemačkoj. Tim je, naime, kaznenim djelom prekršeno pravo te države. Drugo, vidjeli smo i u kaznenom postupku koji je vođen protiv doktora Andrije Artukovića: SAD nije odbio izručiti dr. Andriju Artukovića za djela za koja je stekao dojam da će mu se suditi čestito i pošteno i da postoji osnovana sumnja da ih je počinio u Jugoslaviji. Druga je tema to što je Udba krivotvorila dokaze i svjedočanstva o tim kaznenim djelima pa je poučila za lažni iskaz svjedoka Bajru Avdića.
Nismo banda razbojnika
Treće, svaka država ima pravo i dužnost na svome području osigurati provedbu svojih zakona. Nije, dakle, prirodno da država postupa kao banda razbojnika uroćena protiv cijelog svijeta pa i protiv međudržavnih ugovora koje je sama potpisala. To može biti prirodno jedino udbaškom i komunističkom duhu koji je u inozemstvu ubijao disidente. Ono što je tužno i tragično jest to da Nobilo nema pojma o državnome pravu i dužnosti. Načelo je: svaka država štiti svoju zakonitost na svome teritoriju i zraku iznad njega. Ona kažnjava i strance za kaznena djela počinjena na svome području. Čestita država nikad se ne će kolebati izručiti svoga sumnjivca za kazneno djelo počinjeno u inozemstvu jer nema interesa, kakav interes očito ima ova vlast, da štiti razbojnike.
To koliko je Anto Nobilo politički protuhrvatski zainteresiran, jasno pokazuje njegova izjava da se suđenje Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića vrlo „precizno pratilo”. Postavlja se pitanje, zašto bi se, ako Perković nije kriv, precizno pratilo kazneni postupak? Time Nobilo, dakle, priznaje krivnju svoga klijenta i pritom neosnovano vrijeđa njemačku državu i njemačko pravosuđe, čime sukobljava Hrvate i Nijemce. U tekstu objavljenom u Obzoru Večernjega lista Nobilo tvrdi da u SRH nije moglo biti dodatnih tajnih službi. On to dokazuje time što je šef Partije prema Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske automatski bio u Predsjedništvu SRH. To bi, po njemu, značilo da uža partijska vodstva nisu mogla imati svoje dojavne pa i likvidatorske supertajne službe
Kaj god!
Pa je li moguće da Anto Nobilo, zamjenik okružnoga javnog tužitelja Zagreba, ne zna za postojanje „Tajnoga službenog lista SFRJ”? Ako ne zna, poučimo ga: “Tajni službeni list” donosio se tajno i tiskalo ga se u svega desetak primjeraka po broju. Tako je najuži član obitelji Jakova Blaževića mogao podići kredit u dinarima vrijednosti više od milijuna tadašnjih njemačkih maraka, no bez devizne klauzule u doba kada je godišnja inflacija u SFRJ bila znatno više od 70 posto pa je galopirajuće rasla iako je podizanje takva kredita drugim građanima bilo nemoguće. Taj najuži član obitelji Jakova Blaževića došao je u banku, pokazao “tajni službeni list”, koji je tvrdio da je to moguće samo tri dana uz građevinsku dokumentaciju (tobože kao namjenski stambeni kredit). Banka je provjerila kod “drugova ispred Komiteta” i – isplatila mu novac. Taj najuži član obitelji Blažević je preko puta, u Narodnome restoranu, za taj novac kupio devize bez opasnosti jer su ondje, pored ostalih, švercali i “Organi bezbednosti SSNO” kojima, prema odredbama nekog drugog broja “Tajnog službenog lista SFRJ” redovita milicija nije ništa smjela.
Nakon šest-sedam mjeseci Blažević je mjesečne rate isplaćivao u gomili jugodinara koja nije vrijedila više od 10-20 maraka. Da, postojale su u komunizmu, u SFRJ, i najtajnije službe. Postojale su službe koje su ubijale i one koje su pljačkale. Ja pouzdano znam da je Anto Nobilo morao s time biti upoznat pa moramo zaključiti da on jednostavno laže. Nobilo se odjednom divi pravosuđu u Republici Hrvatskoj i traži da Perkoviću sude ovdje njegovi. Pa to se moglo učiniti odavno, zar ne?
Nobilo dalje tvrdi da je njemačka presuda Pratesu protuzakonita. Pri tome iznosi niz neistina, nelogičnosti i irelevantnosti. Pa potpuno je jasno da Prates nije mogao govoriti o fizičkoj likvidaciji Stjepana Đurekovića kada joj nije nazočio. No, on je jasno iskazao, a to je vidljivo i iz presude Višeg zemaljskog suda u Münchenu broj 6ST005/05 od 16. srpnja 2008. godine, da je Josip Perković bio zapovjednik i da je Perkoviću davao obavijesti i ključeve za mjesto likvidacije.
Prvostupanjska presuda, koja je postala pravomoćna, Višeg zemaljskog suda u Münchenu u kaznenom predmetu protiv Pratesa vrlo temeljito utvrđuje pravno relevantne činjenice, razdvajajući ih od indicija. Predsjedavajući sudac Višeg zemaljskog suda u Münchenu prof. dr. Von Heintschel Heinegg Josipa Perkovića ne osuđuje, ali jasno upozorava da postoje dokazi, da postoje svjedoci o osnovanoj sumnji u krivnju Josipa Perkovića. I naravno, logički, da tome nije tako, zašto bi se Perković i Nobilo uzrujavali? Tek bi slijedilo novo suđenje.
Anto Nobilo ima nakanu, a u svom tekstu to i čini, predbaciti Đurekovićevo ubojstvo jugoslavenskoj službi. No, posve je jasno da su i Prates i Perković radili za SDS SR Hrvatske. Tako gore citirana presuda u A/I utvrđuje dokazanim Pratesu “agenturno djelovanje optuženika za Hrvatsku službu sigurnosti SDS”. Upravo suprotno onome što tvrdi Nobilo, sud utvrđuje da je Prates nesporno bio službenik SDS SRH, dakle ne SDS SFRJ. I dalje je u dokaznom postupku utvrđeno da je Prates bio podređen Perkoviću. Time se potvrđuje da postoji osnovana sumnja da je Josip Perković zapovjedio Đurekovićevo ubojstvo.
Istraga je provedena minuciozno i perfektno u skladu s mogućnostima zbog bojkota vlasti u Hrvatskoj. Prates je priznao slijed događaja i zanijekao da je znao da će se dogoditi ubojstvo. Nedvojbeno je naznačio Perkovića kao zapovjednika i vođu akcije ubojstva Stjepana Đurekovića. Citirana je presuda pravomoćna i konačna. Anto Nobilo napada gore navedenu presudu bez ikakvih razloga utemeljenih na pravu. Znajući da nema uporišta za osporavanje navedene presude, on izmišlja propuštanje dovođenja kao svjedoka komunista iz Hrvatske i to onih koji su davali glavne instrukcije Perkoviću. Posve je sigurno, da su te osobe bile ispitane kao svjedoci pred njemačkim sudom, ne bi govorili istinu. Istinito ne bi iskazivali kako bi zaštitili sebe, a nisu dužni ni iskazivati o činjenicama kojima bi sebe ili bliskog srodnika izvrgnuli kaznenom progonu.
Zašto je Anto Nobilo navalio na njemačko pravosuđe i uzeo veličati ono u Hrvatskoj? Zato što bi se u Hrvatskoj za navedeno kazneno djelo navelo da je u zastari ili bi se pak provelo kontrolirano suđenje te bi se Perkovića oslobodilo da ne progovori o zločinima komunističke vlasti, kao i onih koji su činili kaznena djela, čiji su potomci danas involvirani u vlast u Hrvatskoj. U Njemačkoj kao pravno uređenoj zemlji nije moguće provesti “kontrolirano suđenje” kao što to priželjkuju Anto Nobilo i Zoran Milanović.
U bazi je Partija služila Udbi, a na vrhu je Udba služila Partiji. Zato su prozirni, naivni i neuki pokušaji Anta Nobila prebaciti njemačkom sudu što nije pozvao i ispitao kao svjedoke ljude iz vrha SKH SRH s obzirom na to da su oni bili nalogodavci ne samo likvidacije Stjepana Đurekovića nego i drugih ubojstava izvan Jugoslavije. Već je prije toga Josip Broz dopustio dosta jaku Udbu Hrvatske, kao svoju djelomičnu zaštitu od Srba. Svoju zaštitu, a ne zaštitu hrvatskoga naroda. Zaštitu njegove SFRJ, a ne nikakve hrvatske slobode.
Novinar hrvatskoga RTL-a jasno je gospođu Merkel pitao odustaje li od dolaska u Republiku Hrvatsku zbog Josipa Perkovića. Gospođa Angela Merkel na to je pitanje odbila odgovoriti i počela je govoriti o pretrpanosti svojega rasporeda. To se hrvatski kaže: “Imam ja i pametnijega posla.” Sve se to znalo i prije. Izgovor o izborima jasan je i zapravo znači: “Njemački mi narod ne bi oprostio posjet državi u kojoj se zakoni donose da se od progona spase ljudi što su ubijali druge po Njemačkoj.”
Zamislite ženu koja svake subote ustaje u osam, plete do deset, zatim ode susjedi na kavu, a u dvanaest ode djetetu u bolnicu i zatim čuje da je susjeda ogovara i da je pri tome okrada. Kada u deset i trideset te subote susjeda nazove zašto već jednom ne stigne na kavu, ona će odgovoriti da ima pretrpan dnevni red. Zapravo, ona će plesti sat vremena dulje i provest će sat vremena dulje sa svojim djetetom u bolnici. To je ono “imam ja i pametnijeg posla”.
U naručju Angele Merkel
Zoran Milanović u Bruxellesu baca se u naručje staroj gospođi namjestivši prije toga kameru da ga snimi. Gospođa Merkel javno je uvrijedila ovu protuhrvatsku vlast (opravdano!!!). A ovi koji obnašaju vlast u Republici Hrvatskoj tvrde da ih Angela Merkel voli (sic!). U javnom istupu na TV-u Anto Nobilo izjavio je da su pripadnici Udbe (SDS) 1989. godine došli njemu, tada zamjeniku okružnog javnog tužitelja, s prijedlogom da se uhiti Franju Tuđmana i društvo iz HDZ-a. Kaže da je on to odbio i da su se oni povukli. Iz toga je više nego vidljivo da su neki partijski dužnosnici bili iznad srednjih djelatnika službe državne sigurnosti.
Ovih je dana Anto Nobilo izvalio strašnu laž i providnu glupost da je “Lex Perković” namijenjen zaštiti hrvatskih boraca jer bi se oni bez nje mogli naći na udaru koga iz Londona, tko bi ih mogao pravno progoniti. Pa neka, neka ih se izvrgne kaznenom progonu za kaznena djela počinjena u Engleskoj. Naš se rat odvijao ovdje i Nijemci Perkovića ne traže iz sumnje u zločine u tome hrvatskome ratu, oslobodilačkom od Nobilove Partije, nego ga gone za zločine počinjene u Njemačkoj protiv hrvatskog naroda, a za tu partiju.
Anto Nobilo je, dakle, i sebe, i Perkovića, i “Lex Perković” lažno prikazao zaštitnicima Hrvata i pritom pokušao prevariti gledatelje TV-a i čitatelje tiska tvrdeći da je isto ako Njemačka zatraži progon osumnjičenih za kazneno djelo u Njemačkoj i ako netko u Londonu zatraži progon Hrvata osumnjičenih za kazneno djelo u Hrvatskoj. Međutim, nebitno je što govori Nobilo, ono što je bitno jest to da je sutradan cijeli SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem i dobrim dijelom tiska ponovio tu providnu laž. Nije, dakle, ovdje riječ prvenstveno o Perkoviću, već je riječ o komunizmu kroz vrijeme i područje.
Ozna sve dozna! Ozna će bez suda poubijati najmanje pola milijuna Hrvata i stotine tisuće pripadnika drugih naroda. Ozna će u tome zapovijedati KNOJ-u, koji će počiniti glavninu titovskih likvidacija. Godine 1946. osniva se od Ozninih kadrova Udba (zapravo Uprava državne bezbednosti), sa zadaćom objediniti sve tajne državne radnje. 1960-ih godina Josip Broz gledao je tajne službe razjediniti, da se ne mogu sve ustremiti na njega. Na čelu svih tih službi bio je Josip Broz Tito. Sjedište financijske moći Udbe Hrvatske bile su Ina i Astra sa svojim podružnicama diljem Europe, a naročito u Milanu i Zürichu. Eto zato Josip Perković ne može biti ekskulpiran ni zbog svojih zasluga za Republiku Hrvatsku pa ni ako je bio suradnik predsjedniku dr. Franji Tuđmanu ili pak Gojku Šušku. (vecernji.hr)
Željko Olujić
Održan komemorativni skup u Jadovnom
Milorad Pupovac nastavlja širiti laži o tzv. ličkim žrtvama
Kod Spomen Križa u Jadovnom s porukom da Hrvati nisu genocidan narod danas su se okupili pripadnici braniteljskih udruga iz Rijeke i Bilaja, predsjednik HSP-a Danijel Srb, stranački kolege i drugi prosvjednici. Željeli su mirnim prosvjedom hrvatskoj javnosti reći kako su žrtve u Šaranovoj jami u Jadovnom, za koje je organiziran komemorativni skup, precijenjene i kako bi Hrvatska trebala financirati i istražiti točan broj žrtava kako bi se prestalo licitirati s brojem. „Osim mirnog prosvjeda željeli smo odati počast i položiti vijence na spomenik Stjepanu Devčiću koji je život izgubio 1932. jer se drznuo suprotstaviti velikosrpskom režimu Aleksandra Karađorđevića. Poruka ovoga mirnog prosvjednog skupa je da je Šaranova jama bila mjesto žrtve ali ne u toj mjeri kako se to prezentira od strane Đure Zatezala i njemu sličnih. Hrvati nisu genocidan narod, nego narod koji je htio svoju državu i naša mladost na to ima pravo" – kazao je predsjednik Udruge dragovoljaca domovinskog rata grada Rijeke Mile Biondić.
Povodom sjećanja na Velebitski ustanak kojim je poslana poruka o nezadovoljstvu hrvatskog naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i odavanja počasti Stjepanu Devčiću oglasio se i predsjednik Hrvatske stranke prava Danijel Srb. „Jučer je u Hrvatskom Saboru izglasan zakon o zaštiti UDBE i na to moramo reagirati. Poštujemo sve žrtve rata ali ne prihvaćamo povijesne falsifikate. Hrvatski branitelji ni dan - danas u Srbiji ne mogu zapaliti svijeće na mjestima gdje su bili logori, a ovdje se događaju proslave i komemorativni skupovi na mjestima kao što je npr. proslava 27. srpnja u Srbu gdje su provodili etnička čišćenja nad hrvatskim narodom. Nedopustivo je da se takvi datumi slave“,kazao je Srb.
Tek nekoliko stotina metara dalje priča ima drugi smjer. U Jadovnom kod Spomenika žrtvama logora vijence su položili izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske Zlatko Gareljić, izaslanici Vlade i Predsjednika Republike Srbije, izaslanstvo Vlade Republike srpske, nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca Stjepan Mesić, Predsjednik Srpskoga nacionalnog vijeća Milorad Pupovac, ličko-senjski dožupan Nikola Lalić, predsjednik udruženja „Jadovno – 1941." Dušan Bastašić, predstavnici Documente i mnogi drugi. Isto tako osim visokih dužnosnika Jadovno je ove godine iznimno posjećeno potomcima žrtava i posjetiteljima iz mnogih krajeva Hrvatske i Srbije koji ističu da su došli pokloniti se nevinim stradalnicima ustaškog režima.
Milorad Pupovac kazao je kako je ovo obilježavanje nastavak započetog 2009. „Jadovnom se mora dati zasluženi status kojim će se odati počast svim žrtvama ovog logora. Đuro Zatezalo je svojim metodama rada utvrdio preko 40.000 žrtava, Slavko Goldstein utvrdio je 27.000, a nama nije cilj da se licitira žrtvama, već da se istraži i obilježi jer o kojem god broju se radilo on je uvijek prevelik." O protestu koji je danas organiziran Pupovac nije imao mnogo za reći jer o njemu, kaže, ništa ne zna, ali vjeruje da svi imaju isti cilj - da se utvrdi i istraži broj žrtava. Na pitanje novinara da prokomentira izjavu predsjednika HSP-a Danijela Srba kojom ističe da je jučerašnjim izglasavanjem u Saboru RH izglasan Zakon o zaštiti UDBE Milorad Pupovac kratko je odgovorio: „Razumijem ja jadnog Danijela Srba, nije ni njemu lako zvati se Danijel, prezivati se Srb i imati stranku koju je UDBA osnovala."
Stjepan Mesić složio se s Pupovcem te istaknuo da su na Jadovnom stradali nevini ljudi i broj se treba znati, a žrtvama odati pijetet. Uloga Hrvatske za Mesića je jasna. "Koliko je to moguće jame sa žrtvama trebaju se istražiti. Hrvatska krimena nema jer je kraj Drugog svjetskog rata dočekala na pobjedničkoj strani, na strani antifašizma i nipošto nema razloga nositi krimen zločinački nastrojene tvorevine pod čijom ideologijom su stradavali nevini ljudi" – riječi su Stjepana Mesića na komemorativnom skupu u Jadovnom.
Ivana Kaleb Asić
ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU
LATKOVIĆ, Radovan (1917 - 2003)
TRAGIČNI EKSODUS
Bili smo, očito, na pragu općega kaosa u kojemu smo dočekali tragični 6. svibnja 1945.
U međuvremenu, u Hrvatskom krugovalu smo se spremali za povlačenje. Neki su se, prirodno, teško odlučivali, a neki nisu bili ni svijesni neizbježive katastrofe.
Lovro Matačić nazvao me tijekoni prijepodneva i pitao: "Radovan, (još mi zvuči u ušima onaj njegov račlasti "r") bu u ponedjeljak proba?" (slijedećega tjedna trebao je dirigirati petu Čajkovskovu simfoniju na javnom koncertu Hrvatskoga krugovala).
Anto Šunjić grlio me suznih očiju: "Ne mogu ostaviti ženu i malo dijete. Ja ostajem!"
No kako ćemo ostvariti naš plan mi, koji smo odlučili povlačiti se?
Smislio sam u trenu još jedan zadnji pokušaj: nazvao sam stožer hrvatskih oružanih snaga i zatražio da "po nalogu Poglavnika" pošalju odmah dva teretnjaka Hrvatskom krugovalu u Vlašku ulicu 116.
Nakon kratkoga vremena primili smo teretnjak. Uspjeli smo ukrcati odašiljač i ostalo prema postojećem planu. Mogao sam još ukrcati i polovicu primljenih cigareta. Drugu polovicu ostavio sam činovnicima HK s oproštajnim oglasom u kojeni sam naglasio, da je naše povlačenje nastavak borbe za očuvanje hrvatske državne nezavisnosti.
Bili smo spremni za polazak. No prolazili su sati, a da nismo dobili pobliže upute za povlačenje.
Konačno bilo nam je ipak javljeno, da naša dva teretnjaka i ostala naša vozila svrstamo pred Zapovjedništvom PTS-a i, kad krene njihova prva postrojba, da je slijedimo.
Čekali smo jog nekoliko sati, a da nismo primijetili bilo kakav pokret. Uputio sam se stoga u Zapovjedništvo PTS-a, da bi saznao plan povlačenja. Još mi je ostao u sjećanju neugodni osjećaj prazne, napuštene zgrade. Mukla tišina. Ušao sam u ured zapovjednika, generala Moškova. Nije ga bilo. Iza praznoga pisaćega stola visila je na zidu velika zemljopisna karta sjeverne Hrvatske, Slovenije i dijela Austrije.
U probuđenom ogorčenju, izvadio sam nož koji sam imao uza se, izrezao dio karte u pravcu predmijevajućega povlačenja i vratio se našoj skupini, koja je nestrpljivo čekala na polazak.
Napokon smo krenuli. Nije nam puno pomogla zemljopisna karta koju sam bio izrezao. Slijedili smo kolone koje su išle ispred nas i pokraj nas ulicama zakrčenim vojskom i mnoštvom naroda, pješacima i vozilima koja su se često ukrižavala i ometala prolaz jedna drugima. Ovo stanje nastavljalo se i pogoršavalo, kad smo prošli Zagreb i vrludajući slili se u nepreglednu kolonu koja se kretala prema Celju, Mariboru i Dravogradu.
Susrećemo brojne skupine pješaka, koje se povlače. Među njima zapazih iznenada fra dr. Bonifacija Perovića, uglednoga hrvatskoga sociologa, kako pješači u skupini bjegunaca koji, kao i on, očajnički traže neko prometno sredstvo, da se brže udalje od partizanskih napada i izručenja. Pozivam dr. Perovića da se ukrca u naš teretnjak, premda i to predstavlja samo relativnu sigurnost. Malo prije ovoga susreta, iznenadili su nas partizanski rafali i smrtno ranili našega radiotehničara Radića. Bila je to prva žrtva koju smo doživjeli na povlačenju u skupini HK.
U tim okolnostima osjetio sam promašenim i neostvarivim naš plan nastavka emitiranja i neopravdanim, da naše teretnjake okupljaju uredaji koji više ne mogu služiti svojoj svrsi, dok tisuće i tisuće bjegunaca ostaju bez potrebnih vozila. Odlučio sam odmah iskrcati radioodašiljač s tehničkim uredajima i omogućiti, da se mogu ukrcati ljudi, koji su trebali našu pomoć.
Slijedili smo kolonu, iscrpljeni polaganim pomicanjem u nepreglednoj koloni. Trebalo je izbjegavati svaki zastoj, jer je predstavljao opasnost, da se izgubimo od smjera kolone koja se kretala nepoznatim putovima prema Zapadu ili da smalakšemo, kad prekinemo živčanu napetost koja nas je držala budne. Kad sam bio prisiljen zaustaviti automobil na dravogradskom mostu, morao sam prstima podržavati otvorene viedie, osjećajući da se same zatvaraju i da ću, ako popustim, upasti u duboki san.
Konačno smo uspjeli preći most i ugledati Engleze, koji su nas počeli voditi prema sjeverozapadu. Doskora, kolona se neočekivano zaustavila. Iskočili smo iz naših vozila i ušli u dvorište pred nama. Opčarao nas je već zaboravljeni mirnodobski okoliš: pilići i koke, psi i mačke. Iz štale je dopiralo blejanje jedne kravice. U sredini dvorišta sjedio je kućegazda pušeći spokojno lulu, dok je noge namakao u lavoru.
Spustila se noć, prva koju nisam, nakon toliko vremena, proveo sjedeći u vozilu. Zaspao sam ispružen na sjeniku u štali, opojen mirisom sijena. Kad sam se bio probudio, ugledao sam opet kućegazdu kako bezbrižno puši svoju lulu, zadovoljan da je svršio rat, očekujući blagodati mira. Nije slutio koje brige i pitanja more ove nepoznate došljake. Što skrivaju dani kojima idu ususret?
Krenusmo opet... Stigosmo u Judenburg, na sjeveru Austrije. Onda, opet, prema jugu. Englezi su nam dali naslutiti, da idemo u Italiju, ali naše određenje bio je Lawamünd, austrijsko mjestance na granici Jugoslavije.
Bilo je očito, da nas misle izručiti. Većma je pomišljala na bijeg koji je izgledao moguć s obzirom da smo bili čuvani po jednom odredu dobroćudnih irskih vojnika.
Cijelu noć mučila me nesnošljiva glavobolja, ali sam ipak, hvala Božjoj pomoći, skupio snage da pobjegnem. Obukao sam građansko odijelo, napustio Tatru, samovoz upravitelja HK koji sam vozio od Zagreba do Lawamunda. Hineći da šećem, prošao sam neprimjetno kroz redove irskih vojnika koji, znajući vjerojamo koji nas udes čeka, nisu revno vršili povjerenu im dužnost. Tako sam stigao do prvih puteljaka koji su vodili na Slobodu.
Kružili smo, moj brat Bože i još dva-tri prijatelja, od jedne župe do druge, tražeći krov i zaštitu od opasnosti uhićenja i predaje partizanima. Zaustavili smo se u župi mjesta St. Marein. Župnik nas je smjestio u komoru u kojoj se je nalazila vršalica za med. Uspjeli smo dohvatiti malo meda, koji je ostao u vršalici. Osjećam još uvijek - nakon pola stoljeća - opojni okus svježega meda još pomiješanoga s ostatcima voska od saća. Bila je to prva i jedina hrana nakon tolikih dana. Doista, ná Nebeski Otac brine se ne samo za ptice nebeske, nego i za jedne bjegunce.
Nakon kraćega vremena našao sam stalni smještaj na poljoprivrednom isusovačkom dobru u blizini Krunpendorfa. Bio sam zaposlen kao poljski radnik. Umjesto plaće u novcu, dobivali smo hranu, koju smo primali svakoga podneva i svi zajedno jeli íz iste zdjele. U ono vrijeme, to je bilo mnogo povoljnije od plaće u novcu.
Jedne nedjelje, iza našega podnevnoga obroka izašao sam na cestu da se malo odmorim od rada minuloga tjedna, promatrajući po kojega prolaznika i ubavi krajolik u koji me je udes ubacio.
Nije prošlo mnogo vremena, kad opazih u daljini kako se približava jedan jeep, za nas uvijek motiv opreza. Kad se malo približio, vidjeh da se u njemu vozi, stojeći uz upravljača, jedan svećenik. Kad se je još malo približio, pogledam bolje i mojem čudenju nije bilo kraja: DraganovićI
Dr. Krunoslava Draganovića poznavao sam još iz Zagreba i bio s njim povezan, jer je on sudjelovao u emisijama HK na kratkom valu, koje smo uspostavili u Rimu. Počeli smo odmah razgovor i nakon što sam mu opisao što ovdje radim, reče mi: "Napustite polje, dodjite u Rim. Sve će biti moja briga!"
Poziv dra Draganovića ostavio me zapanjenim, ali kako se pokrenuti s ovoga polja? - Kako doći u Rim?
Tražeći mogućnosti, saznao sam, da moj prijatelj i suborac Janko Skrbin radi u jednom odjelu savezničke vojske u Klagenfurtu, koji vodi brigu za bjegunce. Otišao sam odmah do Janka, da ga upitam kako bi se mogao prebaciti u Rim. "To ti je vrlo jednostavao", odgovori mi Janko. "Ovih dana kreću transporti talijanskih radnika, koji su u vrijeme rata bili deportirani u Rusiju na rad. Sada se vraćaju u Italiju. Načinit ću ti iskaznicu na ime jednog Talijana i moći ćeš se ukrcati u vlak za Italiju."
Izgledao je vrlo jednostavan ovaj podhvat, ali doskora su se pokazale nepremostive poteškoće.
Vlak je stao u Bologni. Ondje smo bili prebačeni u jedan talijanski sabirni logor za daljnju udjelbu povratnika. Smještaj i hrana bili su vrlo dobri. Sjećam se ukusne "pasta Fagioli", koju sam tamo prvi put jeo i zavolio! Ali nakon "fešte", počelo je ispitivanje. Bio sam na sto muka kako protumačiti, da ne govorim talijanski. Izmislio sam priču, da je moj otac bio poštar u Istri, ali da je optirao za Jugoslaviju, pa sam tako s vremenom zaboravio talijanski. Imao sam dojam, da moja pripovijest nije posve uvjerila dobroćudnoga Talijana koji me je ispitivao, pa sam odlučio udaljiti se iz logora i pokušati nekim prometnim sredstvom prebaciti se u Rim.
Imao sam nekoliko Lira, pa sam sjeo u jedan "camioncino" - neku vrstu improviziranih malih autobusa, u ono vrijeme jednno prometno sredstvo u ltaliji.
SVI PUTOVI VODE U RIM
Unatoč svih poteškoća, uspio sam doći u Rim i pronaći boravište dra Draganovića: gostinjac njemačkih časnih sestara u Borgo Santo Spirito 21, nasuprot veličanstvenim Berninijevim kolonadama i Bazilici Svetoga Petra. Ondje me je ugostio dr. Draganović, kako je obećao prigodom našeg susreta u Austriji.
Sjećam se uzbuđenja, kad sam prve noći zaspao u krevetu, presvučenom čistom posteljinom, s glavom naslonjenom na mekanu jastuku. Kao da sam se iz špiljskog doba bio povratio u svijet našega cvilizacijskoga kruga!
DR. KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ - središnja osoba prvoga okupljanja hrvatske poslijeratne političke emigracije
Dr. Draganovića poznavao sam odprije, ali tek u Rimu imao sam priliku upoznati njegovu izvanrednu osobnost, dinamiku i život posvećen u prvom redu Hrvatskoj. Osjećao je posebno poziv spasiti od izručenja što više Hrvata izbjeglih pokolju u Bleiburgu i pridonijeti ugledu okaljane Hrvatske i obnovi njezine državne nezavisnosti.
Trebalo bi napisati cijelu knjigu, da se opiše sve što je dr. Draganović učinio za Hrvatsku i za spasenje proganjanih hrvatskih boraca. Soba dra Draganovića u gostinjau na Borgo Santo Spirito postala je doskora ured u kojega su se navraćali brojni hrvatski emigranti potrebni pomoći i zaštite, kao i mnogi preživjeli na Bleiburgu, koji su donosili vijesti o tragičnom udesu junačke hrvatske vojske i naroda, žena, djece, staraca, ranjenika, vijesti koje su, preko dra Draganovića poprimile potrebni publicitet.
U početku bio sam neke vrsti njegov neslužbeni tajnik, ali tu funkciju nisam formalno bio preuzeo, jer je dr. Draganović, po svom temperamentu, volio sve sam rješavati.
Ipak, tijekom vremena, iskrsla je međusobna suradnja.
Svoje poglede izložio sam dru Draganoviću u obliku jednoga elaborata od dvanaest kartica, podijeljena u tri dijela, oslovljena:
NEKOLIKO MISLI KAO PODLOGA DISKUSIJI O NAČELIMA I MOGUĆNOSTIMA NAŠEGA RADA - s nadnevkom: RIM, kolovoz-rujan 1945.
U prva dva dijela obradjujem slijedeća pitanja:
I/1. Osnovni cilj hrvatske narodne borbe (obstanak i slobodni život hrvatskoga naroda moguć je jedino u samostalnoj nacionalnoj državi).
I/2. Oblik državnoga života.
I/3. Državne granice i pitanje narodnih manjina.
I/4. Pitanje kolaboracionizma.
I/5. Hrvatsko poimanje oblika vladavine.
I/6. Pitanje hrvatskih političkih krivaca - Hrvatski bjegunci.
II/1. Pitanje aktiviranja hrvatske političke djelatnosti.
II/2. Potreba jedinstvene hrvatske fronte.
II/3. Hrvatsko narodno predstavništvo.
II/4. Pitanje oružanoga odpora u zemlji.
II/5. Konačno rješenje hrvatskoga pitanja.
U trećem dijelu izlažem konkretna pitanja zamišljene organizacije našega političkoga djelovanja, potrebu oblikovanja "Radnih zajednica" (III/obavještajne i promičbene djelatnosti i veze s našim političkim djelatnicima-emigrantima u drugim zemljama).
Zaključujem, da ostvarenje ovoga programa zahtijeva znatna novčana sredstva i da bi stoga bilo potrebno predhodno razmotriti mogućnosti njegova financiranja.
Nikola Tesla – najveći hrvatski genij
U okviru tradicionalne manifestacije „Tesla&friends“ Udruga Nikola Tesla - Genij za budućnost organizira međunarodnu konferenciju Tesla u Zagrebu 2013. koja će se održati 9. srpnja u Velikoj dvorani HGK-Komore Zagreb, Draškovićeva 45, Zagreb, s početkom u 10,00 sati. Konferencija se održava pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Ive Josipovića, Grada Zagreba, Turističke zajednice Zagreba i Komore Zagreb, a u povodu 157. rođendana Nikole Tesle. Središnja tema konferencije je: Portret genija - Tesline ideje o prirodi i energiji svemira u svjetlu suvremene fizike, uz sudjelovanje domaćih i stranih predavača.
O Tesli kao vizionaru najvećih otkrića u fizici, govorit će poznati hrvatski fizičar i akademik Vladimir Paar.
Predavanje pod nazivom „Nehercijanski elektromagnetizam Nikole Tesle“ održat će Goran Marjanović, istraživač Teslinih izuma i novih teorija u fizici iz Beograda.
Tematsko predavanje „Teslina galaksija – treća revolucija“ održat će dr. Luka Boršić, s Instituta za filozofiju u Zagrebu, a predavanje pod nazivom „Istine i manipulacije o Teslinoj duhovnosti, znanosti i tehnologijama“ održat će i prof. dr. Davor Pavuna.
Voditeljica programa je Maja Priselac. Za sve zainteresirane, ulaz je slobodan.
Inače, manifestacija „Tesla&friends“ traje od 9. do 11. srpnja, a njezin sastavni dio je i okrugli stol koji se pod nazivom „Tesline ideje o prirodi i energiji svemira u svjetlu suvremene fizike“ održava 10. srpnja u zagrebačkom hotelu „Esplanade“, s početkom u 19 sati, uz svečanu dodjelu Godišnje nagrade „Nikola Tesla – genij za budućnost“.
Istog dana u prijepodnevnom terminu, s početkom u 10,00 sati, predviđen je i posjet spomeniku Nikole Tesle u Zagrebu, uz polaganje cvijeća, prigodni govor i performans „Teslina frekvencija mira“.
Dan poslije, 11. srpnja, u Tehničkom muzeju u Zagrebu održat će se predavanje „Nikola Tesla – izumitelj s pogledom u budućnost“, a o temi će govoriti viši kustos toga muzeja Renato Filipin.
Kontakt Udruge Nikola Tesla – Genij za Budućnost, Turopoljska 24 b, Zagreb; tel./faks: 01/2331 663; e-mail: [email protected] ; www.unt-genius.hr
Snježana Habulin
Suočavanje s komunističkim zločinima
Od 1950. pa do 1980. odluke za svaku pojedinačnu likvidaciju ili otmicu hrvatskih političkih emigranata odobravao je isključivo Josip Broz Tito, a tek nakon toga je t. zv. savezni sekretar za unutrašnje poslove iz centrale u Beogradu angažirao Udbu iz SR Hrvatske za izvođenje ubojstava
Odgovor na pitanje može li se Hrvatska suočiti sa svojom komunističkom prošlošću još uvijek je prijeporan u hrvatskoj javnosti. Posljedice koje je povuklo izbjegavanje suočavanja rezultirale su interesnim umrežavanjem pripadnika bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima, čiji se pipci i danas snažno osjećaju u cjelokupnom sustavu vlasti i hrvatske javnosti.
Ideološka pomirba na kojoj je predsjednik Franjo Tuđman gradio svoju demokratsku politiku, na temelju koje je i stvorena neovisna hrvatska država, ne može biti uzrok potiskivanju suočavanja s jednim totalitarnim, zločinačkim, redarstvenim i okupacijskim režimom koji je 45 godina odlučivao o životu i smrti hrvatskih ljudi.
Tuđmanova pomirba nije se temeljila na mirenju s jugoslavenskim zločincima, nego s nacionalno svjesnim ljudima komunističkoga svjetonazora, koji su bili spremni svoje životno iskustvo ugraditi u stvaranje demokratske hrvatske države.
Ako je i u tom pothvatu bilo ljudi koji su ranije, tijekom boljševičkoga razdoblja, okrvavili ruke zlodjelima nad hrvatskim narodom, oni, kao i svaki drugi počinitelj, zbog odgovornosti za svoja djela, trebaju odgovarati pred zakonom. Naravno, možebitne zasluge i vrijednu ulogu u stvaranju hrvatske države treba im moralno priznati.
Suočavanju s komunističkim zlodjelima i polustoljetnom totalitarnom prošlošću u Hrvatskoj opirale su se i pojedine europske velevlasti, kojima je bivša jugoslavenska politička infrastruktura služila za vođenje podmukloga rata protiv hrvatske države, koju su od samih početaka nastojali zaustaviti u izlasku iz bivše SFRJ, a nakon njezina međunarodnoga priznanja i vojničkih pobjeda, medijskim pritiscima i diplomatskim igrama ponovno vratiti u okvir zajedničke balkanske državne tvorbe.
Nije teško provjeriti u kolikoj su mjeri bivši pripadnici jugoslavenskoga komunističkog aparata te njihovi medijski pokrovitelji, upravo u medijima pojedinih zapadnih zemalja, sudjelovali u neviđenu klevetanju hrvatske države, gotovo istovjetnom onom u razdoblju komunističke Jugoslavije.
Bivši komunistički aparatčik Stjepan Mesić, za kojega je šef KOS-a JNA Aleksandar Vasiljević, još na Haaškom sudu tvrdio kako je bio njegov suradnik, dvaput je bio biran za predsjednika Republike Hrvatske. Nema dvojbe kako bi radi zdravlja nacije, a činjenice pokazuju i radi međunarodnoga položaja Republike Hrvatske, dobrodošlo suočavanje s komunističkim zlodjelima.
To bi pomoglo čišćenju naslaga iz pojedinačnih i kolektivne memorije o dobroćudnosti nastranoga i monstruoznog režima Josipa Broza Tita, čije ime i danas nosi najljepši zagrebački trg.
Time bi se istodobno onemogućilo opravdavanje zločinačkih postupaka nastranoga komunističkog režima kao što to ponekad čine aktualni državni dužnosnici, koji prijete znanstvenim istraživačima zbog navodne revizije boljševičke prošlosti.
Neki se drugi njihovi ideološki istomišljenici pozivaju pak na "neraskidive veze" s balkanskim ubojicama u zajedničkom pohodu na uništavanju hrvatskoga naroda. Koliko je potrebno bar javno osuditi jugoslavenska komunistička zlodjela najbolje pokazuju podatci o likvidacijama hrvatske političke oporbe u emigraciji.
Prema dosad poznatim podatcima u razdoblju od 1946. do 1990. jugoslavenska tajna policija ubila je 69 hrvatskih političkih emigranata, još 8 je smaknula, premda se zbog nedostatka podataka vode nestalima.
Atentate su preživjela 24 politička oporbenjaka s težim ili lakšim ozljedama. Trojica su pak kidnapirana, a četverica su se uspjela spasiti iz otmičarskih pandža. Samo u Njemačkoj je Udba počinila 37 ubojstva hrvatskih političkih emigranata.
Kako odgovornost u zločinima svih sudionika nije podjednaka, što poznaje svako pravo, a poglavito politika, za jugoslavenski državni teror najodgovorniji je bio Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, odnosno Komunistička partija, na čijem se čelu 35 godina nalazio diktator Josip Broz Tito.
Iz redarstvenih dokumenta, a u tomu se slažu uglavnom svi stručnjaci za pitanja jugoslavenskih tajnih služba, nedvojbeno proizlazi kako je u razdoblju, nakon masovnih smaknuća, dakle od 1950. pa do 1980. odluke za svaku pojedinačnu likvidaciju ili otmicu hrvatskih emigranata, na prijedlog nižih struktura odobravao isključivo Josip Broz Tito.
Tek nakon toga je t. zv. savezni sekretar za unutrašnje poslove iz centrale u Beogradu mogao angažirati Udbu, odnosno tajnu komunističku policiju, iz republike iz koje je potjecala žrtva. Tako je u pravilu hrvatske emigrante ubijala Udba iz Hrvatske.
Postupak donošenja odluka o likvidacijama ili otmicama nije bio služben, ali je zato bio potanko razrađen. Proistjecao je iz same naravi komunističke ideologije. Naime, po komunističkom shvaćanju svijeta ljudi nisu bili osobe, nego tek jedan od mnoštva oblika materije, a likvidacijom su samo poticali njezinu vječnu mijenu.
To načelo ugrađeno je i u "Manifest komunističke partije", formulirano kao isključivo nasilni, odnosno revolucionarni oblik osvajanja vlasti. Upravo su zbog te zločinačke ideje, koja je u primjeni postala doktrinarnim načelom, zemlje zaražene komunističkim virusom, kasnije kao komunističke države odreda činile masovne zločine nad vlastitim narodima.
Model za donošenje odluka o ubijanju i likvidaciji političkih protivnika posvuda je u komunističkim državama bio istovjetan sovjetskom, odnosno Staljinovu modelu. Mogao se od države do države razlikovati tek u nijansama. Tako je primjerice, zbog snažne državotvorne svijesti i otpora svakoj jugoslavenskoj državi hrvatski narod u bivšoj SFRJ bio progonjena zvijer i središnja meta komunističkoga državnog terorizma, a njegovi istaknuti politički predstavnici žrtve tajne komunističke policije.
Odluke o likvidacijama donosile su se u komunističkim Izvršnim biroima, a pritom je glavnu riječ, kao i u bivšem SSSR-u imao šef partije, diktator i samodržac. U našem slučaju Josip Broz Tito.
Masovna pak ubojstva počinjena tijekom revolucije i neposredno nakon rata potjecala su iz same naravi komunističkoga kolektivizma pa je komunistički sustav prožimljući cjelokupan društveni život, osim što je što je na ideološkoj razini otvoreno zagovarao zločine, u svojoj biti, kao primijenjena politika bio zločinački režim.
U dosad objavljenoj literaturi o komunističkom državnom teroru obično se navodi kako je procjenu o nepoželjnosti ili opasnosti nekoga političkog protivnika za jugoslavensku državu, kojom se pokretala ideja o otmici ili likvidaciji, mogla doći od mjerodavnog Udbina operativca zadužena za obradbu pojedinoga političkog protivnika.
Ako se taj prijedlog procijenio opravdanim, šef centra Udbe tražio je suglasnost republičke Udbe i republičkog sekretara za unutarnje poslove, a pritom su bile nezaobilazne konzultacije s vodstvom republičkoga Saveza komunista, odnosno njegovim Izvršnim biroom i predsjedništvom socijalističke republike, u našem slučaju, predsjedništvom tadašnje SR Hrvatske.
Nakon toga, prijedlog je išao u centralu Udbe u Beograd, a onda je Izvršni biro Komunističke partije s Titom na čelu donosio odluku.
U svakom slučaju, bilo da je riječ o postupku iz Titova doba, kad je republička partija s odobravanjem primala na znanje maršalove odluke o likvidacijama ili odobrenja koja je donosio Izvršni biro Centralnog komiteta te ih na znanje slao republičkim partijama, moguće otvaranje pitanje komunističkih zločina moglo bi protresti mnoge strukture današnjega hrvatskog društva, što za zdravlje nacije vjerojatno i ne bi bilo loše.
Naime, ubijanje političkih protivnika kao sastavni dio vođenja politike nije prihvatljiv ni jednom humanističkom društvu, a poglavito društvima koja se hvale zaštitom ljudskih prava.
Možda je europsko zakonodavstvo prigoda i za suočavanjem s komunističkim zlodjelima u Hrvatskoj?
Mate Kovačević
Dragovoljno ropstvo
"Nulla servitus turpior est quam voluntaria" ("Nijedno ropstvo nije sramotnije od dragovoljnoga")
Seneca (Epst. 47, 17)
Oko takozvanog punopravnog članstva hrvatske države Republike Hrvatske u Europskoj uniji od 1. srpnja 2013. godine, u čudu i sa žalošću sam promatrala euforiju vladajućih SDP-ovaca i Kukuriku koalicije, uz sve značajnije medije koji klikću od radosti, a i HDZ-ova oporba donekle suzdržano, ali ipak nedvojbeno, veliča to "veliko dostignuće" za Hrvatsku.
Posebno je bivša premijerka Jadranka Kosor, iako izbačena iz HDZ-a, razdragana i ponosna na svoj "nemjerljiv doprinos". Kakav li je tek "veličanstven" doprinos pritvorskoga, ali u radosti zaboravljenoga Ive Sanadera, a prikupili su nešto malo i zaglupljenog naroda na Trgu bana Josipa Jelačića da plješće domaćim najzaslužnijim izdajnicima i europskoj, od sreće i Milanovićeva pjenušca, pijanoj kliki, uz glavnog i najčuvanijeg gosta, četničkog vojvodu, predsjednika "bratske" agresorske Srbije, Tomu Nikolića, sa svojim ratnim pajdašima Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vučićem, pa i uz neke druge uzore u Hrvatskoj, koji lamentiraju kako je "car lijepo obučen" i koliko ćemo toj odjeći i mi doprinijeti svojim katoličkim vezom, kako je to dobro za hrvatski narod i preostalu praznu ljušturu od hrvatske države. Pitala sam se, gledajući tu farsu nad farsama, kuda stvarno srlja suvremeno čovječanstvo? Po toj logici, ni obitelji neće smjeti biti samostalne, nego ćemo u novu kolektivizaciju, kako bi nas veliki brat sve bolje nadgledao i kontrolirao.
Naravno, na svemu tome se, glede naše države, planski, uz pomoć moćnih vanjskih i unutarnjih tajnih službi, radilo od promjene vlasti 3. siječnja 2000. godine. Sigurno nije slučajno tadašnji, već dugo pokojni, ministar vanjskih poslova Velike Britanije Robin Cook rekao da mu je promjena vlasti u Hrvatskoj najbolja vijest za početak 21. stoljeća. (Čemu, osim za zakulisne prljave igre, takvo značenje za jednu mali zemlju?) Toj promjeni vlasti najviše je doprinio Dražen Budiša, kao član koalicije sa svojom strankom HSLS-om, kojem su za nagradu obećali položaj predsjednika Republike Hrvatske, pa ga zatim glat izigrali sa Stjepanom Mesićem.
Najprije su, kao što znamo, započeli sa detuđmanizacijom i ukidanjem ostalih državotvornih elemenata, sa ciljem da se dokaže kako je samostalna i suverena država, koju je hrvatski narod želio stoljećima i uz velike žrtve obnovio od 1990. do 1995. godine, na čelu sa predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, neuspjeli projekt, jer da mi nismo sposobni upravljati svojom državom.
Stoga su, uz gaženje svih moralnih vrijednosti hrvatskoga naroda i njegova dostojanstva, izručivanje generala osloboditelja stranome sudu i rasprodaju svega materijalno vrijednoga, krenuli u nepotrebno enormno zaduživanje kod svjetskih lihvara. S tim sredstvima obnavljali su razrušeno od strane agresora ali su i njima gradili kuće i infrastrukturu, oprostivši im sve zločine koje su počinili nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom.
Proganjali su i montirano sudili hrvatske branitelje i generale, ponižavajući ih na sudu svjedocima najokorjelijim četničkim zločincima, koje su uvažavali kao vrlo vjerodostojne.
Tako osuđene hrvatske branitelje tjeraju da plaćaju i odštetu poginulima na strani agresora, a kojima je hrvatske država već isplatila odštetu, pa od osuđenih traži povrat. Dizali su dalje velike kredite kako bi plaćali uvoznu robu svih vrsta, a najviše i hranu, dok su naše gospodarstvo i poljoprivreda, uz stočarstvo, propadali.
Doveli su nas u dužničko ropstvo i do blizu 400.000 nezaposlenih.
Kad smo ostali bez svega i bez ikakva suvereniteta, gurnuli su nas pod skrbništvo EU pokvarenih birokrata, koji se razbacuju sa enormnim primanjima, dok narod u mnogim zemljama Europske unije gladuje. Hrvatski narod boluje od jada i tuge, jer zna da su mu se sve dosadašnje unije razbile o glavu sa milijunskim žrtvama, a ova, za koju nije bilo ni 20% Hrvata na izmanipuliranom referendumu, bi nas mogla do kraja dotući, ako se prije ne raspadne, čemu se usrdno nadamo.
Lex Perković
Mnogi Hrvati su se bar nadali, a ja nisam, da će Europska unija bar stati na glavu zmiji zločinačkoga komunizma, koji cvjeta jedino u Hrvatskoj, te da će nas svojim uhidbenim nalozima riješiti udbaških zločinaca, na čelu sa Josipom Perkovićem, koji su desetljećima, u vrijeme bivše Jugoslavije, ubijali nedužne Hrvate željne slobode po svijetu. Najviše ubijenih je u Njemačkoj, i to 37 ljudi, te u drugim zemljama svijeta još 48 ubijenih Hrvata, uz još 24 pokušaja atentata i osmoricu kidnapiranih i nestalih. (Izvor: Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Sabora Republike Hrvatske)
No, ne lezi vraže, vladajući slijednici zločinačkog jugokomunizma u zadnji čas, dva dana prije punopravnog članstva Republike Hrvatske u EU, donose, 28. lipnja 2013., u hrvatskome Saboru Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj suradnji za procesuiranje kaznenih djela sa članicama Europske unije, takozvani "Lex Perković", sa 78 glasova za i 6 protiv, dok su zastupnici HDZ-a napustili dvoranu Sabora.
Zakon je odmah, drugi dan, objavljen i potpisan od predsjednika države, te je i stupio na snagu 1. srpnja 2013. Prema tome zakonu, uhidbeni nalog iz zemalja EU Hrvatska neće izvršiti ako se odnosi na kazneno djelo počinjeno prije 2. kolovoza 2002. godine, a u taj zakon su uključili i druge mehanizme zaštite, tako da udbaški zločinci nikako ne mogu biti izručeni.
Da apsurd, licemjerje i manipulacije budu veći, oni, počevši od svenazočnog branitelja i odvjetnika Josipa Perkovića, Ante Nobila, te zatim Zorana Milanovića, Ive Josipovića, Predraga Freda Matića, ministra branitelja, pa i Ante Kotromanovića, ministra obrane Republike Hrvatske, opravdavaju donošenje toga zakona sa svrhom tobože zaštite hrvatskih branitelja. Tako bezobrazno prave budalama hrvatske branitelje i cijeli hrvatski narod.
Iako je taj njihov zakon protiv svih propisa i pravnih stečevina Europske komisije i cijele Europske unije, ovi na vlasti u Republici Hrvatskoj su odjednom toliko hrabri i odvažni prema Europskoj uniji da tobože neustrašivo štite hrvatske građane i hrvatske interese. Vjerujem da su za taj postupak, kada se radi o ponižavanju hrvatskoga naroda, dobili zeleno svjetlo sa najviših mjesta u Europskoj uniji i da će uspjeti zaštititi udbaške zločince, a i trg svoga maršala Tita u Zagrebu. Daj Bože da se ja prevarim! No, sigurno je da neće ostati nekažnjeni ni udbaški zločinci, ni njihovi zaštitnici. Ako ih ne stigne ljudska pravda, stići će ih Božja već za života, koja će svakako biti daleko teža nego ljudska pravna kazna. "Bog je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, neće pustiti zločince nekažnjene!" (Nahum, 1:3)
Da vladajući u Hrvatskoj imaju odobrenje, znak je i ponašanje najviših čelnika EU na summitu Vijeća Europe u Strasbourgu prema Zoranu Milanoviću, odmah drugi dan nakon što je donesen sporni zakon u hrvatskome Saboru. Na tom summitu govorio je i Zoran Milanović, posljednji put kao promatrač, a od 1. srpnja punopravni član, te zahvalio Europskoj uniji na prijemu Hrvatske u članstvo, dok se njemu predsjednik Vijeća Europe, Nizozemac Herman Van Rompuy, obraća s najvećim uvažavanjem i hvalospjevima, nazivajući ga čak, za normalne ljude neprimjerenim epitetom "dragi Zorane".
Dakle, ljudski gledajući, ne možemo očekivati od Europske unije ništa dobro. Ako i uvedu neke sankcije zbog "Zakona Perković", to može biti samo na našu veću štetu, a neokomunistički vlastodršci bit će i dalje dragi i poželjni. EU birokrati će nam sve određivati, a mi ćemo samo članarinu plaćati u iznosu od 4,5 milijarde kuna godišnje, te se dalje zaduživati, rasprodavati sve do zadnje vrijednosti, kao ceste, zemlju, šume, pa sigurno i vodu, raseljavati se ili ostajati kao roblje i kmetovi na svojoj vlastitoj zemlji i u vlastitoj domovini.
Ono što je naše, za što smo stoljećima krv prolijevali, postat će svačije, a što je njihovo, bit će samo njihovo! No, ipak, pored svega rečenoga, znamo da Bog na kraju odlučuje o svemu, prema onoj narodnoj "Sedam cara svu noć vijeće vilo, a u jutro po Božjemu bilo!". Dakle, ipak ne klonimo duhom! Mi kršćani, uz molitvu, nikada nismo sami ni bez nade. S nama je Isus, najveći pravednik, najveći patnik iz ljubavi i pobjednik, sa njegovom i našom Svetom Majkom! Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova, zaštiti nas i spasi nas, molimo te! Gospodine, usliši nas!
Dr. Ružica Ćavar
Zagreb, 4.7.2013.
Utemeljena Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću
U Zagrebu je 3. srpnja 2013. godine osnovana Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću. O zanimanju za osnivanje navedene udruge najbolje svjedoči fotografija prepune dvorane u kojoj se održala osnivačka skupština, a koja se nalazi u prilogu ove obavijesti.
„Regimenta“ je nevladina i neprofitna udruga građana osnovana s ciljem pomaganja mentalnim jugoslavenima u Republici Hrvatskoj, ljudima koji u sebi do sada još nisu smogli snage suočiti se sa činjenicom da njihova Jugoslavija – država koju jedino priznaju za svoju domovinu – više ne postoji te je stoga njihovo otvoreno ili prikriveno djelovanje u današnjoj nezavisnoj Republici Hrvatskoj usmjereno prema negiranju izvornih hrvatskih vrijednosti, a u korist onih bivših jugoslavenskih.
U Udruzi će kao volonteri biti zaposlene osobe raznih struka – pravnici, psiholozi, sociolozi, psihijatri, povjesničari - koji su svoje znanje spremni nesebično uložiti u pružanje stručne pomoći mentalnim jugoslavenima - bez obzira na njihovu dob, zanimanje i položaj u društvu (znamo da su, na žalost raspoređeni na mnoga važna mjesta u državnim tijelima, vladinom, nevladinom i medijskom sektoru sa kojih su, zbog obilate financijske pomoći države, u mogućnosti utjecati – što svakodnevno i čine - na javno mnijenje na gotovo svim područjima). Do sada se osnivačima Udruge već prijavilo desetak budućih volontera gore navedenih struka, a sudeći prema zanimanju za takav humani angažman, njihov broj će i nadalje rasti.
Najvažniji zadatak „Regimente“ je duhovna i psihološka priprema mentalnih jugoslavena za ono što će u Republici Hrvatskoj neizbježno uslijediti: lustracija bivših komunističkih i sadašnjih neojugoslavenskih kadrova (mentalnih jugoslavena) – sa svih važnih i odgovornih položaja u političkom, društvenom, kulturnom, prosvjetnom, gospodarskom i ostalim sektorima hrvatskoga društva – kako bi taj neizbježni proces koji će ih zahvatiti - proživjeli sa što manje stresa.
Za predsjednika „Regimente“ jednoglasno je izabran Tomislav Stockinger, diplomirani pravnik iz Zagreba.
U sljedećih desetak dana nadležnom tijelu biti će upućen, zajedno sa cjelovitom propisanom dokumentacijom, i službeni zahtjev za upis Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću u registar udruga, kao neprofitne udruge građana.
Regimenta će biti pokretač Koalicije za osnivanje nacionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinačkom karakteru jugoslavenskih režima i drugim teškim povredama ljudskih prava od strane jugoslavenskih režima. (M.M)
Pismo prijatelju koji nije čuo za Bleiburg
Naši "neškolovani" branitelji potukli pitomce i kadete JNA
Dragi prijatelju*!
Kažeš: »Herojski« otpor partizana protiv »50 njemačkih divizija«!
A Rudolf Arapović objavio na mreži imena i sastav njemačkih postrojbi s datumima dolaska i odlaska iz »ovih prostora«, kako kažu oni koji ne mogu izreći Hrvatsko ime! Iz popisa se vidi da NIKAVIH 50 njemačkih divizija nije bilo tu! A da si pročitao knjigu Ive Tasovca: „American policy toward Yu from 1939.-1941.” znao bi da je to bila laž s namjerom da se neutralizira američko javno mnijenje za dolazeći planirani genocid nad Hrvatskim Narodom!
Bleiburg i Križni putevi
Prvo nisi nikad čuo za Bleiburg, onda si mislio da je to izmišljotina, valjda »Ustaške emigracije«?! Onda si mislio da je to »pretjerivanje«! A danas?! Po Šafarićevim podatcima i procjenama 600.000, samo u Sloveniji do sada otkrivenih 890 masovnih grobnica! Na Macelju, između 12.000 i 18.000, nedavno pokopanih 1163 žrtava četničko-partizanskog genocida nad Hrvatskim Narodom!
»Demokratizacija« Ju...?!
Mislio si da će se ju... »demokratizirati«, a nisi znao da je to oximoron, da je ju... moguća SAMO kao brutalna diktatura! U ideji i stvarnosti ZLOČINAČKA! Dvije prošle i sve buduće!
»Nema političkih zatvorenika«
Rekao si kasnih 70ih - »...mislim da u ju nema političkih zatvorenika!«
Koju godinu kasnije u Torontu upoznajem čovjeka koji je 19 godina bio u zatvoru. Bez sudskog postupka ili zapisa! Nije postojao! Ne samo da je bio nevin, nego niti nije znao ZAŠTO je zatvoren!
»Tuđman je ukrao 700 milijuna dolara«.
Zanimljivo kako vjeruješ sve što je štetno za Hrvatsku! Kada smo išli malo analizirati »gdje je tih 600 milijuna«, zapeli smo! Nije g. Ankica, nije Miroslav, i tako ostao onaj mali unuk, koji je, Srbin, polu Srbin ili ne, isplatio s dobitkom sve svoje klijente! Da, još je prodao kuću u Istri za DM 100.000! Onaj koji je »ukrao 600 dolaramilijuna«, ne prodaje kuću za DM 100.000, nego kupuje deset novih!
Svi su hrvatski generali RATNI ZLOČINCI
Zločinac ovaj, pa zločinac onaj! Pitam: – ...pa reci mi JEDNOG JEDINOG hrvatskog generala koji NIJE ratni zločinac! Dugo razmišljaš i konačno „nađeš“ jednoga: – Bobetko! Kažeš trijumfalno! Koji tjedan kasnije dolazi Haaška optužnica (i) za Bobetka!
Hrvatski generali nisu školovani!
Norac je bio na svim najvažnijim bojištima. Pobjedio „školovane“ po JNA „standardima“! Mnogi nikada nisu bili u JNA, ali su imali srdca i mozga, pa su i napredovali brzo, kako je i običaj u ratu! Uostalom koji bi to rang trebao imati častnik, koji zapovijeda bojnom ili brigadom?! „Kaplar prve klase, zapovjednik Brigade“?!
»Koncentracioni« logori za Muslimane
Zgražaš se nad sudbinom „jadnih muslimana“, a u Hadžićima se bitka vodila 48 sati! Za opstanak Hrvata u Lašvanskoj dolini! A na CNN-u „pukovnik“ Stewart, debeo kao bačva, za BBC nad još toplim tijelima – „...bloody Croats! ....bloody Croats!!“! On već »zna« tko su mrtvi, a tko živi, pa on je sve organizirao!
»Hercegovci su krivi za sve...«
Ako misliš na izgled Zagreba, onda si u pravu! »Gradonačelnik« je Hercegovac! A NITKO se NIKADA nije žalio na TOG Hercegovca! Pogledaj pročelja najljepših zgrada, pogledaj našu Križanićevu, rupa do rupe. A tek „trava“ ispred naših kuća?! Pa Križanićeva gimnazija, dječji vrtić „Naši dani“?! A oni „ukrasni“ rashladni uređaji na licu škole, pa grafiti?! Nadam se da si pročitao moje „Grafite mRačniog kaosa“?!i Skoro zaboravih „genijalnu“ ideju da je parkiranje poslije 6 na večer BESPLATNO! Pa dolaze, dolaze,... i parkiraju pred našim kućama i odlaze u Sheraton, Cineplex kina, pizzeriju na čošku! To se zove „samoupravni kapitalizam“, „eksploatacija nad TUĐIM sredstvima za proizvodnju“!
»Samo da srušimo HDZ«
Nasjeo si na svaku jeftinu varku KOS–a, UDBA–e, CK–jota,...! Ma nemoj! „Samo da srušimo HDZ“! Pa nam dođe pre’cednikza„Vrhovnog zapovednika“?! Ili Esma Frčko?! A tek „Tuđmanove pogreške“?! Počev od „krive politike prema Bosni“, „dogovora s Miloševićem“ pa preko prava (izbornog) glasa nama Iseljenicima, ili kako
ste ih vi zvali „ekstremna emigracija“?!
Kažeš, »nisi glasao za mRačana«, »glasao si za Budišu«!
Kažeš, treba moći predvidjeti, to je najveći domet intelekta! Zbilja je bilo jako teško predvidjeti kako će završiti „petokraka“ protuhrvatska koalicija?! Pa imao si „svi samo ne HDZ“! Da nije bilo Splitskog („Nema Splita do Splita!“) protesta podrške generalu Norcu, odosmo svi mi na Bleiburg! Upravo kako je LetVica „predvidio“ u onoj naručenoj „karikaturi“ u svojem „predavanju“ u Sheratonu!
Kažeš da si za EU, jer »ćeš imati višu mirovinu....«!
A eYUropski mirovinski je u bankrotu! Baš je bila na prvoj stranici njemačkih novina umirovljenica, koja kada sve plati, ostane joj e2 dnevno za „čajek“! Ili ako misliš da bi Ti imao više, moj kolega koji je plaćao 35 godina najviši mogući mirovinski doprinos, upravo je „dobio“ mirovinu od 1500 eura mjesečno, a stan plaća 1700 eura!
Dr. Marić vam je svima lijepo rekao: „...izbaciti će vas iz vlastitih stanova...“!
Da Te podsjetim, u „trulom kapitalizmu“ kojem „nema alternative“ kao nekada SKJ, godišnji porez na nekretninu je 2 % vrijednosti, dakle 4000 eura za stan vrijedan 200.000 eura! Ako nemaš, prodaj (ako možeš!), ili će Ti država (prije nego odumre!) demoNkratski zaplijeniti!
Kažeš »sve su pokrali...«! »200 najbogatijih obitelji...«!
A kad došli na vlast, ne znaju „što je obitelj“?! I nakon pet godina, još uvijek nema popisa „200 najbogatijih obitelji“?! Jesi li možda pomislio da bi to mogle biti sve jugo–komunističko–orjunaške obitelji?! Tko je dobivao tzv. „menadžerske kredite“?! „Ekstremna emigracija“?! Ma hajde! Pa direktori i ostala jugo–oligarhija, koja se za to pripremala dvadeset godina, šaljući sinove da otvore poduzeća u „trulom kapitalizmu“!
Kažeš da »intelektualac sve mora čitati... «, ali ne čitaš Hrvatsko slovo!
Pitam Te kako možeš čitati ono smeće, znaš već koje, a Ti mi kažeš da „intelektualac mora sve čitati...“! A ja pitam: – ...pa zašto onda ne čitaš Hrvatsko slovo?!
Kažeš za Ivezićevu PROFITERNU da je »najbolja knjiga koji si pročitao!«
A kada Ti dajem njegovu JASENOVAC BROJKE, bacaš mi ju na stol! Zar Te činjenica da „nitko nikada nije dokazao da je u Jasenovcu ubijeno tisuću ljudi“, naravno prije tzv. „oslobođenja“, toliko plaši? S pravom! Mit o Jasenovcu je desetljećima služio kao opravdanje za genocid nad Hrvatskim Narodom 1945., ali i za planirani genocid 1990.!
Svaki tjedan si mi dolazio i kukao »...ljudi su gladni...«!
Dok je bio rat, dok je Hrvatska Država bila u opasnosti, dolazio si mi svaki tjedan i kukao kako „su ljudi gladni“! Od kada vlada mRačna demoNkracija, ne dolaziš više! Pa „srušili ste HDZ“, sada je sve „sjajno“, da ne kažem „svijetla budućnost“!
»Treba uvijek glasovati za opoziciju, da se vlast ne osili...«!
Naravno, sve dok oporba svemu Hrvatskome ne zasjedne na vlast! A onda kažeš da „više nema afera“! Misliš onih iz smeće–novina?!
»Pašalić je najomraženiji političar«!
Za skoro sve je bio kriv Pašalić! Pa sada ga nema već par godine niti blizu vlasti i odlučivanja! I još uvijek je „najomraženiji“! Pa ako je on „sve pokrao“, tko je vlasnik Konzuma, Zagrebačke banke, Privredne banke, INA–e,...?!
Kada sam rekao da se Blaškić »nikad ne će vratiti...«!
Kada sam rekao da se Blaškić «nikad ne će vratiti...» bio si zaprepašten! A ja sam znao da je Gotovina PRAVI cilj Haaga! Danas je Gotovina sužanj u Haagu, gdje nevini Dario Kordić treba provesti slijedećeih 25 godina, gdje Paško Ljubičić čeka prvu raspravu PET godina! Po eJUropskim „standardima“! A Norca čekaju, nakon što odsluži „hrvatskih“ 12 godina! Možeš li mirno spavati?! Mnogi ne mogu!
»...on je iskusan«!
Pred drugi krug predsjedničkih izbora rekao sam Ti da ne ću glasati niti za jednoga! A Ti si rekao da ćeš glasati za Mesića, jer «...on je iskusan»!
*) Pismo fiktivnom prijatelju u kojem sam skupio mnoge nebuloze organizirane protu hrvatske propagande u koje su ipak nepodnošljivom lakoćom mnogi građani ove zemlje (po)vjerovali.
Tomislav Nürnberger
Tješim se što se i udbašima crno piše
Zbog EU-ovih okupatorskih orgijanja isključena televizija i spuštene rolete
Cijelo to vrijeme njihovoga trodnevnog orgijanja, televizor sam imao isključen, a rolete spuštene. Nisam mogao gledati tu narodnu sramotu. Baš tako se razgovaralo na zagrebačkoj špici dan poslije. Putnici iz tramvaja s tugom gledaju u crnu krpu izvješenu na drvenoj dršci oko koje je zamotana vidljiva hrvatska zastava. Detalj iz Ozaljske ulice broj 65 ostaje za povijest.
Pisac ovih redaka, otišao on u povijest; kao pjesnik, novinar ili obični čitatelj koji prati društvena zbivanja i reagira na njih, svojim je perom i glasom, po pitanjima EU-ove okupacije, činio i čini koliko može. Bitke se i gube, ali borba za nju se nastavlja, jer je ona vječita i neuništiva. Ona živi i živjet će. Ona pada, posrće, umire i ponovno se rađa. Nju ubijaju, ali je njezini ponovo stvaraju i obnavljaju.
I zaista, poslije 22 godine života, ovih dana smo svjedoci još jednoga njenog umiranja. Gurnuta je u smrt utapanjem u nenarodno okupatorsku EU-ovu rijeku, mutnu rijeku punu bolesnih birokratsko masonskih i ljudoždersko kapitalističkih somova, među kojima male i zdrave ribe nemaju šanse preživjeti. Nije niti čudo, otkuda nam tolike bijele na glavi. Ante Starčević je 1848. godine preko noći, od muke posijedio. Tadašnji Sabor je, mimo njegove volje, kolike li sličnosti s današnjim nenarodnim garniturama, umjesto samostalne države Hrvatske, proglasio Hrvatsko-Ugarsku nagodbu. Kada su postali svjesni što su učinili 1918. godine, naši Trumbići i Supili, su završili na psihijatriji. Kako li im je tek danas u paklu, gdje izdržavaju kaznu zbog odgovornosti za smrt stotina tisuća.
Na tanjuru su odnijeli hrvatski suverenitet u Beograd. Taj je tanjur bio moćna sprava, u smrt poslao pol milijun glava. Reklo bi se pjesnički, i u istom stilu nastavilo. Što će nama naši domobrani, puno bolji srpski su žandari. Oni znaju dobro struku svoju, živjet ćemo ko bubreg u loju... Zastupnici 'ebli pamet svoju, dodala je tetka Kata 70 godina poslije.
Uzalud su bila silna upozorenja s četiri okupatorska slova B. Beč, Budimpešta, Beograd, Brisel. Uzalud je bila, u moru upozorenja, i moja mala kap, kojom sam još prije 10 godina, na glavnom zagrebačkom trgu, u razglas izgovarao tegobnu istinu. Nad našom Hrvatskom nadvili su se crni gusti oblaci. EU imperijalistički, EU kolonijalistički, EU okupatorski... Kiša već pomalo sipi i s njom se spuštaju šareni špijunski davždevnjaci, koji preplavljuju naše udruge civilnog društva, medije, političke stranke i državne institucije. Kada se iz tih crnih gustih oblaka kiša bude napadala u Hrvatskoj ne će trava rasti i cvijeće cvjetati, nego će Hrvatska i Hrvati nestati.
Upozoravao sam kasnije i na Lisabonski memorandum smrti, koji je puno gori i od srpskog memoranduma.
Beograd nas od Karlovca piše,
a Brisel nas s globusa briše.
Sve što zborim vjerovat ne mogu,
istina mi nanosi tegobu.
Još vjerujem moj narode u Te,
da ćeš pronać do izlaza pute.
Rušimo ju sve im pomrsimo,
ne čekajmo, odmah počinjimo.
Za glasanje pero naoštrite,
naočale ne zaboravite.
No, na žalost, okupatorski, udbo masonski nenarodni mediji su bili jači.
Soroš novce medijima dao,
biračima mozak napumpao.
No, vjera u narod ostaje i dalje.
Jaka vjera i bregove valja,
pa kako ne bi i okupatorsku, nenarodnu,
neprirodnu, nemoguću i imperijalističku EU.
Ista vjera će zaustaviti i EUnijske saveznike u našim redovima, koje su pronašli, najvećim dijelom među onima čija je nacionalna svijest dobro razvodnjena jugoboljševičkom vodurinom. Veseli nas jedino to što će s utapanjem Hrvatske, utopiti i sami sebe. EU imperijalisti će i naše zloglasne jugokomunističke udbaše, pošto su ih dobro iskoristili, kao iscijeđene krpe odbaciti, da bi i nama, s tim mrvicama sa stola, priuštili malo zadovoljstva. A nama preostaje nastavak borbe u novim uvjetima. Protiv sebe imamo samo unutarnje neprijatelje. Svi naši dojučerašnji vanjski neprijatelji, od danas postaju unutarnji, jer se nalaze unutar granica države, vreće napunjene s 28 pari rogova, u kojoj vreći se nalazimo i mi, čvrsto vjerujući, samo privremeno.
Žarko Marić
Jugoudbaško divljanje u šumi Brezovici
Vrijeme je lustracije i uklonjanja udbaških zločinaca s vodećih položaja
Na obljetnicu Capina ustanka u Šumi Brezovici bile su orgije na čelu s bivšim i sadašnjim predsjednikom RH kao i predsjednikom Sabora RH. A samo ih je trebalo poslušati s kakvom mržnjom i dalje poslije 72 godine bljuju po hrvatskome narodu koji se 1941. plebiscitarno izjasnio za svoju NDH, što je kardinal Stepinac na onome jugokomunističkom sudu potvrdio po cijenu smrtne kazne kojom je suđen. Eto sada nakon toliko godina i velikog Domovinskog rata ove ništarije pljuju po svim žrtvama kako NDH tako i Domovinskoga rata kojega bi htjeli po što po to poistovjetiti sa svojim partizanskim zločinima.
Vide se na tome skupu i zvijezde petokrake kao simboli "mira i ljubavi", kako reče Ivo Josipović na podizanju četničkog spomenika u "Srbu". Za Stipu Mesića se i nije čuditi jer on nikada i nije bio Hrvat niti se zauzimao za slobodnu državu Hrvatsku. Bio je partizanski lešinarski pionir koji je mrtvim braniteljima NDH praznio džepove i skidao satove i prstenje što je izjavio beogradskoj novinarki Duški Jovanić.
A što reći za jednoga Ivu Josipovića osim da je sin zloglasnog udbaša Ante Josipovića koji mu je priuštio životno bogatstvo s nekoliko prisvojenih stanova po Zagrebu i Hrvatskoj. I Mesić i Josipović se ne razlikuju po mržnji spram hrvatskoga naroda koji se tako i toliko borio za svoju državu Hrvatsku. Smetaju im nekakve mlade ustaše koji da se kite sa slovom "U" sa križem iznad što im posebno smeta te prozivlju Katoličku Crkvu zbog toga, kao da je slovo "U" nevjernički simbol kao njihova zvijezda. A predsjednik Sabora Josip Leko mudruje kako je njihova borba protiv NDH ravna borbi branitelja Domovinskog rata za slobodnu Hrvatsku. A oba puta Hrvati su se borili protiv istoga neprijatelja pod crvenom zvijezdom petokrakom koja je hrvatski narod uništavala genocidom tijekom rata kao i poslije rata jamama Jazovkama i Ovčarama.
I eto nadajmo se kako je ovo orgijanje u Šumi Brezovici bilo zadnje obzirom na ulazak RH u EU kada nas ova izdajnička Kukuriku klika ponižava i sramoti sa svojim ludim izjavama jednoga predsjednika Vlade RH koji prijeti Katoličkoj Crkvi i HDZ-u tvrdeći da će vidjeti što ih sve čeka valjda zbog Domovinskoga rata kada su branitelji nosili krunice oko vrata i kada su rušili njihovu jugokomunističku tamnicu Hrvata. Oni nose cvijeće na Dan državnosti RH na grob svoga Ivice Račana s kojim su napustili Hrvatski sabor kao odmetnici. Nisu htjeli glasovati za samostalnu Hrvatsku.
Došlo je vrijeme za lustracije u Hrvatskoj kojima se moraju ukloniti udbaški zločinci s vodećih položaja, dok se ne pokaju kao što je to učinio i general HV-a Janko Bobetko kao jedan od Capinih ustanika u šumi Brezovici, a koji je izjavio na Hrvatskom radiju kako je sretan da mu se pružila prilika da okaje svoje mladenačke zablude protiv hrvatskog naroda!
Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske
Prenosimo...
Moramo se riješiti pomoći od strane EU-a. Pomoć od strane EU-a ujedno znači i uništenje
Slovenski ekonomist, profesor sveučilišta u Ljubljani, Jože Mencinger, govori o tome kako se Slovenija, nekada najrazvijeniji dio Balkana, našla u dugovima koji je dave. Kako Srbija može izbjeći sudbinu Grčke i Španjolske? Prijeti li EU-u još veći val socijalnih nemira? Mecinger uspoređuje EU s nekadašnjom Jugoslavijom s početka 80-ih.
• Je li Srbija pred bankrotom?
- Ima zemalja koje su u još gorem položaju nego što je Srbija. Zemlja ne propada. Bankrot zemlje ne sliči bankrotu nekog poduzeća, gdje se mijenjaju vlasnici. U zemlji vlasnici ostaju isti i to je velika razlika. Za bankrot zemlje je bitno da imate što prodati. Veoma je teško govoriti o bankrotu, mada se taj termin koristi u tim slučajevima. Ne vidim mnogo poduzeća koje bi Srbija mogla prodati jer problem je što se veoma teško nalaze kupci. Svaku stvar možeš prodati za neku veoma malu svotu, ali onda vam to ništa ne olakšava. Ne vidim da je to neko rješenje. Slična je situacija sa Slovenijom, pa čak i s Europom. Moramo naučiti da je gospodarski rast nešto što je prošlo i da se životni standard smanjuje, tako da tu nema nekih brzih rješenja, jer se ne zna koliko će kriza potrajati. Po mom mišljenju, ova će kriza trajati dok se na nju ne naviknemo.
• U Srbiji u privatnom sektoru su manje plaće nego što su u javnom sektoru. Jedni inzistiraju da se to promijeni. Drugi kažu da treba više investicija i pospješiti proizvodnju, a ne kresati potrošnju, da je izlaz u tome da se kreše prenapuhana administracija, kažu drugi... Što bi ste vi smatrali pravim odgovorom na ovo u čemu je sada Srbija?
- Po mom mišljenju tu nema dileme. Ono što ste vi naveli, ne rješava probleme. Ako ste vi smanjili ljude u javnom sektoru, ne ćete te ljude zaposliti u privatnom sektoru, nego će oni postati nezaposleni. Izbacivanjem ljudi iz javnog sektora samo pogoršavate situaciju umirovljenicima, koji još uvijek dobivaju male mirovine. Smanjiti administraciju, na istom ste. U stvari nema nekih dobrih alternativa.
• Što je onda odgovor?
- Da naviknemo na krizu i na smanjenje standarda života. Naravno, sada je to na različitim razinama različito moguće. Nekog pametnog odgovora tu nema.
• Slovenija je nekad bila primjer za ovaj dio Europe. Najuspješnija, najviši standard...
- Mi smo imali jako povoljnu startnu poziciju. Sloveniji je išlo veoma dobro do 2004. godine. Imali smo rast od 4 %. Imali smo vanjsku i unutarnju ravnotežu. Imali smo mali deficit, čak smo imali suficit u razmjeni s ostalim svijetom. Dakle imali smo dobar razvoj. Onda je došlo razdoblje koje nazivam razdoblje hazardiranja, kada je odjednom postalo veoma značajno da se barata s imovinom i da se kupuju dionice. Slovenija krajem 2005. ima neto dug nula eura, a za samo tri godine, do kraja 2008., dug je narastao na 10 milijardi eura i to uglavnom na taj način što su se banke zaduživale veoma jeftino u inozemstvu, a potražnja je pokrivana kreditima. Tim kreditima su ljudi kupovali vrijednosne papire. Tajkuni su kupovali tvrtke. Tvrtke su se širile u nekadašnje jugoslavenske republike i sve je to išlo veoma brzo. Onda je došlo do krize i odjednom je ta imovina, koja je bila više-manje virtualna, otišla ispod realne vrijednosti i više nije postojala, ali su dugovi ostali. Iz toga se nismo izvukli jer na početku krize Vlada nije radila ništa. Čekalo se dok nismo došli u sadašnju situaciju.
• Prijeti li cijeloj Europi val socijalnih nemira?
- Sad je EU službeno u recesiji. Problem je kada država ima ono što je sada u Španjolskoj, da 50 % mladog stanovništva ne radi. Što tim ljudima preostaje, nego da idu na ulicu. Španjolska, slično kao i Srbija, rješava probleme unutar obitelji i vezanosti za zemlju. Na taj način je jedino moguće razumjeti kako je Srbija preživjela onu krizu u devedesetim, samo zahvaljujući pomoći unutar familije. Samo što to traje neko vrijeme. Sada je EU ipak počeo shvaćati da je njezin osnovni problem nezaposlenost, a pogotovo nezaposlenost mladih. Sve je to moglo biti prepoznato prije tri ili četiri godine, ali je EU počeo sa štednjom. Problemi koji su nastali u financijskom sustavu prebačeni su na javni sektor. Sada bismo mi riješili probleme time da smanjimo javni sektor. To je glupost. Samo ako jedan radnik u javnom sektoru izgubi zaposlenje, onda će u privatnom sektoru zaposlenje gubiti dva radnika. Ono što je sada u Sloveniji najveći problem je da se mi na neki način moramo riješiti pomoći od strane EU-a. Pomoć od strane EU-a ujedno znači i uništenje. Grčku su uništili za tri godine, Cipar za tri mjeseca. Ako bi sada Slovenija prihvatila pomoć, a srećom za sada je nije prihvatila, onda bi smo bili u istom položaju kao i oni.
• Govorite li vi o formuli kresanja potrošnje?
- Pa da. U suvremenom svijetu nije problem na strani proizvodnje. Sve se može sada proizvesti, jedini problem, koje svako poduzeće ima, je na koji način to prodati. Ako svi štede i ako nitko ništa ne kupuje, onda ne može nastati ništa drugo, nego da to sve propada. Ja se slažem s tim da smo trošili iznad svih granica, ali to se u svijetu radilo od osamdesetih pa na dalje, kada je potražnja za proizvodima više-manje stvarana kreditima.
• Slažete li se s onima koji kažu da je Njemačka najviše profitirala od eurozone i da bi sada trebala pokazati veći stupanj solidarnosti s državama u nevolji?
- Ona ne će pokazati nikakav stupanj solidarnosti. Ona će pomagati zbog toga što sebi pomaže. Čitava pomoć Grčkoj ili Cipru je bila pomoć francuskim ili njemačkim bankama. To je sada više-manje jasno. I Njemačka je u problemu jer ako niko ne kupuje, onda ona ne može prodavati ono što proizvodi. Njemačka jest profitirala od eura. Po mom mišljenju, svi razmišljaju kako izaći iz eura, ali nitko ne smije izaći jer se plaše kaosa koji bi tim nastao. Euro je koncipiran na način na koji je koncipirano jugoslavensko bratstvo i jedinstvo. U euro se nije smjelo ni sumnjati, niti je bilo pristojno sumnjati. Stvoren je kao nešto što će trajati vječito. Čak nije bio ni predviđen izlazak iz eura.
• Kada već usporedite EU s EX YU, prijeti li onda EU-u sudbina EX YU? Vi ste jednom rekli da se EU nalazi u 1983. godini, ako se usporedi s EX YU. Znači li to da je EU-u ostalo još nekoliko godina do razrješnice?
- Da, ja tako mislim. Ako gledate debate koje su sada u EU-u i usporedite ih s debatama u EX YU 1983., one su veoma slične, a i problemi su slični. Postoji problem u demokraciji - je li demokratski, jedan čovjek jedan glas, ili jedna država jedan glas. Razvijenost je toliko različita, kao što je bila i u EX YU - Slovenija i Kosovo na primjer. Usporedite na primjer Dansku s Bugarskom.
• Samo da se nadamo da će EU na pametniji način rješavati probleme nego EX YU. Kao rezultat borbe protiv korupcije imamo najnovije presude Janši u Sloveniji, Sanaderu u Hrvatskoj, u Srbiji je uhićen Mišković, najavljuju se i druga uhićenja. Vjerujete li da je to ozbiljan proces obračuna s korupcijom ili mislite da su to politički obračuni?
- Ne mislim da je to politički motivirano. Kada su oni radili to što su radili, to je bilo, ne samo dozvoljeno, nego i hvaljeno. Svi su ti biznismeni bili lideri koji su u tom sustavu radili što su radili i što je u tom sustavu bilo dozvoljeno. Sada se ide u drugu krajnost, pa se sve ono što se nekad smatralo poželjnim, sada smatra kriminalom. Ranije se pretjerivalo, ali i sada se pretjeruje. Sada je sve kriminal i to je dosta popularno. Ako ljudi loše žive, onda oni moraju naći nekog krivca, pa se ti krivci nalaze u ljudima koji su postali slavni, u onima koji su prije bili birani za najuspješnije menadžere i slično. Situacija se sasvim promijenila. To ništa ne rješava. To je hrana za ljude koji su nezadovoljni. Oni sada imaju osjećaj da će krivci za njihovu nesreću biti kažnjeni.
• A mislite da nisu?
- I jesu i nisu. Uglavnom nisu radili pravi kriminal. Uzmimo kod nas Baučera. On je kupovao dionice Petrola i htio je postati vlasnik Petrola. Povećao je vrijednost dionice na 1000 eura. On je kupovao te dionice na način da se zaduživao. Banke su veoma rado to financirale.
Slovenija, kao da je ušla u neki kasino i vjerovala da može prosperirati na taj način. Kako je bio taj kasino zatvoren, oni su počeli raditi neke protuzakonite radnje kako bi spasili ono što su stvorili. Problem je u tome što su dozvoljavali da se to stvori. Nudili su kredite, neograničene količine novca u EU-u. Kada smo ušli u monetarni EU, mislili smo da ne trebamo brinuti za bilo što jer su se pojavile neograničene količine novca. Veoma rado se išlo u taj kasino.
Branka Mihajlović, Radio Slobodna Europa
Protiv povlačenja tužbe
Vesna Pusić, prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova i europskih integracija, u zanosu pred skori ulazak Hrvatske u EU objavila je da konačno imamo vanjsku politiku. Dakle imamo nešto čega prije bilo nije. Koji su dometi, koji su uspjesi te politike? Ulazak u EU nije njezin uspjeh jer su na tome radili i brojni drugi. U Europu ulazimo bez riješenih graničnih pitanja sa susjedima: Piranski zaljev i Sveta Gera sa Slovenijom, otoci (ade) na Dunavu sa Srbijom, Prevlaka sa Crnom Gorom, rub Kleka sa BiH. Da spomenemo samo neke. A to znači da ćemo ostati u granicama s kojima ulazimo u Europu.
Nadalje, Pusićeva je vodila pregovore sa Slovenijom o dugovima Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Vodila ih je tako da je darivala Slovence, koji su dobili više nego što su očekivali. Odustalo se od traženja povrata duga našim štedišama i državi koji iznosi 2 milijarde i 200 milijuna eura, po osnovi štednih uloga, kamate i zateznih kamata, unatoč činjenici da je neposredno prije početka pregovora Sud o ljudskim pravima u Strassbourgu presudio u korist jednog od naših štediša.
Napominjem da je u pregovorima sa Slovenijom s hrvatske strane pregovarao neki Rogić, rezervni major JNA, koji je potpisao predaju oružja teritorijalne obrane istočnog dijela Zagreba, čovjek kojega su u HNB uveli Čačić i Pusićeva, premda nikada nije radio bankarske poslove.
Diplomacija, kao djelatnost o odnosima među državama, nije samo vještina i umijeće provođenja svoje volje već i sposobnost zaštite nacionalne interese države koju se zastupa. Vesna Pusić ne ostvaruje taj nacionalni državni interes, već ostavlja dojam da radi u svrhu ostvarenja štete za državu kojoj je ministrica. Poznato je da je ona bila jedina u Saboru koja je rekla da je Hrvatska izvršila agresiju nad Bosnom i Hercegovinom.
U posljednje vrijeme intenzivno radi na povlačenju tužbe Hrvatske protiv Srbije za izvršeni genocid pred međunarodnim sudom pravde u Haagu. Ona je već s Erazmus Gildom u Zagrebu, sa Slavkom Goldsteinom, svojim intelektualnim mentorom, organizirala u Muzeju Mimara skup" Hrvati i Srbi" uz sudjelovanje i Srba iz tzv. Krajine, na kojem se tražilo, između ostalog, povlačenje s vlasti dr. Franje Tuđmana. Vesna Pusić uporno skrbi za Srbe svih ovih godina.
O Hrvatskoj tužbi za genocid
Ministarstvo pravosuđa Vlade Republike Hrvatske podnijelo 2. srpnja 1999. godine Međunarodnom sudu pravde(International
Court of Justice, ICJ) u Haagu tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), zbog zločina genocida počinjenog u agresiji na Hrvatsku u vremenu od 1991. do 1995. godine, u skladu sa Statutom i Poslovnikom suda (ICJ), a s pozivom na članak IX. Konvencije o genocidu, kojim je određena nadležnost toga suda. Na poziv predsjednika suda (ICJ), na pripremnu sjednicu 14. rujna 1999. godine u Palači mira u Haagu ministar pravosuđa Vlade RH dr. Zvonimir Šeparović obrazložio je tužbu pred predstavnicima Jugoslavije.
Tužbom se traži da Sud presudi da je Jugoslavija prekršila svoje pravne obveze prema narodu i Republici Hrvatskoj, prema odredbama Konvencije o genocidu, i da ima obvezu platiti Republici Hrvatskoj naknadu ratne štete, koju je prouzrokovala, a koju će odrediti Sud, s tim da RH zadržava pravo dostaviti sudu preciznu procjenu šteta. Prema nekim procjenama, radi se o više od 350 milijarda USD. Očitovala se i druga strana. Hrvatska je dobila rok od šest mjeseci za izradu obrazloženja (Memorial).
Izvorna tužba u međuvremenu poslije 2000. godine izmijenjena je: izostavljena je 2. točka – opis „etničkog čišćenja" koje su izvršili Srbi „naređujući, ohrabrujući i potičući hrvatske državljane srpske nacionalnosti da napuste tzv. Krajinu" i izostavljena je iz tužbe Crna Gora po logici notorne laži bivšeg predsjednika Republike Stipe Mesića da „Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske." 11 godina poslije našeg pokretanja postupka Srbija je ustala protutužbom u koju je uključila i Jasenovac!
Međunarodni sud pravde proglasio se 18. studenoga 2008. nadležnim za tužbu Hrvatske protiv Srbije. U međuvremenu ne samo sa strane Srbije već, na žalost i s hrvatske strane (I. Šimonović, , V. Pusić, Z. Milanović) javljaju se zloguki glasovi da tužbu treba povući, jer je postupak skup i bez izgleda na uspjeh, a može se postići isti cilj izvansudskom nagodbom i povlačenjem tužbe.
Vučić u Zagrebu – Pusićeva u Beogradu
Aleksandar Vučić, vodeći radikal iz krila Šešeljeva četničkog kruga, postrojio je cijeli državni vrh Hrvatske početkom svibnja ove godine u Zagrebu. A to je onaj isti Vučić koji je prije nekoliko godina izjavio: „Hoćemo samo ono što je naše. Srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju." Prije dolaska u Zagreb Srbi su nam velikodušno pokazali jednu od masovnih grobnica u Sotinu. To je dalo povoda Pusićevoj da izjavi: „Učinjeni su prvi ozbiljni koraci. Mičemo se s mjesta. Kad vidimo da se u pitanju nestalih približavamo rješenju, onda smo blizu toga da možemo razgovarati i o povlačenju tužbi. „
"Pokopajmo emocije, okrenimo se budućnosti", rečeno je pri susretu u Zagrebu. Dakle ne obazirati se na prošlost, o kojoj govori tužba za srpski genocid nad Hrvatima, okrenimo se svijetloj budućnosti koja je pred nama.
I to nije bilo dosta. Diplomatski i politički sasvim nepotrebno i apsurdno Vesna Pusić odlazi ovih dana u Beograd, gdje ju primaju na najvišoj razini i ona opet pregovara o povlačenju tužbi. Izjavila je u Beogradu:
"Kad je riječ o povlačenju tužbi za genocid, u ovom se trenutku radi na osiguranju pretpostavki i otklanjanju poteškoća i otvorenih pitanja kako bi se ozbiljno razgovaralo o temi. Naravno, razgovaralo se i o neisplaćenim mirovinama onih koji danas žive u Srbiji, a koji su mirovine zaradili u Hrvatskoj. Nisu ih na vrijeme podigli jer su bili zauzeti velikim poslom na balvanima i na „ustanku naroda" .
A srpski Vučić u znak velikodušnosti i novog razumijevanja obećao je vratiti davno otuđene aviosnimke hrvatskog teritorija još iz 1968. godine. Hrvatska će, pak, svim snagama pomoći što skorijem ulasku Srbije u toliko željenu EU.
Vesna Pusić uporno radi na povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije ističući tri uvjeta: da se otkrije sudbinu nestalih, da se osudi ratne zločince i da se vrati umjetnine. Kao da se cijeli genocidni agresivni rat Srbije protiv Hrvatske može svesti samo na ta tri elementa. Što je s ubijenima, što je s porušenim crkvama i kulturnim spomenicima, što je s naknadom ratne štete?
Genocid se dogodio na cijelom području koje su napadali i okupirali Srbi, ne samo u Vukovaru, Škabrnji, Baćinu i Voćinu, već i u Dubrovniku, Zadru, Kninu, Gospiću i drugdje. Tužba za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ne smije se povući jer je, bez obzira na njezin ishod, ustrajnost na kažnjavanju genocida – zločina nad zločinima, moralna obveza svih ljudi. Ona je dug našega društva prema žrtvama srpskoga nasilja. O istini, o postojanju izvršenog genocida, ne može se pregovarati, dogovarati i pogađati. O povlačenju, o sudbini tužbe, može odlučivati samo narod na referendumu. A ne površni, otuđeni sitni političari.
prof.dr. Zvonimir Šeparović
Ispravka laži Milorada Pupovca
Pismo Hini
Poštovani,
Ne pozivajući se posebno na Zakon o tisku, dopustite Ispravku odnosno dopunu vašega izvješća, od 29. lipnja 2013. godine (v. att.). Buduć da naša Udruga ne raspolaže s vlastitom e-adresom, kao njezin predsjednik, spomenuti intervent odgovorno prosljeđujem s osobna e-maila.
S poštovanjem,
dr. Dobrica Rončević
UDRUGA HRVATSKIH DRAGOVOLJACA DOMOVINSKOG RATA GRADA RIJEKE,
51 000 RIJEKA, Andrije Kačića Miošića 6.
Rijeka, 30. 6. 2013.
Poštovani,
Uz potporu Koordinacije braniteljskih udruga Grada Zagreba, kao središnji organizatori skupa “Hoćemo istinu o Jadovnu”, pred "Spomen križem: žrtvama Velebitskog ustanka -1932." (Jadovno/Krč), trebali smo 29. lipnja 2013. godine - kako je najavljeno i na tiskovnoj konferenciji - uručiti „Velebitnu izjavu za predstavnike SNV-a“ (v. Novi list, 28. lipnja 2013.). Spomenutom skupu, koji nije organiziran na račun poreznih obveznika, nazočili su predstavnici branitelja Riječke, Ličko-senjsko i Zadarske županije. Uz prigodne parole, skup je dostojanstveno obilježen. Međutim, prema preporuci hrvatske policije iz uvjetno razumljivih “sigurnosnih razloga” - nije bilo omogućeno uručiti “Velebitnu izjavu”
S tim u svezi, glede HINA-ina izvješća u dnevniku RTL-a (autor: RTL/Hina), kao i nekih portala, od 29. lipnja 2013. godine, došlo je do prikraćenosti, pače, i grube diskriminacije i manipulacije. Naime, u tom izvješću, rječju i slikom naglašen je sporedni intervent (nastup) Danijela Srba, čelnika HSP-a kojega je, potom, urbi et orbi zbog imena i prezimena ('Nije lako Danijelu Srbu: zove se Danijel, a još k tome Srb') etno-nacionalno diskriminirao Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a.
Pupovac je pritom naglasio da „relativiziranje broja žrtava ne smije biti razlog njihovom osporavanju ili vrijeđanju, ili za ometanje komemoracija“. Na taj način, osim što je iskrivljena i osramoćena slika skupa (o čemu tek može ovlašteno posvjedočiti policija), posve je zakriljen njegov meritum (“Hoćemo istinu o Jadovnom”) i, s tim u svezi, spomenuta „Velebitna izjava“. Riječ je o dokumentu koji historiografsko-politološko-politički pregnantno raskriva pozadinu obnavljanja „jadovnjačkog mita“, koji je očevidno u funkciji navale na Hrvatski obranbeno-osloboditeljski rat (1990.-1995.) i, po toj crti, obnovljenu Hrvatsku, kao suverenu nacionalnu državu.
Ukratko, onkraj pijeteta prema istinskoj Žrtvi i najviše moguće povijesne Istine, taj se mit oblikuje po crti “Pupovčeva epistemiloška načela” (»Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima«), koje, pored Josipovićeva “etnobiznismena“ otkriva i “zločinca za pisaćim stolom”. Zbog svega toga, glede što potpunije i istinitije informacije, tražimo da se donese obvezatni gornji ispravak odnosno dopuna izvješća te, na taj način, učini mogući otklon od izrazito diskriminirajuće i manipulirajuće izjave Milorada Pupovca, predsjednika parapolitičko-klerikalnog SNV-a.
S izrazima štovanja, unaprijed zahvalni
UHDDR Grada Rijeke: predsjednik, dr. Dobrica Rončević, v. r.
Ako, dakle, hoćete da vam rieč ima miesto kod razumnih glavah,
nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posliedice“.
(Ante Starčević, 1867.)
Unazad nekoliko godina, u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Eparhijom gornjokarlovačkom SPC-a, banjolučkim Udruženjem Jadovno 1941. i Koordinacijom židovskih općina Hrvatske - uz nazočnost državnog protokola (Republike Hrvatske, Republike Srbije i Republike srpske) i posvemašnju medijsku pozornost – parapolitičko-klerikalno Srpsko narodno vijeće (SNV), kao i ove godine, organizira vjersko-političku komemoraciju žrtvama dvomjesečna sabirnog logora Jadovno na Velebitu (1941.). S tim u svezi, civilna udruga Hrvatski zbor i Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Grada Rijeke i Gospića (Bilaj), uz potporu Koordinacije braniteljskih udruga Grada Zagreba ter moguću pridružbu inih ustanova i udruga, donosi sljedeću
VELEBITNU IZJAVU
(VELEBITSKI KRUG: IZMEĐU ISTORIJE I HISTORIJE)
1. Iako je, kronološki i uzročno posljedično gledano, tragična priča o i oko velebitskog Jadovna („Velebitski krug“) mnogo složenija, naspram referentne (h)istoriografije (v. Đuro Zatezalo: Kompleks Jadovno 1941.), ona u opisanom povodu predstavlja protegu već poznate jasenovačke mitomanije i manipulacije. Već na naslovnici te „zatezalačko-natezalačke“ kultne knjige izravno se povezuje „malj i Stepinac“, oslikavajući tako zagrebačkog nadbiskupa kao, manje ni više, ubojicu i zločinca iz Jadovnog. S tim u svezi, gotovo goebellsovski, onkraj pijeteta prema stvarnoj Žrtvi i najviše moguće povijesne Istine (posebno igra s brojkama: „dnevno su, u prosjeku, likvidirane 304 zatočene osobe“), posve izvankontekstualno, dakle, uzročno-posljedične povezanosti (v. moto), spomenuta se velebitska viktomogena toponimija promeće u funkciju velikosrpske (vulgo: četničke) ideologije. Posve se otvoreno tako navaljuje na Hrvatski Obrambeno-Osloboditeljski Rat – HOOR (1990.-1995.) i, s tim u svezi, obnovljenu Hrvatsku, kao suverenu nacionalnu državu.
2. U tom ozračju, tragom Goldsteinove dicte „1941.: Godina koja se vraća“ (historia reducta), Milorad Pupovac - predsjednik parapolitičko-klerikalnog SNV-a, uzima Jadovno (1941.) „maticom svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH“. Uz savjetnika predsjednika hrvatske Vlade (Goldstein), Josipovićev „etnobiznismen“ (Pupovac), po koji put, tako skandalozno abolira zlokobni SANU-Memoranduma (1986.). Štoviše,„morgen-abend-blattoidnim“ Pofukom, Pupovac je predstavljen kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“, iako je, tragom mu otvorene paraepistemologije (»nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima«), prije riječ o „ubojici za pisaćim stolom“. Naime, obvezatan Goldstein-Pusićkinoj Erasmus Gildi (1993.-1998.), njezinoj kolonijalnoj platformi („nacija ili demokracija“), Pupovac autorizira neokhuenovski politički model „Srbi kao ključ“ (poznat kao „narod u narodu“, odnosno“ država u državi“), koji je zagubljen pobjedničkom „Olujom“ (1995.). No, nakon (o)pozicionalne politike balkanskoga „novog smjera“ (2000. – danas) ter haaškim prvostupanjskim presudama „Oluje“, pronađenim je Pupovčevimn „ključem“, naspram liberalne, Hrvatska izložena sustavnom treningu „(č)etničke demokracije“. Vrhunac predstavlja skandalozno oživljavnje partizansko-četničkog, „srbačkog“ ustanka (Srb, 27. jula 1941.), da bi nastavno, po istoj matrici boljševičkog antifašizma - i uz propalu „Tesla-banku“- nakon „Jasenovačkog“, posebice bio (zlorabno) isplativ etnobiznis ulaganjem u „Jadovnjački žrtvoslov“.
Stradanje Hrvata - sedmero mladića i djevojaka - od srpskih žandara 9. svibnja 1937. u Senju
3. Međutim, „viktimogeno Jadovno“ prvotno obilježava nedavno otkriveni grob, u kojem leži „ustaša-antifašist Stjepan Devčić (1903.-1932.)“, kao prva žrtva antifašističkoga Velebitskog ustanka (1932.), zatomljena povijesnog događaja što je nazaobilazan u razumijevanju puna „Velebitskog kruga“. Naime, nakon Labinske republike (1921.), kao prvoga otpora talijanskom fašizmu, to je prva organizirana protimba srpskoj monarho-fašističkoj diktaturi i okupaciji. Zanimljivo je, spomenuti ustanak hrvatskih nacionalista (ustaša), iako se to nerado spominje, iz taktičkih su razloga otvoreno podržali komunisti. Međutim, kako hrvatski narod 1941. nije mogao birati saveznike (pače, u naručje su tih saveznika - svim upozorenjima usprkos - gurali oni, s Istoka i sa Zapada, koji su bezuvjetno podupirali nedemokratsku jugoslavensku državu), tada se tragično raskoljava nacionalni korpus. Iako o tome povjesnica još čeka prave odgovore, jedno je sigurno da se emancipacijski potencijal „velebitskog antifašizma“ ubrzo našao u slijepoj ulici što je, onkraj svijeta himbene zapadne liberalne demokracije, popločena tragičnim totalitarnim iskustvima (fašizma, nacizma i komunizma) tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata. Glede ostvarbe hrvatske države 90-ih, dakle, u jednom presudnom povijesnom trenutku, „svehrvatskom (tuđmanovskom) pomirbom“ izvučene su onodobne tragične pouke. Međutim, na djelu su ostale - pače, strukturalno ugrađene u tzv. Izvorišne osnove nacionalnog Ustava - podmetnute partizansko-ustaške, (anti)fašističke podjele što do ludila raspamećuju i razjedaju hrvatsko nacionalno i društveno biće.
4. U tome kontekstu, nacionalna viktimogena toponimija, koju paradigmatski obilježava Jasenovac (tendencijski: Jadovno), odnosno Bleiburg (tendencijski: Huda Jama), kao nezaglavljeno poglavlje za i poslije Drugoga svjetskog rata, tek je razumljiva iz procesa (nedovršene) nacionalne hrvatske identifikacije. Budući da je riječ o povijesnim pitanjima, naspram „antifašističkih“ mandatnih predsjednika i „estradne“ Sabornice, kao organizirana profesija na nj će prvotno odgovarati povjesničari čiji je, onkraj ideološkog, temeljni (istinski) poziv u funkciji znanstveno-kulturnog transfera. Ukratko, uz devet povijesnih katedri ter nekoliko zavoda i instituta, u smislu „otvorene povjesnice“ (historia aperta), hrvatski povjesničari zasigurno mogu dati primjereni stručni pravorijek koji, iako ne obvezuje, ipak bitnije određuje (o)pocionalni politički establishment. Primjerice, usprkos razumljivih svjetonazorskih preferencija, lijeve i desne posvjedočenosti, kao odgovorna profesija - izim „službenih“ (Goldsteinovih) – vodeći su hrvatski se povjesničari složili glede partizansko-četničke naravi „srbačkog ustanaka“ (27. srpnja 1941.).
5. Zatvaranjem poglavlja Drugoga svjetskog rata, arhiviranjem (anti)fašističkih podjela, Hrvatskoj bi konačno bilo omogućeno da se uspostavi kao normalni, suvremeni politički narod (nacija). S tim u svezi, pored »Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu« (2009.), posebnu važnost ima dokument »Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti« (2000.). Naime, glede nedovršene hrvatske nacije, relavantna je teza: pod egidom militatnog liberalizma, otvorivši prostor velikosrpskom ekspanzionizmu, strossmayer-račkijevski jugoklerikalizam (etnojezični slavizam) onemogućio je ostvarbu starčevićanski političkog naroda (politički kroatizam), koji je tako je u 20. stoljeću („stoljeće smrti“) izložen importu europskih totalitarizamâ (fašizam, nacizam i komunizam). Polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskog naroda, još je Starčević naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda – da postane politički narod (suvremeno: nacija), ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu vlasti, što proizlazi iz samoga naroda kao političke zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine ono suglasje državne zajednice na kojemu se moraju graditi sva politička mnijenja i stranke. Međutim, glede današnje (o)pozicijske političke elite, takvo je suglasje zadnja rupa na svirali, da bi Hrvatska bila prihvaćena kao ravnopravni partner i Europi i svijetu.
6. Zbog toga, gotovo presudno, nameće se pitanje: “Hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća.” (Nikša Stančić). Naime,u zapadnom i srednjoeuropskom se prostoru nacionalni suverenitet poistovjećuje s „političkim narodom“ (= nacija), tj. političko-teritorijalnom individualnošću s krajnjom ostvarbom u nacionalnoj državi. Na taj način, naspram Pupovčeva memorandumskog „ključa“ iglavinjanja „novo-smjeraške“ (č)etničke elite, okrenuti izazovima zapadno-demokratakog svijeta, hrvatski bi se državljani (građani), konačno, mogli posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka. Jednodstavno, riječ je o identitetskom okviru bez kojega je nemoguće razumno postaviti, a još manje rješavati, bilo koje pitanje dramatične hrvatske zbilje. U tom bi tek ozračju, polazeći od puna dostojanstva (pijeteta) Žrtve same po sebi – dakle, onkraj ostrašćenih (anti)fašističkih ideologija - nacionalna i lokalna (ne)istražena viktimogena toponimija postala predmetom sustavna povjesničko-forenzičnog istraživanja, duhovnog oplakivanja (okajavanja) ter pravno-moralnog sankcioniranja.
7. Međutim, ono što je paradoksalno, na putu izgradbe, odnosno ostvarbe liberalne (građanske) demokracije, ugrozbeno se isprećuje ideopolitička (nepovijesna) arhitektura Izvorišnih osnova (preambula) hrvatskog Ustava. Naime, kao izvorištem importiranih (anti)fašističkih podjela i prijepora (po kojima se odmjerava svako pitanje „od filologije do ginekologije“), spomenuta arhitektura upravo strukturalno onemogućava da se Hrvatska oblikuje kao suvremeni politički narod (nacija). Utoliko, Izvorišne osnove treba stubokom deideologizirati. Naime, nakon neizostavna uglavljivanja naše pripadnosti svijetu judeo-kršćanske uljudbe, potvrde imenskog identiteta („Tanajske“ i „Bašćanska ploča“) ter spomena stalne borbe za nacionalni i državni idenitet, treba poći od tri nepobitne povijesne činjenice: (1) slobodni izbori (plebiscit), prvi put u povijesti hrvatskog naroda (1990.); (2) međunarodno priznanje hrvatske nacionalne države (1992.) i, bez čega bi se spomenuto moglo „objesiti mačku o rep“, (3) Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat (1991.-1995.). Po toj crti - napose, nakon oslobađanja hrvatskih generala, glede haaške neupitnosti „Oluje“- usuprot kolonijalne „novoga smjera“ (još od kobnoga „novog kursa“ iz 1903. godine), otvara se konačno prostor politike izvorna „hrvatskog pravca“. Taj su smjerokaz, na svoj način, obilježile prve „oslobođene“, jednostavne riječi generala Gotovine: „Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno, ovo je naša pobjeda.“
8. Završio je tako, uz neizbježne žrtve, pobjednički „Velebitski krug“. Naime, od velebitskog „Ustanka“ (1932.) zapaljena je iskra samostalnosti i nezavisnosti Hrvatske, što je, nakon slamanja kičme stoljetna velikosrpskog ekspanzionizma, ostvarena (potvrđena) velebitskom „Olujom“ (1995.). Gotovo proročki, pobjednički „Velebitski krug“ navješćuje (pokajno) memorijalno Svetozar Pribićević (1934.), kad zbori: „U ostalom, Srbi treba da uvide i da shvate, da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni istoriskog prava da vladaju nad Hrvatima i da ih silom (diktaturom) drže u zajednici sa sobom. Istorisko je iskustvo pokazalo, da će se pre Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti.“ Međutim, iako je tu povijest bila neumoljiva - imajući hegemonijalni mandat velesila - Srbi nisu htjeli shvatili tu duboku poruku; pače, ni kasnije jugoslavenski maršal Josip Broz Tito, kada je mjesec dana nakon slomljena Hrvatskog proljeća (1971.) „antifašistički“ zaprijetio „da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu.“ Zbog svega toga, naspram „iz tuđe“, hrvatska nacija (kojoj, usprkos Pupovčeva „ključarenja“, politički pripada i manjinski srpski etnos) ima pravo pisati povijest iz „vlastite glave“. U suprotnom, prema Ciceronu spravljena, ostaje ona duboka stekliška p(r)ouka: »Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju« (Ante Starčević, 1867.).
Novi Vinodolski, 29. lipnja 2013.
Priredio: prof. dr. sc. Ivan Biondić, stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke
Uz ulazak u Jevropu...
Ko nas bre zavadi!
Skrivena kamera i skriveni mikrofon prate susret i kraći razgovor ugodni, Grobara, Jove i Zokija. Najprije se ljube 2x3 puta a onda ležerno divane…
Srbijanski vojvoda: Ma, je li moguće da je ovo ono mesto gde smo vam onomad, osmog oktobra '91. iz vazduha poslali naše vatrene, nebeske darove. Eeee bre, lepo ste to doterali, izgleda ko ganjc novo; časne mi srbijanske reči!
Naš Jovo kako i treba, ponizno odgovara: Je, je, dragi moj vojvodo, vidiš prijatelju, izgleda kao da se ništa ni dogodilo nije sve je kao prije i neka bude tako!
Vojvoda, gladan: Nego, reci de ti meni šta ima za napunit ovo moje škembe?
Slučajno upada Zoki na ćirilici: Jadranska plava riba kao predjelo i jagnjetina u sosu od mlevenih artičoka a prilog je salata od radiča!
Vojvoda ljutito: Nemoj mi tog tvoga ustašu Stevana Radića ni spominjati, odmah mi dođe da uzmem šmajser u ruke pa da raspalim odreda ko šta sam uradio u onom sremskom selu; Jovo, beše li ono selo Antin kod našeg lepog grada Vukovara!? A j..eš tu vašu modru ribu imamo mi i vašu fabriku sardina iz Komiže u našem Nišu, daj ti meni porciju ćevapa s kajmakom u lepinji i puno, puno luka, oboje bi vas od dragosti pof..a!
Naš Jovo: Poslat ćemo ti ovu sliku poštom i to dva primjerka, jedan tebi za uspomenu a drugi daj onom našem zločincu u beogradskom zatvoru, Veljku Mariću neka vidi kako se mi opet volimo i kako je bio zaveden krivom politikom s početka devedesetih; ajde požuri ohladit će ti se čevapi i lepinja!
Lijepo, kao da su potpuno izbrisali prošlost, smiješe se metaforički rečeno 'zadovoljni ko prasci', sutra je novi dan, Ig(u)manska inicijativa koju je započeo lucidni Stevica Ujdurović a dovršit će je 'naš Jovo' i eto nas, 'dragi moji građani i građanke' opet u istom onom jatu neminovnog bakanskog regiona, naše sudbe!
Damir Kalafatić
Za lustraciju nije kasno, ali je i dalje preopasno
Dr. Tomislav Sunić (www.tomsunic.com) je autor, prevoditelj, bivši emigrant, bivši profesor političkih znanosti u SAD-u. Objavio je više djela na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku. Njegova nedavna knjiga je La Croatie; un pays par défaut? (2010).
• Gospodine Suniću, kako se osjećate ovih dana uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
- Situacija je takva kakva jest. Sada je red razmišljati o strategijama kako izaći djelomično ili potpuno iz EU-a. To je već učinio Island, Velika Britanija, a uskoro slijede ostale zemlje sa južne periferije Europe. Upravo periferne zemlje, Grčka, Španjolska, Portugal, najviše su dobile novaca iz EU-ovih fondova u proteklih 15 godina, da bi danas ekonomski bile u najgoroj situaciji. Puno će biti jasnije stvari glede EU-a i Hrvatske na jesen, kad prođu ova službena veselja.
• Mnogi mi ljudi govore kako imaju podijeljena raspoloženja...
- Podijeljena su i raspoloženja među čelnicima EU-a. U tome je i srž problema i zato je potrebno biti euroskeptik. Jer niti među čelnicima EU-a nikada nije bilo jasno kakva treba biti EU. Treba li EU biti ekonomska unija ili politička unija, savez država ili savezna država? Cijeli EU projekt, u proteklih 20 godina, je jedan akademski konstruktivizam bez solidne baze u svojim narodima.
• Kako ćemo se snaći u Uniji?
- Bitno je, ako već ništa drugo, pokušati izvući za hrvatske radnike i seljake, ako je to moguće, čim više novaca, barem što se tiče privatnih tvrtki i privatnih malih gospodarstvenika. Međutim, novac je danas svugdje puno rjeđi i teže ga je dobiti. Pitanje je samo kakva će biti cijena, čak ako Hrvatska i dobije nešto novaca. Nema više besplatnog ručka.
• Zbog čega naši aktualni čelni političari ne mogu izreći niti jednu najbanalniju rečenicu u i oko ulaska RH u EU a da ne spomenu Srbiju i "region"?
- Regija ili „region“ je danas jezični eufemizam, jedan jezični nadomjestak za riječ „Jugoslavija“. Većina hrvatskih medija i političara ne želi rabiti riječ „neo-Jugoslavija“ iz straha da ih se ne prozove Jugoslavenima, pa stoga koriste tu bizarnu kovanicu. Što se mene tiče, moja regija su Lombardija, Tirol, Koruška, Gradišće ili Mađarska, a ne Srbija, Makedonija ili Crna Gora. Međutim, takva istinska srednjoeuropska regija očito ne pada na pamet hrvatskim medijima i političarima koji su velikim dijelom baštinici jugoslavenstva.
• Kako se ovo otvoreno jugonostalgičarenje tumači na europskome Zapadu?
- Predodžbe jugonostalgičara o samim sebi odskaču od predodžaba koji stranci imaju o njima. Upravo radi toga što većina njih ne zna sebe staviti u europsku perspektivu. Većina političara u Hrvatskoj gleda na svjetske događaje iz svoje provincijske, žablje perspektive smatrajući da istu sliku moraju imati i strane sile. To je standardni problem u visokoj politici. Za većinu čelnika EU-a i moćnika Hrvatska je pokusni kunić. Tako je ovdje bilo stoljećima.
• Koja je poruka Njemačke hrvatskim vlastima što kancelarka Angela Merkel ne dolazi na svečanost?
- Opet je riječ o hrvatskoj slici tuđe slike objektivne stvarnosti. U Njemačkoj se događaji u Hrvatskoj tumače na drugi način nego u Banskim dvorima ili na Pantovčaku. Simbolika nedolaska kancelarke Merkel u Hrvatskoj se tumači drugačije nego u Berlinu. Uostalom bez Njemačke nema EU-a, što dovoljno govori o nagloj panici hrvatske političke klase.
• Jesu li Zoran Milanović, Ivo Josipović i Vesna Pusić svjesni riziku kojemu se izlažu?
- Mislim da to Zoran Milanović, od njih troje, donekle shvaća, bez obzira slažemo li se s njegovim političkim stavovima ili ne. Milanović je donekle u stanju stavljati stvari u perspektivu za razliku od Josipovića i Pusićke koji traže svoj legitimitet ne u hrvatskom narodu nego kod anacionalne svjetske i EU superklase. Oboje djeluju bezlično, ali dokle god imaju zalog u superklasi oni se ne trebaju bojati. Riječ je o dvoje slučajnih Hrvata, o političarima koji djeluju po inerciji.
• Hoće li na kraju ipak pobijediti razum i najobičnija logika? Hoće li "sinovi i unuci Orjune" ipak odustati od promjene Ustava?
- To ne ovisi o orijunašima nego o snazi i volji hrvatskog naroda. Problem nije u orjunašima ili tzv. komunističkoj opasnosti. To je često floskula za nerad i neznanje koju srećemo kod hrvatskih nacionalista. Hrvatski nacionalisti nemaju političara od kalibra, te stoga vječito fantaziraju o nekim teorijama urote, bilo da je riječ o tzv. opasnosti orijunaša i udbaša. Ova vlast je jako slaba, ali dokle god nema ujedinjene nacionalne oporbe, i to s ljudima od europskog formata, ova vlast će logično ostavljati dojam da je jako, jako moćna.
• Koliko je ovdje u pitanju sama osoba Josipa Perkovića, a koliko zaštita od neizručivanja tisuća perkovića i njemu sličnih?
- Opet je tu nova simbolika. Perković je samo kotač u velikom aparatu. Postoje tisuće a možda i stotine tisuća malih perkovića i malih titića u školstvu, u medijima, u kulturi kojima je u interesu status quo. No, slučaj Perković baca ipak novu sliku na sve hrvatske političare koji su pravili karijeru u Jugoslaviji i koji snose najveći dio krivice. Evo pitanja: A što ako je rat u Jugoslaviji i krvoproliće uzrokovala savezna UDB-a u ratu protiv republičke UDB-e u Hrvatskoj? Pa pogledajte samo pedigree ljudi oko Miloševića i oko Tuđmana početkom 1991. godine. Gotovo svi su bivši ljudi iz jugoslavenskog aparata. Zaključak možete napraviti sami.
• Ima li to veze i s abolicijom tisuća četnika?
- Donekle. Abolicija je jedan od ukaza EU- a, a tek manjim dijelom odluka vlade Sanadera ili Račana. Hrvatski narod nije nitko o tome pitao. I dakako nedostatak političke volje da se te ljude privede na sud.
• Ima li nade da tužba nekolicine uglednih hrvatskih ljudi protiv jednoga od čelnih ljudi pobune srpske manjine u Hrvatskoj, Vojislava Stanimirovića, postane presedan i početak lustracije nelustriranih pobunjenih Srba?
- I opet je riječ o novoj simbolici. Od svega toga ne će pravno biti baš ništa. Lustracija Srbina Stanimirovića podrazumijeva lustracije hrvatskih djelatnika, tj. bivših jugoslavenskih djelatnika, bezbroj sitnih doušnika iz bivšega jugoslavenskog školstva, kulture itd., i to ne samo iz prošlog rata nego i onih koji su šutjeli a time i odobravali zločine od 1945. do 1990. A njih ima jako, jako puno. Tehnički i pravno je to neizvedivo, osim ako zemlja skrene u građanski rat.
• Meni izgleda dvolično sadašnje zalaganje saborskih zastupnika iz redova HDZ-a za izručenje Josipa Perkovića iako su imali jako puno vremena da to isto i sami učine. Što Vi mislite?
- Svakako. Konačno i HDZ i Tuđman su njih doveli i čuvali na vrlo važnim mjestima u novoostvarenoj državi. HDZ ima danas kasno paljenje. I ovdje je riječ o tipičnom totalitarnom, komunističkom sindromu. Uskoro, kad se počne suditi Perkoviću, čut ćete od njegovih bivših suradnika i doušnika: „Ne, nisam ja, on je, on je“! To vidimo i u sindromu zvan Sanader i njegovih tzv. bivših prijatelja, koji da bi sačuvali svoju kožu, pljuju sada po njemu - premda ih je Sanader stvorio. Uostalom i protekli rat bio je dobrim dijelom režiran od srpskih i hrvatskih komunista, rat u kojem je hrvatski narod platio visoku cijenu.
• Tko će od ove nepotrebne zbrke imati najviše štete: hrvatska država, politička elita, kukuriku koalicija ili svi mi zajedno?
- Svi od reda. Vratimo se na godine prije rata, 1989. ili 1990. Vrlo malen broj Hrvata bio je politički svjestan kamo srlja ludilo zvana država Jugoslavija, a još manji broj političara u Hrvatskoj imao je jak proaktivni hrvatski identitet. A to se vidi i dan danas – i to najzornije u stalnom mijenjanju datuma hrvatske državnosti. U bliskoj budućnosti to može imati ponovno loše posljedice za hrvatski narod.
• Je li danas kasno za provedbu lustracije?
- Nikada nije kasno, ali morate računati na mogućnost proglašenja izvanrednog stanja. A to bi značilo buru kritika iz Bruxellesa kao i pojačanu klimu mogućeg građanskog rata. Povijest je uvijek otvorena. Svi scenariji su u Hrvatskoj mogući.
• Gdje sutra vidite Hrvatsku?
- Bitno je gdje će sutra drugi vidjeti Hrvatsku. Bitno je što će se sutra zbivati u Berlinu ili Parizu ili Washingtonu. Tako je uvijek bilo na ovim terenima. Sumnjam u neke bune i velike nemire u Zagrebu. No, ako dođe do malih financijskih i ekonomskih problema u Njemačkoj, ili ako Rusija zauzme agresivniju ulogu na Bliskom istoku, začas će se stvari dramatično promijeniti u Hrvatskoj.
Marijan Majstorović
Živa nacionalna svijest pravoslavnih Hrvata
Skupina od 16.647 očitovanih pravoslavnih Hrvata te činjenica da je od 186.633 stanovnika, koji su se očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite crkvene organizacije.
Po objavljenim podatcima brojidbe pučanstva 2011. u Republici Hrvatskoj je živjelo 4.284.889 stanovnika, a od tog broja bilo je 3.874.321 Hrvata ili 90,42 posto. Po očitovanju nacionalne pripadnosti u udjelu hrvatskoga stanovništva zastupljeni su pripadnici i sljedećih naroda: Albanci 17.513, Austrijanci 297, Bošnjaci 31.479, Bugari 350, Crnogorci 4.517, Česi 9.641, Madžari 14.048, Makedonci 4.138, Nijemci 2.965, Poljaci 672, Romi 16.975, Rumunji 435, Rusi 1.279, Rusini 1.936, Slovaci 4.753, Slovenci 10.517, Srbi 186.633, Talijani 17.807, Turci 367, Ukrajinci 1.878, Vlasi 29, Židovi 509, Bosanci 2.059, Hercegovci 75, Kosovari 568, Jugoslaveni 331, Belgijanci 62, Bjelorus 68, Britanci 139, Englezi 212, Škoti 16, Danci 24, Finci 31, Francuzi 273, Grci 105, Nizozemci 156, Irci 39, Letonci 14, Litavci 19, Estonci 13, Norvežani 22, Portugalci 30, Španjolci 85, Šveđani 58, Švicarci 137, Moldavci 74, Aškalije 172, Goranci 428, Ostali narodi Europe 265, Amerikanci 419, Kanađani 91, Meksikanci 25, Kubanci 13, Ostali narodi Sjeverne i Srednje Amerike 126, Argentinci 35, Bolivijci 7, Brazilci 88, Čileanci 40, Peruanci 33, Kolumbijci 23, Ostali narodi Južne Amerike 36, Alžirci 25, Egipćani 16, Libijci 9, Sudanci 30, Ostali narodi Afrike 160, Arapi 139, Indijci 45, Iračani 24, Iranci 25, Japanci 54, Kinezi 492, Korejci 26, Jordanci 29, Libanonci 36, Sirijci 71, Palestinci 68, Armenci 37, Gruzijci 20, Ostali narodi Azije 208, Australci 88, Novozelanđani 14, Ostali narodi Oceanije 25, Istrani 25.491, Dalmatinci 705, Primorci 50, Slavonci 133, Međimurci 135, Zagorci 139, Ostale regionalne pripadnosti 572, Muslimani 7.558, Pravoslavci 2.560, Ostala vjerska izjašnjavanja 64, Neraspoređeno 731, Ne izjašnjavaju se 26.763 i Nepoznato 8.877.
Iz navedene strukture pučanstva, što je i razumljivo, najzastupljeniji je matični hrvatski narod, dok znatniji udjel u hrvatskom pučanstvu ima srpska manjina, kojih je 186.633 pa čine 4,36 posto ukupnoga pučanstva. Svojim regionalnim očitovanjem na površinu je isplivala i skupina Istrana, koji se očito, unatoč hrvatskom jeziku, još uvijek nacionalno kolebaju između pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu, talijanskoj ili pak slovenskoj manjini. Svjedoci smo da i u novije doba regionalna pripadnost može u određenom trenutku prerasti i u nacionalnu zasebnost pa će hrvatska državna politika, posebno nakon ulaska u Europsku uniju, vjerojatno s kristalizacijom istarskoga stanovništva imati više posla, jer dominantne susjedne kulture svojim će prodorom osvajati rubna područja na različite načine, a kolebanje u nacionalnoj identifikaciji moglo bi postati prostorom sukoba kulturoloških silnica. Sličan problem, kao i u Istri, mogao bi se pojaviti i u rubnim dijelovima istočne Hrvatske, odnosno na području Vukovarsko-srijemske županije, gdje srpska manjina ima znatniji udjel u tamošnjem pučanstvu, a najavljeno uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru tomu bi svakako moglo pogodovati. Možda ne toliko zbog brojčanoga udjela srpske manjine u Podunavlju, koliko zbog političke moći, jer bi uvođenjem dvojezičnosti na nekadašnjim okupiranim područjima taj dio formalno bio izdvojen iz hrvatskoga kulturološkog korpusa, što nije ništa drugo nego realizacija jedne od ratnih inačica velikosrpske politike. Neznatni ostatci nekadašnjega mnogobrojna vlaškog stanovništva tek su nijemi svjedoci završena procesa, koji se odvijao tijekom 19. stoljeća, kad je najveći dio pravoslavnoga pučanstva, zahvaljujući bečkoj i peštanskoj politici te djelovanju Srpske pravoslavne crkve uklopljen u sastav srpske nacije, koja je kao manjina i danas najzastupljenija u hrvatskoj državi. Nekad homogenija, bar na hrvatskom području, skupina islamskih Hrvata razdijelila se na pripadnost bošnjačkoj, muslimanskoj, ali i hrvatskoj naciji.
Pravoslavna vjera hrvatski duh
U Hrvatskoj se po vjerskoj pripadnosti od 4.284.889 stanovnika katolicima očitovalo 3.697.143 ili 87,97 posto, što narod svrstava ne samo u duboko religiozno pučanstvo nego i Republiku Hrvatsku visoko pozicionira na ljestvici katoličkih zemalja. Posebna zanimljivost ovoga popisa jest i očitovanje 16.647 Hrvata pripadnicima pravoslavne vjere, što je sigurno iznenadilo pristaše različitih jugoslavenskih političkih koncepcija, koji su svojim državnim konceptima sve pravoslavce nastojale posrbiti, a jugokomunističke vlasti su nakon ulaska 1945. u Zagreb zabranile postojanje hrvatskih pravoslavaca te oni u tom razdoblju nisu mogli imati ni svojih bogomolja. Navedena brojka očito pokazuje kako ni velikosrpska ni komunistička Jugoslavija nije dokraja uspjela uništit vjeru i nacionalni duh pravoslavnih Hrvata. Na popisu se i 9.647 Hrvata očitovalo pripadnicima islamske vjere, što hrvatski narod, a posebno njegov obrambeni nacionalizam otkriva u potpuno drukčijem svjetlu od onoga što ga je nametala najprije jugoslavenska, a potom i velikosrpska promidžba. On se naime još od svojih početaka razvijao kao jedinstvo u raznolikosti, što uostalom svjedoči njegova cjelokupna kulturna povijest.
Od ukupno 4.284.889 stanovnika, njih 4.096.305 za materinski ima hrvatski jezik, a 52.879 srpski jezik. Miješanim govorom hrvatsko-srpskim, odnosno, kako su to nekad definirali jezikoslovci, hrvatskim govorom na srpski način očitovalo se 3.059 govornika, dok se za srpsko-hrvatski kao materinski jezik, odnosno srpskim govorom na hrvatski način očitovalo 7.822 govornika. Srodnim jezikom hrvatskom, za crnogorski jezik kao materinski očitovalo se 876 govornika, dok je bosanski jezik materinski za 16.856 govornik. Ne znamo spada li u ovu jezičnu odredbenicu stanovništvo podrijetlom iz Bosne ili je pak riječ o bošnjačkom jeziku, što je vjerojatno bila jedna od nepreciznosti u zadnjem popisu. Bez obzira na to, narod je masovno u vlastitu jeziku tražio svoj identitet, što su jasno očitovali Hrvati, ali i pripadnici manjina. Brojke opet jasno pokazuju kako su potpuno neutemeljeni nasilni postupci nametanja jezičnoga unitarizma, kako su to pokušavale neke rubne skupine. Pa i oni koji trenutno rade na provedbi zakonske obveze o dvojezičnosti na pojedinim mješovitim područjima u Hrvatskoj trebali bi se ravnati prema brojci od 52.879 govornika, koji smatraju da je srpski njihov materinski jezik.
SPC pokrovitelj posrbljivanja
Politika posrbljivanja pravoslavnoga pučanstva u Srbiji susjednim državama ni danas nije napuštena. Toj se politici snažno opire svjesno crnogorstvo, koje je ustrojilo svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu te makedonski narod s vlastitom crkvom, koja se još uvijek nastoji kanonski izvući iz tvrdokornoga i nepopustljivog zagrljaja Srpske crkve. Politiku srpskoga pravoslavlja nedavno je u Trebinju potvrdio i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić istaknuvši kako Srbija može biti oslonac svim Srbima u susjednim državama te da im ona kao stabilna država može biti jamac. Srbija, poručio je Nikolić, ima korisnu ulogu da sve države u kojima živi srpski narod podigne na standard EU.
Naravno, Srbija, kao i svaka matična država, ima se pravo brinuti za položaj svoje manjine, ali pod uvjetom da i sama manjinama drugih naroda u vlastitoj državi osigura opstojnost, što dosad nije bio slučaj, pa se iz Nikolićeve najave može odčitavati samo još jedna nova inačica velikosrpskog pokroviteljstva nad svim pravoslavcima, čime se i dalje nastoji poistovjetiti vjeru s nacijom. Upravo ta uporaba pravoslavlja dovodila je u razdoblju zadnjih stotinjak godina do agresija na hrvatsko državno i povijesno područje.
Skupina od 16.647 pravoslavnih Hrvata koja se tako očitovala u brojdbi pučanstva te činjenica da je od 186.633 stanovnika, koji su se očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite crkvene organizacije. U Hrvatskoj naravno postoji srpska manjina jer se njezini pripadnici nacionalno osjećaju Srbima, a za svoje vjerske potrebe mogu imati i već imaju vlastitu Srpsku pravoslavnu crkvu. No, činjenica je i kako unatoč silnim pritiscima, uništavanju, progonu pa i ubojstvima hrvatskoga pravoslavnog klera još uvijek živa nacionalna svijest i pravoslavnih Hrvata, koji su u ranijim povijesnim razdobljima imali znatnoga udjela u obrani hrvatske državnosti i stvaranju hrvatske kulture.
Pravoslavlje je počelo prodirati na hrvatska povijesna područja nemanjićkom invazijom na Duklju i istočnu Hercegovinu, odnosno područja nekadašnje Crvene Hrvatske. Tako se Duklja, odnosno današnja Crna Gora razdijelila na pravoslavni sjever i katolički jug uz jadransku obalu.
Do pojave Osmanlija 1463., u drugim hrvatskim zemljama, zapadno od rijeke Drine nema pravoslavlja, a oni koji dolaze s Turcima različita su etničkog podrijetla, koje uglavnom poznajemo pod vlaškim imenom.
Dvjestogodišnji sukob Hrvata s Turcima u središnjoj Hrvatskoj, području t. zv. Turske Hrvatske, odnosno današnje zapadne Bosne ispraznio je to područje, a preostalo stanovništvo je prešlo na islam. Na opustjela područja Turci su iz unutrašnjosti Balkana naselili vlaške stočare i seljake, koji su im služili kao martolozi, odnosno pomoćne postrojbe u ratu protiv zapadnih kršćana, a u ovom slučaju Hrvata.
Kasnije su na područja zapadno od Une te na ona u Slavoniji i Dalmaciji austrijske i mletačke vlasti za slične vojničke potrebe Vlahe naseljavali s druge strane granice. Na područjima pod osmanskom vlašću jedan dio Hrvata je zbog nedostatka katoličkih svećenika, a da bi se odupro islamizaciji prelazio i na pravoslavlje.
S vremenom se vlaški dio pučanstva uklopio u hrvatski prostor, a postupno se i pohrvaćivao sudjelujući u zajedničkoj obrani hrvatskih zemalja od Turaka.
Hrvati su viševjerska nacija
Srpske pak seobe u XVIII. st. usmjerene su od juga Srbije prema sjeveru, odnosno južnoj Ugarskoj, a zahvaćaju i hrvatski prostor u Srijemu, gdje se naselila jedna kompaktna skupina Srba ekavaca. Srpska pravoslavna crkva, odnosno Karlovačka mitropolija (Srijemski Karlovci) tijekom sljedeća dva stoljeća najprije zadobiva crkvenu kontrolu nad pravoslavnim Vlasima i Hrvatima, a od druge polovice 19. stoljeća snažnom političkom akcijom posrbljuje Vlahe i pravoslavne Hrvate po jednostavnoj formuli kako je vjerski pravoslavac istovjetan s nacionalnim Srbinom. Smušena politika narodnjačke stranke ne uspijeva odgovoriti na ove izazove, na koje odgovora tek moderni hrvatski nacionalizam Ante Stračevića, koji proklamira Hrvate kao viševjersku naciju – Hrvate katolike, pravoslavce i muslimane. Do sukoba srpske vjerskopolitičke ideje i hrvatskoga nacionalizma posebno dolazi u mješovitim područjima. Taj sukob posebno raspiruje monarhistička Jugolsavija, koja ukida grčko-iztočnu crkvu u Hrvatskoj i 1920. ju uklapa u sastav Srpske pravoslavne crkve.
Neuspjeh Eugena Kvaternika da s banom Šokčevićem ustroji Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kako bi očuvao jedinstvo hrvatskoga naroda te njegova pogibija u Rakovičkoj buni (1871.) otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, a što je odgovaralo tadašnjim politikama Beča i Pešte, posebno u razdoblju bana Khuena Hedervaryja. Do pojave velikosrpskog lista u Zagrebu - „Srbobrana“ - većina se pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala hrvatskim građanima i političkim Hrvatima.
U Dalmaciji su pak ruski emisari organizirali velikosrpska propagandu, a u sjevernoj Hrvatskoj srbijanski znanstveni, kulturni i politički djelatnici, poput Jovana Cvijića, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i drugih emisara obilaze pravoslavno stanovništvo i potiču ga na svetosavlje.
Predložak ovih emisara istovjetan je onom potkraj osamdesetih godina, kad su Milošević, Srbija i JNA pripremali agresiju na Republiku Hrvatsku.
Povjesničar Mato Artukovića zabilježio je u svojoj studiji „Ideologija srpsko-hrvatskih sporova“ (Srbobran 1884-1902) na stranici 34. citate iz novina „Srbobran“, iz 1894. godine, na destogodišnjicu, i stanje zatečeno među pravoslavnim Hrvatima u vrijeme izlaska njihova prvog broja. U tom listu je najbolje ocrtan proces posrbljivanja i nametanja svetosavlja hrvatskim pravoslavcima.
„U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice“, stoji, kako Artuković navodi u Srbobranu, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.
Kadijević - 'Rvat 'rišćanin
Nacionalnu vitalnost hrvatskih pravoslavaca, čak i u ono bezumno jugokomunističko doba potvrđuje priča iz Dalmatinske zagore, koja se sedamdesetih godina prepričavala po Zagrebu, a na koju je reagirao brat generala JNA Veljka Kadijevića, zatraživši od „narodnoga heroja“ Pavla Loze da spriječi širenje tih priča, jer bi svojedobno hrvatstvo Kadijevićevih predaka moglo škoditi Veljkovu usponu po hijerarhiji tadašnje JNA. Naime, riječ o zgodi s bivšim hajdukom Andrijicom Šimićem, kojeg su nakon izlaska s višegodišnje robije znatiželjni Zagorani u jednoj Krčmi između Ciste i Lovreća pitali kakav mu je pouzdanik u družini bio Srbin Jovo Kadijević. Šimić im je na to odgovorio kako Jovo nije bio nikakav Srbin nego Rvat rišćanske vire. Istraživači hrvatskoga pravoslavlja s pravom smatraju kako komunističke vlasti, zbog vlastite ideologije nisu imale nikakva razloga poslije rata potpuno uništiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Naime, oni drži kako su toj odluci kumovali velikosrpski elementi, koji su uostalom i bili dominantni u komunističkoj Jugoslaviji, čime su ponovno stvorili prostor strahovitom utjecaju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatskim pravoslavcima onemogućili ispovijedanje svoje vjere u vlastitoj crkvi.
Prinosi hrvatskoj politici i kulturi
Kako se ne bi zatro spomen na ugledne hrvatske muževe pravoslavne vjere evo bar djelomična popisa onih koji su svoja djela ugradili u povijest hrvatske države i kulture.
Valja istaknuti kako je majka oca hrvatskoga modernog nacionalizma Ante Starčevića bila pravoslavna Hrvatica.
Tu su onda hrvatski književnik August Harambašić,
Stjepan Miletić, prvi intendant HNK-a,
Nikola Kokotović, novinar i borac protiv velikosrpstva i izjednačavanja pravoslavlja sa srpstvom,
Petar Preradović, hrvatski pjesnik,
Anastas Popović (1786.-1872.) osnivač prve novčarske ustanove u Hrvatskoj (1846.) - Prva hrvatska štedionica te predsjednik zagrebačke Pravoslavne općine,
Mosije Baltić (1804.-1878.) važan unaprijeđivač poljoprivrede,
Dimitrija Demeter (1811.-1872.) pjesnik i prvi moderni hrvatski dramaturg,
Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne,
Makso Prica (1823.-1873.) pravnik i političar te tajnik bana Jelačića,
Gedeon Zastavniković (1824.-1869.) austrijski general i upravitelj Vojne krajine;
Nikola Krestić (1824.-1887.) političar i predsjednik Sabora (1873.-84.);
Ivo pl. Malin Ksaverski (1853.-1907.) sveučilišni profesor, tajnik i savjetnik autonomne hrvatske vlade;
Gavro Manojlović (1856.-1926.) povjesničar i predsjednik JAZU;
Mojo Medić (1855.-1939.) zoolog;
Milan Ogrizović (1877.-1923.) književnik;
Petar Petrović Pecija (1877.-1955.) književnik;
Dušan Plavšić književnik i tajnik Hrvatskog kluba u Sarajevu;
Dušan Kotur i Dane Stanisavljević;
Novak Simić (1906.-1981.) književnik;
Marko Mileusnić bio je sesvetski načelnik i dugoselski narodni zastupnik, a napisao i Poslanicu onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi,
Gabriel barun von Rodić (1812.-1890.) bio je habsburški časnik koji je od lipnja 1848. u stožeru bana Jelačića kao satnik, a u rujnu iste godine postaje pomoćnik Jelačićevom pobočnom generalu;
zastupnik Savo Besarović,
hrvatski generali Svetozar Borojević, Fedor Dragojlov, Đuro Grujić, Lavoslav Milić, Mihajlo Lukić, Georg Dragičević, Milan Emil Uzelac,
križarski gerilac Delko Bogdanić,
pukovnik Jovo Stajić,
bojnik Vladimir Graovac,
sabornik Uroš Doder
te istaknuti svećenici Hrvatske pravoslavne crkve kao što su Vaso Šurlan, Spiridon Mifka, Miron Federer, Sevastijan Perić, Dositej Teodorović, Amvrosije Veselinović, Rafail Stanivuković i t.d.
Miloš Obrknežević u svojim tekstu „Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i HPC“ navodi kako osim deklariranih Hrvata, koje smo već naveli, postoji i cijeli niz pravoslavnih koji se zbog snažnoga pritiska SPC-a nisu javno deklarirali Hrvatima, nu Hrvatsku su ipak priznavali svojom domovinom kao što je bio Nikola Tesla, Pavao Vuk Pavlović, Stevan Galogaža, Vladan Desnica, Milan Nožinić, Mišo Dimitrijević, Mila Jovanović Dimitrijević, Gavro Savić i t.d.
Obnovi i ustrojstvu crkvene zajednice za hrvatske pravoslavce u razdoblju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske usprotivio se sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović, a posebno oštro, reagirala je Srpska pravoslavna crkva, koja i dalje, kao tijelo strane države u Hrvatskoj vodi politiku svoje matične države, a među vjernicima stvara ozračje straha te im prijeti različitim crkvenim kaznama ako se kao pravoslavci nacionalno ne očituju i Srbima. Odatle potječe i znatan strah pravoslavnih vjernika pa se mnogi, premda Hrvatsku osjećaju svojom domovinom ne usude očitovati Hrvatima, a hrvatska država uporno šuti na kršenje njihovih osnovnih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Naravno, nitko ne traži ukidanje i zabranu rada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, no u interesu je slobode i pravde omogućiti i skupini vjernika koji nisu Srbi da svoje pravoslavlje prakticiraju u vlastitoj crkvi. Uostalom, ako je to pošlo za rukom Crnogorcima i Makedoncima, zašto ne bi i pravoslavnim Hrvatima, koji su toliko dobra doprinijeli svojoj domovini Hrvatskoj.
Mate Kovačević
ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU
LATKOVIĆ, Radovan (1917 - 2003)
HRVATSKI NACIONALISTI I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET
Mnogi hrvatski nacionalisti, srednjoškolci i sveučilištarci, i neki članovi pododbora MH, pripadali su i katoličkim organizacijama, napose Hrvatskom križarskom bratstvu i društvu Domagoj.
Ova okolnost doprinjela je, da se nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne omladine razvilo u duhu kršćanskih načela i zasada Katoličke Crkve. Sjećam se sastanaka koje smo održavali u križarskom ogranku u župi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici, slično kao i u našem Pododboru, pod duhovnim vodstvom župnika, dra. Josipa Lončarića. Volili smo ga i cijenili, premda nismo tada znali, da je bio odigrao važnu ulogu u izboru svećeničkoga zvanja mladog Alojzija Stepinca, budućeg zagrebačkoga nadbiskupa.
Okolnosti, da su u Srednjoškolskom i Sveučilišnomu pododboru, uz članove katolike, bila i dva muslimana (Halid Čaušević, sin Reis-Ul-Uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića, i Muhamed Hadžijahić), nije vodila podijeljenosti među nama. Svi smo se osjećali Hrvatima i svijest pripadnosti istom narodu bila je temelj naše povezanosti. Sjećam se prijateljstva koje me je povezivalo s Halidom i Muhamedom u zajedničkomu nacionalnom osjećanju i djelovanju.
SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM
Približavanje i suradnja hrvatskih nacionalista i Ustaškog pokreta prirodno se razvila tijekom vremena, proizašla iz zajedničkoga hrvatskoga državotvornoga stanovišta i borbe za uspostavu hrvatske nezavisnosti. Nakon šestosiječanjske diktature, Ustaški pokret bio je najjača organizirana politička snaga, koja je bezkompromisno zastupala "pravo hrvatskoga naroda na svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj i na cijelom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, tj. svoju potpuno samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu opet uspostaviti". "Tu uzpostavu", naglašavaju ustaška Načela, "ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja". "Hrvatski narod ne vežu", ističu ustaška Načela, "nikakve međunarodne ni državo-pravne obveze iz sadašnjosti ni iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima, niti će se na takve u svojoj nezvisnoj državi Hrvatskoj obazirati." Ovim stanovištem jasno je naglašena ograda od bilo kojeg utjecaja stranih političkih ili ideoloških doktrina na djelovanje Ustaškog pokreta.
Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.
Sjećam se još uvijek oduševljenja kojim sam krenuo s dva prijatelja, jedan je bio, mislim, Franjo Perše, u potragu za izdanjima ustaške emigracije, koja smo se nadali pronaći u okolici Zadra. Stigli smo do Školjića, maloga otočića na domak Zadra, odakle nas je jedan fratar neprimjetno prebacio malom brodicom do Zadra.
Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.
Suradnja hrvatskih nacionalista sveučilištaraca s Ustaškim pokretom oživjela je, naročito, povratkom iz emigracije dr. Mile Budaka i dr. Mladena Lorkovića.
Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...
Naš štrajk prekinula je zapovijed, da se ukrcamo u policijsko vozilo. Nismo znali kamo nas misle odvesti. Izgladnjeli i oslabljeni, teško smo podnosili vožnju i trešnju staroga vozila.
Nakon duljega vremena primjetili smo, da smo stigli u Lepoglavu.
LOGOR ZA POLITIČKE KAŽNJENIKE - LEPOGLAVA
Odmah po dolasku, Uprava logora "počastila" nas je, izgladnjele i izmorene, bez predhodnoga liječničkoga pregleda, zdjelicom kaše od - graha koju nismo mogli ni okusiti.
Ipak, osjećali smo se kao u svom domu, kad smo primijetili da nas očekuje, kao "kućedomaćin", već odprije zatočena skupina gospićkih građana i omladinaca na čelu s Juricom Frkovićem. Osim njih, dali su nam dobrodošlicu odprije zatočeni prof. Ivan Oršanić, dr. Mile Starčević, dr. Šime Cvitanović, Ivo Balentović, Ico Kirin...
Prije nas stigla je jedna skupina sveučilištaraca, među njima braća Crnko (Milivoj i Josip) i, koliko se sjećam, Ante Jakaša, Mile Musa, Mate Jeličić, Božo Ivanuš, Grga Ereš, Jerko Skračić, Frane Sulić.
Tako je počeo naš logorski život, koji je, treba priznati, bio u ono doba daleko do onoga što je bila, kasnije, srbokomunistička zloglasna Lepoglava, u kojoj je i naš junački nadbiskup Stepinac doživio svoje mučeništvo.
Kojiput nam se pričinjalo, da se nalazimo u jednom pododboru Matice Hrvatske ogradenom logorskim zidinama i policijskom stražom. Svakog dana, oko pet sati poslije podne, nakon improvizirane večere od paketa koje su nam slali rodbina i prijatelji, održavali smo redovito "društveno sijelo". Naši stari, ugledni hrvatski intelektualci, poveli bi razgovor o političkim pitanjima onoga vremena, izlagali svoje poglede i svoja predviđanja o temeljnim pitanjima hrvatske narodne zajednice i buduće hrvatske države. Razgovor bi se uvijek produžio kroz nekoliko sati, uvijek raznolik i poticajan. Bilo je prigoda i za šalu i zabavu. Optimizam nas mladih i po godinama starijih, obilježavao je naše dane. Razumljivo je, da smo ipak željeli stupiti na slobodu, tim više što smo težili ostvariti stvarnu slobodu rušenjem zida jugoslavenske tamnice naroda.
Među raznim šalama koje su pojedinci izmišljali bila je i originalna šala Jože Crnka, jedna "aprilska šala"! On je smislio proširiti vijest, da ćemo 1. travnja biti oslođodeni. Šala je postala zbiljom. Makar je većina logoraša već bila prebačena u drugi logor - Kruščicu - "Studentska grupa", zahvaljujući anonimnoj intervenciji jedne utjecajne osobe "pri vlasti", bila je 1. travnja 1941. odpuštena iz logora.
Oni, koji su putovali u Zagreb, bili su u vlaku iznenadeni porukom, da ćemo u Zagrebu biti ponovno uhićeni. Zato ne smijemo odsjesti u našem stalnom zagrebačkom boravištu, nego u jednom drugom, koje nam je u istoj poruci bilo povjerljivo saopćeno. Bili smo smješteni u stanu jednoga prijatelja gdje smo se pripravljali za dogadaje, koji su trebali doskora nastupiti: slom Jugoslavije i ulazak njemačke vojske u Zagreb. Raspravljali smo koje ćemo dužnost morati preuzeti u tim časovima mi, hrvatski sveučilištarci - nacionalisti. Jednoga od tih dana primio sam ceduljicu s porukom, rukom pisanom: "Ustaša Radovan Latković imenuje se povjerenikom radio-stanice Zagreb. - Mirko Jerec."
PROGLAŠENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Sjedio sam s prijateljima u slastičami Kostinčer na Preradovićevu trgu, kada sam, oko tri sata poslije podne, na sam dan 10. travnja 1941., saznao za ulazak njemačke vojske u Zagreb i neminovni slom Jugoslavenske armije.
Nisam bio dobio nikakve upute u svezi mojega imenovanja, no smatrao sam, da u nastalim okolnostima moram što prije doći u radio stanicu. Ali kako? Ulice Zagreba bile su već prepune vojnih jedinica i naroda, koji je oduševljeno klicao svitanju hrvatske slobode.
U tim okolnostima, stići redovitim prometnim sredstvima do Vlaške ulice, gdje je bila smještena radio stanica, bilo je nemoguće. Odlučio sam stoga nazvati zagrebačko redarstvo i zatražiti razgovor s ravnateljem dr. Vragovićem. Predstavio sam se kao imenovani povjerenik radio stanice Zagreb i zatražio, da mi odmah pošalje prometno sredstvo koje će me prebaciti na mjesto moje udjelbe. Dr. Vragović, koji me je još prije nekoliko mjeseci dao uhititi, odazvao se vrlo ljubazno i bez oklijevanja poslao mi motorkotač s prikolicom i redarstvenika, da me prebaci u Vlašku 116. S nepovjerenjem sjeo sam uz redarstvenika, u podsvijesti još uvijek organa koji obavlja uhićenja, a sada, nevjerojatno, poslana meni na uslugu!
Teško smo se probijali zakrčenim ulicama, dok nismo, napokon, stigli do radio stanice. Bila je već zauzeta po jednoj skupini omladinaca iz društva "Hrvatska uzdanica" koja je, pod vodstvom Viktora Makara, smjelim podhvatom razoružala jugoslavensku vojničku posadu već 9. travnja 1941. nakon što su u jutarnjim satima primili obavijest o pobuni Hrvata 106. pješačke pukovnije u Bjelovaru. Sve se to odigralo još istoga dana poslije podne, pripovijeda mi Makar, gotovo neprimjetno, bez ljudskih žrtava i bez ijednog incidenta.
Slijedećeg dana izvedbe su proslijedile redovitim rasporedom sve do časa proglašenja hrvatske državne nezavisnosti.
Kad sam ušao u zgradu radio stanice, Slavko Kvaternik već je bio pročitao proglas, koji je odjeknuo cijelom Hrvatskom:
"Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna stoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika, dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u domovini i inozemstu, odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska."
Oduševljenje kojim je hrvatski narod jednodušno prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bilo je pomućeno vijestima o učestalim ekscesima pojedinaca i neumjesnim mjerama vlade donesenim pod pritiskom "saveznika", Njemačke i Italije, u protimbi s Ustaškim načelima i povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.
Sve je to izazvalo negodovanje i u redovima hrvatskih nacionalista. Jedan uži krug hrvatskih sveučilištaraca nacionalista, kojemu sam pripadao, zatražio je primanje kod Poglavnika, da mu izloži svoje poglede na nastale događaje. Primanje je bilo ostvareno posredovanjem našega kolege Wernera (Busa), sina gradonačelnikova, koji je radio u Poglavnikovu uredu. Poglavnik nije dao posebno značenje dogadajima koje smo mu izložili. Rekao nam je, da se nalazimo u revoluciji i da su to redovite pojave svake revolucije, koje će s vremenom nestati.
Radio stanica Zagreb nastavila je 1941. normalno svojim emisijama, prema odprije ustaljenom rasporedu. Nije bilo smetnji ni od koga. Svi su zdušno izvršavali svoje dužnosti. U tim okolnostima stekao sam uvjerenje da nema potrebe postaviti nekoga "povjerenika" za nadzor rada zagrebačke radiostanice. Zato sam zatražio, da me se oslobodi te dužnosti. No državni tajnik za promičbu prof. Ivan Oršanić i ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković htjeh su, da još neko vrijeme ostanem na radio stanici. Već 27. travnja 1941. bio sam imenovan ravnateljem.
Jednoga dana posjetio je radio stanicu Poglavnik. Ušao je u moj ured, držeći u ruci, kao neki kompromitirajući plijen, daščicu koja je visila na unutarnjim ulaznim vratima s nadpisom Radiostanica Zagreb. Pružio mi ju je prijekornim pogledom, kao da pita: "A što je to?" Njegov pogled izražavao je prigovor mojoj nebrizi, da još nisam bio promijenio naziv "radio" u "krugoval".
Ovaj neugodni susret završio je, srećom, bez posljedica. Sve je bilo riješeno izmjenom naziva radiostanice.
* * *
30.6.2013.
Odoše partizani u Jevropu! Neka (daleko im lepa kuća!) i nek se više kane Hrvatske!
SKANDAL NAD SKANDALIMA - Nove izmišljene srpske žrtve
Komemoraciju 'Šaranova jama' treba odmah zabraniti jer vrijeđa cijeli hrvatski narod!
Nekoliko posljednjih godina pred Šaranovom jamom održavaju se komemoracije kojima nesmetano prisustvuju delegacije iz 'cijelog regiona', razne prigodne udruge a tu je i Teršeličkina 'Documenta' zbog suočavanja s prošlošću. Interesantno, nakon 'oslobođenja', 1945. godine, Titini geolozi, speleolozi i forenzičari imali su na raspolaganju punih 45 godina da rasvijetle navodne masovne zločine ustaškog logora 'Jadovno', da prebroje sve kosti ili lubanje u Šaranovoj jami. Oni to nisu učinili, nije istražena ni jedna jedina jama s tog područja, nego su se komunistički vlastodršci zadovoljili lažnim mitovima što ih je zapisao samozvani karlovački historiograf Đuro Zatezalo po zanimanju kovač. Razmeće se on i danas fantazmagoričnim brojkama od 40 tisuća žrtava koje nikad nisu ekshumirane, forenzički obrađene, dakle ni prebrojene jednostavno ostale su 'neidentifikovane'. Nije li to morbidna manipulacija nepostojećim žrtvama kako bi se hrvatski narod neopravdano proglasio genocidnim!?
Na žalost, tim lažima zadovoljava se i aktualna hrvatska vlast na čelu s pravdoljubivim Josipovićem! I ove je godine u Jadovnom neizostavan bio etnički biznismen, Milorad Pupovac a uz njega i 'antifašistički poklopac svakom loncu', bivši šef države Stipe Mesić, koji nad jamom poručuje da se ne smije dopustiti manipuliranje povijesnim činjenicama kojima se nastoji zatrovati ponajprije mlade generacije. A na prošlogodišnjoj komemoraciji najžešći među govornicima bio je izaslanik Hrvatskoga sabora, upravo predsjednik SNV-a Milorad Pupovac koji je istaknuo je da su zločini u Jadovnom 'matica svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH'.
Dakako, 'ulje na vatru' dolijevaju i Slavko Goldstein tvrdeći da mu je tamo zaglavio otac te prije par godina ondašnji predsjednik Srbije, Boris Tadić koji je nad Šaranovom jamom naricao za svojim ubijenim 'dedom'.
Zatezalovo natezanje s nepostojećim žrtvama
Prije par godina SABA-Hrvatske (čiji je danas počasni predsjednik Stipe Mesić!) u Zagrebu je promovirao dvotomnu knjigu srpskog 'istoričara' pobjeglog u Beograd 1991., po profesiji seoskog kovača, Đure Zatezala, naslova: „Jadovno: kompleks ustaških logora 1941.“ na čak 1727 stranica velikog formata. Na koricama te knjige uočljiv je lik blaženog Alojzija Stepinca kako bi 'čitatelji' odmah mogli znati tko je krivac 'genocida' nad srbijanskim i židovskim pukom odnosno tko je štitio zločine i zločince - Katolička Crkva; slično toj, zlonamjernoj slikovitoj asocijaciji ovih dana je verbalno izvalio i hrvatski premijer povodom 'slučaja Perković', zar ne!?
Prema Zatezalu, od 11. travnja (NDH je proglašena tek jedan dan prije!?) do 25. kolovoza 1941., u kompleksu logora ubijene su sasvim, 'u dlaku' precizno, 40.123 osobe, od toga 32.103 samo u Jadovnu odnosno pretežno u najvećoj jami tog ustaškog logora, Šaranovoj jami.
Teorija o sardinama u konzervi odnosno o krastavcima u staklenki:Dr. sc. Srećko Božičević, umirovljeni je i priznati hrvatski geolog, speleolog i hidrogeolog. Speleologijom se bavio punih 60 godina. Bio je 40 godina u Institutu za geološka istraživanja gdje je magistrirao i doktorirao, radio na terenu po svima republikama bivše države, dakle vrhunski je stručnjak geološke i speleološke struke za razliku od kripto-'istoričara', seoskog kovača, Đure Zatezala. Već godinama Božičević upozorava da ta jama nije logor Jadovno, nego da su u Šaranovu jamu partizani bacali Hrvate.
„Još prije nekoliko godina, kada je Stipan Mesić bio gore za vrijeme svoga mandata, oni su organizirali pravu terevenku na kojoj su osim njega bili Pupovac, Goldstein i drugi... Bio sam zapravo frapiran tom pijankom ili slavom, a navodno je to pravoslavni običaj“, izjavio to ugledni speleolog Božičević za 'Hrvatski list' (Zadar, srpanj 2011.). A sad evo dijela njegova izlaganja za 'Politički zatvorenik', srpanj 2009.g., vezanog uz srpski mit o toj po zlu čuvenoj ustaškoj 'jami bezdanki' nedaleko Jadovnog:
„U postojeći nacrt Šaranove jame (dubine 42,5m) pokušao sam prema naznačenom mjerilu i veličini te širini prosječnog čovjeka 'poredati' ili posložiti ljudska tijela kao što su - neka mi se oprosti na usporedbi - složene sardine i krastavci! Iako je to u surovoj stvarnosti neizvedivo, ali radi približnog odnosa određene mogućnosti i sada znanih činjenica, rezultat je bio sljedeći: Posložena po vertikali, u nju bi stalo (razumije se punoj do vrha, nap. a.) približno 1.800-2.000 ljudskih tijela. Ako bismo ih 'naslagali' po horizontali, bacajući od otvora s uvjerenjem da će oni tako ležati i u jami, tada bi 'stalo' od 1.300 do 1.500 ubijenih ljudi, sve uz uvažavanje postojećih proširenja i suženja u jami. Oscilacija od ove procjene može biti od 50 do 100 osoba. Moram, na žalost, upozoriti i na postojeći poseban način raspadanja ljudskog tijela kad ono nije zakopano u zemlji, što bi svakako 'usporavalo' navodno ubijanje 'na tvorničkoj vrpci'.“
Šokantno: U Šaranovoj jami nema 'nikoga', prazna je: „Za vrijeme druge Jugoslavije ova je jama bila proglašena jamom grobnicom žrtava stradalih u logoru Jadovno 1941. godine. Slijedom toga odlučeno je da se poduzme terensko istraživanje kako bi se provjerile navedene optužbe. Stručni dio ekipe sačinjavali su: Davor Butković-Žu i Pavle Vranjican. Tajnik saborske Komisije bio je gospodin Florijan Boras. Krenuli smo u Gospić gdje su nam se u policijskoj upravi pridružili djelatnici policije i svi zajedno došli smo do ulaza u Šaranovu jamu koja se nalazi neposredno uz šumsku cestu. Upotrebljavajući uže i speleološku opremu spustili smo se do dna jame.
U jami nismo našli ni najmanjeg traga bilo kakvog novijeg zločina, ali na naše iznenađenje niti bilo kojeg pa ni najmanjeg traga o zločinu iz 1941. godine. Jednostavno - na dnu te jame nema nijednog ljudskog kostura, tj. ničeg što bi moglo na bilo koji način potvrditi tu priču. Napravili smo jednostavnu skicu jame, kratki video snimak i izašli vani. Napisali smo izvješće koje smo zajedno sa snimkom unutrašnjosti jame predali saborskoj Komisiji. Kakva je bila sudbina našeg izvješća - ne znam - ali čuo sam da je video snimak prikazan svim zainteresiranim stranama.“
Koga briga da se skine hipoteka genocida?
Potpuno je nevjerojatno kako nakon svjedočenja uglednog znanstvenika dr. Srećka Božičevića u Hrvatskom listu, od hrvatskih medija samo je bivši FOKUS to objavio. Potpuna šutnja, ignoriranje. Do danas Državno odvjetništvo RH odnosno politički vrh hrvatske države ništa nije poduzelo u tom pogledu. Organizator/i komemoracije nemaju ni znanstvene ni ljudske snage da prihvate istinu, oni i dalje ustraju na izmišljenoj priči Đure Zatezala koja nedvosmisleno služi da se hrvatskom narodu ničim opravdano nametne breme genocida. Stoga će i novopodignuti spomenik kraj Šaranove jame za većinu građana Hrvatske postati simbolom gluposti i prijevare, a ono što je najgore - stvarne žrtve biti će zaslugom organizatora komemoracije popljuvane i ponižene.
Evo kakav su razuman prijedlog imali autori ovog članka, Josip Jurčević i Pavle Vranjican, parafraziram: Preporučili bi da se okupi istraživačka ekipa sastavljena od pripadnika specijalne policije, HGSS-a i djelatnika Geološkog instituta iz Zagreba. S obzirom da se radi o jednostavnom speleološkom objektu male dubine, 42,5 metara, moglo bi se organizirati sigurno spuštanje u jamu svih zainteresiranih, Mesića, Pupovca, Goldstein-ovih, Josipovića, Teršeličke i Đure Zatezala kako bi se i osobno uvjerili u činjenično stanje nesporno utvrđeno video-zapisom Davora Butković-Žua i Pavla Vranjicana… A do tada zabraniti ovakve provokativne 'derneke' na kojima se blati cijeli hrvatski narod!“
Damir Kalafatić
Hodža među hrabrim svjedocima istine
E, ja ne ću šutjeti. Baš ovako je, odlučno, u svom nadahnutom govoru, uz pobrani pljesak, 22. lipnja kod jame Jazovke, suočivši se na licu mjesta sa strašnim činjenicama i spoznajama, govorio hodža. Pomolio se za duše hrvatskih vojnika, časnika i bolničkih ranjenika islamske vjeroispovijesti, koji su završili u ovoj jami i svim drugim stratištima, od Bleiburga, Vukovara do Srebrenice.
Kao i mnogi među nama, nedovoljno svjestan tragičnoa narodnog rascjepa, vjerskog pa onda i etničkog, spominjao je i sintagme: dva naroda i dvije vjere. No, on se danas, zato s njime i počinjemo tekst, zbog gore spomenute hrabre izjave, svrstao među hrabre svjedoke istine, kojim epitetom je pater Vjekoslav Lasić zakitio, danas od Boga poslanoga prvog čovjeka komemoracije, biskupa Vlade Košića.
Svi naši hrabri svjedoci istine su na meti neprijatelja povijesne istine, koji neprijatelj se, ne samo infiltrirao, nego je i uzurpirao hrvatski državni vrh, koji je istoga dana, iz jugokomunističke i terorističke Brezovice, odlučno zapovijedio: Povijesni revizionizam se ne smije dozvoliti.
Od Jazovke i Brezovice, naše misli, preko brda i planina, lete do planine Vran, na kojoj su hrabri svjedoci istine, iz Hrvatskoga kulturnog društva Napredak iz Sarajeva i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosna iz Mostara, preko pera svoga člana, pisca turbopubliciste Ante Matića i njegove najnovije knjige "Diva i Slava", locirali još jednu Jazovku, grob nedužne i nevine, silovane i svirepo ubijene pastirice Slave (Radoslave), koja je mučeničkom smrću, na istom mjestu podijelila svoju strašnu sudbinu s ocem, stricem i mnogim drugim očevima stričevima i svećenicima, u vremenu haranja bradatih i trorogih.
O Divi Grabovčevoj i njezinoj mučeničkoj smrti, vezanoj uz turski zulum, znamo dosta. Spomenik smo joj podigli, pjesme spjevali, hodočastimo joj svake godine... O Slavi i njezinoj još strašnijoj smrti, vezanoj uz krvavi Titin udbokomunistički period, još uvijek ništa ne znamo. Vjerujući u gore spomenute institucije i hrabre svjedoke istine, uz poznatu knjigu prevedenu na devet svjetskih jezika "Drinske mučenice", u svojim rukama očekujemo i knjigu sličnog naslova, Vranske mučenice.
Žarko Marić
Da se ne zaboravi...
JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI
HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ
Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana
Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore.
Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga, imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi, tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu nesigurnost i opasnost.
No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.
Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu zabrinulo.
Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.
Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim počiniteljima.
O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.
Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe. Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri svojih stada.
Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.
Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.
Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.
Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih počinili četnici iz područnih srpskih («hrišćanskih») naselja: Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.
Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.
Ona je zaista mučenički umorena samo zato što je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu - što je bila katolkinja i Hrvatica.
Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".
Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva četničkih krvnika - jednoga ili njih više!
Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na padinama legendarnoga Vrana.
Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.
To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i poklona s usklikom:
"Navik on živi - ki zgine pošteno"
Josip Jozo SUTON
Ime „balkanskog razbojnika“ mora nestati iz Hrvatske
Njemački kancelar Konrad Adenauer je javno nazvao maršala Titu „balkanskim razbojnikom“. Tito je naredio svojim partizanima ubijanje svih njemačkih zarobljenika isto kao i Hrvata. On je poslije rata pobio i protjerao pola milijuna njemačkih folksdojčera iz Vojvodine, Srbije, Hrvatske i drugih dijelova bivše države. Tito je bio zabranio učenje njemačkog jezika u njegovoj Jugoslaviji skoro deset godina poslije rata. A Konrad Adenauer je jedan od trojice pokretača ujedinjene Europske zajednice.
Je li moguće da Hrvati ulaze u tu europsku zajednicu s imenom maršala Tite na Kazališnom trgu glavnog grada Hrvata koji je poznat kao jedan od deset najvećih zločinaca XX. stoljeća što je međunarodno utvrđeno? Evo sada se jasno pokazuje da u RH vladaju njegove ubojice Hrvata po Njemačkoj. Mijenjaju zakone da bi spašavali udbaške zločince koji su tijekom titoističke vladavine u miru godinama ubijali Hrvate po Njemačkoj kao zvijeri po lovištima. No, svejedno hoće li Nijemci pristati na takve ishitrene zakone spašavanja zloglasnih ubojica jugoudbaša, dovoljno je da konačno ubojice Hrvata priznaju te krvave zločine i da kao takvi ne smiju u Europsku uniju, jer svaka država će ih na traženje njemačkih sudova morati izručiti. Konačno je došlo vrijeme da se počne provoditi lustracija protiv tih titoista koji su poslije Franje Tuđmana zavladali slobodnom Republikom Hrvatskom.
Ne može se više skrivati niti Stipe Mesić koji je udbaš još od 1956. godine, niti Ivo Josipović koji tvrdi da mu je otac Ante uzor, iako je pripadao zloglasnoj zločinačkoj partizanskoj jedinici koja je pobila i širokobriješke franjevce, a da ne govorimo o Antinoj „ulozi“ poslije Karađorđeva. On više ne smije biti biran za predsjednika RH koja je jedna od članica EU-a. Eto sada naveliko udbaške jugokomunjare žele slaviti ulazak RH u EU. Pored ostalih u Zagreb dolazi u RH iz BiH i jedan od glavnih mrzitelja Hrvata za koje tvrdi da su zločinci kojima on nikada ne će dozvoliti temeljno pravo na hrvatsku regiju, Bakir Izetbegović, koji potječe od poturčene srpske familije iz Srbije koja je doselila u BiH i tako Hrvati u Bakiru imaju dva neprijatelja srpskoga i turskog. On je izazvao sukob hrvatskih muslimana i Hrvata kako bi dijelio BiH samo sa Srbima. A sve Hrvate bi htio potjerati ili poturčiti kao nekada. Bakiru bi bila dovoljna "federacija". U Domovinskome ratu bio je glavni savjetnik svome ocu Aliji Izetbegoviću. Bakru bi trebalo zabraniti ulazak u RH jer gazi temeljna prava autohtonom hrvatskom narodu u BiH. Njemu smeta čak i križ na hrvatskom brdu Humu na hrvatskoj strani iznad Mostara. On prijeti i EU-u s milijardom muslimana u svijetu. Vrijeme je da Hrvati postanu slobodan narod u svojoj Domovini BiH. Dosta je Hrvatima Bakira. Neka on ide u Srbiju, svoju izvornu domovinu.
Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske
Zagreb, 28.6.2013.
Perkovićev zakon
Čudne se stvari događaju. U sebi protuslovne i krvavo groteskne.
– To se – reći ćete – u Hrvatskoj bez prestanka ponavlja.
Više to nitko i ne opaža. – Točno.
Ali bit je toga ponavljanja napokon postala posve jasna. Eto, primjera radi, mitska šuma Brezovica! Ona je hrvatskim „antifašistima“ sveto mjesto. Odatle Stjepan Mesić i Ivo Josipović svečano proklinju natražnjake koji pokušavaju „mijenjati povijest“.
– Pa što?! – Ništa.
I taj se obred ustrajno ponavlja. Ali ovih se dana „antifašistička“ šuma Brezovica kod Siska prvi put dovoljno glasno stropoštala u „antifašističku“ jamu Jazovku kod Sošica.
No ta se buka opet slabo čula. Zaglušila ju je iznenadna eksplozija „Perkovićeva zakona“. – Molim?! – Ah, da! Josip Perković bio je visoki dužnosnik hrvatskoga ogranka Udbe. Na vrhuncu karijere organizirao je ubojstva hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj. Poslije se, zahvaljujući svojim „stručnim znanjima i saznanjima“, uvukao pod kožu hrvatskoj državi. Danas njemačko pravosuđe traži njegovo izručenje zbog umorstva Stjepana Đurekovića u Bavarskoj god. 1983. A kako je Udba, po tvrdnji Vjekoslava Krsnika, u SR Njemačkoj [daleko od očiju i ušiju BND-a?!] organizirala 67 ubojstava Hrvata, Perković je postao simbolom te vrste zločina. Hrvatski socijalni demokrat Zoran Milanović drži da Udbine zločince treba zaštititi od europskog uhidbenog naloga. Kako? Iznimkom u zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s ostalim državama članicama Europske unije – kraće: „Perkovićevim zakonom“.
Zamisao o zakonskoj zaštiti zločina očito je ćudoredno neprihvatljiva. Stoga su je oštro osudili kardinal Josip Bozanić, komisija HBK Iustitia et pax i saborska oporba. No nitko osim glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića nije dotaknuo politički kamen spoticanja. Vjerojatno ne bi ni Bajić da ga nije Milanović povukao za jezik rekavši da će Sabor samo zbog Bajićeve lijenosti navrat-nanos donijeti prijeporni zakon.
A stvar je, koliko se god o tomu šutjelo, i slijepcu razvidna. „Perkovićev zakon“ nije samo ćudoredno neprihvatljiv, on je i politički perverzan. Hrvatski zakon štiti zločin protiv hrvatstva! Taj pravni ekshibicionizam nije nezanimljiv ni s međunarodnoga gledišta. Pogotovo uzme li se u obzir posebnost mjesta i vrjemena. Republika Hrvatska u samo tjedan dana slavi svoj Dan državnosti, pokapa svoju suverenost i bezobzirno gazi – pravo Savezne Republike Njemačke! – Da, prilično blesavo, ali kakvo njemačko pravo? – Ništa posebno: suvereno pravo svake države da sama sudi za zločine počinjene na njezinu teritoriju. Što dakle? To je grozna groteska. Milanović i njegova saborska većina očito ne shvaćaju da ono što čine Hrvatima u Hrvatskoj ne mogu činiti Nijemcima u Europskoj uniji.
Kako će to svršiti? Zasad nitko ne zna. Njemačka kancelarica Angela Merkel iznenada je odbila doći na raskošni zagrebački pokop hrvatske suverenosti. Tvrdoglavi bi se Milanović pod bruxelleskim dojmom mogao i predomisliti. A možda se njemu i njegovima jednostavno – fućka? Tko zna. Sutra im je Vidovdan. Srbija bi mogla dobiti nadnevak početka pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Tajkuni nešto njuše. Ne bi valjda ozbiljni poslovni ljudi poput Ivice Todorića, Emila Tedeschija, Ivice Mudrinića bez ikakva uporišta bajali o sretnoj „jugosferi“ i svomu „beneluksu“. A Angela Merkel? Gospođa je, veli ravnodušno Vesna Pusić, dobro došla na proslavu. Ravnodušnost je razumljiva. Ako ne dođe gospođa Merkel, ništa zato. Možda dođe Njezino Veličanstvo Elizabeta II. A svakako će doći gospoda David Cameron i William Hague, Tomislav Nikolić i Ivica Dačić – više nego dosta da blaženi osmijesi obasjaju lica Ive Josipovića i Zorana Milanovića… To su, dakako, samo nagađanja u sjeni „Perkovićeva zakona“. Pričekajmo sutrašnji dan.
(hrsvijet)
Benjamin Tolić
Ti vražji Hercegovci
Sredinom devedesetih godina, netom što je Mile Martić bio prisiljen da prestane uveseljavati Zagrepčane zvončićima, napredni zagrebački porezni obveznici mogli su svoje nakupljene frustracije liječiti jednim grafitom u Šubićevoj. Pisalo je tom oronulom zidu sljedeće: Vratite nam naše Srbe, evo vam Hercegovci! Uzrokom tih frustracija bili su, naravno, Tuđman i njegova ''čoškastoglava klika''. Istina, Hercegovci u toj klici nisu bili baš većina, ali nekako su boli oči i dizali želudac poštenom poreznom obvezniku. On, purger s dna kace ili barem podnožja Kozare, pljunuti Mitleuropejac, pače kozmopolit, napredan, radišan, tolerantan u p.m. - morao je trpjeti tu primitivnu bandu kako harači njegovim lijepim gradom njegovom, propuntala se dabogda, Lijepom našom.
Sjećam se nekih znanaca nakon trećesječanjske rekonkviste komunista. Nikada ih ni prije ni poslije ne vidjeh tako sretne. Sve fetivi Zagrepčani u prvom ili drugom koljenu. Regionalno i nacionalno šaroliki, no uvjereni protutuđmanovci i protuhercegovci. I meni je, Bože mi oprosti, u neku ruku laknulo! Kao Hercegovcu već mi je pomalo dosadilo da me psuju ljudi koje ne poznajem, da me sumnjičavu pogledavaju novi poznanici i da stari poznanici, dok me s njima upoznaju, užimlju ramenima i govore: Nije on kao drugi Hercegovci … Bilo kako bilo, Hercegovci su, izuzmemo li Račanove Hercegovce, iz politike nestali, a zao glas je ostao. Stvoren je jedan nimalo simpatičan stereotip tipičnog Hercegovca i njime se nastavilo mahati i kada je Hercegovaca s političke scene nestalo. Taj je stereotip otprilike sljedeći: ''politički Hercegovac'' je lažni domoljub, ratni profiter, sklon nepotizmu te zavičajnom i ideološkom protekcionaštvu, nekompetentan, korumpiran, nesklon poštivanju zakona i demokratske procedure itd.
Izuzmemo li Račanova Hercegovca, Bandića, danas u politici nema jakih Hercegovaca. Leko se ne računa jer je on na politički ispravnoj strani. Međutim, gore pojašnjeni stereotip i te kako živi u hrvatskoj politici. Štoviše, čini mi se da nikada ovoliko ''političkih Hercegovaca'' u hrvatskoj politici nije bilo kao danas. Pokušat konkretnim primjerima to argumentirati. Prvo, lažno domoljublje! Svi iz vladajuće koalicije tvrde da su domoljubi i ne dopuštaju nikome da u njihovo domoljublje posumnja. Međutim, kad to domoljublje treba pokazati, oni znakovito šute. Tako je predsjednik Josipović jadikovao zbog međunacionalne tučnjave u Kistanju ili navodne ugroženosti seksualnih manjina, no nije našao za shodno reagirati kada su protukatolički aktivisti napadali miroljubive aktiviste udruge U ime obitelji. Isti taj Josipović svojedobno je predizborno i domoljubno glasao za ZERP , no kada je postao predsjednikom, ništa nije učinio po tom pitanju. Premijer Milanović hrvatsku je naciju nazvao paradoksalnom, državu slučajnom, a Domovinski rat građanskim, no to ga svejedno ne smeta da za sebe tvrdi da je veći domoljub od političkih oponenata. Ukratko, dva prva čovjeka u zemlji pravi su ''politički Hercegovci''.
Glede ratnog profiterstva, ima tu svega i svačega, ali činjenica je da su iz proteklog rata neizmjerno bogatiji izašli mnogi. Od Ivice Mudrinića do Radimira Čačića, od Tedeschija do njegova prijatelja Milanovića, a i Zoranov brat također. Od Anđelka Leke, i on je brat također, do Stipe Mesića! Od Ivice Todorića do Ive Sanadera! S tim da će Sanaderu, vjerojatno, nešto od stečenog ipak oduzeti! Od mesara Fiolića do teoretičarke radničkog samoupravljanja Vesne Pusić! Od Canjuge do braće Stazić! Od Ninoslava Pavića do Nine Jakovčića! Od Jambe do Sabe i tako dalje. Tko je tu ratni profiter, a tko rođeni biznismen, nikada nećemo saznati. Činjenica je da su na takvim i sličnim popisima, ukoliko su imalo objektivni, Hercegovci apsolutno i relativno podzastupljeni. Pa ti vidi tko je pravi profiter, to jest ''politički Hercegovac''.
Nepotizam? Tu je Milanović veći ''Hercegovac'' od Ljube Ćesića Rojsa. Gotovo da nema njegova jarana iz mladih dana kojemu nije krenulo nabolje otkako je on tu gdje jest i to što jest. Ne optužujem ja premijera za nepotizam, ne daj Bože, možda je riječ o čistoj koincidenciji! Mislim to da Krešimir Kučko i Siniša Petrović žare i pale u nacionalnoj zrakoplovnoj kompaniji baš sada kada je njihov prijatelj na vlasti. Slučajno je i to da je u Ministarstvu zaštite okoliša, kako pišu ovdašnja novinarska zabadala, neobično porastao broj ljudi iz pitoresknog gradića nedaleko od Zagreba otkako je na čelo ministarstva došao ministar iz tog istog gradića. Slučajno je i to da nema haenesovca koji drži do sebe a da nije zasjeo na neku direktorsku fotelju u državnim tvrtkama. A i brojnoj rodbini, prijateljima i znancima dobro ide. Otkako nas je obasjalo sunce ove ''najnovije demokracije''.
Glede kompetencije? I tu sve redom ''politički Hercegovci''! Pa im jedan ''tić iz njihova gnijezda, doktor Nikica Gabrić, veli da ''jesu legitimni, ali nisu kompetentni''. Glede korupcije? O tome najbolje govore rang liste raznih svjetskih institucija, na njima smo uvijek vrlo visoko pozicionirani. O poštivanju zakona i demokratske procedure sve kažu Peđa Grbin i Vesna Pusić koji ponavljaju da referenduma o ulaske definicije braka u Ustav neće biti iako svi profesori ustavnog prava u zemlji tvrde da ga mora biti. Sve u svemu, iako su diskutabilni Hercegovci odavno već isporučeni anonimnosti, bošnjačkoj dominaciji ili Haagu, ''politički Hercegovci'' i dalje dominiraju političkom i javnom scenom. Eh, ti vražji Hercegovci …
A što se tiče stvarnih ljudi iz pokrajine nazvane Hercegovinom, oni bi opet mogli nagrabusiti od ''starijih rođaka'' koji ovih dana ulaze u Eu. Baš slušam neki dan jednog od onih bezličnih eunijskih činovnika kako Hrvatskoj čestita na ulasku i objašnjava kako će ona kao članica EU pomoći u sređivanju stanja u Bosni i Hercegovini. Prevedeno na razumljiv jezik to znači otprilike sljedeće: Hrvatska će disciplinirati bosanskohercegovačke Hrvate ukoliko se budu opirali daljoj marginalizaciji i, eventualno, novčano pomoći središnjoj vlasti u Sarajevu. Jer napredne zapadne zemlje baš i ne vole trošiti vlastita sredstva na održavanje svojih političkih konstrukcija na ''brdovitom Balkanu''. Kako više nema Hercegovačke banke koju bi se moglo preuzeti tenkovima, najlogičnije je da u pomoć priskoči Hrvatska. (Hrvatski tjednik)
Damir Pešorda
Osvrt na tekst ostarjelog pijonira
Predrag Lucić u tekstu Dan daj-dam državnosti, Novi list od 26. lipnja 2013. piše o danu državnosti kroz prizmu lopovluka u hrvatskoj državi. Za one koji ne znaju radi se o novinaru koji, prema sjajnom hrvatskom kolumnisti dr. sc. Damiru Pešordi (HRSvijet, 30. studenog 2012.), pripada tužnoj družbi ostarjelih pionira:
Predrag Lucić, u svojim je prljavim maštarijama skloniji fetišizmu, što dokazuje i naslov njegove „poetske“ reakcije na oslobađajuću presudu u Haagu – To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala… U svojoj fokusiranosti na materijalno Lucić prati sudbinu imaginarnog frižidera koji je poslije Oluje ukraden iz Knina i odvezen u Split. Poetska storija ukradenog frižidera prilično je nategnuta i nevjerojatna, ali ne ćemo cjepidlačiti, treba razumjeti čovjeka kojemu je srce odvezeno na ukradenom traktoru devedeset pete. Vratite mi srce da ne moram pisati o frižiderima i regalima, vrišti svaka Lucićeva rečenica. Šteta što štafeta nema oblik srca, pa se Luciću ne može pomoći na isti način kao Ivančiću i Tomiću. No, ima tu lijeka, otisak kopita oblika je i veličine srca.
Očito je da tužnom ostarjelom pioniru još nisu vratili srce, pa je i dalje fokusiran na materijalno. Iako je o njemu sve rekao Pešorda, ipak se moram pohvaliti kada vidim u kojem društvu se najviše puta spominjem upravo ja (u zagradama dajem broj spominjanja u tekstu): Miroslav Kutle (1), Vladimir Šeks (1), Milan Kovač (2), Ante Gotovina (1), Milan Markač (2) (naš tužni ostarjeli pionir vjerojatno misli na generala Mladena Markača, J.P.), Ivan Čermak (1), Vladimir Zagorec (2), Slobodan Praljak (2), Ante Zorislav Roso (2) i Josip Pečarić (4). Kad vidimo ta imena jasno je da je tužni ostarjeli pionir kivan na one koji su mu ukrali Jugoslaviju, pardon Srboslaviju. I ne samo to, već su od njemu ljubljenih Srba napravili, da parafraziram Slobodana Miloševića, zečeve. Strašna uspomena:
Dok njegovo srce odvoze na ukradenom traktoru – svuda oko traktora i njegova srca – zečevi u bijegu.
Doista strašno! Kakva trauma! Baš mi je žao našeg tužnog ostarjelog pionira. Jadničak naš!
Možda će netkome biti neobično što sam, u očima tužnog ostarjelog pionira, pobjednik kad je u pitanju lopovluk. Pobjedio sam i one koji su najodgovorniji za tako strašnu traumu koju je doživjelo njegovo srce. Međutim treba znati da je Feralovcima oduvijek jako smetala moja tvrdnja koju on navodi :
Osobno mene nikada nisu pogađale priče o tajkunima, pljačkama i sl. Kad smo krenuli u borbu za neovisnost znao sam reći: Želim da mi srpske lopove zamijene hrvatski lopovi.
O tome sam pisao u Hrvatskom Slovu, 24. studenoga 2000.: “Feral” skrenuo u državotvorstvo, pa na portalu HRSvijet, 20. rujan 2011., a tekst je dan i u mojoj knjizi Rasizam svjetskih močnika („Nedavno sam slučajno “naletio” na tekst velikog Feralovca (je li još uvijek Beograđanin?) Borisa Dežulovića u Jutarnjem listu, 05. 04. 2010.: Polančec kao potvrda ideje HAZU-a: Srpske lopove zamijeniti hrvatskim!“). Moram priznati da jeDežuloviću mnogo lakše nego Luciću. Ipak je i on otišao za zečevima.
Zapravo je sjajno kako tužni ostarjeli pionir uopće razmišlja o mom “znanstvenom i etičkom stavu o bezvrijednosti poštenja i svevrijednosti hrvatstva”. Naime, činjenica je da oni “igraju” na činjenici da se Hrvati još nisu izgradili kao narod. To sam često objašnjavao u tekstovima i javnim nastupima:
U Velikojj Britaniji je ukinuta smrtna kazna za sve zločine osim za zločin veleizdaje. Hrvatima je najveći zločin lopovluk, a veleizdajnike biraju za predsjednike države.
Naravno, nekom tužnom ostarjelom pioniru to ne treba ni pokušati objasniti. A, nije samo Lucićevo srce odvezeno na ukradenom traktoru. Da se našalimo: Pa zar moja izjava koja govori o lopovluku, Srbima i Hrvatima nije idealna za Lucića: ukradeni traktor, srce u Srbiji, a ostalo u Hrvatskoj? Sjetimo se samo kako su Feralovci bili jedini koji su branili Srbiju od napada sa Zapada. Jedino su oni, zapravo, branili pravo Srba da protjeraju sve Albance s Kosova! Da to su oni koji pišu o etici. Da umreš od smijeha!
Ma ništa ja ne razumijem. Zar nisu u pravu tužni ostarjeli pioniri kada brane srpske lopove? Zar nije znanstveni i etički stav braniti one nad kojima je napravljen najveći zločin – od ljudi napraviti zečeve. I sad bi neki akademik, zapravo cijela akademija (Dežulović, op. JP) htjeli da srpske lopove zamjene hrvatski lopovi. Doista su ti Hrvati genocidan narod, zar ne?
Šalu na stranu, ali činjenica je da su sva vlast i svi glavni mediji u Hrvatskoj u rukama srpskih lopova. Ili ako hočete po kinskom filozofu Sun Tzu-u u rukama NAJOGAVNIJIH LJUDI. Možemo dati novu definiciju tih ljudi: To su oni čije je srce odvezeno na ukradenom traktoru u drugu ljubljenu im državu. Govorim o srpskim lopovima bez navodnika je sve više i više ljudi vidi kako su mnogi iz hrvatskih vlasti (i medija) glavni u sprovođenju Velikosrpskog Memoranduma 2.
Ipak se to o čemu sam davno govorio sve više razumije u Hrvatskoj zahvaljujući upravo njima. Pa vide kako oni štite svoje lopove i ubojice! I upravo im se u njihovom uporištu u Zagrebu dogodilo da im nije bilo dovoljno proglasiti nekoga lopovom. Bandić je do nogu potukao njihova kandidata. Tužni ostarjeli pioniri zapravo, koristeći pravilo napad je najbolja obrana, štite srpske lopove. Napomenut ću da sam tekst iz Hrsvijeta 2011. završio ovako:
Na djelu je ostvarenje priče od 200 najbogatijih obitelji iz kruga „srpskih lopova“ kako sam ih opisao još 2000. godine!
Zato je tekst tužnog ostarjelog pionira njima doista potreban. Pa vidimo da (tek) danas ubojice iz njihovih redova počinju odgovarati za svoje zločine. S pravom se boje da će uskoro doći na red i njihovi (srpski) lopovi. Znaju oni jako dobro da nije slučajno Njemačka posljedna odobrila ulazak (crvene) Hrvatske u EU. Nije slučajno da ulazak te i takve Hrvatske neće svojom nazočnošću pozdraviti Angela Merkel, zar ne?
Možda, ipak, pretjerujem sa svojim tvrdnjama o ovim tužnim ostarjelim pionirima.
Možda oni i nisu tako inteligentni kako se čini.
Možda oni samo doslovno shvaćaju ono što netko kaže.
Oprosti mi Bože. Da, oni su samo pioniri!
Zato ću parafrazirati Pešordu:
Bože, smiluj im se. Vratite im srce. Može i na onom istom ukradenom traktoru.
Akademik Josip Pečarić
Istinita priča o posljednjem Danu hrvatske državnosti!
U cijelom Omišu nema više nijednog nacionalističkog imbecila koji se usudio objesiti hrvatsku trobojnicu
Počet ću s kraja ove istinite, otužne priče… Središnji dnevnik Prisavske javne kuće, 19,30 sati! Repriza je to podnevnog dnevnika i poslijepodnevnih vijesti, vijesti iz metropole ili regionalnih, svejedno, preslik preslika. Gledao sam taj 'središnji' desetak minuta a onda mi se definitivno ogadilo, i gledati i slušati. A danas bi trebao biti veliki dan za moju, našu Domovinu, pa, Dan je državnosti, najveći blagdan, praznik, velika fešta u jednoj državi koja bi morala biti ponosna na svoju neovisnost, suverenost i slobodu, i to javno pokazati!?
Gdje su ranojutarnje budnice gradske limene glazbe, nema ni TV prijenosa svečane sjednice Hrvatske vlade, gdje su vojska, policija, vatrogasci, izviđači, narodna zaštita… u svečanim paradnim uniformama, ne čuju se počasni plotuni barem iz 'alkarskih mačkula'? Gdje su hrvatski barjačići, makar bili od papira, u rukama razdragane djece, gdje su petarde, lampioni, rakete, baloni, vatromet? Ajme, ništa od toga!
Tom velikom događaju ova 'pretplatničko-plaćenička' televizija u središnjem dnevniku posvetila je tek nešto više od 3 minutice a onda je slijedila poduža priča kako je 'razminiranje' u štrajku, pa onda kako Ostojićeva super - policija, improvizirajući, vježba ozbiljne situacije zbog skorog dolaska, valjda, srbijanskog Tome-Grobara za 'europ(b)ski dan. Nakon toga slijedila je po treći-četvrti put ovog dana, četiri-minutna reportaža o bratstvu i jedinstvu malog pograničnog sela Ključ nedaleko Zaprešića u kojem sretno žive slovensko-hrvatski 'mješanci' itd. Kad je došlo na red neobično važno pitanje za Hrvate, što to croatofob Carl Bildt misli o skorom upadu Srbije u 'Jevropu' e, onda mi je pukao film pa sam izišao na balkon kako bi se malo o'ladio!
Stanujem u jednoj od zgradurina sa 126 stanova u jednom malom dalmatinskom mjestu na ušću Cetine a s balkona visokog osmog kata cijeli grad mi je kao na dlanu. Vjerovali ili ne u toj zgradi od brojnih stanova samo moj, jedan jedini hrvatski stijeg zaboden u stalak iz nehrđajućeg čelika, ponosno vihori na laganoj burici. Dalekozorom s balkona uporno tražim ne bi li vidio još kojeg 'nacionalističkog imbecila' koji se 'usudio' objesiti hrvatsku trobojnicu!? Gle čuda, ima, ima… vidim barem još jedan u ovom gradu od 12 tisuća duša i to na supermarketu Todorićeva 'Konzuma'; bravo gazda Ivo, sretan ti praznik državnosti, kliknem naglas samom sebi. Pomislim: Hvala ti Bože, ima nas još, nas ognjištara! Upozori me supruga… pa, ti si senilan, taj barjak tamo visi 365 dana u godini i nikad se ne skida, valjda radi 'reklame'! Aaaaa, znači tako, zbunjeno odgovorim.
Vratimo se na početak priče, ujutro… Slušao sam hrvatski radio, Radio Split, pa se u prigodnoj anketi za naš veliki hrvatski praznik javi jedna 'baba' iz Podgore, direktno u 'eter', uživo: „Ja i moje drugarice, mi još uvijek slavimo onaj stari praznik, 29./30. novembar i slavit' ćemo dok smo žive, ta dva dana bilo nam je i ljepše i veselije nego ovo danas“, sic! U neku ruku 'baba' je u pravu!
E, sad mi je postalo jasno zašto naš premijer ni slučajno nije došao na Svetu misu za, i njegovu, Domovinu a mogao je doći barem taj posljednji put jer 'sutra' više ni našu lijepu himnu ne će morati slušati nego, valjda, 'Ode an die Freude' ('Oda radosti?), Ludwiga van Beethovena! Čudnovato, nije ga bilo ni na antifašističkom derneku u Brezovici a u Crkvu će, kaže on, samo jednom na godinu, za Božić - svejedno, katolički ili pravoslavni(?), i to tek formalno, protokolarnog reda radi da ga voljeni narod vidi!
Ponešto i shvaćamo, jer, davno se on 'riješio' Boga i vjeronauka, pitanje je je li se odrekao i svoga većinski katoličkog naroda i svoje Domovine, po agnostiku Josipoviću začete po antifašističkom ocu, ili je u pitanju definitivan raskol u državnom vrhu? U svakom slučaju premijer je čudan neki, kontradiktoran lik što i nije neka posebna novost jer za njega je „Hrvatska nacija nevjerojatan paradoks i to nije lako držati zajedno“ (Berlin, 21. rujna 2012.). Da, da, Hrvatska nacija je danas poput stada zabludjelih ovaca koju vode vlašću drogirani, bezbožni pastiri, ni sami ne znajući kud i kamo!? Tužno i žalosno!
Damir Kalafatić
Komunizam još uvijek nije raskrinkan i tretiran kao zločinački sustav
Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustita et pax je na konferenciji za novinare održanoj u srijedu, 26. lipnja u sjedištu HBK predstavila izjavu o odluci Vlade Republike Hrvatske da revidira Zakon o pravosudnoj suradnji sa zemljama članicama EU nakon što su sve zemlje članice EU potpisale pristupni ugovor s Hrvatskom.
Izjavu je predstavio predsjednik Komisije sisački biskup dr. Vlado Košić, a članica Komisije dr. Dubravka Petrović Štefanac je izjavu pročitala.
Biskup Košić zahvalio je svima koji su sudjelovali u izradi teksta na čemu se intenzivno radilo posljednjeg tjedna. Istaknuo je, kako neki misle da se s izjavom kasni, i da je procedura stala, te da je prijedlog povučen. No, to nije formalno. Stoga je želja Komisije da se to i formalno napravi, te se ovim daje tomu doprinos. Biskup Košić je izrazio nadu da će ulazak Hrvatske u EU pomoći da se konačno oslobodimo totalitarnog sustava kojeg smo bili žrtve kroz više od četiri desetljeća, prenosi Ika.
Na pitanje da li je rješenje mnogih problema u hrvatskom društvu lustracija, biskup Košić je naglasio kako se iz same izjave nazrijeva da je izostanak lustracije problem u hrvatskom društvu i kako je moguće da i u najviše strukture vlasti uđu ljudi koji štite zločine. Željeli bismo da se lustracija dogodi, no bojimo se da je to jako teško, rekao je biskup Košić.
Odgovarajući na pitanje zašto se zalažući za borbu protiv svih totalitarizama posebno ističe komunističko-zločinačko nasljeđe u hrvatskom društvu, biskup Košić je upozorio kako su sustavi fašizam i nacizam osuđeni, a u našem društvu se još nažalost događa da komunizam nije doživio tu osudu i da nije na javnoj sceni raskrinkan i jednako tretiran kao zločinački sustav sa svim onim posljedicama koje iz toga slijede.
Osvrćući se na za priopćenje DORH-a da je zastara u "slučaju Perković" već od 1998. godine, biskup Košić je naglasio kako se to tiče našeg zakonodavstva, no ulaskom u EU prihvaćamo standarde kojima moramo dijeli europsko zakonodavstvo i propise. To međunarodno zakonodavstvo je jače i upravo u tomu vidim šansu da se riješimo naših zakona koji mogu štititi zločince, rekao je biskup.
Na kraju konferencije za novinare, biskup Košić je podsjetio kako je dan ranije u Vukovaru predstavljena inicijativa Karoline Vidović-Krišto, Josipa Jurčevića i Zvonimira Hodaka o tužbi protiv Vojislava Stanimirovića, i o tomu da ratni zločini iz domovinskog rata ne zastarijevaju, što se dogodilo u procesu mirne integracije Podunavlja kada je došlo do političke nagodbe i oni su bili abolirani. Kao predsjednik Komisije želim dati punu potporu toj inicijativi i smatram da je to dobar put kako se naše društvo treba očistiti od svih zločina i konačno osloboditi od tereta koji nas vuku u ono što nije budućnost, već prošlost, rekao je biskup Košić. (hrsvijet)
Lug, 26. lipnja 2013.
SV. MISA ZADUŠNICA ZA POBIJENE I SPALJENE U DRUGOM SVJETSKOM RATU
U iduću nedjelju, 30. lipnja, slavi se sv. misa zadušnica, s početkom u 11.00, na groblju spaljenih u Lugu. To je inače 70. obljetnica tragičnih događaja koji su pogodili žitelje Luga, Kuka i Letke 1943. Sv. misu zadušnicu predvodit će fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva pobijenih hercegovačkih franjevaca. On je ujedno i član Komisije HBK i BK BiH koja nastoji među svim našim pobijenima prepoznati mučenike, pa tako i među ovim našim pobijenim i spaljenim.
U Drugom svjetskom ratu, naime, u duvanjskom kraju u prosincu 1943. vodile su se žestoke borbe između njemačkih vojnika, u sastavu Princ Eugen divizije, i partizana u sastavu Livanjsko-duvanjskog odreda. Njemački položaji bili su udaljeni oko 600 metara od sela Luga, a partizanski položaji su bili oko 7 km sjeverno od njega, prema selima Ravnom i Vukovskom nastanjenim Srbima, tako da je u sastavu partizana Livanjsko-duvanjskog odreda bilo najviše Srba.
Partizani su bili nadjačani u sukobima s njemačkim vojnicima, a vidjevši da će izgubiti selo Lug poslužili su se lukavom ratnom taktikom da bi ga zbrisali s lica zemlje. Iz njega su nekoliko puta izvodili noćne napada na most gdje su bili smješteni njemački vojnici. Nijemci su konačno sredinom prosinca zauzeli selo, ali partizani su noći upadali u njega te pljačkali i prijetili stanovnicima smrću. U međuvremenu su nasumice izabrali nekoliko civila iz sela, te ih uz prijetnje smrću silom imenovali u odbornike (4-5 osoba). Ti su imali zadatak donositi hranu partizanskim vojnicima gdje je god trebalo. Kako je hrane ponestajalo u selu, Nijemci su saznali da postoje osobe koje rade za partizane.
Nakon što su iz susjednih sela, Kuka i Letke, ubijena dva njemačka vojnika, Nijemci su na stanovnike sela Lug, Kuk i Letka poslali bataljun vojske 16. prosinca 1943. Većinu stanovnika njemački vojnici su zatvorili u štalu i zapalili ih žive, a ostale pobili u kućama. Preživjele stanovnike odveli su u općinske privremene logore gdje su ih držali tri dana bez hrane. U selu Lug spaljeno je četrdeset tri kuće, a u Kuku između dvanaest do petnaest. Ukupno je ubijeno 83 muškaraca, žena, djece te starih i nemoćnih osoba.
Njemački zapovjednik duvanjskog područja sutradan je u razgovoru s gvardijanom fra Sebastianom Leskom priznao krivicu za strašan zločin, jer mu je on objasnio o čemu se točno radilo. (pobijeni.info)
Hrvoje Mandić
KUPRES: USKORO EKSHUMACIJA ŽRTAVA MASOVNOGA KOMUNISTIČKOG ZLOČINA
Na poticaj Maria Bagarića, dopredsjednika Općinskog vijeća Općine Kupres, u Kupresu je 20. lipnja održan pripremni sastanak na temu utemeljenja povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Općine Kupres. Uz gosp. Bagarića sastanku su nazočili načelnik općine Kupres Perica Romić sa suradnicima, ministar unutarnjih poslova Županije Herceg-bosanske Mario Lovrić u ime Vlade, gosti iz Širokog Brijega: pročelnik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg Pero Kožul sa suradnicima te vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić.
Uvodnu riječ imao je Mario Bagarić. Nakon toga gosti su iznijeli svoja iskustva i poteškoće s kojima su se susretali u dosadašnjem radu na obilježavanju i uređivanju grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća: fra Miljenko Stojić na području Dalmacije i Hercegovine, a Pero Kožul na području Općine Široki Brijeg, gdje je utemeljeno prvo povjerenstvo ove vrste u Herceg-Bosni. Čelni ljudi Općine Kupres jasno su izrazili namjeru ustrojavanja Povjerenstva, ali ujedno i namjeru prve ekshumacije na svom ozemlju. U Kupresu, naime, već ovog ljeta namjeravaju izvršiti prvu ekshumaciju masovne grobnice, i to one na Ogledalima iznad Kukavičkog jezera, koja je udaljena oko 7 km od Kupresa u pravcu jugoistoka. U toj masovnoj grobnici, prema izjavama svjedoka, nalazi se najmanje 66 žrtava komunističkog zločina. Njihova imena su poznata, a moguće je da ih bude i puno više, jer komunistički su izvori govorili o »90 pobijenih ustaša i njihovih slugu«.
Sastanak je urodio s nekoliko konkretnih i obvezujućih zaključaka:
a) Do kraja srpnja dovršiti prvu ekshumaciju masovne grobnice na Ogledalima kod Kukavičkog jezera.
b) Od kraja srpnja do Velike Gospe obaviti sve potrebite pripreme za obavljanje pokopa ekshumiranih žrtava koji se treba dogoditi 16. kolovoza.
c) U suradnji s Povjerenstvom iz Širokog Brijega priskrbiti nazočnost stručnjaka (arheologa i forenzičara) za ekshumiranje masovne grobnice.
d) Usporedo s ekshumiranjem prve masovne grobnice, obaviti pripremu za utemeljenje općinskog Povjerenstva.
e) Do pokopa dovršiti spomenik s imenima ubijenih žrtava. Bit će otvoren taj dan.
Nakon sastanka dva su izaslanstva obišla lokalitet Ogledala. Prirodna je to udubina na čijem su jednom kraju komunisti ubijali svoje žrtve, one su padale u nju, a komunisti se kasnije nisu udostojali barem ih zasuti zemljom. Tako danas njihove kosti proviruju iz tankog sloja zemlje koji je nanijela priroda.
FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVAČKOME LOGORU
Manipuliranje fotografijama u formiranju javnoga mnijenja
U jugoslavenskoj, hrvatskoj i svjetskoj historiografiji tijekom više od šest desetljeća napisano je silno mnoštvo tekstova o jasenovačkome logoru, koji su popraćeni fotografijama. Budući da je broj autentičnih fotografija o logoru iz razdoblja 1941-1945. vrlo malen, jugoslavenske su se vlasti odmah nakon rata dale u fotokrivotvoriteljski posao. Plod tih nastojanja su danas "znane" i "prepoznatljive" (tobožnje) jasenovačke fotografije urezane u (pod)svijest mnogih ljudi. Donosimo neke od njih u nadi da će koristiti svima kojima je stalo do povijesne istine.
Primjer zlonamjerne manipulacije je i fotografija iz knjige »Odmetnička zvjerstva i pustošenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, koja je stavljena u potpuno drugi kontekst (jasenovačkog logora) i kojoj je dano potpuno drugo značenje (ustaškog zločina)
...
"Sed magis amica veritas!"
Na početku feljtona o fotokrivotvorinama o jasenovačkome logoru potrebno je istaknuti nedavno objavljenu knjigu Nataše Mataušić: "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008), koja je na vidjelo iznijela potpuno nove činjenice o danas "znanim" i "prepoznatljivim" fotografijama, urezanima u (pod)svijest mnogih ljudi a koje su tijekom više od šest desetljeća služile za manipulaciju jasenovačkim žrtvama. Svakako je riječ o iznimnom znanstvenom poštenju autorice i njezinoj hrabrosti, što je za svaku pohvalu, jer ona podjednako korigira ne samo neka izdanja ustanove u kojoj je uposlena - Spomen-područja Jasenovac, nego i ono izdanje u čijem je objavljivanju i sama sudjelovala: "Jasenovac Mamorial Site" skupine autora iz g. 2006, među kojima se između ostalih nalaze i tako zvučna imena, npr. dr. Božo Biškupić, dr. Ivo Goldstein, dr. Tvrtko Jakovina, dr. Drago Roksandić i drugi. Zbog svega toga trebala bi biti primjer mnogim znanstvenicima kojima bi istina i samo istina trebala biti najvažniji cilj istraživanja. Ona dokazuje kako popriličan broj fotografija, koje su po ustaljenoj i nikada upitnoj inerciji vezivane za logor i stradanja u njemu, nemaju baš nikakve veze s Jasenovcem, ali ne dovodi pod upitnik činjenicu da je Jasenovac bio i "logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku", kako je to u popratnome tekstu napisala ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić (Mataušić, isto, str. 230). Stoga bi se na spomenuti rad Nataše Mataušić mogla bez pretjerivanja primijeniti glasovita Aristotelova uzrečica: "Amicus Plato, sed magis amica veritas!" ("Drag mi je Platon, ali mi je draža istina!")
Ona je dvije godine analizirala i uspoređivala 120 fotografija za koje se tvrdi(lo) da prikazuju Jasenovac i proučila arhivsku građu iz Memorijalnog područja Jasenovac, Hrvatskoga državnog arhiva i Hrvatskoga povijesnog muzeja. Riječ je o fotografijama koje su načinile: ustaške vlasti u promidžbene svrhe, nepoznati pojedinci tijekom ratnih godina s razumljive udaljenosti i poslijeratna Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih suradnika. U knjizi su najintrigantnije fotografije koje su krivotvorene u smislu njihova dovođenja u vezu s logorom (iako su snimljene na nekom sasvim drugom mjestu), retuširanja, fotomontaže ili prikazivanja samo pojedinih isječaka, što ostavlja dojam kako je riječ o potpuno novoj i autentičnoj fotografiji.
Mnogi su se autori nakon Drugoga svjetskog rata, treba otvoreno reći, svjesno i zlonamjerno služili fotografijom u sijanju mržnje protiv ideoloških protivnika (protukomunista), cijeloga jednog naroda (hrvatskoga) i ideje o osnutku samostalne države (Hrvatske). U svjetlu ne tako davne agresije na Republiku Hrvatsku fotokrivotvorine su bile i "jedinstvena zloporaba sjećanja na zločin, u kojemu komemoriranje zločina (ne žrtava) postaje sjeme i opravdanje za novi planirani zločin" - kako je to također u pogovoru napisala ravnateljica jasenovačkoga spomen-područja Jovičić.
Djevojke nisu ni slutile...
Ti autori puno puta nisu uopće osjećali potrebu fotografiju učiniti relevantnim povijesnim dokumentom, tj. kritički i metodički utvrditi barem minimum potrebnih činjenica (podatak o mjestu i vremenu snimanja, snimljenim osobama, autoru fotografije i sl.), nego su joj proizvoljno pridavali značenje i kontekst kako je kojemu već odgovaralo. Npr. jedna od poznatijih u tom smislu je "znamenita" fotografija na kojoj su, tobože, seljaci u glinskoj pravoslavnoj crkvi prije pogubljenja, bez obzira što se u samoj crkvi nije nikada dogodio nikakav zločin. Kad se usporedbom ikonostasa ustanovilo da ni u kojem slučaju to ne može biti prizor u glinskoj crkvi, onda je on povezan s pravoslavnom crkvom u Bosanskoj Dubici, dakako ponovno bez jednog jedinog relevantnog dokaza. Ako se jednoga dana usporedbom interijera i ikonostasa u nekadašnjoj bosanskodubičkoj crkvi utvrdi da nije riječ ni o tom događaju (što je, prema dosadašnjim podacima, više nego vjerojatno), onda se može očekivati potpuno nov potpis pod spomenutu fotografiju i neki nov zločin u nekoj drugoj pravoslavnoj crkvi! No, postavlja se pitanje: Ima li uopće smisla stalno upozoravati tu vrstu krivotvoritelja, budući da se mržnja ne može znanstveno obuzdati?
Pregledavajući knjige koje pišu i o jasenovačkom logoru, može se npr. naići i na idilični prizor tri mlade djevojke u narodnoj nošnji kako nasmijano i opušteno obasjane suncem razgovaraju sjedeći na zelenoj ledini. Nije, dakako, navedeno o kojem je mjestu riječ, o kojim djevojkama (po izgledu nošnje mogle bi biti i Rusinke iz ukrajinskoga Užgoroda kao i Hrvatice iz Schafendorfa u južnom Gradišću u Austriji...), o vremenu kada je snimljena fotografija (po kvaliteti crno-bijelog snimka mogla bi biti i iz poraća), o podacima kako i gdje su djevojke završile svoj životni vijek i sl., ali je potpis pod sliku vrlo "uvjerljiv": "Nisu ni slutile što im ustaše spremaju!" Dakle, riječ je o izopačenoj manipulaciji jedne potpuno "neutralne" i u biti "bezazlene" slike.
Opis najčešće donosi neistinu
O cijeloj toj problematici fotografije kao iznimno vrijednog povijesnog dokumenta, ali i sredstvu manipulacije, autorica Mataušić kratko je napisala: "Fotografije kao izuzetni povijesni dokumenti na najočigledniji i najneposredniji način dokumentiraju autentične događaje, pojave, prozore i stanja iz nekadašnje stvarnosti. One dobivaju punu vrijednost povijesnog dokumenta tek kada su kompletirane kritički utvrđenim činjenicama o sadržaju koji nose" (Mataušić, isto, str. 17).
Ali jednako tako: "'Fotografija ne laže' - fraza je i floskula koja se često koristi kako bi se naglasilo da je ona izvorni i objektivni prikaz stvarnosti viđen fotokamerom i onih koji su bili prisutni u trenutku snimanja. No, bez obzira na to što takva fotografija predstavlja isječak iz objektivne stvarnosti, ne treba zaboraviti da iza objektiva stoji čovjek koji daje subjektivnu interpretaciju onoga što vidi. Već sam izbor detalja iz stvarnosti predstavlja njenu interpretaciju, a da ne govorim o mogućim izrežiranim i namještenim scenama. Fotografija može otkrivati, ali i iskrivljivati. Ona može biti glas istine, ali i sredstvo obmane, zavisno od toga u koju će se svrhu koristiti... Manipuliranje fotografskim materijalom u formiranju javnog mnijenja nije ništa novo, a naročito kada se svijet u slikama oblikuje u kriznim i ratnim vremenima, a u cilju prokazivanja 'istine' sukladne interesima vladajuće grupacije. Fotografija zbog samog načina svog nastanka ne može lagati, ali može poslužiti kao sredstvo neistine. Osim izravnog zahvata na samoj fotografiji (mogu se vrlo lako krivotvoriti jednostavnom upotrebom kista, retuša ili škara), često je sporan upravo njihov opis. I najčešće upravo on donosi neistinu. Ista fotografija uz promijenjeni popratni opis dobiva sasvim drugačije značenje" (Mataušić, isto, str. 17-18).
Tu tvrdnju ona vrlo uvjerljivo dokazuje: "Kao primjer može poslužiti fotografija objavljena u knjizi 'Odmetnička zvjerstva i pustošenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj'. Prikazuje leš muškarca, golog poprsja, s razmrskanom lubanjom uz opis: 'Jedan od ubijenih Hrvata ekshumiran iz skupnog groba na Pašincu kod Priedora. Prednji dio glave sasvim razmrskan.' Ista fotografija objavljena je nekoliko godina kasnije u knjizi 'The Crimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia ("Zločini fašističkih okupatora i njihovim pomagača protiv Židova u Jugoslaviji"), u dijelu koji se odnosi na KL (koncentracijski logor, op. T. V.) Jasenovac, ali ovaj put s opisom: 'Ustaška žrtva s razmrskanom glavom.' Ista fotografija mrtvog muškarca prikazana je, dakle, kao zločin partizana i kao zločin ustaša. Nažalost, to nije rijedak primjer" (Mataušić, isto, str. 18-19).
Kako je Slovensko primorje dospjelo u Jasenovac?
Uz otkrića znanstvenog istraživanje o fotokrivotvorinama o jasenovačkome logoru, koje je Nataša Mataušić objavila u knjizi "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008), feljton će donijeti i druge fotografije vezane za Jasenovac, kojima se također manipuliralo i manipulira sve do današnjih dana.
Krivotvorine u četiri od pet naslova
Naime, odabirom tek manjeg broja naslova (riječ je o šezdesetak knjiga na hrvatskom, srpskom, engleskom, njemačkom, francuskom i slovenskom jeziku, te deset internetskih stranica na srpskom, engleskom, njemačkom i španjolskome jeziku) koji se izravno bave problematikom ustaških logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški, lako je doći do zaključka da velika većina onih, koji su slikovno popraćeni (gotovo 80%, što znači četiri od pet naslova) imaju na svojim stranicama krivotvorine!
Prema relevantnim istraživanjima, o ustaškome logoru Jasenovac objavljeno je do g. 2000, točno 2.396 uradaka, tj. 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i znanstvena članka, te 108 zbiraka dokumenata. Nakon te godine intenzitet tiskanja knjiga o jasenovačkom logoru nije nimalo smanjen, tako da je njihov konačan broj danas nepoznat, ali sigurno uvelike prelazi spomenute podatke, jer su o toj temi objavljene i nove brojne knjige i u Hrvatskoj i izvan nje, i na hrvatskom jeziku i na drugim inozemnim jezicima, i na latinici i na ćirilici. Dobro je spomenuti barem neke od njih.
Tako je npr. u Srbiji g. 2007. objavljena knjiga: "Jasenovac: uloga Vatikana u nacističkoj Hrvatskoj" (Milan Bulajić, Fond za istraživanje genocida, Beograd), pa g. 2004: "Nomenklatura zla" (Marko Kačevenda, Nikola Pašić, Beograd), g. 2001. od istoga autora: "Srbi u NDH: izabrani dokumenti", a g. 2002: "Genocidom do velike Hrvatske" (Vasilije Krestić, Gambit, Jagodina), itd.
Od BiH izdanja vrijedi spomenuti npr. knjigu objavljenu g. 2006: "Bošnjaci u jasenovačkom logoru" (Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo).
U Hrvatskoj su jednako tako nakon 2000. objavljene knjige o Jasenovcu, npr. g. 2008: "Magnissimum crimen: pola stoljeća revizionizma u Hrvatskoj" (Salomon Jazbec, Margelov institut, Zagreb), g. 2004: "Izabran za umiranje" (Ervin Miller, Durieux, Zagreb i Otvoreni kulturni forum, Cetinje), g. 2003: "Genocid nad Romima: Jasenovac 1942", Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac), g. 2006: "Jasenovac Memorial Site" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac) i od istoga izdavača: "Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945", (Jelka Smreka, Đorđe Mihovilović, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac).
Problematični "znalci" jasenovačkoga logora
Na inozemnim jezicima izdavaštvo o Jasenovcu nije zaostajalo, pa je tako npr. g. 2006. objavljena knjiga na engleskom: "Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia" (Jasenovac Research Institute, Brooklyn, USA), a g. 2001. na francuskom: "Le grande Croatie: le genocide comme projet politique: essai" (Vaslije Krestić, L'Age d'Homme, Lausanne).
Vrlo su česte i potresne tri fotografije (nisu preporučljive za gledanje djeci i osobama slabijih živaca), koje se najčešće objavljuju uz temu o jasenovačkom logoru, o brutalnom smaknuću dvojice zarobljenih muškarca odrubljivanjem glava. O njima autorica Mataušić donosi:
"Prema kustosu Odjela za dokumentarnu fotografiju toga muzeja (slovenski Muzej novejše zgodovine u Ljubljani, op. T. V.) prikazuju zločin pripadnika SS divizije Prinz Eugen nad dva nepoznata borca Vojkove brigade na području Idrijske Krnice 11. lipnja 1944" (Mataušić, isto, str. 75). Iako i taj podatak "nije sasvim provjerljiv", kako to u nastavku ističe autorica, glasoviti dr. Antun Miletić u svom trotomnom djelu stavio je jednu od tih slika u potpuno drugi kontekst: "Ustaše iz Jasenovca (sva su isticanja moja, T. V.) ubijaju sjekirom žrtve" ("Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", knjiga 3, Narodna knjiga, Beograd, 1986, str. 222).
S istim su krivotvoriteljskim ciljem fotografije korištene i u pokretnoj izložbi Spomen-područja Jasenovac, što pokazuju njihovi opisi: "Živima za pamćenje:Glave jasenovačkih logoraša u Gradini", "Činili su što nitko nije činio; Stravično ogledalo ustaškog zločina" (Mataušić, isto, str. 75).
Što zapravo prikazuju "sporne" fotografije?
Prva, nazovimo je F-2, (u prvome nastavku feljtona je F-1) prikazuje skupinu njemačkih vojnika koja "gleda kako njemački časnik, s osmijehom na licu, zamahuje sjekirom prema vratu muškarca" (Mataušić, isto, str. 74).
Na drugoj je, F-3, "isti sadistički prizor, osim što je žrtva drugi muškarac, a egzekutor gol do pojasa" (isto).
"Na trećoj je fotografija (F-4, op. T. V.) odsječenih glava postavljenih na stol" (isto). Treću fotografiju autorica i pobliže opisuje: "Prikazuje posljedice zločina počinjenog nad dvojicom muškaraca, odnosno dvije odrezane muške glave. Počiniteljima zločina činilo se vrlo zabavnim glave staviti na stol, te jednoj staviti kapu, a u usta cigaretu" (Mataušić, isto, str. 72).
Znakovito je da jugoslavenski "znalci" povijesti jasenovačkoga logora nisu smatrali važnim u tom slučaju uvažiti natpis: "Osvetimo krv i patnje naše braće iz Slovenačkog primorja" u "organu Komunističke partije Jugoslavije" - "Borbi" od 29. studenoga 1944, u kojem je izričito stajalo da su "jedinice našeg IX. korpusa... uništile jedan njemački štab i u njegovoj arhivi pronašli ova tri strahovita dokumenta", s pojašnjenjem: "U jednom selu, sjeverno od Trsta, Nijemci su odsjekli glave dvojici naših rodoljuba" (Mataušić, isto, str. 72).
Lica vojnika u njemačkim odorama
Usputno, iako nije izravno vezano za jasenovački logor, i dr. Milan Bulajić nije mogao odoljeti krivotvoriteljskom nagonu pa je jednu od fotografija stavio u sasvim "deseti" kontekst, bez ikakve potrebe znanstvenog dokazivanja svoje tvrdnje: "U tijeku Luburićeve ofenzive (!?) u Slavoniji kolovoza 1942. načinjen je ovaj snimak na kome se vide ustaše kako žrtvi odsijecaju glavu" ("Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine", Globus, Zagreb, 1988). Fotografija je, očito namjerno, "tako loše reproducirana da se odore vojnika, koje bi upućivale o kojim se vojnim postrojbama radi, uopće ne prepoznaju" (Mataušić, isto, str. 74).
Čak je i poslijeratna jugoslavenska Državna komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je u puno slučajeva krajnje nekritički, neobjektivno i pristrano "odrađivala" svoj posao, u svom izvješću Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu objavila spomenute fotografije "bez upotrebljavanja škara ili željenog izreza, tako da se mogu razaznati lica okupljenih vojnika u njemačkim odorama, što potvrđuju ovaj put, sasvim točno, njihovi opisi: 'Zvjerskih lica, nasmijani njemački vojnici sjekirom odsijecaju glave dvojice zarobljenih boraca u Sloveniji i snimaju trenutak svog najvećeg zločinačkog zadovoljstva, trenutak udara sjekirom" (Mataušić, isto, str. 74).
Nakraju, dobro je navesti barem neka "glasovita" djela u kojima je objavljena jedna od spomenutih fotokrivotvorina. Tako je Vladimir Dedijer u svome pozamašnom djelu na njemačkom jeziku: "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993) na str. 146 pod br. 9 objavio fotografiju F-2 s potpisom, na njemačkom: "Ustaša s osmijehom na licu odsijeca glavu jednom čovjeku."
Dedijer je drugu je fotografiju, F-3, objavio (zapravo tek njezin dio) i u izdanju na engleskom jeziku: "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) s potpisom, na engleskom: "Ustaša sa sadističkom izrazom lica dok odrubljuje glavu muškarca sjekirom."
I Branimir Stanojević je u djelu "Ustaški ministar smrti: anatomija zločina Andrije Artukovića" (2. izdanje, "Nova knjiga", Beograd, 1986) objavio fotografiju F-2 s potpisom: "Slike iz života. Ustaška zvjerstva, propusnica za najsramnije stranice istorije".
Već spomenuti Milan Bulajić i u drugoj je svojoj knjizi: "Jasenovac: ustaški logor smrti: srpski mit?" (Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999) objavio fotografiju F-2 na str. 407 s potpisom: "Brutalni zajednički masakri zatočenika".
Od nepoznatoga mjesta preko Like i Hercegovine do Jasenovca
Nataša Mataušić u knjizi "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) donosi uz ostalo i primjer najgrubljega svjesnog i namjernog krivotvorenja: "Kao ilustracija može nam poslužiti primjer friza -fotografije velikih dimenzija na bivšem stalnom postavu Memorijalnog muzeja u Jasenovcu" (Mataušić, isto, str. 19), autora Dragoja Lukića i Antuna Miletića.
"Naime, od 19 fotografija (postavljenih bez popratnih opisa, što bi vjerojatno trebalo upućivati da se odnose na prezentiranu temu, odnosno KL Jasenovac) samo su se dvije pouzdano odnosile na KL Jasenovac (fotografija logorske žice uz rijeku Savu i već gotovo raspadnutih leševa zatočenika u rijeci Savi), a vjerojatno su snimljene u svibnju ili lipnju 1945. godine... Treća je prikazivala leševe zatočenika ustaškog logora u Lepoglavi, a snimljena je također po završetku rata na željezničkoj stanici Lepoglava. Izvorna fotografija je izrezana (sva su isticanja moja, T. V) tako da se ne vidi ploča postavljena pokraj leševa na kojoj piše: 'Radni logor Lepoglava'" (Mataušić, isto, str. 20).
"Nečitljive" vojničke oznake
Sljedeći primjer također pokazuje kako su se pojedini autori odnosili prema fotografijama kao važnim povijesnim dokazima. Bez ikakvih namjera da dokažu svoje tvrdnje, bez čvrstih dokaza o počiniteljima zločina, oni su istu fotografiju po potrebi stavljali na potpuno različite lokacije: u Jasenovac, Liku, istočnu Hercegovinu ili na neko nepoznato mjesto: "Kako se jedna te ista fotografija s različitim opisima može koristiti za ilustriranje ustaškog zločina počinjenog na mjestu sukladno autorskim pretenzijama, vrlo rječito govori fotografija koja prikazuje likvidaciju muškarca nad grobnom jamom (F-5, op. T. V.). Desno stoji grupa vojnika (oznake na kapama koje bi ih svrstale u bilo koju postrojbu nisu 'čitljive'). Muškarca nad grobnom jamom obučenog u seoske hlače i košulju drži za ruke savijene na leđima nasmiješeni muškarac, drugi ga pridržava lijevom rukom, a u desnoj drži nož. U pozadini lijevo nalazi se grupa civila i vojnika. Originalna fotografija nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu s opisom koji ne određuje ni mjesto ni vrijeme: 'Ustaše kolju nad jamom - skupnom grobnicom'. U knjizi 'Prva godina NOR-a...' ("Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Like, Gline, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka", Zbornik III, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1971, op. T. V.) dobila je opis: 'Ustaška zvjerstva u Lici, 1942'. U knjizi Milana Bulajića ("Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine", knjiga 2, Globus, Zagreb, 1988 ., op. T. V.): 'Ustaški koljači spremaju se da ubiju jednog zatočenika u Jasenovcu, 1942'. Antun Miletić donosi pak opis: 'Jasenovačke ustaše na djelu' ("Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", knjiga 1, Narodna knjiga, Beograd, 1986). No, to nije sve. U katalogu izložbe 'Jasenovac, sistem ustaških logora smrti' Muzeja Vojvodine iz Novog Sada i Muzeja žrtava genocida iz Beograda, fotografija g. 1994. ima sljedeći opis: 'U ljeto 1941. jame u istočnoj Hercegovini su napunjene tisućama Srba" (Mataušić, isto, str. 38-40).
Bez obzira tko god bio počinitelj zločina i gdje god se on dogodio, za mnoge je autore sve u vezi sa spomenutom fotografijom savršeno jasno.
Već sam pogled na slike F-6, F-7 i F-8 pobuđuju zgražanje i suosjećanje prema nevinim židovskim žrtvama, pa je svako manipuliranje njihovim patnjama nedopustivo i bešćutno: Zbog čega se one stavljaju u kontekst jasenovačkoga logora kada s njime nemaju baš nikakve veze?
Varijacije na slovenskom...
Tako Milan Bulajić u djelu "Jasenovac: ustaški logor smrti: srpski mit?" (Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999) na str. 147. objavljuje sliku s potpisom: "Ustaški koljači spremaju se da ubiju zatočenika u Jasenovcu 1942. (Vojni muzej u Beogradu - Fotoarhiv)".
Antun Miletić u već citiranoj knjizi, "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (svezak I, Narodna knjiga, Beograd, 1986), na str. 107. također je stavlja u jasenovački kontekst: "Jasenovačke ustaše na djelu".
Nikola Nikolić u djelu "Jasenovački logori: u paklenom kotlu" (Vlastita naklada, Zagreb, 1968) nije se ipak usudio odrediti mjesto gdje je snimljen zločin jer je objavljuje na str. 231. s potpisom: "Klanje nad jamom". Isto je to učinio i u djelu koje mu je prevedeno na slovenski jezik: "Taborišče smrti Jasenovac" (Borec, Ljubljana, 1969) jer je na str. 237. ispod sporne fotografije stavio potpis: "Gnusna podivjanost ustaških zločincev - klanje nad jamo".
O hrabrosti i znanstvenom poštenju Nataše Mataušić govori i činjenica da je fotomonografijom korigirala (ili barem dovela pod upitnik) čak i vlastito prijašnje djelo. Naime, u svojem uratku "Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor" (Jasenovac - Zagreb, 2003) spornu je fotografiju objavila na str. 25, ne upuštajući se u kategoričku tvrdnju o mjestu na kojem je snimljena: "Likvidacija muškaraca nad grobnom jamom. U pozadini lijevo grupa ljudi čeka na likvidaciju. Fotografijavjerojatno snimljena 1941. godine u Lici, a prema nekim mišljenjima u istočnoj Hercegovini, u doba najmasovnijih ustaških progona."
No, zato za španjolski web-portal "za umjetnost, kulturu, povijest i politiku" -www.almendron.com nema nikakve dvojbe jer u napisu: "Jasenovac, logor strave" donosi fotografiju s potpisom: "Masovne egzekucije u blizini koncentracionog logora Jasenovac".
O fotografiji je jednako tako samouvjerena i islamska međunarodna stranica na engleskome jeziku www.prophetofdoom.net, u napisu "Ustaše" od 26. VII. 2007, koji je objavljuje s potpisom: "Ustaše ubijaju Srbe i Židove u Jasenovcu. Ovaj je prizor dovoljno atraktivno zabavljao gomilu promatrača, od kojih su neki tek tinejdžeri."
Manipulacija židovskim stradanjima
Još se tri fotografije, koje pobuđuju zgražanje, vezuju za jasenovački logor. Na prvoj i drugoj je židovska djevojčica s oznakom na grudima (F-6) i leđima (F-7), a na trećoj židovska žena (F-8) bez očiju. O prvoj autorica Mataušić govori: "Fotografija djevojčice obilježene židovskim znakom dovoljno je potresna i bez netočne interpretacije. Nošenje židovskog znaka uvodi se u nekim mjestima Hrvatske već od travnja 1941. godine. Kako su ih propisivali lokalni ustaški organi vlasti, nisu bili istovjetni u svim mjestima. U Zagrebu je tako, odredbom Ustaškog redarstvenog povjerenstva - Židovski odsjek - Bogovićeva ulica 7 (u izvorniku je pogreškom napisano "Bogoviševa", op. T. V.), od 22. svibnja 1944. godine bilo propisano da svi Židovi, bez obzira na dob (dakle i dojenčad) moraju nositi židovski znak koji se sastojao od dva komada žute tkanine s ucrtanom židovskom zvijezdom. No, već 4. lipnja 1941. godine ta je odredba prestala vrijediti i umjesto žute trake uvedena je okrugla žuta pločica s otisnutim slovom Ž, koju su morali nositi svi Židovi stariji od 14 godina. Stoga je opis koji donosi Miletić: 'Židovska djeca žigosana u logoru Jasenovac' - neistinit" (Mataušić, isto, str. 80).
Riječ je o Miletićevu često spominjanome trotomnom djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (Narodna knjiga, Beograd, 1986), a spomenuta je slika objavljena u knjizi III. na str. 195.
O slici nesretne židovske žene dovoljno je samo reći da, prema svim dosadašnjim istraživanjima i iskazima preživjelih, židovski zatočenici u jasenovačkom logoru nisu nikada nosili židovsku oznaku prišivenu na grudima, nego tek jedno kratko vrijeme žuti povez oko ruke koji ih je razlikovao od srpskih zatočenika s bijelim povezom i hrvatskih s plavim povezom. Dakle, fotografija žene nikako nije snimljena u Jasenovcu, ali to nije predstavljalo problem nekim autorima da je prikažu kao "jasenovačku žrtvu", kao što je to učinio Branimir Stanojević u knjizi "Ustaški ministar smrti; anatomija zločina Andrije Artukovića" ("Nova knjiga", Beograd, 1986, drugo izdanje).
Istu je tu tvrdnju engleskim i njemačkim čitateljima odaslao i Vladimir Dedijer u knjizi "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992), koji je na str. 251. pod zajednički potpis za više slika, među kojima je i Židovka bez očiju, stavio: "Različite metode ubijanja u Jasenovcu", i u knjizi "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993),str. 146. u potpisu slike br. 10: ("Oči ove seljanke izvađene su za zbirku očiju Ante Pavelića").
Kako je partizanski masakr pripisan ustašama
Fotografije F-9 i F-10 brojni autori objavljuju u kontekstu jasenovačkih žrtava, iako one na prvoj slici sigurno nisu a na drugoj je vrlo upitno čije su
U nizu fotografija, kojima se desetljećima nakon završetka Drugoga svjetskog rata manipuliralo u historiografiji i koja je postala "prepoznatljiva" za ustaške zločine u jasnovačkome logoru, jest i ona s prizorom žrtava izbačenih na obalu Save, F-9. O njoj Nataša Mataušić u djelu: "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) piše: "I ona se vrlo često upotrebljava za ilustraciju zločina počinjenih u KL Jasenovac. Tako i autor drugog stalnog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu u svojoj knjizi, zborniku dokumenata objavljuje netočan opis: 'Žrtve ustaških zločina u Jasenovcu' (Antun Miletić: "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", knjiga I, Narodna knjiga, Beograd, 1986, str. 403., op. T. V.). Ali, fotografiju ne donosi u izvornom obliku. Desni dio fotografije je izrezao (sva su isticanja moja, T. V.) tako da se ne vidi ženska noga u cipelama s visokom potpeticom" (Mataušić, isto, str. 21).
Pobjednici pišu povijest!
Zašto su Dragoje Lukić i Antun Miletić, autori stalnog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu, to učinili? Zbog vrlo jednostavnog, ali krajnje znanstveno-nepoštenog i zlonamjerno-krivotvoriteljskog razloga. Bilo im je potpuno jasno da jasenovačke zatočenice nisu mogle imati visoke potpetice, jednako kao što ni pogubljeni muškarci, zatočenici na istoj slici, nisu nosili vojničke odore i cipele (cokule), pa su je morali nekako prilagoditi vlastitim "okvirima". Osim toga, s tom je fotografijom nužno povezati još jednu vrlo važnu činjenicu koju spominje autorica Mataušić: "Državna krugovalna postaja Zagreb izvijestila je 6. svibnja 1945. godine da su prigodom ulaska u Sisak partizani ubili oko 400 građana" (Mataušić, isto, str. 23).
Dakle, najvjerojatnije je riječ upravo o tim žrtvama partizanskih poslijeratnih pogubljenja u Sisku, u to doba uobičajenim i čestim u svim dijelovima Hrvatske, koja su onda pripisana ustašama u jasenovačkom logoru. Ne preostaje drugo nego se prisjetiti stare izreke kako pobjednici pišu povijest.
No, vidjevši užasan prizor na savskoj obali kod Siska, danas nitko neće ni slučajno postaviti pitanje o počiniteljima zločina jer se unaprijed "zna" da su to ustaše i da "oslobodioci", prema tvrdnjama najviših državnih dužnosnika u sadašnjoj Hrvatskoj, takvo što nisu mogli počiniti.
Za to su se potrudili i brojni znanstveni "autoriteti" koji su domaćoj i svjetskoj javnosti podastrli izokrenutu povijesnu "istinu".
Zahvati srpskopravoslavnog episkopa
Tako je, u feljtonu često spominjani, Vladimir Dedijer u djelu "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York, Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) na str. 253. objavio spomenutu fotografiju sa zajedničkim potpisom za više slika: "Različiti načini ubijanja u Jasenovcu". Isti je autor i u knjizi na njemačkome: "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan", (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993) na str. 146. objavio fotografiju pod br. 11: bez potpisa.
U knjizi srpskopravoslavnog episkopa Atanasija Jevtića "Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca" (Univerzitetski obrazovni pravoslavni bogoslovni Hilandarski fond, Beograd, Valjevo, 1995) u poglavlju "Pjesme o Jasenovcu" na str. 357. objavljena je sporna fotografija bez potpisa, ali s posebnim zahvatima. Naime, riječ je samo o dijelu slike izokrenutoj 90 stupnjeva udesno, tako da na prvi pogled djeluje kao da je riječ o potpuno novoj slici, a njezin dio na kojoj je u izvorniku ženska noga s cipelom i visokom potpeticom - jednostavno je izrezan.
I Esad Papračan-Podrinjski objavio je spomenutu fotografiju u svom djelu "Krvavo polje Jasenovac" (Guslarsko društvo "Filip Višnjić", Goražde, 1986) na str. 32. s potpisom: "Žrtve ustaškog bestijanja izvučene iz rijeke Save".
Branimir Stanojević se također pridružio tom krugu "znanstvenika" objavivši fotografiju s kratkim potpisom: "Granik. Žrtve" ("Ustaški ministar smrti - Anatomija zločina Andrije Artukovića", 2. izdanje, "Nova knjiga", Beograd 1986).
Internetska stranica Američkoga memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu,www.ushmm.org, donosi sliku s potpisom: "Žrtve ustaških zločina (hrvatskih fašista) na obalama rijeke Save. Jasenovački koncentracioni logor (Jugoslavija) između 1941. i 1945".
"350.000 ljudi, žena i djece"?!
Fotografija F-9 samo je jedna u nizu fotografija o zločinu u Sisku koje se vezuju uz jasenovački logor. Naime, brojni autori o jasenovačkim zločinima često objavljuju i fotografiju F-10, čija je izravna veza s Jasenovcem najblaže rečeno upitna jer se baš ničim ne dokazuje da je riječ o jasenovačkim zatočenicima. O njoj autorica Mataušić piše: "Jedna iz serija fotografija zločina u Sisku prezentirana je i na pokretnoj izložbi Spomen-područja Jasenovac iz 1988/89. pod nazivom Mrtvi živima oči otvaraju ,čiji su autori također Lukić i Miletić, uz opis: 'Obala od leševa. Lijeva strana rijeke Save ispod Jasenovca'" (Mataušić, isto, str. 23).
Ponovno je za ilustraciju o rasprostranjenosti fotokrivotvorina o jasenovačkim zločinima potrebno spomenuti barem neke autore. Tako je jedan od tobože najvećih autoriteta o ovoj problematici, ali već priličan broj puta spominjani Antun Miletić u djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (knjiga II, Narodna knjiga, Beograd, 1986) na str. 925. objavio fotografiju F-9 s opisom: "Ustaše su prije svog bijega iz Stare Gradiške, Jasenovca i Siska poubijali sve preostale zatočenike."
Istu je sliku objavio i, također već često spominjani, Milan Bulajić u knjizi "Tudjamn's 'Jasenovac myth': genocide against Serbst, Jews and Gypsies" (Stručna knjiga, Beograd, 1994) u poglavlju "Logor smrti", bez potpisa.
A Egon Berger u svojoj knjizi "44 dana u Jasenovcu" (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966) donosi fotografiju F- 10 s potpisom na str. između 64. i 65: "Nakon povlačenja u strahu pred osvetom zatočenika, ustaše su počeli s likvidiranjem ostataka logoraša koji su do tada preživjeli krvavi teror."
Dragoje Lukić u djelu: "Rat i djeca Kozare" (Narodna knjiga, Beograd, 1979) na str. 49. u opisu fotografije F-10 predstavlja se i kao (opskurni) kvazimatematičar koji nema potrebe dokazivati svoje brojeve: "Na Gradini, desnoj obali Save u toku rata ubijeno je 350.000 ljudi, žena i djece. Gradina je najveće ratno groblje u Jugoslaviji."
Miletić i fotografiju F-10 objavljuje u citiranome djelu s potpisom: "Svakodnevni prizori na obalama Save u godinama ustaških zločina u Jasenovcu" (Miletić, isto, knjiga II, str. 585).
U djelu Nataše Mataušić "Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor" (Jasenovac - Zagreb, 2003) prije njezinih novijih znanstvenih spoznaja, ispod fotografije F-10 na str. 90. napisano je: "Na obali rijeke Save, Logor III Ciglana, svibanj 1945. Leševi ubijenih žena."
Podudarnost ustaškoga i Vjesnikova broja
I treća se "sisačka fotografija", F-11, često koristi za ilustraciju o zločinima u jasenovačkom logoru, premda i njezina izravna veza s Jasenovcem također nije ničim dokazana. Ne samo da su opet upitni odjeća i obuća "jasenovačkih zatočenika", nego je znakovito da je fotografija objavljena u "Vjesniku" br. 25, od 19. svibnja 1945, dakle - nakon već spomenutoga partizanskog masakra u Sisku. I zapanjujuća je podudarnost da Vjesnikov naslov spominje gotovo isti broj žrtava zločina, o kojemu je u jednome od svojih posljednjih javljanja izvijestila ustaška Državna krugovalna postaja Zagreb. Naime, kao što je već citirano, ustaše su 6. svibnja 1945. upozorili da su prigodom ulaska u Sisak partizani ubili oko 400 građana (F-9), a "Vjesnik" je trinaest dana kasnije objavio naslov: "Ustaški koljači poubijali su u Sisku noć prije svoga povlačenja oko 400 građana i seljaka." Stari bi Latini rekli: "Sapienti sat!" ("Pametnomu dosta!")
No, to nije smetalo Egonu Bergeru da u svom djelu "44 dana u Jasenovcu" (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966) objavi fotografiju F-11 s potpisom na str. između 64. i 65: "Prilikom povlačenja ustaše su ostavljali za sobom perspektivu koju su i najavljivali vraćajući se u prodanu domovinu: perspektivu smrti."
Vladimir Dedijer je istu fotografiju objavio u svim svojim knjigama o jasenovačkom logoru na srpskom, engleskom i njemačkom jeziku s istim potpisom: "Prije odlaska iz Stare Gradiške, Jasenovca i Siska ustaše su poubijali sve preostale logoraše kao što pokazuje jedna od masovnih grobnica na slici - iz privatne kolekcije" ("Vatikan i Jasenovac: dokumenti", Rad, Beograd, 1987, slika br. 13, između stranica 352-353; "Vatikan i Jasenovac: dokumenti", Rad, Beograd, 1987, slika br. 13, između str. 352-353; "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II", Prometheus Books, Buffalo New York, Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992, str. 308; "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan", Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993, slika br. 14, na str. 194).
Isto su to učinili i neki drugi autori.
Nataša Mataušić problematizira u svojoj knjizi: "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) i gotovo nezaobilaznu fotografiju F-12 u brojnim uracima o jasenovačkome logoru: "Vrlo često objavljivana fotografija u tisku sa sasvim netočnom legendom (sva su isticanja u tekstu moja, T. V.): 'Odvođenje naroda u logor'. Prikazuje nepreglednu kolonu žena na prašnom neasfaltiranom putu, predvođenu ustaškim vojnikom. To su uglavnom mlađe žene sa zavežljajima u rukama. Pitanje koje se nameće samo od sebe, ukoliko navedeni opis smatramo istinitim je: 'A gdje su djeca i starci?' Jer u logor su nakon kozaračke ofenzive u srpnju 1942, a prema bezbrojnim sjećanjima, odvođeni svi zajedno. Stoga je vjerojatnije da se radi o odvođenju žena iz logora Stara Gradiška na prisilni rad u Njemačku, putem iz logora prema Okučanima gdje se nalazila najbliža željeznička postaja. Zanimljivo je da je ova fotografija najčešće objavljivana rezanjem krajnje lijevog dijela na kojima se vidi grupa muškaraca, seoska zaprežna kola i starija ženska osoba pored neke domaće životinje" (Mataušić, isto, str. 204).
Tko su žene sa svežnjevima?
Citirana je kritička primjedba logička i argumentirana, no čini se, samo djelomično točna, jer je već površnom analizom fotografije lako je zaključiti kako žene u koloni nikako ne mogu biti zatočenice jasenovačkoga (ili bilo kojega drugog) logora. Naime, one su čiste i uredne, očito dobro uhranjene, sve s obućom na nogama, a njihova odjeća pokazuje da su iz bogatijih i materijalno dobro situiranih obitelji.
To potvrđuje i druga slika F-13, također često rabljena u kontekstu odvođenja žena u jasenovački logor, koja prikazuje istu kolonu samo iz drugoga kuta, na kojoj žene nose bijele svežnjeve i kapute u rukama.
Na tim dvjema slikama posebnu pozornost privlači naoružani vojnik koji prati cijelu kolonu, jer on svakog i malo objektivnijeg analitičara neodoljivo podsjeća na partizanskog vojnika s tzv. "titovkom" (karakterističnom partizanskom kapom sa zvijezdom petokrakom) na glavi. No, budući da se ne zna gdje je snimljena fotografija, tko je točno na njoj, odakle je kolona krenula i koje je njezino krajnje odredište, sa potpunom se sigurnošću ne može ništa ustvrditi, ali cijeli prizor upućuje na zaključak kako je riječ o poslijeratnom odvođenju, najvjerojatnije, folksdojčerskih žena i djevojaka na prisilni rad u ondašnji Sovjetski Savez. Naime, prema istraživanjima Radne skupine za dokumentaciju Kulturne zaklade Donaušvaba iz Münchena (Herbert Prokle, Georg Wildmann, Karl Weber i Hans Zonleitner), jugoslavenske su vlasti nakon rata izručile sovjetskim vlastima za rad u rudarskim i industrijskim oblastima u Ukrajini oko 12.000 pripadnika njemačke manjine, od kojih je bilo oko 4.000 žena između 18 i 40 godina (v. "Genocid nad njemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, Beograd, 2004). Svi su oni, prema istom istraživanju, muškarci odvojeni od žena transportirani u osam željezničkih kompozicija, od kojih je svaka bila sastavljena od četrdesetak teretnih vagona.
Kolona žena i djevojaka snimljena iz različitih kutova (F-12 i F-13) baš ni po čemu ne upućuje na zaključak o odvođenju u jasenovački logor
"Stotine tisuća ljudskih nogu..."
Međutim, "titovka" je kod gotovo svih autora o jasenovačkome logoru uglavnom zamijenjena ustaškom kapom, pa tako brojni autori bez ikakvih problema ističu kako slike prikazuju odvođenje žena u Jasenovac.
Tako i Vladimir Dedijer već na naslovnici djela "The Yugoslav Auschwitz and the Vatikan: the Croatian massacre of the Serbs during World War II" (Prometheus Books, Buffalo New York; Ahroman-Verlag, Freiburg, 1992) donosi fotografiju F-13, također na str. 243, s potpisom: "Srpske žene i djevojke na putu prema koncentracionom logoru." Istu sliku s istim potpisom objavljuje i u knjizi: "Jasenovac - das jugoslavische Auschwitz und der Vatikan" (Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993), na str. 146 pod br. 1.
Premda nastoji argumentirano osporiti jasenovački mit, posebice što se tiče prešućene svakidašnjice i službenog broja žrtava, Mladen Ivezić u svom djelu "Jasenovac: brojke" (Vlastita naklada, Zagreb, 2003), preuzima fotokrivotvorinu F-13, pa na str. 94. donosi potpis: "Nepregledne kolone na cestama praćene hrvatskom vojskom..."
Za srpskopravoslavnog episkopa Atanasija Jevtića također nema dvojbe odakle su žene u koloni (on je u njoj uspio vidjeti i djecu) i kamo ih vode, jer u djelu "Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca" (Univerzitetski obrazovni pravoslavni bogoslovni Hilandarski fond, Beograd; Valjevo, 1995) na str. 102. objavljuje istu fotografiju s tvrdnjom: "Odvođenje srpskih žena i djece iz Bosne u logor Jasenovac."
Mirko Peršen u knjizi "Ustaški logori" ("Stvarnost", Zagreb, 1966) u naletu emocija ispod fotografije F-13 na str. 97. spominje fantastičan broj "ljudskih nogu": "Od travnja 1941. ustaškom državom putuju vlakovima i pješice prema logorima smrti bezbrojne kolone. Stotine tisuća ljudskih nogu kreće posmrtnim koracima prema Jasenovcu, Jadovnu, Gradiški i drugim logorima uništenja."
Antunu Miletiću je također dobro znano odredište kolone pa u djelu "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti" (Narodna knjiga, Beograd, 1986) u svesku III. na str. 138. donosi: "Masovno odvođenje žena u koncentracioni logor Jasenovac."
Web-stranica jasenovac-info.com u poglavlju "Jasenovac - Donja Gradina, Industrija smrti 1941-1945" (Galerija Arhiva Republike Srpske") o fotografiji F-12 je kratka i jasna: "Transportiranje u logor."
Djelo skupine autora namijenjeno inozemnim posjetiteljima i čitateljima "Jasenovac Memorial Site" (Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 2006) na str. 57. također objavljuje fotografiju F-13 s potpisom: "Kolona žena iz logora Stara Gradiška na putu za prisilni rad u tuđinu, ljeto 1942."
I u djelu Nataše Mataušić "Jasenovac 1941-1945. Logor smrti i radni logor" (Jasenovac - Zagreb, 2003) objavljena je ista fotografija i na naslovnici i na str. 106.
"Gadovi", "ustašoidi" i slični
Da su pojedi autori osjetili kako nešto ipak "ne štima", dokazuje i treća fotografija, F-14, koja pokazuje početak iste kolone, ali bez "problematičnog" naoružanog vojnika - pratitelja. Njegovom eliminacijom puno je prihvatljiviji opis slike da je riječ o sprovođenju kolone na rad u Njemačku, kao što to čini Radovan Trivunčić u djelu "Jasenovac i jasenovački logor" (3. dopunjeno izdanje, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1972), koji objavljuje fotografiju na str. 19. s potpisom: "Nakon što su im djeca oduzeta, kolona žena na putu na prisilan rad u Njemačku."
Isto to čini i Đorđe Đurić u uratku "Europom između žica" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1973) na str. 60. s potpisom: "Na cesti Stara Gradiška - Okučani 1942. godine - Žene otpremaju na prisilan rad u Njemačku." No, kao što je očito, on sliku locira, za razliku od prethodnog autora Trivunčića koji govori uopćeno i ne navodi gdje je ona načinjena. Usporedba njihovih opisa pokazuje da je na djelu uobičajeni i opće prihvaćeni odnos velikog broja autora prema tobožnjim "jasenovačkim" fotografijama, ali koji je u biti krajnje nepošten, u puno slučajeva i zlonamjerno krivotvoriteljski. Na djelu je, prvo, izostanak bilo kakve namjere ili barem pokušaja da se one znanstveno verificiraju i, drugo, ostvarivanje unaprijed zadanog cilja, tj. vizualnog efekta pod svaku cijenu. Povijesnoj je istini u toj priči namijenjena potpuno beznačajna i sporedna uloga. Stoga je i spomenutim autorima u trima fotografijama F-11, F-12 i F-13 zapravo potpuno svejedno prikazuju li one kolonu žena na nepoznatome mjestu prema nepoznatome odredištu, ili na nepoznatome mjestu prema nepoznatome koncentracijskom logoru, ili na nepoznatome mjestu prema koncentracijskom logoru Jasenovac, ili iz Bosne u logor Jasenovac, ili iz logora Stara Gradiška prema Okučanima, ili bilo što drugo, jer su svjesni da su imali i danas imaju silno političko i medijsko pokriće. Znaju da su svima onima koji dovode pod upitnik njihove ničim dokazane tvrdnje danas u Hrvatskoj namijenjeni nimalo ugodni nazivi u javnosti: "gadovi", "ustašoidi", "revizionisti" i sl.
Zatočenik XY kao "svjedok" nakon završetka rata je ustvrdio: "Znam da je u logoru bila peć za spaljivanje zatočenika. Ja nikada nisam u tu prostoriju ulazio, ali sam čuo krikove zatočenika koji su odvođeni u tu peć i spaljivani..." Na prvi pogled sve je vrlo uvjerljivo i utemeljeno, osim što je "svjedok" doveden u Jasenovac 21. prosinca 1943, a Picilijeva je peć srušena prilično ranije - u veljači 1942!
U nedostatku izvornih fotografija iz jasenovačkoga logora i o jasenovačkome logoru brojni su se autori, kao što je očito iz dosadašnjih nastavaka, "snalazili" u slikovnim prikazima kako su znali i umjeli, ne vodeći pri tome preveliku brigu o njihovoj istinitosti i utemeljenosti ili o nekakvoj znanstvenoj metodologiji. Kao da im je najvažnije bilo veliko zlo koje se dogodilo prikazati još većim zlom a odgovornost za počinjene zločine protegnuti do neslućenih razmjera - na cijeli narod, na sve njegove naraštaje, i prošle i buduće. Stoga samo na prvi pogled zvuči gotovo nevjerojatno da su u jednoj, tobože, znanstveno mjerodavnoj knjizi o jasenovačkome logoru od gotovo 900 stranica objavljeni stihovi: "Srbin u Hrvata spozna lažnog brata, života nam više nema uz Hrvata" (završetak pjesme Milke Babić: "Jasenovac 1941-1945", dr. Milan Bulajić: "Jasenovac: ustaški logor smrti/srpski mit?", Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999, str. 863).
Komisije ne spominju prizor
Vođeni takvim "znanstvenim" motivima, brojni su autori jednostavno povezivali s Jasenovcem one fotografije koje su im se učinile prikladne, koje su smatrali što šokantnijima, koje su im slučajno došle "pod ruku", koje su bile u skladu s unaprijed zadanim ciljem itd.
Jedna od njih je i F-15, o kojoj Nataša Mataušić u djelu "Jasenovac - fotomonografija" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2008) piše: "Fotografiju leševa muškaraca ispred dvostrukog reda bodljikave žice koristila sam na svojoj već spomenutoj izložbi uz opis: 'Leševi logoraša nakon proboja 22. travnja 1945'. Što je u tom opisu sporno? Kao prvo, proboj je izvršen iz zgrade u istočnome dijelu logora koji nije bio ograđen bodljikavom žicom (sva su isticanja moja, T. V.). U opisima logora nigdje se ne spominje ni drvena baraka koja bi se nalazila u tom dijelu logora (na fotografiji u centru gore). Nadalje, niti jedna od tri komisije za utvrđivanje zločina koje su bile u logoru sa zadatkom 'snimanja' zatečenog stanja ne spominju u svojim izvještajima ovakav prizor, koji zasigurno ne bi ostao nezabilježen. Osim toga, svi leševi koje su zatekli bili su u fazi raspadanja, što ovi na fotografiji nisu. Kada je snimljena ova fotografija, tko ju je snimio i da li ona doista pokazuje leševe u KL Jasenovac, pitanja su na koja se ne može sa sigurnošću odgovoriti" (Mataušić, isto, str. 40).
Nije ulazio, ali je čuo krikove zatočenika!
Pod krivotvoriteljskim nastojanjem brojnih autora o Jasenovcu, kao što je već istaknuto, podrazumijeva se i proizvoljno i neutemeljeno opisivanje malobrojnih fotografija, koje su doista snimljene u logoru. Jedna je od njih, najčešće rabljena u tom smislu, F-16, koja doista prikazuje dio jasenovačkoga logora - Ciglanu u kojoj su, nije teško već iz naziva zaključiti, zatočenici proizvodili cigle. I premda izjave tobožnjih svjedoka o spaljivanju zatočenika same jedna drugu pobijaju, to nije smetalo kasnije jasenovačke "znalce" i "svjedoke" da iznesu kategoričke tvrdnje.
Tako je Ilija Ivanović u djelu "Svjedok jasenovačkog pakla" (Jasenovac, Spomen-područje, 1988) napisao: "Ostaci peći za pečenje cigle koja je korištena kao krematorij."
Nikola Nikolić: "Jasenovački logori: u paklenom kotlu" (Vlastita naklada, Zagreb, 1968) objavio je na str. 91 fotografiju s potpisom: "Tunel užasa smrti! Peći za spaljivanje zaklanih i živih." Isti ju je autor objavio i u svom djelu na slovenskome: "Taborišče smrti Jasenovac" (Borec, Ljubljana, 1969) na str. 77 s potpisom: "'Keramika', predor strahot in smrti, kjer su sažigali mrtve i žive. Ta obrat je pričel delovati pozimi 1941. in je delal do spomladi 1942." No, citirane se tvrdnje ne bi mogle odnositi ni na tzv. Picilijevu peć, koja je sagrađena unutar logora u veljači 1942. i srušena već u svibnju iste godine. Naime, izjave "svjedoka" koji spominju brojku od nekoliko tisuća do 40.000 spaljenih pobijenih, živih i poluživih ljudi, žena i djece u Picilijevoj peći, ne samo da se temelje uglavnom na usmenoj predaji ("čulo se", "pričalo se" i sl.) nego su prepune proturječja i apsurda. No, to zaslužuje posebnu raspravu, ali za ilustraciju dobro je navesti barem jedan primjer. Zatočenik XY kao "svjedok" je nakon završetka rata ustvrdio: "Znam da je u logoru bila peć za spaljivanje zatočenika. Ja nikada nisam u tu prostoriju ulazio, ali sam čuo krikove zatočenika koji su odvođeni u tu peć i spaljivani" (Antun Miletić: "Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenti", Narodna knjiga, Beograd, 1986, knjiga 3, str. 495). Na prvi pogled sve je vrlo uvjerljivo i utemeljeno, osim što je "svjedok" doveden u Jasenovac 21. prosinca 1943, a Picilijeva je peć srušena, kao što je spomenuto, prilično ranije - u svibnju 1942!
Pomnijom analizom fotografije F-15 sa sigurnošću se može ustvrditi da na njoj nisu snimljene žrtve proboja jasenovačkih zatočenika i da ničim nije uopće dokazana njezina veza sa jasenovačkim logorom, kako to tvrde neki autori
SPC o "djeci u logoru"
Zločine nad djecom, ako se izuzmu patološki slučajevi, nijedan normalan ljudski razum nikada, ničim i nikako ne može, ne samo opravdati nego i razumjeti ili pokušati racionalno shvatiti. Nema tog općeg, višeg, ideološkog, političkog, nacionalnog, vjerskog, crkvenog ili bilo kojeg drugog interesa koji bi mogao sprati krv nevinog djeteta s ruku zločinca, bez obzira je li riječ o ubijenom petogodišnjem dječaku zagrebačkoga Židova, desetogodišnjoj curici kozaračke Srpkinje i šesnaestogodišnjem sinu bosanskoga Roma, ali jednako tako i dvadesetogodišnjoj kćerki ustaškoga ministra! Neki autori uradaka o jasenovačkome logoru bili su itekako svjesni te činjenice, pa su nastojali pod svaku cijenu bez potrebe znanstveno-povijesnog utemeljenja ilustrirati tu temu, svjesni razumljivih, očekivanih i iznimno jakih emocija. No, jednako tako očigledno je da nisu bili opterećeni pitanjem: Koliko je upravo zbog svega toga to moralno opravdano i ispravno?
Tako je Ilija Ivanović u djelu "Svjedok jasenovačkog pakla", (Jasenovac, Spomen-područje, 1988) objavio sliku F-17, zapravo tek njezin dio, koja prikazuje veliku skupinu žena i djece na otvorenom, očito na nekakvoj livadi, s vrlo preciznim potpisom: "Kratak predah na putu u Jasenovac."
Druga fotografija, F-18, koja pokazuje isti prizor ali iz drugog kuta, objavljena je na internetskoj stranici Odbora za Jasenovac Arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne Crkve iz Beograda "jasenovac-info.com", na kojoj je dobila još konkretnije značenje: "Djeca u logoru" (Odjeljak: "Jasenovac - Donja Gradina, Industrija smrti 1941-1945", Galerija Arhiva Republike Srpske").
O obje fotografije autorica Mataušić piše predmnijevajući tek gdje bi one mogle biti snimljene: "Majke s djecom (srpsko pravoslavno stanovništvo - izbjeglice s Kozare) u sabirnom logoru kod Mlake, ili na sajmištu kod Daruvara, srpnja 1942" (Mataušić, isto, str. 202).
Dakle, gdje god bile snimljene spomenute fotografije, jedno je neprijeporno: u Jasenovcu sigurno nisu.
Na kraju feljtona potrebno je reći kako su poslijeratne komunističke vlasti u Jugoslaviji izravno odgovorne za silno mnoštvo povijesnih krivotvorina, među kojima su, dakako, i fotokrivotvorine. One su osnovale različite komisije za istraživanje zločina na svim razinama: državnoj, republičkim, okružnim i gradskim, koje su, između ostaloga, imale zadaću pripremiti dokumentaciju ne samo o stvarnim nego i o tobožnjim zločinima, u cilju eliminiranja svih ideoloških protivnika.
Komisije za zločine - zločinačke organizacije
U tome poslu utvrđivanje povijesne istine i nije im bilo u prvome planu jer im je, dakle, najvažnije bilo opravdati masovna smaknuća i uklanjanje iz javnoga života velikog broja političkih i svjetonazorskih neistomišljenika. Stoga se bez pretjerivanja može reći da su te komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u velikoj mjeri bile zločinačke organizacije jer su svojim potpisima izravno krive za smrt tisuće nevinih osoba, bez obzira što su nakon toga njezini članovi dugi niz godina bili, koje li ironije, pravni uglednici u jugoslavenskomu (i hrvatskome) javnome životu zauzimajući i vrlo visoke pozicije u promicanju tzv. države prava i zakona. Imajući u vidu i silno mnoštvo ideoloških poslušnika: znanstvenika, "(prvo)boraca", književnika, novinara, sitnih partijskih dužnosnika, dodvoravatelja, karijerista, tobožnjih svjedoka i sličnih, ne treba se čuditi zapanjujućoj količini krivotvorina, ne samo o jasenovačkome logoru, broju žrtava u njemu i sličnim, uvjetno rečeno, "visokim" temama, nego i krivotvorina o običnim, široj javnosti nepoznatim ljudima.
Krivotvoriteljska "magna charta"
Konkretno i vezano za našu temu, knjižica "Zločini u logoru Jasenovac" (koju je izdala Zemaljska komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača g. 1946. u Zagrebu) je "magna charta", vrelo i inspiracija, početak i zadaća krivotvoriteljstva vezanog za jasenovački logor. Kakve znanstveno mjerodavne sadržaje ona nudi, najbolje govore njezini objavljeni reci:
"Neki svjedoci tvrde (sva su isticanja moja, T. V.) da je u Jasenovcu postojao stroj u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i 'pila', kojom su žive ljude prepilili" (isto, str. 27).
"Jednom sam prilikom čuo kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek, imenom Jozo, hvalio pred svima kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svaku večer 10-20 djece" (isto, str. 25-26).
"Za ono deset dana pokopao sam s drugovima oko 3000 lešina" (isto, str. 25).
"Saznao sam od prijašnjih starih logoraša, očevidaca (!?), kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvorili trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugurali" (isto, str. 27).
"Bio sam prisutan kada je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda je tjerao okolo natežući je za uzde" (isto, str. 25).
"Prema iskazima svjedoka, broj žena i djece (spaljenih u tzv. Picilijevoj peći, op. T. V.), koji su dovedeni iz logora u Staroj Gradiški, kreće se oko 5000, a žena i djece, koji su dovedeni iz drugih logora i krajeva penje se na 10000" (isto str. 48).
"Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi i klin je izašao napolje na tjemenu" (isto, str. 24).
"Navodimo niže nekih pedesetak masovnih zločina, koje su ustaše počinili u Jasenovcu, pa ako broju žrtava, koje su stradale kod tih pokolja, pribrojimo one zatočenike, koji su stradali pojedinačno, dobit ćemo cifru od oko 500-600.000" (isto, str. 38).
Cijelo komisijino izvješće, sastavljeno u Zagrebu 15. studenog 1945. a objavljeno u citiranoj knjižici, potpisali su predsjednik komisije dr. Venceslav Celigoj i tajnik dr. Ante Štokić, nakon čega se krenulo u potragu za dokazima pod svaku cijenu (pa i krivotvoriteljsku). Stoga se npr. ne treba čuditi da su slike pogubljenja dvojice uhićenih slovenskih partizana odrubljivanjem glava od strane njemačkih vojnika (v. F-2, F-3 i F-4 u drugom nastavku feljtona) smještena u jasenovački logor, jer je komisija u knjižici o Jasenovcu doslovce objavila: "Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu" (isto, str. 24).
Krivotvoriteljska »poslastica« su fotografije F-19, F-20, F-21 i F-22, koje pojedini autori redovito stavljaju u kontekst jasenovačkoga logora, iako je dokazano da su na njima prizori iz Dječjeg doma u Jastrebarskom
Popis samo prijezira dostojnih
(Foto)krivotvoritelji u silnom nastojanju da dokažu svoju ideološku vjernost i "savjesnost" pogazili su sve granice moralnosti i ljudskoga dostojanstva besramno manipulirajući čak i dječjim patnjama. Konkretno, slike F-19, F-20, F-21 i F-22 stavljali su u kontekst jasenovačkoga logora znajući da one nemaju nikakve veze s njime jer su snimljene na potpuno drugome mjestu. S takvim "znanstvenicima" doista nema smisla raspravljati nego ih treba samo s gnušanjem i prijezirom spomenuti i (ne njima, jer od toga nema nikakve koristi, nego javnosti) tek spomenuti kako je riječ o fotografijama iz Dječjeg doma u Jastrebarskom. Tu je temu temeljito obradio Ćiril Petešić u knjizi "Dječji dom Jastrebarsko: dokumenti (1939-1947), (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990), argumentirano pobijajući sve monstruozne tvrdnje o tobožnjem ubijanju djece u njemu, njihovu sakaćenju, vađenju njihovih očiju ili stavljanju soli na njihove rane od tamošnjih djelatnika i posebice katoličkih redovnica.
Na tom popisu dostojnih samo prijezira na prvome je mjestu svjetski glasoviti "znanstvenik" Vladimir Dedijer koji je u već puno puta spominjanome djelu "Vatikan i Jasenovac: dokumenti" (Rad, Beograd, 1987) objavio fotografiju F-20 pod rednim br. 14. s potpisom: "U logorima Jasenovac i Stara Gradiška umrlo je oko 8.000 djece - Hrvatski slikopisni tjednik br. 40".
Slijedi Odbor za Jasenovac Arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne Crkve koji na internetskoj stranici jasenovac-info.com, u odjeljku "Jasenovac - Donja Gradina, Industrija smrti 1941-1945, Galerija Arhiva Republike Srpske", donosi sliku časne sestre F-22 bez potpisa, bez obzira što se nikada i ni od koga i nigdje one ne spominju u kontekstu zločina u jasenovačkome logoru. O toj slici Petešić u svojoj knjizi donosi: "Djeca u dječjem logoru u Jastrebarskom 1942. g. Na slici: s. Gracioza" (Petešić, isto, str. 206).
Srpskopravoslavna internetska stranica objavljuje i sliku F-21, također "ilustrirajući" jasenovački logor.
Istu je sliku u poglavlju o Jasenovcu i Staroj Gradiški objavio na str. 46, s potpisom: "Roditelji su im odvedeni u Njemačku a djeca su bila prepuštena stradavanju", i Đorđe Đurić u djelu "Europom između žica" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1973).
Radovan Trivunčić objavljuje sliku F-19 u dva svoja uratka o Jasenovcu, najprije u djelu iz g. 1972: "Jasenovac i jasenovački logor" (Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac), na str. 35. s potpisom: "Djeca bez majki u logoru", a dvije godine kasnije i u djelu "Jasenovac" (Spomen-područje Jasenovac, 2. izdanje, 1974) na str. 34, s istim potpisom.
Ovome popisu svakako ne pripada Mladen Ivezić, jer on u svom djelu: "Jasenovac: brojke" (Vlastita naklada, Zagreb, 2003), nastoji osporiti uvriježene i nametnute jasenovačke mitove, ali i on, očito, nasjeda na fotokrivotvorinu F-19, pa je u predgovoru između str. XXVI. i XXVII. objavljuje s potpisom: "Iz antifašističkih slikovnica, dobro uhranjena djeca".
Nakon svih ovih podataka, koji se trebaju još kritički temeljitije raspraviti, nadopuniti i pojasniti, svi kojima je stalo do povijesne istine morali bi se zapitati: Kako učinkovito upozoriti ne samo hrvatsku nego i svjetsku javnost na silno mnoštvo krivotvorina (fotokrivotvorine su tek njezin manji dio) u novijoj historiografiji, je li to uopće moguće učiniti i kako? Ta zadaća, sigurno, prelazi okvire ne samo pojedinaca nego i pojedinih znanstvenih ustanova, i nije ju moguće ostvariti bez volje i svekolike potpore vladajućih političkih struktura (tj. državnih vlasti). Njima, nažalost, kao da odgovara sadašnja, u velikoj mjeri krivotvorena percepcija novije hrvatske povijesti u svijetu!
(Glas Koncila, 2009. )
Tomislav Vuković
* * *
Na slici je Ruža Petrović iz Režanaca!
»Nedavno je u rubrici 'Fotokrivotvorine o Jasenovcu' objavljena i slika F-8. Osoba na toj slici doista nema s Jasenovcem nikakve veze! Riječ je o Ruži Petrović iz sela Režanci, župa i općina Svetvinčenat u Istri! U ratu, dok se vraćala iz šume, kamo je radnicima ponijela ručak jer su tamo vršili pšenicu, uhvatila ju je njemačka patrola, sprovela u komandu u Svetvinčenat i tamo je komandant donio kratku presudu: Vodite je i strijeljajte! Dva su je njemačka vojnika povela izvan naseljenog mjesta i uživo joj bajunetom izvadili oba oka! Kad je ujutro, još napola živa, nađena, prvu joj je pomoć pružila Fuma Milovan, majka buduće trojice svećenika, od kojih je najmlađi danas biskup Ivan Milovan. Zaprežnim kolima prebacila ju je u Vodnjan na hitnu pomoć, otuda je prebačena u bolnicu u Pulu i tamo joj je spašen život. Živjela je još više godina nakon rata, osobno sam je poznavao i bio u njezinoj kući - ona je obavljala sve kućne poslove i nesmetano se kretala. Na mjestu zločina postavljen joj je spomenik - veliki granitni blok, jedna ulica naše župe nosi njezino ime, a donedavno i dom za nezbrinutu djecu u Puli.
Kao zahvalu za pruženu pomoć, pred kraj rata partizani su složili u jamu Antuna Milovana, supruga spomenute Fume, oca buduće trojice svećenika, istaknutog vjernika i vatrenog narodnjaka«
Milan Milovan, župnik
Današnji 'antifašisti' do jučer su bili crveni fašisti!
Fašizam je ime dobio po pokretu koga je u Italiji osnovao Benito Mussolini a trajao je od 1922. do jeseni 1943. godine kad je fašistička Italija kapitulirala a s njom i fašistički pokret. Prava pojedinca u fašizmu bila su ukinuta, a političko nasilje je bilo institucionalizirano kao oruđe unutarnje, pa i vanjske politike.
Ono što se danas događa u Hrvatskoj glede političkog silovanja korak je dalje u tom pogledu jer se ne poštuje ni temeljno pravo naroda na referendum kao najviši oblik demokracije a time se ne poštuje ni Ustav kao najviši zakon svake države. Politički represivno vladajuće glavešine utječu na neovisni Ustavni sud pa su prava većine izložena političkom nasilju manjinske oligarhije preglasavanjem u Saboru, koji je postao pukim instrumentom Kukuriku-vlade. Za okorjele zločince izmišljaju se posebni zakoni koji bi trebali abolirati njihovu zločinačku rabotu iz prošlosti, normalni ljudi love se po ulici i smještaju u ludnicu, iz ruku ministra policije otvoreni neprijatelji ove zemlje dobivaju hrvatsko državljanstvo a učestale kadrovske čistke politički nepodobnih u 'javnim ustanovama' podsjećaju na mračno doba Staljina, Titinog uzora. Ulicama hrvatskih gradova paradiraju fašistoidni pederi tražeći glave pasjih skotova!
Možda je fašizam pretežak pojam za ono što oligarhija na vlasti danas u Hrvatskoj radi ali sasvim očito na političkoj sceni je ponovno neviđena 'diktatura proletarijata' potpomognuta starim, nikad lustriranim UDBA-škim i KOS-ovskim kadrovima; figurativno rečeno, crveni fašizam opet jaše! Već dugo riječ fašizam se koristi kao pejorativan, pogrdan termin u slučajevima kada se neki diktatorski režim, institucija ili pojedinac represivno odnose prema čovjeku i njegovim elementarnim, ljudskim pravima.
Što se to kod nas slavi 22. lipnja? Teško je kazati je li to obilježavanje dana akcije 'Barbarossa' kada je vjerolomni Hitler napao svog dojučerašnjeg saveznika, SSSR, ili je to obilježavanje datuma kada su hrvatski komunistički boljševici, partizani, antifašisti u znak solidarnosti sa Sovjetima, navodno digli u zrak lokalni vlak s ustašoidnim seoskim mljekaricama?
Scena standardna: Šuma Brezovica, antifašistički dernek, komunistička djeca ili djeca komunista na okupu, glavni reži-ser Stipa Mesić - krivokletnik i izdajica - kome je mjesto jedino u zatvoru Remetinec. Već dugi niz godina 'ista meta-isto odstojanje', red zloćudnog fašizma pa red antifašizma kao prozirne krinke za crveni, boljševičko-komunistički fašizam! Redaju se hvalospjevi voljenom drugu Titi i njegovu antifašizmu bez kojeg, kažu Stipa i Ivo, ne bi ni bilo samostalne hrvatske države. Državni 'zbor', doduše bez premijera a pod dirigentskom palicom političkog komedijaša Stipana samo što nije uglas zapjevao: “Uz Staljina i Tita dva junačka sina nas ne će ni pakao smest”
Gladodomor - rezultat Staljinove nasilne kolektivizacije početkom tridesetih godina XX. stoljeća u Ukrajini
Genocid kao najviši oblik 'fašističke' represije niknuo je u Sovjetskom savezu! Primjer prvi: Teško je reći kome je to na pamet palo, vjerojatno 'lucidnom šarlatanu' Stipi Mesiću, pozvati u Brezovicu naivnog ukrajinskog veleposlanika, predstavnika zemlje koja je u Staljinovu SSSR-u bila veći 'nacionalist' od Hrvatske u Titinoj Yugi!? Velika većina Ukrajinaca s oduševljenjem je pozdravila njemačku okupaciju kao oslobođenje od brutalne Staljinove čizme, a i danas se bori protiv ruske ekonomske 'okupacije' pogotovo kad je u pitanju opskrbljivanje plinom ili rješenje pitanja ruskih vojnih baza u toj zemlji koja se oduvijek osjeća dijelom Europe i teži biti članicom EU-a!
Staljinov 'fašistički' genocid nad Ukrajincima započeo je i prije nego je Hitler, 1933. godine, počeo progonima Židova u Njemačkoj:
Jeste li čuli za 'Holodomor', poznat i kao 'Gladomor' odnosno masovna umorstva izazvana glađu? Dakle, po Staljinovu nalogu taj 'klasični genocid' izazvan je nečovječnim izgladnjivanjem stanovništva tadašnje sovjetske Ukrajine - žitnice Europe, sjevernog Kavkaza te područja oko donjeg toka rijeke Volge između 1932.-1933. godine. Spomen na žrtve 'Gladomora' obilježava se u Ukrajini i širom svijeta svake godine, četvrte subote u mjesecu studenom. Područja pogođena glađu bila su u većini naseljena ukrajinskim seljaštvom koje je pružalo otpor novoj sovjetskoj ekonomskoj politici odnosno kolektivnom oduzimanju privatno stečenih dobara; veoma slično Titinoj poslijeratnoj kolektivizaciji putem seljačkih radnih zadruga, ubijmo kulaka a zemlju dajmo bezemljašima-'luftenproleterima'!
Ukrajinski 'Holodomor-Gladomor', 2003. godine po prvi puta je, javno u Ukrajini, proglašen genocidom sovjetsko-komunističke vlasti protiv ukrajinske nacije. Prema dostupnim dokazima, samo na prostoru Ukrajine umrlo je između 3 i 7 milijuna ljudi. Neki stručnjaci navode da je ukupno ubijeno i do 10 milijuna ljudi što 'Gladomor' svrstava u jedan od najvećih zločina genocida XX. stoljeća; veći od razvikanog Holokausta. Uspoređujući Ukrajinu s Hrvatskom mogli bi kazati da je po uzoru na Staljina i drug Tito primijenio sofisticiranu metodu genocida, doduše ne 'gladomorsku' ali jednako 'efikasnu' i to nakon 1945. godine, ubilačkim Marševima smrti odnosno Križnim putovima!!!
Primjer drugi: Nakon što je potpisan komunističko-nacistički odnosno Sovjetsko-Njemački sporazum o nenapadanju (Ribentropp-Molotov, 23. kolovoza 1939.), uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je već u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u ratno zarobljeništvo 'fašistoidnih' boljševika. I kakva ih je sudbina čekala? Dana 5. ožujka 1940., 15 mjeseci prije Hitlerova napada na Sovjetski Savez, članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin potpisali su zapovijed za pogubljenje 'nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista' u okupiranim područjima uključivo i istočni dio Poljske. Pored časnika i vojnika, ta je fašistička zapovijed omogućila ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu, tek u ožujku 1959., spominje se broj od 21.857 žrtava. Smaknuća je izvršio 'fašistički' NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940., i za taj zločin optužio njemačke naciste. Tek je Mihail Gorbačov pedeset godina kasnije, dakle 1990., priznao, da je za taj, uistinu genocidni masakr odgovoran Sovjetski Savez.
Zaključak i poučak
Tko bi u to vrijeme službenu istinu, a zbiljsku laž, pokušao dovesti u pitanje, prošao bi jednako kao i časnici i vojnici u Katynu. Prošao bi onako kako je u Zagrebu 1945., kad je u Jugoslaviji na vlast došao Staljinov učenik Broz - zvan Tito, prošao forenzičar dr. Ljudevit Jurak koji je svjedočio ne o Katynu, nego o gotovo identičnom zločinu jednoga drugog genocida u ukrajinskoj Vinici, gdje su Sovjeti pobili oko 12.000 zarobljenika i također za taj zločin okrivili Nijemce. Istina ga je odvela pred 'antifašistički' streljački vod. Nešto više sreće imao je Jurakov kolega, forenzičar dr. Eduard Miloslavić, koji je bio u Katynu i odande u Zagreb donio 'komesarski samokres kalibra 7,63' i 'lubanju jednog poljskog dočastnika' s rupom istog kalibra. Na sreću, uspio je pobjeći u Ameriku, spasivši glavu pred 'pravednim' crvenim fašistima, dakako!
I što se odonda promijenilo?
Ništa, antifašistička laž bila je i ostala surogatom zbiljskoj istini, dokle tako!?
Damir Kalafatić
Vis, 25.6.2013.
(Anti)fašizam
Ma napisano je more članaka, u posljednje vrijeme, o antifašizmu u Hrvatskoj i s ove i s one strane(lijevo-desno). Umorio sam se bježeći od samog sebe, tj. onoga u meni koji mi kaže: ajde, ajde i ti napiši što umiješ o antifašizmu! Ajde dobro, ali gdje početi ili o kojem antifašizmu? Evo javiše se mi se, ali navališe, sjećanja na one antifašiste koji se hvale o svom antifašizmu, tj. kako da nije bilo njih ne bi bilo ni današnje Hrvatske.
Evo prvi put stojim uz njih i kažem punim ustima: Tako je vi antifašisti; ne bi bilo ovakove Hrvatske, s umanjenenim stanovništvom, jer je poubijano pod vašom antifašističkom zvijezdom brojkom od nekoliko stotina tisuća samo u 15 dana nakon II svj. rata, ukupno više nego u 14 stoljeća od raznih zavojevača i okupatora, spaljena i opljačkana, a ponovilo se i početkom devedesetih prošlog stoljeća pod istom zvijezdom. Ali pravi antifašisti su u Hrvatskoj izgubili rat, pa i mnogi partizani kao pravi antifašisti i to od onih antifašista kojima treba dodati naziv boljševici ili staljinisti.
Pa prvi partizanski odred, možda, u Sisku i jest onaj koji je ušao u borbu ne za oslobađanje Hrvatske od fašizma nego u pomoć spašavanju Staljina, tj. dragih im Sovjeta, a u daljnim okrupljivanjem partizanskih odreda i jedinica išlo se u osvajanje nove komunističke vlasti, i sve je bilo anti tko je iti pomislio da se suprostavi novim osvajačima krvave boljsševičke vlasti, a ni za kakvu slobodnu ili samostalnu Hrvatsku, ali svakako za novu tamnicu hrvatskoga naroda, novu i komunističku Jugoslaviju. Da, nebi bilo ovakove ili današnje Hrvatske da nije bilo vas, tj. nebi bilo one FNRJ-a, a poslije SFRJ-a, nego već one 1945. bila bi slobodna i samostalna Hrvatska, u kojoj bi bilo mjesta upravo i onim antifašistima koje ste vi u tijeku rata i neposredno iza rata poubijali ili neutralizirali na svoj način a među njima ili s njihova vrha i Andriju Hebranga, koje mu se nije sviđala nametnuta komunistička tvorevina s centrom u Beogradu.
Boljševički komunisti su najveći anti-antifašistima. Pa oni što se danas hvale da nije bilo njih upravo su oni najveći anti-antifašistima; dodajem da je fašizam tek sjena crvenog antifašizma (boljševički antifašizam), tih nekažnjenih, među njima s nikim usporedivim zločincima, a sada u „proslavi njihovog dana antifašizma“ odlikovanih od samog državnog vrha. Kakvog li svjetskog čuda pred ulaz jedne države u zajednicu europskih naroda, koja veliča crveni antifašizam.
Zapravo, čudne li nam EU, koja preko svojih rezolucija želi zbrisati sve totaltarizme, a posebno one crvene!?
Nikola Bašić
Boljševički mentalitet političke elite
Neočekivanih i gotovo nevjerojatnih 750 tisuća potpisa pod zahtjev za raspisivanjem jednog referenduma, neovisno o njegovu sadržaju, barem na trenutak vraća vjeru u demokraciju, odnosno u mogućnost građana da utječu na donošenje zakona, političkih odluka i u konačnici na uređenje vlastitog života.
Iznenađujući uspjeh ove inicijative, koji je većinu ohrabrio, a manjinu zatekao u nebranom grožđu, došao je nakon nekoliko sličnih inicijativa koje su propale jer nisu mogle prije i visoko podignuti prag potrebnih potpisa, i nakon što su se građani poprilično pasivizirali u osjećaju kako je njihova sudbina u tuđim rukama i kako je demokracija velika, prazna, obmanjujuća forma i kako su tu zapravo ništa ne može napraviti.
Još je jedna pobjeda sadržana u ovih 750 tisuća ljudi koji traže ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, što, naravno, do jučer nitko nije smatrao potrebnim jer je takva definicija braka bila razumljiva sama po sebi. Možemo, dakle, govoriti o pobjedi razuma nad silnim moralnim relativizmom i nad silnim manipulacijama kojima je svijet izložen i u kojima se sve teže razlikuje dobro od zla, prirodno od neprirodnog, zdravo od bolesnog.
Poligamija, zašto ne?
Protivnici referenduma u prvi su mah odgovorili kako bi netko mogao tražiti određenje braka kao zajednicu dvoje katolika. Već je tim priglupim cinizmom podcijenjen zdrav razum građana, jer, jasno, takav eventualni zahtjev nikada ne bi dobio ni stotinu glasova. Ne može se raditi ni o tobožnjoj neravnopravnosti ni o kršenju ljudskih prava, budući da je ovdje tek riječ o definiciji jedne društvene institucije otvorene svima pod jednakim uvjetima.
Europski sud za ljudska prava o tome je već rekao svoje u skladu s konvencijama UN-a i EU-a o ljudskim pravima, u kojima se brak određuje na isti način na koji hrvatski građani to žele, a što je, uostalom, već napisano u Obiteljskom zakonu. Homo-parovi imaju mogućnost osnivati svoje zajednice koje se, međutim, ne bi mogle nazivati brakom i izjednačavati s njim jer bi to jednostavno bilo besmisleno.
Brak je temelj obitelji, a obitelj je institucionalizirana ne samo kao zajednica ljubavi, nego kao ugovorna zajednica odgovorna za podizanje i odgajanje potomstva, što je u slučaju homoseksualnih zajednica bespredmetno. Brak kao zajednica muškarca i žene u skladu je s prirodnim poretkom, civilizacijom i tradicijom, a omogućavanje braka dvojice muškaraca predstavljalo bi poruku kako je nenormalno normalno, devijantno ispravno. U tom slučaju poligamijski ili poliandrijski brak, brak između brata i sestre, također više nitko ne bi mogao braniti. I mogući pretendenti na takav brak s više bi argumenata mogli govoriti o svojoj neravnopravnosti.
Zagovornici homoseksualnih brakova, zapravo, brak ni ne žele niti im on treba. Oni se samo žele braku narugati. Fascinantni su napori političkog vrha i bliskih mu medija da se opstruira jasno izražena volja građana za raspisivanjem referenduma. Tu volju, tih 750 tisuća - a da je trebalo, bilo bi ih i milijun - premijer Zoran Milanović nazvao je agresijom jedne kulturne manjine?
Vesna Pusić je, ignorirajući ili uopće ne pročitavši Ustav, kazala kako je referendum savjetodavan, a ne obvezujući, što je natjeralo cijelu ekipu ustavnopravnih stručnjaka da upozore na obvezujući karakter referenduma, a negiranje zahtjeva za njegovim održavanjem i neuvažavanje njegovih rezultata dovelo bi, zaključili su, do ustavne krize.
Ivo Josipović dugo je vagao, a onda kao “legalist” kazao da se referendum mora raspisati, s malom rezervom i nadom: ako su ispunjeni svi uvjeti. I odmah zatim dodaje da će se on zalagati za homoseksualne brakove, nazvavši odredbu braka kao zajednice muškarca i žene unošenjem religijskih vrijednosti u svjetovna pitanja, što je čista besmislica. Predsjednik priznaje postojanje navedenih stavova Europskog suda i europskih konvencija, ali poziva se na suprotne odluke nekih britanskih i njemačkih sudova, kao da Hrvatsku obvezuju odluke sudova drugih država, a ne europska pravna praksa.
Mato iz iste ulice
U kampanju protiv udruge “U ime obitelji” uključili su se agilni i beskrajno bahati TV baje Zoran Š. i Aca S., zatim stanoviti pjevač Mile K., vodeća moralna balkanska horizontala Severina V. i drugi, vrijeđajući i omalovažavajući sveudilj inicijatore i potpisnike zahtjeva za raspisivanjem referenduma, sve koji misle poput njih i u konačnici cijeli narod. Ali ipak je najbizarniji i najsmješniji bio istraživački angažman vodećeg zagrebačkog tjednika.
U njemu smo mogli pročitati kako su Željka Markić, Ladislav Ilčić, Renata i Krešimir Planinić i ostali organizatori akcije “U ime obitelji” kumovi, a kum podsjeća na mafiju, koja je opet snažno obiteljski vezana. Svi oni, oho-ho, imaju firme, automobile, stanove, kao što je nekoć otkriveno kako sindikalni vođa koji je nešto rogobario protiv Vlade ima plaću, a vođa seljačke pobune traktor!
Otkriveno je kako Ilčić u Varaždinu ima čak tri nekretnine, jedan stan u kojemu stanuje njegov brat i dva vrta. A opet, kakve li blamaže, otac odvjetnika udruge Krešimira Planinića u bliskim je vezama s Ilčićevim ujakom. Željka Markić navodno je članica opskurne katoličke organizacije “Opus Dei” i, uopće, iza cijele akcije stoje grozni biskupi. I još jedan definitivno diskreditirajući detalj: Željka Markić stanuje u ulici u kojoj živi i sudac Ustavnog suda Mato Arlović. I sada ono najozbiljnije.
Predsjednik saborskog Odbora za politički sustav Petar Grbin otkriva da njegova stranka razmišlja o promjeni Ustava prije referenduma kako bi se referendum neutralizirao. Politička elita i na ovoj je temi jasno ilustrirala svoj boljševički mentalitet, ne samo da ne poštuje demokratski izraženu volju građana, nego opstruira cijeli ustavni poredak kad joj nešto nije po volji, umjesto da ga štiti. (Slobodna Dalmacija)
Josip Jović
Neuništivi duh hrvatskoga naroda
Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.
Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.
Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.
Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:
„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“
Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.
Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.
Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!
Mate Kovačević
Uz blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24.6.2013.
IVAN KRSTITELJ – MALEN PRED BOGOM, VELIK PRED LJUDIMA
Homilija
Ivanovo rođenje
Neobičan svetac, čudna djelovanja! Tako bismo mogli označiti Ivana. Čudom je došao na svijet od već ostarjelih roditelja, čudom i čudan je bio cijeloga svoga života. Živio je u pustinji u samoći. Odjeća gruba, glas oštar, jelovnik da Bog sačuva – skakavci. Ni kome se ne klanja, ni za kime ne trči. Ima svoje ja. Zna svoju zadaću i provodi je dosljedno. Ali ipak privlači ljude kao magnet. Nitko mu se nije mogao oduprijeti. Zašto? Zato jer je govorio Božji nauk, Božje riječi, bez uljepšavanja i razvodnjavanja, izravno, u brk, kako i govore karakterni ljudi.
O njegovu rođenju znate sve, ako ste slušali današnje evanđelje. Još samo valja pridodati da mu je rođeni otac Zaharija zanijemio, jer nije vjerovao Bogu da će kao starac konačno dobiti sina. Tražio je od Božjega glasnika neki znak, potvrdu da je to istina. Tražio si, Zaharija, i dobio si! Ne ćeš više moći ni reći kako ne vjeruješ Bogu. Ne ćeš više moći reći ništa, čak ni sinovo ime, nego ćeš ga morati pisati na pločici. Tek onda mu se dar govora vrati. Opasno je od Boga tražiti znakove i čudesa. Ne traži, čovječe, znaka od Boga, ne traži mu iskaznice, moglo bi te skupo stajati. Bogu se vjeruje na riječ.
Što je to što ljude tako privlači sv. Ivanu? On uopće nije suvremen svetac; živio je daleko, davno, u posve drugim okolnostima nego što mi živimo, ali on i danas jednako privlači tolike štovatelje. I danas toliki, unatoč prometnim sredstvima, hodočaste satima pješice, čine pokoru, zavjetuju se sv. Ivanu. Eno Podmilačja kod Jajca. Podmilačje je pustinja sv. Ive, Vrbas je njegov Jordan. I već stoljećima tu odjekuje Ivanov glas, Ivanov poziv na obraćenje i pokoru. Zanimljivo, suvremeni čovjek ne voli da mu se o tome govori, ali od Ivana taj poziv prihvaća. Zašto je to tako?
Ivan je neustrašiv pred ljudima
Kad se radi o Božjem zakonu Ivan je neustrašiv. Kralju Herodu Antipi u lice kaže: «Nije ti dopušteno uzeti ženu brata svoga!» (Mk 6,18). Ne smiješ ti kao kralj živjeti u nezakonitu braku, i za tebe vrijedi Božji zakon. Znao je on što znači suprotstaviti se kralju, što znači zamjeriti se zlobnoj kraljici, da će ga to stajati glave. Ali, on je došao posvjedočiti za istinu, stajala ona koliko mu drago, pa i vlastita života. - Gdje si, Ivane, danas da europskim vladarima i parlamentima uzvikneš: Nije vam dopušteno igrati se Boga! Ne smijete vi dopuštati i opravdavati ono što Bog ne dopušta: ubojstvo nerođena djeteta, pobačaj, eutanaziju, zatim tzv. istospolne zajednice i to još izjednačavati s kršćanskim brakom, manipuliranje čovjekom tzv. genetskim inženjeringom za koji ne znate kud će vas odvesti. Čovjek je osoba i ne smije služiti za eksperimente! (Evo, kad sam ispisivao misli ove homilije na računalu, automatski ispravljač pogrješaka mi je podvukao crvenom bojom riječ «istospolna», naime zajednica. I računalu je to pogrješno, krivo, a nama vjernicima da bude dobro!?) Čovječe, ima Božji zakon; ako ga ne poštuješ, o tvoju će se glavu obiti. Tako uči Ivan, tako uči onaj kojemu je Bog i njegov zakon iznad svega. Uostalom, on ima poslanje od Boga! Njegovo djelo nastavlja Crkva. Crkva mora zlo nazivati zlom, grijeh označavati grijehom, bez obzira hoće li je zbog toga napadati u medijima, hoće li joj pljeskati ili joj se rugati. Crkva ima govoriti riječi Božje. A Crkva to smo mi svećenici, biskupi, redovnice, to ste i svi vi, braćo i sestre. Hrvatski narod se u ogromnom postotku priznaje katoličkim, pa tko nam onda ima pravo nametati nekršćanske stavove na televiziji koju mi plaćamo, u novinama koje mi kupujemo? Ne smijemo šutjeti na zlo i nepravdu, inače smo sukrivci!
Imamo li mi Ivanove vjernosti i neustrašivosti? Usudimo li se biti zahtjevni prema svojoj djeci, učeći ih Božjemu putu? Ili se priklanjamo većini, ne želeći se zamjeriti, pa puštamo da nam djeca odrastaju u neodgovornosti, neradu, besposlici koja vodi i u drogu i u alkohol i u razvrat i u svaku drugu ovisnost? Ivan proročki oštro upozorava: «Svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj!» (Mt 3,10b). Ne dopustimo to, ne budimo sami krivci svoje propasti!
Još nešto nam nešto Ivan poruči. Židovima je rekao: Ne uzdajte se u to što ste djeca Abrahamova, nego donesite plodove koji odgovaraju obraćenju (usp. Lk 3,8)! Nama bi rekao: Ne uzdajte se u to što ste vi Hrvati stari katolički narod, «od stoljeća sedmog»; sve je to lijepo i dobro, ali za to imaju zasluge drugi: vaši očevi i djedovi. A vi? Jeste li nastavili taj sjajni niz vjernosti Bogu ili se na vama taj lanac prekida? Ozbiljno je to upozorenje; nemojmo ga prečuti!
Ivan je ponizan pred Bogom
Iako je velikan, prorok, narod grne za njim, svi hoće da ih on krsti, učenici se otimaju tko će mu biti bliži – Ivan skromno priznaje: Nisam ja prorok, nisam ja onaj za koga me vi držite, nisam ja Mesija. Da je htio, koliko mu je narod vjerovao, mogao se pustih novaca natući. Svi bi mu rado dali, imao bi zlatne dvore, plivao bi u bogatstvu i raskoši. A on skromno izjavljuje: «Ja nisam dostojan sagnuti se i odrješiti mu remenje na obući» (Mk 1,7b), i to, pazite, tada još nepoznatom Isusu! Prvi Isusovi učenici bivši su Ivanovi učenici. A on nije ljubomoran ni zavidan; štoviše sam svoje učenike upućuje Isusu: «On treba da raste, a ja da se umanjujem» (Iv 3,30). Zato je dobio najveću pohvalu koju je ikada jedan smrtnik dobio na ovoj zemlji: sam Isus ga nazva najvećim rođenim od žene (usp. Lk 7,28); nije ga još takvoga majka rodila! Velikani su ponizni; oni napuhani nikada nisu velikani. – A kakvi smo mi pred Bogom i pred bližnjima? Je li naša veličina u onomu što imamo i čime se napuhujemo: mercedes, vila, bazen, tenisko igralište, euri u svakom džepu? Čovjek je velik po onomu što jest u sebi, ne po onomu što ima, reče nam naš Gospodin. Sjajno je to razumio sv. Ivan. Samo onaj tko je pred Bogom ponizan, može pred ljudima ostati uspravne kičme!
Ivanove poruke
Nama danas Ivan teško može biti uzorom svojim životom. On je jedinstven i neponovljiv, jer je imao i jedinstvenu zadaću – pripraviti put Sinu Božjemu. Ali nam je Ivan učitelj svojim porukama.
Njegov je temeljni poziv: «Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,2). Ali mi taj poziv toliko puta čujemo, pa idemo dalje, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ne da Ivan da to ostane tako nego svakome tko mu dolazi sasvim jasno odgovara što mu je konkretno činiti. Sažmimo neke Ivanove poruke, jer su one poruke i nama:
Učiteljima vjere (farizejima) i narodu, danas bismo rekli: biskupima, svećenicima, redovnicima i svim vjernicima: «Donosite plod dostojan obraćenja!» (Mt 3,8). Bogu se ne može glumiti, a i ljudi brzo pročitaju što je iskrena pobožnost, a što lijepa maska. Kršćanski život nije gluma!
Narodu koji grne sa svih strana veli: «Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako» (Lk 3,11). Imaj srca kršćanine za drugoga, pa će ga i Bog imati za tebe!
Carinicima, rekli bismo čelnicima i činovnicima državne uprave: Ne tražite ništa «više nego što vam je određeno» (Lk 3,13). Ne primajte mita, ne dajte se potkupiti, ne budite nepravedni! Koliko to i danas vrijedi!
Vojnicima: «Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte!» Lk 3,14b). Obavljajte pošteno svoju službu! Vi ste da čuvate slabije i održavate red, ne da činite nasilje.
Evo nam, braćo i sestre, Ivanovih poruka. Tako je učio, tako je živio, za to je i umro. Zato je velik. Neka nam izmoli takvu vjernost Bogu i njegovu putu. Amen.
Rođenje sv. Ivana Krstitelja
Sva velika djela traže napor i borbu. Želiš li biti plemenit, trebat će svaki dan trenirati i disciplinirano praštati drugima, vježbajući se u pravednosti i slušanju drugih; trebat će razmišljati, čitati puno, raditi, ali se i temeljito odmarati. Na ovoj zemlji dobro prolaze samo borci. Tko se ne želi boriti, tko se plaši rana i ozljeda, tko ovdje na zemlji želi uživati, taj je sebe osudio na propast i na besmisao života. Zemlja je arena u kojoj svatko od nas igra svoju životnu utakmicu. To je borilište u kojem svaki od nas stupa u borbu s neprijateljem čovječanstva te u toj borbi može podleći ili pobijediti. Neprijatelj čovjeka je smrt i svaka nehumanost, sve što vrijeđa tebe i ljude oko tebe, sve što u nama mrzi čovjeka, ne poznaje ga i nema simpatije prema patnicima i prema siromasima. Nehumano i neprijateljsko je sve što želi biti sebično, sve što skuplja blago zemlje ne gledajući kako drugi ostaju siromašni, kako plaču, kako su gladni i bezimeni. Neprijatelj čovjeka želi povrijediti čovjekovu savjest, izopačiti njegove spoznaje, želi od čovjekovih kreposti načiniti poroke. Neprijatelj čovječanstva želi svakoga od nas načiniti ovisnikom o drogi i alkoholu, o novcu i seksu, o ljudskoj slavi i malim sitnim užicima. On nas želi optužiti pred savješću, oduzeti nam čast i dostojanstvo.
Da bismo se mogli do kraja boriti u toj areni života, potrebno je uzeti oružje koje jedino pobjeđuje. Ljudska povijest do sada pokazuje da je jedino Isus iz Nazareta imao takvo oružje. Samo je on istjerivao zle duhove, mogao čudesno nahraniti ljude kruhom, samo je on mogao izbaviti ljude od smrti, samo on je mogao uskrisivati, opraštati grijehe, samo je on mogao sve bolesti i nemoći liječiti. On je jedini ostavio u baštinu oporuku da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. A on je sve ljubio tako da je pošao za nas u smrt. Bogovi religija traže da se za njih gine. Naš Bog gine za nas.
Uzimajući njegovo oružje i postajući prijatelji s njime pobjeđujemo u areni života. No, da bi se uzelo njegovo oružje, potrebna je disciplina. Ako u toj disciplini ne ustaneš svaki dan na vrijeme i ne pročitaš Sveto pismo, ako si ne odrediš strogo dvadeset minuta svako jutro tihe molitve pred Bogom, ako navečer ne ispitaš svoju savjest, pokaješ se te odeš miran u krevet, ako preko dana ne uspiješ bar pogledati neku duhovnu knjigu, ako ne počneš bar nekoliko puta godišnje moliti kampanjsku molitvu gdje ćeš tjednima i mjesecima moliti za neku krepost, tad nećeš imati oružje kojim ćeš pobijediti. Isusovo oružje uzima se primanjem sakramenata, slušanjem propovijedi, čitanjem Svetog pisma, ono se dobiva time da činimo dobra djela, da volimo čovjeka i praštamo mu, da svaki dan molimo, da prijateljujemo s Bogom, a to ne mogu mlaki i površni. Da bi se svaki dan izdržalo u dobroj molitvi, potrebna je temeljita disciplina. Upravo kao disciplina koju treba nogometaš želi li svakodnevnim naporom i treningom postati vrhunski nogometaš, ili bar takav nogometaš da može igrati u prvoj ligi.
Ivan Krstitelj borio se za prvo mjesto u društvu. Kako? Otišao je u pustinju još kao mladić, tamo živio sam, molio, čitao Božju riječ i tražio snagu da može proročki govoriti ljudima, suprotstaviti se njihovim krivim mentalitetima i devijacijama u umu, te da im može reći istinu i uvesti ih u istinu. Oblačio se ne u najmodernije haljine nego u devinu kožu, nije jeo sa bogatih stolova i pio vina, nego izvor-vodu i medovinu, ali je zato imao bezbroj učenika koji su ga htjeli u tome slijediti. No, on je imao snage reći političkim predstavnicima svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da ne mogu živjeti samo za svoj probitak nego za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod, da moraju živjeti za puk, a ne tražiti da puk živi za njih, da moraju obogaćivati druge, a ne samo sebe. Teško je imati takvu hrabrost u bilo kojem društvu. Istina, zato je Ivan Krstitelj platio životom. Ali je istina i to da od tada živi u slavi čovječanstva i židovskog naroda, i da živi u nebu i da ćemo ga i mi susresti.
Danas se traže proroci. Ljudi koji će živjeti disciplinirano, moliti egzistencijalno, živjeti skromno, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Trebamo ljude koji čuju što Bog kaže svom narodu i na koje nas opasnosti i stranputice upozorava. Ljude koji su uvijek sposobni i spremni izvesti narod iz ropstva duha ili tijela.
Možda u tebi čeka proročki dar.
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"
AGONIJA PUKOVNIKA BRANKA KAKARIĆA: STRPALI GA U BOLNICU VRAPČE BEZ IKAKVOG RAZLOGA!
Udruga Veronika Vere i predsjednica Nada Landeka, zamoljeni su od hrvatskog branitelja, pukovnika Branka Kakarića i njegove obitelji da obavijestimo javnost o njegovom slučaju i agoniji koju godinama proživljavaju, te o grubom ataku na njegovu slobodu i osnovna ljudska prava zajamčena međunarodnim Konvencijama, između ostalog i Havajskom deklaracijom o ljudskim pravima. Pukovnik Kakarić, osobno je uručio predsjednici i članovima Udruge Veronika Vere i predsjedniku Udruge diskriminiranih i nezadovoljnih građana svoju izjavu kojom je najavio štrajk glađu ispred Europske Komisije u Brusselesu, od ponedjeljka 24.06.2013. godine.
U svojoj izjavi najavio je da to čini ne samo zbog sebe, već i zbog cjelokupnog hrvatskog naroda, zagušenog nezakonitim postupcima i podvalama onima koji se bore za raskrinkavanje korupcije i kriminala u pravosuđu. Za jučer smo planirali Konferenciju za tisak na kojoj je pukovnik Kakarić, invalid Domovinskog rata, želio osobno iznijeti sve činjenice koje su ga potakle na ovaj čin, no jučer ujutro je prije toga bio na razgovoru osobno kod glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, te predstavnika Vlasti, nakon čega smo se čuli.
Glasom punim entuzijazma, rekao je da mu je osobno Bajić obećao da će se konačno poduzeti zakonske radnje oko sankcioniranja osoba koje se sumnjiče za počinjenje kaznenog djela u njegovom slučaju, a što on dokazuje punih 12 godina. Za danas smo dogovorili sastanak na kojem bismo utanačili Izjavu za mediju. Na žalost, to nije moguće. HRVATSKOG BRANITELJA, INVALIDA DOMOVINSKOG RATA, PUKOVNIKA BRANKA KAKARIĆA, jučer su prema riječima supruge pukovnika, po nalogu Vlade RH, po policijskoj pratnji priveli u Vrapče, Urgentni odjel s obrazloženjem da je opasan za sebe i okolinu.
Kako rekoh, ja osobno, gospodin Martin Boljevac, sudski vještak, predsjednik UDNGH, i još dvoje ljudi koji su bili s nama na sastanku mogu posvjedočiti da je gospodin Branko Kakarić sasvim priseban, i svjestan svega što je poduzeo u zaštitu svojih Ustavom i Zakonima zajamčenim pravima, a i međunarodnim Konvencijama, smatramo ovaj potez grubim napadom na njega, u svrhu da ga se spriječi u najavljenom štrajku i dokazivanju svojih prava pred Europskom komisijom.
Molimo da nas HITNO popratite medijski, posaljete ovo priopćenje na što vise adrese kako bismo zaštitili pukovnika Kakarića koji je više nego ZDRAV!
Landeka Nada
Udruga Veronika Vere
Jazovka, 22.6.2013.
Homilija na misi zadušnici za žrtve Jazovke
Draga braćo i sestre, dragi poštovatelji istine i žrtava ubijenih na ovom mjestu!
Mi smo se danas nadvili nad beskrajnu patnju i stradanje hrvatskih vojnika i civila – koji su ovdje pogubljeni bez ikakvog suda i po diktatu jedne revolucije – te ovdje leže njihove kosti koje najbolje svjedoče kakvo je to bilo zlo, taj komunizam koji je u našu Domovinu došao na krilima Drugoga svjetskog rata i ustoličio se nasiljem u njemu i poslije njega.
Zato smo Bogu zahvalni što je to zlo propalo, što je komunizam nestao. Ali po svuda vidimo i znamo, nisu nestali njegovi tvorci i nositelji, nisu se promijenili oni koji su ubijali, koji su sijali strah i zatirali u ime svoje ideologije sve hrvatsko, katoličko i domoljubno.
Na žalost oni ne žive samo nekim skrovitim životom u Hrvatskoj, daleko od javnosti, okajavajući svoje grijehe i zločine, nego oni su upravo u današnjoj Hrvatskoj na prvim mjestima, oni vode našu zemlju, oni su gospodari medija – a to znači: oni kroje istinu, oni zavode naš jadni narod i danas, kao što su ga vodili u propast tolikih prošlih desetljeća.
Lašci i zavodnici. Ali naš skup danas ne treba nikoga prozivati, oni koji su na strani zločina sami sebe razotkrivaju. Mi smo ovdje kao oni koji se mole Bogu. Naše je uputiti danas molitvu za sve koji su stradali od mržnje, kako u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i u Domovinskom ratu. Dapače, uputimo Bogu molitvu i za sve koji stradavaju i danas, jer su trovani lažima i mržnjom. I ne samo za žrtve, mi molimo danas i za ubojice, molimo Boga da i nasilnicima otvori srce, da i njih obrati i daruje im svoje svjetlo i svoju milost. Mi ne znamo kako je to moguće, ali vjerujemo da je Bogu sve moguće.
Mi vjerujemo da i naša Domovina Hrvatska može biti slobodna, ne samo od uza tamnica i samica, ne samo od logora i zatvora, nego i od laži, od zavođenja nevinih, od promidžbe i zagovaranja zločina.
Tko smije štititi zločine i zločince – i to još i posljednji tjedan pred ulaskom Hrvatske u Europsku uniju? Nije li to i ovaj pokušaj da se odbace uhidbeni nalozi za počinitelje ubojstava nad Hrvatima u Njemačkoj u doba komunizma, izvršena nad nevinim ljudima samo zato što su voljeli svoju domovinu i željeli joj slobodu? Ali na žalost to se danas nama događa: štite se zločinci, dapače oni se čak i veličaju, pa štoviše od sviju se traži da im se poklone.
Pogledajte, nije li to jasno iz sljedećih činjenica:
Hrvatski sabor ukinuo je pokroviteljstvo nad komemoracijom najveće tragedije nad našim narodom u Bleiburgu, pokoljem koji su počinili komunisti-partizani; Hrvatska vlada ukinula je Ured za istraživanje i obilježavanje grobova žrtava komunističkih zločina; najviši predstavnici RH otvoreno slave komunizam i vole „lijepu kapu partizansku“, dive se crvenoj zvijezdi petokraki; obnavljaju spomenike četniku – kasnijem partizanu u Banskom Grabovcu, u mojoj Biskupiji; obnavljaju spomenik četničkog pokolja nad Hrvatima u Srbu i Borićevcu. U Hrvatskome saboru rade oni koji su abolirani za zločine nad Hrvatima; u mojoj pak županiji dožupan je upravo postao čovjek koji je od 1991. do 1995. na okupiranom području poticao na rat protiv Hrvatske.
Na 6. Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu održanom prošle subote u Sisku gosp. Mario Filipi, stopostotni invalid Domovinskog rata, rekao je – citiram: „Nitko ne zna koliko ima samoubojstava branitelja. Do kraja 2006. g. bilo je 1.751... Da je negdje uginulo 2.000 medvjeda, jelena ili divljih svinja, odmah bi se cijela država digla na noge. A za sudbinu stvaratelja države nikoga nije briga.“ Dodao bih tome samo ovo: naši branitelji su zavrijedili najveće poštovanje, a ne ovakav prijezir. Očito oni koji bi trebali biti najodgovorniji u našoj zemlji ne dijele ono što je sveto onima koji su živote dali i koji i danas pate radi svoje Domovine.
U jamu Jazovke, kako svjedoči Mijo Samac - jedan od rijetkih koji je preživio ubojstvo premda je stajao u redu, gledao kako ubijaju zarobljenike prije njega i čeka, ali hvala Bogu nije dočekao da i njega ubiju - partizani zadojeni komunističkom ideologijom početkom siječnja 1943., bacali uokolo jame zaklane i ubijene ratne stradalnike, uglavnom zarobljene domobrane koje su partizani zarobili poslije pada Krašića u partizanske ruke. To su bile, dakle, žrtve ubijene od strane partizana koje su u tu jamu bačene tijekom Drugog svjetskog rata. Njima su pridružene i druge žrtve. Nakon završetka rata stradali su ovdje i bili bačeni u ovu jamu uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su komunistički zločinci prisilno odvozili iz bolnica krajem svibnja 1945. godine. Povjesničar Josip Jurčević iznio je podatak da je do danas tu pronađeno 476 kostura.
Na međunarodnoj mrežnoj stranici Youtube (www.youtube.com/watch?v=QRUTVZxkt5M) svatko može pogledati svjedočanstvo bivšeg partizana Branka Mulića, koji je 25. ožujka 2007. ispričao u kameru svoje svjedočanstvo, kako je po naredbi komunista vozio autobus u drugoj polovici svibnja 1945. iz Zagreba do Sošica /Jazovke – a u taj su autobus, kao i u kamione, prema njegovu kazivanju, i to danima, ukrcavali bolesnike i ranjenike iz bolnice Sveti Duh u Zagrebu, te ih dovozili na Jazovku i tu ih bez suda ubijali i bacali u tu jamu. On to nakon nekoliko vožnji više nije mogao, pa je tražio zamjenu. Ali nastavili su drugi.
Kad sada slušamo to svjedočanstvo, ne možemo ne uvidjeti jasnu sličnost između ovog izvlačenja ranjenika iz bolnice Sveti Duh u Zagrebu s izvlačenjem ranjenika iz bolnice u Vukovaru u studenome 1991. I kad slušam što ovaj svjedok govori o partizanskim oficirima, kao da vidim one srpske oficire koji se svađaju s predstavnicima Međunarodnog crvenoga križa, te odvode kriomice zarobljene i ranjene, da ih potom pogube i bace u jamu Ovčaru. Samo tada nije bilo toliko svjedoka, ali isti je to scenarij, ista zločinačka ruka. Nema razlike .
Tim tužnije je što se danas u Brezovici kod moga Siska slavi ove ubojice kao neke velike antifašiste, donositelje napretka i bolje budućnosti. Kako je samo bilo znakovito i žalosno gledati našeg predsjednika koji je prije par godina doveo svoga bivšeg kolegu iz susjedne države na Ovčaru, a kad su došli na stratište, majke poginulih čiji ostaci leže u tom grobištu okrenule su im leđa. Ima li jače simbolike od ove? A zašto na ovo stratište nitko od naših vlasti još nije došao? Odgovor je više negoli jasan.
Meni se čini da je naša aktualna vlast posve odnarođena, protiv svoga vlastitoga naroda. Ali nisu to samo pojedinci. Stvorila se, putem najutjecajnijih a izopačenih medija u RH, slika kako tako svi misle i kako se svi tako trebaju ponašati: odvratiti pogled, zatisnuti uši da se ne čuju vapaji, ne vide suze, ne dijele stvarne muke ni patnje naših ljudi. U čije ime danas govore oni koji se ne mogu sagnuti nad ovom jamom i čuti smrtne krike nevinih ljudi koji su ovdje skončali – pobijeni kao životinje, što bi Mato Marčinko rekao „kao psi“- i to, kako oni kažu, od „najvećih boraca za slobodu Hrvatske“? Koji paradoks: reći da su „upravo partizani u Drugom svjetskom ratu započeli ono što su kasnije branitelji u Domovinskom ratu nastavili“ – stvarajući državu Hrvatsku?! To može reći samo onaj koji ne zna ili ne želi znati istinu. A upravo ovdje treba saznati tu istinu, ovdje, na Jazovki.
Gospodin nam jasno govori danas u pročitanoj Riječi Božjoj da je On veći od svakoga zla: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31) Pomišljam kako su se ti ljudi koje su ovamo dovodili „kao janjad na klanje“ (Ps 42,22), koje su bez suđenja ubijali, molili Bogu. U prvoj fazi ubijanja i bacanja u ovu jamu – pred dakle 70 godina, u siječnju 1943. Mijo Samac, jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se živ vratio s Jazovke, svjedoči o tome kako se molio i uzdisao Bogu da mu se smiluje. Vjerojatno si je postavljao ovo pitanje, koje je sv. Pavao napisao, ali s dodatkom: Je li to istina, je li istina da si Ti, Bože, za nas, kad su ovi ubojice protiv nas? Možeš li nas Ti izbaviti iz njihove ruke?
Teško mu je bilo to vjerovati, ali Bog je htio da on ostane, da on o tome svjedoči. No, kad čitamo ovaj svetopisamski tekst, vidimo da je i sveti Pavao mora uvjeravati Rimljane kojima piše, a koji očito to nisu razumjeli, kao što to u taj čas nisu mogli razumjeti ni oni koji su padali u jamu na Jazovki. Padali su kao što pada klas koji se u otkosu žanje. Padali su i – pitamo se: gdje je njihov plod, je li njihova žrtva urodila nekim dobrom? Jesu li te smrti imale smisla?
Sva nam ta pitanja, s pravom dolaze na um i u našim srcima bude bol i ostavile bi nas u nedoumici, kada ne bismo imali vjere. Sveti Pavao sugestivno pita: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ (Rim 8,35) I nabraja zamke, moguće prepreke koje bi nas željele odvesti od Krista: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. Ali njegov je odgovor jasan: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ (ib., 37) S koliko optimizma on to govori i nastavlja: „Uvjeren sam doista: ni smrt, ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (ib., 38-39)
Mi bismo danas mogli nastaviti ovo nabrajanje pa dodati: ni komunizam, ni neokomunizam, ni liberalizam, ni tzv. antifašizam, ni zaštita zločina, ni lašci ni provokatori, ni ikoji drugi stvor ne može nas odvojiti od ljubavi Božje u Kristu Isusu. Nitko! Jer mi – koji smo Kristovi – nadmoćno pobjeđujemo. Ali pobjeda Božja nije pobjeda ljudska. Kraljevstvo nebesko silu trpi. Ne može se reći: ovdje je ili ondje je. Gospodin ne daje da se stvari događaju kako bismo mi htjeli. On je strpljiv i želi da i mi budemo strpljivi. I kad nas kuša, s nama je. I kad moramo trpjeti, mi se nadamo, mi vjerujemo u pobjedu – i kad smo poraženi. Jer upravo s Kristom možemo pobijediti, i to upravo onda – kad svi kažu da smo poraženi. Da, tada će on preokrenuti tijek zbivanja, jer tada, kad sam slab, onda sam jak. Jer „onaj koji vjeruje, i kad umre, živjet će“ (Iv 11,25). To je Kristova poruka. Mi njemu vjerujemo. I to je naša snaga, niti oružje, niti novac, niti mediji, niti govor mržnje niti šutnja o istini. Naša je snaga u Bogu. Samo u Bogu, draga braćo.
A On uvijek pobjeđuje. Vjerujmo to.
I mi bismo mogli samo plakati na ovom mjestu smrti i zločinačkoga zatora. Poput Marije i Marte koje su plakale na grobu svoga brata Lazara. A Isus? Što on čini? I on plače. Time je pokazao „koliko ga je ljubio“ (Iv 11,36), naime svoga prijatelja Lazara. Krist plače i nad pobijenima u ovoj jami na Jazovki. No, odmah se ljudi pitaju: „Zar on nije mogao učiniti da ovaj, da ovi ne umru, da ne budu ubijeni?“ (usp. ib.,37) Međutim, Isus želi dati pouku Marti i Mariji, i svima nama. On dopušta smrt, da bi pokazao veličinu svoje ljubavi i snage da i mrtvi mogu oživjeti: „Oče, hvala Ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.“ (ib., 42)
Sve je radi naše vjere. I smrt, i nasilje, i nepravde, ali – sve to ne može pobijediti Kristovu ljubav prema nama, niti našu ljubav prema Kristu. I zato znamo: s njime nadmoćno pobjeđujemo!
To neka bude i poruka za naš današnji susret. Bog je s nama, on nije ostavio ni ovu našu pobijenu braću i sestre koji su ovdje završili svoj život od zločinačke ruke. Bog je kadar i nas podići iz naših klonulosti, on može i našu Domovinu ponovno uskrisiti.
Ali treba našu vjeru. Vjerujemo li mi njemu? Vjerujemo li mi u pobjedu istine i pravde? Jesmo li mi na njegovoj strani do kraja, želeći da nas njegova ljubav preobrazi da nas ništa i nitko od njega ne može rastaviti?
To nam upravo poručuju mrtvi, oni koji su ovdje nasilno ubijeni, ali koji žive u Bogu. Oni žele da se mi ne umorimo u životu vjere, da nas vjera nadahnjuje da i mi prihvaćamo trpljenje i križeve života, da nas vjera jača da svoje križeve nosimo strpljivo i s nadom, da će doći pobjeda Božja, da nitko i ništa ne može njega zaustaviti.
Molimo Te, Gospodine, podari svoj mir i blaženstvo našim poginulima, i u Drugom svjetskom ratu, u Jazovki i u tolikim jamama i skrivenim grobištima diljem Lijepe naše! Podari svoj mir i svima poginulima u Domovinskom ratu! Pomozi i nama da vjerujemo da s Tobom i mi pobjeđujemo, da se obrate zločinci, da se uspostavi pravednost i učvrsti mir! Molimo Te, neka nas sve ispuni Tvoja sveta milost hrabre i jake vjere, da naše zalaganje bude za budućnost i za vječnost naše Domovine i našega naroda! Amen.
Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Mučenicima Jazovke
Pokoj Vam vječni Mučenici naši,
U grotlu duboke Jozovke jame,
Klanjaju se vama naraštaji vaši,
Na mjestu strašne krvave drame.
Čujemo vaše krikove smrti,
Nad otvorom ove duboke jame,
Tu gdje se sotonizam vrti,
Kroz psovke, udarce i kame...
Ranjeni mladići, djevojke, djeca,
Nezavisne ratne Države Hrvata,
Od krvnika groznih pada i kleca,
Putevima križnim poslije rata...
Stotine vas samo u Jazovki leži,
U ovoj jami pod zemljom duboko,
Osjećaji na vas vječno su svježi,
Vidimo svake vaše zjene oko...
Molimo se za vas mučenici jame,
Naroda istog mi smo djeca vaša,
Nikli smo iz teške životne drame,
Preživjela koju Hrvatska je naša.
Genocid strašni narodu Hrvata,
Stotine tisuća pobiše bez suda,
Krvnici nakon Drugog svjetskog rata
Dok kosti vaše ostadoše svuda...
Zločinaca mnoštvo Hrvatskom se kreće,
Ubojice vaše u miru bez rata,
I nitko ih za to kažnjavati neće,
Ordene nose za pokolj Hrvata...
Stotine masovnih stratišta ima,
Postajama dugim križnoga puta,
Počiniše koje nama Hrvatima,
Nakon onog rata krvava i kruta.
Još se nitko od njih poklonio nije,
Hrvatskim žrtvama strašnog genocida,
Zločinstvo u njima neprekidno klije,
Bez ikakva ljudskog morala i stida.
A samo zato krivi ste bili,
Željeli što ste Hrvatskoj slobodu,
Umiraše zbog tog naši pređi mili,
Za temeljna prava hrvatskom narodu.
Hvala vam i slava mučenici sveti,
Za Hrvatsku što ste živote dali,
Uspomene na vas vječno će živjeti,
Sa stratišta vaših mi smo ustali.
Mučenicima u spomen Mate Ćavar
Predsjednik Josipović svira posmrtni Requiem ostatku ostataka hrvatskoga ponosa
Početkom mjeseca listopada '91., praktično bez ikakvog oružanog otpora, srbo-četnička soldateska okupirala je selo Sotin, predgrađe Vukovara. Nakon okupacije slijedio je pokolj, ubijeno je ili nestalo 80-ak seljana, većina Nesrba protjerana a na popisu zatočenih i nestalih još uvijek je 35 Sotinjana. Za takvo malo mjesto koje je uoči rata imalo 1234 stanovnika - pretežno Hrvata, to je uz genocid bilo i temeljito (č)etničko čišćenje! O boli obitelji svjedočio je i šator postavljen u središtu tog sela u kojem su se svaki dan molile obitelji, mahom majke, žene i kćeri stradalih seljana uz natpis: „Zločinci šeću, a naših najmilijih nema! Hoćemo istinu!“
Seljani su sve pokušali ne bi li dobili bilo kakvu obavijest o grobištima, čak su i razgovarali s pojedinim 'komšijama', Srbima, no oni su ih umjesto bilo kakvog odgovora izvrijeđali i prešutjeli sve što znaju a znali su jako dobro gdje su jame! Ipak, barem djelomično, nakon pune 22 srbijanskog prikrivanja mjesta zločina, molitve Sotinjana su urodile plodom i to zahvaljujući, ali ne Mladenu Bajiću i Ranku Ostojiću, nego milosrđu ubojica, neposrednih izvršitelja masovnih ubojstava. Ili, preko anonimnih dojava iz Srbije proslijeđenih Hrvatskoj zahvaljujući moćnom ministru (i)'bezbednosti' Srbije, Aleksandru Vučiću; ex ministru 'informisanja' Slobe Miloševića!
Dana 18. travnja ove godine jedna je od osoba srpske nacionalnosti, NN., protiv koje se inače vodi istraga upravo zbog zločina u Sotinu(?), hrvatskim policajcima pokazala mjesto 'grobnice' odnosno jame zatrpane debelim slojem zemlje. Tijekom prethodnog dana primljena je još jedna anonimna obavijest, vjerojatno isto tako od izvršitelja zločina, kako bi u jednom od pet kanala u koji su inače odlagali otpad stoke iz klaonice, zajedno sa stočnim otpadom mogli biti izmiješani i ljudski leševi sotinskih seljana.
Žrtva srbijanske agresije - Hrvatska, Srbiji ne može odgovoriti 'recipročno' jer nije ni ratovala po Srbiji pa prema tome i nije za sobom ostavila nekakva 'genocidna' stratišta - neobilježene jame u toj zemlji pune leševa, kakva je među mnogima po Hrvatskoj i ova, kod stočne klaonice u Sotinu! Što se to, uključivo i Sotin, dogodilo, primjerice u Škabrnji i Nadinu, Širokoj Kuli, Lovincu i Svetom Roku, Saborskom, Četekovcima, Strugi, Voćinu, Kusonjama, Novom selu Glinskom, Joševici, Baćinu, Petrinji, Dalju i Erdutu, Berku, na Ovčari, što je to ako nije genocid, i to mahom nad civilima?
Tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj je, a ne u Srbiji i Crnoj Gori, ili u takozvanoj 'RS', od agresorskog bombardiranja 'kolateralno' stradalo 402 nevine djece; ako to nije genocid, onda je još gore od toga, 'čedomorstvo'; za koje nikad nitko niti će ikad itko odgovarati!? Pusićka i Josipović, unatoč protivljenju velike većine hrvatskih branitelja, već sutra su izdajnički spremni odreći se tužbe za genocid a time i bilo kakvog obeštećenja za enormne ratne štete počinjene srbočetničkom agresijom. A što drugo i očekivati od GMO-Orjunašice i komunističkog potomka kojeg još k' tome savjetuje ortodoksni jugo/srbofil, Dejan Jović, britanski obavještajac?
Upravo taj pojam, 'srbočetnička agresija' ili tek 'agresija' teško, bolje reći nikako ne prelazi preko usana Josipovića i Pusićke, njih dvoje su daleko bliži nedavnom Stanimirovićevu pa i 'Milanovićevu pojmu građanskog rata! Ako su se odrekli agresora nazvati agresorom onda im ne pada teško odreći se i genocida počinjenog nad, je li i njihovim, hrvatskim narodom!?
Za skoro povlačenje tužbi izvršene su sve pripreme!
Odgovarajući nedavno na pitanje o međusobnim tužbama za genocid između Srbije i Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), predsjednik Ivo Josipović kazao je ovih dana u intervjuu za agenciju France Press kako treba razmotriti mogućnost za njihovo povlačenje.
S druge strane, Beograd je, dakako, za bezuvjetno povlačenje međusobnih tužbi za genocid Srbije i Hrvatske, ali bez zahtjeva Zagreba za dodatnim ustupcima, piše ovih dana beogradski Blic, pozivajući se na neslužbene izvore u srbijanskoj vladi; tako nam i treba kad nam politiku vode politički podrepaši, poltroni, izdajice hrvatskog naroda. „Prva potpredsjednica Vlade“ i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić u jednodnevnom je službenom posjetu Beogradu gdje će razgovarati s najvišim srpskim službenicima i ponizno zamoliti četničkog vojvodu - Tomu Grobara da dođe u Zagreb na EU feštu. A član delegacije Mirando Mrsić potvrdit će mu, valjda, ratni staž proveden u Hrvatskoj za vrijeme okupacije. U Beogradu se uz to očekuje i nastavak razgovora o rješavanju otvorenih pitanja, suradnji nakon ulaska RH u EU, stanju u regiji, a posebno o ispunjenju uvjeta za moguće povlačenje međusobnih tužbi za genocid.
Koji su to uvjeti koje Srbija treba još ispuniti? Pa, jednostavno, u znak dobre volje i mira u 'regionu' Srbija će nam možda već sutra otkriti još poneku tajnu jamu s kostima Hrvata iz svoje ratne evidencije, recimo u arteškim bunarima sela Antin u koje su i bili pobacani pobijeni mještani. Kad to Srbija učini Hrvatska će se istog trena odreći i tužbe za genocid, i Srbija, dakako; morbidna politička trgovina hrvatskim kostima! A predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, od milja zvan Grobar uživat će još jednom u 'komšijskom gostoprimstvu' ove uistinu prodane države, '91. kao registrirani agresor a danas kao veliki prijatelj kamiličnog Ive Josipovića!? Inače, Tomislav Nikolić bio je do rata djelatnik kragujevačkog poduzeća 'Gradska groblja' pa je stoga u Srbiji dobio nadimak Grobar.
Ali za 'zasluge' ubijanja nemoćnih i nedužnih u Antinu, Vojislav Šešelj će ga na Romaniji u svibnju 1993. godine proglasiti četničkim vojvodom. Oni koji poznaju pravila četništva, znaju da to ne može postati netko, tko nije u ratnim prilikama osobno nekoga ubio, a to uvijek po četničkom kodeksu mora biti na veoma svirep način! Primajući u državnički posjet ovoga srbijanskog grobara po profesiji a uz to i Šešeljevog četničkog vojvodu, kompozitor Ivo ne samo što je sam sebi pljunuo u blijedo antifašističko lice nego je odsvirao i posmrtni Requiem ostatku ostataka hrvatskog ponosa!
Damir Kalafatić
Je li predsjednik Josipović izabrao Dejana Jovića za savjetnika ili su Jović i Sorosevi trabanti izabrali njega za predsjednika?
„Jugoslavija je — a posebno socijalistička — bila vrlo dobro rješenje za male narode u njoj, uključujući i za Hrvate. Ne vidim da su Hrvati izgubili svoj nacionalni identitet u Jugoslaviji, niti mislim da su bili podređeni drugima, posebno ne u socijalističkoj Jugoslaviji. Ne znam zašto toliko mnogo ljudi govori o opasnosti od približavanja Srbiji ili Bosni i Hercegovini, kad mi sa Srbijom i Bosnom dijelimo isti jezik, imamo slične ekonomske i političke interese, a bez prijateljstva s tim državama ne možemo riješiti ni svoje sigurnosne probleme".
Da iza gore iznesena mišljenja stoji član kakve nevladine udruge za ljudska prava, to nas ne bi trebalo odveć zamarati. Naime, poodavno je poznato da su članovi tih udruga uglavnom bivši stravstveni zagovaratelji Jugoslavije, koji se ni danas nisu pomirili sa stvaranjem samostalne hrvatske države, pa bi ju rado ponovno vidjeli u nekoj novoj balkanskoj asocijaciji sa Srbijom, zvala se ona „region", „Zapadni Balkan", „Jugosfera" ili nešto četvrto, piše portal HKV.
No, nevolja je u tome što iza tog mišljenja ne stoji niti Zoran Pusić niti Vesna Teršelič niti netko treći iz vesele ljudskopravne družine, nego stoji ni manje ni više nego „glavni analitičar" predsjednika Ive Josipovića dr. Dejan Jović. Riječ je o njegovu mišljenju iznesenom 25. veljače 2002. u razgovoru za „Slobodnu Dalmaciju".
Taj – prema beogradskom „Blicu" – deseti najmoćniji Srbin na svijetu, osim što je zagovaratelj i apologet propale Jugoslavije – za hrvatski narod bez ikakve dvojbe tamnice naroda, konzultant je i britanske Ekonomsko-obavještajne agencije, kao što su o tome svojedobno pisali domaći mediji. U Uredu predsjednika Republike Hrvatske, dakle, imamo projugoslavenski orijentiranog Srbina iza kojeg stoje britanskih krugovi koji su, kao što je poznato, oduvijek bili posebno prijateljski nastrojeni prema Hrvatskoj: od klaonice Bleiburga preko embarga na naoružanje devedesetih pa do danas.
Sorosev stipendist
No, tu čitavoj pripovijesti nije kraj. Naime, ovih se je dana predsjednikov „glavni analitičar" na svome facebook profilu pohvalio kako svoju akademsku karijeru može zahvaliti stipendijama Georga Sorosa, još jednoga dokazanog prijatelja Hrvatske i njezine samostalnosti. „Prilika je da mu se osobno zahvalim na potpori u 1990-im; meni i mnogima od nas. Bez njegove stipendije ne bi bilo mog magisterija u Manchesteru, niti mog doktorata na LSE. Pomogao je u prvim koracima a onda nas pustio da dalje idemo sami, ako možemo. Učinio je mnogo za demokraciju u ovoj zemlji i u mnogim drugima...", prenosi portal „Hrsvijet" Jovićevu zahvalu velikome meceni, filantropu i ljubitelju demokracije Georgu Sorosu.
I zato kad sljedeći put hrvatski državljani budu slušali pripovijesti o „konglomeratima loših politika", „ustaškim zmijama", "nepotrebnim tužbama" i sl. neka se dobro prisjete da iza takvih analiza stoji predsjednikov „glavni analitičar": apologet Jugoslavije, deseti najmoćniji Srbin na svijetu, konzultant britanske Ekonomsko-obavještajne agencije i Sorosev stipendist; ukratko: dr. Dejan Jović.
Je li predsjednik Josipović izabrao Jovića za savjetnika ili su Jović i Sorosevi trabanti izabrali njega za predsjednika, čitateljima prepuštamo da sami razjasne taj misterij. Kako bilo da bilo, od Jovićevih će nam analiza još dugo trnuti zubi...
(M.M./hrsvijet)
hrsvijet.net, 21.6.2013.
S jedne strane progone nevine, istovremeno zbog UDBA-ša mjenjaju zakon
Eto, od početka hrvatskog Domovinskoga rata prošlo je 23 godine. Kad smo na poziv prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika Domovinskoga rata dr. Franje Tuđmana krenuli u stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno u rat protiv srpskog i crnogorskog agresora te zločinačke JNA i domaćih izdajica, nismo ni sanjali da će mnogi od nas biti marginalizirani, prešućeni i bačeni u blato. Govorili su nam: Vaša će imena biti upisana zlatnim slovima!
Ako ste barem jednom posjetili Memorijalno groblje u Vukovaru mogli ste vidjeti 938 bijelih križeva. A ni jedno ime! Kakva zlatna slova! Ti bijeli križevi znak su da je na tom mjestu pronađena barem jedna žrtva srpskog pokolja u ovome gradu. Križevi su tu, brojke se znaju, a što je s onima koji su krivi za ovaj masakr kakav suvremena Europa uopće ne pamti? Kad je na vlasti bio HDZ, tada je ministrica, a potom premijerka kraj svakog bijelog križa stavila malu hrvatsku zastavu – da se ne zaboravi. Oni koji su danas na vlasti, Kukuriku koalicija to još nije učinila. Značajno je jednima i drugima, "plavima i crvenima" isto: obilježiti mjesta sjećanja! A što je s krvnicima?
Ako ima 938 križeva onda postoji i najmanje toliko zločinaca! Svi bi oni trebali biti, kako se kaže, procesuirani. Ali, Vukovar je posebna priča-čut ćete od onih koji neprestano progone hrvatske branitelje, i koji po tom pitanju namjerno ništa ne poduzimaju. Nije li slično i u Škabrnji, Osijeku, Gospiću, Zadru, Kninu, Županji, Voćinu, Lovasu, Slavonskome Brodu... Tko je odgovarao i kada će što je baš u tome gradu ubijen jedan čitav razred nevine djece!? Ili što su četnici svako malo gađali bolnicu, odnosno zdravstvene ustanove u Slavonskome Brodu, baš kao i one u Vukovaru, Pakracu, Lipku, Novoj Gradiški, Osijeku, Vinkovcima... O tome se šuti.
Međutim, ne šuti se o dva vukovarska ratna zapovjednika Mili Dedakoviću-Jastrebu i Branku Borkoviću-Mladom Jastrebu. Oni kao da su "dežurni krivci", pa ih svako malo izvlače u javnost po nekakvim nazovi negativnostima. Nakon što je okupiran Vukovar, u kojem je i Vojislav Stanimirović jedno vrijeme bio i srpski gradonačelnik(sic!), ratni zapovjednici Grada junaka završili su u zatvoru kao najveći zločinci. Manolić i ekipa bivših udbaša smjestila im je igru od koje se još do danas nisu oporavili. Još je gore prošao Branimir Glavaš.
Koliko je samo u vrijeme rata bilo srpskih logora u kojima su mučili, silovali i ubijali Hrvate, pretežno žene, starce i djecu? Jedan logor bio je i u Bučju pokraj Pakraca. Sjećate se? Tamo je među ostalim najvjerojatnije okončao život i dr. Šreter, čije tijelo još nije nađeno. A znate zašto nije? Jer ga nitko i ne traži! Džakula, Stanimirović, Pupovac i slični sigurno nešto znaju o tome, i ne samo o Bučju, već i o niz drugih još neotkrivenih masovnih grobnica. Koliko je samo bilo logora gdje su mučili Hrvate u Srbiji i Crnoj Gori? A mi, zahvaljujući hrvatskim organima gonjenja znamo ipak za jedan, onaj u Lori! Za njega jedino znaju i razni dežulovići, lucići i kako se sve ne zovu, koji se neprestano "sprdaju" s hrvatskim junacima. Da, sada smo se sjetili da je jedan srpski logor bio i na kninskoj tvrđavi.
Svi zapovjednici Lore, naravno Hrvati, uhićeni su, osuđeni, a oni koji su još u bijegu, valjda ne će još dugo... Oko dvije tisuće hrvatskih branitelja do sada se ubilo, izvršili su suicid na najstrašnije načine. Jedan je motornom pilom odrezao svoju glavu, drugi se polio benzinom, treći je skočio u rijeku, četvrti je bombom dignuo u zrak cijelu obitelj... .
U koprivničkoj Podravki su prije tri godine dva branitelja također izvršila suicid: jedan zbog toga što su ga maltretirali na radnom mjestu, a drugi za to što su ga optužili da je otuđio kilogram i nešto više Vegete koja je već bila za otpis! Nakon toga je baš u toj tvrtki nekolicina menagera na čelu sa Šestakom, Marincem i Polančecom navodno opljačkala ovaj prehrambeni div za oko 400 milijuna kuna, pa što-nikome ništa. Ni jedan od njih nije bio sudionik Domovinskoga rata. U to vrijeme su – studirali!?Nije li sramota da danas imamo tako veliki broj nezaposlenih branitelja? A koliko tek bolesnih? Neki od njih prisiljeni su kopati po kantama za smeće. Neki bi na to možebitno rekli da je takvih relativno mali broj. Ok! Možda ih nema više od 260. Toliko naime u Hrvatskoj ima multimilijunaša, od kojih su se svi, ali baš svi obogatili na krvi Vukovara!
Zamislite kako bi prošli multimilijunaši u vrijeme Brozova režima, poglavito nakon II. svjetskog rata. Svakome od njih bi stavili tablu oko vrata na kojoj bi pisalo "Ja sam ratni profiter", proveli bi ih ulicama, i narod bi im sam presudio. No, mi se za to nismo borili! Stoga, kod nas nije bilo ratnih profitera, izdajica, a još manje dezertera. Da ih je bilo njih bi Državno odvjetništvo progonilo, a ne nevine hrvatske branitelje. Sada se zakon mijenja da se kojim slučajem ne izruči neki udbaš Njemačkoj, a koji je navodno kriv za pokolj nevinih Hrvata.
Ako ga izruče čovjek bi vjerojatno mogao reći još neko ime, onda bolje da ostane tu gdje je, među svojima. S druge pak strane, nevini Veljko Marić "guli" strašnih 12 godina teške robije u Srbiji. Dokazali su mu, baš kao i Dariju Kordiću, da je – Hrvat! Ni za Marića ni za Kordića koji je već godinama u zatvoru u Grazu, nema tko ni da pod "sporo" mijenja zakone. Isti je slučaj i sa šestoricom Junaka iz BiH koji su nedavno osuđeni u Haagu. Neka trunu, a hrvatski udbaši, koji su 1991. samo okrenuli kapu očito i dalje vode igru.
Ili se to nama samo tako čini.
Mladen Pavković
'Pokatoličena jazbina' Aleksandra Stankovića
I Radio Vatikan se zgraža nad ponašanjem voditelja emisije "Nedjeljom u 2" na HRT-u Aleksandra Stankovića! Ne može vjerovati da jugomostalgičari tako i toliko divljaju po hrvatskim informativnim sredstvima priopćivanja, kako po nekim tiskovinama tako i po elektronskim medijima.
Jedan neodgojeni jugosrpski primitivac zasjeo je na nedjeljnu popodnevnu emisiju da vrijeđa hrvatski narod. Pa se moramo upitati što se to dogodilo sa hrabrim hrvatskim narodom koji je viteški izvojevao Domovinski rat i pobijedio srbočetničku agresiju na hrvatske prostore. Otkuda sada takvo i toliko mrtvilo da po hrvatskome narodu mogu pljuvati oni isti koji su pljuvali po svemu što je hrvatsko još od 1918. godine. Gdje su stotine tisuća hrvatskih branitelja koji su s tolikom ljubavlju, zanosom i hrabrošću oslobađali svoju zemlju Hrvatsku. Je li moguće da jugokomunisti mogu opet tako primitivno plašiti ovaj hrvatski narod i njegove hrabre branitelje.
Je li moguće da se jedan voditelj HTV-ove emisije usudi nazivati hrvatski narod "pokatoličenom jazbinom" i da na to skoro nitko ne reagira. No, do Aleksandra Stankovića nitko nas od njih nije nazivao "pokatoličenom jazbinom"!
Zar bi nakon ovoga on smio ostati na HTV-u da hrvatski narod ima ikakvog svoga dostojanstva i časti. Radio Vatikan to ne može razumjeti kako se jedan primitivni Srbin na HTV-u usuđuje vrijeđati hrvatski narod iz emisije u emisiju, u što treba ubrojiti i nedavno divljačko vrijeđanje gospođe Željke Markić.
Dosta je toga Aco!
Vrijeme je da jednom Hrvati jasno kažu: "Dosta je toga Aleksandre Stankoviću“! Žalosno je da se cijela Kukuriku koalicija ponaša poput Aleksandra Stankovića.
Primjerice u Hrvatskom slovu čitamo jedan članak od jednoga časnika HV-a koji je nedavno hodočastio u Lurd sa šest stotina hrvatskih vojnika u petnaestak autobusa. Ne može se vjerovati da o tome nitko nigdje nije pisao, javljao niti spominjao.
A i kako će kada je vrhovni zapovjednik HV-a jugoateist koji ga prezire i mrzi kao vojsku Slobodne Hrvatske. Dok se cijela Europa divi hrvatskim vojnicima, i njezine briljantne vojne operacije izučava na najprestižnijim vojnim školama, eto, jugokomunistički ORJUNA-ši preziru i mrze HV koji hodočasti, zamislite, u marijanski Lurd.
Mate Ćavar
HUSINA JAMA (Jesen, 1944.)
Mrtvi padaju u jamu, naglav'ce
Lice se moje lijeska na vodi,
bunar je dubok i nema dna.
Studen mi paše, prstima godi,
a snene oči budi iz sna...
Sjedam na kamen i pletem kose,
lješnjaci zreli zovu me, mame...
Opanke vežem na noge bose,
Vaganjske staze meni su znane.
Na proplanku berem Gospino cvijeće,
baka nam od njeg' priprema čaj.
Stado se moje niz dolac kreće,
Zvonar ih vješto vodi u gaj.
Prašinu gustu uz Čilas diže,
vozilo neko, brektavo, tmurno.
brujanje muklo primiče bliže,
iz jame golub izlijeće žurno.
Kamioni staju baš ispod mene,
sliježe se prašina pa vidim jasno.
Ostajem skrita, tu, iza stijene,
da bježim negdje, sad mi je kasno.
Iskaču iz kamiona psujući jalno, uporito.
U svakoga puška i na glavi zvijezda.
Četvoricu prepoznajem! Odvezli zimus naše su žito
i pretukli moga staroga djeda.
Podižu cerade, izvlače ljude!
Nastaje metež... Jauk se nebu uz klanac diže!
Tuku ih kundacim', zlurado čude,
što Bog im njihov u pomoć ne stiže.
Čujem te udarce, teške i tupe,
pucanje kostiju, zubiju, kose.
Na leđin' se vide sputane ruke,
a jetki miris krvi osjetit može.
Puno je ljudi. Poznajem dvojicu.
Jakov Bilobrk i Šimun Samardžić, kupovali su u nas ovce.
Vidim i onog koji puca... Znam ubojicu.
Mrtvi padaju u jamu, naglav'ce.
Preostale onako ranjave bacaju dolje.
Partizana je dosta i rade to žurno.
Onom ne daju da troši metke više.
Brzo se laća noža i jarosno kolje.
Iz zadnjeg kamiona tjeraju djecu i žene.
Po nošnji pripadaju Livanjskom kraju.
Križići na rukama, krivnja su, breme...
Do same jame pogrde traju.
Ne ostaje nitko, samo jedna švora, malo starija od mene.
Trgaju joj šlajer s glave. Žele je ponizit kao ženu.
Susrećem prestravljen pogled i dječje zjene.
Pohlepne ruke otimaju se za nju i raspinju na stijenu.
Crni je oblak pomračio nebo plavo
i na tren prestaju da joj haljine svlače.
Otima se iz šaka i divlje, bezglavo,
trči do jame. Zastaje, krsti se... I uskače!
Licem sam dolje u suhoj travi,
a misli bolne streme u visine.
Srce se opire užasu, stravi,
tonem u bezdan, bunilo, tmine.
Odlaze kamioni, spuštam se i grabim krunicu.
Znam samo da moram stići kući.
Majka me čeka na pragu, padam u vrućicu.
Hlade me oblozin', otimam se vrišteći...
Opet sam gore iza stijene i slušam vapaje umirućih.
Više se ne bojim i silazim u jamu. Svi su živi.
I Jakov, i Šimun, i djeca, i švora... gledaju me prijekorno, optužujući.
Pojavljuje se onaj s nožem na vratu, govori mi da se stidim.
Sitne zmijske očice, motre me netremice.
Na vratu ćutim hladan dodir oštrice...
U ognjici sam tri dana, budim se, nisam sama.
Kraj mene su moja baka i moja mama.
***
Kažu da vrijeme liječi sve rane,
čujem da tako govore ljudi;
Al' moje su duboko skrite, zakopane,
i lice moje samo nemir budi.
Oči su moje, djetinje zjene,
krunica na vratu stradanja znamen.
I moj je grob gore kraj stijene...
Hrvatski Put Križa, Očenaš, Amen!
Zdenka Bilobrk
Hrvati moraju utvrditi istinu o Jasenovcu!
Hrvate se proglašava genocidnim već desecima godina zbog sabirnog radnog logora Jasenovca. Izmišljaju se brojke od sedamsto tisuća žrtava u Jasenovcu pa do konačnih više od 83 tisuće koje su na popisu u tome logoru. Vrijeme je da hrvatski znanstvenici utvrde istinu o broju svih žrtava u tome logoru koji neprestano ponavljaju i sadašnji vlastodršci Kukuriku koalicije.
Ulazimo u Europsku uniju i red je da o Jasenovcu i tim žrtvama bude utvrđena istina. U vrijeme Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina na zagrebačkoj televiziji je bio prikazan zapisnički svezak iz Jasenovca i rečeno je kako je u njemu upisano 18.600 svih koji su prošli kroz taj logor.
Moralo bi se utvrditi gdje su sada ti zapisnici.
Gospodin Ilija Barbarić koji je bio službenik u logoru uspio se spasiti i još uvijek živi u Brazilu. On je napisao svoju knjigu koju je izdala naklada Bošković iz Splita u ožujku 2010. pod nazivom "Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime", u kojoj se spominje taj isti broj od 18.600 osoba koje su prošle Jasenovac. I da nitko nije bio nezabilježen.
Još je napisana jedna knjiga pod naslovom "Ogoljela laž logora Jasenovac" koju su napisali Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, a izdana je od strane tvrtke Publisher u nakladi Emila Čića, koji je ujedno i urednik ove knjige. U toj se knjizi mogu jasno vidjeti svekolike laži o stradanjima u ovom logoru Jasenovcu. Ova se knjiga može kupiti u knjižari na Kaptolu, a izdata je u Zagrebu 2008. godine.
Gospodin Ante Ciliga je kao hrvatski komunist bio u logoru Jasenovcu sve do 1943. godine i on tvrdi za Židove kako su zauzimali sve unutarnje položaje kako za industrijsko područje tako i za prirodnu govedarsku farmu što dokazuje istinu da se radilo o radnom logoru, kao i to da Židovi nisu bili progonjeni od strane NDH, nego od strane Trećega Reicha na cijelom području njegove dominacije. A NDH je bila pod posebnim pritiskom Trećega Reicha zbog obnove NDH uz pomoć sila Osovine.
Dočim Ivica Brkljačić izjavljuje: "Dok sam bio zapovjednik logora Jasenovac, od 29. ožujka 1943. do 30. travnja 1944. nije se smjelo ni tući, a kamoli ubijati logoraše".
Povjesničar Mladen Ivezić godinama istražuje žrtve Jasenovca i na zagrebačkoj televiziji izjavljuje u emisiji "Zeleno-modra magistrala" kako u Jasenovcu nije stradalo više od tri tisuće onih koji su se ogriješili o NDH i javno se poziva na sud ako treba.
Znači da se i sada laže cijeloj javnosti. I dokle će nas obmanjivati s tim monstruoznim brojem žrtava Jasenovca.
Moli se Institut "Dr. Ivo Pilar", kao i sve druge hrvatske ustanove da se jednom utvrdi istina o svim jasenovačkim žrtvama!
Logor Jasenovac je za ono cijelo vrijeme rata bio pod kontrolom Crvenog križa iz Švicarske i drugih ratnih kontrolnih institucija. Pa kako bi bilo moguće pobiti tolike tisuće kojima da se ne zna za grobove. A koliko je poznato da Jasenovac nije posjedovao nikakve krematorije za spaljivanje.
Savjet Slobodne Hrvatske
Pisma Dida Vidurine...
Navik On živi ki zgine pošteno!
Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?!
- Dide kaže naš vajni admiral i osta, začudo, živ, da su Pavelić i Tito imali istog šefa - uznemireno će Luka trčeći svom didu u krilo, koji se vidno začudi što mu to unuk upravo reče.
- Ma sinko to si ti nešto pobrka di će admiral protiv našeg Ante i pogladi svoga malog unuka po glavi.
- E dide slabo ti pratiš ove nove on-line medije, internet i to, tamo ti se puno toga objavi, a tebi promakne - dopuni Luku Marica i nastavi: Dide nije ti to njemu prvi put i prije je on priča protiv Poglavnika, protiv NDH i ustaša koje je stavlja u istu ravan s jugoslovenskim partizanima...
- A di je školovan ne trebaju nikoga ni čuditi njegove nebuloze o tomu kako je dr. Ante Pavelić radio za nekoga protiv svoga naroda - prekinu Maricu stric Jure, dragovoljac Domovinskog rata i nastavi, pa on ti je KOS-ovac to svi znaju i on i sada za nekoga odrađuje posao...
- Na to ga prekinu did, ma daj Jure za to dokaza nemaš, to da je i sada KOS-ovac! Dobro de, jeste da se školovao u vojnim školama JNA, ali sta je na našu ervatsku stranu odma na početku, glasno će did Vidurina.
- Vidno uzrujan Jure samo doda da je sve upitno, jer su mnogi poslani po zadatku i mnogi su na tu temu iznosili optužbe u javnosti o mnogim stvarima vezane za aktivnosti đenerala Loše...
- Opet ga did prekine: ma dobro de pustimo mi to nego de ti meni reci štao on to priča protiv našeg dr.Ante, to ti meni reci, je li to istina da se drznuo dirati u našeg Poglavnika...
- Dide blati dr. Antu Pavelića i bulazni kako su on i Tito radili na različitim stranama za istog gospodara, sve protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, a za Jugoslaviju! - reče Jure ne mogavši se suzdržati i glasno zapsova...
- Pa zna li on, đava mu sriću odnija, zna li on tko je dr. Ante Pavelić, zna li on da je to kremen Hrvat koji je izrasta na srčiki ovog naroda, na nauci našega Oca Domovine dr. Ante Starčevića, da je od najraniji dana upio sve boli i stremljenja našeg naroda i krenuo u borbu putem hrvatskog državnog prava stavljajući glavu u torbu i ostavljajući za sobom sve blagodati ovog svita koje je moga uživati da je bija koritaš!
Zna li on da je na tom putu osuđivan na smrt od starojugoslavenskog režima, da je osnova revolucionarni Ustaški pokret za oslobođenje hrvatskog naroda iz jugoslavenske tamnice, zna li za Velebitski ustanak, za atentat u Marseju!
Zna li za 10. travanj 1941. kada je uskrsla Nezavisna Država Hrvatska i za silno oduševljenje naroda tim činom stvaranja hrvatske države poslije osam stoljeća od propasti Kraljevstva Hrvatskog!?
Ma zna li on išta o žrtvi hrvatskog naroda u staroj jugovini koju podnesoše Hrvati, ustaše u borbi za svoju Hrvatsku, zna li što je sve Pavelić prošao na tom putu!?
I stvorio je tako vodeći svoje ustaše Hrvatsku državu na cjelopkupnom povijesnom i narodnom području!
E, jadna li mu nana, poskakuje did, pa zna li on da je malo takvih Hrvata kao što je bio Poglavnik naš! - govori did gledajući zamišljeno u daljinu i ne obazirući se na nas, kao da stvarno pred sobom gleda Poglavnika kako ispunjava svoje deržanstvo...
- Dide, dide, poteže dida za ruku mala Marica, ma smiri se dide, zašto te to sekira, pa zar nisi dovoljno laži čuo u svom životu o Paveliću, ustašama i NDH i zašto te sadašnji napadi raznih smutljivaca iz iste jugo kuhinje tako brinu, pa sam si reka di je svoje znanje naučio admiral!
- Ma lako mi je za njih, dite moje, ali mislija sam admiral je naš, sada imamo Hrvatsku! - zamišljeno će did.
- Imamo Hrvatsku, ponovi Jure i još se više ražesti, imamo mi sad ja ne reko šta, imamo mi komuniste i udbaše, imamo kosovce koji nam žive na grbači i još nam sole pamet!
Jesmo li mi za ovo ginuli, pitam ja vas, što nam to nisu odmah pričali kada smo krenuli u rat i pivali Juri i Bobanu, kada su pričali o pomirbi dok smo mi ginuli, a oni zauzimali pozicije i pljačkali našu Hrvatsku!
Jad i bijedu konunističku mi imamo, eto što mi imamo, di nam je Bosna i Hercegovina, zar tamo nisu naša braća, zar to nije hrvatske zemlja, e zemljo otvori se - ljutito će Jure ne mogavši da opet ne opsuje, odmah se ispričavajući Marici i Luki.
- Ma oni te laži sada šire jer upravo oni rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu juge, jer se potpuno razotkriva genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im Tite!
Dakle moga bi hrvatski narod progledati i vidjeti stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi i da je današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga bi vidjeti da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast.
Mogao bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći:
DOSTA JE!
Hrvatski narod mora biti slobodan!
Hrvatska domovina mora biti slobodna!
Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živjeti u sreći, slobodi i blagostanju!
Bez ičijeg tutorstva samo: Bog i Hrvati!
- Bravo Marice! Zaplješće Luka, a did zagrli svoju unučicu.
Tako je, nastavi Luka, briga njih za Pavelića, NDH i ustaše, boje se oni da, kao što si rekla, Hrvati ne progledaju i vrate se "ljutoj travi na ljutu ranu", Juri i Bobanu, a onda zna se, nema parazita koji će škopiti hrvatstvo već će buknuti zatomljeno hrvatstvo, buknut će narodni genij koji će opet izroditi Hrvatsku cjelovitu i nezavisnu, opet će zaživjeti stara slava pređa naših u novom životu slobode i blagostanja! Procvjetat će narodno jastvo!
Opet će živjeti Hrvatska značaj Hrvata koji će raznoj jugo kukavelji kazati ono što im je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac kazao na montiranom procesu: Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!
Dakle, udbaši kosovci, dosta je vašeg rovarenja i parazitiranja na narodnom tkivu, došta je vaših smutnji i laži, dosta je: Hrvatska hoće živjeti bez natruha komunističkih laži u slobodi na svome svetom tlu posvećenom krvlju tolikih mučenika koje vi i dan danas blatite i međusobno suprostavljate!
- Evala ti sinko, Bog te čuja, veselo će did Vidurina poletivši prema Luki ljubeći ga u čelo.
Stvarno živjet će Hrvatska našeg Ante, jer uz ovakvu mladost partizanija Hrvatskoj istini ništa ne može. Džaba im laži, ropotarnica povijesti ih je davno progutala, krv mučenika rađa novi život pravih Hrvata - reče did i pozva sve u ladovinu starog hrasta, jer je već dobrano upeklo sunce kod stare čatrnje dok su oni bistrili vodu koju evo zamutiše mizerije i prodane duše.
- Da znaju da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti, kako reče neumrli Šufflay, i zato im smetaju, nastavi jasno i glasno Marica didova miljenica, ustaše i NDH, zato ih blate i čistu i junačku žrtvu za narod i Dom uspoređuju s krvoločnim partizanima koji pobiše preko pola milijuna Hrvata na svom putu rušenja NDH i stvaranja klaonice Jugoslavije!
Pozivati da povijest naša slavna i mučenička počinje od 5. kolovoza, a ovako pljuvati po nadčovječnoj žrtvi hrvatskog naroda za svoju NDH, za svoju slobodu i osuđivati je kao i zločin Jugoslavije, mogu samo sluge neprijatelja naših koji rušeći nam slavnu i mučeničku prošlost, umrtvljuju narodno jastvo, narodno pamćenje, ubijaju hrvatsku nacionalnu misao da naš narod tako izgubljen bez oslonca i putokaza lakše u nove okove bace!
Rod bo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje!
Nu, naši velikani naše su luči koje nas vode u budućnost, bez njih mi smo u mraku i zato ovi smutljivci ovako perfidno na njih pušu da nam te sviće gase, te svjetionike u olujnim ovim burama i u nove hridi neprijatelja naših tako nas bace...
- E srce Didovo, svaka ti se pozlatila, upade joj u rič razdragani Did suznih očiju. Ma di je naš Antun da te čuje. Vratiće se vrimena ponosa i slave oko didovo. Ma svi znaju da navik živi ki zgine pošteno! Vi ste, vaše riči su dokaz da istina uvijek nađe plodno tlo u nevinim i čistim srcima!
- Neka dide, opet će Marica, a kad se prijetvorno krije iza blaženog nam Stepinca onda nek zna da je imalo bio protiv NDH to bi i rekao i ne bi pred komunističkim zlotvorima onako hrabro branio Hrvatsku, narod i vjeru ne bojeći se partizanskog noža! Ako je ustaški režim zločinački zašto ga nadbiskup zagrebački takvim nije nazvao i prozvao!
Stepinac se nije bojao reći komunističkim zlotvorima: "I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu?
Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti?
Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.
Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća.
Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade.
Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine?
Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu?
Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi?
Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945.
Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu?
Je li se uopće može dva gospodara služiti?
To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu.
Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.! "
Laž je da je Stepinac imao isti otklon i prema Poglavniku Paveliću i prema krvniku Titi!
Grozomorna laž!
Zato ti ja kao Hrvatica i didova unuka, admirale, jasno i glasno kažem: SRAM TE BILO!
Ako nemaš hrabrosti izreći i svjedočiti istinu, poput nadbiskupa zagrebačkog pred komunističkim zlotvorima, danas pola stoljeća posliije velikog hrvatskog holokausta onda ŠUTI! I ne muti vodu hrvatsku!
- E bravo, prihvati dragovoljac Jure, sve potpisujem, nek si mu rekla, istinu si rekla, još jednom bravo reče ponosno Jure, grleći svoju nećakinju.
Ma sad kad se sjetim nije to njemu prvi put i prije je on izjavljivao iste optužbe u stilo ove "jedan imao zadatak kompromitirati ideju hrvatske države, a drugi - na toj kompromitaciji kasnije ubijati Hrvate".
Čovjeku s imalo savjesti pamet stane na takvo što, a napadao bi on i Stepinca tako i ne bi se prijetvorno krio iza njega da ne zna da je sada pomaknuta granica, jer imamo kakvu takvu Hrvatsku i tada bi se odmah jasno razotkrio kada bi udario i na Crkvu. Znaju mizerije dokle mogu ići, ljutito će opet uzrujani Jure.
- Jure smiri se, ne žesti se smiruje Juru netjak Luka, evo ja malo "guglam" na tvom laptopu i ima toga još iz kuhinje vajnog admirala pa krenimo redom:
- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."
- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."
- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"
- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"
- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."
- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."
- Dosta, dosta, Luka moj, dosta ako Boga znaš, udarit će me kap. Ja to ne mogu od gada slušat, to su teške gadarije koje mi ubijaju možđane.
Dobro ste rekli sad kad sotona Tito nije više u modi sad opandrči i po njemu u svojim potvorama na Pavelića da se Vlasi ne dosjete!
E unuci moji, didovi janjci, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najeo bunike!
Ovako dico moja, ubuduće, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više onih njegovih knjiga, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene - govori did mašući kapom, kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu.
A sad de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči vidi jel ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog hrasta ne može durat i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, smješkajući se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.
- Ali dide, di ćemo sad, ne ćemo samo tako prijeći preko ovi brljotina admiralskih koje nam Luka pronađe i pročita - povika žustro Jure i pohita za didom s Lukom na ramenima.
- Ima vrimena Jure moj, čim ručamo vraćamo se s limunadom pod hrastovinu - uzvrati ozbiljno did Vidurina.
Ispod starog hrasta, lita Gospodnjeg 2013., a 24. svibnja
ZDS! - Vaš did Vidurina
Da se čovjek zamisli!
PUTEM HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA - PUTEM SREĆE I BLAGOSTANJA HRVATSKOG NARODA!
Za svjesne i misleće Hrvate nije naodmet napomenuti nešto u svezi gornjeg pisma dida Vidurine...
Naime, pismo je poslano na mnoštvo adresa za koje bi se moglo pretpostaviti da dišu hrvatski i da bi objava, kao i mišljenje nekih, valjda, intelektualaca, moglo pripomoći mnogim Hrvatima da se ohrabre i da dignu svoj glas protiv svih koji se zaplotnjački usuđuju dirati u Hrvatsku i istinske Hrvate!
Ali, samo muk!
Nitko da se javi i objavi, samo prijatelj drag, rekli bismo s obzirom da su navedeno pismo objavili samo portali Hrsvijet, Dragovoljac i Udruga-Gavran, a od ostalih nitko...
Opet se jasno potvrđuje ona o jadnom stanju u kojem se nalazi Hrvatska (očerupana u svakom pogledu) i tzv. hrvatski intelektualci koji nemaju snage i hrabrosti izdići se iznad prizemne svakodnevice i koritarske politike i ugledati se u one značaj Hrvate koje tako slatko udvornički napadaju za judine antihrvatske škude!
Nema tu Hrvata koji bi jasno i bezrezervno zastupali hrvatsko jučer, danas i sutra!
Nema ni za lijeka za umornu dušu hrvatsku!
Svi bi vodili planetarnu politiku, a ne vide dalje od korita u koji dobijaju antihrvatski napoj.
I kako od takvih očekivati da predvode Hrvate na putu hrvatskog državnog prava!?
Je li ikomu od njih i stalo za izdano državno pravo koliko i za crno ispod nokta, je li im u glavi odzvanjanju samrtni krici braće im poklane i tolikih palih za Hrvatsku i hrvatski narod!?
Znači li im išta borba i žrtva tolikih Hrvata za Hrvatsku na povijesnom i etničkom području, za svu braću hrvatsku, za cijeli hrvatski narod bez razlike.
S obzirom koliko spomenuti kojima je pismo poslano drže do pisane riječi koja zastupa hrvatsku istinu može se opravdano zaključiti da niti im je stalo niti im što znači hrvatska žrtva i da za borbu nisu ni spremni i da samo šire lažnu nadu i mizerno zaplotnjaštvo, koritarstvo prodanih duša!
Zato mladi hrvatski rodoljubi učite od značaj Hrvata, odmaknite se od koritara koji blate ideju slobodne, nezavisne i cjelovite Hrvatske te krenite hrabro putem hrvatskog državnog prava, putem hrvatske povijesti, putem hrvatske istine, putem slobode, sreće i blagostanja hrvatskog naroda!
Jer navik on živi ki zgine pošteno!
Dragovoljac Jure
Podsjetnik
Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!
Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu nakon čga završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. Kao duhovni pomočnik, kapelan, djelovao je tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s time završio je i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. radnjom „Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,“ U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u Nadbiskupskom arhivu.
Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?
To je očevidno. Zamislimo si slučaj, što i nije tako teško nakon haškoga suđenja, da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu. To zasigurno ne bi bila objektivna istina, već pristrana istina jedne strane, u ovom slučaju obtužbe. U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi. Kao pobjednici izišli su na kraju rata partizani, pod vodstvom komunista. Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i maknuli s javnosti. Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti su držali vlast na diktatorski način, koristeći zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu. Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga, poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje ratne protivnike i neprijatelje, kako im u mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati vlast. Iz takve svoje nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima, ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli nesmetano vladati „svojom“ državom.
Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.
Nema zaokreta, treba samo reći istinu
Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?
To nije lagani posao, jer je u svijest i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen komunistički stereotip o tome kako su partizani i komunisti „dobre crvenkapice“, a ustaše i oni koji su se borili za Hrvatsku, „zli vukovi“, koljači, mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata. Samim time će sva ona „istina“, koja niječe Hrvatsku, odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u hrvatsku svijest.
Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?
Logor ili sabirno polje Jasenovac je tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac, treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima, Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No, nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom 1900. bili poraženi i prešli u gverilski način ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja, te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku, sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom. Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat. Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.
Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.
Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.
Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu
Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?
Višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga. Do tog smo stanja došli protokom vremena. No, činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984. godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve komunističkoga terora, te nikada nije objavio rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski vojnici završili su svoj križni put 1945. godine upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save. Sjećam se da sam 1984. čitao u „Vjesniku“ kako je započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle, najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici, subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek pod zemljom.
Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?
Radi se o brojci koja nije ništa drugo nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000 žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor, našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No, dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim drugačija od one koju nam servira velikosrbska ideologija.
Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!
Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?
Hrvati imaju kao i svaki europski narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a danas su pozvane na demokratski način međusobno se nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i Pribićevića i Račana i sve političare i politike lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti, npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost.
Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH
Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.
Srb je hrvatsko mjesto u kojem se tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske, četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti četnici prešli na stranu partizana i nakon rata zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela. Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi sakrili svoja zlodjela.
Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.
Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske
Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?
To je očevidno dugi i trajni posao svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske. Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini, koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.
Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?
Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi znamo kako sudovi, počevši od jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i donose presude u skladu s važećom politikom i vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se, dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u lažima ovosvjetskih moćnika.
Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.
Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije
Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?
Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale države Jugoslavije, što je svima poznato.
Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava
Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.
Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost.
(Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)
Trebamo se uskladiti, trebamo biti poput struna glazbala.
Sv.Ignacije Antiohijski
Podsjetnik za vjerne i malodušne...
Drina br. 2 – 3/1962. Madrid
DVA JUNAKA, DVA VITEZA NA GROBU POGLAVNIKA
Nad grobom Poglavnika!
Evo, Poglavniče, došli smo, da ti se poklonimo u ime HRVATSKE VOJSKE. Odajemo ti počast kao Državnom Poglavaru, kao svom Vrhovnom Zapovjedniku i kao obnovitelju Države Hrvatske, Mi se tebi klanjamo i stotinama tisuća znanih i neznanini junaka, koji su dali svoje živote za obnovu i čuvanje Nezavisne Države Hrvatske.
Počivaj u miru, Poglavniče, a tvoja braća, sinovi, kćeri, čitav tvoj narod, nastavit će tvoje djelo i osloboditi zarobljenu Domovinu, uzpostaviti Hrvatsku vlast i čuvati granice Države. Mi ti se kunemo, da nećemo stati,
dok ne stignemo na Drinu!
Dok je god svieta i vieka mi ćemo se, Poglavniče, sjećati i našeg Hrvatskog proljeća, kada si se vratio iz progonstva, obnovio Državu, vratio nam čast, slobodu, obraz i veličinu. Desetog je Travnja 1941. godine i naša šuma radosnije zalistala, i zvijezde su nam ljepše sjale, i ptice su veselije pjevale, i naša polja i livade velikodušnije plodove dali. Malo i veliko se veselilo, i mi smo ti zahvalni radi te radosti Desetoga Travnja.
Ti si nas, Poglavniče, naučio kako se treba boriti za slobodu i veličinu. Nikada Hrvatski junatci toga ne će zaboraviti. Mi ćemo stari borci naučiti našu djecu i našu unučad, da nikada ne zaborave, da si ti neizmjerno ljubio svaki kutak Hrvatske zemlje, a posebno Bosnu, tebi Bosna duguje vječnu hvalu, jer su tvoji vojnici stigli na Drinu i izgradili ne samo bunkere, nego i sviest, koja je nadživila bunkere, i nadživiti će i one, koji su te bunkere uz pomoć komunista srušili i Bosnu ponosnu porobili i u crno zavili.
Mi se tebi, Poglavniče, kunemo da ćemo kazniti sve one koji su izdali Majku Domovinu. Dolazi dan pa će narod
i Hrvatska Vojska i opet stvoriti mir na Drini.
Počivaj u miru!
Vječna ti slava!
Pukovnik Ibrahim vitez Pjanić Pirić
Ljutu travu na ljutu ranu!
Na tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit ce svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o tebi i o onima, koji o tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.
Lako je tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo oztali. Ja te molim povrati i meni moj mir. Za tvog života nisam htio sageti šiju pred tobom, ali pred tvojim kostima to činim. Ne radi tebe, ne radi oztalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer Ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba Ustašovati, pa makar se i ne zvalo tim imenom.
Lako je bilo i meni, kao i oztalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane srbi i jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje.
Mene su u lance vezali na Janka Puszti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba Ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vječnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživjelih sastanu s tobom.
Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i ne će i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.
Mi smo u svoje vrijeme smatrali Ustaštvo revolucionarnom Hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je Ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom
i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja.
Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema... Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvostrukom robstvu. ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred Hrvatskim vojnicima, ali Hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu Hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg.
Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustavi se na Drini. Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na tvojem grobu, i da taj mir koristno upotriebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku.
Pa da naši unuci čuvaju mrtvu stražu s tobom skupa na Drini.
Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima Hrvatske politike, jer si osjetio, da tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na izti bio pripremljen, znam, da ti se povratio tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati.
Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to ne će biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločestog dečka" koji te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a ti u legendi čekaj polazak u novi boj, da se odatle tebi pridruže i oztali: oni sa Kaptola, sa Jankapuszte, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na tvom grobu, je jedan od izvora.
Za Dom Spremni!
Ustaša General Maks Luburić Drinjanin
Poetika narodne samobitnosti
Osvrt na knjigu: Mile Budak, Izabrane pripoviesti, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.
Svijet o kojem pripovijeda književnik Mile Budak u svojim pričama već odavno je na umoru, uostalom kao što je to proročki navijestio u svojoj pripovjedci „Pod gorom“, koja s još jedanaest drugih priča čini cjelovi izbor ove knjige. U izbor što ga je priredio A. R. Buerov (Radoslav Glavaš) ušle su i pripovijesti: Opanci dida Vidurine, Čiji je Velebit, Jolino oranje, Na Veliki petak, E l' vira?!, Vučja smrt, Pod gorom, Adamović d.d., Zmijar, Privor, Zemljice, majko i Grgičine gusle.
Priređivač je već u proslovu zamijetio Budakovo pripovjedačko zanimanje za narod i zemlju iz koje je ponikao pa se s njim i danas, premda je svijet Budakovih priča poodavno nestao s našega obzorja, možemo složiti kako je Budakova proza modernoga realizma svojevrsna poetika narodne samobitnosti.
U vrijeme intenzivna Budakova književnog stvaralaštva seljaštvo je činilo većinu hrvatskoga naroda, pa su teme i motivi u ovom izboru, ako se izuzme pripovijest „Adamović d.d.“, upravo život ličkoga čovjeka iz piščeva užega zavičaja.
To prostorno ograničenje ne umanjuje značaj općih vrijednosti, jer Budak iz pojedinačnih i mjesnih isječaka života izvlači općeljudske vrijednosti, koje na svojoj svježini ni danas nisu ništa manje aktualne. Doduše promijenila se društvovna slika Hrvatske pa umjesto nekadašnje seljačke većine danas u njoj prevladava gradsko stanovništvo, osiromašeno i prepušteno na milost i nemilost tržišnim odnosima, na čije razorne posljetke upravo Budak i upozorava u svojoj prozi.
U društvovnom pogledu Budak je predstavnik one intelektualne Hrvatske, o kojoj u svojim esejima o nacionalnoj samobitnosti, zemlji i narodu pišu Filip Lukas i Mladen Lorković. Budakov se pak modernitet ne zadržava na jednom socijalnom sloju, nego na narodu kao cjelini i njegovoj neprekidnoj borbi za opstanak. Suvremena bi društvovna znanost mogla štošta naučiti upravo iz Budakove književne riznice, a za opstanak jednoga društva vrijednosti o kojima on piše, jednako su narodu potrebne bile jučer kao i danas.
Masovno iseljavanje te poratna proletarizacija opustošile su cijele hrvatske krajeve, a novčana ovisnost o nestalnoj industrijskoj plaći te prekomjerno zaduživanje znatan su dio Hrvata pretvorili u dužničke robove, čime im je ograničena i politička sloboda. Demografski slom te sve veća razlika između broja umrlih i novorođenih u samostalnoj hrvatskoj državi prijete, kojeg li apsurda, nestanku cijeloga naroda s lica zemlje.
Motiv o povratku vlastitoj tradiciji i oživljavanju samostalne proizvodnje, kojeg Budak varira u pripovjedci „Opanci dida Vidurine“ danas možda ima melankoličan prizvuk na seosko društvo nestalo u kaosu poraća, nu primijenjeno na nacionalnu ekonomiju i danas je izazov svakoj ozbiljnoj nacionalnoj politici.
Poseban vid zajedničkoga pasivnog otpora režimima koji se okreću proti interesima zajednice Budak je obradio u priči „Čiji je Velebit“. Vezanost pak za zemlju i njezine neiskorištene gospodarske mogućnosti oslikao je u priči „Jolino oranje“, koja u mnogočemu podsjeća na sudbinu hrvatskih branitelja u razdoblju poslije Domovinskoga rata. Premda se na površnoj razini u priči „Na Veliki petak“ može govoriti o sukobu lokalnih mentaliteta, ipak je slika zatvora, kažnjenika, domaćih čuvara i nadređenih im stranaca svojevrsna tamnica naroda, kojom dominira samovoljni tiranin.
Na kraju njegova sudbina je ipak u rukama domaćih čuvara i zatočenika. Danas je posebno znakovita, ali i ništa manje aktualna Budakova priča „E l' vira?!“. Ona problematizira izdaju kao izrazito negativnu kategoriju ljudskoga ponašanja, koja je i danas iznimno unosno zanimanje, a što je u Hrvatskoj posebno dolazilo do izražaja tijekom haaških progona hrvatskih generala. U taj se progon, osim korumpirana vrha državnih političara, uključivao i cijeli niz javno poznatih osoba. Do koje se pak razine došlo u takvoj inverziji vrijednosti ponajbolje svjedoči promjena u duševnom ustrojstvu hrvatskih ljudi, koji su primjerice u dva uzastopna mandata za predsjednika države birali, ni manje ni više, nego izdajnika i klevetnika vlastitoga naroda. Stari su graničari, hajduci pa i odmetnici cijenili zadanu riječ. Kršenje zadane riječi i povjerenja imalo je svoje logične i razumljive posljedice. Opću i jedinstvenu osuda takvoga ponašanja.
U priči „Pod gorom“ Budak narodnu budućnost gleda kroz prizmu onoga što danas nazivamo demografskom obnovom. Obitelji, toj osnovnoj stanici društva, a onda i cijeloga naroda smrt je zajamčena bez potomaka. Slike poratnoga gomilanja bogatstva i bešćutnoga iskorišćivanja radništva ocrtane su u priči „Adamović d.d.“. Neizbježna je podudarnost s današnjim stanjem u mnogim hrvatskim tvrtkama, u kojima, za razliku od Adamovića, još uvijek ne stoluje minimalna količina socijalne razboritosti.
Budak nije bio tendenciozan politički pisac premda je pripovijedanjem ulazio bit samoga života pa su ponekad i tragične sudbine poput onih u pričama „Zmijar“ i „Privor“ tek sastavnice ljudskoga života, kao i borba za komadić svoje zemlje u pripovjedci „Zemljice, majko“ ili onoj šaljiva karaktera „Grgičine gusle“. U Budakovoj prozi otkrivamo svijet, ne samo izumrle i sad već davne Like, nego i cijeli sustav vrijednosti na kojem počiva život jednoga naroda.
Mate Kovačević
Pismo...
Kukuriku vlast rasprodaje državni teritorij Republike Hrvatske
Najnovije vijesti govore kako je ova Kukuriku klika Srbiji predala istočnu obalu Vojvođanske strane hrvatskog Dunava. Nekoliko tisuća hektara hrvatskog zemljišta da su ugovorili sa Srbijom na stotinu godina za nekakvih nekoliko milijuna pišljivih eura.
Zar im je malo bilo otuđivanje povijesnog hrvatskog Srijema i Boke Kotorske u ono vrijeme, nakon što su umlatili hrvatskog komunističkog prvaka Andriju Hebranga one kobne 1949. godine, nakon čega su priključili Srijem Srbiji, Boku Crnoj Gori a petnaest pograničnih sela Sloveniji.
Ova nasljedna jugokomunistička klika želi otuđivati i dalje prostore ove Republike Hrvatske samo da bi se ulagivala Srbiji i Srbima. Osim toga otpisuju na iskazničkoj mapi Republike Hrvatske i Dubrovnik s njegovim predjelima. Tako prostor "paradoksalnog naroda slučajne države" Republike Hrvatske sve više umanjuju i otuđuju.
Ako budu dalje vladali rasprodat će cijeli Jadran i njegove otoke i ne samo to! Njima je samo cilj ostati na vlasti neovisno od svih šteta koje nanose hrvatskom narodu, kako u Hrvatskoj tako i još gore Hrvatima Bosne i Hercegovine. Tako hrvatski komunistički mučenik Andrija Hebrang i dalje umire zbog otuđivanja prostora njegove i naše Hrvatske koju otuđuju oni isti izdajnički potomci titoističke pasmine otpadničke kaljuže hrvatskoga naroda. Andrija Hebrang je govorio kako su Zemun i Srijem oduvijek bili hrvatski i da bi to trebali i dalje biti. Andrija Hebrang je znao kako će se jednom neprirodna jugo tvorevina morati raspasti jer je sklepana od partikularnih naroda pod dominacijom Srba. A eto imamo sada opet jugo zlotvore da nam otuđuju i ovo preostalo čudovište od zemljovida Republike Hrvatske.
Kako tražiti povratak i Srijema i Boke Kotorske, kada izdajnička klika još uvijek otuđuje i ove preostale prostore RH. Nije vjerovati Kukuriku koaliciji u kojoj se nalazi otpadnička kaljuža hrvatskoga naroda. Pogledajmo ih kako nas teroriziraju s tim svojim pederskim orgijaškim paradama u kojima izravno napadaju kardinala Bozanića najpogrdnijim pederskim imenom, zato što kršćanski Hrvati traže potvrdu svoje baštine u Ustavu RH.
Oni su praktično u ratu sa narodnim mnoštvom Hrvata katolika. Na čelu tih urotnika su ministrica Vesna Pusić kao i potpredsjednikom Hrvatskog sabora Nenad Stazić.
Mate Ćavar
Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba
Referat člana HŽD-a, gospodina Mile Prpe, kojeg je održao na 6. Kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 16. 17. i 18. lipnja 2013.g.
Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!
U vremenu, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstruozni karakter dogodio se, najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g. u središtu Zagreba.
Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.
Citiram tekst iz Slobodne Dalmacije objavljen 5. svibnja 2001.g
„Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. "Već noćima ne mogu oka sklopiti", rekao je Babiću. "Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući." Završen citat.
Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.
Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički - činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.
Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.
Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast, da njihova žrtva nevinosti ostane zapamćena;
VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA
1.
Zaigralo šumom vilinsko kolo
šezdeset bijelih vila u svjetlini.
Zaigralo, - pa se i rasplakalo
šezdeset njinih majki u crnini.
2.
Šezdeset učenica iz internata
iz srcišta samog Zagreb grada.
Nakon rata, nakon strašnog rata.
kako li samo nevino nastrada.
3.
Kad na trorog kapi ubojicama
crven zvijezda sjajem zatreptala.
Dva kamiona, pokrov s ceradama
pred vratima đačkog doma stala.
4.
Djevojčice penju u kamione -
na izlet u prirodu da ih vode.
Na livade cvjetne, proplanke one.
Tamo, tamo gdje miris slobode.
5.
Svibanjsko jutro svjetlošću blista,
priroda pleše ljepotom cvata.
Zelen šumarci bojom mladog lista -
i roj leptira uokolo se hvata.
6.
Kravarsko se vidi, kamioni skreću
u šumu gdje lipe, breze, bori
Proljet u cvatu kao da nudi sreću,
ali slutnja neka u srcu im gori.
7.
Djevojčice u šumi, nevinost dana.
S trorogih kapa zvijezda se ljeska
Crvenom bojom, ko krvava rana -
pod njima zvjerski pogled se bljeska.
8.
Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga
pohote grozne, žrtve postaše prve.
Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga
Matilda mrtva, mrtva leži isprve.
9.
Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!
Nikome baš ništa učinile nismo!
Sad glas im drhtav u nevinosti žive!
Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.
10.
Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.
- Krive ste nam za to jer ste još žive.
Prasak pištolja, i smrt na licu niknu
na bljedolikom licu djevojčice Ive!
11.
U srcima muk, drhte nabujale grudi,
tek u pubertetu te učenice svake.
Tijelo umire, a srce život žudi -
ali orgija smrti uze i život Jake!
12.
Ana-Marija i Magda pokošene pale.
Krv lipta i zelenu travu kvasi.
Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,
djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.
13.
Muk tišine, tišina mukom vlada.
Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!
Rafalna paljba rapsodiju sklada -
i kontrabas smrti krvcom ih zali.
14.
S licem u travi i Biserka leži,
krijes u očima i Anastazije mrtve.
Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.
Skriva se od žrtve, skriva se od žrtve.
15.
Djevičanstva u travi pokošena bila,
sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.
Šezdeset ljeta i tajna se krila,
kostima mrtvih dok svjetlost ne svane.
16.
Ne plačite majke, one za smrt ne mare,
- njih šezdeset sad vilama postale.
Ubojice klete plam pakla nek tare!
Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.
(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)
Zasad, sve što bismo mogli učiniti za njih to je da se u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva postave vijenci, zapale svijeće, i njihovo grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj pogubljenih, jer prema nekim izvorima bilo ih je sedamdeset, te na zgradu nekadašnjeg internata u Preradovićevoj ulici iz koje su izvedene trebalo bi, ako nam vlast dopusti, postaviti im spomen ploču.
Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.
To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih, više djevojčica nego djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno pasiansko bogatstvo i njihovo štovanje kao heroina života.
One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.
Mile Prpa
Sedamdeseta obljetnica pokolja mojih Košućana
Govor na Šestome žrtvoslovnom kongresu u ZagrebU 14. lipnja 2013.
Dični hrvatski skupe!
U ovoj 70. obljetnici mučeničke smrti mojih profesora i onda subraće, fra Rafe Kalinića i fra Milana Lapića, sve Vas od srca pozdravljam. Ovo je također 70. obljetnica preužasne smrti Dušana Šeparovića i dvojice braće Sardelića koje jugopartizani, sredinom srpnja 1943., baciše u jamu Paklenicu kod Blata na Korčuli i time nagovijestiše nadolazeći predug niz jama-grobnica hrvatskih žrtava.
Podsjećam Vas, da je u ovoj godini također 100. obljetnica rođenja najinteligentnijega, najorcnjenijega i, po planu hrvatožderne Udbe, pred 44 godine u Španjolskoj umorenoga generala-viteza Vjekoslava Luburića.
Evo, danas po četvrti put nastupam na kongresima Hrvatskoga žrtvoslovnog drustva. Na Trećem kongresu tema mi je bila “NDH žrtva onda i danas”. Na Četvrtom kongresu temeljito sam obradio “Predbleiburške pokolje hrvatskog naroda”. Na Petom kongresu, točno pred tri godine, ukratko sam ocrtao likove Blaženog Alojzija Stepinca i nekoliko uzornih hrvatskih svećenika jer oni su zapaženo prisutni u mojemu djelu “Hrvatski holokaust”. Danas, na Šestome žrtvoslovnom kongresu, po prvi put pred hrvatsku javnost izlazim s temom pokolja mojih Košućana, njih više od 40. Sudbonosne godine 1943., točno 24. rujna, oni potpuno nevini biše od Njemačkih postrojbi KAO TAOCI postrijeljani.
Mjesec rujan 1943. zaista je sudbonosan bio u tadašnjim hrvatskim bojevima za očuvanje Nezavisne Države Hrvatske. NDH u tome mjesecu, padom fašističke Italije i očekivanim pripojenjem otete nam Dalmacije i Hrvatskog Primorja, uvelike se je ojačala. Nažalost, i jugo-partizanski rušitelji Države Hrvatske postali su jači jer Talijani KAO NEPRIJATELJI NDH njima predadoše svoje oružje. U zapletenosti tih apokaliptičkih dana, Njemačke postrojbe su se iz Grčke povlačile prema sjeveru. Tako, 24. rujna 1943., njihova “Prinz Eugen” divizija u kolonama prolazi kroz cetinska mjesta, uključivši Trilj, Košute, Turjake, Kukuzovac, Brnaze, itd. U “Prinz Eugen” diviziji bilo je mnogo vojvođanskih Srba pa tajna nije, zašto je rijeka Cetina tada postala KRVAVA CETINA.
Dne 24. rujna 1943., kada su pripadnici “Prinz Eugen” divizije u podrumu Malbašine gostionice u Brnazama benzinom polili fra Rafu Kalinića, živa ga zapalili i nas fratre u samostanu Gospe Sinjske do skrajnosti ustrašili i rastužili, oni su i moje rodno selo Košute u crno zavili. Po kućama i oranicama kao taoce su pohvatali 40-ak mladih Košućana jer su jugopartizani na njihove prolazeće kolone iz zasjede pucali. Njemačke postrojbe te nevine ljude u obližnjem Kukuzovcu strijeljaše i tu dva dana nezakopane ostaviše. Među ovim jadnicima, bilo je 12 Dodiga, od kojih četvorica su moji bližnji rođaci. Bilo je također 11 žrtava iz širega roda Zolo, 3 Knezovica, 3 žrtve Zuro, 2 žrtve Krnjaca i po jedna žrtva Dadić, Dukić, Gabričević i Marinović. Na spomen-križu usred groblja Presvetog Srca Isusova u Košutama, popisano je samo 36 tih žrtava. No, prema drugim podacima, ČETRDESET I DVA Košućana završiše u Kukuzovačkome pokolju. Na križu su popisani pod potpuno krivim naslovom, “Poginuli na Kukozovcu”, kao da su pali u ratnim okršajima, ali povijesna je činjenica da su ti Košućani bez ikakvih borbi pohvatani i strijeljani.
Dva dana poslije toga pokolja, ucviljene udovice, majke i sestre otišle su na to mjesto užasa te na svojim leđima odnijele ili uprežnim kolima odvele mrtve muževe, odnosno sinove ili braću, na ukop u triljskom groblju Sv. Jeronima. Među tim postrijeljanim Košućanima bio je također Bože Krnjača. Njega posebno ističem jer sam dobro poznavao njegovu udovicu Milku. Ona je kao mlada 24-godišnja žena ostala udovica sa troje malene djece, uključivši i njezinu malu Pericu. Kada je Perica odrasla, udala se je za mojega od mene 10 godina mlađega brata Matu. Perica je, iz pričanja svoje majke-udovice, za mene živa knjiga o nasilnoj smrti oca joj Bože i njegovih sumučenika. Peričina majka ostala je u CRNO ZAVITA udovica sve do svoje smrti pred par godina.
Ističući žrtvu Bože Krnjače i njegove ucviljene udovice, zahvaljujem se mladom ing. Hrvoju Krnjači, što je za Šesti žrtvoslovni kongres snimio fotografije spomen-križa u čast više od 100 nasih Košućana - 36 NE poginulih nego postrijeljanih na Kukuzovcu, 63 tobože “poginulih” u 2. svjetskome ratu i 5 palih u bojevima Domovinskog rata.
Riječ “poginuli” na tome spomen-križu odgovara jugopartizanima, koji sačinjavaju manjinu od te popisane 63 žrtve Drugog svjetskog rata. Međutim, ta riječ “poginuli” uopće ne odgovara većini tih mojih Košućana jer oni su KAO RATNI ZAROBLJENICI pokošeni u “marševima smrti” ili su bačeni u jame-grobnice ili završiše u splitskom groblju Lovrinac, tome najorgaziranijemu ubijalištu državotvornih Hrvata.
Među braniteljima Države Hrvatske, na spomen-križu je 12 Dukića, 7 Odrljina, 6 Čalića, 6 Delonga, 4 Bakića, 3 Dodiga, 4 Klapeža, 3 žrtve prezimena Zupa, 2 Ivišića, 2 Mateljana, 2 Plazibata, 2 moja prijatelja-susjeda roda Prcela, te po jedan Grubišić, Apica, Dadić, Poles, Zolo i Zubac. Većine njih se dobro sjećam jer smo skupa pohađali Pučku školu, punih pet godina u Trilju i školske godine 1933.-1934. u Košutama.
Među tim žrtvama, s najdubljim pietetom ističem ime ustaškog časnika, Dragutina Delonge, jer on je zapovjednik bio Hrvatske milicije i, točno ispred moje rodne kuće, na Prcelinoj glavici naše selo branio od jugopartizanskih nasrtaja. S istim pietetom spominjem također Martina Prcelu, mojega kolegu, prijatelja i najbližega susjeda. Riječ “poginuo” njemu savršeno odgovara jer, na radu u Münchenu, on je smrtno nastradao. Međutim, 42 od nabrojenih Košućana, uključivši i nezaboravnog mojega prijatelja i susjeda, Konstantina Prcelu, pripadaju NE mojemu “poginulom” nego mojemu POKLANOM državotvornom naraštaju.
Selo Košute nije veliko, ali na oltar Vječne Hrvatske ono je dalo velik broj narodnih mučenika. Te hrvatske mučenike Jugoslavija je desetljećima prešućivala, što je bilo za očekivati od te tamnice i klaonice hrvatskog naroda. Ta ista urota šutnje nije se uopće očekivala od Republike Hrvatske. Stoga, žalosno je i sramotno, što je ona Košućke narodne mučenike u zapećak gurnula. Republika Hrvatska, sve od njezina početka do danas, to isto čini i prema meni sinu viteškog sela Košute, premda cijeli svoj dugi život izgaram od ljubavi i neumornog rada na slavu mnogih, mnogih legija poklanih državotvornih Hrvata i Hrvatica.
Duhovni pastiri župe Sv. Mihovila u Trilju, kojoj je Košute sve do pred godinu dana pripadalo, živom su podržavali uspomenu na Košućke žrtve, osobito one pobijene na Kukuzovcu. Za ovo zahvalni moramo biti triljskim župnicima, od pokojnog don Ante Bućana pa sve do živućega don Stipe Ljubasa. Njihov primjer sada slijedi mladi uzor-svećenik don Dario Ćorić, župnik nove župe Presvetog Srca Isusova u Košutama. On i njegovo vjerno stado sigurno će 24. rujna ove godine održati svečane komemoracije i u Košutama i na Kukuzovcu na trajan spomen Košućkih žrtava, poubijanih toga najtužnijega dana u povijesti našega sela.
S ovoga Šestoga žrtvoslovnog kongresa, mi don Darija i njegove vjerne Košućane zato od srca pozdravljamo i želimo im izvanredno velik uspjeh za Dvadesetičetvrti rujna ove godine. Neka nevino prolivena krv naših narodnih mučenika bude trajno nadahnuće njima i nama da ne sustanemo širiti požrtvovnu ljubav i vjernost prema svemogućemu BOGU I VJEČNOJ HRVATSKOJ.
Za BOGA I HRVATSKU vrijedno je živjeti i umrijeti kao što su to činili nebrojeni naši narodni mučenici. Upravo zato, preporučujem našim Košućanima i ostalim hrvatskim domoljubima da se upoznaju s uzrocima i posljedicama apokaliptičkih dana u mjesecu rujnu 1943. godine. U tome će im poslužiti čitanje obsežne knjige Krvava Cetina od Ivana Kozlice. Na dobro će im također doći mnogi članci i knjige dr. fra Petra Bezine, velikog promicatelja kulta mučenika fra Rafe Kalinića. Eto, neka im posluži i ovaj moj, na temelju vlastitog iskustva, duboko proživljeni nagovor o našim POKLANIM Košućanima. U to ime, neka je njima i stotinama tisuća ostalih hrvatskih mučenika vječna slava!
J. Ivan Prcela
ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU! LATKOVIĆ, Radovan (1917 - 2003)
HRVATSKO SVEUČILIŠTE - ŽARIŠTE HRVATSKE SVIJESTI I BORBENOSTI
Učestali, sve žešći progoni nisu slomili, nego su, naprotiv, jačali borbeni duh hrvatskih nacionalista na Hrvatskom sveučilištu. Na izborima za uprave Klubova pojedinih fakulteta predstavnici hrvatskih nacionalista odnijeli su važne pobjede, napose u Klubu slušača prava.
Osjećala se potreba jednog novog glasila hrvatskih sveučilištaraca, koje bi jasno tumačilo i promicalo temeljne političke poglede hrvatskih nacionalista.
U vidu te potrebe, u suradnji sa Zvonimirom Cihlarom i nekoliko članova Sveučilišnog pododbora MH, pokrenuo sam, početkom 1940. tjedne novine pod simboličnim imenom Uskok. Uz naslov novina objavili smo naše temeljno glediše, sažeto ovim riječima: Mi smo generacija hrvatskih Hrvata, koja drugačije ne zna, ne može i ne će osjećati, misliti i djelovati nego hrvatski, samo hrvatski i iznad svega hrvatski.
U ovim danima svi osjećaju da proživljujemo duboko i ozbžljno previranje. Borba je došla opet do svoje kritične točke, do raskršća. Na tom raskršću sukobile su se ponovo dvije historijske, dinamične sile, koje predstavljaju gotovo jedine poluge na kojima se odvija hrvatski politički život od najranijih dana do danas: Biti u tuđoj kući, ili - biti u vlastitoj kući...
Te dvije historijske sile prevladavaju danas u ovom našem previranju. Ako se i želi otupiti njihova odbojnost, one su ipak posve oprečne u savjesti i svijesti naroda. Štoviše, ako dublje pogledamo prirodu ovog unutarnjeg sukoba koji se odigrava u svakom čovjeku pojedincu i u narodu kao cjelini, opazit ćemo, da taj sukob postaje dublji, ukoliko se jasan smjer tih dviju sila želi prikriti. To je i razumjivo, jer dok se dilema otvoreno i jasno postavlja, dotle se i ori entacija vrši jednostavnije i mirnje...
U uvodnom članku analiziram politička previranja onoga vremena: "Borba je opet došla do svoje kritične točke, do raskršća. Na tom raskršću sukobile su se ponovo dvije historijske, dinamične sile, koje predstavljaju gotovo jedine poluge na kojima se odvija hrvatski politički život od najranijih dana do danas: Biti u tudoj kući, ili - biti u vlastitoj kući".
Na tom raskršću hrvatska nacionalistička omladina postavlja, kao putokaz "ideologiju mladosti: ideologiju hrabrosti, samosvijesti, napora, žrtve, borbenosti, optimizma. Ova ideologija u očitom je sukobu s ideologijom starosti, koju predstavlja većina naših ovećih političara i intelektualaca unatrag jednog stoljeća do danas. Misao naše slabosti i malenosti, nemoćnosti da budemo sami i samostalni - bitne oznake staračkog duha - orijentacijske su točke njihova naziranja. Mladost i starost, u ovome članku, nisu pojmovi biološki, nego psihološki.
André Maurois kaže: "Čovjek koji postavlja brige svoje karijere ispred svojih ideala je star, pa imao samo dvadeset godina."
Zaključna misao članka: "Hrvatska nacionalistička omladina odlučno zastupa misao mladosti. Tek u tom psihološkom stanju moći će hrvatski narod izvršiti temeljnu preorijentaciju svojega političkog života koja mu se, kao zahtjev, ponovo nameće na ovom sudbonosnom raskršću.
Važan je članak Zvonimira Cihlara o našoj vanjskopolitičkoj orijentaciji u kojemu ističe našu neopredijeljenost prema bloku Osovine i Zapadnih saveznika, naglašujući, da hrvatski nacionalni interesi moraju biti imperativ u odredjivanju naše vanjskopolitičke orijentacije.
Po već ustaljenoj praksi Uskok je bio također u cijelosti zaplijenjen po jugoslavenskoj policiji i ostao do danas nepoznat hrvatskoj javnosti, sačuvan tek u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci.
* * *
Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!
Edmund Burke
Sustavno teroriziranje Hrvata
Poradi nacionalnog izmirenja Hrvata dr. Franjo Tuđman nije htio čistiti Hrvatsku od udbaških jugozločinaca koji su ubili i njegove roditelje kako je sam tvrdio. To je bila njegova teška zabluda kojoj se iz početaka Domovinskog rata nije niti mogao suprotstaviti jer bi ga to stajalo glave i iz vlastitih udbaških redova umjesto srbijanskih raketiranja.
No to se odrazilo vrlo negativno na vrijeme poslije Tuđmana. Dolaskom Stipe Mesića na Tuđmanov položaj sve je krenulo protiv hrvatskoga naroda. Punih deset godina na čelu RH bio je ovaj udbaški satrap koji je podvaljivao sve što je mogao protiv Hrvatske i njezina predsjednika Franje Tuđmana. Prvi udar Mesića je izvršen protiv hrvatskih generala, ratnih zapovjednika, od kojih je njih petnaestak smijenio a nekoliko ih optuživao u Haagu.
Na vlast su došli neprijatelji Hrvatske koji nikada nisu željeli njezinu suverenost. I tako je nastavljeno sve do najnovijih dana. Domogle su se vlasti kriminalne izdajice kojima nije bilo stalo do Slobodne Hrvatske od kojih većina njih nije niti željela ili je bila protiv RH u Domovinskome ratu, što potvrđuju i najnovija zbivanja ove vladajuće Kukuriku koalicije.
Ponašanje predsjednika Republike kao i Vlade ili Sabora je potpunu antihrvatsko. Oni sve čine da Hrvate prokažu navodnim krivcima za srpsku agresiju na hrvatske prostore. Neprestano se okrivljuje Franju Tuđmana za navodni zločinački pothvat pri čemu se Srbe oslobađa odgovornosti za ratnu agresiju a srpske zločince se oslobađa krivnje za zločine počinjene u toj agresiji. A kako i ne bi kada to podržavaju najviši dužnosnici RH.
U svakoj normalnoj državi jedan ministar Željko Jovanović ne bi se mogao održati niti tjedan dana na svome položaju sa djelima kojima želi uništi identitet hrvatskog naroda, za kojega Milanović po EU uzvikuje kako je to "paradoksalan narod" sa "slučajnom državom".
Oni su ujedno glavni kreatori svekolike promidžbe po hrvatskim elektronskim ili tiskovnim sredstvima zajedno s voditeljima koji su se urotili protiv Katoličke Crkve u Hrvata isto kao za vrijeme titoističke ere. S tom razlikom samo, što još ne zatvaraju i ne ubijaju hrvatske katoličke biskupe, nadbiskupe, svećenike, redovnike i redovnice. Umjesto toga primjenjuju druga oruđa. Tako putem svojih glasnogovornika kao što je Aleksandar Stanković uzvikuju o "pokatoličenoj jazbini".
Prema takvima, Hrvati više nisu niti drugo srpsko "pokatoličeno pleme" nego "jazbina".
Uzbuna je očito lažna. Stanje je, koliko se može vidjeti, redovno. Hrvati već cijelo desetljeće žive mirno i tiho, u gradu službouljudno i pristojno, na selu gostoljubivo i iskreno. Ni traga kakvu metežu, a kamoli prevratu. Eto, Haaški im je sud opet natovario krivnju za srpske osvajačke ratove. Hrvate to nije uznemirilo. Oni su uredno proveli izbore za svoju kolonijalnu samoupravu. I svi su na izborima pobijedili. Državna vlast oduševljeno priprema paneuropski oproštaj s državnom samostalnošću i suverenošću. Svečanosti će, više nema sumnje, pribivati i Tomislav Nikolić. To je u redu. Čovjek je naslov četničkoga vojvode zaslužio u Slavoniji. Izbivat će samo dr. sc. Ivo Sanader, otac hrvatskoga europstva. No on će svoju izočnost, ako je vjerovati vijestima iz Remetinca, iskupiti knjigom Kako smo platili ulazak u Europsku uniju.
Što je dakle tim trubačima? Da se nisu podnapili, pa ih spopadaju grozomorna viđenja? Ili ih je obuzeo bezrazložan strah, te čim šušne iz rujeva grma zeče, oni vide – vuka?
Tako sam u prvi mah pomislio, no odmah sam se predomislio. Prenula me nesumnjiva jeka Partijskoga bojovnog govora. „Konzervativna revolucija“ zazvonila je u mom uhu kao negdašnja „kontrarevolucija“. I bi mi žao što Hrvatima takav govor i u liberalnoj demokraciji zaglušuje zdravi razum. – Ma hajde – reći će tkogod – to su besmislice! Više nema „ljudi posebnoga kova“. Svi su oni davno dezertirali iz diktature proletarijata u socijalnu demokraciju. – Prigovor je naoko razložan, ali u biti vrlo klimav. Kada je Povijest abortirala „ljude posebnoga kova“, oni su našli toplo utočište u socijalnoj demokraciji. No, čim se povijesna bura slegla, ta je nedonoščad i odatle pobjegla, ovaj put u neoliberalizam. I evo ih opet: protiv demokracije, protiv prava, protiv reda i poretka! „Novi slobodari“ danas biju boj u korist stranog kapitala i iščašenih domaćih manjina koje poriču cjelokupni hrvatski sustav društvenih vrjednota. A to se ne može činiti bez bojovna javnog govora.
Hoćete primjere? Evo. Zacrvenit ćemo cijelu Hrvatsku! (Ivo Josipović). Ako Madžari žele rat, imat će ga! (Slavko Linić MOL-ovoj upravi u Ini). Štrajk? To je rat, a ja sam opasan u ratu! (Slavko Linić sindikatima). Agresivne skupine vode kulturni rat (Zoran Milanović o porazu školskog Zdravstvenog odgoja na Ustavnom sudu). Rat. Rat. Rat. Što dakle? Rat je „novim slobodarima“ u politici ono što je Heraklitu bio u ontologiji – otac svih stvari.
A razumiju se oni u ratovanje. Napad je, vele, najbolja obrana. Stoga u školi promiču homoseksualnost, na ulici i trgu predvode pederske parade, u Splitu otvaraju LGBT-centar… – Ej – upadam sam sebi u riječ – pazi da ti samari ne budu brži od konja! – Da, da, ponavljam, lako je zaglibiti u nepravdi. Možda „novi slobodari“ propederskom politikom okajavaju grijehe svojih ideoloških predaka?! Partija je, kao što svjedoči mučenički usud partizanskog kapetana Josipa Mardešića, nekoć pederastiju kažnjavala smrću… Dobro, velim, možda. Ali zar se grijeh grijehom okajava? Pa ovi sada spolnom nastranošću zlostavljaju cijelu naciju! A kakav grijeh okajavaju uvodeći Srbima ćirilicu u službenu uporabu u Vukovaru? Što iskupljuju suzbijanjem patriotizma, promicanjem kozmopolitizma? Zašto ljude koji mirno odolijevaju njihovu prevratničkom barbarstvu optužuju da su agresivni i da vode kulturni rat? Možda samo stoga što je napad najbolja obrana.
Trubači „svjetskoga duha“ obitavaju s onu stranu dobra i zla. Stoga ih ne treba pitati kako ih nije sram konzervativcima podmetati revoluciju. No dobro bi bilo znati što je nadahnulo izričaj „konzervativna revolucija“. Tu oksimoronsku mudrost zavrtio je Davor Butković u Morgenblattu kada ga je prenerazila građanska inicijativa „U ime obitelji“. Ta „agresivna skupina“ uspjela je u zakonskom roku od 15 dana prikupiti ne traženih 450.000, nego 710.000 biračkih potpisa! Ljudi k'o mutavi podupiru zahtjev da vlast raspiše ustavotvorni referendum na kojemu bi politički narod (demos), ako referendum uspije, dopunio Ustav odredbom: Brak je životna zajednica žene i muškarca! Butkovića je, kad je čuo tu strahotu, valjda udario Titov konj kopitom u glavu, pa je odmah shvatio da je izbila nekakva – revolucija! Shvatio i napisao: konzervativna.
I počelo je zanimljivo društveno gibanje. Drzoviti Zoran Šprajc u Dnevniku je Hrvatske (javno-privatne) televizije predloženu odredbu ocijenio homofobnom. LGBT-udruge pojačale su urnebesnu borbu za korjenitu jednakost muških, ženskih, muško-ženskih, žensko-muških i bespolnih osoba. Ideal je krasan, kao u poemi Velimira Chlebnikova: „ravnopravnost lijenosti i marljivosti, konja i krava“. I sve u „ovoj zemlji“ što je na sliku i priliku „ove vlade“, sve to, kao da je rođeno u „istospolnu braku“, ustade u potporu zastavi duginih boja žestoko se protiveći raspisivanju referenduma o braku.
Što im je tako mrsko u shvaćanju da je brak životna zajednica žene i muškarca? Što je tu revolucionarno? Ništa. To je banalno konzervativna definicija braka. Ona samo čuva postojeće stanje. Ako je tako, oko čega se svjetina gloži? Oko društvene vrijednosti nastranih spolnih igara. A što s time imaju Šprajc, Milanović, Nenad Stazić, Peđa Grbin? Uglavnom ništa. Oni se samo boje buđenja narodne volje. Ako inicijativa „U ime obitelji“ probije bedem odmetnute vlasti, zaredat će referendumi i o puno važnijim pitanjima. To je njezina prava vrijednost.
Toga su svjesni i ustavnopravni stručnjaci. Njima nije smetalo kada su HDZ i SDP mijenjali Ustav da bi frizirali narodnu volju. To je valjda bilo „nužno“ jer se „nedjeljivi“ i „neprenosivi“ hrvatski narodni suverenitet nije mogao drukčije prenijeti u Bruxelles i podijeliti sa svim narodima u Europskoj uniji. Čudno je da ljudi kojima takve stvari nisu smetale sada panično opominju vlast: Raspišite referendum, inače ćete izazvati ustavno-političku krizu! Svašta je moguće, ali u Hrvatskoj ustavno-politička kriza?! To je neumjesna ustavnopravna šala. (hrsvijet.net)
Benjamin Tolić
Nestanak Hrvata Kraljeve Sutjeske
Na današnji dan, 13. lipnja 1993., kada se Crkva molitveno prisjeća svetog Antuna iz Padove, dogodio se vrhunac tragedije jednog europskog naroda. Nažalost, većina pripadnika tog naroda zna se solidarizirati s nedostatkom ˝prava˝ brojnih skupina, a svoju vlastitu povijest zaboravlja i ne poznaje.
Iako je sve počelo danima, pa i mjesecima prije, nedjelja 13. lipnja 1993., ostat će upisana velikim slovima u žrtvoslovlje hrvatskog naroda. Taj dan označava vrhunac progona i stradanja Hrvata i rimokatolika općine Kakanj i župe Kraljeva Sutjeska. To središte državnosti bosanske Kraljevine stoljećima je ljubomornu čuvalo svoju kraljevsku baštinu, katoličko naslijeđe i hrvatsku svijest. Što nije uspjelo moćnom osmanskom osvajaču, uspjelo je domaćim preobraćenicima par stoljeća kasnije. Izbrisani su s tog područja Hrvati, potomci Kotromanića, kraljevske krvi. Uz brojne civilne i vojne žrtve, preko deset tisuća ljudi postali su psihičke i mentalne žrtve. Oduzeto im je djetinjstvo, mladost, i starost. Brojni su ljudi otada pokopani u grobljima diljem svijeta, vjenčavani u crkvama daleko od našeg lijepog samostana, rađani u bolnicama gradova za koje prije nismo ni čuli.
A najveće žrtve tog napada postadoše djeca. Ona djeca koja progon nisu ni doživjela. Žrtve smo mi, koji nikada nećemo trčati istim plodnim livadama kojima su išli naši preci, koji nikada nećemo krasti šljive iz djedovog šljivika, koji nikada nećemo sjediti u istim školskim klupama u kojima su sjedili naši roditelji. Mi, koji samostan poznajemo samo sa slika, ili ga vidimo jednom godišnje. Cilj agresora je djelomice postignut: oduzeli su nam entitet, našu Herceg-Bosnu, našu županiju, našu općinu. Preostalo je još uništiti identitet. Treba dokazati da na tom prostoru Hrvati nikad nisu ni živjeli. Postat ćemo muzejski primjerci, kojekakvi ˝bosanski katolici˝ koji su iz kraljevskog grada nestali pod nerazjašnjenim okolnostima.
Hvala im na oduzetom životu! Živimo životom koji nije naš. Posudili smo ga od drugih. Hvala građanskoj i multietničkoj vojsci koja je od kuća stvorila zgarište. Hvala sudovima koji samo što nisu presudili da je zločin što smo postojali, a dobra stvar što smo pomrli. Hvala strancima koji nas uvjeravaju da sve štima, i da nam identitet ne treba ako imamo uvjete za život. Hvala i onima koji nam te uvjete nikad nisu pružili.
A pravo hvala ipak onima, koji su, kad je trebalo, ostavili po strani to što nismo rođeni u njihovu kraju, nego im je u glavi sinulo: „I sutješki Hrvati su – ljudi!“
V.B.
SVETI ANTE PADOVANSKI
"Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima". (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur
Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...
Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.
Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.
Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.
Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.
Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate). Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.
a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.
b. Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.
c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).
d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.
e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.
f. U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.
g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.
h. Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.
i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.
j. Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…
k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.
l. U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: "On je umro i pokopan je u paklu". Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.
m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.
Sveti Ante s djecom - zaštitnik djece. Blagoslov djece je uobičajen u svim crkvama posvećenim sv. Anti
Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji. Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: "Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost".
I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.
fra Franjo Mabić
Katolici.org, 13. lipanj 2013.
Život sv. Antuna Padovanskog
Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.
Sv. Ante u Italiji
Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.
Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
Sv. Ante izlazi na glas
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.
U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.
God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.
Smrt sv. Ante u Padovi
Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.
Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.
Sv. Ante čudotvorac za života
Razna čudesa
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.
Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.
Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: ''Idi, sin tvoj živi''. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.
Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: ''Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji''. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: ''Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže''.
Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.
Čudoviti putovi sv. Antuna
Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.
Sv. Ante sa malim Isusom
Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.
Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.
Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.
Hrvatski mentalitet:
S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.
dr.Petar Vučić
67 udbinih ubojstava - najveća sramota njemačke poslijeratne povijesti!
Par dana poslije prikazane TV-emisije „Hrvatska – sjene prošlosti“ na Prvom njemačkom programu (ARD) od 23. veljače t.g. uputio sam dopis, sličnog sadržaja, na naslove: Savezne kancelarice A. Merkel, Predsjednika J. Gauck-a i Predsjednika Bundestag-a N. Lammert-a, a potom i na ministra za vanjske (G. Westerwelle), odnosno za unutarnje (H. P. Friedrich) poslove, te bavarsku ministricu pravosuđa (B. Merk), kao i na adrese još nekoliko njemačkih pravnih institucija. Dopis nosi zajednički naslov: 67 ubojstava u Saveznoj Republici Njemačkoj –najveća sramota naše poslijeratne povijesti.
Neizmjerna me tuga zatekla gledajući ARD-Europamagazin (www.ardmediathek.de/das-erste/europamagazin/kroatien-schatten-der-vergangenheit?documentId=13502974) od 23.02.2013, posebice prilog o mojoj domovini: „Hrvatska – sjene prošlosti“.
Porast te tuge, koji je skoro prerastao u bijes prouzročio je uistinu pravični, ali „do neba vapijući“ zaključak voditelja ove emisije: „...još je neizmjerno mnogo neriješenih pravnih pitanja u Hrvatskoj i ostaje začuđujuće, da ova zemlja smije postati EU članica“.
Gore spomenuti ARD-prilog izvješćuje, iako nažalost prekratko, o ubojstvima prognanih Hrvata u Saveznoj Republici Njemačkoj, a koje je, expressis verbis, počinila jugoslavenska tajna služba, UDBA.
Dotične njemačke vlasti bile su izgleda vrlo dobro obavještene o djelatnostima jugoslavenske tajne službe, no ne mogoše, iliti ne htjedoše iz obzirnosti spram dobrim odnosima s Jugoslavijom, poduzeti bilo kakve ozbiljne korake protivu toga.
To potvrđuje i jedna dojava Tome Renca, tadašnjeg ravnatelja jugoslavenskog poslanstva u Bonn-u svojim nadređenima u Beogradu: „Neki događaji ukazuju na to, da se kretanja i djelatnosti naših službi u Saveznoj Republici Njemačkoj minuciozno prate i analiziraju od strane njemačkih protu-obavještajnih i obavještajnih službi...“.
Sudski vještak Višeg pokrajinskog suda u München-u utvrdio je 2008. godine:
„UDBA je u razdoblju između 1945. do 1989. godine usmrtila samo u Saveznoj Republici Njemačkoj ukupno 67 izbjeglica iz Jugoslavije“.
Isti sud je dana 16.07.2008. osudio hrvatskog građanina Krunoslava Pratesa na doživotni zatvor. Sud je utvrdio da je Prates bio umiješan, a po nalogu bivše jugoslavenske tajne službe, u ubojstvo hrvatskog izbjeglice Stjepana Đurekovića godine 1983., u jednoj garaži u Wolfratshausen-u nedaleko od München-a.
Ubrzo nakon ove presude njemačke su istražne vlasti raspisale međunarodnu tjeralicu za uhićenje za prvotno sedam, a nakon toga za trojicom istaknutih bivših tajnih agenata i današnjih hrvatskih državljana.
Dana 15. lipnja 2012. posjetila je Berlin hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova, prof. dr. Vesna Pusić, i tom se prigodom sastala sa svojim kolegom, našim ministrom vanjskih poslova dr. Guido Westerwelle.
I točno od toga nadnevka netragom i bez ikakvog pojašnjenja „nestaje“ gore spomenuta međunarodna tjeralica sa internetske stranice Bavarskog kriminalnog ureda. Je li ovo samo puka slučajnost, ili možda ipak ponovna politička „trgovina kravama“, pita se zabrinuto hrvatsko i njemačko općinstvo.
U daljnjem tekstu dopisa obraćam se svakom naslovu sa, za ovaj problem, nekoliko njemu primjerenih misli, kao napr.: Gospođo kancelarice Merkel, utihnuo je i Vaš glasni poziv na hrvatsku vladu da si konačno prebrode „sjene prošlosti“, a Vaš najavljivani politički pritisak se „zagubio“ negdje na putu prema Zagrebu...
U dopisu Predsjedniku njemačkog parlamenta pišem između ostaloga: …Ni Vaša kritička izjava od 13.10.2012.: „Hrvatska još očito nije spremna za EU-članstvo“, kojom ste, barem tako si ja predmjevam, odposlali dobrohotni poziv hrvatskoj vladi za prevladavanje „sjena prošlosti“ – nije urodio plodom. Umjesto nužno potrebitih promjena u zemlji hrvatske vlasti su doveli narod do točke vrenja, a u pravcu Brüssel-a šutkom škilje u strahu da ne učine pogrešan potez do 1.07.2013. – do njihovog „Dana otkupljenja“…
Predsjednika Njemačke Gauck-a podsjećam na datu izjavu prigodom njegova posjeta Zagrebu 7.12.2012.: „EU-vrata su se poprilično otvorila“, pa ga kao svećenika i teologa podsjećam na riječi sv. Luke: "I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Luka 11,9), te nadovezujem: Štovani gosp. Predsjedniče, mi, preživjele žrtve Udbina nasilja na njemačkom državnom prostoru, već cijelu vječnost kucamo na mnogobrojna vrata i u Njemačkoj i u Hrvatskoj, ali nam nitko ne otvara...
Potom se opet vraćam na uopćeni kalup pišući: I dok svijet razložno i s Argusovim očima promatra predstojeći NSU-proces (NSU = Nationalsozialistischer Untergrund; sudski spor protiv više osoba, a poradi mogućeg sudjelovanja u ubojstavima 8 Turaka, jednoga Grka i jedne Njemice), mi ne smijemo ni u kojem slučaju dozvoliti da ubojstva Hrvata u Njemačkoj padnu u zaborav: Jerbo kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti (Matej 7,2)...
Štovana gospodo, da još jednom istaknem, ova ubojstva „na 67 izbjeglica iz Jugoslavije“, uz dadatni teror i progon, se dogodiše tu pred našim očima, ovdje u Saveznoj Republici Njemačkoj! Ova do sada prešućivana ubojstva su već podobro uzdrmala povjerenje javnosti u njemačko pravosuđe, i ako se doskora ništa ne poduzme, povesti će ih označiti našom najvišom nacionalnom sramotom u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas. Bit će to vječiti ukor na propuštenu prigodu u procesu prebrođivanja njemačke, i bez ove ljage bremenite prošlosti.
Prije nego što završim ovo pismo, pripomenuti ću ukratko, zašto sam čvrsto uvjeren da imam pravo ne samo na ova pitanja, nego i na Vaš cijenjeni odgovor:
Kao Egzil-Hrvat živim od 1972. godine u Saveznoj Republici Njemačkoj, dva desetljeća sa statusom političkog izbjeglice, a potom kao njemački državljanin.
Cijelo vrijeme u tih prvotnih 20 godina bili smo i ja, i moja cijela obitelj nezaštićene žrtve nasilja, terora i atentata od jugoslavenskih tajnih službi, a od strane njemačkih vlasti bili smo neizmjerno diskriminirani i maltretirani (podrobnije o tome - vidi moju knjigu "Svjedok olovnih vremena", Zagreb, 2011.).
Uz to, 85% ubijenih Hrvata u Saveznoj Republici Njemačkoj bili su moji prijatelji, znanci i suradnici.
I za kraj, a jerbo sam uvjeren, da su dosadašnji postupci, kako hrvatskih tako i njemačkih državnih tijela grubo protive našim zajedničkim društvenim vrednotama i temeljnim ljudskim pravima, ističem: Ako ništa ne poduzmete u ovom predmetu Vi već time odstupate od moralnih vrijednosti ne samo demokratske Europe, nego i cijeloga civiliziranog Svijeta.
Napisao i s njemačkog na hrvatski preveo:
Tomislav Đurasović
Borba Hrvata
Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.
vitez NDH Petar Rajkovačić
Hrvatski velikani...
Trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio epitet najznačajnije osobnosti hrvatske moderne. Književna struka jednoznačna je u ocjeni kako bez Matoševa stvaralaštva na području kritike, proze i poezije hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu ju danas poznajemo. Upravo je Matoš, uz Eugena Kumičića naš najznačajniji francuski đak druge polovice 19. i početka 20 st., bio taj koji je hrvatsku književnost lišio uskogrudnog provincijalizma i prožeo tadašnjim europskim strujanjima. Matošev utjecaj na hrvatsku inteligenciju bio je toliko snažan da ga možemo usporediti s utjecajem kojega je svojedobno imao dr. Ante Starčević, čiji je Matoš bio vjerni sljedbenik.
Iako je uglavnom poznato da je Matoš bio izrazito domoljubnog, nacionalističkog usmjerenja – pa tako vjerojatno nema pismenije osobe koja nije pročitala njegove antologijske domoljubne pjesme kao što su „1909" ili „Pri svetom kralju" – njegove opservacije o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi nešto su slabije poznate širemu čitateljstvu. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Hrvatski nacionalist i veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak, Matoš je bio utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskog nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.
Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik. Upravo zbog aktualnosti, poučnosti i svježine koju misli legendarnoga AGM-a i danas imaju, odlučili smo na našemu PortaluSuvremene idejeKao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskome mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik objaviti maleni dio iz te nepresušne duhovne riznice.
U nastavku se može pročitati trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša, koje donosim na temelju knjige „Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša", koja je 2004. objavljena u nakladi Školske knjige. Knjigu su uredili velikani hrvatske kulture dr. Mate Ujević i akademik Dubravko Jelčić.
O domovini
„Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda. Turci usuprot svim užasnim anarhijama ne uništiše vjekovima balkanskih kršćana, jer ih u potrebi kmetskih seljaštva ne mogahu učiniti iskorjenjenicima, rajom bez zemljišta. Prus otima Poljaku zemlju, jer zna da je i u ropstvu poljačka zemlja narod poljački. Cijeli napor madžarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje. Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta. Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerovatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje" (str. 101.).
O Europi
„Vi dobro znate, da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode, pa ako danas slušamo s poštovanjem svaki novi zvuk te velike kulturne simfonije, ne radimo li isto, što su činili najbolji naši literarni prethodnici? Mi nismo samo Hrvati; mi smo i Evropljani, i kad je najveća Europa upravo ona, koja je manje Kina u kulturnom pogledu, što da mi svoju glupost i indolentnost upašemo manastirskom ekskluzivnošću? Zar nije i domovina obrazovanja g. Šegvića izvan Hrvatske, u antinacionalnom, papskom, latinskom Rimu? Nije li Carlyle đak njemački, Nietzsche francuski, Taine engleski kao Voltaire, Montesquieu i Lessing. Nisu li književne struje u Evropi, o kojima tako prezrivo besjedi naš kritičar, cirkulacija evropske krvi, putovanje velikih misli iz naroda u narod? Nijesu li i naši 'stari' imitatori i učenici Evrope, većinom Njemačke, đaci Evrope drugoga ranga, dok mi, upravo ja, više simpatišem Francuskoj i Engleskoj" (str. 120.).
Europski narodi i sloboda
„Jest, i proti Hrvatskoj je organizovana statička sila u svim modernim oblicima tiranije i korupcije, proti nama je militarizam, kapitalizam i antinacionalna organizacija proleterskih radničkih udruženja, ali mi, vjerujući u etične vrijednosti savremene Evrope, znamo da su pokojna vremena kada je Karlo Veliki mogao raseliti, iskorijeniti Sase, kada je austro-rusko-pruski apsolutizam upropastio Poljsku, jer danas, barem u Evropi, i najsurovije sile imaju samo dotle pravo postojati dok su etične, braneći interese više kulture i civilizacije. Veliki kapitalizam postoji samo kao pogodba konkurencije, natjecanja, bez kojega nema velikog napretka. Militarizam postoji, po (malo licemjernom) priznanju najmoćnijih njegovih reprezentanata, samo kao čuvar evropskog mira i reda. Teorijski internacionalizam socijalista u praski je svuda – osim kod nas – nacionalističan. Veliki imperijalizmi, malim narodima kobni, nalaze uspjeha samo u barbarstvu neevropejskih kolonija, dok se može predviđati vrijeme kada će zbog ekonomskih konkurencija, kao što je npr. sjeveroamerička, Evropa malo po malo morati ulaziti u ekonomski savez koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika sve više i više se demokratizuje, i pobjeda demokracije u Evropi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i naš. Austro-ugarsko pitanje može se bez velike svoje štete razviti samo u pravcu najpotpunije narodnosne samouprave, kao savez helvecijskih općina. Na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu evropska politika mora se riješiti spona neriješenih nacionalnih problema, pa i problema hrvatskoga, koji je vrlo važan u austrijskom i balkanskom pitanju. Uskrs Lazara talijanskog, grčkog, rumunjskog, srpskog i bugarskog, ujedinjenja Njemačke i mirno odjeljenje Norveške od Švedske, neuspjelost većih tiranija da slome duh poljski, češki, irski, finski i madžarski jamče nam da se nalazimo u vremenu sveopćeg evropskog narodnog oslobođenja. Hrvatske svijesti neće slomiti ni mnogo veća sila od antidemokratskog, neplodnog, nasilnog, kulturno nerazvijenog i korumpiranog mađarstva" (str. 121).
Glupani su u većini
„Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima" (str. 152.).
Hrvatsko ime nije kompromitirano
„Ne, ne, g. profesore, ni nismo šoviniste, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ne, veleučena gospodo! Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma, kao ime peštanskog renegata po pet seksera. Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je odista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizama i opsjene. Neka nam se ne nabraja klasična i moderna narodna tolerancija. Helenu bijaše svaki stranac 'barbar'. Rimski građanin, izvan Italije, je sasvim polatinjen" (str. 175.).
Hrvati okrivljuju druge za svoje nedaće
„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, 'barbarskih' Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas" (str. 175.-177.).
Nesposobnost u domovini
„Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas (str. 177.).
Sužanjstvo
„... Koliko nas ima, recite po duši, u kojima se stidi Evropljanin, da je kao Hrvat sužarij, kukavica, rob, izmet, sramota ljudskog roda, parodija kulture i modernih načela slobode, - u kojima se stidi Čovjek da kao današnji Hrvat mora biti sluga u vlastitoj kući i rob, sinji rob u divnoj zemlji, gdje svaka travka, svaki vjetrić, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora pjeva kao Gundulićeva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi, gdje nauku slobode, zaboravljenu u narodu i popljuvanu u kaputašiji, besjedi, propovijeda i na sve četiri svjetske strane pjeva tek pitomi, zdravi sklad hrvatskih krajeva, hrvatskog pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje?" (str. 177.-178).
Informiranje stranog svijeta
„Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i uslijed oskudice svakog narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog-te-pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi (str. 178.-179.).
Hrvati i Srbi dva naroda
„... Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima (Cincarima i Grcima). Nije čudo, te su ti tuđi elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda (str. 179.).
Zašto Hrvati zaostaju za drugim narodima u Europi
„Ne, mi nismo posljednji narod u Evropi jer smo maleni i jer tobože nemamo ljudi. Norveška, Belgija, Danska i Švicarska nisu veće domovine od ove naše zemlje. Najveći moderni narodi nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera. Mi smo posljednji narod u Evropi jer imamo zemlje, ali nemamo naroda, jer imamo reprezentanata, ali nemamo publike. Zagrebačka je klasična u tom pravcu, pa ne moramo na daleke putove, to manje što je ta zagrebačka publika, publika našeg narodnog središta, kvari i truje lošim svojim primjerom vascijelo hrvatsko općinstvo, demorališući tako cijeli naš narod. Neka nam se zbog tih gorkih ne rekne da grdimo Zagreb. Ne, mi volimo Zagreb, ali ne marimo Zagrepčana. Mi ne volimo Zagrepčana zbog Zagreba. Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo.
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema" (str. 182.).
Hrvatska
„Domovino, lijepa naša domovino,Dva narodaSada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!" (str. 183.).
Vjerujte u Hrvatsku
„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo?" (str. 190.-191.).
Povijest
„Povijest ove naše starodrevne kuće hrvatske, rušene, paljene, pretvorene iz kraljevske palače u banski dvor, ta dugačka i tragična priča je historija našeg naroda. Ali pored sve domaće nesloge i spoljnih udaraca, ta stara i slavna kuća, kraljevina Hrvatska, nikada ne bješe sasvim razorena kao Bugarska i Srbija, i na gostoljubivom njenu ognjištu nikada ne presta gorjeti sveta vatra hrvatske nezavisnosti!" (str. 191.).
Budućnost
„Jer samo slobodna kuća je kuća, a naša hrvatska kuća danas nije slobodnija no u doba kad je bila bedem zapada i evropske civilizacije protiv bizantinskog formalizma i azijskog barbarstva. Jednu polovinu drži Nijemac, drugu Mađar. Njeni zadrugari su tuđi sluge. Neka se odabrane duše naše spreme na žrtve (kao one dobre duše u Zidanju Skadra). Jer se ni danas tako visoke i tvrde kule slobodi ne podižu bez smrtnih muka koje pretvaraju mučeničke dojke u vječni vrutak života. Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! Jedan će tanki prozor gledati na grad duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog Istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se sa jednostavnošću latinske Dalmacije, sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila. A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku.
Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo! (str. 191.-192.).
Hrvatska i Srbija
„Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rasine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Stevana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš, htio bih biti Drašković). U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uvijek raja. Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njegova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljaci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patrijarhalne veličajnosti oranja kao pokojno Milovan Glišić, u Prvoj brazdi. Nas još uvijek tišti spahiluk, latifundij; u Srbiji ga nema, i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Evropi. Šumadija je raj seljački kao Radićeve – samo njemu korisne – utopije; Zagorje je odvajkada seljački pakao. Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija lani dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na 'minderluku' i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda apsolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj, tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenui, mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić, toliko demokrat da mu katkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi – srećniji" (str. 192.-193).
Hrvatska zemlja
„No ako se momentalno malo brine za sebe sam narod hrvatski, nas više od nas samih brani Domovina, i krasni naš geografski položaj. Naša domovina pritisnu cijelo primorje i tek naša zemlja omogućuje monarhiji velevlasni položaj. Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. Mi smo samo na jednoj strani izloženi direktno susjedstvu tuđe jake rase, ali ugarska ekspanzivnost ne može se zamisliti bez ustavnog uređenja hrvatskog pitanja, jer je Mađarska geografskim svojim položajem više upućena na Hrvatsku no obratno. Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatske je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se pedalj zemlje hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatske umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlju svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih poruka! (str. 193.-194.).
Hrvatstvo
„Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička u tolikoj mjeri da je njegova politika često jednostavno moralisanje, slično politici Sokrata, Muhameda i puritanaca. Politika, apelujući samo na etiku, odviše je idealistična, jer političar ne zastupa samo moralnih interesa naroda i jer se masa nikada ne može dovinuti do etične visine izabranih pojedinaca. No, premda naš vijek nije vijek isključivog moralisanja, kao doba Tacitovo i docnijih religioznih epoha, premda moralna energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca je i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom, nemajući – poput Izabranog Naroda – za sebe ni moći zlata, ni broja i oružja, unoseći u borbu brutalnom silom samo one idealne energije, neoslabljene i danas, kojima je neukost dvanaestorice apostola slomila najveću dojakošnju političku silu: Rimsko carstvo" (str. 194.).
Hrvatski idealizam
„Politika nam je – ili bi trebala da bude – borba idealistična, borba žrtvovanja i prijegora, borba borbe radi – „l' art pour l' art". Mi smo idealiste, jer ne branimo samo kesu od kulturnih kesaroša i lupeža, jer se ne borimo samo za ekonomske probitke, nego i za ugroženi nam jezik i očuvanje mučenice duše hrvatske. Idealiste smo, jer smo nacionaliste, narodnjaci i Hrvati, i jer se borimo sa bogatijim, jačim protivnikom kojemu bismo odmah podlegli da se njegovoj 'realističnoj' politici kupovanja savjesti, da se politici punijeg našeg korita ne odupremo svojski i složno – ne samo ekonomski, nego budeći u narodu one neslomljive otporne i pasivne sile koje dadoše srušiti gordi Rim dvanaestorici palestinskih seljaka i koje stvaraju danas u južnoj Africi nove Leonide i Witte (str. 199.).
Hrvatska inteligencija
„To je ona žalosna naša inteligencija bez inteligencije, koja puni kuću kod operete, ostavljajući je praznom kod 'literata' kao Shakespeare, Ibsen i Moliere. To je ona elita hrvatska što širi žargon bečkih Židova i berlinskih kaplara, nemajući pojma o narodu i o zemlji koja je rodi. To je ona hrvatska inteligencija od koje bježi glavom bez obzira jedan Meštrović i Budmani, koja ima smisla samo za tuđinsku kulturu u formi romana Karla Maya i feljtona Maya Nordaua, koja ne zna za izdanja književnika i naše Akademije i zbog koje je njemškutarski Zagreb postao mjestimice ruglo hrvatskog centra i polukulturno gnijezdo, živeći od otpadaka švapskih novina, od trača, a često i od naordinarnijih hohštaplerija, kao što je baš g. Treščec to dobro u svom zagrebačkom romanu prikazao. To je ona elita kojoj je Evropa u granicama Austrije i Njemačke, koja nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljakom – ona vajna elita koja samo uzima, nikad ne daje i koja smatra rad i trudni posao sramotom, a nehaj, anacionalizam, frivolnost, neznanje i parasitsku lijenost prerogativama aristokratizma. To je ona talmi-elita zbog koje Zagreb nema pravog hrvatskog salona, pravog hrvatskog društva, pravog 'velikog svijetla' i prave aristokracije narodne. Ta elita možda zna obući i nositi smoking, ali to zna i svaki konobar. Smoking i štirkana košulja mogu doduše 'napraviti čovjekom' i polučovjeka, mogu prikazati aristokratom i hohštaplera, ali te stvari nisu nužni atributi najboljeg društva iz tog prostog razloga jer ih nalazimo vrlo često u najgorem društvu (str. 203.).
Zavisnost inteligencije
„Najveća je naša nesreća te nemamo slobodne inteligencije. Činovništvo i svećenstvo je zavisno – zavisnije od svega nego od narodne misli. Potpuno nezavisnih i naobraženih imamo tako malo da gotovo iščezavaju među pukom i plaćenicima" (str. 204.).
Hrvatski jezik
„U vašem programu vidim mnoge egzotične predmete, ali ne vidim jednoga koji bi trebali učiti đaci svih fakulteta: hrvatskog jezika. Vjerujte, da ga neće naučiti do groba: tako je bogat i težak. – Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što 'kolo vode' kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući'" (str. 216.-217.).
Narodna književnost
„Naša lijepa knjiga mora prije svega biti narodna, jer je narodna pjesma, temelj naše pismenosti, estetična kao djela najpomirljivijeg artizma. Duh hrvatski je par excellence i od rođenja estetičan. Naša knjiga mora biti u čistom hrvatskom duhu, tj. u čistom hrvatskom slogu, a čistoga hrvatskoga stila nema bez čistoga hrvatskoga jezika. Narodne kulture nema bez prirodnog razvitka, dakle bez slobode. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišći zatočnik hrvatskog jezika i hrvatske slobode" (str. 241.).
Hrvatska zemlja
„Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nenapisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. Čista, etnografski je čista Hrvatska na selu, na najmanje tuđinskom selu naše otadžbine; idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekog dobrog demona, nekake milostive žene – lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja, pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom lijevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nađite, stvorite srce hrvatsko (str. 247.-248).
Hrvatska povijest
„Praktična, 'pozitivna', realna snaga povijest baš i stoji u tome što je historija vrsta štedionice drevnih energija, koje se baš njenim posredovanjem kao žive sile predaju potomstvu. Sve renesanse, svi preporodi su plod historijskih studija, pa zato ih i mi preporučamo kao glavno sredstvo hrvatskog preporoda. Jer samo ona snaga umire koja je bez povjesničara. Hrvatska povijest nije mrtvo slovo i dok je nje, mi smo nasljednici ne samo bolova već i kreposti naših otaca. U hrvatskoj povijesti nije ostao neplodan uzdah Katarine Zrinjske, a budemo li slušali njenu nauku sloge, požrtvovanja i rodoljublja, svaki od nas će imati pravo biti spasiteljem od grozne kletve Zvonimira, svetog kralja" (str. 460).
Slava
„Slava je danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svoga trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal, pa finije duše kao Taine kriju detalje svog privatnog života, dok ih barnumi kao D' Annunzio otkrivaju pred prostačkom gomilom. Tako dođosmo dotle, da pravi velikani nisu poznati po svojim djelima, već po svojim velikim tricama i nedjelima" (str. 525).
Starčevićanstvo
„Starčevićanstvo je sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje:'Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu'. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu" (str. 554.).
Hrvatski umjetnik
„Naš narod, umjetničkim darom jedan od prvih u Evropi, nadaren u najvećoj mjeri talentom pjesničkim, muzikalnim i plastičnim, u umjetnostima kunatori i kuburi, jer mu je u životnoj opasnosti sam njegov jezik i narodni život. U takvim užasnim prilikama treba da je svaki Hrvat, dakle i svaki umjetnik, branilac časti i sudbine svoje domovine, jer samo oslobođena otadžbina može biti pogodna za slobodnu narodnu umjetnost. Interes slobodne umjetnosti hrvatske nameće dakle svakom našem umjetniku patriotizam kao prvu i najsvetiju dužnost, a opominje li naša kritika umjetnike na tu dužnost nad dužnostima, ne griješi proti načelima slobodne umjetnosti, već ih – naprotiv – brani" (str. 600).
Hrvatska i europska umjetnost
„Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropejskijeg sadržaja. Samo slabi dusi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posežu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma" (str. 603).
Grad Zagreb – središte Hrvatske i hrvatstva
„Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se ponižava do ranga provincijskog gradića, da se čak i sistematski kleveće i napada. Bilo je dobrijana koji su Rijeku, grad tuđinske sfere, pokušavali dizati na trošak Zagreba. Dragi, živući tu među nama i dijeleći s nama sve dobro i zlo, napadahu Zagreb, kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti" (str. 643.-644.).
Ova vremena će proći i Duhovna Hrvatska će opet zaživjeti
Osvrt na knjigu: Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske, Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo, XXVIII, 2013., str. 431.
Knjiga Na izvoru Duhovne Hrvatske i knjiga Stjepana Šešelja Približene daljine Duhovne Hrvatske iz 2009. koju je objavio isti nakladnik, čine jednu cjelinu. Naime, knjiga iz 2009. je nastala na izvorima koji su objelodanjeni u knjizi koju večeras predstavljamo, ali je istovremeno i njen nastavak jer donosi primarne dokumente koji iz prve ruke svjedoče o ljudima i događajima iz onih burnih i presudnih godina za Hrvatsku i hrvatski narod. Ona je i izvješće o začeću, radu i uspjesima Sekcije Društva književnika Hrvatske/Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Osim toga, ova izvješća i dokumenti ukazuju tko je tada, a i kasnije, sanjao o Duhovnoj hrvatskoj, o rušenju zidova koji su nas dijelili te izgradnji mostova među Hrvatima diljem svijeta, a kome je, s druge strane, Duhovna Hrvatska, ali ne samo Duhovna, bila nepoželjna. Dakle, knjiga doprinosi rasvjetljavanju povijesnih događanja iz nedavne prošlosti i zato je važan svjedok hrvatske povijesti.
Uz čestitke autorima, ovdje ću podsjetiti na Duhovnu Hrvatsku koja živi diljem svijeta ali ju (pre)često ne vidimo ili čak ne želimo vidjeti. Kad se nedavno saznalo da je dugogodišnji ispovjednik novog pape Franje bio Hrvat isusovac, pater Nikola Mihaljević, podrijetlom od Livna, rođen u Zagrebu, posjetio ga je mladi argentinski Hrvat Tomislav Frković, unuk Ivice Frkovića, ministra šumarstva i rudarstva u NDH, i s paterom Nikolom porazgovarao o njegovu životu i radu. Razgovor se može pogledati na YouTubu. Tomislav je ovog divnoga starca, koji je proveo gotovo cijeli život radeći sa i za najsiromašnije, pri kraju razgovora zamolio da, kao glazben čovjek, nešto odsvira na svojim orguljama. On zasvira, i što čujemo? Hrvatsku budnicu "Oj ti Vilo Velebita"!
Obojica, Pater Nikola koji je s roditeljima otišao u Argentinu kad mu je bilo 4 godine i Tomislav koji je rođen u Argentini, svjedoče o postojanju Duhovne Hrvatske. Duhovna Hrvatska nadilazi jezik, prostor i vrijeme. On obuhvaća ogroman broj ljudi koji su dvojezični, trojezični ili pak hrvatski i ne govore. Mogao bih navesti mnogo takvih primjera iz druge, treće pa i četvrte generacije Hrvata u svijetu, a da o Gradišćanskim Hrvatima i ne govorim, ili čak njihovim potomcima u Americi. Hrvatska domovina (ili nekima pradomovina), kultura, jezik i duh pripadnosti okuplja nas sve u duhovno zajedništvo. To je Duhovna Hrvatska!
Duhovnu Hrvatsku može shvatiti samo onaj tko ima duha, a ne oni koji ispovijedaju filozofiju materijalizma ili pak oni koji, premda to javno ne ispovijedaju, žive bez duha i duhovnosti. Duhovna Hrvatska se ne može izmjeriti nikakvim fizičkim mjerilima. Ona nema širinu, duljinu, visinu, dubinu..., nema granica. Duhovna Hrvatska se može mjeriti samo jačinom ljubavi. Mnogima je to nepoznato, jer oni ljubav za domovinu, za svoj narod, za svoje korijene, za svoju kulturnu baštinu... ne samo da nisu nikad doživjeli, nego je njima Duhovna Hrvatska neznanstvena i nestvarna tlapnja; oni vjeruju samo u materijalno. Da bi čovjek doživio duhovno zajedništvo treba imati duh i srce
Danas je „moderno“ biti globalan, mobilan i neukorijenjen... Na jednoj strani se govori o važnosti multikulturalizma, o bogatstvu u različitosti, a istovremeno se nameće, i to beskompromisno, društvo "slobodno" od nacionalnosti, od kulture, od tradicije, od materinskog jezika, od rase, od boje kože, od vjere, od obitelji, od spola, od trajnih moralnih vrjednota... u namjeri da postanemo politički korektni i poslušni potrošači. Duhovna Hrvatska je takvima ne samo nepoželjna i neprihvatljiva, nego ju vide kao neprijatelja svom projektu za ostvarenje najnovijeg modela imperijalizma i totalitarizma s "ljudskim licem". Hrvatska uskoro ulazi u EU i pitanje je kako će se naši mladi ponijeti u tim novim prilikama. Jedno je sigurno, ako ne budu čvrsto ukorijenjeni u svoju hrvatsku kulturnu baštinu otpuhnut će ih vjetar europskim i svjetskim širinama u nepovrat.
Ali i mi koji osjećamo zajedništvo Duhovne Hrvatske i htjeli bismo ga širiti i jačati, višeput nismo dosljedni. Jedno govorimo, a drugo radimo. Naime, poznata je ona izreka da je lakše ljubiti cijelo čovječanstvo nego jednog čovjeka. Tako i mi često volimo i radujemo se uspjesima Hrvata u Novom Zelandu, Australiji, Americi, Gradišću ili Slovačkoj..., ali ne osjećamo tu radost kad su u pitanju Hrvati u Čapljini, Metkoviću, Bugojnu, Vukovaru ili kojem drugom mjestu diljem domovine.... Posebice ne osjećamo Duhovnu Hrvatsku s Hrvatima u susjednom selu! Zaboravljamo da ljubav Duhovne Hrvatske počinje od susjeda pa do Hrvata u Punta Arenasu, Chile, ili Anchorageu, Aljaska. Takva je Duhovna Hrvatska potrebna danas, odnosno takav duh treba širiti i jačati.
Nadalje, treba razlikovati Duhovnu Hrvatsku koja se izražava snagom ljubavi od praktičnog povezivanja i slijevanja te ljubavi, talenata i kreativnih snaga u zajedništvo koje bi moglo i trebalo donositi stostruke plodove na svim poljima ljudskih postignuća. Čovjek nije samo duh, nego je spoj duhovnog i materijalnog. Zato Duhovna Hrvatska ostaje virtualna ako nema one fizičke, praktične, konkretne, utjelovljene strane. Baš u ovozemaljskom segmentu našeg zajedništva nastalo je zatišje nakon onog početnog entuzijazma unatrag dvadesetak godina kojeg se svi rado sjećamo. Prigušeno je stvaralaštvo pojedinaca i udruga koje je moglo i trebalo obogatiti cijeli hrvatski narod na svim poljima ljudskog života. Bilo bi vrijeme da to zatišje već jednom prestane!
U kontekstu teme ove knjige, složio bih se s autorima da su postojale i postoje snage u domovini Hrvata koje se nisu ne samo radovale samostalnoj Hrvatskoj, nego su nastojale i ometati njezino ostvarenja a, naravno, Duhovna Hrvatska im je bila bauk. Bilo je takvih i u dijaspori. Ali činjenica je da u mnogima koji su navodno sanjali Duhovnu i političku Hrvatsku ti nekadašnji ideali su brzo uvenuli pa i zamrli. Brzo su postali "pragmatični" i nisu odoljeli napastima političke i ekonomske moći koja ih je opčarala. Njihov osobni probitak i moć su im pojeli nekadašnji idealizam i dušu. Sad ih je žalosno čak i vidjeti. To se odnosi ponajprije na mnoge u domovini, ali i pojedince u dijaspori ili iz dijaspore. Takvi su shvatili da bi hrvatska dijaspora i svi oni koje ne mogu staviti pod svoju kontrolu, mogli smetati njihovim osobnim i/ili stranačkim probitcima. I zato su pokušaji Sekcije Društva hrvatskih književnika, kao i mnogi drugi, donijeli dobre, ali samo kratkoročne uspjehe. Sanjari Duhovne Hrvatske mogu i dalje sanjati ali ne dopušta im se tu golemu snagu ljubavi pretočiti u konkretnu moć za opće dobro, u prvom redu Hrvatima u Domovini pa onda i onima u dijaspori.
Dubravka Vidak u svom prilogu "Privilegija upoznavanja iseljeničkih svjetova i iseljeničke književnosti" citira pokojnog mi prijatelja prof. Bogdana Radicu: "Tri desetljeća zajedničkog života Hrvata i Srba pridonijela su više njihovu razjedinjavanju, nego li sjedinjenju." (str. 65) Ja bih samo nadodao da je i to "jedinstvo" prije 1918. bilo samo u hrvatskim glavama a ne kod Srba. Većina hrvatski političara, uključujući i prof. Radicu, to je shvatila tek kad su otišli u Beograd. Ali mi je značajnija zadnja rečenica u njezinu prilogu koja kaže da su veze između Hrvata u domovini i svijetu neraskidive. Nema sada zastora i zidova koji bi nas dijeli, ali postoji "zastor" nemara, nezainteresiranosti, ignoriranja i ne htijenja od strane političkih struktura i ustanova koje su one upregle u svoja kola, kao i medija. Ali i ova vremena će proći i Duhovna Hrvatska će opet zaživjeti. Snaga njezine ljubavi u prošlosti nikada nije zatajila, a ne će zatajiti ni u budućnosti. Duhovna Hrvatska će postojati dok postoji ljubavi za Hrvatsku, a ljubav je vječna!
Ante Čuvalo
SVE ZA HRVATSKU!
"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."
Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.
Neka mu je laka hrvatska zemlja!
'Iustitia et Pax': Herceg Bosna bila prva organizirana jedinica otpora velikosrpskoj agresiji u BiH
Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et Pax" o nepravomoćnim presudama Haškoga tribunala šestorici Hrvata iz BiH predstavljena je danas u Zagrebu.
Uvodeći u tekst Izjave, predsjednik Komisije sisački biskup Vlado Košić istaknuo je, kako se izjava osvrće na prvostupanjsku presudu izrečenu šestorici Hrvata iz BiH 29. svibnja. Riječ je ne samo o pojedinačnim optužbama i predmetima koji im se stavljaju na teret, nego prije svega o zločinačkom pothvatu koji bi bio prema tomu kako je donesena prvostupanjska presuda krivnja samog državnog vrha Republike Hrvatske, što na neki način stavlja u sasvim novi kontekst odnos Hrvatske i BiH. Smatramo da zbog pravde i mira, što je u duhu naziva Komisije trebamo progovoriti o toj prevažnoj temi koja počiva na iskrivljenom prikazivanju stvari, i želimo pridonijeti da se i u našoj javnosti i onima koji su odgovorni probude oni potrebni pokreti da bi se došlo do pravedne presude i da se izbjegne moguća nova nepravda i ugrozi mir, istaknuo je biskup Košić.
Predstavljajući sam tekst izjave, tajnik Komisije prof. dr. Gordan Črpić naglasio je kako je ovo važan trenutak u povijesti i razvoju naše mlade države, zbog toga je i ovaj osvrt, što je pak na tragu i ranijih aktivnosti, jer je Komisija više puta dala izjave vezane uz rad haškoga tribunala.
Uz prvu točku istaknuo je kako ona sadrži poziv na solidarnost hrvatski narod i političke vođe u Hrvatskoj kako svojim paušalnim i subjektivnim izjavama ne bi stvorili pogrešnu sliku o ulozi hrvatskoga političkog vodstva u doba rata u BiH, i time utjecali na konačnu presudu u dijelu koji se odnosi na ujedinjeni zločinački pothvat. U izjavi se nadalje poziva i bošnjačke vođe i stranke na razboritost, jer kratkotrajni trijumfalizam može imati kratkotrajnu dobit dijela političkih snaga u BIH, a dugoročno se teško može prijeći preko povijesne činjenice prema kojoj je predsjednik Franjo Tuđman pozvao Hrvate u BiH da na referendumu glasaju za neovisnu BiH kao svoju državu, prema kojima je HVO bilo prvo uključeno u obranu BiH. Izjavom se izražava duboko žaljenje što se hrvatsko-bošnjački sukob ikada dogodio, no istodobno se podsjeća kako su dvije vojske kasnije sklopile savez te nakon akcije Oluja zajedničkim djelovanjem oslobodile Zapadnu Bosnu i tako spriječile da se poput Srebrenice u Bihaću dogodi genocid.
Na jedinstvo se izjavom poziva i Hrvate u BiH. Naime, naglašava se potreba konsenzusa oko bitnih nacionalnih pitanja, koja u konačnici dovode u pitanje opstojnost hrvatskog naroda u BiH. Kako Sud u Den Haagu svojom politikom optuživanja nije kaznio zločine nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, vlasti u BiH se poziva na procesuiranje počinitelja tih zločina, u cilju održanja trajnog mira i prosperitetne budućnosti triju konstitutivnih naroda u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.
Također u izjavi se izražava čuđenje oslobađajućom nepravomoćnom presudom Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, šefu "Službe državne bezbjednosti" Miloševićeva režima i njegovu prvom agentu zaduženom za posebne operacije, osobito s činjenicom da niti jedan visoki politički dužnosnik tadašnje Srbije, vrha JNA i vrha KOS-a time nisu proglašeni dijelom ujedinjenog zločinačkog pothvata za zločine planirane i počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Iz presuda za Srebrenicu i Ovčaru iščitavamo izuzimanje vojno-obavještajnog i političkog vodstva tadašnje Jugoslavije i Srbije iz odgovornosti za planiranje i organiziranje zločina u Hrvatskoj i BiH, rekao je Črpić, te naglasio kako "Sud ovime nije ispunio svoju funkciju, pa time kod žrtava izaziva frustraciju, a onima koji su izvršili agresiju ne daje priliku suočavanja s istinom i katarzom koja je potrebna da na ovim prostorima dođe do mira".
Također se ističe nelogičnošću da se Hercegbosna proglašava zločinačkim pothvatom upravljanim iz Zagreba, a Republika Srpska de facto nastala na genocidu i etničkom čišćenju dobiva legitimitet državnosti. Stoga se upozorava kako takve presude neće krvavi raspad bivše Jugoslavije tako skoro na primjeren način smjestiti u prošlost i u povijest.
Na kraju izjave, a imajući u vidu rečeno, nedosljednost Haškog suda, pokušaj da se od toga suda napravi pravni eksperiment, a ne instrument pravde, pozivamo Republiku Hrvatsku da nikako ne odustane od optužbe za genocid. To je nužno zbog mira na ovim prostorima. Nužno je pred jednim ozbiljnim, neeksperimentalnim međunarodnim sudištem tražiti pravdu i ustanoviti pravilo za budućnost, a to je da se sukobi rješavaju sudom, a ne ratom, rekao je Črpić.
Na pitanje novinara kakvu presudu bosanskohercegovačkim Hrvatima očekuje na drugostupanjskom ročištu, biskup Košić rekao je kako se ovo čini sličnim kao u slučaju generala Gotovine i Markača. I oni su također na prvostupanjskom ročištu vrlo drastično kažnjeni visokim presudama. No, u drugostupanjskom postupku došlo je do oslobađajuće presude. Stoga biskup Košić smatra da se ne smije dogoditi da se optuži hrvatsko vodstvo za udruženi zločinački pothvat kojega nije bilo. U tom kontekstu još je jednom naglasio kako je Herceg Bosna bila prva organizirana jedinica otpora velikosrpskoj agresiji u BiH, a sada je dekonstruirana. Stoga je postavio pitanje "kako to da oni koji su branili BiH od velikosrpske agresije sada se optužuju i kažnjavaju, a druga strana koja je napadala se nagrađuje priznajem Republike Srpske". Vezano pak uz optužene Hrvate, biskup Košić je rekao kako smatra da će biti oslobođeni. (hrsvijet)
Hrvatska država je protutitoistički argument
Kao i svih dosadašnjih godina, hrvatska i svjetska javnost promatrala je svečanu proslavu bivšega jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, sinonima, oličenja, »alfe i omege« komunističkog totalitarizma s očekivanom dekoracijom - mnoštvom simbola i pjesama zločinačke ideologije. Kako je to moguće u zemlji, skorašnjoj službenoj članici Europske Unije, u čijim je temeljima ugrađena jasna osuda komunističkih ratnih i poratnih zločina? - u razgovoru za Glas Koncila govori dr. Zlatko Hasanbegović s Instituta društvenih znanosti »Dr. Ivo Pilar« u Zagrebu.
Rođen je Zagrebu gdje je završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je i magistrirao i doktorirao. Radi kao znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagrebu. Autor je dviju znanstvenih monografija: »Muslimani u Zagrebu 1878-1945. Doba utemeljenja« i »Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929-1941. (U ratu i revoluciji 1941-1945)«. Predmet njegova historiografskog interesa je odnos modernih hrvatskih nacionalnih ideologija, napose pravaštva i njegovih izdanaka, prema islamu i muslimanima u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću. Istražuje muslimansku sastavnicu hrvatske građanske kulture do 1945. te političko-stranačke i vjersko-nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini od austrougarske okupacije do komunističkog preuzimanja vlasti. U javnom životu nastupa i kao predsjednik Nadzornog odbora Počasnoga blajburškog voda, suradnik različitih inicijativa za utvrđivanje žrtava poratnog komunističkog terora, posebice među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Član je Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb i jedan od istaknutijih mlađih hrvatskih muslimanskih intelektualaca. Posljednjih tjedana javljao se i kao jedan od glasnogovornika referendumske inicijative »U ime obitelji«.
-Dr. Hasanbegoviću, nedavno ste u jednom televizijskom sučeljavanju polemizirali s državnim dužnosnikom koji je grčevito, gotovo zapanjujućom strasti, branio lik i djelo Tita, ostanak trga s njegovim imenom u središtu Zagreba. Kako tumačite taj današnji gotovo identifikacijski odnos brojnih intelektualaca i javnih djelatnika u Hrvatskoj s »najvećim sinom svih naroda i narodnosti«?
DR. HASANBEGOVIĆ: Ta činjenica o kojoj govorite u osnovi je lako objašnjiva. Hrvatska politička i općenito društvena elita, posebice ona vladajuća i društveno najutjecajnija, na različite je načine proizvod titoizma i jugoslavenskog komunizma te je u formativnom smislu bila i ostala prožeta njegovim vrijednostima. Ovdje nije samo riječ o emocionalnom odnosu, koji bi donekle bio i razumljiv jer se svatko od nas teško rastaje s različitim zabludama iz prošlosti. Riječ je o dubljem vrijednosnom odnosu koji svaku našu raspravu o prošlosti zapravo pretvara u raspravu o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti. Apologeti titoizma mogu se podijeliti barem u dvije skupine. Jedno su paleokomunistički ostaci oličeni u različitim veteranskim »antifašističkim« partizanskim udrugama i njihovim pomlacima, tzv. »mladim antifašistima«, zakonitim nasljednicima zloglasnog SUBNOR-a. Oni nemaju problema s duhom vremena i političkom korektnošću te s činjenicom da se u 21. stoljeću očekuje barem kurtoazna osuda svakog zločina. Dok predstavnici one druge skupine »lakiranih« titoista jugoslavenske komunističke »sistemske« zločine različitim oblicima relativizacije svode na tzv. osvetu.
Tko su onda ti »lakirani« i reformirani titoisti u Hrvatskoj?
DR. HASANBEGOVIĆ: Ta druga vrsta, nazovimo ih reformiranim ili posttitoistima, predstavlja poseban fenomen i u smislu tumačenja određen sociološko-politološki izazov. Oni pokušavaju izmiriti propalo jugoslavensko komunističko nasljeđe, prigodno nazvano »hrvatski antifašizam«, kao temeljni izvor svoga legitimiteta, sa stvarnošću sloma Jugoslavije 1991. i s opstojanjem kakve-takve hrvatske države, ali i s tekućim vladajućim ideologemima i dogmama na globalnom planu: »liberalna demokracija«, »tržišno gospodarstvo«, »euroatlantske integracije«, »ljudska prava«, »rodna ravnopravnost«... Iz toga pokušaja izmirenja, koji predstavlja prvorazredno licemjerje, dolazi i do bizarnih interpretacija. Tako Predsjednik Republike na antifašističkom uranku u Srbu tumači da se pod trorogom kapom i petokrakom (»nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga«) borilo za demokraciju i ljudska prava, koje su upravo komunistički ratni pobjednici proglasili buržoaskim floskulama. Iz takvog hibrida propalih i novootkrivenih vrednota porodile su se duhovite tvrdnje kako su se jugoslavenski komunistički partizani (Jugoslavenska armija) i hrvatski branitelji devedesetih (borci protiv Jugoslavenske narodne armije) borili za iste ciljeve, što je razumljivo povijesna besmislica i jedna vrsta uvrede i za pripadnike 6. ličke divizije NOVJ-a kao i za pripadnike 4. gardijske brigade HV-a. Dalje se tvrdi kako su 1945. položeni temelji hrvatske države i nacionalnog oslobođenja, naravno bez odgovora na pitanje zašto su onda ti isti utemeljitelji zavnoške »hrvatske države« sve do 30. svibnja 1990. svako nastojanje prema uspostavi stvarne hrvatske državne nezavisnosti, mišlju, riječju ili djelom, pa i među svojim disidentima, kažnjavali kao protuustavnu i protudržavnu rabotu.
U prilog održavanja žeravice pod ognjištem titoističkog kulta isti krugovi ističu Titovu »nesvrstanost« i nezavisnu vanjsku politiku, a potom, kada se prebace u stvarnost nove vladajuće ideologije, nastupaju kao »prijatelji Sirije«, honorarni medijski glasnogovornici glavnog stožera NATO-pakta i njegovih operacija od Iraka do Afganistana i Pakistana. Ta vrsta apologeta titoizma ne vidi nikakvo proturječje da se u isto vrijeme lamentira o »socijalnosti« jugoslavenskog komunizma u prošlosti, a u sadašnjosti zagovara dogma neoliberalnog tržišnog fundamentalizma, »strukturnih reforma« i rastakanja zamisli o socijalnoj državi bilo kojeg tipa.
Partijske kazne za drugove homoseksualce
-Nedavno je u Zagrebu pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture održan »6. Subversive film festival« koji je korištenjem komunističke i titoističke ikonografije problematizirao »utopiju demokracije«. Je li i to paradoks o kojem govorite?
DR. HASANBEGOVIĆ: Prema stvarnim komunističkim i partizanskim revolucionarima, spremnim na svaku žrtvu za svoju ideju, bez obzira je li riječ o Radi Končaru, Nadi Dimić ili sestrama Baković, iako sam antikomunist, osjećam poštovanje. Prema njihovim današnjim salonskim apologetima, bez obzira je li riječ o konjunkturnim povjesničarima ili »subverzivnim« aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija, osjećam samo prezir. Znate, samo je ovdje moguće biti u isto vrijeme titoist, euroatlantist, liberal, rotarijanac, sljedbenik »rodne ideologije«, tražiti progon tzv. homofoba i šepuriti se u povorci na »Gay Prideu« ispod duginih boja i srpa i čekića pod kojim je jugoslavenski komunizam, među ostalim, demonizirao i homoseksualnost te zabludjele drugove homoseksualce kažnjavao različitim partijskim kaznama. Samo je ovdje moguće hiniti intelektualnu »subverziju« i lamentirati protiv neoliberalne ideologije i zapadnog imperijalizma, slušati ocvale veterane europske marksističke misli i kokainske filozofe te »rušiti« kapitalizam sjedenjem u prvom redu partera s »fensi« predstavnikom »hrvatskoga« krupnog kapitala, a sve to pod financijskim pokroviteljstvom ministrice kulture iz stranke na čelu koje je političarka koja sebe vidi hrvatskom avangardom »slobodnog svijeta« oslonjenog na bespilotne i ostale letjelice Nato-pakta. To su po mome sudu za mlađi naraštaj i budućnost ključni problemi »tranzicije« titoističkog i komunističkog nasljeđa u našem društvu, važniji i od same rasprave o naravi Drugoga svjetskog rata i njegovih sudionika na hrvatskom prostoru. Kada bi Vladimir Bakarić, Rade Končar, sestre Baković i Alija Sirotanović vidjeli tu subverzivnu družinu licemjera i lobotomijskih teoretičara sa zagrebačke špice i iz kafića oko kina »Europa«, razočarano bi se okrenuli u grobu.
Tito - komunistički diktator 20. stoljeća
-Da skinemo s dnevnog reda Tita: Vaša ocjena kao znanstvenika o njegovoj ulozi u hrvatskoj povijesti?
DR. HASANBEGOVIĆ: O titoizmu i jugoslavenskom komunizmu kao završenim povijesnim fenomenima u svom izvornom obliku, ne mislim naravno na njihove malo prije opisane hrvatske izdanke, može se rasuđivati iz dvije perspektive: historiografske i vrijednosno-identitetske, tj. političko-nacionalne. U historiografskom smislu stvari su uglavnom jasne. Tito je jedan od komunističkih diktatora u 20. stoljeću, i sve ono što vrijedi kao ocjena globalne naravi komunističke vladavine začete u listopadu 1917, a okončane padom Berlinskog zida krajem 20. stoljeća, vrijedi i za jugoslavenski komunizam: likvidacija svih stvarnih, potencijalnih ili izmišljenih neprijatelja, diktatura jedne Partije, ideološka indoktrinacija stanovništva, nametanje marksizma-lenjinizma kao jedinog dopuštenog i svjetonazora i ideologije, ateizacija i ateistička promidžba, revolucionarna likvidacija građanskog društva i njegovih ustanova, uključujući i privatno vlasništvo, nacionalizacije, konfiskacije imovine... Sve to, bez obzira na različite mijene i razvojne faze, te konkretne razlike između primjerice bugarskog, vijetnamskog ili jugoslavenskog modela, suštinska su obilježja i jugoslavenskog komunizma do samoga kraja.
-Znači li to da titoizam i jugoslavenski komunizam u hrvatskom kontekstu i nije historiografski problem?
DR. HASANBEGOVIĆ: Ocjena i odnos prema titoizmu i jugoslavenskoj komunističkoj baštini tek je periferno historiografski problem. U našem slučaju to je prvorazredno vrijednosno i identitetsko pitanje. Zato je uobičajeno posezanje za činjenicom komunističkih zločinima kao argumentom za potrebu odbacivanja titoističkog nasljeđa zapravo nedostatno. Apologeti titoizma uvijek se mogu pozvati i pozivaju se na činjenicu da je pobjednička saveznička demokracija u Drugom svjetskom ratu posegnula za retorzijom, te da je opterećena hipotekom strašnih zločina poput Hirošime i Nagasakija (iza kojih je, kao što znamo, stajala) »za viši cilj«, svjesna kalkulacija s dotad neviđenim jednokratnim smaknućem ljudi u najstrašnijim mukama; ali zbog čega nikome u taboru Pobjednika ne pada na pamet proglasiti Churchilla ili Trumana zločincima.
Hrvatska država je protutitoistički argument
-Što je onda pravi protutitoistički argument?
DR. HASANBEGOVIĆ: Glavni protutitoistički argument u hrvatskom kontekstu trebao bi biti na drugoj strani. Nema sumnje da je Tito bio vješt ratnik, državnik i političar, miljenik ratne sreće i međunarodnih središta moći, kao i uvijek zaokupljenih svojim, a ne tuđim interesima. Ali uz ključni dodatak da je bio jugoslavenski ratnik, državnik i političar. Nema sumnje, Titu u panteonu velikana jugoslavenske misli pripada, možda, najistaknutije mjesto. Da živimo u jugoslavenskoj državi koja je nadživjela slom komunizma, nitko mu ne bi mogao zanijekati ulogu »oca domovine«, a argumenti jugoslavenskih protukomunističkih elementa predstavljali bi tek zanovijetanje koje bi ostalo u sjeni činjenice da je samo jugoslavenska misao povezana s komunističkom utopijom i revolucionarnim entuzijazmom mogla obnoviti jugoslavensku državu nakon sloma 1941. i iskustva međusobnog ratnog ubijanja i istrebljivanja.
Glavni hrvatski protutitoistički argument treba biti činjenica da živimo ili barem mislimo da živimo u hrvatskoj državi koja je obnovljena i proglašena nasuprot jugoslavenskoj državi čiji je utemeljitelj i simbol Josip Broz Tito. Kao što je bilo i ostalo nezamislivo da se trgovi i ulice u obnovljenoj poljskoj državi nakon 1918. nazivaju po bilo kojem ruskom caru, bez obzira na njihove modernizacijske pothvate, a u novostvorenoj Čehoslovačkoj po Franji Josipu ili nekom od Habsburgovaca, nema razloga da se u hrvatskoj državi nastaloj nasuprot i na ruševinama Jugoslavije, bez obzira na sentimente i podrijetlo hrvatske društvene elite, imena ulica nazivaju po istaknutom jugoslavenskom vladaru Josipu Brozu Titu.
Ovdje dolazimo do ključnog temelja neotitoizma. Suvremeni hrvatski apologeti titoizma, tzv. posttitoisti, u pravilu su potpuno indiferentni prema Titu kao »antifašističkom« ratnom pobjedniku, komunističkom ideologu ili socijalnom reformatoru, nositelju ove ili one vanjskopolitičke koncepcije. U njihovoj podsvijesti Tito je najveći Jugoslaven, obnovitelj Jugoslavije i potvrda vrijednosti i superiornosti jugoslavenske ideje. Sve dok se u javnom simboličkom prostoru ne odbace svi jugoslavenski simboli nad modernim hrvatskim nacionalnim i državnim identitetom, trajno će stajati sjena jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu. Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i »postmodernu« neojugoslavensku »dekonstrukciju« i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika.
Buda Lončar - jugoslavenski Kissinger!?
-Zbog čega danas u Hrvatskoj glavnu riječ u medijima o kontroverznim historiografskim temama (komunizam, titoizam) imaju političari, s tek nekoliko povjesničara koji su zapravo u službi tih istih političara, a ne dokazani znanstvenici?
DR. HASANBEGOVIĆ: O političarima kao u pravilu nekompetentnim tumačima povijesti ne treba trošiti riječi. Kod nas se iz određenih historiografskih krugova nameće teza da povjesničari ne smiju iznositi bilancu jugoslavenskog komunizma iz vizure komunističkih zločina, »devedesetih« i raspada SFRJ, već da stvar treba »kontekstualizirati«, što naravno ne čine kada je riječ o nekim drugim njima mrskim povijesnim fenomenima. To se čuje posebice iz kruga medijski utjecajnih povjesničara utemeljitelja nove metode tumačenja jugoslavenske povijesne stvarnosti iznošenjem bizarnih epifenomena i trećerazrednih anegdota iz visoke diplomacije i diplomatskih izvješća. Iz kruga povjesničara provincijski impresioniranih lovačkim pričama iz kuloara Saveznog sekretarijata za inostrane poslove ili »ekskluzivnim« otkrićima kako se Jovanka Broz na travnjaku Bijele kuće igrala skrivača s Kennedyevom dječicom. Pritom se lukavo previđa i zaobilazi ključna i organska veza između naravi i suštine jugoslavenskog komunizma i titoizma te načina na koji se u krvi raspala SFRJ. Pojednostavljeno, Tito i Jugoslavija to je savezna diplomatska kamarila, Titova kuharica, Žuži Jelinek, eurokrem, »novi val«, Edo Murtić, Bata Živojinović, Veljko Bulajić, filmski festival u Puli te, da ne zaboravim, Buda Lončar kao jugoslavenski Henry Kissinger. Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Blagoje Adžić i Veselin Šljivančanin s Titovom Jugoslavijom i komunizmom nemaju nikakve veze. Oni su pali s Marsa. Svaka sličnost između Teznog, Hude Jame, Kočevskog Roga te Ovčare i srebreničkih egzekucija i jama je naravno sasvim slučajna. Fašisti ubijaju iracionalno i u ime zla, a komunisti/antifašisti samo u krajnjoj nuždi i za opće dobro.
Paradoks u Hrvatskoj matici iseljenika
-Kako tumačite činjenicu da je sadašnja vlada na čelo ključne državne ustanove za iseljeništvo - Hrvatsku maticu iseljenika imenovala osobu za koju se, temeljem njezinih brojnih javnih nastupa, mirno može reći da je ortodoksni titoist, a svima je jasno da je najveći dio ekonomskog i političkog iseljeništva potpuno suprotnih političkih i svjetonazorskih uvjerenja?
DR. HASANBEGOVIĆ: To je samo jedan od prividnih paradoksa. Kada sam u jednom javnom nastupu kolegu današnjeg ravnatelja te ustanove, a sve do koji dan i predsjednika Odbora za imenovanje ulica Skupštine grada Zagreba, nazvao »čuvarem Trga maršala Tita«, bez zle namjere i bilo kakvog osobnog animoziteta, rekao sam, više kao dosjetku, da je za dobro obavljenu »čuvarsku« službu nagrađen položajem ravnatelja Matice hrvatskih iseljenika kao ustanove koji ima zadaću uime države održavati veze s hrvatskim iseljeništvom koje je kao takvo većinom posljedica jugoslavenske komunističke vladavine i »titoizma«. Mogu li dojučerašnji »čuvari Jugoslavije« postati »čuvarima Hrvatske«, eksperti za Marxa, Lenjina i Kardelja preko noći preobraziti se u stručnjake za Poppera i »otvoreno društvo«, a da tu istu Hrvatsku i njezino društvo ne kontaminiraju određenim mentalitetom i propalim nasljeđem? Iskustvo sa svime što se dogodilo u Hrvatskoj nakon 1990. na društvenom, kulturnom, gospodarskom, upravno-političkom ili medijskom planu bojim se da nam daje jedini mogući odgovor: Ne mogu!
Razgovarao: Tomislav Vuković / Glas Koncila
BOLJŠEVIČKO KUKAVIČKO JAJE
Početkom 1990.-ih hrvatski narod se našao u situaciju koju možda najbolje opisuje jedna stara rimska poslovica: A fronte praeciptium a tergo lupi (Sprijeda ponor odzada vukovi) ili, bolje reći – Sprijeda ponor odzada “antifašisti”.
U svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” tiskanoj 1992., bivši revni komunistički dužnostnik, danas možda jedan od rijetkih istinskih obraćenika, dr Zdravko Tomac opisuje kako je došlo do odluke da se državnost današnje Republike Hrvatske temelji na jedmoj srbokomunističkoj izmišljotini poznatoj pod nazivom ZAVNOH.
Pod naslovom “Veliki koncepcijski sukobi” Tomac navodi kako je za vrijeme rada na Ustavu često je izgledalo da neće biti hepienda (“hrvatizirani” engleski izraz “happy end”) te kako se u vrieme formuliranja Ustava vodio veliki koncepcijski rat i žestoke političke borbe ne samo u Ustavnoj komisiji nego i u hrvatskom društvu.
Najžešće borbe, navodi Tomac, vodile su se oko pitanja “kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta”.
Tomac, u to doba visoki dužnostnik SKH-SDP (savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), kaže: “Osobito jake bile su one snage koje su tražile bitne promjene nekih povjesnih ocjena (valjda onih u dotadašnjem jugokomunističkom Ustavu), koje su čak prijetile, da su prihvaćene, da Hrvatsku od pobjedničke antifašističke države pretvore u gubitničku fašističku državu (kojoj je služio i njegov otac), što bi imalo nesagledive posljedice za našu sadašnjost i budućnost” (?!).
Druge “antifašističke” smicalice nije vriedno ni spominjati osim možda onoga dijela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane “Ustavne komisije” u kojoj su bili on, u svim manipuliranjima omniprezent demon Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Ljubo Valković, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, ‘Zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti’.
U kratkim crtama, tako je došlo do “utemeljenja” nove hrvatske države na umobolnoj koncepciji koja nema nikave veze s osnovama bilo kakvoga pojma državnosti. Na jugoboljševičkom ZAVNOH-u.
Ne znam što dr. Tomac, koji je, kako kaže, raskrstio s KGB (komunizmom, globalizmom i bezboštvom) danas o tome misli i jesu li još i danas za njega jugokomunizam i ono što današnji neoboljševici u Hrvatskoj zovu “antifašizam” dva različita pojma ali, čitajući njegove današnje napise, ima nade da će jednoga dana, prije nego što ode na onaj bolji, pravedniji svijet, objaviti i svoje pokajanje za svoj vrlo visoki udjel u podmetanju tog komunističkog kukavičjeg jaja u Ustav republike Hrvatske i zatražiti da se, bez ikakvog oklijevanja, iz njega izbaci.
ZAVNOH – ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI ILI – SRBOKOMUNISTIČKA FATAMORGANA
Kako bi zataškali neuspjehe i stagnaciju na terenu, komunistički vođe koji su se krili po raznim jazbinama i šumama Bosne, Like i Korduna, u prosincu 1942. pkušavaju sazvati sastanak “Rukovodstva komunističke partije na terenu” u kojem snagom abstraktne dijalektičke filozofije pokušavaju izpuniti prazninu političke neorganiziranosti i vojničkih neuspjeha, iznoseći da su tobože zreli uvjeti da se stvori “političko predstavništvo naroda ( u množini ) Hrvatske” koje će sazreti sve neuspjehe na terenu i u politici.
Radi razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.
Tek u noći 13. lipnja 1943. grupica vodećih komunista u Hrvatskoj uspjela se privući u praznu dvoranu Doma Mladeži u Otočcu gdje su trebali početi sa svojim “zasjedanjem”.
Ocijenili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se, uz blagdan sv. Ante, taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni.
Krivo su ocijenili. Odmah na početku njihovog “zasjedanja” dojavljeno im je da je njihovo ‘zasjedanje’ odkriveno i da iz pravca Brinja nailazi 10. Slunjska ustaška bojna , a od Gospića 31. jurišna.
I, neobavljena posla, drugovi su kroz šumu pobjegli u četničko selo Labudovac kod Plitvica gdje će sutradan nastaviti s tim svojim “zasjedanjem”.
Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama upriličili su da im na to ‘zasjedanje’ kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, nedavno prebjeglog pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. iz Zagreba pobjegao (po noći prenesen) na tkzv. oslobođeni teritorij.
Najprije su se dogovorili da to svoje novoizabrano političko predstavništvo nazovu “Vijeće Narodnooslobodilačkog Pokreta Hrvatske” (VNPH). Ali pošto su neki od njih, poput Nazora, smatrali da je taj naziv neprikladan jer više zvuči kao vojničko nego političko tijelo, poslije dugog natezanja dogovoriše se da ga preimenuju u “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH) kao ogranak nedavno osnovanog ZAVNOJ-a u Bihaću.
Na tom sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik Šibenčanin Bumber, koji je nedavno , po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke, s cijelom svojom bojnom prišao partizanima.
Te noći, izvršni odbor toga komunističkog ZAVNOH-a osnovao je u Labudovcu i odjele za promičbene akcije i, osim svoga “Vjesnika”, pokrenuo polumjesečnik “Srpska Riječ” kao organ “Srpskog kluba vjećnika u ZAVNOH-u”.
U tom “Srpskom klubu” okupili su se lički i kordunski Vlasi koji su se ….“izdigli u krvavim bojevima protiv ustaške države” ( paležima i klanjem civilnog pučanstva i zarobljenika ).
Ta “Srpska Riječ” u rukama “Srpskog kluba” trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj “Srpski Klub” u Beogradu prije rata kojem je na čelu bio Slobodan Jovanović, a kojemu je bila svrha “Braniti vaskolike ugrožene srpske interese”. Taj Slobodan Jovanović bio je u to vrieme predsjednik izbjegličke “Jugosloveneske kraljevske vlade” u Londonu u kojoj je vrlo aktivni sudionik bio i Mačekov zamjenik dr Juraj Krnjević.
Posljedično ni jedna odluka ZAVNOH-a nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.
To kod nekih ondašnjih “hrvatskih” jugokomunista, većinom Mačekovih grlatih blebetala, izaziva negodovanje jer im nije dozvoljeno da kao protutežu osnuju “Hrvatsku Riječ”. Nu odluka je donesena da oni o nekakvim svojim interesima mogu govoriti i pisati jedino u Vijesniku kao službenom glasilu ZAVNOH-a.
Nastavak u idućoj emisiji...
Za Dom Spremni! Ja Sam Zvonimir Došen
Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, 9. lipnja 2013.
Prenosimo...
Zaboravljeni zločin u Dusini
Tužiteljstvo BiH podiglo je ovih dana optužnicu protiv Vehida Subotića, bivšeg pripadnika Armije BiH, koji se tereti za ratni zločine nad hrvatskim civilima 1993. godine. Kako navodi Tužiteljstvo, državljanin BiH je, kao pripadnik Sedme muslimanske brigade Armije BiH, odgovoran za protupravno zarobljavanje i ubojstva civila u selu Dusina kod Zenice.
U optužnici se navodi kako su pripadnici Sedme muslimanske brigade 26. SIJEČNJA 1993. godine opkolili Dusinu, zarobivši pripadnike Hrvatskog vijeća obrane, i oko 40 civila. Optuženi je potom sudjelovao u izdvajanju osam civila hrvatske nacionalnosti i ostalim pripadnicima Armije BiH naredio da jednog po jednog ubiju. Subotić se tereti da je nakon toga osobno ubio još jednog civila, a zatim sudjelovao u ubojstvu jos četiri zarobljenika i zapovjedio ubojstvo još jednog Hrvata. Ova vijest dolazi samo par dana nakon skandaloznog istupa bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i vječitog drugog u bošnjačkoj SDA Bakira Izetbegovića, sina pokojnog Alije, intervjua kojeg je napisao u najčitanijoj tiskovini u Hrvata. Napisao odgovore na unaprijed postavljena pitanja, a ne ga odradio uživo s novinarom, kako bi priličilo pravom političaru i „muškarčini“. O
vako je ispao „hinja“, kako kaže „raja“ u ovoj zemlji, no ne iznenađuje. Takva mu je i politika svih ovih godina. I onda se čudi što Sulejman Tihić, uvijek kada zagusti, s njim „očisti patos“.
Naš „lipi Bakir“, koji šarmira sugovornike kada dođe u službeni posjet Lijepoj našoj i Zagrebu, „hinjski“ napisa u svom odgovoru u najčitanijoj tiskovini u Hrvata kako, citiramo: „Mislim da se osjećajem nezadovoljstva i frustracije bh. Hrvata pretjeruje, da se on namjerno “pumpa” radi predizbornih pozicioniranja političara. Hrvati nisu neravnopravna etnička skupina u BiH“. Glede prvostupanjske haaške presude šestorici bh. Hrvata „hladno“ napisa:
„Tuđmanova Hrvatska iskoristila je slabost obrambenih snaga Bosne i Hercegovine i pridružila se agresiji i pokušaju komadanja teritorija Bosne i Hercegovine, stvaranju hrvatskog entiteta koji bi se zatim pripojio Hrvatskoj. I metode su bile iste. Etničko čišćenje, konc-logori, silovanja, rušenja spomenika koji svjedoče prisustvo bošnjačke kulture na tim područjima, čaršija, mostova, naročito temeljita destrukcija i uklanjanje džamija. Sve je ovo konstatirano u presudi. Ovo je vrlo važan akt za buduće odnose u Bosni i Hercegovini i za buduće odnose BiH s Hrvatskom. Uvjeren sam da će ovom presudom biti zadan konačan udarac ambicijama za stvaranje “trećeg entiteta” i eventualnoj podršci Zagreba takvim idejama. Samo na istini, na prihvaćanju istine, ma kakva ona bila, mogu se izgraditi budući dobri i korektni odnosi Hrvata i Bošnjaka“. Ovaj vječiti drugi SDA-ovac valjda je otvorio oči svim onim Hrvatima koji žive s druge strane Save kako se ne radi o odmjerenom političaru nego suštoj suprotnosti. Alijin sin ironizirao je „s Mjeseca vidljivu“ neravnopravnost bh. Hrvata objašnjavajući da su “postotno zastupljeni”. Pri tom je namjerno propustio napisati (a ne izravno odgovoriti, op. a) kako su Hrvati konstitutivni narod, a ne manjina. Isti taj Bakir Izetbegović, vječiti drugi“ u SDA, Alijin sin, u jednom od svojih prvih medijskih nastupa, govoreći o svojoj, očito neiskrenoj, isprici za zločine postrojbi bošnjačke Armije RBiH, reče kako se ti zločini „u usporedbi sa zločinima hrvatske i srpske strane mogu tretirati kao incidenti“. Skandalozno! Pametnome dovoljno! Zaboravio je sin Alijin na masovne progone Hrvata od Bugojna, Travnika, Novog Travnika, Zenice, Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vareša. Zaboravio je na logore za Hrvate od Zenice, Viteza, Travnika, Busovače do Bugojna, zaboravio je na masovne zločine nad Hrvatima od Grabovice, Trusine, Križančeva sela do Dusine....Namjerno zaboravio! A hvali se „na sva usta“ kako je vjernik! Bog neka ti oprosti grijehe tvoje!
Zaboravio je Bakir i „razni Bakiri“, ali i mnogi „naši domoljubi“, na logore za Hrvate od Zenice, Viteza, Travnika, Busovače do Bugojna, zaboravio je na masovne zločine nad Hrvatima od Grabovice, Trusine, Križančeva sela do sela Dusine...
Zaustavit ću se na selo Dusinu, Lašva, nedaleko od Zenice. Da se ne zaboravi taj krvavi zločin pripadnika Armije RBiH, mudžahedinskih postrojbi 7. Muslimanske brigade koje su bile u sastavu 3. Korpusa ARBiH. Početak rata između bošnjačkih i hrvatskih postrojbi u BiH počeo je 26. siječnja 1993. godine napadom Armije BiH i njezinih mudžahedinskih snaga na hrvatsko selo Dusina u zeničkoj općini kada je masakrirano 10 civila, od toga jedan Srbin koji se sklonio zajedno sa suprugom u tom selu (bila je to VII. muslimanska brdska brigada čijim drugim bataljunom je zapovijedao Šerif Patković zvani Geler, koji je u međuvremenu obnašao dužnost ministra branitelja u Vladi ZE – DO županije). Što se to dogodilo u hrvatskom selu Dusina kod Zenice tog 26. siječnja? U knjizi «Boja smrti» autor Andrija Tunjić opisuje boravak u Zenici u ožujku 1993. i svoj susret sa tadašnjim zapovjednikom zeničke HVO brigade „Jure Francetić“ Živkom Totićem. Oni su 27. ožujka 1993. obišli Dusinu u kojem su 26. siječnja 1993. pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH uhitili, pobili i izmasakrirali 10 muškaraca - devet Hrvata i jednog Srbina koji se tu sklonio iz Zenice. Ubijeni su: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju u Busovači. U Tunjićevoj knjizi stoji: «...Narod zna da je Zvonku Rajiću izvađeno srce.» U svjedočenju kod suđenja Tihomiru Blaškiću sudjelovala je i Željka Rajić, supruga Zvonka Rajića, zapovjednika HVO-a u Dusini. Ona je pod prisegom izjavila da joj se Šerif Patković hvalio kako je ubio svojom rukom njezina muža Zvonku.
Prenosimo u cijelosti i iskaz o stradanju Hrvata sela Dusina (svjedok: žensko, Hrvatica, rođena 1948. godine) –
„ Dana 26. 01. 1993. ujutro u 6:00 sati probudila nas je pucnjava. Ubrzo su uslijedile i detonacije. Nazvala sam suprugu muževog brata da je upitam što se događa. Rekla je da pucaju po njenoj kući. Rekla sam joj da dođe kod nas, jer da imamo dobar podrum. Došla je ona i njena kći, druga šogorica sa sinom koji je rođen s tjelesnom manom - došao je na štakama s dvije kćeri. Kako još nije bilo dobro svanulo, uspjeli su doći do nas. Pucnjava se nastavila i narednih sat vremena. Jedan rasprskavajući metak razbio nam je podrumski prozor. Nakon toga začuli su se povici “Allahu egber!”, “Otvarajte!”. Ja sam potrčala i rekla : “Ne pucajte, otvorit ću!” Primila sam za kvaku ali je u tom trenu metak probio bravu. Vrata su se otvorila sama. Ukazala su se dvojica vojnika s uperenim puškama i rancima na leđima. Bili su u maskirnim uniformama. Preko čela su imali zelene trake i zelene beretke na glavi. Plakali smo i molili da nas ne ubiju. Rekli su: “Ne bojte se ništa! Mi ne ubijamo žene i djecu. Nismo mi ustaše i četnici! Mi smo muslimanska vojska!” Vidjeli su da su samo žene i djeca jer mi je muž već otišao iz kuće i nije se vraćao. Rekli su nam da se ne mičemo i da će se odmah vratiti. Preplašeni čekali smo, a potom su dolazili još tri puta po dva vojnika i govorili da se ne mičemo. Kad su ovi zadnji došli naredili su da što prije izađemo iz podruma. Pred sobom su dotjerali Vinka Kegelja (rođen 1940.) s rukama iznad glave. Vinko je imao modricu na licu i nateknutu bradu. Bio je u civilu. Kad smo izišli priključili su nas ostalim Hrvatima koje su pohvatali i tjerali nas u muslimanski dio sela. U Dusini je inače bilo 7 hrvatskih kuća, a prihvatili smo i prognanike: Srbina Voju Stanišića (rođenog 1924.) i njegovu ženu Gospavu (rođenu 1926.). Selo je bilo puno muslimanske vojske. Tukli su naše muškarce i Srpkinju Gospavu. Doveli su nas kod kuće Zuhdije Elvida. Od seoskih Muslimana vidjela sam Nijaza Elvida, Fildu Ćagu. Bilo je i drugih, ali se ne mogu svih sjetiti. S obzirom da je bilo još desetak naših vojnika u zaseoku Brdo koji se nisu predali, muslimanski su vojnici razdvojili djevojke, mlađe žene i sve muškarce, da ih koriste kao živi štit. Nas oko 20-tak preostalih su vratili u kuću Stipe Kegelja. Moram pripomenuti da je tu večer u naše kuće stiglo oko 40-ak Hrvata iz sela Višnjice i Lašve koji su od muslimanske vojske bježali u pravcu Busovače. Kuća Stipe Kegelja je bila pogođena granatom i unutra je vladao nered. U kuhinji gdje su nas ugurali nije bilo prozora, bio je izvaljen. S obzirom da je vani bio snijeg, u toj prostoriji je bilo užasno hladno. Straža nas je čuvala. Nakon jedno 2 sata, oko 10 sati, vraćeni su oni koji su korišteni kao živi zid. Stavili su nam i zvono iznad vrata, da nitko ne bi mogao izaći. Sve su njih potrpali s nama. Muškarci su bili krvavi i u modricama, a djevojke i žene preplašene. Potom je ušao vojnik, meni nepoznat i rekao: “Govorite gdje je oružje. Ako mi i metak otkrijemo pobit ćemo i vas i djecu!” Moj muž im je dao već prije pušku. Tražili su minobacače, PAM-ove... Muž je rekao: “Što sam imao dao sam!” “Daj da mu ubijemo kćer”, rekli su i povukli je za ruku. Svi smo zapomagali, a muž je rekao: “Ubijte mene, nemojte nju”. Onda su je pustili. Potom su počeli izvoditi muškarce, jednog po jednog i ispitivali ih, pretraživali po kućama, a potom ih vraćali. Muškarci su se vraćali krvavi i izudarani. U jednom momentu dotrčao je jedan vojnik koji je bio potpuno rastrojen. Vikao je: “Poginuo mi je komandant, sve ću vas pobiti!” Oni su zalupili vratima i otpočela je pucnjava po kući, a kroz vrata je dolazio miris benzina. Mislili smo da smo svi gotovi. Pucnjava po kući i vika je trajala 15 minuta i onda se sve umirilo. Nakon toga došao je vojnik Ahmet Elvida sa spiskom i dao nepoznatom vojniku koji je otpočeo s prozivkom. Prozivali su devet muškaraca (osam Hrvata i jednog Srbina). Kad su ih prozvali ja sam zaplakala i rekla: “Kud ih vodite, što su vam oni skrivili?” “Vodimo ih sunetiti.” - odgovorili su vojnici uz smijeh. Nepoznat vojnik me je odgurnuo i rekao: “Ja ću ih ubiti!” i zalupio vratima. Desetak minuta nakon što su ih izveli začuli smo rafale. Pitala sam vojnika do sebe: “Šta se događa?”. Rekao je: “Isprobavamo oružje.” Bilo je to oko 15:00 sati po mojoj procjeni. Pitala sam jednog vojnika: “Čemu sve ovo?” On je odgovorio: “Naš zadatak je očistiti ovaj teren. Zahvalite Bogu što vam nisu došli Krajišnici! Tek bi onda vidjeli šta bi bilo s vama!” Preostali dio dana do 18:00 sati proveli smo u kući. Vojnici su se smjenjivali, neki su čak pokušali biti fini, ali većina ih nas je vrijeđala i maltretirala.
Oko 18:00 sati rekli su nam da moramo ići u selo Lašvu, jer da tamo HVO hoće napasti njihovu vojsku. Pretresli su nam sve stvari i potjerali nas. Išli smo u koloni, a muslimanski vojnici oko nas. Usput su nas kao i prije psovali i vrijeđali: “Eto vam Herceg-Bosna! Jebo vas Kordić. Gdje vam je sad Kordić?” - i tome slično. Hodali smo po snijegu i ledu nekih sat vremena. Smjestili su nas u školu u kojoj su već bili dotjerani svi Hrvati iz sela Višnjice i Lašve. Rekli su nam da ćemo tu ostati dva do tri dana. Obećali su hranu, ali je nikad nisu dali. U 02:00 sata poslije ponoći su nam rekli da smo slobodni i da možemo ići. Razišli smo se po kućama poznanika u Lašvi. Sutradan smo otišli u Zenicu, u HDZ, da tražimo pomoć. Nahranili su nas i saslušali. Smjestili su nas u rudarski hotel, a nakon toga smo se razmjestili kod rodbine. Tamo smo od preživjelih muškaraca, od I.K. i F.K., doznali da su ostali prozvani muškarci strijeljani, masakrirani i mučeni. Razgovarajući kasnije s osobama koje su bile korištene kao živi zid doznala sam da su se svi naši vojnici koji su bili na položaju predali. Ukupno je odvedeno u KP Dom preko 20 muškaraca. Žene i djevojke iz živog zida kažu da im se prijetilo silovanjem, ali da ih nitko nije dirao“.
Za zločin u Dusini najodgovornijim su se smatrali Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, zapovjednici 3. korpusa ABiH i 7. muslimanske brigade Armije BiH kao i zapovjednik 2. bojne Sedme muslimanske motorizirane brigade pukovnik Šerif Patković. Spominjana su i imena: Adem Abaz, zvani Brada, zapovjednik, Edin Hakanović iz Dusine, koji je koristio hrvatske civile kao živi štit zatim Nijaz Helvida, Filda Čago, Bahro Čago, Ahmet Helvida, Kasim Helvida, Omer Helvida, Vehid Subašić, Ekrem Šišić, Fahrudin Delić i Hajrudin Delić. Do danas je samo, na godinu i pol zatvora, osuđen Edin Hakanović, bivši policajac iz Visokog kojem je dokazana krivnja za ratni zločin protiv civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Šerif Patković i Vehid Subotić ne samo da nisu kažnjeni nego su i nagrađeni Zlatnim ljiljanom 14. travnja 1993. godine.
Koncem mjeseca travnja 2008. godine Žalbeno vijeće Haaškog tribunala djelimično uvažilo žalbe bivših komandanata III korpusa i Sedme muslimanske brigade Armije BiH i smanjilo prvostupanjske kazne: Enveru Hadžihasanoviću sa pet na tri i pol, a Amiru Kuburi sa dvije i pol na dvije godine zatvora. Amir Kubura je odmah po izricanju presude izašao iz sudnice kao slobodan čovjek, a onda je ubrzo oslobođen i Enver Hadžihasanović, koji je na izricanje presude došao sa privremene slobode, na koju je pušten pošto je do tada u pritvoru proveo oko dvije trećine prethodno izrečene kazne od pet godina zatvora. (hrsvijet.net)
Mišo Relota
U spomen hrvatskom ratniku!
Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu.
Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.
Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.
Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!
U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!
Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka
Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.
Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.
Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "
O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :
" Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.
Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.
Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.
U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."
Almanah hrvatskih sveučilištaraca, Zagreb, o Uskrsu 1938.
Opravdanje hrvatskog nacionalizma
I.
Svaki čovjek, rođen i odgojen u jednoj izgradenoj kulturnoj sredini, ljubi narodnu zajednicu, kojoj pripada i taje ljubav toliko prirodna da se ona upravo nužno čovjeku nameće, jer ne ljubiti svoj narod značilo bi ne ljubiti samoga sebe, a to je nemoguće, jer se protivi osnovnom životnom zakonu. Čovjek osjeća, da smisao života nije izvan njega, nego u njemu, te da je puna i potpuna afirmacija vlastite ličnosti prvi postulat ljudske naravi. Ali afirmacija vlastite ličnosti moguća je samo u društvu, jer je uz društvo nužno vezana i sama egzistencija čovjekova, pa njegov stvaralački rad nije nikada osamljen, nego se popunjuje doprinosima drugih pojedinaca. Tako čovjek stvara zajednice, gonjen nuždom vlastite prirode, i u okviru zajednica odvija se individualni život čovjekov, pa ga izvan toga okvira i ne možemo naći, jer svaki čovjek živi u društvu, pa ćemo lako shvatiti, da izmedu čovjeka i zajednice postoji neki uzročni odnos i da se jedno drugim uvjetuje.
Bez čovjeka nema zajednice, ali niti bez zajednice nema čovjeka. Nije dakle čudo, da se čovjek uvijek veže uz neku zajednicu i da u njoj nalazi na neki način samoga sebe, a upravo neshvatljive žrtve, koje često doprinose pojedinci za opće dobro svoje zajednice bit će nam shvatljivije, ako uočimo da ih na to goni životni instinkt, jer u podsvijesti ispravno osjećaju, da propašću zajednice padaju i oni sami kao posebne ličnosti.
Zajednice su najprije malene, prva je u redu obitelj, onda zadruga, pa bratstvo, rod, pleme, a sve konvergiraju prema narodu, koji je zadnji i najsavršeniji u redu društvenih zajednica. O narodu možemo govoriti onda, kad je bar u krvi i podsvijesti ostvaren vez umrlih i živih generacija, te kad taj vez stvaran biologijskim i duhovnim srodstvom pojedinaca jedne zajednice, dobije tokom vremena organički karakter, a sama zajednica svoj specifični bitak, koji se na svoj način manifestira u njezinim vlastitim oblicima života. Na taj način nastaje neko duhovno zajedništvo pojedinaca, obilježeno zajedničkim nastojanjima i zajedničkim težnjama, ali to nije samo u sadašnjosti, nego je prošireno duboko u prošlost i seže daleko u budućnost.
Kad takva zajednica u svome povijesnom razvoju stekne i svijest o svojoj posebnoj egzistenciji, o svojoj snazi i o vrijednostima, koje baš ona unosi među ljude, onda se to duhovno zajedništvo potencira do maksimuma, jer pojedince ne ujedinjuje više samo nagonski osjećaj srodnosti, nego i spoznaja,, da hiljade i milijuni njihovih pojedinačnih života tvore jedan novi, potpuni život, koji je rezultat njihovih ličnih napora i borba. I tako narod postaje ne samo oznakom jedne etničke cjelovite skupine, nego u prvom redu simbolom njezinih duhovnih vrednota, te svaki čovjek, u kojemu materija nije potpuno negirala njegovu duhovnu prirodu, ostaje vjeran svojemu narodu čak i uz cijenu stradanja i žrtve.
Posve je jasno, da i mi nosimo u sebi ovaj općeljudski osjećaj privrženosti svojemu narodu, a kako smo mi pripadnici brojem malenog i ugroženog naroda, taj je osjećaj kod nas je još jače razvijen. Sve što smo stvorili, stvorili smo sami, iz teških borba i uz cijenu najvećih žrtava, pa smo ponosni da pripadamo takvu narodu. Nacionalna orijentacija nije za nas stvar naše slobodne volje i našega ličnog izbora, jer smo nacionalno opredjeljenje primili rođenjem i ono je sastavni dio nas samih. Mi ljubimo svoj narod i ne možemo drugačije, jer odreći se svojeg naroda značilo bi odreći se svoje prirode, a to bi značilo poniziti u sebi čovjeka. Stoga smo mi nacionalisti, već potom što smo ljudi, i koliko želimo i slobodu i samostalni razvitak nas kao cjeline, naroda.
Jedno od drugog se ne može odvojiti, jer kolikogod mi kao pojedinci činimo i stvaramo narod, toliko iz nas opet narod stvara ono što jesmo, jer je svaki pojedinac samo dijelak narodnog duha, pa se izvan narodne zajednice ne mofe razviti u potpuna čovjeka.
Mi ne možemo biti, sve kad bismo i htjeli, drugo, nego što jesmo, ali mi to niti ne želimo, nego se naprotiv ponosimo, što smo sinovi baš hrvatskog naroda. Istina, kao brojčano malen narod mi se ne možemo u svemu mjerili s drugim narodima, ali pravu vrijednost malih naroda i ne smijemo tražiti samo u bogatstvu i veličini, nego ponajprije u onoj golemoj snazi, koju mali narodi pokazuju u borbi za opstanak, te u životnoj sposobnosti i energiji, koja je velika, iako ne nalazi, zbog mnogih zapreka analogan izražaj u djelima u koje je uložena. Kad bismo male narode u poredbi s velikima mjerili samo po onome, što su jedni i drugi stvorili i dali čovječanstvu, onda bi mali narodi za velikima toliko zaostajali, da bi skoro izgubili opravdanje svojeg postojanja.
Ali uzmemo li za mjerilo onu unutrašnju snagu naroda, kojom se suprotstavljaju i najvećim materijalnim zaprekama; onaj smisao da žrtvuju materijalna, prolazna dobra za ostvarenje svojih vječnih narodnih ideala; onu toliko veliku i lijepu težnju da svoj život uzdrže i afirmiraju uz najveće žrtve i onda, kad bi razum već rekao, da je to nemoguće - uzmemo li i ove momente kao kriterij vrijednosti pojedinih naroda, onda ćemo vidjeti ne samo to, da se mali narodi mogu mjeriti s velikima po vrijednosti, nego da su često od njih i vredniji.
Da i hrvatski narod ujedinjuje u sebi vrijedne osobine, to nam dokazuje već i činjenica, da se do dana današnjeg održao, pa naš nacionalni zanos nije samo plod onoga općeg osjećaja odanosti svojemu narodu, nego je uz to još duboko ukorijenjen i u spoznaji naše narodne vrijednosti i snage. A u tome i jest cijelo pitanje: imamo li mi dosta snage da ostvarimo naše prirodne težnje, ili časoviti neuspjesi, koje smo doživljavali i koje još uvijek doživljujemo, znače našu unutarnju nemoć i nesposobnost za samostalan život? Ako je tako, onda je naš nacionalizam doista tek neko mladenačko zanešenjaštvo, ili neki nezreli ekstremizam, ali ako se iza tih časovitih neuspjeha krije latentna, još sasvim neizražena i neostvarena snaga, onda je sve drugo iluzija i zanešenjaštvo, a naš nacionalizam jedina stvarnost i jedini put.
II.
Svaki narod, a osobito maleni narod, nailazi u svome povijesnom razvitku na mnoge zapreke, pa kako želimo ocijeniti njegovu vrijednost i snagu moramo omjeriti ponajprije veličinu tih zapreka. Po svom geografskom položaju hrvatski narod je došao u središte sukoba geopolitičkih sila Istoka i Zapada, a sa sjevera nalegla Panonska nizina, koja je stalno, poput teškog tereta, prijetila da će nam zdrobiti hrptenicu. U unakrsnom sukobljavanju tih sila odvijala se naša povijest, a koliko su te sile skretale pravilan tok narodnog života nije teško dokučiti. Ipak Hrvati već u prvim danima svojega narodnog života, prvi od svojih doseljenih susjeda, stvaraju svoju narodnu državu i borba za njezinu samostalnost daje osnovni ton cijeloj hrvatskoj povijesti. Djelo Tomislavovo odaje bez sumnje državotvornu snagu hrvatskog naroda, a ta snaga ne utrnjuje nikada, ni onda, kad je hrvatska država sužena na najmanji teritorij.
Krivo je mišljenje, da hrvatska država iz doba narodnih vladara znači zadnju točku napona hrvatskog naroda i da od te godine počinje retrogradni razvoj. Uživimo li se malo bolje u geopolitički položaj Hrvatske, vidjet ćemo da se tek -baš obratno- u dogadajima, koji nastaju poslije godine 1102., očituje prava snaga i životna sposobnost hrvatskog naroda, jer je upravo nevjerojatno, da se tako malen narod, kao što je hrvatski, zapljusnut turskom bujicom, i samo održao na životu (kao na pr. srpski), a upravo je neshvatljivo, da je tu bujicu mogao na svojem teritoriju i zaustaviti. To mu je, dakako, uspjelo samo uz cijenu najvećih žrtava, a te su baš dovele do kidanja hrvatskoga državnog teritorija.
Zahvaljujući tome hrvatski narod je dočekao devetnaesto stoljeće, stoljeće probudene nacionalne misli, kad je trebalo mnogo energije, da se drži korak s drugim narodima, na jednoj trećini svojeg teritorija i s prilivom srpskog, stranog, kulturno inferiornog elementa, koji je gurala pred sobom, poput drvlja i tršća, turska bujica, a od tih udaraca naš se narod nije mogao pravo pridići kroz cijelo XIX. stoljeće, pa u toj baštini, koju nam je nanijelo trostoljento klanje treba, mislim, tražiti i izvor svih onih uzroka, koji su učinili da hrvatski narod još danas nije potpuno ostvario svoje narodne težnje.
Ali državna misao - dokaz narodne vitalnosti - ostaje uza sve te okolnosti živa. Za hrvatsku državu daje glavu hrvatski kralj Petar, a ugovor od god. 1102. ne znači kapitulaciju, nego najbolji izlaz u onom momentu.
- No državna misao nije oslabila niti poslije toga, nego je predavana mladim generacijama, ispisana uvijek svježom krvlju. Za tu ideju žrtvuju se stotine i stotine života, za nju umiru i seljaci i ona ne slabi sa slabljenjem hrvatske državne nezavisnosti, nego naprotiv jača, pa se za nju u XIX. i XX. stoljeću ne bore hrvatski političari samo oštrinom svoga pera i snagom svog uma, nego još i u tim stoljećima daju i živote za nju. Kvaternik, Bach i Rakijaš padaju u Rakovici, ne kao zadnji borci za slobodu i samostalnost Hrvatske, nego kao predvodnici nove, odlučne borbe, koju prihvaća cijeli narod.
Snaga hrvatskog naroda, koja se pokazuje u stalnoj težnji da se on posve slobono i samostalno afirmira i ogradi od drugih svoju individualnost, ne jenjava nikada, pa ni onda, kad nam se to u prvi mah pričinja. Tako i proces prelaženja hrvatskog naroda iz biologijskog stadija u stadij svijesnog naroda, koji se odigrava u ilirskom pokretu, unatoč sveslavenskog obilježja, koje pokazuje taj pokret, nosi ipak hrvatske značajke. Taj pokret okuplja ponovno u jedan cjelinu hrvatske razdvojene pokrajine i prvi, što zvuči paradoksalno, unatoč svome sveslavenskom obilježju, povlači jasnu granicu između Hrvata i nj?hovih susjeda Srba i Slovenaca, jer i jedan i drugi otvoreno ostaju protiv llirstva, te Slovenci nazivaju Vraza uskokom i sličnim imenima, a Srbi postavljaju malo kasnije svoju velikosrpsku tezu.
Tako je ilirski pokret razvio hrvatsku, narodnu svijest, pa se i Ante Starčević morao nadahnuti na ilirskim davorijama i budnicama, prije nego je u veličanstvenoj sintezi vjekovnih hrvatskih težnja dao ideologiju hrvatskog nacionalizma.
Dakako da je i ilirski pokret imao svoje vrijeme, pa ako to i nije shvatio jedan dio hrvatske inteligencije, nego je, mjesto da pristupi usavršavanju i istančavanju narodne individualnosti, počeo sve više tonuti u magli neke jugoslavenske iluzije, a Vuk Karadžić, iskorišćavajući tu naivnost, nastojao teoretski opravdati srpski imperijalizam i težnju za prisvajanjem hrvatskih zemalja, ipak je hrvatski narod, kao organička cijelina spontano reagirao i jasno progovorio u ličnosti Ante Starčevića. Nije hrvatski narod bio nemoćan, nego je u času, kad je vrijeme tražilo, da se njegova individualnost izrazito obilježi ne samo prema Nijemcima i Madžarima, nego i prema Srbima, to i učinio, pa je i ilirsko ime, koje sada nije dovoljno ftksiralo njegovu individualnost, promijenio u hrvatsko, jer "ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvate pod narodnu zastavu, ono promiče svijest narodnu, ono se jasno javlja svakim narodnim dahom". (T. Smičiklas).
Jugoslavenska orijentacija naše inteligencije imala je dakako kobnih političkih posljedica, kojih odraz nalazimo još i u našim danima, i ona je doista znač?la pomanjkanje unutarnje snage, ali nemoć i nesposobnost tog dijela inteligencije nije nipošto refleks raspoloženja hrvatskog naroda, jer ne samo da hrvatski narod nije jugoslavensku koncepciju nikada primio, nego je baš u to vrijeme iz svoje sredine izbacio u osobi Ante Starčevića takvu ličnost kakvu je teško naći i kod velikih naroda. I dok bismo po službenom stavu hrvatskih političara u drugoj polovici devetnaestog početkom dvadesetog stoljeća mogli zaključiti, da se hrvatski narod odriče svoje samostalnosti dotle uistinu baš to doba znači triumf probudene hrvatske nacionalne misli, te sve, što se je tada stvorilo, ostaje putokazom baš za današnje dane.
Baš u to doba formuliraju se potpuno hrvatski nacionalni zahtjevi i nacionalna ideja poistovjetuje se s državom "Ja ne razumijem - govori Ante Starčević - što hoće da kažu oni koji vele, da kraljevina Hrvatska, kraljevina pet stoljeća prkosivša Istoku i Zapadu, ne može o sebe, neodvisna stajati". Pitanje slobode, pitanje hrvatske samostalnosti i nezavisnosti ne može trpjeti nikakvih kompromisa, vezívanja ni uz kakve uvjete. To je aksiom - pravílo, o kojem nema diskusije. "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka; makar bilo samo pet Hrvata, neka ih to pet bude slobodno i sretno!" (Starčević).
Razvoj hrvatske nacionalne misli nalazi svoj vrhunac u osohi Ante Starčevića, jer je on znao riječima izreći i perom napisati ono što je vjekovima govorila krv hrvatskog naroda. U svojoj ličnosti on je ujedinio sve značajke hrvatske nacije, pa će načela, koja je on postavio, ostati putokazom za sva vremena, dok bude Hrvata i Hrvatske. Stoga sve, što će se poslije njega stvarati na političkom polju u Hrvatskoj, moći će biti tek konkretna primjena njegove nauke, i svaki hrvatski političar, bude li htio voditi zaista hrvatsku politiku, morat će se držati sígurna puta, koji je zacrtao Ante Starčević. Tu istinu potvrduje svojom smrću - rječitije nego riječima - i Stjepan Radić, ali to priznanje nisu čuli, ili su ga brzo zaboravili oni, koji ne običavaju ništa naučíti iz života i povijesti.
U povijesnoj perspektivi snaga hrvatskog naroda je očigledna. Izrastao na ruševinama Rímskog Imperija, na ovoj grudi, koju je stekao borbom i žrtvama, hrvatski narod živi već jedno cijelo tisućljeće, doživjevši smrt moćne avarske i franačke vlasti, pad turske síle i rasap velike Austro-Ugarske carevine, pa se čovjeku nameće misao da je baš žilavost, sposobnost odhrvati se i najvećim pogiblima osnovna značajka hrvatskog naroda. Tako je braneći sebe na ovom presudnom graničarskom području hrvatski narod branio vjekovima od istočnog barbarstva evropsku kulturu, a tu svoju providencijalnu misiju on je divno vršio, pa mu je za to i podijeljen časni naslov: antemurale christianitatis - predzide kršćanstva. Koliko je hrvatski narod već tim svojim defenzivnim stavom zadužio zapadnu civilizaciju, nije potrebno ni spominjati, jer je jasno, da se bez hrvatskoga junačkoga bedema teško mogu zamisliti onakva velika stvaranja Renesanse.
Kad se sve to uoči "svaki hrvatski inteligenat, pa čak i filozof, znat će posve točno, da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma hilo kojeg nepograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu korisniji od integralnog jugoslavenstva" (Šufflay).
Ali nije hrvatski narod samo posredno doprinosio evropskoj kulturi. Primivši kršćanstvo i zapadne tekovine on je ubrzo ušao kao subjekat u okvir zapadne kulture i nije se nikada u njoj izgubio, nego je do danas sačuvao svoj specifični narodni izraz. On je imao književnost na narodnom jeziku "kada zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oče naš u svom jeziku izbrojiti" (Starčević), i njegovo kulturno stvaranje nije zamrlo niti u danima najžešćih ratova. Kao klasična Grčka i malena hrvatska zemlja posuta je bezbrojem spomenika koji su svjedoci snage Hrvatskog duha, a imena Marulić, Zlatarić, Hektorović, Gundulić, Bošković, Medulić, Kačić, Vitezović u prošlosti i bezbroj drugih u nedavnoj prošlosti i sadašnjosti govore jasno o produktivnosti i vrijednosti našeg naroda.
U cijelom našem kulturnom stvaranju očituje se duboko etičko poimanje života, religioznost, smisao za pravdu i čovječnost, a te značajke napose danas u vijeku materijalne sile odaju i višu, duhovnu vrijednost hrvatskog nacionalizma. U neprestanoj borbi i neprestanom braniku zemlje, vlastitog života, tradicije, vjere i narodnih ideala iskristalizirao se hrvatski duh nesebičan i altruističan, junačan i ponosan, spreman da se uvijek žrtvuje za pobjedu duha i pravde. Izrastao na zaista jedinstvenom teritoriju, hrvatski narod je stvorio i jedinstvenog čovjeka, čovjeka idealistu, čovjeka duše í srca, a takvog čovjeka baš danas, više nego ikada prije, treba naša materijalistička kultura.
Te je značajke hrvatske narodne duše zapazio čak i Dante, jedan od najvećih pjesnika na svijetu, koji je stvorio divnu viziju u XXXI. pjevanju "Raja", inspiriran u Rimu religioznim zanosom hrvatskih hodočasnika. Ali te značajke uočavali su i sami Hrvati, pa je mesijanska ideja živa u svakom razdoblju njihove povijesti. Mesijanska ideja rada Križanića i Vitezovića; ona daje svoje obilježje i ilirskom i jugoslavenskom pokretu, a i Stjepana Radića pravo naziva Šufflay mesijom. No taj hrvatski mesijanizam bio je uvijek krivo shvaćen, pa je on i jedan od ponajglavnijih uzroka da Hrvati nisu potpuno ostvarili svoje narodne težnje, jer su pojedinci, radeći za neke opće ideale, žrtvovali njima za volju naše narodne interese. A to je lako misleno i krivo shvaćeno mesijanstvo. Svaki narod ima neku misiju u svijetu u tome smislu, što svaki narod, već time, što je narod, stvara, pa svojom stvaralaštvom doprinosi općem napretku i kulturi.
Ali, da može doprinjeti nešto čovječanstvu, svaki narod mora sebi ponajprije osigurati samostalan i nezavisan razvitak, pa tako i hrvatski narod, želi li svojom kulturom vršiti neku misiju u čovječanstvu, mora ponajprije stvoriti preduvjete za samostalan i nezavisan narodni život. Nikakvo dakle sveslavenstvo ili jugoslavenstvo, nikakvo internaciolizirano radništvo ili seljaštvo, nego hrvatstvo, čisto, integralno hrvatstvo. A Hrvati doista mogu dati nešto evropskoj kulturi i to nešto zaista svojega. Mogu joj dati malo duše, mogu joj dati opet čovječanski biljeg, a to joj je zbilja potrebno, jer je dotjerala do apsurda, da je čovjek zarobljen od vlastitih tvorevina, te je njemu postalo svrhom ono, čemu je on prije bio svrha.
Kao narodni individualitet Hrvati i danas stvaraju i unose svoje hrvatske značajke u opće kulturno stvaranje, pa je i danas očita, unatoč teškim prilikama, u kojima živi hrvatski narod, njegova produktivna snaga i vrijednost. Nema sumnje, da sve to stvaranje i u prošlosti i u sadašnjosti ne odaje stvarnu snagu i vrijednost hrvatskog nacionalizma, jer se ta snaga, stoljećima sputavana nevjerojatnim zaprekama, nije mogla nikada potpuno odraziti. Hrvatski narod je stvorio, istina, divnih djela, djela, po kojima ide u red prvih naroda, ali pravu njegovu veličinu pokazat će tek budućnost, koja će donijeti slobodu hrvatskog naroda.
III.
Svi momenti iz naše narodne prošlosti odrazuju se i danas u našem nacionalizmu, jer on i nije drugo nego sinteza prošlosti, kontinuirana težnja da se opet ostvari ono, što je izgubljeno, da se naša narodna individualnost afirmira slobodno i u svakom smjeru. On prema tome nije neka doktrina, koja bi se nametala hrvatskom narodu kao neki nazor na svijet; on je izrečena misao i volja hrvatske narodne duše. Etičan je, obilježen duhom borbe za "stare pravice", nije ekskluzivan, ne postavlja se na pijedestal božanstva, nego poštiva slobodnu, odgovornu i savršenu ljudsku ličnost. Temelji se na najzdravijem sloju ljudi - seljaštvu, pa je stoga čovječan, protkan socijalnim osjećajem i smislom za prava, jednakost i suradnju svih staleža. Borben je, jer je usko povezan uz grudu i narodnu tradiciju, i jer se u borbenosti najbolje očituje hrvatski duh, otporan i neslomiv.
Hrvatski nacionalizam nije za nas stranačko opredjeljenje, jer je iznad svih stranaka i pokreta. On nas ujedinjuje, uskladujući naša pojedinačna nastojanja i tražeći od nas da zatomimo vlastite materijalne interese, kad je u pitanju opće narodno dobro. Idealizam i borbenost, vrednote, koje ujedinjuje u sebi hrvatska narodna duša, i snaga, kojom se hrvatski narod stoljećima odupire svakoj sili i borbi za svoju slobodu i nezavisnost - to su dva pola, na kojima se temelji hrvatski nacionalizam. Između ta dva pola kreće se naše nacionalno dozrijevanje. Sve vrednote, svu snagu prošlosti ujedinjuje u nama naš hrvatski nacionalizam, pa mi po njemu stičemo idealnije poimanje života. Zato nas ne može zaustaviti nikakva materijalna sila, a ne mogu nas zaplašiti niti naši časoviti neuspjesi, kao ni pokušaj sitnih duhova, da unište naše narodne vrijednosti i rastoče našu narodnu snagu. Iza nas stoje legije hrvatskih mučenika - pred nama veliki cilj.
Između tih moćnih sila stojimo mi, današnja generacija, odlučni, neumoljivo odlučni u svojem nacionalnom stavu i borbi.
Ideja i borbenost pobjeduju uvijek u konačnoj bitci materijalnu silu i borbu, koju diktira interes. U tome je onaj dublji, unutrašnji razlog zašto hrvatski nacionalizam mora nužno pobijediti.
Radovan Latković
Značenje pokretanja Almanaha hrvatskoh sveučilištaraca ocijenila je odmah jugoslavenska vlada. Još u tiskari policija je zaplijenila Almanah i uništila znatan dio naklade. Ipak, slučajem, bio je spašen jedan dio primjeraka i Almanah je tijekom vremena postao pristupačan hrvatskoj javnosti.
Sljed događaja je potvrdio, da se ideje ne mogu pobiti kundacima.
Komunizam je zlo u samome sebi
Zašto su i kako ubijeni hercegovački fratri i gdje su sve njihove kosti razasute, u razgovoru za novi broj Katoličkog tjednika govori fra Miljenko-Mića Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
Fra Miljenko možete li nam objasniti što je vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i koji su njeni prvotni zadatci i ciljevi?
-U Drugom svjetskom ratu i poraću komunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca, još su trojica umrla zbog tamničkih muka, određen broj njih zdravstveno je stradao zbog tih istih muka. Ne zaboravimo da je do pada komunizma 90-ak hercegovačkih franjevaca okusilo tamnicu. Glasovito Pastirsko pismo hrvatskih biskupa iz rujna 1945. izrijekom spominje ubojstvo franjevaca na Širokom Brijegu. Sve to u ono vrijeme značilo je doslovno staviti glavu na panj. Da se to dogodilo, ponajvećma treba zahvaliti mjesnom biskupu don Petru Čuli koji je malo kasnije pisao provincijalu da se počnu ispitivati svjedoci. Provincija je to počela, ali je OZNA nakon 10-ak dana prekinula taj rad, sve zaplijenila i zabranila daljnje istraživanje. Kroz hudo komunističko vrijeme fratri su nastavili započeto, naravno skrivećki. Hvala Bogu bivši provincijal fra Slavko Soldo sve je ponovo potaknuo pa je tako u rujnu 2007. imenovan vicepostulator spomenutog postupka mučeništva u mojoj malenkosti i vicepostulatura je krenula sa svojim radom. Uvjereni smo, naime, da su naša braća ubijena iz mržnje prema vjeri te da su to kršćanski podnijeli. Zbog toga skupljamo svjedočanstva i dokumente da ih crkva jednoga dana prizna mučenicima, odnosno blaženima i svetima.
Očito je kako je riječ o događajima iz prijelomne 1945. Što se ustvari tada događalo u Hercegovini?
-Bila su to teška vremena za katolički narod u Hercegovini. Do dolaska komunista ginulo se na bojišnicama diljem tadašnje države, ali ne i ovdje. Ako se tako može reći, žrtve su bile podnosive. Međutim, dolaskom komunista nastao je progon i sustavno ubijanje. Popisi su već prije bili napravljeni. Sastavljali su ih komunistički ilegalci na ozemlju zapadne Hercegovine. Zanimalo ih je kako se tko odnosio prema staroj Jugoslaviji, kako se tko odnosi prema komunističkom pokretu i kako se tko odnosi prema Crkvi u hrvatskom narodu. Glava se vrlo lako gubila, i to u dva vala. Prvi je bio kad su komunisti napadali zapadnu Hercegovinu, a drugi kad su pobijedili. Zahvaljujući radu Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg do sada je zabilježeno oko 150 što većih što manjih masovnih grobnica i taj broj stalno je u uzrastu. Sve je to nastalo prilikom komunističkog napada na Široki Brijeg u veljači 1945. Iz poratnog vremena spomenimo stratište na Radimlji kraj Stoca gdje se računa da je pokopano preko 10.000 Hrvata. Nadajmo se da će spomenuto povjerenstvo i druga koja su osnovana ili se osnivaju sve istražiti kad nitko drugi to ne želi činiti. Žalosno je da su nam sudstvo i politika premreženi starim komunističkim kadrovima koji i dalje slušaju svoje bivše šefove.
Zašto su franjevačka braća ubijena?
-Višeslojan je razlog ubijanja naše braće. Prvi je zacijelo mržnja prema vjeri koju su komunisti nosili u sebi i sprovodili je u djelo po uzoru na svoje boljševičke uzore. To su primijenili na svu Crkvu u Hrvata. U progon i ubijanje hercegovačkih franjevaca umiješao se i drugi razlog, simbolika Širokog Brijega. Prisjetimo se da do dolaska franjevaca iz Kreševa Široki Brijeg nije igrao nikakvu značajnu ulogu. Bio je Božja zabit sa siromašnim selima načičkanim pri brdima. No, dolaskom franjevaca sve je procvjetalo, gospodarstvo i školstvo, vjera i umjetnost. Prilike su bile nesklone, ali su se oni borili zajedno sa svojim narodom zbog čega ih je on potpuno zavolio. U glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu školovali su se ne samo franjevci, nego i druga nadarena djeca. Stvarali su se tako predvodnici svoga naroda. Komunistima to nipošto nije odgovaralo, oni su trebali poslušnike. Odlučili su se da to postignu mačem i tamnicom. Iz širokobriješke samostanske zajednice tako su ubili 30 braće, a još 4 na samostanskom području, dakle sveukupno više od polovice pobijenih.
Fra Miljenko, kada je započeo proces otkopavanja tijela ubijenih franjevaca kako bi im se pružilo dostojanstveno posljednje počivalište?
-Krišom je to učinjeno već 1969. u Mostarskom Gracu. Tamo su komunisti ubili 6 franjevaca 6. veljače. Vodio ih je negdašnji alkarski vojvoda Bruno Vuletić. Godine 1971. kad je zapuhala sloboda otkopano je njih 12 iz ratnog skloništa u samostanskom vrtu koje su komunisti ubili i zapalili 7. veljače 1945. Zajedno su pokopani u samostansku crkvu na Širokom Brijegu 1. srpnja 1971. Bio je to veličanstveni događaj kojemu je nazočilo mnoštvo puka govoreći time što misli o komunistima, a što o nevino pobijenim franjevcima. Novi val iskapanja započeo je 2005. u Zagvozdu kad smo iskopali 18 tijela te među njima identificirali 3 franjevca, zatim 2008. u Vrgorcu gdje smo iskopali 6 tijela i među njima fra Maksimilijana Jurčića, 2010. kad smo iskapali u Knešpolju nadajući se između 28 tijela pronaći jednoga franjevca prema svjedočanstvima živih svjedoka, ali kosti su bile previše trošne pa nismo uspjeli, te opet 2010. u Ljubuškom gdje smo među 28 tijela pomoću DNK analize već pronašli fra Martina Soptu, a nadamo se pronaći i barem još jednoga. Tako sada znamo za posmrtne ostatke 32 franjevca. Mislimo da smo još na tragu dvojice ubijenih ovdje na Širokom Brijegu i skupine ubijenih na Biokovu.
Je li do sada itko optužen za ove zločine (ako da tko i za što optužen, ako ne zašto mislite da je to tako)?
-Ne samo za ove, nego i za sve druge zločine počinjene u Hercegovini još nitko nije optužen. Ipak, treba znati da se Vicepostulatura time ne bavi. Stoga nam se mogu javiti i sami počinitelji zločina nad franjevcima i ispričati što je bilo. Sve ostaje u strogoj tajnosti i rabi se samo za potrebe postupka mučeništva. Mi, naime, tražimo franjevačke žrtve, a na državnim je tijelima tražiti civilne žrtve kao i podignuti optužnicu protiv nepoznatog počinitelja, ako već ne mogu ustanoviti tko bi to mogao biti. To se ne čini jer su određeni nalogodavci i počinitelji još živi, njihova djeca, unuci i nasljedovatelji dokopali su se sudskih i inih stolica dok su drugi krvarili na bojišnicama, međunarodnoj zajednici zbog njezinih probitaka trebaju oni s komunističkom namisli u glavi iako je sama ta međunarodna zajednica komunizam osudila jednako kao nacionalsocijalizam i fašizam. Učinile su to i vlasti u Federaciji BiH, da ne idemo daleko, ali se toga nitko ne drži. (Rezolucija Doma naroda Federalnog parlamenta o osudi zločina totalitarnog komunističkog režima, 25. srpnja 2006.)
Kako je se bivša država odnosila prema zločinu u Hercegovini koji se dogodio na samom početku postojanja Jugoslavije?
-Bivša država nastojala je na sve moguće načine ozloglasiti ovaj kraj. Tijekom komunizma nije bilo uputno izjašnjavati se da si sa Širokog Brijega. Ljudi su progonjeni, kraj je gurnut u gospodarsku zaostalost, smišljalo se kako mu uzeti dušu. Na sva vodeća mjesta birani su komunistički kadrovi. Oni su širili pogubno bratstvo i jedinstvo, ulizivali se svojim nadređenima. Tako su 1985. u središtu Širokog brijega podigli spomenik koji je veličao komunističku prošlost, a ispod njega su napravili kosturnicu sa 100-ak posmrtnih ostataka navodno partizanskih boraca. Međutim, oni su kao pobjednici svoje pale borce, razumljivo, odmah kupili nakon bitke te ih predavali obiteljima ili ih sami pokopavali, a još živi svjedoci ovih dana govore čije su zapravo kosti završile u spomenutoj kosturnici. Raspravljalo se o tome naveliko u medijima jer su općinske vlasti sukladno legalnim i legitimnim odlukama uklonile tu nelegalno postavljenu kosturnicu i spomenik nad njom. Tako će posmrtni ostatci bezimenih ubijenih konačno naći vječni smiraj u mjesnom groblju. Ništa čudno da su se komunisti ovako ponašali, ta lagali su da su fratri pucali na njih i polijevali ih vrelim uljem. Kod njih cilj opravdava sredstvo.
Što se u Hercegovini događalo sa svećenicima i redovnicima nakon Drugog svjetskog rata?
-Jednostavno rečeno bili su progonjeni kao i čitava Crkva u Hrvata. Naši mlađi povjesničari o tome počinju otvoreno govoriti. Računa se da je u Hercegovini kroz svo to vrijeme ubijeno oko 20.000 Hrvata, što je otprilike 10%. To nam zorno pokazuje koliki se komunistički bijes izlio na ovaj kraj.
Možemo li napraviti poveznice između događaja u Bleiburgu i u Hercegovini. Postoji li neko mjesto za koje bismo mogli kazati da je »hercegovački Bleiburg«?
-Ako uopće smijem izdvojiti neka mjesta, jer i jedna žrtva ima neizmjernu vrijednost, onda bih izdvojio spomenute Široki Brijeg i Radimlju. Zaprepašćujuća je ta mržnja. Imao sam priliku razgovarati s još živim svjedocima događanja u tim krajevima. I uvijek mi je teško povjerovati da se to tako dogodilo. A kad tome pridodamo i Mostar, dobivamo zaokruženu sliku zla. Između ostaloga tamo su nesretnike koji su uspjeli preživjeti Bleiburg i Križni put skidali s vlaka i ubijali, druge bi uhvatili nakon što su došli svojim kućama te ih odvodili u zloglasnu tamnicu Ćelovinu i nemilosrdno ubijali. Svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, jednako kao i drugi prolazili su kroz sve to.
Fra Miljenko, vjerujete li da su hercegovački mučki pobijeni franjevci budući hrvatski blaženici? Kako kuca bilo naroda glede ovoga?
-Potpuno sam uvjeren u to. Naravno teško je reći koliki će broj njih biti proglašen mučenicima. Za neke nam nedostaju dokumenti i svjedočenja. No, ako sam jedan od njih bude proglašen mučenikom, on će svojom žrtvom osvijetliti žrtvu svih ostalih i čitavog puka Božjega. Zbog toga mi nije nimalo teško raditi za to, dapače ovo mi predstavlja ničim zasluženu čast. Puk Božji već je od prvoga trenutka držao da su njihovi predvodnici nepravedno pobijeni. Odmah su došli na ratno sklonište gdje su franjevci još gorili, vojska ih je potrpala u kamione i odvela, molili su se na tome mjestu, pobijene su prozvali »Širokobriški mučenici«. Veoma je zanimljiv u svemu ovome Mostarski Gradac. Kako rekosmo, kosti pobijenih franjevaca odatle su iskopane, ali puk još dolazi na njihove negdašnje grobove, moli se i svjedoči o udijeljenim milostima.
Kakve nam poruke ova tragedija ostavlja za budućnost?
-Životna je mudrost ne ići za zlim ideologijama. Komunizam je upravo to, zlo u samome sebi. Ako smo se nekada prevarili ili bili zavedeni, imajmo snage obratiti se, pokajati se za svoje pogrješke i drukčijim putevima krenuti kroz život. Da ne bude zabune, vrijedi ovo ne samo za komunizam nego i za sve druge slične. Među njima je svakako današnji liberalni fašizam. Nameću nam ga na razne načine, a pomoću medija nastoje nas uvjeriti da je to jedini i pravi put. Usudimo se stoga razmišljati svojom glavom, bez obzira bili vjernici ili ne. Tada ćemo lagano shvatiti kojim nam je putem krenuti i što nam je činiti. ( Ksenija Ninić / Katolički tjednik, 23, Sarajevo)
HRVATSKI DIPLOMATI S JUGOSLAVENSKIM SRCEM 2. DIO
Sreća je što diplomati imaju duge nosove pošto oni većinom ne mogu vidjeti dalje od njih
Paul Claudel
Ako ova izreka Paula Claudela ne vriedi za sve diplomate svijeta, ona točno ocrtava hrvatske, posebno ove iz diplomatskog kufera Mesić – Josipović.
Od Rosemary Mueller dobio sam kopiju pisma od nekog Josepha Cupicha predsjednika nekog Croatian Cultural Society s adresom u Omaha, Nebraska, u kojem joj šalje adresu i telefon boj Hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu i savjetuje da se obrati Tanji Posavac.
Već po samoj naslovnici društva (samo na engleskom) vidi se da se radi o nekoj udruzi potomaka starih emigranata koji sve, pa tako i hrvatske probleme gledaju kroz američku prizmu.
Tome se nije čuditi jer mnogi od njih su potomci starih nepismenih pečalbara koji su zahvaljujući promičbi lidera “Sedme republike SFRJ-a” Hrvatske Bratske Zajednice u Americi, Johna Badovinca i Bosiljka Bekavca davno postali ono što je pok. dr Mile Budak nazvao ‘govedovcekoze’.
Među kopijama pisama koje mi je gospođa Mueller poslala bili su i dogovori nekih uistinu hrvatskih organizacija.
U jednom od njih gospodin Al Bambir uime Hrvatskog Katoličkog Glasnika iz Chichaga, vrlo kratko i koncizno, ali isto tako vrlo točno, ocrtava neke povijestne činjenice o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, te koji su uzroci toga rata i tko je u njemu agresor a tko žrtva.
Gospodin Steven Varga iz Hrvatskog Glasa u Clevelandu, Ohio, isto tako upozorava g. Mueller na dezinformacije na koje je nasjela o jugoslavenstvu i Jugoslaviji kao nekoj finoj domovini neke grupe različitih ali sretnih naroda.
Ali, većina ih pokušava g. Mueller lijepo i uljudno predočiti ono što je već svakome, pa i Amerikancima, bilo jasno. No svi se nekako ustručavaju navesti bestijalne divljačke zločine razaranja, paleža, ubojstava, silovanja i progonstva (tkzv. etničkog čišćenja) koje velikosrbski agresor vrši nad nevinim hrvatskim pučanstvom, pa nije nikakvo čudo da njihova pisma nisu na g. Mueller ostavila velikog utiska.
Njezinu vjeru u izpravnost onoga što je napisala u svojoj pjesmi potreslo je tek moje pismo u kojem, priznam, nije bilo nimalo uljudbenog izmotavanja ni diplomatsog “double-talk -a”.
Vrlo mala manjina nas u emigraciji – čiji su životi desetljećima izgarali u borbi za naš hrvatski narod i, moram priznati, u mržnji na sve jugoslavensko, davno smo uvidjeli da je velikosrbska, jugokomunistička, anglosaksonska i masonsko-cionistička promičba duboko ivriježena u mozgove kanadskog i američkog puka, a nije suvišno reći, i većine stare, a i dobrog dijela nove hrvatske emigracije u tim zemljama.
Ta, mržnjom protkana antihrvatska propaganda, uvriježila se na samo u svijest one većine neupućenih američkih i kanadskih simpletona, nego i u svijest onih prosvijećenih političara i novinara koji, uza sva svoja pasivna i aktivna opiranja svijetskom masonskom imperijalizmu, nisu bili u stanju shvatiti kako i koliko su bili nasamareni.
Evo jednog primjera.
Na putu na proslavu Desetog Travnja u Winnipeg 1991., gdje sam bio glavni govornik, na uzletištu ( aerodromu ) u Torontu prolazio sam pokraj stola za informacije litvanskih nacionalista gdje su kupili novčane doprinose za pomoć Litvi.
Pošto smo uvijek surađivali sa svim antiboljševičkim grupacijama drugih naroda , posebno s Ukrajincima i Litvancima, pozdravio sam ih izpred hrvatskoga naroda
i dao im doprinos od 100 dolara.
Malo kasnije počeo sam dobivati iz Amerike desničarske novine “The New Federalist” koji su Litvanci s dijelom mog doprinosa predplatili na moje ime.
Dočim sam otvorio novine vidim reportažu o tkzv.Eastern Europe gdje urednik
Hrvatsku i Sloveniju naziva “Independence minded Yugoslav provinces”
(nezavisnosti sklone jugoslavenske provincije).
Odmah sam uredništvu napisao, ne tako lijep, odgovor u kojem sam ih upozorio na netočnosti u njihovom članku i ukratko im ‘očitao lekciju’ o njihovoj nepismenosti u pogledu povijesti naroda o koima pišu.
Moje pismo – i urednikova izprika objavljeni su odmah u idućem broju tih novina.
Ali, što je najgore, otrovno sjeme te promičbe, bilo je duboko usađeno i u glave novog hrvatskog diplomatskog osoblja koje je poslato u ove i druge zemlje s namjerom da brani hrvatske interese.
U svom odgovoru na pjesmu “Lament” koja počima s ‘Ja sam mlad čovjek što s tri brata stajah u Jugoslaviji mojoj domovini’ , “information officer” Hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu Tanja Posavac, između ostalog, kaže: “Tako puno vam se zahvaljujem na vašem pismu i tako dirljivoj pjesmi…..”
Nije mi teško razumjeti ove “diplomate” jer je svakome jasno u čijim školama su odgajani. Ali teško je razumjeti da se u vrieme krvavog rata protiv Jugoslavije (?) na diplomatske pozicije postavljalo baš osoblje zadojeno jugoslavenstvom.
Moram se upitati je li to činjeno radi toga što neki ljudi koji su do jučer bili vjerne sluge jugokomunističkog sustava a sad su na visokim pozicijama u hrvatskoj vladajućoj kasti nisu imali povjerenja u nikoga osim svojih istomišljenika.
Može se u neku ruku razumjeti da poslije pokušaja udbaškog puča Manolić-Boljkovac-Mesić i drugovi, pa čak i pokušaja atentata na njega, dr Tuđman nije mogao vjerovati nikome osim onih koji kad bi im rekao da skoče, neće pitati zašto nego kako visoko.
Ipak, teško je razumjeti za što je na najvažniju poziciju za jednu državu dok je u ratu za biti ili ne biti postavljen smiješni mlakonja, politički ignoramus Mate Granić kad je svakome moralo biti jasno da je ne samo totalno neefektivan nego, bez da išta progovori, samom svojom pojavom za Hrvatsku kontraproduktivan.
Isto tako, teško razumjeti da se na ovako važne pozicije postavljalo osoblje zadojeno jugoslavenstvom i titovim boljševizmom koje će, umjesto da pred stranim svijetom diplomatskom dovitljivošću brani svoj narod, raditi mu o glavi glorificiranjem njegovih izdajnika i megakrvnika.
Tako “hrvatski” konzul u Australiji podnosi australskim vlastima tužbe protiv tamošnjih hrvatskih organizacija i traži da vlasti zabrane izticanje hrvatske zastave s povijestnim hrvatskim grbom, jer je to, za njega, fašistički simbol.
Velika hrvatska diplomatkinja u Kanadi na upit novinara iz novina “The Toronto Sun” – koji čovjek je za nju najveći Hrvat, bez imalo oklijevanja, odgovara “Tito” !
A, na koncu, zašto bi se ti “naši” diplomati drukčije ponašali kad znadu da da su im glupi hrvatski “iseljenici”, kad su poslije propasti njihove drage Juge sve Titine ambasade i konzulati pripali Srbiji, jednostavno kupili ili izgradili nove i predali im ih da u njima i iz njih čine što im je drago.
Sigurni su da će im , ako uztreba, ti praznoglavci opet igraditi nove zgrade i adobe.
Ako već ne oni koji su se konačno osvijestili, onda sigurno oni koji su uvijek bili prijatelji i gosti svih konzulata, kako onih Titinih tako i ovih sad pod upravom njegovih vjernih nasljednika Mesića, Josipovića, Pusića i druge jugoboljševičke bande.
Ali nisam siguran ni osviještene jer, sudeći po ovome što smo do sada činili, jasno je da još nismo shvatili onu staru Cicerovu:
Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipiensisin errore perseverare.
(Svaki čovjek može griješiti, samo budale stalno ponavljaju iste grješke)
Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen
Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, 2. lipnja 2013.
Skandalozni stavovi Bakira Izetbegovića
Otvoreno pismo Bakiru Izetbegoviću
Ovih dana smo svjedoci skandaloznih izjava protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda člana Predsjedništva BiH glede presuda haaškoj šestorci. Žalosnije od samih njegovih izjava je izostanak bilo kakve reakcije iz Hrvatske, ali to nas ne čudi. Izetbegović je znajući da su Prlić, Praljak, Petković, Ćorić, Stojić i Pušić ostali ostavljeni na milost i nemilost od strane službene Hrvatske, dobio krila, pa se nerazmjerno svojoj snazi razmeće teškim riječima iz kojih se jasno iščitava, Hrvati nemaju pravo na život u Bosni i Hercegovini.
On to nije kazao tako, ali je rekao da je sada potpuno onemogućeno stvaranje trećeg entiteta, koji, usput, nije ni predviđen Daytonskim sporazumom. Tuđmanovu politiku stavlja u ravan s politikom Miloševića, a najsmješnija je tvrdnja o uništavanju spomenika bošnjačke kulture. Bošnjačka „nacija“ je stvorena u tomu ratu, pa ostaje nejasno što bi to bili spomenici bošnjačke kulture, možda pokoji kokošinjac koji su uspjeli izgraditi. Možda on misli na mostarski most, ali njega je izgradila okupatorska osmanlijska vlast, u vrijeme kada je cijela Bosna bila hrvatska zemlja, pa i taj most može biti jedino hrvatski, ali mi ga ne svojatamo, jer imamo i previše naših, izvornih hrvatskih kulturnih spomenika u Bosni.
Izetbegović je kontradiktoran samomu sebi kada ne podržava Tuđmanovu politiku prema Bosni, a ujedno osporava treći entitet Hrvatima te zagovara unitarnu BiH. Upravo je Tuđman, potpisom Daytona, onemogućio Hrvatima treći entitet, pa bi mu Izetbegović trebao biti zahvalan. Naravno, ne usuđuje se tu spominjati Republiku srpsku, pa je nejasno kakva bi to unitarna BiH trebala biti. Za sada vidimo jedino to da bi Mali Alija zatro hrvatsko ime i utopio Hrvate u neku hibridnu bošnjačku naciju. To nisu uspjele ni Osmanlije, pa ne će ni naivni i nedorasli Izetbegović. Takva njegova politika nije politika koja jamči opstanak bilo kakve BiH, a ideja stvaranja unitarne BiH je poziv na novi rat.
Za sada pozivamo sve Hrvate u BiH na slogu i zbijanje redova. Znamo da vam nije lako, da mislite da vas je Hrvatska ostavila na milost i nemilost, ali nije tako. Promijeniti će se politika u Hrvatskoj i doći će bolja vremena za sve nas. Svaka politika je promjenjiva, mi čuvajmo ono što je vječno, a to je hrvatska nacija, koja je nedjeljiva i koja je jedna, bez obzira na vjeru. Stoga pozivamo i braću Hrvate muslimanske vjeroispovijesti, kojih nije malo, da se usprotive ovakvoj politici Bakira Izetbegovića, koji ponovno želi ljude dijeliti po vjeri, i tu vjeru poistovjećuje s nacijom. Vjera je trajna, a mlađahna bošnjačka nacija s takvim vodstvom i takvom politikom nema budućnost.
Josip Miljak
Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!
Ante Starčević, 1867.
Hrvatski ratnici
Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.
O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće:
"Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov:
'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'."
I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".
Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.
Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats".
Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji je rekao:
"Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet".
Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.
Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji.
Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su često puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje.
Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predziđe kršćanstva" ("Antemurale Christianitatis").
Prenosimo...
Zbog čega se o Dedakoviću i Borkoviću ne piše kao o braniteljima, već o 'sumnjivim tipovima'?
Svi se kunu u Vukovar. Kažu da je to sveti grad, koji je najviše propatio tijekom Domovinskoga rata. U njemu se i krvavo ratovalo. Oko 1800 branitelja bilo je spremno dati i život, a mnogi su ga i dali, za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Video i ine slike Vukovara još i danas, a još će i dugo, ostavljati suze u očima. Vukovar je protiv srpskog i inog agresora među ostalim branila i slavna 204. brigada. Mnogi će reći – sve nam je to poznato. Ali, gdje su danas zapovjednici te brigade, što se s njima događa?
Spomenut ćemo samo dva, ona najvažnija- Milu Dedakovića - Jastreba i Branka Borkovića-Mladog Jastreba. I Jedan i drugi su junaci Domovinskoga rata. I jedan i drugi zaslužili su najveće počasti. Ako se trebao netko "kititi" činom generala, onda su to ova dva velikana. Međutim, čin generala ima samo jedan vukovarski branitelja, legendarni Blago Zadro. Dodijelili su mu ga nakon smrti, dakle posthumno. Pitanje je bi li li ga dobio da je ostao živ? Pokraj Zadrina groba sahranjen je i Marko Babić, također čovjek koji je zaslužio generalski čin. On je još relativno dugo živio nakon rata, snimao dokumentarne filmove o svemu onome što se događalo u ovome gradu u vrijeme i nakon srpske agresije, ali – čin nema. Nu, u kojem to ratu, osim naravno u onome kojeg smo mi prošli, dva velika i nenadmašna zapovjednika poput Dedakovića i Borkovića nemaju adekvatan tretman? Sjetimo se samo što su doživjeli nakon povratka iz Vukovara. Jedan i drugi bili su zatvoreni, mučeni, kao psi. Ne, nisu ih mučili Srbi, već Hrvati! Posljedice tih mučenja osjećaju i danas. I ne samo oni već i njihove obitelji. Tko ih je mučio, tko ih je dao zatvoriti "nitko ne zna", zar ne gospodine Manoliću?
Dedaković i Borković svako su malo u novinama ili na malim ekranima. Očekivali bi da se o njima piše kao o junacima Vukovara, da govore o ratu, svojim suborcima... Ali, ne. To izgleda malo koga zanima. O Borkoviću čitamo kako "nema milosti" prema konjima, dok o Dedakoviću kako je već duže vrijeme teško bolestan, kako se za njega mora sakupljati humanitarna pomoć, kako njegova obitelj više ne može održavati voćnjak, kako banke traže svoje... Kakav rat! O ratu govore drugi, pretežno oni koji nemaju srama, koji su bili daleko od Vukovara, a danas s ponosom nose generalske i ine činove. Borkovića i Dedakovića, naravno, i ne spominju, jer su za razliku od njih "kontraverzni branitelji"!(sic!) Eto, tako se to radi. Tko je primjerice nakon II. svjetskog rata ikada smio pisati nešto negativno o Brozovim junacima, a još manje o preko dvije tisuće njegovih narodnih heroja? Biti narodni heroj u bivšoj Jugoslaviji bilo je – zanimanje! (To trebaju djeca učiti u školi!). Razni Fumići, koji su u vrijeme II. svjetskog rata navodno još bili dječaci, danas su "veliki antifašisti", a trebalo bi im se i moralo suditi za sva zla koja su učinili hrvatskom narodu. Kad je Joža Horvat, nekakvi partizanski komesar, po tko zna koji put brodom obilazio svjetska mora, (odakle mu novci?), i izgubio sina, opet se moralo govoriti i pisati kao o nešto velikom i posebnom. Sin od generala Štroka također je danas veliki biznismen, i tako dalje i tako redom.
Jedino su "nitko i ništa" zapovjednici obrane Grada Vukovara!
Mnogi ne shvaćaju da se namjerno svaki čas piše o ovim junacima sve samo ne ono najvažnije – da su i pod cijenu života branili istočni dio Slavonije, da su prošli pakao. Takve i slične vijesti u kojima ih se namjerno ne prikazuje kao junake, neprestano "forsiraju" određene službe, a koriste se u određene svrhe.
Kako se uopće može dogoditi da Dedaković leži bolestan, da ne može dobiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu, a da je glavna vijest – Borković i njegovi psi i konji!
I "veliki antifašisti" su bili bolesni, ali su imali najveću i najbolju zdravstvenu zaštitu. I oni su imali konje i pse, ali nikada nismo čitali da ih netko "nije pazio i mazio", već se o njima sve do dana današnjeg pišu samo priče kao da su bili "vanzemaljci", a ne obični ljudi.
Priča uistinu ide ovako. Makni iz Vukovara Dedakovića i Borkovića, ali naravno još neke, kao što se to u nas čini godinama, tada na površinu isplivavaju oni koji su sve samo ne "časne i poštene osobe".
Kako mnogi ne prepoznaju da se kroz konje, pse, ovrhe, nemogućnost adekvatnog liječenja, kao kod ova dva junaka, namjerno želi i skreće u drugom pravcu?
Neka ti isti koji danas ovako pišu o Dedakoviću i Borkoviću napokon počnu pisati o njihovim junačkim danima u Vukovaru, te tko su bili ti "fumići" koji su ih strpali u logore, te zbog čega nisu dobili adekvatne činove?
Jedan dobar političar (Bandić) na to bi jednostavno rekao - "taj film ne bute gledali!"
Zašto se naposljetku nitko "ne pretrga" pišući i o tome da nije bilo Dedakovića, Borkovića, 204. brigade, ali i mnogih drugih znanih i ne znanih branitelja, Hrvatska nikada ne bi bila članica Europske unije(EU), a danas su "svi" zaslužni i oko toga, a naviše oni koji 1991. nisu sanjali ni željeli hrvatsku državu! Zar ne, gospođo Pusić?
Mladen Pavković
SADA SE VIDI TKO JE REŽIRAO SUKOB HRVATA I MUSLIMANA U BIH
U Večernjem listu od 1. lipnja, u objavljenom razgovoru sa Bakirom Izetbegovićem, sinom Alije Izetbegovića, jasno se vidi tko je u Domovinskom ratu režirao sukob muslimana i Hrvata.
Bakir Izetbegović se hvali da je bio glavni savjetnik svome ocu Aliji a iz njegova razgovora jasno se vidi koliko i kako Bakir mrzi Hrvate. Možda i zato što mu je otac Alija u ratu javno izjavljivao kako je njegova obitelj pripadala Srbima i kako su svi rahmetli kao Srbi. Bakir kaže da Hrvati nemaju što tražiti u njegovoj zemlji Bosni i Hercegovini. On Hrvate BiH naziva "etničkom skupinom" a ne konstitutivnim narodom. On veli kako ima tri puta više muslimana od Hrvata u BiH.
On pozdravlja presude čelnicima ratne Hrvatske Republike Hercegbosne koja je svojim postojanjem spasila Bosnu i Hercegovinu od potpunog srbiziranja i uništenja muslimana.
Muslimani su se prirodno u velikoj većini osjećali pripadnicima hrvatskoga naroda tijekom svoje povijesti, kao i za vrijeme NDH gdje su listom bili u hrvatskim postrojbama. Neki tvrde kao je preko 50.000 muslimana pobijeno na bleiburškom križnom putu.
Bakir veli kako je ova haaška presuda pokazala Hrvatima da se nikada ne usude tražiti svoj entitet u BiH. Znači Bakir bi sve Hrvate protjerao iz BiH koju naziva samo svojom zemljom.
Njemu ne smeta republika srpska jer očito bi želio dijeliti BiH sa Srbima bez Hrvata. I zaista je pošteno od onih muslimana BiH koji ga napadaju i zovu izdajnikom.
On se ljuti na ministra Fahrudina Radončića kao i sve muslimane koji Hrvate smatraju svojim iskonskim sunarodnjacima.
I tko je izazivao sukobe u ratu 1993. godine ako ne Bakir Izetbegović u suradnji sa engleskim službama, što se pokazalo iz prvih sukoba Armije BiH i sa HVO-om od Zenice pa sve do Ahmića, Bugojna i doline Neretve.
To je najtragičniji sukob muslimana koji je omogućio srpskim okupatorima srebrenički genocid.
Bakir optužuje jednoga Franju Tuđmana koji je spasio BiH od potpunog uništenja. Žrtve Hrvata su trostruko veće nego muslimanske u onome sukobu. I da nije bilo HV-a zar bi bihaćki muslimani uspjeli preživjeti.
Sram ga i stid bilo.
Bakirova politika mržnje spram Hrvatima je izazvala nepotrebne žrtve dva prijateljska naroda BiH. Bakiru ne smeta "republika srpska" nego mu smetaju Hrvati jer on želi sa Srbima dijeliti BIH bez autohtonog naroda Hrvata kojemu su Turci Osmanlije porušili 464 crkve i 48 franjevačkih samostana, kojega su milijunskim brojem odveli u tursko sužanjstvo i poturčili, kojega su rastjerali po tuđini tako da je u BiH bilo ostalo samo nevjerojatnih 25 tisuća katoličkih Hrvata.
Bakir bi htio opet Hrvate BiH svesti na isti broj kao što su to činili i Turci Osmanlije.
Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske
SEDAM 'SMRTNIH GRIJEHA'
Uništiti nas mogu samo:
- politika bez načela,
- znanost bez čovječnosti,
- bogatstvo bez rada,
- užitak bez savjesti,
- znanje bez karaktera,
- poslovanje bez morala,
- vjera bez požrtvovnosti
Mahatma Gandhi
Prenosimo...
ZAVJET: Što želi licemjerna bošnjačka politička elita?
U par dana izrečene su dvije važne presude Međunarodnog suda pravde koje su na neki način povezane. Prvo je izrečena presuda, doduše nepravomoćna, političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, ali i tadašnjem državnom vrhu Hrvatske države. Druga presuda se odnosila na vodstvo ‘Državne bezbednosti’ Srbije (u daljnjem tekstu DB). Čelnicima Herceg-Bosne i Hrvatske izrečena je presuda kao udruženoj zločinačkoj organizaciji koja je krivac za rat i etničko čišćenje u BiH. Dvojac Stanišić-Simatović (DB Srbije) oslobođen je svake krivnje i pušten na slobodu.
Nije dobro, niti je praksa u demokratski uređenim društvima, komentirati nepravomoćne presude ali bi se sigurno trebalo pozabaviti dvojicom bitnih aktera obaju procesa. Jedan od njih je Alphons Orie, sudac koji je predsjedavao sudskim vijećem koje je oslobodilo Stanišića i Simatovića ali i onim koje je osudilo Gotovinu i Markača , što je u najmanju ruku neobično. Što je još tu čudno? Orie dolazi iz zemlje čiji je bataljun u sastavu UN-a bio zadužen osiguravati zaštićenu zonu Srebrenice. Poznato je da se, eto, u zaštićenoj zoni Srebrenici dogodila neviđena strahota. Sudac Orie oslobodio je šefove i stvarne zapovjednike Škorpiona i drugih jedinica DB-a Srbije, koje su bile uvježbane za obavljanje takve zadaće, a Nizozemski bataljun, koji je štitio Srebrenicu, po povratku u svoju zemlju je odlikovan za zasluge i hrabrost. Time je krug zatvoren.
Izjava tužitelja tribunala, Kennetha Scotta, kako je ovo povijesni trenutak, za one koji se bave poviješću, da vide ulogu Tuđmana i Hrvatske u agresiji na BiH govori sve. Niti jednom rečenicom sudac nije spomenuo pravdu za žrtve niti da presuda služi kao opomena da se to više nikada ne ponovi, nego je s likovanjem uskliknuo da je Hrvatska izvršila agresiju i ratni zločin u BiH.
Sva ta igra interesa nije nas toliko razočarala kao reakcija bošnjačke politike. Dok se na presudu Hrvatima likovalo i dok se utrkivalo tko će biti glasniji i što više oblatiti Herceg-Bosnu i Hrvatsku, idući čak do te mjere da svako udruživanje Hrvata u prošlosti, sadašnjosti, ali i u budućnosti, nazivaju zločinom, zaboravljajući pri tom da je HVO prvi stao u obranu BiH i da je Hrvatska prihvatila najveći broj izbjeglica muslimana, zaboravljalo se da je sva logistika za BiH išla preko Hrvatske, da je Hrvatska dala i svoja veleposlanstva i konzulate na uslugu BiH diplomaciji. No, na oslobađajuću presudu dvojcu Stanišić-Simatović bili su samo blijedi istupi bošnjačke političke elite.
Poslije ovoga moramo sebi postaviti jasno pitanje: što želi bošnjačka politika ako Herceg- Bosnu i Hrvatsku doživljavaju kao neprijatelje a bile su im jedini pravi vojni saveznik koji je na kraju i odlučio o kraju rata i Bošnjake spasio kao narod, u vremenu kada je međunarodna zajednica pustila s lanca srpski hegemonizam i nije željela prstom da makne za spas muslimana u BiH.
Danas su Hrvati za Bošnjake zločinci i krvni neprijatelji dok je, kako volite reći, Republika Srpska neupitna. Bošnjački narod treba znati da je naš sukob bio interes drugih a ne nas samih. Mi smo od saveznika postali tako krvavi neprijatelji da se nije mogao vidjeti kraj tome ludilu. Kada se u mislima vratimo nazad na obadvije strane vidimo ljude koji su to kreirali. Ako gledamo bez emocija, što je teško, vidjet ćemo da je kretanjem Refika Lende od Bugojna do Zavidovića započinjao hrvatsko-bošnjački sukob, ali ne izuzimamo ni one iz HVO-a koji su radili zločine a kasnije se nagađali za manje kazne ako budu svjedočili na štetu Hrvatske. I jedni i drugi su došli u naše vojske iz iste kuhinje, to jest iz KOS-a, s kojim je DB krnje Jugoslavije, a kasnije Srbije, dobro surađivao a to rade i danas.
Je li ovo trenutna pobjeda srpske politike koja je amnestirana za sve sto se ovdje dogodilo ili je to početak trasiranja puta BiH koji sigurno ne vodi ka zajednici europskih naroda nego u neke druge asocijacije, za što se trenutačni politički lideri u BiH vidno zalažu. Umjesto da Brisel bude najčešće odredište za razgovor to su neki drugi centri, pa ne čudi izjava Bakira Izetbegovića da im Europa postavlja uvjete a eto islamske zemlje ne postavljaju niti jedan. Jasno je nama zašto se koče procesi približavanja EU. Uvođenjem EU standarda vjerojatno bi i Bakir, ali i većina BH političara, završila u zatvorima radi pljačke i korupcije, ali i organiziranja ubojstava.
Udruga ZAVJET (BIH)
Omladina br. 3, studeni 1937.
FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM
Već pune dvije godine nastoji se svim silama uvjeriti našu javnost da u Hrvatskoj postoji fašizam; već pune dvije godine slušamo i čitamo u svim, čak i hrvatskim novinama neozbiljne pripovijesti o toj novovjekoj nemani. Pa kad već zbilja ima ta krilatica o fašizmu poslužiti kao sinonim za sve, što je najlošije i hrvatskom narodu najopasnije; ako se njome želi jedan dio hrvatske inteligencije difamirati pred širim narodnim redovima, napose pred selom; ako se tom krilaticom želi rascijepati jedinstvenu hrvatsku omladinu, demoralizirati je, skrenuti joj poglede s velikih ciljeva, oslabiti njezinu snagu i otupiti njezin idealizam, ako je upornost u tome nečasnom radu toliko ustrajna, ako se to neozbiljno blebetanje i podio klevetanje ne stišava, nego postaje sve drskije, sve nasrtljivije, onda je naša dužnost da već jednom javno progovorimo o toj stvari.
Što je uopće fašizam? - Svakako je to pitanje malo nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost" i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.
Fašizam je politički sistem, a nije niti socijalna ideologija u užem smislu, niti nazor na svijet. Osim toga on je talijanski specifikum, pa je uopće teško govoriti o fašizmu kao o nekoj općoj pojavi. Ali koliko je to još i moguće u čisto političkom smislu, upravo je nemoguće u kulturnom i socijalnom. Jer fašizam je politička forma, a nipošto kulturni sadržaj, on nam ne daje svoje posebne odgovore na pitanja o društvenim i kultumim vrednotama: privatnom vlasništvu, porodici, običajima, pravu, moralu, vjeri, duši, smislu života, Bogu itd., pa je stoga nemoguće da djeluje na formiranje narodne duše, dakle niti na formiranje nekog nacionalizma, tj. bitnih objektivnih i subjektivnih elemenata jedne narodne zajednice.
Što bi imalo uopće značiti "fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli: "fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija: demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti sat!
Posve je drugi slučaj s komunizmom. I on doduše predstavlja jedan politički sistem, te se u tom poklapa s fašizmom, jer i on zastupa totalitarizam, koji mi uostalom ne odobravamo, jer je protivan čovjeku kao razumnom, slobodnom i odgovomom biću. Ali komunizam nije za razliku od fašizma, samo politički sistem, nego on duboko zadire i u život pojedinca, kao i čitavog naroda. Šta više on otvoreno propovijeda, da su narodi samo jedna faza u razvoju čovječanstva, koja će po dinamici historijskog materijalizma biti zamijenjena novom društvenom zajednicom: besklasnim društvom i diktaturom proletarijata. Stoga on ruši prošlost i povijest narodnu kao nešto staro i primitivno, što treba zamijeniti novim, dok se narodi naprotiv baš ponose svojom prošlošću, iz nje crpu snagu i u njoj pronalaze putove za budućnost. Rušeći narodne zajednice, komunizam ruši i svu današnju kulturu, jer je ona proizašla iz narodnih individualiteta. On ruši ili mijenja uopće sve društvene vrednote: porodicu, privatno vlasništvo, moral, pravo, vjeru, ljubav, niječe uopće svaki duhovni princip, pa je očito, da je komunizam jedina ideologija, koja može danas rastočiti narodnu dušu, izmijeniti, ili bolje rečeno, zatrti nacionalizme. Komunizam je kulturni sadržaj, upravo religija, nošena revolucionamim fanatizmom o neotklonivosti svoga ostvarenja, dok je fašizam tek sistem vladanja, pa nas se kao takva i ne tiče. Drugo je dakako opasnost od Italije, ali kod toga ne mijenja ništa na stvari, da li je tamo sistem vladavine fašistički ili demokratski. To je bar svima jasno.
Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do krilatice o "fašizmu"?
Nesumnjivo je, da je komunizam doživio potpun ideološki slom. Marx-Lenjinova doktrina o svjetskoj revoluciji, o likvidiranju klasa i uspostavi diktature proletarijata nije se ostvarila. I ne samo da se nije ostvarila, nego je postalo očito da je svjetska revolucija pokopana. Dokaz je za to Italija, Njemačka, pa na koncu i Španija, u koju su komunisti polagali najviše nade. Trebalo je dakle promijeniti taktiku. Ali, vuk dlaku mijenja, ćudi nikada!
Rusija je preko noći postala "najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova, parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi 'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris 1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo: sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i, kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".
Rusija je postala "demokratska" zemlja. Trebalo je, dakle, službeno obustaviti ofenzivu na tekovine europske "buržujske" kulture. Napose je trebalo obustaviti otvorenu borbu protiv narodnom principu. Jedino, što se još smjelo napadati, bio je fašizam, i stoga je njegovo ime od sada posuđivano za sve, protiv čega se nije moglo više otvoreno ustajati. Eto, tako je došlo do krilatice o fašizmu, tako smo i mi postali fašisti!
Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put, bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo... I zbilja, što vidimo? Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma; ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom javnošću kao fašiste. - Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je točno prema direktivama Kominterne!
Vidimo dakle, da je cijela pripovijest o fašizmu izmišljena i tendenciozno iskonstruirana, a da se tu radi zapravo o komunizmu, ili sličnom skretanju na ljevo. Kadgod se mnogo viče na fašizam, onda je on najmanje u pitanju. Iza svega toga stoji daleko opasniji komunizmm, koji diže buku da sebe sakrije, slično, kao lopov, kad osjeti sumnjive poglede, pa se stane derati iz petnih žila: "Eno ga tamo! Držite lopova!!"
Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi. Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu? Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i jedini razlog.
Ali danas više nema komunista! Postoje samo "fašisti" i "demokrati" ("anti fašisti")!
Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku. Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači, ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo značajno, i Stjepan Kranjčević u članku "Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire "Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje). Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle, upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).
U ustima demagoga, možda sve to zvuči uvjerljivo, ali razmislimo li bolje, ne znači li-biti protiv pojma seljačkog naroda, biti protiv odvajanja seljaka od drugih staleža, protiv znanstvenom i praktičnom cijepanju jedinstvenih narodnih redova, a po tom i protiv slabljenu narodne volje, narodne snage? Biti protiv "slavenskoj misli" ne znači li - biti protiv skretanja s pravog puta, a za potpunu afirmaciju narodne individualnosti, protiv romantičarstvu, a za realno gledanje? Biti protiv mirotvorstvu, ne znači li - biti protiv onih, koji žele u ime mira vršiti nasilja nad narodima, a za borbenost, koja je uvjet za stvaranje velikih djela, svladavanje velikih zapreka? Ili sve zajedno: biti protiv naših vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, napose protiv komunizma, koji je došao izvana, ali se podmuklo zavlači kao crv u narodno tijelo, teje tako nag najveći i vanjski i unutrašnji neprijatelj. - Nije li doista tako?
Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer, konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na "suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu upornost.
Preći ćemo ovdje preko toga, što je tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, posve neznanstvena, i da te tvrdnje još nije postavio nitko na svijetu. (Po toj tvrdnji 97% Engleza ne bi bili narod!) Nama je samo stalo da pokažemo, kako tvrdnja, da seljaci mogu bit? i sami za sebe narod, znači poticanje klasne borbe i rušenje jedinstvenih narodnih redova. A praktički to znači raditi i protiv seljaka i protiv naroda kao cjeline.
Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle, sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi, čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka, pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja. Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove. Nizozemske veličanstvene slikarske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu, Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra, Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića, Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića, Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca. Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji čovječanstva?" (Lukas)
Vidimo dakle, do kojih nas konzekvencija dovodi tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, ali moramo još istaknuti, da ta tvrdnja uključuje u sebi i negiranje većeg dijela naše narodne povijesti, jer kao što nigdje na svijetu, tako ni kod nas nisu seljaci bili do najnovijeg vremena nosioci narodnog i političkog života, pa prema tome nisu imali ni direktnog utjecaja na stvaranje povijesti. Tek kad i to uočimo dobiti ćemo pravu sliku o pogubnosti takve parole, koja nam se pričinja u prvi mah vrlo nevina i beznačajna. Ali ona nije samo neznanstvena i apsurdna; ona ne uči samo nešto, što se protivi činjenicama, i što je neostvarljivo, jer su za narodni život potrebna oba elementa, selo i grad, i bez njih uopće nema naroda, nego je i destruktivna u punom značenju te riječi, jer ruši povijest, taj nepresušivi izvor narodne snage i svijesti.
"Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda." (Šufflay).
Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati "seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.
Slično je i sa slavenstvom. Svima je jasno, da je taj pojam umjetno iskonstruiran, i da on znači skretanje s pravoga puta, rastakanje narodnih energija, koje moraju biti koncentrirane u jednom smjeru, pa tu ne pomaže ništa ni argumenat, da je Stjepan Radić bio kratko vrijeme veliki Slaven. Zar i on nije mogao pogriješiti?
Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof. Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda, dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti. U čemu da se traži srodnost?" "Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona. Svatko, tko ga u tom nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod 'srodan', posve 'tuđ'."
To uostalom potvrđuje i povijest. Pogledajmo samo slavenske narode. Koliko je mržnje između Rusa i Poljaka, između potonjih i Čeha. Koliki je antagonizam između Čeha i Slovaka, koliko borbe između Rusa i Ukrajinaca. Sjetimo se postupka Rusa prema Hrvatima (Londonski pakt) i prema Srbima prigodom bukureštanskog mira. Pa što onda tu uopće znači slavenstvo, slavenska uzajamnost? Nisu li to doista samo "prazne riječi", "sanjarije bez svakog sadržaja" za koje "nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti" - kako reče naš Starčević. Zaista i ovdje ne možemo drugo nego samo ponoviti njegove "Mi smo protiv tomu ludovanju zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavljem, koje razbija napredak i pripravlja nam očitu propast."
A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj "demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku, pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već odavna iskusili!
Da kažemo još koju riječ i o našoj borbenosti, jer zbog nje nas najviše napadaju. Ali treba li da ponavljamo ono, o čemu je u "Omladini" već toliko pisano? Zar je ideal mir, a ne pravda? Zar može postojati mir osnovan na nepravdi, na nasilju? Mi nismo protiv miru, ali smo protiv nepravdi. A dok ona postoji ne može biti mira.
Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i prozirna.
Oni, koji ne mogu izaći s pravim imenom, ne mogu stupiti u otvorenu borbu. I zato treba propovijedati mir, mirotvorstvo, stvarati mentalitet klonulosti, malodušja, neopiranja. U času, kad bi narod upoznao njihove prave namjere, ne bi žalili ni mira, ni neke tobožnje sloge, nego bi istrijebio sav ološ iz svojih redova, pa makar se oni dobrano prorijedili. Pod svojom crvenom zastavom ne mogu otvoreno ustati, ali znadu, da im sudbina ne će biti bolja niti onda, ako ih narod otkrije, pomiješahe u svojim redovima. I stoga im ne preostaje drugo nego se pritajiti, tražiti mir, mirotvorni duh, i prikriti sve to još više brigom za dobro naroda, brigom za jedinstvo narodnih redova, koje da je ugroženo baš tim borbenim duhom.
U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo. Konkretno: kad se sa svim silama nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod, onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači jačati njegovu svijest.
Ne radi se dakle o jedinstvu, nego o toleriranju prikrivenih neprijatelja, stvarnih narodnih odmetnika. I samo zato je potreba mira, duh mirotvorstva, pomirbe, tolerantnosti; zato je potrebno "jedinstvo". Ali takav mir, kao mir, koji podržava nepravdu i ropstvo, ne će prihvatiti ni jedan hrvatski nacionalist. Za Hrvata tu nema pomirbe, nema sentimentalnosti; ono, što je štetno treba odrezati s narodnog tijela, ono što se zavuklo poput crva u narodni organizam treba iščupati odlučno i nesmiljeno. Tu nema kompromisa, jer to je prirodni zakon samoobrane, tu ne koristi bajati ni o ljepoti mira, ni o strahotama borbe. Tu ne koriste citati nikoga u prilog mira, pa ni braće Radića, a ako se već hoće dokazivati nešto njihovim imenima i tumačiti njihovu zauzetost za mir i pravdu, onda bi se moralo znati i za riječi Ante Radića, koji kao borbeni Hrvat ne govori s manjom odlučnošću od nas ni o vanjskim narodnim neprijateljima, ni o odmetnicima, prikrivenim neprijateljima svojega vlastitog naroda. "Ima li smisla" - pita se Ante Radić - "o odmetničkoj volji raspravljati, stavljati ju na glasovanje? Nema. Protiv odmetnika se buni i diže sama narav čovjeka, s njim nema drugog razgovora, do onog Ciceronova. ('Na smrt te je, Katilina, trebalo odvesti!')". A zatim, bojeći se prigovora, da je to "teorija, a što je još gore, revolucionarna teorija, strahovladna", nastavlja: "Pa makar i teorija, no nije revolucionarna, ni strahovladna, nego narodna i pravedna.
Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848. godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A. Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).
Ne mir, mirotvorstvo, nego borbenost, borbu do pobjede - zapisao je u svojoj duši hrvatski narod.
I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko, uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije. Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.
Eto, u tom je naš t.zv. "fašizam".
Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća, nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".
Ako dakle netko baš hoće sve to nazvati fašizmom, neka mu bude - to ne će pokolebati našu vjeru niti nas odvratiti s puta, kojim stupa stoljećima hrvatski narod. Ako se od sada borba za slobodu i socijalnu pravdu želi prozvati fašizmom, mi ćemo biti svi fašisti! I ne samo da ćemo biti fašisti, nego ćemo nastojati da budemo što radikalniji u tom našem "fašizmu".
I sramit ćemo se, ako nas ne bi tako nazivali, a bit ćemo ponosni što nosimo taj pridjevak, isto kao što su bili ponosni naši stari kad su ih pogrdno nazvali stekliši, tj. bijesni psi!
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
