SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

LUSTRACIJA ILI FRUSTRACIJA

U kraljevstvu slijepih jednooki je lopov kralj.

Trodioba vlasti tako voljenih i nelustriranih struktura danas leži na krivosuđu, kriminalnom sustavu i kolopletu lopova gdje svatko svakoga bez obzira na političku opciju, drži za međunožje, ucjenjuje, te stišče i popušta po dnevno političkoj potrebi. Ovisno o volji i ciljevima još uvijek regionalnih djelatnika udbe i njihovih balkanskih nalogodavaca, te neizostavno njihovih anglosaksonskih pokrovitelja.

Starčević je rekao "Tko se kruhom naroda hrani ima narodu računa davati." Međutim, sorta tako odnarođenih vlastodržaca i močnika nije od naroda pa stoga nije ni za narod. Oni zapravo, što je vidljivo iz suđenja za organizirani kriminal, uvelike ovise o mediokritetima, ulizicama i poltronima. Zato im je danas postalo društveno prihvatljivo kada recimo jedan Barišić, torbar s oprosnicom u džepu, mirno i gotovo bezbrižno kaže "ja sam to sve smislio i žao mi je". Papir, za razliku od čovjeka, ipak sve trpi. Ako ktome ima još i gotovo uzvišeni naziv poput "oprosnica" ili jednako milozvučni "pokajnik" tj. lopov cinkaroš, onda bi pljačka nama frustriranima trebala valjda biti snošljivija. Jer njima je to ipak bilo samo ulaganje u bolju budućnost bez nacionalizma.

I kada se pitamo tko nam je to danas izokrenuo vrijednosni sustav i sva moralna mjerila, vjerujem da bi odgovor bio, upravo taj i takav polusvijet. Takvi po Starčeviću slavoserbi, čovjećuljci i nule, u današnjim okolnostima predstavljaju stupove društva dok čestit i pošten svijet u jednoj takvoj političko društvenoj močvari uglavnom ostaje pasivan. Nijemi promatraći ili tek samo nešto manje glasni korektiv.

Ulizice? "To su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost."

Kada se tako umreženoj strukturi poslušnih mediokriteta ,poltrona i ulizica, kojima je najvažnije parazitski se uvaliti u strukture vlasti, postavu standardi i kriteriji na razini jednog premijera ili predsjednika države, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, onda to znaći samo jedno. Krasti, lagati i varati mogu gotovo svi. Nema limita, niti ograničenja. Za nikoga. Zgoreg, te sitne duše u borbi za vlastiti status na hijerarhijskoj ljestvici jednog očito kriminalnog sustava u svojim lokalnim sredinama postaju nositelji pa čak i izvršitelji tako odnarođene vlasti. Postaju paravlast, hrpa lokalnih močnika. Zapošljavaju i nagrađuju zaslužne i korisne, a sude i kažnjavaju kritičare i neposlušne, proglašavaju i obilježavaju potencijalno opasne. Odobravaju, predlažu, mešetare i rade sve ono specifično jednoj političkoj farizejštini. Raspolažu informacijama i postaju sukreatori, operativci bez kojih odnarođeni režim ne može funkcionirat. A kako se opravdano kaže da je informacija moč, nerijetko i sami usmjeravaju ili vode državnu politiku. Uz sebe po nepisanom pravilu vežu i čitavu vojsku niže rangiranog polusvijeta; poslušnike, kokošare, podrepe i dr. Zapravo najgore od najgoreg.

Samo nužno potrebna količina malih dijela može donijeti velike promjene.

Drago Zubac, hrvatski politički emigrant

Tu su moji korijeni, moja baština, ovo je moj dom i tu sam u svojoj lijepoj Domovini, dug sam put prešao i velike bitke izvojevao na koncu sam se kući vratio

U vihoru II. svjetskoga rata Drago Zubac bio je u franjevačkome sjemeništu u Visokom gdje se školovao i pripremao za franjevački poziv. No kraj rata i napose neizvjesna i tužna sudbina njegove dvojice braće nagnali su ga da za 180 stupnjeva promijeni svoj životni put što ga je obilježila krvava borba za hrvatsku državu i slobodu te stalni obračuni s Udbom i jugoslovenskim krvnicima kojima ni Drago nije ostao dužan pa su o njemu tadašnji mediji pisali kao o jednom od 'hrvatskih terorista' unutar Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP).

Stepinac uzor i snaga

Ponovno je, međutim, uhićen u Rijeci jer je ozlijedio jednoga oficira JNA koji ga je izbo nožem. Osuđen je na dvije godine zatvorske kazne koju je trebao odslužiti u Lepoglavi. "Samo zato što je oficir ostao živ, kazna je bila tako mala, a meni su sudili kao maloljetniku. Da je kojim slučajem preselio na onaj svijet, Ozna bi mi presudila po kratkome postupku", svjedoči Drago. Upravo u tome razdoblju i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, čija će se slika živo urezati u Dragino pamćenje, bio je u kaznionici u Lepoglavi.

Tek kada je vidio njemačke napise na strujnim stupovima, bilo mu je jasno da se domogao slobode. Nakon kraćega boravka u Austriji skrasio se u Njemačkoj. Tamo se odmah uključio u hrvatski emigrantski pokret. Samo u njegovoj organizaciji jugoslavenska zloglasna tajna policija ubila je blizu 80 članova.

Ubojstvo sina Pavelićeva ministra

Na upit je li onda Udba imala razloga ukloniti i njega, Drago je rekao kako je samo želio da ta država (Jugoslavija) nestane, ali je kroz smijeh dao naznačiti da ni on njima nije ostao dužan. U nekoliko napisa, koje također Drago čuva, spominje se da je on bio atentator na jugoslavenske diplomate i druge službenike među kojima su bili i neki egzekutori Udbe.

"Stavili su mi klasičnu bombu na vrata od stana, nedaleko od restorana, kafića, što sam ga držao zajedno sa svojim najboljim prijateljem. A upravo je on, Mirko Ćurić, tu poginuo. Odmah je stradao, bomba mu je teško oštetila trbuh. Bio je podrijetlom iz Tomislavgrada", svjedoči Drago.

Drago zna da su ga cijelo vrijeme cinkali stanoviti Rozić i Bevanda iz Čitluka, a Ivica Galić, rodom iz Kreševa, bio je ubačen od strane Udbe u njihovu emigrantsku organizaciju i samo nekoliko mjeseci kasnije ubio je jednog njihova kolegu. Nakon Muenchena, Drago Zubac živio je u Frankfurtu, Ingolstadtu i Sttugartu mijenjajući adrese kako bi zametnuo trag udbašima koji su ustvari cijelo vrijeme bili među hrvatskom emigracijom, prikriveni su im se privlačili iza leđa.

San nije prestao

Konačno se u svoj rodni kraj, ovaj danas 84-godišnjak, odlučio zauvijek vratiti 2007. godine. Na kući koja je pravi spomenik duge i burne povijesti dao je postaviti dvije mramorne ploče s napisom na pročelju sazidanome od masivnog hercegovačkog kamena. Jedna je posvećena franjevcima iz ove obitelji, među kojima se ističe fra Augustin Jerko Zubac, a druga kardinalu Alojziju Stepincu.

"Znao sam i upoznao brojne članove te obitelji, od Boška Bušića pa dalje, sve sam ih znao. To je sve ista loza. I Zvonko, Bruno ... A zašto se Zvonko ubio? Razumijem, ali to ne smiješ napraviti. Ne smiješ neprijatelju dati zadovoljstvo. Samoubojstvo nije rješenje", kaže Drago koji i danas 'crvene' jasno prepoznaje u hrvatskome državnom vodstvu. Za njega je sve to ista politika kao iz vremena Udbe, samo nešto malo drukčije naličje crvene Hrvatske. Još uvijek sanja Hrvatsku za koju je bio spreman dati život.

Hrvati nisu slavenski narod

Postoje dokazi da Hrvati nisu Slaveni, već jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina

Možete li dokazima potkrijepiti svoje tvrdnje da Hrvati potječu s Bliskog istoka, te da nisu Slaveni?

Postoje li, osim šahovnice, pletera, mjeseca i zvijezde (u stvari sunca), drugi simboli ili predmeti iz tog doba koji su se sačuvali do danas?

Nisu li mjesec i zvijezda simboli i mnogih islamskih naroda?

Kada su prahrvati stigli u Europu?

Po čemu s tolikom sigurnošću zaključujete da su pronađeni predmeti pripadali Hrvatima?

Zašto ste se počeli baviti istraživanjem etnogeneze Hrvata?

Jesu li Hrvati onda Slaveni, ili nisu?

Kako onda govorimo slavenskim jezikom, ako nismo Slaveni?

Ako postoje dokazi o neslavenskom porijeklu Hrvata, zašto se službena povijest ne mijenja?

Kako je, uz toliko materijalnih dokaza o neslavenskom porijeklu Hrvata, moguće da je opstala službena verzija po kojoj su Hrvati ‘južni Slaveni’?

Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica. Zašto se to ni danas ne mijenja?

Je li istina da imate spreman tekst knjige o svemu ovome i da vam takvu knjigu nitko ne želi tiskati?

Pomozimo profesoru Galinu tiskati knjigu

Nevinašca

Reče neka pjesma, parada ponosa i kiča, ali preskočimo to, ipak se radi o pokopu bez obzira čijem. Međutim, koliko god htjeli biti uglađeni ne možemo tek tako proći kraj naslova kao što je ovaj: »Odlazak posljednje ikone bivše Jugoslavije: Počivaj u miru pored čovjeka kome si posvetila život«. Nigdje riječi promišljanja, samo puzanje pred veličinama koje su nam nametnuli. Čovjek kome je Jovanka posvetila život jedan je od deset najvećih zločinaca u suvremeno vrijeme. Riječi su to one glasovite Crne knjige komunizma koja ne iziđe u hrvatskoj ustaškoj emigraciji već na slobodoljubivom Zapadu, u Francuskoj, pa se proširi diljem svijeta. I što sad? Zločinac i čobanica iz Like udružiše se i započe povijest raskoša i svile. Primali su »svjetske veličine« i primali su ih, radni narod, kako su govorili, dotle je crnčio da bi si zaradio koricu kruha, ovdje, ili tamo na »trulom Zapadu«, još jedan izraz kojim su se služili. Razmišljao sam o svemu ovome dok sam se vozeći u daljini spazio stado ovaca. Zamislimo koliko bi povijest bila drukčija da su drug Tito i drugarica Jovanka umjesto »radnog naroda« muzli stado ovaca? Ma, bili bismo im zahvalni, i mi i oni koje su smaknuli. Hajde, ne znam koliko se sve to odnosi na Jovanku, ali da je bila dio zločinačkog udruženja bila je. Bog neka s njom sravnjiva račune.

Htio bih ponovno progovoriti o progonu kršćana, ali da ne bih bio dosadan mrvicu ću sve preskočiti. Radije spomenimo da unatoč svim progonstvima broj kršćana u Africi neprestano raste. Tamo ih je sada 46,53%, a muslimana je 40,46%. Afrika postaje kršćanska htio to netko ili ne. Zbog toga se mijenja i lice Crkve na ovoj zemlji. Nije više Europa ona koja diše kršćanstvom, sada su na pozornici drugi narodi i ozemlja, jer se nisu bojali djece. Dali su život i primili su život. Tako jednostavno, a opet nekima tako teško. Nažalost. Oni umjesto toga javno provode sterilizaciju. Dogodilo se to nedavno u Australiji. Sve je upriličeno u povodu Svjetskog dana sterilizacije. I da pokažu kako je to dobro javno je izvedeno i videom prenošeno 16 takvih operacija. Zacijelo će Australija poslije ovoga procvjetati. Milina jedna. Živjet će kao u raju. Konačno ne će biti te dosadne dječurlije, mačke, psi i druge životinje puno su prihvatljivije. Gdje je Darwin da sve ovo vidi. Nemam pojma kako bi mu se to složilo s teorijom evolucije. No, znam da mu se ona opasno mrda. Upriličiše mu to znanstvenici iz Georgije. Pronašli ostatke 5 ljudi, puno starije od svih do sada pronađenih. Njihova starost i nadnevci navodne evolucije nešto se opasno razilaze. Iz svega ispada da je priča o Adamu i Evi zaista točna. A ne možeš optužiti Crkvu da prosipa neku svoju teoriju, nego, da ponovimo, čine to znanstvenici. Nezgodno, zaista nezgodno, pa se opet ušutješe mediji u hrvatskom narodu. Oni čuvaju Darwina, čovjek preko majmuna dođe do samoga sebe. Lijepa li putovanja.

Prijevare su zaista na sve strane. Neki se time hvale. Tako u Kraljevskom institutu u Londonu uče ljude svemu tome. Dali su svemu drugo ime, ali svejedno, prijevara ostaje prijevara. Evanđelje, pak, postupa drukčije. Ono ljude uvjerava primjerom, zdravljem, svime onim što je lijepo. Gdje se ukorijeni tu nastaje mir i sloboda. A gdje se ukorijeni ovaj drugi nauk, tu nastaje... Vidimo i sami što. Zato birajmo prave vrijednosti, a ne sirenski zov suvremenih prodavača magle.

Hrvatska i smrdljivi duhovi Udbe

Spor između dvaju glavnih gradova o izručenju Josipa Perkovića – čemu se službena Hrvatska snažno protivi - donošenjem posebnog zakona u njegovo ime. Ovaj pojedinac, koji još uvijek svoje stare dane mirno provodi u Hrvatskoj, sudjelovao je, vrlo vjerojatno, u pripremi i planiranju ubojstva Stjepana Đurekovića, političkog emigranta, kojeg je divljački ubila hrpa pristaša jugoslavenskog režima 28. srpnja 1983 u predgrađu Münchena.

Primjerice, u nedavnom članku (10. lipnja 2013), Daily Mail piše o iznenađujućem imenovanju hrvatskog političara Neven Mimica, kao europskog povjerenika. U spomenutom članku Mimica je opisan kao bivši pripadnik jugoslavenske tajne policije. Uz mjesečnu plaću od 20.000 eura, gospodin Mimica je postao najplaćeniji službenik u hrvatskoj povijesti. To ujedno objašnjava zašto je sadašnja vlada, sastavljena od starih komunista i mlađih "liberalnih" potomaka, zaštitila svog starog prijatelja od njemačkih vlasti.

Djelatnici 2. Uprave UDBA-e uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje hrvatske emigrante u inozemstvu. Općenito, i osim nekih izoliranih slučajeva, obrazovna razina tih agenata bio je relativno niska, što ne znači da u praksi nisu bili lukaviji i dovoljno zlonamjerni. Što se tiče hrvatske emigracije, UDBA je uspjela provesti najmanje 68 do 69 likvidacija, pet otmica čije žrtve su kasnije pogubljene, 23 pokušaja ubojstava (s nekoliko slučajeva teško ozlijeđenih žrtava), 4 otmice čije žrtve su preživjele i dva pokušaja otmice.

Gangsterske metode

Zatvaranja, premlaćivanja i razne zloupotrebe ovlasti su tipični primjeri svakodnevnih aktivnosti jugoslavenske UDBA-e. Na primjer, Ivan Gabelica (student prava, a kasnije odvjetnik) je uhićen 1965. On je u pritvoru zadržan 45 dana s lisicama na rukama, što je za posljedicu imalo ozbiljne ozlijede ruku i uzrokovao mu trajni hendikep. Godine 1980., mladi student Ernst Brajder je umro pod "misterioznim okolnostima", dok je u Zagrebu bio pritvoren od strane Udbe. To se dogodilo prešutnim dogovorom jugoslavenskih državnih odvjetnika i sudaca koji su „zažmirili“ u ovom slučaju. S druge strane, i unatoč svim naporima, UDBA nije mogla biti prisutna svugdje i u svako vrijeme.

Aktivnosti UDBA-e uspjele su u hrvatskoj dijaspori probuditi paranoju i psihozu, koja je imala za cilj spriječiti pokretanje bilo kakvih akcija protiv jugoslavenskih vlasti. Takvim akcijama UDBA-a je također uspjela u podrivanju ugleda hrvatskog iseljeništva, prikazujući ih kao "teroriste" u zemljama domaćinima. Na primjer, poznat slučaj dogodio se u Australiji gdje je, kao rezultat akcija UDBA-inih medijskih manipulacija, šest mladih Hrvata ("Hrvatska šestorka") završila iza rešetaka na 15 godina.

Neobična okrutnost

Slična priča dogodila se u Chicagu, u lipnju 1977., kada je UDBA likvidirala srpskog emigranta Dragišu Kašikovića. Kašiković je tada zadobio 64 ubodne rane, a njegova pokćerka (9 godina) dobila je 58 uboda nožem .

Vrijeme hladnog rata

Nakon što je ubojstvo bilo obavljeno, lokalna policijska istraga brzo bi na temelju podmetnutih dokaza utvrdila kako „izgleda kao da je došlo do obračuna među iseljeničkim skupinama“, što je za posljedicu imalo dalje narušavanje povjerenja među iseljeništvom ali i sigurno izvlačenje ubojice.

Ponekad je to "neznanje " znalo otići toliko daleko da su sigurnosne službe zemalja domaćina pokazivale čudnu „kratkovidnost“ prema hrvatskom iseljeništvu. Zahvaljujući UDBA-nim spletkama, sigurnosni aparati zemalja su često znali privesti pravdi nevine osobe a ne UDBA-ine ubojice. U slučaju Đureković, što je stvarno čudno, trebalo je proći skoro trideset godina da bi njemačka savezna policija, BKA, pokazala interes za uhićenjem Josipa Perkovića...

Jedan američki obavještajni stručnjak je nedavno primijetio: "Tito je imovina na Zapadu, tako su zločini UDBA-e najčešće bili ignorirani (...) Za vrijeme Hladnog rata, UDBA je ubila više ljudi na Zapadu nego tajne službe SSSR-a, ali ona je dobila vrlo malo pažnje u zapadnim medijima".

Zločine treba kažnjavati

Neki od njih su se odlučili skrasiti u Francuskoj gdje provode bezbrižne dane pod palmama na rivijeri. Javno optuženi u Hrvatskoj za sudjelovanje u pet ili šest ubojstava emigranata u ime UDBE, braća J., zvani "Šimun" (ili "Šime") i "Đorđe", dobivaju francusko državljanstvo, a njihov predmet je stupio u zastaru, što im jamči sigurnost.

Enigma Draganović

Don Krunoslav Draganović – osoba godine (prof. Marijan Krmpotić, Zagreb):

PRISTUP

JBTito mogao je odahnuti, ali kano da se bojal i mrtvog Draže, naredil je da ga se pokopa na tajno mjesto. I srbijanski radikali još mu grob traže - da ga dostojno pokopaju. Uzto, da mu velikosrbska čaršija lakše oprosti pogubljenje njihova voljena đenerala Draže – JBTito odlučil se na starozavjetnu igru: "glavu za glavu". Naime, čim je London pristal Beogradu izručiti Dr. Antu Pavelića dok je još u Rimu, JBTito odlučio je da za glavu Draže Mihailovića Srbijancima na pladnju servira glavu ustaškog Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića.

Draganović je u Rimu 1945. gdje uzpostavlja preko Vatikana veze s britanskim i američkim predstavnicima za pomoć kako bi pomogao izbjeglicama iz Hrvatske koji su se povlačili preko Austrije u Italiju. Obilazi logore po Italiji popisuje imena zatočenih Hrvata i koliko može obskrbljuje ih putovnicama Međunarodnog Crvenog Križa i UN za raseljena lica. I komunistički tisak u Jugoslaviji sve više piše o popu Krunoslavu Draganoviću kao voditelju "štakorske veze"– organizacije u Vatikanu za prebacivanje bivših ustaških častnika i dužnostnika u prekomorske zemlje.Tako je i otmica dr. Ante Pavelića trebala biti organizirana "štakorskom vezom" u koju nitko ne će posumnjati. I Krunoslav Draganović dolazi sve češće k obitelji Ante Pavelića s obavijesti da je gotovo sve spremno da Poglavnika zrakoplovom prebaci iz Rima u Južnu Ameriku. Na rimskom uzletištu čekat će ih zrakoplov pod stražom talijanskih karabinjera, zrakoplov koji će umjesto u Južnu Ameriku sletjeti s dr. Antom Pavelićem u Beograd.

Vratimo se popu Draganoviću! Nu, odjednom 10. 9.1967. puče vijest da je nekadašnji organizator ozloglašene ustaške "štakorske veze" katolički svećenik i ustaša dr. Krunoslav Draganović u društvu s još dvojicom suputnika, pod nerazjašnjenim okolnostima, prešal samovozom jugoslavensko talijansku granicu negdje iznad Trsta i vratil se u Jugoslaviju! Je li zalutal cestom ili je dragovoljno došal ili je otet? Sproveden je u Sarajevo u pratnji dvojice udbaša gdje je preslušan i salušan, ali nikada obtužen, a kamoli suđen. Dok su neki ustaše emigranti glavom platili i mnogo manji grijeh, ustaškom častniku i katoličkom svećeniku, organizatoru poznate "štakorske veze" u Rimu 1945. ni dlaka nije pala s glave u Jugoslaviji. Dapače, on sam izjavljuje da se s njim postupalo kano s uvaženim gostom. Dr. Krunoslav Draganović umro je u Sarajevu 5.7.1983 u 80. godini života. Do smrti se bavio crkvenom poviješću i predaval je na Visokoj bogoslovnoj školi. Koliko ga je jugokomunistička vlast držala uvaženim gostom potvrđuje i vijest o boravku dr. Krunoslava Draganovića u Zagrebu, pa u Večernjem listu 13.11.1967. u podlistku piše: Na današnji dan »Dr. Krunoslav Draganović poslije 22 godine emigracije sam se vratio u zemlju. U Sarajevu je izrazio želju da vidi glavni grad SR Hrvatske. Želja mu se jučer ostvarila. Jedno od odkrića bilo mu je Radničko sveučilište "Moša Pijade"«.

Tako s obzirom na sve okolnoti, pravi razlog povratka dr. Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju može se popabirčiti čitajući pomno i između redaka njegovih objavljenih izkaza pred iztražiteljima Udbe i nekih njegovih privatnih izjava zabilježenih u knjigama. Uglavnom, iz njih možemo prosuditi da je po povratku u Rim don Krunoslav Draganović živio obuzet sve jačom strepnjom da će se bilo kad doznati za njegovu upletenost u pokušaj izručenja Ante Pavelića Beogradu i u atentat. Kasnije, kad je počeo omekšavati odnos Beograda i Vatikana, zbog svoje prošle djelatnosti don Krunoslav Draganović u Vatikanu više nije bio rado viđen. Dali su mu do znanja i da mora otići iz Zavoda Sv. Jeronima.

U Austriji se bavi iztraživanjima o Bleiburgu sve do 1967. Kako je pravi razlog bijega popa Draganovića u Austriju bio strah od ustaške osvetničke ruke, čim je načuo da su ga neki ustaše odkrili i u Austriji, Krunoslav Draganović jedini način da spasi živu glavu vidi u povratku u Jugoslaviju. Dogovoril ga je s pukovnikom Udbe Omanom Bijedićem, bratom Džemala Bijedića, s kojim je već neko vrijeme u velikoj tajnosti bil u dosluhu (cit. 7). Kano kidnapovat će ga u samovozu dva udbaša, zapravo stražari i osiguranje: Asim Šahinpašić i Ivo Galić koji je i upravljao samovozom. "Taj Galić ga je doveo do talijansko-jugoslavenske granice, gdje je u crkvici Draganović rekao sv. Misu. Iza toga je Draganoviću prišao jugo-pukovnik Bijelić iz Bosne. Zagrliše se, poljubiše se i odoše u Jugovinu" (cit. 9). Kad mu je bio dopušten susret u javnosti s novinarima Krunoslav Draganović je na njihov upit odgovoril da se ne namjerava vratiti u Austriju, jerbo sad ima mnogo neprijatelja u inozemstvu i da se u Jugoslaviji osjeća kano ospite di lusso".

POMNJA!

ZAGLAVAK

Poslije rata u komunističkom tisku čitao sam o t.zv. štakorskoj vezi, organizaciji koju iz Vatikana vodi don. Krunoslav Draganović. Onda 10.9.1967. puče vijest da se Krunoslav Draganović vratio u Jugoslaviju. Glasine: otet?. Komunisti mu nisu sudili, ni glavu odkinuli. Kolko se čulo, nakon zatvora, preslušavanja i iztraga – pustili su ga na miru i umro je u svom krevetu u Sarajevu 5. srpnja 1983.. To mi je bilo neobično jerbo su istovremeno narodni neprijatelji i antikomunisti i u zemlji i u inozemstvu, bili na meti Titinih likvidatora. Stoga sam se , nakon upozorbe s Kaptola "da se u to ne pačamo", zainteresirao tko je bio taj ustaša u popovskoj mantiji koji se iz političke emigracije predao u ruke Titine Udbe, a da mu pri tom, tako rekuć, nije pala ni vlas s glave. Pače, dopustili su mu da predaje povijest na Bogosloviji u Sarajevu i izdaje knjige. Kako često lijevi nadrinovinari svašta na granici senzacionalizma izmišljaju za novine u vlastničtvu tuđinskog kapitala kako bi povećali nakladu i istodobno manipulirali s neukim čitateljstvom glede istine o NDH i Poglavnikovoj sudbini nakon 1945. – počeo sam skupljati podatke za knjigu o tim dogođajima i o ustaši u popovskoj mantiji - Nu, čini se, nitko od režimskih novinara iztraživača ili istoriografa ne zna točno sve o Poglavnikovu bijegu nakon odlazka iz Zagreba pa do Punta Arenasa i Madrida. Gospođu Mirjanu, mlađu kći Poglavnika i suprugu Srećka Pšeničnika, kada nas je posjetila u našem domu, zamolio sam da mi kaže sve što zna o vlč. Krunoslavu Draganoviću. Nešto mi je natuknula kako Poglavnik nije imal puno povjerenje u nj i da iz Italije odputoval suprotno Draganovićevim uputama. Ter da je Draganović pače bil umiešan u atentat na Poglavnika. To bi sve! Reče k tome da ona još svašta zna, ali se boji reći!

Onda mi je g Srećko Gabrilovac član HOP-a donio preslik pisma vlč. Josipa Borošaka od 15. 11.1983. g. Gadjija u Argentinu u kojem mu piše o Draganoviću (izvadci):

Poglavnik nije imao povjerenja u Draganovića.

Drugi dan na večer, eto Draganovića opet u logor, te mi reče, a bio je ljut ko ris: "Eto kog je hvatski narod služio i kome je vjerovao".

Auktoriziran izvorni članak: Marijan Krmpotić, prof. Zagreb, Ulica grada Vukovara 239a

Što bi Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović mogli reći o zločinima na Kočevskom rogu?

Još nije točno utvrđeno što je Jerko Nobilo po rodbinskoj liniji Anti Nobilu, ali otac Ante Nobila zvao se Ivo Nobilo. Bio je jedan od službenika karlovačke UDBE, osnivač tekvando kluba u Karlovcu i bliski suradnik Josipa Boljkovca, optuženog za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom na karlovačkom (dugoreškom) području. Prema riječima Josipa Boljkovca danas pokojni Ivo Nobilo je jedan od petorice Dalmatinaca koji su u prvim tjednima poraća po partijskom zadatku upućeni na karlovačko područje u doba najintenzivnijih masovnih likvidacija nad hrvatskim narodom (proljeće-ljeto 1945. godine).

Usporedba knjige „11. dalmatinska (biokovska) brigada“ sa knjigom „Ministar i pokolji“ Nikolaja Tolstoja te svjedočanstvima Ivana Gugića i Ivana Marinovića otkriva da su pripadnici egzekucijske čete bili birani iz sva četiri bataljona 11. dalmatinske brigade. Ipak, iz usporedbi navedenih povijesnih dokumenata nameće se zaključak da su u preuzimanjima zarobljenika i logistici egzekucijske čete (3. četa 3. bataljona je bila pomoćna četa egzekucijskoj četi) i među pripadnicama egzekucijske čete najveću ulogu imali vojnici 3. bataljona 11. dalmatinske brigade.

Iz usporedbe priloženih dokumenata osnovano se može posumnjati da je Jerko Nobilo možda bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade? Naravno, to se ne može tvrditi kategorički, ali bi institucije Republike Hrvatske i Republike Slovenije trebale zatražiti uvid u originalne operativne dnevnike 11. dalmatinske brigade koji se nalaze u Vojno – istorijskom arhivu, kutija 1101, u Beogradu. Tada bi se zasigurno donekle, a možda i potpuno razrješila enigma: je li Jerko Nobilo bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade???

S obzirom na to da ćemo zahvaljujući EU progoniti zločine svih totalitarizama, luksuzna vila Jerka Nobila u Jagnić Dolu mogla bi uskoro postati top medijska destinacija (medijima na znanje). Vrlo slična pitanja mogu se postaviti i Slavku Družijaniću („Uz jednu fotografiju drugarice Milke...“), suatoru knjige „11. dalmatinska brigada“. Indicije također vode prema istom pitanju: je li Slavko Družijnić bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade?? Jedna dodatna dokumentaristička zanimljivost je da je Družijanićev susjed Hrvoje Magazinović, živući četnik (ljotićevac) iz Drugog svjetskog rata, autor knjige „Kroz jedno mučno stoljeće“, književna zvijezda u Srbiji, u Hrvatskoj prešućen (odnosno ostavljen na miru kao i spomenuta dvojica – Nobilo i Družijanić). Bez obzira na to što je u 11. dalmatinskoj brigadi bio prisutan značajan orjunaško – četnički element (Bogdan Pecotić, Markan Turić, braća Ciganović, Danijel Vilović, nećak Đure Vilovića), Kočevski Rog je jedna od rijetkih lokacija na kojoj su partizani masovnije ubijali četnike (i to baš ljotićevce, pripadnike SDK kojima je pripadao i Magazinović). Zanimljivo bi bilo njihovo usporedno svjedočenje. Magazinović je transport prema stratištima nekako izbjegao.

Lažni hrvatski komunisti spašavaju Srbiju od ratne odštete

Hrvatska politička elita na vlasti klanja se samo Amonu, bogu novca, a zajednička nit vodilja s bivšim pravim hrvatskim komunistima jedino im je destrukcija Hrvatske kao samostalne države. Njihov Amon nalazi se u Londonu, a da bi njegove novce zaradili moraju izvršavati domaću zadaću od Londona i postavljenu. Tako im je, u svom vječitom trvenju s Njemačkim interesima, London za zadaću dao ostvariti projekt regija, a kao instrument za ostvarenje istog ponudio im je oživotvorenje titoizma, partizanštine i rigidnog jugoslavenstva, što su oni sa zadovoljstvom prihvatili. Slijedom istog, Tito im postaje zajednički nazivnik za sve dobro, pozitivno, napredno, integrirajuće. Tito im postaje uporišna točka, luč oko koje će se prevareni i obespravljeni narodi opet okupiti, kamen temeljac za izgradnju sretnije nadnacionalne tvorevine-regije. O Titovim zločinima, diktaturi, hedonizmu i razvratu, naravno, niti riječi. Naši lažni komunisti na programskoj platformi propale jugo-tvorevine spašavaju Srbiju od plaćanja ratne odštete (njihovo prihvaćanje teza o građanskom ratu, a ne Srbiji kao agresoru), osude za genocid (naše vlasti već pripremaju teren za službeno plasiranje svojih teza po kojima smo svi mi činili ratne zločine te stoga Hrvatska treba odustati od međunarodnih tužbi za genocid), suočavanja s vlastitom prošlosti i vlastitom savjesti (izjednačavanje žrtve i agresora kroz politiku relativiziranja po kojoj je na obje strane bilo onih koji su činili zločine i njihovih žrtava, a bez vršenja analize tko je rat započeo i s kojim ciljem).

Kada je riječ o komunistima valja naglasiti kako oni hrvatski nikada nisu bili na visini historijske zadaće, što zbog vlastite ideološke indoktriniranosti, a što zbog političke naivnosti, poput Andrije Hebranga. Srpski komunisti, naprotiv, uspjeli su u svojim redovima očuvati jezgru velikosrpstva koja je u datom momentu s političke scene pomela partijske ideologe, te Srbiju preko noći, iz bastiona komunističkog jugoslavenstva pretvorila u agresivnu nacional-socijalističku državu, svojevrsni konglomerat radikalnog pravoslavlja, monarhizma, socijalizma te vojnog, financijskog i masonskog establišmenta koji je tim procesima rukovodio.

Treba razvijati domoljublje, što nikako nije u suprotnosti s rješavanjem gorućih gospodarskih problema kako to mediji nastoje prikazati, naprotiv. Krist nam reče: „Ne živi čovjek samo o kruhu...!“ Hrvati se u svojoj domovini moraju osjećati slobodni, a tada će i sve nacionalne manjine i manjinske zajednice lakše ostvarivati i svoja prava. Nacionalna sloboda je preduvjet sveopćeg društvenog razvitka. Ona oslobađa kreativnost, pronalazi rješenja, uništava beznađe. Zato, pometimo jednom za uvijek potrošene i korumpirane političke elite koje nam svima rade o glavi. Njih smo već prepoznali. Za njihovu prljavu rabotu ponajveći hrvatski pjesnik Tin Ujević kaže: Oko nas slutimo zamke i crna djela himbe, jazove opasnosti iza živica riječi!

U livanjskom kraju u toku pokatoličavanje preostalih Srba

- Možda je bolje da se Srbi "izmjeste", nego da postanu ono što nisu. Žao mi je što sam to doznao. Čujem kako se djeca rođena u posljednje vrijeme tamo već drukčije zovu, nekim imenima, koja nisu imali njihovi pretci. Za to sam u dvojbi da li je dobro ostati - rekao je Atanasije dodajući kako u Livnu "više gotovo nema pravoslavnih Srba", iako tamo i dalje žive Srbi, ali oni koji su se davno "prepravili" i "otuđili" od svoje vjere.

- Da Hrvatska trenutno nema te kočnice kao što je EU, ona bi bila još bezobzirnija prema Srbima. Ona svoju državotvornu ideju od samih početaka gradi na srpskim žrtvama - mudrovao je danas Krestić na beogradskom skupu. (Večernji)

Hrvate su jednako ubijali i četnici i komunisti

Josipović se ispričava Srbima što su imali neugodnosti prilikom agresije na Hrvatsku

Iako ih stvarnost demantira i pronalaze se samo jame s Hrvatima, oni uporno i zloguko nastavljaju svoje laži protiv hrvatskoga naroda s nastojanjima učvršćenja nametnute zločinačke stigme iz doba NDH. Predsjednik Sabora Josip Leko tako mrtav hladan danas u Otočcu bulazni da je ZAVNOH imao dalekosežne, po njemu pozitivne, posljedice za Hrvatsku. Te dalekosežne posljedice su masovna ubojstva na Bleiburgu i poraću i 45-godišnja komunističko-velikosrpska diktatura koje je što ubila što raselila, umanjila populaciju Hrvata na našem državnom prostoru za najmanje dva milijuna ako se računaju tri generacije. O patnjama, progonima, zatvaranju na dugogodišnje robije, siromaštvu i svim mogućim torturama ne treba ni govoriti. S takvim tipovima na čelu, Hrvatska nema nikakvu budućnost. Josipović se ne može nahvaliti Srba i njihove veličanstvene dobrobiti kojom nas u velikom i dobrohotnom obilju obasipaju. Njegov problem je taj što to nitko drugi ne vidi, ali vidi se doprinos Srba u tisućama tona ubojnih sredstava kojima su nas obasipali još nedavno. Srbi Hrvatskoj nisu i neće nikada dati nikakav doprinos, nego samo gledaju kako dobro živjeti na tobožnjoj ugroženosti „vascelog“ srpstva, a da bi to mogli oni moraju pljuvati na Hrvatsku. Doprinos Hrvatskoj su dali pravoslavni Hrvati, ali Josipovićev ateistički mentalni sklop to ne razlikuje.

Propovijed kardinala Puljića na Bobovcu

Dragi brate u biskupstvu,

draga braćo misnici svih službi,

dragi redarstvenici,

dragi vojnici, časnici, dočasnici, djelatnici Ministarstva obrane,

dragi vjernici, a posebno dragi pjevači iz Vareša,

svi vi koji ste na ovom, na svoj način, svetom mjestu Bobovcu!

Zato smo danas kao vjernici Vrhbosanske nadbiskupije, zajedno s drugima, došli po dvanaesti put, a deseti puta kao vojnici i redarstvenici. Došli smo da otmemo zaboravu svoje korijenje. Dragi naši gosti iz Hrvatske i Slovenije, katolik nigdje nije stranac i svugdje je kod kuće jer je Bog Otac svih nas. I ovdje ste kod kuće. Mi, koji živimo u ovoj zemlji, želimo postati svjesni svojih povijesnih korijena, obnoviti pamćenje sjećajući se one koja je u narodu kršćansku vjeru snažno širila i podržavala, koja je rođena u Hercegovini, a udata ovdje i odavde kraljevala – Katarine Kosača Kotromanić. Odavde je nastojala da se ta vjera, koju mi na ovim prostorima već trinaest stoljeća živimo, što bolje ukorijeni. Zato je i gradila crkve u Jajcu, Otinovcima itd.U narodu je ostala veoma cijenjena i poštovana kao osoba vjerna Bogu i svom narodu, dostojanstvena. Posebno sam se zadivio njezinom dostojanstvenom držanju u vrijeme kad je morala odavde bježati preko Dubrovnika. Neki dan to spominju u Dubrovniku na proslavi tristote obljetnice katedrale i govore kako nas vežu uspomene i kako je važna veza naših krajeva s Dubrovnikom. Treba reći i da se najviše povijesnih stvari i sačuvalo u Dubrovniku jer je većih drugih stvari ili izgorjela ili nestala. Ako želimo posegnuti za povijesnim podacima, moramo ponajprije poći u dubrovačke arhive.

Vi dobro znate da je Bobovac pao zahvaljujući izdajici Radaku i tu je stijena odakle su ga, kako govori povijest, strovalili upravo oni kojima je izdao Bobovac. Izdajica svoga naroda. Na žalost! I Isus je imao izdajicu. I kroz svu povijest bit će izdajica koji će gaziti svetinju svoje vjere i svoga naroda. I u ovim vremenima, kada nam je potrebna dostojanstvenost, slogu i zajedništvo, uvijek se nađu, na žalost, oni koji će u ime interesa trgovati narodom i založiti narod radi svog interesa. Zato nam je potrebno očuvati pamćenje i ponosno moliti za ostanak i budućnost. Ne da širimo mržnju prema izdajicama ili onima koji niječu naše korijenje i povijest nego, poput kraljice Katarine, da dostojanstveno nosimo svoj križ stvarnosti. Ovdje želimo pobuditi svoj vjerski ponos. Godina je vjere i u toj Godini vjere želimo obnoviti hrabrost za život. Želimo obnoviti hrabrost da budemo ono što jesmo svoje voleći tuđe poštujući.

Draga braćo i sestre, želimo ovdje obnoviti svoje dostojanstvo vjernika Hrvata koji je korijenom na ovoj zemlji. I u tom duhu želimo izgrađivati suradnju, suživot i toleranciju i to ne na račun da moram sebe zanijekati i svoj identitet izgubiti. Bolno je doživjeti da ima izdajica koji trguju svojim narodom. Ovo ne govorim napamet. Ovih dana pri popisu stanovništva vidio sam vrlo prljave aktivnosti. Dižem glas protiv te nepravde. Hvala Bogu da je došlo do popisa. Ali, žao mi je što je taj popis tako obavljen da se provede etničko čišćenje. U ime pravde, čovjeka i budućnosti ne smijem šutjeti. Moram podići glas. Vas poziv na molitvu: Bože daj mudrost onima koji vode ovu zemlju; daj i nama poštenja da ponosno živimo i radimo u njoj.; daj da znamo slogu graditi, mir izgrađivati i napredak za svakog čovjek! Tako molimo za ovu domovinu.

Moliti za domovinu znači voljeti ovu zemlju koja je natopljena krvlju, znojem i suzama. To ne smijemo prezreti. Ova zemlja je skupa i nema cijene. Gdje god zakopamo, naći ćemo kosti svojih predaka mučenika. Zato na njihovim grobovima obnavljamo svoju vjeru i vjernost, hrabrost i ustrajnost za buduće stanje u ovoj zemlji. Hvala svima koji ste došli. Ovo je dvanaesti put, a Bog nas je obdario ovim lijepim vremenom da doživimo ovdje taj ponos kako bi molili i znali cijeniti tu zemlju jer su nju platili toliki preci naši. Ne smijemo biti ni izdajice ni kukavice ni radaci nego ljudi koji vole i koji u njoj i za nju žive.

Draga braćo misnici, najprije vas pozivam: izgrađujmo jedinstvo Crkve u skladu s pozivom pape Franje. Crkva treba biti vjerodostojna i prepoznatljiva po evanđeoskom poslanju. Valja se oduprijeti ovom svjetovnom duhu koji želi zasjeniti evanđeoske vrjednote. Treba nam hrabrosti. Mjerila ne smiju biti materijalna nego evanđeoska!

Vas, časnici, hrabrim da dostojanstveno vodite povjerenu vam vojsku; da čuvate vrjednote baštinjene iz povijesti i hrabro stanete u obranu pravih vrijednosti.

Vas, redarstvenici, pozivam da sami izazovete poštovanje poštenjem i čuvanjem reda i mira, čuvanjem čovjeka i njegove imovine. Nije lako boriti se protiv kriminala, protiv svih vrsta zlobe i zloće. Molimo za vas. Stalo nam je da imamo prave ljude na pravom mjestu.

Vama, dragi gosti iz Hrvatske koji ste došli na osobit način svojima, želim da vaš stav u susjednoj državi bude stav koji zna podići glas za obranu prava i pravednosti.

Draga braćo i sestre! Neka ovo današnje hodočašće bude svima nama izazov ohrabrenja, svjedočanstva nade kako bi, obnovljeni vjerom sišli u svoju svagdašnjicu te bili prepoznatljivi i vjerodostojni u svom radu i u svom životu. Vjerujem da Katarina Kotromanić Kosača iz neba gleda nas svoje potomke na ovom njezinom kraljevskom gradu Bobovcu. Neka moli za svoju zemlju koju je darovala Papi u ostavštinu. Blaženi papa Ivan Pavao II. to je dobro razumio pa se zato i molio i borio za mir u ovoj zemlji. Neka i ona danas nama izmoli i sjedini se s našim molitvama te u nama provre povijesna hrabrost i dostojanstvo kako bi se vratili kući puni nade i pouzdanja u Boga. Gospo, štiti nas u sve dane našega života! Amen.

U 15 GODINA OD BOLESTI UMRLO 29.000 BRANITELJA

Čolak hvali inicijativu o sistematiziranju podataka smrtnosti hrvatskih ratnih vojnih invalida i hrvatskih branitelja od posljedica stradavanja u Domovinskom ratu, posebice od posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja i malignih bolesti, kao i samoubojstava.

Strahote kao okidač

Čine izvjesnim teorije nekih američkih znanstvenika po kojima su ratne strahote i stres bili svojevrsni okidač razvitka najtežih, malignih bolesti među braniteljima ili da su utjecali na to da se te bolesti kod mnogih razviju znatno ranije - veli Čolak.

Opsežne baze podataka

Prema postojećim podacima, primarni uzrok smrtnosti u općoj populaciji u Republici Hrvatskoj jesu bolesti cirkulacijskog i krvožilnog sustava, dok su, prema preliminarnim rezultatima, primarni uzrok smrtnosti u populaciji hrvatskih branitelja novotvorine (tumori). Stoga će konačna usporedba s podacima iz opće populacije pokazati može li se govoriti o značajnom porastu pojave tumora među braniteljskom populacijom - navodi se u dopisu iz kabineta ministra Freda Matića.

Sistematski pregledi

Nije im bilo pomoći iako su raspolagali ponajboljim lijekovima i terapijama. Da su bili svjesni pripadnosti rizičnoj kategoriji, moguće je da bi bolest otkrili na vrijeme. Želio bih, dakle, da studija bude polazna točka kvalitetne i sveobuhvatne društvene akcije s ciljem zdravstvene zaštite hrvatske braniteljske populacije, odnosno prevencije i izrade prijedloga sustavne pomoći braniteljima i njihovim obiteljima – kaže Čolak.

Dr. Goran Dodig: U kroničnom su stresu

– Oni su u ratu više od dva desetljeća. Najprije su s puškom ratovali pet godina u stresnom okruženju ugrožavajući biološko zdravlje, da bi od 1995. na ovamo, sudjelovali i sudjeluju i danas u ratu za obranu vlastitog ponosa, dostojanstva, samopoštovanja...Oni se stalno moraju braniti da nisu lopovi, da nisu lažni. U situaciji su kroničnog stresa koji, poput akutnoga, nije prepoznatljiv već tiho ali trajno mijenja njihovu i biološku i psihološku strukturu.

Kao društvo mogli bi i morali poduzeti aktivnosti koji će te ljude vratiti u situaciju društvene koristi, samopoštovanja... a to bi bila najbolja preventivna faza. Tko, primjerice, kaže da je netko tko boluje od PTSP-a otpisan čovjek?! To je besmislica, ali, nažalost, mnogi ne misle tako – kaže dr. Dodig.

KOMUNISTIČKE AVETI NA DJELU PROTIV HRVATA MARKA FRANCIŠKOVIĆA

...tu trebam reći sve ono glavno što mi je napravljeno i što se i dalje radi, u kakvim uvjetima preživljavam i što mi se sprema. Osnova svega je da se mene proglašava bolesnim, tj. duševnim bolesnikom i to najtežeg oblika u vidu trajne paranoidne shizophrenie, a tu se u biti radi o ograničavanju slobode misli i vjerovanja.

Istina ih ni najmanje ne zanima, nastupaju kao neki zemaljski bogovi koji određuju što je dozvoljeno misliti i govoriti, a što nije, te ono što samovoljno odrede kao bolesno, onda to idu ¨liječiti¨. Moraliziraju mi da sila izaziva silu i da ne smijem zastupati pravo na samoobranu, a kad im kažem da se oni koriste silom u mojem slučaju i da nadamnom primjenjuju silu, e, onda je to opravdana sila. To su sve licemjeri, lažovi i pokvarenjaci i meni je jasno i ne živim u iluziji o tome što mi se sprema. Moju ¨bolest¨ mora se ¨liječiti¨ sve dok ja ne ¨ozdravim¨, a to znači sve dok mi potpuno ne sprže mozak tako da se više nisam u stanju suvislo izraziti jer moj karakter, svjetonazor i vjeru u Boga Oca na nebu nikakvim otrovima ne mogu izmijeniti onako kako bi to htjeli pa se ide na uništavanje tijela.

...sa apelom i pozivom svima da mi pomognu, da se to što više širi da što veći broj ljudi dođe u sudnicu ali i ispred zgrade suda u Selskoj / Ilici, da se na taj način meni pomogne, iako, ponavljam, jasno mi je da je sve ovo jedna režimska farsa i da je presuda već određena i to ona najgora moguća: neformalno doživotni zatvor (formalno 6mjeseci ¨liječenja¨, ali sa produljenjem sve dok nisam ¨izliječen¨). Da ne govorim kako se i sami transfer iz zatvorske bolnice u psihijatrijsku kliniku može otegnuti mjesecima, a meni se tih 6 mjeseci presude počinju brojati tek nakon primitka na neku od klinika. Sve ovo prije, sav ovaj boravak u zatvorskoj psihijatriji i ¨liječenje¨ koje je tu nad menom provođeno, to se ne računa niti jedan jedini dan.

Marko

Stožer ima kredibilitet i šansu

Naspram "Grbin-Šeksova" partiokratskog nagodbenjaštva

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOGA VUKOVARA

Gosp. TOMISLAV JOSIĆ, predsjednik

Poštovani,

Harni pozdravi,

vaš Ivo Biondić – IVOT

SREDSTVIM JAVNOG PRIOPĆAVANJA

Poštovane/i,

Naime, riječ je o mukotrpnom rađanju, pravim porođajnim mukama na pute ostvarbe suvremenog političkog naroda, tj. HRVATSKE NACIJE (čijom je sastavnicom i srpski etničko-manjinski korpus).

Po svemu sudeći, to bi se moglo dogoditi 18. studenoga 2013. godine, upravo, u mitskom Vukovaru, koji bi tako - naspram Nikolićeve hard („Vukovar je srpski grad“) i Pupovčeve soft velikosrpske inačice („Vukovar je grad Hrvata i Srba“) - (p)ostao nacionalno-hrvatskim gradom.

Harni pozdravi

vaš Ivo Biondić - IVOT

Milanoviću, Vukovarci su željni kruha i posla, a ne ćiriličnih ploča!

Obično skupina političara dođe u ovaj grad tek na neku obljetnicu, stanu u prvi red, a tv i ine kamere samo njih snimaju. Kao "filmske zvijezde"! Novinari skaču oko tih ljudi, od kojih je malo tko uopće i bio sudionik hrvatskog Domovinskoga rata, a kamoli da je sudjelovao u obrani Vukovara, pa samo da se ne "potuku" tko će prije dobiti neku izjavu od tih i takvih političara, dok istinske sudionike, stradalnike, majke i djecu poginulih hrvatskih branitelja ostavljaju "po strani", odnosno, tretiraju ih kao "dekor". A političari dođu i odu, a Vukovarci - ostaju. Čak im obećaju i "ptičjeg mlijeka", ali čim u povratku, nakon obilna ručka, prođu ploču s natpisom Vukovar, vrlo brzo zaborave na svoja obećanja, a neki, da ne povjeruješ, i gdje su uopće i bili.

S druge pak strane, Amerikanci ili Židovi prigodom svake obljetnice čitaju imena svojih poginulih. U njemačkim crkvama postoji jedan kutak na kojem su ispisana imena svih poginulih u ratovima, ali i imena ljudi koji su umrli, a bili su iz njihove župe. Oni ne zaboravljaju - čovjeka.

Kažu - to je po zakonu! A zakon se mora provoditi. Da bi to sproveli u djelo, angažirali su i na stotine specijalaca, a te svoje ploče ogradili i ogradom. Spremni su i "metkom" braniti te jadne i nepotrebne ploče. Predsjednik države se u jednom trenutku, a u svezi ovih ploča, zapitao: što će biti slijedeće na redu-možda razlupana glava? Možda. A tu glavu, ako će tko razlupati, onda će to biti prije svega netko od hrvatskih policajaca, nekom ocu, majci ili sinu poginulog hrvatskog branitelja koji će željeti skinuti tu neku inače nezakonito postavljenu ploču.

Možete li zamisliti kako je to kad kraj vas prođe neki bivši četnik koji vas je mlatio, koji je ubijao i koji je rukom pokazivao koga treba ubiti? A to se u Vukovaru događa svakodnevno. Nema suživota. Hrvati odlaze u jedne, a Srbi u druge ugostiteljske objekte. Srbe zabavlja Ceca, a Hrvate Thompson. Djeca u školi su također razdvojena. Jedni uče srpsku povijest, a drugi hrvatsku. Dok Hrvati obilježavaju obljetnice iz hrvatskog Domovinskog rata, Srbi na to gledaju s podsmjehom, i naravno ne uključuju se u obilježavanje stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A Hrvatska im je druga domovina, tu žive, zarađuju, primaju mirovine. Većina Srba koja žive u Vukovaru i okolici ne priznaju hrvatsku državu. Često odlaze u Srbiju i tamo odaju počast svojim "pomoz Bog junacima"! Ne pružaju nikakvu pomoć u pronalasku nestalih Hrvata.

Međutim, Vukovar je za protekle 23 godine trebao izgledati kao Pariz ili Rima. Svaka čast Zagrebu, ali Vukovar je bio prvi na braniku hrvatske Domovine, tamo se ginulo i za - Zagreb, i ne samo za ovaj grad! U Vukovaru se trebalo smjestiti i neko ministarstvo, ali svi bježe iz ovoga grada, kao da je 1991. Kad se obnovi neka kuća, to se uzdiže "do nebesa", a barem to bi trebalo biti normalno. Ministar branitelja je napravio više zla za Vukovar nego svi ministri zajedno. Kad dođe među "svoje" Vukovarce kako ga dočekuju? Zvižducima i pogrdnim riječima. Taj čovjek koji se "prodao" nema više nikakvu podršku hrvatskih branitelja, a još manje od Vukovaraca koji s podsmjehom govore o njegovim ratnim podvizima. Gdje god dođe, nigdje ne prođe bez zvižduka.

Sada je još prerano da nam se nešto takvoga silom nameće. Pa, baš da je i po zakonu. A nije!

Dokle će komunistička vlast braniti komunističke zločine?

Toj mašineriji za ubijanje, bio je premali prostor u Hrvatskoj i Jugoslaviji, pa su po svijetu tražili protivnike svog zločinačkog režima. Diljem Europe i svijeta likvidirali su 69 hrvatskih emigranata. Koliko je, za hrvatski narod bilo slobode u tom režimu govore mnoge činjenice. Tako na primjer, 1971. godine, hrvatski pjevač Vice Vukov morao je pobjeći u svijet, kako bi izbjegao komunistički progon i kazamate. Kada se, nakon 18 godine izgnanstva, Vice Vukov vratio u samostalnu Hrvatsku, Milanović je izjavio da je Vukov tražio sreću po svijetu. Takvu „sreću“ po svijetu tražili su mnogu Hrvati, a neki čak i punih 45 godina. Sva ta zla srbokomunističkog režima kriju se u Milanovićevom zakonu lex Perković i zakonu o ćirilici čije ploče se postavljaju uz policijsku prisilu.

Što se krije iza zakona lex Perković da je toliko važan?

Zašto kordoni policije čuvaju ćirilicu?

Velikosrpski program kroz Memorandum II.

Velikosrpski programi realiziraju se putem armije i represivnog aparata, ali ih programiraju srpski intelektualci. Tako je Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), 1986., godine, izradila Momorandum, temeljem kojeg je Slobodan Milošević 1991. krenuo u osvajački rat protiv Hrvatske, Slovenije i BiH. Nakon gubitka u planiranim ratovima, na susjedne zemlje, SANU je izradio i Momorandum II., gdje su razrađeni novi strateški ciljevi operacionalizacije nacionalne i geopolitičke doktrine Srba:

Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge polovine XX. vijeka, za beogradske novine rekao je da su Srbi u 20. stoljeću izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u XXI. vijeku trebaju gledati kako se „u miru dobivaju izgubljeni ratovi“. Ova Ćosićeva formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu s izjavom prof. Ljube Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: „Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu“.

Milanoviću, nije točna tvrdnja „zakon je zakon“

Naime, što se tiče samih zakona, u svakoj demokratskoj civiliziranoj državi pravilo je da se zakone treba poštivati, ali pod jednim uvjetom, koji se podrazumijeva: da su zakoni u skladu s interesima domicilnog naroda i da su izraz njegove volje, a moralo bi to biti interes i svih manjina, da se u zemlji u kojoj žive, živi mirno, zadovoljno, slobodno i sigurno u svakom pogledu. Postojeći zakon, kao što se vidi, to ne osigurava, a mogli bi reći da mu to i nije ni bio cilj kad je donesen. Donio ga je Sabor u doba Račanove prokomunističke vladavine. A Statut grada Vukovara donijeli su vijećnici HDZ-a, ali po uputna gospodara Ive Sanadera, koji je u svemu nastavio anacionalnu Račanovu politiku. Ivica Račan je za glavnog državnog tužitelja postavio Mladena Bajića, prokomunističkog ideologa, dotadašnjeg račanovog javnog tužioca, a Ivo Sanader ga je zadržao!? Uz to, Sanader je za koalicijskog partnera uzeo velikosrpskog ideologa Milorada Pupovca, a pritom je izjavio da glas za Antu Đapića je glas za SDP. Poruka je jasna i glasna, a rezultate Sanaderove politika osjetili su Branimir Glavaš, Ante Gotovina i puno drugih hrvatskih branitelja.

Kao što vidimo, postojeći zakon u sukobu je s voljom većinskog naroda, domicilnog naroda. Ako je tako, onda se razumna i odgovorna Vlada ne inati s narodom, ne inzistira tvrdoglavo na provođenju takva zakona, pokrivajući time svoje nasilje, nego predlaže zakonodavcu – Saboru, da se izmjeni sporni zakon i uskladi ga s željama i probitcima matičnog naroda u Hrvatskoj. Morao bi to biti interes i svih manjina, da se u ovoj zemlji, tako bogatoj prirodnim darovima, a tako siromašnoj pameću, živi mirno, zadovoljno, slobodno i sigurno u svakom pogledu. Ni Ivo Josipović ni Zoran Milanović ne rade i ne vode politiku u interesu hrvatskog naroda, ne rade na razvoju dobrih odnosa prema EU-u, čiji smo članovi, već suprotno, te odnose kvare, a uspostavljaju prijateljstvo s Balkanom na čelu s Beogradom, a posebno s Engleskom i Francuskom stogodišnjim prijateljima Srbije, a otvorenim mrziteljima Tuđmana i samostalne Hrvatske.

Mjesečna plaća krvnika Tite iznosila 280.000 njemačkih maraka

Beogradska Politika otkriva kako je tolika plaća „ljubičici bijeloj“ isplaćivana na temelju odluke Kadrovske komisije Predsjedništva SFRJ o visini plaće koju je Tito dobivao od 1945. godine. Ta odluka, naravno, bila je službena tajna.

Na što je sve jugoslavenski diktator trošio taj novac još uvijek nije poznato, kao što, uostalom, još uvijek nije poznato koliki su novčani iznosi potrošeni za financiranje komunističkih revolucija i crvenog terora širom svijeta.

SDP obnavlja Komunističku partiju Hrvatske

Ta već je davno dozvoljeno sa Srbi po banjolučkome entitetu podižu spomenike srpskom četničkom krvniku Hrvata Draži Mihailoviću. Zar to nije učinjeno i obnovom spomenika četničkim ubojicama Hrvata po "Srbu", gdje je podignut spomenik pokolju Hrvata. Čujemo da se protiv te komunističke registracije javila jedino predsjednica HSP AS-a gospođa Ruža Tomašić. Dočim za sada nema nikakvih reagiranja ostalih stotinjak registriranih stranka u RH. Čelnici HDZ-a javljaju da se nalaze u prijateljskom posjetu Izraelu, čiju državnu opstojnost Hrvati nisu nikada osporavali. Dapače, drevni biblijski narod mora imati svoju državu kao i svaki drugi narod.

VUKOVARSKA POVELJA SLOBODE

2. Osim što se u narodu, koji nije postao politički subjekt (nacija), bez ikakvih pravila igre, potiče referendomanija, “letičaranjem” se – očito smišljeno – odmiče od “majke svih pitanja”, a to je promjena ustava in capite in membris. S obzirom na to, kako smo načelno razgovarali, u kontekstu dojduće obljetnice “okupacije Vukovara” (18. studenoga 2013.), valjalo bi donijeti VUKOVARSKU POVELJU SLOBODE

4. Stavši odlučno Ispred hrvatskog naroda (koji, ponavljam, još nije nacija), preuzevši njegov mandat, preko noći nastala bi NACIJA koja, renanovski kazano, predstavlja “svakodnevni plebiscit”.

6. U svemu tome, onkraj daljnjega pregovaranja s otuđenom (o)pozicionalnom elitom, VUKOVARSKA POVELJA SLOBODE bila bi posebna nagrada i priznanje “pobunjeničkom” VUKOVARSKOM STOŽERU.

8. S obzirom na sve to, ako ikad, onda je - stekliški kazano - “vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah” (Ante Starčević, 1867.). I to (ni)je (Ti)to!

ZAVNOHAGISTAN NO PASARAN!

Bilješka:

Harni pozdravi

Vaš Ivo Biondić, Ivan vitez od Tanaisa

Lučonoše

Izgleda da Hans Küng, kojega određeni slave kao velikog katoličkog teologa, ne misli tako. Još davno ustao je protiv crkvenog naučiteljstva i podučavao ga da se mora približiti suvremenom vremenu. Ono, pak, traži da postoji samo jedna etika, ona svjetska. Tko je proučavao zasade novoga svjetskog poretka prepoznaje da je to tu negdje. No, dobro. Nas sada zanima što je najnovije Küng izjavio. Već je ostario, 86 mu je godina i boluje od Parkinsonove bolesti. U svojim zapamćenjima piše da ljudi imaju pravo »predati« svoj život Bogu dobrovoljno kad im bolest, bol i tome slično postanu nepodnošljive. Drukčije rečeno, dopušteno je potpomognuto samoubojstvo. Kamo ode, moj profesore!? Kao da nikada nisi čuo za mudrost križa ili mudrost tri dana o kojoj su govorili mnogi poznati teolozi, poznati u katoličkim redovima. To je ono, oprosti što te podučavam, kad se uzdaš u Božje milosrđe, kad si spreman svoju patnju, svoj križ nositi do kraja. Tada spoznaješ dublje istine, shvaćaš mudrost života i polako se primičeš onome trenutku kad će te Bog pozvati pred svoje lice. Ako je nismo utrnuli ili zaklonili, na to nas neprestano podsjeća luč vjere u nama. Kakvo je naše osobno stanje s njom? Zapravo, čiji smo mi lučonoše?

Našu regiju ovih je dan uveseljavao i igrokaz s mrtvim Erichom Priebkeom, nacionalsocijalistom kojem se pripisuju određena ubojstva za vrijeme Drugog svjetskog rata u Italiji. Njegovo mrtvo tijelo nisu htjeli nigdje primiti da bude pokopano i da tu čeka na sud Božji. Kada se iz njegove okoline dočulo da im je želja da bude crkveno pokopan, Crkva je žestoko napadnuta da joj ne bi slučajno to palo na pamet. Na to su skočili neki kršćani i prosvjedovali što se dopušta da ulica vodi Crkvu. U svemu se, naime, treba prisjetiti da se veliki grješnici mogu obratiti i u posljednjem trenutku. Lijep je primjer za to i onaj razbojnik na križu. Isus mu umirući obećava mjesto u svome kraljevstvu. Postavši svega svjesnija Crkva je počela dopuštati i sprovode samoubojica. Samo Bog zna što im se sve odigralo u glavi u posljednjem trenutku. Bilo kako bilo, Priebke će izgleda biti tajno pokopan.

Španjolcima i Sirijcima dosta je, izgleda, lažnih i krivih lučonoša. Oni polako preuzimaju stvari u svoje ruke. Prvi su počeli sa snimanjem filmova o komunističkim zločinima u Španjolskoj tijekom napada komunista na tadašnji španjolski režim (1936. - 1939.). U nadziranim medijima o njima se ne govori, međutim dotični se ne daju smesti. Istina nije onakva kako se kaže da ona jest, nego je onakva kakva se zaista dogodila. Znaju to drugi, Sirijci, pa su na brdo nedaleko od Damaska postavili Isusov kip. Ono se nalazi na povijesnom hodočasničkom putu od Carigrada prema Jeruzalemu. Na kipu piše »Došao sam spasiti svijet«. Treba se samo otvoriti Bogu te i u teškim časovima, kao što su oni ratni, vjerovati da nismo napušteni. Tijelo nam mogu ubiti, dušu nikada ako to ne dopustimo.

Mali traktat o povlačenju

Čak su i umjereni nacionalisti pristajali na činjenicu da moramo izručiti naše vojne zapovjednike Haaškom sudu kako bismo u doglednoj budućnosti mogli povlačiti do mile volje. I na to da moramo Slovencima dati pristup otvorenom moru kako bismo jednog dana imali otvoren pristup europskim fondovima. I na to da moramo povlačiti svoje istočne susjede u eurointegracijskom smjeru, samo kako bismo došli u poziciju da povlačimo. Nekoć pomalo prezreni glagol 'povlačiti' (povlačiti za rukav, povlačiti po blati itd.) postao je rajska glazba za elitne i narodne uši. Tko god je štogod sumnjičavo zucnuo o povlačenju, ekspresno je ''povučen'' iz javnog života. Lijevi i desni svađali su se oko toga tko je za povlačenje spremniji i opremljeniji, a ne oko toga koliko je pametno sve nade polagati u povlačenje.

Onda je prije izvjesnog vremena ministar Linić gotovo stidljivo pustio glas u javnost da bismo u prvoj godini Povlačenja mogli ostati kratkih rukava, to jest više uplatiti u Eu nego povući. Danas, 13. 10. 2013., čitam u Večernjem listu da bi taj manjak mogao iznositi oko 44 milijuna eura. Ispostavlja se da su davanja fiksna, a povlačenje krajnje neizvjesno. Računica postaje još poraznija ima li se u vidu da će također fiksni dio PDV-a i carina ići u eunijsku blagajnu, da vojsku stručnjaka povlačitelja također treba plaćati, da treba organizirati izbore za europoslanike, da se treba prilagoditi europskim kvotama za određene vrste proizvoda, da od nekih proizvoda koje nismo ''brendirali'' treba odustati, da će se čak i od povučenih sredstava dobar dio vratiti tamo odakle su povučena budući da će kao izvođači eventualnih radova konkurentniji biti oni iz razvijenih europskih zemalja, da nam iz Eu još uvijek prijete sankcije zbog Zakona o europskom uhidbenom nalogu …

Vrijeme je za HUP

To se pokazalo sa Lexom Perković, zatim sa ćiriličnim pločama u Vukovaru i po Hrvatskoj kao i sa registriranjem titoističke Komunističke partije Hrvatske od strane nekakvog ugostitelja kafića "Tito" Radoslava Ilića u Umagu. On tvrdi kako je ispunio obećanje dato u Kumrovcu na tamošnjim rođendanskim orgijama. Obnavljati titoističku KPH u europskoj RH je provociranje hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja. Tito je jedan od deset najvećih zločinaca XX stoljeća po međunarodnim ocjenama koji je pola stoljeća genocidom masakrirao Hrvate, tijekom rata i nakon rata za vrijeme cijele duge vladavine, sve do Domovinskoga rata u kojemu smo pobijedili njegovu JNA.

Hrvatski ujedinjeni pokret trebao bi biti osnovan poradi jedinstva Hrvata odajući priznanje svim hrvatskim ustancima kroz povijest koji su se životno borili za prava Hrvata na svojim povijesnim prostorima i u prirodnim granicama. Odajmo im dostojno priznanje za njihove žrtve za opstojnost hrvatskoga naroda i hrvatskih prava protiv svih okupatora i izdajica. Sada je vrijeme da jasno pokažemo kako čuvamo našu baštinu koja počiva na hrvatskim povijesnim narodnim pravima hrvatske države na svojim prostorima srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, koje se Hrvati nikada ne smiju odreći.

Milanovićeva šaka soli na vukovarsku ranu!

Hrvati Vukovara i okolice očajni su, ne, dakako, zbog te zastave, pa ni zbog implicitne poruke toga čina, koliko ponašanjem hrvatske vlasti u posljednje vrijeme. Premijer Zoran Milanović sve intenzivnije ratuje protiv tamošnjih branitelja i Hrvata uopće. Kad branitelji uklone ćirilične natpise s institucija, premijer u noćnim akcijama i pod nevjerojatno jakom policijskom zaštitom šalje nove ploče i postavlja ih, pa cijele zgrade s kordonom policije i metalnim ogradama vizualno Vukovar pretvaraju u grad koji je na rubu opasnoga sukoba.

Na žalost, pokazalo se da na njega, premda je hrvatski premijer, sve to nema osobit utjecaj. On nije branio ni Vukovar ni bilo koji drugi djelić napadnute Domovine, nitko njegov nije stradao, nije ništa izgubio tijekom srpske agresije, a osim toga odgojem i obrazovanjem nije se identificirao s hrvatstvom, Hrvatskom, njezinom poviješću i vjekovnim težnjama naroda da bi sada Vukovar promatrao imalo drukčije od bilo koje zemljopisne točke na zemljovidu.

Pozivanje na Ustav

Situacija u Vukovaru danas ne ostavlja nikakve moralne dvojbe: bolje je biti i nesretni Hrvat u tom gradu nego sadistička, totalitarna svinja. Ćirilica ne smeta Vukovarcima kao pismo, nego kao simbol zla. Vlast ponavlja da ćirilica nije kriva što je pod njome netko ubijao. Ali ni riječi iz, inače, divnog hrvatskog pozdrava „Za dom spremni" nisu krive ako je tko, izgovarajući ih, činio nečasna djela. Pa ipak ista vlast ognjem i mačem zabranjuje taj pozdrav i progoni sve koji ga izriču. Kriterij nije teško razaznati: sve što je hrvatsko, suspektno je.

Režija vlasti?

Jedan je građanin prije koncerta postavio bombu u dvoranu te su vladajući odmah u tom činu dobili potvrdu svojih apriornih optužaba na račun M. P. Thompsona sve dok se ubrzo nije ustanovilo da je bombaš IDS-ov aktivist i ljuti protivnik Thompsona.

Kada su početkom 90-ih srpske tajne službe u tajnoj operaciji Labrador minirale Židovsku općinu i groblje u Zagrebu, mržnja i bijes trebali su biti upućeni prema Tuđmanu i netom proglašenoj hrvatskoj državi. Poanta je, dakle, u tome da ništa čudno ne bi bilo u mogućnosti da su se svi ovi izgredi s ćirilicom diljem Hrvatske dogodili u režiji vlasti. Ne bi bilo prvi puta da vlast ili neki moćni krugovi sami proizvode stvarnost kad im postojeća ne odgovara.

Komu treba nakaradni pozdrav “Bok!”?

Upućujem ovo pitanje vjerskim dostojanstvenicima i svima Hrvatima

Uspio sam samo kod nekoliko mladih ljudi i kod djece. Primjerice, spmenuti ću samo dvoje hrvatske djece iz Bosne, kojoj su srbski četnički zločinci ubili oba roditelja. Preuzeo sam kumstvo za tu siročad i zbrinjavao sve dok djeca nisu završila potrebnu izobrazbu za samostalni život. Ta djeca imenom Marijana i Mario (prezime prešućujem!) su mi često pisala vrlo lijepa i dirljiva pisma, čak i glagoljicom (imam oko stotinu njihovih pisama) i uvijek su pozdravljala, uz ostalo s “Bok!”. Kad sam vidio da to prelazi granice strpljivosti, pristojno sam podučio Marijanu i Marija i uslijedio je pozdrav: “Bog!”.

Svi nadležni za taj nakaradni pozdrav “Bok” šute

Evo najkraće rasprave o tom ružnom pozdravu “Bok!”

Potvrdu za to imamo u komunističkom prešućivanju kritike na pozdrav “Bok” jer im sprdnja s Bogom odgovara.

Svi spomenuti i njihovi srodnici vrijeđaju i zabranjuju pozdrave: Za dom!; Za dom i domovinu Hrvatsku!; Za dom – spremni!; Za dom i domovinu Hrvatsku – Uvijek!

Za razliku od častnih, poštenih, domoljubnih i hrabrih hrvatskih ustaša, koji su rabili najljepše hrvatske pozdrave, kršćanske pozdrave i muslimanske pozdrave, komunisti su izmislili genocidni pozdrav protiv fašista – protiv svoje ideološke subraće s drugim predznakom: “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!” Ova “sloboda narodu” je značila: oduzimanje (oslobođenje) naroda od života i od imovine, ako narod nije puhao u isti crveni mijeh okićen Marxovom, Staljinovom i Titovom petokrakom. Dakle komunistički “Smrt fašizmu!” je genocidni pozdrav protiv svih ljudi, koji se nisu klanjali komunizmu. Čak, u nepovjerenju, komunistički genocidni pozdrav vrijedio je i za smrt komunistima, primjerice – smrt Andrije Hebranga, tridesetak komunističkih logora u srbotitovini s vrhuncem: Titov i Josipovićev Goli Otok.

Već iz navedenoga nam je jasno, zašto komunjare, agnostici, ateisti, umirovljeni i aktivni udbaši nisu protiv nakaradnog pozdrava “Bok!” jer tim pozdravom vrijeđaju Boga.

Pozdrav “Bok!” je analogan “Sluga sam pokoran!”

To objašnjenje je neprihvatljivo za sav suvremeni narod, koji pozna komuniste. Čak je to objašnjenje neprihvatljivo i za komuniste jer su oni odbacili sve stare, robovske, feudalne i kapitalističke pozdrave kao na primjer: “Sluga sam pokoran!”, “Klanjam se!”, “Ljubim ruke!”… pa bi po toj logici odbacili i nepostojeći pozdrav “Bok!”

Zabrinjavajuće je da crkveni dosojanstvenici šute o pozdravu “Bok!”

Povod za ovu kritiku dalo mi je pismo od jedne kršćanke, od kojeg dio prilažem

Molim da se ovo objavi na svima hrvatskim portalima jer ne smijemo dopustiti da se ružnim pozdravom “bok!” vrijeđa Boga.

Mladen Bajić, neokrunjeni vladar Hrvatske

Mladen Bajić je politički kalkulant koji hrvatskom političkom scenom pliva bolje i od najiskusnijih i dugovječnijih političara. Moć koju mu daje položaj glavnog državnog odvjetnika maksimalno koristi, uglavnom za usmjeravanje političkih prilika u zemlji te za vlastitu korist. Još su svježa sjećanja na način na koji je Bajić presudio posljednje parlamentarne i predsjedničke izbore. Podizanje optužnica protiv kandidata u jeku same kampanje ili odbacivanje optužnica protiv favoriziranih kandidata na dan izborne šutnje način je rada Mladena Bajića. Način rada koji je dobio jednoglasnu podršku nadležnog saborskog odbora pa i starog političkog lisca Vladimira Šeksa, koji se posebno istaknuo izjavama u korist Bajića. Iako je svima jasno kako Bajićev način rada i zloporaba funkcije ustvari suspendiraju demokraciju nitko se, očito, ne usudi dirnuti u čovjeka koji gospodari mnogim tajnama.

Što je sa istragom u slučaju Linićevih računa u Italiji i optužbama za primanje mita?

Međutim, Mladen Bajić je očito postao prejak i za vrhovno zakonodavno tijelo Republike Hrvatske. On se izdigao iznad hrvatske političke i pravosudne scene. Postao je vladar javnog i političkog života u RH, neokrunjeni vladar Hrvatske.

Biskup Mrzljak predvodio molitvu za žrtve komunizma

Vlč. Marko Zadravec, domaćin i voditelj misije, u ime svih vjernika pozdravio je, na početku, mons. Stanislava Lipovšeka, celjskoga biskupa i administratora Mariborske nadbiskupije, mons. Mrzljaka, nekolicinu svećenika te hodočasnike koji su došli bilo kao pojedinci, bilo kao članovi hrvatskih katoličkih misija u Sloveniji, te društva i udruge iz Slovenije i Hrvatske.

Biskup Mrzljak u uvodu je napomenuo kako su se sabrali da se svi zajedno prisjete i mole za one koji su pobijeni te se nikad nisu vratili svojim domovima. Ti ljudi postali su žrtve komunističkog režima, kao i nedavno proglašeni blaženik don Miroslav Bulešić, koji je okrutno ubijen od komunističke vlasti, rekao je biskup Mrzljak.

Na kraju mise, uime svih vjernika HKM Maribor, Mato Ćerkezović i Jozo Lukenda – članovi pastoralno-misijskog odbora, zahvalili su biskupima na dolasku te im darovali sliku bl. Ivana Pavla II. Liturgijsko pjevanje animirao je oktet Donum iz župe sv. Nikole u Varaždinu pod ravnanjem mo. Višeslava Jaklina.

Nazočnima su se obratili i Šime Ivanjko, počasni konzul Republike Hrvatske u Mariboru, gradonačelnik Maribora te Ivan Sabolić - izaslanik Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sloveniji. U nagovoru biskup Mrzljak je rekao: "Kada govorimo o ovih 15.000 ljudi, koji su ovdje u nekoliko dana bili mučeni i ubijeni, onda je ovo jedno od najvećih i najtragičnijih grobišta nas Hrvata, zato ovo mjesto ne smijemo nikada zaboraviti. Dolazimo ovdje s poštovanjem, s molitvom, ne zaboravljamo, sjećamo ih se – to su osjećaji koji nas prožimaju. Onaj drugi osjećaj je onaj kada se pitamo zašto se sve to dogodilo i tko je to naredio. Jer netko je morao reći: ove ljude treba pobiti! Zašto? Zato jer su Hrvati i katolici. Netko je to rekao, tko?" Biskup je upitao i kada ćemo dobiti javni odgovor na to pitanje ili će oni koji su odgovorni još uvijek biti proglašavani nekim velikanima naše povijesti. "To je ono što nas ovdje boli, ne samo ovdje već i na ostalim mjestima gdje su mnogi pobijeni. Već više od 70 godina ne možemo dobiti odgovor, javni odgovor. Netko bi se trebao ispričati za te zločine. Ti osjećaji nas prožimaju i oni su s vremenom sve jači. Osjećaj da nitko nije odgovoran i da se sve to 'slučajno' dogodilo povećava našu tjeskobu. Uz ovu molitvu, ovo je poruka svima onima koji ne žele čuti za ovakva mjesta. Tko je naredio ubojstva tih ljudi poruka je koja vapi s ovog grobišta i čeka svoj odgovor", zaključio je biskup Mrzljak.

Komemoracija je održana u blizini posebnoga groba u kojem počivaju hrvatski vojnici i civili koje je u okolici Maribora sustigao vihor jugokomunističke mržnje te ih pokosio u proljeće njihova života po završetku II. svjetskog rata, u svibnju i lipnju 1945. godine. U blizini Maribora po šumama, prema svjedočanstvima očevidaca, pobijeno je na tisuće i tisuće ljudi, uglavnom Hrvata, te su im tijela bez ikakvoga poštovanja bačena u jame bez ikakve oznake s nakanom da im se zatre svaki spomen. Žrtve su poubijane bez suda, bez dokazane krivnje, a kažnjeni su najtežom kaznom – smrću. Prema nekim procjenama, u okolici Maribora leže posmrtni ostaci više od 15.000 ljudi.

POLITIČKE ELITE KRVNIKA TITE

Je je to unaprijed zakonom spriječeno, jer je to „neukusno“ i jer upravo ti i takvi kroje javno mijenje u nas Hrvata. Nije važna javnom mijenju Karolina Vidović Krišto koja štiti nacionalne interese nego je važna Severina Vučković koja im na svaki način šteti. Proguglajte malo tko je tko. Nije važno što je HGK pokradena za sitnih 35 milijuna kuna a na njenom čelu godinama stoji Nadan Vidošević, a tko je on? Čiji je odkuda je? Nekada bi se pitali naši stari. Istražite usporedite informacije, napise, izjave iznendait ćete se. Tko je i čiji su Mesić, Manolić, Tuđman, Sanader? Od kuda im vuku korjeni? Jesu li ikada prije njihovi korjeni i životi isprepleteni? NA koji način? Sa kojom svrhom? Istražite, iznenadit ćete se...

Je li čudno da su Zoran Milanović i Emil Tedeschi za vrijeme Račana sjedili u istom odboru? Znate li što veže Vladimira Šeksa i Nadicu Mamić? Nije politika nego članstvo u nadzornim odborima Belja d.d i IPK Osijek nekada moćnih i bogatih tvrtki koje su propale... čudno zar ne? Koja je poveznica Sanadera sa Milanovićem i Danijelom Srbom? Članstvo u istim klubovima u domovini i van nje... poput Rotary, Penpal... Ono što sve uza ranije rečeno njih veže jesu članstva u nadzornim odborima upropaštenih javnih i državnih tvrtki i poduzeća. Uza sve to vežu ih članstva u stranim organizacijama poput Rotary klubova koji su pod ingerencijom masonskih loža. Vežu ih zajednički, ne politički, ne ideološki nego pragmatični materijalni interesi, čije su veze dokazano najčvršće.

U početku rata dok smo mi napadali policijske postaje oni su podvili rep i sa svojim blagom put Austrije, Mađarske... njihova djeca ako su oni već i bili (neki od njih) ovdje na visokim položajima vlasti ili pri vlasti, njihovi sinovi nisu nosili puške, njihova djeca nisu trpjela granate...oni uvijek imaju dva lica za pokazati...

Oni su stvorili ortake, oni su stvorili tajkune oni nam bacaju pjesak u oči, oni financiraju stranke... oni kroje politiku. Znadete li tko je Dragutin Drk? Ne znadete to je lik koji je prije rata bio sitni šefić u Vindiji sada je njen vlasnik, vlasnik Koke Varaždin bio je član uprave Varaždinske banke, ima svašta u vlasništvu, dvorce, jahte i slično. Što je bio i tko je bio prije rata? Znadete li da i dan danas Vindija uplačuje donacije SDP-u kao što je i HDZ i to gotovo po 50.000 kuna za kampanje. A radnici su na minimalcu... jer privatno vlasništvo je pšrivatno vlasništvo. „Naše“ je postalo njihovo, njihovo europsko. Znadete li tko je Anđelko Leko? Ne čovjek koji je vlasnik Sheratona i mnogih drugih hotela i lanaca, čovjek koji je htio na silu iseliti svojevremeno prognanike iz hotela koje je „kupio“ koji je bio največi pojedinačni donator HDZ-u 840.000.00 kuna odjednom... hmmm odakle taj novac? Trebam li spomenuti Ivana Čermaka, generala, poduzetnika...? Svi se oni znaju poznaju i prepoznaju, njima nije važan stjeg, grb i država. Nije im važno znanje,vjerovanje nego imanje...to je onon što ih spaja.

Dok nam ti i takvi budu uzori, dok s tima i takvima budemo tikve sadili nikad Hrvat ne će biti svojim gospodarom. A vi, vi dobri moji prijatelji, dans je to bar lako, provjerite pozadinu i pedigre svakog oko sebe, pa čak i onih koji su s vama u odori bili, možda ne ratovali ali su bili... jer i među njima, odnosno nama imaju jatake kako bi sačuvali svoja imanja, razbili naše jedinstvo i zalaganje.

A ja? Ja poput Vas režim na ćirilicu, i nosim praznu lisnicu, čekam milostinju za svoje rane i krvlju stečenu mirovinu. Gledam suprugu bez posla, djecu bez budućnosti, susjeda koji sakuplja plastične boce kako bi kupio kruha i mlijeka svojoj djeci jer zbog časti nije uzeo mirovinu, a onoj spomenutoj Vindiji za njega nema posla. Nije odabran i nije podoban, branio je Hrvatsku...

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Zaštitimo Vukovar od crvenih fašista, i branimo slobodu!

Premijera iz 'Špičkovine' smeta naziv „Stožer“, jer ga to podsjeća na rat, ali ga neki izborni stožer ne podsjeća na rat nego na izbore; premijera smeta što šta u Lijepoj našoj opljačkanoj i silovanoj, a narod smeta premijer i njegova loša vlada koja je stečajni upravitelj Republike Hrvatske i demagog kakvog se ne bi posramio ni Joseph Geobbels.

Navodno socijaldemokratska vlada i njihovi neoliberalni koalicijski partneri, kao i predsjednik Republike, ne samo da nisu ispunili niti jednu točku iz svojih predizbornih obećanja, nego su pogoršali stanje nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske idući na ruku velikosrpskoj beogradskoj kliki, i svojim strateškim partnerima u Londonu odnosno britanskim interesima.

Kako bi što više umrtvili oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču za Oluju koju je prošle godina u studenom izreklo žalbeno vijeće Tribunala za ratne zločine u Den Haagu, izmišljaju se u vrhu Države akcije koje destabiliziraju Republiku Hrvatsku, kao uvođenje rodne pedofilsko-homoseksualne ideologije u 4. modul Kurikuluma zdravstvenog odgoja hrvatskog školstva i obrazovanja, i uvođenje srpske ćirilice u Vukovaru – pismo velikosrpskog okupatora, i simbol stvaranja Velike Srbije – srpski 'Hakenkreuz'.

Jesmo li se ikada zapitali, da li mi u stvarnosti imamo demokratske vlasti ili vladare koji su ekstremisti, ekstremni ljevičari pod ovim i onim imenom, jesmo li se kada zapitali, tko to uopće vlada u ovoj zemlji otkad je propao komunizam i otkad se raspala posljednja jugoslavenske tamnica naroda?

Ekstremiste ćemo prepoznati po tome što slave i hvale masovnog zločinca 'maršala Tita', zatim, oni koji pale svijeće na grobovima velikosrpskog agresora i četnika, oni koji relativiziraju Domovinski rat kojeg nazivaju „građanskim ratom“ umjesto velikosrpske agresije, oni koji osuđuju i demoniziraju hrvatske branitelje, oni koji štite komunističke zločince, uključujući udbaše, i svi oni koji su toliko netolerantni, odnosno isključivi, da ne trpe antikomunizam pored antifašizma, što drugim riječima znači da nisu za demokraciju, nego za titoistički 'demokratski centralizam'; to su svi oni koji nisu za ljudska prava nego za selekciju, koji nisu za slobodu javne riječi nego za partijske ukore i političku podobnost, i svi oni koji paranoično izmišljaju 'ustaške zmije', a ne vide udbaške zmije, kao što ne vide stabla od šume. To su ekstremisti, ujedno i teški licemjeri.

Sustavna pljačka u privatizaciji i pretvorbi, i nezaposlenost, plus suradnja s velikosrpskom politikom – to je svjedodžba domaćih vladajućih ekstremista od 1990. do danas, 2013. godine.

Opasna namjera je kada se premijer igra s vatrom, i uvodi srpsku ćirilicu u Vukovaru gdje su srpski fašisti četnici i jugokomunisti žarili i palili 1991. godine, to jest titoistička vlada uvodi jezik okupatora u Vukovar, i jezik odnosno pismo jedne strane države koja je prije 22 godine izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku, i Vukovar sravnila sa zemljom, a njegove stanovnike odvela u babilonsko ropstvo koncentracijskih logora u Srbiji.

Zaštitimo Vukovar, branimo slobodu!

Nije problem nacionalna manjina, nego protuustavno djelovanje vlade Republike Hrvatske; sjećamo se kako je Ustavni sud srušio Jovanovićev 4. modul zdravstvenog odgoja, taj „najvažniji vladin projekt“, kako su se hvalili u Banskim dvorima, da bi se taj i takav zdravstveni odgoj praktički nepromijenjen vratio kroz mala vrata u hrvatske škole kao da se ništa nije dogodilo. Ispravno je Dobroslav Paraga poručio u Slobodnoj Dalmaciji, da će Jovanović izigrati roditelje. Sjećamo se što je sve poštovana Judith Reisman rekla u Zagrebu u svezi Oca takve dijabolične ideologije, Alfreda Kinseya.

Pogledajmo kakva priopćenja ove banke daju s vremena na vrijeme: zahtijevaju ukidanje demokracije, ljudskih prava i slobode javne riječi!

NATO je na svojoj godišnjoj skupštini održanoj ovaj puta u Hrvatskoj, u Dubrovniku, ponovio laž Obamine administracije, da je Asadov režim navodno počinio ratni zločin uporabe kemijskog oružja nad sirijskim civilima, iako UN ne raspolaže takvim dokazima.

Pogledajmo što radi taj liberalni Zapad u svijetu, i uz pomoć bivših komunista i udbaša u Hrvatskoj!

Kod kuće pak uvode genetski modificirane organizme (GMO) u prehrambeni lanac Hrvata, likvidiraju radna mjesta i industriju, i Hrvatsku pretvaraju u zemlju isključivo uslužnih djelatnosti poput turizma, i kockarnica, a najviše su domaći vlastodršci uslužni prema Beogradu, i Wall Streetu.

Ah, kad bi to bilo tako jednostavno, i kad bi to bila samo približna istina, ali nije istina nego notorna laž, jer sirijski predsjednik Asad je na masovne prosvjede Sirijaca odgovorio demokratskim reformama, a vrhunac reformi je bio donošenje demokratskog sirijskog ustava na referendumu, uvođenje višestranačkog sustava i slobode javne riječi, čime je Bašar al Asad dokazao da je demokratskiji od domaćih vlastodržaca koji hrvatski Ustav nisu donijeli na referendumu, nego ga još i gaze kad god im odgovara, pa i napadaju Ustavni sud kad im ne odgovaraju njegove odluke. Istovremeno je Bašar al Asad počeo braniti sirijski narod od terorističkih napada ogranaka Al-Kaide u Siriji, i tako je nastao građanski rat koji se preobrazio u invaziju na nezavisnu Siriju, uz uporabu kemijskog oružja protiv sirijskog naroda od strane pobunjenika i terorista. To je istina!

Bez obzira što se vlada Republika Hrvatske pridružila prijetnji ratom Siriji, na kraju će pobijediti istina, i sirijski i hrvatski narod ostvarit će slobodu, a tirani na liberalnom Zapadu će na kraju morati položiti oružje, i kao njemački nacisti završiti će pred međunarodnim tribunalom za ratne zločine.

DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Učenik Staroga shvaća,

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI JE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.

KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!

ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ĆE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

Tako je govorio Otac Domovine

Kukurikavci kontroliraju RH

Mogu li Hrvate zastupati srpski zetovi?

Zašto je Stožer pregovarao na terenu Vlade (ured gradonačelnika)? Na braniteljskoj strani pojavilo se čak 16 predstavnika, kako bi se pregovori razvodnili. Gdje je nestao Josip Klemm, jedan od značajnijih članova Stožera (pregovori i logistika). Propao je u Zemlju i pojavio se sa druge strane, u Japanu! U ključnom trenutku početka pregovora s Vladom RH! Znate, imao sam nekakvu ljudsku potrebu pretući tog branitelja, u znak konkretne podrške premijeru RH, ali su me prijatelji upozorili da je Klemm snažniji od mene i da ima pod kontrolom 800 zaštitara. I da nitko od njih nije bivši pobunjenik iz „krajine“, niti "borac iz BiH"! Takav Klemm podsjećao je Vladu RH da su branitelji na neki način vojna sila, sa oružjem i bez njega, i da nije pametno zanemariti njihove zahtjeve. Ekipu "države" pojačao je i Bojan Glavašević, moje veliko razočarenje. Možete li zamisliti tu sramotu u Vukovaru, taj strah premijera RH od branitelja RH. Ministri Predrag Matić i Ante Kotromanović bojažljivo su ušetali na glavni ulaz, a Premijer se pojavio kroz katakombe, negdje od garaža, kao neki nezadrživi novinar, koji uvijek pronalazi dobar izvor informacija. Naravno da bi bilo prirodno da se predsjednik RH osjeća najsigurnije u prisutnosti branitelja RH, ali to nije tako. Zašto? Milanović se zaista uživio u svoju ulogu novinara, pa se cijelo vrijeme iščuđavao svim informacijama koje su iznijeli branitelji. Nestali nisu popisani! Ma jeli to, ljudi, moguće? Što rade Milanovićevi ministri?

Bit ćemo sretni ako se ti ljudi međunacionalno pomire unutar sebe i da imaju kvalitetne međunacionalne odnose i suživot unutar svoje obitelji. Iako se to njima tako ne čini, ovdje nije riječ o odnosu RH i srpske manjine u RH, jer takav odnos po Ustavu i ustavnim zakonima mora biti konzistentan s pozicijom hrvatskog naroda u RH, kao nacionalnog temelja RH. Konzistentan i sa sveukupnim naslijeđem Domovinskog rata i njegove narušene nacionalne simbolike. Dakle, sve se u konačnici svodi na odnos Hrvata i Srba, pa srpski zetovi ne mogu predstavljati Hrvate, kao što hrvatski zetovi ne predstavljaju Srbe. Vjerujem da ste čuli vic kako je u Vladi RH toliko Srba i toliko Hrvata oženjenih Srpkinjama da bi u Banskim dvorima trebalo uvesti ćirilicu kao prvo pismo.

Bojan Glavašević bio je moja velika nada

Kako to da najedanput spominjem našeg najpoznatijeg Doktora? Što me muči na marginama sukoba branitelja Vukovara i novog okupatora? Negdje iz prikrajka znao sam s velikom nadom gledati za sinom Siniše Glavaševića, nadajući se da će nastaviti karizmu svoga oca. I zaista, uslijedio je poklon kojemu se nisam nadao. Bojanova majka bila je muslimanka, pa Bojan nakon Vukovara nije pobrao batine u Zagrebu, nego je zajedno s rodbinom po maminoj strani preživio četničku agresiju na Prijedor. Kada sam to doznao, veselo sam otrčao do Doktora i priopćio mu da nade ima i da se pojavio novi pomiritelj muslimana i katolika na ovome prostoru. Kao što to Beograd inače tvrdi, naravno da je na području NDH sve uvijek referentno sa NDH. Priželjkivao sam da se u toj generiranoj pometnji između muslimana i katolika u BiH pokrene zaboravljena pravaška opcija Hrvata kao nacije s dvije vjere, što bi spriječilo nacionalno osipanje i ovakve sukobe između Hrvata i bosanskih muslimana u zajedničkom entitetu u BiH, kao i pretvaranje paradržavne Republike srpske u novu srpsku državu.

Zahtjevi Stožera za žurno postupanje i donošenje odluka:

JESMO LI ODUSTALI?

Od čega mi to danas odustajemo? I zašto?

Nažalost, iz dana u dan, sve sam sigurniji da smo odustali (barem najveći broj nas) od svega ovoga. Znam, ovo je uistinu, kao rijetko kada, plodno vrijeme za odustati od bilo čega i od bilo koga, jer toliko se toga nudi kao zamjena za ono od čega odustajemo, da je u konačnici odustajanje postalo čak nešto tako normalno, pa čak i poželjno. A i potiče nas se sa svih strana ne bi li odustali od svega onoga što nas određuje.

I to ako je moguće prije svega ostaloga, jer dok ne odustanete od Boga teško da ćete odustati od bilo čega drugog u svojem životu.

Zabraniti Komunističku partiju Hrvatske!

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) ogorčena je što je dopušteno da se u Registar političkih stranaka Republike Hrvatske upiše nova stranka – Komunistička partija Hrvatska, čije je sjedište u Umagu. To je skandal nad skandalom. I još jedna potvrda da u Hrvatskoj i dalje dobrim dijelom "caruju" bivši Udbaši. Naime, kad su hrvatski branitelji, slabo ili nikako naoružani odlazi u borbu protiv JNA, treće ili četvrte vojske u Europi, a pored toga i u rat sa srpskim i crnogorskim četnicima i domaćim izdajicama, bili su spremni dati svoju krv i svoje živote da se više nikada u Hrvatskoj ne zavijori jugoslavenska zastava, a još manje da se legalno veliča jedan od najvećih navodnih krvnika i ratnih zločinaca Josip Broz.

Možete li zamisliti da je u vrijeme Broza netko samo i pomislio da osnuje ustašku ili domobransku partiju. Razni tzv. antifašisti, poput Mesića ili Manolića, koji se skrivaju iza partizana, odnosno zvijezde petokrake, početkom devedesetih godina kao navodni agenti Udbe, posredstvom raznih perkovića, ubacili su se u hrvatsku vlast, i čitavo vrijeme "rovare" protiv hrvatske države, prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a što je najžalosnije i protiv samih hrvatskih branitelja. U bilo kojoj drugoj državi već bi odavno završili iza rešetaka. Hrvatskoj nije potrebna nikakva Komunistička partija, pa tražimo da se njezino ime briše iz Registra. Ti crveni provokatori ističu kako je tobože Broz nakon II. svjetskog rata bio na tzv. pobjedničkoj strani. A na kojoj je strani bio Josif Visarionovič Staljin? Bez njega Jugoslavije i Broza nikada ne bi bilo. Znači li to da se u Hrvatskoj može osnovati i Komunistička partija po imenu druga Staljina?

Stoga, tražimo da se u Hrvatskoj zabrani Komunistička partija, a da oni koji su dopustili da se upiše u Registar političkih stranaka snose moralnu i materijalnu odgovornost.

Ne, za to se nismo borili!

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

HRVATSKE AKADEMSKE ZAJEDNICE

“KRALJ TOMISLAV”

o dramatičnom stanju hrvatskoga društva i države

Republika Hrvatska se nalazi u teškoj gospodarskoj i političkoj krizi, koja je dodatno potaknuta i krizom morala gotovo u svim segmentima državne vlasti i uprave. Uzrok takve duboke gospodarske i političke krize ne leži samo u objektivnoj situaciji i nasljeđu, te objektivnim poteškoćama, već prvenstveno u subjektivnom ponašanju vladajućih struktura koje su postale bezobzirne, nasilne i ne predstavljaju nacionalne interese i brigu za boljitak cjelokupnog naroda. U brojnim segmentima upravljanja državom naziru se obrisi samodopadnosti, a sve više i obrisi puzajućeg povratka u doba staljinizma i njegove metode vladanja.To dokazuje više slučajeva protuzakonitog postupanja prema istaknutim pojedincima.

U gotovo bolesnom političkom ozračju kojeg već primjećuju brojne države i istaknuti pojedinci u svijetu, a poglavito one najsnažnije europske zemlje, nije moguće privući strane investitore, koji zbog tavkog ponašanja vladajućih struktura investicijski Hrvatsku obilaze u širokom luku. Vlada nema programe, vlada nema vizije, ne sagledava niti želi realno sagledati pravo stanje stvari koje vodi cijeli narod i državu prema daljnjem razaranju gospodarstva s nesagledivim posljedicama, koje mogu rezultirati i unutarnjim međusobnim sukobima i dovesti u pitanje jedinstvo RH kao države. Ona ne vidi ili ne želi vidjeti realnost, ne želi sagledati stvarni svijet oko sebe onakav kakav jest, već se zatvorila u neki svoj paralelni virtualni svijet koji ima malo veze sa stvarnošću. Indikativan je i najnoviji slučaj u Vukovaru gdje i dijelovi policije otkazuju poslušnost Vladi.

Mladi stručni ljudi već masovno napuštaju svoju domovinu i odlaze ne samo u EU već uglavnom u daleke prekooceanske zemlje, odakle im nema povratka. Hrvatska propada demografski i biološki i kao država. Nezaposlenost iz dana u dan rapidno raste, smanjuje se broj radnih mjesta njihovim zatvaranjem, a stečaj gospodarskih subjekata je zaredao kao na pokretnoj traci. Kreditni rejting zemlje već odavno je svrstan u kategoriju – smeće. Sve stagnira, sve sustavno propada. Narodu je oduzeta sadašnjost, a oduzima mu se i nada u budućnost.

Vlada pristupa rasprodaji u bescijenje i ono još malo preostalog nacionalnog bogatstva, bez imalo milosti i osjećaja za nacionalni ponos i dostojanstvo. Monetizira koncesijom u bescijenje i hrvatske autoceste na više desetaka godina čime pljačka I uništava i buduće naraštaje hrvatskog naroda. To je najskuplji način krpanja rupa u Državnom proračunu, jer šteta od prodaje gledano prema budućnosti je višestruka na desetke puta veća od trenutne koristi. Prodaja jedino preostale nacionalne banke HPB, Croatia osiguranja i davanja autocesta pod dugogodišnju koncesiju, pravi je čin bezumlja.

Narod se pretvara u dužničko roblje, ostaje bez ijedne nacionalne banke, bez ijednog nacionalnog osiguravajućeg društva, stranac će mu gospodariti autocestama, a uskoro će doći na bubanj i energetika, poljoprivredna zemljišta, vode, šume i sl. Narodu neće ostati ništa osim praznog imena hrvatske države i njenih insignija

Prije nego cijela kriza preseli na ulice, u masovne prosvjede koji mogu vrlo brzo prerasti i u nasilje i nemire, mogu lako izbjeći kontroli, pa tako pretvoriti i cijelu zemlju u europsku Siriju. Silovanje Vukovara ćirilicom pokazuje koliko Vlada nema ni najmanje osjećaja za ratno stradalništvo i nacionalno dostojanstvo naroda, a i ni najmanje pijeteta prema gradu mučeniku i simbolu hrvatskog stradanja.

Nadalje, Vladi nacionalnog spasa treba dati posebne ovlasti u vremenskom trajanju od jedne godine, do raspisa i provedbe izvanrednih parlamentarnih izbora. Također, u toj godini dana zadužiti Vladu da pripremi sveobuhvatnu izmjenu Ustava RH, koji bi bio predložen na donošenje novom stranačkom izabranom parlamentu, po isteku mandata Vlade od jedne godine. Ustav, u kojeg bi trebalo ugraditi nacionalne interese i stremljenja naroda za radom, redom i sigurnosti i posebno zaštitom nacionalnih vrijednosti i sloboda, kao i snažno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske. Ustav koji bi odražavao volju ogromne većine hrvatskog naroda, ustav koji ne bi dopustio rasprodaju nacionalnih i gospodarskih vrijednosti, ustav koji bi na temeljima kršćanskog morala jamčio budućnost i ravnopravnost te opći prosperitet svim građanima RH, kao i svim izvandomovinskim Hrvatima, te jamčio jedinstvo RH kao države.

Hrvatska akademska zajednica „Kralj Tomislav”, uslijed iznijetog, diže glas razbora i poziva sve hrvatske domoljube, intelektualce, znanstvene i kulturne institucije, političke stranke, braniteljske udruge, udruge građana i cijelo hrvatsko građanstvo, radništvo, seljaštvo, studente, školarce, da podrže ovu Deklaraciju. Dok je još vrijeme i dok je to još moguće, situaciju trebamo razriješiti ustavno, pravnim demokratskim sredstvima, legalitetom a ne nasiljem s bilo čije strane koje nas može dovesti u još težu gospodarsku i političku krizu.

Za Hrvatsku akademsku zajednicu

“Kralj Tomislav”

Predsjednik

dr. sc. Petar Vučić

Nakon 72 godine otkrivena tajna prvog ubijenog svećenika

- Ovo je pripovijedao jedan od sudionika tih tragičnih događaja s početka rata, a zapisao je don Bogoslav Bartulović koji je bio župnik Zasioka i Bitelića 60-ih godina prošloga stoljeća.

- Kod crkve sv. Ivana su ga izuli i tjerali ga bosa u planinu. Padao je i uvijek bi dobio batine. Noge su mu bile sve u krvi. Nakon dugotrajnog mučenja, bacili su ga u jamu koja se nalazi blizu Krajinove štale - priča don Jozo.

- Don Jure Mladina prvi je likvidirani svećenik splitsko-makarske biskupije u 2. svjetskom ratu - naglašava doc. dr. don Josip Dukić, koji ističe kako se prije DNK analize neće pouzdano znati je li riječ o don Juri.

- Radi rasvjetljavanja okolnosti don Jurine likvidacije ovom prigodom podastirem novootkrivene podatke koje sam pronašao u arhivu Muzeja Cetinske krajine.

Don Juru odveli komunisti

Izvješće je, kako stoji u tekstu, kotarski predsjednik sastavio na temelju radiogramske poruke zapovjednika ustaške satnije iz obližnjeg Bračeva doca, koju je taj zapovjednik uputio zapovjedništvu divizije u Sinju.

Na čelu grupe koja je odvela don Juru bili su “komunista Ante Bračulj-Jukić sa svojom komunističkom grupom” i “oko 30 komunista sa Tadijom Anušićem iz Glavica kod Sinja”.

Oni su svećenika odveli u Laktac gdje su prenoćili. Dan poslije su se seljaci vratili kućama, a komunisti s don Jurom otišli u “svoj logor pod Vještić Gorom pored staja vlasnosti Krajina dok su Petar Bračulj Matin, Jakov Bulović i Stevan Djapić odveli Don Juru Mladina u selo Sajkovići kotara Livno i predali ga Marku Mihaljeviću i Cviji Oraščiću tobože da mu ne sude komunisti koji su većim dijelom katolici, već da mu sude četnici koji su grčko istočnjaci.” Time se završava to izvješće - ističe don Josip Dukić.

Političko ćiriličenje Hrvatske

Sve kad bi Hrvati i dopustili nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar, to na žalost ne bi moglo zadovoljiti srpske apetite

Zbog svoje balkanske politike austro-ugarske vlasti su dodatno potpirivale njihovu identifikaciju sa Srbijom gledajući u njima svojevrsnu jugoslavensku premosnicu, preko koje se Monarhija trebala protegnuti sve do Crnoga mora. Porazom u Prvom svjetskom ratu i raspadom Monarhije, austrougarska idejna zamisao postala je politička stvarnost, koja je u versajskom poretku sad služila za suzbijanje širenja svakoga njemačkog, a onda i austrijskoga interesa južno od Alpa. Onaj dio hrvatskih pravoslavaca, koji se politički potpuno identificirao sa srbijanskom državnom idejom postao je sastavnim dijelom novoga jugoslavenskoga represivnog aparata – redarstva, žandarmerije, vojske, zatvorskih i logorskih čuvara te na tom zaposjednutom položaju, unatoč promjenama različitih režima, uživao povlastice i nemilosrdno progonio svaku ideju hrvatske državnosti sve do 1990. godine.

Prijetnje pak Milorada Pupovca, svojevrsnoga Milana Martića našeg doba, koji se ustremio na vukovarski otpor ćirilici, ali i na sve razine hrvatske vlasti, više ne podsjećaju samo na rane devedesete godine 20. st. kad je krenula velikosrpska agresija na Hrvatsku, nego, s obzirom na preobrazbu i razvoj tzv. srpskoga Memoranduma II., one to svakim danom sve više i postaju. Sve kad bi Hrvati i dopustili nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar, to na žalost ne bi moglo zadovoljiti srpske apetite. Naime, u političkom programu, bez obzira bio on napisan ili ne, Pupovčevi pristaše otvoreno govore o dvojnoj suverenosti hrvatske države, odnosno podjeli suvereniteta Republike Hrvatske između Hrvata i Srba. To je upravo politika, koja je Srbima omogućila državni status u BiH i na Kosovu, što će dugoročno voditi u političko osamostaljivanje. Tek u tako uređenim državama moguće je izjednačavati velikosrpsku agresiju na Hrvatsku s hrvatskim obrambenim i osloboditeljskim ratom, a što je nedavno artikulirao Pupovčev radikal Saša Milošević zahtjevom da hrvatska država prizna srpske žrtve. Žrtve hrvatskih pravoslavaca pa i Srba koji su se borili za hrvatsku državu jednakopravne su svakoj žrtvi na oltaru hrvatske domovine, samo što te žrtve kao ustanova srbijanske države u Hrvatskoj diskriminira Srpska pravoslavna crkva, koja im na primjer ne želi, unatoč njihovoj vjeri, održati vjerski ispraćaj i pogreb.

Mladen Markač počasni građanin Grada Koprivnice

Zašto su Hrvati izgubili osjećaj prema nacionalnim vrijednostima

U Americi, na primjer, ne samo što se na svakoj kući i ustanovi vije državna zastava, vidjet ćete ju u svakom automobilu pa i unutar radnih prostora. Zašto je to tako? Indiferentan odnos Hrvata prema nacionalnim vrijednostima i nacionalnim simbolima posljedica je stogodišnje velikosrpsko-komunističke politike koja je radila i dalje radi na obezvrjeđivanju nacionalnog identiteta hrvatskog naroda. Za trajanja komunističke Jugoslavije, bilo je nezamislivo da bilo kakva ustanova bude bez jugoslavenske i partijske zastave, a mnoge su vijorile i na ostalim istaknutim mjestima diljem Hrvatske. Danas je gotovo sramota držati ruku na srcu kad se svira državna himna. Zato će svaki stranac postaviti pitanje, zašto prilikom intoniranja himne hrvatski športaši drže ruku na srcu, a predsjednik države ne?

Sve hrvatske nacionalne vrijednosti su ugrožene! Kako dalje?

Kako dalje, na to bi pitanje odgovor trebali dati hrvatski katolici i hrvatski branitelji, oni koji su na predsjedničkim i parlamentarnim izborima izabrali zlo koje nas vodi u propast. Osnovno pravilo kod svakoga nacionalno osviještenog naroda Europe i šire, vrijedi da birači biraju one stranke ili pojedince koji će zastupati njihove nacionalne, kulturne i vjerske interese. Prema rezultatima proteklih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, očito da to europsko civilizacijsko pravilo, koje je jedino logično, ne vrijedi za većinu hrvatskih birača.

Dakle, suprotno svakoj zdravoj logici, suprotno interesima hrvatskih katolika, na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, katolici su birali agnostike, ateiste i ideološke jugo-komunističke ideologe. Suprotno interesima hrvatskih branitelja koji su se borili i ginuli za samostalnu Hrvatsku, branitelji, valjda ne svi, na predsjedničkim i parlamentarnim izborima glasovali su za one koji su bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske, a tu anacionalnu politiku zastupaju i provode i danas. Ti isti donijeli su, zakon o procesuiranju hrvatskih branitelja – Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu. Oni danas vladaju i svakodnevno, na sve moguće načine osvećuju se hrvatskim braniteljima. Očito da ta civilizacijska pravila ne vrijedi za hrvatski narod, kao ni za katolike, pa ni za hrvatske branitelje, jer su svi odstupili od pravila zdrave logike, što nam pokazuju rezultati proteklih predsjedničkih i parlamentarnih izbora.

Dok hrvatski narod ne bude u stanju da svojim znanjem i svojom glavom, donosi zaključke, dotle će ovisiti o velikosrpsko-komunističkim ideolozima i za njih glasovati.

OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO

"Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu." dr. Ante Starčević

Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena. Tako da je u zadnjoj agresiji srbočetnički agresor uspio zauzeti znatan dio hrvatskog nacionalnog prostora i počiniti tolike zločine nad hrvatskim narodom. Želim istaći, zapravo, to da je glavni adut velikosrba u ovom proteklom zločinačkom ratu osakaćena hrvatska nacionalna misao, a ne toliko naša početna inferiornost u naoružanju! Jer mi smo se na razne načine dovijali kako nabaviti oružje i suprotstaviti se velikosrpskom agresoru u čemu smo uspijevali u skladu s našom nacionalnom sviješću i onoliko koliko su nam dopustili i pomogli svijet i naše vodstvo.

Dalje, prisjetimo se onih groznih, u nebo vapijućih, zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćni hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije tek povremeno i stidljivo o tome izvješćivali svoju i stranu javnost. Zašto?! Isto tako, zašto je došao UNPROFOR i komu je on zapravo bio najpotrebniji?! Zašto je potpisivano sve ono što je zločinac Milošević jedva dočekao? Je li on još išta potpisao dok je vodio velikosrbe, a da nije u skladu sa zločinačkom agresijom na sve hrvatsko!

Ako se i ovo čini pretjeranim, prisjetimo se ondašnjeg pisanja o tome bivšeg glavnog urednika "SD" J.Jovića, a o ostalim dnevnim i tjednim listovima i njihovim urednicima i vlasnicima da i ne govorimo. Isto tako što reći o, valjda, istaknutom intelektualcu Dragi Štambuku koji, po ondašnjem pisanju istog dnevnika, čini mnogo za Hrvatsku i pri čemu ističe da su pokrajine dragulji Hrvatske, što one naravno i jesu, ali zaboravio je, odnosno nije ni pomislio, na pokrajinu Bosnu i Hercegovinu, odnosno, bolje reći, pokrajinu Herceg-Bosnu!

Oni tako, načeti bolešću srboboljševizma, idu naruku velikosrpskom agresoru koji je okupirao veliki dio Bosne i Hercegovine, Srijema, Baranje…Oni kao neki zaštitnici Hrvatske i hrvatstva spominju sve samo ne Bosnu i Hercegovinu kao dio Hrvatske, ne shvaćajući da je upravo Bosna i Hercegovina KLJUČ hrvatske cjelovitosti, slobode, sreće i blagostanja, (pa komu, još, nije jasno da bez Herceg-Bosne nema rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja!) idući tako, opet, na ruku ne samo sadašnjim velikosrpskim zatornicima svega hrvatskog, nego i sutra novim pretenzijama novih agresora pod plaštem demokracije, europejstva, multietničnosti, itd. Oni, tako, "otvaraju" europske putove nezavisnoj BiH kao nehrvatskoj zemlji u kojoj će Hrvati biti jedni od mnogih i ravnopravno zadnji u svojim pravima i osuđeni na iseljavanje ka hrvatstvu osakaćenom za zajedništvo braće i cjelinu svoga teritorija. To su glavne, primamljive, rezervne, zasade svakovrsnih srbokomunista, orjunaša, udbaša, boljševičkih demokrata, odnosno europejaca kojima se na sam spomen cjelovite Hrvatske, slobodnog i ujedinjenog hrvatstva (Drine), zakrvave oči u zločinačkom porivu zatiranja svega hrvatskog pred sobom uz nezaobilaznu lekciju zločinačke "istine" o hrvatskom genocidu, fašizmu do Drine, antisemitizmu i da ne nabrajamo dalje.

Zašto, dakle, i oni obrazovani Hrvati koji se čine iskrenim i spremnim za prihvaćanje istine, ipak, svjesno ili ne, prihvaćaju nasilne datosti kao mjerodavnu istinu i tako cementiraju zločinačku realnost, okivajući hrvatsku svijest o svojoj snazi, veličini, vrijednosti, potrebi svoje slobode, i na čistinu krvoločnom vuku istjeruju one žrtve koji su imali, zbog toga, nesreću da se nađu na udaru svakovrsnih osvajača na toj divnoj hrvatskoj zemljici Bosni! Začudo je s kakvom milinom naši ministri spominju tzv. Republiku Srpsku kao da je to odvajkada prijateljska i susjedna Republika današnjoj Republici Hrvatskoj, a ne zločinačka tvorevina koja je istrijebila Hrvate i muslimane s tog okupiranog hrvatskog teritorija.

To "piće" od kojeg se mnogi nikad ne trijezne je osakaćena hrvatska nacionalna misao, na čije otrgnuto mjesto je prikrpljena misao antihrvatskog eurpoejstva i ulizivačkog sluganstva svim neprijateljima hrvatskog napretka i slobode. Nu, još je žalosnije, blago rečeno, što nas takvi "alkoholičari" vode u "svijetlu budućnost", prije svega naše vlastite propasti, jer su oni u nju već, kao i onda Juda Iškariotski, već dobrano zakoračili na njima prihvatljiv način negirajući sve ono što Hrvata čini Hrvatom, a sve zarad svog komoditeta i dosegnutih svakovrsnih izopačenih blagodati koje sluzi padaju s gospodareva stola. Ako se opet u sjećanju vratimo unazad, kada je srpski agresor bio gotovo pred porazom u proteklom ratu, onda vidimo da je, opet, rezultat tog njihova "pijanstva" da su zaratili i s muslimanima u BiH( bačena kost razdora od srpskog KOS-a i englesko-francuske antihrvatske politike) i pri tome širokogrudno sklapali raznorazne saveze s hrvatskim zlotvorima, zatornicima svoga naroda, koljačima hrvatske djece, silovateljima hrvatske majke, a sve u svojoj izopačenosti, ravnodušnosti, kukavičluku i izdajništvu prema svojoj isturenoj i najugroženijoj braći! Iz svojih udobnih fotelja, zagrijanih stanova punih stolova u hladnoj zimskoj noći, siti dok drugi gladuju i ginu na fronti i u svojim domovima, oni su spremni u svojoj antihrvatskoj mržnji stvarati nove neprijatelje hrvatskom narodu i slati hrvatske sinove i kćeri na tu novu vještačku frontu nazovi nacionalnih interesa gdje su istinski Hrvati unaprijed osuđeni na smrt i njihova borba na propast. A sve to, valjda, da se svide Srbima, četnicima, svakovrsnim zločincima koji će im se smilovati i pristati da se podijeli hrvatska zemlja! Da se pobiju i protjeraju poput stoke Hrvati Vukovara, Banja Luke, Bihaća, Škabrnje, Kotor Varoši, Fojnice, Grahova, Voćina, Glamoča, Drvara, Sarajeva, Ravnog, Subotice i tako dalje i tako dalje.

Zaista, to je zločin koji vapije u nebo. Ne znam imali još primjera u povijesti da žrtva , još iz raznoraznih razloga nezaklana, pomaže svom koljaču (koji je valjda izgladnio, oslabio, što li?) da ojača da bi mogao, onda, punom snagom nastaviti nad njom započeti i nedovršeni zločin! A upravo se to kod nas činilo. Umjesto da, kako nam zdrav razum nalaže, iskoristimo sve i svaku, od Boga danu, priliku da zatorniku zadamo smrtonosni udarac i ostvarimo svoju punu slobodu i tako preživjelima i svojim budućim pokoljenjima osiguramo život dostojan življenja. Pretjerano. Apsolutno ne. Ta, upitajmo se, komu su išla značajna novčana sredstva iz našeg gospodarstva u jeku agresije? Komu su išli u JNA naši momci dok je agresija dobrano započela?

Dalje, komu je svakodnevno slano na tisuće i tisuće tona nafte dok traju svjetske sankcije protiv agresora? Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?! Na čiju nesreću, znamo! Pa upitajmo se koliko naših mladih života pade u Oluji od hrvatske nafte u četničkim tenkovima. Zaista, nečuveno. I zašto se onda danas ne bi srpskim povratnicima, koji se nisu uspjeli vratiti na svojim tenkovima u poraženu RH, obnavljale kuće, a Hrvatima kojima su ti isti sve porušili, popalili i pobili se to ne omogućava.

I pitam se hoćemo li sutra proklinjati i ovu propuštenu priliku kao i onu 1918. godine. I pored svih argumenata i "argumenata" zlobnika i onih koji su o tome odlučivali, pitam se dalje, koliko li će sutra biti veće žrtve da bi smo došli do tog svetog cilja ujedinjenja hrvatskog naroda i države, jer i Srbija dobija predah da se još više naoruža i konsolidira s novih učvršćenih područja, teritorijalnih i političkih, te bizantinskom pokvarenošću, ako ne i otvorenom agresijom, ponovno krene u nove pohode pod krinkom normalizacije odnosa i zaštite svoje bratije uz pomoć dokazanih antihrvatskih domaćih i bjelosvjetskih mešetara.

Svi ovi problemi su tu i toliko bolno očiti i tim više i lakše ih, oni koji su za to odgovorni, previđaju i omalovažavaju i osporavaju "činjenicama" i prozirnom argumentacijom. Oni će naći tisuću i jedan razlog da je to sve tako moralo biti i da su oni učinili sve što je potrebno.

Samo neće biti da je tako. Olakšavajućih mogućnosti možda i ima, ali ni upola koliko oni u paničnom izbjegavanju svoje krivnje tvrde i to baš za toliko koliko je bilo potrebno da se spase svi oni poginuli i osakaćeni za koje su oni kao vodili brigu u cilju "sačuvanja što više ljudskih života"( a samo u ondašnjim UNPA zonama četnici pobiše preko tisuću golorukih Hrvata). Ako su učinili sve što su mogli onda ono uplakano dijete uz svoju silovanu majku im jasno i glasno kaže da je i ono moglo učiniti više da su oni imalo bili iskreni i pošteni, požrtvovni i srčani, bogobojažljivi i razumni Hrvati dajući im barem "mig" što im se sprema od svakovrsnih zatornika svega hrvatskoga.

Samo, kažem Vam, oni mučeni, zaklani, izmrcvareni, koji su i prije svoje smrti mogli vidjeti i čuti svoje "vođe" kako govore da smo pobijedili u ratu kojeg, začudo, nismo ni proglasili (pa valjda zato i ne tražimo odštetu) i da je vrijeme za mir i blagostanje, sigurno im neće oprostiti niti će istinskim Hrvatima dati mira dok i zadnje hrvatsko dijete ne bude slobodno i bezbrižno u svakom kutku lijepe nam i cjelovit domovine. Neće im oprostiti i toliki hrvatski branitelji koji su prisiljeni i dan danas dizati ruku na sebe jer su na sve omogućene načine obespravljeni i pogaženi!

I onda, tko je taj koji će poslije svega toga povjerovati u njihovu fatamorganu o našoj pobjedi i putu u blagostanje. Zaista, samo bijednici i izrodi roda hrvatskoga kojima život hrvatskog čovjeka i njegova krvlju natopljena sveta gruda vrijedi koliko i neka reklama na TV-u u vrijeme kada je trebala ići istinita emisija o stradanju hrvatskog naroda i mjerama koje treba poduzeti u cilju što bolje i temeljitije obrane i oslobođenja, obnove i razvitka domovine Hrvatske.

Pa, konačno, upitajmo se kakav je i koliki je zločinac onaj koji šuti o pravim razmjerama zločina nad hrvatskim narodom i pri tom svoj narod uljuljkuje lažnim uspjesima i tako "uspavanom" određuje mu krivi cilj svojih duhovnih i gospodarskih pregnuća i to najviše u skladu s željama agresora koji će u slijedećem naletu opet imati nedovoljno obranbeno pripremljenu istu žrtvu okrenutu u krivom smjeru i koja će sada za vlastitu pobjedu morati položiti kudikamo veću žrtvu!

I zato, kada se i zadnje mizerne ulizice vlasti i mrvica s njenog stola osvijeste ne dopustimo da svi opet upadnemo u zamku slatkorječive zmije otrovnice kako ona, eto opet, zna kojim putom treba ići( "¨ko nas bre zavadi", "granice se ukidaju a ne stvaraju", "ispričajmo se svi svima", "nitko nije kriv…"), jer ćemo tada sami, svojom ubitačnom naivnošću, dovršiti đavolski naum: popločati put u pakao svoje vlastite hrvatske propasti.

Dalje, istodobno s isto tako teškim posljedicama u hrvatski politički život je uneseno barbarstvo i fizičko razračunavanje i čak ubijanje političkih protivnika. Sjetimo se samo naših vitezova Ante Paradžika i Blaža Kraljevića. Ubijeni su kao psi na ulici uzor Hrvati od hrvatskih nitkova, a sve pod krinkom nečije nepogrešivosti i bogomdanosti vođenja hrvatskog naroda pravim putom osakaćene hrvatske nacionalne misli. Zaista, jadno i žalosno, nedopustivo.

Zaista, samo takva Hrvatska je sigurno jamstvo našeg opstanka, bivstvovanja i napretka kako nas tako i naših budućih pokoljenja. Samo tako će naša djeca i njihova djeca imati preduvjete za siguran i sretan život. Dakle, poslije dostojne i svete žrtve biti će moguće da uživamo sretne plodove svog rada u svojoj sretnoj i slobodnoj cjelovitoj Hrvatskoj. U suprotnom ostavljamo u naslijeđe neriješenu i mutnu perspektivu budućnosti naše domovine i naroda.

Kada sve ovo shvatimo i odstranimo zločinačke parazite s hrvatskog nacionalnog tkiva, možemo krenuti u borbu za slobodu ne sumnjajući u krajnji ishod, naravno uz pomoć Božju.

Učiteljica takvog života zove se PRAVAŠTVO. S pravaštvom HRVATSKA NACIONALNA MISAO sjaji punim sjajem kao jasna i vječna zvijezda vodilja hrvatskog naroda i domovine kroz sve bure i oluje ka sreći, slobodi i blagostanju.

Kukurika „nese“ lex specialise k'o koke nesilice jaja

Nisu kukurikavci stigli ni zagrijati klupe u Sabornici, kamo li jajca, a već su na prvoj sjednici ispilili lex Komadina zakon samo za jednoga čovjeka kojega su ubrzo otjerali. Ni zakon mu nije pomogao. Poslije se sličnih lexova Kukurika naizdavala: lex Radman, znan i kao lex HRT, lex Perković, lex intendant HNK (ime zasad nepoznato), lex savjetnici, a nabušilo se još rupa u mnogim zakonima, uredbama, pravilnicima..., kako bi kroz njih masovno prošli „kadrovi“. Bio je tu i lex specialis za dnevne novine 24 sata, ali ga ukinuo Ustavni sud. Lex PDV se mijenja skoro dnevno, ujutro jedna, uvečer druga stopa, za „gablec“ „pedeveirana“ jedna skupina proizvoda, uz popodnevni čaj druga... Mirovinski zakon će se mijenjati ekspresno, po tzv. „hitnom postupku“, a za neke će vrijediti do smrti. Express lexova ispecialisa je Kukurika snijela više nego koke nesilice u nekom peradarniku jaja.

„Zakon je zakon“ u slučaju lex Perković

„Zakonsko“ poništavanje referenduma o definiciji braka

Dakle, nit je za vladajuće „Ustav ustav“, a kamo li bi „zakon bio zakon“. Ovdje sedamsto i pedeset tisuća građana s imenom, prezimenom i potpisom Vlada potpuno ignorira i nastoji izigrati, a tamo u Vukovaru izražava veliku brigu i čvrsto se drži zakona koji se tiče tek desetak tisuća građana, uključivo i maloljetne i to samo u vezi nekakvih možda dvadesetak dvopismenih ploča na zgradama i ulicama. Potpuno sada ignorira i činjenicu da je Gradsko vijeće Vukovara, skoro jednoglasno, uključivo dakle i kukurikavce, a SSDS je bio tek suzdržan, pokrenulo proces preispitivanja gradskog statuta i time pokrenulo dijalog na lokalnoj razini. Ne odaziva se ni Josipovićevu pozivu na dijalog, već prikucava „pločice“ po mraku i nedjeljom.

Raskupusavanje Ustava

Ustav se pritom mijenjao ne trgovački, na razini neke razvijene civilizacije koja je bila već izmislila novac, već običnom trampom. „Mi vama (SDP) glasove za promjenu Ustava RH, kojega je, usput tražila „Europa“, a vi nama nekoliko zastupničkih „glava“ iz „dijaspore“ (HDZ) i slično. Pa se sad ne bi mogao mijenjati neki statut ili, ne daj Bože, Ustavni zakon? Planira se, opet(!), mijenjati Ustav unazad, zbog udbalexa, fol političkih i inih okrutnih ubojstava, koja su tek naknadno dodana. Opet se nadaje trgovina. HDSSB za nekoliko glasova za promjenu traži nekakve, barem statističke, regije. Lesarovci bi se prodali za neku blažu varijantu referenduma, manji broj potrebnih potpisa. Tko zna što će tražiti 8 (slovima: osam) manjinskih zastupnika, od kojih je većina ušla u Hrvatski sabor s manje od tisuću glasova, a osam glasova je i ohoho. Posebna je tajna što će si ovaj put željeti „utrampiti“ Pupovčevi Srbi. I možda još o najvećoj principijelnosti poznatom Planu 21.

Kalkulantska i antidržavna Vladina igra s pločama

Udbalex "pokriven" dvopismenim pločicama

J. L.: vukovarski branitelji su "balvanaši", HDZ "stranka opasnih namjera"

Vraća se ona u JL-u u devedesetu još opakije i još znakovitije. „HDZ se… ponov(n)o potvrđuje kao stranka opasnih namjera“ - tvrdi u istom komentaru. Ima u tekstu još fundamentalističkih antihrvatskih bisera, no valjda će ih se još netko dohvatiti. Meni nedostaje samo jedan: Lovrićkin poziv srpskoj armiji, vojsci, kako li se zove, da riješi pitanje „ploča“ i pomete „hrvatsko izdanje 'balvan revolucije'“, kad ju već JNA nije poslušala 1991. i dokrajčila Hrvatsku.

Ploče prikucane, al' ode HPB, CO, šume, vode, zemlja, zrak, autoceste…

Ćirilometodica

Od svog postanka ćirilica je, na neki način, okupatorsko pismo za Balkan i Hrvatsku, kao i današnja srpska, Vukova ćirilica za sve Hrvate. Ćirilometodski panslavizam za Hrvate je bio jednako opasan kao i današnji globalizam. Slaveniziranje, unifikacija, proglašavanje istim donekle sličnih nacionalnih identiteta, pokazalo se u prošlosti štetnim, čak i zločinom. Riječ slaven, slavo, opća je imenica a ne ime; slavi su oni koji se u govoru donekle razume, kao što se djelomično razume i razne vrste germana ili romana. Bizantski politički misionari pokušali su panslavenizirati slave prvenstveno radi interesa Bizanta. Što god tko radi, radi zbog nečega i nekoga. Zbog toga je Rim ( tadašnja papina država) istovremeno odobravao i sumnjičio aktivnosti Ćirila i Metoda, a prema tvrdnjama nekih povjesničara pomogao im je i oko preseljenja s ovoga na onaj svijet. Vidjet ćemo kad na nas dođe red je li to istina. To mi danas živući ne znamo, ali znamo da je isti cilj ćirilice bio onda kao i danas, da iz uporabe potisne ne samo glagoljicu nego i latinicu – da nama Hrvatima nametne političke i ekonomske interese, koje smo mi odbacili skidanjem s kraljevskog trona, na Livanjskom polju, probizantski orjentiranog našeg kralja Zdeslava 879. godine.

Srbi prečani imaju i svoj vlastiti memorandum, koji je, nakon što je rađen u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu, objavljen u kolovozu 2008. pod imenom Studija o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj. Ta Studija ne govori ni o kakvoj Ustavom zajamčenoj kulturnoj autonomiji manjinama u Hrvatskoj, nego o nekoj srpskoj neteritorijalnoj autonomiji i manjinskoj samoupravi utemeljenoj, kako Srbi kažu, na Pismu namjere i Odluci hrvatske Vlade, te na famoznom Erdutskom sporazumu. Sva tri akta nastali su od 1995. do 1997., u vrijeme tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Povlaštena prava u odnosu na ostale manjine (21), kao i u odnosu na većinski hrvatski narod, Srbi u spomenutoj Studiji traže jer se boje asimilacije u gradovima i getoizacije po hrvatskim selima. Dobar je strah kome ga je Bog dao, ali Srbima koji žive među Hrvatima takav strah je lažan. Ni jedna nacionalna manjina u Evropi, uvjeren sam, nema prava kakva imaju Srbi u Hrvatskoj. I onda, njihov slabunjavi i sladunjavi vožd, četničić Pupavac, neku večer reče pred televizijskim kamerama u Vukovaru da se predsjednik RH i najveće hrvatske stranke igraju vatrom. I da nijedan od njih, ni Josipović ni Karamarko, na tu ozbiljnu prijetnju nije ozbiljno reagirao. Zašto ga rankovićevci, povjerljivi policajci ministra Ranka Ostojića, nisu pozvali barem na informativni razgovor na način na koji su to nekada rankovićevci radili? Osim na hrvatskom kukavičluku, Pupavčeva hrabrost je utemeljena i na dva Sporazuma koje je Pupavac sklopio sa zlotvorom Sanaderom 2003. i 2008. A možda je hrabar i od toga što misli da je sada vrijeme za teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj. Kad je u Baranji 1997. osnivao Srpsko narodno vijeće, izjavio je da još nije vrijeme za srpsku teritorijalnu autonomiju. Ni tada mu se nije ništa dogodilo, kao ni kad je izjavio, za vrijeme rata, da su Hrvati preveli na katoličanstvo ni manje ni više nego 11 tisuća malih Srba. Do kada ćemo više trpiti laži i klevete ovog zločinca, dragi moji Hrvati? Pupavac zna, i od toga je drzak prema hrvatskoj vlast, da je preko spomenutih Sporazuma s hrvatskim jugoslavenima postigao da Srba ima više u hrvatskoj državnoj upravi , sudovima, policiji, vojsci, obrazovanju, kulturi… nego ih je ikada bilo otkad su ih Turci kao Vlahe u Hrvatsku doselili.

Kad će već jednom shvatiti razni jugoslaveni, udbaši, kosovci, masoni, poltroni… da Hrvatska nije communis omnium, zajedničko dobro onih koji je čuvaju i vole i onih koji je mrze ili ne vole? Nakon 12 stoljeća ćiriličnih nasrtaja na hrvatstvo, Hrvate i Hrvatsku, molim sve izgubljene hrvatske ovce da prestanu nametati hrvatskom narodu tuđinske, okupatorske jezike i pisma, i da se vrate svemu što nam je čuvalo identitet stoljećima, pa tako i glagoljici (popovi glagoljaši), latinici (premda nije naša), a i bosančici. Budimo svoji na svome, a ne žrtve sukoba, nekad doslovna a nekad metaforično, između Rima i Carigrada, Istambula. Oslobodimo se napokon, Hrvati dragi, oslobodimo sve hrvatske zemlje od onih koji nam ih žele oteti pismom, jezikom, kulturnom revolucijom, globalizmom ili vojskom. Oslobodimo se i veleumlja naših muta, sluta, tuta, varalica i izdajica: Karamarka, Josipovića, Sanadera, Kosorice, Šeksa, Milanovića, Pusićke… Spasi nas Bože od njihove zabrinutosti za Hrvatsku! Tražimo od njih i cijele vlasti u Hrvata da hitno zabrane protuzakonito djelovanje paralelne srpske vlasti u istočnoj Slavoniji, pod imenom Zajedničko vijeće općina. Tom fantomu, čijem su osnivanju kumovali Ivica Kostović, Hrvoje Šarinić i Zlatko Mateša, mandat je istekao krajem 1997., ali on i danas postoji i djeluje uz pomoć budžeta države Hrvatske.

Protuhrvatski ustanak u srpnju 1941.

Općenito, držim da nitko ne može jednako dobro poznavati cjelokupnu hrvatsku povijest, jer ljudski život nije toliko dug da bi se mogla pregledati potrebna količina arhivskoga gradiva i relevantnih izvora za svako razdoblje povijesti. Zato se „divim“ pojedinim „uglednim“ publicistima, a zapravo komesarima, koji su često u medijima u Hrvatskoj kao „nezamjenjivi autoriteti za sve“ – od stoljeća sedmog do danas, iako o pojedinim razdobljima povijesti znaju samo podatke koje su pročitali ili čuli u medijima.

Među njima su i „pravednici“ koji govore o „antifašističkom ustanku“ 27. srpnja 1941., a pritom prešućuju zločine nad Hrvatima, odnosno njegov protuhrvatski karakter. Upravo zbog upornog i besramnog ignoriranja zločina nad Hrvatima u srpnju i kolovozu 1941. godine, donosim jedan dokument iz toga razdoblja - „Izvješće od 20. kolovoza 1941. o pokolju nad Hrvatima na području između Bihaća i Bosanskoga Petrovca – Krnjeuša i ostala sela“. Iako to razdoblje ne istražujem intenzivno niti se izravno bavim problematikom Drugog svjetskog rata, o tome sam nešto pročitao, ali i čuo od neposrednih sudionika, jer je riječ o događaju koji se sudbonosno odrazio na život dijela moje obitelji. I ovu kolumnu pišem pod dojmom razgovora s prognanim Hrvatima koje sam prije neki dan, na blagdan Sv. Ilije 20. srpnja 2013., susreo u Bosanskom Grahovu. Svi su podrijetlom iz toga kraja, (Špiranovići, Sarići, Kardumi, Bilanđije, Vulići, Čuline, Ćaćići itd.), a u drugoj polovici 1941. morali su napustiti svoje domove zato što su Hrvati i naseliti se diljem Hrvatske i svijeta. Razna prezimena, a ista sudbina, sličnja dojmljiva i tužna sjećanja, pred kojima čovjek ne može sakriti emocije...

Jednako kao i Hrvati iz Drvara i okolice, iz Bosanskog Grahova i okolice (naselja Luka – odakle je moj dida, Korita, Ugarci, Obljaj i druga) te iz drugih naselja na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, istoga dana i nešto kasnije. Oni koji nisu pobjegli, bili su ubijeni („ustanici“ su u Drvaru ubili 300 Hrvata i nepoznat broj muslimana, a u Bosanskom Grahovu 62 Hrvata – među kojima je i obitelj lugara Stjepana i Anice Barać s najmanje šestero njihove djece, u rasponu od 18 godina, koliko je imala najstarija Marija do sedam mjeseci koliko su imale ubijene blizanke Nada i Vjera). Poznata je sudbina hodočasnika ubijenih kod Drvara na povratku s blagdana sv. Ane, zajedno s njihovim svećenikom Waldemarom Maximilianom Nestorom, kao i stanovnika Brotinje (28. srpnja ubijeni su svi zatečeni Hrvati, 37 članova obitelji Ivezić) te Hrvata iz naselja Boričevac u Lici i Vrtoče, Lastve, Zelinovca, Krnjeuše u BiH, koje su, zajedno sa ženama i djecom, početkom kolovoza 1941. „ustanici“ poubijali ili protjerali, a njihove kuće spalili (samo u Krnjeuši ubijeno je 130 Hrvata). O tome i drugim zločinima napisane su knjige i objavljeni dokumenti, no usprkos svemu navedenom, čak i činjenici da su „ustanici“ ili „gerilci“, kako su se još zvali, bili povezani s talijanskim fašistima, neki i dalje tvrde da je riječ isključivo o „antifašističkom“ ustanku, a pritom prešućuju hrvatske žrtve. Da mogu, zabranili bi i sjećanje na njih.

Neka se takvi „antifašisti“ napokon suoče s ljudima koji su kao djeca 27. srpnja 1941. protjerani iz svojih domova samo zato što su bili Hrvati. Neka dođu na misu u crkvu sv. Ilije na Obljaju kod Bosanskog Grahova na blagdan sv. Ilije i neka ljudima koji sada žive diljem Hrvatske i svijeta, jer se na svoja ognjišta nisu smjeli vratiti nakon 1945., objasne da to nije bio ustanak protiv Hrvata. Neka objasne kako je moguće da u bivšoj Jugoslaviji, u republičkom popisu spomenika žrtvama iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, o čijem održavanju su trebale brinuti republičke ustanove (dakle, nešto kao registar spomenika od nacionalnog/republičkog značaja), nije naveden niti jedan spomenik ili ploča posvećena stradanju civila Hrvata u Drugom svjetskom ratu, koje su žrtve zločina četnika (ako su već svi „pobjednici“ morali biti bezgrešni i nevini, pa se nije smjelo govoriti o njihovim zločinima).

Ovdje ću navesti samo dio dokumenta, odnosno samo neke primjere ubojstava koje su počinili „ustanici“ nad Hrvatima početkom kolovoza 1941. (u dokumentu se poimenice navodi znatno veći broj žrtava). Navedeni primjeri jasno pokazuju je li cilj ustanka bio neutraliziranje oružanih snaga NDH ili istrebljenje Hrvata na tom području. „...U samim Vrtočama se 2. kolovoza (1941., op. a.) odigrala krvava borba u kojoj su katolički stanovnici mjesta Vrtoče bili gotovo svi poubijani. U Vrtočama je bilo 6 katoličkih kuća, sa po prilici 50 stanovnika. Za vjeran prikaz tih grozota može nam poslužiti najbolje slučaj uglednog trgovca i gostioničara Josipa Matijevića. U subotu 2. kolovoza poklana je cijela njegova obitelj od 9 članova dok su samom Matijeviću odrubili glavu i stavili je na kolac te nosili okolo, a truplo bacili u oganj. ...“

(…) Općinskog načelnika Ivana Matijevića starog 45 godina, rezali su po licu, otkidali prste i t. d., da je čovjek u najstrašnijm mukama izdahnuo. Iz njegove kuće zlostavljani su i ubijeni: žena Marija 45 godina stara, sinovi: Karlo 20 godina star, Nikola 15 godina star i kćeri: Ana 18 godina, Mara 8 godina i Kata 6 godina stara. Najstrašnije od svih mučen je župnik Krešimir Barišić 33 godine star. Njega su četnici izvukli iz načelnikove kuće, noževima ga izrezali i izboli po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos, uši i izboli oči te ga zatim poluživa bacili u zapaljenu crkvu. (...) U kući porodice Nikole Balena ubijen je sam Nikola star oko 52 godine, sin mu Nikica star 18 godina, dok se za sudbinu još 4-ro djece, medju kojima je najstarija Ana 23 godina stara bolesna i slaboumna, ništa ne zna. (...)

U hrvatskoj historiografiji i u javnosti raspravlja se o tome tko je organizirao ustanak 27. srpnja 1941. (komunisti ili lokalni velikosrpski nastrojeni pojedinci), te je li među „ustanicima“ ili „gerilcima“, kako su se zvali, bilo više partizana ili četnika, odnosno, je li ustanak bio antifašistički ili velikosrpski (znanstveni rad o tome, kao i o suradnji ustanika s talijanskim fašistima i ulozi pojedinih komunista Hrvata u podizanju ustanka, napisao je Mario Jareb, „Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine“, ČSP, br. 3, str. 751-771, 2011.). Da se ne bi previše zamarala tom dilemom, vlast u Srbiji odlučila je da su i partizani i četnici bili antifašisti, iako je poznato da se velikosrpska ideja, čiji su četnici zagovornici i sljedbenici, provodila, odnosno bolje rečeno, može provoditi samo fašističkim (nacističkim) metodama. No, s obzirom na to da je rezultat toga ustanka bio istrebljenje Hrvata iz djelova Dalmacije, Like i Bosne i Hercegovine, rasprava o tome je li on bio antifašistički ili ne, za Hrvate s toga područja i nije toliko važna, koliko činjenica da je taj ustanak bio protuhrvatski.

S obzirom na postojeće izvore i utvrđene činjenice, nema razloga ni da se, bez obzira na drugačije pridjeve koji se javljaju u historiografiji i publicistici, ustanku od 27. srpnja 1941. negira protuhrvatski karakter. Događaje u kojima su Hrvati na pojedinim područjima istrebljeni (poubijani i protjerani), u kojima su njihove kuće zapaljene i u koje se više nisu smjeli vratiti, apsurdno je ne nazvati protuhrvatskim.

Gdje su nestali Hrvati iz bosanske Posavine?

Kako je i moja malenkost, kao pripadnik dragovoljačke 145. taktičke grupe "Jastrebovi", bila među onima koji su toga dana napustili BiH, u nadi da ćemo se na to okupirano područje relativno brzo vratiti, dobro se sjećam poglavito tih zadnjih dana, kad se od teške artiljerije, granata, tenkovske i ine paljbe "nebo sastavilo sa zemljom". Okupator je ubio veliki broj ljudi, a čak oko 200.000 ih poslao, kako su govorili "Tuđmanu"! Od tako velikog broja, do danas se u svoje domove nije vratilo ni deset posto. Tamo, prema svemu sudeći, nemaju ni što tražiti, jer tamo nema više ni "h" od hrvatska, tamo je sada tzv. Republika Srpska, u kojoj su Hrvati uistinu građani drugog reda.

To je dobro osmišljen potez. Nastoje nas još više razjediniti. Kažu da smo pravna država, i da se zakona svi moraju držati.

Nakon što su srpsko-četničke horde prošle kroz Vukovar, u tome gradu ni jedna kuća (osim srpskih) nije ostala čitava. Slično se dogodilo, samo u iznimno većem opsegu u bosanskoj Posavini. I tamo su ti isti četnici uništili sve što je hrvatsko. U Vukovar se vratio relativno veliki broj Srba, a u bosansku Posavinu? Nu, ne zamjeramo mi samo raznim pupovcima što se javljaju, oni ipak štite one koji su bili na "drugoj strani", ali što je s našim, hrvatskim političarima, humanitarnim i inim udrugama? Čak se, kako rekosmo, ne javljaju ni na obljetnice okupacije! Kao da ih je sram, ili kao da Hrvati iz bosanske Posavine za njih više ne postoje.

Za one koji ne znaju, lokalitet Crkvine je vrlo staro groblje na kojem je nakada bila crkva sv. Vida mučenika. Spominje se u još 18. stoljeću kao mjesto gdje se okupljaju vjernici koji štuju tog sveca. Tom mjestu papa Pio VI. dodijelio je 1775. povlasticu potpunog oprosta. Zanimljivo je da Uprava grada Banja Luke nije uvažila argumente crkvenih predstavnika, da, kako navode, nikada nije postojao službeni put kroz groblje, nego samo pristupna staza za sahranjivanje pokojnika i dolazak na liturgijska slavlja. Srbi nisu uvažili da je ovo groblje, baš kao i svako katoličko, uvijek bilo ograđeno, kako domaće ili divlje životinje ne bi unutra ulazile i pravile nered po grobovima ili oštetile kapelicu u kojoj se redovito slavi sveta misa. Kapije su se morale ukloniti u svega - tri dana! A kad već govorimo o grobljima, što je s onim srpskim "grobljem šajkača" koje je nelegalno podignuto nedaleko centra Vukovara? Ono je već davno trebalo biti premješteno, ali nije. Hrvati ga ne diraju, iako i za njega postoje, zar ne gospodine Milanoviću, nekakvi zakoni?

22. obljetnice pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada, povodom 22. obljetnice pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, u svetištu Sveta mati slobode na Jarunu - Zagreb služit će se misa zadušnica u 19,00 sati.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojim ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.

PISMO OCA MARKA FRANCIŠKOVIĆA DRUGARICI BIŠKO

Drugarica Anica Biško, dr med, spec. psihijatrije

ZATVORSKA BOLNICA

Svetošimunska cesta 107

10000 Z A G R E B

Fax: 01-23.83.900

Poštovana drugarice Biško,

Vi ste moga sina Marka u Zatvoru Remetinec psihijatrijski vještačili proglasivši ga paranoidnim shizofrenikom najvišeg stupnja neuračunljivosti i opasnim za Okolinu pa – citiram t.3. Vašeg Zaključka vještačenja:

Tragičnost Vas i Vaše dijagnoze je u tome što Vam.je tu dijagnozu diktirao drug Ranko Ostojić i Drugovi – o tome detaljno pišem u OTVORENOM PISMU drugu Ivi Josipoviću optužujući ga da se svojom „novom pravednošću“ koja je zapravo „stara komunistička pravednost obojena u crveno“ pa se zajedno sa svojim Drugovima (Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Ranko Ostojić, Željko Jovanović...) obračunava sa „neprijateljima“ te ih „uhićuje, izolira i likvidira“ – sada i moga sina Marka „obrađujete“... zašto to činite drugarice Biško? ...Drugarice Biško,Vi dobro znate da moj sin Marko nema paranoidnu shizofreniju i da nije opasan za Društvo/Okolinu (pa ga nije potrebno „izolirati ni likvidirati“)...drugarice Biško, zašto se stavljate u službu tako „rigidnog protunaravnog režima“? ...i ovime ste pripomogli da se „komunistički duh Drugova pusti iz boce“ i sada sve više „hara“ Hrvatskom!...

Molim Vas pročitajte moj vapaj za slobodom moga sina Marka... ako želite poslati ću Vam mailom sva tri dijela o „Slučaju Marko“ koje sam već uputio na više adresa pa i u inozemstvo... dovoljno je da mi pošaljete Vaš mail... moj mail je [email protected] .. ili želite i mene proglasiti shizofrenikom!,... izvolite, nudim Vam se i uzmite mene umjesto Marka!,... znam da Drugovi žele obojicu jer su nezasitni....pročitajte:

OTVORENO PISMO drugu Ivi Josipoviću...

Marko je otvoreno ali oštro i preoštro kritizirao politiku („lopovske, kriminalne, prevarantske, nesposobne, izdajničke...“) Vlade RH, kritizirao je primjenu GMO, rasprodaju državne imovine, izmjene zakona kojima će se štititi ubojice, „lopove na vješala a kriminalce u lance“...dakle sadržajno Marko je govorio Istinu ali način njegove borbe je neodmjeren i preoštar,... međutim Marko nikoga „nije stavio niti u lance niti na vješala“ a Drugovi ga uz Vašu pomoć, drugarice Biško, kažnjavaju zbog verbalnog delikta i politički progone –vraćamo se u Staljinovo doba i doba Golog otoka- a Vašom dijagnozom paranoidne shizofrenije predlažete prisilno psihijatrijsko liječenje (koje sada i provodite i Marka „liječite“/trujete lijekom ZYPREXA) a primjenom čl.44. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama omogućujete Drugovima da Marka nakon uhićenja doživotno izoliraju i da truli u ludnici...

Aleluja!

PS: Poštovana drugarice Biško, kao otac Marka, a u ime moje obitelji VAS MOLIM da povučete Vašu dijagnozu Marka i prestanite našeg sina Marka „liječiti“/trovati sa „lijekom“ ZYPREXA...

Zašto nisu dostupna imena osoba za izručenje?

Dr. Sopta, pojasnite nam na početku sam pojam »hrvatske emigracije« u njegovu povijesnom okviru.

Želim naročito istaknuti migracijski europski val iseljavanja od sredine 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata, kada je iseljavanje Hrvata poprimilo masovne razmjere. U tom se periodu, po ocjenama stručnjaka, iselilo više od 500.000 Hrvata u Sjevernu i Južnu Ameriku i Europu. Masovna iseljavanja Hrvata u tolikom broju potaknulo je istaknute Hrvate iz političkog, vjerskog i kulturnog života da dignu svoj glas u javnosti i upozore na tu alarmantnu pojavu koja je mogla dovesti u pitanje i biološki opstanak cijeloga naroda. Što pod utjecajem javne rasprave koja se povela u hrvatskom društvu, a što zbog nastale velike svjetske ekonomske krize koja je nastala tridesetih godina prošloga stoljeća, masovno iseljavanje Hrvata između dva svjetska rata drastično je smanjeno. Povjesničari smatraju da je oko 250.000 Hrvata napustilo domovinu zbog posljedica Drugoga svjetskog rata. U razdoblju između 1946. i 1991. daljnjih 350.000 tisuća Hrvata napustilo je domovinu iz gospodarskih i političkih razloga.

Na Vaš se odgovor nameće tema i o hrvatskoj političkoj emigraciji.

Nezadovoljni stanjem u Kraljevini SHS, hrvatski lideri se povezuju s Hrvatima u emigraciji kako bi preko njih i njihovih veza upoznali svjetsku javnost o političkom i ekonomskom teroru koji kraljevska odnosno srpska vlast provodi nad hrvatskim narodom. Ponajviše osobnim zaslugama karizmatičnog narodnog tribuna dr. Branka Jelića u Južnoj i Sjevernoj Americi osniva se politička organizacija »Hrvatski domobran«, u Belgiji i Francuskoj »Hrvatski radnički savez«. Nakon atentata na Stjepana Radića drugi narodni poslanik dr. Ante Pavelić napušta domovinu i odlazi u Beč. Vijest o njegovu odlasku u Beč zabilježile su mnoge novine u svijetu, što je potaklo mnoge Hrvate širom svijeta da mu se jave i ponude svoju suradnju i materijalnu pomoć.

Pojam »hrvatske emigracije« zatvorio bih s Domovinskim ratom kada dolazi do nevjerojatnog jedinstva i potpore koju je hrvatska emigracija pružila domovini nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku. Postavlja se pitanje bi li se Hrvatska uspjela obraniti od velikosrpske agresije da nije bilo pomoći hrvatskog iseljeništva u raznim vidovima, od nabave oružja, lijekova, hrane, odjeće, kako za civilno pučanstvo, tako i za vojsku, pa do materijalne pomoći i investicija u hrvatsko gospodarstvo.

Jedno pomalo općenito pitanje: Po Vašem mišljenju, kakav je, uvjetno rečeno, »status« hrvatske emigracije u današnjoj Hrvatskoj, ali ne u pravnome smislu nego s motrišta percepcije hrvatske javnosti?

Što mislite o sve glasnijim političkim »trubljama« koje uporno i pompozno najavljuju istrage o politički motiviranim ubojstvima »hrvatskih emigranata« i procesuiranje odgovornih, i činjenici da se u stvarnosti dosad nikad nije ništa dogodilo na tom području?

Postavlja se pitanje: Zbog čega nema te političke volje: zbog straha pripadnika političke i drugih elita u Hrvatskoj da se ne otkriju njihovi »grijesi« iz prošlosti; jesu li su oni ucijenjeni i, ako jesu, od koga? Već je krajnje vrijeme da mi za svoje neznanje, propuste krivimo druge i pričamo o međunarodnoj uroti protiv Hrvatske. Kako se u jednoj demokratskoj zemlji može dogoditi i objasniti činjenica da se nigdje ne može pročitati koliko je naših državljana na listi za izručenje, zbog čega se te osobe traže, itd. Kada se o toj temi u Hrvatskoj piše, onda je ona nastala zahvaljujući aktivnosti pojedinaca, uglavnom članova obitelji ili prijatelja ubijenih Hrvata. Drugi razlog zbog čega se o toj temi piše ili govori kako bi se pozornost javnosti u Hrvatskoj barem privremeno usmjerila u drugom pravcu, i na taj način ekonomski i drugi problemi s kojima je suočena država stavili u drugi plan.

Htjeli ili ne htjeli, »lex Perković« se trenutno nameće kao nezaobilazna tema.

Zato predsjednik Hrvatske vlade neuvjerljivo glumi državnika koji se bori protiv, tobože kolonijalnog odnosa Europske zajednice prema Hrvatskoj. Ta bi borba bila simpatična i imala podršku velikog broja hrvatskih građana da ja dosljedna i principijelna. Zašto npr. i on i Predsjednik hrvatske države, koji je u izraelskom Knessetu upozorio svoje domaćine da u Hrvatskoj postoji ustaška guja, kao dvojica ključnih ljudi u državnome vrhu ne zastupaju isti principijelni stav o beskompromisnoj borbi protiv pripadnika zločinačke organizacije, poznate kao Udbe, čiji su profesionalni ubojice hladnokrvno ubijali političke protivnike Jugoslavije? Osim toga, mijenjati zakon tri dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju je politička tradicija i ostavština balkanskih političara.

Poznajete velik broj hrvatskih emigranata i s njima ste u vezi, pa nam recite kako gledaju na odnos hrvatskih vlasti, sadašnje i prošle, prema njima?

U redovima iseljeništva došlo je do generacijske promjene te Hrvati druge generacije u mnogim slučajevima ne govore i ne razumiju hrvatski jezik, ne zalaze u domove, ne idu u hrvatske katoličke crkve niti participiraju u životu hrvatskih zajednica. U mnogim slučajevima njihovo »hrvatstvo« manifestira se kroz nastupe i uspjehe »vatrenih«, ili rukometne, vaterpolo, odbojkaške i košarkaške reprezentacije.

Kako utjecati na promjenu (pod)svijesti brojnih javnih djelatnika koji se još uvijek nisu uspjeli osloboditi dugogodišnje negativne odrednice o hrvatskoj emigraciji kao »neprijateljskoj«?

Najavljen je i priprema se »Hrvatski iseljenički kongres 2014. – Zagreb«, pa nam kao predsjednik organizacijskog odbora recite koji su razlozi i ciljevi njegova sazivanja?

Zbog pomanjkanja prostora preporučio bih vašim čitateljima da odu na našu internetsku stranicu: www.hrvatski-iseljenicki-kongres.org, gdje se može naći opširan odgovor na postavljeno pitanje. Naime, članovi programsko-organizacijskoga odbora – dr. Mijo Korade, dr. Ivan Čizmić, dr. Ivan Rogić, dr. Josip Jurčević, fra Josip Bebić, dr. Luka Budak i ja – radili smo nekoliko mjeseci na pripremama programa i teksta koji se nalazi na našoj internetskoj stranici. Također želim istaknuti da je riječ o znanstveno-stručnom skupu, koji je podijeljen na nekoliko simpozija i foruma s različitim temama, koje su aktualne i tiču se današnjih i budućih odnosa između domovine i iseljeništva.

Stigmatizacija hrvatskoga naroda

Josipović, Milanović, Pupovac i drugi obnavljaju velikosrpske laži

Kako do tada nije bilo nikakvih relevantnih dokaza o stvarnom broju likvidiranih u Jasenovcu, Franjo Tuđman znao je toliko da se antihrvatska propaganda zasniva na srpskim lažima i mržnji, te da sigurno nije moglo biti ni približno takav broju žrtava u Jasenovcu. Da bi stigmu o zločinačkom hrvatskom narodu skinuo, Franjo Tuđman, 1961. godine, skinuo je generalsku uniformu i posvetio se znanstvenom radu, kako bi činjenicama demantirao velikosrpske laži. Kako se Franjo Tuđman uopće usudio pristupiti osporavati srpske laži, pa makar i znanstvenim radom, zato je dva puta osuđivan zatvorskim kaznama. Tuđman je sa svojim suradnicima došao do podatka da je u Jasenovcu ubijeno između 30.000 do najviše 40.000 ljudi. Što se tiče istine o jasenovačkim žrtvama, tek trideset godina poslije, 21. prosinca 2001., u tjedniku Globus, Josip Vrhovec, negdašnji član Izvršnog komiteta CK SKH, rekao je: „Jasenovački mit nazvan „milijun žrtava“ nanio nam je golemu štetu jer je nosio poruku da tako masovan broj pobijenih nije mogao biti rezultat samo ustaškog zločina nego i potpore i ignorancije Hrvata prema tom zločinu iz čega se izvlačila i tzv. povijesna krivnja hrvatskog naroda“.

Dakle, nakon toliko godina isplivala je istina o mitu Jasenovca, iz izvora koji je bio na vrhu lanca tog režima, kada je bilo kasno i za Franju Tuđmana i mnoge hrvatske domoljube koji su odrobijali braneći se istinom, a mnogi ostali skraćeni za glavu. Danas ideološki ostatci tog režima skrivaju zločine i zločince, prevedeno, skrivaju svoje očeve, kao i ideologiju i sam režim u kojem su kao djeca uživali u blagodatima bezbrojnih društvenih i materijalnih privilegija, kao i u mogućnosti sigurnog školovanja, i školovanja u inozemstvu, učenja engleskog jezika kako bi se mogli zaposliti u diplomaciji, a hrvatska raja morala je učiti ćirilicu i ruski jezik.

Povijesne činjenice o srbočetničko-komunističkim zločinima

Početkom 1941. godine, nakon raspada Jugoslavije, nastavljena je ista velikosrpska politika progona i likvidacije Hrvata, rušenja i paleži svega što nije srpsko, što su provodili četnici i komunisti. Kako su Srbi 1945., zavladali i preuzeli vodstvo u vojsci i represivnim aparatom, tako je nastavljena osvetnička odmazda nad Hrvatima. Danas o tim srbočetničko-komunističkim zločinima svjedoči preko 1500 masovnih grobnica s oko 950.000 kostura Hrvata. Sam velikosrpski zlotvor, tada ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković, podnoseći izvješće na Saveznoj Skupštini Jugoslavije u Beogradu, rekao je da su od 1945. do 1951., likvidirali preko 586.000 državnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata. To znači da od ukupnog broja likvidirani 85 posto čine Hrvati.

Igrokaz velikosrpsko-komunističkih ideologa

Ivan Runje

Nova knjiga o Ivanu Buriku – svjedoku vjere, mučeniku Srijema

Riječ je o maloj biografskoj trilogiji. Prvi dio, Križni put, obrađuje na djeci zanimljiv način Burikovo djetinjstvo i ranu mladost, drugi dio, Pastir, njegov studij i župnikovanje, a treći, Zvjezdana vrata, mučeničku smrt u Tovarniku.

Knjiga je namijenjena djeci i školarcima osnovne škole te može poslužiti na satovima vjernauka i župne kataheze, kao i obiteljski odgoj u vjeri, a odrasli će u njoj za sebe naći zanimljivih pa i nepoznatih činjenica o Domovinskom ratu i djelovanju toga vrsnog svećenika sveta života.

Što će nam tako skup i neučinkoviti HAZU?

Međutim, većina od njih (svaka čast izuzecima, puput Pečarića, Aralice, Jelčića i dr.) obično poput nojeva zabija glavu u pijesak-ništa ne znaju, ništa nisu čuli, ništa vidjeli i bave se hrvatskom i inom poviješću, ali i nekim drugim aktivnostima od pola stoljeća niže pa do Bašćanske ploče!

Oni su svijet za sebe. Strogo čuvaju svoje privilegije, putuju svijetom, drže skupa i ("prazna") predavanja, ne znaju ili ne žele znati kako Hrvatsku izbaviti iz gospodarske krize. Pa, što će nam onda ti i takvi (skupi) akademici? Osim toga, u toj Akademiji sve je puno "šaša i trave".

Stoga, vrijeme je da se zapitamo, trebamo li (plaćati) tu i takvu Hrvatsku akademiju, znanosti i umjetnosti (HAZU), ili je vrijeme ove institucije zauvijek otišlo u ropotarnicu povijesti?

Oni se ne stide

Svoju sudbinu preuzmimo u svoje ruke

Tako je to kada ti narede što ćeš govoriti. Bilo je jednako i u vrijeme Titove smrti. Jedino je on bio pošteniji. Maknuo je petokraku i obznanio što je točno bio, mason, čovjek koji je gradio vrli novi svijet. Mnoštvo je, naravno, stajalo na ulicama. Pendrek kao odgojno sredstvo svima je zvonio u ušima. Padom komunizma puno se toga rasulo, ali ipak još neki žale za tim vremenima. Čak se i ponose, ne stide se. General Giap i bravar Tito možda negdje o tome sada raspredaju. Ovisi to od toga kamo su dospjeli nakon smrti, ja se u Božje poslove ne bih miješao.

Osim nad Vijetnamcima i Hrvatima, komunisti su svoju željeznu šaku vježbali i nad Španjolcima. Danas kažu da je to bio građanski rat, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća, iako su zapravo komunisti napali jednu državu u srcu Europe. Ta Europa je nije branila, ona se svrstala na stranu napadača kao u slučaju Hrvatske. Tamo internacionalni komunisti, ovamo velikosrbi. Koja razlika? Nikakva. Ista ruka je pokretala oba događanja, ona britanska. Nju, pak, pokreću mračne sile... o tom ćemo jednom drugom prilikom ili možda nikako, ovisi o čemu ćemo pričati. Vratimo se Španjolcima. Prije nekoliko dana proglašeno je novih 522 kršćanskih mučenika iz toga razdoblja. Prije toga papa Benedikt XVI., 2007., proglasio ih je 498. Komunizam je zaista revno obavljao svoj krvavi posao tih godina. Nemilosrdnom rukom namislio je iščupati vjeru iz ljudskih srdaca. Nije uspio, kao što to ne će uspjeti ni neki u ova vremena u Velikoj Britaniji. Tamo postaje zabranjeno prisezati na Sveto pismo. Križ su, podrazumijeva se, već uklonili iz sudnica. Što će im? Ta ionako će suditi u skladu s politički korektnim mišljenjem. Kamo je nestala sloboda izražavanja vjerskih uvjerenja, e, na to će morati odgovoriti razne nevladine udruge iako plješću ovim potezima. Ili možda ne će? Uvjeravat će nas u suprotno od onoga što smo vidjeli svojim očima. Primjer Domovinskog rata, zar ne, neprestano nam je pred očima. Kako bi bilo lijepo kriknuti da trebamo stvoriti svijet bez antikršćanstva. Tako čine u slučaju antisemitizma, zbog čega se sve ne bi proteglo i na kršćane? Zbog čega? Uskliknimo barem to.

Komunizmom, ili bolje rečeno naukom u njegovoj pozadini, miriše i trenutni popis pučanstva u BiH. O prijevarama se priča na svakom koraku. Nije ni čudo. Da bi se popis uopće mogao provesti, treba najprije imati koliko toliko sređenu državu. Ovo što zovu BiH nimalo ne sliči na to. Oni su to sklepali u Daytonu i sada tjeraju druge da se prave da je sve u najboljem redu. Pa onda zaprijetiše takvoj nakaradnoj državi da će je kazniti zbog toga što ne provode odluku o nekom Sejdiću i Finciju, odluku da i pripadnici manjina mogu biti predsjednici te države. Ma tko im brani. Očito nitko, ali mnogi brane Hrvatima to isto pravo. A Hrvati su konstitutivan narod. I sad treba očekivati da popis pučanstva bude u priliku točan. Da ne bi. Najjednostavnije su prijevare da svojih popišeš što više, nema veze jesu li živi ili mrtvi, odnosno gdje su, neke možeš i izmisliti, dok pripadnike drugih naroda ne popisuješ ako se slučajno nisu zatekli tu kad si naišao. Čega bi se stidio, boriš se za svoj narod. Ne znam koliko je pametan ovaj zaključak, ali na to izlazi.

Dok god očekujemo bilo što od bilo koga, ništa ne ćemo postići. Radije zavrnimo rukave i nastojmo svoju sudbinu preuzeti u svoje ruke. Ne dopuštajmo da neki tamo sami prosvjeduju, prosvjedujmo i mi. Silnici su uvijek bili kukavice, popustit će, samo im to moramo reći u lice.

August Harambašić (14. srpnja 1861. – 16. srpnja 1911.) bio je hrvatski pjesnik, pravnik i publicist. Pravoslavni vjernik, sljedbenik pravaštva i zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru, Harambašić je za života bez ikakve dvojbe bio najpopularniji rodoljubni pjesnik, čije su pjesme prožete motivima borbe za nacionalnu slobodu i spas domovine. Uređivao je nekoliko časopisa te prevodio s nekoliko europskih jezika. Haramabašićeve pjesme često su se inspirirale hrvatskom poviješću i njezinim velikanima.

Zrinjski-Frankopanka

Veleposlanstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Zagrebu

Poštovana gospodo,

Iako ste članica Europske Unije i sami država snažne demokracije, očito je da mijenjate kriterije kada je u pitanju neovisna Hrvatska. Iako ste bili mozak lova na generala Gotovinu i generala Markača, kao da se je radilo o najgorim ratnim zločincima, čini se da vas sada ne smeta kada se nedužni Hrvati ubijaju kako se nekome prohtije niti što će Perković završiti bez suđenja. Da li su vaše suze za žrtve u međuvremenu presahnule ili je u pitanju nešto drugo?

Primite moje najdublje isprike ako sam nešto krivo shvatila ili propustila.

Gledajte, mi ćemo pobijediti i vaši će napori na kraju biti uzaludni.

Propadamo, ali sa stilom - znanstveno

Odgovor je, gotovo su jednoglasni znanstvenici, u globalnom zatopljenju za koje je kriv čovjek. Kada laik, kakav sam i sam, pokušava shvatiti što se događa zapravo, u glavi mu nastane kuršlus kada se osloni na znanost i njezina dostignuća i objašnjenja. Tako je početkom osmog mjeseca GreenReport objavio članak pod naslovom “Ne sijecite stara stabla”, oslonjen na znanstveno istraživanje koje je obavilo 40 znanstvenika u kojem se egzaktno pokazuje da je sječa starih stabala u šumama i prašumama, koji apsorbiraju polovinu CO2, razlog globalnog zatopljenja. Dva tjedna nakon toga Geert – Jan Nabuurs sa Sveučilišta u Weningenu (Nizozemska) objavio je u uglednom časopisu “Nature Climate Change” znanstveno istraživanje s oprečnom tezom: U Europi treba posjeći stare šume i stara stabla jer imaju gotovo neznatnu moć apsorpcije CO2. Prema tom znanstveniku, sva stara stabla treba posjeći i pomladiti šume jer samo mlada stabla imaju veliku apsorpcijsku moć. Time se, osim što se prevenira globalno zatopljenje, jača i gospodarstvo jer su u igri velike količine starih i kvalitetnih stabala koja su golem sirovinski potencijal drvnoj industriji. Nekako u isto vrijeme evo i trećeg znanstvenog otkrića vezanog uz globalno zatopljenje objavljeno u glasovitom časopisu “Nature” od istraživačkog tima Instituta Max Planck iz Jene: Ni stara, ni mlada stabla nisu ključ globalnog zatopljenja, ono je prouzročeno ekstremnim klimatskim događajima, duga razdoblja suše, toplinski valovi, jake kiše i divlje oluje. Zbog toga zemaljski ekosustavi, uključujući i šume, bilo one stare ili mlade, apsorbiraju gotovo 11 milijardi tona CO2 manje nego inače. Prema tim znanstvenicima, čovjek tu ništa ne može, no treba ipak izbjegavati sječu šuma.

Zahladnjenje ili zatopljenje?

Protivne (hipo)teze

Bunjevci su na ovim prostorima zabrazdili prvu njivu

Ismijavanje Hrvata-Bunjevaca s obje strane granice je išlo do te mjere da je zabranjeno korištenje materinskog jezika

Bunjevci su dolazili u više skupina na ove prostore pod vodstvom braće franjevaca. Franjevci su vodili velike skupine Bunjevaca, kršnih ljudi na ove ravne prostore, trbuhom za kruhom. Došavši na ove prostore čine djela za pamćenje, a nama za uzor. Zapisano je da su kao dobri boric u ta vremena protjerali turske begove iz ovih krajeva, preko Tise. Tako su Turci bježali od naših pra-pradjedova. Bunjevci su na ovim prostorima zabrazdili prvu njivu, a kao graničari čuvali kršćanstvo od tadašnjih osvajača. Vjerojatno su i tada govorili našom lijepom ikavicom, staro-hrvatskim jezikom i dičili se svojom pripadnošću hrvatskom narodu.

Usponi i padovi Hrvata-Bunjevaca

Rodbinske veze među Bunjevcima s jedne i druge strane granice su pokidane. Bunjevcima kao doskorašnjim posjedovateljima zemljišta je ista oduzimana i poklanjana novim vlasnicima, kolonistima. Naši salaši su bili čuvari naše ikavice. Na njima, bili oni sa ove ili one strane granice, nitko nije mogao kontrolirati i zapovijedati na koji način će se govoriti. Bunjevci su osnivali i otvarali svoje škole kako bi obrazovanjem svoje djece na ikavici sačuvali svoj identitet. Obrazovanje Bunjevaca na materinskom jeziku je bio trn u oku većinskog naroda, te je ono kratko trajalo. Zato se takve škole zabranjuju.

U Srbiji se provodi najgore kršenje ljudskih prava

Propadanjem i smišljenom likvidacijom seljaštva, najprije agrarnom reformom, pa formiranjem zadruga, potom drugom agrarnom reformom, velika većina područnih osobito salašarskih škola je nestala. U to vrijeme nastava se odvijala na tzv. srpsko-hrvatskom jeziku.

Skandal nad skandalima

To je nedopustivo, to je podmetanje hrvatskom narodu, to je skandal nad skandalima, tim prije što prema organizaciji i članstvu ove ustanove počasni član može biti osoba "koja je zaslužna za razvoj i napredak znanosti i umjetnosti".

Njega više ne žele ni u beogradskoj Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU), pa odakle onda želja i nastojanje da se njegovo ime nađe na ovom časnom popisu.

Ne, za to se nismo borili!

SOTIN 27.12.1991. - 14.10.2013.

Spomen-obilježje postavljeno je u znak sjećanja na devet hrvatskih branitelja i civilnih osoba pogubljenih 1991. u agresiji JNA i srpskih pobunjenika na Republiku Hrvatsku, ekshumiranih iz jedne masovne i tri pojedinačna groba u Šumi Jelaš.

-Došli su po njega kući, odveli ga, kao i njih 13. I evo, do dan danas nije se ništa znalo, ni di su ni šta su.. I sad su se pronašli, malo je lakše što sad ima svoj grob, rekla je Janja Raguž.

Obitelji nezadovoljne hrvatskim pravosuđem

"U Sotinu su sve skupa stradale 64 osobe. Još uvijek tražimo 31 osobu, i ja se nadam da će sa ove lokacije uspješno biti identificirano 13 osoba za koje sumnjamo da su odvedene u zadnjoj grupi, na Badnjak 1991. godine“, kazao je prije šest mjeseci Igor Matijašević, čijeg su oca Ivicu prosinca 1991. godine suseljani srpske nacionalnosti, zajedno s još 15 sotinskih Hrvata, odveli i ubili automatskim naoružanjem.

- Obitelji nestalih iz Sotina nisu bile zadovoljne načinom na koji se naše pravosuđe odnosilo prema ovom postupku, pa smo tražili pokretanje postupka u Srbiji. Izuzev toga, bili smo u kontaktu sa domaćim Srbima u Sotinu, ali i s onima koji su pobjegli u Srbiju zbog optužnice. Stalno smo bili u kontaktu, čuli se telefonski i s njima se nalazili u Srbiji. Upravo jedan od njih koji je pobjegao od hrvatskog pravosuđa, vrlo je precizno otkrio lokacije ubijenih Hrvata, članova naših obitelji – rekao je tom prigodom Igor Matijašević koji danas sahranjuje svog oca.

Ponovni progon Hrvata pod krinkom popisa

U protekla dva tjedna na području općine Kotor Varoš u banjalučkoj regiji svjedočili smo nebrojenim situacijama gdje je Hrvatima, koji su se željeli popisati i time ostvariti svoje pravo da budu svoj na svome, na razne načine davano do znanja da tamo nisu poželjni te im se pokušavalo osporiti pravo da se popišu na odgovarajući i zakoniti način.

Upravo to se događa i sada u ključnim i važnim trenucima za politički opstanak i prava Hrvata. Tijekom popisa popisivači sve čine da se što manje Hrvata popiše. Metode su vrlo perfidne i prozirne pri čemu se ne libe kršiti i zakonske odredbe i propise: ne žele upisati sve članove kućanstva ako pojedini članovi istoga nisu nazočni u kući; popisivači navode popisivane osobe da se izjasne na način kako popisivač hoće ne uvažavajući pri tom izjave popisivanih osoba; izbjegavaju hrvatske kuće kada znaju da su Hrvati u njima te se odbijaju odazvati na opetovane pozive da izvrše popis; ne žele u popisnim komisijama upisati Hrvate koji nisu bili u svojim kućama kada su popisivači dolazili; tumače zakon i propise o popisu na način kako njima odgovara …

Hrvatima u Vojvodini ne trebaju govori, obećanja već konkretna djela

Zamrznuti konflikt

S obzirom na to da je bilo posve neizvjesno može li se i kada se može očekivati obnavljanje Hrvatske drame u subotičkom kazalištu, članovi udruge Hrvatska nezavisna lista su pokrenuli inicijativu za obnavljanje Hrvatske drame! Da se podsjetimo: temelj za obnavljanje Hrvatske drame je i Sporazum između Srbije i Hrvatske o zaštiti prava manjina potpisan 2004. godine, kao i član 20. Ustava Republike Srbije po kom se dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati. Hrvatsko nacionalno vijeće je na svojoj sjednici od 4. listopada 2013. donijelo pozitivno mišljenje o ovoj inicijativi. No, pojavi se, kao i uvijek, i vijećnik koji ne smatra da je potrebno Hrvatima vratiti ono što im pripada. Svi mi možemo imati, i imamo, različita mišljenja, stavove, nazore, poglede i vizije, ali obnašati funkciju vijećnika u Hrvatskom nacionalnom vijeću i glasovati protiv obnove jedne hrvatske institucije je gnusno. Ne prikrivam gađenje nad takvim postupkom. Kada bi isti imao makar malo svijesti o svojoj dužnosti vratio bi svoj mandat vijećnika.

Na žalost i predstavnici Hrvata iz Srbije nisu tražili od dužnosnika Republike Hrvatske da poduzmu sve raspoložive mjere da se poštuje međudržavni sporazum o recipročnoj zaštiti prava manjina zaključen između Srbije i Hrvatske. Predstavnici Hrvata u Srbiji nisu bili odlučni u svoji zahtjevima ni u institucijama Republike Srbije i nisu bili voljni da iznesu slučajeve kršenja svojih prava pred međunarodnu zajednicu.

Moramo vas pitati zašto se niste vrlo jasno očitovali o stalnom padu broja Hrvata u Srbiji, što je očito vidljivo iz popisa u popis pučanstva, i to nazvali pravim imenom - tihim etničkim čišćenjem. Moramo vas pitati kada će biti pravo vrijeme da se bunjevački Hrvati obrate međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava zbog nijekanja prava na izjašnjavanje.Također vas molimo da više ne prikazujete uljepšano današnji položaj Hrvata u Vojvodini, nastojeći time u isto vrijeme uljepšavati i uveličavati svoje aktivnosti i opravdati svoj položaj i svoje plaće. Zar ne osjećate da od vašeg djelovanja ovisi svekolika sudbina i opstanak Hrvata na ovim prostorima?

„U zadnjih 9 godina u Republici Srbiji statistički je nestalo 13.000 Hrvata koji su se deklarirali kao primjerice Bunjevci ili Šokci“, rekla je hrvatska eurozastupnica u Bruxellesu. Bušić je izrazila zabrinutost da se podjela Hrvata na subetničke skupine kao što su Bunjevci i Šokci potiče od strane relevantnih institucija Republike Srbije (Srpske akademije nauka i umetnosti, Matice srpske i ostalih znanstveno-kulturnih ustanova), te bi mogla rezultirati asimilacijom hrvatskog naroda u Srbiji.

Bušić je, zajedno sa kolegom zastupnikom Andrejom Plenkovićem, zaključno istaknula probleme u obrazovanju na hrvatskom jeziku u Srbiji, kao što su ograničavanje broja hrvatskih udžbenika i time onemogućavanje školovanja hrvatskih učenika na njihovu materinjem jeziku. Odbor za ljudska prava iskazao je interes za istaknute probleme te će, službeno je zaključeno, obratiti pozornost na njih prilikom posjeta Republici Srbiji.

Zatim Hrvati koji se nalaze diljem svijeta trebaju izvući pouku i možda još jednom pročitati poruke koje je napisao Vjekoslav Klaić, hrvatski povjesničar i pisac:

Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata ituđina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tuđina. Neka ti bude vazda geslo: „Svoj k svomu!“ Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili „hrvatski jal“, a druga je rana slavenska nesloga. Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.

'Šef Stasia' održao Hrvatima antifašističku lekciju

Vjerojatno s gađenjem prema novini koja je dopustila medijsku promociju sudionika zločinačkog i totalitarnog sustava što bi se u normalnom i razvijenim demokracijama pretvorilo u bojkot novine koji bi potrajao sve dok se vlasnik novine ili glavni urednik ne bi ispričali zbog grubog propusta. Međutim, takva pravila vrijede u razvijenim demokracijama, a u Hrvatskoj, u kojoj vlada demokracija od prigode do prigode, Krešimir Sršen, bivši šef UDBE za Dalmaciju sa naslovnice Slobodne Dalmacije Hrvate uči „ispravnim“ pogledima na prošlost i sadašnjost.

Sada bi čovjek s takvom prošlošću i životopisom trebao imati kredibilitet poučavati javnost što je to antifašizam i tumačiti koji su zločini bili opravdani, a koji ne. Zar je rodbina žrtava partizanskih zločina zaslužila da vi govorite o njihovim najbližima? Odakle vam pravo Krešimire Sršen, da kao bivši šef Udbe, ukaljate njihova imena?

Nema nikakve razlike, osim broja žrtava koje su smakli, između Udbe, Stasia ili Securitatea. Hrvatskoj javnosti je dovoljno pogledati kako se prema mračnjacima i vampirima iz ovih organizacija odnose u zemljama poput Njemačke ili Rumunjske. Sve dok ih s prezirom ne izopćimo iz društva, kao i njihove poklonike, događat će nam se Krešimiri Sršeni i Ivani Fumići kao antifašisti.

VJERNICI IZ BIH HODOČASTILI U MARIJU BISTRICU

„Hrvati katolici iz Bosne i Hercegovine dolaze hodočastiti u Mariju Bistricu kao sinovi svoga naroda. Tu kao i svi Hrvati kroz povijest od Marije tražimo utjehu i snagu za opstanak“, istaknuo je kardinal Puljić. Dodao je da su utjeha i snaga danas potrebne cijeloj Crkvi koja u ovome vremenu proživljava jedno iskušenje, jer ne smije naučavati ono što je Isus ostavio, nego se od nje traži da se prilagodi mondenom duhu. „Hvala Bogu, ovaj Papa jasno ukazuje da Crkva mora biti Crkva i ne smije se prilagođavati svjetovnom duhu. Mora biti prepoznatljiva da je Kristova. Svi mi, mi kao Crkva moramo biti prepoznatljivi da smo Kristovi“.

„Došli smo Mariji da prepoznamo sebe, svoje dostojanstvo djeteta Božjega, da smo otkupljeni, a ne prokleti“, rekao je Kardinal Puljić. Naglasio je: „Došli smo da shvatimo - Krist nam daje smisao života! Ne ovo javno bolesno mnijenje, koje jednostavno truje čovjeka, nego Krist daje smisao da u krizi uneseno svjetla, nade, vjere! Ova Godina vjere jest upravo smisao da se obnovimo u vjeri, da to bude naša snaga nositi se sa životom.“

Ostvaren je onaj tko je Božju volju izvršio, a nesretan onaj koji provodi svoju volju, rekao je propovjednik. Istaknuo je kako je danas čovjeku potrebna nada, te upozorio da je nada nježna biljka, koja se lako ubije svjetovnim duhom ohološću i sebičnošću. Zato je potrebno učvrstiti vjeru i nadu te ljubav ražariti.

Na kraju propovijedi kardinal Puljić je poručio vjernicima da se vesele što se mogu s Bogom susresti i s njime razgovarati kao njegova djeca. Zazvao je Marijin zagovor na vjernike da se vrate kući s hrabrom vjerom i da se ne boje svih negativnih silnica, nego da svjedoče da Crkva živi. Nakon Misnoga slavlja hodočasnici su sudjelovali u zajedničkom križnom putu koji je završio u crkvi pozdravom čudotvornom Gospinu liku. (hkr)

PJESMA DJECI

Pregaženo cvijeće

Vukovar je Hrvatska!

Ako ne će vlast, branitelji će sami skinuti sve protuustavne provokativne ćirilične ploče

1. Potvrđuje se i proširuje zajedništvo stradalničke, braniteljske, hraniteljske te moliteljske populacije, i kroz to zajedništvo odlučnost, da se u narednom vremenu odlučno suprostavimo nerazumnoj politici Vlade RH kako spram Vukovara tako i gotovovo svih dijelova društva u cijeloj Hrvatskoj.

3. Zauzima se čvrst, jedinstven stav da će se povodom dana sjećanja na žrtvu Vukovara koji se kolonom sjećanja obilježava 18. 11., isti održati u organizaciji branitelja, stradalnika i građana cijele Hrvatske, pod motom "Vukovar mjesto posebnog pijeteta-bolje časno umrijeti nego sramno živjeti", te da se odavanje posebnog pijeteta ove godine proširi i na Škabrnju. Predstavnicima vlasti koja je uzrokovala ovakve traume, iskazat će se nepoželjnost njihove nazočnosti u Vukovaru u te dane.

5. Zahtjevamo da se svi suspendirani policajci i policajac protiv kojeg je podnesena kaznena prijava ODO, koji su vršili nadzor dvojezičnih/dvopismenih ploča u Vukovaru vrate na posao i da se protiv istih obustavi disciplinski postupak jer je notorna činjenica da se sa stajališta legalnog i legitimnog, nisu stekli svi uvjeti za postavljanje dvojezičnih/dvopismenih ploča. Posebno se pozivamo na praksu i primjer abolicije koja je podijeljena onima koji su izvršili i bili sudionici agresije na Hrvatsku a danas zauzimaju naj odgovornija mjesta u javnom, političkom a posebno "policijskom" životu zemlje.

7. Zbog mnogobrojnih branitelja i stradalnika koji su prošli Inkvizicijske postupke u srpskim koncentracijskim logorima, te montirane sudske postupke na kojima su puno puta osuđivani na smrt na srpskom jeziku i pismu, što na valjan način još uvijek nije stavljeno izvan snage, zahtijevamo obustavu svih postupaka pozivanja ili privođenja na obvajesne razgovore ili kriminalističke obrade vezano za iskazivanje bunta i neposluha kada je u pitanju postavljanje i skidanje dvojezičnih/dvopismenih ploča u Vukovaru. Posebno apostrofiramo postojanje pravne nesigurnosti u kojoj branitelji i stradalnici žive od vremena inkvizicije u tim logorima i njihov posebno osjetljiv odnos prema svakoj represiji uperenoj protiv njih.

Vukovar svehrvatska Svetinja

Hrvatski narod, hrvatsko domoljubno biće diljem naše Domovine i Svijeta, poglavito hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata, zaprepašteni su s bešćutnosti, koju iskazuje aktualna Vlast u Republici Hrvatskoj, tvrdoglavo inzistirajući na postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima na državnim institucijama u Gradu Vukovaru, Gradu mučeniku, grubo ignorirajući sve zamolbe da se to ne čini.

Između ostalog, time se ponovno viktimiziraju ŽRTVE Grada Vukovara, što je sramotno i nedopustivo, i o tome će Hrvatsko žrtvoslovno društvo izvijestiti Svjetsko žrtvoslovno društvo - World Society of Victimology, odnosno prof. dr. iur. Marc S. Groenhuijsen, predsjednika Izvršnog odbora Svjetskog žrtvoslovnog društva - President of the Executive Committee World Society of the Victimology.

U ime Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i svoje osobno, očitujemo bezrezervnu potporu Koordinacijsko operativnom timu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.

71. obljetnica sjećanja na Ramske žrtve

U razdoblju komunističke vladavine, ovaj četnički zločin bilo je zabranjeno i spomenuti, a o obilježavanju stradanja nije moglo biti niti govora.

Svake godine, druge nedjelje u listopadu, dvorište samostana na Šćitu postaje mjesto molitve za sve stradale čije imena su upisana na spomen obilježju podno Ramskog križa.

Kao znak povijesnih veza Rame i Cetinske krajine, na komemoraciji svim ramskim žrtvama nazočilo je kompletno Viteško alkarsko društvo iz Sinja, predvođeno alkarskim vojvodom Antom Vučićem.

MILORAD PUPOVAC PRIJETI ČETNIČKIM POŽAROM

Pupovac prijeti svojim četnicima vatrom što je posebno diglo na noge tisuće hrvatskih branitelja za novu obranu suvereniteta hrvatskoga naroda u europskoj Republici Hrvatskoj. Uzalud vam svekolike nostalgije za svim jugo četničkim ideologijama. Mogu Srbijom dizati i preko četiri metra visoke spomenike svome koljaču Hrvata Draži Mihailoviću. Također mogu hrvatske bludnice ići na Titin grob u "Kuću cvijeća" gdje im navodno spava "ljubičica plava" i cmizdriti na njegovoj granitnoj ploči kao što je to činila Tereza Kesovija da joj se i Šešeljevci rugaju, kako je skvasila Titinu granitnu ploču da li od suza ili mokrenja. Ova blesava jugonostalgičarka ponovno pjeva Beogradom cmizdreći za "starim prijateljima" i za Titom koji da ju je mazao po zadnjici. To je ona Tereza Kesovija koja je nešto prije uzvikivala da unaprijed ne odgovara za svoje postupke ako sretne nekoga od njih koji su joj u Konavlima spalili djedov dom. Valjda ga je obnovila i eto opet joj nekakav Pupovac prijeti novim požarom što bi joj i trebalo priuštiti. Pločari nam podbacuju kao mržnju prema svim nacionalnim manjinama protiv kojih Hrvati nemaju ništa. Oni su se borili za slobodnu Hrvatsku rame uz rame sa hrvatskim braniteljima među kojima je bilo i srpskih poštenih pripadnika koji su došli pod nemilost jednih i drugih četnika i hrvatskih jugofila. Gdje su srpski suborci obrane Hrvatske u tijeku Domovinskog rata? Nema ih niti na jednome položaju u Hrvatskoj. Njima ne daju doći do izražaja niti Pupovci niti jugohrvati Josipovići, Mesići, Pusići, Milanovići koji samo priznaju one srpske pripadnike koji su ratovali protiv Hrvata i Slobodne Hrvatske i dobro im je poručio besmrtni Vrhovnik i predsjednik Republike Hrvatske u jednome od posljednjih svojih javnih nastupa kada im kaže: "Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti. Ne samo sa crnim nego i sa zelenim i žutim vragovima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti. Ne samo povezuju nego im se nude. Ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude!"

Hrvatski narod je odvažan narod koji je uvijek cijenio odvažne pojedince

Zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni lako bismo mogli kategorizirati na zbivanja koja idu u prilog lijevim političkim opcijama i zbivanja koja idu u prilog desnim političkim opcijama. Zbog ovako izraženog dualizma, pojam političkog centra izgubio je svaku objektivnu vrijednost, ne samo u posljednje vrijeme i na račun posljednjih zbivanja. Stoga sva nastojanja pojedinih političkih stranaka da se njihova politika i rad svedu pod okrilje djelovanja stranaka političkog centra; djeluju unaprijed izgubljena i unaprijed osuđena na propast. O uzrocima takvog stanja moglo bi se naširoko raspravljati, ali ako bismo pokušali pojednostaviti neprihvaćanje postojanja stranaka političkog centra; promatrano isključivo u razdoblju izbornog vremena predsjedničkih kandidatura; onda bi se moglo kazati da prosječan birač želi imati savršenu sliku o nedvosmislenoj pozicioniranosti kandidata kojem namjerava pokloniti svoje povjerenje, odnosno za koga namjerava glasati. Tu nema ništa neobično i ništa sporno i takav je način političkog promišljanja osobno pravo svakoga birača. Tako će biračima lijevih političkih opcija biti omogućena kandidatura, vjerojatno, jednog ili dva kandidata, ali kod kojih će razlika u političkom rejtingu biti vidljiva čak i onima koji s političkim zbivanjima i nemaju previše dodirnih točaka, koji na izbore izlaze povremeno ili neredovito, a kamoli starim, vjernim i stalnim glasačima takvih političkih opcija. Preventivan je to potez namijenjen očuvanju glasova lijevih političkih opcija, kod kojih bi rasipanje glasova bilo unaprijed onemogućeno. I naravno, ne bi ostavljalo mjesta sumnji kojeg, od tih, kandidata treba podržati.

Sva su to razmišljanja zapravo naglas izrečene želje: “…da se barem Hodak kandidira…“; “…e da hoće Hodak na izbore…“; “…da bar ima netko kao Hodak…“ i slično izrečene misli. Posebno je zanimljivo to da sam bio prisutan u različitim društvima kada su izrečena ovakva i slična razmišljanja, ali i u različitim krajevima Hrvatske. To je važno iz razloga što takva politička razmišljanja nisu vezana uz određeno podneblje ili određenu interesnu skupinu, a da bi mogla biti označena specifičnošću lokalnog kraja ili stanovnika koji u njemu obitavaju. Iako sam u takvim razgovorima pokušao naglasiti da ne postoji ni ona minimalna osnova za naznaku takve Hodakove kandidature, to mojim sugovornicima uopće nije bilo važno. Jedan mi je sugovornik dobronamjerno pripomenuo da mu nitko nema pravo oduzimati snove pa ni taj o kandidaturi Zvonimira Hodaka na predsjedničkim izborima. Složio sam se s njim. Tim više što dosta ljudi sanja drugačiju Hrvatsku. Zbog toga me zanimalo kolike su i kakve mogućnosti da se mom sugovorniku ostvari taj politički san. I ne samo njemu.

Ostavimo sada objektivne procjene o stvarnoj, postotno izraženoj mogućnosti za Hodakovo kandidiranje na predsjedničkim izborima. Također, ostavimo po strani i osobnu razinu motiviranosti za općenito bavljenje politikom i slična promišljanja vezana uz jedan takav možebitni angažman. Hipotetski pretpostavimo da je Zvonimir Hodak makar sat vremena života posvetio razmišljanjima o mogućnosti takvog političkog angažmana, što bi mom već spomenutom sugovorniku o toj temi, bilo sasvim dovoljno za nastavak političkih nadanja i snova. Zamislite situaciju u kojoj bi Hodak sazvao konferenciju za novinare i osobno najavio kandidaturu na idućim predsjedničkim izborima… Vjerojatno bi takav potez na hrvatskoj političkoj sceni izazvao učinak, kakav otprilike ima i gašenje požara benzinom, a ne vodom. Takva najava izazvala bi dosta nesanica i glavobolja u svim velikim strankama i onima koje se takvima smatraju, jer ni strankama na vlasti, ali ni strankama u oporbi ne bi odgovarala Hodakova kandidatura. Znam za barem jednu veliku stranku koja bi u tom slučaju, u nadmetanju predsjedničkih izbora, angažirala manje zvučno stranačko ime. U takvim okolnostima računali bi na častan poraz,a dodatno olakšanje bila bi i spoznaja da ne moraju “žrtvovati“ nekog značajnijeg stranačkog dužnosnika, u unaprijed otpisanim i izgubljenim izborima, što je defetistički stav koji se može iščitati iz nastupa njihovog stranačkog vodstva, ali to je tema neke druge priče.

Ako bismo se malo poigrali matematikom i to “nekoliko“ zamijenili brojevima, evo proizvoljno uzetim brojevima, pet ili šest, onda jednostavnom matematičkom operacijom množenja sa brojem glasova koje je Jurčević svojedobno bio osvojio; dolazimo do zanimljivog broja potencijalnih birača. Naravno, to bi bila tek osnova koja se dodatno nadograđuje izbornom kampanjom. Za procjenu vrijednosti ovakvih neformalnih saznanja, najbolje mogu poslužiti agencije koje se bave ispitivanjima javnog mnijenja. Naravno, pritom bi trebalo izbjeći korištenje usluga agencija koje su podložne kojekakvim utjecajima i kao takve ne mogu biti objektivne i neutralne. Međutim, kao što stara narodna poslovica kaže, kada se ima volje, nađe se i načina, tako da se i bez takvih agencija može napraviti stvarna i objektivna procjena nečije popularnosti i glasačkog potencijala.

Slabo je poznata činjenica koliko su nezaštićenih obitelji u ostvarenju njihovih prava, Hodak i njegov ured, bez novčanih naknada, besplatno, zaštitili od strogih zakonitosti pravosudnih djelovanja i pomogli u ostvarivanju njihovih pravnih mogućnosti. Nešto je poznatija činjenica da Hodak aktivno sudjeluje u promicanju istina o Domovinskom ratu, ne žaleći ni truda, ni vremena za takve oblike djelovanja. Postoji još i čitav niz ostalih pokazatelja koji utvrđuju Hodakovu neospornu popularnost među dobrim dijelom svekolikog biračkog tijela. Uostalom, mnogo je više, popularno kazano, “ognjištara“ za obiteljskim stolovima, koji se nadaju Hodakovoj kandidaturi, nego ostalih u polupraznim stanovima, koji bi bili zabrinuti zbog same najave njegove kandidature. Stoga se logikom stvari nameću dva pitanja: Je li Zvonimir Hodak svjestan svoje popularnosti u velikom dijelu javnosti? I ima li Zvonimir Hodak političkih ambicija? Bez obzira na potencijalne odgovore, jedna stvar je poprilično sigurna. Hrvatski narod je odvažan narod koji je uvijek cijenio odvažne pojedince. A Zvonimir Hodak će uvijek ostati odvažan pojedinac bez obzira na postojanje ili nepostojanje političkih ambicija. To ništa ne će promijeniti i to je najbolje od svega. S formalnom kandidaturom ili bez nje.

Dan poslije Dana nezavisnosti

Bilo je to najobičnije šibicarsko "preslagivanje" državnih blagdana

Presudni listopadski dani 1991.

Hrvatska neovisna od 25. lipnja 1991.

SDP i kompanija izabrali 8. listopada

Napustio ju je i „demokratski promijenjeni“ eskahaov Željko Jovanović, navodno tada najmlađi saborski zastupnik (u Vijeću udružena rada), kao i najstariji i svi oni između njih dvojice. U Sabornici je ostao jedan jedini eskahaovac, Ćićo s Korčule. Kako bi onda oni tu sjednicu smatrali Danom neovisnosti kad su bili protiv?! Stoga su uzeli onu na kojoj su i oni glasovali za nešto hrvatsko, a bila je to Odluka o raskidanju veza s Jugoslavijom.

Glavni cilj: likvidirati Dan državnosti 30. svibnja

Dan neovisnosti ne slavi ni vlast, kako bi građani

Dojam s HTV-a: neovisna Hrvatska je „rugoba“

3. Posebno je interesantno kako su njeni novinari/ke svakoga prigodničarskoga gosta prije ikakvog pitanja o blagdanu, zasipali tvrdnjama kako je „ova Hrvatska“ neka neuspješna „rugoba“: nezaposlenost, egzodus mladih, kriminal, korupcija, depresija i tko zna što sve ne. Ništa tu nije bilo lijepoga, pa ni „lijepe naše“. Tko bi uz takav pritisak ikada ubuduće slavio ikakav blagdan takve „rugobe“?

Predsjednik Josipović se spleo o nekakav „rat“

Uz Božiju pomoć idemo dalje

Hrvatska uzdanica

Neznani hrvatski sine

Križomrzac savjetovao papu Wojtyłu. Ma, nemoj!

On veli kako je bio glavni osvajač pape Ivana Pavla Drugoga za priznanje RH gdje je bio u par navrata. Kao da Tuđman tu nema nikakve zasluge kod Wojtyłe u Vatikanu. A što bi jedan Mesić radio kod Pape pored dvojice Franji - Kuharića i Tuđmana. Da njih nije bilo križomrzac Stipe Mesić ostao bi daleko od vrata Vatikana. I onda koliko spočituje svome ratnom suradniku Tomislavu Karamarku zbog njegovoga navodnog skretanja u desno. Nema dvojbe da je Stipe Mesić sada politički kamen Karamarku oko vrata zbog njegove ratne i poratne suradnje s Mesićem u što nitko ne može prodrijeti na kojoj su razini surađivali i koji su bili razlozi suradnje jednoga Karamarka sa Stipom Mesićem. Sada ga neki zovu Karastipe... I nedavno ih se vidjelo skupa u puljskoj Areni. I još je zagonetka engleske kraljice što izjavi "kako je to dobar izbor za HDZ" nakon izbora Karamarka za predsjednika HDZ-a.

Fincima treba vjerovati

Aco: Nije li to bilo neformalno, privatno druženje a Vi ste s Milkom doletjeli u Beč ipak sa skupim službenim zrakoplovom siromašne hrvatske države, trenutačno u dubokoj recesiji?

Gostujući kod Ace Stankovića, 'Nedjeljom u 2', bivši predsjednik Mesić odlučno je ustvrdio da nije osumnjičen zbog primanja mita u aferi 'Patria'. Za takvu i ostale laži izrečene tijekom emisije od gledateljstva je dobio srednju ocjenu 5, raspona 1-10; bravo Stipe! Nasuprot njemu, hladn(okrvn)i Finci tvrde nešto sasvim drugačije: "Bivši hrvatski predsjednik (očito Stje­pan Mesić) i bivši direktor tvrtke Đuro Đaković (očito Bartol Jerković) osumnjičeni su da su od trojice menadžera Patrie preko posrednika dogovorili i uzeli mito (to je optužba a ne sumnja!, nap. a.) za svoj angažman u natječaju za nabavu vojnih vozila u Hrvatskoj 2007. godine“, potvrdili su proteklog vikenda u telefonskom razgovoru reporterima slovenskog tjednika 'Mladina' i hrvatskog 'Globusa' dva ključna Finca u slučaju Patria - glavni državni odvjetnik Juka Rappe i glavni inspektor Nacionalnoga ureda za istrage Kaj Erik Björkqvist.

Čak je i 'orjunašica' Vesna Pusić tada komentirala: „Politički gledano, najbolje bi mu bilo praviti se da to nikada nije rekao i da tvrdi kako mu je to namješteno.“ On to radi jednako i danas kad za slučaj 'Patria' optužuje sve redom, od nekakvih 'bauka - aveti prošlosti' koji kruže Hrvatskom, obavještajnog podzemlja pa sve do proustaških revizionista NDH i, valjda, 'finskih fašista'! Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a kazao je tada da bi bilo koja osoba, koja se danas bavi javnim poslom te je tadašnji svoj govor javno iskazala, zbog korištenja ustaške ideologije morala dati ostavku na dužnosti koje obnaša.

Bombe i revolveri kao sredstvo 'zaštite'!

Za razliku od Ivića Pašalića, ugledni zagrebački odvjetnik nije imao takvu sreću, njegova kći Ivana ubijena je na kućnom pragu. Za osuđenog, navodnog ubojicu svoje kćeri u intervjuu za beogradsku 'Pravdu' taj ugledni odvjetnik kaže, u prosincu 2012.: „Mladen Šlogar je instrumentaliziran, on je upotrijebljen da se na taj način pošalje jedna svirepa poruka i meni i mom klijentu Vladimiru Zagorcu da ne idemo preduboko, da na sudu ne pravimo nikakve ekshibicije, da ne počnemo s pričama ovim ili onim. Da ne talasamo”!

Mogući rasplet u aferi 'oklopnjaka'

Na Dunavu se jauk čuje

Bliži se tužna obljetnica, Dani sjećanja na žrtvu Vukovara, vrijeme u kojem oni kojima je Vukovar u srcu hodočaste gradu heroju ili ga se sjete u svojim molitvama. Vukovar su ponajprije ljudi koji su podnijeli žrtvu kako je to lijepo poručio Siniša Glavašević u najtežim vremenima - "Vukovar - to ste vi!" Ima i onih koji misle i osjećaju suprotno, kojima nije čovjek na prvom mjestu, nego slovo na papiru olako napisano. U Vukovaru ne postoji ulica koju ne bismo mogli nazvati masovnom grobnicom, nema obitelji u kojoj netko nije poginuo ili se još uvijek ne zna za njegovu sudbinu, nema osobe koja je prošla pakao rata u Vukovaru, a da ne nosi posljedice u duši i na tijelu.

Upravo istina je bila povodom da izaberemo za sugovornicu gospođu Milku Pančić iz Udruge obitelji zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja "VUKOVARSKE MAJKE". Uvjereni smo da upravo majke i očevi zatočenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja o ovom činu imaju što za reći. Milka je majka dvoje djece: starije Jelene i mlađeg sina Damira. Jelena je nasilno odvedena i zatočena 19. studenog 1991. godine, nakon pada vukovarske gradske četvrti Borovo naselje. Odvedena je u Borovo selo gdje joj se gubi svaki trag. Već 22 godine o njezinoj sudbini majka Milka ništa ne zna.

Možda će duševno raspoloženje majke Milke i njezina muža Andrije najbolje opisati jedna pučka pjesma napisana u desetercu posvećena vukovarskoj heroini majci Kati Šoljić. Ona je podarila domovini Hrvatskoj četiri sina. Evo samo prve kitice:

Gospođo Pančić, vi ste majka nasilno odvedene i nestale kćerke Jelene, rođene 9. studenog 1972. godine. Ove bi godine navršila 41 godinu života. Ona se vodi, već 22 godine, kao nestala hrvatska braniteljica. Što možete reći o svojoj kćerki?

Vi ste i članica Udruge "Vukovarske majke", Udruge koja istražuje nasilno odvedene i nestale hrvatske branitelje. Vaš slogan je: "Gdje su naši najmiliji?" Jeste li zadovoljni radom Vaše Udruge?

Jeste li kroz ove protekle 22 godine uspjeli nešto više saznati o svojoj Jeleni?

I na kraju našeg razgovora što Vi kao majka nasilno odvedene i vjerojatno ubijene kćerke, hrvatske braniteljice, kažete o nasilno postavljenim dvojezičnim pločama u gradu na Dunavu?

Dok je majka Milka s nama razgovarala njezin muž Andrija nekoliko je puta izašao van da zapali cigaretu, jer nije lako uvijek iznova se prisjećati svih tih strahota koje je i sam proživio prolazeći kroz srpske kazamate. Čude ga izjave nekih pojedinaca koji rado naglašavaju da su bili hrvatski branitelji, a i u srpskim zatvorima imali su određene pogodnosti koje mi drugi nismo imali. Treba li se čuditi da ti isti danas tako se bešćutno odnose prema žrtvama svoga naroda, a prema ugnjetavačima su danas tolerantni? Žrtve bi uvijek trebale imati prednost pa i pred zakonima, na koje se oni tako često pozivaju.

Majki Makabejki je u Vukovaru puno, toliko da treba puno mjesta da im se svima spomenu imena!

Čudo neviđeno – predsjednik nam je sin čovjeka koji je 1945. žario i palio po Hercegovini

I onda se otvara put SDP-ovcu Ivi Josipoviću, sinu okorjelog udbaškog aktivista Ante Josipovića, onoga koji je bio u partizanskoj brigadi koja je rušila širokobriješku franjevačku crkvu i gimnaziju 7. veljače 1945. godine kada su tenkovskim granatama gađali širokobriješku baziliku Marijina Uznesenja s četiri stotine granata i kada su poubijali svekoliko svećenstvo te ugonili konje u ovu velebnu crkvu i pilali ruke Gospi prosipajući hostije. I što se moglo očekivati od sina jednoga takvoga oca nego ono što se i dogodilo.

Na grobu krvoloka Tita

S nevjericom gledamo na pokušaj povezivanja ubojica svećenika i političkih neistomišljenika sa braniteljima i dragovoljcima Domovinskog rata

Veterani 4. gardijske brigade-Vrgorac s nevjericom i gnušanjem gledaju na povezivanje partizanskih postrojbi, odgovornih za stravične masovne egzekucije, ubojstva svećenika i političkih neistomišljenika, sa braniteljima i dragovoljcima Domovinskog rata.

Naš barjak, naša borba, naši ciljevi i snovi ne mogu se povezati ni u kojem slučaju. Osuđujemo izjave dane na proslavi 70. godišnjice 11. dalmatinske brigade te smatramo nečasnim i neprimjerenim u isti kontekst dovoditi naš ratni put i ratni put 11.dalmatinske brigade odgovorne za masovne egzekucije, razaranje kulturnih dobara i istrebljenje vlastitog naroda.

HRVATI MUSLIMANI U ČASTNIČKOM ZBORU HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA NDH

Rekoh da su odmetnici ne samo od svoga naroda nego i svoje vjere, jer svi znamo da su Tito i svi njegovi boljševički odrpani kriminalci bili najveći neprijatelji svake vjere u Boga.

Po definiciji musliman je samo onaj pripadnik islamske vjere koji, riječju i djelom, svakodnevno svjedoči da se pridržava pet glavnih odredbi te vjere - ‘Pet stubova islama’. A ti su:

Stoga, svaki onaj tko se ne pridržava tih pravila, a pogotovo onaj tko se iz bilo kojih razloga i pobuda uključio u boljševički ateistički tabor, tim činom postaje odpadnik od vjere, nevjernik, u ovom slučaju sluga šejtana i ne može se zvati muslimanom.

Evo nepodpuna lista muslimana viših častnika Hrvatskih Oružanih Snaga NDH:

Nepodpuna lista muslimana viših častnika HOS-a:

Jasno je da ti naši novopečeni Bošnjaci vrlo malo znaju o svojoj vlastitoj prošlosti pa ne znaju da su se bosanski ustanici koji su se pod vodstvom bega Filipovića 1878. digli protiv austrougarske vojske (kojom je, da ironija bude što veća, zapovjedao Hrvat iz Like, general Josip Filipović) zvali USTAŠE, te da je, u čast tim ustanicima, 51 godinu kasnije veliki prijatelj i zaštitnik bosansko-hercegovačkih muslimana, dr Ante Pavelić revolucionarnom pokretu protiv drugog, srbijanskog, okupatora dao ime USTAŠA.

Uz minimalnu promjenu ovi stihovi pjesme o tim prvim, bosanskim ustašama bili su jezgra ustaške koračnice za vrieme NDH.

Nu, očito je da je 50 godina srbokomunističkog “preodgajanja” učinilo svoje, tako da danas veliki broj bosansko-hercegovačkih “muslimana”, koji su to samo po arabskim ili turskim imenima, boluje od štokholmskog sindroma.

Kad žtrva počne vjerovati u iste vriednosti kao i agresor, počne misliti kao i on, žrtva u agresoru više ne vidi nikakvu opasnost.

Za Dom Spremni!

Petar Rimski i Malahijevo proroštvo

Prenosimo iz emisije "Apokalipsa danas" koju uređuje niže potpisani akademik: Novi svjetski poredak Malahijino proroštvo i "PETRUS ROMANUS / Petar Rimski"

Kodirano ime zadnjeg pape, po Malahiji glasi "Petrus Romanus", "Petar Rimski" i u međuvremenu je novoizabrani papa Bergoglio sebi izabrao ime svetoga Franje te se nazvao papa Franjo. Pisci knjige nisu znali tko je idući papa, ali analizirali su konstelaciju izabranih kardinala u vrijeme Benedikta XVI. i zaključili su da je papa Ratzinger zajedno s kardinalom Bertoneom u kardinalski zbor izabrao mnogo Talijana i da će idući papa sigurno biti Talijan. Promašili su u procijeni najvjerojatnijih kandidata, ali nisu promašili u zbiru nekih relevantnih činjenica. U međuvremenu, nakon izbora Pape američki analitičari su brzo naišli na dvije bitne koincidencije koje bi potvrđivale da je Sv. Malahija još jednom pogodio: Sv. Franjo je Talijan kao i Papa Bergoglio, a prema engleskom prilogu Wikipedije, Franjo koji je kršten imenom Ivan po rođenju je dobio ime Giovanni di Pietro di Bernardone (vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Francis_of_Assisi, također http://www.memidex.com/francesco-di-pietro-di-bernardone), a otac mu daje nadimak Franjo, pa tako i ostaje. Dakle, po ovom tumačenju novi papa je Talijan kao i Sv. Franjo, nasljednik stolice svetoga Petra uzeo je ime svetca kojem je drugo ime glasilo PETAR, po Franjinu ocu Pietru di Bernardone. I tako smo dobili – Petra Rimskog.

Ono što su neprijatelji Malahijinog proroštva neprekidno naglašavali bila je činjenica da je dijelove proroštva netko krivotvorio ili možda pogrješno protumačio. Vatikanski knjižničar Onofrio Panvinio /Onophrius Panvinius koji ih je pronašao 1556., objavio ih je u modificiranoj verziji u Veneciji 1557. pod nazivom Epitome Romanorum Pontijicum usque ad Paulum IV., i prema toj knjizi su se odvijala sva daljnja citiranja i tumačenja Malahijinog proroštva. Proroštva su doduše bila poznata još 1280. godine pod nazivom Vaticania de summis pontificibus,ali u objavljenoj verziji Panvinija izgledaju modificirana. Čini se da je papin nuncij u Irskoj i Engleskoj, Englez Nikolas Sanders (1530.-1581.) u vrijeme pape Pija V. imao uvida u originalni keltski tekst, ali u svom izdanju knjige iz 1571. godine ostao je pod izvjesnim utjecajem Panvinija, a 1590. godine ugledni španjolski dominikanac Alphonsus Ciacconus potvrdio je tekst kao autentičan. Izgleda da su se veće izmjene teksta dogodile u razdoblju 1570.-1590., radi potrebe izvjesnog kandidata za papinstvo (kardinal Simoncelli) koji je želio sugerirati da je Bog mislio na upravo njegovu predodređenost za papu, te je stoga tekst nekima postao sumnjiv.

Budući da je u XVI. stoljeću, kako vidimo, bilo mogućih namještanja i prilagodbi potrebama nekih papinskih kandidata, znanstvena analiza od 112 izloženih proročkih alegorija svela se stoga na njih 40, iz vremena kada se objavljena proroštva više nisu mogla modificirati ni krivotvoriti, a isusovac Thibaut napravio je analizu tih zadnjih 40 alegorija koje su izvan svake sumnje. Pomogla mu je providnosna okolnost: "…Thibaut je otkrio da se u latinskom tekstu nalaze datumi oblikovani kao rimski brojevi (a rimski brojevi su kao što znamo latinska slova, prim. E.Č.)… te je obuhvatio i dekodirao raspon od vremena izbora pape Grgura XIII. godine 1572. pa do (Malahijinog) 'zadnjeg Pape' u godini 2012. …" (str. 59.) Naime, isusovac Thibaut izračunao je da posljednji papa po Malahiji dolazi oko 2012. godine. Oni koji su pratili protok događaja znadu da je papa Benedikt XVI. svoj odlazak prvi puta najavio početkom siječnja 2012. te je web stranica "Vatican Insider" 18. siječnja 2012. prenosila vijest novinara Andrea Torniellija po kojoj bi papa mogao otići u travnju te godine. Kao što znamo Benedikt XVI. službeno je napustio svoj položaj 11. veljače, 2013., ali ne možemo previdjeti da su prvi znaci promjene najavljeni godinu dana ranije. Štoviše urednik katoličkih novina "Losservatore Romano" upozorio je Thomasa Horna da je Papa pred zborom kardinala uistinu dao ostavku u ožujku 2012., ali se o tome šutjelo do zgodne prigode. Time proizlazi, da je isusovac Thibaut analizom Malahije pogodio da velika promjena počinje u 2012. godini.

Ova analiza omogućuje nam da shvatimo da je Bog preko Sv. Malahije katolicima želio poručiti da će se u vrijeme Petra Rimskog dogoditi dramatični događaji koji će potresti svijet i udariti Crkvu. Papa Petar Rimski odnosno papa Franjo vjerojatno ne će biti zadnji papa u smislu Sudnjega Dana, koji će još malo morati pričekati, ali bi u smislu vizije pape Pija X. koji je na Sv. Stolici služio od 1903. – 1914. mogao biti zadnji papa u vremenu koje prethodi dolasku Antikrista i progonu Crkve. Naime, papa Pijo X. godine 1909. imao je dvije vizije koje je opisao kao slijedi:

Ova vizija pape Pija X. slaže se s Fatimskim proroštvom o sudbini pape iz godine 1917., kojem su neke važne crkvene osobe dale pogrješnu interpretaciju, a slaže se i sa od Crkve priznatom Marijanskom objavom iz La Salettea koju je Bogorodica 19. rujna 1846. predala pastirima Melanie Calvat i Maximinu Giraudu. Po toj poruci "…Rim će izgubiti vjeru i postati sjedište Antikrista…", a to znači da nakon što osvoje Rim ili prognaju i ubiju Papu, ili nakon što na Papino mjesto postave svoga čovjeka, europske i svjetske sile Antikrista Rim će pretvoriti u središte Antikrista (str. 465.).

U skladu s najavom Malahijina proroštva talijanska masonerija, koja se zvala karbonari, a koju je preko Garibaldija uzdignula i na vlast dovela britanska masonerija, u XIX. stoljeću sastavila je plan uništenja Katoličke Crkve pod naslovom "Alta Vendita" i taj je plan pao u ruke katolicima te su Pape Pijo IX. i potom Lav XIII. zahtijevali da se dokument objavi. U početku sam mislio da se naslov "Alta Vendita" odnosi na osvetu Crkvi, ali vendita i vendeta nisu riječi sličnog već potpuno različitog značenja: naslov "Alta Vendita" znači "Visoka loža karbonara" i u ime Crkve objavljena godine 1859. i objavio ju je Jacques Cretineau-Joly pod naslovom "L'Eglise romaine en face de Revolution" a 1885. godine na engleskom je dokument objavio Monsignor George F. Dillon pod naslovom "The Warof Anti-Christ with the Church and Christian Civilization" (str. 443.-445.). Plan je bio zamišljen kao sustavno osvajanje masonskih pozicija u Crkvi sve dok jednoga dana na mjesto pape ne stigne mason, odnosno njihov čovjek koji će reformirati Crkvu protiv svega što je ona bila te će u konačnici blagosloviti novi masonski svjetski poredak. Sve su to u svojoj knjizi naveli autori Horn i Putnam.

I da zaključimo: knjiga "Petar Rimski" kroz prizmu Malahijeva proroštva i suvremenih događaja navodi nas na zaključak da će sadašnji papa Franjo biti u situaciji da položi svoj život za Crkvu i vjeru u otporu protiv već ostvarenih planova svjetske masonerije ili će to nakon pape Franje umjesto njega u borbi protiv dolazećeg Antikrista morati učini budući papa Pijo XIII., koji ne predstavlja dolazak Sudnjega Dana, već novi početak svijeta u Kristu, nakon pada Antikrista.

U mojim venama teče plava krv tisuću naraštaja hrvatskih kraljeva, vitezova, banova, hajduka i mornara, konjanika i uskoka, graničara i domobrana.

Moja Domovina su jadranski otoci i uvale, slavonske i srijemske ravnice i zagorski brježuljci, velebitski klanci i istarske šume, bosanske gudure i hercegovački krš, obale hladne Drine moja su sveta granica.

Hrvatstvo je moje ime, moje prezime, moja prošlost, moja sadašnjost i moja budućnost.

Rođen sam slobodan, slobodan ću i umrijeti.

Svehrvatstvo, sloga i jedinstvo mog naroda sa sjevera i juga, zapada i istoka, moj je zavjet.

Tako mi Svevišnji Bog pomogao!

Što Bog da i sreća junačka!

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Iz života sv. Franje:

PJESMA STVOROVA

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

Borba Hrvata

Proslava 70. godišnjice formiranja 11. dalmatinske brigade poraz je čovječnosti i šamar svim nevinim žrtvama

U Hrvatskoj je, izgleda, sve dozvoljeno pa i orgijanje nad uspomenama, nad suzama, majčinskim jecajima i nikada oplakanim grobovima. Zombiji su ponovno ustali, zombiji kojima ni vjera, ni čast, ni ljudske kosti, ni suze ništa ne znače. Nitko ih nije progonio zbog njihovih zločina, nitko im nije oduzima privilegije, za razliku od hrvatskih branitelja oni u svojim povlaštenim mirovinama mogu uživati bez straha kako će biti predmet državne revizije. Unatoč svim povlasticama, ustali su u Hrvatskoj državi i odlučili nas uvjeriti kako su pokolj na Kočevskom rogu, masakr na Širokom Brijegu i ostali „podvizi“ dio oslobodilačke borbe.

Ovaj put su bili još mudriji pa su u Vrgorcu, čiji im je gradonačelnik iz samo njemu znanih razloga bio domaćin, udijelili ispriku za Lipanjske žrtve iz 1942. Naime, na dan 15. lipnja 1942. partizanske jedinice osvojile su Vrgorac i tom prilikom bez suda i procesa strijeljali su 33 nevinih Vrgorčana. Međutim, o 40 pogubljenih Ljubušaka čije kosti i danas vire iz zemlje na vrgorskom Novom groblju, a koje su partizani strijeljali koncem siječnja 1945. nismo čuli ni riječi. Nismo čuli čak ni poziv aktualnoj vlasti da se istraži masovna grobnica na tom mjestu ili da se barem ne opstruira istraživanje. Kočevskog roga i Širokog Brijega govornici su se dotakli tek usputno, kao ratnih podviga, o žrtvama i isprici nije bilo ni govora.

Orgijanje vampira, zombija, nazvao sam ovu „proslavu“ ovako i prije nego što je održana. I nisam pogriješio još jednom su se „antifašisti“ obračunali sa svima koji ne misle kao oni, iznova su tražili ustašku zmiju i na svakom koraku vidjeli NDH. O vlastitim grijesima, grijesima onih u čije ime su govorili, nismo čuli ni riječi. Žalostan i tužan bio je to skup, skup mržnje, frustracije i tuge za nekim prošlim vremenima. Skup s kojim Hrvatska, Domovinski rat, Hrvatska vojska, povijesna istina i zdrav razum nemaju nikakve poveznice.

Hrvatski narod, politika i sveukupno društvo konačno moraju shvatiti da komunistička revolucija, teror, egzekucije, pokolji, genocid i kulturocid ne mogu biti dio antifašizma. Tako ni proslava 70. godišnjice osnutka 11. dalmatinske brigade ne može biti društveni događaj već spada u domenu istražnih radnji MUP-a zbog veličanja totalitarnih režima. Jednog dana će se i to dogoditi, možda ćemo trebati pričekati na 100. obljetnicu, ali jednog dana javne orgije ovakve vrste biti će kazneno djelo.

SVJEDOČANSTVO JOSIPA BEPA BULEŠIĆA, ROĐENOG BRATA MUČENIKA MIROSLAVA BULEŠIĆA

O svetosti života hrvatskog mučenika, istarskog svećenika, novoga blaženika Miroslava Bulešića objavljena su brojna svjedočanstva. Njegov uzoran kršćanski i svećenički život posvjedočili su brojni njegovi kolege, a isto tako razvidno je iz njegova javnog djelovanja. Kršćansku i svetačku uzornost njegova života može se čitati iz njegova dnevnika. Evanđelje je bilo njegov život. U te tragične dane kad je ubijen Miroslav, obitelj Bulešić zavijena je u crno, a o njegovu stradanju svjedoči njegov rođeni brat, danas 85-godišnji Josip Bepo Bulešić.

Nisu služili narodu, nego ideologiji

»Tako je u više mjesta 1947. počela krizma, jer nije bilo krizme za vrijeme rata«, kaže Josip Bulešić. »Ćićarija je tada bila pod Tršćanskom biskupijom, a biskup Santini poslao je svog izaslanika Ukmara da podijeli krizmu u nekoliko župa. Moj pokojni brat Miroslav bio je određen da prati Ukmara kod krizmanja u Buzetu, Lanišću i drugdje gdje je bilo potrebno. U Tinjanu je bila odgođena krizma, u Kringi je održana. U Buzetu je bio velik problem jer su napadači, zapravo ljudi koji su bili zavedeni ideologijom, ometali podjelu sakramenta krizme. Izravnih krivaca među njima bilo je vrlo malo. Ljudi su jednostavno bili zavedeni ideologijom, jer još rat nije bio završen, a ideologija ih je pogrešno usmjeravala. Nisu služili narodu, nego ideologiji. Tako nisu dopustili da se živi, nego su nasilno pokušali prekidati sve što je Crkva činila, ona im je smetala i željeli su svagdje učiniti svetogrđe.«

Zaklao Bulešića i prao nož na špini

Tog dana u Lanišću je krizma počela oko 9 sati, a završena je oko 11,30. Organizatori nisu dopustili onima koji ometaju da uđu u crkvu. Uspjeli su očuvati da ti koji su se suprotstavljali ne idu u crkvu. Moj brat Miro, župnik Cek i namjesnik biskupa već su bili u župnom dvoru po završetku krizme. U župnom dvoru desno je kuhinja i hodnik, a lijevo se nalazi župni ured. Tamo u Lanišću bio je i komandir milicije. Prema svjedočenju očevidaca, došla su dvojica-trojica, lupali su na vrata župnog dvora koja su bila zaključana. Uspjeli su provaliti vrata i upali su u župne prostorije. Majka župnika Ceka to je predviđala pa je sinu rekla: 'Odi se sakriti.' Ukmar je također bio u sobi, a pokojni moj brat Miroslav je ostao. On se nije bojao jer su ga i prije napadali. On je rekao da se takvih stvari ne boji, čak je rekao: 'Ako Bog hoće, neka me pozove k sebi. A moja osveta je oprost.'

Josip Bulešić dalje navodi kako su obitelj o smrti obavijestili tek u ponedjeljak. »Ja sam radio u Kanfanaru. Pozvali su me da dođem doma. U kući je bila tuga i bol. To je bio poseban udarac za našu majku. Šok! Pošli smo u Pazin kako bismo otišli do Lanišća. No kako nas nisu pustili, bili smo u njegovoj sobi u sjemeništu, ondje smo prenoćili. Nisu nas pustili da odemo u Lanišće, a on je mrtav već bio na stolu. Nisu bili spremni pa su nas zadržavali. Htjeli smo ga odvesti u Svetvinčenat i tamo ga pokopati. Nisu nam to dali. Mi smo se posebno bojali za majku, jer ona je bila srčani bolesnik. Ona je počela pitati zašto nam ga ne dopuštaju mrtvog pokopati u rodnom mjestu. Predvečer je u Lanišću bio pogreb, bilo je jako puno ljudi na pogrebu. Poslije toga došli smo uvečer doma, bez njega, bez našeg Mire.«

Unatoč stručnosti, premještaj u Sloveniju

Poslije okrutnog Bulešićeva ubojstva, unatoč stručnosti i sposobnosti, njegov brat Josip počeo se suočavati s problemima. »Radio sam na željeznici, to je državno poduzeće, vlakovi voze, Tito se vozio vlakom na Brijune. Sve dok je mogao, išao je vlakom na Brijune, a onda su na željeznici morali biti pročišćeni ljudi. Mene su nakon mjesec dana poslije Mirina ubojstva premjestili u Sloveniju, dakle sto kilometara dalje. Ja sam se vratio na ove pruge 1951. Poslije toga sam služio vojsku u Karlovcu. Inženjer sam građevine pa sam se specijalizirao za pruge, pragove, mostove, tunele. Za to sam bio stipendiran. Morao sam se više dokazivati da bi mi kolege mogli vjerovati da sam zasluženo ondje i da sam pošten čovjek. No uvijek je netko dolazio i propitivao se za me. Shvatio sam: život je takav i treba dalje živjeti.«

»Uvijek sam bio na nj ponosan«

O tome koliko je ponosan na svog brata, heroja mučenika, blaženika, Josip kaže: »Uvijek sam bio na nj ponosan, danas najviše. Mi smo braća, uvijek smo se izvrsno slagali, tri sestre i nas dva brata. Najstarija sestra bila je 1910. godište, druga je bila 1912. Druga sestra je bila udana u susjedstvo, prva nije bila udana. Zora je bila 1922. godište. Bili smo jedinstveni. Miro je bio naš drugi otac. Znao se našaliti s nama, ali do granice, i mi smo sve to poštivali.«

S vjerom se sve može

Isto tako, izjavljivali su kako je pokojni Miro lijepio plakate s natpisima kako partizani ne mogu biti kumovi. To nije istina. Znalo se je tko može biti kum, a to je vrijedilo i vrijedi i danas, bilo u fašističkoj, ustaškoj ili komunističkoj Hrvatskoj. Pravila su uvijek ista.«

Tesla Hrvat i Amerikanac - III dio

Moram priznati da me „biseri“ Tomislava Nikolića još više uveseljavaju od Marka Lopušine.

Gospodin Lopušina, koji slabo poznaje povijest, jer, inače ne bi brkao države poput Austrijskog Carstva, i Austro-Ugarske Monarhije koja je osnovana tek 1867. godine nakon nagodbe između Beča i Pešte, ne poznaje ni kršćanske običaje i kulturu, jer inače ne bi govorio budalaštine kako „Hrvati pokrštavaju i progone Srbe“, jer ako uzmemo pretpostavku da je neki Srbin pravoslavne vjere, dakle, moguće pripadnik jedino Srpske pravoslavne crkve, inače ne bi bio Srbin, onda se zna da je kršten po pravoslavnom obredu, i u kršćanskom svijetu ne postoji institut dvostrukog krštenja, dakle, jednom kršten u pravoslavnoj Crkvi, pravoslavac ne može zatim biti kršten odnosno „prekršten“ u Katoličkoj Crkvi, i obratno. Jugoslavenski komunisti su nakon Drugog svjetskog rata izmišljali priče o nekakvom nasilnom pokrštavanju Srba u NDH, što je nonsens, jer se nikada nije dogodilo, naime, Katolička Crkva u Hrvata nije u povijesti „pokrstila“ niti jednog Srbina, jer „pokrštenje“ kao takovo ne postoji. Postoji samo krštenje, i to jednom u životu na ovome svijetu.

-Pošto je u napadu na Vukovar 1991. živote izgubilo preko sedam tisuća srpskih vojnika odnosno napadača iz redova agresora, a Vukovar je po Vama navodno srpski grad, iako u hrvatskim rukama, vjerojatno pod hrvatskom okupacijom, što mislite koliko će srpskih vojnika poginuti u slijedećoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, i koliko je Srba danas, ili sutra, spremno jurišati i dati život za „srpski Vukovar“ koji nije srpski? Koliko, 15 tisuća, 70 tisuća, ili nula, kako bi rekao naš pametnjaković od premijera?

Šećer dolazi na kraju, naime, Teslin dnevnik, pohranjen u Beogradu, kojeg je pronašla hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, nositeljica izraelskoga priznanja Pravednice među narodima:

Na kraju, tko nam je kriv što Srbi dižu spomenik Nikoli Tesli po svijetu, i što su svoju zrakoplovnu luku u Beogradu nazvali po Nikoli Tesli, i što otvoreno govore o podrijetlu Nikole Tesle. Srbi nam sigurno nisu i ne smiju biti krivi, nego mi sami, naši loši vladari koji su kukavice, i licemjeri, i mi koji takve slijedimo kao guske u magli. Stoga su, ponavljam, tvrdnje gospodina Marka Lopušine, ne samo dobrodošle i poželjne, gotovo kao antibiotik za nas, za našu katarzu, jer koliko se sjećamo, nije nas probudio Franjo Tuđman nego Slobodan Milošević kada je počeo svoje filipike protiv svega što nije srpsko. Konačno smo se probudili tek kada su nam četnici stavili nož pod grlo, ali izgleda da nismo izvukli nikakvu pouku iz povijesti, nažalost. Zato ćemo, nažalost, biti osuđeni na ponavljanje povijesti, dakle, da nas četnici ponovo kolju i siluju, i etnički čiste, i da lažu - o nama Hrvatima.

„Nikola Tesla nije Hrvat iz dva razloga; rođen je u Austro-Ugarskom Carstvu, i kao sin pravoslavnog svećenika izjašnjavao se kao Srbin. Država Hrvatska je srušila njegovu kuću i kapelu, a izgradila u Smiljanu novu crkvu kao katolički hram. [U stvarnosti na svijetu ne postoje katolički „hramovi“ nego samo buddhistički, hinduistički, židovski i pravoslavni hramovi.]

Evo, dolazi nam u Beograd opet teta Tereza Kesovija, da pjeva Srbima, iako nas je pljuvala punih deset godina, da smo joj u građanskom ratu srušili kuću. A njenu kuću su srušili Crnogorci. A Crnogorce u Hrvatskoj nitko ne smije pljunuti i omalovažavati, pa ni nove ustaše? Pitam se, da bi pokojnom i velikom Nikoli Tesli najbolje bilo da je Crnogorac, a ne što je Srbin, jer onda ga oni zaluđeni Hrvati, koji pokrštavaju i progone Srbe, ne bi dirali!?“

Nema novca iz australske aktovke, nema novaca iz Finske, nema...

Eto Stipe Mesić se uspijevao nametnuti jednome doktoru Franji Tuđmanu, koji mu je omogućivao najviše položaje u Jugoslaviji kao i Republici Hrvatskoj gdje je bio predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskog sabora s kojega je položaja htio pučem ukloniti Franju Tuđmana u jeku Domovinskoga rata, jer su to željeli Englezi i soroši. Istina, Stipe Mesić se bio pretvorio u vatrenog Hrvata, koji je po Australiji pjevušio o Juri i Bobanu, simbolima prvoga Domovinskog rata Hrvata i još je zanosno veličao prvu Desetotravanjsku pobjedu Hrvata. I eto, dok je još bio predsjednik Hrvatskoga Državnog Sabora optuživalo ga se za prisvajanje našićke cementare zbog čega je navodno došao u sukob s Franjom Tuđmanom. No, Mesić se uvijek vješto izvlačio svaljujući krivnju na druge.

Ima tu još i nekih drugih osoba na koje se pravda Stipe Mesić, iako se tvrdi da su bila dva kanala podmićivanja. Finski sud je još u lipnju podnio optužnicu koja leži u Bajićevoj ladici jer da to ne zanima hrvatski sud, dok je za isti slučaj u Sloveniji bivši tamošnji predsjednik Zbora Janez Janša osuđen na dvije godine zatvora. Tko još vjeruje u neovisnost sudstva u Republici Hrvatskoj!

Živa nacionalna svijest pravoslavnih Hrvata

Po objavljenim podatcima brojidbe pučanstva 2011. u Republici Hrvatskoj je živjelo 4.284.889 stanovnika, a od tog broja bilo je 3.874.321 Hrvata ili 90,42 posto. Po očitovanju nacionalne pripadnosti u udjelu hrvatskoga stanovništva zastupljeni su pripadnici i sljedećih naroda: Albanci 17.513, Austrijanci 297, Bošnjaci 31.479, Bugari 350, Crnogorci 4.517, Česi 9.641, Madžari 14.048, Makedonci 4.138, Nijemci 2.965, Poljaci 672, Romi 16.975, Rumunji 435, Rusi 1.279, Rusini 1.936, Slovaci 4.753, Slovenci 10.517, Srbi 186.633, Talijani 17.807, Turci 367, Ukrajinci 1.878, Vlasi 29, Židovi 509, Bosanci 2.059, Hercegovci 75, Kosovari 568, Jugoslaveni 331, Belgijanci 62, Bjelorus 68, Britanci 139, Englezi 212, Škoti 16, Danci 24, Finci 31, Francuzi 273, Grci 105, Nizozemci 156, Irci 39, Letonci 14, Litavci 19, Estonci 13, Norvežani 22, Portugalci 30, Španjolci 85, Šveđani 58, Švicarci 137, Moldavci 74, Aškalije 172, Goranci 428, Ostali narodi Europe 265, Amerikanci 419, Kanađani 91, Meksikanci 25, Kubanci 13, Ostali narodi Sjeverne i Srednje Amerike 126, Argentinci 35, Bolivijci 7, Brazilci 88, Čileanci 40, Peruanci 33, Kolumbijci 23, Ostali narodi Južne Amerike 36, Alžirci 25, Egipćani 16, Libijci 9, Sudanci 30, Ostali narodi Afrike 160, Arapi 139, Indijci 45, Iračani 24, Iranci 25, Japanci 54, Kinezi 492, Korejci 26, Jordanci 29, Libanonci 36, Sirijci 71, Palestinci 68, Armenci 37, Gruzijci 20, Ostali narodi Azije 208, Australci 88, Novozelanđani 14, Ostali narodi Oceanije 25, Istrani 25.491, Dalmatinci 705, Primorci 50, Slavonci 133, Međimurci 135, Zagorci 139, Ostale regionalne pripadnosti 572, Muslimani 7.558, Pravoslavci 2.560, Ostala vjerska izjašnjavanja 64, Neraspoređeno 731, Ne izjašnjavaju se 26.763 i Nepoznato 8.877.

Pravoslavna vjera hrvatski duh

Od ukupno 4.284.889 stanovnika, njih 4.096.305 za materinski ima hrvatski jezik, a 52.879 srpski jezik. Miješanim govorom hrvatsko-srpskim, odnosno, kako su to nekad definirali jezikoslovci, hrvatskim govorom na srpski način očitovalo se 3.059 govornika, dok se za srpsko-hrvatski kao materinski jezik, odnosno srpskim govorom na hrvatski način očitovalo 7.822 govornika. Srodnim jezikom hrvatskom, za crnogorski jezik kao materinski očitovalo se 876 govornika, dok je bosanski jezik materinski za 16.856 govornik. Ne znamo spada li u ovu jezičnu odredbenicu stanovništvo podrijetlom iz Bosne ili je pak riječ o bošnjačkom jeziku, što je vjerojatno bila jedna od nepreciznosti u zadnjem popisu. Bez obzira na to, narod je masovno u vlastitu jeziku tražio svoj identitet, što su jasno očitovali Hrvati, ali i pripadnici manjina. Brojke opet jasno pokazuju kako su potpuno neutemeljeni nasilni postupci nametanja jezičnoga unitarizma, kako su to pokušavale neke rubne skupine. Pa i oni koji trenutno rade na provedbi zakonske obveze o dvojezičnosti na pojedinim mješovitim područjimau Hrvatskoj trebali bi se ravnati prema brojci od 52.879 govornika, koji smatraju da je srpski njihov materinski jezik.

SPC pokrovitelj posrbljivanja

Skupina od 16.647 pravoslavnih Hrvata koja se tako očitovala u brojdbi pučanstva te činjenica da je od 186.633 stanovnika, koji su se očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite crkvene organizacije. U Hrvatskoj naravno postoji srpska manjina jer se njezini pripadnici nacionalno osjećaju Srbima, a za svoje vjerske potrebe mogu imati i već imaju vlastitu Srpsku pravoslavnu crkvu. No, činjenica je i kako unatoč silnim pritiscima, uništavanju, progonu pa i ubojstvima hrvatskoga pravoslavnog klera još uvijek živa nacionalna svijest i pravoslavnih Hrvata, koji su u ranijim povijesnim razdobljima imali znatnoga udjela u obrani hrvatske državnosti i stvaranju hrvatske kulture. Pravoslavlje je počelo prodirati na hrvatska povijesna područja nemanjićkom invazijom na Duklju i istočnu Hercegovinu, odnosno područja nekadašnje Crvene Hrvatske. Tako se Duklja, odnosno današnja Crna Gora razdijelila na pravoslavni sjever i katolički jug uz jadransku obalu. Do pojave Osmanlija 1463., u drugim hrvatskim zemljama, zapadno od rijeke Drine nema pravoslavlja, a oni koji dolaze s Turcima različita su etničkog podrijetla, koje uglavnom poznajemo pod vlaškim imenom. Dvjestogodišnji sukob Hrvata s Turcima u središnjoj Hrvatskoj, području t. zv. Turske Hrvatske, odnosno današnje zapadne Bosne ispraznio je to područje, a preostalo stanovništvo je prešlo na islam. Na opustjela područja Turci su iz unutrašnjosti Balkana naselili vlaške stočare i seljake, koji su im služili kao martolozi, odnosno pomoćne postrojbe u ratu protiv zapadnih kršćana, a u ovom slučaju Hrvata. Kasnije su na područja zapadno od Une te na ona u Slavoniji i Dalmaciji austrijske i mletačke vlasti za slične vojničke potrebe Vlahe naseljavali s druge strane granice. Na područjima pod osmanskom vlašću jedan dio Hrvata je zbog nedostatka katoličkih svećenika, a da bi se odupro islamizaciji prelazio i na pravoslavlje. S vremenom se vlaški dio pučanstva uklopio u hrvatski prostor, a postupno se i pohrvaćivao sudjelujući u zajedničkoj obrani hrvatskih zemalja od Turaka.

Hrvati su viševjerska nacija

Smušena politika narodnjačke stranke ne uspijeva odgovoriti na ove izazove, na koje odgovora tek moderni hrvatski nacionalizam Ante Stračevića, koji proklamira Hrvate kao viševjersku naciju – Hrvate katolike, pravoslavce i muslimane. Do sukoba srpske vjerskopolitičke ideje i hrvatskoga nacionalizma posebno dolazi u mješovitim područjima. Taj sukob posebno raspiruje monarhistička Jugolsavija, koja ukida grčko-iztočnu crkvu u Hrvatskoj i 1920. ju uklapa u sastav Srpske pravoslavne crkve.

Kadijević - 'Rvat 'rišćanin

Šimić im je na to odgovorio kako Jovo nije bio nikakav Srbin nego Rvat rišćanske vire. Istraživači hrvatskoga pravoslavlja s pravom smatraju kako komunističke vlasti, zbog vlastite ideologije nisu imale nikakva razloga poslije rata potpuno uništiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Naime, oni drži kako su toj odluci kumovali velikosrpski elementi, koji su uostalom i bili dominantni u komunističkoj Jugoslaviji, čime su ponovno stvorili prostor strahovitom utjecaju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatskim pravoslavcima onemogućili ispovijedanje svoje vjere u vlastitoj crkvi.

Prinosi hrvatskoj politici i kulturi

Miloš Obrknežević u svojim tekstu „Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i HPC" navodi kako osim deklariranih Hrvata, koje smo već naveli, postoji i cijeli niz pravoslavnih koji se zbog snažnoga pritiska SPC-a nisu javno deklarirali Hrvatima, nu Hrvatsku su ipak priznavali svojom domovinom kao što je bio Nikola Tesla, Pavao Vuk Pavlović, Stevan Galogaža, Vladan Desnica, Milan Nožinić, Mišo Dimitrijević, Mila Jovanović Dimitrijević, Gavro Savić i t.d.

Tesla Hrvat i Amerikanac - II dio

Nikola Tesla je cijeli svoj život pisao na hrvatskom jeziku, čak i kad je živio u Sjedinjenim Američkim Državama nije zaboravio svoj voljeni hrvatski jezik, i na hrvatskom jeziku se u telegramu tridesetih godina 20. st. obratio i hrvatskom političaru Vladku Mačeku, zahvalivši se na njegovoj čestitci, i to se zahvalio pišući na morfološkom ili korijenskom pravopisu hrvatskoga jezika kojega je utemeljio hrvatski književnik Ljudevit Gaj polovicom 19. stoljeća, jer takav jezik je Tesla naučio dok je živio u svojoj hrvatskoj Domovini prije nego li je iselio u Ameriku, i namjerno je pisao s tim i takvim hrvatskim pravopisnim jezikom kojeg su u njegovoj Domovini izdajnici ukinuli, da bi se dodvorili Srbima za vrijeme suludog stvaranja jugoslavenske države koja je za Srbe uvijek bila velika Srbija, jedino za dio Hrvata zaluđenih Strossmayerovom jugoslavenskom ideologijom je to bila Jugoslavija.

Po svom etničkom podrijetlu Nikola Tesla nije bio Srbin, nego Vlah, a po svojoj političkoj pripadnosti narodu je bio politički Hrvat, što je logično, i normalno. Državljanstvo je Nikola Tesla imao austrijsko, i hrvatsko, jer, unatoč tome što u to vrijeme nije postojala samostalna i nezavisna hrvatska država, postojao je institut hrvatskog državljanstva.

Druga je stvar, što velikosrpska politika i propaganda misle u svojoj umišljenosti, da je svaki pravoslavac iz Hrvatske ujedno i Srbin, jer je velikosrpska politika naučila krasti identitete, i pripisivati tuđe srpskom narodnom korpusu kako bi se na umjetan način povećao broj Srba, te kako bi se onda, na takav jedna pokvareni način, tvrdilo da je Srbija tamo gdje žive Srbi, dakle, i dijelovi Hrvatske su onda po toj logici, koju je bio u javnost plasirao velikosrpski ideolog Vuk Stefanović Karadžić polovicom 19. st., dijelovi Srbije, odnosno 'Velike Srbije'. Takvo shvaćanje je, naravno, krivo, i zlonamjerno.

Tek srbijanskom okupacijom Države S.H.S. 1918. godine, tri pravoslavne Crkve na području povijesne Hrvatske, metropolija u Srijemskim Karlovcima, grad koji se u vrijeme Teslinog rođenja nalazio na području Austrijskog Carstva, a ne Osmanskog Carstva i Srbije, zadužena za Zagreb i Slavoniju, odnosno za Hrvatsku u užem smislu, zatim, bosansko-hercegovačka pravoslavna Crkva, i Pravoslavna crkva u Dalmaciji, dakle, navedene tri pravoslavne Crkve prestaju postojati, jer ih je ukinula sila vojske Kraljevine Srbije, i pripojila ognjem i mačem Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sa sjedištem u, tada novo osnovanog patrijarhata, u Beogradu, (i titularnim sjedištima u Peći na Kosovu, i hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima), s tim da nitko hrvatske pravoslavce, koji su apsolutnom većinom bili vlaškog podrijetla, nije pitao na referendumu, da li žele postati pripadnicima Srpske pravoslavne crkve, već ih je SPC sama počela automatski ubrajati u „Srbe“ kako bi se na umjetan način povećao broj Srba u odnosu prema Hrvatima, i tako ostvarivala srpska hegemonija.

Srpska pravoslavna crkva se na kraju opet pokazala neprijateljska prema hrvatskom političkom narodu, tako i prema hrvatskim pravoslavcima, kada je uslijed Lopušinog „građanskog rata“ nastupila kao „duhovna JNA“, i bratimila se sa četnicima i komunistima, i masovnim zločincima, tipa Radovan Karadžić, i Ratko Mladić, s kojima se ljubio, tri puta, patrijarh SPC, kojega Srbi zovu „patrijarhom srca“, vjerojatno zbog sućuti prema žrtvama srpskog genocida u Srebrenici.

Komunistička partija Hrvatske (KPH) je hrvatski grad Zemun, i hrvatsku pokrajinu zapadni Srijem na čijem se području Zemun nalazi, odstupila Komunističkoj partiji Srbije, i socijalističkoj republici Srbiji, tako da „Anschluss“ zapadnog Srijema i grada Zemuna nema nikakvo pravno, političko niti međudržavno značenje, jer KPH nije nikada u državno-pravnom smislu predstavljala hrvatsku Državu, niti hrvatski politički narod, jer nikada KPH nije na vlast došla na višestranačkim i demokratskim izborima, nego na sili partizanskih bajuneta, dok hrvatski državni Sabor u Zagrebu nikada nije, niti odstupio navedena hrvatska područja Srbiji, niti ratificirao odcjepljenje Zemuna i ist. Srijema od Hrvatske, koje je počinila komunistička banda kriminalaca i ratnih zločinaca. Istočni Srijem i Zemun su dijelovi povijesne Hrvatske, i jednoga dana će ova hrvatska područja biti vraćena matici zemlji, bilo milom, ili silom, a bolje i za Srbe i Hrvate da to bude na miran način, dogovorom između dvije buduće prijateljske susjedne zemlje Srbije, i Hrvatske.

Srbi misle da je Zemun srpski grad, čak da je Zemun predgrađe Beograda, međutim, krivo misle, i u krivu su, jer područje Zemuna je hrvatska zemlja, i to sveta hrvatska zemlja, sveta zbog mnogih posvećenih katoličkih crkava koje su na tome području postojale i srušene, i zbog mnogih hrvatskih žrtava velikosrpskih četnika, i jugoslavenskih komunista i komunističkih partizana, od kojih se nemali broj njihovih posmrtnih ostataka nalazi sakriven u masovnim grobnicama iznad kojih su u socijalizmu izgrađene betonske stambeno-poslovne višekatnice. Posljednji progon su zemunski Hrvati doživjeli devedesetih godina pod Miloševićevim režimom, i terorom njegovog saveznika, četničkog vojvode Vojislava Šešelja, i njegovog zamjena Tomislava Nikolića koji je današnji predsjednik Republike Srbije s kojim se ljubi, i to tri puta, predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, i srdačno druži predsjednik vlade RH, Zoran Milanović.

Nekadašnja Beograđanka, gospođa Ljubica Štefan, koja je vršila iscrpna znanstvena istraživanja u srpskim i nekadašnjim jugoslavenskim arhivima u Beogradu, našla je tako u srbijanskom časopisu Pogledi, u kojemu je, u istome broju u kojemu je objavljen razgovor s izraelskim veleposlanikom u Beogradu, Sasonom, objavljen i razgovor s Tomislavom Nikolićem, pravi pogled Tomislava Nikolića na vjerske slobode; u časopisu je Tomislav Nikolić najavljen kao „direktor poslovnog prostora“ u Zemunu, i zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, Vojislava Šešelja, i zastupnik u Skupštini Srbije u Beogradu, i odbornik u općini Kragujevac. Na novinarski upit „Što je sa židovskim crkvama“, Tomislav Nikolić odgovara:

Katastrofalne posljedice udbalexa

EUN je od prvog srpnja (iznad)hrvatski zakon

Što se tiče partizanskih, oznaških, KNOJevskih (po)ratnih zločina, oni ne zastarijevaju, mogu se pokretati sudski procesi, i mogli su se svaki dan, jedini je problem što se uglavnom više nema komu suditi. Na koncu će možda ostati samo Joža Manolić, koji bi onda odgovarao za sve, a on se, izgleda, suda ne boji. Ni onoga „suda povijesti“ koji ovdje također slabo i lijeno „radi“.

Glavna ustavna meta: revizija Domovinskoga rata

Nego, nekako mi se čini da je prerevni „etnobiznismen“ time zapravo zabio (auto)golčinu ovdašnjim Srbima, cijeloj vojnoj, paravojnoj i parapolitičkoj strukturi tzv. SAO krajine, ustrašio među njima i „kuhare“ i simpatizere. Evo i zanimljive dvojbe: zastara za jedne trajala bi unedogled, a amnestija za druge bi živjela vječno? Taman posla, jerbo se po Josipovićevu načelu svi zakoni, ako može Ustav, mogu „potjerati“ unazad. K'o mehanički zidni sat. No, neka Srbi razmišljaju što im Pupovac ustvari čini, bit će ponajprije zbog „etnobiznisa“ čije plodove uživa vrhuška SNV-a, Srbi ponajmanje. Nevjerojatno, ali SNV je eksplicitno ustavno utvrđen kao jedina „Koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine“, neka paradržavna struktura, pa bi i to trebalo mijenjati u manjinskom ustavnom zakonu kako bi i drugi Srbi, a ne samo Pupovčevi, imali pravo na „koordinacije“. Promjena Ustava, ma i točke i zareza u njemu, izaziva lančanu reakciju.

I Goli otok u Ustav?!

Referendumom zaštititi Ustav RH

„Leksi“ i ćirilica

Kako je aktualna vlast, preciznije Vlada RH svezala u čvor lex Perković i vukovarsku ćirilicu? Jednostavno pribila je početkom rujna neke ćirilične ploče na dvije, tri države zgrade u Vukovaru, potajice i po mraku u jeku sukoba s EK-om zbog nepridržavanja EUN-a kako bi demonstrirala svoje pridržavanje zakona „kao pijana plota“. Pohvalila se time pred Komisijom, zatražila njezinu podršku, a time ujedno zabila „internacionalni“ nož u leđa i vukovarskom Stožeru očito smjerajući i na politički obračun s HDZ-om.

Zakon mali, nered veliki

Amerikanci objavili Mesićeve laži nakon Bljeska

Povjerljivo

1. Povjerljivo – čitav tekst

Sažetak

2. 17./18. svibnja vodeće oporbene figure izrazile su veleposlaniku Galbraithu svoje viđenje da je odlazak etničkih Srba iz Zapadne Slavonije ekvivalentan etničkom čišćenju i da je prijetnja demokraciji u Hrvatskoj. Mesić se žalio da oporbene stranke nisu bile informirane o događajima u Zapadnoj Slavoniji. Jedna je stranka optužila ministra obrane Šuška, između ostalog, da je bio uključen u ratne zločine. Uvijek polemična srpska stranka optužila je SAD za sudioništvo u „etničkom čišćenju" od strane Vlade Republike Hrvatske; veleposlanik je energično odbacio te optužbe, navodeći naše javne izraze zabrinutosti o djelovanju Vlade RH u svezi ljudskih prava. Kraj sažetka.

Oporba isključena iz Sektora Zapad

3. 17. svibnja se veleposlanik susreo s Stipom Mesićem, predsjednikom oporbenih Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND). Mesić je optužio Vladu RH da je držala oporbu u neznanju o stanju u bivšem Sektoru Zapad i izjednačio je odlazak Srba s etničkim čišćenjem. Rekao je da će, ako se odlazak Srba nastavi, to biti korak unazad za demokraciju u Hrvatskoj. (napomena: do 16., 1.100 Srba – od procijenjene populacije koja je ostala od 5.000 – je napustilo područje Pakraca i Lipika i otišlo na teritorij u Bosni kojeg drže Srbi, a samo je njih 268 primilo svoje dokumente o hrvatskom državljanstvu. Vjeruje se da je polovina od procijenjenih 15.000 Srba koji su naseljavali Sektor Zapad prije invazije pobjeglo u Bosnu.) Mesić se žalio da predstavnicima oporbenih stranaka nije bio dopušten ulaz u područje do dva dana nakon završetka vojnih operacija, i izrazio je sumnju da bi posjet u sadašnjem trenutku imao značajan politički učinak.

5. Đukić i Pejnović su isto tako pitali je li brojka Vlade RH o 350-450 poginulih Srba točna, te gdje su tijela. Žalili su se na tretman zatvorenika u Požegi i Varaždinu. Đukić je rekao da su vojnici HV-a prijetili jednoj ženi u selu Šeovica da će ju živu zapaliti, i da je ona tada pokušala samoubojstvo; dok se drugi Srbin u selu navodno objesio nakon što je bio plašen. Đukić i Pejnović također su tvrdili da su Srbi bili prisiljavani prodavati svoje kuće i stoku Hrvatima za djelić vrijednosti.

Zabrinutost u svezi politike vlade RH prema Bosni

7. Mesić je rekao da je oporba višestruko zabrinuta u svezi politike Vlade RH, ne samo u Zapadnoj Slavoniji, već i u Bosni. Bio je zabrinut da je Tuđman pogađao neku vrstu sporazuma s Miloševićem u svezi podjele Bosne. Veleposlanik je citirao jedan članak, na stranici nasuprot uvodničke stranice u Večernjem listu kojeg kontrolira Vlada, u kojem se govori o potrebi za novim srpsko-hrvatskim odnosima, ali i o traženju da Bonn i Washington promijene svoju politiku u svezi Bosne u svjetlu geopolitičkih realnosti. Veleposlanik je rekao Mesiću da Vlada SAD ne će promijeniti svoju politiku, ali je Mesić mislio da je Tuđman uvjeren da će Zapad dozvoliti podjelu Bosne budući da je strateški interes Hrvatske uzeti što je više moguće teritorija.

Hrvatska se mora suočiti sa svojim vlstitim ratnim zločincima

Mesić i Đukić su objašnjavali da Hrvatska mora priznati svoje ratne zločince kako bi pokazala vjerodostojnost srpskom stanovništvu, no do sada Vlada RH nije pokazala spremnost da se s tim suoči. Ustvrdili su da su visoki dužnosnici naredili ubijanja i organizirali logore u Bosni, ali ih nitko nije dirao jer su bili bliski Tuđmanu. Veleposlanik je pitao tko je konkretno naredio ubijanja. Mesić je tvrdio da je ministar obrane Šušak upleten u razaranje 32 srpska sela nakon što su vojna djelovanja završila 1991. On i Đukić su isto tako iznijeli optužbu da je Siniša Linac, koji sada zapovijeda jedinicom predsjedničke straže i koji je bio Šuškov tjelohranitelj, odgovoran za ubojstvo srpske obitelji u Zagrebu i da je ubijao Srbe u Pakracu i Gospiću. Iznijeli su i optužbu da HV logistički podržava Merčepova paravojna djelovanja u Bosni. Mesić je isto tako rekao da je Tuđman dodijelio visoka vojna odlikovanja brigadi nazvanoj po generalu Juri Bobanu koji je bio odgovoran za ratne zločine u 2. svjetskom ratu

Komentar

Iz ovoga sramnog i izdajničkog ponašanja Stipe Mesića, udruženog s predvodnicima pobune poput Veljka Džakule, vidi se kako je svoju maštu koristio samo kako bi došao u doticaj s Amerikancima. Srećom Amerikanci mu nisu poivjerovali „na riječ“, nego su obilazili oslobođena sela u tom dijelu Slavonije i nailazili na suprotno od onoga što im je on svjesno lagao. (z.h.)

Borbom do spasenja

Ako je postojalo pitanje ili dvojba oko broja spašenih, ono ostaje i nakon Gospodinova odgovora. Ali, s druge strane, Gospodin skreće pozornost na nešto što je mnogo važnije. Težište njegove rečenice je sasvim drukčije od pitanja, te on ukazuje na to da je mnogo važnije boriti se za spasenje, nego se zanimati za broj spašenih. Od onih koji se ozbiljno zanimaju za ovo pitanje, logičnije je da se bore i izbore za prolazak kroz vrata života vječnoga, nego da barataju informacijama koje nikoga neće dovesti u vječni život. Zato je promjena naglaska i premještanje pozornosti na borbu oko spasenja višestruko značajna. Ponajprije zbog onih koji se, kod govora o spasenju, zanimaju za sporedno u životu, umjesto da se brinu oko svoga spasenja. Nadalje, poradi onih koji spasenju pristupaju površno, s lažnim optimizmom, tvrdeći kako vjeruju u Božju dobrotu i milosrđe, a da nikad nisu razmišljali ni o Bogu, niti o njegovoj dobroti i milosrđu. Izgovaraju takve uopćene rečenice, a da se nisu duhom i životom približili dobrom i milosrdnom Bogu koji je doista došao među ljude da im iskaže milosrđe i dobrotu. Nadalje, Gospodinove riječi su značajne i poradi onih koji u svom nastojanju oko spasenja ne izabiru pravi put, pouzdajući se previše u ljudske putove, umjesto da hode stazom koju im je Bog utro na putu prema nebu.

Danas je situacija identična. I među nama ima mnoštvo onih koji tvrde kako je Bog dobar i kako će spasiti sve ljude, a da sami nikad nisu odvojili vremena razmatrati njegovo lice i stupiti u prisno djetinje zajedništvo. Takve izjave mnogima postaju dobar izgovor da prekriju svoju lijenost, zloću i mlakost, to jest da se nikad ne upitaju u kakvom im je stanju duša. Doista, mnogi misle da se do spasenja dolazi lako i olako, pa žive svoj život bezbrižno, na nekim drugim kolosijecima različitim od Božjih i ne misleći koliko je velika i sveta stvar.

Neka nam se, stoga, Gospodinov poziv da se borimo da uđemo na uska vrata ozbiljno usiječe u svijest kako bismo jednom mogli s njime sjesti na gozbu u kraljevstvu Božjemu. Ako itko, onda nas je Isus poučio da je Bog dobar, ali to ne znači da se i mi ne trebamo angažirati oko svoga spasenja i života vječnoga. Naprotiv, tim više nam se još zauzetije boriti! Baš zato što je dobar, njegova dobrota nam treba biti smjerokaz i dodatni poticaj da ga slušamo, a ne izgovor za duhovni nemar i lijenost. Ne budimo poput ljudi kojima je veći poticaj u životu može biti strah od kazne, nego primjeri dobrote i čestitosti, ili pak ljubav dobrog i milosrdnog Oca. Borimo se da uđemo na prava vrata, kako bismo se jednom, radosni, našli u vječnoj radosti svoga Oca.

Magija je na razne načine nazočna i u hrvatskoj javnosti

• Hvaljen Isus! Samo zbog čitatelja Nacije, mi smo na ti. Inače, ti forsiraš da te oslovljavaju s ti. Stvarno, promijeni li se svećenik nakon što odsluži svetu Misu. Postane li on neki drugi čovjek?

• Don Anđelko, po čemu je knjiga "Vikar crkve Naše Gospe" drukčija od ostalih tvojih knjiga?

• Zašto si se odlučio na izdavanje ove knjige?

• Ma, knjiga je super. Nego, ljudi mi znaju često reći: “Ma, dobar je Kaćunko. Odličan. Ali, što mu je, brate, trebalo da se slika s Nives Celzijus? To mu nije trebalo…”

Drugo, pothvat iluminacije - zapravo evangelizacije - je unošenje (makar samo pojavljivanjem) svjetla evanđelja u prostore u koje nikad ne zalaze ni biskupi ni svećenici, ali ni oni kršćani koji smatraju da je to "ispod razine našega dostojanstva". Međutim, meni je uzor Isus koji se cijeli život ponižavao – valjda je On to mogao jer nije imao sveti red! A Božji Sin je sablažnjavao "pravovjerne" Židove time što je prilazio gubavcima, družio se sa svim kategorijama "nečistih" itd., da bi poslije čak sašao nad pakao. Eto, tim sam činom htio reći da je Isus umro na križu i za osobe koje se okupljaju u raznim "mračnim rupama" ovoga svijeta, među koje "pravovjerni" nikad ne zalaze da se ne "uprljaju". A u toj kategoriji "nečistih" nisu samo mafijaši, kako neki zamišljaju, nego također brojni glumci, pjevači, sportaši, tj. razne "zvijezde" čijim se izvedbama dive i moji kritičari, ne pitajući se nikad kakvi su ti ljudi kao čovjek. Dakle, i u tome sam samo nasljedovao "najkontroverznijeg" od svih učitelja na svijetu – našega božanskog Učitelja, i već tada učinio ono čime sada papa Franjo "sablažnjava" neke u Crkvi. A pod vidom marketinga – premda je to uvijek određeni rizik - znao sam da će mi se otvoriti širok prostor za širenje mnogih dobrih poruka. To se u medijima uvijek gladnima senzacija doista dogodilo, a ja sam to obilato koristio i nadalje to činim. Ima u tome i jedan paradoks – sve je to bolje uočio "stari lisac" Denis Kuljiš nego neki naši tzv. visoki prelati. Zato su i nakon dvadesetak godina života u demokraciji još uvijek u dvojbi treba li nam katolička televizija. A to je njihov i naš komunikacijski bankrot i medijski debakl. I grijeh propustom!

• Ja sam mislio da se Nives bila obratila i uzvjerovala u Isusa Krista pa da si zato bio na njenoj promociji. Znaš li što je s njenim duhovnim životom?

• Kad si već spomenuo papu Franju, znam da si bio oduševljen što si i ti primio blagoslov koji je uputio svim djelatnicima i suradnicima Nacije. Što misliš, možemo li nakon blagoslova koji smo primili biti još oštriji? Ipak sad imamo blagoslov...

• Često mi ljudi kažu: "Eto vidiš kakva je naša Crkva. Jednog Anđelka Kaćunka su bacili tamo gdje vuci piju vodu. Bacili su ga po kazni u zabit da bi ga kaznili zbog njegovog djelovanja."

• Je li istina da si tvrdio da je na predsjednika Tuđmana bačen urok?

• Čekaj, jel' bačen urok na predsjednika Tuđmana ili nije?

• Koliko mi je poznato, prvi si u Hrvatskoj ukazao na masonski spomenik u Zagrebu kojemu u podnožju piše da je podignut u čast 900 godina Zagrebačke biskupije. Radi se o piramidi nedaleko od Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

• Sve mislim nećeš li nakon ovog razgovora dobiti premještaj u Sjevernu Koreju... hehe…

• Često znaš "izluditi" katolike koji su se angažirali u politici. Čitajući te stječe se dojam da im poručuješ kako je uzaludna svaka bitka u koju ulaze. Možeš li to pojasniti, jer ja osobno znam neke ljude koji su počeli politički djelovati, a na koje tvoje djelovanje djeluje obeshrabrujuće. Jel' moguće da se ne može ništa promijeniti?

• De, da ne bi bilo "nismo znali"... U tvojoj knjizi sam napisao da vjerujem da si svet. Mnogi se sablazne nad tim izrazom. Kao da je svetost nešto neostvarivo. Ajde molim te daj za kraj reci našim čitateljima neku o svetosti.

• Hvala ti sveče moj. Neka te dragi Bog blagoslovi i zaštiti u svome Presvetom Imenu.

Ante Čavka

Sumnja. O Preteči

- O, kako su mi teški dani sumnje. Ne vaše, narode, nego moje. Izjeda me sumnja hoćete li biti ustrajni, hoćete li i koliko dugo ostati budni. Sad kad vas probudih zavolje vas još više, voljeni moji. Vi niste ni svjesni koliko ste lijepi, koliko ste uzvišeni kad ste budni i puni vjere. U svom ushićenju ne znam s kim da vas usporedim: s cvjetnom livadom na jutarnjoj rosi, s umilnim proplankom u šumici, s ugodnim hladom pod širokom vrbom što pastiru taži umor, s jatom veselih ptica u predvečernjem letu, s brižnom pčelom što marno od cvijeta do cvijeta oblijeće, sa suncem iza gore živodajnim, ili s čim drugim lijepim i uzvišenim! Da, veseo sam, do neba bih kliktao od veselja kad vas tako budne vidim. Ali, kako rekoh, sumnja mi nagriza veselje, sumnja hoćete li i dokle biti budni. I ne zaboraviti ovo naše drugovanje, ovaj dan svetačni, ovaj dan neprolazni. No, svoju sumnju ja moram svladati; moram je, prije svega, pred vama sakriti, da se ne ugledate u mene, da u vjeri u sebe ostanete budni. Da tako odagnate i moju zlokobnu sumnju.

Kad se ujutro probudio, prvo čega se sjeti bijaše da je jednom u govoru Preteču spomenio i narodu obećao o njemu nešto više reći. Zato taj dan govor započne izlaganjem o Preteči:

On je Preteča jer on prvi Ispravni put spozna i vama ga objavi. A Ispravni put je uspravan, kraljevski put, put savršenstva. Po njemu se ne ide bez napora, bez samonadilaženja. To je put po kojem se ne ide bez ljestava sa sedam razina i sa sedam vrlina. Idite po Ispravnom putu, penjite se po ljestvama da ne budete prizemljari.

Tako bi i prođe i dvadeset peti dan učenja Ispravnoga puta.

KRISTIJAN BOŠNJAK = BOŽE VUKUŠIĆ?

U svom prijašnjem tekstu upitala sam urednika Marijačića sliedeće, međutim moj upit je ostao bez odgovora: "Možete li gosp. gl. uredniče Vašim čitateljima reći tko je u stvari Kristijan Bošnjak? Koje su njegove kvalifikacije kao ozbiljnog novinara? Nema ga ni na popisu suradnika ni kao člana redakcije H. lista. Normalan čovjek ne može a da se ne zapita zašto bi netko objavljivao ovako notorne laži ako nema nekih prikrivenih motiva. Bošnjak zna zašto je to učinio, a mi hrvatski roboljubi zasigurno znademo da to nije učinio iz poštenih motiva. Tko stoji iza Kristijana Bošnjaka? Hoće li Kristijan Bošnjak i dalje sa stranica Hrvatskog lista obmanjivati hrvatsku javnost? To su pitanja na koja je ozbiljna novina dužna dati odgovor. Poštovani gospodine Marijačiću, nije problem u Bošnjaku. Jadnih ljudi bez časti i poštenja (kojima je bitno da su na nečijim jaslama, a nije bitno na čijim) kao što je on ima svugdje u svietu, a u našem narodu čini mi se i previše."

Bože Vukušić je u svom prošlom tekstu pokazaju i dokazao kako ne zna ni kako se zove moj pok. brat i gdje živi i je li uopće živa moja sestra, ali znade kome pripada ostavština mog otca. Naravno, Boži Vukušiću. Bože Vukušić zna i koliko košta grobarina, međutim kada sam ja to opovrgla dokazima, on u svom odgovoru ne spominje ni rieč o grobarini. Također ni riječi o njegovim lažima o tobožnjoj restauraciji groblja, što sam također opovrgla te dokazala da se restaurira kapelica a ne groblje. Vjerujete li sada uredniče Marijačiću meni ili Vukušiću? S obzirom da ste meni odgovorili da ne znate, da je sve moguće. Vukušić navodi kako se sa, po meni poslane slike, vidi da je grob očišćen i da su stavljene ruže. Kako je to moguće ako po Vukušićevim tvrdnjama nitko ne održava grob i ne brine se o grobu? Vukušić spominje "preko dvjesto tisuća dolara" koji su prikupljeni u Australiji. Neka navede tko ih je prikupio i tko ih je poslao Pavelićevoj obitelji, jer takav novac do nas nikada nije došao. Ali to njega nije ni briga, jer što je za jednog provokatora istina - obična krpa za pod. Vukušić se sa svojim jatacima naveliko infiltrirao u razne emigrantske organizacije na svim kontinentima, međutim jedina "tvrđava" u koju nije uspio pružiti svoje prste (kao ni mnogi prije njega) je grob i ostavština Ante Pavelića u Madridu. Na njegovu žalost to će tako i ostati. Pokušavalo se i preko Sedlara poduzimati razne rabote, no kada ni to nije prošlo, sada se očito primienjuju neke druge metode.

Pretpostavimo i da je Bože Vukušić dobronamjeran po pitanju Pavelićeve ostavštine, s znamo da nije, zar svatko normalan ne vidi samo sa stranica Hrvatskog lista kako funkcionira današnja Hrvatska država? Zašto bi takvoj državi trebalo predati na skrb privatnu ostavštinu Ante Pavelića? Nemam daljnju namjeru odgovarati na intrige, provokacije i laži Bože Vukušića i njemu sličnih. Također nemam namjeru dalje se opravdavati provokatorima o tome što ću poduzimati sa grobom svoje obitelji i sa privatnim stvarima svoje obitelji. A kada Hrvatska država bude pravna i ponosna država s uspravnim, a ne sluganskim vodstvom, tada će Hrvatska država moći imati udiela u skrbi oko ostavštine Ante Pavelića. A svaka od tih opcija se ponajmanje tiče Bože Vukušića.

Na kraju ponavljam: sramotno je da Hrvatski list objavljuje tekstove osoba koje drugima osporavaju razpolaganje s vlastitom obiteljskom grobnicom odnosno privatnim vlastničtvom!

Tesla Hrvat i Amerikanac

Ovaj tekst nije odgovor gospodinu Marku Lopušini, jer nas dvojica smo 10. srpnja 2013. sudjelovali u istoj emisiji, Slušaonica 6, beogradskog studentskog radija Studio B, dakle, na obljetnicu rođenja velikog hrvatskog znanstvenika Nikole Tesle, i to na temu Teslinog podrijetla, tako da smo si sve u svezi toga rekli, i to uljudno, a sama emisija je bila demokratskog karaktera u kojoj nitko nikoga nije vrijeđao, niti omalovažavao, nego saslušao što drugi gost u emisiji ima za reći na temu, i odgovoriti na izrečeno, što bi se reklo replicirati, tako da je voditelj emisije, g. Petar Paunović, pošteno i kulturno odradio emisiju u kojoj sam kao Hrvat sudjelovao radio-mostom preko Studentskog radija u Zagrebu koji ima sjedište na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, s tim da sam Studentski radio u Zagrebu nije bio sudionik navedene emisije, odnosno studentska populacija u Zagrebu nije smatrala nužnim obilježiti Teslin rođendan na svom radiju, što je žalosno, i neodgovorno.

U svakom slučaju mogu samo ponoviti ono što sam rekao i u beogradskoj emisiji, Nikola Tesla nije rođen u Srbiji, što je povijesna činjenica, i niti jednu sekundu svog života nije nikada živio u Srbiji, što je također povijesna činjenica, i samo je jednom posjetio Beograd u svom životu, s tim da se s tog puta vratio s neugodnim osjećajem, razočaran, koliko mi je poznato, ali to čak nije ni važno kakvu je impresiju imao o Beogradu. U svakom slučaju, službeni Beograd, i Srbija, nemaju nikakvo pravo svojatati povijesni lik i djelo hrvatskog velikana Nikole Tesle, koji je bio hrvatsko-američki izumitelj.

Uredništvo navedenoga portala iz Zagreba objavljuje tekstove g. Marka Lopušine na stranom jeziku, što nije pošteno prema hrvatskom čitateljstvu, jer uvjeren sam da stajališta nekog francuskog autora sigurno ne bi integralno objavljivali na francuskom jeziku, niti njemačkog autora na njemačkom jeziku, tako da ostaje enigma, zašto se djela srbijanskog autora objavljuje na jednom hrvatskom portalu na srpskom jeziku, a ne na hrvatskom jeziku, ali to je stvar uredništva navedenog medija, s tim da neka to uredništvo ne bude umišljeno pomisliti da je demokratsko zbog toga što dio svojih ukupnih tekstova objavljuje na srpskom jeziku, jer, eto, objavljuje tekstove jednog Srbijanca na srpskom jeziku, jer to s demokracijom nema veze. Jedino ako na tom portalu postoji odjel škole stranih jezika, pa da se objavljuju tekstovi na srpskom jeziku, onda je to druga stvar, samo što mi to nije poznato.

Moje je osobno mišljenje, da se g. Marko Lopušina ponižava, jer trpi da mu njegovi tekstovi na hrvatskom govornom području budu objavljivani na srpskom jeziku. U čemu je smisao toga? Radi li se o potpunom besmislu? Osobno ne bih nikada sebi dozvolio da moj tekst, ako bi ga objavio neki srpski medij u Srbiji, bude u srpskom mediju objavljen na hrvatskom jeziku, i to ako ništa drugo, onda iz poštovanja prema Srbijancima, jer zašto bi oni morali trpjeti, da moj tekst čitaju na hrvatskom jeziku, ili npr. na engleskom jeziku, ili na turskom jeziku, itd.

Zamislimo si situaciju da Nijemac u Njemačkoj mora čitati tekstove u nekom njemačkom mediju na turskom jeziku; kao prvo, ne bi ništa razumio, kao drugo, pomislio bi da mu se zemlja možda nalazi pod okupacijom Turaka. (Ja sam, inače, tekst od g. Marka Lopušine, da bih ga razumio kako treba, dao prevesti od ovlaštenog sudskog tumača za srpski jezik.

Tako je po njemu Nikola Tesla zapravo Srbin, ili Teslino rodno mjesto i mjesto u kojemu je odrastao, Smiljan, je navodno srpsko selo, iako se nalazi usred hrvatske povijesne pokrajine Like.

Radi se o uhodanoj špranci koja se uvijek iznova ponavlja u beogradskim velikosrpskim krugovima, dokle god je na snazi velikosrpski Memorandum, odnosno plan o stvaranju velike Srbije, jer, podsjetimo se, u Srbiji nije došlo do denacifikacije nakon njihova ratnog poraza i kapitulacije 1995. i 1999. godine. (Sam srbijanski premijer Ivica Dačić je rekao, da je Slobodan Milošević izgubio sve ratove.

Intimno mi je drago da Dnevno.hr objavljuje tvrdnje Srbina Marka Lopušine, (jedino ne shvaćam, i ne odobravam što se njegovi tekstovi u Hrvatskoj objavljuju na srpskom jeziku), kojega ja ne nazivam „četnikom“, niti „novim četnikom“, jer nisu svi Srbi, srećom, četnici, čak mislim da većina Srba nisu četnici, jer takve tvrdnje od Srba su hrvatskom društvu, i hrvatskom političkom narodu u cjelini potrebne radi katarze, i potpuno je krivo osuđivati gospodina Marka Lopušinu, jer on smije misliti, manifestirati, i objavljivati što god mu padne na pamet, ali je stvar do nas Hrvata hoćemo li njegovim glupostima i neistinama povjerovati, ili ne, i što je još važnije, kakav ćemo stav prema tom pitanju zauzeti, dakle, prema pitanju krivotvorenja povijesnih činjenica, i kakvo ćemo imati stajalište kao slobodni ljudi, kao ljudi koji znaju i trebaju i politički misliti, jer politika je sve u životu, ona je nazočna svakodnevno u našim životima, često nametnuta, te hoćemo li kao društvo tolerirati da politički čelnici Republike Hrvatske, pa i dobar dio hrvatskih povjesničara, publicista, medijskih djelatnika, da ne kažem medijske kurve, takve tvrdnje iz Srbije, koje se plasiraju u našoj zemlji i Domovini, prihvaćaju zlokobnom šutnjom. To je pitanje svih pitanja! Jer, ako, npr., g. M. Lopušina tvrdi, da je hrvatska Država za vrijeme posljednjeg rata srušili rodnu kuću Nikole Tesle u Smiljanu, te da su Hrvati licemjeri kada nakon toga zahtijevaju Teslinu baštinu, i svojataju njegovo ime za sebe, za svoj kulturni krug, ili kada Srbijanci znaju tvrditi da su Hrvati srušili spomenik Nikoli Tesli u gradu Gospiću za vrijeme rata, onda hrvatska javnost treba znati prije svega prvu i osnovnu činjenicu, koja je poznata i g. Marku Lošpušini najkasnije od 10. srpnja 2013. godine kada sam je izgovorio u eteru navedenog srbijanskog radija:

Je li g. Marku Lopušini poznata činjenica, da su srpski pobunjenici 1991. OPUSTOŠILI memorijalni muzej u Jasenovcu?

Jesu li Hrvati za vrijeme rata srušili Teslinu rodnu kuću u Smiljanu nije mi poznato, koliko znam, nisu, ali ako su u toj kući četnici imali svoj „štab“, onda je ona bila legitimni vojni cilj, i jedino je za žaliti što je kao kolateralna šteta stradao objekt koji ima povijesnu vrijednost. No, tko je obnovio Teslinu kuću ako ne Hrvati. Ne valjda Marsovci

Kako nekome može biti važnije u ratu srušena Teslina obiteljska kuća u jednome selu kod Gospića, (ako je srušena), a sustavno prešućivati činjenicu, da su Srbi sravnili grad Gospić sa zemljom. Srbi imaju empatije prema svom Beogradu čiji su centar 1941. srušili Nijemci u zračnom napadu, ali nemaju empatije prema nekom gradu kada ga sami sruše, kao, npr. prema Vukovaru, ili Gospiću. Čudno. Drugim riječima, neka g. Marko Lopušina prestane govoriti o „srušenoj Teslinoj kući“, i počne u svom Beogradu i šire pričati o tome kako su njegovi Srbi srušili grad Gospić kojeg bi Nikola Tesla zasigurno branio zajedno sa svojim hrvatskim sugrađanima i hrvatskim braniteljima, da je tada živio i boravio u njemu kao što je tamo boravio i završio osnovnu školu, naučio hrvatski jezik, i s hrvatskim jezikom se služio cijeli život.

PARTIZANSKI NAPAD NA BADNJAK 1944.

Iz Karlovca general Rolf preko krugovala traži izvještaj o tijeku bitke.

Fištrović koji se nalazion na položaju kod munjare, nešto prije 15 sati izdaje zapovijed da se na svim odsjecima odpočne s protunapadom.

Po mjestancu podno samostana nesmiljeno padaju savezničke bombe popraćene bielim ekplozijama zapaljivih fosfornih bombi. Jato za jatom težkih anglo-američkih bombaša nastavlja s nesmiljenim razaranjem. Očito je da im je samostan glavna meta, jer su ga zamjenili za ozaljsku tvrđavu. Nu, za čudo, samostan nije bio pogođen, ali sve oko njega bilo je u plamenu.

POSJET GENERALA ROLFA

Ustaša povratnik, pukovnik vlč. dr Ivo Guberina, nadstojnik Pismare Ustaškog Pokreta, služi sv. Misu i pričešćuje branitelje.

Dočastnik Franić dobiva posebno odlikovanje za “krađu” partizanske torbe i odkrivanje mjesta za bacanje oružja.

Partizani se ponovno okupljaju na slovenskom području. Njemačke snage su demolarizirane i ne čine ništa, a Hrvatskim Oružanim Snagama nije dozvoljeno ulaziti na njihov teritorij. Partizani zaobilaze Ozalj, napadaju i pale Jastrebarsko kojih 15 km sjeveroztočno od naših postava. Prekinuta je pruga prema Karlovcu i zagrebu. Zbog brojnih mina, zasjeda i zračnih napadaja putovanje cestom bilo je vrlo opasno.

U ovoj bitci, kao i u mnogim bitkama prije i poslije nje, svojom odanošću Domovini, svojim herojstvom i žrtvom hrvatski branitelji ostavili su u baštinu svojim budućim pokoljenjima opomenu da povijest nije nekakva biblija svih događanja iz prošlosti, nego neprekidni proces selekcije koja bira određene momente, određene događaje i određene ljude koje ponekad dovodi u situaciju koju nikako nebi smjeli biti kadri svladati.

Nažalost, povijest nam je rijedko kad bila sklona u selekciji političkih vođa i diplomata koji bi u tim posebnim časovima znali obračunati kako s vanjskim, tako i s unutrašnjim neprijateljem i tako svome narodu osigurati trajnu slobodu.

Za Dom Spremni!

Vladajuća oligarhija namjerno uništava Hrvatsku

Ova država - koja to nije - godišnje nas košta 20 milijardi eura! Nadajmo se da broj nezaposlenih ne će rasti. Državnih nametnika ima koliko i nezaposlenih - to je nekakvo pravilo. Otmu nam 20 milijardi kuna. Uglavnom su to dojučerašnji stranci, gladni dotepenci, koji su stigli na ovaj prostor nakon masovnih pogroma domicilnog stanovništva. Koje gospodarstvo može toliko zaraditi? Koje gospodarstvo može biti konkurentno u ovoj preskupoj, stranoj državi uvezenih barbara? Okolo se dijele socijalne naknade bez jasnih i smislenih kriterija, bez središnje evidencije. Svih 8 milijardi kuna oduzmu nam, ili nas toliko zaduže, mirovine po posebnim uvjetima, uključujući one povlaštene, posve besmislene. Zemlja smo malobrojnija od Berlina, a prenapuhana ministarstva bila bi balast i današnjoj snažnoj i razvijenoj Njemačkoj. Dodajte parazitski Zagreb, 127 drugih gradova, 428 općina, svu silu nametničkih instituta i udruženja, i niz malih Hitlera na državnom i lokalnom nivou. I tko uvodi red u RH - neuredno Ministarstvo financija! Slavko Lijenić zna se prometnuti u poletnog mladića - našao je snage za posjetiti lokalne šerife i uvjeriti ih kako je porez na nekretnine dobar za sve nas.

Anacionalna nacionalna socijaldemokracija

Linić je domaćoj sirotinji razrezao i veći PDV na šećer, ulje i mast! To će kratkoročno napuniti proračun a dugoročno ga potkopati, jer pada ostala potrošnja. Isto se dogodilo kada su Linić i koalicija Kukuriku povećali PDV-a na izrabljivačku četvrtinu. Unutar vladajuće koalicije Kukuriku jedino je Dragan Kovačević iz HNS-a smogao hrabrosti reći Liniću da pročita koju knjigu. Financijski inženjering početkom novog milenija stvorio je dojam da Ivica Račan, Slavko Linić i Partija nešto znaju o ekonomiji. Novac je bio jeftin, a zaduženost relativno mala. Partija se dosjetila kako ipak upropastiti zemlju - generira deficit na sve moguće načine, a onda prodaja obiteljskog srebra postaje nužnost. Od 2007. proračun se stalno povećava pod izgovorom proaktivne politike proračuna, a proizvodnja pada, pa je tako nepotrebno isisano silnih i nenadoknadivih 10 milijardi eura! Bože, smakni sve "naše" političare, bez iznimke!

Zar novac nije imovina?

Na stranu ekonomska logika, sve govore sami pojmovi. Zar ne-kretnina nije oročeni novac štediše koji za njega ne-pokretno leži u nekoj banci? Sve je to besmisleno, jer dok uredni štediša bere kamatu, vrijednost glavnice pada. Jeste li možda čuli za valutnu klauzulu za štednju u kunama? Nego, zašto je izostao porez na kamate štednje? Zašto država ne oporezuje oročenu štednju i tako potakne tržište nekretnina? Posve sam siguran da bi Slavko Linić bio protiv poreza na nekretnine, da smo svoje kuće i stanove predali bankama, na korištenje slično onom kako koriste našu štednju. Činjenica je da porez na nekretnine već postoji: najmodavac stana plaća porez na najamninu. Nedosljednost sustava ukazuje na korupciju sustava, a ona je uvijek u službi struktura, a strukture su na ovom prostoru uvijek bile tuđinske. "Štediše" uglavnom pripadaju strukturama, a među njima se nađe i sretnika/lopova iz divlje kumulacije našeg divljeg partijskog kapitalizma. Vladajuća oligarhija ima svoje tržište: kumulira proviziju, i kada je konačno pretvara u nekretnine, ruši cijene nekretnina. Nakon što se banda namiri, cijene nekretnina rastu.

Mutne poslijestečajne "predstečajne" nagodbe

Ima tu svega: neznanja, gluposti, ali i obične ljudske pakosti. Kod Linića se sliva niz ljudskih zluradosti. Slavko Linić ponaša se poput dužnika u eurima koji zlurado promatra agoniju dužnika u švicarcima. Na neki je neki način monetizirao svoj imutak, pa pakosno najavljuje da nam početkom sljedeće godine uz dodatne, odnosno više poreze, stiže i porez na nekretnine. Ovdje se ograđujem od glasine da silni novci godinama odlaze preko njegovog tajnog računa u Trstu - ako je račun tajan, tko je mogao doznati njegovo postojanje? A opet, tko se može posve osloniti na današnje financijsko podzemlje u svijetu. Danas je značajno da su svjetske banke svojom lakomošću proizvele suprotan učinak, pa se na sve strane nudi jeftin novac. Bez obzira na naš kreditni rejting, Vlada može posredno uzeti jeftin novac, ali to ne čini, i to nas treba zabrinuti. Dakle, Vlada RH poduzet će sve da ne uzme jeftin novac. Naprotiv, baš sada kreće u rasprodaju javnih poduzeća i državnih koncesija, u daljnju privatizacijsku pljačku. Sve je to neobjašnjivo, odnosno objašnjivo na samo jedan način: vladajuća oligarhija namjerno uništava Hrvatsku i pri tome se basnoslovno bogati.

Otvoreno pismo hrvatskom junaku i mučeniku Zvonku Bušiću, mjesec dana nakon njegove smrti

Dragi Zvonko,

Međutim, vjeruj mi, ništa se nije dogodilo. Sava i dalje teče. Tebe oplakuju i žale Tvoji najmiliji i iskreni prijatelji.

Bio si sretan kao malo dijete kad sam Ti prvome rekao odluku Prosudbenog suda. Sjećaš se? Malo su koje novine tu vijest objavile. Gdje su tada bili ti Tvoji mnogobrojni prijatelji koji su se nakon Tvoga navodnog samoubojstva raspisali na sve strane? Kažem, navodnog samoubojstva. Naime, Ti nisi izvršio suicid, Tebe su ubili, samo što to nisu učinili Oni, već su te na određeni način prisilili da sam ispališ metak.

Znam da te danas najviše zanima: je li se što promijenilo nakon Tvoje smrti? Kad kažem promijenilo, onda oboje mislimo na bolju i pravedniju Hrvatsku, na štovanje hrvatskih branitelja, generala i tome slično. Žao mi je, ali Te moram razočarati. Sava i dalje teče!

Ali, što to vrijedi. Sada više nikada nećemo moći doći k Tebi. Ali dolazit ćemo na Tvoj grob i porazgovarati s Tobom. Još nam nisi sve rekao, još nam nisi ispunio sve snove. Prerano si odlepršao u nebeska prostranstva. Inače, danas je već mjesec dana otkako Te nema! Zar je moguće da vrijeme tako brzo prolazi... Međutim, mislimo na Tebe. Danas ćemo opet zapaliti svijeću. Neka je upale i svi oni koji su Te razočarali, a koji su tek možebitno nakon Tvoje tragične smrti shvatili koga su imali i koga su izgubili.

A za Savu ne brini. Ona i će i dalje teći!

DOMOVINA RASCIJEPLJENA NA VIŠE DRŽAVA

Partizanski klevetnici bi opet po starom...

U povodu optužbi Milana Bojčetića izrečenih na obilježavanju 72. obljetnice polaganja prve partizanske zakletve

Ured za odnose s javnošću Sisačke biskupije objavio je 30. rujna priopćenje za javnost:

Biskup Vlado Košić, više je puta u svojim propovijedima i javnim nastupima osudio sve totalitarizme i autoritativne režime XX. stoljeća, tj. i fašizam i nacizam i komunizam te isticao kako su svi zločini zločini bez obzira tko ih učinio. Spomenuti citat da su partizani bili ubojice i činili zločine sisački je biskup izgovorio u mjestu Zrinu koje su 9. rujna 1943. godine uništili upravo partizani. S pravom se pitamo kako to da dotični govornik nije ni spomenuo tu činjenicu, da je Biskup to rekao u uništenom Zrinu? Tamo, gdje su partizani srušili ne samo župnu crkvu Našašća svetoga Križa i sve društvene i obiteljske kuće, nego su pobili više od 200 ljudi, gotovo trećinu stanovnika Zrina, koji su bili civili i samo željeli živjeti u svom mjestu, ali su bili krivi zato što su bili katolici i Hrvati. To su povijesne dokazane činjenice o kojima svjedoče preživjeli svjedoci i o tome je govorio Biskup.

Svijeće i vijenci na 69. obljetnicu smrti dr. fra Bernardina Sokola, hrvatskog glazbenika i mučenika

Ovom prilikom je prvi potpredsjednik Društva Bijaći Milivoj Bratinčević u kratkom prigodnom govoru nazočne podsjetio na lik i djelo dr. fra Bernardina Sokola.

Naime, posljednje počivalište ovog istaknutog hrvatskog glazbenika, franjevca i mučenika, rođenog Sućuranina, još nije poznato, ali su brojna nastojanja da se isto pronađe, kako bi fra Bernardin bio dostojanstveno pokopan.

Jadranka Kosor nije zaslužila status počasne građanke Vukovara

Prijedlog i zahtjev

Poštovani

Gospođa Kosor je u iznimno teškim trenutcima po grad Vukovar, unatoč višemjesečnim pozivima Stožera na dijalog:

Razlozi ovakvog ponašanja se vjerojatno nalaze u pojašnjenju.

Jeste li znali da postoji institut imena IFIMES sa sjedištem u Ljubljani kojem je na čelu Budimir Lončar, počasni predsjednik instituta je Stipe Mesić, istaknuti član instituta je genaral JNA Blagoje Grahovac, a potpredsjednica je Jadranka Kosor?

Ponovimo.

Probudimo se. Otvorimo oči

Što znači REKOM?

p.s. Unatoč silnim naporima vlastodržaca da zaustave Stožer u djelovanju, točka o „Vukovaru-mjestu posebnog pijeteta“ ipak je našla svoj put do Sabora RH. Zahtjev su potpisali pripadnici HDSSB-a, HDZ-a, HSS-a, HSP-AS-a, HGS-a, kojima iskreno zahvaljujemo, te posebno ističemo g. Dražena Đurovića koji je ovaj problem aktualizirao pitanjem na aktualnom satu.

Potiskivanje Hrvatske

Iz ovotjednoga obraćanja naciji predsjednika Hrvatske vlade Zorana Milanovića, u kojem je ocijenio kako Hrvatskoj nitko ništa nije darovao te da ona zato nikom i ne može biti dužna, a njegova vlada samo želi da Hrvatska u EU bude jednakopravan partner, može se zaključiti kako je premijer Milanović zbog političke naivnosti očito bio pomno odabran za izvođenje operacije u izazivanju krize između Hrvatske i Europske komisije. Premijerova ideološka uvjerenost, koja u krajnjim oblicima obično prelaze u svojevrsnu religioznost bila je dobra podloga za misionarski pohod u t. zv. pravednoj borbi za jednakopravnost, koja se na zakonodavnoj razini očitovala u pravnoj zaštiti komunističkih zločina i njihovih počinitelja te sprječavanju hrvatske javnosti da se suoči s grozomornom totalitarnom komunističkom prošlosti. Nakon prvih ozbiljnijih upozorenja iz Bruxellesa stratezi programiranoga sukoba, a riječ je očito o predsjedniku države Ivi Josipoviću i prvoj potpredsjednici Vlade Vesni Pusić, pravodobno su se povukli s poprišta sukoba, a premijra s religioznim žarom, uvjerena kako radi dobro prepustili osamljena na milost i nemilost europskih pritisaka i domaćih javnih napadaja.

Politička operacija potiskivanja Hrvatske u skupinu drugorazrednih država već je polučila svoj prvotni cilj, jer su se jačanjem krize u odnosima s Europskom komisijom istodobno počeli množiti raznorani regionalni balklanski projekti, što opet nije ništa drugo nego samo PR-inačica za novo uskrnuće balkanske unije, u kojoj je, po riječima nekadašnjega austrijskog kancelara, a sadašnjega savjetnika srbijanske vlade Alfreda Gusenbauera, Srbija srž Balkana, čija stabilnost može osigurati stabilnost cijeloj regiji. Srbija već dva stoljeća svoju stabilnost gradi na ekspanzivnoj politici prema susjedima, a u novom su Memorandumu samo zamijenjena sredstva u ostvarivanja istovjetnoga cilja. Ako se premijerova politička religioznost u misiji ponižavanja vukovarskih žrtava, koja pogoduje srbijanskim političkim projektima, može nazvati svojevrsnim "ratom za srpski jezik i ćirilicu", opravdavanje Vladine gospodarske nemoći propustima ranijih vlasti moglo bi Hrvatsku odvesti u financijski stečaj, a politički, kao već nevjerodostojnu i drugorazrednu zemlju EU ponovno približiti sve agresivnijoj politici stvaranja već spomenute balkanske unije. U svom obraćanju premijer nije spoemuo rezultate t. zv. fiskalizacije, a koju zapravo nitko još ne zna definirati. Unatoč njezinu uvođenju i navodnom priljevu sredstava u državnu riznicu, proračun je, nakon smanjenja PDV-a ugostiteljima i ranijega oduzimanja zdravstvu oko 2,5 milijarde kuna zaronio u crveno iznad 3 posto, čime je praktično uveden bruxelleski nadzor nad državnim proračunom.

Vaš mentalitet

- O vašem mentalitetu sam vam dovoljno govorio već u mojoj poslanici Židovstvo i hrvatstvo. No, kako, izgleda, o tome niste dovoljno vodili računa, niste uvažavali tu samospoznaju i njezinu važnost za vašu političku sudbinu, primoran sam ponoviti najbitnije o tome, a više se obavijestite u spomenutoj poslanici.

Ustvari, u pravu su i Heraklit i Aristotel. Supstancijalni identitet se ne mijenja, iako u sebi sadrži razvojni moment. Taj je razvoj, međutim, usavršavanje supstancijaliteta. Što se više razvija, to više ostaje isti (Aristotel). (To je adekvacija A = A1, A2...An). S druge strane, socijalni identitet naroda se mijenja, prilagođava socijalnim okolnostima svakoga vremena (Heraklit).

Prvi je herojski tip nacijalista, tip koji je najuzoritiji. To su hrvatske političke rodoljubne i domoljubne vođe: Trpimir, Branimir, Tomislav, Grgur Ninski, Krešimir IV., Ljudevit Posavski...Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Tomašević...Zrinski i Frankopani, Pavao Ritter Vitezović, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Stjepan Radić, Ante Pavelić, Franjo Tuđman... Medu ove spadaju i duhovne i intelektualne vođe kao što su Filip Grabovac, Antun Mihanović, Mihovil Pavlinović, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, Mile Budak, kardinal Alojz Stepinac i dr.

Treći su tip domoljubi oportunisti koji su taktizirali pred silom smatrajući da protiv nje objektivno ne mogu učiniti ništa, ništa promijeniti pa u postojećim okolnostima, bez izdaje, ali u suradnji s vladajućom silom nad Hrvatima, nastoje što više napraviti za svoj narod i svoju zemlju. Takvi su npr. bili pučki ban Ivan Mažuranić, Iso Kršnjavi, Miroslav Krleža, Vladko Maček i dr.

Dakako, nije uvijek moguće napraviti oštro, strogo tipološko razgraničenje, niti neke likove svrstati samo i isključivo u jedan tip. Naime, mnogi su javni djelatnici tijekom života, neki iz rodoljublja, a neki pak iz karijerizma ili druge vrste koristoljublja, mijenjali političko ponašanje, mijenjali svoj socijalni identitet i mentalitet. Ta je promjena znala biti ekstremna, ići od prvoga do četvrtoga tipa. Radi se, dakle, o svrstavanju po pretežitom, a ne cjelokupnom djelovanju likova.

Sličan je slučaj bio i s drugim velikim Hrvatom, Ivom Pilarom, osnivačem geopolitike kao znanstvene discipline u Hrvata. Razlika je samo u tome što se Pilar, nemajući povjerenja u južnoslavenstvo, prozrijevši ga zarana kao velikosvrapstvo, morao na kraju osloniti na Austro-Ugarsku tražeći rješenje hrvatskoga pitanja u trijalizaciji monarhije u kojoj bi Hrvatska bila ravnopravna Austriji i Mađarskoj. No, njegovi su nagovori ostali bezuspješni pa je i on pod pritiskom velikosvrapske diktature morao rezignirati, što ga je na koncu stajalo i glave.

Za treći tip, tip kmetskoga mentaliteta, karakteristično je političko ponašanje što prilježnije služiti gospodaru da bi se zaslužila eventualna milost i nagrada gospodara. Oni su bez nacionalnog samopouzdanja i ne pomišljaju za posezanjem za državnom samostalnošću. Malodušni su i kolebljivi, a u političkoj borbi i ratu se priklanjaju jačemu a ne pravednomu.

Za navedene atipične slučajeve, koji bi inače mogli biti i poseban, peti tip političkoga mentaliteta, karakteristična je politička mudrost, duboko intelektualno shvaćanje političke sudbine nacije i aktualne političke situacije i mogućnosti koje ona pruža, ali im je nedostatak što ipak previše očekuju od neizravnoga djelovanja, od saveza i oslanjanja na drugoga.

Dakle, još jednom ponavljamo, pojednostavljamo, kao izvor svoje nesreće ne gledajte samo u vanjskim neprijateljima. Spoznajte se, zar ne vidite vaše nesreće u vašim političkim i općenito duhovnom razdorima što stvori navedeni vaš dualizam: s jedne strane su, kako rekosmo, Borna...Starčević, Pavelić, Tuđman, a s druge Ljudevit Posavski... Strossmayer, Tito, Čergaš. To su suparnici koje nikakva politička sinteza ne može spojiti. Takav razdor imate i u svim drugim oblastima života. U književnosti su to s jedne strane Kranjčević, Matoš, Milan Begović, Mile Budak... Ivan Aralica… a s druge Čerina, Bartulović Viktor Novak... Milojko Jurgović, John Kanjac, Ivan Nametljivac, Igor Tvejević, Desanka Vlaškić, Cvjetanka Poljubić. . . (Uz već spomenute povijesne navodimo i suvremenike) i drugi apostati, a između njih sva sila kolebljivaca poluhrvata, Južnoanta na čelu s Krležom. Sam po sebi taj dualizam i nije nesreća. Svaki narod počiva na tom dualizmu, na antagonizmu teze i antiteze. Svaki narod ima svoju ljevicu i desnicu. To nije zlo. Dapače, to je briga bitka da nijedna njegova strana ne bude zanemarena, zapuštena. Dakle, nije zlo, negativno u dualitetu, u antagonizmu, nego u tome što se dualne antagonističke komponente poništavaju, bez nadilaženja u pozitivnom (Hegelov aufgeheben), pa je njihov zbrojni povijesni učinak 0. One, te dualne antagonističke komponente zapravo se međusobno i ne odnose kao teza i antiteza, nego su svaka okrenuta sebi i u sebi nalazi dijalektiku i vlastitu sintezu. A oni u sredini nisu nikakva medijacija i samo su privid sinteze. Jasnije rečeno; ljevica i desnica ne nalaze sintezu u realnom političkom, u nacionalnoj državi, u naciji kao zajedničkom referencijalnom entitetu, nego se gube u irealnosti, u nedržavlju, nesamostalnosti, neintegritetu i nesuverenitetu. Od toga dualističkog izmaknuća realnog političkog, u vašoj povijesti nastadoše i bosanski krstjani (bogumili) koji postadoše muslimani i Bošnjaci kao i Alpinci, Karadag, pa, na poseban način, i Svrabi.

Tako bi i prođe četrnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Franciškovićev slučaj

Zabrinjavajuće je da u te sumnjive postupke sve češće biva involvirana psihijatrija. Prije gotovo dva mjeseca uhićen je zbog prepucavanja na Facebooku s ministrom policije Rankom Ostojićem aktivist Marko Francišković. Površno poznajem Franciškovića i ne mogu reći da mi se njegov politički aktivizam, kao i njegova politička filozofija čine osobito produktivnim, no ničiji osebujni politički stavovi i stil ne bi smjeli biti razlogom da se čovjeka zatvara. Pogledao sam na jednom od ovdašnjih portala Franciškovićevu facebook-čarku s ministrom, uz ogradu da ne znam koliko je uistinu autentična – moram reći da ništa u njoj nije utuživo i da je ministrov način komuniciranja puno vulgarniji i primitivniji od Franciškovićeva. Neshvatljivo mi je da je čovjek uopće uhićen zbog tako benignog i banalnog prepucavanja. Ako to pak sve nije istina, zašto ministrov ured nije demantirao prepisku s Franiškovićem?

I kada se činilo da će po Franciškovića sve dobro završiti te da će nakon jednomjesečnog pritvora biti pušten kući, ispriječilo se nešto treće. U zatvoru mu je psihijatrica dijagnosticirala paranoidnu šizofreniju te je prebačen u zatvorsku bolnicu na prisilno liječenje. Tu priča već zadobiva kafkijanske obrise i staljinistički potpis. Navodno je psihijatrici za dijagnozu bilo dovoljno to što Francišković odbija GMO hranu i čita Bibliju. Kažem navodno, jer vijesti o tome što se događa s Franciškovićem prenosi njegov prijatelj Natko Kovačević, dok se policija o svemu tome ne oglašava. Kažu stručnjaci da za dijagnosticiranje šizofrenije treba proći određeni period, u Franciškovićevu slučaju talentiranoj psihijatrici trebalo je puno manje vremena. Bilo kako bilo, cijela ta priča ne djeluje nimalo lijepo. Još strašnije je da nijedan od etabliranih medija o tome nije ni riječi napisao, a tema je, čisto s novinarskog stanovišta, vrlo intrigantna.

Krugovi - ne zaboravimo ideal

Možda odgovor na stanje u domovini, na stanje u nama i na ono što mi činimo, jest u razmišljanju o krugovima kojima pripadamo. Moje razmišljanje ne nosi imena, ne traži pravdanja, ne trči za isprikama, nego čezne za kršćanskom kreposti iskrenoga bitka. Kao što istinu možemo saznati samo na izvoru, tako i sami sebe iskreno možemo razumijeti samo na izvorima iskrenosti.

Da, htijeli ili ne, zajedno, da, svi zajedno tvorimo jedan veliki krug. Ponekad ovaj krug ljubavi je prekinut zbog sebičnosti, ljubomora, zavisti, predrasuda i zbog toga što ignoriramo najdublje stvarnosti koje se nalaze u svima nama. Onda se nalazimo u stanju u kojem stvaramo zasebne, odvojene krugove, unutrašnje i vanjske krugove, krugove moći i krugove očaja. Ti zasebni krugovi postaju naša sudbina koja nas izdvaja, mijenja nam karaktere i vodi drugim putima koji su dalje od istine, od izvora!

Krug ljubavi je prekinut kada god ne možemo vidjeti oči u oči, kada ne možemo spojiti ruku s rukom ili ne možemo živjeti srcem do srca.

Krug ljubavi je prekinut kada u drugima prepoznajemo napasti, neprijatelje, suprotnosti i šanse za nadvladavanjem, a da ni sami nismo svjesni kako svoj život gradimo upravo mi, vlastitim stopama, a ne grade ga drugi za nas.

Krug ljubavi vapi za spajanjem, traži nove prigode kako zacijeliti razdvojeno, raspalo, odsječeno. Njegov smisao i cilj jest učiniti krug i život cijelim. Njegova najveća opasnost je sebičnost, egoizam, vlastiti probitak prije svega ostaloga.

I ovo razmišljanje dolazi u vrijeme koje je iznad ostalih vrijeme refleksije, vrijeme dolazaka k samima sebi…Da bismo k sebi došli kao pojedinci i narod moramo činiti prvi korak: sačuvati krug kojega tvori ljubav.

Zašto ovo pišem? Jednostavno zato jer je Zvonko Bušić, naš prijatelj spajao ljude. Stalno je razgovarao s nekim. Stalno je bio na kavi s nekim. Razgovarao je s intelektualcima, novinarima, braniteljima, svećenicima, političarima, stručnjacima, pjesnicima, robijašima, običnim ljudima. I meni je toliko puta rekao: “Jozo moraš upoznati ovu osobu! Genijalna je. Odlična. Super!” Oduševljavali su ga mnogi ljudi. Iako se čini da je bilo puno više njih koji su ga razočaravali. I po njemu čini mi se mnogi od nas smo se upoznali ili više upoznali. I zato mislim da je jedna od mnogih Zvonkinih želja upravo ova o kojoj pisah: širiti krugove dobrote, spajati ljude koji vole Hrvatsku.

Zato nam je potreban jedan eros, jedan način, jedan motiv, jedna snaga u nama satkana u jednostavnu riječ: ljubav. Ako nismo spremni radikalno prihvati ove dvije obične postavke onda ni Zvonku nismo upoznali, niti ga možemo zvati prijateljem!

Jugosrbijanska agresija na Hrvate i Hrvatsku

Hrvati kao srpski vazali umilno šute. I onda sve dalje i dalje ide nova srpska agresija uz pomoć hrvatskih izroda srbofila preko memorandumske agresije Slobodana Miloševića. Ali i pored olujne pobjede Hrvata u Domovinskom ratu srbijanska memorandumska agresija se ne smiruje što se vidi srbizacijom Hrvatske srbijanskim pismom i jezikom po Vukovaru i Hrvatskoj. Srpska manjina nije obična manjina u Hrvatskoj nego jedna srbijanska petokolonaška antihrvatska manjina koja želi na ovaj način srbizaciju Hrvatske. Krivotvoritelji se nalaze na svim područjima života u Hrvata. Oni svojataju čak i jednoga hrvatskoga katoličkog isusovca Ruđera Boškovića pa sve do Ivana Meštrovića. Njih se ne može opametiti niti Olujnim pobjedama. Oni stalno trabunjaju svoje pa svoje putem hrvatskih Josipovića, Milanovića kao i Mesića ili Pusića. Žele opet prolijevati hrvatsku krv po hrvatskim zemljama. Radi se o svekolikim krivotvoriteljima hrvatske povijesti koja je potpuno istražena od Klukasa iz 626. i njegova sina Porge koji je 641. godine primio katoličku vjeru, što se smatra pokrštenjem hrvatskoga naroda kao prvoga sa slavenskog govornog područja.

Hoćemo li na Radmanoviziji uskoro ugledati i partizanskog generala Milana Bastu?

Šarac, Basta, Ivin, Mesić i Radman – pet prstiju jedne te iste ruke

Veći dio razgovora ne vrijedi uopće čitati – jer bi prosječnog Hrvata slabo trebalo zanimati što je neki tamo Šarac prijateljevao s Titovom udovicom Jovankom i četničkim prebjegom u partizane Đokom Jovanićem – no vrijedi pročitati onaj dio razgovora koji se tiče Bleiburga. Šarac tako opisuje kako je s partizanskim generalom (i, dodajmo, prononsiranim ratnim zločincem) Milanom Bastom u njegovoj vikendici u Smederevu razgovarao o završnim operacijama „oslobađanja Jugoslavije".

Šarac tako kaže:

Hoće li i hrvatska ministarstva financirati uratke Milana Šarca i Milana Baste?

Nije stoga isključeno kako će film Milana Šarca – koji, eto, govori isto ono što i Danijel Ivin, informator aktualne vlasti - dobiti ne samo potporu Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta, nego i udarni termin na televiziji probranog partijskog kadra, po nekima suradnika KOS-a, Gorana Radmana.

Basta i njemu slični i danas slove kao prapočela hrvatske države, ne samo u uspjenjenim govorima Stipe Mesića, nego i preambuli Ustava RH. Svi su oni „deca komunizma" i sljedbenici „svijetlih" tradicija AVNOJ-a i ZAVNOH-a, od Milana Baste pa do Danijela Ivina, Stipe Mesića i Gorana Radmana, i svima je njima u interesu umanjivati i prikrivati komunističke zločine i tako uljepšavati vlastite biografije i biografije svojih očeva i stričeva.

Milanovićeva licemjerna 'zaštita hrvatskih branitelja' sramotni je paravan za zaštitu UDBA-ških 'ubojica sa sjekirom'!

Kod prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj Marin Jurjević, Baja mlađi, plesao je Kozaračko kolo u splitskom hotelu 'Marjan' i drečao na sav glas 'Od Vardara pa do Triglava, Jugoslavijo, Jugoslavijo...'! A što se događalo prije 13 godina… Kako su Ivica Račan, na čelu SDP-ove koalicijske vlade, i predsjednik RH Stipe Mesić dolaskom na vlast 2000.-e 'štitili' hrvatske branitelje odnosno njihove vojne zapovjednike? Odmah nakon 'Oluje' Haaški sud je započeo istragu o navodnim ratnim zločinima (ili zločinima u ratu?) Hrvatske vojske napravljenima za vrijeme i nakon ratnih operacija. Haaško Tužiteljstvo se, između ostalog, zainteresiralo i za Antu Gotovinu od kojeg je 1998. godine zatražilo službeni iskaz. Međutim, iako je Gotovina bio spreman na razgovor, hrvatski politički vrh mu to s opravdanjem nije odobrio. A razlog zbog kojeg Gotovina, pa ni jedan drugi časnik osim generala Ivana Čermaka, nije razgovarao s haaškim istražiteljima bila je odluka ondašnje HDZ-ove vlade RH (i predsjednika Tuđmana) da se ide u pravni spor oko nadležnosti Haaga nad vojno redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja.

Dakle, tadašnja SDP-koalicijska vlada i predsjednik RH 'otvorili su lov' na hrvatske generale a nešto kasnije Sanader i Mesić u sprezi s Carlom del Ponte uspješno zaključuju taj lov a sve zbog visoko postavljenog cilja, ulaska u EU-zemlju Dembeliju. Interesantno, pravnu stilizaciju optužnica protiv hrvatskih generala navodno je priredio tadašnji, honorarni 'amicus' haaške kurije, pravnik neđunarodnog prava po struci, Ivo Josipović (u neku ruku hrvatski Savo Štrbac, zar ne?)!

Eto, tako je SDP-ova vlada 'štitila' hrvatske branitelje, heroje Domovinskog rata, na početku ovog tisućljeća i tako su se njihovi KUKURIKU-sljednici 'euforično radovali' oslobađanju svojih generala u mjesecu studenom, 2012. godine! Nije prošlo dugo vremena pa smo 1. srpnja konačno i pristupili EU! 'Domoljubni premijer' na uistinu neobičan način štiti hrvatske branitelje! Svega dva dana prije pristupa eu-zajednici, 28. lipnja 2013., 'veliki hrvatski domoljub', premijer Zoran Milanović, nameće Hrvatskom saboru zakon čija bi primarna svrha trebala biti sveobuhvatna zaštita hrvatskih branitelja (danas ih zbog protivljenja ćirilici on naziva huliganima, šovinistima!?), ma gdje bili; dakako; zakon je u koliziji s EU-ovim uhidbenim nalogom!?

Izuzev što je, primjerice, ovih dana predsjednik Hrvatskog sabora, filo-udbaš Josip Leko australskoj veleposlanici izrazio pustu želju za bržim izručenjem 'kapetana' Dragana; spremnog za 'brzu isporuku' još od 2006.godine! Uzgred, Srbija nije članica EU-a pa je stoga mogla nesmetano kidnapirati hrvatskog branitelja Veljka Marića i pravomoćno ga osuditi na 12 godina tamnice zbog navodnog zločina počinjenog ali ne u Srbiji nego u Hrvatskoj! Utamničeni Marić bit će do groba zahvalan 'domoljubnom premijeru' na ovakvom predanom zalaganju u zaštititi hrvatskih branitelja!? Što su premijer Zoran Milanović, hrvatsko pravosuđe, Bajićev DORH, što su predsjednik Ivo Josipović, eu-Vesna Pusić, glavni pandur Ranko Ostojić učinili da bi hrvatski branitelj Veljko Marić bio zaštićen, oslobođen ili barem da su se potrudili sudski postupak obnoviti, pravno logično, pred hrvatskim pravosuđem?Nisu učinili NIŠTA, ali se zato 'naš Ivo', u znak pomirenja i zaborava, izdajnički grli i triput bali s četničkim vojvodom Tomom Grobarom, srbijanskim dobrovoljcem iz Antina!

Hoće li i Hrvati dobiti odštetu za mučenja u srpskim koncentracijskim logorima?

Ali, ako to nismo čuli, ovih ste dana, ali najviše u srpskim, a najmanje u hrvatskim medijima, mogli pročitati da se Općinsko tužilaštvo u Splitu nagodilo sa izvjesnim Dragomirom Miljkovićem koji je završio u splitskoj "Lori" u kolovozu 1992. prvo kao osumnjičeni za "podrivanje ustavnog poretka i oružanu pobunu", a danas (da ti pamet stane!) kao žrtva, te da mu je za bolest PTSP, koji mu se razvio tijekom zatočeničkih dana u ovom bivšem hrvatskom zatvoru, mora platiti ni manje ni više nego - 6 (slovima:šest tisuća) eura! No to nije sve. Ova će navodna žrtva od hrvatske države dobiti kao odštetu što je završio u "Lori" i 29.000 eura za stvari što su mu odnesene iz stana u Ulici Ruđera Boškovića, a moraju mu se nadoknaditi i parnični troškovi za odvjetnika, tako da će Miljkoviću biti isplaćena odšteta od ukupno - 43.000 eura! Pojedini srpski mediji se naravno "sprdaju" s ovom presudom, pa navode da "hrvatski obveznici mogu biti sretni-jer Miljkoviću nisu ništa platili za polomljena rebra i otimačinu stana, odnosno stanarskog prava".

S druge pak strane, postavlja se pitanje: što je s ratnom odštetom Srba, Crnogoraca i domaćih izdajica? Pa, ako nas sjećanje još dobro služi, Srbija je bila agresor na Republiku Hrvatsku, Srbija je uz pomoć zloglasne JNA, Crnogoraca i domaćih izdajica sravnila sa zemljom na stotine hrvatskih gradova i mjesta, ubila i ranila na desetine tisuća Hrvata, "posijala" mina na hrvatskim površinama toliko da će nas ubijati i u narednih pedeset godina, a hrvatsko gospodarstvo gotovo uništila.

Sjetimo se samo Kate Šoljić koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina i petnaestak članova svoje obitelji, ili Eve Šegarić iz Škabrnje koja je izgubila tri sina i isto toliko članova svoje obitelji. Je li tim ženama (Kata Šoljić je umrla) dijagnosticiran PTSP? A koliko ima obitelji koje su zbog srpske agresije ostale bez ičega? Zar smo zaboravili one potresne slike iz Vukovara nakon 18. studenoga 1991. kad su Srbi uz pomoć JNA i uz smijeh pojedinih UNproforaca tjerali žene, djecu, starce i sve što je moglo ići ulicama Vukovara u četničke logore ili pak na strijeljanje?

Srbi su vodili i izgubili sve ratove od 1990., a da ni jedan branitelj iz države koju su napali nije prešao na srpsko područje, a kamoli da je tamo ratovao. (Srpska djeca uopće nemaju pojma što su radili njihovi očevi u vrijeme Domovinskog, odnosno Otadžbinskog rata.) Da nije bilo Amerikanaca, koji su sa debelim zakašnjenjem, bacili nešto bombi iz svojih zrakoplova po Beogradu i okolici, ti tamošnji agresori uopće ne bi ni znali što znači kad padaju bombe i ruše sve pred sobom. Nu Amerikanci su tako "tukli" Srbe da su se ovi od njihovog "strašnog" naoružanja već nakon godinu dana počeli oporavljati! A Hrvatska se od srpske čizme nije i ne će oporaviti još daljnjih pedeset godina!

Partija naređivala, Udba izvršavala

Prvi izvještaj Komisije odnosno Vijeća o političkim likvidacijama u inozemstvu, s imenima ubijenih emigranata, ali i imenima uključenih Udbinih operativaca u ta ubojstva, napravljen je u studenom 1993. godine. Dostavljen je Državnom odvjetništvu, Uredu za nacionalnu sigurnost, HIS-u, Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova. Dijelove toga prvog izvješća, kao i posljednjeg koje je načinjeno krajem rujna 1999. godine, objavit ćemo ekskluzivno, u nastavcima, u našem listu.

Tijek događaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja tajne službe. On je 10. kolovoza 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Upute su bile opće naravi, a glavna poruka je bila “izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati”. Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri partizanskim odredima. Tek 1943.

Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegova završetka, a posebice vezano za događaje poznate pod nazivom “Bleiburška tragedija i Križni put”, događala su se pod patronatom Ozne.

KNOJ je bio podređen direktno Titu. U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena: Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Vojnoobavještajna službu (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije, a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

Radom se koordiniralo iz kabineta J.B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz tajne policije nastavio je raditi u službama novih država. Članovi Vijeća su utvrdili da je najveći dio dokumentacije SDS-a - uništen.

Hrvatska neprijateljska emigracija

Najveći broj Hrvata iselio se šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo se nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća. Prema dosadašnjim saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta od 1946. do 1990. godine likvidirala 68 hrvatskih emigranata. Još petero ih je netragom nestalo.

Padom Aleksandra Rankovića 1966. naglo se povećao broj “ofanzivnih akcija” prema hrvatskim političkim emigrantima. Do konca 1971., u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta. Crna serija se nastavila nakon Karađorđeva tijekom 1972. te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, a trajala je do pred sam raspad Jugoslavije.

Postupak donošenja odluke o ‘ofanzivnim akcijama’

U Drugu upravu SSUP-a stizale su informacije iz svih republičkih središta vezano uz osobe od saveznog interesa. Ta je uprava bila glavno mjesto gdje se odlučivalo o “ofanzivnim akcijama” prema hrvatskim emigrantima. Postupak donošenja odluke o likvidaciji nekog političkog emigranta te njezinu izvođenju bio je neslužben, ali precizno razrađen.

O namjeri da se izvede “ofanzivna akcija” izvještavalo se saveznog sekretara za unutrašnje poslove. U vrijeme kad je to bio Franjo Herljević, budući da je imao izvrsne osobne odnose s Josipom Brozom Titom, mogao je kod njega doći kad je htio. Svjedoci izjavljuju da bi mu obično u ožujku ili travnju opširno referirao o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije.

Ako bi Tito odobrio akciju, savezni sekretar za unutrašnje poslove izvještavao bi svog kolegu na republičkoj razini s čijeg je područja bio podrijetlom dotični emigrant. Tada je odgovarajuću suglasnost morala dati republička vlast. Republički sekretar za unutrašnje poslove tražio je suglasnost republičkog i partijskog rukovodstva.

Svjedoci doslovno izjavljuju da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ako bi time narušavala neki interes politike. Partija je davala naređenja i smjernice za rad, a SDS je bila samo izvršilac.

Dugogodišnji - i najznačajniji - članovi ‘Saveta’ bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Branko Mikulić, Lazar Koliševski i Vidoje Žarković te savezni ministri unutarnjih poslova Franjo Herljević, Stane Dolanc i Dobroslav Čulafić. Glavna osoba uz Tita zadužena za državnu sigurnost dugo godina je bio general Ivan Mišković Brk.

Šimurina, Mustač i Perković znaju sve?

Šimurina i Perković znaju sve u Hrvatskoj, a Mustač taj aspekt iz Saveza. Njih trojica možda ne znaju samo neki detalj.” Jedan visoki dužnosnik SDB-a i SRBiH izjavio je: “Kroz dugogodišnji rad u SDB-u i razgovore s kolegama došao sam do određenih saznanja o atentatima na emigrante.

Radi se o kriminalcu, kleptomanu koji je zavrbovan preko suradnika Centra SDB Zenica pod pseudonimom “Cico”. “Cico” je bio mudar i temeljit opservator, ali je ponudu odbio s obrazloženjem da nije sposoban ubiti, te je za to predložio osobu nazvanu “Cico 2”. Željka Ražnjatovića Arkana je zavrbovao operativac Centra SDB-a Titograd Nino Vušurović, koji je kasnije postao šef Druge uprave SDB-a RSUP-a SRCG, a bio je u izvrsnim odnosima sa Stankom Čolakom.

Papa Franjo: Ogovaranjem se nanosi veliko zlo Crkvi

Svjestan šteta što ih nanose međusobna klevetanja kršćana, Papa je primijetio kako bi bilo bolje da se kršćanin ugrize za jezik, prije nego što ogovara bližnjega, jer bi mu tako jezik natekao te ne bi mogao govoriti i iznositi zlo, kojim ranjava bližnjega. "Vi vjerojatno niste uopće svjesni koliko štete i zla nanose klevete", rekao je pred osamdesetak tisuća hodočasnika, koji su se okupili na Trgu Svetog Petra da vide i čuju Papu. Često ranjavaju i šale kao i ogovaranja.

Upozorio je i na opasnost privatizacije Crkve u pojedinim skupinama ili nacijama. Pravi put Crkve su poniznost, blagost, širokogrudnost i ljubav, podsjetio je n Papa i dodao kako pravo bogatstvo proizlazi iz onoga što nas povezuje, a ne iz onoga što nas dijeli. Ne smijemo pri tom zaboraviti da je pokretač crkvenog jedinstva Duh Sveti. (M.M./hrsvijet)

Mučitelji

Danas naizgled svega ovoga nema. Naizgled, jer kršćani i dalje pate. Posebno tamo gdje do izražaja dolaze muslimanski fundamentalisti. Zapad ih proizvodi i tuče, a oni se osvećuju kršćanima, jer Zapad je kršćanski. Da ne bi! Kršćanstvo je na Zapada biljka kojoj je potrebno vode da bi preživjela. Muče ih na razne načine, polagano i ustrajno. Već davno protjerani su iz javnog života, stavljeni na stup srama. Sve što ne valja pripisuje se njima, sve što valja pripisuje se nekom prosvjetiteljstvu, nekom Zapada koji je nastao na obožavanju razuma. I povijest teče dalje, krvava i nepredvidiva. Na Zapadu kršćana ima sve manje i manje, tamo gdje je carstvo islamskih fundamentalista oni su uglavnom preseljeni u povijest. I što dalje?

Daleko sam od Pakistana, ali se nadam da tamošnji kršćani nisu daleko od mišljenja onih prvih kršćana. Ubili su ih ovih dana. Više od 80. Bilo je to nakon sv. mise dok se dijelila šaka besplatne riže. Vjerujem ne samo njima, nego i muslimanskom pučanstvu unutar kojeg su živjeli. Glad, naime, ne raspoznaje vjere. Slično kao u Mostaru devedesetih godina prošloga stoljeća. Kršćani su dijelili svima ono što su imali, nadajući se da će tako odgovoriti na poziv svoga Gospodina i na pozivi onoga ljudskoga u sebi. Bez obzira na sve nije im danas žao, bili su veliki u teška vremena. Pratimo i molimo se za svoje istovjernike u Pakistanu. Povezani smo čvrstim vezama. Njihovo mučeništvo naš je put prema slobodi.

Kršćanstvo se brani na različitim mjestima, pa tako i u današnjim tvornicama. Kad u tim tvornicama djelatnik nije zaštićen, a kršćanin je, nešto s njegovim kršćanstvom nije u redu. Podrazumijeva se da se isto odnosi i na vlasnika, samo on se broji obično kao jedinka, a djelatnici kao skupina. Ako ništa drugo, potrebno je da u toj tvornici radi dobar sindikat. Naučeni na komunističke zabrane i prijevare mnogi još na to ne pomišljaju. Zbog toga im se događa da im domaći ili inozemni vlasnik iz očiju krade zarađeno. Izmisli razloge i počne smanjivati plaću. Pa onda ona dođe do krajnosti. Ne zna čovjek ima li više smisla raditi ili ne raditi. Pobuni li se, smjesta slijedi otkaz jer netko mora biti kažnjen za opomenu. To što će djelatnici o svemu tome pričati onako uz kavu, može se svezati mačku za rep. Život ne trpi nedjelovanje. A isto možemo primijeniti i na političko polje, iako nekada dosadi ta priča budući da je ispričana bezbroj puta. Ne smijemo stajati po strani u ulozi gledatelja. Utakmica se odigrava pred našim očima i uđimo u nju da ne bi otišla u drugom smjeru nego što bi trebala. Jesu ovo riječi hrabrenja i poticanja, jesu, samo što nam drugo ostaje? Ne ćemo li ići tim putem, ići ćemo nekim drugim koji uopće nije za nas.

Iskusivši pobrojano današnji papa polazi od vjere. Ona je njegov program, nikakva borba klasa, nikakva zakučasta umovanja. Sve je jednostavno i sve je prirodno. Zbog toga papa još iznenađuje. Teško je reći dokle. Zlo ne će ostati mirno, budimo uvjereni u to. Međutim, mučeništvo današnjih kršćana pomoći će mu ostati na pravom putu. Bilo bi dobro da pomogne i nama. Jesmo li ponosni što smo kršćani, jesmo li spremni nazvati Hvaljen Isus i Marija, jesmo li... puno toga što proizlazi iz naše vjere? Pitanja su ovo na koja je potrebno odgovoriti u mirne, jesenje dane. Jer tada će nam i zima, svaka zima, biti puno lakša.

Ne postupa se u skladu s naravnim zakonitostima

Pobuđen sam postaviti brojna pitanja onima koji svojim društvenim položajem i političkom moći ne postupaju ni mudro ni moralno ispravno. Brojne su rečenice s prvom rječju zašto. Nisam sklon nadati se da će ikoji odgovor samozvanih elitnika i političkih moćnika ponuditi ispravno rješenje kako usmjeriti zbivanja prema uspostavi boljeg stanja. Bez moralnosti i mudrosti vjerojatno se ne može ni doći do učinkovita moralno ispravna rješenja. Iz mozgova opterećenih kojekakvim utezima ne treba očekivati primjerne mudrosti, jer se sinapse ostvaruju u skladu s logičkim zakonitostima. Tko lebdi često i odlebdi pa pukne, ako ga kiša ne prizemlji. Barba non facit philosophum mudra je latinska izreka, a može ju se prevesti i tako da ni svaki uspon na visoko utjecajan društveni položaj ne znači da ga je zauzela mudrostno i moralno primjerna osoba. Dobro je to pojasniti i ponekim primjerom.

Dakle, čovjek se treba ponašati u skladu s termodinamičkim zakonitostima. No, budući da ga, prema Bibliji, Bog stvori na Svoju sliku i priliku, obvezan je ponašati se i moralno ispravno, u skladu s Božjim uputama. Zato se sada smijemo upitati, je li sadašnje stanje u Hrvatskoj u skladu sa svim sada ovdje već izrečenim. Prema Prvom stavku termodinamike, u definiranom strogo ograničenom sustavu suma je tvari i energije preračunate u tvarni eqvivalent ustaljena. Ta ustaljenost biva očuvana ako u svoj okoliš iznosi onoliko koliko u sebe iz okoliša unosi. U definiranom ograničenom Zemljinu sustavu postoji tvarno i energijski neobnovljivi dio, ali i dio koji se obnavlja Sunčevim darom. Zato ima smisla zapitati se je li termodinamički prihvatljivo da u oko 80 % slučajeva prometovanja osobnim vozilima u gradskim i prigradskim područjima u pojedinim vozilima biva samo vozač.

Vjerojatno je predlagačeva namjera pogodovati dominaciju podobnih podložnika ne obzirući se na moralnost i potrebu optimalnih izbora. Smijem se i zapitati, tko su ti samozvani elitnici koji namjeravaju osporavati prava obitelji istovremeno promičući minorne strukture koje ugrožavaju biologijsku i moralnu vitalnost hrvatskog naroda i svih žitelja hrvatske države. Začuđuje i ponašanje nekih quasi političara na vršnim državničkim položajima. Svojim neuravnoteženim istupima ruše ugled državi i narodu. Nađe se i takvih koji poput papiga zbore naučeno, kunući se da je ono što zbore apsolutno ispravno i najbolje za sve nas. Drže da su najdemokratskiji, pri čemu ostavljaju dojam da su skloni postupati po uzoru na Pasternakova Strjeljnikova. S naj počinje pridjevski i priloški superlativ, ali se ne pridaje pridjevima i prilozima proisteklima iz optimuma jer je već u njima. Quasi političari i quasi ekonomisti se nerijetko zabune pa odstupe od pravila, vjerojatno zato jer su si uvrtili u glavu da su meritorni svemu i svakomu. Obitelji su se usprotivile nametanju amoralnog pseudo zdravstvenog odgoja, ali je bilo teško urazumiti „čarobnjake koji mijenjaju glave“, jer su im se bajke preduboko urezale u glave, pri čemu ne mogu odoljeti osobnoj sklonosti da odvajaju djecu od roditelja kako bi ih podvrgli ostvarenju svojih opakih ciljeva pretvorbom u moralne janjičare.

Čini mi se da sam ispravno postupio objavivši članak pod naslovom „Tko odlebdi od svog tla završit će kao Antej nakon sukoba s Heraklom“(1). Zloćudnost je nepoželjna gdjegod uzima maha ili se može pojaviti, jer razara svaki sustav u kojeg uspije prodrijeti. Zdravi organizmi odolijevaju, ako na vrijeme pokrenu obrambene mehanizme. Zato je neupitno da sustavi zdravstva i edukacije moraju stalno bivati optimirani kako bi se postiglo optimalno zdravstveno stanje cjelokupna žiteljstva hrvatske države. Pogodovanje moralnosti i učinkovita zaštita obitelji preduvjet i su ostvarivanju optimalnosti u smjeru uspostave cjelokupna sustava, kojim se jamči obstojnost hrvatske države i život pogodan svakom hrvatskom žitelju. Moralnost je preduvjet optimalnu postupanju koji vodi općoj dobrobiti.

Prosto je nevjerojatno u kakvoj ideološkoj tamnici živi Milanović

1. Predsjednik Vlade je govoreći o problemu uvođenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru istaknuo da je riječ samo o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Stožer i dalje stoji na stajalištu da je riječ o protuzakonitom i protuustavnom činu. Naime, nasilno postavljanje dvopismenih natpisa na zgrade u kojima se nalaze neke državne institucije u Gradu Vukovaru izravno je kršenje članka 8. Ustavnog zakona, koji, podsjećamo, obvezuje sve da se odredbe Zakona moraju tumačiti u kontekstu poštivanja prava nacionalnih manjina, ali i većinskog hrvatskog naroda te da provedba odredbi Zakona mora biti u svrhu razvijanja dijaloga, snošljivosti, međusobnog povjerenja itd. Očito je svima, pa i stručnjacima Ustavnoga prava u Hrvatskoj, da je nasilna provedba odredbi članka 12. Ustavnog zakona, izravno kršenje i duha, ali i slova toga Zakona, i nikako nije u službi razvijanja dobrih i funkcionalnih odnosa između srpske narodnosne manjine i većinskog hrvatskog naroda u Gradu Vukovaru. To jedino ne razumije ili ne želi razumjeti predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Također, nasilno postavljanje dvopismenih i dvojezičnih natpisa izravno narušava mjesnu nadležnost lokalne uprave i samouprave za pitanja realizacije prava na službenu uporabu jezika i pisma neke nacionalne manjine. Naime, dvojezičnost (ili višejezičnost) se, prema Ustavnom zakonu kao i Naputku Ministarstva uprave za provođenje Ustavnog zakona, može realizirati samo odlukom nadležnog tijela lokalne uprave i samouprave, a to je u ovom slučaju Gradsko vijeće Grada Vukovara. U postojećem Statutu Grada Vukovara ta mogućnost nije predviđena na način i u opsegu kako to propisuje Ustavni zakon. Nasilno postavljanje dvopismenih i dvojezičnih natpisa na zgrade u kojemu se nalaze državne institucije je nezakoniti čin, čime je hrvatska Vlada na najbolji način pokazala kako će se odnositi prema onima koji drukčije misle, tj. kako će se odnositi prema onima koji su branili i stvarali hrvatsku državu.

3. Ako je vjerovati iskrenosti riječi i stavova koje je iznio predsjednik Vlade, onda se zaista moramo pitati živimo li mi u istoj državi i u istom vremenu. Naime, gosp. Milanović smatra da su, među ostalim, antifašizam, sekularizam i LGBT zajednice „naša civilizacijska dostignuća i naš ustavni poredak“. Doista je bespredmetno čovjeku koji ne razumije i – što je osobito važno – ne podupire osnovne civilizacijske i kulturološke temelje današnje hrvatske države, tumačiti što su stvarna dostignuća naraštaja hrvatskih ljudi koji su u teškim ili manje teškim vremenima ustrajno i mukotrpno radili za boljitak ovoga naroda i ove zemlje. Zato nam se iz ideološke kuhinje neokomunizma i nameću protunaravni, a zašto ne reći i protubožanski programi spolnoga odgoja koji afirmiraju rodnu ideologiju, novoga obiteljskog zakona u kojemu se među načelima, a i člancima Zakona, ne spominje zaštita braka i obitelji, koji čine sve kako bi onemogućili raspisivanje referenduma o braku… Dakle, ako se, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, tako bespogovorno, osorno i totalitarno zalaže za prava nacionalnih i drugih manjina, gdje je nestalo njegovo zalaganje za prava većinskoga hrvatskog naroda, katolika i obitelji? Treba li većina pognuti glave? Smije li većina išta reći ili će odmah pod udar represivnog aparata s optužbom da ruši ustavni poredak Republike Hrvatske? Hoće li Hrvatska vlada poduzeti sve zakonske mehanizme, kako je u svojemu govoru istaknuo gosp. Milanović, i za zaštitu hrvatskog nacionalnog identiteta, ili njega treba pustiti „niz vodu“? Ili je za budućnost Hrvatske važniji identitet seksualnih manjina? Ako ćemo se i složiti da svatko treba slobodno živjeti sa svojim uvjerenjima, zašto to pravo predsjednik Vlade oduzima hrvatskom narodu? Zašto to pravo uskraćuje hrvatskim braniteljima? Zašto to pravo uskraćuje vukovarskim majkama, djeci poginulih branitelja, Vukovarcima koji nisu zaslužili da ih iznova ponižavaju kao što su bili poniženi ispod križa na vukovarskoj kalvariji?

5. Konačno, predsjednik Vlade je izjavio da poštuje pravo na drukčije mišljenje. No, zašto se toga i ne drži? Zašto izbjegava razgovor? Zato što nema argumenata, možda? Ili mu hrvatski i vukovarski branitelji nisu sugovornici po mjeri? Doista, mi to i nismo jer mi ne vodimo visoku politiku, mi želimo samo pravednost, i to ne neku novu kojoj su žrtva i agresor ili većina i manjina, jednaki. Mi želimo pravednost na temeljima istine i pravo na temeljima odgovornosti.

Branili smo i branimo Vukovar od kreatora kaosa, učinit ćemo isto za Hrvatsku.

Ubojstvo Mire Barešića nije poništilo žrtvu Tomislava Rebrine

Nadam se da će istraživanja poput onih Darka Petričića i sličnih autora razotkriti obmane u svezi ubojstva Mire Barešića

Tomislav Rebrina je 1972. zajedno s domoljubima Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem oteo švedski zrakoplov i prisilio švedske vlasti da oslobode Miru Barešića. Nije imao značajna saznanja o doušničkoj mreži Udbe i to je po meni znakovito za sve slične sudbine. Zanimljivo, Gojko Šušak bio je alergičan na Tomislava Rebrinu. Vjerovali ili ne, Šušak je iznio primjedbe na račun školske spreme Tomislava Rebrine, kao da se Rebrina krio na Sorboni. Kao da je Šušak bio sveučilišni profesor. Nadam se da će istraživanja poput onih Darka Petričića i sličnih autora razotkriti obmane u svezi ubojstva Mire Barešića, a do tada nam ostaje iščitati konture zločina na temelju sveukupnih odnosa u RH početkom 90-tih.

Neobične okolnosti likvidacije Mira Barešića

Neadekvatnost na svim nivoima zadaće

(2) Posve je izvan pameti da tajna služba krene u vojno osvajanje neke okupirane kote. Zamislite da MI6 kolektivno odleti u iračku pustinju sa zadaćom zaposjedanja nekog pobunjeničkog uporišta.

(4) Miro Barešić bio je prestar za terenske vratolomije. Njegov politički značaj išao je daleko iznad zadaće koja mu je povjerena (od strane njegovih dojučerašnjih neprijatelja). Navodno se vratio u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a poginuo je tjedan dana kasnije. Umjesto da prve dane po povratku u Domovinu posveti obitelji, pa i razgovorima s najvišim državnim vrhom, Barešić je pokupljen poput ročnika i poslan u smrt.

(6) Udarni tim posložen je tako da sumnja za ubojstvo Mire Barešića padne na sve linije "pomirbe". Važno je imati na umu činjenicu da je Miro Barešić bio suzdržan glede "Tuđmanove" ideje pomirenja svih rodoslovnih Hrvata, što je vjerojatno brinulo Josipa Perkovića, Josipa Manolića i njima slično naslijeđe Jugoslavije. Isto tako, povratak Mire Barešića rušio je Šuškovu ugodnu poziciju predstavnika hrvatske emigracije.

Ponavljanje gradiva: film "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića"

Neke kontraverze na koje ukazuje autor filma Nikola Majstrović

(2) Sudionici akcije dobili su lažne dokumente. Tajnoj akciji prethodile su večere u "Starom Puntjaru" u zagrebačkim Gračanima i u zadarskom "Boriku". Miro Barešić je usput posjetio svoju rodnu kuću, što je najvjerojatnije izazvalo eksploziju znatiželje njegove rodbine i pokrenulo udbaške doušnike u njegovom obiteljskom okruženju (Udba je uvijek nastojala vrbovati nekog iz obitelji/rodbine emigranta). Glavni organizatori akcije nisu direktno neprijatelju prokazali Miru Barešića, nego su se potrudili da bude detektiran od mreže koja je radila za obje zaraćene strane.

(4) Autor filma Nikola Majstrović ne vjeruje da je tijelo koje počiva na Mirogoju zaista tijelo Mire Barešića. Promišljanje u duhu teorije zavjere reklo bi nam da je Miro Barešić ubijen u Zagrebu ili Splitu, a da je u Perkovićevoj akciji sudjelovao dvojnik, koji je zapravo u akciji nestao, poput dvadesetog čovjeka Bugojanske grupe.

Izvan konteksta priče i filma

Zašto je Nikola Majstrović prozvao Vicu Vukojevića?

Ako sve promatramo kroz vizuru prikupljenih doušničkih evidencija, onda možemo reći da je evidencija jugoslavenske doušničke mreže kojoj su bili domaćini Perković i Šušak posve nepouzdana, lažna, što se za materijale koje je prikupio Vukojević ne može reći - to je prilično indikativno.

REPUBLIKA HRVATSKA I SOCIJALISTIČKA REPUBLIKA HRVATSKA

Republika Hrvatska, koju su od 1991-1995. u mukama i krvlju izborili Hrvatski branitelji pretvorila se je od 2000-te godine u obnovljenu komunističku tvorevinu na čelu s KPJ, koju je Tito 1943. preimenovao u SDP. Država je postala prćija od 22 nacionalne manjine s dvostrukim pravom glasa i raznim nadpravima, privilegijama, novčanim podporama... i drugorazrednog Hrvatskog naroda, kojemu je dato pravo slugana (ako ima i taj posao?!) u državi Hrvatskoj, u kojoj bi trebao biti vladar, gospodar i nositelj svih prava, kako to pripada matičnom narodu u svima pravnim državama Europe i svijeta.

Mi stariji, u koje spada pisatelj ovih redaka se dobro sjećamo izjave velezločinca Tita: "Prije će Sava poteći od Beograda prema Zagrebu, nego će Hrvati imati svoju državu!" Treba li bolji dokaz od ovoga, da Socijalistička Republika Hrvatska nije bila država, nego provincija velikorbske komunističke Jugoslavije.

Po političkoj liniji moglo bi se zapitati čije je država Republika Hrvatska, kad u njoj ima useljene 22 nacionalne manjine s dvostrukim pravom glasa, s primanjem novčanih podpora i s pravom sudioništva u svima razinama vlasti i institucija plus brojne privilegije.

Tko je stvorio, branio, očuvao i njegovao ovu Hrvatsku?!

Upravo ove dvije nacionalne manjine Srbi i Talijani su u svemu najnametljivije u Hrvatskoj i daje im Hrvatska ili točnije uzimaju si u Hrvatskoj toliko sveopćih prava, koliko im se prohtije.

Zašto zataje pridjevske imenice Hrvatska i pridjeva hrvatsk-i(-a, -o)?!

Većina europskih država izvodi himnu pjevno ili naizmjence poput Njemačke - instrumentalno i vokalno, a Srbija, koju nikada ne uzimam za uzor Hrvatskoj izvodi svoju himnu na RTS-u instrumentalno, vokalno i scenski.

Analogno zataji vokalnog izvođenja "Lijepe naše" vlada zataja imena Hrvatska i hrvatsko na dalekovidnici HRT kroz sve uloge izvjesriteljica i izvjestitelja. Pogledajmo i poslušajmo samo izvješća o dolasku i odlasku turista: "U zemlju je ušlo više vozila, nego iz zemlje". U koju to zemlju: planet Zemlju, u oranicu zemlju, ilovaču zemlju, crnicu zemlju...?! Slično je i izvješćima o vremenu. Imenica Hrvatska je postala tu i tamo spomenuta inačica za državu, koja se zove Zemlja.

Ponavljam ovdje, naprijed spomenuto jer se je dogodilo u HTV programu, da se je drug Zoran Milanović predstavio kao premier vlade nekakve države.

Više i nismo Hrvatice i Hrvati, nego građanke i građani

Političari i mediji u Tito-Račanovoj SRH su izbjegavali do krajnosti javno izgovarati pridjevsku imenicu Hrvatska i sve oblike pridjeva u sva tri roda: hrvatski, hrvatska i hrvatsko. Ako su izgovarali "Hrvatska", onda je to bilo obvezno u službenom obliku Socijalistička Republika Hrvatska ili uz odgovarajuće apozicije, atribute i sintagme poput "bratska socijalistička republika"... Najčešće se je Hrvatsku zaodjelo s Jugoslavijom, dakako sa svima jugoslavenskim obilježjima.

Hrvatski branitelji su izborili državu Hrvatsku, a komunisti je razgrađuju

Razvojačili su sadašnji komunisti (udbaš Stjepan Mesić) visoke hrvatske vojne častnike, ukinuli ime Trga hrvatskih velikana i okitili ga antifašističkim, rasprodali hrvatske banke tuđincima, HPT, "Nikolu Teslu" i druge pozitivno poslujuće industrijske pogone...

SDP treba zabraniti i posve ukinuti po europskim antikomunističkim deklaracijama!

Sada je u svima strukturama vlasti u RH ta komunistička struktura pomleđena potomcima najvećih komunističkih političara i zločinaca (udbaša, čuvara Golog otoka, Lepoglave i drugih mučilišta).

U kultu gigazočincu Titu obadvije republike RH i SRH su podjednake. Štoviše u sadašnjoj Republici Hrvatskoj je taj kult velezločincu Titu odgovorniji jer se znade iz službenih međunarodnih izvora da je Tito deseti na listi najvećih ratnih i poratnih zločinaca 20. stoljeća u svijetu ili je Tito četvrti na listi najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca 20. stoljeća u Europi.

U Ustav RH unijeti nezastarjevanje ubojstva iz političkih motiva nije dosta!

U Ustav RH treba unijeti osudu čitavog komunističkog sustava, koji je sprovodio genocid na Hrvatima i sva druga zločinstva uključujući razaranje kulturmih, gospodarskih i ostalih dobara. Nadalje u Ustav RH treba ući poimence osuda komunističkog velezločinca Tita i zabraniti svaki kult tome velezločincu.

Ako ovo spomenuto čak uđe u Ustav RH ništa od toga ne će biti sprovedeno!

A što je tek sa srbskim fašističkim četničkim zločincima od Mihailovića i Đujića do Raskovića, Babića, Martića i kapetana Dragana..., koji su u zadnja dva rata vršili genocid i sve druge -cide na Hrvatima, a očinski ih štiti Milorad Pupovac i tisuće "četničkih Pupovaca" u Hrvatskoj.

Hrvatska mora obračunati sa srbskim fašističkim i hrvatskim komunističkim zločincima

U Hrvatskoj treba osnovati: Europski ili Hrvatski antifašistički i antikomunistički centar anlogan: Simon-Wisenthal-Zentrumu, kojeg još i sada protiv ostataka nacista predvodi, uvaženi gospodin Efraim Zuroff!

Naime, Europska Unija se je dosada službeno izjašnjavala protiv fašizma i protiv komunizma, ali se nije nitko poput Simona Wisenthala odazvao Europskoj Uniji za sprovedbu njenih antifašističkih i antikomunističkih stavova i rezolucija.

HAAC bi djelovao brže, a EAAC bi djelovao sveobuhvatnije.

IDEAL U TVARNOJ FORMI

U jednom od svojih brojnih eseja fra Andrija Radoslav Glavaš (Drinovci, 29. listopada 1909. – okolica Zagreba, 27. svibnja 1945.) je isticao kako je važno da hrvatski književnici pišu o prijelomnim događajima hrvatske povijesti, kao što je to bilo stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države, ali je ujedno i upozoravao kako je za umjetničko oblikovanje takvih događaja potrebno određeno vrijeme da sazore umjetnički poticaji koje bi onda književni umjetnik oblikovao u reprezentativno umjetničko djelo. Bio je svjestan i kako će neki, zbog osobne protimbe takvoj realizaciji povijesti, otkloniti mogućnost pisanja, ali i da će pojedini svoju pasivnost pravdati klizanjem u larpurlartizam te da će jednako tako biti i onih koji će se zbog političkih uvjerenja svojim pisanjem protiviti hrvatskoj nacionalnoj slobodi.

Činjenica da su za smaknuća pomno birani upravo oni koji su iskreno zastupali ideju hrvatske državne neovisnosti, a među takve je nesumnjivo spadao i izvanredni intelektualac i svećenik Andrija Radoslav Glavaš, samo potvrđuje još uvijek nedovoljno obrađenu tezu Milovana Đilasa kako je Hrvatska morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.

U poglavlju „Okviri književnosti“ priređivač je uvrstio niz književnoteorijskih eseja iz kojih se mogu vidjeti Glavaševi kritičko-estetski nazori. Razlikovao je socijalnu od klasne književnosti, koja se kod nas i danas zamućuje. Bez obzira na umjetničke dosege njezinih auktora socijalna literatura je u sebi sadržavala i ćudorednu dimenziju koja je zahvaćala sve slojeve društva i poticala u njem na uspostavu pravednijih rješenja.

Glavaš naravno nije bio protiv tendencije u umjetnosti, nu ako ona nije mogla biti umjetnički oblikovana, svodila se uglavnom na golu i primitivnu promidžbu. Bez obzira na vremenski otklon, ovi eseji, zbog dubokih boljševičkih zasada u postkomunističkim društvima, ni danas nisu ništa manje aktualni od vremena u kojem su nastajali. Ekstremna estetska stajališta – subjektivizam i objektivizam – pomirio je u njihovoj sintezi prilazeći umjetničkom djelom kao idealu ostvarenom u svojoj tvarnoj formi, koji kao takav, potiče umjetnički doživljaj kod publike, a ujedno, kao i kod stvaralačkih auktora, ne isključuje emotivni doživljaj, ali ni razum. Upravo je to pokazivao u nizu svojih eseja isprepletenih kritičkim osvrtima, koji su književnicima, kao i čitateljima, ako su to naravno htjeli, mogli biti samo od velike pomoći.

Dok se pišući o hrvatskom duhu starije hrvatske književnosti opirao velikosrpskom svojatanju južne Hrvatske, osvjetljujući Čedomilovu ulogu, upozoravao je na talijanska posezanja za hrvatskom obalom. Iz uvrštenih tekstova, premda ne izravno, a riječ o odnosu krčkoga biskupa Mahnića prema Čedomilu, probija i kritika jugoslavenstva, koja će opet posebno doći do izražaju u Glavaševu odnosu prema hrvatskim ekspresionistima, koji su umjetnički, pa i politički bježali od vlastita nacionalnoga identiteta u maglovito jugoslavenstvo.

Osim državno-političkih načela izdvojio je i načela društvenoga značenja, u kojima posebno ističu njihove odgojne dijelove. Pišući pak o književnicima u hrvatskoj državi nagovijestio je njihovu podjelu na one koji svojim radom mogu pridonijeti njezinoj izgradnji te na one koji će se, unatoč ostvarenoj državnosti, u konačnici morat odrediti za ili protiv hrvatskoga naroda.

Priređivač je u ovo poglavlje uvrstio i Glavaševe polemike s Albertom Halerom i Stanislavom Šimićem, u kojima polemizira o njihovim estetskim stajalištima, a u čijoj se pozadini ne može prikriti i žalac prema njihovu političkom stajalištu. Ako je uvodni dio knjige posvećen teorijskim pogledima na umjetnost, s osvrtima na francusku i englesku književnost, priređivač je u završnim poglavljem istaknuo Glavaševo bavljenje ruskom književnosti, pokazavši upravo izborom kako ono najbolje u hrvatskoj kulturi, premda počiva na vlastitoj tradiciji, povijesti i narodnom životu, nije začahureno u svoju ljušturu i slijepo za sve ono što je dobro i u međunarodnim razmjerima.

S komunistima pregovora nema, nema kulturnog dijaloga, političke korektnosti niti mirnog rješenja problema jer oni ne znaju što to uopće znači. Navedenim pojmovima barataju u svojem rječniku samo kad su stjerani u kut i kad nemaju kamo no čim se malo pridignu i dobiju krila u praksi provode samo diktaturu.

Ako nekome još uvijek nije jasno podsjetit ću na samo dva povijesna detalja kako završavaju „mirna rješenja“ s komunistima.

U samo praskozorje demokratskih promjena komunisti su svjesni da se Jugoslavija održat ne može, da je komunizam pokopan u cijeloj Europi, nude nam ruku pomirenja i tobože mirno prihvaćaju višestranačje, stvorivši nekoliko stranaka u kojima su uglavnom vodili i dan danas vode glavnu riječ. Da bi imali svoju državu i da bi ju obranili od četnika pristali smo na to pomirenje i oprostili im 50 godina terora nad nama. Čim je ratna opasnost prestala malo po malo preveli su nas žedne preko vode i danas opet imamo komunističku diktaturu u državi koju smo stvorili vlastitom krvlju. Ne samo da imamo komunističku nego i četničku diktaturu jer nas uporno tjeraju da se ispričavamo jer smo pobijedili u ratu. Pripadnicima poražene vojske kao nagradu za agresiju na državu gradimo kuće i stanove dok pripadnici pobjedničke vojske žive na rubu egzistencije. I još im predsjednik vlade poručuje da su šovinisti jer se bune protiv jezika i pisma onih koji su im zapalili gradove i sela, protjerali ih u progonstvo, pobili im prijatelje i rodbinu, silovali žene i sestre i uništili im život zauvijek.

Hoće li napokon netko u ovom jadnom i ispaćenom narodu shvatit da na vlasti nema nikakvu uljuđenu gospodu koja se brine za opće dobro nego potomke onih koji su prije 70 godina pobili 200 tisuća Hrvata i barem tri puta više protjerali. Da li je nekome jasno da je na vlasti partija koje je napustila sjednicu Sabora kada se donosila odluka o hrvatskoj neovisnosti. Hrvatska je u rukama onih koji ju nikad nisu voljeli i godinama čine sve čega god se sjete da ju unište ekonomski i moralno a najtužnije od svega je što sve to rade nama ispred nosa dok se mi razmišljamo trebamo li uopće nešto napravit.

Postavljanje ćirilićnih natpisa u Vukovaru očito je kap koja je prelila čašu i Hrvatska se konačno digla na noge. U samo nekoliko sati, usprkos tome što nije bilo nikakve organizacije, rijeka ljudi krenula je u Vukovar s namjerom da spriječi oskvrnuće vukovarskih žrtava. Dva dana trajala je opća panika na Markovom i Iblerovom trgu jer komunisti, ma kako bahati i raspojasani bili, nisu toliko glupi da ne znaju da je vrag šalu odnio kad se dignu ratni veterani. No po staroj dobroj hrvatskoj navadi opet se pristalo na neko „mirno rješenje“ i „kulturni dijalog“ jer eto ne žele se neredi i nećemo stvarat probleme „našoj policiji“. Ja ne znam koliko je Hrvata još ostalo među pripadnicima organa reda nakon pogroma koji je sustavno provođen u MUP-u ali onog trena kad je policija demonstrirala silu nad ljudima koji su stvarali ovu državu prestala je biti naša.

Odluka je na svima nama, nemamo više vremena čekat ni stranke ni udruge, stranaka i udruga imamo na stotine ali samo jednu Domovinu koju je uništila i uništava crvena neman cerekajući nam se u lice. Vrijeđaju nam crkvu i biskupe, roditelje i djecu nam ponižavaju silom nam namećući Sodomu i Gomoru u škole, pederluk i nemoral moramo gledat po ulicama, ponižavaju nam seljake i učitelje, četnici nam slave i derneče po državi dok ministar javno vrijeđa udovice poginulih branitelja i branitelje koje je sam odabrao za savjetnike.

Ne moramo strepit ni od Ostojićevih pandura ni od Bajićevih fiškala, trebamo strepit samo od sebe i svog kukavičluka. Ako smo kukavice i nismo u stanju šačici nadobudnih ratnih dezertera koji glume ministre pokazat kako se brani svoje, onda nismo ni zaslužili ništa osim da nas ti dezerteri i dalje ponižavaju i gaze po našim kostima. Ako ima u nama barem još malo ponosa i časti, barem malo osjećaja dužnosti prema onima kojih više nema a nema ih da bi bilo Hrvatske, onda nećemo više nikome opraštat i prema nikome imat milosti. I nećemo stati sve dok Hrvatskom ne budu vladali oni koji ju vole i koji će donijeti dobro ovom narodu ma koliko puta morali promijenit vlast.

Sad ili nikad.

Ili oni ili mi.

OD ZLA KOJE SE NE KRIJE UVIJEK I PUNO GORE, ODNOSNO NAJOPASNIJE JE ONO KOJE DOLAZI U OBLIKU KRIJEPOSTI

Za Srbe znamo tko su. S komunistima znamo na čemu smo. Protiv udbe znamo što nam je činiti. Ono pak što neki danas zovu ili na žalost, lako zaboravljivom i lako praštajučem hrvatskom narodu, predstavljaju kao tzv. "domoljubnu opciju" nije nikakva alternativa već zlo. A i ono je tim veće kada dolazi u kombinaciji sa ljudskom glupošću.

Pa zar se svi ti preobraženi apologeti socijalističkog samoupravljanja, a danas prvoborci liberalnog kapitalizma, nisu prodali hrvatski suverenitet i priklonili se novoj nehumanoj, bolesnoj, štetnoj i totalitarnoj ideologiji neoliberalizma i neoliberalnog kapitalizma kao sustavu za kojega svi govore isto, kako nema alternative. I zar ih taj sustav isto tako ne štiti njih smatrajući upravo komuniste svojim jer dokazano da kao servilne i anacionalne ništarije najbolje izdaju i napadaju svoje države za šaku judinih škuda.

Tko god to nema u svome programu on je LAŽOV, njihova je opcija odnarođena i antidomoljubna odnosno LAŽNA, a svi oni koji je zagovaraju su LAŽNJACI ili što je još gore, GLUPANI.

Glupost je "grijeh propusta", dakle, proizvod ljenosti duha da se koristi onim što mu je priroda dala ili pak upotreba toga na neispravan, pogrešan ili izopačen način...

HRVATSKA NAM JE UNIŠTENA UPRAVO ZAHVALJUJUĆI GRIJEHU STRUKTURA I GRIJEHU PROPUSTA. I nije se čuditi zlima jer izvor njihove motivacije je jasan i poznat svakom laiku. Međutim, poražavajuće je što glupani toga nisu i ne žele biti svijesni ni do danas.

Dakle, nazivati to "domoljubnom opcijom" je ne samo LAŽ i LICEMJERJE odnarođenih kriminalaca i politikanata ili pak nekih režimskih medija, nego i prokletstvo onog dijela hrvatskih glupana zbog kojih kao narod imamo ono što ne/zaslužujemo.

O ovim strahotma se ne čuje ni slova od komunističke vlasti RH

Tomica Novak (46) je hrvatski branitelj, invalid Domovinskog rata i bivši logoraš. Već devet godina vodi bitku sa sustavom koji mu želi oduzeti sina. Ovo je njegova priča.

- Silovali su Dragicu koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Nisam više mogao izdržati i rekao sam im da im je*em majku četničku. Opalili su me kundakom po glavi. Pao sam u nesvijest. Njoj su izvadili dijete iz trbuha i onda je ponovno silovali. Kad sam se dizao čuo sam: "Ajmo je bre taslačiti dok je još topla".

Nakon Vinkovaca, upućen je u Dubrovnik...

Prije devet godina dogodio se najsretniji trenutak u Tomičinu životu – rođen je njegov sin Tomislav. Majka ih je ubrzo napustila. Tomica je nedugo zatim upoznao Valeriju s kojom i danas živi. Od sinovog rođenja vodi bitku sa Centrom za socijalnu skrb koja se preselila i na sud. Centar tvrdi da Tomica ne može brinuti o djetetu, no on je uvjeren u suprotno. I uvjerava nas – ovu će devetogodišnju bitku dobiti.

Tomičina nevjenčana supruga Valerija (31) proživjela je i vlastite tragedije. Prije devet godina oduzeta su joj dvojica sinova. Oni danas žive s ocem.

Tomica i Valerija doista žive u teškim uvjetima. No, kažu, djetetu nikad ništa nije nedostajalo. Tomica vjeruje da bi Centar Tomislava želio dodijeliti majci koja ga je prije devet godina napustila. A nama samo ostaje da se prisjetimo primjera obitelji koja žive u nelegalno sagrađenim naseljima sa mnogo više djece u mnogo lošijim uvjetima pa im se djeca ne oduzimaju. Zašto je ovaj hrvatski branitelj na meti institucija?

IZ JUNAČKIH DANA U OBRANI DOMOVINE

BITKA ZA OZALJ

OBRANA OZLJA

Već na samom putu iz Karlovca partizani su napali vlak u kojem je išao prema Ozlju, nu tu se srećom našla jedna ustaška satnija koja ih je ubrzo razbila i natjerala u bijeg, ali ne prije nego su banditi pobili nekoliko tamošnjih seljaka i seljakinja. Zapovjedništvo u Ozlju predao mu je satnik Dane Ratković, Hrvat pravoslavne vjere koji je već nekoliko puta bio ranjen u borbama u obrani Ozlja i okolice. Posada Ozlja sastojala se od jedne domobranske bojne svrstane u šest satnija - svega 600 slabo naoružanih domobrana s jednim zastarjelim lakim i tri nešto novija protuoklopna topa.

Za to su, kako bi spriječile bilo kakvo iznenađenje, izvan Ozlja bile razpoređene jake hrvatske straže i postave. Ozalj je tada spadao pod zapovjedništvo generala Tomislava Rolfa, sa sjedištem u Karlovcu. Veza između Ozlja i Karlovca održavana je pomoću teklića (kurira) na strojnim kotačima (motociklima).

Kako bi si otvorili put prema Karlovcu partizani su odredili, pod svaku cijenu, zauzeti Ozalj. Najprije su započeli s manjim napadima na naše predstraže sjeverozapadno od tvrđave.

Na putu je zatekao dva partizanska teklića koji su iz Pisarovine, 30 km iztočno od Ozlja, išli prema Metlici. Za vrieme noći uspio im je oduzeti torbu i nestati u mraku. U torbi među ostalim spisima bila je i “Poruka br. 263 Glavnog štaba u Jajcu komandantu narodnooslobodilačke vojske za Sloveniju” kojom mu se javlja da će, u noći između 20. i 21. prosinca na jednom polju, na hrvatskoj strani između Metlike i Ozlja, sovjetski zrakoplovi baciti padobrane s oružjem, srjeljivom i dugim tvorivom. Partizanima se poručuje da tu noć na polje postave dva reda po 10 baklji s 50 metarskim razmakom između baklji i 300 metara razmalom između dva reda. Na taj prostor od 500X300 m bit će bačeni padobrani.

Bila je dosta kišna noć, nu unatoč tome oko 22 sata začulo se zvrndanje nizko letećih zrakoplova koji su dolazili sa sjevera - iz Mađarske. Zrakoplovi su nekolika puta obletjeli polje a za tim, nakon kojih 15 minuta, počeli su bacati padobrane. Kad su se zrakoplovi izgubili domobrani su pokupili plijen: 32 padobrana s 26 velikih svežanja i 38 sanduka u kojima je bilo suvremeno automatsko oružje, sa strjeljivom i dosta novih odora. Time smo obskrbili tri nove satnije sastavljene od ozaljskih civila i pridošlih seljaka.

Ratkovićeva je grupa naišla na jednu jaku partizansku izvidnicu, frontalnu ju napala i raztjerala. Poslije velikih gubitaka ostatak partizana pobjegao je nazad u Sloveniju. Ratkovićeva izvidnica je primjetila da se u blizini Ozlja nalaze partizanske snage od preko 2.000 partizana. Ovu vijest donio je odbjegli pobočnik samog partizanskog komandanta. Branitelji su se dobro pripremili. Brzoglasne veze sa svim postavama odlično su radile.

Za Dom Spremni!

Papin intervju za La Civilta Cattolica

U razgovoru papa Franjo govori o svojoj isusovačkoj prošlosti, podsjećajući i na neke teške trenutke: "Moj autoritaran i brz način donošenja odluka donio mi je ozbiljne probleme i optužbe da sam ultrakonzervativan". Podsjećajući na svoju biskupsku službu u Argentini kaže da je shvatio koliko je važno "savjetovanje". "Konzistoriji, sinode su, primjerice, važna mjesta za provođenje u djelo toga savjetovanja", ali moraju biti "manje strogi u svom obliku". Želim stvarna savjetovanja, a ne formalna. Papa govori zatim o svojoj isusovačkoj izgradnji, prosuđivanju i reformama. Uvijek treba naći vremena da se udare temelji istinske promjene. A to je vrijeme prosuđivanja, kaže Papa, premda ponekad to prosuđivanje sili da se učini odmah ono što se isprva mislilo napraviti kasnije. I to je upravo ono što se dogodilo meni u ovim mjesecima, rekao je Papa.

Među pitanjima koje je glavni urednik revije Civilta Cattolica postavio Papi bila su i složena pitanja kao što su rastavljene i ponovno oženjene osobe, homoseksualne osobe te je pitao koji pastoral treba primijeniti u tim slučajevima. "Treba uvijek promatrati osobu. Tu ulazimo u misterij čovjeka. Bog u životu prati ljude i mi ih moramo pratiti počevši od njihova stanja. Treba ih pratiti s ljubavlju. Kada se to dogodi, Duh Sveti nadahnjuje svećenika da kaže pravu stvar", rekao je Papa. Ne smijemo insistirati samo na pitanjima vezanim uz pobačaj, ženidbu, istospolne brakove i korištenje kontracepcijskih sredstava. Ja nisam mnogo o tome govorio i to su mi predbacili, ali kada se o tome govori treba voditi računa o kontekstu. Mišljenje Crkve, uostalom, je poznato, i ja sam sin Crkve, ali nije potrebno o tome govoriti neprestano, rekao je Papa.

Na kraju je razgovor doveo do jednog aspekta koji je vrlo drag papi Franji a to je da se "Boga susreće na putu". Bog je uvijek iznenađenje te, dakle, nikad ne znaš gdje i kako ćeš ga naći, nisi ti taj koji određuješ vrijeme i mjesta susreta s njim. Prema Papi potrebno je "prepoznati susret": ako kršćanin želi sve jasno i sigurno tada neće ništa naći. Tradicija i spomen na prošlost moraju dovesti do otvaranja novih prostora za Boga. S jednom statičnom i involucijskom vizijom, ako se traže uvijek "disciplinarna rješenja" ili izgubljena prošlost, "vjera postaje tek jedna od ideologija". "Imam jedno dogmatsko uvjerenje: Bog je u životu svake osobe", kaže papa Franjo ističući kako "premda je život neke osobe tlo zaraslo u trnje i korov postoji uvijek prostor u kojem dobro sjeme može niknuti. Treba se uzdati u Boga".

UDBA VODILA IGRU OD POČETKA

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, bivši pripadnici Službe državne sigurnosti (Udbe), koji su u tim prijelomnim vremenima promijenili stranu i stavili se u službu novoizabrane vladajuće nomenklature, spriječili su da se na dužnost predsjednika općine Sinj izabere Joško Bošnjak iz Hrvaca iako ga je HDZ nominirao za tu dužnost tijekom izborne kampanje te nakon samih izbora na kojima je ta stranka osvojila 58 posto glasova.

Tri dana prije održavanja konstituirajuće sjednice, na kojoj je trebao biti izabran, Bošnjak je došao u Općinski odbor stranke i predsjedniku Viri kazao da nađu drugog kandidata jer on bezuvjetno odustaje.

A ocrtao se i mogući motiv onih koji su utjecali na Bošnjakovo odustajanje. Bošnjak je odstupio jer mu je bilo zaprijećeno smrću, njemu i članovima njegove obitelji. To nam je, prije više godina, potvrdio osobno i Bošnjak, raspitujući se otkuda nam ta informacija, kako smo doznali, jer on o tome nikada nikomu nije govorio.

Neznanac iz golfa

Usporio sam i zaustavio se ispred golfa. Kad sam otvorio svoja vozačka vrata i stao lijevom nogom na zemlju, u namjeri da iziđem iz vozila, na zatiljku sam osjetio pritisak hladnim metalnim predmetom, a neznanac kojemu nisam vidio lice kazao je: “Moraš odustati od kandidature za predsjednika općine. Ako ne odustaneš, ubit ćemo tebe i članove tvoje obitelji!” – potvrdio nam je Joško Bošnjak otkriće do kojega smo, slažući mozaik, došli godinama poslije samog događaja.

- Nakon Bošnjakova bezuvjetnog odustajanja, u više sam ga navrata, idućih godina, znao upitati zašto je to učinio, ali odgovora nikada nisam dobio. Čak ni kada ga je naša većina nešto više od godinu dana poslije izabrala za predsjednika Skupštine općine Sinj, nakon što je njegov prethodnik Jerko Vukas otišao na dužnost pomoćnika ministra unutarnjih poslova, odnosno na čelo Službe za zaštitu ustavnog poretka.

Počeli smo neformalni razgovor. Moj sugovornik, kazao mi je, bio je iz Hrvatskog zagorja, visoko rangiran u Službi državne sigurnosti i pomoćnik nekadašnjeg republičkog sekretara unutarnjih poslova Vilima Mulca, dodajući da sve zna o meni. To me zaintrigiralo, pa sam ga upitao što to i kako on o meni zna – veli Viro i nastavlja:

U sebi sam pomislio otkuda ovaj meni nepoznati čovjek znade za Bošnjaka i njegovo odustajanje. Moj sugovornik je nastavio i ispričao mi priču o Bošnjakovu zaustavljanju u Karakašici i razlogu njegova odustajanja od kandidature. Ni tu nije bio kraj mojim neočekivanim spoznajama iz priče sugovornika. Doslovno mi je kazao:

Više od 70 posto

Bivši predsjednik sinjskog HDZ-a i tadašnji pomoćnik ministra obrane odmah nakon što se razišao od svog neočekivanog sugovornika nazvao je telefonom Joška Bošnjaka i zakazao mu iste večeri sastanak u Hrvacama.

Mana - bio je čist

Ostaje na kraju pitanje zašto Joško Bošnjak nije odgovarao kao kandidat za općinskog čelnika. Taj mladi nastavnik bio je među školovanijim izabranim općinski odbornicima, dolazio je iz višečlane neupitno hrvatski opredijeljene obitelji i bio je praktični vjernik. Njegova najvjerojatnija ‘mana’ jest što je bio potpuno čist. Nije ga se imalo čime ucjenjivati. (S.Dalmacija)

Toni Paštar

Zagreb je sasječen 1945., Zagrepčani otišli na Križni put, a najgori ološ popunio grad i zaposjeo njegove vile

Domoljubi stare i odlaze, a naši mladi odrastaju u uvjetima potiskivanja svega hrvatskog. Ova je zemlja raj za sve one koji se ne osjećaju rodoslovnim Hrvatima i /ili hrvatskim katolicima. Činjenica da glavni dužnosnici RH nisu kršteni otvarala je nadu da će se beskrupulozni bezvjernici boriti za nas svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, kad ono, oni zaista tako djeluju, ali protiv Hrvatske i protiv hrvatskog naslijeđa ove zemlje. Prirodno takvoj situaciji, Hrvati su emigranti i u Lijepoj Našoj, Hrvati su emigranti u cijelom ovome svijetu. Hrvatski Zagreb sasječen je već davne 1945. Zagrepčani su otišli na Križni put, a najgori ološ popunio je Zagreb i zaposjeo njegove vile. Hrabriji dio hrvatskih domoljuba napustio je okupiranu zemlju i u inozemstvu se pridružio borbi za samostalnu Hrvatsku. Nikakvo čudo da su svi predsjednici i svi premijeri RH pripadali interesnoj skupini "partizana", udbaša, partijaca, partijskih ideologa, prikrivenih četnika i njihove djece. Prođem pola grada dok uočim nekoga svoga. Usred "hrvatskog" Zagreba živim u hrvatskom getu!

Ostarjeli hrvatski heroji tiho su proživjeli ostatak svog izuzetnog života, a hrvatskim junačinama grade se likovi koje treba izbjegavati, kojima nije pametno prepustiti kokošinjac, a kamo li državu. Zoran Milanović, Ivo Josipović i Vesna Pusić uvijek se drže nekako napuhano/nadmeno, kao da su upravo izašli iz otetog zrakoplova. Možda planiraju uskoro oteti avion i osloboditi Josipa Perkovića iz njemačkog pržuna? Predlažem da Milanović ostavi bombu u Banskim dvorima. Možete li zamisliti nivo njihovog međusobnog komuniciranja. Moj je tata bio veći partizan od tvoga. Moja je mama kuhala na otoku Golom! Moj je tata bio partizan, ali se zvao Ante! Ili: moj je tata bio partizan, ali sam djetetu dao ime Ante! Dobro, a kako su ti se zvali otac i djed, po tvojoj liniji ili liniji supruge? Nije vrag da si djetetu dao ime Ante po Anti Paveliću?

Nakon Aleksandre Kolarić, na redu je Ivan Račan

Kako će distanciranje SDP-a od Ivice Račana preživjeti njegov sin Ivan? Stječe se dojam da imamo "divljanje neodgojenih pojedinaca", a zapravo imamo problem kulturnog hendikepa u vrhu RH - većina vlastodržaca u RH osim što nisu kršteni, istovremeno su nacionalno neopredijeljene osobe, koje su odgojene u uvjetima suspenzije hrvatske nacionalne kulture i hrvatskog nacionalnog identiteta. Ružno je što se vladajući u RH postavljaju kao da prezentiraju hrvatsku naciju. Oni zapravo nisu na dovoljnom civilizacijskom nivou da shvate značaj hrvatske nacionalne ideje. Njemački mediji ovih dana izvještavaju da se prije 23 godine u SRH/RH formalno promijenio politički sustav, ali da je bahata jugoslavenska elita zadržala funkcije i utjecaj.

Ako Hrvati zaista prevladavaju u RH, kako je onda dva mandata osvojila zločinačka Partija, odgovorna za genocid nad Hrvatima, kod Bleiburga i na Križnom putu, kao i u poslijeratnoj drugoj Jugoslaviji, kao i za ubojstva Hrvata u našem iseljeništvu, koja su danas došla u prvi plan zbog slučaja Perković, odnosno zbog referentne istrage njemačkog pravosuđa. Značajan demografski poremećaj Zagreba dogodio se i u prvoj Jugoslaviji. Tada su u ovaj grad s istoka stigli djedovi nekih naših današnjih dužnosnika, koji nastupaju kao zagrebački plemenitaši, a ono su unuci okupacijskih srbijanskih oficira i činovnika. Stare Zagrepčane možete pronaći samo u okolici Zagreba, i takvih se nađe u današnjem Zagrebu zato što se Zagreb značajno širio. Otuđena elita je politički mobilizirana, bez ostatka. Neki sam dan u zagrebačkoj Vlaškoj ulici čuo dvije zabrinute starice. "Zamisli Milena, Mirko Norac pušten je iz zatvora!" Dakle, "zagrebačke" bakice na kraju života ne zbore o svojoj unučadi, nego razglabaju o Norcu! Te žene su opake! Iste "stare Zagrepčanke" ne smeta što se gradovima Hrvatske slobodno šeću četnički silovatelji i ratni zločinci, koji u vrijeme velike nezaposlenosti u RH uredno popunjavajući državne i javne pozicije.

Lihvarske kamate na kredite ne padaju, gospodarstvo je prikraćeno za jeftine kredite, povlaštene mirovine traju, ološ uživa u visokim primanjima i različitim privilegijama, uvozni lobi divlja, a cijene komunalija nepodnošljivo rastu. Nastavlja se divlja privatizacija, na štetu nacije. PDV je davno podignut na nepodnošljivu četvrtinu. Iza floskule o poreznoj disciplini, provedena je porezna presija i porezni harač, kakvog bi se posramila jugoslavenska centrala u Beogradu. Sve to vuče na namjerno gušenje hrvatske ekonomije. Zašto strukture već sedamdeset godina ne dozvoljavaju da na čelo Hrvatske dođe Hrvat, domoljub, katolik i pošten čovjek? Zašto su marginalizirani najveći borci za Hrvatsku, koji su se pokrenuli protiv Jugoslavije za živoga Tite, da bi današnja Vlada RH ušla u rat s Komisijom EU-om za spas Josipa Perkovića, šefa Udbe, optuženog za konkretno ubojstvo. Možda Vlada RH izgovarajući se na Josipa Perkovića, zapravo štiti sveukupno jugoslavensko podzemlje?

Porezna presija nad sirotinjom i trošenje novca za bogate drugove

Ova tko zna čija vlada u RH poduzela je sve da uz gubitak suvereniteta dobijemo i dodatni monitoring EU-a. Gurnuli ste nas u Jugoslaviju, gurnuli ste nas u EU, i sada lijepo izručite svog Josipa Perkovića! Zahvaljujući igrama stranih namjesnika u RH, moramo uplatiti svoju kvotu za administraciju EU-a, ali nam europski fondovi ostaju nedostupni. Bez obzira je li centrala u Beču, Budimpešti, Beogradu ili Bruxellesu, namjesnici u Hrvatskoj uvijek nalaze načina da dobijemo nekakve sankcije i pogrome unutar savezne države. Da ne uzmemo ništa i predamo sve. Ponekad se pitam je li Zoran Milanović u dosluhu sa strukturama EU-a, zato da slučajna Hrvatska slučajno ne izvuče neku korist iz svoga članstva u EU-u. Dio Lijepe Naše priključen je u EU, ali za Hrvate tamo nema mjesta. Da se kojim slučajem tako bahato, poput Zorana Milanovića na političkoj sceni, ponašaju Hrvati i katolici u svakodnevnom životu, interveniralo bi Vijeće sigurnosti UN-a. Ako mene pitate za savjet glede Zorana Milanovića, nabavite plinske maske!

Svi pobijeni hrvatski branitelji da vide za što su dali svoje živote sada bi tražili da ih se još jednom ubije!

Zamislite samo da Izraelci kažu "za nas je Drugi svjetski rat završena priča". Ne, to se ne može dogoditi, sve dok ima nade da i posljednji ratni zločinac iz tog vremena ne bude osuđen ili mrtav. Oni će se i nakon toga vraćati na godine strave i užasa, a mi se odričemo žrtava, ne tražimo ratnu odštetu, a još nismo uspjeli ni pravno dokazati, poglavito svijetu, tko je bio žrtva, a tko agresor.

Lukavo, nema što. Osim toga, svako malo dogodi se neki "incident" koji nas odvraća od životnih problema. Ljudi nemaju posla, radnici štrajkaju, a u nemalom broju tvrtki mjesecima ne isplaćuju plaće, svaki dan barem pet ili deset ljudi izvrši suicid, a isto toliko ih jednostavno - nestane. Ne, o tome se ne priča, već je glavna tema je li se Severina pomirila s ocem njihova djeteta, odnosno hoće li skromna estradna diva Nives Celzijus dobiti natrag svog "Kiklopa" za "najbolju" knjigu.

Već je odavno Vukovar morao biti grad od posebne državne skrbi, trebali su ga obnoviti da izgleda kao "mali Pariz". Međutim, oni tamo popravljaju kuće, "krpaju" ceste, strepe od zaostalih mina, a posla niotkuda. Ljudi žive na rubu egzistencije. A propatili su za cijelu Hrvatsku!

Tamo su svaki dan prosvjedi - ne žele ćirilicu. Netko je izmislio (HDZ?) da tamo gdje pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva moraju ploče biti i na ćiriličnom pismu. A zašto taj postotak ne bi bio malo veći, pa da se recimo kaže da se tamo gdje je 50 posto Srba, postavljaju dvojezične ploče? To bi nekako bilo logičnije i pravednije.

Rekli su da će "rezati" povlaštene mirovine, a u njih ubrajaju i one koje primaju hrvatski branitelji. Kako je to jadno i žalosno. Branitelji, zamislite, primaju povlaštene mirovine!?(sic!) Da nisu dali krv za Domovinu, kakve bi primali onda? A tko još pored njih prima takve mirovine? Saborski zastupnici, akademici, suci, partizani, pa čak i Stjepan Mesić!

Međutim, već nekoliko godina bori se s brdom životnih problema, pa je odlučio, iako se to ne smije, prodati i svoj bubreg, samo da mu obitelj ima kruha. I njega smo zapazili u Vukovaru kako protestira protiv ćirilice. Koliko ima još takvih Čulina, odnosno koliko držimo da onih koji su krvlju stvarali državu? Ovih dana obilježili smo i petu obljetnicu smrti legendarnog vukovarskog ratnog liječnika dr. Juraja Njavre. Što je sve prošao možete pročitati u njegovoj knjizi "Glava dolje, ruke na leđa". Bio je ministar zdravstva, ministar branitelja, saborski zastupnik. Legenda je Vukovara. I što? Gotovo ni jedne novine to nisu zabilježile. A taj humanista, veliki čovjek, zaslužio je i spomenik usred Zagreba. Čak ni jedna zdravstvena ustanova ne nosi njegovo ime. A po bivšim partizanima još se uvijek zovu škole, bolnice, trgovi. Zločinac Josip Broz ima najljepši trg u Zagrebu. Prije će dobiti spomenik Perković nego Tuđman!

Suicid je učinio i Zvonko Bušić. Tim činom želio je "prodrmati" Hrvate, ukazati im da tako više ne može. Ali, još će se malo govoriti o njemu i njegovoj žrtvi, pa će ponovno biti sve po starom. Sava će i dalje teći.

Pošteni ustaški pokret otpora i legitimni Velebitski (Lički) ustanak

Navikli na praksu naglašeno policijskog tipa Austro-Ugarske, Hrvati su se našli u podložnosti izloženi surovoj samovolji onih koji znadu mahati samo sabljom, pendrekom i samokresima, a ne i parlamentarnim procedurama. Lažirani izbori, otimanje imovine, licemjerno oporezivanje, protukatolička represija, zabranjivanje svega što čini višestoljetnu tradiciju – sve je predviđeno za ugušivanje i za srbizaciju Hrvata. Suočeni s legalnim i patriotskim otporom, režim ne zanemaruje ništa: pendrečenje upornih ukoliko se ne puca bojovnom municijom na prosvjednikje pa i na procesije; oni muče i ponižavaju sve one koji nisu slijepo poslušni na svaki mig i zapovijed, oni vješaju i strijeljaju sve one koji im se usprotivljuju.(2) Pa ni opozicionari prvog reda nisu zaštićeni osvetoljubivasti vlade – u srpnju 1928. Stjepan Radić („hrvatski Gandhi“, kako ga je nazvao Romain Rolland) ustrijeljen je tijekom parlamentarne sjednice, a u veljači 1931. znanstveni istraživač Milan Šufflay je ubijen nasred ulice u Zagrebu, dok je 7. srpnja 1932. odvjetnik, književnik i dramski pisac Mile Budak jedva izbjegao smrt pokušajem ubojstva...

S obzirom na tu posebno nesnošljivu situaciju i rastuću dezorijentaciju u narodu, dr. Ante Pavelić i njegove pristalice prosudili su da je povoljan momenat nanijeti udarac koji će vratiti ljudima samopouzdanje. Mogućnosti su višestruke. Trebalo je, u prvom redu, pokazati svima, da Ustaše planiraju oslobođenje zemlje silom oružja.(3) Radi se također i o dokazu da je ta mlada organizacija već osposobljena da djeluje oružjem, da mobilizira i ohrabri lokalno pučanstvo kako bi destabilizirali neprijatelja koji misli da mu nitko ništa ne može. Prednost je, kad se radi o sukobu s opasnim neprijateljem, da ga se dovede u položaj panike i straha. U početnoj etapi, kako je to objasnio sam Ante Pavelić, nije bilo u planu podići opći ustanak u Lici. Predviđeno je da potraje dva tjedna, jer radi se o stvarnom ali ograničenom udaru, stoga je i predviđena skupina tek od petnaestak ljudi.(4)

Tijekom napada ranjena su dva žandarma, a u javnosti je to bilo zatajeno. Na strani napadača nije bilo gubitka. Razdijeljeni u četiri skupine, oni su nastojali domoći se Zadra ili vratiti se kući u okolnim mjestima. Tijekom povlačenja došlo je do puškaranja u Jadovnom. U kritičnom trenutku, da ne bi pao u ruke neprijatelju, teško ranjeni Stjepan Devčić zadao si je smrt aktiviranjem bombe. U tom postupku vidi se najbolje da se ti ljudi nemaju namjeru „igrati rata“.

Danas, udaljeni od događaja u Brušanima, ukoliko bi trebalo povući neke procjene i zaključke u vezi s time, nekoliko pitanja traže odgovor. Vojnički rečeno, čini se, akcija je nedvojbeno postigla potpun uspjeh. Nakon samo tri godine postojanja, Ustaše su pokazale da su u stanju izvesti oružanu akciju usred teritorija koje kontrolira neprijatelj. Predviđena da traje dva tjedna, ta operacija je trajala šest tjedana, a podpora seljaka je dokazala da je pučanstvo bilo širom raspoloženo za nacionalnu stvar. Na terenu, hrvatski borci su se dokazali sposobnima da se „kreću kao ribe u vodi“(6); njihova hrabrost i njihovo moderno naoružanje, među kojim su bili u rukama ustaša moderni automatski samokresi, koje velikosrbi(7) nikad prije nisu vidjeli pa su bili izbezumljeni.

a međunarodnom planu, „pobuna u Lici“ i divljačka represija su znatno pridonijeli kompromitiranju već dovoljno kompromitirane predodžbe o Jugoslaviji. Od studenog 1932., britanski zastupnik Rhys John Davies postavio je svojoj vladi pitanje o gaženju ljudskih prava u Jugoslaviji, a par mjeseci nakon toga grupa američkih književnika (Theodor Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair, Erskine Caldwell) prosvjedovali su protiv tortura koje provodi jugoslavenska policija. U Francuskoj pak, katolički zastupnici Ernest Pezet i Robert Schumann(9) pridružili su se prosvjedima, dok je novinar Henri Pozzi objavio oštru osudu Jugoslavije. K tome, u očima mnogih promatrača, pobuna i panika koja je uslijedila iznijeli su na vidjelo strukturalnu slabost i zemlje i njezine vlasti, koje neki ne će nikad zaboraviti...

Bilješke:

Bibliografija:

Christophe Dolbeau

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

Sve je moguće u komunističkoj RH!

Još ni jedan nevini Hrvat nije dobio odštetu od agresora za zločine u Domovinskome ratu, a hrvatska država je počela plaćati odštete Srbima i za navodni PTSP-i!

Još prije ovog slučaja, hrvatska se država nagodila i sa nekim drugim navodno mučenim Srbima u splitskoj "Lori", pa im je već ukupno isplatila za navodne zločine kroz koje su prošli više od tri milijun kuna. Sada ta sredstva moraju hrvatskoj državi vraćati obitelji zatočenih i optuženih hrvatskih branitelj, koji su tim nesvakidašnjim činom stjerani na prosjački štap, ili bolje rečeno - na ulicu!

I na ovom primjeru, na žalost, ispada su Hrvati sami sebe napali!

Pismo knezu Branimiru

Blažen čovjek, koji se Boga boji

Dragom sinu Branimiru,

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalamist veli: "Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji"; a sam veli u evanđelju: "Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti". Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: "Proslavit ću one koji mene slave".

Nakon što je uz pomoć Bizanta protjerao Domagojeve sinove i tako postao pravi bizantski igrač, razočarani i nezadovoljni hrvatski narod odlučuje god. 879. kneza Zdeslava srušiti s prijestolja, te dovesti kneza Branimira koji će potom odmah vratiti stvari na svoje mjesto.Knez Branimir se tako odmah odlučno odijelio od Bizanta, te je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda, izrazili odanost i povratak prijestolju sv. Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

Antemurale Christianitatis

Mlečanima je smetala jaka i nezavisna Hrvatska pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih god. 887. Neretljani razbili kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Nakon tog poraza Mlečani su morali plaćati godišnji danak (tributum pacis) Hrvatima i Neretljanima za slobodnu plovidbu i trgovinu. "Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se je snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.

U doba kneza Branimira mnogo se je gradilo. Tako je ostalo sačuvano pet njegovih natpisa: u Gornjem Muću gdje je dao sagraditi crkvu na čast majke Božje Djevice Marije (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm), Šopotu kraj Benkovca, Ninu, Ždrapnju kraj Skradina i Otresu kraj Bribira. Na gredi iz Šopota kod Benkovca zabilježen je latinskim jezikom "BRANIMIR" najstariji spomen hrvatskog imena u narodnom obliku, a na zabatu natpis "DUX CRUATORUM".

Što sve otkriva provala u stan Đurekovićeve udovice?

Štoviše, s pravom se u normalnom koliko-toliko demokratskom društvu očekuju i očitovanja mjerodavnih državnih služba kao i političara o takvom nemilom događaju. No sve je to izostalo, tek je vijest prenijela Nova TV, poneki portali i Večernji list (više nego indikativno!) u rubrici »Vijenci & kaktusi« u kojoj se ocjenjuje TV-program.

Ta je provala, bez sumnje, prvorazredni politički i sigurnosni incident. Iskazivanje je to krajnje bešćutnosti prema udovici, starijoj gospođi, koja je u cijelom slučaju tragična žrtva komunističko-udbaške zavjere. Provala u njezin stan još je jedno otvoreno gaženje žrtve i pokazatelj beskrupuloznosti kad se radi o zaštiti interesa pojedinaca i točno određenih skupina. Taj incident otkriva da je tek sada, početkom rujna 2013. godine, netko u Hrvatskoj shvatio da bi se ipak moglo dogoditi suđenje za sudjelovanje u udbaškim zločinima, a sve dosada nikome od mjerodavnih takvo nešto očito nije padalo ni na kraj pameti. Incident, htjeli to priznati ili ne, otkriva jako puno o hrvatskoj stvarnosti, otkriva ne samo zaštićenost onih koji su sudjelovali u režimskim terorističkim zločinima nego i njihovu dominaciju u društvu koja nije dopuštala da se ta pitanja opće glasno postave. Incident skida masku s tobožnje demokracije u Hrvatskoj i potvrđuje kontinuitet moći i kontroliranja zemlje onih istih snaga koje su je kontrolirale za komunističkog režima.

Taj incident nameće, dakle, iznimno važno pitanje: Funkcionira li u današnjoj Hrvatskoj uz izabranu i legalnu vlast također skrivena paravlast? Ako bi odgovor na to pitanje bio potvrdan, a mnogo je razloga da se tako zaključuje, onda se nameće i drugo jednako bitno pitanje: Tko zapravo kontrolira Hrvatsku legalna vlast ili ilegalna paravlast? Mnoge indicije postoje, osobito u obavještajnoj tajnoj sferi, da uz regularne tajne službe funkcioniraju i bivše jugoslavenske tajne službe, a čiji položaj postaje nesiguran neumoljivim zahtjevom Europske Unije da Hrvatska poštuje obvezu koju je potpisom prihvatila, tj. da prihvaća kao zakonit i obvezujući europski uhidbeni nalog. Da je bivšim tajnim službama neprihvatljivo procesuiranje stroge hijerarhijske upravljačke vrhuške, posve je razumljivo. No, kakva je uloga Vlade u sprečavanju toga neizbježnog procesuiranja, po onoj narodnoj da je pravda spora ali dostižna? Želi li Vlada i njezin predsjednik zaista zaštititi tu udbašku vrhušku ili su i Vlada i njezin predsjednik na to prisiljeni? Kakav god bio odgovor na ta pitanja, Hrvatska je u višestrukom gubitku. Smije li legalna vlada svjesno voditi zemlju u gubitke, poteškoće, sankcije i nevjerodostojnost na međunarodnoj razini?

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Sjećanje na Grozdu Budak iz Zagreba

Grozdin otac preživio je atentat, no odlučio je napustiti zemlju jer je očekivao da će ga ponovno nastojati ubiti. Također se želio priključiti ustaškom pokretu koji je djelovao u inozemstvu. U emigraciju, u Italiju, otišao je skupa sa suprugom 2. veljače 1933. Obitelj se tada razdvojila. Sin Zvonko bio je kod strica Nikole u Americi, u Pittsburghu, gdje je već ranije počeo studijem, Nedu su roditelji smjestili kod obitelji Duić koja je živjela u Grazu u Austriji, a Grozdu, koja je bila u 3. razredu pučke škole, ostavili su u Zagrebu kod obitelji Ivana Wernera. K sebi u Italiju doveli su je nakon završetka školske godine, tijekom ljeta 1933.

O Grozdinom životu u novom zagrebačkom razdoblju zabilježeno je nekoliko fragmenata. Prijateljica Marijana, koja se kasnije udala za Krešu Wernera, sina Ivana Wernera, išla je s njom u isti razred (na fotografiji: zadnji red, četvrta s desna) i zna da je Grozda bila draga i otvorena djevojka, a uz to i odlična učenica. Marijana se sjeća da se Grozda veselila kada su sa sestrom Ancilom Buntak, njihovom razrednicom, išle na izlete, osobito često na Sljeme. Grozda je uvijek sa sobom nosila velike komade kruha i sira, jabuke te čaj - kako joj je majka pripremala. A sestra Ancila bila je pažljiva i zauzeta profesorica. Na izletu je učenicama tumačila o povijesti kraja, o ljudima, o krajoliku – o svakoj biljčici i svakom stablu. Ponekad bi ipak znala biti i stroga. Kad bi mislila da učenice nisu na satu dobro surađivale ili da su na hodniku bile bučne, morale bi u školi ostati nakon nastave, a ona bi im iz svoje trošne knjižice starog francuskog bontona čitala pravila o lijepom ponašanju. Marijana se sjeća da je jedino Grozda mogla na francuskom odgovarati na pitanja kojima je sestra Ancila provjeravala jesu li učenice razumjele i zapamtile. Nedjeljom su sve učenice, pa i Grozda, redovito bile na sv. misi u Crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj, u svojim plavim školskim odorama.

U Zagrebu je Grozda - ili Grozdica, kako ju je mama zvala – sklopila brojna prijateljstva. Osim s Marijanom osobito dobra bila je i s Mirnom Frković, kćeri Ivice Frkovića, kasnijeg ministra u vladi Nezavisne države Hrvatske. Mirna je također bila u razredu s njom i Marijanom (na fotografiji: drugi red, druga s lijeva, s pletenicama). Grozda je s djevojkama išla u kino te u plesnu školu na Savskoj cesti. Puno vremena provodile su u Matici hrvatskoj, gdje su se održavale brojne aktivnosti državnotvorne mladeži. U tom krugu je doživjela i svoju prvu ljubav, nažaost takvu koja joj je slomila srce.

Zadnji, 8. gimnazijski razred Grozda više nije polazila, već je razred i maturu polagala kao privatna učenica. Iz Zagreba je naime s ocem odlazila u Njemačku. Mile Budak bio je od 2. studenoga 1941. na dužnosti hrvatskog poslanika u Berlinu. U Zagreb su se vratili 23. travnja 1943.

Vladimir Frković opisao je kako su ih Englezi na brzinu bezobzirno utovarili u kamione te im rekli da ih voze kako bi ih smjestili na drugom mjestu. Oduzeli su im vozila, a pojedini engleski vojnici za sebe su tražili i vrijedne osobne predmete. Prvi dan su ih dovezli do Spitala i ondje ostavili noćiti, a rano sljedećeg dana utrpali su ih u druge kamione. Vozili su u smjeru jugoistoka i zarobljenici su osjećali da će biti izručeni. Uistinu, oko deset sati prije podne pred podvožnjakom kolodvora u Rosenbachu Englezi su ih, uz cinični smijeh, predali partizanskom komesaru. Partizani su ih odmah utjerivali u vagone koji su stajali na kolodvoru, a vrata za njima zatvarali su željeznim polugama..

Dva sljedeća dana proveli su u vojnoj baraci, s krevetima na kat. U ponedjeljak 21. svibnja oko 1 sat potjerali su ih u četveroredu natrag na kolodvor u Jesenicama i utjerali ih u stočne vagone. Ovaj put su ih prevezli do Škofje Loke. S kolodvora u Škofjoj Loki su ih tjerali cestom uzbrdo, pa puteljkom na jedan brežuljak. Ondje se nalazilo nekoliko baraka. Bile su potpuno mračne i smrdljive. U njima nije bilo ni kreveta ni pokrivača, tek hrpe prljave slame.

U četvrtak 24. svibnja partizani su prozvali dvadesetak ljudi iz skupine i odveli ih na glavnu cestu, i dalje. U petak ujutro došli su s novim popisom i prozvali drugih dvadesetak ljudi. Tom prilikom su ljude, nakon izlaska na cestu, ukrcali u mali plavi autobus. Zarobljenici su u baraci ubrzo nakon odvođenja ove skupine čuli pucanje strojnica. Kod mnogih su se budile zle slutnje, no poneki su se pokušali tješiti mišlju da partizani možda slave, jer su ranije toga dana pjevali i govorili da slave Titov rođendan. Nakon dvadesetak minuta plavi autobus se vratio bez zarobljenika, samo s partizanskom pratnjom. Pratnja je autobus ostavila na cesti i otišla prema kućama u kojima su bili smješteni.

Grozda Budak se nikada nije vratila svojoj kući. Nisu se vratile ni Ana ni Mirna.

Nakon propasti Jugoslavije i komunizma Vladimir Frković je, 1991., obilazio mjesta stradanja te je u mjestu Crngrobu pokraj Škofje Loke susreo svjedokinju koja se jasno sjećala da je u svibnju 1945. vidjela kako partizani vode grupu djevojaka, iz smjera zarobljeničkih baraka do jednog skladišta u zaseoku Crngroba. Pred kućom su im naređivali da skinu odjeću. Vodili su ih u podrum. Svjedočanstvo slovenske svjedokinje zabilježeno je kamerom.

Od djevojaka na školskoj fotografiji Grozde Budak iz šk.god. 1940./ 41. jugoslavenski partizani ubili su njih tri: Grozdu Budak, Mirnu Frković i Marijanu Krčmar. Nekoliko učenica spasilo se odlaskom u Argentinu. Marijana Šarić Werner na Bleiburgu je rodila blizanke, koje su sljedeći dan umrle. Živjela je, do 1995., u Argentini, više nikada nije imala djece. Tužnim odlaskom u Argentinu spasile su se i učenice Nina Grivičić i Iva Cekuš – obje su na školskoj fotografiji. Odlaskom u Argentinu spasilo se i nekoliko profesorica - redovnica i laikinja. Nekoliko profesorica, primjerice Silva Radej (na fotografiji: desno), završile su u jugoslavenskim zatvorima na višegodišnjoj robiji.

A za slobodu su sigurno molile i Grozda, Ana, Mirna, Jasna, Marijana.... Mi ustrajno i usrdno molimo za njih.

Titoljubac Zoki: Hrvatska nije ptičji rezervat!

Nipošto, Hrvatska, zemlja i ljudi, i nije ptičji rezervat ali zato antihrvatska politička vrhuška sliči na Kukuriku-jato očerupanih kokoši! Što je to premijer ustvari htio reći? Pa poprilici ovo: „Ne priznajem ja sud nekakve bolesno ambiciozne eu-babetine, 'meni može suditi samo sud moje komunističke Partije'“, kao da čujemo riječi njegova idola, druga Tite s bombaškog procesa u Zagrebu, 14. studenog 1928. Uistinu, zahvaljujući upravo takvima kakav je Zoran Milanović, a mnogo ih je, Hrvatska i nije u opasnosti postati ptičjim, ona je ono što je i do jučer bila, rigidni UDBA-ški rezervat. Naime, Josip Perković nije jedini udbaški egzemplar niti je jedino lice s njemačkih tjeralica.

Ponovno uhićenje Boljkovca!?

„...Jesu li izvjesni Zatezalo i Trgovčić prvi zapucali prema dvojici zarobljenika, Ljubica ne zna, no zna po majčinoj i bratovoj priči, da joj je brata dokrajčio Boljkovac. Dok je Volović od prvog metka preminuo, njen brat Valentin još je davao znakove života. - Stoput su to ponavljali, Vale je davao znakove života, a Boljkovac je rafalom opalio njemu iznad glave i prosuo mu se mozak i lubanja tamo po cesti. Svima koji su ubojstvu svjedočili: 'O ovome nikome ni riječi, tko želi ostati živ', kaže Ljubica. Zaprijetio im je Boljkovac.“

„Organizator atentata na mene bio je Josip Perković“, jasno i glasno kaže Sindičićeva žrtva, Nikola Štedul u TV-emisiji! A evo što stoji izvještaju DORH-a pod ingerencijom Mladena Bajića, također provjerenog komunističkog kadra: „Kaznenu prijavu protiv Josipa Perkovića zbog kaznenih djela teških ubojstava iz članka 91. stavak 1. točka 7. Kaznenog zakona je podnio Nikola Štedul koji u toj prijavi navodi kako je Josip Perković odgovoran za organiziranje pet kaznenih djela teških ubojstava. Tijekom 1999. godine su provedeni dodatni izvidi s ciljem prikupljanja dodatnih obavijesti i dokaza na temelju kojih bi se mogla ocijeniti osnovanost ove prijave. Kako se tom prijavom Josipu Perkoviću stavlja na teret organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića i dr., te pokušaja ubojstva podnositelja Nikole Štedula, to su zatraženi podaci odnosno dokumentacija od Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a također su provedeni izvidi i druge radnje. S obzirom da provedeni izvidi nisu rezultirali novim činjenicama i dokazima, drugi zamjenik koji je tada postupao u predmetu utvrdio je kako je ranije rješenje (dakako, oslobađajuće iz 1997. g., nap. a.) osnovano i o tome obavijestio podnositelja.“

Umro hrvatski emigrant Tomislav Rebrina

Tomislav Rebrina rodio se 8. veljače 1936. godine u selu Brda u općini Kupres. Nakon što je zatvaran i progonjen od strane zloglasne jugoslavenske UDBA-e, Hrvatsku je napustio koncem kolovoza 1963. godine i nastanio se u Švedskoj, gdje se povezao s hrvatskim emigrantskim organizacijama.

S otetim zrakoplovom, nakon pregovora sa švedskim vlastima, trojka oslobađa 86 putnika u zamjenu za zatočene Hrvate i slijeću na uzletište u Madridu, gdje odslužuju dodijeljenu im zatvorsku kaznu. Nakon dvije i pol godine pomilovani su od strane tadašnjih španjolskih vlasti.

O životu ovog hrvatskog emigranta napisana je i knjiga ˝Let za Hrvatsku˝.

`Rebrina, Barešić i Bušić već su 70-tih vodili Domovinski rat`

Kako je u igri bio veliki posao, a i velik novac, njihovo izručenje i smrtna kazna, bilo je pitanje dana. Hrvatska udruženja vodila su dugotrajne pregovore s tadašnjima premijerom Palmeom, razgovarali su i sa kraljem Gustafom, no ništa nije uspjelo. Na otmicu zrakoplova odlučili su se kada su isrcpili sve druge mogućnosti – kazala je Mirjana Jurić, autorica knjige "Let za Hrvatsku" koja je u petak navečer predstavljena u dvorcu Vitturi u Kaštel Starome.

Godinama pripremala "Let za Hrvatsku"

Predstavljanju knjige u preunoj dvorani dvorca Vitturi, nazočio je, usprkos narušenom zdravlju, i Tomislav Rebrina, ali nije uspio govoriti. Tek je više puta s odobravanjem, ponekim smiješkom, ali više s tugom i sjetom odobravao riječi autorice Mirjane Jurić, te promotora, novinarke Slobodne Dalmacije Snježane Šetke i kolege Josipa Jovića.

Rebrina, Prskalo i Lisac oteli su zrakoplov na letu Göteborg - Stockholm, da bi se spustili u Malmeu, odakle su tražili puštanje na slobodu Mira Barešića i Anđelka Brajkovića, koji su u namjeri da iznude puštanje iz zatvora Miljenka Hrkača, osuđenog u Beogradu zbog navodnog podmetanja bombe u jednom beogradskom kinu, htjeli uzeti za taoce osoblje jugoslavenskog veleposlanstva u Švedskoj.

Odletjeli iz Švedske, u Španjolskoj ih pomilovao Franco

Švedska je vlada ispunila sve zahtjeve otmičara, koji su se nakon toga zajedno sa šestoricom puštenih osuđenika prizemljili u madridsku zračnu luku, predavši se španjolskim vlastima.

- Ova knjiga prikaz je jednog vremena, okolnosti i događanja i treba je promazrati kao takvu. U njoj se nismo libili ispričati i neke dijelove koji bacaju sjenu na ovaj događaj. Ova knjiga zapravo je životopis Tomislava Rebrine, čovjeka koji je svjestan da čini kažnjivo djelo, stavio sudbinu na kocku i odlučio pomoći prijateljima. Njegova namjera nije bila iskazati se junakom, njegova namjera nije bila postati terorisom, on je samo htio da njegovi prijatelji žive i odsluže kaznu – kazala je Mirjana Jurić, popraćena pljeskom nazočnih, uključujući i Tomislava Rebrine.

Vratio se u domovinu, dvaput ranjavan kao dragovoljac

- Ispovijest Tomislava Rebrine, danas 78-godišnjaka, kojeg život nije mazio, znalački je u knjigu pretvorila Mirjana Jurić – istaknula je Snježana Šetka govoreći o "Letu za Hrvatsku". Opisavši Rebrinino djetinjstvo u mjestu Brda na Kupresu, koji je kao šestogodišnjak svjedočio kako mu četnici pale kuću i čitavo selu, Šetka je potom ispričala kako je Rebrina kao mladić odlučio pobjeći u Švedsku.

"Bili su hrabri i pomalo ludi"

- Kome bi danas uopće palo na pamet oteti avion i tražiti npr. oslobađanje generala Gotovine iz Haaga i svih drugih hrvatskih branitelja? Vjerujem, nikome. Iako bismo svi mi Hrvati, htjeli generala na slobodi. Odmah bi nas proglasili teroristima i u spektakularnoj akciji neke specijalne jedinice, u stilu američkih filmova bi nas, sve poubijali. Pali bi i prije leta – rekla je Šetka, čestitavši autorici na knjizi, a Rebrini i prijateljima na hrabrosti.

- Što ako Švedska ne udovolji njihovim zahtjevima? No, na negativan odgovor nisu ni pomišljali. Tolika je njihova odluka je bila čvrsta i nepokolebljiva, i po cijenu života.

Nakon akcije javili se Franjo Tuđman i Vlado Gotovac

Ipak, kad se vide sve okolnosti u kojima su se hrvatski politički emigranti borili za hrvatsku slobodu, kad znamo da je Udba likvidirala 62 hrvatska emigranta, mogu zaključiti da su Miro Barešić, Tomislav Rebrina i Zvonko Bušić već sedamdesetih vodili Domovinski rat – kazao je Josip Jović.

Dječja tijela donosili su iz udaljenih sela da bi dokazali napad kemijskim oružjem

- Analizirali smo 13 videoklipova koje su prikazani da bi inkriminirali sirijsku državu. Tri videa među njima su inscenacija uz korištenje dječjih tijela. Djeca žrtve koja su snimljena nisu iz Istočne Ghoute, pa se pitamo odakle su, tko su im roditelji, kako su ubijena i na koncu gdje su pokopana. Potrebna je ozbiljna međunarodna istraga jer imamo razloga sumnjati da je riječ o djeci i odraslima iz 11 sela u latakijskim planinama koje je organizacija “Jobhat al Nusra” u stravičnom zločinu 4. kolovoza otela i otad im se gubi svaki trag. Članovi njihovih obitelji javili su da su neke od njih prepoznali na fotografijama i videomaterijalima iz Istočne Ghoute.

Objavila svim medijima

Je li moguć scenarij u kojemu bi jedna pobunjenička ratna skupina organizirala otmicu 150 stanovnika koje će koristiti kao „meso“ u kemijskom napadu, a potom prezentirati svjetskoj javnosti kao žrtve režima. Pitanja iz istrage časne Agnes i humanitaraca na osnovi iskaza svjedoka, poznavanja situacije na terenu, proučavanja snimki i zdravog razuma, doista su intrigantna.

Mrtva djeca i živi roditelji

Humanitarci tvrde da su prizori napada inscenirani Na pojedinim snimkama uočljivo je da su aranžirane, tvrde istraživači. Neke od žrtava uočene su u improviziranim mrtvačnicama u različitim gradovima, iz čega bi se moglo zaključiti da su prevoženi za potrebe snimanja. Konačno, nakon što je stradalo gotovo 1500 žrtava, gdje su pokopane? O tome gotovo da nema tragova, tvrde istraživači. Postoji snimka ukopa 8 žrtava, no pitaju se što je s preostalih 1458 žrtava? Gdje su ta tijela, gdje su pokopana, ako jesu pokopana?

Mlađi muškarci, zaključuju autori, mogli bi biti pripadnici Slobodne sirijske vojske i drugih pobunjeničkih skupina, a djeca bez roditelja, tko su ona? Na koncu otvaraju pitanje je li moguće da je sve bilo inscenacija uz uspavljivanje za potrebe snimanja? Gotovo nevjerojatno zvuči tolika razina manipulacije, ali jednako je nevjerojatno da nije bilo niti jednog masovnog sprovoda tolikih silnih žrtava. Dokaz zločina su tijela koja nedostaju. Zato skupina oko časne majke Agnes Miriam traži neovisnu međunarodnu istragu i apelira da se događaji iz predgrađa Damaska rasvijetle. (SD)

Opasna igra

Tuđman je umro shrvan bolešću, okružen nerazumijevanjem, a vlasti se dočepao iskusni partijski aparatčik Račan, dobrim dijelom na krilima Budišine i narodne naivnosti. Račan je svoj posao, kao i uvijek, dobro odradio. Stvorio je zakonske, institucionalne, medijske i druge pretpostavke za rast i bujanje jugoslavenskog resentimana. Isprva polagano, zatim sve brže i otvorenije. Sanader se u toj mišolovci snalazio kako je znao i umio nastojeći da se gazdama ne zamjeri i što više ušićari za sebe i za svoje jato. Kada je Sanader svoju dionicu odradio, štafetu je pionirski srčano ponijela Jadranka Kosor. Koju je Mesić od milja nazivao Suzana. Kažu da on dobro zna i zašto. Zapadnobalkanski projekt cijelo je to vrijeme dobro napredovao, štoviše odlično.

Međutim, čini mi se da tu ima još nečega. Mislim da nije pošteno podcjenjivati političku pamet Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića. Tvrdoglavost i zavidna vještina kojom to troje ljudi ustrajava u ostvarenju svojih političkih vizija, to jest restauraciji društveno-političkog okvira u kojem su odrasli kao djeca pripadnika povlaštene kaste, zaslužuju respekt. Kada im ciljevi ne bi bili dijametralno suprotni težnjama hrvatske većine. No, narod ih bira, pa možda sam ja taj koji griješi u procjeni toga što narod uistinu želi.

Stvari su prilično jednostavne onome tko ih želi objektivno ocijeniti. Tko je želio uspostavu neovisne Hrvatske, morao je raditi na rušenju Jugoslavije. Onaj tko želi ponovnu uspostavu nekakvog jugoslavenskog ili balkanskog okvira, treba zdušno raditi na podrivanju i slabljenju Hrvatske. Nas nekolicina pisali smo o tome još prije dosta godina, na pamet mi padaju Milovan Šibl, Benjamin Tolić, Mate Kovačević itd.

MILAN BANDIĆ NA PUTOVIMA KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

Milan Bandić, kao političar, potekao je iz srca zločinačke Komunističke partije. On je toj partiji uvijek ostao vjeran. On se uspješno prilagodio današnjim prijetvornim političarima i politikama. On je brod koji zna koristiti sve vjetrove koji se trenutno nalaze na morskoj pučini. Međutim svi ti vjetrovi njemu pomažu da svoj brod doveze do željene luke. Možda neki misle da on nema politička uvjerenja. Mislim da su u krivu. Njegova glavna politička uvjerenja formirala je Komunistička partija. Njegovi učitelji bili su najvrsniji komunisti zadnje faze formalne vlasti Komunističke partije i neformalne vlasti Komunističke partije. Ti učitelji su: Ivica Račan i Zdravko Tomac. Zato Milan Bandić nije ni prihvatio (a ni oni njega) novo vodstvo nakon smrti Ivice Račana. To novo vodstvo svoje snage crpi iz nereformirane Partije. Vodstvo Partije pod Zoranom Milanovićem je štetno i no kratkovidno. Milan Bandić je političar novog kova.

No, trebalo bi predvidjeti moguću ulogu Milana Bandića u budućnosti hrvatske politike. Je li možda on mogući potencijalni vođa Nove Jugoslavije ili neke slične tvorevine? Ne treba smetnuti s uma da je EU vrlo krhka tvorevina. Pa čak i opstanak EU ne isključuje balkanske integracije. Bandić je najlukaviji političar u Hrvatskoj. On doduše nema neku viziju, Hrvat je koliko mu treba za politički uspjeh, dobro se utržio i u Katoličkoj Crkvi, Hercegovac, pragmatičan, mnoge utakmice je dobio, pomaže i gay projekte. On je političar koji uistinu dugo i uspješno plete mrežu. Možda sam u nju upadne?

'Ne ćete u Čavoglave'

Svakodnevno čitam, slušam i gledam da su takvi i kršćani u Siriji, pa i na čitavom Bliskom istoku. Neprestano su na kušnji, razlikuje se samo način od države do države. U Siriji, rekosmo i znamo da pucaju na njih, u Izraelu im otimaju kuće. Zaprepastio sam se kad sam to pročitao. Radilo se o stranicama Kustodije Svete zemlje i nemam nikakva razloga dvojiti u istinitost napisanoga. Poglavito se radi o Jeruzalemu. Dovoljno je da pronađu bilo kakav razlog za kojeg se mogu uhvatiti i ti ostaješ bez doma. Kustodija muku muči da spasi ono malo kršćana što ih još tamo ima. Pa im između ostaloga gradi stanove. I što sad? Može li demokracija sve spasiti, ali ona demokracija koja se zaista oslanja na volju naroda što proizlazi iz njegove suradnje s naravnim zakonom u sebi? Mislim da bi mogla, jer ovih je dana između ostaloga zaustavila i napad na Siriju, nadajmo se trajno. Neki zbog svega predlažu ruskog predsjednika Putina za Nobelovu nagradu za mir. Ako je Obama može imati i voditi ratove, onda je može imati i on zaustavljajući ih, tako obrazlažu. Zacijelo bi je dobio kad bi se tako razmišljalo, ali očito stvari stoje drukčije. Na pozornici je velika igra u kojoj su figure ljudski životi, tako nebitni igračima. Može ih se lako žrtvovati, onoliko koliko je potrebno. Jedni govore da je sve nastalo zbog trgovaca oružjem. Dovoljno ga proizveli, a nema dovoljno ratova da se potroši. I onda treba od vremena do vremena potaknuti poneki da proizvodnja ne bi stala. Nisam stručnjak ni za to, pa bih samo zaključio da je svejedno što je zapravo u igri, svejedno nije samo što se zbiva i što je plod svega. Osim razaranja, ubijanja i drugoga što rat nosi sa sobom, plod su i ničuće teokracije. Egipćani je izgleda uspješno čupaju, ali vidjet ćemo još kamo će sve okrenuti. Igra je u tijeku, krvava i neljudska.

Marko Perković Thompson, jedan od branitelja čiji sam stih stavio u naslov ovoga ogleda, ovih je dana prošao Hercegovinom. Pjevao je u Mostaru. Ovisno koliko vjeruješ svojim očima i koje medije rabiš, zaključuješ da ga je slušalo 10.000 – 25.000 ljudi. Kakva mora za njegove protivnike ili protivnike onoga o čemu on pjeva! Bilo je tako i u Domovinskom ratu. Onaj stih »Ne ćete u Čavoglave« postao je prepoznatljiv stih iz Domovinskog rata uz razne druge. I nastavio se do današnjeg dana. Najsvježiji je primjer pokušaj nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar. Otpor je kriknuo iz duše naroda, iz duše onih koji su prošli vukovarski pakao i znaju što se zapravo uvodi ovim nametanjem ćirilice. Pridružili su im se i igrači Hajduka velikim transparentom na utakmici s Dinamom i zbog toga zaradili srdačna priznanja. Navijači obje momčadi ponovno su zajedno pjevali, kao ono devedesetih, a nisu se tukli zavedeni zločinačkom rukom bivših vremena.

Stvarno se treba oduprijeti raznoraznim današnjim dosadnim nastranim strujanjima. Početi nam je najprije s medijima, nastaviti sa zakonima, onda... Puno toga ima, ovdje samo spomenimo jedan zakon. To je onaj o laicizmu koji francuski ministar znanosti Vincent Peillon, njihov Jovanović, nametnu svim javnim školama. Da bi se poboljšala harmoničnost u razredu, tako on kaže, treba ukloniti svaki znak religioznosti, ne samo sa zidova nego i s vanjskog izgleda đaka. O nutarnjem izgledu nije se usudio govoriti, podrazumijeva se da on dolazi nakon uspješno preoblikovanog vanjskog. Država, tako on opet, mora postati jedina obrazovna ustanova koja će prenositi »neutralne« vrijednosti. Naravno da se roditeljima ovo ne sviđa, ali što oni znaju kad nisu bili revni pohađatelji škole Francuske revolucije, iluminista i sličnog društva.

Ne trebaju nam srpski tutori govoriti kako ćemo se ponašati!

Po završetku Domovinskog rata i procesa "mirne reintegracije" hrvatskoga podunavlja, Vukovar ponovno postaje branikom Hrvatske opstojnosti i integriteta.

Dočekivanjem srbijanskih vladinih dužnosnika u Vukovaru danas se još jednom sili prijateljstvo bez povjerenja. Protudruštvo u kojem živimo daje legitimitet predstavnicima srbijanske Vlade, koji po pitanju provedbe Hrvatskog zakonodavstva nisu pozvani davati svoje mišljenje u Vukovaru. Izjave dužnosnica srbijanske Vlade još jednom potvrđuju sljedeće:

2. da velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i grad Vukovar nije po njihovom mišljenju relevantan faktor u bilo kakvim razgovorima s predstavnicima lokalnih vlasti u Vukovaru, kao ni genocid i ratna odšteta za počinjene materijalne štete i duševne boli,

4. Tutorskim odnosom prema inicijativi Stožera i građana grada Vukovara pokazali su do koje razine srpska Vlada sebi daje za pravo da i dalje može utjecati na odluke kojima se izgrađuje budućnost ovoga grada što im lokalna vlast i gospodin Sabo sramno omogućavaju.

U takvom kontekstu i okružju gradonačelnik grada Vukovara niti jednom svojom izjavom nije pokazao da razumije svu tragičnost cjelokupne situacije u koju je ponovno svojom bešćutnošću i nestručnošću doveo grad Vukovar.

Građani Vukovara ne moraju nikoga uvjeravati o svojoj miroljubivosti, dobroti i uljudnosti, jer Stožer i građani ne trebaju tutore srbijanske provenijencije da im govore kako se trebaju ponašati i provoditi zakone vlastite države.

Srbijanski predstavnici ne žele uvidjeti niti pokazati ni najmanje pijeteta prema žrtvama, koje su nažalost zbog njih i njihove politike nastale. Smatramo, da srbijanska predstavništva ne trebaju više dolaziti u Vukovar osim ako neće prije toga posjetiti Ovčaru i pokazati počast poubijanim ranjenicima i bolničkom osoblju. Upravo na ovaj način, lokalne vlasti na čelu s gradonačelnikom Sabom, građane grada Vukovara tjeraju u agresiju kako bi se postigao oružani incident, a ne spriječilo nasilje.

Koliko god nas svojim provokativnim postupcima tjerali na mržnju, neće te uspjeti! Koliko god nas tjerali na agresiju nećete uspjeti! Mi ćemo uspjeti i ustrajati pri mirotvorenju kao i 1991. i odbijamo mrziti bez obzira na sve vaše provokacije!

TJERALICU (WANTED)

ANTE GOTOVINOM

NK Troglavu kazna od 600 KM zbog podrške Vukovaru!?

Zastavama Herceg Bosne koja ni jednim zakonom u BiH nije zabranjena punimo proračun redovno Nogometnom savezu BiH. A evo počeli smo i zbog podrške svojim braniteljima. Znači apsolutno nikakva uvreda sa tribina se čula nije osim spornog transparenta.

Pitanje je samo do kada će Hrvati ovo trpiti?!?

Podignuta optužnica protiv Josipa Boljkovca

Tereti ga se po zapovjednoj odgovornosti za ratni zločin jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) iz svibnja 1945. U optužnici ga se sumnjiči da je kao šef Povjerenstva OZNA-e za kotar Karlovac, zapovjedio da pripadnici 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a na lokaciji Vidanka-Curak ubiju 21 osobu.

- Okrivljenika se tereti da je od 7. svibnja 1945. do sredine lipnja 1945. godine u Dugoj Resi protivno propisima međunarodnog ratnog prava i načelima međunarodnog prava koja proizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti koje propisuje Haška konvencija (IV) o zakonima i običajima rata iz 1907. godine i protivno članku 46. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu koji je sastavni dio - Konvencije, kao šef povjerenstva Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a) za Grad i Kotar Karlovac, pod optužbama da su surađivali s ustaškim vlastima zapovjedio uhićenje i dovođenje većeg broja civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta u zatvor u podrumu zgrade Povjerenstva OZN-e za Grad i Kotar Karlovac.

Josip Boljkovac je početkom studenoga 2011. već bio uhićen, pritvoren i protiv njega je zagrebački Županijski sud pokrenuo istragu. Međutim, nepunih mjesec dana kasnije, pod pritiskom njegovog odvjetnika Ante Nobila, Ustavni sud je ukinuo odluke zagrebačkog Županijskog suda,ustvrdivši da se postupak protiv Boljkovca trebao voditi po novome, a ne starome Zakonu o kaznenom postupku, to jest da je istragu trebalo voditi državno odvjetništvo, a ne istražni sudac.

“Moral je oružje slabih…. jaki se na njega ne smiju obazirati.”, kaže Friedrich Nietzsche. I stvarno je tomu tako, na tom principu čovjek je stvorio i upravlja svijetom u kojem živi. Na vlasti mogu biti jedino jaki ili složni, jer slabima i nesložnima vlast niti nije cilj. Ako im vlast postane cilj, slabi i nesložni moraju postati jakima i složnima, ostvarit će vlast i nastavljaju igru po pravilima jakih i složnih, tako da jaki i složni nikako ne mogu izgubiti jer oni nude moć vladanja nad drugim čovjekom, a moć je toliko privlačna i neodoljiva…. Dok moral i dalje ostaje oružje slabih….slabi i nesložni kritiziraju, polemiziraju, dramatiziraju nadajući se da će i njima pripasti koja kost i privilegij moćnih i složnih. Cijena je vladanja odustati od Domoljublja, od vlastitih načela, ponašanja i počela. Cilj je postati vladajućim nad onima koji su slabi i nejedinstveni, a koja je cijena i kako se mjeri Domoljublje da se od njeg može odustati? Da li ljubav prema Domovini pretvoriti u zajedništvo za privremenu snagu koja će opet ubrzo okopniti zbog vuka u čovjeku koji želi plijen kad počne vladati, plijen za sebe a ne blagostanje za sve, za one koje bi morao čuvati, štiti, hraniti i o njima brinuti. Jer bez čopora što je On čovijek ili Vuk ? Kamo pripada?

Jel` ljubav prema Domovini opljačkati ju okoristiti se njome, jel` ljubav prema Domovini kohabitirati i surađivati sa dojučeršanjim agresorom, jel` ljubav prema Domovini biti godinama u službi antihrvataskih elemenata i onda najednom progledati i promjeniti kožu, boju, stranu, stranku?, Jel` ljubav prema Domovini otići na jedan dan u saborsku mirovinu i poslije se opet aktivirati i primati gotovo 40.000 kuna mjesečno dok radnici ne primaju plaću, jel ljubav prema Domovini visina vojničkog čina političara ili visina invalidnosti hrvatskog ratnika, jel` mjerilo Domoljublja broj dana u ratu ili broj Dionica koje posjeduješ, jel mjerilo Domoljublja nezaslužen metak ili nezaslužen imetak.? To su moje dvojbe kada sjedim, gledam ili slušam neke od "viđenijih" predsjednika stranaka, braniteljskih udruga, "istaknutih" pojedinaca i sličnih ljudi...to me tišti, muči, kida i ubija. Jel` ljubav prema Domovini dati za nju sve ili nešto,a uzeti sve što se može.? Jer mnogi oko mene drže da su dali nešto, samo rijetki su dali sve dragi moji suborci, moji prijatelji moj hrvatski narode.....onih koji su dali sve nema više među nama da nam sude zbog slabosti i nejedinstva koje sa nama i među nama vlada.

„ Doduše da su oni koji uglavnom nisu ratovali izmislili parsto tisuća kojekakvih likova kvazi ratnika - jesu. Da su tim i takvim likovima, kao i sebi samima uvalili solidne mirovine - jesu , da su branitelji teret i poprilčno neugodan uteg za svaku vladu i vlast – jesu. I trebaju biti častan teret i obveza koja će ih opominjati tko je stvarao državu i podnio najveći teret , najveću žrtvu za državu kojom imaju čast upravljati. Da su branitelji uglavnom ekstremni u svojim istupima - jesu i takvi trebaju biti (čke-plači-pi ratnici nisu dobili rat) , Da su manje-više i većinom samozvani "braniteljski predstavnici" i kojekakve braniteljske i ine udruge doveli i poduprali svojom šutnjom na vlasti razne Ive Sanadere i slične kao i ekipu koja nam je hapsila generale ali i "popalila" državu - jesu.

Da pravi branitelji uglavnom šute o još „pravijim“ "braniteljima" zbog kojih nas i prozivaju -istina- šute.

Ministar Matić: Objavom registra riješit će se lažni branitelji...

U RH ima "samo" 1190 Braniteljskih Udruga...

Jer oni koji su rat gledali na televiziji , u vjestima lako će zapovjedati onima koji se samo zovu braniteljima a to uistinu nisu. Samo zato da bi nas ostale koji jesmo bili još više obezvrijedili . Evo ja sam optužio i uperio prst sve takve a i tri svoja optužujuća prsta uperio u SEBE. Jer i ja sam za ovo stanje nacije odgovoran, nisam kriv al` jesam odogovoran. Ti i takvi koji nisu hrvatsku željeli, niti su za nju ratovali, nego se njome dobro okoristili , upiru posljednjih godina u nas isitnske branitelje, ne znajući kad upere prst da tri njihova prsta upiru u njih i da su oni odgovorniji i krivlji od mene. Jer oni su dobili povjerenje nacije,oni kroje pravila, uredbe i zakone , dobili su glasove , oni su dobili titule, fotelje i imetak, možda sudjelujući nekoliko dana u ratu. Oni su saborski zastupnici i ministri i predsjednici. A ja ? Što sam ja od stvaranja države zaslužio? Ja sam za razliku od mnogih od Vas, Vas mojih suboraca koji sam jer sam imao „sreću“ dobiti kroz mirovinu i invalidnost 10 % njihovih primanja uz boleštine, gelere i naravno METAK.

Je li moja invalidnost, oštećenje organizma geleri i metak za koje od 2007 primam 13 % primanja saborskog zastupnika dovoljna mjerica za cjenu mog Domoljublja? Ili sam odmah nakon ranjavanja sada već tako daleke 1993 trebao otići u mirovinu i ne raditi dalje, uzeti dionice, otvoriti firmu, prišehtati se kroz neku od udruga blisku vlastima i sve to višestruko naplatiti poput mnogih koji se nazivaju braniteljima i Domoljubima? Ili sam pak trebao poput našeg aktualnog premijera Milanovića ne otiči na ratište sa svojim prijateljima ikao mi je bilo tek 18 ljeta kao i mnogima od Vas nego čekati da sve prođe i onda politkom preuzeti tuđe zasluge što je svima njima svojstveno. Kao što rekoh i crvenim, zelenim,žutim ali i plavim vragovima.

POPIS DRŽAVLJANA BiH IZ INOZEMSTVA

Javiti nekom od rodbine da vam u matičnom uredu gdje ste rođeni prije popisa ishode Izvod iz matične knjige rođenih s upisanim JMBG

Ukoliko se ne možete osobno popisati dovoljno je:

- na dan popisa vaših ukućana, rodbine ili bližnjih jedna osoba treba popuniti popisni obrazac s vašim podtacima i predati ga popisnicima.

Djeca rođena u Republici Hrvatskoj kojima po roditeljima pripada državljanstvo BiH mogu s uvjerenjem o hrvatskom državljanstvu i svojim i roditeljevim izvodima iz matične knjige rođenih u matičnom uredu u mjestu rođenja roditelja ishoditi JMBG BiH.

Nikako nemojte slati poštom popunjene obrasce jer će svi takvi obrasci činiti kvotu dijaspore ili iseljeništva, a ne kvotu stanovništva.

Popišite se da ne budete državljani drugoga reda a potom vrlo brzo pobrisani iz svih matičnih knjiga!

Zbog čega je hrvatski branitelj Veljko Marić ostavljen kao "zadnje smeće"?

Međutim, u presudu se ističe da protiv njega nije svjedočila ni supruga od ovog navodnog civila, a ona je bila jedini očevidac ovog ubojstva!(sic!)

Ratni zločinac, za usporedbu, Veselin Šljivančanin od Haaškkog suda dobio je tek 10 godina zatvora, i već je na slobodi, Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba zločinačke JNA je oslobođen, Kadijević, zločinac nad zločincima nikada nije bio ni procesuiran, oslobođeni su i Jovica Stanišić bivši načelnik srpske Državne bezbjednosti, Frenki Simatović, zapovjednik četničkih specijalnih jedinica koje su klale i rušile po Hrvatskoj i tako dalje i tako redom. (Kad je Hrvatska službeno protestirala protiv ovakvih sramnih presuda?)

Čak je i trenutačni ministar branitelja nekim svojim izjavama "pokopao" Veljka Marića. I to on koji obilazi partizanske spomenike, gdje mašu sa jugoslavenskim zastavama i sviraju "Marš na Drinu" i plešu "Žikina kola", a ne može ga se vidjeti na mjestima gdje su nakon II. svjetskog rata ubijani nevini hrvatski civili. Taj i takav ministar kojeg podržavaju još samo one udruge, ili bolje rečeno njihovi čelnici, kojima dodjeljuje financijska sredstva, ističe da je on "odgovoran Vladi", da je "na strani SDP-a", a s druge pak strane predstavlja - hrvatske branitelje !?), od kojih se i dalje, nakon objavljivanja njegova Registra hrvatskih branitelja relativno mnogo ljudi koji su bili prvi kad je trebalo ubijaju - kao muhe! Od državnih i inih struktura nitko nije zainteresiran ni da se Veljko Marić prebaci iz Srbije na odsluženje daljnje kazne u Hrvatsku.

Kad je nedavno odigrana nogometna utakmica između Srbije i Hrvatske u Beogradu javno su spalili su hrvatsku zastavu, vikali "Ubij ustaše", a od njihova zviždanja nije se čula ni hrvatska himna. Nitko se od čelnika hrvatske politike koji su bili nazočni ovom skupu nije bunio, nitko nije protestirao. Čak su nakon utakmice govorili kako su Srbi odlični domaćini. A nevini Veljko Marić, kad mu dođe obitelj u posjetu, može s njima razgovarati "preko stakla". Za njega se ne osnivaju Zaklade, za njegovu obitelj nema državne potpore, nema čak kako rekosmo ni volje i želje da kao hrvatski vojnik odsluži kaznu u Hrvatskoj.

Toj i takvoj Hrvatskoj je važnije da zaštiti udbaša, navodnog ubojicu Perkovića, nego da uhiti Kadijevića, ili pomogne onom koji ih je branio dok su oni u vrijeme rata u podrumima kartali ili gledali televiziju.

NAHID KULENOVIĆ

Ing Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I.Galića 30. lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.

Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanojetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi". Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.

Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.

Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".

U svojem zadnjem članku "i krv za Hrvatsku" Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt

Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi" (Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik Stiijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires 1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).

I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".

Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".

Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.

Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vraatima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.

"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".

Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".

Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.

Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a granica na Drini je utopija.

Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču, dotle se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama, dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne, te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.

Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo neprijatelja s našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji. Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete u Titovoj Jugoslaviji.

Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3. Listopada 1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.

PRAVE HRVATE UBIJAJU KAO USTAŠE!

Za primjer, vi ne smijete javno vikati: ''Ubij srbina!'', ali zato smijete javno vikati: ''Ubij ustaše!'', te to i smijete sprovesti u djelo, jer zakon vas štiti kao srbočetnika i srbopartizana, pa bio taj četnik ili partizan srbo ili crvo. Inače crvo je crvljivo tkivo hrvatskoga naroda, koje se nedavno lako moglo prepoznati po beogradskim opijaonicama i na samom stadionu, gdje su crvi častili srbe šakom i kapom, opljačkanim novcem od hrvatskoga naroda, te su crvi i srbi zajednički uživali gledajući veliki četničko-partizanski transparent o ćirilićnom Vukovaru, da bi im svima skupa i srbima i crvima zaigralo predinfarktno srce na zvižduke upućene hrvatskoj himni, koji su zaslađeni s: ''Ubij, ubij ustaše!''

A istina je za sada jedna: U HRVATSKOJ JOŠ NEMA USTAŠA! Što ne znači da ih neće biti, a kada i ako ih bude (a najvjerojatnije će ih uistinu biti), pasti će i ćirilica i HDZ i HSP i SDS, a i SDP, HNS, HSP-ass i Mesić i Mudrinić i Karamarko i Manolić i Perković i Boljkovac i Mamić i Jovanović i Matić i Jaca i Šeks i mnogi drugi, a s njima i njihova umalo 70 godišnja udbaška, odnosno četničko-partizanska lažna povijest izpisana krvavim Crnim rukama i razdjeljena cijelome svijetu, koju je taj svijet i naučio u 70 godina, o ustašama, kao o najvećim ubojcama čovječanstva.

Gledam prosvjede u Vukovaru i što? Ništa. Sve ispada po onoj ličkoj ''vuk magare na plot nagonio'', dakako, kako bi ga prevario i požderao. Umjesto da su se u isto vrijeme prosvjeda u Vukovaru digli i seljaci, blokirali prometnice, da su u isto vrijeme radnici krenuli u konačan štrajk oslobođenja od udbaške, četničko-partizanske kopiladi, da su u isto vrijeme studenti krenuli u prosvjede protiv bezumne udbaške filozofije nerada, planirane u daleku hrvatsku budućnost, itd, itd, itd, itd.....

Ispuca samokres?

Uzme križ, prisloni ga na srce i umre

TO JE USTAŠTVO!

Jugokomunistički otrov povezuje jugopartijce!

Daljnji veliki zločin u Srbiji i Beogradu je napravljen nešto kasnije 20. lipnja 1928. nad zastupnicima HSS-a gdje su dvojica ubijena a trojica ranjena od kojih Stjepan Radić smrtno.

Zatim su slijedila umorstva predsjednika Hrvatskog križarskog pokreta u Trstu, Ivana Protulipca 1946. godine, Andriju Hebranga čelnika KPH ubili su pedesetih godina u Beogradu u zatvoru, zatim Poglavnika NDH u Argentini pa generala Drinjanina u Španjolskoj, te sedamdesetak poznatih hrvatskih političkih emigranata sve do Brune Bušića u Francuskoj i Stjepana Đurekovića u Njemačkoj te njegova sina Damira u Kanadi.

Zar to nije ipak "mentalni jugokomunistički" otrov kojega se oni ne mogu osloboditi pa makar se pretvarali u velike pokajničke Hrvate i katolike!

Je li ova država doista hrvatska ili je i dalje protuhrvatska?

Misno slavlje koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s brojnim svećenicima s područja biskupije okupilo je više od tisuću hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognanih Zrinjana i njihovih potomaka.

Objavivši okupljenima kako je nakon dugih pravnih borbi Republika Hrvatska vratila župi, odnosno Sisačkoj biskupiji, zemljište gdje je vjekovima bila župna crkva, te kako je župa Zrin prva osoba, doduše pravna ne i fizička, kojoj je vraćena oteta nekretnina nakon Drugog svjetskog rata u Zrinu, biskup Košić je u homiliji zazvao Božji blagoslov na gradnju crkve koja će uskoro započeti.

U nastavku biskup je progovorio o stradanju Zrina i njegovih stanovnika te istaknuo svjedočanstva zapisana u novoj knjizi Damira Borovčaka "Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački 'antifašizam' protiv hrvatskog pučanstva".

"Takvi su hrabri svjedoci vjere naši svjetionici, oni najbolje govore koliko je doista strašan i bezdušan bio taj sustav koji je brutalno ubijao i zatirao vjeru, vjernike i pastire, namećući silom klanjanje 'zlatnoj teladi', tj. nepostojećim krivim bogovima pred kojima su svi trebali pasti u prah i pepeo. A ti 'zlatni telci' bili su samo ljudi, dapače ono najgore od ljudi. Međutim, posijao je taj bezdušni režim – za koji bl. kardinal Alojzije rekao da je prouzročio najteži progon Crkve u njenoj povijesti (!) – toliko straha u duše našega puka da se ljudi i danas boje o tome govoriti, još uvijek s pravom svjesni da to zlo nije uklonjeno s lica zemlje. Dapače, dok god i jedan – a osobito visoki dužnosnik ove zemlje – brani taj režim te veliča i štiti počinitelje ubojstava u ime te ideologije, očito smo još daleko od katarze koja nam je kao narodu i društvu toliko potrebna", rekao je još između ostalog biskup.

Nakon mise slijedila je komemoracija žrtava Zrina te prigodan kulturno-umjetnički program povodom 505. obljetnice rođenja Nikole Šubića Zrinskog. (sv, uojsb / gk)

Dr. Gentry u potpunosti srušio teoriju evolucije

Zamislite da direktor tvrtke uruči otkaz Nikoli Tesli. To bi bila udarna vijest u svim svjetskim medijima. Nešto slično se dogodilo dr. Robertu Gentry, vodećem svjetskom stručnjaku iz područja radiokemije i geokemije. Razlog? Otkriće koje je razbilo teoriju evolucije.

Zbog svega navedenog, zamolili smo dr. Roberta Gentrija za kratak intervju.

Dr. Gentry, recite nam kako je sve počelo u Vašem slučaju koji je uzburkao znanstvenu i širu javnost?

Prihvatio sam takvo znanstveno tumačenje i kasnije kao profesor predavao studentima “evoluciju koju je Bog vodio”.

Što vas je potaknulo da promijenite svoje mišljenje o evoluciji?

Bio sam zatečen i nisam znao što mu odgovoriti. Moje vjerovanje u Boga i posvećenost znanosti su dospjeli u veliku krizu. Bilo bi više nego licemjerno da i dalje studentima predajem nešto u što nisam više mogao vjerovati – da su evolucija i Biblija kompatibilni.

Kako ste riješili problem koji je nastao?

Većina ljudi je čula za vitamin C. Njega proizvode biljke, a čovjek je od nedavno u stanju praviti ga u obliku šumećih tableta. Ako tabletu ovog vitamina stavimo u čašu vode, ona će početi da se raspada stvarajući mjehuriće u vodi. Pretpostavimo da je tableti vitamina C potrebana jedna minuta da se potpuno raspadne u vodi oslobađajući mjehuriće.

Naravno da ne, jer je proces raspadanja tablete mnogo brži od procesa zaleđivanja vode. Ali, ako biste vidjeli čašu zaleđene vode u kojoj se nalaze uhvaćeni mjehurići tablete vitamina C, što biste zaključili? Jedini mogući zaključak bio bi da je u pitanju neki model zamrzivača koji je u stanju da zamrzne vodu brže nego što se tableta vitamina C raspadne – brže od minute.

1. Netko je ubacio tabletu vitamina C u čašu vode.

Već smo spomenuli kako se u biljkama odvijaju određeni procesi u kojima se stvaraju vitamini, a među njima i vitamin C. S druge strane, u stijenama se odvijaju procesi gdje se određeni kemijski elementi raspadaju i na taj način stvaraju određeni tip “mjehurića” u stijeni.

Neki nestabilni kemijski elementi se raspadaju brže, a neki sporije, ali svoje mjehuriće raspadanja mogu ostaviti samo u čvrstoj stijeni. Ako je stijena tekuća, kao što je to slučaj s usijanom lavom, tada oni ne mogu ostaviti mjehuriće – na isti način kao što tableta vitamina C ne može ostaviti mjehuriće raspadanja u tečnoj, već samo u zaleđenoj vodi.

Međutim, ja sam otkrio nešto potpuno suprotno. Naime, na svim kontinentima diljem svijeta, u granitu, pronađeni su mjehurići raspadanja jednog neobičnog kemijskog elementa. U pitanju je polonij, koji se raspada u samo nekoliko minuta. To znači da je granit morao očvrsnuti za najviše nekoliko minuta.

Ono što je učinilo ovo otkriće još nevjerojatniji, jeste da tip polonija, koji je ostavio mjehuriće u granitu, ne postoji nigdje u prirodi samostalno, već samo kao dio nekog većeg lanca raspada, kao što je to lanac raspada urana (slika 5).

U slučaju zaleđene vode s mjehurićima tablete vitamina C, mogli smo izvesti dva zaključka. Na isti način i ovdje, u slučaju granita za mjehurićima ovog polonija, možemo da izvedemo dva jasna zaključka:

Ovi zaključci jasno ukazuju na Onoga koji je ubacio u polonij u granit i ostavio nam dokaze o stvaranju planeta Zemlje za vrlo kratko vrijeme – upravo onako kako piše u Njegovoj knjizi – Bibliji. Zato ja ova otkrića u granitu nazivam “otisci Božijih prstiju”.

Kako su ova otkrića utjecala na Vaš problem na poslu?

U to vrijeme je došlo do sudskog spora u državi Arkansas, jer je ta država donijela odluku da se pored teorije evolucije u školske programe uvede i nauka o biblijskom Stvaranju – poznata kao “kreacionizam”. Jedna vrlo utjecajna nevladina organizacija – AKLU, tužila je državu Arkansas zbog takve odluke, s obrazloženjem kako se tom odlukom krši Ustav Amerike u kojem se kaže da su država i religija odvojene.

Kako je proteklo suđenje?

Nakon mog uvjerljivog izlaganja, sudac Overton je pozvao vodećeg svjetskog evolucionistu iz područja geologije, Dr. Brenta Dalrympla, da pokuša objasniti moja otkrića. Dr. Dalrymple je sležući ramenima rekao kako sada nije u stanju objasniti moje nalaze u granitu i da je to u ovom trenutku za njega “misterija”. Ali je još dodao da “ne treba se oko toga uzbuđujemo jer će znanost uskoro sigurno uspjeti objasniti ovu MALU MISTERIJU STVARANJA”.

Kako ste dočekani na poslu?

U kom smjeru se Vaš život i znanstveni rad dalje odvijao?

Što bi bio vaš zaključak na kraju?

Vodeći svjetski znanstvenik (ateist) tvrdi: Bog zaista postoji

Profesor Flew je bio idol svim svjetskim ateistima, a njegove debate s religioznim znanstvenicima bile su omiljeni program ateistima diljem svijeta. Veliki uspon ateizma u suvremenom svijetu doveo je do formiranja brojnih klubova ateista, a ikona svakog od tih klubova bio je prof dr. Anthony Flew. A onda se dogodilo nešto neočekivano, šokantno ...

(Prvo pitanje): "Gospodine Flew, ja u rucim držim Bibliju. Gdje je nastala ova knjiga? "

Onda mu je religiozni znanstvenik prigovorio: "U ovoj knjizi se nalazi informacija, što znači da je knjiga nastala u umu pisca, a ne u tiskari. Slažete li se? "

A onda je uslijedilo pitanje na koje dr. Flew nije znao odgovoriti:

Dugotrajna šutNJa dr. Flewa bila je šokantna za njegove ateističke simpatizere, pa je razgovor skrenut na drugu temu, a spomenuto pitanje ostalo je neodgovoreno.

I tako su činjenice odvele najpoznatijeg svjetskog ateistu do zaključka koji je iznio na konferenciji za tisak koja će izazvati pravi potres u velikom dijelu znanstvene zajednice. Pred brojnim kamerama dr. Flew je izjavio:

Šok je bio potpun. Nevjerica nije silazila s lica i usana vojske svjetskih ateista.

Ali, kao što smo svjedoci da u ovom svijetu postoji ona strana koja agresivno prikazuje svjetlost kao tamu, crno kao bijelo, a slatko gorko, tako je nastavljena agresivna kampanja u brojnim medijima kako dr. Flew nije izjavio da je postao religiozan, kako ga "religiozni fanatici pogrešno interpretiraju "i kako je ateizam jedini pravi put u životu.

U svojoj knjizi dr. Flew, kao maestralni filozof i logičar, pokazuje kako je najpoznatiji svjetski evolucionist, Dr. Richard Dawkins, potpuno pogrešno objasnio fenomene u prirodi, i zloupotrijebio svoj utjecaj kao profesor biologije na Oksfordskom sveučilištu. Knjiga dalje obrađuje i druga pitanja u vezi s odnosom znanosti i religije, i znanosti i ateizma, i predstavlja pravi udžbenik zdrave logike i jednostavnog znanstvenog razmišljanja.

Razvoj znanosti bacio je novo svjetlo na bezbrojna čuda prirode koja potvrđuju tvrdnju da je ovaj svijet stvoren te kako nije mogao nastati slučajno, kako tvrdi suvremena teorija evolucije. Arheologija, geologija, astronomija i druge znanstvene discipline pokazale su kako postoji potpuni sklad između suvremenih znanstvenih otkrića i izvješća danih u Bibliji. Tvorac ne samo kako je stvorio ovaj svijet, već je čovjeku dao jasne upute za kvalitetan i uspješan život, zapisan u Bibliji.

Svehrvatska zona sumraka - Medijski manipulatori su među nama

"Hrvatska kao nova članica Europske unije ima utkano u svojim načelima pomaganje,odnosno dijeljenje svojih postignuća, resursa iskustava i vrijednosti sa zemljama i narodima izvan svojih granica, u ovom slučaju to je sa Srbijom", rekao je Dragan Sudarević, načelnik općine Stari Jankovci.

"Popit ćemo 12 kava, svi zainteresirani imat će priliku posjetiti svih 12 općina tako da mislimo da je to upravo što ljudima treba, da upoznaju konkretne ljude", rekla je voditeljica projekta Branka Paškuljević Turniški.

Ogroman odaziv? 60 ljudi!

Iako već i najmanja djeca, baš kao i ptičice koje sjede na granama širom Lijepe Naše, znaju da živimo u vremenu medijskih manipulatora, u vremenima u kojima se najbolje baviti PR-om, tj. odnosima s javnošću, glasnogovorništvom ili nečim sličnim, svakome tko je slučajno „nabasao“ na ovaj kvazi prilog, toga poslijepodneva se želudac morao okrenuti naopako.

Simpatične su i riječi u naslovu „ogroman odaziv“! Dok je npr. pri izvještavanju o nedavnim događajima u Vukovaru u medijima pisano i rečeno kako se u Vukovaru sakupilo „nekoliko desetaka branitelja“, baš kao što se i na Thompsonovom koncertu u Splitu sakupilo „nekoliko desetaka tisuća njegovih obožavatelja“, a u Čavoglavama, na proslavi Dana Domovinske zahvalnosti se, prema pisanju medija, okupilo oko 80 000 ljudi. A svi znaju kako je u Čavoglavama bilo oko 120 000 ljudi. E, da ne zaboravim, tu su pronađena četiri upaljača sa zabranjenim znakovljem – to je bila jedna od udarnijih vijesti u medijima tih dana.

Medijski manipulatorski spinovi i ostali teror nad Hrvatima

...čudne kazališne predstave poput „Melodija križa i pršuta“ Predraga Lucić i Borisa Dežulovića, koje su u medijima predstavljene kao „nepredvidljivi i neponovljivi pjesničko-satirički cabaret“, a koje su uvrštene u program 59. Splitskog ljeta; čudni festivali na kojima se promoviraju čudne književnosti, poput nedavno održanog Festivala alternative i ljevice „Fališ“ u Šibeniku; promocija čudnih i uvrnutih zajednica; gradonačelnici koji jedan dan na grudima nose bedž sa zvijezdom petokrakom, a drugi dan sudjeluju na Svetoj Misi za sve hrvatske mučenike, čija je krv stoljećim natapala Sveto hrvatsko tlo...te sve takve i slične priče, a vjerujem kako i sami možete dodati podosta primjera.

Zvonko Bušić u hrvatskoj „zoni sumraka“

U tome trenutku shvatila sam što se možda dogodilo. U ruci je imao daljinski, a slučajno je „okrenuo“ na TV program u kojemu su ga medijski manipulatori uvjeravali u nešto za što je 100% znao da nije istina. Pa su se u glavi počela rojiti pitanja...pa mu se učinilo kako su besmislene sve one žrtve koje su se dogodile 90-tih, kako su besmislene sve one pogibije hrvatskih mladića: kako je, općenito, u njegovoj Voljenoj Lijepoj Našoj sve besmisleno...pa je u jednome trenutku odlučio reći, baš kao u pjesmi Prljavog Kazališta: „Zaustavite zemlju, silazim!“

Uzmimo i ponesimo već jednom stijeg čestitosti!

A na nama je da nastavimo živjeti u skladu s PORUKOM HRVATSKIM SINOVIMA I KĆERIMA: „Ako Vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga čuvati. Vaši pradjedovi.“

Ne dajmo da nas se naši pradjedovi srame! Uzmimo i mi svi zajedno, već jednom, stijeg čestitosti i krenimo u ostvarivanje boljeg i hrvatskijeg hrvatskog sutra!

Zakon sablje

Jogić vješto isprepliće legende i ljetopise, da bi u pojedinim trenutcima povezao nas izravno i sa sadašnjim događajima. Sve je uvijek bilo isto, samo su se mijenjali glavni junaci. Unatoč tomu trebalo je ostati na tim prostorima i ostati svoj.

Iznad svega rečenoga lebdi lik siromašnog franjevca, svejedno, bio to fra Anđeo Zvizdović ili neki drugi. On je zaštitnik svoje hrvatske Bosne, čovjek kojemu je predodređeno da čuva povjereno mu stado i da i sam bude lovina. Teška uloga, ali on je ne odbacuje od sebe. Jogić ga takvim ocrtava i do današnjih dana. Dobro je izdvojiti ove njegove slike, poglavito kad govori o fra Anđelu Zvizdoviću. Bilo je to nadmudrivanje osvajača i osvojenog. Na kraju se završilo time da je osvojeni ipak uspio izvući koju korist za sebe. Znam, danas neki ovo prikazuju potpuno drukčije, kao doseg turskog zakonodavstva, ali daleko je to od toga.

Denis Kuljiš bio dva dana u borbenom sektoru, a navodno da se "borio" s - hlačama!

Eto, ovih dana prelistavamo Registar, kad je tamo još uvijek ime Denisa Kuljiša. Čuveni novinar i "mutikaša", piše, bio je 2 (slovima: dva) dana u Hrvatskoj vojsci! I to u BORBENOM SEKTORU! Dakle, i on je, po zakonu, jedan od pola milijuna hrvatskih branitelja.

Samo taj slučaj dovoljan je da se više ničemu ne čudimo. Navodno da je Kuljiš prvi dan došao u neku ratnu postrojbu, da mu nisu mogli naći hlače, pa su ga drugi dan pustili. Je li to istina, ili je pak istina da je prvi dan zadužio puškomitraljez (možeš misliti!) i izdržao dva dana u borbi sa srpskim četnicima, na prvoj borbenoj liniji? Ovo prvo bilo bi nekako normalnije. No, ako već Matić ne želi izbaciti Kuljiša i sve kuljiše iz Registra, čudi nas da sam Kuljiš, jugoslavenski nastrojen i "cijepljen" nije sam reagirao i tražio da se ga makne iz ovog popisa, jer ako je njegovo ime tamo i tih njegovih "dva dana u borbenom sektoru" onda taj popis ne služi ničemu osim za marginaliziranje i bacanje u blato svih onih koji su dali krv za Domovinu!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Kardinal Bozanić predvodio misu o spomenu 20. obljetnice masakra u Uzdolu

U koncelebraciji su bili domaći župnik don Miljenko Džalto, izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića generalni vikar mons. Luka Tunjić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu dr. Pavo Jurišić te više svećenika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Upozorio je kako oni koji čine zlo, ubojice, krvnici na kraju krajeva najveće zlo čine sebi, jer nose u sebi u svojoj duši pakao, a to je strašno. No, uputio je i na Isusove riječi s križa „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine". Isus oprašta i tako otvara ljudima perspektivu života već na ovoj zemlji i otvara ljude za život u vječnosti, rekao je kardinal Bozanić.

Kardinal Bozanić potaknuo je vjernike iz BiH da se odazovu popisu stanovništva. „Treba čuvati svoju grudu, svoj kraj, svoju zemlju, i treba se odazvati na popis da bi se izvršila dužnost sadašnjosti, da bi se poštivalo vlastitu prošlost i da bi se otvorila sigurnost za budućnost. Na to nas pozivaju i ove žrtve koje danas komemoriramo", rekao je kardinal Bozanić.

Uvođenje dvojezičnosti je nastavak memoricida i kulturocida

Osloboditeljski i obrambeni rat za slobodnu, pravednu i bolju Hrvatsku još nije završio

OTVORENO PISMO – Odgovor predsjedniku Vlade RH

Premda od svojega osnutka Stožer stalno i iskreno poziva na društveni dijalog o problemu uvođenja dvojezičnosti u službenu uporabu u Gradu Vukovaru, jer smatra da je riječ o nastavku memoricida i kulturocida koji je nad ovim gradom i njegovim stanovništvom izvršen 1991. godine, predsjednik Vlade Republike Hrvatske svojim neprimjerenim rječnikom i arogantnim stavom pokazuje izostanak, barem, elementarnog poznavanja konteksta, tijeka i posljedica događaja u Vukovaru iz 1991. godine te zabrinjavajući nedostatak osnovnog ljudskog i moralnog/pijetetnog odnosa prema trpljenju, mučeništvu i žrtvi Vukovara i Vukovaraca, ali i svih onih koji su iz različitih krajeva naše Domovine i svijeta došli braniti istočne granice hrvatske države. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske svojim istupima ne vrijeđa samo dostojanstvo branitelja i stradalnika Vukovara, nego i dostojanstvo Hrvatskoga domovinskog i obrambenog rata i svih njegovih sudionika, kao i svih hrvatskih građana koji Hrvatsku vole i poštuju kao svoju Domovinu.

O kakvom trijumfu hrvatske države govori predsjednik Vlade Republike Hrvatske? Zna li predsjednik Vlade Republike Hrvatske kojim su pismom bili napisani natpisi na ustanovama, institucijama ili, primjerice, hotelima u Vukovaru kada su se prvi povratnici počeli vraćati u grad? Jesu li oni možda bili dvojezični i dvopismeni? Zna li predsjednik Vlade Republike Hrvatske što su zarobljenim vukovarskim franjevcima u koncentracijskom logoru na Veleprometu govorili srpski vojnici u svezi ćirilice? Je li se današnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske javno založio svojedobno za prava Hrvata na Ovčari, Veleprometu, ali i u Škabrnji, Ćelijama...? Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske to nije bitno, on ne želi za to znati, njemu je do pijeteta prema žrtvi stalo „kao i do lanjskog snijega“.

Na kraju, izjave predsjednika Vlade Republike Hrvatske, njegov ponižavajući ton prema braniteljima i stradalnicima, na tragu su sve izraženijih elemenata totalitarizma pa se s pravom pitamo – je li Hrvatska uopće izašla iz komunističkoga i totalitarnog svjetonazorskog jednoumlja ili se još uvijek nalazi duboko u njemu? Na žalost, sve više nam se čini da osloboditeljski i obrambeni rat za slobodnu, pravednu i bolju Hrvatsku još nije završio.

Predsjedniče Hrvatske vlade.

Velika je hrpa toga što ste zatajili i pokušavate zamagliti otvaranjem žarišta kaosa.

Sa vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku

STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOGA VUKOVARA

Putovi balkanske konfederacije

Cilj pak te nove balkanske konfederacije ne bio obnova balkanskoga nacionalizma, nego, poručio je Ali Hrvatima, uspostva međusobnih veza kako bi se Balkan mogao oduprijeti velikim silama. Toj bi integraciji i otporu valjda posebno pripomogla činjenica, da mi, smtra Ali, u bivšoj Jugoslaviji govorimo istim jezikom. Na stranu to što razni harlekini mogu dobiti istaknuto mjesto u medijskom prostoru, ipak se iz njegovih informacija može nedvojbeno odčitati političko stajalište zemlje iz koje se Tarique Ali ukazao u hrvatskom kraljevskom gradu Šibeniku, kao i ekstremneoga dijela socijalističke internacionale, koju valjda predstavlja. Drsku i bezobraznu tvrdnju kako Hrvati sami ne mogu ništa učiniti za svoj opstanak, slušali smo svih sedamdeset godina tijekom ropskoga položaja u bivšim Jugoslavijama. Iza tvrdnje kako bi reginalno balkansko zajedništvo omogućilo otpor velikim silama, ne skriva se ništa drugo nego obnova britanskoga imperijalnog projekta, koji je u obliku obiju Jugoslavija zapravo bio svojevrsni bedem protiv njemačkoga prodora na jugoistok Europe.

Taktički potezi sadašnje hrvatske vlasti, nažalost, sve više otkrivaju kako pojedine odluke gotovo pravocrtno slijede naputke tajne politike, koju je u hrvatskoj javnosti plasirao Tarique Ali. T. zv. otpor velikim silama, o čemu je govorio Britanac, najbolje se očituje u pokušajima hrvatskih vlasti da zaštite komunističke zločine i zločince, na što je posebno osjetljiva Njemačka, pa je sadašnja vlast svojom tvrdoglavošću ušla u sukob, ne samo s Njemačkom, nego i s Europskom komisijom, koja bi, zbog sramotnoga izbjegavanja civilizacijske osude masovnih komunističkih zločina, Hrvatsku mogla kazniti zabranom ulaska u Schengensku zonu.

Naime, Josipovićev pogled na Vukovar, a poručio je da postavljene ćirilične ploče u njem moraju ostati, ni malo se ne razlikuje od stajališta sadašnje Vlade, koja ne odustaje od ćirilizacije Vukovara. Otvaranje pak javne rasprave o položaju nacionalnih manjina, koju sad zagovara Josipović, vrlo je ozbiljno pitanje, jer sve manjine u Hrvatskoj, ionako imaju već dobro riješen svoj ustavni i zakonski položaj. Uznemiravati sve druge manjine, ali i hrvatsku većinu, samo zbog ekstremističkih zahtjeva Pupovčeve stranke, moglo bi dovesti u pitanje i same temelje hrvatske države, što je čini se svrha i potreba u razvoju strategije za uspostavu nove balkanske konfederacije.

Nastavi niz ili tko fali

dnevno.hr

dnevno.ba

dnevno.rs

...

NEKA SVATKO ZNADE!

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Dr. Ante Pavelić

Sad znam tko je mojoj Hrvatskoj rušio sne

Mislav Kontić

Nema slobode bez lustracije

Hrvatskom slobodno šeću masovne i notorne komunističke ubojice

Istina je da djeca jugokomunista ne bi trebala ispaštati grijehe svojih otaca, kako kaže Ivo Josipović, ali ne bi trebala i vladati onima čiji su očevi nevini stradali

Sve ovo što su oni radili i rade u RH je neprijateljsko i zločinačko protiv interesa hrvatskoga naroda. Dobro na Malu Gospu izjavi splitski nadbiskup kako treba popisati svekolike članove i pripadnike UDBE koji sada vladaju u RH, jer je RH jedina država u EU-u u kojoj vladaju pripadnici bivših zločinačkih komunističkih struktura vlasti. S njima na vlasti Hrvati se nikada ne će moći osjećati slobodnim narodom. Hrvatskom slobodno šeću masovne i notorne komunističke ubojice ili njihovi potomci i istomišljenici od '45. pa do najnovijih dana. Upriličuju se orgijanja po zagrebačkome Bundeku pod pokroviteljstvom gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, zbog čega je oduzeo sebi život 32-godišnji uznik za Slobodnu Hrvatsku, proslavljeni Zvonko Bušić, u čemu jugokomunjare uživaju. Oni se iživljavaju na smrti legendarnog uznika Zvonka Bušića, a zbog istih razloga je oduzelo svoje živote preko dvije tisuće hrvatskih branitelja nakon Domovinskoga rata. Nema slobode sve dok se ne udalji ova jugokomunistička zločinačka pasmina s položaja u RH.

Izdajnik je kuga

Sad razmišljam zašto gadovi ne će nikada učiniti samoubojstvo

Kad sam vidio tko se sve gurao oko njega, gadilo mi se

Ovo je stvarno tužna i tragična vijest. Ljut sam i boli me jer znam da je pokušao na čisti način ući u politiku, ali nije shvatio da je pokvarenost ušla u srž političara. Sad razmišljam zašto gadovi poput Mesića, Perkovića, Boljkovca i čitava ekipa ne će nikada učiniti samoubojstvo jer su sebični jebivjetri koji su radili i rade samo za sebe. To su komunjare koji su ganjali i izrugivali rodoljube, poštene i časne osobe kao što je bio Zvonko.

Mane Hrvata

Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi. A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv. Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.

Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta, judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.

Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite ih svojom braćom.

Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio!

'Inicijativa za bojkot Thompsonovog koncerta u Mostaru širi mržnju'

Inicijativa 'Protiv govora mržnje i fašističke ikonografije u Mostaru' oglasila se pozivom na bojkot koncerta Marka Perkovića Thompsona u Mostaru, kršeći pritom osnove Deklaracije o ljudskim pravima koja kaže da svaka osoba ima pravo na dostojanstvo, čast i ugled. To čine služeći se lažima.

Marko Perković Thompson održao je 22. lipnja 2013. koncert u Zenith Halle München, a predstoji mu koncert u Beču 5. listopada 2013. godine. Također, Marko Perković Thompson održao je i koncert u Poreču 31. kolovoza 2013. godine. Time se navodi Inicijative o zabrani koncerata u pojedinim gradovima Hrvatske te Europske unije mogu shvatiti samo kao objede. Također, prema svemu dosada viđenome, na cijeloj turneji 'Ora et labora' ni na jednom koncertu nije bilo nijednog izgreda.

Klevete na računa Marka Perkovića

Marko Perković Thompson tijekom turneje 'Ora et labora' održao je koncerte u Splitu, Biogradu na Moru, Orašju, Kalniku, Crikvenici i Poreču i ima u planu održati koncerte u još puno gradova diljem Hrvatske, BiH, Europske unije te drugim zemljama svijeta. Napominjemo to iz razloga što Mostar nije jedini multietnički grad u kojem će se održati Thompsonov koncert i nikome nije u cilju vrijeđati bilo čije osjećaje. Prozivati ga na osnovi toga čista je manipulacija javnim mnijenjem.

Mostarska inicijativa poziva i na linč

Iznenađuje nas prenošenje teksta na pojedinim portalima iz BiH koje smo smatrali ozbiljnima, ali neka im bude.

Jurišiću je mjesto u zatvoru

• Nakon događanja na posljednjoj sjednici Glavnog stana HSP-a, istupa predsjednika Zvonka Jurišića, jeste li još član te stranke?

• Gospodin Jurišić kaže da ne zna kako ste mogli biti potpredsjednik ako niste član stranke?

• Nakon prošlotjetne sjednice stigli su i komentari da je Vaše mjesto u Parlamentu FBiH kupljeno. Je li to istina?

• U tome niste sudjelovali?

• Još 2011. ste ukazivali na probleme unutar stranke i govorili da su članovi stranaka Platforme čak bili korektniji od onih iz samog HSP-a. Jesu li ti problemi sada isplivali na površinu?

• Jeste li u kontaktu sa Živkom Budimirom? Postoji li mogućnost da uđete u njegovu partiju?

• Šta je sa federalnim ministrima? Ministar Krajina napustio je sjednicu Glavnog stana HSP-a s Vama.

• Znači li to da ćemo dobiti još jednu partiju u FBiH?

• Gospodin Škaljić najavio je raskid partnerstva SBB-a sa SDP-om. Da li Vas je to iznenadilo?

• Vode li ova dešavanja, ako je to uopšte moguće, u još veću krizu?

• Da li ste stavili potpis na vraćanje mandata stranci ukoliko je napustite, što ovih dana pominje Zvonko Jurišić kada ste u pitanju i Vi i Živko Budimir?

PROPOVIJED I VJEROVANJE

Moja draga braćo i sestre!

Braćo i sestre, mi smo u tumačenju sv. mise danas došli do propovijedi i vjerovanja, pa ću u prvom dijelu govoriti o propovijedi, a u drugom o vjerovanju.

Meni svaka propovijed nekako sliči zlatu. Vi znate da ima propovjednika koji znaju interesantno, suvremeno, zabavno govoriti. A ima propovjednika koji to ne umiju. I jednu i drugu propovijed ja bih usporedio sa zlatom. Samo, ona suvremena, moderna propovijed je kao zlato kovano na današnju valutu, recimo dinar, i odmah u prodavaonici možeš za nj nešto kupiti. A ona malo staromodna, starins­ka propovijed je kao zlato kovano na one stare dukate. Onda moraš otići u banku da ga promijeniš, da bi ga mogao koristiti, ali i jedna i druga propovijed su zlato.

U 4. stoljeću je jedan župnik u Aleksandriji, zvao se Arije, počeo narodu o Isusu propovijedati: "On je čovjek kao i mi." Narod je odmah po gradu počeo širiti te čudne vijesti da Isus nije Bog. Biskup je Arija odmah skinuo sa službe, zabranio mu čitati misu, zabranio mu propovije­dati. Arije nije poslušao, nego je obilazio po svijetu i uvjeravao svijet da Isus nije Bog. Onda su biskupi odlučili sazvati sabor. Sastali su se u Niceji, nekoliko kilometara južno od Carigrada 325. godine. Sabor je osudio Arija i napravio novo vjerovanje. To vjerovanje kaže: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno." Dakle jasno je izraženo - ne može jasnije - da je Isus pravi Bog, i da je on druga božanska osoba.

U misi se smije govoriti i apostolsko vjerovanje, ne mora biti ono nicejsko-carigradsko. Koje će se govoriti, zavisi o svećeniku. Svećenik poslije propovijedi treba da kaže: "Braćo i sestre, ispovjedimo svoju vjeru onako kako su nam je predali apostoli", onda se moli apostol­sko vjerovanje. Ako svećenik kaže: "Ispovjedimo svoju vjeru kako su nam je predali sveti Oci" (ili ne kaže ništa), onda se moli nicejsko-carigradsko vjerovanje. Važno je kod svega toga da se sjetimo da je vjera temelj čitavog našeg kršćanstva i da tu vjeru moramo dobro ču­vati i upoznavati koliko god je moguće.

Tako se završava ova pouka koju u svakoj misi Bog drži nama. Tri čitanja, propovijed, a naš odgovor je najljepši koji se može zamisliti: "Vjerujemo u jednoga Boga." Amen.

MJESEČNO MOTRENJE DRUŠTVENE ZBIILJE

Navještaj i kateheza psovkom

To su tragedije onih koji su svoj vjerski odnos vjerojatno shvatili navijački. Oni su navijači Katoličke crkve, a to što Isusu poziva na ljubav, milosrđe za takve je strani pojam. Iznijet ću ovdje (ne)zgodu iz života obitelji koja se naslanja na ovu temu.

Nikada ne smijemo smetnuti s uma prigovor koji je Gandi uputio kršćanima: „Da kršćani žive ono u što se kunu i propovijedaju, ja bih odmah postao kršćaninom.“ Uz ovo bih bio slobodan dodati da se ne trebamo strašiti ateista, nego da se najprije trebamo boriti svim snagama protiv tobožnjih vjernika koji mržnjom, psovkama, uvredama „propovijedaju“ svoju vjeru!

Milanovićev intelektualni limit

Najprije je na tiskovnoj konferenciji za sebe ovo rekao: "Stručnjaci za komunikaciju me uspoređuju s Churchillom. Tražimo istinu. Tražimo da se objavljuje istina. To je jedino moje oružje. Nije smrtonosno, ali je socijalno oružje, pomaže mi da artikuliram svoje ciljeve. Do kuda sam do sada došao, nisam došao šutnjom i kukavičlukom, nego govorom. Nekada i malo previše govorim."

Zorane, taj rat u Hrvatskoj je bila agresija jedne države na drugu. Tu „nadahnuti“ Zoran nije stao. U čudnu naletu bijesa i ironije on uvrjedljivo govori o dvama hrvatskim selima, Špičkovini i Vukovini. On je mislio da mjesto Špičkovina uopće ne postoji i, ako postoji, da tamo žive glupi ljudi. To je kada jednom gluposti pokušavaš spašavati onu drugu.

Eto, tako to ide kada čovjek misli, što bi pokojni fra Ljudevit Rupčić rekao, da s vlasti u paketu dolazi znanje i pamet. To što je Zoran još stigao izgovoriti da je Crkva dvadeset godina čuvala zločince i nije čudo. Fra Ivo Bagarić bi rekao da sve ima svoje granice, samo glupost nema tih granica. I ako ćemo iz ovoga izvoditi zaključak, na temelju ustaljene matrice, da narod ima vlast kakvu zaslužuje, onda možemo poput sveca svi klicati: „Oprosti mi, Bože, što sam tako glup!“

Pazite kako čitate novine!

Ne povjerovati je kako se olako piše i, što je još opasnije, kako se iz toga izvode vrlo opasni zaključci. Nije olovka za svakoga! Kada već spominjem meni drage medije, ne smijem prijeći preko činjenice kako se na Federalnoj televiziji (FTV) blaženoga papu Ivana Pavla II. imenuje Jovanom. Nitko nema ništa protiv imena Jovan. No, ako je FTV javni servis Bošnjaka i Hrvata, i ako je u statutu te televizijske kuće da će u uporabi biti hrvatski i bosanski jezik, što se to ne provodi?

Kraljevi i dvorske lude

Vidio sam kako se slavi kraljeva smrt i kako se nakon te smrti vodi mrtva utrku tko će zasjesti na tron. Vidio sam kako su se ti vladari i vladarice smjenjivali a samo su dvorske lude ostajale iste i nisu se micale od vlasti bez obzira tko u toj stolici sjedio. Mogao sam zaključiti sljedeće: Svi se mijenjaju, odlaze, nestaju, prolazni su a samo dvorske lude ostaju netaknute i nesmjenjive.

Opet je dobro pročitati što napisa Meša Selimović: „Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao svodnice nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.“

Svećenik i hladni jastuci

Na to je nastao spontan smiješak i aludiranje na to kako će i grliti hladne jastuke jer svećenici žive u beženstvu. Na ovo bi se moglo dodati, kako je upitno hoće li nekada biti ikakvih jastuka jer Isus kaže: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio."

Maaloula

O ovakvim i sličnim stvarima počeo sam se pitati dok sam u medijima čitao o napadima na Maaloulu, maleno mjesto u Siriji koje broji oko 2.000 pučanstva i gdje se još govori jezikom kojim je Isus govorio, aramejskim. Nisu svi katolici, ali jesu kršćani. Znao sam da postoji neko takvo mjesto, ali mu za ime i položaj saznadoh kad zabubaše ratni bubnjevi. Trenutno se ne zna je li pao u ruke pobunjenika ili ga još drže vladine snage. A pobunjenici su šareno društvo, pristiglo sa svih strana i do zla boga ekstremno. Susjedi muslimani savjetovali su kršćane iz Maaloule da se sklone jer će ih napasti oni iz Al-Nusra Fronta, a takvi ne praštaju. Njima je samo na pameti udariti temelje islama onako kako ga oni shvaćaju. Što će biti, vidjet ćemo, Ameri bubnjaju ratnim bubnjevima, možda čitav kraj prekriju zlokobnom tišinom, kao onodobno u Hirošimi i Nagasakiju, Vijetnamu i Iraku, Libiji i... Ima tih mjesta na sve strane.

Razmislimo o tome, a mi recimo da katolički svećenici nipošto ne bi smjeli slušati naredbe masonskih loža. Iako Crkva u posljednje vrijeme ne govori mnogo o masonstvu, suspendirala je jednoga svoga svećenika zbog članstva u masonskoj loži. Radi se o Pascalu Vesinu. Znamo već nešto o događajima s njim. Ovdje ga spominjemo samo zbog toga što nikako da se iz masonskih krugova čuje riječ o zaštiti kršćana u Siriji, Egiptu, Jemenu, jednostavno svim onim državama pogođenima »arapskim proljećem«. Kako se to može spojiti s govorom o humanizmu, multikulturalnosti, pripadanju crkvenih ljudi ložama, stvarno mi nije jasno. Izgleda da je to potpuno jasno kanonskom pravu u Crkvi koje do današnjega dana ostaje uz stav da je masonerija nespojiva s kršćanstvom. Kad čovjek dobro razmisli o tim stvarima, onda ne može reći da je to daleko od istine. Ali ovo nije priča o masoneriji i njezinom utjecaju u svijetu i Crkvi, ovo je priča o Maalouli koja se ponavlja na različite načine u našoj svakidašnjici.

Slikari u Hercegovini proteklih su se dana zaista potrudili, kao i književnici. Ovi prvi dva dana stvaraše svoja djela, a onda im se na kraju priključiše i ovi drugi te zajedno prirediše ugodno druženje za pučanstvo općine Ravno. Zaboravih reći, radi se o Zavali, mjestu u kojemu se nalazi i špilja Vjetrenica. Nekada je bilo poznato i po katoličkom samostanu, ali sada je to povijest koju nastavljaju neki drugi. Piše u povijesnim knjigama, čitajmo. Vratimo se druženju. Bez pompe i svega što je prati diralo je u srce. I ovdje je naš narod i ovdje se piše naša povijest, nas Hrvata i katolika. Slično kao i u Maalouli. S njima smo i s čitavom Sirijom, jer je isti Krist raspet na svim stranama. Ne biti mu na pomoći, budući da smo njegovi suradnici, znači promašiti i izgubiti život. Pa tko voli neka izvoli!

Nevidljiva ruka krvoloka Tite još uvijek ravna Hrvatskom

Crtice za studiju o životu posljednjega jugoslavenskog satrapa

Jedni će opet isticati njegovo zavičajno podrijetlo u zagorskom Kumrovcu, kako bi na taj način pridobili mjesno pučanstvo, držeći valjda kako hrvatski čovjek u Zagorju nema moralno razvijene osjećaje između zla i dobra, pa bi se onda zbog zavičajne solidarnosti trebao poistovjećivati s jednim od najvećih zločinaca u povijesti. Posebna je pak opet skupina onih koji rade na promicanje dijela njegove vanjske politike, inače poznate pod nazivom t. zv. nesvrstanosti, koju njegovi apologeti nastoje uzdići na put između sukoba tadašnjega Istoka i Zapada. Najveći pak dio onih koji svjesno promiču Brozov kult, na taj način zapravo štiti vlastite povlastice, stečene na krvi i pedesetogodišnjem progonu hrvatskoga naroda, a politički su uglavnom okrenuti prema povijesnom smetlištu jugoslavenstva. Uostalom, oni su i danas vrlo prepoznatljivi i u otporu prema dijelu europskoga zakonodavstva, koje regulira pitanje sankcioniranja komunističkih zločina, što su ih počinile bivše socijalističke, odnosno totalitarne i terorističke države protiv svojih naroda, a poglavito nad političkim protivnicima, čije su likvidacije, kao u hrvatskom slučaju izvodile sve do 1989.

Dodatnu pomutnju je nedavno unijelo i izvješće američke CIA-e, u kojem je stajala tvrdnja kako su njezina lingvistička istraživanja utvrdila, da bivši komunistički diktator Josip Broz Tito, zbog nedovoljnoga poznavanja hrvatskoga jezika, nije bio Hrvat. Bez obzira na različite teorije o njegovu podrijetlu, što inače razložno prati većinu konspirativaca i urotnika, iz dostupnih podataka, a i analize Brozove politike i njegova ponašanja nije teško utvrditi njegov politički identitet. Rođen je 1892. u Kumrovcu, a rano djetinjstvo do 1898. proveo je u plemićkoj kući obitelji Keglevića. Kako u mnoštvu izjava, intervjua i razgovora, za razliku od majke, gotovo i ne spominje oca, neki su zaključili kako je sam grof Keglević vjerojatno biološki otac Josipu Brozu. Naime, Marija Broz je, premda već u braku, bila sluškinja na Keglevića dvoru pa je Josip Broz najvjerojatnije izvanbračno dijete nezakonita odnosa grofa i njegove sluškinje. Nastavak djetinjstva kasnije je proveo kod djeda i bake po majčinoj strani, dakle u Sloveniji, gdje, kao ni na plemićkom dvoru nije mogao steći nikakav hrvatski nacionalni osjećaj, tim više što je miješao hrvatske i slovenske dijalekte.

Sredinom tridesetih godina povučen je u Moskvu, gdje prolazi konačnu zločinačku inicijaciju pa su zahvaljujući njegovu radu tamo pogubljeni svi komunistički idealisti s područja tadašnje Jugoslavije. Od godine 1937. kao provjereni sovjetski čovjek organizacijski je, a zatim i glavni tajnik KPJ. Manje poznata, premda ne ništa manje mračna i spektakularna strana njegova djelovanje jest i boravak u Španjolskoj tijekom građanskoga rata, uza što se veže 1938. i velika pljačka zlata kraljevske španjolske riznice, koju su zajedno izveli Tito, šef talijanskih komunista Palmiro Togliatti i šef francuskih komunista. Od toga opljačkanog blaga desetljećima se financirao rad, diverzije, terorizam i promidžbena djelatnost talijanske i francuske Komunističke partije, a ništa manje i Brozova KPJ. Na zapovijed iz Moskve, Broz je 22. lipnja 1941. počeo raditi sabotaže protiv Trećeg Reicha, no procijenivši da će ipak glavni igrači, odnosno Hitlerovi protivnici, Velika Britanija, SAD i Francuska riješiti pitanje Wermachta i rata s Njemačkom, Broz je svoje djelovanje od 1941. do 1944. ponajprije usredotočio na potkopavanje Nezavisne Države Hrvatske, na čijem su području uglavnom operirale njegove terorističke i gerilske snage. Naime, kako je to već bilo formulirano u njegovim planovima – da bi Jugoslavija mogla živjeti, NDH mora umrijeti, odnosno nestati s političke i povijesne pozornice, što se 1945. s nesagledivim posljedicama i dogodilo.

Kako mu je bila premala Hrvatska, nakon njezine pacifikacije, Broz se nije zadovoljio prostorom novostvorene Jugoslavije. Nakon neuspjeha da svom komunističkom carstvu priključi dijelove talijanskoga i austrijskog teritorija, Broz je u razdoblju od 1946. pa do 1948. pokušao osnovati veliku balkansku federaciju, sastavljenu od Jugoslavije, Bugarske, Albanije te dijelova Grčke poput Soluna, koji je bio svojevrsna srpska luka. U tom razdoblju podupirao je i vojni puč komunističkoga generala Markosa protiv grčke demokratske vlasti i njezinih zapadnih saveznika - SAD-a i Velike Britanije. Upravo zbog tog samovoljnog pokušaja teritorijalnoga širenja vlastita boljševičkog carstva došao je u sukob sa Staljinom 1948., a neuspjeh da osnuje balkansku federaciju, kojoj bi on bio vođa, gurnuo ga je u potpunu političku izolaciju pa zato, kao veći Staljin od samoga Visarionoviča, na području Jugoslavije od 1948. do 1951. provodi ekstremnu sovjetizaciju. U međusobnom političkom nadmetanju između Istoka i Zapada, koristi prigodi i u razdoblju od 1951. do 1958. postaje igrač zapadnih sila. Nu to ga nije spriječilo, da nakon sloma demokratskih snaga u Madžarskom ustanku protiv sovjetske okupacije 1956., sramotno izruči Sovjetima iz jugoslavenskoga veleposlanstva u Budimpešti, madžarskoga premijera Imru Nagyja, gdje se premijer bio sklonio.

Nezajažljivost pak za posjedovanjem gonila ga je na stalno povećanje nekretnina. Diktator je imao 23 vile kao i vilu Maraches u Maroku, flotu automobila, brodova i jahti te zrakoplova i lokomotiva. Satima je uživao gledati western špagete filmove, produkcijske uratke bez ikakvih moralnih poruka i poduka, a u kojima je ubijanje ljudi bilo sastavni dio svakodnevice. Na Brijunima, gdje je imao ljetnu rezidenciju, otvorio je vrata zapadnom jet-setu, koji različite bakanalije nije smio, a niti mogao organizirati u svojim zemljama, pa su Brijuni postali omiljeno "sastajalište" za nastrano iživljavanje strasti moćnih financijskih, tvorničarskih i popularnih zvijezda. Imao je i brojna lovišta, gdje je odlazio u lov, i u kojima je ubijao unaprijed namještene zvijeri. Koristeći se pak tehnikama masovne manipulacije i zastrašivanja, po uzoru na stari Rim, službeno je kao religiju uveo idolopoklonstvo, koje se manifestiralo i u nošenju t. zv. Štafete mladosti. Po tom okultnom simbolu, vođa je vječno trebao ostajati mlad, jer se kao štafeta svake godine rađao s novim proljećem.

Oni pak malo duljega pamćenja sjećaju se još uvijek upečatljive televizijske snimke iz 1971. godine s proslave 2500. obljetnice Perzijskog Carstva, kako se, gostujući kod Reze Pahlavija, u nekadašnjem središtu carstva šef jugoslvenskih komunista odjeven u svijetlu odoru oholo kočoperio i uzdizao. Naime, u to vrijeme, istodobno su ga, zbog t. zv. nesvrstanosti, plaćali Istok i Zapad, a cijeli Treći svijet, t. zv, nesvrstani su mu se klanjali pa je i sam vjerojatno povjerovao u vlastito božanstvo. Otada vjerojatno javno i potječe njegov kult Lucifera, kao boga svjetla, čiju je simboličnu oznaka, brojka 666. prkosno isticao na pročelju jednoga od svojih vlakova, a koja je posebno bila istaknuta upravo na vlaku, koji je prevozio njegove posmrtne ostatke 1980. iz Ljubljane u Beograd. Ovom jugoslavenskom komunističkom satrapu internacionalizam i komunizam očito su bili samo pomagala vještom trgovcu, duboko uronjenu u sotonističku ideologija vlastitoga kulta za širenje i jačanje svoje moći, dok je istodobno sve oko sebe smatrao stokom, a u nešto boljem slučaju tek vlastitim slugama. Zato je i mogao potkraj života, u intervjuu Veljka Bulajića, na pitanje kako bi se danas snašao u politici, odgovoriti kako bi jednako ostao na vrhu svjetske politike, jer su ove okolnosti za njega Eldorado. Eto, ime takve osobe i danas nose najljepši trgovi po nekim hrvatskim gradovima, a njegov kult održavaju moćne sile, koje se skrivaju u pozadini različitih političkih stranaka. Mnoge nastranosti i zlodjela ovog komunističkoga satrapa nedovoljno su poznate, a još manje istražena pa je zato u javnosti i moguće čak tri desetljeća nakon njegove smrti održavati kult o njegovoj božanskoj dobroti.

Poistovjećuje li se to sadašnja hrvatska javnost sa zlodjelima ovoga komunističkoga satrapa i zločinca međunarodnih razmjera? Ako je to točno, a sve snažnije medijsko i javno promicanje njegova kulta vodi tom zaključku, onda je Hrvatska još uvijek daleko od demokratskoga stanja, za kakvo su se borili njezini najbolji sinovi. Dugotrajniji proces suočavanja sa zlodjelima jugoslavenskoga komunističkog razdoblja jedini je lijek za ozdravljenje sve bolesnijega društva, kojim i danas iz svoga beogradskog mauzoleja očito sve više ravna nevidljiva, ali snažna Brozova ruka.

Govoreći pak o nužnosti popisa svih suradnika Udbe te o popisu žrtava svih totalitarnih režima, pa konačno i mnogobrojnih nevinih ali i prešućivanih žrtava komunističkog režima nakon završetka Drugoga svjetskog rata uzoriti nadbiskup Marin Barišić je ukazao samo na činjenicu da bez priznanja grijeha, bez katarze nema ni oprosta! Grijesi komunističke prošlosti ipak izlaze na vidjelo, jer, zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju...

A nakon rata, dugih 45 godina samo spominjanje Bleiburga i Križnih putova bilo je politički zabranjivano i 'sudski kažnjivo djelo'! Notorna je činjenica da nijedan krivac za te poratne zločine nije kažnjen ni procesuiran niti je proganjan, pače danas se donose i 'politički' zakoni kojima se pokušava štititi komunističke zločince, okorjele udbaške ubojice i njihove nalogodavce. Plemenita Rezolucija poodavno izglasana u Vijeću (danas i naše) Europe o osudi zločina svih totalitarističkih režima, uključivo i komunističkog kao najgoreg od svih, u našoj kripto-demokratskoj hrvatskoj državi devalvirana je na nivo bezvrijednog 'mrtvog slova na papiru', puke Deklaracije!? Upravo je tragikomično bilo vidjeti predsjednika Sabora Josipa Leku kako 23. kolovoza ove godine odaje počast navodnim ustaškim (ali lažnim!) žrtvama logora Jadovno nad Šaranovom jamom u kojoj nema ni jedne lubanje, ni jedne jedine kosti!

Poganski misionar u šovinističkoj kaljuži Marakane

Hladnokrvno taj poganin gleda, također po organizatoru utakmice, pomno pripremljeni ćirilični transparent 'Vukovar' napisan velikim slovima na srbijanskoj trobojnici, i ni riječi protesta iz njegovih usta! A takav 'misionar' bez elementarnog obrazovanja i kulture, lišen svakog nacionalnog(?) ponosa, eksperimentirao bi s našom djecom, jer mu roditeljski i vjeronaučni odgoj, valjda, smrde po 'popovima-pasjim skotovima' umjesto da se - upotrijebit' ću njegove riječi - pogleda u ogledalo i sočno hrakne u ono što vidi!

Ministar Jovanović nije dostojan povjerene mu ministarske službe, neka odmah napusti povjerenu mu službu. Ministar Jovanović ne služi narodu ni državi, ministar je zbog svojih protuhrvatskih težnji, mila mu izdaja Hrvatske, slatka mu ministarska plaća i ministarske blagodati. Hrvatska vlast svih ustroja i razina vjeruje Srbiji, veličaju njeno nepostojeće mirotvorstvo na Balkanu, nazivaju ju hrvatskom prijateljicom. Hrvatska vlast opijena vinom veleizdaje ne trijezni se. Na slijedećim izborima neka se narod probudi, otrijezni od lažnih obećanja jurišnika na vlast. Postojeću protuhrvatsku vlast neka zamijene domoljubi, pravdoljubi, istinoljubi, posloljubi.“

Bandić podijelio 1,43 milijuna kuna portalima

Popis dijela dobitnika:

Hoće li nekim Hrvatima i ovo biti dovoljno da ne nasjedaju portalima koji glume "desničare" (a zapravo su prijetvorni udbaši!) da bi ih naivne preveli žedne preko vode...

Jugoslavenska 'plava trava zaborava' u neovisnoj Hrvatskoj

Plava trava zaborava - tako se zvala nekada jedina grupa country glazbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji. "Trava", je u žargonu, naziv i za marihuanu i hašiš. Pušenjem ovakve "trave", ovisnici postaju sretni i zaboravljaju sve.

U svim drugim europskim medijima, ako se katkad spominje rat u Hrvatskoj i BiH, kaže se jasno i glasno, da su Milošević i Srbi izazvali taj rat. Jedino u hrvatskim medijima to nije tako jasno. Kada bi neki stranac danas došao u Hrvatsku i jedno dva tjedna pratio mainstream medije ovdje, došao bi do zaključka, da je Hrvatska bila kriva za izbijanje rata, i da su Srbi bili žrtve. Tako djeluje jugofilska plava trava zaborava. Međutim postoje činjenice, koje se na daju izrbisati, ni zaboraviti.

Memorandum SANU – velikosrpski 'Mein kampf'

Slično kako je Hitler u svojoj knjizi lamentirao, da je njemački narod ponižen i da mu treba vratiti dostojanstvo i njegove povijesne teritorije i granice, tako su srpski akademici u Memorandumu lamentirali da je srpski narod ponižen i u najgoroj situaciji od postanka i da mu treba vratiti njegove povijesne granice koje su oni vidjeli daleko na zapadu, negdje oko Karlovca.

1987. Milošević postaje novi predsjednik CK SKS. On uklanja iz CK SKS Ivana Stambolića, čovjeka koji ga je doveo na vlast, onoga istog Stambolića, kojega će godinama kasnije, dati ubiti. Milošević ubrzo čisti sve stare kadrove u SKS i zamjenjuje ih sa velikorspskim kadrovima. Te iste godine je Milošević po prvi put na Kosovu i na prosvjedu Srba izriče onu poznatu rečenicu: "Niko ne sme da vas bije!" Ali zato se naravno "sme da bije" Albance i onda počinje nemilosrdni progon Albanaca, koji su bili prve žrtve srbonacizma. To je bio početak nacifikacije Srbije i Srba. Zapravo je taj proces uspona velikosrpstva započeo tiho već nakon Titove smrti, 1981. godine na Kosovu, kada su srbijanski i jugoslavenski mediji počeli stvarati mit o progonu Srba i Crnogoraca sa Kosova. Već tada su srpske snage sigurnosti i JNA provodili teror nad albanskim stanovništvom. Policija je pucala na albanske demonstrante i već tada, 1981. je nemilosrdno ubijeno na desetine Albanaca. Samo što se to tada naravno nije smjelo znati u tadašnjim jugoslavenskim komunističkim medijima u kojima je vladala stroga cenzura.

Miloševićeva 'mašinerija' na djelu

Svi srbijanski mediji su već 1988. obrađeni i u službi Miloševićeve velikosrpske propagande. RTV Beograd, Politika, Večernje novosti, Nin, Duga,..itd.. U stilu zloglasnog lista "Stürmer", koji je tridesetih godina u Njemačkoj huškao protiv Židova, svakodnevno huškaju protiv drugih naroda i republika. Pošto je prvo bilo na redu, disciplinirati Kosovo, prvi su na redu Albanci. Najviše se huška protiv njih, pa onda protiv Slovenaca, koji se tada jedini suprotstavljaju srbijanskoj samovolji i zastrašivanju. Onda dolaze na red polako i Hrvati i Bošnjaci.

U srbijanskim tiskovinama se počinju svakodnevno izvještavati o navodono ugroženim Srbima, iz Hrvatske i BiH. Počinje se rabiti termin "srbofobija". Svi oni, koji pokušaju kritizirati sve otvoreniju i agresivniju velikosrpsku propagandu, naziva se "srbofobima".

Izmišljene priče o ugroženosti Srba služile su rasplamasavnju mržnje, trebale su Srbe postpuno psihološki pripremiti za rat i trebalo se naći opravdanje za kasniju agresiju na Hrvatsku i BiH koja se već tada pripremala.

U tom razgovoru Kusturica je na sav glas hvalio Srbe i njihovu navodno veliku povijesnu zaslugu za oslobađanje ostalih jugoslavenskih naroda i stvaranje Jugoslavije. Kusturica je posebno napao Slovence i Hrvate, i nazvao ih podlacma, kukavicama i vječitim germanofilima i simpatizerima fašizma. I Kusturica je pričao o svom navodnom srpskom podrijetlu, rekavši, da je njegov pra-pra-pra-pra-djed bio pravoslavni Srbin, koji je za vrijeme turske vlasti prešao na islam. Tako se Kusturica srpskoj javnosti predstavio kao idealni pošteni musliman, baš onako po velikosrpskoj ideologiji, koja je tvrdila da su muslimani "Srbi islamske vere". Matija Bećković, jedna od glavnih perjanica srbonacističke klike iz SANU, bio je oduševljen je Kusturicom. I hvalio ga na sav glas.

Kolektivno ludilo

Na pitanje novinara, gdje bi trebale biti granice te Velike Srbije, Drašković je odgovorio: "Tamo gde je kapala krv sa ustaškog noža, tamo su zapadne granice Srbije". Matija Bećković, izjavio je da su "Srbi u Hrvatskoj ostaci zaklanog naroda." Povjesničar Vasilije Krestić nazvao je Hrvate genocidnim narodom.

Tako su tada svakodnevno u srbijanskim medijima napadani Hrvati i namjerno je podgrijavana mržnja. Protiv Hrvata se za tu psihološku pripremu koristio jasenovački mit, a protiv Albanaca i Muslimana (Bošnjaka), nekadašnja turska vladavina u Srbiji i mit o Kosovskoj bitci. Tako se o turskoj vladavini i Kosovskoj bitci, piše svakodnevno.

Gotovo svi srpski intelektualci govorili su o posebnom srpskom narodu, koji je najbolji na svijetu i svi su protiv njega, postoji "svetska zavera" protiv srpskog naroda. Najčešće je spominjana takozvana "vatikansko-kominterovska zavera" protiv Srba.

U tadašnjim srbijanskim medijima falsificira se povijest. Svakodneno se pišu laži i izmišljotine. Tvrdi se da je BiH uvijek bila "srpski vekovni teritorij" i više od pola Hrvatske također. Govori se o "starom srpskom gradu Dubrovniku", o "srpskoj Dalamciji". Piše se čak da su Srbi u tzv. Krajinu doselili prije Hrvata, već u šestom stoljeću. I da su im Hrvati oteli Dalmaciju.

Projekt guranja ćirilice

Današnji zahtijevi za ćirilicom u Vukovaru i Hrvatskoj nisu zahtjevi za kulturnom autonomijom, već upravo ostaci ovog procesa miloševićevizma i velikosrpstva. Jedan od ciljeva velikosrpske agresije na Vukovar 1991. bio je i postavljanje ćirilice. I današnji zahtjevi za ćirilicom u Vukovaru imaju simbolički značaj i nisu ništa drugo već provokativni ostatak velikosrpske politike, pa makar se svi režimski novinari toliko natežu da nam pokažu kako je to samo legitimno pravo na kulturnu autonomiju i da je ćirilica navodno i hrvatsko pismo. Nije i ne će nikad biti. I današnji zahtjevi za ćirilicom u Vukovaru i drugdje se ne mogu promatrati izvan ovog velikosrpskog konteksta i ne mogu se tek tako nojevski zabijati glavu u pijesak i tvrditi da su ti zahtjevi samo legitimni zahtjevi jedne manjine.

20 GODINA OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI

Krv četverogodišnje Mladenke Zadro ništa ne može oprati

Točno prije 20 godina, u noći s 8. na 9. rujna 1993, desio se stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice. Najmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad porodičnih kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedočili o pokolju koji se prije 20 godina desio u njihovom selu.

Ovaj zločin bez presedana po načinu izvršenja i okolnostima pod kojima je izvršen najveća je sramota koja se desila u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RbiH. Iako su u njemu učestvovali pripadnici Armije RBiH iz korpusa koji nije bio nadležan za tu zonu, to ne umanjuje ogromnu mrlju koja je ostala uz ime Armije RBiH.

- Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

- Pero Marić je zaklan;

I danas, 20 godina poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđeni su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršitelji moraju biti izvedeni pred Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zločin koji je počinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po zapovjednoj odgovornosti. (info HNS BiH)

NERASKIDIVA VEZA SA STRADALOM HRVATSKOM MLADOŠĆU

Sjećanje na Ivicu Kovačevića iz Osijeka

Ivica je bio učenik Učiteljske škole u Osijeku. U školi je bio predsjednik Križarskog društva. Križarstvo je vjernički pokret koji se nakon Prvog svjetskog rata razvio u katoličkim europskim zemljama. U Hrvatskoj je radom počeo 1930., i to na temeljima Orlovstva koje je kralj Aleksandar Karađorđević 1928. zabranio. Pokretač Križarstva bio je Ivan Merz, koji je tada ima 24 godine.

Ivica je bio otvoreni mladi čovjek, uvijek nasmijan, pristupačan, spreman pomoći. Isticao se u učenju. Lijepo je pjevao. Njegov osobiti tenor se čuo na misama u crkvi sv. Antuna u osiječkoj Tvrđi. Bio je ozbiljan vjernik. Vršnjaci su u njega imali povjerenja. Slijedili su ga i postajali križari Živio je u obitelji u kojoj je bilo još troje djece: dvije sestre, Ljubica i Elizabeta, te brat Mirko. Otac je bio službenik u uredu za carine.

Na početku četvrtog razreda, 1942., Ivica se javio u hrvatsku vojsku, kao i više drugih učenika njegove školske generacije. Poslani su na izobrazbu u vojnu školu u Stockerau kraj Beča. Bili su određeni da postanu članovi elitnih hrvatskih vojnih postrojbi – Poglavnikova tjelesnog zdruga. Ivica je tijekom izobrazbe dva puta bio na odmoru kod kuće u Osijeku, a u lipnju 1943. se vratio u Zagreb. On i njegovi prijatelji nastavili su prekinutim razredom te su položili završni ispit učiteljske škole. Škola i vojarna za mlade vojnike-učenike bila je u zagrebačkoj Medulićevoj ulici, u zgradi u kojoj je danas Prva ekonomska škola.

Nakon završetka škole Ivica je bio na dužnosti na Sljemenu, na vojnoj radio postaji.

Nekoliko godina kasnije jedna je djevojka Veri rekla da vjeruje da je Ivicu vidjela u partizanskom logoru u Šentvidu u predgrađu Ljubljane. Sljedećeg jutra ga ondje više nije bilo. Nije bila potpuno sigurna jer joj je bilo neobično da je nosio naočale. Veru je upravo ta činjenica potakla da vjeruje da je poznanica dobro vidjela. Znala je da je Ivica bio kratkovidan, da nije volio nositi naočale i da ih je stavljao samo kada je morao. Zaključivala je da ih je tada nosio da ih sačuva.

Partizani su uz Ivicu ubili i trinaest drugih maturanata iste generacije Učiteljske škole u Osijeku. Svi su bili križari. Danas znamo imena njih jedanaestorice: Ivica Kovačević, Drago Balašković, Mirko Držajić, Matija Ivančić, Ivan Ježo, Ivan Knežević, Ivan Laškarin, Miroslav Martinović, Ivan Neuschwender, Stanislav Sila i Ivan Šebić.

Vera, koja danas živi u Kanadi, živo se sjeća Ivice i drugih stradalih mladića svoje generacije. Za njih je napisala pjesmu:

(Vera Valčić, Vancouver, Kanada)

Jurica Pavičić pripada vladajućoj manjini koju karakterizira bolesna alergija prema svemu hrvatskom

Je li Zvonko Bušić imao mozak gliste?

Jurica Pavičić pripada jednoj opakoj interesnoj skupini, koja kroz medijsko i sveukupno društveno nasilje održava ovakvu okupaciju RH, goru od Titine i/ili Hitlerove. Kod nas je podrijetlo mnogih JP-a zagonetka. Je li Juricu Pavičića izbacilo more, nakon potapanja nekog čamca JNA, ili je odmrznut negdje visoko, između Šipova i Janja? U svakom slučaju, karakteriziraju ga jaka pothlađivanja i smrzotine vitalnih organa, pa možemo reći da je ono živo u njemu zapravo glista.

Ustašoidni popovi u luzerskom ustašoidnom svijetu

Glista nam u svakom svome tekstu prodaje svoju lažnu ljudskost. U ovome o Zvonku Bušiću, lažni ljevičar Pavičić ne prepoznaje korupciju unutar društvene elite, nego podzemlje vidi u "predebeloj međuzoni između društvene elite i čistokrvnog ološa". Glista je nešto kompleksnija verzija Amebe - Stipe Mesića. U svome komentaru posljednjeg ispraćaja Zvonka Bušića, Pavičić je spomenuo "ustašoidne popove" u luzerskom ustašoidnom svijetu, što je krajnje neukusno, degutantno, mesićevski. Crkva u Hrvata postupila je više nego korektno, ignorirajući mogućnost da je Zvonko Bušić zaista počinio samoubojstvo. Naravno da puzajući Jurica Pavičić nije ubio čeličnog Zvonka Bušića, ali kada pokušam zamisliti što bi o famoznom Taiku napisao njegov ubojica, iz mene izvire turobni svijet komesara Gliste.

Festival ljevičarskog fašizma

Jurica Pavičić je ljevičar koliko i njegova tetka Jelisaveta iz Šipova. Kao što su za Jugoslavije najgore ubojice glumile ljevičare, tako je u RH opaka interesna skupina preotela prostor hrvatske ljevice. Javna izjava protiv Hrvata i Hrvatske može vam priuštiti nezamislivu nasladu, ali i zaštitu snažnih centara moći. A tužna istina glasi da smo većina nas Proljećara bili ljevičari i da su naš prostor okupirali neprijatelji Hrvatske. Borili smo se protiv totalitarnog komunizma, borili smo se protiv Jugoslavije, ali bismo prihvatili i samostalnu komunističku Hrvatsku, svjesni činjenice da Sovjetski Savez ne će dozvoliti formacijsku promjenu. Pavičićevo izrugivanje Zvonka Bušića je krajnje neukusno - Taik je bio revolucionar i veći ljevičar od Pavičića.

Marakana i Bykobar

Međutim, ta utakmica je značajna po nečemu drugom, po političkoj poruci koja je sa stadiona otposlana Hrvatskoj i svim Hrvatim službeno, da ne može biti službenije. A ta poruka glasi - 'Bykobar je crpcki'

Da su je shvatili ili željeli shvatiti tada bi se hrvatska reprezentacija povuka u svlačionicu i odbila bi izlazak na teren dok se taj transparent ne skine. Ali oni to nisu učinili.

Grad Vukovar, kojeg su sile zla koje simbolizira ćirilica istovremeno pretvorile u grozu pustoši Hirošime i Nagasakija, u strahotu Auschwica, u deveti krug danteovog pakla koji je prema počinjenim strahotama u Vukovaru pravi mačiji kašalj. Vukovar je hrvatska rana koju nećemo nikada preboljeti, ali je Vukovar i hrvatski ponos i nema tako visokog pijedestala na kojeg bi taj naš ponos mogli podići, a da to bude mjesto dostojno žrtve Vukovara.

Boj se onog tko je viko bez golema mrijeti jada, a Vukovarci i hrvatski branitelji u tom smislu položili su s najvišom ocjenom životni ispit. Vukovar je bio ispred svakog njihovog života. Vukovar je bio vrijednost za kojeg se umiralo, pa i mučeničkom smrću. Sjetite se bola i dostojanstva jednog Siniše Glavaševića, sjetite se vukovarske majke Kate Šoljić, sjetite se na stotine silovanih žena, na tisuće mučenika, na bezboroj stradalnika još i danas nepoznatih sudbina, sjetite se na jedini garad u svijetu gdje je na svakog stanovnika palo u prosjeku oko tisuću eksplozivnih projektila. To je naš VUKOVAR. Svaki onaj koji je bešćutan prema tome – je psihijatrijski slučaj i ne može obnašati nikakvu visoku državnu funkciju.

HITNA OBAVIJEST!

Molimo Vas da tko može i u svojim mogućnostima financijski pomogne Ivanu.

SPASIMO ŽIVOT DRAGOVOLJCU DOMOVINSKOG RATA

Učvršćeni vjerom, kako smo poučeni

1. Hodočasteći u ovo drago nam hrvatsko nacionalno svetište zahvaljujemo Bogu za njegovu prisutnost u našim životima, ispovijedamo svoju vjeru i molimo Gospodina da ju učvrsti, da po daru vjere obasjava naše putove, dok se utječemo zagovoru naše nebeske Majke, Majke Božje Bistričke, za sve naše potrebe i za istinsku duhovnu obnovu vjerničkih zajednica u našem gradu Zagrebu i čitavoj Nadbiskupiji. Gledajući ovo mnoštvo, osjećajući ljepotu našega zajedništva ne smijemo biti nezahvalni. Zavjet je redovito povezan s vjerom, a vjera sa zahvalnošću. Ove smo godine za naše 282. zagrebačko zavjetno hodočašće kao vodilju istaknuli riječi apostola Pavla koje smo upravo čuli u drugome čitanju, a koje govore o životu iz vjere i po vjeri. On nas poziva: "Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem". Kao vjernici suočeni smo i sa zabludama, na koje sv. Pavao upozorava Kološane, ali i svakoga od nas: "Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, […] a ne na Krista" (Kol 2, 6-8).

3. Dolazeći na zavjetno hodočašće Majci Božjoj pokazujemo da osjećamo svoju ljudsku ograničenost, potrebu za Bogom; da želimo biti Isusovi učenici. A to znači trajno usvajati mudrost križa, nositi ga i svjedočiti ljubav prema njemu kao vrijednost iznad svake druge vrijednosti. I najdraža i najvrjednija zemaljska dobra ipak su drugotna u odnosu na nasljedovanje Krista. Štoviše, zemaljska dobra postaju istinskim dobrima samo ukoliko im se ne pridaje ona vrijednost koja pripada jedino Bogu. Isusovi učenici, mi kršćani, očitujemo da cijenimo zemaljsko samo onda kada to zemaljsko nije naš konačni cilj. Zemaljsko dobiva pravi sjaj u svjetlu vjere, u proturječju Kristova križa, koji propadljivosti oduzima privid vječnoga. Idući ususret Gospodinu susrećemo razne vrijednosti, od dubokih čuvstava i iskrenih osjećaja do materijalnih dobara, ali nas ništa od toga ne smije zadržavati i priječiti korak kojim idemo za Kristom. Braćo i sestre, ovdje smo kao zajednica vjernika grada Zagreba, ovdje su mladi vjernici Zagrebačke nadbiskupije. Ovdje su obitelji i djeca, mladi, bake i djedovi, povezani i po rodbinskoj pripadnosti i vjerom. Ovdje je obilje ljubavi i iskrenoga poštovanja kojim dolazimo pred Gospodina. Ovdje od Marije učimo da odmak od zemaljskoga učvršćuje ljubav, daje novu kakvoću rodbinskim i svim zemaljskim povezanostima. Učimo da nema životnoga poziva koji u sebi ne bi sadržavao određeni križ i da nema čovjeka koji ne bi mogao biti Kristovim učenikom. Kada se život pogleda u svojoj jezgri, shvatimo da je jedina istinska lekcija koju trebamo svladati, ugraditi u svoje živote – upravo mudrost križa. Nasljedovati Isusa, ići za njegovim križem, poput Majke Marije, mijenja vrijednosti najdubljih iskustava. Radost uskrsne zore nadvladava bol Golgote. I ovo Svetište čuva za nas spomen na ljude iskušavane patnjom i zemaljskim gubitcima; na ljude preobražene vjerom i vedrinom križa koja učvršćuje i naše životne korake.

5. Braćo i sestre, molitve, susreti i razmišljanja u ovoj Godini vjere potiču nas da i sami nastojimo oko dubljeg upoznavanja svoje vjere te se odupiremo protiv površnosti u našim vjerničkim zajednicama. Isto tako, na nama je odgovornost da se u hrvatskome društvu ne mirimo s neznanjem o našoj vjeri, čemu smo svjedoci iz dana u dan. Osobito se to primjećuje u nekim sredstvima društvenoga priopćavanja. Suočeni smo s nenamjernim, ali prečesto i s namjernim iskrivljavanjem, neistinama, prilagođavanjem kršćanskoga nauka pojedinim trendovima. Posebno zabrinjava da se u javnim medijima, kao mjerodavni za pitanja o kršćanstvu i Crkvi, predstavljaju ljudi koji ne samo da ne očituju poštovanje prema kršćanskoj vjeri, nego promiču neznanje, površnost i umišljenost. Znamo dobro koliko zla nanose takvi medijski pristupi, jer oni nisu prisutni samo u području religijskih tema. U ozračju diktature relativizma pokušava se upravo koristeći medije stvarati dojmove po mjeri ljudske ispraznosti i zavaravanja. S druge strane, ovdje pred našim mladima, s radošću napominjem da ima sve više kršćana u Hrvatskoj koji očituju poznavanje svoje vjere, koji se ne stide i ne boje iznijeti svoje vjerničke stavove u ozračjima koja za njih nisu prijateljska. Poznavanje kršćanske vjere, radosno življenje vjere naročito u obiteljima, zauzimanje za opće dobro snagom vjere primjećuje se među đacima i studentima, među odraslima u svojim strukama, a često spominjem i naše hrvatske branitelje koji su svojom spremnošću na žrtvu i dubokim životnim iskustvima bili i ostali osjetljivi za istinske vrijednosti u kojima je zalog budućega dobra Domovine.

7. Dragi vjernici, kad sam prošle godine ovdje, baš prigodom zagrebačkoga hodočašća, govorio o tragovima procesa sadašnje kulturalne revolucije koja se pokušava sprovesti u Hrvatskoj, naslućivao sam događanja koja smo tijekom godine dana proživljavali u raznim iskušenjima, ali i praćeni Božjom pomoći. Ta iskušenja nipošto nisu prestala i kršćanin zna da, ako su Krista okrunili trnjem, niti kršćane neće obasipati ružama. U tim smo iskušenjima vidjeli predivna svjedočanstva vjernika, a osobito mladih katolika koji su iz svoje vjere, iz znanja o kršćanskome nauku, hrabro odgovarali na izazove neistina i grubog nepoštivanja vrijednosti hrvatskoga naroda. Iz tih je stavova progovorila i građanska inicijativa U ime obitelji koju kao Crkva podupiremo, jer osjećamo dužnost promicati istinu o čovjeku i zalagati se za dobro hrvatskoga društva, bez obzira na snagu rušilačke ideologije koja se želi nametnuti i na njezino podrijetlo. Poznavanje vlastite vjere omogućuje razlučivati pojave u osobnome i u društvenome životu; ocijeniti njihovu prihvatljivost ili neprihvatljivost. Jasno nam je da živimo u okolnostima u kojima se poseže za raznim sredstvima da bi se održalo na vlasti, da bi se imalo utjecaja, da bi se porazilo i ponizilo protivnika. Kao kršćani ne smijemo tako postupati. Na nama je osluškivati i naviještati Radosnu vijest. Njezina je riječ oštra za svaku neistinu i blaga za svaku poniznost. I naš je uspjeh radost čovjeka u istini i ljubavi. Ako bilo u čemu prevlada sebičnost, uspjeh nije kršćanski.

9. Draga braćo i sestre, jučer smo na poziv pape Franje posebno molili za mir u Siriji, na Bliskom Istoku i u svemu svijetu. Osobito smo bili povezani sa Svetim Ocem sinoć u molitvenom bdjenju Službe svjetla na Bistričkoj Kalvariji. Dijelimo duboko ljudsko i kršćansko suosjećanje prema svima koji trpe ratna stradanja, progonstva i kušnje nepravde, mi koji još uvijek osjećamo bol svježih rana rata protiv naše Domovine. Stoga neka se i u ovoj misi i ubuduće diže Bogu naš vapaj za mir na Bliskom Istoku i po čitavom svijetu. U molitvi združeni na ovome zavjetnom hodočašću učvršćujemo jedni druge u vjeri. Izvanjski izgleda, i ove smo godine ispunili zavjet, jer smo došli k Bistričkoj Majci. No, znamo da je zavjet ispunjen, ako smo dopustili da nam Bog ispuni srce zahvalnošću, brigom prema bližnjima, radošću što nam je darovana vjera, molitvom za ustrajnost i znakovima ljubavi prema onima kojima trebaju naše ruke, naša riječ, naša prisutnost i naša pomoć. Dok pred Marijom pjevamo da nam vjera, nada i ljubav budu čvrste, sve vas preporučujem moćnom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, Majke Božje Bistričke. Od srca zazivam Božji blagoslov na sve vas, vaše obitelji i djecu, naše mlade, grad Zagreb i Hrvatsku nam domovinu.

Dostojanstveno pokopana 61 žrtva komunističkog režima

Organizacija ekshumacije, pa tako i današnje komemoracije i pokopa, djelo je Vicepostulatura postupka mučeništva «Fra Leo Petrović i 65 subraće» i općinskog Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški.

Nakon obraćanja, kolona sa više od tri tisuće stanovnika Ljubuškog i ostalih općina propratila je 61 kovčeg s tijelima žrtava u molitvenom hodu do Novog gradskog groblja, gdje je sv. misu predvodio vojni ordinarij u BiH mons. dr. Tomo Vukšić.

Biskup Vukšić podsjetio na obvezu koja proizlazi iz dokumenata međunarodnoga prava

-Procesi oprosta i pomirenja, koji su moralna obveza svakoga pojedinca, bili bi uvelike olakšani kad bi se pokrenuo proces uspostave društvene pravde te donošenja i primjene pravednih zakona u čemu se na našim područjima, nažalost, vrlo zaostaje. Stoga mi dopustite da, u ime svih nevinih žrtava svih totalitarizama i u vidu sretnije budućnosti, podsjetim također na zakonsku obvezu svake države koja proizlazi također iz dokumenata međunarodnoga prava” - rekao je mons. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH.

Tijela dvojice franjevaca bit će pokopana na Širokom Brijegu

Govorio je i o samom tijeku ekshumacije na lokalitetima Tomića njiva i Bare, kao na lokalitetu kod zgrade MUP-a, istaknuvši kako je na tome mjestu ekshumacija bila posebno rizična jer je sama masovna grobnica bila minirana.

U večernjim satima tijela dvojice identificiranih franjevaca dopremljena su u Široki Brijeg, gdje će biti i mjesto njihovog posljednjeg počinka. Sahrana fra Slobodana Lončara i fra Martina Sopte zakazana je za 07. veljače.

Na Malu Gospu, 8. rujna 1991./2013.

Gdje su zločinci koji su masakrirali hrvatske branitelje i civile u Kusonjama?

Sada ćemo naravno pitati ono što uvijek pitamo: ako svaki zločin ima svoga zločinca, gdje su i zašto nisu iza rešetaka oni koji su učinili ovo zlodjelo? Neki su istina osuđeni, ali u odsutnosti, što znači kao da i nisu.

Tijela svih poginulih časnih hrvatskih branitelja pronađena su 9. siječnja 1992. u masovnoj grobnici u Rakovom Potoku s još 23 civilnih žrtava iz Kusonja.

Zahvaljujući prije svega Udruzi obitelji poginulih branitelja Domovinskog rata Kusonje, odnosno obitelji Posarić, u tom je mjestu svojedobno otkrivena i kapelica-da se ne zaboravi!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Terorizam UDBA-ške politike

Sudac je tom prigodom izjavio da je povrjeda drugih osoba bila potpuno nenamjerna (nesretni slučaj!), te zatražio da se Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina. Međutim, što nije nikakvo čudo, pritisci tadašnje jugo-udbaške diplomacije uočili su se i na konačnom suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja 1977. u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.

Tko je danas ubio Taika?

Ali ipak:

Ovo ubojstvo je još jedan razlog više da udbaše, okorjele orjunaše i komunjare, pro-četnike i sl. političku pošast zauvijek maknemo iz hrvatskoga javnog života i s bilo kakvih funkcija ali po pročišćenom pravosuđu jer hipokritska pravDa s Pantovčaka i nenarodna, 'ćirilična' politika s Trga svetog Marka odurno zaudaraju po mračnim Titinim vremenima. Hrvatskoj je nužna kompletna lustracija, nikakav udbaški Lex Perković nego pravedni Lex Croatorum i to na najvišim razinama jer riba i smrdi od glave.

Smradna pro-udbaška politika

Ali, nije to problem tek jedne ništavne medijske gnjide koja je jednako odurno pisala i o svojedobno zatočenom, danas slobodnom, generalu Anti Gotovini, nije to problem ni EPH-u Nina Pavića danas zaduženog za više od pola milijarde kuna, stav ništarije B(lj)utkovića stav je to i odnarođene, aktualne hrvatske oligarhije koja nastavlja Titinim stopama: 'gdje ja stadoh, ti produži…'! Dakako, 'naš Bule' će u svom 'jutarnjem' udbaškom gnijezdu i dalje piskarati u duhu (i po nalogu!?) aktualne pro-udbaške politike i nitko ga za to ne će pozvati na moralnu odgovornost. A ne će on ni ruku na sebe dići jer ološ poput njega i tako nema ni časti ni morala, nema nikakvih ideala osim prljavog EPH-ovog novca! On može, nedaj Bože, zaglaviti jedino ako se preždere japanske sirove ribe, sushija. Nenasilno! I to u „dobrom društvu“!

Skandal nad skandalima

Dvojezične ploče u Vukovaru nisu dobro prevedene!

Dakle, nije "stanica" već je - postaja!

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

VELEBITSKI USTANAK

Stanje u Jugoslaviji početkom 1930-ih godina

Osnutak i djelovanje Ustaškog Pokreta

Ustaške pripreme za veći oružani ustanak

Velebitski Ustanak

Posljedice ustanka

Zaključak

Literatura:

Programirano ludilo boljševičko-četničkog divljanja u Hrvatskoj

"...zbog ove dijagnoze prebačen u zatvorsku bolnicu na Svetošimunskoj cesti u zagrebačkoj Dubravi. Iako je Francišković trebao biti pušten u utorak 3. rujna, kada mu ističe 30 dana istražnog pritvora, po svemu sudeći, zahvaljujući dijagnozi, ne će biti pušten već će vjerojatno biti prisiljen na liječenje od bolesti od koje ne boluje. Naime, hrvatski zakoni koji se odnose na duševne bolesnike prilagođeni su u potpunosti manipulacijama i služe vlasti upravo za ovakve progone. Jer, najbolji način da se nekog diskreditira i ušutka je način na koji se sada odnose prema Franciškoviću - proglasiti ga ludim. Zahvaljujući zakonima i psihijatrijskoj znanosti koja je u potpunosti pod kontrolom vlasti, vrše se ovakvi pritisci na zdrave ljude. Vladajući misle da će, ako tamo neka liječnica napiše dijagnozu, cijela istina biti diskreditirana. Naime, upozoravaju iz udruge Pravednik, to se ne će dogoditi jer Franciškovića ljudi iznimno cijene. Zbog ove dijagnoze prebačen je u zatvorsku bolnicu na Svetošimunskoj cesti u zagrebačkoj Dubravi.

U subotu i nedjelju 31. kolovoza i 1. rujna bio sam na hodočašću u Međugorju, s prijateljima. I u nedjeljno jutro pred buđenje usnio sam čudan san. U crno-bijeloj tehnici sanjam kako spavam i dok spavam neko puca u mene, ja sanjam kako sam budan i nepomičan i ne znam jesam li smrtno ranjen i umirem ili sam teško ranjen, pa mirujem da se ne primijeti: plaćeni ubojica u moju ruku stavlja pištolj iz kojeg je pucao. I u tom trenutku se probudim. Strašan san, koji je bio uvjerljiv poput stvarnosti. Koji dan prije Marka su već proglasili šizofreničnim, a istoga dana do mene je došla vijest o navodnom samoubojstvu - smrti Zvonka Bušića, i istoga tog dana ideološki transparentna srbočetničko-boljševička vlast počela je provoditi teror nad Vukovarskim Hrvatima postavljajući preko noći dvojezične latinsko-ćirilične natpise u gradu u kojem ih nikada nije bilo, osim u vrijeme ponovljenog istrebljivanja i uništavanja Hrvata i Hrvatske 1991. – 1998. godine. Ali te 1998. g., po povratku okupiranog Vukovara u sastav Hrvatske ćirilica je skinuta s dnevnog reda. Ipak, na dan smrti (ubojstva!?) Zvonka Bušića četničko-boljševički psihološko-propagandni rat, iznova je počeo provocirati Vukovarce i cijelu Hrvatsku. Je li sve to bilo slučajno?

Dosadašnja evidencija o britanskoj djelatnosti na tlu Hrvatske upućuje na to da su svi nemiri u Hrvatskoj dirigirani iz Engleske i da je naša "vlast" dio dirigiranog državnog terora. Još 24. kolovoza, 2004. tjednik "Nacional" objavio je članak pod naslovom "Sanader ovlastio MI6 da prisluškuje u RH", a taj članak izazvao je škandal koji je pomeo van iz Hrvatske neke od navedenih britanskih agenata. U članku, koji nikada nije bio demantiran, jer je redakcija pisala temeljem objavljenih dokumenata, također je apostrofiran i Ostojić te je pisalo i slijedeće: "…Prema pisanju 'Slobodne Bosne' Vukšić i Kristina Šilić su uz opisane aktivnosti preko svoje kriminalne špijunske družine, oslonjene na ostatke hrvatskog paraobavještajnog sustava, dijelom servisirali Ashdowna i Sommerlada o jatačkoj mreži Gotovine u Hrvatskoj i BiH. Moguće je da su upravo oni tijesno surađivali i s posebnom istražiteljskom grupom koju je za vrijeme svog mandata u MUP-u oformio tadašnji ravnatelj policije Ranko Ostojić. Ostojić se britanskim agentima neprestano žalio da POA blokira uhićenje Gotovine, a vjerojatno im je dao i popis njegovih navodnih jataka. …" ('Nacional', 24. kolovoza 2004.) Iako je cijela javnost već davno bila obaviještena o britanskoj djelatnosti na tlu Hrvatske, Marko Francišković nije smio ispričati svoj san o onome što se već javno govori, te je Ostojić odmah skočio na sve četiri noge.

Očito, Svjetska država Novoga svjetskog poretka na hrvatskom tlu moguća je samo ako su zadovoljeni apetiti velikosrba, odnosno četništva, a to ide preko leđa domoljubnih Hrvata koji upozoravaju na zle namjere hrvatskih neprijatelja. Zato gosp. Marko Francisković s jarbola na Jelačićevu trgu ne smije skidati EU-ropsku zastavu i zato četnicima moraju biti ispunjene želje o proširenju Velike Srbije na Vukovar i ostale hrvatske zemlje.

Iz svega je jasno da gospodin Marko Francišković nije budala i nije bolesnik: on je HEROJ koji je u skladu s hrvatskom vojnom tradicijom Gvozdanskoga, Sigeta, Sinja i Vukovara, i bezbrojnih hrvatskih Termopila, odlučio - ako treba - umrijeti spartanski uspravno da Hrvate probudi i potakne na razmišljanje i ispravno djelo. Ali sigurno je da u ludari i zatvoru ne će izvršiti samoubojstvo, pa ne treba biti naivan i vjerovati da se ubio, ako se iz boljševičkog kazamata ne vrati živ. Prema dobro dokumentiranoj knjizi gospođe Manifold Deidre "Novi svjetski poredak", kao i mnogih drugih, Novi antikršćanski svjetski poredak odlučio je sve kršćane koji mu se politički i vjerski opiru poslati na stratište ili u ludnicu i u koncentracijske logore, koji su u Sjedinjenim Državama Amerike već spremni (FEMA kampovi u brojnim video prilozima na You Tubeu). Primjer Marka Franciskovića i mnogih drugih dokazuje da je ta stvar već u operativnoj provedbi.

Srbi su zadnji koji mogu i trebaju govoriti o Vukovaru

Dakle, iznimna je uvreda nazivati branitelje i stradalnike Domovinskoga rata ekstremistima, a još manje ustašama. U srbijanskom Ministarstvu vanjskih poslova baš kao i u Srpskoj naprednoj stranci očito su zaboravili sva zla, sva klanja, sva rušenja obiteljskih kuća, bolnica, dječjih vrtića, katoličkih crkava i drugih objekata u vrijeme srpske agresije, koja je imala za cilj uništiti sve što je hrvatsko. Srbi, potpomognuti, Crnogorcima i tzv. JNA razorili su ovaj sveti grad, a na tisuće nevinih ljudi otjerali u logore, od kojih su se mnogi nalazili i u Srbiji. Za sve nedaće, dosad nam nisu platili ništa. Što su napravili od Vukovara najbolje im svjedoči tamošnjih 938 bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata. Ni jedan hrvatski vojnik nije prešao srpsku granicu, niti postavljao balvane po Beogradu ili Novom Sadu, kao što su to radili Srbi u Kninu, na Plitvicama i drugim krajevima Hrvatske. Hrvati imaju pravo reći "ne" ćirilici, jer ih ona podsjeća na krv koju su prolili srpski i ini četnici diljem Lijepe naše. Srbi su zadnji koji bi se trebali i morali osvrtati na zbivanja u Vukovaru, jer njih sigurno ne bi bilo da nije bilo četničke agresije. Kako Srbi misle da se to može tek samo tako zaboraviti? Stoga bi hrvatska Vlada, ali i Europa trebala odbaciti njihova priopćenja, još ih tužiti za uvrede i klevete.

Ta njihova nazovi priopćenja nisu ništa drugo nego najobičnija provokacija. Oni u Hrvatskoj imaju Pupovca, Stanimirovića, Džakulu i slične, ali jesu li se zapitali zbog čega nekom Hrvatu u Srbiji ili Republici Srpskoj ne dozvoljavaju da se ni pet posto (puno smo rekli) tako ponaša kao Milorad Pupovac u Hrvatskoj?

Sve što ih podsjeća na srpsku agresiju je isto kao kad su Srbi Hrvatima u vrijeme rata stavljali sol ili alkohol na rane!

Kako se osloboditi titoističkog režima

Kako se osloboditi onih koji su zajašili RH i hrvatski narod u njoj zloglasnom jugokomunističkom ideologijom, koja je strašnim genocidom uništavala hrvatski narod skoro pedeset godina pod maskom antifašizma!

I što onda dalje reći ovim "antifašistima" jugokomunističkim galamdžijama o borbi za slobodu. Samo vidimo i pročitajmo Hrvatski martirologij XX stoljeća i u njemu vidimo 663 mučeničke žrtve četničko titoističkog ratovanja tijekom NDH gdje je tijekom rata pobijeno preko stotinu tisuća nedužnih ljudi Hrvata jer su Dražini četnici i Titini partizani cijelo vrijem onoga rata ratovali na prostoru NDH i ni jedni ni drugi nisu imali nikakve logore nego su sve one koji nisu htjeli s njima ubijali. A što su tek radili nakon sloma NDH.

U Domovinskome ratu nije bio nitko od ovih vladajućih čelnika. Milanović je dezertirao, Josipović se skrivao, a Mesić spremao pučeve protiv Vrhovnika Domovinskoga rata Franje Tuđmana. Sve ovo što sada rade je upereno protiv slobodne RH, i zakon o Perkoviću i ploče s ćirilicom po Vukovaru i Hrvatskoj, kojih nije bilo u SRH u vrijeme njihove titoističke jugokomunističke tvorevine.

Pitanje je opstojnosti hrvatskoga naroda u vlastitoj nam hrvatskoj domovini. Što rade hrvatski intelektualci koji su prepustili sudbinu hrvatskoga naroda vlastodršcima zloglasnog jugokomunističkog režima.

Ostojiću – je li SDP zločinačka organizacija?

Poslije nošenja bežda zločinca Josipa Broza Tita nedavno u Zagrebu, a u čijoj je manifestaciji sudjelovao i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić - nameće se pitanje – čija je policija u Republici Hrvatskoj? Za jedne vrijede jedna mjerila za druge druga, ali činjenica je po zakonu se ne radi. Ministar Ostojić grubo krši Rezoluciju, odnosno saborsku Deklaraciju o osudi zločina totalitarističkih režima. To treba podići na najvišu međunarodnu razinu!

Svaki civilizirani građanin u Republici Hrvatskoj mora ga osuditi!

Što si radio u Udbi, tata?

Oni koji su dobro poznavali ovaj zločinački sustav tvrde da danas bivših Udbaša ima od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru, te u relativno velikom broju tvrtki gdje rade kao direktori ili visokopozicionirani menageri. Koliko je samo od općinskih do republičkih sekretara bivše komunističke partije na važnim funkcijama, a koliko je njih u vrijeme Broza obavljalo prljave poslove za Udbu? Zašto se to danas ne smije znati? Tim prije što takvi ljudi neprestano rade protiv, a ne za Hrvatsku, bez obzira što u nadi i želji da ih se ne prepozna sada na skupovima prvi drže ruku na srcu. Oni su i te kako svjesni one krilatice – jednom udbaš, uvijek udbaš!

Tada se točno znalo tko jeste, a tko nije "državni neprijatelj", i nikada stvari nisu bile, kao danas, crno-bijele. Trebalo bi pitati sve te perkoviće ili kako se sve ne zovu: bi li u vrijeme kad su oni bili "glavni udbaši" sin nekog tko je bio u vojsci koja se borila protiv partizana mogao raditi u Udbi? Takav sigurno ne bi mogao ni čistiti toalete, a ne biti visokorangiran u obavještajnoj zajednici. I eto nam onda odgovora zašto se neki, poput Mesića, Manolića i niza drugih, i danas tako bahato ponašaju, zaobilaze grob prvog hrvatskog predsjednika, pljuju po hrvatskim braniteljima, uzdižu Broza i njegovu partiju, prijete da "sve znaju", nitko im ništa ne može, a što je ipak najvažnije – među prvima su se početkom devedesetih uključili u stvaranje hrvatske države, znajući dobro da ih jedino to može spasiti kako ih nitko kasnije ne bi pitao: što si radio u Udbi, tata?

Možda su baš i neki od dvije tisuće hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid to uradili i zbog "igri" nekih udbaša ala Manolić, Perković, Mustač i slični. (Zanimljivo je i to da kad se danas govori i piše o bivšim udbašima, onda se manje-više uvijek spominju samo neka imena, kao da tisuće drugih zločinačkih agenta nisu ni postojali, odnosno kao da i sada mnogi od njih nisu aktivni i ne postoje.) U vrijeme Broza udbaši su namjerno i odlučno "paradirali" u dugim crnim kožnim ogrtačima i bilo ih je lako prepoznati (ali ne i njihove doušnike), a danas..., danas su druge, suvremenije metode, pa je i to možebitno jedan od razloga što neki ne vjeruju da se po tom pitanju "ne radi kao prije".

A mi bismo na to samo dodali riječi jednog bivšeg udbaša, koji se pokajao i početkom devedesetih također došao na "Tuđmanovu stranu":

Mladen Pavković

Ubojstvo Zvonka Bušića odgovor je udbaša na izručenje Josipa Perkovića

Postoji mogućnost da je Zvonko Bušić digao ruku na sebe zato što je nekako saznao tko će mu sve doći na sprovod. Nakon što su ožalošćeni Hrvati statirali kao prigodna kulisa, u zasebnoj koloni pojavila se gamad iz politike. Skromni Hrvati načinili su prolaz za lijes, a ono nepozvani ušetaju političari, kao da otvaraju korzo. Zanimljivo je kako znaju složiti te svoje plastične face, kao da stvarno žale zbog dramatičnog odlaska nacionalnog simbola.

Kontroverze zadanog samoubojstva

Znam, znam, ako pažljivije čitate uvodni tekst, nameće se zaključak da je na neki način Vladimir Šeks likvidirao Zvonka Bušića, a zapravo je Šeks prestar za takvo nešto. Kao i rečeni špalir ožalošćenih, Šeks je samo iskoristio politički prostor koji je otvorio Zvonko Bušić kroz svoje herojsko djelo. To je užasavajuće - učinite za Hrvatsku nešto plemenito, a vrhnje pobere netko poput Ive Josipovića ili Vesne Pusić. Velikodušno predate hrvatskoj nacionalnoj ideji ono najbolje u sebi, a hrvatstvom se slučajno okiti neki zalutali lik poput Zorana Milanovića. Dvojba je samo jedna: je li Zvonka Bušića ubio neki naš neprijatelj ili ovakav neprijateljski sistem u RH. Imamo niz neobičnih okolnosti.

Posebno je neukusno i drsko iznenadan i neočekivan gospodarski rast vezati na odlazak Zvonka Bušića i uvođenje ćirilice u Vukovaru. Da kojim slučajem i Dražen Budiša digne ruku na sebe, u Hrvatskoj bi zavladalo blagostanje. Vukovar gori, Hrvatska žaluje, a vlast širi 'optimizam' kroz lažnu interpretaciju našeg gospodarstvenog očaja.

Najveći živući nacionalni simbol je Julienne Eden Schultz

Kako vrijeme prolazi, u hrvatskoj povijesti izranja zaboravljena Katarina Frankopan, koju smo uglavnom doživljavali kao ožalošćenu suprugu hrvatskog mučenika i teroriste Petra Zrinskog, a zapravo je bila puno više od toga, izuzetna književnica i nevjerojatan poliglot. Kako će vrijeme odmicati, Zvonka Bušića Taika sve više ćemo pamtiti kao supruga Julienne Eden Schultz, naše najveće nacionalne heroine, koja je već ugrađena u temelje našeg novog nacionalnog bića. Isticanjem njenog djevojačkog prezimena ne poništavam značaj činjenice da joj je Zvonko Bušić bio životni partner i prijatelj.

U subotu sv. Misa zadušnica kod Husine jame na Kamešnici

Sveto misno slavlje predslavit će msgr. dr. MILE BOGOVIĆ, biskup gospićko-senjski, dakako, u suslavlju sa svećenicima livanjskog i sinjskog dekanata.

Kao i prijašnjih godina, i ove godine, sv. misno slavlje kraj Husine jame ima poruku i želju da se više nikada i nigdje - ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom svijetu, ne opetuju tako grozni,tj. zvjerski i bezumni zločini.

Valja zapisati kako se skoro 50 godina uopće i nije se smjelo spomenuti ime niti jedne žrtve, a kamoli doći pokraj ove zloglasne jame, kraj koje je, kako nekoć bje napisano na ploči upozorenja "bilo zabranjeno zaustavljanje i (dakako, op.p.) snimanje"...

Sanjam Hrvatsku...

Ponukan posljednjim zbivanjima u Lijepoj našoj, usuđujem se i ja sanjati na javi.

Sanjam Hrvatsku... u kojoj potpredsjednik Vlade neće biti ministar policije koji kao argumente koristi samo silu i specijalce ni krive ni dužne protiv svoga naroda...

Sanjam Hrvatsku... u kojoj više neće biti ovakovih licemjera koji se izruguju europskim pravnim stečevinama i štite izvanrednim zakonima kao što je „lex Perković“ UDBA-ške zločince, a s druge strane drže se „kao pijani plota“ zakonskih odredbi koji ne pridonose suživotu većinskog i manjinskog naroda u Hrvatskoj...

Sanjam Hrvatsku... u kojoj nijedan branitelj neće više dignuti ruku na sebe jer ga je Hrvatska iznevjerila, Hrvatsku u kojoj će biti mjesta i za idealiste koji ne žele živjeti u Platonovoj pećini kako je u svom oproštajnom pismu napisao Zvonko Bušić...

Sanjam Hrvatsku... koju više nitko neće bezočno potkradati, u kojoj će vlasti služiti narodu koji ih je izabrao, a nesposobnost i neznanje neće pokrivati neprestanim izazivanjem ideoloških sukoba i isključivo svjetonazorskom reformom...

Sanjam Hrvatsku... u kojoj će moje četvero djece živjeti u miru i neće iseliti iz nje...

'MI HRVATI ODGOVORNI SMO ZA SUDBINU FRANCIŠKOVIĆA, GRADA JUNAKA VUKOVARA I CIJELE NAM SLOBODNE HRVATSKE DOMOVINE'

Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, najjači viktimolog u Hrvatskoj, bivši rektor Zagrebačkog sveučilišta te bivši ministar vanjskih poslova koji je djelovao u vrijeme stvaranja međunarodno priznate Republike Hrvatske za portal dnevno.hr komentirao je nepravdu nanesenu domoljubu, intelektualcu, vjerniku i Hrvatu Marku Franciškoviću koji je nepravedno, uz kršenje zakona i ljudskih prava, zatvoren kako neslužbeno doznajemo u zatvorskoj bolnici na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu. Njegovo obraćanje javnosti prenosimo u cijelosti.

On je žrtva bez primjera u modernoj hrvatskoj državi. Marko je autor sjajnih tekstova iz kojih izbija samo ljubav i zabrinutost za domovinu. Teško se pomiriti s činjenicom da jedan hrvatski intelektualac za svoje slobodarske misli odgovara pred zakonom u slobodnoj Hrvatskoj. Franciškovićevo zatvaranje je povratak na delikt mišljenja za kojeg smo mislili da je nestao u ruševinama Vukovara i Škrabrnje. Ja sam nesretan jer je moj dragi prijatelj Marko Francišković u uzdama naše Hrvatske.

Marku Franciškoviću je, kako neslužbeno doznajemo, produžen pritvor na temelju dijagnoze dr. Anice Biško koja je Franciškoviću prošlog tjedna dijagnosticirala 'paranoidnu shizofreniju' zbog toga što odbija jesti GMO hranu i zato što čita Sveto pismo. Iako nema nikakvih dokaza protiv njega ni razloga za produžavanje pritvora, zbog ove dijagnoze prebačen je u zatvorsku bolnicu na Svetošimunskoj cesti u zagrebačkoj Dubravi. Iako je Francišković trebao biti pušten u utorak 3. rujna, kada mu ističe 30 dana istražnog pritvora, po svemu sudeći, zahvaljujući dijagnozi, neće biti pušten već će vjerojatno biti prisiljen na liječenje od bolesti od koje ne boluje. Naime, hrvatski zakoni koji se odose na duševne bolesnike prilagođeni su u potpunosti manipulacijama i služe vlasti upravo za ovakve progone. Jer, najbolji način da se nekog diskreditira i ušutka je način na koji se sada odnose prema Franciškoviću - proglasiti ga ludim. Zahvaljujući zakonima i psihijatrijskoj znanosti koja je u potpunosti pod kontrolom vlasti, vrše se ovakvi pritisci na zdrave ljude. Vladajući misle da će, ako tamo neka liječnica napiše dijagnozu, cijela istina biti diskreditirana. Naime, upozoravaju iz udruge Pravednik, to se neće dogoditi jer Franciškovića ljudi iznimno cijene bez obzira na mišljenje samo jedne potplaćene podrepine koja se usudi nazvati doktoricom.

Moramo nadodati kako se napokon oglasila i jedna jedina hrvatska stranka koja otvoreno daje podršku zatvorenom branitelju Marku Franciškoviću. Rijeć je o Autohtonoj-Hrvatskoj stranci prava na čelu sa Draženom Kelemincem. Oni u svom priopćenju obećavaju borbu za pravdu u slučaju Marka Franciškovića.

Sahranjen Zvonko Bušić

U 12.05 uz klapske zvuke bratovštine Sv, Stjepana iz rodne mu župe Gorica-Sovići, lijes Zvonka Bušića iznijet je iz kapele Krista Kralja na Mirogoju.

-Tko može izmjeriti tvoju dušu, Zvonko? Samo Bog. Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi. Budi visoko, tu gdje jesi, na nebu sa svojom braćom – kazao je fra Ante Marić, dugogodišnji župnik u njegovoj rodnoj Gorici, opraštajući se od Zvonka Bušića.

Veterani 1. hrvatskog gardijskog zdruga donijeli su lijes Zvonke Bušića do grobnog mjesta, praćeni članovima obitelji, rodbinom, prijateljima, hrvatskim braniteljima i sumještanima iz rodne Gorice.

Na grobu pokojnika glumac Rene Medvešek pročitao je govor fra Joze Grbeša, franjevca iz Chicaga, koji je Bušića posjećivao u zatvoru.

Podsjetimo, razočaran u hrvatsku stvarnost za koju se cijelog života borio i odslužio 32 godine zatvora, Zvonko Bušić počinio je samoubojstvo prije tri dana u kući u Rovanjskoj. Da mu je pet godina života u suvremenoj Hrvatskoj bilo teže od tri desetljeća američkog zatvora, može se tek naslutiti u kratkim oproštajnim porukama.

POKOP ZVONKA BUŠIĆA U ALEJI BRANITELJA NA MIROGOJU

Pokop velikog hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića održati će se danas u 12,00 sati u Aleji branitelja na Mirogoju

Cijeli svoj život Bušić je posvetio Hrvatskoj, te vas molimo da prisustvujete posljednjem ispraćaju hrvatskog viteza i mučenika i poslušate riječi njegovih prijatelja i onih koji su ga poznavali.

Poštovane nadležne institucije u Republici Hrvatskoj!

Stoga Vam ponovno dostavljam moje objašnjenje u tekstu od 20. siječnaj 2013. koji sam tada dostavila medijima i institucijama, te se zauzimam za pravedan mir i suživot u Republici Hrvatskoj!

NAMETANJE SRPSKOG JEZIKA IZ SRBIJE, U HRVATSKOJ JE NASILJE I PROVOKACIJA, A NE LEGITIMNO ZAKONSKO PRAVO

Stoga nas zanima otkada je i po kojoj odredbi, odnosno odluci, jezik autohtone nacionalne manjine Srba u Hrvatskoj upravo srpski jezik i pismo iz Republike Srbije. Budući da je, i prema Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske, bivše Jugoslavije, bilo definirano doslovce: "U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik - standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj"!

Iako su, kao pripadnici grčko-istočne pravoslavne vjere, pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve postali u većini Srbi, zapravo nikada nisu govorili srpskim jezikom iz Srbije niti pisali srpskim pismom ćirilicom!

Čudim se jedino da u ovom problemu ne progovore hrvatski i srpski jezikoslovci u Hrvatskoj, a posebno da ne progovori netko iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ili iz Društva hrvatskih književnika ili Hrvatskog društva pisaca. U prvom redu, trebala bi aktualna vlast, da je prava narodna, zaštititi i hrvatski narod od nasilja i provokacija, kao i srpsku nacionalnu manjinu od terora nametanja joj jezika i pisma kojim se nikada nije služila, niti ga poznaje. Tu bi, naravno, trebala pripomoći i parlamentarna oporba, kad bi u pravom smislu služila svim građanima Republike Hrvatske.

Poruka hrvatskih branitelja iz Vukovara

b) Hrvatska vlada temeljem nepotpunog, dokazano netočnog popisa stanovnika u kojem je već pri prvoj provjeri utvrđeno nepostojanje čak 5000 Hrvata srpske nacinalnosti, provodi totalnu represiju nad invalidima, braniteljima, očevima poginulih hrvatskih branitelja.

Hrvatska vlada - kršeći Ustav i zakone - u Vukovaru pokreće rat.

Priveden i Josip Klemm!

O njemu nema nikakvih informacija, zašto je priveden – specijalac, heroj, domoljub, organizator velebnog skupa na Trgu bana Jelačića prigodom oslobođenja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Jednom je dosta! Čija je ovo država, za koju se branitelji borili, ginuli?

Vukovarska ćirilica – SDP-ov pokušaj skretanja pažnje javnosti s 'Lexa Perković' i stanja u zemlji

Noćnom akcijom postavljanja dvojezičnih ploča u hrvatskom Vukovaru, sad je već očito, krenula je akcija Josipovićevih i Milanovićevih režisera koja je trebala isprovocirati neistomišljenike i dovesti do skretanja pažnje javnosti s, po vladajuće, iznimno nepopularnih tema.

Naravno, ovome je prethodio i SDP-ov gubitak vlasti u Općinskom vijeću Vukovara, što bi za posljedicu moglo imati promjenu gradskog Statuta ali u konačnici i vrlo izvjesnu suspenziju nekih odredbi ili ukupno redefiniranje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, donesenog u sklopu pristupnih pregovora s EU.

-Molim, ako tako treba reći, sve one koji su ovih dana na jedan, po meni i po zakonu, neprihvatljiv način prosvjedovali, da naprosto prihvatimo to da je rat gotov! Da je prošlo više od 20 godina od Zakona o amnestiji i da Hrvatska u pobjedi mora pokazati velikodušnost, a u miru dobru vjeru i dobru volju te poštivati zakone, rekao je Milanović u izjavi za HRT.

-HDZ je politički odgovoran za ovo. Ne mogu optužiti HDZ da je naputio ljude da čekićima razbijaju table, da razbijaju državnu imovinu, da, u biti, napadaju policajce. Ne mislim da je HDZ to direktno napravio, ali politička odgovornost je ogromna. Cijeli dan ih nije bilo! Dakle, cijeli dan su gospoda iz državnog vrha HDZ-a izbjegavali odgovornost i komentar. I to prepuštali lokalnim kabadahijama – kazao je Milanović.

Međutim, plan je samo dijelom realiziran. Za potpunu realizaciju nedostajala je ljudska žrtva. Da je kojim slučajem do toga došlo, realizacija SDP-ovog plana bila bi potpuna.

Ili bi s tom „demokratskom“ stečevinom i primjenom revolucionarnih metoda sačekali dok se Ivo Josipović vrati s turneje po „ostatku Jugoslavije“!?

Nije čudo da Zvonko Bušić nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj

Po ovom vukovarskom bih događaju sad mogao slobodno reći da ova vlast nije samo 'odnarođena', kako sam ju nazvao kad je ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom tragedije u Bleiburgu, nego što više – ova je vlast očito protunarodna! Ona naime ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim. Drugo, zar Vukovar ništa ne znači ovim našim vlastodršcima, zar su oni na pozicijama srpskih osvajača? To je nečuveno u svijetu, toga nigdje nema.

UDBA vlada ovom državom

Zašto baš na tom zakonu, pitanje je koje muči cjelokupnu javnost, na koje su ponuđeni mnogi odgovori, ali ni jedan zadovoljavajući. Neki su govorili o ideološkoj vezanosti sadašnje vlasti s jugokomunističkim naslijeđem, a drugi, oni pragmatičniji i racionalniji, o tome kako nositelji iste te vlasti štiteći jednoga čovjeka zapravo štite sebe ili svoje roditelje, te kako se pribojavaju što bi sve Josip Perković mogao kazati na njemačkom sudu.

On je, po nekima, glavom platio to što je previše znao o sumnjivim poslovima tatinih sinova Vanje Špiljka, Miše Broza i ostalih ondašnjih vodećih ljudi Ine, uhljebljenih u toj naftnoj kompaniji. Pojavila se čak i sumnja nije li Zoran Milanović ucijenjen?

Vlasnici Hrvatske

Najzanimljivija je Kekićeva primjedba kako Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili i za nju robijali, nego baš oni koji je nikada nisu htjeli, a to su, reći će, “moje kolege udbaši koji su se uknjižili na Hrvatsku kao na svoj posjed s vlasništvom 1/1”. Oni su se, veli, devedesetih pritajili i prilagodili, danas su pak u svim strankama, drže medije i gospodarstvo, oni su profesionalci i jedino što ih zanima jesu novac i vlast.

Posljednjih je godina objavljeno nekoliko popisa suradnika Udbe, koji su procurili iz njezinih arhiva, makar je puno više toga uništeno ili skriveno, pa ćemo na njima zaista zateći mnoga poznata imena koja drmaju političkim i privrednim životom suvremene Hrvatske.

Sponzor ugaslog “Nacionala” također je bio renomirani Udbin suradnik.

Bliski rođak zagrebačkoga gradonačelnika bio je važan član opskurne momčadi, da bi se kasnije prometnuo u veleposlanika, itd. itd.

Ne bi bio dobar ni lobi svetaca, a kamoli đavola. Takvi mogu biti zavičajni, ideološki, homoseksualni i ne znam kakvi sve ne lobiji. Unutar takvog kruga, koji svoje okruženje drži neprijateljskim i prijetećim, postoji visok stupanj solidarnosti i konspirativnosti.

Premijer nije izdržao

U srijedu ujutro više nije bilo ni traga narogušenosti i samouvjerenosti. Nije, naravno, odolio prijetnjama iz Bruxellesa, a i u Hrvatskoj je ostao usamljen.

U pitanje su došli europski fondovi, ono jedino u što se Vlada pouzdava kao u rješenje gospodarskoga gordijskog čvora. Najčudniji je u cijeloj ovoj priči zapravo nedostatak mudrosti predvidjeti lako predvidivi razvoj događaja. Bilo je, naime, od početka kristalno jasno kako će Europska komisija inzistirati na svojim odlukama i na preuzetim obvezama svojih članica, kao što je bilo jasno da će Hrvatska, ma koliko se jogunila, na kraju popustiti.

Milanovićeva vlada u Vukovaru vježba staljinističku demokraciju

Branitelji idu prema Vukovaru. To je druga obrana Vukovara na koji je izvršena nova agresija, ona koju na nju čini hrvatska Vlada. Priopćenje Vlade o učenju demokracije, ne da je samo uvredljivo, nego je ponižavajuće za sve branitelje, za sve građane Republike Hrvatske, jer upravo ta Vlada i njezin predsjednik Milanović vježbaju staljinističku demokraciju. U tom duhu pomaže mu Ivo Josipović koji je panično kad se trebao sastati s Angelom Merkl tražio koliko ima grobišta koja je proizvela komunistička partija. U svojim izjavama još se bezobrazno usuđuje to uspoređivati!

Ako ministar Ostojić misli da će policajci, hrvatski branitelji ili njihovi sinovi, poput njega, djelovati protiv hrvatstva i hrvatskih branitelje – gadno se vara. U to se mogao uvjeriti i danas! A branitelji nisu zaboravili i ne zaboravljaju „vježbanje demokracije“ na hrvatskom narodu, od Račana do danas! Izdaje pred Hagom do veleizdaje Vukovara današnjih ministara i Vlade! Ministar Matić se ne računa, jer čovjek je bolestan, ali ostali svjesno to čine!

Zato, svi u Vukovar! Simbol stradanja, simbol patnje i model izrugivanja Milanovića, Bauka, Ostojića… Hrvatski policajci, shvatite da ste hrvatski, u ime žrtava Vukovara i brojnih drugih stratišta otkažite poslušnost Ostojiću koji je sa svojim specijalnim timom špijunirao i progonio hrvatske generale. Hrvatska sloboda je nastala na krvi i ne može je nitko ponižavati! Svakom časnom policajcu domoljublje mora biti iznad zapovijedi!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević