Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

Milane Bandiću, sram Vas bilo

Tako, poštovani gospodine Milane Bandiću, gradonačelniče glavnoga grada svih Hrvata, kako vas nije sram, kakav ste to vi čovjek da ništa niste poduzeli niti očito namjeravate da s liste počasnih građanina Grada Zagreba izbrišite sve one koji su ostali zapamćeni u narodu kao krvnici, izdajice i udbaši? Naime, barem bi vi trebali znati da počasni građanin Grada Zagreba, ali ne samo njega, može biti osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događa i tradicije hrvatskog naroda i tome slično. Ali, ne, vi to "ne znate", pa je i to možda jedan od razloga što hrvatski Junaci iz Domovinskoga rata dok ste vi tu gdje jeste nikada ne će biti – počasni građani. Ali, kako bi i bili, poštovani Bandiću, kad su i dalje počasni građani Grada Zagreba i jedan srpski krvolok kakav je Vuk Stefanović Karadžić, proglašen počasnim građaninom još 1861. Ovu časnu titulu počasnog građana Grada Zagreba, na čijem ste čelu, imaju još i Josip Broz Tito, Vladimir Bakarić, Anka Berus, Ivan Krajačić, Karlo Mrazović, dr. Pavle Gregurić, Mika Špiljak, ali i mnogi drugi (ova čast se u Zagrebu dodjeljuje od 1850. pa sve do 2010. godine). U najnovijem razdoblju hrvatske povijesti od 1990. pa do 2010. Grad Zagreb je titulu počasnog građanina dodijelio: Majki Terezi (1990.), dr. Franji Tuđmanu (1992.), Margaret Thatcher !998.), Dragutinu Tadijanoviću(2000.), Janici Kostelić (2005.), Većeslavu Holjevcu, posmrtno (2008.) i Edi Murtiću, posmrtno, (2010.).

Znate li da u Zagrebu ima športaša, ali ne samo njih koji su također pored Janice Kostelić, zaslužili da budu na listi ponosa ovoga grada? Jedan Fabijan Šovagović, Vjekoslav Šutej, Arsen Dedić, Fadil Hadžić, dr. Nikica Kalogjera ili pak Lovro Matačić i Jakov Gotovac već su odavno trebali biti proglašeni počasnim građanima, ali ne, takve osobe vas ne zanimaju, već je popis počasnih građana Grada Zagreba prepun pretežno bivšim udbašima i mrziteljima Hrvatske, poglavito od 1945., pa do 1990. Kako vas nije sram da su Mika Špiljak ili Ivan Krajačić i dalje počasni građani? Ne, to nije namjerno. I to je dio specijalnog rata koji se već nekoliko godina pod vodstvom bivših udbaša, koji sada neumorno "rade za Hrvatsku" odvija i u Zagrebu. Oni koji su dali krv i živote za Hrvatsku okrenuli bi se u grobu da vide tko su vaši(!) počasni građani i kojim ljudima se vi i vaši suradnici klanjate? Stoga Udruga hrvatskih branitelja Domovinskoga rata '91., UHBDR '91., traži da izbacite sve zločince s popisa počasnih građana Grada Zagreba te da za početak generale Gotovinu i Markača proglasite počasnim građanima!

Josipovićev savjetnik Dejan Jović otvoreno negira genocid u Srebrenici kao i agresiju Srbije na BiH i Hrvatsku

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Cijenimo da Predsjednik Republike Hrvatske ime puno pravo da za savjetnika ima negatora genocida. Također držimo da je Vaše puno pravo da surađujete s osobom koja nije načisto o tome tko se i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj branio, a tko napadao, kao što se vidi u njegovoj knjizi „Jugoslavija – država koja je odumrla“. U toj knjizi, naime, Jović četnički pokret u Drugom svjetskom ratu opisuje kao “projugoslovenski pokret otpora”, Miloševića naziva borcem “protiv državne ideologije i anarhije”, a agresiju krnje Jugoslovenske narodne armije na međunarodno priznatu državu Hrvatsku, kao intervenciju “u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj”.

Zbog navedenog, tražimo od Vas da se javno očitujete o stavovima dr. Jovića i u skladu s tim poduzmete potrebne korake. Činjenica da predsjednik Republike Hrvatske može kao savjetnika za vanjsku politiku imati čovjeka koji namjerno smanjuje odgovornost Srbije za agresiju na susjedne države, i da pohvalno govori o knjigama autora koji poriču genocid i odgovornost srpskih nacionalista je štetna za sadašnje i buduće odnose na Balkanu, stabilnost i mir.

S poštovanjem,

Peticija podrške Josipu Šimuniću

Nakon radijske emisije za Hrvate izvan Domovine i Hrvate u Domovini, RADIO MOST-Radio Herceg Bosne-Radio Melbourne, iz BiH stiglo više od 20 000 potpisa a iz Australije više od 10 000.

Uz novinarku HTV-a Branku Šeparović i Marinka Čavara, član HNS-a BiH i zastupnika HDZ-a BiH u Federalnom parlamentu, u emisiji Radio most je gostovao i Davor Prtenjača. Govoreći o slučaju Šimunić i razlozima pokretanja peticije, Prtenjača je ponovio kako "potpisima podrške želi pokazati FIFI da najveći broj Hrvata nije osudio Šimunićev istup nakon utakmice te da ogromna većina Hrvata ne razmišlja poput onih koji su ga prijavili nogometnoj organizaciji".

Edmund Glaise-Horstenau - imperijalistički prefrigani lažov i danas u službi neokomunističkih povjesničara

Kako su i zašto jugokomunisti prevodili Hitlerovog izaslanika?

Protekle 2013. preživjeli smo novu dozu memoara Edmunda Glaise-Horstenaua, Hitlerovog izaslanika u NDH, ovaj put u kvalitetnijem izdanju kuće Disput. Njegovi "autentični" zapisi iz NDH zapravo su nastali nakon što je u NDH smijenjen, nakon sudjelovanja u uroti Lorković-Vokić. Zapisi su prerađeni u vojnom logoru Langwasser kod Nürnberga, kada se Glaise-Horstenau panično bojao izručenja drugoj Jugoslaviji. Ubijen je ili se ubio 20. srpnja 1946. Posljednju političku i literarnu ediciju proveo je austrijski germanist i arhivar Peter Broucek, direktor izdavačke kuće Böhlau. Zahvaljuje se Vasi Kazimiroviću na velikoj pomoći, napose u pisanju Uvoda i popratnih bilješki.

Dva Jasenovca

Glaise-Horstenau (ili njegov interpreter) je otac teze o dva Jasenovca - u onom boljem Jasenovcu, za obmanjivanje nacističkih dobrica, logoraši su igrali nogomet i formirali kulturne sekcije, a drugi skriveni bio je jezovit logor smrti, prljavštine i bolesti. "Već u studenom 1941. inzistirao sam na tome da se u logor pusti njemačka komisija. Mladi Kvaternik vodio je višetjednu bitku kako bi dobio na vremenu, koje je iskoristio za to da nedaleko od pravog logora smrti (poslijeratna terminologija, barem kod Nijemaca i Austrijanaca) sagradi jedno Potemkinovo selo (rus. Patjomkin) sa zatvorenicima koje je posudio iz okolice (?) i koji su izgledali vrlo zadovoljni u krasnom logorskom naselju - doduše, samo za 1400 ljudi. Čak se i naivnom Kascheu izvješće o posjetu logoru učinilo pomalo neobičnim. U pravi logor njemačka noga nikada nije stupila. Ulazak bi bio moguć samo uz pomoć tenkova." (str. 432.) Ovdje editori/recenzenti memoara pokušavaju prevladati činjenicu da je logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih" zatočen u Jasenovcu krajem 1942. pod rednim brojem 2376. Glaise-Horstenau nikada nije saznao da je savezničko zrakoplovstvo snimila njemačke vojnike i njemačka vozila u Jasenovcu, i da je na ime prisutnosti nacista pravdano povremeno savezničko bombardiranje. Misteriozni logor smrti, odnosno Jasenovac kao sabirni logor, a ne samo kao radni logor i kaznionica, profunkcionirao je tek u ljeto 1942. nakon što je u proljeće lokalno stanovništvo pomoglo kažnjenicima da podignu nasip uz Savu i isuše močvaru. Uz njemačke "osvetničke" likvidacije civila, najveći (regionalni) problem ovoga prostora bile su jame, koje su se pojavile i tijekom posljednje agresije na Hrvatsku i BiH.

Tragična sudbina Hrvata pravoslavaca

Slijedeći austrijske kriterije, Glaise-Horstenau je sve pravoslavce na području NDH gledao kao Srbe, a umjesto o Srbima govorio je strogo o pravoslavcima. Opstruirao je obnovu Hrvatske pravoslavne crkve, koju je prva Jugoslavija progonila, iskorijenila. Hrvati pravoslavci skoro posve su nestali kroz dvadesetak godina tihog posrbljivanja. Baš na ekonomijama Jasenovca i u selima zahvaćenim tim ekonomijama, došlo je početkom 1942. do sukoba između pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Hrvati i pravoslavaca koji su se izjašnjavali kao Srbi. U to vrijeme Jasenovac još nije funkcionirao kao sabirni logor, nego je tu funkciju obavljao njemački transportni punkt u Gradišci. Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi priključili su se mnogi hrvatski pravoslavci od Mlake i Jablanca do Crkvenog Boka i Stremena, pa i neki žitelji samog Jasenovca, gdje je obitelj Bačić imala svoje manufakture, koje su uključene u ekonomije Jasenovca. Kao i za Turske, kada su bogatiji Hrvati u BiH prešli na islam da zadrže svoja imanja, kao za obje Jugoslavije, kada je vladajuća podobnost donosila privilegije, slični procesi događali su se i za NDH. Glaise-Horstenau zahtijevao je da se u tome prostoru ne provode istrage što se to dogodilo za Jugoslavije, pravdajući to činjenicom da su neka sela proizvodila za njemačku vojsku. Zanimljivo, svjedoci "ustaškog nasilja u Crkvenom Boku" pojavili su se i kao svjedoci protiv nadbiskupa Alojza Stepinca.

Iako se iz pragmatičnih, austrofilskih ciljeva, zauzimao za Srbe, Glaise-Horstenau nije imao milosti prema drugim rasama i ancijama, a najmanje prema Židovima. Držao je posve normalno da mu netko ponudi nekoliko stotina žitelja ovog prostora za strijeljanje kao odmazdu što je ubijen neki njemački vojnik. Ne smeta ga što su grčki Židovi danima zatvoreni u stočne vagone u Beogradu, nego da to netko vidi. Kaže da se lijepo odjevene židovske žene i dalje prave važne u Reichu. Pavelića je ogovarao da je oženio polužidovku. Pavelićevu suprugu Maru spominjao je kao "kalle" (nevjesta na jidišu). Japanci su žuti majmuni sa grane, a Njemačku bombardiraju crnci iz Teksasa.

Iza neprijateljskih linija

Zamislite da uz današnjeg premijera RH i predsjednika RH postoji snažan treći centar moći u RH. Osim Pavelića, Glaise-Horstenau nije podnosio niti konkurenciju Siegfrieda Kaschea, njemačkog veleposlanika u NDH, "koji ništa na svijetu ne mrzi toliko kao novu i staru Austriju i kojem iz svake druge riječi izbija sjećanje na 'Fridrika Velikog'. Kasche me preko stola često zadirkivao zbog moje 'mržnje prema Prusima'... Sad mu je ipak pošlo za rukom da najprostijim intrigama otjera iz Zagreba Austrijanca koji je ondje dominirao." (str. 427.). Glaise-Horstenau je na više mjesta napisao da je Kasche bio glup, što dokazuje da su njegovi "autentični ratni zapisi" znatno prekrojeni nakon rata. Prema memoarima, u rujnu 1944. u Beču napisao je: "Krajem kolovoza mladi Kvaternik (Dido) započeo je pod patronatom glupog Kaschea 'policijsku akciju' u Srijemu, u kojoj su, to je Bogu za plakati, sudjelovale i manje njemačke jedinice" (str. 431.). Tada je već povučen iz NDH, na dužnost arhivara. Dominacija konfliktnog Glaise-Horstenau donijela je veliku nesreću našem prostoru. Glaise-Horstenau uvjerava nas da je nakon pada Italije predložio Paveliću da formira HSS-ovu Vladu (str. 241.).

Zamislite nacističkog generala kako u savezničkom pritvoru piše svoja sjećanja na NDH, a onda te zapise Amerikanci i Englezi velikodušno predaju poraženoj Austriji. Rasprava o autentičnosti i dobrim namjerama skoro da je nepotrebna - koji bi Hitlerov osobni prijatelj sklon vođenju dnevnika, ovisan o Hitleru i njegovoj milosti, propustio u to vrijeme spomenuti Hitlera u pozitivnom svjetlu? Na krivotvorine i prilagođavanja određenom političkom cilju ukazuju analize iz perpektive kada se znao pobjednik. Austrijanac Edmund Glaise-Horstenau stajao je bez ostatka uz Hitlera i Arthura Seyys-Inqarta, vođu ostmarkskih nacista. Glaise-Horstenau je cijelog života bio monarhist, koji je sanjao obnovu austrijske monarhije, pa je s velikim negodovanjem popratio osnivanje NDH. Otvoreno je izražavao prijezir prema svim Hrvatima, prema Ustaškom pokretu, a napose prema Anti Paveliću i njegovoj popustljivosti prema Talijanima. Poglavnik NDH našao se u procjepu dvije suprotstavljene ideje: Mussolinijevoj obnovi Rimskog carstva i Glaise-Horstenauovoj obnovi Habsburške monarhije. Mussolini je maštao o talijanskom Sirmiumu, a Glaise-Horstenau je računao na austrijski Milano. Glaise-Horstenau je nakon Prvoga svjetskog rata teško prihvatio raspad monarhije. Nakon pada Italije, Glaise-Horstenau je otvoreno istupao protiv NDH, da bi 1944. dao podršku uroti Vokić-Lorković.

Tko je autor: Glaise-Horstenaua ili Peter Broucek?

Vlastito austrofilski poremećeno gledanje na 1941. Broucek je iskazao direktno, u svome uvodu: "Ustaški pokret, mala šovinistička stranka u kojoj je prevladavala fašistička i rasistička ideologija i koja je težila za nezavisnom nacionalističkom državom". Nigdje nikakvog spomena da je Ustaški pokret nastao kao reakcija na velikosrpsku represiju u prvoj Jugoslaviji, uključujući pomor hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Ustaškom pokretu su Glaise-Horstenau i Hitler nametnuli rasno pitanje - nekolicina Židova u Ustaškom pokretu našla se na meti Glaise-Horstenau, koji je bio žestoki rasist. Meta ogovaranja Glaise-Horstenau bili su i ustaški čelnici koji su bili oženjeni Židovkama. Cijela knjiga je pokušaj pretovara zločina nacista na Ustaški pokret. Glaise-Horstenau kuka zbog njemačko-hrvatskog neprijateljstva prema Srbima, čiji su se očevi generacijama borili pod carskom zastavom!

ZLOČINAČKA ORGANIZACIJA SKJ

U aktualnim prijeporima oko izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, bivših visokopozicioniranih pripadnika jugoslavenske tajne komunističke policije, Saveznoj Republici Njemačkoj, u javnosti je, zbog navodno pozitivne uloge jednoga dijela pripadnika te službe u vrijeme stvaranja hrvatske države, stvoren krivi dojam kako je ta politička policija, barem onaj njezin dio koji je bio zadužen za Hrvatsku, bila svojevrsna hrvatska Udba.

Udba se, koja je tada operirala u Hrvatskoj, ni u primislima nije stavila na raspolaganje svrgnutom vodstvu Saveza komunista Hrvatske, nego je kao produžena ruka jugoslavenske partije, bila moćno oružje jugokomunističkoga režima, koji je u razmaku manjem od dva desetljeća likvidirao 43 hrvatska politička emigranta, izveo na njih 12 neuspjelih atentata, dvije uspjele te jednu neuspješnu otmicu. To je samo tek poznati krvavi saldo, koji u zbroj ne uključuje t. zv. naprasne smrti uglednih pojedinaca iz hrvatskoga javnog života, kao ni torture i mučenja po jugokomunističkim kazamatima. Do razlaza unutar Partije pak dolazi nakon 8. sjednice Saveza komunista Srbije 1987., kad Slobodan Milošević iz partijskoga vodstva potiskuje jugoslavene Ivana Stambolića, a na njihove položaje, umjesto komunističkih, dovodi četničke velikosrbe. Tada dolazi do sukoba komunističkih jugoslavena i četničkih velikosrba pa se taj sukob prelama i unutar Udbe, što je jako dobro znao kasniji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa je tu okolnost tijekom devedesetih godina u totalnom ratu i agresiji na razoružanu Hrvatsku, u različitim pregovorima iz taktičkih razloga znao povoljno iskoristiti za hrvatske probitke.

Nije dobro jednostrano osuđivati pojedince pa i onda kad je riječ o pripadnicima bivše Udbe, jer je odluke o smaknućima političkih protivnika isključivo donosila zločinačka organizacija jugoslavenskoga Saveza komunista, a Udba je bila tek njezino izvršno tijelo, što, naravno, one koji su izravno sudjelovali u likvidacijama ne oslobađa od kaznene odgovornosti. Premda se jedan dio bivših kadrova jugokomunističke Udbe doista uključio u obranu hrvatske države, apsurdno je pa i nastrano njihov opravdani doprinos obrani poistovjećivati s višedesetljetnim radom hrvatskih patriota, koji su osmislili program uspostave hrvatske državne neovisnosti, a potom ga i realizirali u gotovo nemogućim uvjetima, bez oružja i uz protimbu gotovo svih ozbiljnijih međunarodnih čimbenika.

O tom piše i britanska stručnjakinja za međunarodne odnošaje Carole Hodge, koja tvrdi da je Srbija u britanskoj političkoj strategiji i nakon završetka rata u Hrvatskoj, bila korisna i neophodna komponenta. Zato je Britanija, nakon poraza ratne velikosrpske politike, ali i vlastite politike izjednačavanja krivnje Srbije i Hrvatske, kako smatra Hodge, prednjačila u blokiranju hrvatskih pregovora s EU, dok je istodobno činila pritisak na druge države da u EU što brže uđu Srbija i Crna Gora i to pod znatno manje zahtjevnim uvjetima od Hrvatske, utirući tako put Srbiji da preuzme nadmoćnu ulogu u jugoistočnoj Europi. Hodge tvrdi i da je Velika Britanija omogućila kroz Daytonski sporazum Srbima dobivanje Republike Srpske, čime je „potiho održala na životu projekt Velike Srbije“. Britanija je svojedobno zbog pritiska gospođe Hillary Clinton doduše popustila u pitanju ulaska Hrvatske u EU, nu ipak nije promijenila svoju „velikosrpsku“ strategiju, što se, unatoč Hrvatskom članstvu u NATO-savezu i EU, još uvijek očituje u retorici konzervativnih parlamentaraca, poput Nadine Dorries, koja britansku javnost straši „plimnim valom imigranata iz Jugoslavije“.

U složaju takvih političkih okolnosti mreža bivših jugokomunističkih obavještajaca svojom dvostrukom britansko-ruskom ulogom postaje ozbiljnom prijetnjom ne samo Republici Hrvatskoj, koja ovih dana obilježava 22. obljetnicu međunarodnoga priznanja svoje državnosti, nego i američkim probitcima kao i NATO savezu.

Zvjersko ubojstvo hrvatskog disidenta Gaži naziva starim i besmislenim slučajem!

Gaži, kojeg mnogi također povezuju s ubojstvom Đurekovića, među ostalim je izjavio: "Pitam se kome to koristi. Nobilo je u pravu u svemu što tvrdi".(...), a potom je dodao jednu zastrašujuću rečenicu: "Slučaj Đureković, star 30 godina, besmislen je!"(sic!) To drugim riječima znači da nevini životi zvjerski ubijenih Hrvata u inozemstvu, koje je počinila UDB-a, po bivšim istaknutim komunističkim kadrovima, nisu vrijedni spomena, a još malo tako će razni gažiji, a i pojedini mediji, govoriti i pisati i o hrvatskim žrtvama u Domovinskome ratu, od čijeg je početka prošlo 23 godine.

Čuvari lika i djela krvnika Josipa Broza: Bandić i Josipović izrazili nadu da će Zagreb ponovo imati ulicu 10. partizanskog korpusa

Kazao je i da danas Europske unije ne bi bilo bez pobjede antifašizma te da je sama Unija, nakon Drugog svjetskog rata, utemeljena na ideji slobode i mira i poruci kako rata u Europi više ne smije biti. Izrazio je želju da sve ono što su borci Desetog zagrebačkog korpusa dobrog učinili nikada ne dođe u pitanje različitim krivotvorinama i podmetanjima.

"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno", rekao je aktualni predsjednik Ivo Josipović, dobivši od nazočnih buran pljesak.

Bandić: Izjednačavanje antifašističkog oslobodilačkog pokreta sa boljševičkom praksom i komunističkim zločinima je sramotno

"Moderna hrvatska država nije nastala ex nihilo pa je sramotno izjednačavanje, koje se u posljednje vrijeme čuje, antifašističkog oslobodilačkog pokreta sa boljševičkom praksom i komunističkim zločinima, kojih je nedvojbeno bilo. Niti jedan zločin, ma kad se dogodio, ne može se pravdati ni lijevom niti desnom frazom. Svaki počinjeni zločin ima svoje ime i prezime, treba ga na sudu dokazati, a zločinca primjereno kazniti", kazao je Bandić.

Josipović nema namjeru smijeniti Sašu Perkovića

"Vidjeli smo da i njemački, francuski i talijanski sudovi donose odluke kojima se izručenje prihvaća, ali i one druge. Kakva god bila odluka hrvatskog pravosuđa ona mora biti u skladu sa zakonom i savješću sudaca koji sude", rekao je predsjednik Josipović novinarima nakon obilježavanja 70. obljetnice Desetog zagrebačkog korpusa upitan o mogućem izručenju Perkovića Njemačkoj.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD

1. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD sa sjedištem u Baselu je legalna udružna institucija, osnovana 1978. i odobrena od švicarske nadležne vlasti. Temelji se na Švicarskom zakoniku: ZGB, Abschn. II, Art. 62-89, s kojim je usklađen STATUT Akademije prihvaćen od CH-vlasti i pohranjen kod CH-vlasti. U Hrvatskoj HAZUD je registriran pod imenom HAZUD dana 06.02.2013. godine. Hrvatski znanstvenici u RH i u BiH, stručnjaci i umjetnici mogu biti članovi HAZUD-a u Baselu i imaju naslov po Statutu, kao i mi u Švicarskoj i u široj dijaspori: "Hrvatski akademik HAZUD-a" ili skraćeno "Hrv. akad.". Statutom HAZUD-a čl. 4., 5., i 6.) koji je službeno priznat u RH opisano je da HAZUD u svoje članstvo okuplja istaknute gospodarstvenike, intelektualce, umjetnike, akademike, inovatore, kako bi ostvarila europsku razinu napretka kroz programe razvitka u područjima ekonomije, gospodarstva, obrazovanja, kulture i umjetnosti, društvenih, tehničkih, medicinskih i drugih znanosti, te inovacija, sukladno Statutu i Zakonu, i čija svrha nije stjecanje dobiti. HAZUD okuplja akademski obrazovane građane koji žive u Hrvatskoj, kao i građane koji su na privremenom radu u inozemstvu, ili su privremeno iseljeni, radi njihove međusobne povezanosti, radi njihove međuovisnosti i razvijanja modela primjene u društvu kako bi svima olakšala služenje u ljubavi, slobodom i odgovornošću. HAZUD se u svom radu oslanja, u svom ustrojstvu i u djelatnostima na hrvatsku znanstveno akademsku tradiciju u dijaspori, na tradiciju židovskih dijasporskih akademskih institucija, grčkih i europskih renesansnih akademija, kao i na uzor suvremenih akademskih zajednica i udruženja. Istaknuti članovi HAZUDA su i dr. Vladimir Prelog, dr. Lavoslav Ružička prvi Hrvat dobitnik Nobelove nagrade 1939., dr. Antun Bauer, dr. Franjo Tuđman, i mnogi drugi istaknuti stručnjaci, znanstvenici, povjesničari, ekonomisti, književnici.

3. Svaki član HAZUD-a bez obzira, gdje živi osobno je odgovoran za svoj govor i za djelovanje. HAZUD u Baselu ne može ni teoretski nadzirati niti snositi odgovornost za svoje članove diljem dijaspore, primjerice u Australiji, Americi, u europskim državama i u Hrvatskoj.

Tvrdnje Emila Čića su izdašno dokumentirane, pa ako netko ima argumente koji to pobijaju, neka mu se izvoli s faktima i brojkama suprotstaviti, a ne kukavički nazivati "ispadom".

[Srbi od cara Dušana preko poturica poput Sokolovića i Predojevića do Miloševića, Babića, Martića, Mladića ratuju genocidno i vandalski protiv Hrvatske. Jeli to normalno ili?!]

Uz izraze poštovanja šaljemo najljepše hrvatske pozdrave - Izvršni odbor HAZUD-a/BS

Ilija Šikić, tajnik ........ Emilija Herceg, dopredsjednica ........ Dragan Hazler, predsjednik

JUGOKOMUNISTIČKO PRANJE MOZGA HRVATSKOM NARODU

Priznajem, glup sam k'o ponoć, kako se toga nisam odmah sjetio. Malo je skraćena inačica od onijeh dvadeset i šest, malo je virtualnija od istijeh, samo je stabilnija i čvršća i mogla bi puno duže potrajati. Ma što potrajati, ona traje li traje, teče i unazad vladajući sadašnjošću, smjerajući unaprijed.

Vratila se „okupacija“

Obična svinjarija, plagijat i propaganda

Koljačke i „macolom“ ubilačke scene u autobusu, silovanje, rezanje jezika… posuđene su filmski od hollywoodskog luđaka Sama Peckinpaha opsjednutog nasiljem (Divlja horda, Psi od slame i dr.) iz istih godina. Osim što je plagijat, i to vrlo uspješan, film je i kao montaža, tuđih, već negdje „montiranih atrakcija“ ušljiva gola propaganda. Također uspješna. To bi bili pravi razlozi za prikazati „Okupaciju“ i pokazati kako se može istodobno napraviti odličan plagijat i još bolja propaganda, dakako komunistička. Treba samo naći sposobnoga redatelja, podobnoga i s takvom političkom voljom i dati mu odgovarajući novac. Evo tri sličice: Nijemci ulaze u Dubrovnik kao motorizirana sila i relativno kulturno vješaju nacističku zastavu. Talijani su, stereotipno, smiješni paraderi, ali i oni kulturno vješaju svoju zastavu. Ustaše najprije kolju, a tek zatim vješaju svoju krvavu zastavu.

Stvarnost je (bila) i nešto drugo

Neki izvori govore kako se Staljinov, najprije Ježovljev, a zatim Berijin fizički likvidator Blohin u tridesetak dana „naradio“. Likvidirao je zarobljene Poljake dnevnim tempom od oko 250, opasan mesarskom pregačom, naoružan s mesarskim nožem i pištoljem njemačke marke. Za tridesetak dana, kažu izvori, pobio ih je oko 7000 tisuća pa se to smatra odvratnim „svjetskim rekordom“ u „kategoriji“ primitivne fizičke likvidacije. Za razliku od nacističke „industrije smrti“ bila je to obična „manufaktura“, čak bliža „kućnoj radinosti“, ali očito „učinkovita“.

Dvadeset i osma slika i "domaći" prolog

Staljin i boljševici prije njega, se nešto „nalikvidirao“ svojih „deputata“ i članova CK. Od jednog „sastava“ od njih dvije tisuće smaknuo ih je preko polovice, ali nije zabilježeno, osim ako mi je promaklo, da je itko od njih stradao za vrijeme zasjedanja u zgradi parlamenta, na plenumu CK, pred svima. Navedoh samo nekoliko razloga zašto je danas, 2013. u siječnju, i kad se ovdje upravo bije „pravna“ bitka oko još jedne krvave likvidacije, one Stjepana Đurekovića, „puštati“, bez komentara, osvrta, ničim izazvan, Zafranovićevu „Okupaciju“, najmanje – obična svinjarija. Najmanje je to „građanski nepristojno“, najmanje je to pomirujuće i umirujuće, a u bitnom je samo nastavak i produbljivanje, uspješnim plagijatom i jednako uspješnom propagandom, razdora u hrvatskom društvu. Osim ostaloga služi i zastrašivanju „malih“ ljudi, tjeranje da se opredijele između „istih“…

Svi oni i pojedinačno i zajedno, kamo li jedan po jedan, nisu zaslužili ni film, ni priču, niti toliku eksponiranost u medijima. Pa onih tristotinjak tisuća pod ovrhama, pa propast seljaka, mljekara i ostalih… Svi oni su i izvan domašaja „umjetnosti“ i samo su obična –statistika. Sve u svemu kako stvari stoje, a pokazuje nam to i prikazivanje „Okupacije u 26 slika“, prošlost bi nam mogla biti bolja, kao retuširana ona stvarno protekla, ali zato nam je budućnost, nastavi li se ovakva okupacija i okupacija prošlošću - nikakva.

Ivan Grujić jest bivši pukovnik Udbe

Pismo prof. dr. Andrije Hebranga Goranu Ogurliću, glavnome uredniku Večernjeg lista

Poštovani gospodine glavni uredniče,

Ivan Grujić jest bivši pukovnik Udbe, prema tome laže da nije bio udbaš. Očitio je nastupilo vrijeme primjene posljednjeg obrambenig bedema bivših udbaša, koji sada tvrde da su bili dragovoljci Domovinskog rata. To im nitko ne spori, ali to ne znači da su izbrisali pripadnost zloglasnoj Udbi, u čijoj organizaciji je po nalogu vrha tadašnje komunističke partije likvidirano na desetke tisuća civila u zemlji a dio i u inozemstvu.

Udba je izvršavala naloge vrha zloglasne komunističke partije ne samo za ubijanje, nego i uhićenje i mučenje mnogih tisuća političkih neistomišljenika. Ivan Grujić jest visoki dužnosnik takve Udbe, što možemo pročitati iz transkripta njegova svjedočenja na sudu u Hagu a objavljenog na internetskoj stranici toga suda. Izvadak razgovora Ivana Grujića s braniteljem Mile Mrkšića odvjetnikom Miroslavom Vasićem to potvrđuje (vlastiti prijevod):

Radio za UDBA-u 18 godina

Njihov cilj je bilo spašavanje stečenih privilegija. Prema podacima Zavoda za mirovinsko osiguranje, danas imamo 16.314 umirovljenika koji se vode kao tzv. „radnici na određenim poslovima". Koliko ih je još u aktivnoj službi, možemo samo pretpostavljati. Bitno je to, da prelaskom na hrvatsku stranu nisu izbrisali svoju prošlost i djela po kojima je Udba poznata. Hrvatska kao jedna od rijetkih postkomunističkih zemalja još nije provela lustraciju koja bi pripadnike Udbe isključila iz društveno-političkog života.

Druga neistina

Ured je u prvoj godini svoga postojanja s tri zaposlena uspostavio metodologiju sondiranja, otkapanja i zbrinjavanja posmrtnih ostataka nađenih u skrivenim grobovima. Postavljen je plan širenja aktivnosti na udruge građana u županijama, a u dogovoru s tijelima EU planirano je financiranja zemljanih radova od EU fondova.

Naime, za razliku od planirane dinamike otkopavanja 200 grobnica godišnje, sadašnjom dinamikom kojom Grujić otkopava jame od dva lokaliteta godišnje, ne može obuhvatiti sve lokalitete ni slijedećih sto godina. Kada znamo da su primarni svjedoci u poodmakloj dobi, zbog čega smo Uredu za cilj postavili 200 otkopavanja godišnje (10 po županiji), jasno je zašto je Ured ukinut.

Nespojivo je s temeljnim etičkim principima to da je posao Ureda povjeren bivšem visokom dužnosniku Udbe Ivanu Grujiću, pripadniku iste organizacije koja je te žrtve lišavala života bez prava na suđenje. Kada u tom kontekstu sagledamo izjavu biskupa Mile Bogovića, Vaši će čitatelji moći donijeti svoj sud. A taj je pravedniji, moralniji i humaniji od suda Udbe ili nadređene joj partije.

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang, smijenjeni predsjednik-volonter Upravnoga vijeća Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunističkih zločina

POZIV SVIM DOMOLJUBIMA

Kao hrvatski branitelj, diplomirani pravnik, član Hrvatskoga kulturnog vijeća i autor knjige „Vukovar, grad koji je obranio Hrvatsku“ te kao hrvatski domoljub smatram svojom dužnošću da, u ovom teškom trenutku za hrvatski narod, učinim sve što je u mojoj moći za spas moga naroda od posvemašnje gospodarske, socijalne, društvene, medijske, znanstvene, obrazovne, pravosudne, domoljubne i svake druge nacionalne katastrofe kojoj se nezaustavljivo približavamo.

S obzirom da u ovome trenutku iza ove ideje i poziva stojim posve sam, ovim putem pozivam sve hrvatske domoljube koji na bilo koji način mogu pomoći u organizaciji prosvjeda, da me kontaktiraju na mail adresu: [email protected] radi osnivanja organizacijskog odbora prosvjeda.

Režimska televizija

Pa, ako već moramo plaćati 80 kuna mjesečno (što za veliki broj ljudi u ovoj teškoj gospodarskoj situaciji, kad je jedan dio hrvatskih građana prisiljen kopati i po kantama za smeće, nije i ne može biti mali novac), red bi bio da i oni koji to plaćaju imaju barem kakvog-takvog utjecaja, prije svega na određene emisije, dok o pristranim, neobrazovanim i inim voditeljima i novinarima i novinarkama (koji više sliče na stjuardese nego na ozbiljne novinarske face) da i ne govorimo. Tv- pretplata se jednostavno treba plaćati, a ukoliko zanemarite ovu obvezu, HRT je angažirao brojne odvjetnike da "istjeraju mak na konac", pa su vam i ovrhe neizbježne. Ta i takva institucija ima i neki telefonski broj za primjedbe gledatelja, pa ako želite, i ako ste naivni, možete im se javiti, oni će (ako će?) saslušati vaše primjedbe i – to je sve.

Zanimljivo bi bilo saznati po čijem nalogu jedne snimaju, a druge ne. Eto, kad su tobože uhitili navodnog ubojicu i bivšeg okorjelog Udbaša Perkovića – ništa nisu prikazali, dok su njegova bivšeg šefa Mustača – snimali kako ga, kao "klošara", vode iz neke "klijeti". Oni, u ime slobode govora, informiranja i tome slično, na čelu s tim bivšim omladinskim i inim komunističkim kadrom, uistinu rade što hoće. Po nekoliko puta (nekada čak i dnevno) zovu na razgovore one na vlasti, dok ljude iz oporbenih političkih stranaka tek tu i tamo prikažu i to takvom brzinom da "prilog" o njima nestane samo što odeš zatvoriti prozor. Poglavito su smiješne ankete građana koje nam povremeno prikazuju. Nađu neke obično starije ljude, koji čak i ne razumiju što ih neke "novinarske stjuardese" pitaju, a onda od deset ili dvadeset koliko ih snime puste u eter dvoje-troje, od kojih su primjerice dva za "poteze" Vlade, koji ih vole, a ovaj treći je obično – neodlučan, pa nam voditelj (urednik) kaže- "Eto, dragi gledatelji što o tome misle građani!".

Što se tiče hrvatskih branitelja, oni imaju neku trideset minutnu emisiju u kojoj u prvom dijelu govore isključivo zaposlenici Ministarstva branitelja (naravno, hvale se svojim uspjesima), dok se u drugom dijelu pojavljuju snimke nekih obljetnica ili portret nekog branitelja- i to je sve. Urednica te emisije nastoji, koliko može, "pola litre vode staviti u litrenu bocu!" Da, u nekoj emisiji iz kulture "Pola ure kulture" osobito je zanimljiva top-lista "najprodavanijih" knjiga publicistike i književnosti. Bio sam jednom u nekoj zagrebačkoj knjižari, kad čujem kako prodavačica viče kolegici: "Čuj zove ova iz "Pola ure kulture" koje smo najviše knjiga prodali?" A ova odgovara: Pa one tri koje smo mi objavili, reci joj naslove, a ova ih "izdiktira" u slušalicu. I bogami, gledam ja tu narednu emisiju iz kulture- najprodavanije su one koje su "oni" objavili! Inače, na HTV-u svi se obično pravdaju kako imaju premalo "termina", pa ne mnogu sve stići (Kud bi došli.). Međutim, u dvorani Hrvatskog slova svakog se tjedna (ali svakog!) priredi barem jedno predstavljanje nekog značajnog djela, ali jednom (ili nijednom) ili dva puta godišnje dođe neka kamera HRT-a, snimi prilog od pet ili deset sekundi, a onda obično ni ne spomenu gdje se to događalo, da ne prave "propagandu" "Hrvatskom slovu"! Ali kad Društvo hrvatskih pisaca i slični prirede bilo kakav "kulturni događaj", to se odmah prati kamerama, uzdižu se govornici do "Mont Everesta", iako je u dvorani jedva pet ili desetak posjetitelja. I mi to uredno plaćamo!

Sve se to radi namjerno i smišljeno - po direktivi!

Kako je umirao sram u mojoj zemlji

Kako je sve to počelo i kada je počelo? Još u socijalizmu, ali je sramota tadašnjih besprizornika prikrivana ideološkom maglom i zabranom rasprave o škakljivim pitanjima. Drugovi su se držali one: druga spasiti, pojavu osuditi. Druga prednost socijalizma bila je u tome što su jedna pravila važila za crvenu aristokraciju, a neka sasvim druga za običan narod. Zahvaljujući tome, običan puk je ostao prilično neiskvaren, zanemarimo li sitne kompromise sa sistemom, manje ili više nužne da bi se u tom sustavu funkcioniralo. Tako nam dubina i opseg opačina crvenih vlastodržaca nikada nisu bile uistinu poznate. Tu i tamo nešto se šuškalo, ponešto naslućivalo, ali ništa se nije moglo pouzdano znati. Zahvaljujući upravo toj činjenici, suvremeni jugonostalgičari i danas besramno mogu crveni totalitarizam oslikavati ružičastim bojama.

S obzirom na tako nagao napredak, iluzorno je bilo očekivati da se ''smrt srama'' neće proširiti i na bazu, to jest puk. I običan čovjek došao je u priliku da se osladi grijehom i da zbog toga ne osjeća sram niti ga plaši Božja ili partijska kazna. U naravi je čovjeka kao društvenog bića da se ugleda na društveno ugledne. Recimo, na premijere, ministre, predsjednike itd. Gledam tako neki dan na televiziji fra Šimu i njegovu ''bankaricu'' kako ponosno dolaze na splitski sud. Šime zgodan, stasit, lijepo obučen, više nalik plejboju negoli fratru, nonšolantno dobacuje novinarima nešto tipa kako mu je drago da su se okupili u tako velikom broju. Prepoznatljiv je to gard osobe koja je svjesna da je postala popularna i kojoj ta popularnost godi. Sam pak razlog nečije popularnosti u ovome je društvu ionako odavno prestao biti važan.

Prava istina o organizatorima otmice švedskog zrakoplova 15. rujna 1972. godine.

Do sada nepoznate audio poruke Mira Barešića, Anđelka Brajkovića, Marinka Leme i Ante Stojanova.

Čudo

Čovjekovu nutrinu odavno razaraju bolesnom umjetnošću, bolesnom glazbom..., pa su onda nasrnuli na prirodni oblik obitelji, počeli ubijati ili eutanazirati (ako nam je tako draže) slabije, sada još da droga počne carevati i može se staviti točka. Bog je prognan, čovjek je doveden na razinu životinje i novi svjetski poredak konačno može zakraljevati. Ponovimo, po tko zna koji put. U tom novom svjetskom poretku bit će sloj vladajućih ili sloj onih koji uživaju, sloj robova ili onih koji rade te sloj vojnika ili onih koji čuvaju taj poredak. Kristalno jasno. Nestajemo u dimu zlih, otrovnih para. One se neprestano šire iz mjesta gdje se provoditelji svega ovoga utječu svome idolu. Sotoni. I to je u SAD-u dopušteno. Đavolji kotač melje sve pred sobom.

Neki talijanski i francuski izvori govore da će pipci novoga svjetskog poretka ubrzo vidljivo zahvatiti Europu. Sredinom 2014. svako bi novorođenče u EU trebalo dobiti svoj čip. Nije veći od zrna riže i ugrađuje se pod kožu. Sadržavao bi osobne podatke kao ime, prezime, krvnu skupinu, nadnevak rođenja i sl. Sateliti bi odozgor sve pratili. Skriješ se mamici, a ona odmah javlja velikom bratu da te pronađe. I uspije, bez obzira što samo ti znaš kamo si se zavukao. Baš lijep život. Neprestano te prate da ne bi štogod zgriješio, oprostite ne bave se oni religijom. Oni samo znaju pratiti i ništa više. Čovjeku dođe uzeti pušku i skinuti taj satelit s neba. Jer ovo je samo početak, ako su uopće kazali za što će im sve služiti spomenuti čip pod kožom tih novih ljudskih bića. Njima je izgleda namijenjena neka posebna budućnost, od nas su digli ruke, budući da smo nepopravljivi.

Nema nam druge nego dopustiti da se dogodi čudo u našemu životu. Nije važno koliko je naizgled malo, važno je da je čudo. Bog je uvijek govorio i uvijek će govoriti svome narodu. Iskusila je to i Židovka, kršćanka, Therese Daoud. Zloćudni tumor počeo joj je izgrizati nogu. Liječnici kojima se obratila redom su savjetovali rezanje. Neizlječiv je. I ona je tako mislila. Polako se spremala na taj čin. Nekoliko puta pokušala ga je obaviti, ali uvijek bi se štogod nepredvidivo ispriječilo. Tada je shvatila da joj Bog želi nešto poručiti. I počela se moliti. Nakon nekog vremena osjetila je povratak zdravlja. Otišla je i liječnicima. Ništa im nije bilo jasno. Njoj jest. Vjera je bila jača od prolaznosti na ovoj zemlji. Ne znam što će na to sve reći današnji papa Franjo. U svibnju bi se trebao naći na Bliskom istoku. Posjetit će sve tamošnje narode, poglavito sirijske kršćane koje nemilice progone. Sa sobom će ponijeti Božji mir. Molimo se već sada da bude njegov dostojan prenositelj. On i svatko od nas tek je Božji suradnik i ništa više. A mir daje samo Bog, nitko drugi.

GVOZDANSKO

Rekao je veliki pjesnik povijesne Crvene Hrvatske, Njegoš. Onaj tko da život za jedan od najvećih fenomena u području međuljudskih odnosa, a to je domovina, on ne umire, nego zajedno s njom vječno živi. Dodali bi smo mi poznatu istinu.

Sila autobusa i osobnih automobila. Biskupi i svećenici. Braniteljske i mnoge druge udruge. Silna županijska i gradska izaslanstva,uključujući i izaslanike predsjednika republike i gradonačelnika Zagreba. Nacionalna i vjerska obilježja. Povijesne vojne odore. Topovski plotuni i bubnjevi. Zvuci mirozova. Plamena buktinja u kamenoj tvrđavi. Glumačke recitacije Ante Tresić Pavičića. U moru vijenaca i zapaljenih svijeća, kupalo se mramorno spomen obilježje ispod velikog bijelog križa. Hrvatska je tog dana, 12.1.2014.god, doista stanovala u Gvozdanskom.

S ove komemoracije će morati odjeknuti riječi našeg aktualnog biskupa, koji je, usuđujemo se reći, u svojoj povijesnoj propovijedi, preko Isusovog bolnog pitanja - Zašto Oče..., u ime svih nas, desetak puta postavio i naša bolna narodna pitanja. Zašto se nama sve to radi kroz cijelu krvavu narodnu povijest koja protiče u znaku; njegova puta, smrti, istine i uskrsnuća ?

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Tri predsjednika

Odgovor bi se mogao općenito sažeti u dvije-tri riječi, no bit će razumljiviji ako ga podupre nekoliko visokih pojedinosti. Nije naime sve tako crno kako se čini. Društvenu bijedu na dnu kompenzira izobilje na vrhu. Eto, Republika Hrvatska ima tri predsjednika – bivšega Stjepana Mesića, sadašnjega Ivu Josipovića i notornoga Milorada Pupovca! – No, ni tu – reći će tkogod – nema blagoslova. Predsjednici su odveć govorljivi. Katkad se i posvade. Udare jedan na drugoga tako žestoko te se učini da će glave padati.

Razbojstvo je, čini se, bilo planirano na najvišemu mjestu. Nemam dokaza, ali nezgodni su indiciji. Pupovac je svojim zastupničkim glasom u Saboru taj (zlo)čin legitimirao. Josipović ga je svojim promptnim potpisom u Uredu predsjednika Republike legalizirao. Mesić ga je, zabavljen o sebi, prešutio. No, teško se, s obzirom na njegov nauk o antifašizmu, može pretpostaviti da bi počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske u tomu ostao izvan igre.

Ništa od toga nije posve uvjerljivo. Ali u svemu tomu ima ponešto što se ne da previdjeti. Milanovićev ćirilični teror poduprli su Washington i srpski patrijarh Irinej, koji nam je jedinstvenu domovinu lijepo raskomadao čestitavši Božić „braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“. Vrlo je vjerojatno i da je Milanovićev aforizam o ozbiljnoj državi i „ptičjem rezervatu“ nadahnut u Londonu. Nešto je naime slično o Josipu Perkoviću, kao baba iz bolesti, rekla Stella Rimington, bivša glavna ravnateljica britanskoga MI5. Ona nikada ne bi drugoj državi izručila visokoga dužnosnika službe državne sigurnosti. To, veli, ozbiljne države ne rade.

I slijepcu bi dakle moralo biti jasno odakle tolika količina nesreće u Republici Hrvatskoj. Ona će biti još veća ako za predsjednika Republike opet izaberemo Ivu Josipovića ili koga drugoga tko će drugarski dijeliti vlast s ovom trojicom.

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

Ispovijest progonjenog Hrvata od Udbe

Dakle, da započnem. Zapisnik u prostorijama Udbe, Dubrovnik, 3. 10. 1948.

(Moja napomena: Kidnapiranje je izvršeno. Trojica udbaških razbojnika su me u pravom mafijaškom stilu kasno na večer oteli na Pločama i vozili u pravcu Splita. Od njih sam poznavao jedino Mikulandru, koji me je poslije dosta pređenih kilometara izbacio iz automobila i doveo do ruba jedne provalije poigravajući se samokresom u mene uperenim, dok je automobil produžio u pravcu zapada. U neko doba se automobil vrati, te me odvedu u jednu zgradu u Komolcu, gdje su me prijetnjama smrću nagovarali da za njih počnem raditi. Da ne duljim, sve sam njihove prijedloge odbio, doživio jednu šamarčinu od Mikulandre i, eto, ostao živ. Ovu »avanturu« sam opširno opisao u Glasu Grada od 5. 5. 2006. I sada, iznoseći njihova imena, štetim li ja njihovom ugledu?!)

– Isljednik Rajić Živko. Udba traži od Lučke kapetanije u Dubrovniku da povede postupak u pogledu ukradene barke, jer se nisam navečer uvjerio da su vesla u mome stanu, a barku sam tog dana posudio susjedu, koji je s društvom pobjegao u Italiju. Kapetanija me je kaznila novčanom kaznom.

Služba državne sigurnosti – Centar Split, Informacija broj 426 od 19. 9. 1973. Piše Dušan Vuković o mome pismu upućenom Službi društvenog knjigovodstva, u kojem tražim povratak uplaćenog novca, te vrijeđam narodnu vlast i druga Tita.

Službena zabilješka 4. 3. 1975. Odak Jure sumnja da sam mu iz emigracije poslao ustaške novine.

Informacija br. 153 od 27. 10. 1975. Centar Karlovac – izvor suradnik »Jaša«. Javljajući o prijateljima Stipe Bilandžića, napominje da je Bilandžić posebno dobar s Mulanović Nikolom.

(Moja napomena: Naknadno je utvrđeno da je Damir Petrić bio udbaški doušnik).

Mulanović Nikola ekstremni emigrant, neprijateljska aktivnost, zapažanja:

(Moja napomena: HNO M. Luburić nikada nije postojao. Postojala je organizacija Hrvatski narodni otpor, a koju je osnovao Luburić, i u kojoj sam neko vrijeme vršio dužnost tajnika, a koja je kasnije, radi navodnog terorizma, sudski zabranjena).

»Suradnik 'Janez' obavjestio nas je 22. 5. 1977. da je održan sastanak u gostionici 'Loven' pretežno članova Hrvatskog narodnog otpora (slijede imena, između kojih je i moje). Dogovorene su demonstracije 11. 6. 1977. u Bonnu, ispred jugoambasade. Demonstranti će nositi transparente i to 23 na njemačkom jeziku, 4 na engleskom i veći broj na našem jeziku«. Potpis Josip Perković

(Moja napomena: To je onaj isti Josip Perković, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica radi sudjelovanja u organizaciji ubojstava hrvatskih političkih emigranata, a kojeg štiti Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. To ne iznenađuje, jer su obojica pripadali istoj Komunističkoj partiji, koju je civilizirani svijet osudio kao zločinačku).

Centar SDS Split – Detašman Dubrovnik, (za druga – Zelića Datum?

Informacija 226 od 10. 5. 1978.

(Moja napomena: Iz ovoga je vidljiva ondašnja suradnja između njemačke i jugoslavenske policije.)

(Moja napomena: Ova izjava o terorizmu je čista izmišljotina doušnika).

Da bih čitatelje podsjetio na hrvatskog mučenika pok. Vjenceslava Čižeka, koji je od udbaških bandita kidnapiran iz Njemačke, uspavan i probudio se u Kotoru, te u Zenici odležao 11 godina i u zatvoru oslijepio, a u Hrvatskoj skoro zaboravljan, donosim ove njegove stihove:

Interesantno je da udbaški izvještaji prestaju 1978. godine iako sam u emigraciji ostao do 1990. i kroz cijelo vrijeme bio aktivan. Isti je slučaj i kod drugih emigranata, te smo mišljenja da su drugovi kasnije izvještaje sklonili ili uništili, kako bi spriječili prepoznavanje

Misno slavlje u spomen na herojsku obranu hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko

Propovijed šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa održana u nedjelju 12. siječnja 2014. na Gvozdanskom u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova

Gvozdansko II.

Sakramentom sv. Krštenja svi smo mi, kao i velika većina našega hrvatskog naroda, ne po našim zaslugama nego po Božjem daru, ušli u Otajstvo Kristova života: u njegovo „izobilje života“, u njegovu Crkvu, u njegov Put, Istinu.., ali i u njegov križ, križni put i raspinjanje, u njegovu smrt… Hvala Bogu, i u njegovo ( i s njime i naše) uskrsnuće…

Zrin, Zrinski, i opet zlokobni zašto? Zašto nas opet nitko u Europi ne čuje ozbiljno? A Božić je 1577. Turčin opsjeda Gvozdansko… Ne može naprijed. S tisućama vojnika Beg opsjeda utvrdu. Brani je 300 hrabrih branitelja… Opkoljeni su. Nestaje hrane, vode, baruta. Led okovao zemlju i ljude. Glad, žeđ, studen. Branitelji umiru jedan za drugim, ali nitko ne uzmiče! Odbijaju predaju, iako im Turčin nudi slobodan prolaz. U noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasile se sve vatre u gradu. Turčin napada. Iz grada nema ni pucnja. Bez otpora provaljuju u grad. Pred njima prizor nad kojim nisu mogli likovati ni klicati pobjedi. 30-orica preostalih branitelja na svojim položajima, smrznuti, mrtvi. Zadivljeni junaštvom branitelja, turski zapovjednik naređuje da se nađe svećenik da ih pokopa kršćanski… (za razliku od nekih drugih koji tisućama mučenika neće ni priznati junaštvo, ni dopustiti pokopa ni groba, ni spomena, ni spomenika…) Zašto o mučeništvu i junaštvu tih branitelja tako malo znamo..? I zašto ne slavimo njihovo mučeništvo? To je pitanje svima nama! A mučenici Zrinski i Frankopani već vjekovima nude odgovor, nadahnut vjerom u Kristovo uskrsnuće i život vječni te poručuju iz Bečkog Novog mjesta gdje su smaknuti i iz zagrebačke Katedrale, gdje počivaju: „Na vik on živi ki zgine pošteno!“

I zašto opet 1991. godina? I opet rušenje svih hrvatskih kuća i crkve, i 20 ubijenih, ovdje u Gvozdanskom?... I zašto 2008., na ulazu u grad na zemlji bačen poderan i otrcan hrvatski barjak i u gradu slomljeno i kamenjem zasuto koplje hrvatskog stijega? I zašto je Zrinj sravnjen sa zemljom, stanovnici poubijani, raseljeni, imovina im oduzeta „u ime naroda, narodnim neprijateljima“. Zašto nitko od potjeranih do danas nije ostvario povrat oduzete imovine? … I koliko takvih užasnih zašto, diljem Hrvatske.., od Vukovara, Škabrnje, Šibenika do Dubrovnika…? „ Ako govorim pravo, Zašto me udaraš!?“

Zašto je opet ime Hrvatske države postalo nepoželjno, gotovo sramotno, ustaško, a sve hrvatsko se sve više naziva ustašoidnim… I pjesme, pjevači i športaši, i pozdravi i slova i novac. Domoljubi su opasni desničari. Vjernici, kler, biskupi se miješaju u politiku i u narod.., izlaze u javnost, „podržavaju referendume“ umjesto da šute i mole u crkvama i sakristijama, gdje im je mjesto. Tako nam je decenijima ponavljao i CeKaHa… I zašto se, u isto vrijeme gotovo nesmetano rehabilitira četništvo, memorandumska propaganda o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.., čak i zloglasna i zločinačka UDBA? Zašto naši branitelji postaju „opasni i sumnjiv element, udruge zločinaca, ubojica, kradljivaca, ološ i izrod naroda“, kako ih sve češće prozivaju plaćeni i dirigirani mediji i portali… Zašto je gotovo 3000 sebi oduzelo život.., i nikome ništa?! Nisu ovo politikantska pitanja, kako će neki bijesno vikati, ali jesu ozbiljno sudbonosna životna pitanja ove zemlje, svim političarima, ali i svima nama. Moralna je i kršćanska dužnost ne šutjeti, isto kao i moliti i raditi.(Ora et labora!)

Puno puta smo se osvjedočili u našoj hrvatskoj zbilji da su se zločinci slavili kao junaci i sveci, a sveci bili svedeni na sramotno zločinačko ime. „Tvorci takvih povijesnih prevrata i etičkih sunovrata živjeli su među nama, njihova su djela bili reklamirana u medijima, širili se institucijama i učilištima, doma i po svijetu… Mnogi od njih žive i danas među nama. I ne stide se svoje sramote, a mi se skanjujemo da im njihovu sramotu i zlodjela jasno stavimo pred oči“ (Rošćić)…Istine radi, ne iz osvete i mržnje, kako su to oni učili i činili.

7. Gvozdansko, nam i danas na dan Krštenja Gospodnjega, poručuje ponovno, nama koji smo krštenjem ušli u Kristovu smrt i uskrsnuće, na poseban način, da se ne smije uzmicati ni bježati. Zabrinjavajuća je istina da svijet koga vole zvati „napredni“, postaje sve više svijet velikih uzmaka i bjegova.., bjegova od istine, ljubavi, od pravednosti, od odgovorne slobode… Bježimo od sebe, od drugih, od svojih obitelji, od svoga naroda.., bježimo od Boga živoga, od njegove Crkve… I sve više stvaramo iluziju prividne i lažne sigurnosti, koja postaje najveća nesigurnost od koje sve više u strahu pati cijelo čovječanstvo… Uvlači se i u naš Hrvatski narod, u nas vjernike. Postajemo li sve više malodušni.., malovjerni, bez vjere životne i djelatne?

Čujemo li mi danas jeku njihovu i poziv? I kao da slušamo odgovor, kad s Markom braniteljem iz Čavoglava pjevaju tisuće mladih diljem Hrvatske i svijeta:

Bog Otac nam danas evanđeljem poručuje: „Krist, to je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina… Slušajte ga!“ Sveti naši mučenici Gvozdanski, koji niste uzmicali ni pred smrću, molite za hrvatski narod. Amen.

Biskup Komarica: Čović nije božanstvo

Banjolučki biskup Franjo Komarica prisiljen je zatražiti spasonosnu pomoć od zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića za Katolički školski centar. U RS-u i dalje sablasno izgledaju neka područja gdje su Hrvati prije rata bili brojčano nadmoćni.

Tijekom prvih poratnih godina, uglavnom domaći Caritas u zajedništvu s Caritasom iz nekih europskih zemalja, obnavljao je domove katolicima, dakako, i ne samo njima. Nešto je pomogla i Vlada RH. Nadležni državni i entitetski ministri uglavnom su “zaboravljali” Hrvate koji su se prijavili za povratak.

Uzaludni vapaji

Odvažni i uporni biskup Franjo Komarica od početka školske godine mirno ne spava jer mu je Katolički školski centar na izdisaju. Uzaludni su bili svi njegovi vapaji vlastima da se ta prestižna školska ustanova koja ne obrazuje samo Hrvate uvrsti u proračun RS-a, resorno ministarstvo tek grantovima od 15 tisuća maraka mjesečno KŠC održava na infuziji.

Očekuje se da budu pronađena tijela i nestalih Hrvata ne samo iz prijedorske župe nego i iz župa Sasina kod S. Mosta, iz župa Sanski Most, Stara Rijeka i Ljubija. Ali još ima nestalih iz drugih župa , npr. Bos. Gradiška, N. Topola, Dolina, Kotor Varoš, Liskovica, Jajce, Ključ, Vrbanjci, Sokoline.

Cementiranje

Apsolutno je toga svjestan i biskup Komarica: “Zašto se takvi susreti ne iskoriste bolje i učinkovitije za ispravljanje očite, teške nepravde nad jednim domaćim narodom, koji ovdje nije od jučer, a kojega se prema vlastitoj tvrdnji i službeno želi predstavljati – to doista ne znam. Valjalo bi dotičnoga (Čovića) za to osobno pitati! Ne bih nikako želio da se dotične političare smatra nekakvim božanstvima o čijoj volji ovise životi i budućnost desetaka tisuća naših sunarodnjaka i naših sugrađana, jer bi to bio strašan poraz i za jedne i za druge”, bio je kristalno jasan banjolučki biskup.

Četničke horde opet u Voćinu

Stravična svjedočanstva preživjelih iz Voćina imaju posebnu težinu obzirom na činjenicu da je pokrenut optužni postupak protiv 71-og poznatog počinitelja, ali je najveći broj okorjelih zločinaca do danas nedostupan hrvatskom pravosuđu, no mnogi su i abolirani. Za 48 okrutnih, zvjerskih ubojstava Hrvata, civila nije, dakle, nitko kriv. Zločin u Voćinu je dokumentiran čvrstim i nepobitnim dokazima zahvaljujući poznatim, inozemnim forenzičarima koji su se vrlo brzo pojavili na poprištu i to na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba. Ono što su zatekli kad su stigli u oslobođeni Voćin, bilo je i za njih neshvatljivo, neljudski, neviđeno i nadasve stravično. Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su klani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada s nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće.

Naime, na svom ovogodišnjem božićnom, političkom domjenku apostrofirajući podjednakost krivnje iz - po njemu - građanskog rata, Milorad Pupovac je rekao da ni Srbija niti Hrvatska nisu imale dovoljno činjenične osnove za tužbe genocida, s obzirom da su u ratnom razdoblju od 1991. do 1995., istaknuo je, počinjeni teški ratni zločini s obje strane kao i jednaki zločini etničkog čišćenja, ali ne i zločini genocida. Apelirao je taj samozvani SNV-ov lider da se, kako kaže, prestane manipulirati s iskustvom zločina i genocida te 'zagađivati međudržavne i međuetničke odnose', jer će u protivnom 2014. biti godina 'u kojoj će se spojiti svi naši ratovi XX. stoljeća'.

Milorad Pupovac kao notorni eksponent velikosrpske klike svojim političkim eskapadama sasvim se dobro uklapa u mentalne okvire kojima je primoštenski psihijatar Jovan Rašković i znanstveno utvrdio pravi uzrok ponašanja svojih sunarodnjaka - prečanskih Srba, čuvenom izjavom: mi, Srbi, mi smo lud narod! U velikosrpskoj kuhinji politički dobro osmišljena, provokativna poslanica srbijanskog patrijarha Irineja kojom se 'de facto' izruguje s postojanjem hrvatske države i pritom sramotna šutnja naših autističnih političkih idiota otvaraju ponovo mogućnosti, kako to Milorad Pupovac proročki kaže, 'spajanja svih naših ratova dvadesetog stoljeća'… Ili, po riječima Nikole Stojanovića iz zagrebačkog 'Srbobrana', 1902.: „do istrage, vaše ili naše“, zar ne bre Milorade!?

I što reći za kraj? Danas je Hrvatska članica EU-a pa umjesto da riješi pitanje svojih manjina onako kako su to učinile većine demokratskih članica te zajednice naroda, uključivo i Putinovu Rusiju, te se oslobodi nepotrebnog manjinskog terora, domaća kamarila političkih beskralježnjaka i četničkih dupelizaca i dalje se poput zadovoljnih prasaca valja u blatu balkanske kaljuže; uistinu, luđak do luđaka!

Bošnjački predstavnici u vlasti sudjeluju u pokušaju krivotvorenja istine o posljednjem ratu

"Hrvatskim logorašima u BiH se događa slično onome što sada imamo u Srbiji. Srbija niječe postojanje logora za Hrvate, slično kao i bošnjačke političke elite, makar na čelu resornog ministarstva nije osoba kao u Federaciji koja hrvatske logoraše i pripadnike HVO-a i danas doživljava kao neprijatelje", rekao je od danas bivši predsjednik udruge hrvatskih logoraša Mirko Zelenika.

Zelenika je naveo kako je ministar branitelja Zukan Helez bošnjačkim stradalničkim udrugama dao novac kao bi tužili Federaciju BiH zbog zatočenja u logorima, dok je to hrvatskim osporio, prenosi Hina.

"Za nas to nije ministarstvo nego agentura za progon i šikaniranje... Činili su sve da nam otežaju egzistenciju i onemoguće podnošenje tužbi. Čak je i glavni državni tužitelj Goran Salihović logore okarakterizirao sabirnim centrima", dodao je Zelenika.

Na Saboru Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata u BiH za novog predsjednika udruge izabran je Anđelko Kvesić iz Busovače, a dopredsjednici su Zdenko Šupuković iz Žepča te Jure Kosir iz Širokog Brijega.

Perković i Mustač radili po izravnom naređenju vrha CK SKH i CK SKJ

- Njegovo je pravo da se brani na sve načine, ali istina je neumoljiva i ona ga najbolje demantira – kaže na samom početku izjave Petar Penava.

- Perković s jedne strane pokušava reći kako oni nisu sudjelovali u organiziranju zločina nad protivnicima ondašnjeg jugoslavenskog režima po svijetu, dok s druge strane govori o razlozima zašto su poduzimali "mjere" protiv svojih protivnika. Tako primjerice, u intervjuu jednom hrvatskom dnevnom listu kaže. "Morali smo Đurekovića staviti pod nadzor". A jako dobro se zna što je to značilo u žargonu udbinih zločinaca. On na taj način zapravo demantira sam sebe i potvrđuje sumnje da je bio jedan od onih koji su odlučivali o životu i smrti mnogih hrvatskih emigranata – istaknuo je Penava.

- Istina je da su trojica njegovih agenata Franjo Macugić, Željko Marković i još jedna nepoznata osoba 1981. provalili u udbino skladiše i ukrali eksploziv. Samo, nije ga bilo 500 kilograma, kao što tvrdi Perković, nego 300 kg. Kasnije su ga podvalili Stanku Nižiću i Mati Koliću u Francuskoj, Anti Kostiću i Đuro Zagajskom u Njemačkoj, a jedan dio (20 kg) sam dobio i ja. To sam pospremio kod Joze Tomaševića koji ga je sakrio u svoju tvrtku u Vaihingenu. Sve to sam 2008. godine izjavio i bavarskom Landeskriminalamtu.

- Poslao sam anoniman dopis njemačkoj novinskoj agenciji DPA i preuzeo odgovornost za postavljanje eksploziva, no brzo sam otkriven i zatvoren radi čega sam dobio dvije godine zatvora.

-Dakle, bila je to čista podvaljivačka likvidacija nedužnih ljudi, a cijelu je operaciju vodio Perkovićev suradnik Prates - ističe Penava, dodajući kako su u toj operaciji ubijeni Mate Kolić (1981. u pregrađu Pariza), zatim Ante Kostić ((ubijen u listopadu 1981. ispred muenchenskog stana), Stanko Nižić (ubijen u Zurichu u kolovozu 1981.), Đuro Zagajski (ubijen u ožujku 1983. u muenchenskom vrtu fazana), a na Luku Kraljevića je bio izvršen atentat u njegovoj gostionici i tom je prigodom ostao bez vida.

- Zapravo, nitko i nije koristio taj eksploziv nego je on poslužio za ciljani obračun s hrvatskim domoljubima, a najbolji primjer jugokomunističke podvale Hrvatima je onaj slučaj u Australiji kada je udbaški suradnik Vico Virkez (pravog imena Vitomir Misimović, Srbin) u veljači 1979. policiji prijavio šest Hrvata za trovanje vodovoda u Sydneyu. Tada su Maks Bebić, Vice Brajković, Tony Zvirotić, Joe i Ilija Kokotović te Mile Nekić osuđeni svaki na po 15 godina zatvora. Nažalost, u tom slučaju australska policija je sramotno surađivala s jugoslavenskim agentima, ali kada je 1994. godine cijeli slučaj razjašnjen tadašnji državni tužitelj John Hannaford odbio je zahtjev za reviziju procesa – tvrdi Penava.

- Mustač i Perković bili su posljednja karika između komunističkih političara i njihovih plaćenih ubojica. I kada Perković i njegov odvjetnik danas govore da oni nisu dali nalog ubojicama te da nema dokaza za te optužbe, onda oni znaju što govore jer su s vremenom vrlo vjerojatno uništili sve dokaze o sebi. Vremena su imali dosta jer su postali visoki dužnosnici hrvatske policije i vojske čime su si osigurali pristup cjelokupnoj arhivi jugoslavenske policije i tajnih službi na hrvatskom teritoriju –navodi Penava.

- Ipak, ponavlja on, postoje dokazi da su sudjelovali u mnogim krvavim akcijama. Zato je Perković, što se malo zna, kao službenih Službe državne bezbednosti još 1975. godine bio pritvoren u Švicarskoj jer je kao šef SDS-a u Osijeku izravno bio uključen u uklanjanje ne samo hrvatskih emigranata nego i velikog broja gastarbeitera u Europi. Upravo ta djelatnost dovela ga je na čelno mjesto u republičkom SDS-u. Njegov veliki angažman protiv hrvatskih patriota doveo ga je u sam vrh zločinačke tajne policije, a dugim radom protiv Hrvata stekao je veliki ugled kod svojih šefova u Zagrebu i Beogradu, jer jedino se tako moglo napredovati, uvjeren je Penava.

- Njegov sin Aleksandar Saša Perković (Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost) dobio je ime po Aleksandru Rankoviću (zato mu ime Aleksandar danas i prikrivaju) kojeg je Josip Perković iznimno cijenio, zaključuje Petar Penava.

Zvijezda vodilja

Želiš li postati ime u književnosti ne piši ono što ne bi ili o kome ne bi trebalo i ne piši o onome o čemu ili o kome ne bi trebalo. Ali, preskočimo mi to.

Likovi koji izranjaju pred našim očima nisu izmišljeni. Čavka ih je pokupio iz naše bliže i nešto dalje prošlosti. Odnosi među njima možda djelomično jesu, nisam istraživao, ali to nije ni važno. Ovo nije povijest, ovo je priča o usudu hrvatskog naroda tamo oko Knina. Međutim, nije to lokalna priča, priča je to koja se odražava na čitavu Hrvatsku. U središtu pozornosti je velikosrpska namisao. Nemilosrdno napada sve oko sebe. Ne čini to sama, jer za to nema hrabrosti, nego samo onda kada joj izgleda da je u prednosti. Takva su bila vremena prve Jugoslavije, kao i vremena kada su tim krajevima carevali Talijani. Komunizam je, pak, posebna priča. Velikosrpstvo i on nalijepili su se jedno na drugo bez nekih velikih poteškoća. Ta neprijatelj im je bio zajednički: Hrvati. Sadašnjost je u sve uvučena pomoću likova Carle del Ponte i Save Štrbca. Oboje progone Hrvate, iako su oboje zapravo tuđinci u hrvatskoj zemlji.

Iako glavni likovi pripadaju različitim narodima, zapravo svi imaju istog vođu, Britance koji im samo na čela lijepe različite znakove: lubanju i mrtvačke kosti, pruće, petokraku... Hrvatski puk zapamtio ih je po zlu. Svi misle da predstavljaju nešto važno, a konci se zapravo vuku u pozadini. Da to nije tako, ne bi Britanci ljubomorno čuvali svoje pismohrane čak i više od propisanih 50 godina. Objašnjava to fra Ivan, pripovjedač u romanu, svojim slušateljima, Talijanu i Britancu, tamo u Rimu u samostanu gdje svi zajedno stanuju. Fra Ivan je pokušao za svoju doktorsku tezu uzeti temu o povijesti engleske genocidnosti, ali mu je nitko ne želi prihvatiti. Umjesto toga nazivaju ga tvrdoglavim glupanom. On priča o svemu tome svojim spomenutim kolegama. Njima izgleda ništa nije jasno. Fra Ivan je, ipak, olakšao svoju dušu i može se vratiti u domovinu makar naizgled neobavljena posla.

Udbaški nametnici

Sve je to bratoubilačka banda. Kada im nedostaje unutarnji neprijatelj, ubijaju svoje. Tito je proveo genocid nad Hrvatima, ali je s vremena na vrijeme znao počistiti partijsku konkurenciju. Bilo bi predivno da Zoran Milanović ove godine likvidira sve svoje ministre. Je li genocid nad Hrvatima već proveo? Glede izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, nezaobilazna je činjenica da je referentno teško i svirepo ubojstvo Stjepana Đurekovića počinjeno na njemačkom tlu, pa se stoga moraju primijeniti njemački pravni normativi. Kako relativizirati njemačke zakone? Kao i naše - titoistički. Bezobraština i primitivizam postali su ključne poluge tranzicijske tiranije.

Josip Jurčević: Spašavanje zločinačke budućnosti

Degutantne obmane "pravnih stručnjaka"

Josip Jurčević objavio je u svojoj knjizi jako zanimljivu biografiju Ante Nobila, odvjetnika i prijatelja Josipa Perkovića, kako sam Nobilo kaže. Nobilo je pripadao tužiteljstvu u nekim značajnim procesima: Andrija Artuković, Pakračka Poljana, Željko Ražnatović Arkan i Goran Hadžić. Nobilo je zastupao Željka Meseca i Jadranka Smoljana Sukija, šefove "financijskog inženjeringa". Neko je vrijeme poslovno i pred sudovima zastupao Miroslava Kutlu, koji je razotkrio Nobilovu povezanost s Ninoslavom Pavićem. Ovdje govorimo o vremenu "ortačkih ugovora", koji su ozbiljno potkopali pravne i civilizacijske temelje zemlje. Prema Jurčeviću, najveći odvjetnički, tajnopolicijski i politički posao Nobila bilo je zastupanje Tihomira Blaškića - u knjizi "Urota" Jasna Babić spominje Nobila u svezi "zavjereničke skupine iz Sesvetskog Kraljevca". Nobilo je najavio da će u slučaju da Vrhovni sud potvrdi Tururdićevu presudu, na Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu protiv izručenja.

Otvoreno sramoćenje Hrvatske

Kriterij ljubavi

1. KEMIJA

2. VRIJEME

3. KOMUNIKACIJA

4. PRIJATELJSTVO

5. ODOBRAVANJE

6. POŠTOVANJE

7. VIZIJA

8. SLOBODA (LJUBOMORA)

9. VREDNOTE

10. POVJERENJE

11. ODGOVORNOST

12. MOLITVA

13. REALNOST

14. BUDUĆNOST (ili "KRITERIJ SUTRAŠNJEG DANA")

15. OBVEZA odnosno PREDANJE (ŽRTVA)

16. MIR

Na prolivenoj krvi bratskoj

Spustila se gusta magla

Po nekim medijima sve je jasno, samo ti tamo desničari kvare veselje. Najzanimljivije ih je bilo pratiti tijekom potrage za Kristinom Ćurković. Portal Index samo što ne napisa da joj tako i treba, jer je zadrta desničarka, koketira s ustaštvom, izvodi neke bijesne performance itd., itd. Usprotivi mu se žestoko portal Dnevno. Ali na onoj inačici namijenjenoj za Hrvatsku. Inačica namijenjena Srbiji potpuno je nešto drugo govorila. Kristina je bila ustašica, bez navodnika, te nitko i ništa. Inačica, pak, namijenjena BiH naoko je bila neutralna. »Ne bi se štel mešati«, rekli bi Zagorci. Neka, tako treba, »region« je pred vratima pa moraš uhvatiti vlak, odnosno voz. Inače propadoše velike namisli bezveznih tipova.

Zoran Vakula, naš hrvatski meteorolog zacijelo ne bi rado odgovarao na ovakva pitanja. Njega su privodili i zbog manjeg razloga. Prošlog mjeseca studenoga teretili su ga za širenje rasne, nacionalne i etničke mržnje zbog vremenske prognoze u kojoj je nagovijestio spuštanje guste magle iznad Zagreba s horizontalnom vidljivošću od 50 metara u zadnjem tjednu studenoga. Došli milicajci, drugovi u plavom, oprostite policajci po njega. Prepoznali ustaštvo. Nisu prepoznali komunizam u prijašnjim riječima trenutnog hrvatskog predsjednika da je lijepa kapa partizanska, nisu prepoznali njegovo koketiranje s tim totalitarizmom kojega je Europa osudila i nisu ga priveli. Partizani su mogli biti saveznici s mračnim totalitarizmom komunizmom, ustaše nisu mogle biti saveznici s mračnim totalitarizmom nacionalsocijalizmom, nacionalnom inačicom internacionalnog komunizma. Zanimljiva logika trenutnih hrvatskih političara na vlasti koji se svakim danom sve više i više doimlju kao da trapaju u zaista gustoj, gustoj magli. Ili smo to mi kojima su oni posijali tu maglu?

I dok se mi ovako naganjamo s našim udbašima ili neudbašima, pukovnicima ili pokajnicima, u svijetu kršćani sve više i više trpe. Ovih Božićnih dana na um mi ponovno posebno padaju kršćani u Svetoj zemlji i Bliskom istoku. Sve ih je manje. Neki predviđaju da će ih nestati do kraja ovoga stoljeća. Činjenice idu tome u prilog. Sirija, Irak, Libanon... polako postaju jedno ratište. Islamski fundamentalisti brišu sve pred sobom. Ima ih tko štititi. Kršćane nema. U Egiptu se čak događa da toj državi Muslimanska braća postaju neprijatelji, dok su u isto vrijeme prijatelji Europi, bez obzira što tamane kršćane. Očito je gusta magla u zapadnim glavama. Posijana još tamo u Srednjem vijeku. Danas je nabujala. Tajna društva izišla su iz sjene. Čini im se da konačno mogu svijet urediti po svome.

Nedvojbeno je da SPC Hrvatskom smatra samo ono što se vidi sa zagrebačke katedrale

Srbija je međunarodno priznala Republiku Hrvatsku kao nezavisnu državu u njenim avnojevskim granicama. Srpska pravoslavna crkva formalno, po međunarodnim propisima, nema obavezu priznati ili ne priznati neku državu, ali ova njena spomenuta zlonamjerna čestitka prema Hrvatskoj vraća Hrvatsku još u devetnaesto stoljeće kad trojednica još nije bila ujedinjena.

Svega toga ne bi ni bilo kad bi u pitanju bilo samo pravoslavlje, koje je svuda u svijetu manje više bez nekog većeg prigovora. Ali ovdje nije riječ o pravoslavlju protiv kojeg niti jedan razuman Hrvat ili državljanin Hrvatske nema ništa, već je riječ o vrlo agresivnom i zlođudnom „svetosavlju“, koje je već više od sto i pedeset godina instrument velikosrpske kolonijalističke politike na našim hrvatskim prostorima.

Premda je bilo riječ o poslanici patrijarha SPC Irineja, vinkovački paroh Predrag Azap iskoristio je izravni prijenos Hrvatske radiotelevizije, te naglasio kako je opet došlo vrijeme „stradavanja Srba u Hrvatskoj zbog svog imena i jezika“.

Ali, gotovo pored svih navedenih institucija, osim možda s izuzetkom Katoličke crkve u Hrvata, po hrvatskoj državi i njenom narodu moguće je pljuvati svim mogućim pljuvačkama, bez ikakvih posljedica.

Hrvatske državne institucije, pod kukuriku vladom, to zorno pokazuju ova dva slučaja - nemaju u sebi niti malo domoljublja, jer svaka druga država na takvo ponašanje žestoko bi reagirala, ali hrvatskim državnim institucijama to je normalno, što nije vrijedno da se zabilježi niti u crnoj kronici dnevnih tiskovina ili elektronskih medija.

Nepravedni Daytonski sporazum je manipulacijski model za zapadni Balkan

• Profesore Kovačec, u jednom komentaru na googleu za vas je netko napisao da ste „nacionalistički ksenofobni pseudopolitičar a ne jezikoslovni stručnjak vrijedan poštovanja“. Je li vas strah takvih etiketa, kojima se u Hrvatskoj etiketiraju svi oni koji čuvaju hrvatski identitet?

• U jednom razgovoru akademik Radoslav Katičić rekao je: „Tko u Hrvatskoj ima ambiciju biti javno priznat intelektualac mora biti zgroženo skeptičan prema hrvatskoj državi i hrvatskoj kulturnoj tradiciji.“ Slažete li se s njegovom konstatacijom?

• Jeste li zato prije gotovo tri godine izjavili da dosadašnje naše vlasti „nisu samo jednom pokazale otvoren prijezir prema jezikoslovnoj struci i cinički minirale ono malo pokušaja sređivanja jezičnog stanja“?

• Nije li vlast dužna osigurati primjenu hrvatskoga jezika?

Rastavljeno pisanje ne ću je nasilno eliminirao Novosadski dogovor

• U vrijeme koalicijske vlasti Ivice Račana pri Vladi je bilo osnovano Povjerenstvo za brigu o hrvatskom jeziku koje je trebalo dogovoriti načela njegove uporabe u javnoj i službenoj komunikaciji te spriječiti mogućnosti manipuliranja jezikom. Ali to Povjerenstvo nije uradilo što je trebalo.

• Dokle će politika i političari biti arbitri hrvatskom jeziku?

• Primjerice?

• Zašto?

Umotvorina „Ministarstvo zdravlja“ je najobičnije jugonostalgičarstvo

• Koji je razlog da koalicijska Kukuriku-vlast nagrđuje hrvatski jezik i nelogičnostima kakva je promjena Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja ili da mijenja riječ šport u sport itd.?

• Ministar Jovanović kao argument za sport spominje Sportske novosti, a zaboravlja da se riječ šport koristila 1870.–1918., od 1941.–1955. i od 1990-ih dok to Jovanović nije ukinuo.

• Sadašnjoj politici očito smeta „čistoća“ hrvatskoga jezika. Radi li se možda o reafirmaciji Novosadskoga dogovora?

• Kako biste ga vi protumačili?

• Srbi u Srbiji nisu tako radili?

• Ipak u nas mnogi prevođenje smatraju jezičnim nacionalizmom?

• Jesu li sporazumijevanje i sličnost hrvatskoga jezika s nekim susjednim jezikom kriterij za nesamostalnost hrvatskoga jezika?

• Tako je na razini sporazumijevanja, ali ipak postoje razlike u standardnim jezicima, zar ne?

Na djelu prikriveni europski kulturni imperijalizam

• Što to praktično znači?

• U već spomenutom razgovoru akademik Katičić rekao mi je i: „Multikulti znači da ni jedna kultura sebe ne smije izraziti potpuno jer to nekome smeta.“ Odnosi li se to i na sadašnje oduzimanje identiteta hrvatskom jeziku?

Serbokroatischje kolonijalni projekt

• U knjizi Jezik naš i/ili njihov Anita Peti Stantić tvrdi da je religija stvorila razlike između hrvatskoga i srpskoga. Slijedom toga nemoguće je postojanje srpskohrvatskoga na kojem još uvijek inzistiraju mnogi slavisti u Njemačkoj i Austriji. Kad je riječ o takvim slavistima, tiče li se to struke ili politike prema jugoistoku Europe?

• Želite reći da je opet na djelu neki od tih kolonijalnih projekata?

Slavisti su prethodnica političara

• Zašto se to u Hrvatskoj ne vidi?

• Znači li to da hrvatski jezik mora biti otvoren utjecaju srpskoga, kako misle jugonostalgičari i Snježana Kordić?

• Jesu li vas slovenski znanci smatrali hrvatskim šovinistom?

• Kada je riječ o srpskom jeziku, zašto Srbi nerado govore o serbskoslavjanskom i crkvenoslavjanskome, a rado o Vuku S. Karadžiću?

• Zašto hrvatski jezikoslovci izbjegavaju reći da je do ujednačavanja hrvatskoga jezika sa srpskim, koje su proveli Tomo Maretić i njegovi sljedbenici, došlo pod pritiskom politike?

• Znači li to da do jezičnoga mira ne ćemo uskoro doći?

• Treba li standardni hrvatski jezik početi više koristiti leksičko bogatstvo čakavskoga i kajkavskoga narječja?

• Je li izvorni govornik uvijek u pravu, kako to tvrdi lingvist Mato Kapović?

No standardni je, književni, službeni jezik nešto drugo, on nadsvođuje mjesne pa i vremenske razlike koje postoje među govorima, on se mora sustavno učiti prema određenim pravilima, u načelu ga nitko ne nauči u obitelji „od majke“ nego kroz obrazovni sustav te javnu i službenu komunikaciju. Zato izvorni govornici odgovarajućih mjesnih govora moraju uložiti stanoviti dodatan trud da bi u potpunosti svladali standardni jezik, tj. da bi postali njegovi „izvorni govornici“, a da bi u tom jeziku bili posve sigurni za to moraju imati na raspolaganju dogovorene norme, skup dogovorenih pravila što propisuje preskriptivna lingvistika. No pritom se osim čisto znanstvenog pristupa može služiti etičkim, estetskim, povijesnim i drugim kriterijima i načelima.

• Tko je odgovoran što je jezik prepušten na milost i nemilost politici, medijima i ulici?

Engleski jezik ima poguban utjecaj na hrvatski jezik

• Odluka države da se znanstveni tekstovi objavljuju na engleskom jeziku znači da država radi protiv hrvatskoga jezika?

• Ali tako nije u humanističkim i društvenim znanostima.

Sjetimo se, srednjovjekovna europska znanost ostala je prilično sterilna dokle god je bila zatvorena samo pod zvonom latinskoga jezika. Vrjednije rezultate počela je davati kada je došla u doticaj sa znanstvenim tekstovima na arapskom jeziku, a moderne znanosti razvijale su se i razvile usporedno s ulaskom pučkih jezika, uz latinski, u pisanu uporabu. Višejezičnost znanosti pitanje je njezina dugoročnoga zdravlja.

• Mnogi tvrde da je hrvatski jezik u gorem položaju nego ikada. Jesu li za to odgovorni i krivi osim države i jezikoslovci?

• U prošlom broju Vijenca Matica hrvatska objavila je svoj prijedlog (nacrt) Zakona o uporabi hrvatskoga jezika. Slažete li se da takav zakon treba donijeti?

• Zato je s pohvalama dočekan od vlasti poduprt novi pravopis Instituta za hrvatski jezik.

• Hoće li taj novi pravopis smetati hrvatskoj pismenosti?

Srpsko božićno srbovanje u RH

No, nije toliko tragično slušati četničke božićne orgijaše jer nam je jasno da im još samo nedostaje dovoljno salate za gozbu, koliko je tragično slušati jednoga predsjednika Hrvatskoga sabora, a posebice ministricu europskih i vanjskih poslova i ujedno potpredsjednicu Vlade RH Vesnu Pusić, kao i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji se izravno prijete hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu režimskom odmazdom. Valjda bi opet željeli puniti Gole otoke s hrvatskim domoljubima. Svi oni pripadaju istoj jugokomunističkoj zločinačkoj organizaciji koja je genocidom uništavala hrvatski narod prije pola stoljeća, osim Vesne Pusić čiji je otac Eugen bio vojni sudac u NDH cijelo vrijeme postojanja, od 10. travnja 1941. do 10. travnja 1945. Neki tvrde kako je cijelo vrijeme svoga ratnog sudačkog staža bio kao suradnik jugotitoista protiv NDH, što je vrlo upitno da bi se taj Eugen Pusić mogao toliko prikrivati UNS-u u NDH, koji se smatrao jednom od najorganiziranijih tajnih službi u to vrijeme.

CRNA GODINA

OTIŠLA JE SLAVICA HRUŠKAR, TKO JE SLIJEDEĆI NA REDU?!

Ubila se Slavica Hruškar, predsjednica Nezavisnih dragovoljaca Hrvatske, udruge koja okuplja oko tri tisuće članova. I to na najstrašniji način- skokom s nebodera! Nakon toga čitamo da su na karlovačkom mostu pronašli još jednog branitelja koji je izvršio suicid. Objesio se!

Ministarstvo branitelja i ministar (ministri) šute. Valjda će uputiti (ili su uputili) onu standardnu rečenicu "žao nam je". Da, njima je žao, a što su poduzeli da se ne ubijaju ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? Većinu stvari koje je u vezi hrvatskih branitelja učinila ova, ali i prošla vlast išlo je na štetu ljudi koji su već jednom umrli-kad su otišli u rat. Ministru branitelja, Predragu Matiću, kako vam je sada, kako se osjećate kad ste čuli da je i jedna žena koja je branila puškom svoj dom skočila s nebodera? Nije važno je li ostavila oproštajno pismo, više ništa nije važno, važno je da je bila na čelu jedne udruge branitelja i da je sama sebi presudila. Gdje su bolnice i domovi za hrvatske branitelje koji su ostali bez ičega? Drogeraši imaju svoje "komune", država i to ne samo naša vodi skrb o tim ljudi od kojih je većina duboko "zagrezla" i u kriminal. A tko na sličan način skrbi o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo? Sjećate li se da se jedan predsjednik Udruge hrvatskih branitelja iz Zadra objesio o hrvatsku zastavu?

Svi mi koji se na bilo koji način borimo za hrvatske branitelje uglavnom imamo samo nevolje i Udbaška podmetanja, ali moramo dalje, prije svega zbog onih koji su ostavili svoje živote i svoju krv u devedesetim i inim godinama, kad su ginuli za bolju Hrvatsku. Činjenica je da se vodi skrb o većini stradalnika Domovinskoga rata, ali što je s ostalima? Što je s onima koji su bili ozlijeđeni, ranjeni pa nisu stekli status ratnog invalida? Što je s onima koji su prošli sva bojišta, a da ih ni metak nije okrznuo? Što su ti dobili? Dobili su "najljepši Božićni poklon" – Registar hrvatskih branitelja, i to prije godinu dana, koji je također jednim dijelom kriv za možebitne neke suicide hrvatskih branitelja.

Ako se tako nastavi uskoro će ostati samo mesić, nobilo, boljkovac, mustač, manolić i slična kompanija. Branitelji su na žalost – prošlost. Okrenimo se budućnosti. Poručio je jedan general. A za mnoge koji su branili i generale u Haagu budućnost je: Zavod za zapošljavanje, pronalaženje svojih najmilijih, kako nabaviti novce za platiti struju, plin i vodu, kako osigurati sve što je potrebno djetetu za školu, kako ga zaposliti, kako potisnuti sjećanja na zvjerstva srpskih zlotvora u Domovinskome ratu te kako ujutro biti najbrži i pronaći koju plastičnu bocu u nekom kontejneru – da se preživi!

Matiću, eto ti opet nekoliko branitelja manje u Registru. Opet si nešto "ušparao" u ovoj teškoj gospodarskoj krizi.

Gdje je Registar tih ljudi?

KOALICIJA OPASNIH NAMJERA!

Po strani to što je profesor s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Milorad Pupovac, ateist, i što se u različitim prigodama kiti različitim naslovima; nekada je „profesor“, nekada je predsjednik udruge „Srpskog narodnog vijeća“ koju predstavlja kao „instituciju“, jer o tome sanja da postane institucija, a nekada je samo „saborski zastupnik“ i predstavnik političke stranke Srpske demokratske samostalne stranke, SDSS, koja podsjeća na povijesnu slijednicu Pribićevićeve velikosrpske Srpske samostalne stranke, SSS, osnovane u Hrvatskoj 1887. godine kao navodna predstavnica „srpskih pravoslavaca“ u Hrvatskoj kojih u to vrijeme nije bilo, jer sve do 1918. na tlu hrvatskih povijesnih zemalja nije postojala Srpska pravoslavna crkva, već su pravoslavci, kako vlaško (pravoslavno) stanovništvo, tako i cincarsko, bili zastupljeni od nesrpske pravoslavne Crkve, odnosno od strane tri Crkvene jurisdikcije, kako tumači crnogorski istraživač povijesti, patriot, i Zagrebčanin S.M. Štedimlija:

Štedimlija nadalje navodi u svome djelu „Zavjere protiv svjetskoga mira“, prevedeno s njemačkog originala, („Verschwörungen gegen den Frieden“), u kojemu je riječ o velikosrpskoj i britanskoj zavjeri uoči Prvog svjetskog rata, da „(…) su Hrvati 'Vlasima' nazivali naseljenike romanske krvi, dakle, slavenizirane ili helenizirane Arumunje iz središnjih područja Balkanskog poluotoka. U te su se Vlahe ubrajali i Cincari koji potječu iz simbioze s Albancima, Grcima, Arumunjima i Srbima (…)“ Za Srpsku samostalnu stranku Štedimlija navodi slijedeće:

Poslije se vidjelo kamo vodi takva politika „traženja prava za Srbe u Hrvatskoj“. Naime, 1902. godine je velikosrpski ideolog Nikola Stojanović u listu Srpske samostalne stranke, „Srbobranu“ koji je izlazio u Zagrebu, objavio članak pod naslovom „Srbi i Hrvati“, koji je prethodno bio objavljen u beogradskom listu „Srpski književnik glasnik“; članak je objavljen bez ikakve ograde, iako je u njemu izvršen šovinistički napad na hrvatski politički narod:

U opasnom članku se dalje navodi kako se borba između Srba i Hrvata mora voditi sve do istrebljenja jednih ili drugih. Jedna od strana u toj borbi da je navodno osuđena na propast. Velikosrpski ideolozi su tu propast namijenili Hrvatima, i priželjkivali hrvatsku propast na kojoj su politički i vojnički radili, a kulminacija tih napora je bilo etničko čišćenje hrvatskog stanovništva, kako katolika tako i muslimana, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, koje je provodio četnički pokret ratnog zločinca Draže Mihailovića, i na koncu rata i partizanski pokret titoista koji je putem Komunističke partije Jugoslavije isplanirao, organizirao, i izvršio genocid nad hrvatskim narodom, što je u povijest ušlo kao „Bleiburg i Križni put“, za čiju je komemoraciju Hrvatski sabor, (predsjedništvo Sabora pod vodstvom Koalicije), uskratilo daljnje pokroviteljstvo. Motiv uskraćivanja pokroviteljstva je jasan: Zataškavanje zločina komunizma, i gušenje povijesne istine, kao i podilaženje Londonu, s obzirom da je britanska vlada protivno međunarodnom ratnom pravu izručila hrvatske ratne zarobljenike, i hrvatske civile, Titovim partizanima koji su ih mučki pobili, i sakrili njihova umorena tijela u masovne grobnice u kojima se nalaze do danas.

U svakom slučaju je političko organiziranje Srba u Hrvatskoj 1887. godine povijesno dokazalo da je svrha tog angažmana istrebljenje Hrvata, i pripajanje hrvatskih krajeva tzv. velikoj Srbiji.

Nakon poraza u Oluji su srpski ekstremisti dali petama vjetra, i sa sobom poveli dio srpske manjine koja nije protjerana u „etničkom čišćenju“, kako tvrdi službeni Beograd s kojim Koalicija odlično surađuje, nego je doživjela poraz i pobjegla, vjerujući svojim velikosrpskim ekstremistima koji su je držali u permanentnom strahu od nepostojećih „ustaša“. O tome svjedoči i dokazuje i konačna oslobađajuća presuda međunarodnog suda za ratne zločine, ICTY, u predmetu suđenja generalu Gotovini koji je nevin u odnosu na laži i optužbe Save Štrbca i tužiteljstva haaškog suda. Ista špranca o navodnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj od strane „ustaša“, koju je u drugoj polovici osamdesetih i za vrijeme rata koristio režim Slobodana Miloševića, koristi se i danas, ali ne više samo od Beograda nego i od dijela domaće politike, kao da je nastavak politike velikosrpskog režima Slobodana Miloševića.

Pupovac na Božićnom domjenku ne govori o Isusu Kristu, Spasitelju, sinu Božjem, koji se utjelovio i rodio na Zemlji, bio raspet i uskrsnuo, jer i on ne vjeruje u Boga, nego govori o tome da još uvijek prijeti opasnost od „anti-ćirilićnog“ referenduma i o ugroženosti hrvatskih Srba, i tako zlouporabljuje sjećanje na Isusovo rođenje obmanjujući javnost pošto nitko ne zahtijeva anti-ćirilićni referendum, nego preko pola milijuna hrvatskih građana, točnije, 650 tisuća političkih Hrvata zahtijeva na referendumu redefiniciju ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, pošto je koalicijska vlada de facto protuustavno uvela dvojezičnost u Gradu-heroju Vukovaru, mjestu posebnog pijeteta zbog velikosrpske agresije u kojoj je srbijanski napadač s pobunjeničkom petom kolonom razorio ovaj hrvatski grad na Dunavu, ubijao njegove stanovnike, i odveo ih u ropstvo srpskih koncentracijskih logora. Da je režim koalicijske vlade poštivao 8. članak o ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, ne bi, kao prvo nastao Stožer, a kada je, hvala Bogu, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara uspostavljen, on traži samo ravnopravnost hrvatske većine u odnosu na srpsku manjinu u Hrvatskoj. Međutim, ispada kao da se od vremena osnivanja Srpske samostalne stranke do danas ništa nije promijenilo, jer samozvani predstavnici pravoslavnog dijela hrvatskoga stanovništva u Republici Hrvatskoj zahtijevaju u ime pravoslavaca veća prava za Srbe u Hrvatskoj koja nemaju ni politički Hrvati, pri čemu postoji sustavna politika da se hrvatske pravoslavce odvoji od hrvatskog nacionalnog korpusa, odnosno da se spriječi njihovo svrstavanje u političke Hrvate.

Ono što upada u oči na događaju Božićnog domjenka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, 2014. godine, jesu prijetnje koje su izrečene od strane pripadnika koalicijskog vlastodržačkog režima; tako je Vesna Pusić, koja je čak ministrica vanjskih poslova iako joj njena politička stranka ne prelazi izborni prag, izjavila:

„Onima koji bučno i glasno iskazuju nepovjerenje prema institucijama mogu reći da prema njima neće biti tolerancije (…)“.

Izjave znače, da čelnici Kukuriku-koalicije lažu, i iznose totalitarne prijetnje, jer niti ima pojava desničarskog ekstremizma u Hrvatskoj, niti se smije prijetiti kritičarima institucija, jer se kritičarima prijetilo jedino u totalitarnim sustavima tipa komunizma i fašizma. Svaki građanin u Hrvatskoj ima pravo iznijeti kritiku na račun institucija, i prema njima imati nepovjerenje ako osjeća, vidi i uvjeren je, da su institucije instrumentalizirane u korist protunarodne politike, i da generiraju nepravdu.

S druge strane kakvu vlast imamo? Demokratsku? Demokratska je samo na papiru jer je formalno izabrana na višestranačkim izborima, i to na krnjim višestranačkim izborima bez višestranačke izborne kontrole glasova, dok u stvarnosti izvršnu vlast i većinu zakonodavne legislative, odnosno saborsku većinu, vode politički ekstremisti, a ekstremisti su zato jer su deklarirani titoisti, dakle, vlast je u rukama ekstremističkih ljevičarskih struja koje sve ostale političke čimbenike sotoniziraju, i putem režimskih medija proglašavaju „ekstremistima“. Tako su se ponašali komunisti u Titovoj Jugoslaviji.

Oni koji samo glume da poštuju vjerska prava, i priređuju političke domjenke navodno u čast Božića, žele da od njih živimo u strahu. Međutim, odgovor iz središta razuma i političkog centra glasi: Drugovi i drugarice, to vam neće proći – NO PASARAN! Nikakvi ekstremizmi neće proći, tako ni taj vaš ljevičarski koji kopira opasne strane ideologije. Nulta tolerancija prema bilo kojem ekstremizmu je na cijeni u obrani demokracije i pravne države, tako i prema titoizmu.

Koalicijska vlada je otvoreno lagala da se referendumom o braku diskriminira homoseksualne osobe, iako je Europski sud za ljudska prava utvrdio suprotno, ali istina je ostala pod cenzurom režimskih medija koji su vikali ono što koalicija diktira.

Titoisti očito nisu sposobni spojiti svoj izvitopereni svjetonazor s demokracijom, jer su neki za vrijeme zločinca Tita bili anti-demokrati, i taj anti-demokratskih zloduh prenijet kroz propagandu na njih, a danas glume borce za ljudska i manjinska prava. Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tragično. Još je tragičnije da su takvi svojom propagandom navikli stanovništvo na normalnost ljevičarskog ekstremizma u Republici Hrvatskoj.

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA NE PRIZNAJE HRVATSKU DRŽAVU

Izjava glasi : Srećan i blagoslovljen Božić želimo svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj,Slavoniji, Lici,na Kordunu i Banijikoji ponovo doživljavaju kao pre 20 godina progonei stradanja zbog svog imena pisma i jezika itd.

Iz prvog dijela iste je očito da Pravoslavna Crkva ne priznaje Hrvatsku državu, a iz druge umjesto da stoji zahvala na nesmetanoj proslavi Pravoslavnog Božića po cijeloj Hrvatskoj na oprostu za sve zlo koje je su ti isti predstavnici crkve sijali devedesetih godina oni opet počinju ili bolje rečeno nastavljaju sijati razdor između Hrvata i Srba.

Velebitski ustanak i otpor jugoslavenskim diktaturama

Iz današnje perspektive svaki se ustanak, otpor i oružana pobuna uglavnom smatraju terorističkim djelima. Još do prije koje desetljeće politički i pravno na te se pojave gledalo različitim očima. U međunarodnom sustavu se urušavala kolonijalna podjela svijeta, a njegova podjela na zapadni demokratski i komunistički diktatorski sustav omekšavala je granice između terorizma i nacionalne osloboditeljske borbe pojedinih naroda, koji su organizirani u pokrete oružanom borbom težili za emancipacijom svojih naroda. Nakon urušavanja komunističkih diktatura i prijelaza na demokratske sustave, konflikti se unutar pojedinih društava uglavnom rješavaju raspravama, a u međunarodnim odnošajima pregovorima i sporazumima. Ako se vratimo u preddemokratsko vrijeme, odnosno vrijeme diktatura i hegemonističkih ustrojstava višenacionalnih država, koje su uglavnom održavane vojnim i redarstvenim terorom, porobljeni narodi, sve i da su htjeli svoja pitanja rješavati pregovorima, nisu to mogla zbog karaktera diktatura, koje su sve protivnike svojih režima doživljavale neprijateljima pa su se s njima obračunavali uglavnom metodama državnoga terorizma – odnosno progonima i likvidacijom.

Uostalom cijela je Europa tada imala svoje nacionalističke pokrete, koji kao i hrvatski nisu imali veze s imperijalističkim zločinačkim ideologijama – fašizmom, nacizmom i komunizmom. Kad se danas iz perspektive t. zv. pobjednika u Drugom svjetskom ratu, a ponajprije jugoslavenskih komunista paušalno ocjenjuje i hrvatski ustaški pokret u svim razdobljima njegova djelovanja, valja podsjetiti kako su u tom istom razdoblju bar hrvatski komunisti zagovarali jednaku nasilnu i terorističku borbu, a pojedine akcije, ako i sami u njima nisu sudjelovali zajedno s ustašama, pak su ih podupirali. Do otklona od nacionalističkoga ustaškoga pokreta, premda ne i od terorističkih metoda, dolazi tek nakon političkoga zaokreta Kominterne prema Jugoslaviji pa i te današnje ocjene, osim prikrivanja vlastite metodologije, imaju ideološki karakter. Svaki se narod, ako je bio nešto više od etnosa, u životnim pogibeljima od različitih napadača branio organiziranom oružanom borbom.

U cijelom nizu tih ustanaka, Velebistki ustanak iz 1932. je svojevrsna stožerna točka, iz koje se taj nacionalni otpor protegnuo preko križarskoga otpora jugokomunistčkom režimu, do Bugojanskoga ustnaka 1972., ali i početaka organiziranoga otpora velikosrpskoj i jugoslavenskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, iz kojeg je stvorena pobjednička Hrvatska vojska, koja je sad već povijesnim osloboditeljskim vojnoredarstvenim pothvatima sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća postala regionalna vojna sila. Evo samo nekih crtica koje su prethodile podizanju ustanka, koji je u europskim razmjerima, unatoč versajskom poretku, otvorio hrvatsko pitanje na međunarodnoj razini. Nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928., u kojem je od posljedica ranjavanja preminuo i politički vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić, inače izričito mirotvorni političar, koji je čak sudjelovao i karađorđevićevskim vladama, Aleksandar je proglasio diktaturu, ukinuo političke stranke i zabranio svako isticanje hrvatskoga nacionalnog imena i njegovih simbola. Jedan dio političkih prvaka pobjegao je u inozemstvo, a drugi su zatočeni i protiv njih su se vodili sudski procesi.

U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem. Eto u takvim okolnostima je organiziran Velebitski ustanak sredinom 1932. Svrha mu, zbog nepostojanja povoljnih međunarodnih okolnosti, nije bila dizanje velikoga ustanka, nego tek pokazati hrvatskom narodu i inozemstvu da postoji hrvatski otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli hrvatski radnici, koji se dobrovoljno javljaju za borbu.

Nakon toga, uz već 1500 žandara, režim je iz Sarajeva poslao cijelu pješačku pukovniju te angažirao krstaricu i brod koji su plovili Velebitskim kanalom, dok su dva pomorska zrakoplova nadlijetala čitavo područje. Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u likvidaciji krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Sve ono što se pak događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću, ali i u godinama do 1990. samo je bilo nastavak onoga što je započeto još 1918., a stvarano politikom hrvatsko-srpske koalicije, čiji je program 1902. iznio Nikola Stojanović u tekstu Srbi i Hrvati – u kojem do "istrage" najavljuje kraj hrvatstva.

Cijeli niz agenata-ubojica poslan je u inozemstvo kako bi likvidirao hrvatske disidente i protivnike jugorežima, a posebice one, koji su se otvoreno zalagali za uspostavu nezavisne hrvatske države. Po Hrvatskoj su krenule masovne uhidbe, a policija je za iznuđena priznanja gotovo do smrti mučila uhićenike, koji su i bez sudske rasprave već bili unaprijed optuženi. Nesretnenike su mučili na više načina, a po iskazima kao da su se natjecali u izmišljanju načina za iznuđivanje priznanja. Vješali su im noge o prečke. Po dvadeset puta dnevno su ih tukli rukama, nogama, bikovačama i pendrecima. O spolovilo su im vješali cigle teške 3 kg, gurali im zamazane krpe u usta i čupali dlake po tijelu. Stipi Javoru su uhitili i suprugu te doveli njegovu zaplakanu djecu u zatvor ne bi li, prijeteći mu smrću, od njega iznudili priznanje. Marko Šlagar je izjavio kako je vidio Marka Hranilovića i Matiju Soldina da leže kao mrtvi te da mu je policija prijetila da će i on tako proći, ne bude li ih teretio u svom iskazu. Gabrijel Kruhak svjedoči kako su mu zabijali čavle u petu i tako ga zlostavljali puna tri mjeseca. Šef zagrebačke policije Janko Bedeković mu je prijetio da će ga živa peći. U Beogradu istodobno 1931. počinje proces seljaku Ivanu Rosiću i jedanaestorici suoptuženika, pa onda suđenje Mačeku, Pernaru i drugim prvacima HSS-a, dok njemačko-židovski znanstvenik Albert Einstein prosvjeduje protiv ubojstva glasovitoga povjesničara Milana Šufflaya, a europska šutnja, ponajprije ona Lige naroda te pasivan odnos glavnih velesila Velike Britanije i Francuske prema jugoslavenskom državnom teroru potiču karađorđevićevsku diktaturu da pokuša zatući čak književnika i odvjetnika Milu Budaka, na što 210 poznatih hrvatskih uglednika prosvjeduju, a među njima su i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, Vladko Maček, Filip Lukas pa i pojedini komunisti na čelu s Augustom Cesarcem.

Ustanici su ipak izmaknuli obruču i prešli granicu. Svoj su cilj postigli jer je svjetsko novinstvo posvetilo znatnu pozornost događajima u Hrvatsku te tako otvorili i na međunarodnoj razini hrvatsko pitanje. Jugoslavenska osveta je bila krvava, a žrtva te osvete su postali, osim seljaka iz Brušana, rodbine ustanika i gotovo cjelokupni hrvatski narod. Progoni, uhidbe, mučenja, zatočenja i ubijanja su nastavljeni. No nasilje nad cijelim jednim narodom svoj će odgovor naći u smaknuću krvnika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio ne samo pokretač, nego i simbol velikosrpske politike. Hrvatski pak otpor velikosrpskoj diktaturi kulminirao je u proljeće 1941., kad je u Čakovcu, nakon ustanka, 7. travnja proglašena hrvatska nezavisnost te nakon Bjelovarskoga ustanka 7.-10. travnja u njegovu jeku, 8. travnja proglašena NDH. Tih dana hrvatski nacionalisti ustaju i razoružavaju jugoslavensku vojsku u Đakovu, Šibeniku, Splitu, Crikvenici, Mostaru i Doboju, što s odobravanjem prihvaća cijeli narod.

JE LI I ‘ŠALOM’ BOLJŠEVIČKI I FAŠISTIČKI POZDRAV!?

Već smo se, manje više svi privikli na antihrvatsku retoriku domaćih crvenih izdajnika, posrbljenih Vlaha i starih zionista-boljševika, pa ih nitko zdrav više i ne sluša. Ali, slušajući kako jedan zionistički dotepenac izjavljuje kako će on i njegovi židovi, zajedno s drugim dotepencima Srbima i ciganima ( ili Romima kako se sad zovu ) svom silom raditi protiv ovog hrvatskog sportaša i svih koji pozdravljaju tim pozdravom, prinuđen sam da ih malo podsjetim na zločine koje su počinili oni iz grupe kojoj oni pripadaju.

Pa, zar progon 2 milijuna starosjedilaca Palestinaca iz njihove domovine od strane zionista, koji su se sa svih strana svieta tamo doklatili u posljednjih 80ak godina nije zločinački podhvat ? Zar dizanja u zrak palestinskih kuća dinamitom, nisu zločini? Zar ubijanje palestinske djace bombama i raketama nije zločin? Zar konstrukcija ”apartheid zida”, dva puta višeg i četiri puta duljeg od nekadašnjeg berlinskog, nije nadmašila svaki pojam fašizma? Ne! To se, kako kažu Izraelci i židovi uobće, čini radi “zaštite stanovništva i obrane države”.

Nemam uobće ništa protiv mirnih i poštenih židova ili bilo koje druge vjerske, nacionalne ili bilo koje druge grupe ili zajednice, ali, dok god među židovima postoje takvi antihrvatski elementi kojima smeta sve što je istinski hrvatsko, pa tako i ovaj stari hrvatski pozdrav, dok uime židovstva govore zeloti koji bi, po svim kriterijima, prije izmišljanja i uveličavanja tuđih grijeha morali priznati i pokajati se za svoje grijehe i grijehe njigovih pređa, prisiljen sam odgovoriti na njihove uvrede i ukazati na neke “vrline” njih i njihovih sunarodnjaka, u prošlosti i sadašnjosti, čiji spomen, uzprkos svim nepobitnim dokazima, oni tako vješto prešućuju. Prije nego prijeđem na to tko su bili izumitelji, širitelji i enforceri sotonske ideologije pod čijim banerom su počinjeni najstrašniji zločini u povijesti čovječanstva, želim napomenuti jednu povijestnu istinu koja, baš radi neprestane antihrvatske propagande od strane takvih tipova i njihovih domaćih pomagača u Hrvatskoj, mnogima nije poznata.

2.) U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije nikad postojala nikakva fašistička, niti nacistička stranka ili udruga. Dapače, negdje krajem 1941. jedan jedini Hrvat, dr. Stjepan Buć, pokušao je utemeljiti Hrvatsku nacional-socijalističku udrugu. Čim je za taj njegov naum sačuo, dr. Ante Pavelić mu je, ne tako lijepim riječima, to kategorički zabranio, uz napomenu da kako u Hrvatskoj nema mjesta za boljševizam, tako u njoj nema mjesta ni za nacizam, ni fašizam.

Svima i svakome je poznato tko je bio izumitelj supergenocidne ideologije Karl Marx. Nu pošto ga je Lucifer odveo s ovoga svieta prije nego je njegova ideologija ostvarena i urodila plodom, o njemu nije potrebno govoriti. Ipak, nije suvišno napomenuti da su u njegovom planu genocida nad nepoćudnim narodima Hrvati bili među prvima.

BOLJŠEVIČKA REVOLUCIJA

U predgovoru svoje knjige Wilton kaže: “Učinio sam sve što mi je bilo u mogućnosti da se ponašam kao nepristran kroničar kako se ne bih izložio bilo kakvim obtužbama za prejudiciranje.

DVANAEST APOSTOLA BOLJŠEVIČKE REVOLUCIJE

U svome brzojavu u Washington u siječnju 1918., američki veleposlanik u Rusiji, David R. Francis, upozorava: “Boljševički vođe ovdje, većina kojih su židovi, a koji su 90% povratnici iz emigracije, vrlo malo brinu o Rusiji ili bilo kojoj drugoj zemlji, nego su internacionalisti koji pokušavaju započeti svijetsku komunističku revoluciju”. Nekoliko mjeseci kasnije, nizozemski veleposlanik Oudendyke govori gotovo isto. On u svom brzojavu kaže: “Ukoliko se boljševizam ne uništi dok je u pupoljku on će se, u jednom ili drugom obliku, razširiti diljem Europe i čitavoga svijeta, pošto je organiziran i razrađen od strane židova koji nemaju nacionalnosti i čiji cilj je za njihove vlastite svrhe uništiti postojeći poredak u svijetu”. Ovdje želim napomenuti da ovi diplomati u svojim brzojavima židov pišu malim slovom, jer smatraju da naziv židov ne označava niti jednu naciju, nego pripadnost židovskoj vjeri.

Nu i sam Lenjin je bio samo pola Rus. Jednu četvrtinu je bio Kalmik, a jednu Židov. Djed njegove majke bio je ukrajinski židov Jisroel Blank. Među njima je i ubojica cara Nikolaja II Romanova i njegove obitelji, Jakov Jurovski.

Svim domoljubnim Hrvaticma i Hrvatima u Domovini i diljem svieta želim SRETNIJU NOVU 2014. GODINU.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Totalitarni um trafikanta Predraga Lucića

Pomisao na hrvatsku državu kod Predraga (tko mu dade ime Predrag?) ipak nadilazi izdržljivost državotvorca PL, pa isti pri tomu doživljava neopisivu traumu, koju bi teško i briljantni hrvatski romanopisac, smaknuti Mile Budak mogao dobro opisati. PL kada ugleda hrvatski grb, zastavu ili ne daj Bože kada pobijedi hrvatska nogometna reprezentacija, doživljava pravu eksploziju negativnih osjećaja koji ga bacaju u mrziteljski delirij, od dobričine učas učine monstruma, lice mu se izobliči u zastrašujuću grimasu i poprimi neku čudnu, neljudsku boju, i tada sikće riječju i perom po svima koje identificira s Državom. Nije mu za zamjeriti, jer najveća mu je kazna što mora gledati hrvatsku zastavu, slušati himnu i prisilno se veseliti pobjedama naše nogometne reprezentacije. Ima li veće kazne, a Srbije ne ide u Brazil!?

Najzad on poziva institucije na djelovanje, za svaki slučaj garnira svoj poziv nepostojećim mojim pozivom na nasilje, tek toliko da bi bilo sve demokratski. To nije ništa drugo nego dobro uhodana mantra do 1990. kada se nije trebalo previše zamarati suđenjima, dovoljno je nekoga proglasiti ustašom, protivnikom režima i tekovina NOB-a, pa je taj odmah dao svoj doprinos punjenju jedne od 1650 do sada otkrivenih jama, masovnih grobnica, u koje su PL-uovi antifašisti pobacali neistomišljenike Hrvate. Braneći Perkovića i slične, Predrag Lucić odobrava te zločine i poslijeratni genocid koji su antifašisti počinili nad nama Hrvatima. Kako je to moguće, da tako dobar drug i pošteni skojevac nema nimalo ljudske solidarnosti prema tolikim hrvatskim žrtvama? Jasno je zašto nema, mržnja zna zaslijepiti, pa je naš PL pandan jednom partizanu koji je po povratku iz rata rođenu majku zvao drugarice i prisilio ju da uzme kramp i s njime ide rušiti mjesnu katoličku crkvu. Kasnije je ipak došao sebi, što za PL ne jamčim.

Razuzdana križaljka

Tričav razgovor. Prazan, besmislen, blesav. Zašto ga bilježim? Očarala me praznina? Ni govora. Zgrozila me. Ukazala se kao nekakva opća strukturna rešetka, kao razuzdana križaljka! Nije to zagonetka ukriženih riječi, to je križaljka smislova. Zašto je razuzdana? Pravila su beskrajno labava. Križaljku svatko ispunjava kako hoće, a nitko – koliko god mu se okomiti i vodoravni smislovi međusobno opovrgavali – ne krši pravila.

Josip Perković, general Udbe, cijeli je tjedan u Abendblattu slavio svoj krjeposni život. Ispovjedio je štošta. Uvijek je bio hrvatski suverenist; još se u Udbi opirao presezanjima „savezne Udbe“; hrvatska Udba nije progonila, a kamoli ubijala hrvatske političke emigrante; on je štitio hrvatski turizam od emigrantskog terorizma; za života Franje Tuđmana (1998.) tvrdio je da ga je upoznao tek nakon njegova osvajanja vlasti, a sada tvrdi da ga je znao i prije; štoviše, pomogao mu je da postane prvi čovjek hrvatske borbe za slobodu i samostalnost; u Udbi je otkrio kalež i dnevnike blaženoga Alojzija Stepinca, sačuvao ih i vratio Crkvi; Andriji Rašeti, okupatorskom generalu JNA, „dignuo“ je u zagrebačkoj Novoj bolnici „sedam kilograma zlata“; u uvjetima međunarodnog embarga osigurao je 136 ilegalnih prekograničnih transporta oružja. Tko povjeruje, teško će se uzdržati da ne usklikne: Santo subito!

Krasno. Ali ni med udbašima ni pravice, rekao bi pjesnik. I ne će je biti sve dok netko od na sličan način ne proslavi kršćanske krjeposti barem još trojice mučenika hrvatske slobode: Josipa Manolića, Zdravka Mustača i Josipa Boljkovca.

Najava Grujićeve tužbe protiv biskupa Bogovića početak je Grujićeva pada

Svjedoci smo sinkronih udara državne administracije i "nevladinih" udruga na Crkvu u Hrvata. Kako odnosi stoje, blaženog Alojza Stepinca pamtit ćemo kao solunskog borca kojeg je "ustaša" Josip Manolić odvezao u zatvor Lepoglave. Ove je godine dugovječni Manolić bio glavna zvijezda božićnog domjenka srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, na kojemu smo na dan praštanja i pomirenja čuli prijeteće poruke. Kod nas obični vozači prave velike karijere. Navodno je Josip Manolić bio vozač na Križnom putu, uglavnom za one koji su pokušali pobjeći. Manoliću nije kasno da ovih dana odveze Josipa Perkovića u njemački pržun, što bi proslavilo obojicu. Ako je Manolić konačno ostao bez vozačke dozvole, tu je stari Perkovićev vozač Ivan Grujić, koji oslobađanje Josipa Perkovića može pričekati u nekoj "sigurnoj kući" Udbe u Münchenu. Ops!

Hrvatska je umorna od "svoje" visoko plaćene pete kolone

Jurica Pavičić, novopečeni borac za zatočene i nestale Hrvate, napisao je u Jutarnjem prilično gadljiv hvalospjev Ivanu Grujiću, uz prilično bezobrazan napad na biskupa Milu Bogovića. Za Pavičića je posve u redu što je sve poslove oko komunističko-udbaških žrtava u Tupalama kod Sinca vodio bivši pripadnik represivne republičke Udbe. A da Jazovku prepustimo Josipu Manoliću? Udbaši jednostavno ne mogu pojmiti da je ljudski neprihvatljivo njihovo obilježavanje komunističkih i udbaških stratišta. Navodno su prilikom iskopavanja i podizanja spomenika u Tupalama korišteni bageri. Stanko Smiljanić, župnik Sinca, i Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, prikupili su kosti koje su ostale na površini. Što će pisati na spomeniku bilo je skrivano od svećenstva i lokalnog stanovništva, pa su mnogi zbog toga bojkotirali svečanost.

Ivan Glöckner Čičak

Čičak je brzo ukapirao o čemu se radi. "Oluja? Srbin?" - pitao je. "Puno ranije. Žena!" - odgovorio sam. "Ti si ovo iskopao bez bagera!" - čudio se Grujić. Navukao je gumene rukavice i onda krenuo prebirati kosti, kao da je lokalitet njegovo osobno vlasništvo. "Ovo bi mogla biti Kaja Vašarević" - konstatirao je. "Jadna žena!" - tužno će Čičak. Podigao je ruke i izmolio očenaš. Naravno da to nije bila Kaja. Nesretnica je ubijena u Tupalama. Osobno sam priučeni arheolog, opasan za svako vrijedno nalazište, ali kakve sve stručnjake možete sresti u našoj državi, to nije viđeno od Potopa na ovamo. "Što će ti te rukavice? Nešto pereš? - pitam Grujića. Gledao me zaprepašteno. "Znate, kada treba, ja sam i forenzičar!" - pohvalio se. "Ipak ću upisati Kaju!" - odlučio se konačno. Izvadio je rokovnik i nešto naškrabao. Sve u rukavicama. Valjda se bojao da ne ostavi svoje otiske na žrtvi kojoj je osobno došao glave. Dobro, bio je to jedan drugi dvojac. Pokušavam poslati određenu poruku a da bude neutuživa.

Kod nas je nekrofilija ušla u sve pore života

Po čemu je Ivan Grujić više tipičan Hrvat nego tipičan udbaš? Ruku na srce, ipak se primio posla za koji profesionalno nije bio kompetentan. Ako za grobišta niste dovoljno stručni, bolje je da ih ne dirate. Za žitelje Sinca i okolice neka imena na spomeniku bila su iznenađenje, a neka su nedostajala. Grujić je iskazao sklonost posthumnoj forenzici, nije to nekrofilija, ali nije niti dovoljno za prihvatiti se tog posla, jer je prethodno morao proći odgovarajuću gimnastiku mozga na studiju medicine. Biskup Mile Bogović reče da je "forenzičar" Ivan Grujić zapravo bio vozač Josipa Perkovića. Razotkrio je to prvi Ivan Zvonimir Čičak, kako sam potvrđuje. Nekako ne mogu zamisliti Ivana Grujića kako iz prtljažnika Josipa Perkovića baca partijsku žrtvu u Dravu. Je li Ivan Grujić još za Jugoslavije koristio rukavice?

I Ivan Grujić prošao je teške trenutke

Sve je režirao Gojko Šušak, da pridobije Josipa Perkovića protiv Branka Primužaka, kojega nije podnosio. Jedan podatak unosio je opću pomutnju u sve odnose: Branko Primužak bio je odan Franji Tuđmanu! Pod okriljem noći, Šušak je tajno pokrenuo kadrovsku čistku protiv nekolicine Perkovićevih pouzdanika u MORH-u, pa i protiv svoje preporuke, prikrivajući tako ishodište potresa, a onda se drugi dan u prisutnosti Perkovića čudio zašto su Stipe Rojnica i Branko Primužak proveli kadrovsku sječu. Tako je lukavi Šušak proizveo osvetu udbaša i programirao je na Primužaka. Riješio se i Tuđmanovog i Perkovićevog nadzora. I učvrstio naklonost i Perkovića i Tuđmana!

Izigrano pomirenje

Pomirenje udbaša i "ustaša" nikada nije provedeno. Provalija je duboka. Prvotni udbaši iz Ozne bili su upleteni u genocid nad Hrvatima, da bi kasnije kao udbaši nastavili sličnu represiju. "Ustaše" nisu prihvatile udbaše, a udbaši su "ustaše" isljeđivali, zlostavljali i ubijali. To je dramatična razlika između "ekstremne emigracije" (Perković i danas koristi taj termin) i udbaša, odnosno ekstremnih čuvara Jugoslavije. Kada sam jednom prilikom Ivanu Grujiću otvoreno rekao da sam okružen udbašima, da se kao "ustaša" u ovakvoj RH osjećam prilično osamljeno, nije prihvatio ponudu da otvoreno razjasnimo neke odnose. Baš zbog udbaške neiskrenosti glede glumljenog pomirenja, Grujićeva je pripadnost Udbi neizbrisiva. Mnogi bi naši sugrađani Ured za zatočene i nestale vodili lošije od Grujića, ali bi se našlo stručnjaka koji bi taj isti ured vodili daleko kvalitetnije od Grujića. Veliko je pitanje je li Grujić otvorio nove mogućnosti, ili je kroz svoja vlastita ograničenja postavio limite za taj ured. I još se u svemu tome grdo naradio! Jako me zanima je li Grujić pripadao domišljatim operativcima surove osječke Udbe, koji su na 10. travnja u Čepinu provjeravali tko blaguje "ustaški" objed.

Nezavisna Država Hrvatska je bila odraz višestoljetne težnje svih hrvatskih ljudi

Zahtjev hrvatskim vlastima za znanstvenom obradom hrvatske povjesnice XX. stoljeća

Izlaganje na tribini „Velebitski ključ slobode“ održanoj u Zagrebu 23. prosinca 2013. u KIC-u, Preradovićeva 5.

Koji su razlozi doveli do osnivanja Ustaškog pokreta i do Velebitskog ustanka? Kao malo koji narod u Europi Hrvati su kroz povijest bili žrtve svojih nenarodnih vlasti. U prvoj Jugoslaviji banska vlast nije štitila narod od Anđelinovićevih mitraljeza, od žandarskog terora ni od Karađorđevih ubojica. Nakon ubojstva Stjepana Radića i drugova, dr. Ante Trumbić ispred HSS-a i dr. Ante Pavelić ispred Stranke prava, poduzeli su diplomatsku akciju po europskim metropolama tražeći osudu srpskog terora. Uprkos podrške Alberta Einsteina i Heinricha Manna, naišli su na zatvorena vrata. Što je preostalo? Odgovor se nametao u osnivanju oslobodilačke organizacije čiji će glavni cilj biti oslobođenje od velikosrpskog terora i uspostava samostalne hrvatske države. Prva oružana akcija bila je Brušanski ustanak čemu je tadašnja Komunistička partija dala snažnu podršku proglasom: „Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.”

Nakon završetka rata partizani su izvršili masovne likvidacije hrvatskih civila i zarobljenika, što se 45 godina nije smjelo ni spomenuti. Umjesto da budu žigosani i kažnjeni za taj najveći pokolj u Europi poslije rata, jugokomunisti su pokrenuli bjesomučnu sotonizaciju svega hrvatskoga, a posebno NDH izjednačavala s najgorim zlom. U taj nečasni čin uključen je cijeli jugokomunistički državni ustroj, sudstvo, represivni aparat, diplomacija kao i velikosrpsko- četnička propagandna mašinerija. Saveznici su, a posebno Velika Britanija, spremno i nekritički prihvatili tu sotonizaciju i ugradili je u svoju službenu političku mantru.

Osobno sam u zagrebačkoj i sarajevskoj operi dirigirao više desetaka predstava opere Nikola Šubić Zrinjski gdje ti poklici predstavljaju zakletvu na ljubav i žrtvovanje za domovinu. Sve ostalo je poznata nam manipulacija. U slučaju Šimunić pogrješno je optuživati FIFA-u, a pogotovo divnu hrvatsku mladost, bolje bi bilo pozvati hrvatsku vlast da skupi hrabrost i izađe u javnost s punom istinom o razdoblju rata i poraća, istinom koja se temelji na već sada bogatoj izvornoj povijesnoj građi. Tako na pr. knjiga Prikrivena grobišta dr. Josipa Jurčevića ukazuje da se u masovnim grobnicama iz Drugoga svjetskog rata i poraća, u više od 88 postotaka nalaze žrtve jugokomunističke vlasti, a svega u 0,13 postotaka žrtve vlasti NDH. Pitamo se što je poduzela naša vlast da ti i slični podatci uđu u svjetsku javnost i međunarodne institucije, enciklopedije i školske udžbenike? Ključ rješenja nije u nametanju agitpropovskih parola i sotonizaciji svakoga koji je drukčijeg ideološkog uvjerenja, nego u činjenicama i vjerodostojnim dokumentima. Takva, na činjenicama izgrađena hrvatska povijestnica zasjat će punom istinom i neoborivom snagom o Hrvatskoj i Hrvatima.

Nikola Debelić

Titin vatreni podanik

Lex Perkovićevi branitelji tu pripadaju svojom ideologijom koji bi htjeli uništiti stečevine velikog obrambenog Domovinskog rata Hrvata protiv velikosrpskoga okupatora. Jedan od njih je i dugogodišnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić koji se pod maskom nekakvog tobožnjeg vjernika podvaljuje hrvatskome narodu. On tobože pomaže Katoličkoj Crkvi koju kao javno ispovijeda i pomaže našim poreznim sredstvima. Dok na drugoj strani i u najnovije vrijeme lijepi po prsima bedževe s glavom balkanskog razbojnika Josip Broza Titu pod nekakvom "Balkanskom ljubavi" gdje ugošćuje poreznim troškovima građama Zagreba ovu jugokomunističku razbojničku kliku koja je genocidom uništila milijunsko mnoštvo Hrvata: pobila, zatvarala i protjerala iz njihova doma i Domovine. Taj Milan Bandić u ulozi gradonačelnika Zagreba već godinama onemogućuje uklanjanje imena Maršala Tite s Kazališnog trga i onemogućuje podizanje spomenika dr. Franji Tuđmanu kao i Eugenu Kvaterniku na njegovom trgu ili Ivanu Pavlu Drugome na mjestu najveće hrvatske katoličke svete mise koju je predvodio osobno Papa Ivan Pavao II.

Hrvatska je najčvršća komunistička utvrda na svijetu

Nije bilo dosta mrcvarenja s „Lex Perković“, nije dosta soli na ranama hrvatskih žrtava, krvnici hoće još, jer ako stane dotok hrvatske krvi oni umiru u hropcu svoje nečiste savjesti i svojih nedjela, a to se ni pod koju cijenu ne smije dopustiti, zločini protiv Hrvata moraju vječno ostati skriveni, a izvršitelji abolirani. Ubijati Hrvate je simpatično, samo ih proglasiš ustašama i sve je jasno, ne treba tu suda, ta to su samo Hrvati.

Držimo da je ovime vlast prešla granicu izdržljivosti jednoga ponosnog naroda, da je prešla rubikon s kojega nema povratka, sada je ili mi ili oni. Organizirajmo se, ujedinimo se protiv sotonske bagre koja se ruga s nama i našim stotinama tisuća mrtvih i palih za Domovinu. Oni nikada ne će osuditi nikoga tko je ubijao naš narod, nikada. Dokrajčimo tu priču jednom za svagda.

Niste u pravu, gospodine Kasprek

Osvrt na pismo Dražena Kaspreka, predsjednika iudruge Hrvatski dragovoljac 1991., objavljeno u Hrvatskome slovu 27. XII. 2013.

Poštovani gospodine Kasprek!

Lijepo je od Vas, gospodine Kasprek, što pišete FIFA-i i branite hrvatskog mladića, nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića, od drastične nogometne kazne od 10 utakmica neigranja i 30.000.- eura globe, zbog povika "Za dom!", u veselju nakon odlučujuće utakmice protiv Islanda 19. studenog 2013. godine, za kvalifikaciju u Brazil na Svjetsko nogometno prvenstvo, a na što je publika ushićenih mladih navijača spontano odgovorila "Spremni!".

Slično se ponašate i Vi, gospodine Kasprek, kada tobože branite pozdrav "Za dom spremni", objašnjavate povijesnu pozadinu, a ograđujete se od dragovoljaca i svih branitelja NDH, koji su u obrani svoje države sa zanosom koristili skoro isti pozdrav. Ne vjerujem da članovi Vaše udruge, dragovoljci u Domovinskom ratu, misle na Vaš način. Vi se u Vašem pismu tri puta sramotno ograđujete od Vaših kolega, hrvatskih dragovoljaca iz Drugoga svjetskoga rata.

Zar ti branitelji dragovoljci, uz taj pozdrav nisu imali pravo braniti nedužan hrvatski narod od svih koji su kao bijesne hijene, rušeći i ubijajući sve pred sobom, nasrnuli na hrvatski narod i hrvatsku državu? Zar su vodstvo države i branitelji u tome kaosu zla trebali sjediti skrštenih ruku i izigravati neku tobožnju demokraciju? Zar hrvatski narod nije imao desetke tisuća žrtava tijekom Drugoga svjetskoga rata, od klanja i diverzija takozvanih antifašista, a posebno stotine tisuća žrtava nepobijeđenih i u vjeri predanih hrvatskih vojnika i civila.

Vi, gospodine Kasprek, očito odrađujete zadatak za novac od milijun i sedamsto tisuća kuna, kojim u ime udruge za jednu godinu raspolažete, iako je to naš narodni novac, a ne onih koji njime upravljaju i Vas osobno kupuju ili ucjenjuju. Nadam se da ćete shvatiti u kakve bijedne igre Vas uvlače sljedbenici onih koji su učinili masovne zločine nad hrvatskim narodom tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, a nadasve nad žrtvama dragovoljaca ustaša, vojnika domobrana i hrvatskih civila, i ostavili ih u preko dvije tisuće mnoštvenih grobišta diljem cijele bivše zločinačke države Jugoslavije.

Od istih neprijatelja, sa istim znakovima kokarde i zvijezde petokrake ostalo je preko 150 mnoštvenih grobišta hrvatskih žrtava tijekom Domovinskog rata. Također znate kakve su užasne klevete i laži širili, a šire i u današnje vrijeme, u tobože slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, protiv vodstva i branitelja NDH, koji su platili svojim životima najvišu cijenu obrane svoje domovine i države.

U Hrvatsku se nije vratila hrvatska emigracija, nego vanjska jugoslavenska mreža, koja je kompromitirala Hrvate u inozemstvu

Gledajući odnose manje religiozno, pitamo se čemu sva to natezanja? Čega se Partija boji? S Perkovićem na suđenju u Njemačkoj, ili kod nas u Zatvorskoj bolnici, svi već znamo da je Partija bila nalogodavac ubojstava. Znamo i koje je funkcije obavljao Ivica Račan u vrijeme svirepog ubojstva Stjepana Đurekovića. Ne ćemo saznati ništa što veće ne znamo. Strukture RH nepotrebno iritiraju Njemačku, za tuđu računicu i na našu štetu. Pravosudni cirkus prati odvratna medijska kampanja, koja posve izokreće stvarne odnose. Nitko se ne boji onoga što Perković zna, nego njegovog neznanja. Našim neprijateljima odgovara da našu nacionalnu zaštitu vode nesposobni obavještajci. Perković nam ne otvara nikakve tajne, nego nam nudi svoje neprihvatljive interpretacije poznatih događaja. Prema kazivanju Josipa Perkovića, Franjo Tuđman bio je njegov agent, a ne obrnuto.

Govorimo o vodećim obavještajcima fašističke Jugoslavije

Glede kasnih 80-ih i ranih 90-ih, nejasno je do kada je gazda bio Ivica Račan, a kada je to postao Franjo Tuđman. Kako to da je Perković kao Račanov poslušnik i pouzdanik podržao "stranku opasnih namjera"? Udbaši su igrali na dvije karte, kao i za Hrvatskog proljeća, kada je Tito pustio da se pokaže kako tko diše, a onda proveo sječu. Nešto slično pripremalo se 1990./91. za slučaj uvođenja izvanrednog stanja. Kako se srpsko-srbijanska vrhuška konačno odlučila za raspad Jugoslavije i ratno prekrajanje avnojskih granica, udbaši SRH jednostavno su nastavili glumiti hrvatske domoljube, istovremeno umreženi na centralu u Beogradu, iz koje je Zdravko Mustač došao na poziciju savjetnika/nadzora Franje Tuđmana.

Katolički fundamentalisti iz Udbe

Trpanjem KOG Labrador-a u KOS, Perković nas i dan danas pokušava obmanuti. I, tko normalan razmjenjuje visoko obučene teroriste za svog zarobljenog kuma? Uhićeni Željko Ražnatović Arkan pušten je da ode! Ovih se dana sramežljivo priča o KOG Zenitu i dalje nema. Brojni srbijanski KOG-ovi, integrirani u naše institucije i "naše" nevladine udruge, desetljećima razgrađuju hrvatsku nacionalnu ideju. Takozvane kontraobavještajne grupe iskoristile su privatizaciju i tako osigurale svoje samofinanciranje, a prilično sumnjive asocijacije vise na našem proračunu i na kvotama EU-a za Hrvatsku.

Sirovi prvaci komunističke represije glume velike obavještajce

Josip Perković pobija izjavu Žarka Domljana o tome da Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora nije mogao sebi doći dva dana, čime je "izdajnik" Domljan mudro opovrgao tezu o dogovorenoj terorističkoj akciji. Perković svjedoči kako je prvi dočekao prašnjavog Tuđmana na ulazu/izlazu Banskih dvora i da mu je Tuđman smireno rekao da je sve u redu. Perković je previdio neke važne protagoniste. Zar su se Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković razbježali na tri strane? Perković je za raketiranja Banskih dvora bio u susjednom kafiću, valjda za slučaj da "protivnik" ne poštuje zakazani termin udara. Ako je istinita njemačka tvrdnja da su u to vrijeme prvi operativci države bili Josip Manolić i Josip Perković, a ne Franjo Tuđman, onda je bilo prirodno da se riziku izlože "pozeri" Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković. Gradeći svoju konstrukciju iz novogodišnjeg Večernjaka, Perković je neoprezno izrekao poznatu činjenicu da je ista skupina njemu odanih udbaša selila zajedno s njim, iz službe u službu, preuzimajući regularne i paralelne linije rada.

Tko je po zakonu pustio ustaše u Zagreb?

Ako je vjerovati Josipu Perkoviću, osobno je došao na ideju da Franji Tuđmanu dodijeli putovnicu. Udbaši su sračunato usmjerili Tuđmana u Kanadu, promovirajući ga kao nacionalnog vođu i pomiritelja, koristeći nakaznu ideju Maksa Luburića o nacionalnom pomirenju po krvnim zrncima, koje je u državotvorni pokret uključilo jugoslavensko obavještajno podzemlje i klasične kriminalce, uključujući i one osuđene za krvni delikt. U Hrvatsku se nije vratila hrvatska emigracija, nego vanjska jugoslavenska mreža, koja je kompromitirala Hrvate u inozemstvu, koja je to isto nastavila raditi u zemlji, glumeći "ustaše" i desnicu. Nitko nije pustio "ustaše" u Zagreb - takvi su pod hitno likvidirani. Dok su domoljubi ginuli na ratištu, udbaši i partijaši posve su reokupirali zemlju i pokrenuli privatizacijsku pljačku, koja traje i danas.

Jesu li crnogorski udbaši bili stručniji?

Ako je zahtjev hrvatskog političkog vrha provela crnogorska Udba, kako nam sugerira Perković, znači li to da je hrvatska Udba preuzimala likvidacije pokrenute iz drugih republika? Nas zapravo ne zanima kako je Perković osobno saznao za "Memorandum SANU", jer da je objavljen preko njega, pojavio bi se u slovenskim a ne u beogradskim novinama. Perković nikome nije otvorio oči. Zar postoji netko u ovoj zemlji tko nije vidio kuda srlja Slobodan Milošević? Oni koji to nisu "prepoznali", zapravo su stajali uz Memorandum. Mišljenja sam da lex Perković i lex Gotovina pripadaju istoj protunjemačkoj međunarodnoj muljaži i da dvojac Milanović-Josipović slijedi određene međunarodne uvjete. Umjesto u istražni zatvor, Perković je smješten u Zatvorsku bolnicu. Da se mene pita, vjerske fanatike Josipa Perkovića i Zdravka Mustača jednostavno bih "šutnuo u Njemačku".

Lažne ankete, loš predsjednik

Nekad Mesić, danas Josipović najpopularniji. Da ne bi?

I jedan i drugi rade protiv Tuđmanova "Božićnog Ustava" RH gdje je izričito zabranjeno bilo kavo državno zajedništvo sa Srbijom. I sve što je činio i čini Ivo Josipović počiva na toj engleskoj strategiji. Svekolika njihova politika svodi se na englesku strategiju za RH kako bi nas Hrvate ponovno strpali skupa sa Srbijom, da se i dalje koljemo po zemlji i državi Hrvatskoj. To je zbog engleskoga interesa da udalji Hrvate od katoličkih zemalja srednje Europe, a posebice naroda Germana. Prvim predsjedničkim posjetom BiH Josipović se po Sarajevu naveliko ispričavao Muslimanima za nekakvu hrvatsku agresiju na BiH devedesetih godina u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na BiH koje ne bi niti bilo bez nas Hrvata. Josipović nastavlja Mesićevu politiku optuživanja Hrvata za agresiju na BiH. On tako sramotno pri posjetu Izraelu traži toljage za ustaške zmije po Hrvatskoj kojoj je predsjednik, kako bi nastavio razbijanje jedinstva hrvatskog naroda koji se Tuđmanovom zaslugom uspio obraniti od srpske agresije u Domovinskom ratu.

San veći od života

U Adventu su uvijek u modi ankete tipa „Koji biste san željeli da vam se ostvari ovoga Božića?“. I svi rado nabrajaju. Kako oni koji još uvijek tvrdoglavo vjeruju da Mali Isus darove nosi, tako i oni kojima je draže da darove kroz dimnjak spušta debeljko sa Sjevernog pola. Nekako se sve manje spominje kao darivatelj djetešce iz Betlehemske štalice, a sve više nas salijeće taj polupijani ideološki konvertit, koji jedino ne mijenja svojeg modnog stilistu.

Svi ljudi sanjaju. Ne samo u Adventu.

Naši snovi, vizije, slutnje jesu načini pomoću kojih nastojimo kompenzirati sve ono čega smo se u životu, na ovaj ili na onaj način, odrekli ili su nam to drugi oteli, ukrali, zabranili. Naši snovi u biti su duhovni prozori naše duše i mi se međusobno razlikujemo samo po tome koliko su ti prozori čisti, odnosno zaprljani.

Sveto pismo za Josipa kaže da je bio pravedan. Ako je riječ o pravdi temeljenoj na zakonu Josip je Mariju trebao dati kamenovati do smrti, ali Tora uz pravednost spominje i milosrđe, za kojeg se opredjeljuje Josip. Umjesto smrti on će Mariju potajice otpustiti. To mu je bila namjera.

Josipu san ne donosi racionalna ojašnjenja, nema u njemu znanstvenih činjenica, a ni detaljnih instrukcija. Umjesto svega toga Josipu je njegov san nadahnuće.

Josipa njegov san poziva postati Božjim partnerom u misteriji utjelovljenja.

Josip asistira pri rođenju Boga, Boga djeteta, za ovaj naš već tako star i iskvaren svijet.

Suprotno svim očekivanjima Josip stavlja sa strane sve argumente ovoga svijeta i slijedi svoj san. Josip ne djeluje ni malo oprezno, a kamo li racionalno. Suočen s izborom između „razumnog“ (svjetovnog) i „nerazumnog“ (Božjeg) Josip neočekivano bira, ono što bi većina nas danas proglasila, ludošću.

Božji anđeo govori i svima nama: „Ne bojte se vjerovati. Ne bojte se kročiti drugim putem. Ne bojte se slijediti svoje snove. Jer Bog je s vama! Emanuel!“

A Bog nas poziva da prestanemo kalkulirati. Poziva nas da slijedimo, baš kao i Josip, svoj san. Poziva nas da iskoračimo izvan kontroliranog racija ovoga svijeta, kako bi se sam Bog mogao roditi u nama. Kako bi se mogao roditi „kroz nas“ u ovom našem spasenja tako potrebitom svijetu.

Ali Bog i dalje ustrajava. Bez obzira na sve.

Božić je Božji san koji je tijelom postao.

Ovih dana, kada budete postavljali betlehemski prizor u svojem domu, malo više nego obično zbijte figurice oko Isusa, jer je tu jedini centar dobra u ovom našem ludom svijetu. I nikako ne zaboravite Josipa. Stavite ga ove godine još bliže Isusu.

O Božiću. O vjeri. O nepokolebljivoj vjeri.

Zato sanjajmo ovog Adventa i ovog Božića i ne prestanimo sanjati.

Sanjajmo ovog Božića Boga s nama.

Badnjak u Hercegovini

Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva

Božićni paradoksi

Dok se na marginama hrvatskoga društvu čuju zasada slabašni glasovi da Božić više ne bi trebao biti državni praznik, i ovogodišnja proslava Božića otkriva čudesnu Božju poniznost: Bog dolazi kao nemoćno i krhko dijete prepuno ljubavi za svakoga čovjeka. Bog, koji je apsolutni, najmoćniji stvoritelj svijeta i svakoga čovjeka, dolazi kao maleno ljudsko biće koje ne može preživjeti, opstati ako ga kao svoga ne prihvati ljudska obitelj. Najmoćniji očekuje svekoliku pomoć! Najveći i Najjači dolazi kao najslabiji! Najbogatiji dolazi kao najveći siromah! Božićno otajstvo otkriva Boga koji se ljudima približio tako da je ušao u ljudsku sudbinu: osjetio je toplinu majčina zagrljaja, ali i gorak okus i miris štalice i siromaštva. Božić otkriva da je Bog ljudima prišao na samom dnu njihove ugrožene egzistencije, postao s njima najugroženiji i očitovao da je sva veličina čovještva i čovjeka u ljubavi. Očitovao je tako da dok ima ljubavi, nema razloga za tjeskobu, nema mjesta za nikakav strah, štoviše potvrdio je da dok ima ljubavi, sve se okreće na dobro, izgrađuje se neopozivo bolji svijet.

Fascinantna je Božja poniznost po kojoj Bog podastire svoju ljubav i svoj poziv na uzvraćanje ljubavlju te tako otvara silne mogućnosti neupućenima, ravnodušnima, zavedenima, izmanipuliranima, zarobljenima i zasljepljenima lažnim sjajem. Božić je očitovanje nenametljive, iznimne Božje ponude uz puno poštivanje slobode svakoga čovjeka. Božić je izazov za neupućene, bilo da nisu imali prilike, bilo da su zavedeni, da ne ostanu na površini bogatijega blagdanskoga stola, već da postanu uznemireni tražitelji punine istine i ljubavi koje onda otkrivaju sasvim nova predivna obzorja čovječnosti. Bog svojim skrivenim pojavljivanjem u ljudskoj povijesti u liku pravoga čovjeka, upravo u liku nemoćnoga djeteta, poziva na otkrivanje stvarnosti, otvaranje zdravih očiju i slobodna srca u prizemljenosti, jednostavnosti i otvorenosti. Stvarnost, naime, u kojoj je Bogu dano pravo mjesto koje mu kao stvoritelju, spasitelju i prijatelju pripada, neusporediva je s uobičajenim doživljajem stvarnosti neupućenih, ravnodušnih, zavedenih ili zarobljenih ljudi. Bog u svojoj poniznosti nudi posve novo iskustvo!

Radi Božje ljubavi, dobrote i poniznosti predivno je biti čovjek, bez obzira na to kakve su životne okolnosti! Radi Božjega utjelovljenja najveća je i najljepša zadaća svakoga čovjeka - ljubiti!

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Davor Dijanović

KAKO SU SRBI I JNA BEZDUŠNO UBIJALI HRVATSKE BRANITELJE I CIVILE

Pakao poslije pada Vukovara

Očekujući sklapanje Sporazuma, ministar dr. Andrija Hebrang 17. studenog obavijestio je ravnateljicu vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac da će 18. studenog 1991. godine doći dva tima Međunarodnog komiteta Crvenog križa da izvrše evakuaciju, a dr. Vesna Bosanac je ministra Hebranga obavijestila o broju bolesnika i ranjenika u bolnici koje treba evakuirati.

Dogovorena evakuacija trebala je biti izvršena neovisno o tomu hoće li će se borbe u Vukovaru nastaviti. Po Sporazumu koji je bio potpisan, evakuacijom su trebali biti obuhvaćeni "svi ranjenici i bolesnici koji se nalaze na liječenju u vukovarskoj bolnici za koje uprava bolnice smatra da su u stanju podnijeti putovanje".

To je značilo da će Bolnica biti stavljena pod zaštitu Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) koji je trebalo odrediti potreban vremenski period za evakuaciju u kojem je potrebna neutralnost koju bi poštovale obje sukobljene strane. Evakuaciju su trebali nadzirati promatrači Europske Zajednice (PMEZ), koji su trebali imati pristup svim fazama evakuacije. Sporazum nije sadržao odredbe koje su omogućavale JNA da izabere ljude koji će biti evakuirani, niti je predviđao mogućnost da bolesnici i ranjenici budu predani nekim drugim snagama ili vlastima, osim vlastima Republike Hrvatske.

Kako je JNA zaustavila međunarodni Crveni Križ

Naposljetku su oko podne stigli u Negoslavce na izdvojeno zapovjedno mjesto „OG Jug", mobilnim telefonom razgovarali su s doktoricom Bosanac koja ih je molila da hitno dođu do bolnice. Taj razgovor prekinuo je jedan od „oficira" JNA koji im je rekao da im nije dopušteno da kontaktiraju s doktoricom Bosanac jer je ona „zločinac".

Predaja hrvatskih snaga na Mitnici

Postignut je sporazum o predaji hrvatskih snaga na Mitnici. Po tom sporazumu dogovoreno je da će se hrvatske snage, zajedno s naoružanjem, predati JNA i da će tu predaju pratiti predstavnici MKCK, koji će evidentirati imena i fotografirati sve osobe koje se predaju. Nakon toga civili će se evakuirati u slobodne dijelove Hrvatske, a prema pripadnicima hrvatskih snage postupat će se kao prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskom konvencijom.

Sudbina civila iz Vukovara – logor Velepromet

Velepromet je skladišni prostor istoimenog poduzeća, sastoji se od zidanih skladišnih zgrada i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor. Kako su padali rubni dijelovi grada tako su se punili objekti Veleprometa zarobljenicima. Sada kada je cijeli grad bio okupiran, između 18.11. i 20.11.1991. kroz taj logor proći će oko 10000 ljudi, žena i djece, neki će tamo provesti par dana, neki više mjeseci, a mnogima se u tom logoru gubi svaki trag.

Postrojavali bi civile u redove a nakon toga dolazili bi lokalni Srbi i pokazivali određene ljude, koje bi onda „arkanovci" i šešeljevci" odvodili izvan hangara, nakon toga nikada više nisu viđeni. Svaki dan u logoru provođeno je ispitivanje zarobljenika, tijekom kojeg su zarobljenike tukli, vrijeđali i zlostavljali na druge načine. Određeni broj zarobljenika ubijen je iz vatrenog oružja.

Posjet Cyrusa Vancea – humanitarna situacija u Vukovaru dramatična

Delegaciju OUN zanimalo je kako se postupa prema civilima i ratnim zarobljenicima. Mile Mrkšić uz pomoć majora Šljivančanina uspio je obmanuti delegaciju vodeći ih da obiđu vojarnu JNA u Vukovaru, Velepromet i bolnicu u Negoslavcima. Tijekom obilaska Veleprometa, posjetitelji iz UN-a uočili su da pripadnici srpskih paravojnih snaga koji su bili u objektu predstavljaju prijetnju sigurnosti zarobljenika, no ništa nisu poduzeli.

General Života Panić naredio je napad na bolnicu

Oko podne u bolnicu je došao major JNA Borivoje Tešić u oklopnom vozilu. Odmah je postavio vojnike da nadgledaju i ograničavaju ulazak u bolnicu i izlazak iz nje. Nakon toga vojna policija pretražila je okolinu bolnice, a zatim postavila patrole i stražare. U večernjim satima pripadnici vojne policije odveli su Marina Vidića - Biliog, povjerenika hrvatske vlade za Vukovar, koji je bio u bolnici, a zatim i ravnateljicu bolnice dr. Vesnu Bosanac u Negoslavce, u zapovjedno mjesto „OG Jug". Doktorica Bosanac protivno svojoj volji biti će zadržana u Negoslavcima do slijedećeg dana, noć će provesti sjedeći u jednoj prostoriji i razmišljajući o sudbini svojih pacijenata i kolega u Bolnici.

Evakuacija bolnice u Vukovaru – srpski zločin

Odmah nakon dolaska oko 7 sati, svi su liječnici i medicinsko osoblje pozvani na sastanak u gipsaonicu koji je zakazala ravnateljica bolnice dr. Bosanac po naredbi majora Šljivančanina. Dok su tako Šljivančanin i društvo zadržavali međunarodne predstavnike EZ i MKCK na mostu , pet autobusa s muškarcima iz bolnice, prešlo je rijeku Vuku preko drugog, obližnjeg mosta, i otišlo prema vojarni JNA u Vukovaru.Šljivančanina. Na tom sastanku major Šljivančanin je prisutnima priopćio da dr. Bosanac nije više ravnateljica bolnice, te da će od tog trenutka on i novi direktor kojeg postavi JNA biti zaduženi za izdavanje naređenja. Dok je sastanak s liječnicima i medicinskim osobljem trajao, Šljivančaninove „kontraobavještajne grupe" prema unaprijed pripremljenim popisima harale su po bolnici.

Nakon toga lokalni Srbi odnijeli su dvadeset pet težih ranjenika, uglavnom HOS-ovaca, oni nisu pronađeni niti do današnjeg dana. Vojnici JNA išli su po bolnici i naređivali pacijentima i drugima koji su mogli hodati da idu vani prema izlazu. Po izlasku vojnici JNA su razdvajali muškarce od žena i djece. Nakon toga oko 250 muškaraca uglavnom tadašnjih pacijenata vukovarske bolnice ukrcano je u pet autobusa. Za mnoge od njih bio je to put bez povratka.

Kako je Šljivančanin spriječio dolazak međunarodnih promatrača u bolnicu

Zaustavili su ih nadomak bolnice, na mostu preko rijeke Vuke, blizu bolnice. JNA je postavila oklopno vozilo koje im je blokiralo put. Na tom mjestu predstavnike promatračke misije EZ i MKCK dočekali su pukovnik Pavković i major Šljivančanin. Nicolas Borsinger iz MKCK tražio je od Pavkovića i Šljivančanina da ga odmah puste do bolnice pozivajući se na Zagrebački sporazum koji je potpisala JNA.

Nakon toga JNA je promatračima EZ i predstavniku MKCK dopustila da nastave put do bolnice. Kada su oni stigli u bolnicu malo iza 10 sati , u bolnici su zatekli samo žene i djecu, muškaraca nije bilo, nije bilo niti ranjenika. Ovom opstrukcijom JNA je stavila u pritvor glavninu ranjenih i bolesnih muškaraca iz bolnice iako je Zagrebačkim sporazumom bilo predviđeno da se oni evakuiraju u Hrvatsku. Kako će se pokazati, posljedice toga po te nesretne ljude biti će teške. Civili koji su ostali u bolnici, uglavnom žene i djeca, autobusima su prevezeni u Sremsku Mitrovicu. Narednu noć proveli su u strahu u autobusima. Nakon gotovo dva dana putovanja, preko Bosne i Hercegovine u Zagreb će stići tek 22. studenog.

Ovčara, Srbi ubijaju trojicu braće Došen

Oko 13 sati autobusi puni hrvatskih zarobljenika napustili su vojarnu JNA i krenuli su putem prema Negoslavcima, u svakom autobusu bila su dva stražara iz vojne policije JNA, za oko pola sata stigli su na farmu Ovčara i stali ispred hangara koji je obično korišten kao skladište za poljoprivrednu mehanizaciju i pripadao je farmi poduzeća "Vupik".Iskrcani su jedan po jedan. Hrvatski zarobljenici su puštani iz svakog autobusa u grupama od pet do šest i svakog drugog ili trećeg zarobljenika vojnici su pitali što je radio u Vukovaru.

Žrtve

Nakon toga po njih je došao jedan časnik JNA i odveo ih u Negoslavce. To im je spasilo život. Premlaćivanje hrvatskih zarobljenika nastavljeno je u hangaru. Atmosfera je bila očajna. Tamo je bilo oko 250 ljudi iz autobusa i najmanje 40 srpskih vojnika koji su ih maltretirali i tukli. Zarobljenici su morali stajati uza zid s raširenim rukama i nogama dok su ih srpski vojnici udarali s metalnim šipkama i kundacima. Tijekom popodneva, pojedini su srpski vojnici izveli iz hangara smrti sedam ratnih zarobljenika koje su poznavali, ta sedmorica zarobljenika su preživjela.

Prema službenim izvorima, objavljenim u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, u bitci za Vukovar Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 vojnika ranjeno u samom gradu. Nakon pada grada oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još se vodi postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih. Na Vukovar je palo više od 1.500.000 granata različitih kalibara i srušeno oko 13.500 kuća.

IZMEĐU YU I EU

ANTIHRVATSKI ANTIFAŠIZAM

UDBA I KOS

BITKA PROTIV KOMUNIZMA

Bitka protiv svjetskog komunizma vođena je na dvije razine: na globalnoj, svjetskoj razini, protiv komunizma kao takvog, i posebno protiv komunizma u svakoj pojedinoj komunističkoj državi, već prema političkim specifičnostima svake od njih. Tako se na pr. u toj antikomunističkoj strategiji nastojalo u SSSR-u poticati nacionalizam da bi se izazvao njegov raspad i tako se riješiti jakog, globalnog takmaca, a u Jugoslaviji pomagati politiku sprječavanja nacionalizma i nacionalističkih pokrete i strujanja, te ekonomski pomagati Jugoslaviju, jer je bio strateški cilj očuvati Jugoslaviju. Ekonomski pomažući Jugoslaviju Zapad je još za vrijeme Tita omekšao jugoslavenski komunizam; nastojao ju je politički stabilizirati što je kulminiralo ponudom milijarda dolara Jugoslaviji za vrijeme Ante Markovića kao predsjednika SIV-a, sa zahtjevom da se „demokratizira“ tj. da iz komunizma prijeđe na sustav liberalnog kapitalizma. No, Jugoslavija kao izmišljena država koja je počivala na takvim međunacionalnim antagonizmima nije mogla opstane. (Ovdje se ne upuštamo u analizu drugih uzroka propasti komunizma kao takvog, uzroka koji su mu bili otpočetka inherentni i zbog kojih je morao prije ili poslije propasti). Zapad je dakle što se tiče Jugoslavije igrao dvostruku igru: ako je nije moguće održati u cjelini, onda treba pripremiti nacionalne elite koje će u novonastalim državama preuzeti vlast i imovinu i uvesti neoliberalizam kao društveni sustav i prihvatiti njegove vrijednosti ne samo u ekonomiji, nego i u kulturi i općenito u cijelom društvenom životu, uvesti je u postmodernu destrukciju tradicionalnih vrijednosti. I, zaista, u SAD-u i Velikoj Britaniji stvara se nova hrvatska menadžerska elita, biraju se sposobni kadrovi koji odlaze tamo na postdiplomske studije i na druga usavršavanja, mnogi tamo i magistriraju i doktoriraju, vrbuju se za rad za strane obavještajne službe i td. Ti kadrovi ili su već bili u nomenklaturi vlasti ili se sada ubacuju u nju.

ULOGA ZAPADA

Takvim udbaško-tajkunskim pomirenjem stvorena je struktura koja će provesti pretvorbu i privatizaciju. Ta nova struktura čvrsto interesno sraštena bez ideoloških „predrasuda“ i pod firmom neideološkog društva prihvaća neoliberalizam kao društveni ideal t.j. neograničenu vlast kapitala. Dojučerašnji komunisti egalitaristi i „nacionalisti“ borci za hrvatsku pravdu i slobodu, osvojivši vlast preko noći pretvaraju se u bezočne eksploatatorske kapitaliste i pljačkaše koji će provesti pljačkašku pretvorbu i privatizaciju i rasprodaju hrvatskog političkog i ekonomskog suvereniteta. Ideal hrvatskih nacionalista idealista o socijalnoj državi, „welfare state“, i o nacionalnoj ekonomiji i slobodnom poduzetništvu postaje proskribiran kao nazadnjačka, prevladana koncepcija, a afirmira se neoliberalizam kao spasonosni model.

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

Moje svjedočenje

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv. Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Pripomene uz svjedočenja

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Delenda est Croatia

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Smrt “praznovjerju“

Kulturni teror

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Bilješke:

DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE

SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA

VJEKOSLAV KLAIĆ

Hrvatska njiva, 1917.

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.

Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.

II. Radi!

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.

III. Štedi!

Teško onome, za koga se može reći: "Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je." A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: "Što dobijemo, to zapijemo."

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu? Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino. Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

IV. Budi umjeren i trijezan!

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.

Teško narodu, koji nije navikao "boraviti trijezne dane". Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: "Jedu da bljuju, a bljuju da jedu." Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku stigla katastrofa na Mohačkom polju?

V. Čuvaj zdravlje!

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih. Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim. Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.2

VI. Ženi se!

A hrvatski puk zgodno kaže: "Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave", ili "Čovjek je sam kao dub posječen", pa još dodaje: "Ni u raju nije dobro samomu".

Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. Divno veli narodna riječ: "Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca." Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda. Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

VII. Uči i napreduj!

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: "Pleti kotac, kao što i otac", ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: "Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni".

VIII. Budi svoj

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

IX. Pomaži Hrvatu

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: "Svoj k svomu!" Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: "Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!"7

Prema radu: Mira Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb)

Tko pusti tu babuskaru da vrijeđa hrvatske svetinje?

U ovoj emisiji od 15. prosinca ugostio je jednu izgubljenu ženu koja napada sve i svakoga, koja vrijeđa i napada hrvatske ljude i Katoličku Crkvu u Hrvata i koja jednoga Antuna Vrdoljaka naziva ratnim zločincem a svećenike kretenima. Slično vrijeđa sve i svakoga iz hrvatskog miljea. I zar takvoj ženi treba dozvoliti da nesmetano vrijeđa hrvatski narod i njegove časne ljude kao što je jedan Antun Vrdoljak koji je u vrijeme Domovinskoga rata bio čelni dužnosnik na Hrvatskoj ratnoj televiziji i jedan od istaknutih suradnika dr. Franje Tuđmana. I tko je ovlastio jednoga Aleksandra Stankovića da iz emisije u emisiju dovodi zlokobne tipove protiv hrvatskoga naroda i Hrvatske.

Admiral Lošo opet protiv Poglavnika dr.Ante Pavelića čim se spomene zločinac Tito

Mislite da je Tito bio mason?

Navik On živi ki zgine pošteno!

Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?!

- Ma sinko to si ti nešto pobrka di će admiral protiv našeg Ante i pogladi svoga malog unuka po glavi.

- A di je školovan ne trebaju nikoga ni čuditi njegove nebuloze o tomu kako je dr. Ante Pavelić radio za nekoga protiv svoga naroda - prekinu Maricu stric Jure, dragovoljac Domovinskog rata i nastavi, pa on ti je KOS-ovac to svi znaju i on i sada za nekoga odrađuje posao...

- Vidno uzrujan Jure samo doda da je sve upitno, jer su mnogi poslani po zadatku i mnogi su na tu temu iznosili optužbe u javnosti o mnogim stvarima vezane za aktivnosti đenerala Loše...

- Dide blati dr. Antu Pavelića i bulazni kako su on i Tito radili na različitim stranama za istog gospodara, sve protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, a za Jugoslaviju! - reče Jure ne mogavši se suzdržati i glasno zapsova...

- Dide, dide, poteže dida za ruku mala Marica, ma smiri se dide, zašto te to sekira, pa zar nisi dovoljno laži čuo u svom životu o Paveliću, ustašama i NDH i zašto te sadašnji napadi raznih smutljivaca iz iste jugo kuhinje tako brinu, pa sam si reka di je svoje znanje naučio admiral!

- Imamo Hrvatsku, ponovi Jure i još se više ražesti, imamo mi sad ja ne reko šta, imamo mi komuniste i udbaše, imamo kosovce koji nam žive na grbači i još nam sole pamet!

- Bravo Marice! Zaplješće Luka, a did zagrli svoju unučicu.

- Da znaju da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti, kako reče neumrli Šufflay, i zato im smetaju, nastavi jasno i glasno Marica didova miljenica, ustaše i NDH, zato ih blate i čistu i junačku žrtvu za narod i Dom uspoređuju s krvoločnim partizanima koji pobiše preko pola milijuna Hrvata na svom putu rušenja NDH i stvaranja klaonice Jugoslavije!

- Neka dide, opet će Marica, a kad se prijetvorno krije iza blaženog nam Stepinca onda nek zna da je imalo bio protiv NDH to bi i rekao i ne bi pred komunističkim zlotvorima onako hrabro branio Hrvatsku, narod i vjeru ne bojeći se partizanskog noža! Ako je ustaški režim zločinački zašto ga nadbiskup zagrebački takvim nije nazvao i prozvao!

- E bravo, prihvati dragovoljac Jure, sve potpisujem, nek si mu rekla, istinu si rekla, još jednom bravo reče ponosno Jure, grleći svoju nećakinju.

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- Ali dide, di ćemo sad, ne ćemo samo tako prijeći preko ovi brljotina admiralskih koje nam Luka pronađe i pročita - povika žustro Jure i pohita za didom s Lukom na ramenima.

Ispod starog hrasta, lita Gospodnjeg 2013., a 24. svibnja

Srbima je svejedno koliko ih ima. I dalje vladaju Hrvatskom!

Poveznice Ive Josipovića

Pa Čičak navodi da je Ivo Josipović izjavio kako mu se otac Ante, politički burne 1971., povukao iz politike. Čičak navodi suprotno, da je tek 1971./72. Ante Josipović naglo napredovao, što govori o njegovom političkom opredjeljenju i povjerenju u tadašnje antihrvatske vlasti u njega. Tada je Ante Josipović, ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo „Koordinacione radne grupe“ kojoj je bio zadatak pravilno i ispravno informirati javnost o tijeku i činjenicama karaktera istraga i pripremanja suđenja i koordinirati djelovanje svih faktora koji se tiče u ovom postupku.

Vukovar grad je pijeteta u kojoj velikosrpski i jugokomunistički ideolozi pokazuju svoju poveznicu

Milanovićeva Vlada zakuhala je, a odmah je nastupio i nastavlja igru velikosrpski ideolog Milorad Pupovac, oštro prijeti i traži poštivanje i provođenje zakona o nacionalnim manjinama. Pupovac kaže da ćirilično pismo nije ratni demon niti je ratno sredstvo nego je komunikacijsko sredstvo i dio povijesne i kulturne tradicije Srba, ali i Hrvata. Vrijeme je da se prestane koristiti ćirilicom kao sredstvom za razgradnju međuetničkog povjerenja, stvaranje netolerancije i bezakonja. Pupovac se pita kakvu to državu naši političari žele, to je po njemu temeljno pitanje i zaprijetio vlasti i oporbi da se ne igraju vatrom. Ako znamo da su srbočetnici izvršili agresiju na Hrvatsku, da su masovno ubijali, da su silovali, da su mnoge branitelje likvidirali po svojim logorima, da su Vukovar sravnili sa zemljom, a isto tako vidimo da ta velikosrpsko četnička ideologija i danas živi u Vukovaru i po cijeloj Hrvatskoj, a Pupovac bez imalo srama govori o nekom povjerenju, o netoleranciji Hrvata i bezakonju. Pupovac tako govori jer dok nije donijeta oslobađajuća presuda za Gotovinu i Markača i dok je još Hrvatska bila pred vratima EU-a, Pupovac je imao veliku podršku određenih međunarodnih moćnika pa je koristio tu poziciju na razne privilegije koje je izborio za srbočetničke horde. Pupovac kaže da je srpsko pismo tradicija i Srba i Hrvata. Jest, ćirilica je „tradicija“ hrvatskog naroda još od 1954. godine od Novosadskog „dogovorom“, kao i sve ostalo što se događalo hrvatskom narodu „dogovorom“, u programu bratstva i jedinstva naših naroda i pljački Hrvatske.

Ta velikosrpsko-jugo-komunistička poveznica traje još od vremena 1945. – 1990., jer su zajedničkim akcijama ostavili svoj trag bratstva i jedinstva u preko 1500 masovnih grobnica u kojima i danas vrište kosturi 950.000 Hrvata. Naime, velikosrpski krvolok – ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković tada je sam priznao – pohvalio se podnoseći izvješće u Skupštini Jugoslavije, da su od vremena 1945. do 1951., likvidirali preko 586.000 državnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata. To znači, od ukupno likvidirani 85 posto su Hrvati.

Jedan od predvodnika te anacionalne, antihrvatske politike je i ministar športa Željko Jovanović koji za uništeno hrvatsko gospodarstvo napada HDZ. Na taj način skriva zločine i posljedice zločina srbočetničke agresije i ogromnu materijalnu štetu. Po nekim podatcima (s interneta) materijalna šteta prouzrokovana srbočetničkom agresijom kreće se preko 308 milijardi američkih dolara, a hrvatsko gospodarstvo unazađeno za pedesetak godina.

Ugroženost Srba u Hrvatskoj

Danas su isto ugroženi, kako Ivan Aralica piše, u Hrvatskoj vladi imamo 40 posto Srba (grčići, jovanovići, pauci, ostojići, opančići, slinići, matići, mrsići, miljanići...). Prije nekoliko godina, u Aljmašu bilo je 18 zaposlenih u općinskim strukturama, od čega dvojica Hrvata. O Vukovaru mislim da ne smijemo ni govoriti, posebno kad se radi o policiji, itd. Zašto se hrvatski jugo-komunistički ideolozi toliku brinu o ćirilici i „ugroženosti“ Srba, mislim da nije potrebno dodatno obrazlagati, sve je jasno ako se pročita cijeli tekst, ili ako se analizira cjelokupna politika ove Vlast. Kakvu politiku vodi ova vlast najbolje je nedavno izrekao je pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić.

BITI ILI NE BITI!

Ovo je dokaz da su pravi rušitelji Ustava R.H. upravo oni koji branitelje i sindikate optužuju za rušenje ustava, upravo političari, točnije vladajuća politička elita. Eto, drug Zoki je preuzeo ulogu suca, tako da samo on može odrediti što je za prodaju a što nije, kao da su on i drug ministar Linić - i horda nesposobnih i pohlepnih ministara i podministara-platitli iz svog džepa nacionalne kompanije. Oni se prodaju za drugove radništvu i narodu, a eto prodaju vlasništvo svojih drugova kao neki carevi i kraljevi, eto to je paradoks, druže Zoki.

Provizije ubijaju vizije?

Radman stvara lobotomirane pješake kao topovsko meso u partiji šaha Elite, njegovih gospodara

Ponekad ljudi malodušno govore da ih se ne tiče tko će biti vlasnik HPB, CRO osigaranja i ostatka obiteljskog srebra, već samo želi dostojanstveno živjeti od svog rada. (U tom lobotomiranju uma svojih gledatelja glavnu ulogu imaju upravo one urednice i urednici dnevnika i političkih emisija-pržionica uma -HTV). Oni malodušni moraju znati da je ova prodaja upravo atak na njihovo dostojanstvo. Bit ću potpuno kratak i kristalno jasan, bez ekonomskih fraza pojasniti o kakvoj se tu prljavoj igri radi, tako da me mogu razumjeti upravo oni koji su i vlasnici obiteljskog srebra, običan čovjek.

...Pa smanjenjem porezne presije, smanjenom i učinkovitom birokracijom, smanjenjem općinskih malih careva, smanjenjem broja županija i općina, zapošljavanjem sposobnih, nestranačkih ljudi a ne podobnih i nesposobnih ljudi po političkom ključu, u administraciju i nacionalne kompanije. Vratimo se bankama; da objasnim zašto je sudbinski važna nacionalna HPB. Zašto banke u stranom vlasništvu ne kreditiraju povoljnim kreditima poslovne subjekte okrenute proizvodnji i izvozu?... Jer se ponašaju kolonijalistički, i na prvom mjestu im je samo profit, čim više povući profita u matične banke. Strane banke imaju samo jedan cilj, stvoriti od građana dužničke robove, a što država propada njih uopće ne zanima! Jer kada kasa građana presuši oni će se lijepo povući u neke druge oaze, zemlje kojima vlada politička elita slična ovoj, i tako se oni kreću đavoljim krugom, jer njihov otac je nečastvi, koji ih hrani pohlepom. Eto, zbog toga je sudbinski važno zadržati HPB u državnom vlasništvu, jer samo nacionalna banka može kreditirati poslovne subjekte okrenute proizvodnji i izvozu povoljnim kreditima. Nažalost, sadašnja postava, uprava, HPB je postavljena po političkom ključu i njihova je dužnost samo pripremiti teren za prodaju jedine preostale nacionalne banke, i ako treba, oni će sve napraviti da uvjere javnost kako HPB ne može poslovati s profitom. Pa i dijete u osnovnoj školi zna da banka nikad ne može poslovati s gubitkom, naravno, ako uprava i direktori ne muljaju, poput mnogih uprava do sada, sjetimo se onog zalizanog.

Referendum svih referenduma

U sakupljanje potpisa trebali bi se uključiti sve udruge, građanske i braniteljske, sindikati, i svi koji namjeravaju živjeti u ovoj malenoj divnoj zemlji kao dostojanstveni ljudi a ne robovi. Vladajuća politička elita je nestrpljiva, svrbe ih prsti, dobro obavješteni izvori kažu kako su u igri provizije do neba. Naravno, svi oni koji su u tom vražjem kolu sutra će biti uvaženi članovi EU. Pojaviti će se u ovoj očerupanoj zemlji kao važni poslovni igrači, ili ti politički tribuni napredne E.U., ili ti bankarski savjetnici i direktori onih istih banaka koje tako zdušno pelješe građanstvo, i naravno, prikazivati se kao spasitelji uništene ekonomije.

Građani, želite li ostati samo tiha većina ili dostojanstveni ljudi s imenom i prezimenom?

Dakle, građani, da li želite ostati samo tiha većina ili dostojanstveni ljudi sa imenom i prezimenom, to je vaš osobni referdum. Kada stavite svoje ime i prezime na list refernduma svih refernduma znači da ste udarli sveti žig svog postojanja, i ne samo da postojite, već ste svojoj djeci sačuvali krov nad glavom i dostojanstvo. Odgovornost je samo na vama, i ako tiho pustite da vam otmu ispred nosa vaše vlasnitštvo sutra nemojte kriviti Amerikance, Kineze, Indijce, Ruse, Europejce, marsovce... već pogledajte onog čovjeka u ogledalu.

Latinska poslovica kaže - Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju. (croative.net)

Zašto se ne istraži poslovanje nevladinih udruga?

Amnesty najednom ne traži zatvaranje zloglasnog zatvora, nego prekid tortura i procesuiranje zatvorenih. Ne traži više bezuvjetno povlačenje američkih trupa iz Afganistana, nego uvjetno, kada afganistanska vlast počne provoditi rodnu jednakost (!?). Ne traži konverziju američke vojne industrije u civilnu, koja čini 80 posto svjetske trgovine oružjem, nego samo "transparentno poslovanje".

Promjena kursa

Nije mi nakana biti apologet Putinove politike, nego otvoriti temu i u Hrvatskoj, gdje je gotovo bogohulno, za razliku od europskih zemalja, postaviti pitanje o tzv. NGO mafiji: o raznim nevladinim udrugama kojima je ta vrsta aktivizma pokrivalo za razne političke platforme uz netransparentno financiranje i trošenje novca, za obavještajne, špijunske djelatnosti, kao i za izvršavanja političkih ili ekonomskih naloga donatora pod krinkom ljudskih prava, pomirenja i sličnih maski.

Zar je tako veliki tabu da se i u Hrvatskoj otvori isto pitanje te kritički valorizira doprinos nekih udruga i njihovih perjanica, npr. osječkog Centra za mir i ljudska prava gospođe Kruhonja preko Documente gospođe Teršelič do GOLJP-a g. Pusića, prijatelja Save Štrpca?

Da je Hrvatska ozbiljna...

U procesu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, a zapravo protiv Hrvatske, kao i u Osijeku u procesu protiv Glavaša, većina tih udruga se sama raskrinkala. Kao i pri posljednjem referendumu. Da je Hrvatska ozbiljna država, na tom njihovom samoraskrinkavanju samo bi poentirala... (Glas Slavonije)

Sve više nas guši pomahnitala jugokomunistička pasmina

SDP je preimenovani SKJ koji nema nikakvih hrvatskih atributa i spomena niti u svome nazivu, za razliku od one tvorevine u kojoj se zvao SKH. I ovakvo štićenje udbaških ubojica skoro stotinu Hrvata po Njemačkoj i svijetu jasno govori da se radi o zločinačkome SDP-u. I sve što čine rade protiv interesa hrvatskoga naroda i po njima slučajne RH. Za što su se borili Hrvatski branitelji i je li imala ikakvog uspjeha obrana od srbočetničke okupacije Hrvatske u Domovinskome ratu. Gdje su hrvatski generali, časnici i dočasnici, dragovoljci ratnici po rovovima diljem Hrvatske kada su prolijevali svoju krv i ostavljali svoja tijela po hrvatskim ratištima. Gdje je Generalski zbor, gdje su polumilijunski branitelji koje se svakim danom vrijeđa i ponižava. Jesu li se hrvatski branitelji borili za ovu i ovakvu vlast u RH? Hoćemo li ponovno umirati po logorima i kazamatima nove jugosfere? Jesu li izginuli svi najhrabriji branitelji hrvatskoga naroda?

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske

ČETNICIMA ODŠTETE, HRVATIMA ZATVORI

Naši ljudi koji su već odrobijali godine i godine zato što su branili Hrvatsku sada su suočeni sa mogućim novim zatvorskim kaznama, jer je malo tko u mogućnosti zadovoljiti apetit četnika i hrvatske vladajuće garniture u sprezi i pronaći toliki novac.

Hrvatske žrtve jednostavno ne postoje, a sukladno tome, ne postoji ni nikakav obrambeni rat koji smo vodili protiv četnika. Ispada kako su se krvoločni Hrvati naoružani do zuba jednostavno ustali na počeli iz čista mira ubijati nevine srpske civile po Hrvatskoj.

Svaka hrvatska žrtva trebala bi od države Hrvatske zatražiti isplatu naknade, a neka se poslije Milanović i Josipović naganjaju sa četnicima i traže da im oni podmire troškove.

Ukoliko bi se Hrvatska našla suočena sa stotinama tisuća zahtjeva za oštetu ispostavljenih od strane Hrvata, vrlo brzo bi odustala od prakse isplate naših novaca onima koji su nas napali, ubijali na svakom koraku, spalili gradove i sela i učestvovali na bilo koji drugi način u agresiji.

Po drugi put

Stvarno, kako je lijep ovaj naš hrvatski jezik. Jednom riječju puno kažeš. »Oni« su desetljećima lomili hrvatski puk, nametali mu svoje bezboštvo, ništa. Nije nasjeo. Šalio sam se jutros na sastanku. Pitao sam voditelja sjednice je li ovdje nekada bio »komitet«. Smijali smo se. »Oni« su odavde otišli. Ali Vrgorac.

Neki mediji došli su privatnim kanalima, neki nisu htjeli doći. Jer, Ministarstvo branitelja države hrvatske nije ih pozvalo. Da se radilo o stvarnom ili pretpostavljenom ustaškom zločinu, ne bi se moglo blizu od novinara, oni bi spali s nogu zovući ih. Radi se o komunističkom zločinu pa to, kao, nije zanimljivo. Njima zacijelo, Vijeće Europe vlada se potpuno drukčije. Ono je 23. kolovoza proglasilo danom sjećanja na žrtve totalitarizama, dobro to ponovimo: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Međutim, neokomunističke vlasti u državi Hrvatskoj ne haju za sve to. Oni uništavaju tragove. Kad je već procurilo da su komunisti napravili spomenuti zločin, onda treba sve učiniti da se ta krivnja relativizira. Zbog toga se u javnost puštaju poluistine kada se ona počne pitati što se to događa. Pa tako jest istina da je iskapana masovna grobnica u Vrgorcu, ali nije istina da se to obavilo onako kako bi trebalo postupiti u ovakvom slučaju. Ide se samo za tim da se kosti, ne tijela, iz masovne grobnice premjeste na groblje i priča bi trebala završiti. Očito su »oni« ponovno na djelu. Vrši se asanacija terena na kojem si počinio zločin. Naravno da želiš da se o tome što manje sazna. I to je ta misao vodilja koja je presudila u donošenju takvih pravila po kojem se odvijaju iskapanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i poraća pod vodstvom Ministarstva branitelja. Djelatnici na terenu nemaju ništa s tim, oni obavljaju svoj posao. Naravno da mogu i u takvoj postavi stvari učiniti što se učiniti da, ali to treba njima ostaviti na dušu. Zaista mi je žao obitelji i rodbine pobijenih. Tko to kaže da nemaju pravo nazočiti, podrazumijeva se tako da ne smetaju, iskapanju posmrtnih ostataka njihovih najmilijih? Tko to kaže da nemaju pravo na kršćanski i ljudski način dostojanstveno ih ispratiti do njihovog posljednjeg počivališta? Tko to kaže da nemaju pravo od institucija države Hrvatske čuti što se zapravo dogodilo krajem siječnja 1945. s njihovim najmilijima? Međutim, njima je do današnjega dana sve to uskraćeno. Palim komunistima i palim partizanima nije bilo. Silom smo počesto svemu morali nazočiti.

Papa Ivan Pavao II. na početku ovoga trećega tisućljeća pozvao je sav kršćanski svijet da popiše svoje mučenike iz vremena komunističke vladavine. Crkva u Hrvata, hvala Bogu, odazvala se na taj poziv. Biskup Mile Bogović počeo je graditi na Udbini, našoj velikoj rani, Crkvu hrvatskih mučenika. Počele su nicati postulature i vicepostulature za proglašenje mučenicima nevino pobijenih. Po raznim općinama u Herceg Bosni niknula su povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, koja, uzgred budi rečeno, prilikom iskapanja rade potpuno drukčije od Ministarstva branitelja. Krenula je s radom i Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Don Ante Baković izdao je glasovitu knjigu Hrvatski martirologij XX. stoljeća, a Komisija zbornik radova sa simpozija Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Svi oni nastoje da pobijeni ne budu ubijani po drugi put, dovoljno je bilo jedanput. Sada trebaju u našim očima, u našoj svijesti, zasinuti kao primjer koji moramo nasljedovati. A kako će ako ih se na brzinu premješta s jednoga na drugo mjesto i onda na sve stavlja neki znak, valjda će u njemu biti štogod kršćansko, da bi se time kao pečatom sve ovo zatvorilo? Razmislimo, zaista, hladne glave o svemu, potražimo što znači mučeništvo u kršćanskoj terminologiji, i onda procijenimo podudara li se naša istina s »njihovom«.

Popis stanovništa neregularan, nastavljeno etničko čišćenje

"Popis stanovništva nije regularan. Ja sam bio na terenu i obišao sam sve kako se to popisivalo. Ljudi su dolazili u kuću i jednostavno rekli: 'Vi ne pripadate ovdje, vas nećemo popisati'. Došli su u jedno mjesto gdje su ljudi iz tog mjesta protjerani, ali su izvadili dokumente i žele se vratiti, kazali su im: 'Nećemo vas popisati, jedva smo vas otjerati, a sad da vas popisujemo!' i takve izjave postoje. Taj popis je jedan proces, jedan nastavak etničkog čišćenja. Bez obzira na sve, ipak dobro je da je došlo do njega, da imamo nekakve podatke da ne možemo njima manipulirati. Međutim, on nije realan, ali mi znamo prave podatke sa kojima mi raspolažemo. Koliko će katolika ostati? Mi smo u povijesti imali gorih situacija. Recimo nakon pohoda Eugena Savojskoga, u BiH je ostalo svega 25.000 katolika, pa opet smo preživjeli. Mi ne moramo strahovati, važnije je graditi nadu, i na neki način u ljudima buditi pouzdanje i samopouzdanje, i graditi suradnju da ovu zemlju možemo zajednički izgrađivati".

"U crkvama se nisu prikupljali potpisi, ali da su dali prostorije nakon misa, da se vani prikuplja, to jeste istina. Međutim, to je naš narod. Ali, želio bih nešto razjasniti – nije u pitanju ćirilica. U pitanju je nešto što nije do kraja dorečeno. Zašto nije država pomogla do kraja da se izliječe ratne rane? Da ljudi koji su tamo žive dostojanstveno... Ne mogu ljudi tako brzo zaboraviti, to su žive rane. Znate koliko smo doživjeli tih rana. I Vukovar je jedna rana. I sve te rane koje su se dogodile na područjima rata, ne smije se to pogaziti. To je novi zločin, pogaziti te rane. Nije u pitanju ćirilica. Da su procesuirani ljudi koji su zlo činili ne bi ćirilica bila upitna. Ćirilica nije samo srpsko pismo, to je pismo svih nas Slavena. I nepravedno je pripisivati da je to srpsko pismo, to su sve izvedenice jednog pisma. Da je politika na vrijeme stvorila jednakopravnost, to uopće ne bi bilo upitno, i da nije manipulirano time vjerovatno ne bi došlo do takve reakcije".

"Crkva nikome ne brani moliti se Bogu, gdje god dođe ima pravo moliti se. Kad je u pitanju fenomen Međugorja, ja sam u komisiji i još ne mogu davati ništa u javnost. Crkva je spora, ali dostižna. Ona veoma temeljito proučava stvari. Komisija je još na potezu da ispita sve detalje i vjerovatno još neće donijeti konačni sud, jer vidioci još tvrde da vide ukazanja. Crkva će dati neke smjernice, a mi kao komisija ćemo donijeti svoje rezultate istraživanja, predati ih kongregaciji za nauk vjere, koja dalje izrađuje prijedlog i dostavlja Papi, koji donosi odluku. Dakle, to je proces, ali ja se nadam da će taj proces biti okončan naredne godine."

Nejasnoće o imovini društveno-političkih organizacija iz doba komunizma: Je li SDP pokrao imovinu?

Stroga kontrola medija ne dopušta da javnost bude upoznata s SDP-ovim otimanjem državnoga. Kako se nikad nisu ogradili od komunističkih zločina koji su poslali stotine tisuća nevinih građana u smrt ili zatvore, oduzeli im sva ljudska prava, tako su sebi uzeli za pravo oteti i državnu imovinu. No krenimo redom:

Polazišta

2) Temeljem istoga Zakona, Vlada RH ili od nje ovlašteno ministarstvo mogli su u roku od godine dana, prema mjerilima koja utvrdi Sabor RH, neke od tih nekretnina (koje su po sili zakona postale vlasništvo RH), prenijeti u vlasništvo političkih stranaka.

Pitanja

Primjeri

2) Zatim pitanje zamjene tzv. 'Kockice' na Prisavlju za zgradu na Iblerovom trgu, jer je 'Kockica' po sili zakona postala vlasništvom RH pa se uopće postavlja pitanje svrhovitosti zamjene sa stajališta RH.

3) Glede zgrade na Iblerovom trgu pojavljuje se zanimljivost u zemljišnim knjigama jer je u predmetu kupoprodaje Z-3189/98 rješenje doneseno još 17. studenoga 1998., ali prema dostupnim podatcima isto rješenje još uvijek nije otpremljeno. Treba reći i da je predmetna zgrada još uvijek upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Socijaldemokratske partije Hrvatske – Stranke demokratskih promjena.

5) Nejasna su i postupanja s vilom u Makarskoj (tzv. 'Partijskom školom') koju je SDP dao u zakup fizičkoj osobi, a sa RH je vođen spor oko vlasništva.

Nužnosti

Naime, ovdje su navedeni samo neki primjeri, a naznačene društveno-političke organizacije su, prema nekim izvorima, raspolagale s oko dvjestotinjak poslovnih prostora, nešto više stanova te preko 500.000 m2 zemljišta.

Davor Prtenjača uložio žalbu FIFA-i i zatražio obrazloženje kazne Šimuniću

-Podnio sam žalbu Fifi u kojem tražimo obrazloženje odluke kojom se Šimunić kažnjava sa deset utakmica suspenzije i 30.000 švicarskih franaka. Također, zatražio sam uvid u spis, jer želim vidjeti tko ga je prijavio i s kojom argumentacijom - izjavio je za Hinu odvjetnik iz Boeblingena kod Stuttgarta Davor Prtenjača.

-Barem četiri ili pet su ključni, i svaki od njih bi mogao pobiti Fifinu odluku – zaključio je Davor Prtenjača. (M.B.)

Obrambena demokracija

O, da! Ali naša je uvijek prava. Demokracija je, kao što se obično veli – pučka vladavina. To će reći: vladavina većine. Ali nema svagda i svugdje istovjetan oblik. Niti se općenito temelji na istoj ljestvici vrjednota. Upravo suprotno, demokracija se znatno, da ne velim: temeljito, razlikuje ne samo od epohe do epohe, nego i od države do države. Ni antička, robovlasnička, demokracija nije bila oblikom i sadržajem jedinstvena. Nisu takve bile ni manjinske vladavine, boljarska i kraljevska. Na početku europske političke Moderne (1789. – 1989.) pučka je vladavina, kao opći „duh vremena“, zahvatila cijeli europski kontinent. U XX. stoljeću taj se oblik vladavine raspao na kapitalističku („liberalnu“) i komunističku („narodnu“) demokraciju. One su, međusobno žestoko suprotstavljene, jedna drugu nijekale do kraja epohe. Svaka je naime vjerovala da je ona prava, a njezina protivnica kriva.

Danas živimo u logički i etički nakaznoj epohi, u tzv. „globalno doba“. Sve je pomalo sve. Ništa nije posve ono što jest. To je novi red stvari. Na nj smo se naviknuli. Nitko u tomu ne vidi ništa neobično, sve dok netko ne zapne za nešto i ne zatraži ustavnu potvrdu da je to nešto upravo ono što jest. Tako je građanska inicijativa „U ime obitelji“ zapela za definiciju braka. No tada su i Predsjednik Republike, i Predsjednik Vlade, i Predsjednik Sabora i vladajuća većina u Saboru skočili – PROTIV! Njihovo je protivljenje pratila bučna javna rasprava o referendumskomu pitanju. U njoj su raskrinkavani „natražnjaci“, „konzervativni revolucionari“, „puzajući pučisti“, „klerofašisti“, „fašisti“, „ustaše“ i svakojaka druga ideološka gamad. Najviše je pretrpjela sama zločinačka narav referenduma. Ona je, vikali su protivnici, u Weimarskoj Republici dovela na vlast Adolfa Hitlera.

Teorijski prizvana ideja „obrambene demokracije“ zvuči sjajno. Nezgoda je samo u tomu što Ustav Republike Hrvatske (čl. 1, st. 3.) određuje da hrvatski politički narod (demos) ostvaruje svoju demokratsku vlast na dva načina, izborom svojih predstavnika u Sabor i neposrednim odlučivanjem na referendumu, pa se tobože ne zna tko ovdje brani pučku vladavinu. A stvar je jasna. Predstavnička manjina brani tu vladavinu od pučke većine, a pučka većina od svoje predstavničke manjine. Ta lažna dvojba moguća je samo ondje gdje većina nije ono što jest. Drugim riječima: ondje gdje demokracija nije vladavina većine, nego vladavina manjine pod pokroviteljstvom Milorada Pupovca.

Merci, Isabel!

Ellsen stoga ima velike zasluge za širenje istine o Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Nažalost, prerano nas je napustila 2012. godine, u 54. godini. Merci, Isabel!

ČELNIŠTVU SVJETSKOG NOGOMETNOG SAVEZA - FIFA

Uvažena Gospodo!

Ako Hrvatima branite taj plemeniti povijesni pozdrav "Za dom spremni" kojim su se pozdravom Hrvati pozdravljali kroz stoljeća u obrani svojih domova i domovine od svih koji su nas napadali, onda nam možete zabraniti i hrvatsko nacionalno ime i hrvatsku himnu "Lijepa naša domovino", kao i hrvatski kockasti grb, novac Kunu kojim su se služili obnovitelji NDH u tijeku Drugog svjetskog rata, kada su se borili protiv talijanskih i srbijanskih fašista i jugokomunista. Očito je da gospoda iz FIFE nemaju pojma o povijesti hrvatskoga naroda i njegove borbe za opstanak u vlastitoj domovini.

Uz Hrvatske pozdrave Bog i Hrvati! Za dom spremni!

U Zagrebu 17. prosinca,

To the Leadership of the International Federation of Football Associations - FIFA

Dear Gentlemen!

So, if you don't withdraw this irresponsible punishment for Mr. Josip Šimunić, then you are free to ban Croats to play football, as well as all other sports!

for the Council of Free Croatia - Mate Ćavar

PUSTI SRBE NEKA SE IZDOVOLJE

Ivan Meštrović ostavio je svjedočanstvo, njegovog razgovora sa Valterom Titom. Na pitanje I.Meštrovića, Valteru Titi, zašto ne prestane sa ubijanjima, Valter Tito je odgovorio ;'' Pusti Srbe neka se izdovolje.''

Sa hrvatskom vojničkom OLUJA pobjedom, nad jugokomunističko četničko fašističkom agresorskom armijom, agresora iz Srbije, nad hrvatskim narodom i uspostavom DRŽAVE HRVATSKE, danas u Hrvatskoj umjesto mira, izgradnje i oporavka, hrvatskim narodom vladaju jugokomunisti Josipovića u savezu sa srpskim četnicima, četničkog ''vojvode'', Grobara Nikolića, zajednički zakleti neprijatelji hrvatskog naroda. Neprijatelji hrvatskog naroda, jugokomunisti Josipovića i jugokomunističko četnička vlada Milanovića i Pupovca, zajednički u savezu, podižu i spomenike u čast i slavu ZLOČINU, slaveći zločinca Valtera Titu, sa čijim su naredjenjem jugokomunisti u savezu sa četnicima, pod komunističkom petokrakom, izvršili POKOLJ, nad hrvatskim narodom.

Četnički ''vojevoda'' Grobar Nikolić, saveznik, jugokomuniste Josipovića, dao je izjavu da je Vukovar srpski grad u kojega se Hrvati ne mogu vratiti. Da bi to i dokazao i zadovoljio svoga četničkog SAVEZNIKA, jugokomunista Josipović, zajedno sa jugokomunističkom vladom Milanovića i sa svojom policijom, napali su na hrvatski sveti grad Vukovar, sa ispisanom četničkom porukom, SLOBODA ili SMRT. Četnička sloboda sa zaštitom Josipović, Milanović policije ili Hrvatima, hrvatskim vojnicima, braniocima SMRT.

Zašto Hrvati ne ruše vladu koja ih vodi u propast?

U zemlji je registrirano 360.000 nezaposlenih osoba, državu svake godine napusti 15.000 mladih u potrazi za zaposlenjem i egzistencijom, svake godine umire 15 tisuća stanovnika više nego se rađa. Ukratko, opstanak države i njeno funkcioniranje potpuno je ugroženo. Nakon niza katastrofalnih pokazatelja o stanju u društvu potpuno je suvišno osvrtati se na vladina predizborna obećanja i laži kojima su obmanule mase zasićene korupcijom, neimaštinom i nepotizmom.

Povremeni prosvjedi nezadovoljnih društvenih skupina na Markovu trgu više djeluju kao predstave amaterskog kazališta nego kao organiziran socijalni bunt protiv nesposobne vlade. U ovim povremenim prosvjedima jasno se vidi sva bijeda hrvatske sindikalne scene i ne postojanje solidarnosti između različitih društvenih skupina. Ne postoji solidarnost između branitelja i radnika, poljoprivrednika i umirovljenika ili nastavnika i radnika. Razjedinjenost pojedinih društvenih skupina unutar same skupine ili između sastavnica društva sustavno se potiče upravo iz razloga kako ne bi došlo do kanaliziranja nezadovoljstva u jednoj grupaciji koja može predstavljati ozbiljnu političku prijetnju vlasti.

I tako, dok sindikalne vođe imaju neki vlastiti način komunikacije s vlašću, oporba neki svoj put, poljoprivrednici, radnici, liječnici, branitelji i učitelji neki treći put borbe, Kukuriku koalicija i dalje sa smiješkom na usnama galopira u potpuno uništenje hrvatske budućnosti.

VRATITE SE

Bojovnikov epitaf

Ćiro Blažević: Kaznu Šimuniću natovarili su domaći špijuni

- Ne mogu se složiti s tim patriotima, pod navodnicima kažem patriotima, koji tvrde da je Josip Šimunić zaslužio kaznu. Ogorčen sam jer je Fifa tako rigorozno reagirala - rekao je Ćiro.

- To uopće nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je "za dom i poglavnika". Jadnom Šimuniću to su na leđa natovarili domaći špijuni koji kompromitiraju povijest. On je to izgovorio u jednom zanosu nakon velike pobjede, a to je napravio zajedno s publikom. Pa kaznite onda i sve navijače ako možete! – zaključio je Ćiro.

Josipu Šimuniću deset utakmica neigranja

Osim toga, kažnjen je i s 30 tisuća švicarskih franaka zbog povika "Za dom" po završetku uzvratne utakmice dodatnih kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo protiv Islanda odigrane 19. studenoga u Zagrebu, a u kojoj je Hrvatska pobjedom 2-0 izborila plasman na SP u Brazilu.

Kao što smo već pisali, o Šimunićevom postupku nije ništa zabilježeno u službenom izvješću s utakmice, što navodi na zaključak kako je odluka donesena na temelju drugih izvora pa je se stoga može smatrati političkom.

Uz kaznu od deset utakmica neigranja, Šimuniću će tijekom odsluživanja kazne biti zabranjen i ulazak na stadione tijekom odigravanja tih utakmica.

Ovime je vjerojatno karijera proslavljenog hrvatskog reprezentativca završila, baš kao i ona Roberta Kovača, nakon što ga je slovački sudac Ľuboš Micheľ neopravdano isključio protiv Engleza, a potom je još strašnija nepravda učinjena kada mu je dodijeljeno četiri utakmice neigranja.

Hrvatska i FIFA

ZLOČINAC BEZ KAZNE

Glede Jove Kapičića, dugovječnog Titovog generala, koji je preminuo u 94 godini, riječ je o čovjeku koji je u pravom smislu riječi podijelio sve sa 'Starim', kako su Tita zvale njegove kolege u zločinu, takozvani članovi takozvanog Vrhovnog štaba, uključujući i svoju djevojku. Naime, Jovo Kapičić, koji je u mladim danima Drugog svjetskog rata bio vrlo 'pristao mladić', pošten komunista, s karizmom, ali koja se nije mogla mjeriti s karizmom velikog vođe, imao je djevojku, Davorjanku Paunović. Govorimo o mladoj partizanki, vrlo zgodnoj djevojci na koju su oko bacili mnogi članovi takozvanog Vrhovnog štaba, no, 'Stari' je imao najviše sreće, neki će reći i najveću vlast, te je djevojka grijala 'Starog' u hladnim danima Drugog svjetskog rata. Kapičić se djevojke odrekao 'šutke', što je drugo i mogao s obzirom da je ona odabrala vrhovnog komandanta, iako je od nje taj komandant bio stariji dvostruko? Nažalost, to joj nije donijelo sreću, preminula je prije nego što su Tito i ona 'ozakonili' svoju izvanbračnu zajednicu, nakon čega je 'Stari' upoznao intelektualku iz Like, mnogo učenu Jovanku Budisavljević, također nedavno preminulu, za koju kažu da se vilicom naučila služiti na Titovom Galebu, a bila je 'prva dama Titove tvorevine'.

Komunistički isljednici u Srbiji odlaze, jedan za drugim, no, u Hrvatskoj se pomlađuju, sve su mlađi sa sve većim mirovinama.

Vlastitoga plina imamo za svoje potrebe. Uvozimo ga samo za to kako bi gulili "svoj" narod

U srpnju je, naime, između Hrvatske vlade odnosno ministra Ivana Vrdoljaka i norveške tvrtke 'Spectrum' koja se bavi seizmičkim istraživanjem podmorja potpisan ugovor ('ispod žita', nap.a.) o 'topničkom' skeniranju dna hrvatskog dijela Jadrana, pod morskom površinom od preko 30.000 metara četvornih, u svrhu lociranja mogućih nalazišta nafte i plina. Istraživanje je počelo na strah i trepet jadranskih skuša i srdela; doduše, dragi Norvežani sve to rade 'džabe', jasno, bez ikakvog natječaja!

Usput, gradnja LNG terminala u Omišlju na Krku stajala bi oko 630 milijuna eura, a u pogon bi mogao biti pušten 2019. godine; 'vrućih' investitora standardno nema na vidiku!? Sveopćoj plinomaniji pridružio se i naš premijer. Zoran Milanović i 'plinski' ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak putuju u Baku, Azerbajdžan, gdje će biti potpisan Memorandum o razumijevanju na budućem tzv. Južnom plinskom koridoru. Spajanjem na azerbajdžanski Transjadranski plinovod Hrvatska ima priliku postati važan faktor u energetskoj stabilnosti Europe. Cijevima dugim 520 kilometara, od grčko-turske granice preko Albanije do juga Italije godišnje bi u Europu trebalo dotjecati 16 milijardi kubičnih metara plina. „Hrvatski je vitalni interes, da se od Albanije, iz koje taj plinovod vodi u Italiju preko Jadranskog mora, povuče jedan krak po našoj obali Jadrana“, jasna je bila šefica 'plinske' diplomacije Vesna Pusić na sjednici Vlade koja je prihvatila Memorandum o razumijevanju između Azerbajdžana, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore o suradnji u provedbi plinovoda.

Konzorcij Shah-Deniz svečano će obznaniti, na časnu riječ, kako će uložiti u projekt tzv. Južnog plinskog koridora sitnicu, oko dvije milijarde eura dok bi gradnja trajala tek četiri godine…a plin bi prema Hrvatskoj potekao početkom 2019. Tada će vjerojatno i onaj ostatak ostataka hrvatske industrije biti u stečaju ili u najboljem slučaju u Linićevoj predstečajnoj nagodbi a većina vlasnika obiteljskih kuća i tako je zbog visoke cijene plina prešla na sigurni i dvaput jeftiniji sistem grijanja-na drva iz još uvijek naših šuma!

Fantazmagorija hrvatskih 'plinomana'

Cjenovne tarife bile bi tako podijeljene na tri kategorije. Prva su stanovi do 35 kvadrata. U drugoj su stanovi od 35 do 55 kvadrata, a svi koji žive u stanovima većima od toga plaćali bi najskuplji plin. Studija je šokirala mnoge jer bi na taj način plin nekima poskupio i do 35 posto. „Sada će cijenu plina povisiti ovisno o kvadratima stana, uskoro budu po broju dimnjaka, a zatim po broju metli u stanu ili po broju banana koje pojedu kreatori ovakvih ideja za poskupljenje“, sarkastičan je bio Branimir Molak. A što će biti tek s energentima kad se iz zatvora u Kukuriku vladu vrati 'road-killer' Ratko Čačić pa 'udari' po milijardama kuna teškim, hidrocentrali Ombli i termocentrali Plominu C, imat' ćemo energije za cijelu Europu a zaposlit ćemo i koju stotinu 'inkasatora' struje i plina!?

Nego, smrkne nam se pred očima. Uvoz svinjetine skočio 300 posto, mlijeka 175 a jaja čak 524 posto… Samo u prošloj godini zatvorili smo/su 2800 mliječnih farmi pa uvozimo čak 40 posto mlijeka, 'mlijeko vam materino'; a 'mliječni' ministar na Baliju mazi orangutane… puca njemu njegov debeli prsluk!? Pa, umjesto plinomanije i plinovoda izgradimo jedan mlijekovod do alpskih zemalja Slovenije, Austrije ili Švicarske, uštedjeli bi barem na mliječnom transportu a mogli bi od sreće i zajodlati… jo, jo, jo, jodli, jo, jo, jo, jodli!

Pozadina partizanskog zločina u Vrgorcu u siječnju 1945. godine

Prema dostupnim podacima, zločin u Vrgorcu dogodio se krajem siječnja 1945. godine, u vrijeme kada je Titova partizanska vojska primala dvostruku pomoć, od britanske vojske (s dijela apeninskog poluotoka i dalmatinskih otoka) te od sovjetske vojske koja se od rujna 1944. godine nalazila na prostoru Srbije i Vojvodine. (Također, pod sovjetskim operativnim zapovjedništvom na prostoru Srbije i Makedonije nalazile su se bugarske postrojbe.) Vrhovni stožer Titove partizanske vojske (Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije) nalazio se u Beogradu, kojeg su 20. listopada 1944. godine zauzele sovjetske postrojbe.

Vremenski i uzročno partizanskom zločinu u Vrgorcu prethodili su pogoršani odnosi između partizanskog vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom i britanskih vojnih vlasti. Naime, do (iznenadnog) leta 19. rujna 1944. godine na područje pod sovjetskim vojnim nadzorom,[3] Tito se od početka lipnja 1944. godine nalazio na otoku Visu.[4] Vis je tijekom 1944. godine bio jako britansko uporište, a nadzirale su ga britanske postrojbe s južnog dijela apeninskog poluotoka. Od Titovog odlaska na područje pod sovjetskim nadzorom, odnosi između Tita i britanskog vodstva ubrzano su se pogoršavali.

“Kopiju ovog telegrama šaljem maršalu Staljinu. Kako Vam je poznato, mi smo se s Maršalom [Staljinom] i sovjetskom vladom dogovorili, da koliko god je moguće nastavimo zajedničku politiku prema Jugoslaviji i da naš utjecaj treba tamo biti ujednačen. Izgleda, međutim, da Vi nas tretirate na pojačano nepravičan način. Možda se bojite zbog svojih ambicija da okupirate talijanske teritorije na sjevernom Jadranu, te sa sumnjom i odbojnošću gledate na svaku vojnu operaciju na Vašoj obali koju poduzimamo protiv Nijemaca. Već sam Vam zajamčio da će sva teritorijalna pitanja biti rezervirana za mirovnu konferenciju gdje će se o njima suditi bez obzira na ratna osvajanja pa takvi problemi zacijelo ne bi smjeli ometati vojne operacije sada.”[6]

Osim zbog toga, Churchillova poruka Titu (i Josifu Staljinu) ukazivala je na uvjete u kojima se izgrađivala partizanska vlast na (istočnojadranskoj) obali od crnogorskog primorja do Knina od jeseni 1944. godine. Britanska strana bez prikrivanja naglašavala je kako je Tito živio “tri ili četiri mjeseca živio pod našom zaštitom na Visu”, te je ”odjednom odmaglio, ne ostavivši adresu, već stražare nad svojom pećinom da ispadne da je još ondje”.[7] Takav postupak Churchill je doživio ne samo kao osobnu uvredu, nego i kao akciju u kojoj je nemali utjecaj imala i sovjetska strana. Iz tog razloga, Churchill je svoj telegram od 2. prosinca 1944. godine poslao i Staljinu. Cilj je bio jasan – ukazati sovjetskom vodstvu kako Tito izigrava britansko-sovjetski dogovor o njihovom ravnomjernom utjecaju na britansku štetu. Uz ostalo, Churchilla je zanimalo je li u takvo Titovo ponašanje upleteno i sovjetsko vodstvo, i ako je, u kojoj mjeri.

U takvim uvjetima, najvjerojatnije krajem siječnja 1945. godine, likvidirano je bez suđenja više od 40 hrvatskih civila u okolici Vrgorca.

Pokolj u Voćinu i okolnim mjestima

U tom nadaleko poznatom masakru i kulturocidu srpske su snage ubile između više od 55 hrvatskih civila u Voćinu, a povijesno zdanje crkve koji je bila spomenik kulturne baštine I reda razorili do temelja.

KRONOLOGIJA:

Osebujnost ovog slučaja je to što je ovo najdokumentiraniji ratni zločin, jer su se inozemni medicinski stručnjaci na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba vrlo brzo pojavili na prizorištu zločina, čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičkuistragu. Prema forenzičarskom izvješću objavljenom 19. prosinca u Zagrebu, pronađena su 43 leša: 15 je bilo žena od kojih je 12 imalo između 57 i 76 godina; a ostalo su bili muškarci, od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Većina je smaknuta vatrenim oružjem, no sedmero je bilo spaljeno a jedna je žrtva imala rane za koje se pretpostavlja da potječu od sjekire. Valja napomenuti da je jedna od žrtava bio S.N., 77-godišnji Srbin, koji je prema izvještaju za autopsiju preminuo od krvarenja. Mjesni svečenik je izjavio da je on poginuo u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede. Mještani su novinarima izjavili da su odnosi sa Srbima u tom kraju bili dobri te da prva tri mjeseca nakon što su Srbi samovoljno preuzeli vlast u Voćinu nisu puno patili.

U prosincu 1991. Godine Ivicu Bona, Dragu Ivankovića, Gorana Salača I Vladu Supana dočekalo su Šešeljavi četnici, tukli ih i meltretirali, natjerali ih da sami iskopaju grobove a zatim ih ubili. Nekoliko dana ranije, Srbi su predvođeni Rajkom Bojčićem, koji je tada bio “komandant štaba” u Voćinu upali u dom Ivana Šimića te poklali i masakrirali njega, njegovu suprugu Mariju i njegovu punicu Veroniku Ament, i to samo zato što su znali da jnjihov sin pripadnik Hrvatske vojske. Jedan od Srba koji su sudjelovali u tom pokolju, Stevo Šimić, danas prima mirovinu Republike Hrvatske.

Susjeda Katica Tomić bila je nazočna kad je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića davši nakon toga “svojoj braći” da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. Nakon toga su ga stavili na cestu, polegli pored strvina ubijenih svinja, polili benzinom i zapalili. U panici od Hrvatske vojske prilikom povlačenja, naoružani četnici natjrali su Srbe i Hrvate na povlačenje, a kako stariji ljudi, koji su smatrali da se nikome ništa neće dogoditi, nisu htjeli otići s ognjišta, ubrzo su ubijeni. Tomo Martinović i njegova supruga Katica nisu htjeli napustiti kuću, a Srbi sui h zavezali za drvo u dvorištu i sjekirom im odrubili glave, a zatim su te iste glave nogom nabijali po dvorištu. Da tim četnicima ništa nije sveto pokazali su ubojstvima starijih srpskih mještana koji nisu htjeli napustiti svoj dom. Četnici sui h ubijali i ostavljali na kućnim pragovima.

Za to vrijeme, u podrumu, odakle su izvučeni ubijeni Hrvati, skrivala se 81-godišnja starica Jelena Dorić koja je u naručju držala šestogodišnjeg Danijela Medića, sina ubijenog Branka, a kako su bili zatrpani vrećama i kutijama to ih četnici nisu primjetili pa su na svu sreću preživjeli taj stravičan pokolj. Na cesti prema Voćinu četnici su uhvatili Stjepana Jurmanovića i ranili ga. Stjepan je nekako dopuzao do svog dvorišta, gdje ga hvataju Obrad i Mitar Simić, te Rade i Milan Ivković, koji su Stjepana zaklali, odrezali mu grkljan, iskopali oba oka i nožem mu razvalili usta. Takvog ga je pronašao sin Miroslav dva dana kasnije, kad je Voćin oslobođen.

Nakon ubojstva Jurmanovića četnici nastvaljaju svoj krvavi pir, pa su nedaleko od tog mjesta zaklali Stjepana i Mirjanu Štimac te ih zapalili zajedno s kućom. Nekoliko kuća dalje ubili su Stjepanove roditelje Jakoba i Angelu Štimac, koje je pronašao sin Miško, kad je stigao u oslobođeno selo. Poznato je da se njihov ubojica Obrad Simić često znao hvaliti time, ali i ostalim svojim stravičnim zločinima.

Strahujući za svoj život, Rozalija Tomolo spavala je kod prijateljice, ujutro se uputila kući da bi nahranila stoku i zatekla četnike kako ubijaju sce pred sobom. Vračajući se prijateljici, rafalom ju je pogodio četnik Milan ivanović.

U kuću obitelji Dorić također upadaju Četnici, razbijau i lome sve pred sobom. Na krevetu sječivom za meso ubijaju 81-godišnju nepokretnu staricu Paulinu Dorić, a zatim ju pale.Rušeći, paleći i ubijajući od ulice do ulice dolaze tako do kuće obitelji Božičković, koja se brinula o Mari Ivanković, koja pak nije htjela otići iz kuće pa su je četnici zaklali i odrezali joj glavu.Nekoliko metara dalje, četnici upadaju u kuću obitelji Matanić, gdje žive 65-godišnji supružnici Franjo i Marija. Grupa Srba, sumještana, znajući da im je sin Darko pripadnik HV-a, ispalili su zolju na njihovu kuću, a nakon što su izašli iz kuće pokosili sui h rafalnom paljbom. Isto se dogodilo i Julki šimić, koja je živjela sama.Četnici upadaju u kuću u kojoj žive Dragutin Volf i njegova supruga Ana, koja je netom prije toga na nagovor supruga pobjegla, a Dragutin je ubijen hicem u lice i iznesen na ulicu kao opomena ostalima. Susjed je kao počinitelja prepoznao Milana Ivanovića, koji je ubio starca zato što su mu sinovi bili u HV-u!

Grupa četnika, među kojima su bili Drago Starijaš, Sreto Vasiljević, Slobodan Bosanac i Rajko Vučković, uhitili su Hrvate Franju Banovca i Dragu Jurića te ih mučili sve do dolaska na lager Sekulince gdje im je svakodnevno prijećeno smrću. Ondje je Jurić razmjenjen, dok su banovca likvidurali četnici Zoran Miščević, Slobodan Bosanac i Dragan Starijaš.Prilikom akcije Hrvatske vojske kod Mokrog polja zarobljeni su pripadnici ZNG-a Mirko Vučeta i Tomislav Šimanović koji su mučeni od strane četnika u Voćinu.Šimanović je zamjenjen za Savu Tanovića, a Vučeti se nakon što je prebačen na lager Sekulince gubi svali trag.

U listopadu 1991.godine voćinski četnici provodili su raciju na predjelu Prevenda i uhitili 33 mještana među kojima se nalazio i Drago Dorić kojeg si izdvojili iz grupe, vezali za stablo, mučili i tukli, a o njegovoj sudbini se ni danas ne zna. Josip Pajtl bio je početkom listopada uhićen i nakon maltretiranja oslobođen, ali pred povlačenje Srba “komandir milicijske stanice” u Voćinu, Milan Crnobrnja naredio je njegovo ponovno zatvaranje. Josip je tada zamolio stražara da skokne po cigarete što mu ovaj dopušta, ispred trgovine nailazi na grupu Srba među kojima je i Đoko Obradović, koji ga provocira, a potom i ubija. Slično se dogodilo i Željku Galoviću, koji je samouvjereno, jer je bio dobar prijatelj sa nekoliko Srba, krenuo prema Humu, ne slušajući upozorenja. Tu su ga uhvatili četnici Veselko Petrušić i Ranko Lukić, koji je bio njegov prijatelj, pa su ga odveli u jednu kuću gdje ga je taj “prijatelj” Lukić zaklao.

Majka Gorana Salača ispričala je nakon okupacije Voćina što se sve događalo tijekom srbočetničke i jugokomunističke okupacije. Prisjetila se je kako je Hrvatima bio zabranjen odlazak u trgovinu i kupovanje kruha, a kad bi se to i dogodilo, dobivali bi onaj star i po nekoliko dana. Njezin sin Goran često se s njom skrivao po kući, a nakon što su Srbi upali u njihovu kuću četnik Drago Starijaš odveo je Gorana sa sobom. Nakon što je pušten kući Goran se morao javljati na raznu obvezu gdje je zajedno sa još trojicom mještana tovario i razvozio streljivo. Nakon toga mu se gubi svaki trag. Njegova majka u svojoj je izjavi kazala kako se raspitivala o sinu i uvijek je dobivala oprečne informacije, dok nije srela stanovitog Voju iz Popovaca koji joj je kazao da je pobijeno nekoliko mještana među kojima se očito nalazio i njezin sin. Marija Ivezić iz Huma također jedna od preživjelih koja je govorila o zločinima, ispričala je kako su četnici upali u njenu kuću, izvukli njezina oca ispred kuće gdje ga je pred njom zaklao sumještanin Ranko Lukić.

Žrtve četničkog masakra u Voćinu, lager Sekulinci, Hum, Bokane

Napomena: ovaj popis nije konačan, ovo su samo osobe za koje postoje sigurni i pouzdani podaci, nema podataka na koji način su stradli Majdandžić Metod I Majdandžić Marija, Runje Zorica, Bartolović Marko, Scheitl Frane, Gehringer Johan, Hamerbacher Franz, Vogler Franz...

BLAŽENE DRINSKE MUČENICE

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu su živjele poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica). Iako su činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, 11. prosinca 1941. četnici su opkolili Marijin dom i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda, nakon čega su opljačkali i zapalili samostan.

Sestra Berchmana ostala je desetak dana u Sjetlini u zatočeništvu, a zatim je, kako joj je rečeno, trebala poći u Goražde k ostalim sestrama, koje su već bile ubijene. Četnici koji su je odvezli izjavili su po povratku da je sretno stigla svojim sestrama, ali ona je 23. prosinca ubijena kod pračanskog mosta.

U Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu 24. rujna 2011. održana je beatifikacija Drinskih mučenica, koju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca salezijanac kardinal Angelo Amato.

ZATOR ZEMLJE BOSNE

Anto Baković, Dječak s Drine, August Šenoa, Zagreb, 1996.

Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.

O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.

Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se vise produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički cista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.

Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Kriznom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.

Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.

Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šešeljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.

Nataša Bašić

Srbija i hrvatski režim protiv vukovarske žrtve

Evo na jednom skupu vođa agresivnijega dijela srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac govori o navodnoj demonizaciji ćirilice u Hrvatskoj, u kojoj se to pismo izjednačava s tenkovima, a kao potporu u promidžbi svoje velikosrpske politike pokušao je uvući, kako kaže, Bosance i Crnogorce, koji riskiraju da u Hrvatskoj zbog "totalitarne jezične politike" i "nedostatka tolerancije" budu diskriminirani. Pupovčeva promidžbena poruka, naravno, kao i navodno pokrštavanje srpske djece 1992., kojom je tada pokušava uzbuniti svjetsku javnost zbog, navodne ugroženosti Srba, nemaju nikakve osnove u stvarnosti.

Dakle, dvije trećine hrvatskoga naroda, koje su na nedavnom referendumu odbile nasilno nametanje ideoloških definicija braka te gotovo 700 tisuća ljudi koji su zatražili održavanje referenduma, kojim bi se spriječilo nasilno i protuzakonito posrbljivanje Vukovara, Pupovčevi beogradski mentori, s najviše su razine, dakle iz srbijanske vlade, pokušali kao i 1991. demonizirati te u međunarodnoj javnosti staviti izvan zakona. Iz srbijanskoga pamfleta, Pupovčeva nastupa i politike aktualnoga režima u Hrvatskoj može se očitati u ovoj igri i bešćutnost prosrpskih aktera prema hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije, koje bi trebale, umjesto tenkovske agresije devedesetih godina, sad prihvatiti srpsku jezičnu agresiju, koja samo drukčijim sredstvima s vukovarskoga područja želi potisnuti Hrvate, jednako onako, kako se to činilo jugoslavenskim i četničkim tenkovima.

Osim toga, vjerodostojnost i iskrenost srpskoga suočavanja s vlastitim zločinima moguće je dugotrajno provjeravati, ne samo u odnosu prema hrvatskoj manjini u Bačkoj i Srijemu, nego i u delegitimiranju četničkoga pokreta, koji je u Srbiji legaliziran kao nacionalna vrijednost, premda su njegovi zločini u zvjerstvima nad Hrvatima, muslimanskim Bošnjacima i drugim nesrbima po svojoj monstruoznosti nadilazili rafiniranije fašističke zločine. Hrvati se ne trebaju bojati ni domaćega režima, koji umjesto rješavanja temeljnih gospodarskih i socijalnih pitanja, zapravo vlastitu nesposobnost prikriva vođenjem ideološkoga rata protiv neistomišljenika.

Zahvaljujući svom položaju Hrvati imaju na raspolaganju cijeli instrumentarij vlastitih i međunarodnih pomagala za obranu od velikosrpskih politika. Nu preduvjet za uspješnu obranu od nasrtaja iz Srbije nije oblikovanje srpske svijesti po hrvatskim željama, nego ponajprije otvaranja pitanja lustracije nad vlastitim jugoslavemskim politikama i političarima, koje su hrvatski narod i njegovu državu stajali toliko nepotrebnih žrtava.

BOGAT SAM – IMAM VLASTITI SUD

mogu i ja

Ovo je moje već petnaesto predstavljanje knjiga. Svejedno, nisam uspio daleko doprijeti. Ne čitaju me ni moji fratri, Makoviću nisam ni do koljena, a Visković nije ni čuo za me. Neki od književnih vedrenja i oblačenja, po nalogu svojih gazda morali su me čitati od slova do slova. Svejedno o tomu šute, zaslužujući od svojih brucoša čistu jedinicu iz metodologije. Tako mi olovke, pisat ću dok me ne izda ovo glave. Makar za me ne čuo ni Soroš.

Što je meni pisanje reći ću malom slikom. Sedmogodišnja cigančica presretna je jer je našla jabuku na tržnici, pedesetogodišnji poduzetnik izubija ženu jer nije zaradio milijun nego devetsto tisuća. Ako je svrha života radost onda je cigančica pametnija, od poduzetnika. Svoj cilj postiže moćno i tako lako. Ako je svrha književnosti traganje za Lijepim, meni se osmijehnula književna sreća: radim samo za Lijepo i radim samo ono što je mene volja. Koga briga što o tomu misle sve vlasti. I baš me briga zna li za me novinstvo i kritika. Književnost ovakve vrste nema tko zaustaviti. Zato zahvaljujem Bogu što imam velik prozor i nebo slobode. To je zapravo jedino što imam.

Tko mi daje pravo suditi? Svjetska Pravda. Vladimir Dedijer četrdeset je godina bio sudac i istražitelj Russelova suda. Na optuženičku je klupu doveo čak i predsjednika Ujedinjenih naroda. A bio je sam svoj predsjednik, sudac i mjera moralna i etička. Nije ništa drugačiji ni Simon Wisental, ni Efraim Zurrof. Po pravu kojim su oni sudili, po istom pravu sudit ću i ja. Zato sudim: Sud povijesti i istine večeras pred vama svjedocima otvara dvije rasprave. Odlukom suda nevini se oslobađaju nepravedno izrečene krivnje, a krivokletnici i ubojice priivode se pravdi.

istraga,

pravorijek presude.

Br. 1/ 2007.

Dana 19. travnja 1947. godine, po planu Zločinačke udruge stvorene od vrhova Komunističke partije Jugoslavije i slobodnozidarske ćelije “Nova Jugoslavija”, pripadnici tajne službe Ozn-e ili Udb-e uhitili su fra Mateja Vodanovića, fra Serafina Rajića, fra Alberta Bukića, fra Leonarda Bajića, fra Josipa Viskovića, fra Petra Grabića, fra Antu Antića i fra Miju Anušića. Prije toga ubili su industrijalca Josipa Szabu i radnike Franju Hroudu i Silvestra Badovinca, a za ubojstvo optužili Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Vladimira Kvasnicu i Jolandu Bauer, tajne članove tajne terorističke udruge, osnovane u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, na čijem je čelu bio fra Matej Vodanović, povezan sa stranim špijunom fra Jozom Mikulićem.

Na temelju pismenog iskaza idejnog tvorca Operacije Gaon udbaša Nede Milunovića, danog pod pritiskom vlastite nečiste savijesti, svi optuženi i osuđeni žrtve su prethodno imenovane Zločinačke udruge i potpuno su nevini.

Optuženi i osuđeni gospodine:

Skidajući s vas lažnu optužbu proglašavam vas časnim ljudima, žrtvama teškoga zla i mučenicima. Stid koji su vaši mučitelji na vas nabacili neka promijeni svoj obraz: neka bude trajan znak na onima koji se Boga ne boje i svijeta ne stide, te i čine silu Zločinačkih udruga.

Zločincima sramota dovijeka!

Br. 2/2007.

Sud Povijesti i Istine: na temelju osnovane sumnje i provedene istrage za osnutak Zločinačke udruge i montažu sudskog procesa zvanog “Operacija Gaon” u kojoj su lažno optužili i pogubili nevine ljude, privodi na saslušanje slijedeće osumnjičenike:

2. Hinka Krizmana, Ivana Ribara i sve druge koji su udruženi u Zločinačku udrugu naredili zločinstvo namještenog procesa kako bi jednom zauvijek zatrli redovništvo u Hrvatskoj. Na temelju pisane izjave sudionika Zločinačke udruge osumnjičenici su stvarni nalogodavatelji namještenog procesa, te su uz izvršitelje jednako odgovorni za zločinstvo.

4. Vrhovnoga suca Stjepana Ivekovića i sudsko vijeće. On je znao da je riječ o namještenom procesu. Svejedno je potvrdio nepravednu presudu suca Livija Angera.

6. Medije, novinare, pisce, kovače javnog mnijenja i sve one koji su šezdeset godina blatili nevine žrtve, služeći obijesnim gospodarima.

Sud Povijesti i Istine ne nalazi ni jednu olakotnu okolnost koja bi mogla igdje i ikada smanjiti odgovornost Zločinačke udruge i svih onih koji su u njoj sudjelovali. Sud stoga pod punom odgovornošću, ničim ne dvojeći oko presude, na dan 19. travnja 2007. donosi slijedeću presudu:

Žrtvama čast i pokoj vječni!

Sud Povijesti i Istine

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

Oprostiti ne znači zaboraviti, jer kada bismo zaboravili, ne bismo imali što oprostiti!

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Pjesmu izvodi Đuka Ćaić

Hrvatski ratnici

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće:

I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats".

"Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet".

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji.

Medijski rog za svijeću

Iako se može govoriti kako je upravo hrvatski mentalitet pogodan za profaniranje „sakralnog“ čini se kako to nije na razini endema već je to svojevrstna pandemija. Podvlačeći crtu pod sve izrečeno lakše je shvatiti zašto je čovjek, udivljen sferama znanja i zvanja, a nesklon trudu glede postignuća istih, sklon a priori prihvatiti i apologirati stavove za koje mu je, putem medijske manipulacije, sugerirano da su „znanstveni“. Pojednostavljeno rečeno; ne mali broj mojih sugrađana, sumještana, sklon je nekritički i, često u suprotnosti sa zdravim razumom, prihvatiti tvrdnje koje su mu servirane kao „moderne“ i „znanstvene“ i „napredne“ a ne bi li se i sam ukrcao u „vlak prosvijećenih“ iako mu u njemu, sukladno osobnom habitusu, nije mjesto.

Posebnost je Hrvatske što su nakaradne stavove, ali samo prilikom glasovanja na ovom referendumu, na trenutak prihvatili i oni naši sugrađani kojima je sugerirano da je glasovanje protiv glasovanje protiv Države Hrvatske. Jer puno je Negoslavaca. Dodatna je tragedija tih jadnika što su osuđeni živjeti u Državi koju instiktivno mrze a čija je mržnja toliko slijepa da ne vide kako od prošlog ljeta te Države ionako više nema. Ovaj put definitivno.

Pamtim očajničke pokušaje nekih skojevki i skojevaca u Novom listu da supstituiraju odlazak, uistinu barda – Zdravka Zime jadno i bijedno i najčešće prostački unatoč očevidnom trudu. Baš u svezi s prethodnom relacijom držim umjesnom zamjedbu kako je nekad, nekad davno, davno obrazovanje svojim laureatima uz neosporno znanje podarivalo i njegovo veličanstvo maniru. U sadašnje vrijeme manira nije na cijeni. Iz svojih osobnih opažanja svjedočim kako nije rijetkost današnjeg inteligenta ili barem osobu kojoj diploma daje za pravo reflektirati na taj status - zateći kako, ne pokrivši usta dlanom, zijeva poput onog lava na MGM foršpanu. Također, zamjećujem kako je nekima pranje ruku prije jela neobično zahtijevan čin a na što se nadovezuje iznimna štedljivost glede trošenja sapuna na dnevno tuširanje.

Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Zoran Pusić „naredio“ linčovanje Miljka

Dvojac je konsterniran time što policija nije našla ništa kažnjivo u poruci koju je Miljak uputio Nataši Jovičić, pa su se otvorenim pismom obratili ni manje ni više nego: potpredsjedniku vlade i ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću i glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. U svemu je najčudnije to što se oni predstavljaju kao demokrati, a drugima bi zabranili govoriti i pisati, te pod svaku cijenu traže discipliniranje takvih, kad već trenutno strijeljanje nije dopušteno.

Ostaje za vidjeti je li u ovoj državi dosita postoji paravlast, koja je ustvari prava vlast, a koju predstavljaju Zoran Pusić, Vesna Teršelić i Ivo Godstein. Ukoliko se nakon ove intervencije pokrenu državni mehanizmi protiv Miljka, to će biti najbolji dokaz kako stvari u Hrvatskoj funkcioniraju.

TKO SU 'MENTALNI HADEZEOVCI' I KAKO IH PREPOZNATI?

„Disciplinirano biračko tijelo“ ove nekada možda svete, ali danas veleizdajničke, podaničke, protu-suverenističke (prema vani), bahate, interesno-umrežene organizacije (prema unutra), je najveće u zemlji, a po svojoj strukturi veoma slojevito i raznoliko. Od interesno uvjetovanih uhljeba, domoljuba realista, do emocionalno-nerealnih ovisnika.

Zaražene virusom odaju slijedeći simptomi: „Hrvatska je mala, slaba, mi ne možemo, mi ne smijemo, ne da svijet, mi smo nesposobni sami voditi zemlju pa nam to trebaju pokazati stranci, mi možemo biti samo dobri sluge, i ovakav nesavršeni hdz najbolje je i jedino rješenje za Hrvatsku, a tko bi drugi, drugi i ne postoje, ne mogu se ujediniti niti dobiti više od 0,5% glasova, glas za druge je rasipanje glasova i glas za sdp, bolje je birati manje zlo, hdz je jedini spas od crvene bande, ne ćemo, ne znamo, ne možemo i ne smijemo Hrvatskoj osigurati nikakav kvalitativni pomak i pozitivnu promjenu, ali smo bolji sluge od ovih, spremni smo i želimo doći na vlast pod svaku cijenu, odnosno biti odaniji Bruxelleski podanici i upravljači Hrvatske“…

Za sve ostale postoji brz i efikasan lijek, samo jedan mali „klik“ u glavama ljudi kojim se definitivno odustaje od veleizdajničkog hdz-a, a kojim se brzo otvara mogućnost spasonosnog sve-hrvatskog, državotvorno-domoljubnog, demokršćansko-pravaškog zajedništva, BEZ hDZ-a. Spasonosni lijek novi je na tržištu, medicinski dokazan, bez ikakvih nus-pojava i najvažnije potpuno besplatan, a zove se Ustaničko cjepivo.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Omladina br. 3, studeni 1937.

FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM

Što je uopće fašizam? - Svakako je to pitanje malo nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost" i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.

Što bi imalo uopće značiti "fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli: "fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija: demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti sat!

Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do krilatice o "fašizmu"?

Rusija je preko noći postala "najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova, parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi 'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris 1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo: sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i, kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".

Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put, bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo... I zbilja, što vidimo? Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma; ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom javnošću kao fašiste. - Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je točno prema direktivama Kominterne!

Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi. Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu? Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i jedini razlog.

Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku. Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači, ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo značajno, i Stjepan Kranjčević u članku "Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire "Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje). Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle, upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).

Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer, konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na "suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu upornost.

Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle, sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi, čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka, pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja. Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove. Nizozemske veličanstvene slikarske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu, Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra, Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića, Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića, Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca. Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji čovječanstva?" (Lukas)

Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati "seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.

Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof. Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda, dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti. U čemu da se traži srodnost?" "Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona. Svatko, tko ga u tom nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod 'srodan', posve 'tuđ'."

A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj "demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku, pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već odavna iskusili!

Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i prozirna.

U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo. Konkretno: kad se sa svim silama nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod, onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači jačati njegovu svijest.

Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848. godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A. Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).

I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko, uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije. Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.

Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća, nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".

BOLJŠEVIČKO KUKAVIČKO JAJE

U svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” tiskanoj 1992., bivši revni komunistički dužnostnik, danas možda jedan od rijetkih istinskih obraćenika, dr Zdravko Tomac opisuje kako je došlo do odluke da se državnost današnje Republike Hrvatske temelji na jedmoj srbokomunističkoj izmišljotini poznatoj pod nazivom ZAVNOH.

Najžešće borbe, navodi Tomac, vodile su se oko pitanja “kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta”.

Druge “antifašističke” smicalice nije vriedno ni spominjati osim možda onoga dijela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane “Ustavne komisije” u kojoj su bili on, u svim manipuliranjima omniprezent demon Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Ljubo Valković, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, ‘Zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti’.

Ne znam što dr. Tomac, koji je, kako kaže, raskrstio s KGB (komunizmom, globalizmom i bezboštvom) danas o tome misli i jesu li još i danas za njega jugokomunizam i ono što današnji neoboljševici u Hrvatskoj zovu “antifašizam” dva različita pojma ali, čitajući njegove današnje napise, ima nade da će jednoga dana, prije nego što ode na onaj bolji, pravedniji svijet, objaviti i svoje pokajanje za svoj vrlo visoki udjel u podmetanju tog komunističkog kukavičjeg jaja u Ustav republike Hrvatske i zatražiti da se, bez ikakvog oklijevanja, iz njega izbaci.

ZAVNOH – ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI ILI – SRBOKOMUNISTIČKA FATAMORGANA

Radi razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.

Ocijenili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se, uz blagdan sv. Ante, taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni.

Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama upriličili su da im na to ‘zasjedanje’ kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, nedavno prebjeglog pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. iz Zagreba pobjegao (po noći prenesen) na tkzv. oslobođeni teritorij.

Na tom sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik Šibenčanin Bumber, koji je nedavno , po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke, s cijelom svojom bojnom prišao partizanima.

Posljedično ni jedna odluka ZAVNOH-a nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.

Za Dom Spremni! Ja Sam Zvonimir Došen

Ružama odana počast ubijenim hrvatskim sveučilištarcima

Kao i prošle godine, na ogradu je položeno stotinu ruža s imenima ubijenih studenata. Također je još jednom upućeno pismo Rektoru i Dekanu, a u kojem je naglašeno da je Tito odgovoran za smrt oko tisuću hrvatskih studenata iz vremena kada je na Sveučilištu u Zagrebu, tada jedinom sveučilištu na hrvatskim prostorima, studiralo tek oko pet tisuća studenata.

Matićevo ministarstvo ponovno građevinskim strojevima na žrtve komunističkih zločina

U grobnici se, koja je otkrivena za ranijih građevinskih radova na Novom groblju, nalazi više od 40 civila odvedenih koncem siječnja 1945. iz kotarskog zatvora OZNA-e u Ljubuškom u pravcu Vrgorca. Partizanske jedinice strijeljale su civile bez bilo kakvog suda i presude. Sa navedenom skupinom civila prema Vrgorcu odveden je i fra Maksimilijan Jurčić, ujak Ljube Jurčića, ali je izdvojen iz skupine i strijeljan uz lokalnu prometnicu prema Kotezima. Posmrtni ostaci fra Maksimilijana identificirani su i pokopani 2009.

Na lokalitet masovne grobnice odmah po saznanju kako se vrše iskapanja stigao je i fra Miljenko Stojić u svojstvu voditelja Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe o stradalim hercegovačkim franjevcima, ali i kao dopredsjednik Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. Stojić se na lokalitetu masovne grobnice pojavio u pratnji Vice Nižića, predsjednika povjerenstva Općine Ljubuški za stradale osobe iz Drugog svjetskog rata s čijeg područja, pored Općine Čitluk, smatra se, potječe većina žrtava zločina.

Na njegove riječi mladi vojnici su reagirali na način da su ugasili tešku mehanizaciju i pažljivo, četkicama počeli otkapati žrtve ovog komunističkog masakra.

Fra Miljenko je još jednom uputio apel nadležnom Ministarstvu branitelja i voditeljima ekshumacije da zbog pijeteta prema žrtvama ekshumaciju obave dostojanstveno, ne uništavajući dokaze i posmrtne ostatke kao što je to bio slučaj u Sincu.

Prema riječima voditelja ove ekshumacije Mire Landeke, rok za ovu ekshumaciju je tri dana.

POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA

I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM

Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.

Kojim mjerilima valja mjeriti političare?

Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.

I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.

Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:

2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.

Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.

4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.

Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala

Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.

U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.

O domovini

Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.

Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta.

Rankovićevci

Ovaj tekst je, zapravo, opis nekih njihovih dvogodišnjih aktivnosti u državi Hrvatskoj. No, prije nego pristupim obradi teme, koju sam sam sebi zadao, ne mogu ne konstatirati da je ugled hrvatske policije iz godine u godinu kopnio od završetka Hrvatskog obrambenog rata. Tome je pridonijela najnovija politika obiju vladajućih, u odnosu prema Narodu i Državi, istospolnih zajednica. Treba priznati: svak je se godinama okašao na policajce, a posebno drogeraši, pijanice, propalice, lopovi, kriminalci… Policajcima nije bilo dostatno dopušteno ni da sami sebe štite, a kamo li građane hrvatske Države. To se događalo i u vrijeme kad je Ranko Ostojić bio ravnatelj policije. Međutim, kad je Ranko postao ministar policije, prije nepune dvije godine, policija je od prvog dana Rankova mandata postala i postajala nešto sasvim drugo; može se slobodno reći da je iz jedne krajnosti otišla u drugu. Očekivali smo da će policija prvenstveno štititi časne, poštene, normalne ljude; one koji se ne boje boriti se za pravdu i svoja zakonska prava.

Skoro sve podatke, koje ću u daljnjem tekstu kronološki iznijeti, prikupio sam iz praćenja vladajućih medija u Hrvatskoj. Nažalost, to nisam mogao učiniti iz hrvatskih medija, jer oni jedva da i postoje; npr. danas ne postoje ni jedne dnevne hrvatske novine u Hrvatskoj.

I sam sam imao, 15. veljače 2012. godine, na pravdi Boga, okršaj s jednim pomilovanim četnikom i jednim kvazihrvatom, koji je završio vezanjem ruku, jednonoćnim pritvorom i montiranim sudskim postupkom samo zato što pišem ovako kako pišem i što živim ovo što pišem. Od tada su moji tekstovi još ubojitiji i još više ad rem i ad hominem. Dok su me vezali rekao sam, između ostalog, rankovićevcima: Nema zakona po kojem mi to smijete činiti. Smetaju vam moji tekstovi a ne prometni prekršaj, koji ste izmislili. Ako je ministar policije Ranko, nije Ranković, pazite što mi radite. U pritvoru sam se prisjetio riječi Ranka Ostojića, tada ravnatelja policije, koje je on rekao ondašnjem predsjedniku hrvatske Vlade, Ivici Račanu, kada je podnosio izvješće o stanju u Studentskom centru u Zagrebu, gdje i sada financijski degradiran radim, da moja malenkost nije ništa protuzakonito napravila kao voditelj Službe općih poslova u Centru, ali da sam politički najopasnija osoba u Studentskom centru u Zagrebu. Svašta; nisam ni znao kakav sam. To mi je prenio čovjek čije ime neću spomenuti jer bi ga to stajalo gubitka radnog mjesta.

Također 3. svibnja 2012. priveli su, kako su i na HTV-u rekli, načelnika općine Škabrnja (čuvena po četničkom pokolju Hrvata 1991.), ponižavali ga, vrijeđali i saslušavali zato što stanovnici te Općine nisu dopustili ciganima da im se naseljavaju na kućni prag, tu gdje nikada nisu živili.

Ni general, tzv. mali Jastreb, nije bio pošteđen od rankovićevaca. Oni su njega, kako je objavio Večernji list, opkolili 8. siječnja 2013. s tri policijska automobila, maltretirali ga sat i pol bez ikakva razloga i na kraju bez isprike pustili - zapovjednika obrane Vukovara.

Rankovićevci se hvale da ih je na dan prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru (07. 04. 2013.) bilo u civilu na prepunom Jelačićevu trgu u Zagrebu skoro kolik i prosvjednika. To je istina jedino ako su im u pomoć pritekli ideološka braća iz Srbije, što nije nemoguće ako se imaju na umu sporazumi o međusobnoj suradnji ministarstava unutarnjih poslova obje države.

Uoči nogometne utakmice sa Srbijom u Beogradu (06. 09. 2013.) rankovićevci su bili zaštita onima koji su na 20 zgrada u Vukovaru, 02. 09. 2013., postavili ploče sa srpskom ćirilicom, čuli smo i vidjeli na TV Mreži. Taj dan su Rankovi specijalci spriječili dolazak branitelja iz Đakova, Vinkovaca i Osijeka u Vukovar, te privodili na ribanje mozga predsjednike Stožera za obranu Vukovara i druge časne branitelje i građane grada Vukovara.

Rankov policajac, sin četnika, umalo nije ubio hrvatskog branitelja, Darka Pajčića, dok je 12. 11. 2013. skidao ćirilicu s policijske zgrade u Vukovaru. Potekla je Pajčićeva krv, a Pajčiću je nanesena teška tjelesna ozljeda; da mu nije bilo kolege, bio bi mrtav. Zar su malo hrvatske krvi četnici prolili, pa im treba još?

Još sam pribilježio, gledajući televiziju i čitajući dnevne novine, da rankovićevci nisu mogli razbiti ni zajedničko, bratsko, za dom spremno navijanje dinamovih i hajdukovih navijača 1. prosinca 2013., pa su ih napali poslije utakmice suzavcem i pendrecima u polumračnim zagrebačkim ulicama. Tko je sve pretučen i priveden može saznati i Karamarko. Ne vjerujem da on nije dobar u četiri oka s Kararankom.

Uz sve mane i propuste, Ranko Ostojić, ministar za svakog, dobio je od svojih naredbodavaca i njihovih nalogodavaca nalog da hrvatske bundžije disciplinira a hrvatski narod pacificira. Da bi to mogao učiniti, Milanovićeva Vlada mu je omogućila da poveća broj pričuvne policije na 8 tisuća, ili na 30% od ukupnog broja policajaca, kao nigdje u Evropi. Ti pričuvni rankovićevci dobivaju mjesečno iz Proračuna 500 kuna, kada nisu na dužnosti, a 80% od plaće svog ranga, kada su na dužnosti.

Zato kažem da nisu samo rankovićevci nasilni prema hrvatskom narodu (opet čast časnim hrvatskim policajcima!), nego i sva jugočetnička poziciona i opoziciona elita koja ne da hrvatskom narodu živiti u miru u svojoj državi. Zbog toga, ne samo Ranka nego i svu hrvatomrzačku kliku treba skidati s vlasti svim mogućim dopuštenim sredstvima kao i sredstvima kojima se oni služe za očuvanje ovakve vlasti (normalno, i s Božijom pomoći), ako želimo sačuvati kakvu takvu Državu za buduće nam naraštaje.

Odmah na početku nam je rekao da je ipak najveći i najvažniji dan u njegovu životu bio kad je travnja 1941. u vrtu svoje kuće slušao kao 11-godišnjak Slavka Kvaternika kako proglašava hrvatsku državu o kojoj je do tada samo sanjao. Nekoliko pripadnika njegove obitelji u vrijeme stare Jugoslavije bilo je internirano, otac Mihovil bio je proganjan, a jedan od stričeva morao je do 1941. živjeti u internaciji u Srbu. Drugi stric dr. Šimun Cvitanović bio je interniran u Glinu da bi početkom rata postao ravnatelj nove bolnice Rebro u Zagrebu sve do dolaska partizana.

U nedjelju 7. svibnja 1945. godine, oko 9 sati prijepodne, njegov otac se počeo nakon jednog telefonskog poziva opremati. Odlučio je povlačiti se zajedno s hrvatskom vojskom. To im je bio prvi glas jer dan ranije još nisu ništa znali o tome. I 16-godišnji Srećko otišao je u svoju sobu i također se obukao. Njegova mati i sestra su plakale, sjeća se. -Bili smo u uvjerenju da ćemo se brzo vratiti jer je već tada bilo koškanja među zapadnim saveznicima. Englezi su partizane prvih dana svibnja istjerali iz Trsta. U zraku se činilo da mora doći do sukoba između Istoka i Zapada. Mi smo politički pripadali Zapadu i očekivali smo da Rusi i partizani neće smjeti u Hrvatsku - pripovijeda nam Cvitanović.

- Vodio nas je poručnik stožera, Melkior Potkrajšek, dalmatinac kojega su zvali Mačor - sjeća se danas taj vitalni 86-godišnjak. - Bio sam odrastao i visok, jer drukčije se odrastalo u ratu, razmišljao sam kao 30-godišnjak, makar sam imao samo 16 godina. Navečer je konačno došao kamion u koji smo se ukrcali, oprostili se s majkom i sestrom i krenuli Praškom, prema kolodvoru. Tamo se formirao vlak u koji smo ušli. Punio se ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, a nekoliko stotina civila bilo je u pratnji vlaka. Bilo je žena i djece, neke čak i od 4 i 5 godina. Iza toga velikoga dugoga vlaka stajao je drugi, vlak obrane, oklopni, primitivno složen s balvanima i trupcima na stranicama, ali dobro naoružan. Taj je vlak trebao štititi onaj prvi s civilima i ranjenicima. Vlakom je zapovijedao pukovnik Svilar. Poznavao sam ga jer je stanovao preko puta nas. Čekalo se jutro jer se noću nije smjelo voziti zbog partizanskih zasjeda. Ujutro je vlak krenuo. Taj dan stigli su blizu Celja i noćili u vlaku. Stajalo se i vozilo polagano jer su išle kolone vlakova, a pretjecali su ih vojni oklopni vlakovi. Pred Mariborom doznali su da je Njemačka kapitulirala. Vlakovi su zaustavljeni. Jedan njemački 'pancer' vlak stao je kraj njih, a Nijemci, koji su očito čuli preko radija da je rat gotov, bacali su oružje kroz prozore u njihove vagone. Čekalo se do navečer i pregovaralo. Partizani još nisu stigli, osim prethodnica.

- Te noći odvojio sam se s jednom grupom vojnika čiji nas je časnik g. Sudar poveo prema Dravogradu - nastavlja. - Bio je kaos. Tu sam se razdvojio, izgubio od oca. To je trajalo dan i pol. Kretali smo se uglavnom noću, uz rubove šuma jer je danju bilo opasno. Prošli smo Dravograd i prebacili se u Austriju te došli do Bleiburškog polja. Po mojoj današnjoj procjeni bilo je tamo više od pola milijuna ljudi. Vidio sam čitave obitelji s malom djecom. Gledajući u daljinu, zemlja je bila prekrivena ljudima. Neki su čekali i stajali, drugi su se kretali.U mojoj grupi bili su ljudi koji su osjećali da ne treba čekati pregovore jer su bili uvjereni da od toga neće biti ništa. Sjećam se jedne predstave negdje na rubu Bleiburškog polja koja je bila simptomatična. Neke sitnice vam ostanu u pameti. Sjećam se engleskih vojnika koji su dolazili pred nas i govorili nam da svaki od nas može ići kuda hoće, da više nitko ne puca i pri tom skidali opasač s oružjem te nam brbljali kako smo svi braća i slično. Pretpostavljam da je to bilo dogovoreno da se stvori atmosfera sigurnosti jer sam to vidio još na nekoliko mjesta. Govorili su nam da možemo ići u Argentinu, Francusku, Njemačku, da je rat gotov, da se ne trebamo više plašiti - sjeća se Cvitanović.

Uglavnom su se dva dana 'švercali', provlačili se u sumrak i ranu zoru uz rubove šuma, a po danu su mirovali da ih se ne vidi. Gledali su mnoge kolone koje su lutale u svim smjerovima. Nije se znalo tko kuda ide. Vratili su se opet u Maribor. Činilo im se da se ovdje mogu skriti jer su tamo na Bleiburškom polju bili na otvorenom. Doznali su da se zarobljenike skuplja na mariborskom teretnom kolodvoru. Nisu više mislili da će im se nešto loše dogoditi. Priključili su se grupama koje su stalno pristizale i postali kao ovce u stadu. Tu je Srećko ponovno našao svojega oca.

- Zvali su to pokapalište. Raspoređeni smo u grupe po 25, dobili smo lopate i morali kopati grobove. Dva metra duge i pet metara široke. Kad smo došli do koljena, izvukli su nas van i tražili da izujemo cipele. Pa opet kopanje. Pa ponovno van - sjeća se on.

Kad su već iskopali rake duboko više od metar i po, glavni partizanski vođa priopćio im je da su odlukom vojnih vlasti određeni za strijeljanje te da više ne postoje. Taj koji je vodio grupu imao je bilježnicu s njihovim imenima. Također ju je spalio, rekavši im da više nema dokaza da su postojali. Počeo je prvi sumrak. Neki od hrvatskih vojnika u toj jami šaptom su se dogovorili da kad počnu pucati, lopatama krenu na partizane jer žele hrabro poginuti, a ne čekati klaonicu.

-Došlo je do sukoba između tih dvaju partizana, bilo je i povlačenja pištolja, međutim ovaj s konjem, čini se, bio je veća šarža. Na kraju su nas skupili i vratili natrag bosonoge u Maribor. Od tada više nisam vidio cipele. Doma u Zagreb sam došao bos - nastavlja nam Cvitanović.

Ta grupa za Kočevski rog išla je dugo. Nakon devet sati 16-godišnji Srećko Cvitanović zaključio je da bi se moglo pobjeći. Ideja nije bila njegova jer je već to netko prije njega isprobao, a on je sam nagazio na tog sretnika. Naime, u to vrijeme u Sloveniji su bile guste niske magle, tako da se nije vidjelo ispod koljena.

Po mraku krenuo je opet u Maribor. Razmišljao je da je sigurniji u gomili, pogotovo sada kada nije više bio na popisu. Vratio se pred zoru do logora uz željeznički nasip. Kroz onu rupu koju je upamtio upuzao je unutra. Našao se u kutu gdje je bila grupa od 60-ak svećenika i fratara koji su tiho molili. Kad je svanulo, uvukao sam se među civile. Ujutro su ih istjerali van. Tada se ponovno našao sa svojim ocem Mihovilom koji je prozvan iz drugoga skladišta. Shvatio je da je umoran, izgreben u mraku, ušao u krivu prostoriju. I dalje tvrdi daje ponovni susret s ocem bila sudbina.

I ta grupa krenula je put juga za Kočevski rog. Mnoge iz te grupe, kojih se danas još sjeća, nikad više nisu našli. Očito su bili ubijeni. Umorna kolona osuđenih na smrt se razvukla. Cvitanovići su bili na začelju kolone. S njima je bio jedan čovjek iz Zagreba, invalid, Sesvičanec, Zagrepčanin s Britanskog trga. Imao je probleme s kukovima pa je hodao s dvije štake. Pripovijedao im je da kad je vidio gomilu u Zagrebu, krenuo je s njima na kolodvor u vlak i tako se našao u Mariboru. Bio je jedna od tipičnih tadašnjih maskota Zagreba, pijanac kojega je poznalo pola Zagreba, pa i zbog teškog hodanja. Stari Cvitanović ga je također poznao pa su išli zajedno s njim.

- S nama je bila jedna lijepa žena s dvjema djevojčicma, jedna otprilike šest, a druga je imala osam godina. Čitavo vrijeme su joj partizani dobacivali prostote. Bila je supruga bojnika Tomljenovića, koji je sa svojom vojnom postrojbom izbio na Bleiburg, a ona je s tom dječicom krenula s našim bolesničkim vlakom. Bila je kraj mene u toj brvnari. Pred zoru odvela je jednu curicu u kut i zamolila ženu da ju pričuvaju. Zatim drugu, u drugi kraj barake. Gledao sam kako se uređivala, ako se to može tako nazvati. I čekala je. Znala je što će se dogoditi. -Pred zoru su se otvorila vrata i dva su je partizana pozvala van. Nisu čekali da se udalje već ju je odmah do barake započeli silovati, jedan za drugim pa još neki. Slušali smo njezine vapaje kad su je na kraju ubijali. Znala što je što ju čeka pa je zato sat prije svoju dječicu da prežive rasporedila ljudima. Nikad nisam doznao što je bilo s tim djevojčicama.

-I tako smo Sesvičanec, moj otac i nas desetak došli do Sutle - nastavlja Cvitanović izvlačeći od nekuda jedan štap, zapravo granu. - Vidite, ovaj štap omotan žicom kojom su nas često i vezali, ubrao sam još kad sam bos izašao iz svojega prvoga groba. Kad smo prešli Sutlu, urezao sam tada kamenom na njemu "Hum na Sutli, 22.5.45", dan kad sam se vratio u Hrvatsku. Taj štap mi od tada donosi sreću, čuvam ga kao oko u glavi, a nosio sam ga sobom i u ovom posljednjem ratu. Prošli su tako granicu, koja je nekad bila između Njemačke i Hrvatske jer je Slovenija bila dio Reicha. Konačno, nakon 14 dana bili su opet u domovini, ali ne i kod kuće. Sakrili su se u jednu šumicu. Našli su tamo i jednog napuštenog magarca.

- Prvi put sam osjetio kako je lijepo biti opet u Hrvatskoj. Prošla je jedna žena. Bojeći se nas onakvih bosih, prljavih i bradatih, pobjegla je. Pola sata kasnije došli su partizani. Bilo nam je svejedno. Najvažnije je bilo da nas nisu više vodili u Kočevski rog. Odveli su nas u Pregradu. Tamo smo noćili u jednoj zgradi pod paskom stražara. Kako su mnogi u Bleiburgu odbacivali kune, tako ih je hromi Jura Sesvečanec skupljao u džep. S tim smo novcem od jedne seljanke kupili košaru trešanja koje su te godine dozrele. Bili smo gladni. U Sloveniji u kolonama bi nam ponekad Slovenci dobacili kruha, ali ponekad i kamen.

Odveli su ih u ludnicu, kako su Zagrepčani zvali današnju bolnicu u Vrapču. Tamo je bila stacionirana manja partizanska jedinica. Partizani su bili u zgradama, a Cvitanovićevu grupicu bjegunaca ostavili su pod stražom u dvorištu bolnice. Srećko Cvitanović je tada odlučio vidjeti pod svaku cijenu majku. Nagovorio je oca i umjesto da čekaju dan, iskrali su se kroz ogradu. Po noći se tada u gradu nitko nije kretao. Zaustavila ih je partizanska straža. No, otac se snašao i rekao im da su povratnici iz konclogora u Njemačkoj. Tu noć konačno su vidjeli njegovu majku Ljubicu i sestru. Suzama radosnicama nikad kraja.

Osim godina koje je proveo u Domovinskom ratu, nikad nije do danas izostao sa svibanjskog skupa u Bleiburgu. I ove nedjelje, 13. svibnja zajedno sa svojim Zdrugom hrvatske obrane "Nikola Šubić Zrinjski" i njihovim stijegom namjerava biti na Bleiburškom polju. Ovaj puta on i njegovi članovi nose protestno pismo Bleiburškom vodu sa zahtjevom da se uz novi natpis na spomeniku vrati tekst o hrvatskoj vojsci.

Tomislav Dražić

Hrvatski list

'Raskrsno' vrijeme

Dogodilo se to dok su rečeni progovarali o Assadu, njih nisu spominjali. Demokratski Zapad. Ne spominju ni kršćane u Libiji. Znamo li da su svedeni na žižak svijeće? Utrnut će ga maleni povjetarac. Baš njih briga. Oni su razorili Libiju, kradu sada njezina bogatstva i idu dalje. Žalosno. To je onaj Zapad kojemu kršćanstvo namrije bogatstvo i sve ono veliko što posjeduje. Sada se ponaša poput kakvog cestovnog razbojnika. Dokle? Do nas je, ne do njega.

Protiv pape Franje ustaše neki i u njegovoj Argentini. Isti oni koji su ga napadali dok je još bio tamo. Radi se o gradu San Juan de Cuyo i o katedrali San Juan Batista. Ljevičari, komunisti, homoseksualci, pristalice pobačaja, oni koji ga obavljaju, masoni... udružili su se da obeščaste, i po mogućnosti zapale dotičnu katedralu. Nisu uspjeli dok ju je papa Franjo branio, mislili su da mogu sada nakon što je prije koji mjesec došao novi nadbiskup kojeg je postavio papa Franjo. Ispriječili su im se svjesni katolici. Uhvatili su se za ruke i zatvorili put. Protivnici, zapravo protivnice, napadale su golim grudima, sprejevima i divljim krikovima. Kršćani su molili. Oni su ih prljali svojim rekvizitima, izvodili besramne radnje, psovali, nije pomagalo. Katedrala je obranjena, unatoč tome što policije nije bilo na vidiku. I zbog toga je vijest sa zakašnjenjem stigla. Razvikani mediji je nisu prenijeli jer raspojasani sekularizam nije odnio pobjedu. A bi tako, zar ne, i u Zagrebu. Ta nismo valjda zaboravili na sve to? Revolucija traži rupu u kršćanstvu da bi mogla prodrijeti, revolucija koja bi nas htjela ostaviti bez našega kršćanstva. I što bi nam ostalo? Jedna njihova, velika praznina.

Podrazumijeva se da podržavam Francuze koji nastoje u svojoj zemlji izboriti se za referendum o braku. Ponukao ih je na to, razvidno, uspjeh naše udruge »U ime obitelji«. A njih je opet na taj pokušaj ponukao njihov pothvat Manif pour tous. Zajedništvo je to koje se budi, nažalost, iz pepela. Sami smo krivi. Uvalili su nam priču o ispraznoj suvremenosti i mi smo joj povjerovali. Naravno da treba biti suvremen, ali to nije povratak u pećinu. Suvremen biti znači biti odgojen, dobar, istinoljubiv, čedan, radin... Pristaje li nešto od ovoga onima koji se busaju u svoju suvremenost i htjeli bi nas podučavati, milom ili silom? Moram se nasmijati, i to grohotom!

U PRIKRIVENIM GROBIŠTIMA 88,53% SU ŽRTVE KOMUNISTIČKIH ZLOČINA, A 0,13% ŽRTVE NDH

U broju od 21. studenog 2013. čitatelj R. C. iz Pule kritizira aktivnost HT u osvjetljavanju događaja iz II. svjetskog rata. Dobro je što se o 'zabranjenim' temama počelo pisati, što je jedini put do istine i stoga podržavamo hrabrost HT-a.

Čitatelj R.C. je pokušao nalaze studije omalovažiti, pa mu se čak potkrala i pogreška, možda zabunom. Naime, najvažniji dio studije predstavljaju podaci o žrtvama kojima su napunjene jame i počiniteljima tih zločina. Prema studiji, žrtve su u ogromnoj većini Hrvati, a počinitelji su u ogromnoj većini jugoslavenske komunističke vlasti.

Struktura počinitelja zločina: Jugokomunističke vlasti 88,53%, nepoznato 7,91%, četnici 1,98%, partizani i četnici 1, 05%, Nijemci 0,33%, vlasti NDH 0,13%, a ne 13% kako R.C. navodi.

Na kraju pitamo čitatelja je su li mu poznate istarske fojbe napunjene komunističkim žrtvama? Temeljem čega se može paušalno demonizirati NDH? Je li u 23 godine samostalnosti nastala i jedna relevantna znanstvena studija o NDH i okolnostima iz kojih je nastala, o ratnim uvjetima u kojima je živjela, zašto se hrvatski vojnik tako junački borio kao što kaže Nikola Štedul, zašto je narod ostavljao sve i bježao glavom bez obzira kako bi se spasio od od komunističkih 'osloboditelja' i jama u koje su bačeni??

S poštovanjem,

Tko je mogao Čovjeku - Mili Budaku oko vrata štrik svezati?!

Mogli su samo komunisti - staljinisti - titoisti - ubojice iz strasti

Uvodna pripomena

Postupam tako, da što bolje prikažem Milu Budaka od ličkog siročeta, kroz mladost u kojoj ga život nije mazio do zrelog čovjeka nadarenog svima providnostima i toplom ljudskošću, u koju Budak stavlja ličkog čovjeka, ali ne zanemaruje svojim perom niti druge ljude.

Bokun hrvatske tragedije

Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta), od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević), bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec), ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak.

Kakova je to tragedija namijenjena nama Hrvatima, da se u njoj ljubav za svoj dom, za svoju obitelj i za domovinu proglašava izdajom, a djelovanje protiv Hrvatske zadobiva lijepe nazive i kiti ih se medaljama i diplomama za zasluge. Slijedom Shakespeara: "Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!"

Jezovitijeg događaja jedva je moguće naslutiti. Njegova nedorasla kći Grozda na putu kroz Sloveniju nezaštićena, izložena neprijatelju hrvatskog naroda, obuzetog strašću najtamnijih poriva, završit će negdje u bezdani slovenskog alpskog krša. Nakon gubitka majke, Budak je spjevao pjesmu - "Svojoj dječici", koja završava:

"Visine, duljine, daljine u vječnosti su u Svemogućega, Sirotice moje..."

Mile Budak, najveći naš književnik iz naroda za narod, sin ponosne zemljice Like, drage nam zemlje Hrvatske, rođen je u Svetome Roku 30. kolovoza 1889. godine, a od zločinaca komunista, obješen u Zaprešiću, nedaleko Zagreba 07. lipnja 1945. godine.

"Upravo zato jer je bio dobar smaknuli su ga komunisti, bojeći se da njih i njihove sljedbenike odvede na put dobra, što je za njih bilo neprihvatljivo jer su oni sijali zlo, slijedili zlo i živjeli od zla."

Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika. Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.). Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića. Nakon odlazka Dr. Ante Pavelića u emigraciju, preuzima Budak vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blizko surađuje s Vladkom Mačekom.

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941. izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik. Nakon niza djela: "Pod gorom" (1930); "Raspeće" (1931); "Na ponorima" (1932); "Opanci dida Vidurine" (1933), Matica hrvatska izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka "Ognjište" (1938). Te iste godine objavljen je i roman "Direktor Križanić", pa onda "Rascvjetana trešnja", "Na Veliki petak", "Musinka"(1941), "Ratno roblje", "Na vulkanima" i "San o sreći" (1942).

Mile je smatrao ustaše takvima, kao što im ime kaže, junačkim ustanicima protiv nametnutog zla od nacifašističkog režima Aleksandra Karađorđevića. Takvi su i bili ustaše tijekom čitave hrvatske povijesti, napose protiv ugnjetavačkih fašističkih Srba, pa su ih zato Srbi sotonizirali, a hrvatske posrbice prihvatile tu sotonizaciju najhrabrije hrvatske vojske, koju su po hrabrosti nadmašili samo Hrvatski branitelji od 1991. do 1995. Budak se vratio u domovinu 1938. godine, kad je ustaška djelatnost u Italiji i u Njemačkoj bila zabranjena u skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića, da se uspostavi savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije s nacifašističkom Osovinom Berlin - Rim.

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak od 5. do 7. studenoga u Zagrebu, u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene "Zagrebačke punktacije", potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju.

Povodom Sporazuma Cvetković - Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom "Lajbek je zakopčan", u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrbski Beograd, obtuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine.

Književnik Dr. Mile Budak samostalno je ponovio izdanja svojih djela i objavio nova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako slijedi: Ognjište , I.-IV. (III. izdanje 1941.), prema kojemu je snimljen film, netragom izgubljen(?). Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (Tito Strozzi i Vojmir Rabadan) te se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izvođen u kazalištima Zagreba, Sarajeva, Osijeka te u Beču, Pragu i Sofiji. Poslužio je i kao libreto (glasboslov) za operu (Antunu Dobroniću). Budakovo "Ognjište" prema Slavku Ježiću ostaje kao glavno njegovo djelo i jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. U njemu je Budak ostvario težnju novije svjetske književnosti, da pisac pokaže u djelu narodne i psihičke osebine svoga naroda i svoju povezanost s narodom. Budakovo djelo nije razumska konstrukcija pomno proučenih detalja kao Reymontovi "Seljaci", nego intuitivno uživljavanje i dozivanje u sjećanje dojmova iz najranijeg djetinjstva. U "Ognjištu" je nezaboravno prikazan čitav duhovni i tjelesni život ličkog seljaka u svoj njegovoj praiskonskoj snazi i dinamici, sa svim svijetlim i tamnim stranama, a napose u onoj nagonskoj, bezbrojnim generacijama naslijeđivanoj težnji, da se ne utrne ognjište, da se ne prekine kontinuitet obitelji.

Budak je zaista, umjetničkom intuicijom, duboko zavirio u kolijevke i u ponore ljudske duše, gdje se odigravaju nikad dovršene borbe između dobra i zla. Kao što je u liku Blažića Budak dao vrhunski lik ljudske zloće, upornosti u zlu, u Aneri, Blažićevoj žrtvi, dao je lik hrvatske majke - vjernice, koja svoj vijek proživljava u metafizici vjerovanja i ljubavi. A Budakov Lukan predstavlja mrava radnika, ličkog seljaka, koji svojim golemim šakama prevrće, brazdi i zasijava crnu zemlju, čuva ognjište, obitelj i blago, jedva razlikujući ljubav prema ljudima i prema zemlji, blagu i stvarima. Sve je to za njega jedna cjelina. Bez zemlje nema ognjišta, nema blaga, nema zajednice, nema zadruge, nema obitelji ni naroda. Sve to čini naravnu organsku cjelinu. Nju treba primiti kao bitak i voditi je razborito, s odanošću i ljubavi, čuvajući naravni sklad i ravnotežu. A sve to, da se sačuva, da se održi ognjište kao središte ovog jedinstva, kao simbol narodnog života u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. Sukobi dobra i zla u Budakovoj duši bili su duboki, olujni i potresni, primjereni njegovome superiornom umjetničkom talentu. Blažić je tuđi čovjek u ličkoj seljačkoj sredini. Zaražen tuđim duhom, bio je u Americi i on samo prividno živi s ličkom seoskom sredinom. Ne prihvaća njegovih vjerskih, moralnih ni pravnih zasada. On bi htio biti zakonodavac samo jednu noć - od Danice do Danice, pa da vidiš, kako bi se zakoni mijenjali! Pobuna i nihilizam govore kroz njegovu dušu. Jedno zlo, nedozvoljena ljubav, bezumna strast izvlači iz njegova mozga i njegovih grudi najnevjerojatnije planove novih zločina. On maltretira vlastitu ženu, sanja o izvlašćenju vlastitih sinova, kuje plan, po kojem bi imao postati sinoubojica. I ništa ga to ne smeta: ni molitve seljaka u crkvi, ni smrt oko njega, ni rat sa svojim strahotama. Propovijed plovana ga ništa ne dira. On pritome spava, dok nije osjetio prigovore protiv sebe samoga. Od tada, umjesto poboljšanja, Blažić sve prkosnije prezire vjersko-ćudoredne zasade svoga sela i upravo se veseli, kako će sve to pogaziti. Blažić je tip savršenog zločinca. Mile Budak gleda Blažića tuđincem u sredini svojih dragih ličkih ognjišta, a njegovu žrtvu Aneru gleda kao anđela. On joj se divi i obožava je, uz nju je, iako umjetnički posve neprimjetno. A Lukan batina Blažića, ponižava ga i konačno ubija.

"Mjesečeve su zrake obasjale crkvu Svetog Roka pa se je toranj čudesno isticao kao neumorni stražar i zaštitnik naših, patničkih i nerazorivih ognjišta".

Narod protiv režima

Sustavni pokušaji režima da rastroji hrvatsku naciju te dovede u pitanje prirodno i političko funkcioniranje institucija hrvatske države naišli su na snažan i široki otpor naroda. Taj se otpor manifestirao i na nedavno održanom refrendumu, koji je potaknula nevladina inicijativa "U ime obitelji", a na kojem su hrvatski izbornici dvotrećinskom većinom glasova odlučili da instituciju braka treba zaštiti narodnim referendumom od nepredviljive političke samovolje sadašnjega režima. Posvemašnji je poraz vladajućih, kojeg ne može prikriti ni jednostrana propagandistička kampanja s javne televizije, kao da je u vlasništvu provladinih udruga.

Mnogi od njih tvrde kako su zaokružili protiv, samo zato što su povjerovali u propagandne poruke da će ustavna zaštita braka dovesti u pitanja njihova manjinska i ljudska prava. S druge pak strane masovna potpora ustavnoj zaštiti braka očitovala se i u manjku povjrenja hrvatski izbornika sadašnjoj vlasti, koja je državu, zbog zaštite komunističkih zločina i zličinaca najprije dovela u sukob s Europskom komisijom, a potom nasilnom ćirilizacijom Vukovara pokušala prikriti suočavanje s jugokomunističkim zločinima te u zamjenu za početak suočavanja s prošlošću pokušala na europskoj razini podmetnuti pitanje srpske manjine.

U Hrvatskoj nitko razuman ne dovodi u pitanje bilo čija prava pa tako ni prava srpske manjine, nu nasilna ćirilizacija Vukovara, iza koje se skriva projekt drugoga srpskog Memoranduma, nije samo štetna za hrvatsku državu, nego i za srpsku manjinu, koju su uvijek kad im je nedostajalo argumenta u političkoj borbi izvlačili bivši komunisti, kako to i danas rade njihovi ideološki sljedbenici. Posjetivši nedavno Vukovar, bivši čelni čovjek Prijelazne uprave, američki general Jacques Paul Klein nedvojbeno je uputio poruku i sadašnjoj vlasti kad ih je podsjetio na snažno zauzimanje predsjednika Franje Tuđmana za ostankom srpske manjine u Hrvatskom Podunavlju, nasuprot pokušajima Gorana Hadžića i velikosrpke politike da ih presele u Vojvodinu, kako bi time u međunarodnoj javnosti potaknuli pitanje ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj.

Takav razboriti pristup problemu teško je očekivati od sadašnjega hrvatskog režima, ali i pojedinih političkih predstavnika srpske manjine, kao što je Milorad Pupovac, koji i dalje smatra kako mu je Beograd glavni grad. Nije poznat instrumentarij kojim će sadašnji režim uvesti zabranu održavanja referenduma, nu ta bi odluka mogla izazvati masovne prosvjede u Hrvatskoj, što neki režimski jastrebovi i priželjkuju. To bi im, naime, bio povod da policiju upute na prosvjednike. Model je to koji se već danima reklamira na ukrajinskom primjeru. Nu ne bi trebalo zaboraviti kako su proruski pristaše na vlast u Ukrajini doveli sadašnjega predsjednika Janukoviča, koji državu pokušava odvojiti od Europske unije i što tješnje je povezati s Rusijom.

Prijedloge za likvidacije je donašao Josip Perković a odluke i zapovijedi predsjednik Franjo Tuđman

• Ovih dana hrvatski mediji i „mediji“ pokušavaju neutralizirati jako loše stanje nacije pa, umjesto da o tomu izvješćuju, oni izvlače iz naftalina neke reciklirane teme bez argumenata. Jedna od njih je ponovni napad na generala Ivana Čermaka. Kako Vi na to gledate?

• Koliko je u današnje vrijeme vladavine protuhrvatskih jugonostalgičarskih snaga opasno napadati ljude poput generala HV-a Ivana Čermaka, koji je usto jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika?

• To vas pitam iz razloga jer ste se početkom rata upoznali s generalom Čermakom. Kakav je on bio tada?

• Budući ste aktivno sudjelovali u obrani hrvatske države, kakve su Vaše spoznaje oko ubojstva Ante Paradžika?

• Spašavali ste i još neke druge čelnike HSP-a. Što možete reći o tomu?

• Poznato je da ste vi, zajedno s francuskim odvjetnikom hrvatskih korijena Ivanom Jurašinovićem podnijeli tužbu francuskom sudu protiv američkoga rokera Boba Dylana, koji je upravo u Francuskoj uvrijedio sve Hvate usporedivši ih s nacistima. U kojoj je fazi tužba?

• Budući je francuski predsjednik François Hollande nedavno predao najveće francusko kulturno odličje upravo tom istom Dylanu, koliko će to na francuskom sudu negativno utjecati na sudski pravorijek?

• Hoćete reći da francuski suci nisu kao hrvatski suci koji sude onako kako politički vjetar puše.

• Premda živite u Francuskoj, očito je da jako dobro pratite događanja u Hrvatskoj. Kako gledate na najnoviju izjavu čelnika oporbe Tomislava Karamarka da ne će biti referenduma o ćirilici u Vukovaru?

• Navodno su Amerikanci pritisnuli Milanovića i Josipovića s jedne strane, a Karamarka s druge, da smanje tenzije i u Vukovaru pokušaju pronaći kompromisno rješenje, a sve iz razloga da Srbija ne otiđe pod ruski utjecaj. Kako to tumačite?

Vrijeme je da Hrvatska prestane financirati profesionalne Srbe

'Vrijeme je da Hrvatska prestani gajiti mržnju prema srpskom narodu...', ispalio je Milorad Pupovac na 'velikoj' skupštini Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu. Ne, Milorade!

- Vrijeme je da se kao i svaki drugi građanin ove države kandidiraš na općim izborima, u kojoj god hoćeš izbornoj jedinici i provjeriš koliko će ti ljudi dati glas i hoćeš li prijeći 5 %. Iskreno, sumnjam da ćeš dobiti išta, jer SDP već sada ima više Srba u svojim redovima i među glasačima nego li Ti među svojom družinom.

- Vrijeme je da se prestanu financirati iz proračuna Republike Hrvatske srpska glasila u Hrvatskoj, poput Samostalnog srpskog tjednika "Novosti", koja promiču mržnju prema Hrvatskoj, sprdaju Domovinski rat i vrijeđaju najdublje osjećaje i rane Hrvatskog naroda. Vrijeme je da Ti budeš prvi među Srbima u Hrvatskoj koji će takva glasila, a ne Hrvatski narod i Hrvatsku koja Ti plaća ugodan i privilegiran život na uštrb svih nas poreznih obveznika, nazvati i prozvati onima koji 'šire mržnju prema Srpskom narodu'.

- Vrijeme je Milorade, da Srbi u Hrvatskoj postanu politički Hrvati, da pohađaju obrazovne programe kao i druga djeca u Hrvatskoj, a u području kulture da imaju potpunu slobodu njegovati svoju tradiciju i običaje.

Ja niti kao maloljetni dragovoljac, niti kao otac četvero djece, niti kao Hrvat - nikada nisam i nikada ne ću tražiti NIKAKVU PRIVILEGIJU. Ali obećavam Ti, kao dopredsjednik Hrasta uložit ću sve svoje snage, znanje i volju da se izborim za ukidanje privilegija koje trenutačno imaš Ti i Tebi slični i natjerati te da se natječeš, zajedno sa svim drugim ravnopravnim građanima Republike Hrvatske, na parlamentarnim izborima za ulazak u HRVATSKI sabor i da, metaforički govoreći, SKINEŠ SVOJE CIPELE JER JE TLO PO KOJEM HODAŠ SVETO.

Ustavni udar na državu i društvo

Sličnim tempom kao naš Ustav mijenjale su se vlasti u dekoloniziranoj Africi sedamdesetih godina, doduše tamo su bili državni, a ovdje su ustavni udari. Kolalo je i pitanje tko će sutra biti predsjednik te i te afričke države? Onaj koji se prvi ustane, glasio je odgovor. Druga bi mogla biti u ovoj teškoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji i korisna, jer radi se o prijedlogu o otvaranju neprofitne, dobrotvorne, kladionice. Kladilo bi se hoće li ga vlast i ostali akteri, zastupnici, promijeniti unaprijed ili unazad.

Opet promjena „u rikverc“

Toliku blamažu Ustavni sud ipak nije mogao dopustiti, pa prođe taj referendum uz izlaznost od oko 38 posto, s većinom od oko 66 posto. Ne valja rezultat, mala je izlaznost, pa samo je skoro milijun glasača bilo „za“, a osim toga presudili su oni koje aktualna totalitaristička kasta, skupa s takvim medijima i neprijateljskim udrugama tipično rasistički drži prljavom neobrazovanom, provincijskom masom. Usput dva „manjinca“ u Hrvatskom saboru imaju iza sebe nešto više od tisuću glasova birača - oni mogu mijenjati Ustav! Blizu milijun glasača ne može. Udarit će stoga politička kasta zakonom na rezultate referenduma i uz pomoć one dvojice. Odlučite vi što hoćete, mi ćemo ozakoniti zakon, povrh toga „za“ stavit ćemo ono što mi hoćemo i sad se to valja. Uostalom za to nam ne treba ništa, osim „dobre“ stare političke volje, a i saborske automatizirane ručice su tu. I demokracija i „pravna država“ i Nova PrvAda i legitimitet samo takvi, nema što.

Neuspio totalitarni udar na „bračni“ referendum

Ovaj „bračni“ referendum je bio u sasvim drugačijem položaju: svi su bili protiv, vlast, svi mediji, mnoge estradne „šmizle“, često i beznačajne pa su glasom „protiv“ zapravo grabile publicitet za sebe. Stvorena je i atmosfera straha najtipičnija za kakav staljinizam, staljinistički ili antistaljinistički, svejedno. Ne treba smetnuti s uma kako su takvi strahovi još u krvi mnogih, a i prenose se skoro genetski. Istup Predsjednika Republike u JuL-u dan prije tipičan je primjer. Slikao se i kao da je prijeteći pitao glasača: A zar i ti druže nisi „protiv“. Nemoj da si mi slučajno zaokružio „za“. I što je u takvoj situaciji najbolje rješenje nego li - ostati doma. Uvijek se može naći neki izgovor za nepojavljivanje na glasačkom mjestu, boli glava, želudac, gripica trese… Zato je odaziv („izlaznost“) na „bračni“ referendum zapravo odlična. Višegodišnji pritisak i mjesečna totalna galama za EU-referendum „navabila“ je tek pet posto više „izlaznika“.

Ustavna promjena za jednokratnu uporabu

Posebno je i prije i poslije rogoborila protiv rješenja da samo jedan glas „za“ može odlučiti. A takvu ustavnu promjenu je donijela skupa s Hadezejom i Esdepejom, a nije nam tada rekla, nisu nam rekli, kako je to izmjena samo za jednokratnu uporabu. Kad odglasate ulazak u EU, onda to više ne vrijedi, pravila se mijenjaju i vraćaju unazad jer političkoj kasti sada takvo rješenje paše. Zbilja nas ta kasta drži ne samo „prljavim“, „neobrazovanim“ već i potpunim idiotima. Eto još jednoga ustavnog noviteta, pače pronalaska, iz Hrvatske: Ustavna promjena za jednokratnu uporabu! Ali dobro, ako će oni to ipak promijeniti, pa „zatefteriti“ razne teme koje se ni referendumski, a onda vjerojatno ni drugačije ne će smjeti taknuti, ni o njima govoriti i unijeti neke prohibitivne postotke glede najmanjeg izlaska na referendum, spas ćemo potražiti u Josipovićevom presedanu - važenja Ustava unazad: Jednostavno treba protumačiti da budući prohibitivni referendum(i) najprije vrijedi unazad - za onaj održani o pristupanju EU-u.

Ekspresna trgovačka promjena Ustava

Izručenja državljana smo također višestruko „potpisali“, ali to u „slučaju Perković“ ne vrijedi. Sjajna je to „logika“ nastala na čistom izvorištu političke volje. Kako nema dvotrećinsku većinu Kukuriku koalicija se okrenula manjim strankama i „klubovima“: laburistima, HDSSB-u, Kerum-Kosor klubu, „nezavisnima“ Kajinu i don Grubišiću. Osim „rikverc“ promjena i promjena za jednokratnu uporabu, sada je još i na djelu ekspresna promjena Ustava s javnom raspravom u roku šest dana. Nejasno je zašto se to onda nije obavilo u roku jednoga dana: rano ujutro Peđa Grbin iznese prijedlog, javna rasprava traje do podne, a poslije stanke za ručak ručice sitih sabornika su u zraku. Tada ni Ustavni sud RH ne bi stigao intervenirati pa produžiti javnu raspravu na ciglih petnaest dana. Al' se javno i stručno naraspravljalo!

„Marveni trgovci“ mijenjaju Ustav

Promjene koje su se od te nezastare prvo politički motiviranih ubojstava, zatim teških ubojstava, do poluzabrane referenduma, uvođenja regionalizacije Hrvatske na mala vrata, valjda prema „krijesti“ iz hrvatskog grba uz sitne preinake, zapravo nisu ni najmanje bezazlene, štoviše neke mogu imati dalekosežne negativne posljedice po stabilnost države pa, ako ništa, zaslužuju barem sveobuhvatniju i podulju javnu raspravu, barem polugodišnju. Izuzimajući mali darak Kosorici da bi Hrvatski sabor imao kraće neradničke stanke, valjda kako bi se ona i ljeti i zimi više slikala, a ni ta nije skroz bezazlena, jer nam iskustvo govori kako je bolje da je Sabornica što dulje - prazna.

Kakva se, primjerice, može opća dobrobit iscijediti iz laburista, ustvari recikliranih haenesovaca, sindikalista „dilera“ „svinjskih polovica“..? Neko socijalno i demokratsko ili slično dobro? Prije bi se zmiji iscijedio znoj, a oni se znoje zapravo samo od demagogije i takvoga lova na glasače. Ni druge manje stranke koje su aktivne u ovoj trgovini nisu ništa bolje. Sve u svemu na djelu je nešto što bismo mogli nazvati ustavnim udarom na državu i društvo.

‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

Titovi partizani i komunističke vlasti likvidirali su gotovo tisuću studenata

-Okupit ćemo se u utorak 10 prosinca 2013. u 11 sati na Kazališnom trgu, ispred zgrade Sveučilišta i Pravnog fakulteta – najavljuje Maja Runje, koordinatorica građanske inicijative Krug za trg.

Maja Runje, koordinatorica građanske inicijative Krug za trg, razočarana je odnosom Sveučilišta u Zagrebu.

Novembar u srcu HRT-a

Od kuda ćeš o Franji nego iz Velikoga Trgovišća, blizu je i Velika Horvatska, inače potok, valjda još uvijek teče. I novembar je tek prošao, pa ovdje još uvijek malo koljuckaju po kućama. Glavna je sezona za zloglasni „dan republike“, kaže novinarka. Kolinje je. Doduše ne će još dugo. Pravila, direktive i tako to. Možda će biti i veće, neki ga pripremaju, za kolinje su spremni, za svoj dom nisu. Vrag će si ga znati što će biti.

Nogometna KRT-ovizijska crtica

Ne postoji niti novac niti prigoda za takvo što i pitanje kad će se uopće dogoditi. Vjerojatnije nikada, nego ikada. Koliko će tisuća samo novinara zbog ovoga narednih mjeseci posjetiti Hrvatsku, već su neki i stigli, samo iz velikih zemalja kao što su Brazil i Meksiko, kako će to utjecati na naše i tamo živuće iseljeništvo. Tu noć mogao bi „puknuti“ Linićev sustav fiskalnih blagajni samo od piva, da spomenem samo tu „lokalnu“ korist, pa trošarine i PDV…

Josipovićeva stranka

Pitao sam se koje je najjednostavnije objašnjenje bojkota hrvatske reprezentacije i činjenice kako će ona s Brazilom otvoriti Svjetsko nogometno prvenstvo 2014. od strane Hatevejovog TV Dnevnika. Onda mi ga je prijatelj dao upravo takvo, jednostavno da jednostavnije ne može biti: Njima na KRToviziji će srca pucati dok iz Sao Paola pred milijardama u petak 12. lipnja 2014. ,dan uoči Sv. Ante, bude odzvanjala hrvatska himna upotpunjena slikom „kvadratičastih“ s desnicom na srcu. A oni će to još morati prenositi! Zato bi zagrebačka „Hitna“ već sada trebala pripremati nekoliko timova za reanimaciju u Informativnom programu KRT-ovizije jer bi se tamo mogao zbiti „crni lipanjski petak“.

Srbija ponovno formira SID, Hrvatska se rješava VII. uprave

Međutim, u Hrvatskoj postoji opsesija političara da pošto poto ovladaju tajnim službama i postavljaju vlastite kadrove unutar obavještajnog korpusa. Takav način ophođenja sa obavještajnim aparatom dovodi do urušavanja cjelokupne strukture obavještajne zajednice pa se služba i osoblje uglavnom počinju baviti sami sobom, odnosno, „njihovim“ i „našim“ kadrovima. Pritom državna sigurnost u radu službi zauzima drugorazrednu ulogu.

Slučajno ili ne, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivan Mrkić donosi ovih dana odluku o ponovnom ustroju Službe za informiranje i dokumentaciju. Mrkić u izjavi za medije ističe: Ne postoji ozbiljno ministarstvo vanjskih poslova koje nema SID, odnosno takozvanu službu za informiranje i dokumentaciju! Srbijanski SID, kao sljedbenik jugoslavenskog SID-a, privremeno je zbog preustroja srbijanskih obavještajnih službi bio spojen sa BIA-om, Bezbjednosno-informativnom agencijom.

Na ovaj način potpuno su ugroženi državna sigurnost i vanjsko politički interesi Republike Hrvatske. „Regionalna suradnja“ sada je mnogo bliža i na vanjsko-političkom planu.

Željko Primorac

Hrvaticama i Hrvatima u domovini i svijetu

Apel za pomoć obiteljima u nevolji

Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Mir vam, radost i svako dobro od Novorođenog Spasitelja!

Kao što vam je, nadam se, i poznato, zauzimamo se za zaštitu svakoga ljudskoga života od začeća do prirodnoga kraja, kao i za sve druge moralne, duhovne, kulturne i obiteljske vrijednosti, te za prava i pomoć obiteljima sa većim brojem djece.

Od 2000. godine mi, kao udruga, za svoj rad ne primamo nikakvu potporu od države, dok to obilno primaju sve one udruge koje djeluju protiv interesa hrvatske države i hrvatskoga naroda.

No, na žalost, kao što vam je poznato, situacija u Hrvatskoj, i moralna i politička, pa tako i materijalna, u današnje vrijeme izuzetno je teška. Također, kao što znate, mnogi ljudi, pa i oni koji imaju obitelji, često i oboje roditelja, su bez posla, a mnogi se i boje za svoj posao, jer dosta ljudi svakodnevno ostaje bez njega.

Stoga vas, istinske Bogoljube i rodoljube u zemlji i svijetu, molim, ako ikako možete, da uputite bar malu novčanu pomoć na naš žiro ili devizni račun, koje vam dostavljamo u prilogu, kako bi mogli bar malo pomoći onim obiteljima u nevolji koje će nam se ovih predbožićnih i novogodišnjih dana sigurno obraćati sa svojim potrebama.

- kunski žiro račun:

- devizni račun (IBAN):

- adresa banke:

Podvala nije uspjela

Ono što je najzanimljivije u toj „istrazi“, jest činjenica da je prijeteća poruka s metkom, koja je jedino i trebala biti predmetom istrage, odjednom netragom nestala iz fokusa interesa i uopće se ne spominje. A istraga završena. To može upućivati samo na jedno, a to je da je uistinu ravnateljica SP Jasenovac sama sebi poslala prijeteću poruku, pa to njezini moćni zaštitnici sada jednostavno zataškavaju. Da nije tako istraga ne bi bila završena, nego bi ostala otvorena do pronalaska počinitelja.

Bog i Hrvati!

Ured za odnose s javnošću HČSP-a

Grga Anđelinović i Miljenko Smoje na istim velikosrpskim stubama

Poslije višednevnih velikih proslava i pijanki, zbog proširenja Srbije 1. 12. 1918. godine, sve do Karavanke, kralj Karađorđević je svojim svatovima priredio i laganu janjeću čorbu. Mladi janjci u njoj su bili mladi hrvatski domobrani, prosvjednici s Jelačić placa. Kraljev kuhar je bio, danas zloglasni hrvatski izdajnik Grga Anđelinović. Ponosan na svoje kulinarske sposobnosti, odletio je odmah u Beograd po odlikovanje, kojim ga je odlikovao još ponosniji srpski kralj. Na istim stubama je 1990. godine njegov istomišljenik, orjunaš Miljenko Smoje, od Slobodana Miloševića primio diplomu "Branko Ćopić" kao nagradu za organiziranje "mitinga istine" u Splitu na kome bi Milošević bio glavni govornik.

Obiteljski izdanci ozloglašenog Anđelinovića, današnji Pusići, su njemu slični nenarodni izrodi. Kakvo drvo takav klin, kakav otac takav sin. Nije to uvijek tako, ali u Anđelinović-Pusićevu slučaju poslovica se pokazala istinitom.

Sada kad je propala Austrougarska, zašto ići u Beograd? Proglasimo svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ja ću biti prvi čovjek njenih oružanih snaga. Nudio se Franu Supilu, slavni austrougarski general, hrvatski pravoslavac Svetozar Borojević. Ništa od toga. Mi smo se već dogovorili sa Srbima. Odgovorio mu je Supilo, koji je kasnije, razočaran završio u ludnici, a Borojević u anonimnosti i siromaštvu.

"Srbi imaju iskustva s državom. Imaju vojsku, policiju, pravosuđe... Neka se oni bore s našim kriminalcima i korupcionašima... Nama će s njima biti ko bubreg u loju". Baš tako je jedan tadašnji naivni hrvatski političar jugozanesenjak govorio mladom bistrom hrvatskom političaru, koji se čudom čudio, zašto se hrvatski suverenitet na tanjuru nosi u Beograd.

Što reći za naše današnje neopartizansko-četničke garniture, koje, surađujući s zloglasnim britansko-imperijalnim partnerima, sve rade na povratku nekakvog starog jugostanja. Što reći za bivšeg doministra u Hrvatskoj vladi, koji je prije par godina izazvao incident na Starčevićevom grobu kritizirajući domobranske kape na glavama starih hrvatskih domobrana, a hvaleći hrvatske partizane i njihovu borbu protv fašizma. Vidi tekst eksplozija na Starčevićevom grobu, www.hrvatski-fokus.hr (ožujak, 2010.). Što reći za jedva izborenu cenzuriranu spomen ploču, na mjestu spomenute komemoracije, na kojoj uopće ne piše, tko je sipao smrtonosne metke po hrvatskim domobranima prosvjednicima. Neupućeni prolaznici s ispranim mozgovima će zaključiti da je to pucala ustaška policija. A tko bi drugi.

Za dom spremni! je stari hrvatski pozdrav

Odreknemo li se njega, odričemo se i svoga imena

I zar se i u Jasenovcu nije omogućila Židovima sva unutarnja uprava na svim područjima ustrojstva proizvodnje u tome radnom ratnom logoru, što piše Ante Ciliga, hrvatski komunistički prvak i zatvorenik u Jasenovcu. Tome što protiv NDH danas iznašaju nečuvene laži i hrvatski pripadnici jugokomunista je razlog da oni time pravdaju svoje komunističke zločine protiv vlastitoga hrvatskog naroda, tijekom partizanije kao i cijele jugotvorevine. I čudno je da i neki Hrvati iz redova HDZ-a, kao na primjer Davor Ivo Stier, kao i uvažena predsjednica HSP AS-a Ruža Tomašić, smatraju stari hrvatski pozdrav "Za dom spremni!" nekakvim ustaškim pozdravom iz vremena NDH, a zaboravljaju i bana Jelačića koji se služio tim pozdravom do smrti! I što to ima u tome pozdravu agresivno protiv bilo koga. Zar to nije pozdrav kojega bi trebalo ispisati na svakoj hrvatskoj kući, i ukoliko bi se mi Hrvati odrekli toga pozdrava onda se možemo odreći i svoje himne i imena svoje valute i svoga hrvatskog imena. Hrvati, budimo spremni braniti svoj hrvatski dom i svoje nacionalno dostojanstvo.

Neprihvatljiva stratifikacija Lijepe Naše posljedica je monstruoznog kruženja jedne iste iskvarene elite

Nitko ne može dublje podijeliti Hrvatsku nego što je podijeljena stoljećima, na parazitsku elitu i obespravljenu sirotinju. Vlada je nezadovoljna što jaz nije veći. Ruše se prava radništva i strukovnih staleža, poput medicinara i prosvjetara. Za dvije godine vladavine crvene elite, broj nezaposlenih ljudi povećao se za oko sto tisuća nesretnika, što se prikrilo zapošljavanjem stranačkih kolega, rodbine i prijatelja, na parazitskim pozicijama. Da prikrije svoju nesposobnost glede opravka zemlje, bilo kakvog boljitka za sve nas, Vlada gura u prvi plan marginalne probleme homoseksualne populacije i manjinske prepoznatljivosti. Neke interesne skupine, poput bankara, isključivo pripadaju eliti, čak i ako bankrotiraju. Kada neki tajkun ode u minus, priskače mu u pomoć država, koja opet čini sve da običan građanin RH završi na ulici. Generiranje podjela u društvu postalo je dobro plaćena profesija. .

Kompromitiranje Apsoluta

Talijanski sociolog Wilfredo Pareto govorio je o kruženju elita. "Povijest je groblje aristokracije". Kada se mijenja formacija ili samo režim, jedna elita zamjenjuje drugu. Narod ostaje isti, iskorišten i ponižen. Vidimo kako se kod nas na rukovodećim mjestima izmjenjuje jedna ista ekipa, odnosno više njih, sve unutar izdvojene elite. Elita uživa punu slobodu, jer nema direktnu odgovornost prema svome kreatoru, koji niti ne postoji, čiju prisutnost ne osjeća. Elitisti su sposobni zanijekati Isusa! Mišljenja sam da Krist nije umro za grijehe elite, koja ga je razapela. Možemo li govoriti o kompromitiranju Apsoluta? Imitiranjem ljudi, elita je učinila da Kreator napusti svoj projekt čovjeka. Bogu je neugodno! Jedna od najčešće citiranih poruka Friedricha Nitzschea je ona kada se Zaratustra čudi drugom mudracu, koji u svojoj osami nije čuo da je Bog mrtav. Imamo novu vrstu ateizma - Bog je stvorio svijet, ali Boga više nema. Poništila ga samilost prema iskvarenoj eliti.

Kod nas je problem što se elita ponaša kao da je Bogom dana

Sveti Bazil iz četvrtog stoljeća, redefinirao je Božju kreaciju svijeta i čovjeka u šest dana kao bezvremensku, nemjerljivu i nedjeljivu. Paraziti su vrebali čovjeka i evolucijski poprimili njegov izgled. Umire li mandejski Posljednji Adam kao posljednji čovjek ili kao posljednji predstavnik elite, na kraju evolucije i povijesti. Parazitska konstitucija elite donijela nam je povijest agresije, koja danas naprosto izvire iz ponašanja vladajuće klike u Lijepoj Našoj. Elitisti u Hrvatskoj toliko histerično napadaju ljude da to postaje nepodnošljivo. Pozivajući se na ljudska prava! Naravno, prava elite su neograničena, apsolutna! Narod je konsterniran, začuđen koga je primio u suživot. Kao što reče australski bioetičar Peter Singer, nije problem rasizam, nego specizam elite u odnosu na čovjeka. Na vrhu piramide zemaljske moći stoluju najgori grabežljivci, mentalni i seksualni pedofili. Žrtvovanje naše djece ugrađeno je u temelje svake elitističke civilizacije. Teško se oteti dojmu da je krajnji cilj vladajuće kaste tolerancija za pedofiliju. Stožer za Vukovar pokušat će kroz predstojeći referendum objaviti popis pedofila.

Zrcalno promatranje sebe

Prema američkom antropologu Ralphu Lintonu, status nekog pojedinca temelji se na njegovim kvalitetama i njegovim individualnim naporima. I testira se kroz pravu konkurenciju. Sve to kod nas ne pali. Elita ne dozvoljava da na vlast dođe jedan jedini čovjek. Nije moguće niti nekakvo evolucijsko poboljšavanje elite u ljudskom smislu. Elitisti oponašaju čovjeka, ali su narcisoidno zagledani u vlastitu projekciju sebe. Tu ne pomaže popularni koncept "zrcalnog promatranja sebe" Charlesa Cooleya. Kod nas elitist ne oblikuje "koncept sebe" na osnovu predodžbe kako ga ljudi doživljavaju, nego strogo tjera svoj elitistički spin i nakon što je svima jasno da je riječ o budali koja nema pojma o pojmu. Elita se lažno predstavlja i kada pokušava biti iskrena. Sve je izokrenuto, pa oni najgori javno i bez srama brane civilizacijske vrijednosti.

Tko li je sve desetljećima predavao na Filozofskome fakultetu!?

A oni su na vlast slabi, pa joj uvijek titraju jajca. Tek očinski ili majčinski, čak i očevi bez očinskoga iskustva i takve majke, blago ju kore. No, no Vlast, dobit ćeš špotanciju (ne može ju se više ni tankom šibom po guzi, ne daju pederi i pedofili) - blaže tlači narod, nepismeni, prljavi, glupi i neobrazovani.

Krizmanić u mirovini otkvačila

Više medijskog pluralizma za Staljina

- „U kolikoj mjeri je atmosfera u hrvatskom društvu pridonijela ovakvom ishodu jučerašnjeg referenduma? Ne mogu to točno pretpostaviti. Čovjek bi očekivao da će ljudi koji su zabrinuti, čija su djeca nezaposlena i odlaze iz Hrvatske, kojima samima prijeti otkaz ili već sami ne rade – da će biti totalno nezainteresirani. To djelomično tumači slabu izlaznost. S druge strane, kampanja inicijative „U ime obitelji“ je bila toliko napasna i toliko agresivna da su oni morali pobijediti, jer nije bilo nikakve protukampanje. Odnosno, protukampanja je bila vrlo slaba zato što je većina ljudi mislila – to je jedno besmisleno pitanje, obitelj nije ni od koga ugrožena, nitko joj ne prijeti, što ću se uopće time baviti?! I svi su za to bili totalno nezainteresirani do zadnja dva tjedna, kada je zapravo bilo prekasno.“

Konstatacija pak kako je kampanja inicijative „U ime obitelji“ bila „napasna i toliko agresivna da su morali pobijediti“, prokleta je i obična bapska laž. Mjesecima je naime sasvim suprotno, a naročito zadnjih mjesec dana. Protukampanja je bila tipično staljinistički žestoka i sveobuhvatna da bi to i baba koja se pomalo gubi primijetila, kamo li ne baba u dobroj mentalnoj kondiciji. Zadnji dan kampanje čak se i Predsjednik države Ivo uživo, što je apsolutno nedopustivo, slikao na naslovnici jednih dnevnih novina s usklikom: „Protiv“! Tako je nastupala Vlada, svi mediji, naročito HRT, uključivo i televizije u stranom vlasništvu i Tportal, „tvorničke novine“ jednoga multinacionalnoga telekomunikacijskog diva, sve novine opet uglavnom u stranom vlasništvu, pa je Hrvatska glede ove kampanje, kao i inače, bila i pod okupacijom stranih medijskih sila. Sve postkominternovske „civilne“ udruge, uglavnom financirane i iz inozemstva i inozemne „sekcije“, bile su protiv, što je opet čista okupacija. Kratko, najkraće, skoro nikoga u javnosti nije bilo tko bi bio „za“ dan prije referenduma. Medija se i formalno ujedinila u bojkotu Inicijative, pa gospođa profesorica Krizmanićka u „Slobodnoj Europi“ jednostavno - laže.

Krizmanić: U ime obitelji - zloćudna grupa

Hajde recimo da je ovo zbiljam „jedan zapušteni narod“. Nije ni čudo. Četrdest i više godina, pa čak i u mirovini profesorica ga uči, uči njegove učitelje, i učitelje učitelja, a on samo „pa pa, pa, pa, pa“, - pa je zapušten. Pa onda nije samo narod kriv, krivlja je Krizmanićka, očito je bila loša pedagoginja. Ništa ga nije naučila. Ako vi mislite kako ja ne poštujem staru profesoricu u miru, kako ni ja nisam naučio baš ništa, čak ni tu prvu lekciju iz bontona, varate se, uvrjede Krizmanićke su mnogo teže - ta ona je sveučilišna profesorica, pače i „štrikerica“ života. Ja sam samo jedan od onih „za“-puštenih. I tko je to zloćudan, tumor jedan. Profesorica koja je „narod“, pas mu mater, učila skoro sto godina, ili „zloćudna grupa“ koja ga je „digla“ u petnaest dana, takvoga neobrazovanog i prljavog kakvoga je profesorica ostavila, nakon svoje „pedagogije“. Ma kad su nam profesori ovakvi, narod je još „ispao“ sjajan. Ima još.

Krizmanić - rasistički prema nekim krajevima Hrvatske

- „Mislim da ne, jer će ga Vlada morati zabraniti... Ali – znate li na što upozorava ovaj referendum? Gospođa Markić se pojavila – eto tako, jedan čudan lik koji govori „sto na sat“, što nije bogom dano, nego je uvježbano na bogom dani talent. To znači da se kod nas može pojaviti bilo tko od bilo kuda tko će biti tako utreniran, tako „obrazovan“ da uzme tu funkciju, i onda imamo nevolju! Ja mislim da je to silno upozoravajuće. Puno ljudi mi kaže kako se osjećaju tjeskobno već danima, a ne znaju zašto. Jer nam nešto prijeti. Prijeti nam da postanemo maksimalno desničarski orijentirana zemlja s vrlo lošom garniturom koja će nama upravljati. Za mene je zastrašujuće i poražavajuće da se to dogodilo, ali evo što pokazuje da imam pravo kada govorim o neobaviještenosti naroda. Gdje su na referendumu bili „protiv“? U onim dijelovima zemlje koji imaju najviši civilizacijski nivo – Istra, Rijeka, Primorsko-goranska županija i gore – Čakovec i Varaždin. To jesu naši najciviliziraniji krajevi i gradovi. I Zagreb ima relativno bolji omjer „za“ i „protiv“ od prosjeka Hrvatske...“

Krizmanić: Balkanska, desničarska i nesekularna Hrvatska

- „To je istina“, nastavlja Krizmanićka, „ali balkanske Hrvatske koja nije samo balkanska, dakle neinformirana, neobrazovana, divljačka i nepristojna, nego još začinjena vjerom i desničarstvom, naslanja se na desno. Ja zapravo mislim – to ću reći makar će me crkva razapeti – da su ove manjine usput, to njima nije primarno, nego je iza toga jedan aktivni pokušaj da se smanji sekularizacija Hrvatske“.

Kakva je bila uloga zločinca Tita u ratnom bombardiranju Splita?

U tom, prvom većem bombardiranju Drugog svjetskog rata poginulo je 110 građana, a stotine su ranjene. Tog crnog popodneva izginulo je i 97 mještana Kaštel Sućurca, od kojih 65 u crkvi na koju je pala bomba za vrijeme sv. Mise. Stradali su Lučac, Manuš, Špinut i Pazar, a tri bombe pale su i na samostan klarisa u tadašnjoj Tartaljinoj ulici, pa su se klauzurne redovnice iselile iz kuće.

Dr. sc. Tihomir Rajčić, profesor povijesti u Osnovnoj školi kneza Mislava u Kaštel Sućurcu, tijekom nekoliko predavanja, održanih ovih dana, naveo je kako postoje relevantni dokazi da je bombardiran je Splita zahtijevao Josip Broz i partizanski Vrhovni štab.

AVNOJ i Teheranska konferencija

Jedna od točaka Teheranske konferencije bila je i pomoć Titovim partizanima u Jugoslaviji, kada je partizanski pokret službeno svrstan na savezničku stranu.

Tko je predložio ciljeve?

Upravo zbog uvažavanja činjenica, povjesničari bi trebali ovu knjigu, kao i druge raspoložive izvore, uzeti u razmatranje, te na temelju raspoloživih činjenica utvrditi ulogu Josipa Broza i partizanskog Vrhovnog štaba u odabiru ciljeva savezničkog bombardiranja Splita i okolice prije sedamdeset godina.

Naravno, novinar „Slobodne“ je u pravu ali nije odgovornost isključivo na bombarderima. Prioritetna odgovornost je dakako na onima koji su te ciljeve predložili savezničkom stožeru u Sredozemlju.

Prinos istine na oltar hrvatske stoljetne nesreće

Renata Dobrić, ekonomistica i knjižničarka, ravnateljica GK Kaštela objavljuje svoje novinarske i književne radove u raznim časopisima, zbornicima, i internetskim portalima. Aktivna je promicateljica kaštelanske-kulturne baštine. Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Krajačić“ (Križevci, prosinac 2011. Godine) dobitnica je 2. nagrade za monodramu „Obitelj je svetinja“, dok je na „3. Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca“ Široki Brijeg, veljače 2013. g.) dobila 1. nagradu za pripovijetku „Napokon: Iz tame u svijetlo ili Povorka smrti“.

U predgovoru ove monodrame, nadahnute istinom, recenzent fra Miljenko Stojić je kazao: -Nažalost, još je malo onih koji u hrvatskoj književnosti pišu na ovaj način. A trebali bi. Književnici nisu tu da beru nagrade i dive se svom liku i djelu, već da ljudima otvaraju oči. Istina je vrhovno mjerilo njihova poslanja i rada. Ranata Dobrić to zna i zbog toga svojim perom duboko zasijeca u povijest koju neprestano nastoje krivotvoriti. Pobijedi istine će, vjerujemo, doprinijeti i ova monodrama.-

Crveni su ostali crveni i nisu pocrvenili

Vidjeli smo da je ta anacionalna, prokomunistička mašinerija načeta prilikom izbora predstavnika Hrvatske u Parlament EU-a, kada je izabran podjednaki broj zastupnika prohrvatske i prokomunističke ideologije. Nadajmo se da će ovaj puta i kod parlamentarnih izbora još bolje Hrvati progledati i znati za koga ne smiju dati svoj glas.

Analitički podsjetnik antihrvatske politike ove vlasti

Oni su, na čelu s Ivicom Račanom i koalicijom, 25. lipnja 1991., napustili Hrvatski sabor kada se donosila odluka o izdvajanju Hrvatske i sastava SFRJ. Oni su na čelu s Ivicom Račanom i njegovom koalicijom, 14. travnja 2000., donijeli Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu, koja glasi: „Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za počinjene zločine za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, obvezujući se istovremeno za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženima za ratne zločine“. Ta Deklaracija otvorila je vrata Tužiteljstvu Haaga za progon – procesuiranje hrvatskih branitelja.

Ti otpušteni hrvatski policajci protestirali su i štrajkali glađu na Markovu trgu u Zagrebu preko šest mjeseci, ali to tvrdokorne komuniste nije diralo, jer su i dalje nastavili sa svojom prokomunističkom lustracijom. Nadalje, Račan i Lučin, umjesto istjeranih hrvatskih policajaca, u hrvatsku policiju primili su 39 policjaca srpske nacionalnosti. Milan Đukić i Željko Mrkšić su primljeni s nezavršenom osnovnom školom, te Dalibor Lacmanović, Dragoljub Veljin i Zoran Vuletić sa osnovnom školom (uvjet za policajca je srednja stručna sprema. Ministrica obrane Željka Antunović nastavila je s lustracijom branitelja u Hrvatskoj vojsci. Ona je otpustila ili umirovila oko 180 visokih časnika, a čistka je dalje nastavljena.

Predstavnici kukuriku koalicije redovno prisustvuju proslavama četničkog slavlja u Srbu 27. srpnja. To je dan koji simbolizira četničko klanje Hrvata koje je trajalo od 1941. Pa sve do 1945., s tim da tada nije prestalo, već nastavljeno pod kapom titovkom i crvenom zvijezdom petokrakom. Predsjednik RH Ivo Josipović javno veliča crvenu zvijezdu petokraku simbol velikosrpsko-komunističkog režima, pod kojim je hrvatski narod od 1945. do 1990. bio obespravljen, proganjan, a mnogi likvidirani. Pod tom crvenom zvijezdom petokrakom srbočetnici su 1991. izvršili agresiju na Hrvatsku.

Bilo je naivni branitelja koji su podržavali takvu objavu, govoreći da oni nisu lažni branitelji i zato se ne boje. Pritom su zaboravili da Savi Štrpcu nije potreban popis lažnih, već pravih hrvatskih branitelja, posebno dragovoljaca. Nikada nikome nije palo na pamet, i ne bi se usudio da zatraži objavu registra sudionika NOB-a, takozvanih Mesićevih „antifašista“.

Jučer koljači - danas "antifašisti"

Bljedoliki (narodu poznati kao I.Josipović) bulazni:

Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

Milorad Pupovac poput Puniše Račića!

Još mu je samo samokres trebao

Dreči Milorad iz klupe: „Znači, ovih 200 obitelji koje čekaju 10 godina nakon završene organizirane obnove nisu ničiji, nisu HEP-ovi nisu državni.Čiji su to ljudi? Ove države ili ničiji, ove Vlade ili ničiji? Ne mogu imati razumijevanja za takav odgovor, ali netko za ovo mora odgovarati jer je ovo nehumano i protuzakonito. Ima li prostora za razgovor, gospodine ministre? Nema. Jer se s ministrima ne može razgovarati o muci, elementarnoj muci ljudi. A gdje je vaš ministar, moj zemljak Branko Grčić (samo što nije rekao – Srbin!) zar opet postavlja balvane oko Knina? Zašto se vašeg ministra ne može dobiti tjednima, danima i mjesecima da bi se o stvarima koje se tiču programa Vlade moglo ozbiljno razgovarati, uključujući i proračun“, upitao je bijesni Pupovac i na koncu samo što svoju filipiku nije začinio: „Ovo što radite nehumano je, protuzakonito, sram vas bilo, ma gonite se u p..ku materinu, ustašku!“

Uostalom, kao afirmirani etno-biznismen mogao si kod svoje 'ugledne' Tesla-banke ishoditi jedan povoljan beskamatni kredit pa si nesretnim i nedužnim povratnicima već davno mogao uvesti struju u kuće u kojima pretežno i tako nitko ne živi čekajući prodaju!? Jasno, ukoliko ta 'tvoja' ugledna banka zahvaljujući 'tebi' već danas nije u bankrotu? A mogao si se savjetovati i s prijateljem Miloradom Dodikom iz takozvane Republike srpske iz koje je što pobijeno što istjerano oko 200 tisuća Hrvata. Do danas ih se vratilo oko 12 tisuća koji svoje probleme rješavaju po modelu 'Uradi sam'; čak i materijal za gradnju po četnicima spaljenih ognjišta 'uvoze' iz Hrvatske, a njihova djeca u školi uče jedino iz ćiriličnih udžbenika!

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

ORA ET LABORA!

Pitam se što se to dogodilo u ovih trideset i kusur godina, a u međuvremenu i nekakve nauke svrših, da me sad opet isto pitaju i još hoće odgovor u zakon nad zakonima unijeti. Je l' dragi Bog možda objavio da se zabunio ? Da nije možda suvremena biologija otkrila nešto što bi dosad stečene spoznaje izvrnulo naglavce ? Ili je pak, negdje, možda u prašumi Amazone, otkriveno neko pleme koje opstanak ima zahvaliti nataloženom iskustvu različitom od svih ostalih, do danas, preživjelih civilizacija ? Nit' je prvo, niti drugo, treće još manje.

Čudna li (b)luda

Nađe se tu pismoznanaca raznih profila i o svemu istog mišljenja. Nanjušili kusati psi da je danas ispiranje mozga unosno kao nekad ispiranje zlata, pa jednako grozničavo prionuli poslu. Huškaju mnoge a oni koji se huškanju oduprijeti ne mogu svjesno ili nesvjesno prenose štafetu ludosti dalje. Pa upregli u kola i dvorske lude, kojima u rok službe i tako ide da kreveljeći se, razmaženo afektirajući, cičeći i poskakujući umjereno zaglupljuju narod. No, kad lude počinju davati ozbiljne izjave i izricati veleumne stavove, i to, gle čuda, baš one dvorske, e to već vuče na prekomjerno kreteniranje naroda. A budući je ostalo zabilježeno u dnevnicima, moglo bi se tu i za sud naći posla. Čovjeku jednostavno dođe da se zamisli i zapita kakva li je to sila koja i od lude može učiniti budalu.

Zbog čega su gospodari etera doklatili sve te horde janjičara i martologa ? Da bi poslovali s dobitkom ? Hmm, teško … jer svi su u crvenom već dulje vrijeme a neki duguju državi na ime poreza i više nego deseterostruko veći iznos od iznosa troška da se narod pita. Srećom po njih, isti su im vlasnici kao i Vladini pa to ne predstavlja baš nikakav problem. A tim vlasnicima filantropima, naizgled posve u suprotnosti s vladajućom ekonomskom doktrinom, dobitak nije prvi na pameti. Nego nešto sasvim drugo, nešto što se ne vidi u poslovnim knjigama, a što izađe na vidjelo tek kad narod progovori što misli. E baš to im je mjerilo uspješnosti. A narod, na svoju inicijativu i njihovu žalost, odgovorio točno i tako ih prokazao pred gazdama. Naslutili da je došlo vrijeme suočavanja s rezultatima svoje rabote i otud sav taj svrbež, režanje i unezvijereno češkanje.

Pobjednici

Posebno divljenje gospođi Markić koja je prošla kroz svoju Via Dolorosa stoički trpeći drvlje i kamenje, svo to bjesnilo i ludilo zapjenjene mahnite rulje koje se ciljano u skladu s taktikom vučjeg čopora sručilo na njenu osobu. U nadi i molitvi da će se uskoro naći još netko na takvo što pripravan (ako je uopće to i moguće biti), ekipo iz „U ime obitelji“ velika Vam hvala za ostvareno a i zato što se pobjednikom osjećam i sâm.

Ipak, u pobjedi treba ostati velik. Pobjednik je taj koji mora prvi pružiti ruku pomirnicu onome drugome, gubitniku kojemu je makar bila sva sila iza njega, sigurno teže. U to ime, a uvažavajući činjenicu da je manjinski odgovor na pitanje zadobio povjerenje više od trećine građana možda bi vrijedilo razmisliti o tome da se na izjašnjavanju prihvaćena promjena u Ustavu iznimno navede i na ćirilici. Naravno, onoj hrvatskoj, znanoj još i ako bosančica čisto da gubitnici to lakše mogu progutati.

Izlazak

U proteklih se 95 godina dva put učinilo da bismo iz te zamke mogli izaći no pokazalo se to tek pustim tlapnjama. Ipak, nekom proceduralnom greškom, propustom sustava, u zadnji čas iskoristivši rupu koja će uskoro biti začepljena, narod je iznenađujuće i nepredviđeno iskoristio pravo da uzme sudbinu i sreću u svoje ruke. Nema nam druge nego vjerovati da je ova iskra početak trećeg pokušaja izlaska iz mišolovke no imajmo na umu da je pred nama dug i mukotrpan put, put s neizvjesnim ishodom (a što uopće može bit izvjesno na tom svijetu?). Kako bilo, uzdanje u treću sreću ne će nam pomoći.

Masoni protiv Crkve

Naime, razjarena skupina feministkinja ogoljenih grudi pokušala je ovih dana oskrnaviti katedralu u Buenos Airesu, koju su muškarci čuvali od napada, jasno dajući do znanja kako je njihov bijes usmjeren protiv stajališta katoličke crkve u vezi očuvanja života.

Crni jarac čestita Božić

U skandaloznoj reklami ovca Gregor, koji je zapravo zamaskirani crni jarac, koji simbolizira sotonu, služi za ismijavanje sakramenata i osjećaju vjernika.

5. prosinca 1918.

Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata. ponosim".

U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčani,. primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. VIadimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Zločini nad Muslimanima“ (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidijivo je da su čenici ubijali žene i djecu.

Što se tiće Vuka Anđelinovića, problematično može biti njegovo moguće pripadništvo zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.

Poslije „operacije Mostar“ 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeramih stratišta u Europi. Vuk Anđelinović nije mogao biti partizanski liječnik kako tvrdi Vesna Pusić jer je rođen 3. travnja 1922. godine. Osim ako nije preko reda diplomirao kod svoga kolege, „partizanskog Mengelea'", danas također uglednoga člana HAZU-a Drage Ikića koji je, prema knjizi 'Jedanaesta dalmatinska udarna brigada' (Split 1987.), kao domobranski garnizonski liječnik u Vrgorcu, u dosluhu s OZNOM, neposredno prije partizanskoga napada na grad 12. listopada 1943. zatrovao vojnički kazan u namjeri da svoje 'pacijente', hrvatske domobranske vojnike pripremi za partizansku klaonicu.

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Svoj je postupak ovako objasnio: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim!»

Vuk Anđelinović, stric Vesne Pusić, partizanima se priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Pripadao je zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.

TVORCI UMIRUĆE HRVATSKE

Antihrvatska utakmica ili psihološki rat

Današnji nam agitpropovci kao kulisu svog igrokaza u prvi plan postavljaju jedan takmičarski, takozvani navijački sindrom bez pobjednika, gdje poražen u svakom slučaju biva jedino hrvatski narod. Jer samo tako manjini politikanata, dok pune svoje pohlepne stranačko/partijske džepove, uspjeva održati politički monopol nad večinom. Ustrojbena politika elitističkog hedonizma ili s druge strane nepotizma za kojega se kaže da ga na radnom mjestu doživi devet od deset Hrvata.

Istina i laž današnje Hrvatske su s toga poput žrtve i zločinca. Suživot bez pravde na štetu istine, dok se pravednost crveni od sramote i nemoći. Budućnost bez alternative. I sve dok to narod ne shvati nema nam pomaka.

PROPAGANDA I AGITACIJA je kažu boljševici temelj svakog uspjeha

Tvorci takve, danas umiruće Hrvatske, kao društveno ozračje stvorili su jedan tako izopačen i izokrenut sustav vrijednosti kojega zaista ima rijetko gdje. Jedno nadasve bolesno, kužno ozračje koje odgovara samo onima što se svakodnevno valjaju u svom vlastitom izmetu. Ne i onom, vjerujem večem dijelu neokaljanog čestitog dijela hrvatskog naroda; socijalno ugroženom, obespravljenom, opljačkanom, prevarenom i izdanom. Najgore što popratna medijska klika mnoge od tih zlotvora lišenih svakog domoljublja, naročito društvene odgovornosti, u dijelu svoje medijske propagande, sve češće predstavlja čak i nekakvom desnicom. U Hrvatskoj danas nema lijevice ni desnice. Samo lice i naličje jednog još uvijek totalitarnog režima.

I dok nas dio tih čuvara višestranačkog jednoumlja tako agresivno prisiljava na podjele, drugi nam svaku moguću alternativu spriječavaju svojim lažima i neprestanim manipulacijama. Tako nam se izdajnici i veleizdajnici licemjerno pozivaju na državotvorne vrijednosti. Pohlepnici i nemoralni probisvjeti kojima gotovo ništa nije sveto u svojim lažnjačkim, uglavnom materijalno nezasitnim i bezbožnim životima pozivaju se na krščanstvo i obitelj. Pripadnici oligarhijsko elitističkih skupina koje nam sustavno zatiru sve demokratske procese predstavljaju se nositeljima demokratskih, isto kao i kriminalne organizacije gospodarskih promjena. Neki se tako čak i nude za tzv. veliki Domoljubni blok, istovremeno se okupljajući oko kriminalne organizacije, nelustriranih komunista i udbaša koji novcem opljačkanog naroda kupuju stranačke organizacije i sve ono što se danas kupiti može.

Njima je to poznato, zato ulažu toliko napora u sveopću hipnozu. No, sretna je okolnost što je za održavanje laži na životu potrebno puno riječi, i to stalno i neprekidno, dok se istina, s otrežnjavajućim učincima, može reći u samo par rečenica. Njoj ne treba puno. Zato jer je ona jednostavno - ISTINA. (K.Mišak)

Suradnja

Trenutna neokomunistička vlast odredila je da Hrvati iz Herceg Bosne mogu glasovati samo na sljedećim mjestima: Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar. Izuzevši ovog posljednjeg, sve mjesta krcata Hrvatima, da budemo ironični. A gužva bi samo u Mostaru, iako ne onakva kao u onih blistavih prvih 10 godina kada je Tuđman predvodio svoj narod. Kasnije dođoše neki drugi što bi NAS silom mijenjali, kako se nedavno izrazi trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović, i gužve prestaše. Vlast ostade sama. Sada joj se to jasno poruči. Svakome je jasno, samo ne njoj da su muškarac i žena oduvijek tvorili obitelj. Ljudi su izišli na referendum čudeći se da o nečemu takvom uopće moraju glasovati. I poslaše neokomunističku vlast u ropotarnicu povijesti. Ovo je zaista njihov kraj. Draže im je surađivati s tajnim središtima moći po svijetu nego sa svojim narodom. Pa neka im bude.

U svezi referenduma oglasilo se i Europsko rabinsko središte. Slažu se da je brak zajednica muškarca i žene te prosvjeduju protiv onih koji to u Hrvatskoj proglašavaju fašizmom. Tako jednostavno i tako jasno. Treba li jasnije? Protivnicima očito treba. Oni za ovo jednostavno ne haju. Korisnike svojih usluga ne obavješćuju o ovom stavu i nastavljaju tvrdoglavo svojim putem. Prešli su sada i na slikovno uvjeravanje. Sve vrvi od svastika, uzdignutih ruku, kao da mjere kukuruz, i sličnoga. Zgražaju se da dvije trećine Hrvata, te građana i građanki (nismo svi Hrvati), misli isto. Te je, naime, ujedinio zov slobode, zov demokracije. Budućnost su države koja se zove Hrvatska. Oni međusobno počinju surađivati još više nego do sada. Zbog toga treba reći hvala onima koji su glasovali »protiv«. Vratili su nas razmišljanju o prirodnim vrijednostima i učvrstili u našim stavovima. Na svoj način učinio je to i Predrag Raos. Za desetak minuta svoga performansa, ponašanja koje ljevičari tako vole, uspio je razgolititi sjaj i bijedu onih pisaca koji se vole nazivati »moralnim vertikalama«. Pokazali su se zadrtima i nedemokratičnima, s govorom mržnje na usnama. Naravno da sam ne bih učinio nešto kao Raos, ali on je njihov član pa neka to srede s njim. Valjda im ne će pomagati Vesna Pusić, trenutna hrvatska ministrica vanjskih poslova. Ona je žestoko bila protiv, kao i uvijek kad je nešto vrijedno u pitanju. Sjetimo se samo njezine rečenice da je Hrvatska napala BiH. Što to činjenice i zdrava logika opovrgavaju, baš nju briga. Ona surađuje s nekim drugima, a ne sa svojim narodom. Ova hrvatska pobjeda na referendumu njoj je zapravo velika pljuska. Morat će se opravdavati pred svojim gospodarima zbog slabo obavljenog posla. Slušao sam je koju minutu nakon službene objave ishoda referenduma. Batrgala se u pokušaju da očiti poraz proglasi pobjedom, kakvom takvom. O žalu zbog gužve u Mostaru, ništa, kao i o nikakvoj posjećenosti biralištima tamo u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli. Za nju su Hrvati s druge strane granice nepotreban teret, oni koji smetaju da se Hrvatska pretvori u utvrdu građanstva, kako ga ona shvaća. Po svemu sudeći nismo te sreće da je pohodi obraćenje. Ne bi to bilo loše, da progovorimo u duhu Došašća. Kažu da se mogao obratiti jedan Napoleon Bonaparte, zbog čega ne bi i ona? Ne znam zbog čega, samo još to nije slučaj.

Osim obrane zorne činjenice, ovaj je referendum poslužio i za to da ljude ohrabri, da im otvori oči, da im dadne primjer koji se može slijediti. Na pomolu je nova hrvatska zora. Osim rada na njoj, za nju se treba već sada početi moliti. Nije dobro da to bude u posljednji trenutak kao za ovaj referendum. Samo je s Bogom prava sloboda i dostojanstvo. Sve ostalo je obična ljudska krhkost. Surađujmo svakoga trenutka s njim da ne bismo lutali i gacali po blatu što ga neprestano bacaju pred naše noge.

Današnja vladajuća hrvatska kasta zločincu "drugu Titi" viri iz njegove totalitarne stražnjice

Agresivnim queer-ovcima je i demokracija postala tiranijom!?

Riječ je dovoljno dugačka da se odmah vidi da nije prosta seljačina, dovoljno komplicirana da iza nje sakrije svoje moralne vrjednote, i dovoljno široka da uvijek može, ovisno o prigodi reći da je više 'antro-etno', a manje 'polog', ili kako mu već odgovara, po potrebi. Biti 'antro-etnopolog', i jedno i drugo, dobro je i stoga što se kroz taj poziv Sandi mogao osvetiti svima koji su ga u djetinjstvu vrijeđali, ponižavali i šikanirali dok je bio mali dečko još neodređene rodne orijentacije ili dok je bio u 'queer' dvojbii vlastite samoidentifikacije. Inače, pogrdni naziv queer engleskog je podrijetla (a čijeg bi drugo!) a u prijevodu znači čudan ili nastran ali se unatoč njenom značenju ta riječ i danas koristi kao naziv za cjelokupnu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu LGBT zajednicu kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj privatni život izvan hetero-patrijarhalnih normi. Dakle, agresivni queer-ovci poput Sandija nameću svoju nastranu normu kao kategoriju 'zdravog života' a heteroseksualce drže nastranima; eklatantna tiranija manjine!?

Korijen njegova stava o Crkvi leži u tome što ga župnik u njegovu malom istarskom mjestu nikad nije pozvao 'na samo' kao druge dečke, mada je to žarko želio cijelo djetinjstvo. Čak je i prije izbora za ministranta ponekad namjerno 'zamusao' svoje profinjeno, blijedo lice i skinuo crveni lak s noktiju a znao je ponekad i zamijeniti izderane espadrile tenisicama ne bi li se dopao onom 'stričeku u halji'. Eto, hvala Bogu, pokazao hrvatski narod premoćnom referendumskom pobjedom 3:1 što misli o toj nastranoj, queer-ideologiji ali ne samo bahatom Sandiju Blagoniću nego i svim sponzorima takve nastrane ideologije, raznim Milanovićima, Stazićima, Pupavcima, Jovanovićima, Opa(n)čićkama, Škrabalićkama, Pusićketinama i mnogim drugima; ipak 'prirodno' pobijedilo 'neprirodno' ili 'čisto' pobijedilo 'nastrano'! Pokazao hrvatski narod svoju tradicijsku snagu svim agnosticima i bezbošcima da ničim nisu zaslužili povjerenje koje im je taj narod ukazao jer ga očito vode u ne samo materijalnu nego i moralnu propast po kojoj bi Hrvat mogao biti 'svoj na tuđem'! A pokazala im to i TORCIDA ujedinjena s BBB-oysima zajedno kličući na maksimirskom stadionu 'Vukovar, Vukovar' i 'Za dom spremni'!

Ne postoji ni službena niti ikakva druga definicija pojma 'govor mržnje'. To je samo drugi, moderniji naziv za političku cenzuru odnosno to je revalorizirana komunistička etiketa za sotonoziranje i ušutkivanje političkih neistomišljenika. Svi koji su ovih dana javno govorili da će prvog prosinca glasovati 'za' u očima vlasti i mnogih od Vlade plaćenih 'udruga civilnog društva' širili su tzv. govor mržnje; premda je svakomu normalnom čovjeku jasno da tu nema nikakve mržnje niti ikakve, po Sandiju Blagoniću, rasističke tiranije. Nekada, u Titino doba politički su neistomišljenici bili etiketirani državnim neprijateljima, a danas se od ove neo-komunističke vlasti etiketiraju širiteljima govora mržnje.

Kako je mali Ivo naučio od tate Ante sve o tajnim službama

Međutim, legitimnu akciju prosvjeda u vidu mirnog okupljanja i prosvjeda državni vrh i režimski mediji doživjeli su kao pokušaj državnog udara. Politički je to mentalitet koji svaku opoziciju, pa i mirno okupljanje nasred ceste, smatra drskom opstrukcijom vlasti, mentalitet je to koji svaku opoziciju smatra smrtnom prijetnjom. Prema receptu iz nekih prošlih vremena protiv građanske opozicije dopušteno je koristiti i tajne službe.

Čak se i premijer Milanović u izjavama za medije ogradio od Josipovićeva zahtjeva za uporabom tajnih službi u Vukovaru, istaknuvši kako je zadatak tajnih službi prije svega briga o vanjskoj ugrozi države i građana.

Od kud predsjedniku Josipoviću ideja za uporabom tajnih službi u unutar političkim razračunavanjima? Po savjet nije trebao ići daleko, otac Ante, nekadašnji dužnosnik OZNE, sigurno je sina upoznao sa svim „političkim dobrobitima“ koje donosi ukrštavanje tajnih službi i politike.

O LJUDIMA I ŽIVOTU PREMA KNJIŽEVNOM DJELU MILE BUDAKA

ŽIVOT

Stotine stranica književnog djela Mile Budaka svjedoče upravo o pothvatu rastvaranja. Jer, eto, književnik je bio rođen s darovima za osobit put, poput njegova velikog junaka Luke, koji je već iz djetinjstva mnogo znao i mnogo razumio, jer ni kraj jednog događaja, ni preko jedne riječi nije prelazio bez osjećaja i razmišljanja. Često puta je sjeo na stanac kamen više kuće, laktove podbočio na koljena, glavu na dlanove i netremice zurio u nedohitno visoko nebo i promatrao zvijezde. Vidio je da sve zvijezde vise u zraku, kao kruške ili jabuke na stablu, samo što se stablo ne vidi... (Og. I., 32)

U svome samotnom književničkom poslu Budak je u svom srcu najprije neumorno tražio srca drugih ljudi, da vidi za što su spremna. Vidio je da su najljepša kada vole - prijatelja, druga u radu, roditelja, dijete, ženu, muža. Opisivao je ljubavi koje izviru iz jake duše i preuzimaju velike odgovornosti. I, naravno, čine čovjeka sretnim da može doživjeti ushit i dragost, kao da se sav nekuda razilazi, rastače, rasplinjuje, samo da ne počne vikati: Pomagajte braćo, ljudi! Ustavite me, skupite me, zgrnite me evo se razleti' u komadiće, raziđo' se na sve četiri strane svita ka' razlivena voda. (Og. I., 39). Lijepe su Budakove stranice o ljubavi! A o dobroti! Ili, o nježnosti! Njegov Luka svoju ženu u svim godinama braka oslovljava jedinice moja (Og. I.,62), kćer o milinje moje (Og.,140), a Anina djeca su mu draga dva mrava (Og. I., 294)!

Budakovi junaci nisu motivirani onim što im nedostaje ili onim što posjeduju. Na oskudicu se ne žale. Da, Seki se srce steže da je za njenu djecu u novoj gradskoj smočnici sama bijeda i sirotinja, tek šaka brašna, žlica masti i čaša ulja. (GT., 99), a Luka kao lud želi postati vlasnikom Doca Kresojića, svim silama. Kada ga je uspio kupiti, stupio je na njega tako da mu je duša bila razigrana da je zaboravio sve nesreće koje su ga bile i satirale, sve teške slutnje i bojazni za budućnost. Na oči mu udariše suze radosnice, srce se uznemiri, a duša u zanosu prošapta: Majčice moja, zemljice moja, sunce moje žarko, sad sam se ja rodije, kad sam ovo dočeka'. (Og. I., 431) No Seka i Luka ne žele imati više zato jer njima treba materijalno. Drugi su njihovi razlozi.

Dakle, Budak život vidi u finoći njegova tkanja – što je osnovni uvjet ozbiljne književnosti – pa preostaje još ključno pitanje, piše li Budak lijepo, je li uistinu pravi i veliki književnik. Hrvatska književna enciklopedija Hrvatskog leksikografskog zavoda (Zagreb, 2009.) urednika Velimira Viskovića Budaku daje skoro dvostruko više prostora negoli Ivanu Aralici a šest puta manje negoli Miroslavu Krleži! A osjećamo da je Aralica veliki hrvatski pisac! I da Krleža ne može biti toliko puta bolji od Aralice! Znamo, također, da se moglo dogoditi da Budaka u Enciklopediji uopće i ne bude. Književna komparatistika je, očito, neobična fizika. Stoga moramo sami zaključivati. Jasno vidimo da je u Budakovu slučaju riječ o autentičnom senzibilitetu, velikom naratoru, vrhunskim strukturama i profinjenoj metaforici. Metaforičnost (i metafizičnost!) pričama i romanima plove poput tisuća jakih struja morskih dubina.

Na kraju, još riječ o bitnom u životu, kako ga vidi Budak. Bitan mu je svakako red u duši i red među ljudima, koliko ga je na ovom svijetu moguće postići. U tom smislu Tomina tvrdnja Kome damo viru, more na nama vatru ložiti (GT., 200) nije lokalna dikta, već moralni ideal. Bitno je Budaku, očito, i lijepo, jer stvara poeziju, književnu prozu i memoaristiku, a i uređuje, puno i vrijedno. Iz svega je međutim vidljivo da zna kako o bitnome ne mogu govoriti samo etika i poetika. Penje se u sve duhovnije sfere, sve intenzivnije kako godine prolaze.

Kratice:

Poražen je svjetonazor kojemu je odstrel Bjeloglavog supa zločin, a abortus ljudsko pravo

Osokoljeni medijskim monopolom i snagom državnog aparata iza njihovih leđa sipale su se uvrede prema svima koji misle različito, glasaju različito te općenito svima koji dišu različito od šarenog društva okupljenog u Društvu arhitekata.

Potpuno izvrnuti sustav vrijednosti, izvrnuto shvaćanje ljudskih prva, kalemljeno na totalitarističku ideologiju reformiranih komunista put je u nove tragedije i podjele u narodu i zemlji. Mala Hrvatska rekla je ne ideologiji mržnje, nametanja mišljenja, „preodgoja“ naroda i zatiranja obitelji i braka. Zbog ovog povijesnog „NE“ budite spremni na sve vrste etiketiranja, pljuvanja i podmetanja. Budite spremni na etiketiranje cijele nacije kao fašističkog naroda i države kao homofobne tvorevine. Uostalom, Hrvati su to već prošli početkom devedesetih, kada im se pokušala nalijepiti etiketa profašističkog naroda. Pobjedom nad svim silama zla početkom devedesetih uspjeli smo, kao narod, izboriti svoje mjesto pod svjetskim suncem, a pobjedom na referendumu izborili smo se za svoj način života i zaštitili ono što čini temelje ovog naroda-obitelj.

Nije im pomogla ni ideologija, ni neviđeni govor mržnje

Činjenica je da je za ŽIVOT glasovalo 65,87 posto birača, iako Vesna Pusić govori nešto manje. Isto je tako činjenica da je protiv života svoj glas dalo 33,51 posto birača, iako Vesna Pusić uporno ponavlja 35 posto. U demokratskim procesima to je veliki poraz. Poraz nad porazima i dokaz kako ima nade za Hrvate. Posebice kada se prisjetimo s kakvom je prednošću u borbu krenula gubitnička vladajuća ekipa i kako je uspjela ujediniti sve vodeće medije, i one koje nadzire u cijelosti (HRT, HR, EPH...), kao i one koji uvijek podržavaju bilo koju vladajuću garnituru (Nova TV, RTL...). Toj bulumenti dirigiranih medija na daljinski upravljač svakako treba (proi)dodati portal www.tportal.hr, koji svi mi financiramo putem korištenja elektroničkih medija. Drugi portali, koji su se u cijelosti priklonili ideološkoj ljevičarskoj harangi, poput portala www,index.hr, samo potvrđuju ono što se oduvijek zna da su osnovani samo s jednim ciljem: razaranje preostaloga zdravog hrvatskog tkiva.

Dokle ide ideološka zasljepljenost i mržnja prema svemu hrvatskome najbolje je pokazano na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji večer nakon što su zatvorena birališta. Na javni radio pozvani su Ivan Rimac s Pravnoga fakulteta u Zagrebu i Mirjana Popović, udarna pesnica medijske političke scene. Dok je gđa Popović svojim ciničnim vesnopusićevskim i radimiročačićevskim stilom birala riječi kako što više ocrniti pobjednički hrvatski narod, Rimac je kroz svoj suhoparni pravni rječnik ulazio u brojne kontadikcije.

No, nije ni ovo bio najveći i najgrublji govor mržnje protiv svega hrvatskoga. Za prvo mjesto na toj primitivnoj top ljestvici našao se portal www.index.hr, koji je jutro nakon velikoga poraza objavio članak sljedećeg naslova: "Crkva je pobijedila, desničari ojačali u jeku krize i nezaposlenosti". Iza toga je uslijedila „analiza“ referenduma s novim izljevima mržnje i primitivizma. „Pojedine općine dalmatinskog zaleđa na referendumu o braku pokazale su, očekivano, najmanje tolerancije. U Hrvatskoj postoje birališta na kojima je gotovo 100 posto glasača bilo za ograničavanje prava manjina“, napisao je ovaj portal i svoju kvalifikaciju „obogatio“ popisom južnohrvatskih općina koje su bile ZA. Radi „ravnoteže“, objavili su i popis općina iz dekroatizirane Istre u kojima su multi-kulti birači u većini bili PROTIV. I na kraju na INDEXU dolazi šlag. Dolazi slikovni govor mržnje. Slika na kojoj se nalazi hrvatski kvadratičasti grb u kojemu su kvadrati stilizirani u obliku nacističkoga križa iznad i ispod kojega se nalaze nekakve ustaše. Ako ovo nije govor mržnje najgore vrste, onda ova vlast više nikada nikoga ne smije niti taknuti.

Kroćenje narodne volje

Mogao bih u nedogled nizati panične opomene i upozorbe mudrih ljudi (poput Vjerana Zuppe, Branimira Pofuka, Many Gotovac, Sandija Blagonića, Vesne Kesić itd.); mogao bih potvrđivati ili opovrgavati njihove argumente; mogao bih s njima bugariti ili parodirati njihove žalopojke o tomu kako smo „napredak“ gurnuli „korak natrag“; mogao bih se zlobno smješkati ili mrzovoljno mrgoditi. No, ne ću ništa od toga. Moj bi glas, kakav god bio, u toj kuknjavi potonuo. Zato radije ostajem pri svomu prvom pitanju.

Druga je stvar što se stožerne vrjednote hrvatske uljudbe ne uklapaju u vrijednosni sustav sadašnje vlasti u Hrvatskoj. Jasno je to iz niza izjava i postupaka. Toj je vlasti Republika Hrvatska – „višenacionalna država“ i „dom nacionalnih manjina“ (Ivo Josipović); Hrvatska joj je „slučajna država“ (Zoran Milanović); ona nasilno i protuzakonito uvodi dvojezičnost i postavlja ćirilične natpise u Vukovaru; bez imalo srama predvodi kampanju protiv zdravog razuma i Obiteljskoga zakona; prijeti da ne će dopustiti referendum o ćirilici bez obzira na broj potpisa što ih je skupio Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara. I sve to naziva – „napretkom“!

SARAJEVO: BUJRUM/DOBRODOŠLA BRENO, MARŠ THOMPSONE!?

Zaista, ali zaista je licemjerno od Sarajeva i Sarajlija koji raširenih ruku dočekuju Brenu u dvorani Zetra. Naravno, digne se hajka protiv zabrane koncerta, no koncert se ipak održi, kada je u pitanju Brena. Zašto se digne tolika hajka na Thompsona da čovjek mora otkazati koncert, koncert koji je trebao biti humanitarnog karaktera, novac od ulaznica trebao je ići za izgradnju Hrvatskog studentskog doma u Sarajevu, kome to i zašto smetaju Hrvati, koji su gradani Sarajeva, pa i oni Hrvati koji su branili Sarajevo, kome smeta koncert kojim bi se obilježila deseta godišnjica od dolaska Pape Ivana Pavla II s porukom mira u Sarajevo, 10.05.1997.

A jedan Thompson, koji nikada ništa nije rekao protiv Bošnjaka/Muslimana niti izjavio, niti jedna njegova pjesma vrijeda Bošnjake/Muslimane, nije dobrodošao u Sarajevo, zašto? Ni meni nije jasno...

Mi, muslimani koji volimo, pratimo i cijenimo rad gospodina Perkovića, čudimo se ovakvim "ispadima" Sarajeva i Sarajlija, doživljavamo Sarajevo kao centar Islama, koje šuruje sa pravoslavcima protiv katolika.

Nas, koji volimo Marka Perkovića ima velik broj, no ne smijemo toliko pričati o tome jer je Perković zlo za Bosnu, a ovi gore koje sam nabrojao,oni su kao dobro za BiH, smiješno i žalosno...

ZA SARAJEVO SPREMNI!

Dobrodošli u naš i vaš Zagreb!

Kao da su ponosne devedesete

Dragi Torcidaši, dobrodošli u ZG. Potražite i štandove za potpis za Vukovar, referendum o ćirilici. Udružite se s BBB-ovcima i zajedničkim snagama pomozite da se skupe potpisi i bandi na vlasti pošaljite poruku kao i na stadionu bandi u nogometnom savezu. Zajedno smo jači i učinkovitiji! Samo su neke od poruka. Lijepo je čuti i najdomoljubniji hrvatski pozdrav. Unatoč i usprkos neosnovanim zabranama raznih mrzitelja Domovine. (http://youtu.be/QPBlQMVsjic)

Hrvatska vlast nasuprot velike većine vlastitog naroda

Oni su zalutali u hrvatski nacionalni korpus, bjelodano je da su preuzeli vlast u državi u kojoj im nije mjesto, koju ne doživljavaju kao svoju, vladaju nad narodom s kojim ne djele isti svjetonazor, iste ciljeve, istu tradiciju, istu kulturu, istu radost i patnje, istu bol i tugu, istu nadu, istu težnju za bolju budućnost, ne djele s njime njegovu prošlost, njegovu sadašnjost i njegovu budućnost. Ukratko rečeno, oni su u Hrvatskoj strano tijelo ili je Hrvatska za njih strana država. Postalo je posve bjelodano da je to tako. Oni su ovim referendumom razotkriveni, oni su moralno poraženi i tome su sami krivi. Takva vlast u svakoj drugoj državi iz toga bi izvukla pouku i postupila bi u skladu s tom poukom – povukla bi se.

Koliko je zadnjih par tjedana izliveno gorčine od strane politike prema jednoj narodnoj inicijativi, i to s vrha same politike, podržani njihovim stranačkim medijima, da je cijeli svijet ostao začuđen što se to u Hrvatskoj događa.

A tek koliko je bilo onoga što je prešućeno (a i ono što se prešućuje spada u jednu vrstu laži), a prešućeno je, da samo nešto spomenem; da je osamdeset udruga iz EU koje se bore za zaštitu ljudskih prava podržalo prijedlog referenduma, da je Udruženje židovskih rabina iz cijele EU podržalo predlagače referenduma, pa indirektno i papa Franjo, kao najviši moralni autoritet u svijetu, da su ih podržale beziznimno i sve vjerske zajednice u Hrvatskoj i sl. Prešućivanje je politički zločin. To prešućivanje pokazuje da su mediji pod punom kontrolom vlasti, pod punom cenzurom i da u Hrvatskoj postoje samo režimski, a ne slobodni mediji. Građanska inicijativa – U ime obitelji – održala im je pravu lekciju.

Ali narod je na Referendumu u vrlo visokom postotku kazao svoje. Nakon ovog referenduma sve ono što su ružno govorili Građanskoj akciji – U ime obitelji, govorili su ogromnoj većini hrvatskih državljana. I dosad su se često puta obrukali svojim neodmjerenim izjavama, ali ovaj put to je prešlo svaku mjeru pristojnosti i političke kulture.

Ovaj put ne samo da su se obrukali pred vlastitim narodom već su se svi obrukali i pred cijelim svijetom. Vijest o pobjedi razuma u Hrvatskoj bit će na svim najvažnijim naslovnicama svjetskih novina. Danas im Hrvatska postaje moralni uzor, ne zaslugom političara, već zaslugom poštenog i politički potlačenog naroda upravo nasuprot volje svojih političkih struktura.

Održan znanstveni simpozij o AVNOJ-u i stradanju Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću

Riječ je o simpoziju koji ima za cilj pokušati sagledati povijest u duhu činjenica prešućivanih u vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije, doznali smo od organizatora.

Uz povjesničare koji su govorili o stradanjima hrvatskog naroda u svim dijelovima BiH, kao i o mnogim neistraženim kontroverzama oko II. zasjedanja AVNOJ-a, bilo je riječi i o sustavnim pokušajima vlasti na zataškavanju komunističkih zločina u BiH.

U radu simpozija, čiji se rad odvijao u tri djela, sudjelovali su: dr.sc. fra Robert Jolić, Anto Brtan, Davor Domazet Lošo, mons. dr. Mile Bogović, prof. Ivo Miro Jović, prof. Nikola Lovrinović, prof. dr. Josip Jurčević, Ante Beljo, Mirko Vidović, Željko Raguž, mr.sc. Hrvoje Mandić, Vladimir Šumanović, Stanislav Vukorep, Ivo Tubanović, Željana Zovko, mr.sc. fra Miljenko Stojić i prof. Mato Franjičević.

Organizatori simpozija su Udruga 13. rujan - Jajce i Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine. Medijski pokrovitelj ovog događaja bio je Hrvatski radio Herceg-Bosne.

Povratak u najcrnje dane Jugoslavije

Ako je suditi po svemu onome što se u proteklih godinu dana događa u Hrvatskoj, od Vukovara, Škabrnje, (zapovjedniku obrane ovog mjesta ne daju javno govoriti!) pa do Knina, onda se stječe dojam da je to tako, da su ponovno došla ona bivša, stara Račanova vremena, u kojima je čak i jedan Dražen Budiša "zabijao čavle" svojim bivšim suborcima, hrvatskim domoljubima. ( A plakao je kad se ubio Zvonko Bušić!).

Riječ je o starom hrvatskom izrazu koji je izvorno označavao činjenje nečega za dom. Koristilo se u govoru, književnosti, pjesništvu, glazbi, a iza njega je nastalo nekoliko pozdrava, brojnih poklika, krilatica i pridjeva, npr. domoljubni pozdrav "Za dom"- s ili bez odgovora "Spremni umrijeti" ili "Spremni". Da je Šimunić javno govorio "Za dom - spremni" mogli bi ga i kazniti, jer se to danas smatra fašističkim pozdravom, ali čovjek je rekao samo i isključivo "Za dom!". To je naravno odmah zasmetalo "borcima protiv ustaša", u tome su vidjeli da se u Hrvatskoj ustaštvo ponovno budi.

U Srbiji, zamislite, također se podigla bura što je Šimunić vikao "Za dom!". Nitko od hrvatskih političara nije na to reagirao, kao što nitko ne reagira kad usred Srbije slave četnički pokret, podižu spomenike četničkim vojvodama, kad u Kumrovcu plešu srpska kola, mašu krvavim jugoslavenskim zastavama, uzdižu zločinačku JNA te jednog od najvećih europskih i svjetskih krvnika Josipa Broza (koji je navodno imao i dobrih strana, ali se malo tko sjeća kojih). Predsjednik države javno hvali i ističe partizansku zvijezdu petokraku, ali zaboravlja da su tu istu petokraku nosili i srpski četnici kad su razarali Vukovar, Škabrnju i niz drugih hrvatskih mjesta i gradova. Čudno da nitko od vodeće garniture političara ne da nije predložio, nije ni podržao inicijativu da se JNA, kojoj je posljednji zapovjednik bio Stjepan Mesić (koji je "izgubio" milijune dolara koje su mu za obranu Hrvatske dali naši iseljenici) proglasi - zločinačkom.

Dakle, većina nadglasava - manjinu. To se u vrijeme Broza nije moglo dogoditi. Oni koji su do 1948. bili za Staljina primali su najveće počasti i odlikovanja, ali ako su nakon te godine i dalje uzdizali ovu "spodobu" po hitnom postupku završili su u Lepoglavi, Golom otoku, Staroj Gradiški... Kod Broza je postalo samo jedno: ili si za krvavu petokraku, ili si protiv nas! Neopredijeljenih nije bilo, barem javno. Danas vas ne će strpati u neki logor ako vičite "Za dom!", ali će sve napraviti da vas ponize, bace u blato, da vam sve učine da ne možete napredovati... Zbog toga ljudi na skupovima ala Kumrovec radije viču "Živjela Jugoslavija", iako dobro znaju da smo se borili protiv Brozova režima, Brozove Jugoslavije i da je protiv tog bivšeg režima na desetine tisuća ljudi dalo svoje živote. Ali, takvim urlicima stječe se "poštovanje" i "ugled", jer oni se nisu borili za Hrvatsku, što se najbolje vidi kod tih partizanskih obilježavanja koja završavaju srpskim kolima i pjesmama "Druže Tito, ljubičice bijela".. Njima je bilo lijepo u Brozovoj Jugoslaviji (poglavito ako su bili perkovići, odnosno Udbaši), a većini njih lijepo je očito i danas jer su samo nastavili udbaški posao za koji su se školovali.

Bolje bi bilo da se pita, gdje su bili i što su radili brojni policajci, vojska, tajne službe i drugi (kažu da ih je bilo nekoliko tisuća!) što nisu "raskrčili" put "predsjedničkoj koloni", koja se morala pojaviti na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata, a ne otići (neki su rekli pobjeći) iz Vukovara kao "uplašeni zečevi"?

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

Vukovar - sveto Ime Hrvatske!

Činjenica da je brojka nezaposlenih (dok ovo pišem brojka je u usponu - trenutačno: 350.022 nezaposlenih) prešla rub provalije (danas u koju naše Hrvatsku gura britanska imperijalistička politika, ne "dotiče" sadašnju vlast u HR, jest upravo patološki pojam raspamećenosti onih kojima u hrvatskoj nikada nitko ne bi smio povjeriti bilo što u ruke - pa ni vozačku dozvolu. Ovo u Vukovaru danas jest očajnički poziv vladajućima da im je narod okrenuo leđa. Isto će oni pokušati pretvoriti u vlastitu pobjedu nad "zaglupljenim" narodom - jer nas takvima i drže, a to će koristiti imperijalističko-velikosrpski mediji koji se koriste hrvatski jezikom a pišu protiv hrvatskog naroda. Ipak, s nepobitnom činjenicom iskaza nepovjerenja vladajućima morat će se kad tad suočiti ti isti.

Eto, zato VUKOVAR nije samo izgovorena riječ, napisana slova - on je DIV hrvatske pobjede: fizičke nad fizičkom ratnom silom i one duhovne - nad mržnjom u sebi. Zato je teško prihvatiti 22 godine nakon srpske oružane agresije, agresiju srpstva kroz ćirilično pismo - jer ta agresija za njih znači novo sredstvo okupacije i budućih "dokaza" postojanja srpskih zemalja (kao što su to pokušali i u Međimurju davnih šezdesetih godina isporučujući križeve i lijesove ispisane ćirilicom, a sve u duhu: gdje je "srpski" grob - tu je i Srbija). I dok tzv. srpsko narodno vijeće uporno tvrdi da ćirilica nije jezik okupacije, sjetimo se samo grafita iz 90-ih po Hrvatskoj napisanih nekom smjesom latinice i iskrivljene ćirilice o "velikoj srbiji", pa ćiriličnih natpisa po mjestima, ulicama nakon agresorske okupacije i protjerivanja svega što je bilo hravtsko i katoličko - na orguljama u vukovarskoj crkvi Sv. Filipa i Jakova jasno je ćirilicom napisao: smrt Hrvatskoj, a na zidu crkve: Bog prašta srbi ne... Imamo se s pravom upitati: koje značenje danas ima ćirilica u Hrvatskoj kada ju nisu nikada upotrebljavali srpski manjinci do danas osim u jeziku i pismu srpske pravoslavne Crkve?

Kada vlasti - bilo koje opcije, za svoje ciljeve uzmu ove činjenice: briga za ekonomski razvoj Hrvatske sa svojim mogućnostima, bez rasprodaje i nekretnina i pokretne inteligencije, briga da svi imaju rada - kruha i ruha, nametnuto - proizvedeni problemi kojima se sada zaokuplja narod ne će imati više mjesta u Hrvatskoj. Tada ne će biti podjela i "dviju" kolona.

Za slobodnu državu

U činjenici da je formalno pitanje braka tako oštro podijelilo hrvatsko društvo u kojem od 1945. manjina po moći i snagom medija dominira i manipulira većinom (iznimka je bilo samo kratko vrijeme većinskoga jedinstva za ratne agresije na Hrvatsku), vjernici i ljudi dobre volje trebali bi prepoznati dodatni motiv za oslobađanje hrvatskoga društva. Referendum o ustavnoj definiciji braka, bude li rezultat osjetljivo pozitivan, za one koji će zaokružiti »za« legitimirat će stav većine koji tzv. političke elite i mediji inače brutalno ignoriraju.

Mnogi članovi Katoličke Crkve prepoznaju te aktualne i opasne ideološke pretenzije pa zato od početka podržavaju Građansku inicijativu »U ime obitelji«, koju tvore uz katolike i pripadnici drugih uvjerenja i ljudi dobre volje. Napor te građanske inicijative prepoznali su i hrvatski biskupi jer je po crkvenom učenju brak jedna od svetinja, iznimna ljudska vrednota, koju je – kako kaže pastoralna konstitucija »Radost i nada« – »Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima«, a »Krist Gospodin je blagoslovom obasuo tu mnogostruku ljubav koja je potekla iz vrela božanske ljubavi i koja je sazdana na sliku njegova sjedinjenja s Crkvom«. Koliko su za Crkvu važni brak i obitelj, potvrđuje i sljedeći navod iz navedenog dokumenta II. vatikanskog koncila: »Tako će kršćanska obitelj, jer nastaje iz ženidbe (sinonim za brak, nap. a.), koja je slika i sudioništvo u savezu ljubavi između Krista i Crkve, otkriti svima živu prisutnost Spasitelja u svijetu i istinsku narav Crkve, kako ljubavlju supružnika, nesebičnom plodnošću, jedinstvom i vjernošću, tako i ljubaznom suradnjom svih njezinih članova.« Referendum je prilika da kršćani ustavnom definicijom braka zaštite naziv jedne od svojih najvažnijih vrednota i spriječe ideološko razaranje jednoznačnoga višetisućljetnog civilizacijskog pojma.

Postupanje vladajućih struktura suprotivo je interesima hrvatskog naroda

U stvarnom životu, ljudi neotporni prema poprimanju opakih osobinaobičavaju obmanjivatidruge ljude po uzoru na igru pokvarena telefona. Najgore je kad takviljudi postanu politički i gospodarstveni moćnici, koji svojim postupcima ugroze moralnoispravne vrijedne ljude, poglavito kad ugrozba pogodi vrlo zastupljene društvene slojeve, a nerijetko se događa da čitav narodbude ugrožen. Pobudu za pisanje ovog teksta izazvala su ponašanja vladajućih političkih struktura u Hrvatskoj, a odluku da unatoč sadašnjim osobnim zdravstvenim poteškoćama odmah pokušam nešto učiniti, izazvalo je javno priopćenje sadašnjeg predsjednika one države, čiji su predhodni politički čelnici pokrenuli agresiju svojih vojnih snaga na hrvatski narod i njegovu milenijem i stoljećima zakonito posjedovanu i nastanjivanu zemlju.

Postupanje vladajućih struktura suprotivo je moralno ispravnim interesima hrvatskog naroda. Nerijetko ostavljaju dojam da su skloni pogodovati tuđe interese na štetu hrvatskih žitelja. Brojni su primjeri, a izlišno je ovom prigodom nabrajati i pojašnjavati ih. Važnije je, međutim, javno pojasniti zabludu sadašnjeg Predsjednika Srbije glede njegove izjave o Hrvatima u Vojvodini, dakle Bunjevcima, odnosno bunjevačkim Hrvatima. Bila mi je čast upoznati mnoge Bunjevce, napose i zato što sam Dalmatinac (dakle dalmatinski Hrvat) i što se i Bunjevce drži Dalmatincima. Javni istup sadašnjeg Predsjednika Srbije zahtijeva argumentiranu reakciju, jer je Predsjednik institucija, pa se njegova izjava ne može tumačiti kao njegov osobni stav. Nedopustivo je ignorirati stvarnu istinu da su Bunjevci autohtoni pripadnici hrvatskog naroda, koji zakonito i povijestno nastanjivaju prostore u kojima sada žive. Zato sam povirio u „Hrvatski Leksikon“ (2) pa pronašao tekst koji u potpunosti opovrgava bilo kakvu utemeljenost onoga što izreče spomenuti gospodin Predsjednik najbliže susjedne države u istočnom području Karpatskog poluotoka.

U tekstu Hrvatskog Leksikona navodi se da su Bunjevci u Bačku stizali u manjim i većim skupinama kao kmetovi i ratnici prije 1526., da su ih za turske uprave dovodili novi gospodari, te da su se velike doselidbe dogodile nakon iz gona Turaka (najveća oko 1686.). U tekstu se dalje podrobno razlažu povijest, kultura, sve aktivnosti i nevolje bunjevačkih Hrvata, pa je preporučljivo da čitatelji obrate pozornost i na taj dio. Osobno sam procijenio da je za ovu prigodu važno pročitati i informacijuo princu Eugenu Savojskom, uspješnom vojskovođi austrijske vojske u ratovima protiv Turaka (pobjednik u bitkama kod Sente 1697., Petrovaradina 1716. i Beograda 1717.). Dobro se zna da je sa svojom vojskom zatim prodro sve do Kosova, nakon čega se austrijska vojska povukla. Uslijedila je i tzv. Velika seoba Srbalja u ondašnju Južnu Ugarsku pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića. Neupitno je, dakle, da su se doseljenici iz Raške naselili u području Podunavlja iza velikih doselidbi Bunjevaca, pa potomcima Rašaka ne pripadaju veća prava nego Bunjevcima, a to znači ni Srbima u odnosu prema Hrvatima.

Ostaje, međutim, neshvatljivim sadašnje podložničko ponašanje vladajućih hrvatskih struktura. Gore od toga je dojam da su i nezavidne stručnosti glede gospodarstvena razvoja. Prevladavaju strukture kreativno jalove učinkovitosti sklone olakoj potrošnji, ulaganjima u objekte za proizvodnju ničega i odmaranje od nerada. Iz zemlje se istjeruje liječnike, inženjere i vrstne znanstvenike, zapušta poljodjelstvo, izvoze hrastovi balvani ikupuju proizvodi od iverice, pogoduje amoralizacijske procese. U lipnju ove godine objavio sam tekst pod naslovom „Strukovna moralnost je imperativ opstanka“ u kojem sam upozorio na potrebu usklađena djelovanja pripadnika svih struka, a uz preduvjet uravnotežena odnosa različitih struka poradi postizanja optimalna trenda u hrvatskom gospodarstvu i kulturologijskom napretku (4). Nije vjerojatno da je ikoji foton pročitana tog teksta dotaknuo ikoga u vladajućim strukturama. Unatoč tome ostajem optimist vjerujući da će se iznjedriti ljudi koji će povesti hrvatski narod prema boljitku i očuvanju moralnosti u međuljudskim odnosima.

Literatura:

Jugočetnički zlodusi jašu Hrvatskom

Tragično je da se taj plemeniti pozdrav hrvatskoga naroda smatra fašističkim, a potječe još iz vremena Nikole Šubića Zrinskog na Sigetu. Četničkim zlodusima Pupovcima i Jovanovićima smeta sve što je hrvatsko pa i pozdrav "Za dom spremni!". A kuda će biti ljepši pozdrav od toga našeg hrvatskoga. Što je dostojnije nego biti spreman za svoj dom i svoju obitelj u svim prigodama i opasnostima. To znači obranu svoje žene, djece, starih roditelja i svih koji prebivaju u tome domu i domovini. Eto to smeta tim jugočetničkim zlodusima, koji bi radije tražili salatu za Hrvate hrvatskoj domovini. I zamislimo se da je već izrečena novčana kazna od 20 tisuća kuna popularnome igraču hrvatskog nacionalnog tima Josipu Šimuniću od strane DORH-a. S kojim i kakvim zakonskim pravom Republike Hrvatske, te "slučajne države" i slučajne klike koja vlada u njoj.

VUKOVAR – ZA DOM SPREMNI!

Trenutno su se uhvatili i to grčevito za hrvatski pozdrav i povik ZA DOM SPREMNI! Zašto im to toliko smeta! Odgovor je vrlo jednostavan da jednostavniji ne može biti a glasi: Ta domoljubna spremnost za obitelj, dom i Domovinu po cijenu života, im je srušila Jugoslaviju i stvorila slobodnu, samostalnu i suverenu državu Hrvatsku, koju ne mogu smisliti i žele je po svaku cijenu uništiti nudeći nam LAŽNO DOBRO! Tko nuđa lažno dobro svi znamo, kao i sljedbenike tog lažnog dobra koje poput pandemije hara svijetom.

Časni i hrabri branič Šimunić, rođen i odgojen u iseljeništvu, od vjernih i domoljubnih roditelja, ponesen istinskim ushićenjem i radošću, uzviknuo je ZA DOM a čitavo gledalište SPREMNI! Bilo je to veličanstveno za uši i oči svakog domoljuba. E, to ovi petokolonaši, povijesna kategorija, ostala je zapanjena od užasa, glasa i povika hrvatskog domoljubnog puka, i pokrenula sve svoje protunarodne poluge moći, kako bi nas sve optužili za ustaštvo, koje su sami planski stvorili velikosrpskom diktaturom nad Hrvatima. Atentat u beogradskoj skupštini, koji je zaprepastio čitav uljuđeni svijet bio je vidni dokaz njihovih kolonijalnih ciljeva, nad svim nesrpskim narodima. U Hrvatskoj, Srbi su digli ruku na vlastitu Domovinu, kako u to vrijeme tako i u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu. Dići zločinačku ruku na Domovinu je isto kao dići ruku na majku i oca. Najteži zločin!!!

Sinoć, jedan časni branitelj iz srca i duše progovara u serijalu: Nas ovdje drže naše obitelji i djeca, koji su blizu nas u podrumima, zar da se mi predamo, imamo li mi uopće izbora, što nam je činiti, ne predajemo se i otišli su u proboj, jedan dio je izginuo i mi koji smo ostali živi, svjedoci , pričamo u ime onih koji su dali svoje živote i bili spremni položiti ih za dom, obitelj i Domovinu.

U ZAGREBU, 28.studenog 2013.

Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine

Riječi pozdrava uputio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, izrazivši radost što će spomenuti zbornik biti predstavljen i u Sarajevu i što će mnogi, koji se zanimaju za tu tematiku, imati mogućnost upoznati mnoge stvari koje polako odlaze u zaborav. Istaknuo je da ne smiju zaboraviti žrtve svojih predšasnika koji su ih svojim životom zadužili uloživši „na ovoj grudi i za ovu grudu i za svoj narod“ vlastite živote. Kazao je da to ima posebnu cijenu jer ti ljudi, manje-više, nisu izgubili živote osvajajući tuđe nego na svojoj grudi dok je nemali broj onih koji su stradali samo zato što su bili drugačiji. Istaknuo je kako ovaj Zbornik daje mogućnost da se malo dublje posegne u ona događanja kojih današnji naraštaji nisu bili svjedoci i koja poznaju samo iz prepričavanja. Odao je priznanje svima koji su se trudili oko izdavanja spomenutog zbornika kao i onima koji će taj zbornik predstaviti u Sarajevu.

Govoreći o prvom dijelu Zbornika naslovljenom „Stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, kazao je da su ta izlaganja bila „uvodna, iako su vrlo kvalitetna“, te dodao da se nije „sve dogodilo negdje u zrakopraznom prostoru i vremenu“ već „u stvarnim područjima i stvarnim ljudima“. Uvodeći u drugi dio knjige, napomenuo je da taj dio sadrži izvješća o stradanja u nad/biskupijama i redovničkim zajednicama cijele Crkve u Hrvata iz kojih se može saznati ime, prezime žrtve, informacije o skupini koja je to počinila, a nekada i sam izvršitelj. Ustanovio je kako je komunistička ideologija „mučenike stvarala“ iz mržnje prema vjeri, a da danas ista ideologija nastoji zatrti tragove svoga zločina. Spomenuo je i poglavlje koje obrađuje naume postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva, te ustanovio kako je primjetno da napori na posvješćivanju važnosti mučeništva daju svoje plodove. Dotaknuo se i poglavlja „Dodatak“ koje donosi zaključke znanstvenog skupa u Zagrebu te je izdvojio sljedeće: „1. Predlažemo da svaka biskupija na svome području odredi Dan mučenika i način proslave toga dana. 2. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da što prije dovrše cjelovit popis žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća tako da se onemoguće manipulacije žrtvama. 3. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.“ (str. 665.)

Govoreći o popisivanju žrtava komunističkog režima za vrijeme države Republike Hrvatske, biskup Bogović je podsjetio da je 11. veljače 1991. godine donesen „Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. Svjetskoga rata“, kojim je u tu svrhu osnovana i saborska komisija dok, koliko mu je poznato, na tom planu u Bosni i Hercegovini nije ništa učinjeno s državne strane. Ističući da je tada popisano 261 415 žrtava, ukazao je da je, prije dovršenog posla, rad prekinula koalicijska vlada Ivice Račana koja je donijela Zakon o nevaženju 2002. godine. Naglasio je potom da su i predstavnici Crkve pratili i sudjelovali u događanjima oko istraživanja. Govoreći o popisivanju žrtava u Bosni i Hercegovini, podsjetio je da je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj i trebinjsko-mrkanski mons. Pavao Žanić godine 1988. uputio dopis svim župnicima da popišu žrtve Drugog svjetskog rata te da je isto 1990. od župnika zatražio i biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica. Potom je govorio o nastanku Komisije Hrvatske i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij te izvijestio da je Komisija preuzela obvezu u dogledno vrijeme popisati sve katoličke žrtve Drugog svjetskog rata i poraća uz potporu obiju Konferencija.

Pojašnjavajući novonastale okolnosti nakon nedavnoga rata i na crkvenom planu, vlč. Brajko je kazao da su i Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH više puta tražile načine da naprave popis žrtava tijekom XX. stoljeća na području svoje odgovornosti. Podsjetio je da su biskupi BK BiH na svom zasjedanju u ožujku 2010. u Mostaru donijeli odluku o pristupanju prikupljanja „podataka o poginulima tijekom XX. stoljeća s osobitim naglaskom na one koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri“ te odredili da podatke trebaju prikupiti Ordinarijati preko župa te ih dostaviti Tajništvu BK BiH da ih objedini. Osvrćući se na prikupljanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, rekao je da „župnici i ustanove Vrhbosanske nadbiskupije nisu pokazali svoju dovoljnu suradnju u ovom projektu BK BiH“ te da su samo 22 župnika dostavila potpune ili djelomične podatke za povjerene im župe dok nijedna crkvena ustanova nije držala potrebnim i važnim poslati zatražene podatke. Naglasio je da su, ipak, mnogi župnici, uz pomoć stručnjaka ili osobno, radili na monografijama župe u kojima se uglavnom nalazi i popis žrtava XX. stoljeća.

„Na sjednici Komisije za Hrvatski martirologij HBK i BK BiH u Zagrebu, 28. X. 2013., predstavljen je svim članovima Open VPN software za uspostavljanje sigurne konekcije za bazu podataka Žrtvoslova i kratko pojašnjenje za korištenje baze podataka Žrtvoslova. U ovoj bazi podataka nalaze se materijali nekadašnje državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata. Saborska komisija je djelovala od početka 1992. do kraja 1999. godine i evidentirala je nešto više od 260 000 imena prema svim uključenim kriterijima. Komisija je nakon obrade svih dostupnih izvora evidentirala 153 700 ratnih i poratnih žrtava na području Republike Hrvatske. Također je poimenično utvrdila 99 228 žrtava s područja Bosne i Hercegovine te oko 8 487 žrtava s područja drugih država. Za područje Bosne i Hercegovine, Komisija je prikupila saznanja o postojanju oko 90 masovnih grobišta u kojima su likvidirani hrvatski vojnici i civili. Zastupnici Hrvatskog sabora su, predvođeni tadašnjom većinom iz SDP – a, izglasali ukidanje Komisije 22. V. 2002., i ona tako nije mogla utvrditi konačan broj ratnih i poratnih žrtava“, kazao je vlč. Brajko koji je potom spomenuo da.je „nužno provjeriti svaku upisanu osobu u postojećoj bazi podataka i dopuniti novopronađene osnovne informacije prema postavljenim rubrikama, te dodati posve nove žrtve pronađene u komunističkoj te hrvatskoj i crkvenoj literaturi i izvorima o stradanjima u XX. stoljeću na području Vrhbosanske nadbiskupije“. Podsjetio je i na potrebu obrade komunističke literature s posebnim naglaskom na arhivski fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu.

SMRT 'ANTIFAŠIZMU' - SLOBODA NARODU

Srpski militaristi su istoga dana kada je Slavko Kvaternik (u ime Poglavnika, op.a.) proglasio NDH, desetog travnja, ubili mu brata Milana i nastavili krvavi barbarski rat protiv hrvatskoga naroda skupa sa talijanskim fašistima kao Hitlerovim saveznicima. To je sve bilo pod tim pozdravom "Smrt fašizmu sloboda narodu!". Na koga se odnosio taj pozdrav nego na cijeli hrvatski narod i NDH, koju su proglasili fašističkom tvorevinom, a Hrvate fašistima. I taj jugokomunistički pozdrav mogao je s pravom glasiti "Smrt Hrvatima sloboda srbokomunistima!", jer su sve partizansko četničke operacije vođene su na tlu NDH protiv hrvatskoga naroda koji je stradao u preko stotinu tisuća žrtava tijekom partizansko četničkih zločina nad hrvatskim narodom u NDH, a da i ne govorimo o genocidu nad Hrvatima nakon rata od Bleiburga do Đevđelije onim strašnim Križnim putem. To je sve činjeno pod pozdravom "Smrt fašizmu sloboda narodu!". Kojemu narodu ako ne srpskočetničkom, koji je krvavo ustao protiv Hrvata i NDH. Sva se njihova borba svodila na uništenje NDH, sa istim ciljem četnička i partizanska.

Kad će se hrvatski narod osloboditi jugokomunističkih "antifašista" koji su se pokazali najvećim zločincima i ubojicama hrvatskoga naroda kroz cijelo razdoblje njihove jugotvorevine sve do pobjede Domovinskog rata. Ali na žalost još uvijek imamo hrvatskih jugoizroda koji nas teroriziraju.

APEL ZA SPAS ZASTAVNIKA TOMIĆA

Tomiću i tomićima. Tužno je roditi se u hrvatskom Prološcu, odgojiti u jugoslovenskom Pančevu, sanjati karijeru zastavnika JNA, a probuditi se u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Čim otvori svoje umorne oči, budni podoficir, odgojen i zadužen pratiti neprijatelje koji nikada ne spavaju, doživi pravi šok. On još sneno leži, a oko njega svi ustaše. Nezavisna Država Hrvatska kao ravnopravna članica europske naddržaveu rukama je i pod upravom neprijatelja socijalizma, bratstva i jedinstva. Kontrarevolucija je na djelu. Mamurni zastavnik se hvata za samokres i bijesno puca oko sebe. Nećete ustaše, nećete imati mira dok je Ante iz Prološca živ. Nije mu lako, uvukli se neprijatelji u sve pore društva, što više zavladali. Prikriveni ustaše rade u državnim uredima a sanjaju hapšenja, vješanja, progone i zatvore podoficira i njegovih drugova. Osim prikrivenih neprijatelja ima i drskih, javnih, eksponiranih. U europskom Zagrebu i crvenom Splitu na stadionima šačice od 20 – 30 tisuća ustaša skandiraju Za Dom Spremni. U multietničkom, nadasve jugoslavenskom Vukovaru stotine tisuća zavedenih ustaša „ignorišu“ legalnu i legitimnu vlast“jugoslovenske“ republike Hrvatske.

Sada kada sam prokazan i optužen, javno priznajem svoju subverzivnu djelatnost, kajem se za sve grijehe, a posebno grijeh propusta, drago mi je što sam na vrijeme otkriven jer sam mogao počiniti puno veću štetu bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti. Prije javnog smaknuća i posljednje molitve, dajem punu podršku Šimuniću i Torcidi koji žive vječno, te molim svoju zlatnu ribicu, za samo jednu posljednju želju:

"Svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE"

Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvoranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske.

Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

general Drinjanin

Pozdravni govor u prigodi prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj

Sveti oče!

Sveti oče!

Svoje prvo međunarodno priznanje – po tada uobičajenom shvaćanju – Hrvatska je zadobila od Vašeg prethodnika pape Ivana VIII. koji 7. lipnja 879. piše knezu Branimiru: “...Kad smo (...) na dan Uzašašća Gospodnjeg služili misu na žrtveniku Svetoga Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo Tebe i cio narod Tvoj, i cijelu zemlju Tvoju, da mogneš ovdje uvijek tijelom i dušom sretno i sigurno vladati svojom zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima s Bogom veseliš i vječno vladaš...” Godine 925. papa Ivan X. priznaje naslov prvom hrvatskom kralju Tomislavu. Papa Grgur VII. šalje hrvatskom vladaru Zvonimiru krunu, i njegov ga izaslanik Gebizon kruni godine 1075. za kralja Hrvatske i Dalmacije, čime je, u okviru tadašnjeg europskog poretka, priznata suverenost hrvatskih vladara nad Dalmacijom koja je prije bila pod bizantskim vrhovništvom. U doba osmanlijske najezde na Europu, Sveta Stolica pruža Hrvatima svestranu pomoć u obrani od osvajačke ugroze. Među njima: papa Aleksandar VI. nastoji (1493.) spasiti iz zarobljeništva hrvatskog bana Derenčina; od kakve je važnosti obrana Hrvatske bila za kršćansku Europu vidi se iz poruke Hrvatima, što ju je papa Leon X. uputio 12. prosinca 1519., posredstvom trogirskog biskupa Tome Nigera: “Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav narod hrvatski! I javi svima: Glavar Crkve neće dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva!” Za bolje razumijevanje, svekolikog povijesnog zbivanja do danas, dobro je podsjetiti na činjenicu, da bosanska kraljica Katarina g.1478. zavješta bosansko kraljevstvo Svetoj Stolici, ako se iz osmanlijskog zarobljeništva ne bi vratila njezina djeca. Papa Urban VIII. prima g. 1629. braću Nikolu i Petra Zrinskog, koji se, kao i mnogi hrvatski velikani prije i poslije njih, obraćaju Svetoj Stolici i drugim europskim zemljama za pomoć u obrani opstojnosti Hrvatske. Dubrovačka Republika, sa svojom biskupijom, bila je stoljećima povezana sa Svetom Stolicom, u obostranom interesu, što je olakšalo da se u Dubrovniku očuva i razvija duh i riječ hrvatstva nasuprot drugim vjerskim i kulturnim presizanjima.

Sveti oče!

Sveti oče!

Hrvatska želi biti čimbenikom mira, stabilnosti međunarodnog poretka i suradnje među narodima i državama u ovom dijelu Europe.

Sveti oče!

Sveti oče!

Predsjednik RH

Franjo Tuđman

Spremni!

Čitajući to još bolje shvaćamo svu strahotu riječi trenutnog predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića. On izusti da poštuje hrvatsku tradiciju, ali da se Hrvatska mora mijenjati. I ostaše te riječi u zraku, a da se demokratični, slobodoljubivi razvikani mediji, kako sami sebe nazvaše, ne pokrenuše. Njima je to prirodno, kao što im je prirodno ovih dana tući po Željki Markić iz udruge »U ime obitelji«. Pobojali se da će Hrvati na referendumu reći da je brak zajednica muškarca i žene. Bože, dokle nas dovedoše ti »napredni«. Moramo dokazivati tako prirodne stvari. Tko nam je kriv kad smo na izborima dopustili da im ode i naš glas. Zaboravili smo što nam kaže naša ljudskost i naše kršćanstvo. Bili smo takvi samo na riječima, ne i na djelima. Sada »kusajmo« tu kašu.

Hrabri ljudi uvijek idu svojim putem. Jedan je takav Mario Joseph. Nekada je bio imam. Međutim, jedanput ga je netko upitao za neko pojašnjenje o Isusu Kristu, on nije puno znao pa se sam počeo više zanimati za tu veliku ličnost iz Kurana. I na kraju je napustio svoju muslimansku vjeru i postao kršćaninom. Njegova obitelj na to nije blagonaklono gledala. Otac ga je zatvorio u neku šupu i prijetio da će ga ubiti. Počelo je tjelesno i duševno slamanje. Nisu uspijevali. Došao je trenutak odluke. Nož u očevoj ruci je zlokobno sijevao. Međutim, iznenada se okliznuo i ranio se tim istim nožem. Počeo je vikati. U nastaloj gužvi Mario je uspio šmugnuti iz svoje tamnice i spasiti se. Sada više ne smije nazad u svoje mjesto. Propovijeda o Isusu Kristu kojega je pronašao. Jesmo li kao kršćani spremni stati mu uz bok? Koga propovijedamo svojim životom? Napadaju nas kao zadnje balavce, a mi uporno rabimo njihove medije? Preodgajaju nas, a mi uporno ne smijemo nazvati u javnosti Hvaljen Isus i Marija, prekrižiti se u restoranu prije objeda? Činimo li tako nismo dorasli ne samo spomenutom Mariu, nego ni puku iz spomenute fra Jankove knjige. Ne zaboravimo taj su puk komunisti strahovito izranili. Fra Janko piše da je u Drugom svjetskom ratu iz njegove male župe Vitine gdje je službovao nestala desetina pučanstva, sve odreda muškarci u snazi. Manje od jedne trećine od toga broja poginulo je u borbama tijekom rata. Ostale su komunisti pobili poslije. Jesmo li spremni to zaboraviti?

Još malo pa ćemo vidjeti kako će završiti ovaj referendum glede braka u Hrvatskoj. Trenutne političke elite digle su se na zadnje noge da ne uspije. Dok čitam fra Jankovu knjigu i dok razmišljam o sadašnjim okolnostima, sve se više uvjeravam da je stanje jednako. Političari su dobili domaću zadaću i trebaju je odraditi. U vrijeme koje fra Janko opisuje to je izgledalo ovako. Prvi tzv. višestranački izbori u Jugoslaviji. Mjesec je studeni 1945. Dvije su glasačke kutije u Vitini. Ona frontovska ili komunistička i ona Hrvatske republikanske stranke. Drvene su pa kuglice ubačene u njih itekako zvone. Puk nesmiljeno puni ovu drugu. Onda dođoše drugovi u »limuzini«. Uzeše kutije, istjeraše sve van. Frontovska kutija donese svojima 99,9% glasova. Na temelju ovakvih izbora 29. studenoga 1945. »jednodušnom odlukom naroda« bi proglašena Federalna Narodna Republika Jugoslavija. Hoće li tako biti i ovih dana? Tajna središta moći koja stoje iza sve ove galame ovih dana spremna su na to. Budimo i mi spremni u tome ih spriječiti. Prestanimo biti samo pasivni protivnici režima oko nas. Postanimo oni aktivni, preuzmimo sudbinu u svoje ruke. Oni su se toga pobojali, jer bi inače bili tiši. Hvala im što su nas barem djelomično probudili.

U novije vrijeme vođom se zaista nametnuo papa Franjo. Moramo o tome još govoriti jer su ga protivnici spremni iskoristiti ako se dadne. Sada kao mutavi ponavljaju da je nekakav progresist, da nema ništa protiv homoseksualaca, da voli sirotinju, da... Namjerno su pomiješali puno toga istrgnuvši neke njegove riječi iz konteksta. Takvi su oni. Laž im je nešto prirodno. No, mi poslušajmo onoga pravoga papu Franju, onoga koji je spreman prići svakom čovjeku uvijek pritom ostajući svoj. Oni to nisu sposobni shvatiti, budimo, dakle, mi.

Spremni na reakciju

Dekadencija nekada i danas

I posljednji bi u međuvremenu morao realizirati da živimo u vremenu dekadencije koja nastaje ciklički od vremena do vremena. Kada počnu slabiti vitalni temelji zajednice, onda se kroči korak po korak u raspad civilizacije i nastaje barbarstvo, kakvoga smo danas svjedoci. Ne moramo posebno naglašavati da je suvremena dekadencija ubrzana kroz tajnu vladu svijeta koja je zadnjih destljeća sistematski razarala zdrave vrijednosti u društvima. Najdekadentniji je zapadni odnosno bijeli svijet, jer je taj stoljećima pod izravnim utjecajem vladara iz sjene. Tu leži odgonetka i objašnjene ludog veličanja hedonizma, alkohola, droge, vulgarnosti, pederastije, lezbijstva, gender-mainstreaminga, kurvanja, abortiranja itd.

Vukovarska poruka

Što se doista dogodilo? Državni je vrh – predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik Sabora Josip Leko i predsjednik Vlade Zoran Milanović – u dvorištu vukovarske bolnice održao komemorativni skup kojemu je pribivala gotovo cijela Vlada, zapovjednici vukovarske obrane Mile Dedaković, Branko Borković i Tomislav Merčep, strani diplomati i brojni djelatnici sigurnosnih služba – sve u svemu, dvjestotinjak ljudi. Nakon komemoracije oni su se priključili Koloni sjećanja, predvođenoj prvacima Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, u kojoj je bilo stotinjak tisuća ljudi iz cijele Hrvatske. No tri su Predsjednika očito zaključila da im nije mjesto na začelju kolone. Stoga su, za razliku od Dedakovića, Borkovića i Merčepa, nakon kraćeg koračanja odustali i otišli sa svojim društvom, u kojemu je najvidljiviji bio Milorad Pupovac. I položili su vijenac na Ovčari.

Stožer je, veli Josipović, Vukovaru „pljunuo u lice“. Čime? Kako? Valjda time što je „institucijama“ – Josipoviću, Leki i Milanoviću – preoteo vođenje Kolone sjećanja? A hvasta se potporom stranih diplomata, jer su oni, veli, pribivali njihovoj komemoraciji. „Pljuvanje u lice“ nije samo neistina, nego i – besprimjerna bezobraština! Civilni vrhovni zapovjednik vojske tako ne govori o ratnicima. „Institucije“? Eh, da, žalosno je to. Ali institucije moraju biti dostojne vodstva. A strani diplomati? To je kolosalna bedastoća. Svi znamo da ta gospoda nisu akreditirana kod Tomislava Josića, nego kod Ive Josipovića.

Jergović na čelu petokolonaške kolone

Svako društvo o tome vodi računa i svojim članovima prema mogućnostima, nalazi svoje mjesto; kroz zakone, povlastice, zapošljavanja itd. Svako društvo želi biti što je moguće više zdravo društvo, pa u tome pogledu sva negativna i štetna ponašanja svojih članova (alkoholizam, narkomanija, prostitucija, homoseksualizam, pedofilija...) želi svesti na najmanju moguću mjeru. Ovim negativnim i štetnim ponašanjima dodajmo i abortus koji je, koliko god to bila naša bolna tema, i klasična teško zločinačka stvar, jer je zametak, koliko god on bio star, mali propupani život, umanjena fotografija u odnosu na uvećanu, i tu nije potrebno biti vjernik, to vidi svatko tko želi vidjeti.

Naš narod i naša mlada obnovljena država, kao i kroz cijelu povijest tako i danas imaju puno neprijatelja. Oko naših granica danas nema neprijatelja. Baš tako, iz Banskih dvora, zagalami, naše veliko, nepismeno i sivom moždanom supstancijom siromašno, zlo. Ali kako i ćorava koka nađe zrno, tako je i on ovoga puta, slučajno bubno istinu. Naši neprijatelji, zaista nisu oko naših granica. Oni su, ovoga puta, i bez lađa, i bez konja, i bez tenkova, lukavo i sofisticirano ušli u našu zemlju, i u sred nje kolo igraju. Ne manjka im niti obilje domaćih posluživača kao što je on i njemu slični. Poslije trećejanuarskog nenarodnog prevrata, pjesnik je zapjevao i ovako:

Zbog spomenutih štetnih i neprihvatljivih ponašanja i aktivnosti, voljom ogromnog broja građana, raspisan je i referendum, sa ciljem da se zaštiti obitelj kao osnovna stanica društva. Napad na obitelj je napad na Hrvatsku, zar ne? I gle sada. Aktivisti spomenutih medija i civilnih udruga (nema ih puno, ali su dobro raspoređeni) su se uspaničeno digli na zadnje noge, i svoje urlike usmjerili prema Ustavnom sudu da stopira referendum, kao nešto gdje se najneposredniije i najpravičnije može izraziti narodna volja. Ponašaju se po onome sistemu: drž'te lopova! Kao istinski i provjereni mrzitelji, uporno prema svim hrvatskih svetinjama rigaju otrovne, nabubane, čarobne izme-ideološke batine; fašizam, nacizam, rasizam, terorizam... Mi ih vidimo i pratimo već dugo. Ovih dana, svojom ofanzivom na narodni referendum, isplivali su na površinu i postali su vidljivi svima koji ih žele vidjeti i prepoznati. I svim vjerskim zajednicama u RH su se zamjerili.

Kako to da Slavko, kao antifašistički partizan, kao petnaestogodišnji dobitnik ordena za hrabrost, oznaš, komunist i borac protiv četnika, čije su kolege komunisti dali podršku ustašama u Velebitskom ustanku protiv beogradske četničke vojno-fašističke diktature, sada prelazi četnicima i podržava četničke teroriste. Pa što se nalazi u glavama tih ljudi? Čelik ili guma. "Profesore, više vrijedi jedna moja guma na mercedesu nego to što Vi imate u glavi. Jest kolega, kad je u Vašoj glavi guma. Odgovorio je profesor izvanrednom studentu neznalici, komunističkom direktoru, nadanvidoševićevske moralne marke".

Vukovar se pokazao pravim

I sve je bilo itekako izvrsno, cijela komemoracija vukovarske tragedije, a od svega je bilo najradosnije to što je tu komemoraciju na vrijeme napustila izdajnička jugokomunistička klika vladajuće Kukuriku koalicije, koja se teško uvrijedila što joj nije dopušteno čelno mjesto bez ikakve hrvatske zastave, parole ili simbola. Nikoga među njima nije bilo tko se nije radovao onoj vukovarskoj tragediji i četničkome pokolju jadnih Hrvata, ranjenika iz vukovarske bolnice kao i tolikih hrvatskih podruma i logora u kojima su klali i silovali jadni hrvatski narod. Treba istinski čestitati Vukovarskome stožeru i svima u hrvatskome narodu koji odlučno stoje uz njih. Posebice nas raduje njihova dolazeća Platforma kojom ponovno oslobađaju ovaj jadni hrvatski narod svih jugobandita i jugokrimnalaca koji su nas pretvorili u prosjački narod. Klonimo se udbaških spodoba koje se predstavljaju kao nekakav razum Hrvata poput bivšega udbaša Puhovskog i njemu sličnih.

OSUDA MEDIJSKE HARANGE I PROGONA JOA ŠIMUNIĆA I MIJE MARTINE BARBARIĆ

Odnarođena vlast u Republici Hrvatskoj i nelegalna i nelegitimna u Federaciji Bosne i Hercegovine, utrkuju se u osudama i izjavama Šimunićeva čedna i ničim natrunjena djevičanskoga patriotizma. Ova “zlatna mladež UDBA-e”, koja vlada, tumači i sudi svim sferama društvenih zbivanja, po uzoru na svoje krvožedne pređe, žedna je na sve iskonsko hrvatsko, navlastito pravaško.

HČSP BIH drži kako je Joe Šimunić oličenje uzorna sportaša i kako razni Soroševi HHO-i, masonerija unutar FIFE, te mrzitelj svega hrvatskoga ministar u vladi RH Jovanović, ne mogu slomiti domoljublje takvoga čovjeka kao što je australski Fojničanin.

HČSP BIH osuđuje i fragmente iz čestitke Živka Budimira povodom tzv. Dana državnosti, u kojoj bulazni o “tisućgodišnjoj državotvornoj tradiciji”. Mi, čisti pravaši BIH, se pitamo što bi na takvo nepoznavanje povijesti nelegalna i nelegitimna predsjednika Federacije BIH kazao Petar Krešimir IV ili Pavao Šubić (ban Hrvatske, herceg Dalmacije i gospodar Bosne) i brat mu Mladen I (1302-1304)? Pametnu dosta. “Istina oslobađa!”

Tadija Ljubičić

Predsjednik HČSP BIH

Vijećnik OV Tomislavgrad

Srpski genocid u Hrvatskoj

Laž, prijevara, nasilje, teror, zločini i njihovo sustavno prikrivanje te pripisivanje tih istih, ali i još uvećanih zločina nesretnim žrtvama pratili su sedamdesetgodišnje postojanje obiju Jugoslavija – najprije monarhofašističke pa potom i one komunističke, a njihovi epigoni, kako se to može razvidno pratiti iz knjige Andrije Hebranga „Zločin nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“, takvu politiku nastavljaju i danas u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Nisu oni samo benigne pojedinačne političke skupine, nego se očito radi o sustavno umreženoj političkoj moći, koja se iz državnih institucija proteže preko medijskih kuća široko u hrvatsku javnost.

Premda Hebrang ne spominje izravno monarhofašističku Jugoslaviju, tradicija velikosrpske politike ugrađena je i u komunistički sustav pa su nasilne metode, zastrašivanja i ubojstva te likvidacije hrvatskih političkih emigranata nastavljene sve do 1990., kad je Hrvatska izabrala demokratsku vlast i krenula u samostalan državni život. Kako bi spriječili taj put Srbi su pola stoljeća nametali krivnju hrvatskom narodu za rušenje prve Jugoslavije, a onda svojom već prepoznatljivom metodologijom za vlastita zvjerstva nad hrvatskim narodom, optuživali Hrvate promećući se u ratne žrtve. Ovo je posebno važno naglasiti jer su istovjetnu taktiku primjenjivali i 1990. tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Osim što su u vojnoj agresiji sudjelovale obje komponente jugoslavenstva – četnička i komunistička, medijsko-diplomatskim sredstvima u međunarodnoj javnosti pokušali su opravdati, a onda i realizirati svoje osvajačke ciljeve.

Hebrang smatra kako se ciljano ubijanje hrvatskih civila može objasniti primjenom agresorske ratne strategije, jer je ubijanje civila u njihovim domovima bila upravo srpska posebnost postupanja. Kao ilustraciju strahotnih topničkih razaranja civilnih objekata Hebrang navodi podatke o razorenim stanovima u gradovima na neokupiranim dijelovima Hrvatske, koji su nasumce gađani. Tako je u Osijeku samo 1991. uništeno 20.500 stanova ili 35% stambenog fonda, u Vinkovcima 13.000 stanova (41%), u Pakracu 8.100 stanova (76%), Slavonskom Brodu 7.450 stanova (21%), Karlovcu 6.600 stanova (22%), Novoj Gradiški 6.620 stanova (33%), Valpovu 5.750 stanova (49%), Novskoj 2.980 stanova (35%) i t.d. Po Hebrangovoj ocjeni slike ovih gradova najtužniji su svjedoci ubijanja civila u vlastitim stanovima i kućama i one nemaju usporedbe sa sličnim događajima u Europi od nacističkih vremena. Kad su u pitanju hrvatske civilne žrtve, Hebrang navodi, kako je obradba podataka provedena prema međunarodnim normama – osim podataka o žrtvi, tu su izjave očevidaca ili autopsija.

Taktika pak omalovažavanja hrvatskih žrtava podsjeća na metode prešućivanja masovnih stradanja hrvatskoga naroda u komunističkom poraću, što se opravdavalo zajedničkom velikosrpskom Jugoslavijom. No, Hebrangova knjiga nije samo upozorenje na mogućnost još jedne pijane jugoslavenske prijevare, nego i pouzdan svjedok o genocidu što su ga Srbi počinili u Hrvatskoj.

Svaki napad na izmišljeno ustaštvo je u funkciji novoga totalitarizma

Vlast u Vukovaru, iz protesta, okrenula leđa narodu

Od hrvatskih „kolona“ vlast jedino voli „prajdersku“

Na seljačku kolonu šalju se specijalci iako ta seoska kolona ustvari kreće prema groblju, izumire. Liječnička kolona se kažnjava uskratom plaća i uvođenjem „radne obveze“. Upravo se, najvećim dijelom zbog odnosa vlasti prema njima, formira i nova liječnička kolona, priključuje se onoj brojnih mladih na putu u inozemstvu, Kanadu, Njemačku... Ona bi se mogla nazvati kolonom „za iz doma zauvijek otići - spremni“. Nadam se kako ovakav njezin naziv nije utuživ. Ima tih kolona još, studenata, srednjoškolaca, učitelja i profesora…, no i nabrojenih je previše. Postoji tek jedna jedina kolona u kojoj i vlast i mediji revno i ponosno sudjeluju: ona ekstremistička pederska splitska i zagrebačka koja služi za treniranje strogoće, stigmatiziranju većine i u konačnici zavođenju novoga totalitarizma. U tome je „kvaka 22“, globalna psina i varka.

Kako spriječiti inicijativu „U ime obitelji“

Hrvatska „ustruc“ mnogima u Brazilu

Vlatko Marković se našao na vjetrometini, nitko ga skoro nije branio pa je takvo okruženje vrlo vjerojatno ubrzalo njegov put „preko rijeke“. Štimčeva momčad se raštimala, igrala je u strahu i grču, pa je zapravo i njegov i njezin uspjeh u datim uvjetima - plasman u dodatne kvalifikacije - bio odličan. Odličan je bio i potez HNS-a, Davora Šukera, da za dvije ključne utakmice dovede Niku Kovača. Ostalo je sada povijest, a naročito će biti zapamćeno zalaganje reprezentativaca u drugom poluvremenu s igračem manje: odigrali su najbolje od četiri poluvremena s Islandom, a i jedno od boljih unazad nekoliko godina. I svi sretni i zadovoljni, publika se čak vratila, navijala, izvikivala imena igrača, izbornikovo… Mislite? Niti slučajno. Mogao bih prstom pokazati, što bi bilo nepristojno, pa ne ću, na one koji su se do devedesete minute nadali izjednačenju i eliiminaciji Hrvatske, bez obzira čak i na to što plasman, osim ostaloga, donosi čak i novce od kojih će ponešto stići i do Linićeve blagajne.

Osim što igra Joe i navija za Hrvatsku

Hrvatska je odavno deustašizirana

Početi odjeljak u novinama s velikim „U“, pa to je bio krimen samo takav. Opasno je bilo rabiti i riječ „pristaša“, po tvorbi je naime ista kao i „ustaša“. Što mislite jesu li obične njemačke riječi „Sieg“ i „heil“ izbačene zauvijek iz njemačkoga jezika? Izbačena je jedna njihova kombinacija i uporaba. Nakon što je „ustaško pitanje“ ovako, najkraće, bilo riješeno ono se i nadalje svejedno podgrijavalo - izmišljale i proizvodile su se „ustaše“ u svrhu etno i kombiznisa, totalitarizma i čepljenja gubica Hrvatima. Držalo ih se tako podalje od boljih radnih mjesta, rušio im se ugled u društvu, tjeralo u dijasporu...

Najprije govoriti o totalitarnim režimima bivši komunisti mogu tek kad jednako osude oba iz prošloga stoljeća, njihove simbole, postupke, poklike, bogme i likvidatore, zabrane ih procesuiraju. Ne ću ovdje zbrajati i nabrajati koga su sve totalitarni komunistički režimi sve likvidirali: čitave klase, narode, nacionalne manjine, pa čak i „svoje“. Nema ovdje pomirbe dok se iz javnosti, osim muzeja ne eliminira zvijezda petokraka, ako zbog ničega onda zbog Vukovara. Prije toga svaki napad na ustaštvo je neiskren i u funkciji novoga totalitarizma pa makar Joe bio i kriv. Ne treba ni trenutka zaboraviti: komunizam je prethodio i fašizmu i nacizmu, oni su i od njega učili. Žao mi je što i Predsjednik države ima potrebu ovako što komentirati, daleko je to ispod njegove razine, no njemu je samo „kapa partizanka“ lijepa, a ne voli valjda ni gologlave „ustaše“.

Za dom spremni!

Josip Šimunić je branio domovinu i na maksimirskom travnjaku

Nastave li srpski manjinci, Pupovac i Jovanović ovakvim tempom radikalnog suočavanja nas Hrvata s prošlošću mogli bi već sutra očekivati da njih dvoje zatraže hitno ukidanje ustašoidne monete, Hrvatske kune i jednake joj ustaške 'šahovnice'. Ili će možda uz angažman 'zemljaka' im Peđe Grbina tražiti ustavno-zakonsku zabranu pro-ustaške Mihanovićeve 'Lijepe naše' koju je uglazbio 'čika Jovin' zemljak, hrvatski pravoslavac 'Josif' Runjanin; svašta!

Ne smeta Pupovcu ni bestijalno klanje dvojice mladih Hrvata iz Gvozda jer uzrok tome je po nalazu Ostojićeve milicije i pisanju Pavićeva žutog tiska čista ljubomora te je slučaj zaključen. Da, da, Pupovče bio je to zločin iz ljubomore ali one rigidno šovinističke a ono tvoje šovinističko smeće, ćirilične 'Novosti' samo što nisu po običaju zlurado napisale: 'obadva, obadva su pala'; sram vas bilo klateži jedna, filo-četnička!

Udbaška vlast ruši sve hrvatsko!

Javio se odmah i srbijanski premijer, debeljuškasti Ivica Dačić jako zabrinut zbog tog ustaškog divljanja na tribinama Maksimira. Odmah će nam taj predani zagovornik antirasizma poslati kopiju TV serije 'RAVNA GORA', koju će javna kuća s Prisavlja obvezno uvrstiti u svoju zimsku shemu kako bi se hrvatski gledatelji malo zagrijali uz veličanje četničkog-ravnogorskog pokreta njihova nacionalnog heroja, đenerala Draže, pljunutog antifašista!

Zašto crvena vlast štiti sina agresorske vojske Sašu Sabadoša?

PRVI SLUČAJ – Kada Srbin udari Hrvata

Mediji su brutalno cenzurirali ovu vijest. Umjesto pružanja istinite informacije toga su dana, zajedno s režimcima Josipović-Milanović-Pusić, u svim vijestima umjetno podgrijavali priču o koloni. Mi inzistiramo na javnoj raspravi o brutalnom pokušaju ubojstva civila i hrvatskog branitelja Darka Pajčića od strane sina srpskog agresora, policajca u hrvatskoj odori Saše Sabadoša. Takodjer inzistiramo da ga se suspendira, procesuira te da Ranko Ostojic podnese ostavku.

DRUGI SLUČAJ – Kada Hrvat udari Hrvata

Zašto su mediji prešutjeli zahtjev Stožera za ostavkom ministra policije Ranka Ostojića?

Stoga su na tiskovnoj konferenciji Đuro Biki, Eugen Nađ, Josip-Veselin Stojković, Snježana Patko i drugi članovi Stožera pozvali vladajuće da prekinu nasilje nad Vukovarom i zakonom, a Milorada Pupovca da prekine sa svojim etnobiznisom, jer u ime mnogih pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nema pravo govoriti.

Što je to govor mržnje?

I, pazi sad ovo, parafraziram: „Okrenuo se Josip Šimunić gledateljima te uzviknuo 'Za dom!', nakon čega je uzdignutom rukom uvis pozvao gledatelje na odgovor.“ Za razliku od nacista ili fašista bila je to ali ne desnica nego lijeva ruka u kojoj je Josip Šimunić držao znojem natopljeni dres hrvatske nogometne reprezentacije za koju je doslovno ginuo na terenu! Još nešto, 'službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog NDH-režima' izvodio se tako da bi se voditelj manifestacije/ mitinga/priredbe obratio prisutnima sljedećim riječima: „Za Poglavnika i dom…“, a mnoštvo bi uzvratilo: „Spremni!“ Pitamo se je li komunizam bio isto tako totalitarni režim koji je za sobom ostavio 4 puta više žrtava nego fašizam i nacizam zajedno; je li veličanje tog režima kad su u pitanju žrtve isto tako ako ne i četiri puta jače 'trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti'?

Oduševljeni kvazi-antifašisti komunističko-četničke provenijencije nisu odgovarali sa 'spremni' nego su ponosno skandirali ime najvećeg zločinca s Balkana, desetog na rang-listi svjetskih mega-zločinaca: „Tito, Tito“! Nije li to još jednom bila makar i 'verbalna amnestija' za sve komunističko-partizanske zločine za koje u Hrvatskoj do danas nitko nije odgovarao? Zar nije cinizam kazati kako te troroge kapetine sa zvijezdom petokrakom 'nose poruku ljubavi i mira'? Zar to nije prijezir prema desetcima tisuća mahom nevinih žrtava pobijenih pod znakom te krvave zvijezde… u ime kakve to ljubavi, kojeg to mira i kakvog to (zločinačkog) ponosa? Zar taj Josipovićev prezir prema žrtvama komunizma nije eklatantan govor mržnje?

A što reći za haračliju SLinića koji poštene i marljive hrvatske liječnike koji se zdušno bore za život svakog čovjeka, govorom bahate, nečovječne mržnje naziva lupežima koji potkradaju državni proračun??? Očito je kako čitava stvar ne će biti okončana ovom Bajićevom novčanom kaznom Josipu Šimuniću, što bi bio slučaj u svakoj pravnoj državi. Sasvim je izvjesno kako će nakon ove kazne uslijediti javni istupi antihrvatskih lešinara, tzv. građanskih udruga koje sustavno nastoje čitavu hrvatsku povijest proglasiti ustaškom, pokušavajući tako kompromitirati hrvatski narod i svaku Hrvatsku Državu. Međutim, u tom slučaju uz latentni zahtjev za zabranom Thompsonove skladbe 'Čavoglave', na čemu stalno ustrajavaju licemjerni politički puritanci, očito će morati zahtijevati i zabranu opere 'Nikola Šubić Zrinski' koja je bila dugo, dugo vremena zabranjivana nakon 'oslobođenja'!

'No pasaran', rekla bi Dolores Ibarruri-La Pasionaria, uza sve to što danas radite protiv svog naroda nećete proći gospodo liberali, drugovi komunisti, bivši UDBA-ši, nadrkani gay-evi i lezbijke, kao što niste prošli ni u 'Koloni sjećanja' kad vam je 'stranka' koja se zove 'Hrvatski narod' u Vukovaru pokazala gdje vam je mjesto-na začelju, u 'magarećoj klupi'! Jeste li, vi i vaša brojna svita tjelohranitelja, naplatili barem pola dnevnice za svoj boravak u Vukovaru?

Jeste li prijavili Srbiju za fašističke ispade na utakmici Srbija – Hrvatska?

Pismo predsjedniku i tajniku HNS-a

u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama tražimo sljedeće podatke:

S vjerom u Boga i hrvatski narod za hrvatski Vukovar i Republiku Hrvatsku,

O jadikovci “Naš narod ne valja”

- Ima medu vama mnogo posustalih, malodušnih koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore “naš narod ne valja”. Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion making), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre, “pročita” i ne postupi po njihovu nagovoru, onda se žale “naš narod ne valja”, glup je.

I prvo, elitističko, (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca), i drugo supstancijalističko stajalište, možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi. Prva teza: narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj? U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj - stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijega za vođu? Kako to da je narod tada bio “genijalan”, a sad po mnogima “glup” jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu. Naveli smo samo jedan, i to svježi, primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?

Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje. I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva. Istina je, naime, da narod “sporije” misli od političkih tehničara, demagoga, i zato kasni u reakciji. Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji trebali bi umnogome neutralizirati taj nedostatak, ali javni mediji su u rukama i servis su suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode od vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi. Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100% jedinstven u političkim pitanjima.

Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče. Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitoga identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učionica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one “predmete” i za one “lekcije” života za koje su najmanje sposobni

Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnoga novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni, bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.

Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili. Ali, na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitoga života. Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san. No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj. Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice ( Machiavelli ) i zmije (sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

Ustašama svira ustajanje

* Ovu pjesmicu me naučila majka već 1945. godine u austrijskim logorima nakon što smo izbjegli iz svoje Domovine pred srbokomunističkim pokoljem.

E MOJ NARODE!

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

ing. Ante Matić

Tko se boji mrtvih ustaša

Nogomet se igrao i u NDH - treba ga zabraniti

I tko se buni protiv Šimunićeve geste? Uglavnom oni koje smeta što hrvatska repka putuje u Brazil, oni koje smeta sve hrvatsko. Sirovost Borisa Dežulovića polako dodijava hrvatskoj naciji. Dežulović blati Šimunića, ali ne dopušta polemiku, nego bahato kaže: "Da bi netko negirao politički kontekst (Šimunićevog) nacističkog pozdrava, morao bi biti jako, jako glup". Osim podmetanja plemenitog i starog hrvatskog pozdrava kao nacističkog, vidljivo je lukavo ušutkavanje drugačijeg mišljenja. Tko ne misli kao Dežulović, taj je glup! Pa neka se netko usudi razotkriti idiotsku podvalu. Posebno je kretenska Dežulovićeva tvrdnja da među nacistima nije bilo inteligentnih osoba - kolosi moderne filozofije i najveći svjetski znanstvenici za Dežulovića su glupi ljudi. Baš zato što je ograničen i glup, što ne poznaje temelje bioetike, pa niti etike, Dežulović se u svojim tekstovima drži samo jedne teme, a niti njoj nije dorastao. Malo me iznenadilo da Dežulović koristi "ustašku" riječ "hiljada", koja je zapravo helenska, ali daleko više hrvatska od slavenske varijante "tisuća".

Dežulovićevi golovi iz zaleđa

Dežulovića muči kako kazniti hrvatske navijače, koji su Šimuniću odgovarali sa starim pokličom "Spremni!", koji je bio omiljen i kod četnika. Hrvatski i srpski imaju toliko zajedničkih riječi da je pametno oba ta jezika zabraniti, a ćirilicu zadržati. "Sve što Sabor treba napraviti jest na prvoj slijedećoj sjednici proglasiti NDH... Bogami biste već sutradan vidjeli kako se lako može uhapsiti i zatvoriti trideset tisuća" - veli nam samozvani krajinski sudac Dežulović. Netko očigledno proglašava NDH nadajući se da nakon svake NDH ide na giljotinu oko dvije stotine tisuća hrvatskih mladića, što stvara sveukupan demografski manjak od oko dva milijuna, gledano unutar pedeset godina. Bogu i ljudima dosadilo je to stalno prozivanje Hrvata za NDH. Po čemu je to NDH bila gora država od današnje RH? Rasni zakoni u NDH nametnuti su od strane tadašnje najsnažnije svjetske sile, koja se direktno umiješala u raspad prve Jugoslavije, koja je bila u paktu s prvom Jugoslavijom. Zar nisu danas vlastodršci u RH nametnuta manjina, bijeli rasisti, u odnosu na obojene Hrvate? Tko misli da je Ustaški pokret mogao nešto učiniti 40-tih godina, u tadašnjim uvjetima najgoreg svjetskog sukoba, nema pojma o povijesti, niti posjeduje prihvatljiv ljudski sadržaj. I vjerojatno je glup, ograničen. Zamislite da uz sve današnje probleme u RH imamo u Kninu i Dalmaciji četnike i Talijane, a po gradovima i selima sovjetsku agenturu i/ili partizane, a iznad svih nacističke postrojbe. Moj zavičajni dom, moje rodno mjesto, za vrijeme NDH palo je 25 puta iz ruku u ruke. Tko je preživio, bio je umjetnik ljudskih odnosa i različitih mimikrija. I tko nije imao milosti? Partizani! Današnja "partizanska" vlast nije u stanju pomaknuti tri svijeće za pola metra i priključiti se koloni sjećanja. Kao, oni ne diraju svijeće, ne diraju mrtve! A njihovi su surovo smaknuli stotine tisuća ratnih zarobljenika i nevinih civila!

Pripadaju li Vesna Pusić i Tomislav Merčep istoj koloni sjećanja?

Naravno da je za Dežulovića i njemu slične središnji problem hrvatski dom. Ako unište hrvatsku obitelj, uništit će Hrvate i Hrvatsku. Domaći kriminalci i svjetsko podzemlje potakli su veliku korupciju i u NDH. Branitelji su obranili hrvatske zemlje od srbijanske agresije, ali je RH ostala tvorevina jugoslavenskog obavještajno-kriminalnog podzemlja, a hrvatske zemlje u BiH ostale su i formalno okupirane. Ne samo da je to tako, nego su kriminal i projekti svetosavlja glavni uzroci marginaliziranja hrvatskih branitelja. Franju Tuđmana danas odbacujemo prvenstveno zato što nije izvršio "agresiju" na BiH. Dozvolio je bosanskim Srbima da skroje svoju paradržavu na štetu Hrvata i hrvatske pravne povijesti, 17 metara južno od Zagreba. Prisjetimo se blaćenja RH od strane Vesne Pusić, za vrijeme Domovinskog rata. Osim teze o građanskom ratu, koja je relativizirala vukovarsku žrtvu, dobili smo njeno ćirilično slovo o "agresiji RH na BiH". I nakon svega toga, Vesna Pusić imala je obraza zasjesti na poziciju ministrice vanjskih poslova RH. Nebesa, otvorite se! Zar to nije ismijavanje Hrvatske i Domovinskog rata, ljudskih i Božjih zakona? Prirodno svemu tome, Pusićka pregovara sa Srbijom o povlačenju naše tužbe za genocid. Prisjetimo se brojnih korupcijskih afera HDZ-a, SDP-a i HNS-a. Afere HGK i HAC šire se na skoro sve veće stranke. Jučer smo saznali da je Josip Sapunar 2007. u koferu odnio milijun kuna za HNS Radimira Čačića i Vesne Pusić. Jeli moglo biti drugačije?

Manolićeva komisija još uvijek funkcionira

Pupovčev poziv u Saboru na minut šutnje za sve žrtve ovdje ne bih komentirao. Koliko pamtim, Pupovac kvalificira oslobodilačku Oluju kao genocid nad Srbima u Hrvatskoj, pa sve što kaže ili predloži Pupovac trebamo uzeti s rezervom. U svemu tome najviše fascinira čuđenje Jelene Lovrić da bi bilo tko u ovakvoj RH mogao poželjeti državni udar. Njoj je dobro, živjela ovakva "demokracija", kao naručena za Jutarnji list i slične propagandne tiskovine! I slične novinare! Privreda je uništena, zemlja i građani RH pali su u dužničko ropstvo, kršćanski sustav vrijednosti otvoreno se razara, samozvani društveni arbitri divljaju poput čuvara u srbijanskim logorima, svastika 4C postaje kulturna oznaka, korupcija je sve dublja, neiskorjenjiva, i nakon svega toga nađe se idiota koje smeta mogućnost državnog udara. Što bi se moglo promijeniti na gore? Možda netko zaista vjeruje da bi porasla korupcija, da bi se pljačka naroda nastavila većom žestinom, i da bi se ubrzalo prodavanje nacionalnih resursa? Zar korupcija može biti veća? Ne brani Lovrićka demokraciju, nego privilegije otuđenih struktura. Postoji li diktatura koja je gora od ove naše lažne demokracije? Sluđeni građani RH prihvatit će svaku diktaturu koja bi ih oslobodila mentalnog nasilja od strane Jelene Lovrić, Borisa Dežulovića i sličnih "antifašista".

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Za dom - spremni!

Nažalost, Hrvatska je uvijek imala, a ima i danas više statističkih, nego domoljubnih Hrvata pa ove brojnije smeta svako hrvatsko domoljublje pa i ovo: Za dom - spremni.

Osobno ne znam porijeklo pozdrava „Za dom - spremni“, ali znadem da je pozdrav stariji od ustaša, koje je osnovao Dr. Ante Pavelić, 1929. godine, kad je nakon ubijstva hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini (1928) i Aleksandrove 6-siječanjske diktature (1929) otišao u emigraciju.

Naime, bivše pukovnijsko i kotarsko mjesto Slunj, koje je obuhvaćalo općine Cetingrad, Drežnik, Primišlje, Rakovicu, Slunj i Veljun oduvijek je poznato po hrvatskome domoljublju.

U prilog tome spomenut ću samo nekoliko potvrda:

U tome i takovome Slunju davno prije II. svjetskog rata pozdravljalo se je s dva domoljubna ili domobranska pozdrava: Za Hrvatsku - uvijek! i Za dom - spremni!

Ja mislim, da ih je stvorio narod kroz Božju providnost nepoznatog pojedinca, koji ih je prvi izgovorio inspiriran ljubavlju za dom, za obitelj i za sve ljude dobre volje.

Uz izraze štovanja i pozdrav: Za dom - spremni!

Ti jadnici ne mogu podnijeti hrvatske pobjede. Oni su najavljivali i unaprijed se radovali porazu nogometne reprezentacije. Takve najave stizale su iz usta ministara te klevetnika i lažova u likovima novinara. Oni i nisu bili na utakmici, ta tamo su poslali samo svoje agente koji će moći podmetati, lagati, biti tužibabe i izmišljači zala. Vrijeme takvih, Hvala Bogu, neumitno prolazi.

Zbog svega poručujemo Šimuniću, Kovaču, Šukeru i svima da budu čvrsti, da pokažu još jednom svoju spremnost obrane doma i dostojanstva Šimunića, reprezentacije koja reprezentira one koji su za dom spremni, a ne one koji su za svako zlo djelo spremni.

Predsjednik Obiteljske stranke

Mate Knezović

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

Razgovarao: Vlado Čutura

Za dom spremni!

Zar Josipović misli kako je hrvatski narod glup kad spominje totalitarne režime, a taj isti Josipović propagira zločinački znak – petokraku. To je zločinački znak. Pod petokrakom su ubijani ljudi u Domovinskom ratu, a tek u komunističkom režimu. Koliko je, Jospioviću, ubijeno ljudi - „U ime naroda“? Jesi li i ti taj slijednik koji djeluje – „U ime naroda“! Tu su tri riječi, slovo U, ime i narod! Josipović kad to izgovara mora znati ili kad spominje petokraku mora znati da se izravno svrstava među one koji podržavaju zločine, šire mržnju.

Kao pravnik, dobro znade što donosi Rezolucija o totalitarnim političkim sustavima….

A Josip Šimunić je momak koji gine na terenu za Hrvatsku, gine poput onih branitelja koji su ostavljali svoje živote u Vukovaru. I branitelji su se pozivali – Za dom! Gdje si Josipoviću tada bio? Što si Jovanoviću tada radio ispod slike S.M?

Ne boj se Šimuniću, u Vukovaru je pokazano uz koga je narod, uz koga su branitelji. Svi smo uza Te, poštovani Joe Šimuniću.

Joe Šimunić je u pravu: 'Za dom spremni' je stari hrvatski pozdrav

Dosta je Jospiovićeva i Jovanovićeva proglašavanja hrvatskoga naroda fašističkim. Služili su i služe ideologiji koja nije željela Hrvatsku. Kad je petokraka željela Hrvatsku?

Volimo svoj dom. Za domovinu sve i život, a više pojedinačnih domova čine domovinu! Zato uvijek treba biti spreman braniti dom i domovinu!

Četnički zločin na Ovčari

Četnici su joj pucali u trbuh, a onda su joj cijev kalašnjikova stavili u vaginu i ispalili cijeli spremnik metaka da u trbuhu ubiju 'malog ustašu', kako je rekao onaj koji je to učinio. Kada su u vukovarskoj bolnici zarobili ranjenike i one koji su se tamo zatekli, Ružici su rekli da sve osobne stvari dade svojoj sestri te su ju ciljano vodili u smrt. A evo kako je sve počelo.

Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.

Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sam za sebe kaže da prije rata nije bio anđeo, ali sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru 'radila' za vrijeme Domovinskog rata.

Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.

U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. U Vukovaru je izgubio 14 članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran, kako kaže, da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.

Davor: ljudi su plakali od sreće kad su me vidjeli u odori

Prvi ste Vukovarac koji je došao u Rakitje u specijalnu policiju, ali i prvi Vukovarac koji je u odori policije 1990. došao u Vukovar za polnoćku, što je tada za Vukovar bilo nepojmljivo. Kako je to bilo?

Sjećam se da me u vlaku jedan Srbin pitao koliko nas ima, a ja sam rekao da nas je samo u mojoj postrojbi deset tisuća iako nas je bilo pet puta manje. Kad sam došao u Vinkovce, vidio sam da u svakom lokalu u koji sam svratio ljudi plaču od sreće. Mnogi su se htjeli sa mnom slikati. U Vukovaru je pozitivni šok bio još jači. Vidio sam što Hrvatima znači odora hrvatskog policajca.

Kakva sjećanja imate s akcije Plitvice za Uskrs 1991?

U svibnju 1991.dolazite u Vukovar sa svojom postrojbom. Kako je to bilo?

Abolirani četnici iz okolnih sela danas su u vukovarskoj policiji. Mi vukovarski branitelji u Vukovaru smo građani drugog reda. Meni su nedavno ti četnici iz policije uzeli vozačku dozvolu uz obrazloženje da me nema u evidenciji da sam ikada polagao vozački ispit. U meni se skupilo toliko gorčine i gnjeva da sam neizmjerno razočaran i žao mi je što sam se u Vukovar vratio.

Pokopao sam suprugu u Vinkovcima

Kako ste proživjeli pad Vukovara i vijest da Vam je trudna supruga ubijena?

Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer."

„Odmah ga hapsite"

Zbog čega nitko u Vukovaru nije rekao protiv koga smo se borili, tko je pobio sve te ljude?

Valjda je sada i ministru branitelja Predragu Matiću jasno da ga ne podržava gotovo nitko od onih koje on službeno predstavlja. Uistinu je ostao bez branitelja, braniteljskih udruga, ali i Vukovara. Sada ne može nitko reći da je to učinila "šačica ljudi", odnosno da se mali broj branitelja i građana ne slaže s trenutačnom politikom koja se iz Zagreba vodi prema gradu junaka, ali i prema svima drugima koji su branili i obranili Republiku Hrvatsku. Bilo je tužno gledati kako predsjednik države, Vlade, Sabora, zajedno sa malim brojem svojih istomišljenika u koloni odlaze put Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskoga rata. Prvi puta legalno izabrana vlast našla se na začelju. A onda, onda su ih zaustavili lampioni na cesti. Tada su Milanović i društvo odlučili, kako su pojedini portali izvještavali, "pobjeći iz Vukovara"!

Jedino se dostojno naglašava ime jednog poginulog, junaka hrvatskog Domovinskog rata – Blage Zadre! Ostali kao da ne postoji, iako su i oni toga dana bili u Vukovaru, dvojica u kolicima: Dedaković i Merćep i Branko Borković. U koloni s braniteljima ove su se godina našla i tri generala: Gotovina, Markač i Čermak. Dakle, nije bilo "podijele", kolona je bila jedna, samo što se političari ovog puta nisu našli na čelu, pa su vjerojatno i zbog toga ogorčeni i povrijeđeni. A to da nisu "dobro došli" na ovakva i slična okupljanja u vezi Domovinskog rata (oni su to naravno već zaboravili) moglo se zaključiti i prije nekoliko mjeseci u Kninu prigodom obilježavanja Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja, kad se okupio vrlo mali broj branitelja, a govor premijera Milanovića bio je – izviždan. Tada je, ako se sjećate, ministar branitelja, baš kao i ovog puta, optužio branitelje, rekao je (otprilike) da su to uradili oni koji "ne vole Hrvatsku", a nešto slično čuli smo i nakon održavanja dana sjećanja u Vukovaru. I to od većine političara. Pa, nije valjda da je sto tisuća ljudi koji su bili u koloni i dostojanstveno se kretali prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata "glupo", "bedasto" i da ne razumiju u čemu je problem. A to da nitko od političara nije spomenuo protiv koga smo se borili u Domovinskom ratu, tko nam je bio neprijatelj, koliko je ljudi ubijeno, a koliko protjerano u srpske logore, te što je u tri mjeseca krvavih borbi za Vukovar uništio srpski i crnogorski agresor, zločinačka JNA i domaće izdajice, vjerojatno nisu spominjali da se "ne zamjere" nekim pupovcima ili džakulama, a poglavito ne onima u Beogradu. Tako je ispalo i ispada da mi odajemo počast žrtvama poginulima u ratu, a "ne usudimo" se reći od čije su ruke poginuli!

Samo nekoliko mjeseci prije obilježavanja još jedne obljetnice okupacije Vukovara po tom svetom mjestu počeli su postavljati ploče sa dvojezičnim pismom-latinicom i ćirilicom, iako su dobro znali da u ovome gradu, zapravo mjestu od posebnog pijeteta, nema mjesta za ćirilicu. Bolje bi bilo da su postavljali plakate na kojima bi, poglavito na ćirilici, pisalo koje sve ratne zločince, srpske, crnogorske te zločinačke JNA i domaće izdajice traži hrvatsko pravosuđe. Sve dok istina o Vukovaru ne ugleda svjetlost dana i dok se dostojanstveno ne pokopaju svi poginuli (masakrirani) u agresiji na Republiku Hrvatsku, tu, baš kao ni u mnogim drugim gradovima u Hrvatskoj, nema mjesta ćirilici. Pupovac je ove godine došao u Vukovar samo iz jednog razloga – da "podilazi", kameleonski, kako to samo on zna- aktualnoj hrvatskoj politici, da ugrabi (kako samo on to zna) još više hrvatskog novca za svoje "Novosti" i druge projekte u kojima se blati sve što je hrvatsko.

Sve u svemu, Hrvati su i ovog puta pokazali da nepravde ne mogu zaboraviti, te da, ako nema kolektivne krivnje, onda nema ni kolektivnog oprosta!

Zaključci i poruke udruga Vigilare i COK sa konferencije za medije:

1. Osuđujemo koordinirani pokušaj blaćenja i diskreditiranja ne samo referenduma nego i konzervativizma, odnosno promocije tradicionalnih vrednota u hrvatskom civilnom i političkom životu, kao legitimne društvene i političke opcije. Navedeni pokušaji proizlaze mahom iz netrpeljivosti te ostataka jednoumlja u Hrvatskoj.

3. Osuđujemo i tražimo odgovornost vladinih političkih dužnosnika, koji u dobrim starim manirama totalitarnih režima izgovaraju laži, uvrede i klevete. Recentan primjer je saborski zastupnik Kolman koji je cijelu inicijativu za raspisivanje referenduma nazvao ''prljavim pokretom'' (Kolman je preko Vigilare akcije primio preko 2.500 protestnih e-mailova zbog navedene uvrede). Ovim putem pozivamo političare da se drže Kodeksa dobre prakse za referendum kojeg je 2007. donijela Venecijanska komisija Vijeća Europe.

5. Tražimo i od privatnih medijskih kuća da ostanu objektivne i drže se profesionalnih novinarskih standarda, prema preporukama već spomenute Venecijanske komisije. Osuđujemo otvoreni navijački stav uredništava nekih dnevnih novina koji dovodi hrvatsko novinarstvo na vrlo nisku profesionalnu razinu. Podržavamo i bojkot, te potičemo građane da ne kupuju i ne čitaju glasila sa izrazito pristranom uredničkom politikom.

7. Želimo i tražimo da se u ovom vremenu koje predstoji do referenduma, koriste razumni i utemeljeni argumenti o temi referenduma - a ta tema je brak. Želimo da se razgovara o tome što je brak, što je svrha braka, otkud brak, kada je počeo i zašto je dobar za društvo, te zašto država treba maksimalno štititi definiciju braka a ne poticati njegovo redefiniranje.

Udruga Vigilare

Upaljeni lampioni i ekologija u politici

Cijeli svijet je, na ovaj ili onaj način pogođen onečišćenjem i zagađenošću. Još davno pred negdje sto i sedamdeset godina indijanski poglavica i veliki vizionar Seattle, preteča ekologije, uputio je poruku bijelom čovjeku u Washingtonu, u Bijelu kuću, da će se bijeli čovjek općenito ugušiti u svome vlastitom smeću. Doista, gotovo da nije pogrešio.

Ali zagađenost i smeće nije samo u materijalnim stvarima koje ugrožavaju čistoću prirode, mora, jezera, rijeka, livada i polja i sl. već nažalost otrovnim duhovnim smećem zatrovane su i društvene vrijednosti, (lažne umjetnosti, lažne kulture, lažne duhovne vrijednosti), a među inima izrazito je zatrovana i politika.

Na putu prema Memorijalnom groblju dočeklo ih je začelje kolone i barikade od upaljenih lampiona, kao da su ih dočekale žrtve, mrtvi Vukovara koje ti lampioni simboliziraju i nisu im dali proći dalje. Politika je javno posramljena napustila kolonu sjećanja. Narod ih je doživio kao strano tjelo u hrvatskom nacionalnom korpusu, a posebno u najosjetljivijem mjestu – pravoj grozi pustoši jedne Hirošime, u mučeničkom Vukovaru. Ne može se ćiriličnim nasiljem paliti i žariti zadnjih nekoliko mjeseci po Vukovaru, pa i krv prolijevati i očekivati da će ih kolona sjećanja rado primiti u svoje redove na dan, kad u prvom planu nisu Vukovarci ni hrvatskii branitelji, već se u zraku osjećalo da su u prvom planu duše mrtvih mučenaka i stradalnika Vukovara, kao da su nevidljive izišle na ulice svoga grada da takvoj politici kažu ne.

Politika je izgubila kredibilitet i više u očima naroda nema ama baš nikakvu pozitivnu vrijednost, bez obzira o kojoj se političkoj stranci radi. Politika je postala elementarna nepogoda protiv koje se najteže boriti, to se događa i u nekim drugim državama ali izrazito u Hrvatskoj, a posebno je elementarna nezgoda u gradu mučeniku i gradu heroju Vukovaru. Ona je poput tuče krupne poput kokošijeg jajeta i koja snažno udara po svim slojevima hrvatskog društva, osim tajkunije koja ima neku nevidljivu zaštitu od političke tuče, a u Vukovaru je podsjetila na 1991.g. kad je u prosjeku po glavi stanovnika palo oko tisuću eksplozivnih sredstava. To je bila prava i dugotrajna tuča granata.

Tamo gdje politika nije čovječnost, tamo gdje politika ne uvažava prolivenu krv i rane, živu bol i suze, tamo se javljaju kosti mrtvih da, umjesto živih, drže stijeg slobode. To je današnji Vukovar.

DOJMOVI IZ NEDAVNE POSJETE DOMOVINI

Upravo sam se vratio iz posjete Domovini, pa se na neki način osjećam dužnim da kratko i koncizno opišem barem neke stvari koje su me se dojmile na posebno negativan način, iako me nisu iznenadile, jer kad znamo kakve spodobe danas vladaju i harače Hrvatskom, ništa nas ne može iznenaditi.

Svakako da se ne može Hrvatsku uzpoređivati s Amerikom, posebno ne ovu današnju, ali ono što je, u političkom pogledu, učinjeno od Hrvatske poslije Tuđmanove smrti nemoguće je uzporediti bilo skojom državom osim možda Lukašenkove Bjelorusije, pa je stoga malo pozitivnoga što bi se istinski moglo reći o onome što se danas radi u Hrvatskoj pod neokomunističkom vlašću.

Ipak, izključujući sve lopovštine i makinacije izdajničke komunističke jugokomafijaške bande momentalno na vlasti, ima u Hrvatskoj i dosta pozitivnoga.

Netko je otvorio televizor. Gledam ja na “Hrvatskoj televiziji” reportažu novosti i neke druge programe i nikako se ne mogu oteti dojmu da se nalazim u Sjevernoj Koreji. Ponašanje spikera, osobito spikerica, podpuno je slično, ustvari ‘mirror image’, onih na “Narodnoj televiziji” u Sjevernoj Koreji. I onda kad govore o nečemu što bi trebalo biti smiješno, na njihovim ukočenim licima ne vidi se ni tračak osmjeha. Kao i onim u Sjvernoj Koreji, lica im izgledaju drvena, mrtva, kao lica pravih zombija. Svaka njihova rečenica, i skoro svaka riječ, zvuči kao da negdje na za publiku nevidljivom ekranu ili celotepu čitaju unaprijed pripremljen tekst koji je prije toga prošao kroz fino boljševičko rešeto za sublimiranje svega što će biti dozvoljeno da se objavi u strogo kontroliranim medijima. Samo im još nedostaje obvezni plač za gubitkom “dragog vođe”.

Radi toga što mi se toliko gade, uobće se neželim osvrćati na jugoboljševičko smeće poput raznih Milanovića, Pusića, Goldsteina i drugih, ali moram spomenuti ponašanje one komunističke utvare, s licem morske bljute ( na engleskom bi se to reklo - jelly fish face ), druga Josipovića, čijoj podmuklosti i neprekrivenom licemjerju nisam, u svojih 70 i nešto godina, još nisam vidio premca. Poslije svih zloća koje je zajedno sa svojim izdajničkim ortacima priredio hrvatskom narodu, ova anglosksonska i velikosrbska podrepina ima obraza i kuraži na, od njegovog komunističkog Jutela tkzv. HRT namještenim intervjuima, porobljenom, obezpravljenom i ozlojeđenom hrvatskom narodu glumiti nekakvog pravednog arbitra između istine i zablude, nekakav moralni autoritet, nekakvu moralnu i etičku vertikalu.

U razgovorima s ljudima razne dobi, obrazovanja, pa i različitih političkih nazora, primjetio sam da uz bezbroj jada koji tište veliku većinu naroda, prva je ogorčenost na nasilno uvođenje srbske ćirilice i srbskog pravopisa u Vukovar i druga hrvatska mjesta i sve zamašnija kampanja koju izdajnička banda vodi protiv hrvatskih branitelja i svega što je istinski hrvatsko. Dok njihovo sudstvo, napučeno starim i novim partijskim kadrovima, sistematski abolira sve četničke zločine, hrvatske branitelje se obtužuje i progoni na sve moguće načine. Upravo čitam kako je nedavno jedan četnički ubojica dobio 9 godina (privilegiranog) zatvora za ubojstvo dvojice mladih hrvatskih vojnika koji su mu se za vrieme rata predali na ratištu kod Karlovca. Pa imalo zdrav čovjek mora se upitati - pa kako je to moguće?

NEOBOLJŠEVIČKI KAPITALIZAM = DRŽAVNI TERORIZAM

U jednom od svojih studija poznati američki političar i državnik Henry L. Stimson (1867. - 1950.) piše: “Najvažnija pouka koju sam naučio u dugom životu jest da jedini način na koji čovjeka možeš učiniti povjerljivim je imati u njega povjerenje, a najsigurniji način da ga učineš nepovjerljivim je nemati u njega povjerenja”.

Vjerujem da je to primarno ekonomsko načelo i svih drugih demokratskih država čija se ekonomija temelji na principu slobodnog tržišta i neometane uprave i obavljanja poslovanja u privatnom poduzetništvu, posebno onoga čiji mali dobitci su jedini prihod vlasnika i, u najviše slučajeva njegove cijele obitelji. Kako bi pomogle tim malim biznisima vlade ovih država sve čine da im pomognu, u početku da se ‘podignu na noge’, a kasnije da se održe. Za to u Kanadi i Americi, na federalnoj, državnoj (provincijskoj) i lokalnoj razini uprave, postoje razni programi od kojih se, uz financijsku pomoć (financial grants), može dobiti i razne druge usluge i podpore.

I onda auditor ima pravo od vlasnika tražiti svu relevantnu obračunsku dokumentaciju, ali nema nikakvo pravo stavljati svoje prste u ničiju kasu.

Za Dom Spremni!

Milanovićevi mediji poput Miloševićevih?

Jasno je svima na ovim prostorima da je Miloševićev medijski aparat poslao brojne nevine i poštene Srbe u rat sijući paniku po Srbiji pod parolom – ustaše kolju. U samo nekoliko izjava Zorana Milanovića koji se u prvom redu poigrava športskom terminologijom već godinu dana. Dovoljno se prisjetiti oslobađajuće presude hrvatskim generalima kad je Milanović govorio – moglo je biti 3:2 i obrnuto. To njegovo poimanje Domovinskog rata i čistoće rata, a sada nastavljeno prema pijetetu vukovarskih žrtava. Neka igraju sami… Zar to priliči predsjedniku Vlade?

Klasično optuživanje i izmišljanje neprijatelja koje je po ustaljenoj medijskoj praksi zastrašivanja prikazivali se kao žrtve! Milanović u svojoj kontradiktornosti kaže - Zabava je završila, oni su se izgalamili i sada treba živjeti dalje, Milanoviću je Vukovar zabava! Po njegovim režimskim medijima Vukovar je zabava, žrtva je zabava. Priključio se i Ostojić svojom izjavom u kojoj govori da su tamo oni koji su izdali Vukovar 1991. Taj ima posljednji govoriti o Vukovaru, zašto on nije tamo bio 1991. Gdje je bio 1991? Zar on može govoriti o Vukovaru dok šalje policiju da pendreči branitelje.

Čuvajte se đavolske prevrtljivosti hrvatskih građanskih udruga

Vaša Svetosti!

Dragi papa Franjo!

To su teške riječi. One nužno zahtijevaju, radi ljubavi prema istini i pravdi, argumentirano pojašnjenje. Te riječi ne iznenađuju one koji dobro znaju, a to znači da to što znaju empirijski je dokazano i provjerljivo da se od potpisanih građanskih udruga i inicijativa nikada nisu čule pomirljive riječi, dotično riječi kršćanske nade mira, bezuvjetne snošljivosti i ljubavi prema Katoličkoj crkvi koja je u Hrvatskoj. Uz to treba podsjetiti da Katolička crkva nije bilo koja niti bilo kakva društvena organizacija, nego božanska ustanova koja je sakrament spasenja ili znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda (usp. Lumen gentium, 1).

Ako je dijalog jedna od nužnih karika u ostvarivanju spomenute kulture, onda valja zapitati potpisane građanske udruge i inicijative gdje i kada su one vodile i zastupale istinski društveni dijalog svih zainteresiranih subjekata o gorućim pitanjima hrvatskoga društva? I to ne s pozicija partikularnih i uskogrudnih, nego s pozicija univerzalnih vrijednosti i općega dobra koji se vode jedino logikom istine i pravde? Odgovor na ovo pitanje je prelagan i utoliko banalan, jer one su, barem one prisutnije i glasnije među njima u hrvatskom društvu, vodile uglavnom monolog koji možda nije uvijek bio slobodno izabrani monolog pojedinih članova, ali je zasigurno bio nametnuti monolog radi očuvanja statusa i sigurnih dotoka novca. Monolog koji ponekad nije bio lišen ni otvorenih vrijeđanja osjećaja niti ponižavanja svojih neistomišljenika, a među kojima je, ako ne uvijek izrijekom na prvom mjestu, onda idejno svakako među glavnima stajala upravo Katolička crkva u Hrvatskoj ili, konkretnije, neke njezine izjave, inicijative, pojedinci i skupine.

Stoga ono što dovodimo u pitanje i što podvrgavamo radikalnoj kritici jest nama u Hrvatskoj već dobro poznata prevrtljivost koja skriva zloću motiva, a pokazuje se u optužbi drugoga, u ovom slučaju izrijekom dvojicu pastira Katoličke crkve u Hrvatskoj, te zajedno s njima i cijelu Crkvu, da šire nesnošljivost i onemogućavaju oprost i pomirenje u Hrvatskoj između većinskoga hrvatskog naroda i srpske nacionalne manjine. Time se imputira da je u pismu spomenuti problem uvođenja dvojezičnosti u hrvatskom gradu Vukovaru, heroju i žrtvi iz hrvatskoga Domovinskog rata, zapravo vjerski problem, dotično problem vjerske nesnošljivosti između većinskoga katoličkog življa i manjinskoga pravoslavnog življa u tom gradu.

Dragi papa Franjo, uvjeravam Vas da problem uvođenja dvojezičnosti u gradu Vukovaru nije neposredno povezan sa spomenutom statističkom činjenicom. On, dakle, nema nikakve veze s praksom vjere, barem ne s praksom vjere hrvatskih katoličkih vjernika kojima je vjera uvijek bila izvor utjehe i nadahnuće u traganju za mirom i pomirenjem. Optužba u pismu vrijeđa vjerske osjećaje katoličkih, ali i pravoslavnih vjernika. Problem, stoga, na prvom mjestu ima veze s nepromišljenim i lošim političkim odlukama bivših i sadašnjih vladajućih garnitura koje su često donesene pod snažnim pritiskom jednostranih, partikularnih i nerijetko konspirativnih djelovanja nekih potpisanih građanskih udruga i inicijativa. One Vam se u pismu obraćaju s molbom da nam se obratite, a žele da to učinite na identičan način njihovom pristranom i partikularnom gledanju.

Smatramo da nekima od njih motivi nisu čestiti. Da bi motiv bio čestit treba ga oblikovati i pokretati priznanje univerzalnih humanih vrijednosti koje zahtijevaju bezuvjetno poštivanje. On se treba ravnati zahtjevima općega dobra koje traži požrtvovno zauzimanje za ukupnost onih uvjeta koji omogućavaju svim članovima društvene zajednice da ostvare svoje ciljeve i prispiju do ispunjenoga i sretnog života. Za razliku od toga potpisane građanske udruge i inicijative vode se partikularnim interesima i koristima i zbog toga je njihovo zauzimanje za oprost, pomirenje i snošljivost u hrvatskom društvu uvijek opterećeno hipotekom pristranoga gledanja i partikularnoga zauzimanja.

Sveti Oče, smjerno Vas molim da zbog svega uputite riječ kršćanske i ljudske pouke hrvatskim građanskim udrugama i inicijativama da svoje djelovanje otvore zahtjevima univerzalnih humanih vrijednosti i zajedničkoga dobra svih, a na prvome mjestu onih koji su najviše pretrpjeli u Domovinskome ratu te još i danas trpe zbog razornih posljedica ratnoga stradanja. Uz loše političke odluke vladajućih političkih garnitura, bivših i sadašnjih, najveću odgovornost za sadašnje „vruće“ stanje u gradu Vukovaru, čiju žrtvu i hrabrost u Domovinskome ratu komemoriramo upravo danas, snose upravo neke od viđenijih i utjecajniji potpisanih građanskih udruga i inicijativa. A tomu je tako, jer su upravo kao udruge neizlječivo pristrane i vode se isključivo partikularnim interesima u svome djelovanju.

Tako je kamuflirana, kao vuk u janjećoj koži, logika đavolske prevrtljivosti u pismu koje Vas, dragi papa Franjo, mami da uputite plemenitu i očekivanu poruku kršćanske nade mira cijelom hrvatskom društvu. Slijedom duha pisma ona može lako polučiti suprotne učinke baš kao što djelovanje nekih građanskih udruga i inicijativa stalno luči suprotne učinke od onih za koje se javno zauzimaju, jer su pristrane i selektivne. Konkretno zauzimanje za dobro nije na prvom mjestu određeno biranim retoričkim figurama i lijepo sročenim porukama, nego je ono određeno čestitim motivima, priznanjem univerzalnih humanih vrijednosti koje zahtijevaju bezuvjetno poštivanje i promicanjem zajedničkoga dobra svih građana radi njihova ljudskog dostojanstva, a naročito ranjenih i onih koji trpe.

Izvolite, Sveti Oče, primiti izraze moga dubokog sinovskog poštovanja!

U Vukovaru je bila jedna kolona

Iza laži stoje oni koji nikada nisu željeli slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu

U Vukovaru je bila samo jedna kolona. U toj koloni je bilo između 120.000 i 150.000 ljudi. Hodala je od Bolnice od 10 sati i 5 minuta, pa sve iza 13 sati do groblja se održavala misa za poginule hrvatske branitelje i poginule civile u agresorskom ratu Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih hrvatskih Srba. Kolona je krenula nakon sviranja hrvatske himne Lijepa naša domovino... Poveli su je tamošnji sudionici potpuno spontano. U njoj su se satima kretali „obični ljudi“, mladi, stari, žene, djeca, muškarci, generali HV-a, političari, gospodarstvenici, obrtnici, seljaci, radnici... Hrvatski branitelji su nosili zastave svojih ratnih postrojbi. Ljudi su nosili hrvatske zastave, zastave pobjedničkih birigada iz Domovinskoga rata, kao i zastave veteranskih brigada. Bilo je i transparenata koji su poručivali nenarodnoj vlasti da je nepravedna prema hrvatskome Vukovaru zbog nasilnoga i protuustavnog nametanja ćirilice. Neki su transparenti poručivali vlasti da je to nepošteno. Na balkonu jedne kuće je na ćirilici pisalo: Zoki, dođi na kafu! Dolje je pisalo: Kafa 30 kuna!

Nisu htjeli ići s narodom

Zaustavite kolonu i vratite se na početni položaj!

On je išao u koloni preko tri sata i nitko mu nije trebao povesti kolonu. Tada je Josipović rekao Milanoviću da naredi ministru policije Ranku Ostojiću da zaustave tu političarsku kolonu. Ostojić je pozvao svoga podređenog, koji je uzviknuo: Zaustavite kolonu i vratite se na početni položaj! Kolona je stala. Novinari su navalili prema Josipoviću i ostalim političarima. Zaštitari su odgurnuli novinare na „pristojnu udaljenost“. Između Josipovića, Milanovića i Leke započelo je užurbano konzultiranje. Nakon minutu i pol novinari su pozvani da poslušaju izjave ove trojice čelnika. Josipović je govorio o „opstrukciji“, Leko je izrekao nekoliko banalnih riječi, dok je Milanović spominjao neku utakmicu. Blicevi su stali, vladajuća trojka se počela povlačiti na „početni položaj. Gradonačelnik Sabo izgledao je skamenjen, ministar branitelja Predrag Matić ukočen, jedino je ministar obrane Ante Kotromanović izgledao kao čovjek koji ne zna o čemu se radi. U pozadini su s noge na nogu prebacivao prenervozni ministar športa Željko Jovanović. Jadranka Kosor se našla u neugodnoj situaciji i šetala se od jedne do druge strane gomile okružene zaštitarima. Bila je tako blizu Partije, a Partija ju još ne priohvaća.

Nervozna Anka Bilić Keserović

Na svetoj misi đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić ponovio je kako sadašnja vlast ne vodi hrvatsku politiku. Nasilno i protuustavno postavljanje ćiriličnih ploča u tom gradu nazvao je „razaranjem kricima mržnje“. Simbolično je rekao kako riječi i slova u „imaju u ovome gradu svoju prošlost i svoju sadašnjost“, koju Josipović i Milanović ne žele čuti. „Tako su na jednoj ploči dvije različite povijesti grada, na jednoj ploči dvije različite vizije sadašnjosti, to su na jednoj ploči dvije različite budućnosti. Vukovar je samo jedan! Ipak, na toj ploči, u ovome gradu, ima mjesta za sve. Kad ne bi bilo tako, onda ne bi imala smisla žrtva koju su podnijeli naši mrtvi. Njihova je žrtva, njihova smrt za drugoga, odsjaj one Kristove smrti, u kojoj je pokazao ljubav prema prijatelju i neprijatelju. Žrtve rata u ovome gradu pale su da bi svi u njemu mogli živjeti! To je ono što vjeruje kršćanin“, rekao je nadbiskup Hranić. Rekao, ali ga povrijeđeni čelnici vlasti nisu ni čuli, a ni htjeli čuti. Oni su s Pupovcem i Džakulom otišli dalje u širenju svojih laži.

Tvornica laži na Prisavlju

Posebna priča oko pranja mozga jadnim Hrvatima mogla se sadgledati danas, u ponedjeljak dan kasnije. Nastupilo je pravo vrijeme iz vremena rušenja Hrvatskoga proljeća i pranja mozga lažima i izmišljotinama. Na Radiju Sljemenu organizirana je kontakt emisija u kojoj su gledatelji mogli iznositi svoje mišljenje. Voditeljica je neprofesionalno navlačila na svoj mlin u širenju laži o tzv. dvjema kolonama. U eter su se javljali SDP-ovi i HNS-ovi aktivisti i optuživali HDZ i Tomislava Karamarka. U Saboru se dogodio neviđeni teror nad slobodnomislećim ljudima. Račanova Partija je u prvi ešalon pogurnula skojevca Igora Dragovana, istoga onog koji je u američkome Veleposlanstvu cinkao prof. Zdravka Tomca Amerikancima, koji je u maniri nacrnjega razdoblja jugoslavenske države bez ikakvih argumenata napao sabornike HDZ-a i HSP-a. Posebno je zanimljivo slušati vijesti HR-a i gledati vijesti na HRT-u gdje se također vratilo vrijeme 30 do 40 godina unatrag. Čitaju se vijesti i poruke onih komsomolaca koji javno osuđuju Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara, HDZ, Tomislav Karamarko. Daje se mogućnost da pljuje po hrvatskim svetinjama svakomu onome tko ne voli Hrvatsku, tko nije za slobodnu hrvatsku državu.

Žrtva Borova naselja za Hrvatsku

Program je osmislila udruga roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja "Vukovarske majke". Njima su se priključili učenici osnovne škole "Blago Zadro" svojim pjevanjem i prigodnim recitalom. Potom su položeni vijenci i upaljene svijeće. Molitvu su predvodili franjevci: fra Ante Perković, ratni župnik u ovoj župi, fra Josip Šoštarić, župnik u Šarengradu i sadašnji župnik fra Vjenceslav Janjić. Potom je krenula kolona ulicama Borova naselja do župne crkve posvećene Gospi Fatimskoj gdje je slavljena sveta euharistija. Euharistijsko slavlje predslavio je sisački biskup mons. Vlado Košić, a suslavilo je desetak pridošlih svećenika.

"A gdje smo danas? Nikome nije teško ustanoviti da smo danas, 22 godine od vukovarske tragedije, i 18 godina nakon oslobođenja Domovine, u pustinji, u teškoj pustinji duha i volje! Kao da vidim Hrvate kako mrmljaju, ne protiv Mojsija i Arona, već protiv Boga koji nas je čudesno izveo iz jugoslavensko-komunističkog ropstva. Mi još nismo udahnuli punim plućima slobodu za koju su poginuli naši najbolji sinovi i kćeri tako da mnogi još i danas čeznu za punim egipatskim loncima, tj. za više od 20 godina propalom zajednicom umjetnog "bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti!" Bog nam i danas daje znakove svoje ljubavi i spašava da ne izginemo u toj pustinji, koju mnogi svim sredstvima šire i nastoje rasprostraniti što više, ubacujući u duše naših ljudi još više nemira, tjeskobe i strpnji. Naša zemlja obećanja, zemlja spokoja u kojoj teče "med i mlijeko" nikako da nam se ukaže i nikako da stignemo u nju. Možda bi se bilo dobro još jednom prisjetiti kako je izabrani narod kroz 40 godina morao hodati pustinjom. No Bog nije dozvolio da narod ropskih navika i ropskog mentaliteta uđe u obećanu zemlju. Koliko nama Hrvatima još treba vremena, da već jednom raskinemo s ropskom prošlošću i započnemo novi život, i kao pojedinci i kao zajednica, graditi na novim temeljima slobode i neovisnosti i to ne tek od natruha različitih ideologija, nego prije svega na temeljima nutarnje slobode i nutarnje čistoće duše?" - upitao se biskup Košić, bez posebnog odgovora.

U završnom dijelu svoje propovijedi biskup se osvrnuo na netom pročitano Evanđelje o dvojici učenika koji su prepoznali, na putu prema Emaus, uskrslog Krista. "Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima!" (Lk 24,16) Premda oni vide dobro, misle da Gospodin ne razumije stvari pa ga pitaju: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" Kad im je Krist sve razjasnio što o njemu piše u Pismima oni počinju vjerovati, od klonulih ljudi koji odlaze iz Jeruzalema sada postaju poletni ljudi koji trče natrag u Jeruzalem. Potom je biskup zaključio: "Nije li trebalo da se i u Vukovaru ovo sve dogodi, sva ta poniženja i progonstva, strahovi, toliki zločini i zlodjela, razaranje duša i mučenje tijela, rušenje crkava i i ubijanje kuća? O tome svjedoči "Ranjeni Isus u Vukovaru!" Krist je uskrsnuo i Vukovar će uskrsnuti!"

NAROD U HRVATSKOJ KOLONI, VLADA U PETOJ KOLONI

Preko sto tisuća ljudi ponašalo se onako kako i doliči svakom hrvatskom domoljubu, dostojanstveno i hrabro u isto vrijeme, iskreno i bez fige u đepu.

Još jedan nedvojbeni dokaz o medijskoj manipulaciji hrvatskom javnošću iznošenjem niz neistina kako bi opravdali današnje sramno i kukavičko ponašanje tzv. „hrvatske „ vlade na čelu sa premijerom Milanovićem i predsjednikom Josipovićem.

Oni su otišli nekim drugim putem, skrivečki, kao peta kolona…možda je to ta druga kolona o kojoj nam mediji pune uši. Otišli su nekim sporednim putem opravdati svoj dolazak i dnevnice u skupim automobilima koje smo im mi kupili. Otišli su samo ispoštovati svoj vlastiti protokol, zbog samog protokola a ne zbog pijeteta prema žrtvi Vukovara.

Ne. On je bio uvrijeđen i povrijeđen jer nije ON i njegova svita u centru pažnje.

Danas je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokazao da ima više inteligencije i pameti nego čitava vlada i zato im mogu reći samo jedno veliko BRAVO!!

Mogli su se drugovi ugledati na naše generale Gotovinu i Markača koji su gotovo neprimjetno hodali u koloni pokušavajući proći nezapaženo kako nebi umanjili svojom pojavom svu veličinu današnjeg dana jer i oni su se došli pokloniti boljima od sebe, boljima od svih nas, onima koji su svojom žrtvom omogučili da mi danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj.

ZDS

ČAPLJA

JEDNA HRVATSKA KOLONA I MALA SKUPINA PRODANIH DUŠA U VUKOVARU

Ovo što se dogadja danas u Vukovaru rezultat je antihrvatske politike ove Vlade i predsjednika, te je najbolji pokazatelj toga da je Hrvatima više prekipjelo i da neće još dugo šutke podnositi sve što se dogadja, jer nikada se još nije dogodilo da u Vukovaru hrvatski narod ovako ignorira vladajuće i distancira se uz njih.

Nakon službenog protokola ispred Bolnice, službena 'kolona' je krenula svojim putem prema Memorijalnom groblju. Medjutim, kolona Vukovarske Hrvatske je već krenula te je antihrvatska službena 'kolona' morala pričekati kako bi se priključila na začelje kolone Vukovarska Hrvatske.

Danas su u Vukovaru nedostajali još samo traktori za antihrvatsku kolonu.

Bitka za Vukovar

Vrlo su rijetke uspješne proze o Domovinskom ratu, a još rjeđi uspješan ratnik koji je gotovo jednako umješno pušku zamijenio perom i vlastitu ratnu ulogu u slavnom otporu hrvatskih bojovnika u gradu Vukovaru, na samom početku velikosrpske agresije na hrvatsko državno i povijesno područje, kasnije zamijenio prepoznatljivom, gotovo antologijskom hrvatskom ratnom prozom. Ako je to nekome istodobno doista i pošlo za rukom, onda se to, uza sve nedostatke njegova književnoga djela, s punim pravom može reći za pukovnika Petra Janjića Tromblona.

Nije važno što su prozni isječci razbijeni ili možda povezani manje uspješnijim stihovima, jer Janjićevo spontano i eruptivno pripovijedanje i bez njih je moglo savršenije funkcionirati. Jednako to vrijedi i za dio publicističkih tekstova koji slijede nakon 226 str. na kojoj praktično završava vukovarska epopeja. Vrijednost tih naknadnih članaka je dnevnopolitičke naravi. Oni će biti bliži jednom dijelu čitatelja, a poglavito onom koji osporava povijesnu ulogu Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države, nu Janjićeva politička razmatranja, bez obzira koliko on sam bio u pravu, u demokratskoj državi imaju legitimitet, kao i njihovo osporavanje.

Iako je Janjić svojom knjigom podigao svojevrsni spomenik vukovarskom branitelju, želja da od zaborava spasi svakoga od pojedinih zapovjednika vukovarske obrane odvela ga je, zbog nedovoljno profiliranih likova, gotovo u dokumentaristika, što pokazuju doista i stvarni protagonisti vukovarskih događaja.

Taj osjećaj napuštenosti maloga čovjeka u vukovarskim rovovima morao je, osim srpske propagande, biti motiviran i potaknut drugim razlozima. Njih danas nije teško pronaći u dobro organiziranim skupinama koje, unatoč dvodesetljetnom postojanju hrvatske države, još uvijek ne prihvaćaju koncepciju njezine samostalnosti i nezavisnosti.

Mate Kovačević

ODGOVOR VLADE KOŠIĆA, BISKUPA SISAČKOG NA TUŽBU 26 UDRUGA, KOJU SU POSLALI PAPI

Pismo građanskih inicijativa i organizacija papi Franji 15.11.2013. uputile su sljedeće udruge i organizacije:

Ovih 26 udruga, predvođenih udrugom B.a.B.e. ovim činom predstavili su se kao tužibabe. Koga oni tuže? Hrvatske biskupe. Koga izrijekom spominju? Kardinala Josipa Bozanića i mene, Vladu Košića. Što žele? Žele da papa Franjo napiše pismo – kojim bi dao packe zločestim biskupima u Hrvatskoj jer ga, navodno, ovi ne slijede i ne slušaju. A tko to vidi i zna? Svih ovih 26 tužibaba, oni su i tužitelji i suci, oni su ne samo tužili biskupe, nego im i presudili, po onoj: Kadija te tuži, kadija te sudi.

To je zanimljivo pitanje, to je veoma važno i presudno pitanje. Kao što, recimo, premijer – koji je deklarirani nevjernik, naime, on to sam za sebe kaže, naime da je ateist – rado docira vjernicima, pa je npr. za referendum o braku kao zajednici muškarca i žene ustvrdio da je to protiv kršćanstva, tako i ovi. A možda i premijera i ove (misli se na „tužibabe“) smeta što su se 12. studenog u Zagrebu našli predstavnici 8 vjerskih zajednica, koji usput budi rečeno predstavljaju 92% populacije u RH (tako barem proizlazi iz popisa stanovništva, kojem ove tužibabe vjeruju) koji su dali potporu referendumu, odnosno definiciji braka kao zajednici žene i muškarca. Time su predstavnici ne samo kršćana (iz 6 vjerskih zajednica u RH) nego i muslimana i Židova (Židovska općina Zagreb se nije uključila, dapače se distancirala), dakle 8 vjerskih zajednica u RH rekli da poduprijeti brak kao zajednicu muškarca i žene ne samo da nije protukršćanski i protiv naših vjerskih učenja, nego dapače suprotno: takav brak je jedino u skladu s našim vjerskim učenjima. Tako se pokazalo da vjernike poučavaju o vjeri oni koji ništa o vjeri ne znaju. To se pokazuje i u ovom primjeru gdje se ovih 26 udruga bavi Katoličkom Crkvom, a očito, ili nisu – većinom – vjernici, ili su slabi i loši vjernici, jer ne poznaju ni učenje Drugog vatikanskog sabora, na koji se doduše nestručno pozivaju, ni Katekizam Katoličke Crkve, ni ustroj Crkve ni njezin nauk. Žele biti papskiji od Pape, pa hoće poučavati katolike što je to njihova vjera, a sami se ne znaju ni prekrižiti.

Međutim, samo jedno bih istaknuo – jer se izrijekom i mene spominje – i želim naglasiti da su to ovi tužibabe namjerno (i zlonamjerno!) u ovom pismu prešutjeli, a to je da sam ja već 13 godina i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog. U tom Vijeću dakle sa svojim suradnicima organizirao sam toliko susreta, simpozija, međureligijskih i ekumenskih molitava da se na jednom ovakvom kratkom mjestu to ne bi moglo lako ni izbrojiti. Znaju dobro ovi tužibabe kako sam zajedno sa svojim ekumenskim prijateljima i prijateljima iz drugih religija puno puta nastupao i davao, i osobno kao predstavnik katolika, i nekoliko puta zajedno s Kardinalom Josipom Bozanićem, poruke o suživotu, miru, o vrijednostima koje dijelimo, kao npr. o daru života (2004.), o obitelji (2011.), o teškoj gospodarskoj i moralnoj krizi (2012.) i o braku (2013.). Nisam jedanput predvodio međureligijsku molitvu „U duhu Asiza“, te sudjelovao i na tuzemnim i inozemnim kongresima i ekumenskim susretima, od kojih je bio najveći 2007. u Sibiju, u Rumunjskoj. Još 2000. godine sudjelovao sam na simpoziju Ooprostu i pomirenju što ga je organizirao Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve (kojem sam, usput budi rečeno, kao predsjednik komisije HBK „Iustitia et pax“, predsjednik Upravnog vijeća) i Hrvatski Caritas, a na kojem sam zajedno s delegacijom SPC iz Beograda sudjelovao i u donošenju nekih zaključaka koji se mogu naći u zborniku O oprostu i pomirenju, izdanom na hrvatskom i engleskom.

Nikada nisam imao problema u odnosu prema vjernicima, dapače, uvijek me veselilo susresti se sa svakim koji vjeruje jer s njim dijelim velik dio svoje duhovnosti i osobnih vrijednosnih stavova.

Možda je to pretežak citat, jer se nadam da se on ne odnosi na ove moje tužibabe (neka se oni sami preispitaju, koliko ih se to tiče), ali vidim da kod zauzimanja jasnih stavova nije moguće da ti svi plješću. I sam je naš Gospodin, to upravo danas u čitanju Evanđelja po Luki čujemo, obećao je da će njegovi učenici biti progonjeni, da će ih voditi pred kraljeve i upravitelje, i to sve „zbog imena moga“ (Lk 21,12). No, Gospodin obećava svojim progonjenim učenicima, premda im prorokuje da će ih svi zamrziti zbog imena njegova: „ali ni vlas vam s glave neće propasti; svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk 12,19)

To je mislim i papa Ivan Pavao II., uskoro naš dragi svetac - a on me imenovao biskupom, i protiv moje volje, pa ga sad uvijek molim, kad mu dođem na grob, da se moli za me i pomogne mi nositi moj biskupski križ – mislio kad je rekao u Zagrebu 1994., što citiraju i ovi tužibabe: „Kultura mira ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti.“

U Sisku, 17.studenog 2013.

+Vlado Košić, biskup sisački

NE ZABORAVIMO VUKOVAR, ŠKABRNJU... ŽRTVU SVETU ZA HRVATSKU!

Vukovar je žrtva agresorskog iživljavanja

Kako biste vi, politikanti, koji već dvadeset godina gazite sve što je sveto, objasnili Japancima da se u Hrvatskoj 18. studenog održavaju tulumi i rock-koncerti, da nakon krvoločne agresije na Hrvatsku Vukovar, Škabrnja, itd., nisu mjesta posebnog pijeteta? Kako im objasniti da falsificirate popis stanovništva kako biste gazili žrtve opet i opet, da kršite Ustav i zakone kako biste pogazili pijetet i silovali ranjene? Kako im to objasniti?!? Kako možemo to sebi objasniti?

I naposljetku, nije li krajnje degutantno da vam mi plaćamo put u Vukovar na 18. studenog? Da, na put u Vukovar idete službenim vozilima, na teret državnog proračuna. Svih ovih godina je tako.

Ali ima toga još. Nije li krajnje degutantno da za 18. studenog, za hinjenje naklona žrtvi ubirete i dnevnice? Svaki put kada mislimo da jadniji nego što jeste ne možete biti, iznova nas iznenadite. Ako vam već pripadaju te dnevnice, zašto ih ne date na raspolaganje kako bi se svim onim domoljubima koji dolaze od Prevlake, Dubrovnika, iz cijele Hrvatske i voljene nam dijaspore, da se svima njima koji nerijetko nemaju dovoljna primanja ali ipak od usta odvajaju da na taj dan dođu u Vukovar, da se svima njima osigura topli obrok u Vukovaru? Ne, vi ne. Sve radite, kršite zakone i Ustav da ponizite i obezvrijedite žrtvu i žrtve Vukovara, a uzimate krvave novce da vam se plati put u Vukovar i dnevnice za boravak u gradu heroju. Kako bijedno.

S vjerom u Boga i hrvatski narod - za Vukovar, mjesto posebnog pijeteta. A Vukovar je Hrvatska!

Krah pravne države

U Vukovaru za skidanje dvopismenih ploča - kundakom u čelo. U Zagrebu za nezakonito postavljanje istih - Zoran Pusić zvijezda HTV-a

Mislite da je možda u Hrvatskoj tako. E pa nije. U Vukovaru Vlada strogo primjenjuje zakon „jedan na jedan“, pa prikucava dvopismene ploče, jer, navodno, tako je po zakonu. Ako ih tko dirne i skine dobije „po tamburi“, pendrekom, pištoljem u čelo, prekršajnu i kaznenu prijavu, progone ga sve policije, obične, specijalne, javne, tajne... i svi mediji. Hajde, recimo kako je sve to po zakonu, recimo da se Zoran Milanović strogo pridržava zakona u Vukovaru. Recimo. A pridržava li se zakona u Zagrebu on i njegova Vlada i neki od njegovih od Ostojića? Niti slučajno, pa ni onda.

I oficira JNA u zatvor...

Dakle, Pravna državo, pritvorite Pusića i ostale, njih tridesetak, kako pišu mediji, sutra, ako ih niste pritvorili danas. Nikoga, „Pravna državo“, ne ćeš nikoga uvjeriti kako je bespravno skidanje dvopismenih ploča u Vukovaru zločin, koji zaslužuje kundakom po licu, a postavljanje istih dvopismenih po Ulici grada Vukovara u Zagrebu - mirotvorstvo. Postavljanje ovakvih „ploča“ i ovakvo silovito preimenovanje, koje li nego Ulice grada Vukovara u Zagrebu, kada nego u predvečjerje obilježavanja vukovarske tragedije, zabijanje je zahrđalog šarafcigera u oko i Vukovara i Hrvatske. Prostije, elementarno matematički: prijenos je to sukoba iz Vukovara – u Zagreb, njegovo širenje, predigrica građanskog rata. Zahrđalim šarafcigerom udruge bodu Hrvatsku u oba oka. Nova je to, bit će ona Josipovićeva Nova Pravda.

Tko o čemu Pupo(a)vac o "genocidnim Hrvatima", dokle bre Milorade!?

Ponavljanje laži o tzv. glinskom pokolju Srba

Na nedavnom aktualnom satu hrvatskog Sabora ničim izazvan, sasvim iznebuha i mimo bilo kakve političke 'aktualnosti' žestoko se on obrušio na 'genocidni hrvatski narod' svojim provokativnim pitanjem premijeru: „…U Glinskoj crkvi ubijeno je negdje (otprilike, ofrlje, od pasa, okruglo?, nap. a.) do 900 muškaraca, neki pod prisilom, a neki pod prijevarom da dolaze na promjenu svoje vjeroispovijesti. Ubijeni su u Crkvi 'Rođenja bogorodičinog' nakon čega je crkva uništena i 1965. podignut spomendom u spomen na te žrtve. Godine 1995. tadašnja (dakako, Tuđmanova) vlast je odlučila da taj spomendom preimenuje u Hrvatski dom, a obilježja koja su stajala na tom spomendomu ukloni.“

Potrebno je posebno istaknuti i stalno imati na umu kako je u feljtonu riječ o navodnom 'zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi'. Dakle, ne radi se o zločinu nad glinskim Srbima u svibnju 1941. u okolici Gline, ili krajem srpnja iste godine nad Srbima iz Vrginmosta (današnji Gvozd) i drugih mjesta također u okolici Gline, nego (vrlo precizno) o „pokolju nad pravoslavnim Srbima u pravoslavnoj Bogorodičinoj crkvi u Glini.“

Održavanje takvog stanja, razumljivo, produbljuje sve više nepovjerenje na obje strane, sa sve teže ispravljivim posljedicama u psihi i u povijesnoj svijesti, i pojedinaca, i naroda kao cjeline. Naravno, odgovornost onih što svoja mišljenja i zaključke, djela i postupke, zasnivaju na zabludama, koje su im predočavane kao ’službene’, ’verificirane’ i glorificirane istine, ne može biti i nije nikada ista kao odgovornost onih što obmane svjesno fabriciraju i planski održavaju i proširuju. Ali posljedice su, nažalost, iste“ (Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989.m str. 93.).

Najmjerodavnijoj jugoslavenskoj ustanovi nakon Drugoga svjetskog rata po pitanju ratnih zločina, datum zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi kao da i nije bio važan, kao da joj prvotni cilj i nije bilo utvrđivanje egzaktnih činjenica i povijesne istine. Dakle, ni 'svjedoci' ni 'ozbiljni' povjesničari nisu uspjeli odrediti datum zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi – ni preživjeli 'svjedok' Ljuban Jednak niti režimski 'istotičar', dr. Milan Bulajić ni cmizdravi Milorad Pupovac!

On se 'ko pjan plota' drži bizarnog ali pragmatičnog nauka svojih srbijanskih instruktora kakav je akademski obožavatelj laži, Dobrica Čosić: „Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (Dobrica Ćosić: član SANU, u svom romanu 'Deobe')

Bilo bi lijepo da mu naš premijer odgovori: „Znaš što Milorade, vrijeme je da prestaneš s tom idiotskom svirkom pa konačno zadjeni za pas tu svoju šovinističku, smrdljivu sviralu a glede tobožnjeg stratišta-Šaranove jame, pogledaj samo ovaj kratki video, www.youtube.com/watch?v=WLDbmKDUQ3k, pa se uvjeri sam u te gnusne laži jer u jami nema ni jedne, jedine kosti!“

Pupavac ili Pupovac

Laži o Jadovnu

Promicanje srpske ugroženosti u Hrvatskoj

U punom je zamahu homogenizacija srpstva po Hrvatskoj, a mobiliziraju ga uz tradicionalnu potporu Srpske pravoslavne crkve, ovaj put na čelu s episkopom Fotijem, predsjednik odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora i nepovrjedljivi vožd srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac. Političko srbovanje koje se prošloga vikenda manifestiralo glamuroznim skupom u Zagrebu podsjetivši na trenutak na one glasovite Miloševićeve mitinge, kojima je retorikom o ugroženim Srbima pokušavao mijenjati tadašnji ustav jugoslavenske federacije i ovaj je put odaslalo lažne poruke o navodnoj srpskoj ugroženosti po Hrvatskoj, a koje su svojom nazočnošću poduprli predstavnici srbijanske države te Republike srpske iz susjedne Bosne i Hercegovine, ali i predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović.

Nije se Pupovac u slučaju Vukovara držao toliko puta isticanih brojidbenih podataka o lažnom broju Srba u tom gradu i njihovu upitno prijavljenom prebivalištu, kao kad mu je to trebalo u slučaju „rata“ protiv Hrvata iz BiH, koje su uglavnom s nekadašnjega prostora Turske Hrvatske protjerali upravo Pupovčevi sunarodnjaci, proglasivši i njihove domove svoji isključivim etničkim i ratnim plijenom - Republikom srpskom! Kao posljedak, između ostaloga i Pupovčevih povika na hercegbosanske Hrvate, mladi je četnik nedavno u svom zločinačkom pohodu na Gvozd nožem ubio dvojicu hrvatskih mladića, čiji su roditelji bježeći prije dvadesetak godina od velikosrpske politike utočište pronašli u tom hrvatskom gradiću.

Nakon određene homogenizacije i proračunato potaknuta srpskoga eničkoga nacionalizma, kojeg je najbolje manifestirao Milorad Pupovac, još je dugoročno katastrofalnije poruke uputio izaslanik predsjednika srbijanske Skupštine Milorad Linta, koji unatoč desetljetnom pasivnom i mirnom odnosu Državnoga odvjetništa prema pripadnicima srpske viojske koja je počinila zločine tvrdi kako su velik problem u međunacionalnim odnosima uhidbe Srba po potjernicama podignutim po, kako kaže, famoznim optužnicama. Te su optužnice, smatra Linta bile sredstvo za zastrašivanje Srba, kako se ne bi vraćali u Hrvatsku.

Episkopa Fotije, onaj koji je svojedobno spriječio vjerski ukop hrvatskoga branitelja pravoslavne vjere, samo zato što je ovaj na lijesu imao stijeg Republike Hrvatske, ultimativno prijeti kako Srbi ne žele pristati na ništa manje od onoga što im sada daju hrvatski zakoni. Inače ih hrvatski zakoni favoriziraju ne samo u odnosu na hrvatsku većinu, nego i u odnosu na sve druge hrvatske manjine. Zato praktično imaju višestruko pravo glasa, a po sadašnjem načelu izbora Milorad Pupovac će sa svojom družinom doživotno biti zastupnik u Hrvatskom saboru. Pomno uređeno političko vodstvo, sve snažnija politička uloga Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj te velikosrpska poruka iz Beograda u nazočnosti hrvatskoga premijera samo potvrđuje koliko je duboko ukorijenjen u političkoj praksi srpski Memorandum II., koji je samo inačica za ratnu politiku velikosrpske prevlasti u BiH, kaosovu, a sad sve više i u Hrvatskoj.

Hrvatski rodoljub i sveti rat

Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda!

Dakle, Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, čiji su se čelnici već dva puta našli u beznačajnim razgovorima s premijerom Zoranom Milanovićem, njegovim ministrima i savjetnicima. Kukuriku vlada inzistira na postavljanju ćiriličnih pločica na ulicama i na državnim ustanovama. Dakle, čaša je prelivena!

Bilo je vremena kad su se mogle postaviti čvrste povijesne odrednice značenja Vukovara za Hrvatsku i hrvatski narod. Baš u pravo vrijeme poslao sam poruku predsjedniku RH, Vladi i zastupnicima u Saboru - Vukovar treba perpetuirati. Na žalost, nitko se nije javno oglasio, a što je još tragičnije nijedna tiskovna publikacija u Hrvatskoj nije objavila moj prikaz! Prikaz je bio objavljen samo u dijaspori: Hrvatski vjesnik, Melbourne, Australija, 4. travnja 1997., Zajedničar, Pittsburgh, SAD, 16. travnja 1997. i u Zborniku mojih studija - Pogled s Torontskog tornja, ZIRAL, Mostar, 1998. Zbog aktualnosti sadržaja prikaz prenosimo u cijelosti:

VUKOVAR TREBA PERPETUIRATI

U obnovi srušenih gradova i sela diljem Hrvatske, neka je mjesta čak teško i prepoznati jer su to sve same ruševine. Na nekima će ostati vječni tragovi mržnje i zločina. Ipak, postoji jedan grad koji se razlikuje od svih porušenih gradova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To je Vukovar. Nekadašnji grad grofova, središte mnogih povijesnih i kulturnih znamenitosti hrvatskog naroda civilizirane Europe. Vukova je grad koji treba, u novakom obliku i stanju kakav je danas, sačuvati za vječnost, spasiti od zaborava i učiniti trajnim. Treba ga neprekidno održavati u postojećem stanju, učiniti ga besmrtnim, odnosno perpetuirati.

Obnova i izgradnja Vukovara

Nakon mirne (ili prisilne) reintegracije hrvatskog Podunavlja, hrvatska Vlada vjerojatno ima nakanu obnoviti i izgraditi Vukovar, kao bi se stanovnici mogli vratiti u svoje domove. Takva su obećanja dana izgnanicima. Za izgradnju uništenog grada, u kojem je sve srušeno, izuzev jedne zgrade – pravoslavne (srpske) crkve (!), koliki god su proračunom predviđeni novčani iznosi, ipak ne će biti adekvatni za restauraciju grada, kako bi Vukovar opet dobio izgled kakav je imao prije srpske agresije. Ako bismo pomislili na obnovi i izgradnju Vukovara s arhitektonskog stajališta (gradnja i oblikovanje zgrada), ne bi se isplatilo vratiti Vukovar u prijašnje stanje, bez obzira na troškove i vrijeme obnove. Sa stajališta građana, koji su sve izgubili: dom, imovinu i – mnogu rodbinu, njihov eventualni povratak u Vukovar značio bi dolazak na groblje i boravak u sarkofazima (kameni grobovi napravljeni od jedne vrste vapnenca koji ima svojstvo da brzo izjede meso pokojnika i – duše povratnika). Međutim, s hrvatskoga nacionalnog i državotvornog stajališta, Vukovar bi trebalo pod svaku cijenu (zakonskim regulativama) zadržati i zaštititi u sadašnjem obliku, što bi u konačnici imalo višestruku korist:

b) Mnogi povratnici i uz najpovoljnije uvjete ne će se nikad vratiti u grad u kojem sve zaudara po ljudskim leševima; u grad u kojem ni trava ne bi pokrila krvave tragove po ulicama i vrtovima;

Što predstavljaju ruševine Vukovara?

Vukovar je grad na rijekama Dunava i Vuke; grad koji razdvaja dva naroda (srpski i hrvatski); dvije civilizacije (zapadnu i istočnu); dvije vjere (katoličku i pravoslavnu); dva mentaliteta (europski i balkanski); grad u kome, realno gledajući, mogu zajedno živjeti (obitavati) samo mrtvi Hrvati i Srbi.

Budućnost Vukovara

Sudbina Vukovara, ovim putem, odredit će i sudbinu hrvatski zastupnika: na kojoj bali Dunava stoje. S onima, koji žele da se zametne trag tragedije hrvatskog naroda i da se obnovi Vukovar, trebalo bi postupiti kao što su Česi, pobunivši se protiv kraljevske protunarodne politike (23. V. 1618.), bacili kraljevske namjesnike kroz prozor praške Gradske vijećnice (defenestacija).

Slično je i s Dresdenom kojeg su Saveznici gotovo sravnili sa zemljom kao čin odmazde prema Njemačkoj. Nakon rata grad je obnovljen i ima veoma malo uzoraka koji podsjećaju na zločin. Mlade generacije Nijemaca i građana Dresdena ne znaju da je njihov grad bio pakao na zemlji. Isto će se dogoditi i s Vukovarom ako u njega dođu buldožeri. Netko će, ipak, biti odgovoran za Vukovar, ako ne pred Međunarodnim i Hrvatskim sudom, zasigurno će biti pred Božjim sudom, kao što su svi oni koji nije stigla kazna ljudskih zakona.

Pjesnik moli Dunav da bude ''nježan kad prolazi kraj Vukovara'', a kako bi tek bili osjećajni hodočasnici koji bi dolazili iz Hrvatske i cijelog svijeta da vide Vukovar, da se pomole i poklone. Vukovar je grad Siniše; grad svakog Hrvata u domovini i dijaspori i kao takav treba biti ostavljen u nasljeđe – ne kao povijesni festung nego kao živa istina.

Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Bio sam 72 dana u zemunici

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Ne mogu opisati taj j... strah

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Najljepši i najsretniji dan

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

ČUVAJTE SE OSVETE HRVATSKIH PRAVEDNIKA!

Ali, u tim i takvim momentima pojedini posebni ljudi pronađu najprije sebe, pronađu tko su i zašto su stvoreni - pronađu svoju sudbinu i svoj životni put. Ti, vrlo rijetki ljudi obično se pojavljuju u momentima kad nihovome narodu prijeti smrtna opasnost. Kako bi se uvjerili da je to uistinu tako, pogledajmo malo u našu prošlost.

HRVATSKA IZMEĐU IZTOKA I ZAPADA

Vrativši se iz Barija i vidjevši pustoš Domagoj počima odmazdom protiv bizantskih posjeda i posjeda njihovih saveznika Mlečana. U piranskom zaljevu 872. g. hrvatski mornari predusreću mletačku izvidničku galiju, poubijaše svu posadu, a galiju zaplijeniše. Time je Domagoj s Mlečanima došao u otvoreni sukob - koji uza sva posredovanja pape i drogih moćnika toga doba, nije prestao do konca njegova vladanja. Podkraj Domagojeva života dolazi do ustanka Hrvata protiv Ludwigovog vrhovništva nad dijelom Hrvatske.

Danas, kao i u ona davna vremena Hrvatskoj opet prijeti opasnost sa svih strana. Izvana, sa sjevera i zapada ugrožena je od potomaka starih Franaka, s juga od potomaka Mlečana, s iztoka od potomaka Bizantinaca, ali najviše je ugrožena iznutra od domaćih izdajnika, Koceljevih potomaka.

Dolazimo! I, zapamtite - Ovoga puta neće vam biti oprošteno!

Za Dom Spremni!

JUGODEBILI

U takvim vremenima krize, nesigurnosti i neizvjesnosti, čovjek naginje ka tomu, sjećati se boljih i sretnijih vremena. I čovjek naginje k tomu, iz prošlosti, uzeti samo sretne trenutke i iz memorije izbriše one loše dane i tako naginje ka idealiziranju.

Djelomičnu komunističku nostalgiju kod pojedinaca, nalazimo danas, manje-više u svim bivšim komunističkim državama istočne Europe. Nje ima čak i kod pojedinaca i u bogatoj Njemačkoj, odnosno u istočnom dijelu Njemačke, bivšem DDR-u. Iako danas ti ddr-nostalgičari kao nezaposleni u ujedinjenoj Njemačkoj primaju višu socijalnu pomoć ili novac za nezaposlene, nego što im je bila plaća u DDR-u, ipak misle da im je tada bilo bolje. Odnosno da su u to vrijeme nekako svi bili jednakiji, odnosno jednako siromašni.

Veliki broj hrvatskih jugonostalgičara, misli upravo to, da se onaj nekadašnji sustav i ona nekadašnja država SR Jugoslavija ponovo mogu i trebaju uspostaviti. I tu onda jugonostalgija prerasta u bolest zvanu jugodebilizam. I to onda postaje vrlo opasno. Jugonostalgija počinje biti loša i opasna kada neki ljudi misle da se ono vrijeme i onaj sustav mogu i trebaju ponovo vratiti.

Bolest koja je danas raširena u svim državama takozvane regije, ali je najraširenija i najagresivnija upravo u Hrvatskoj. Tako je Hrvatska danas središte jugodebilizma i središte nekakvog pokreta za novu Jugoslaviju.

Ljudi zahvaćeni jugodebilizmom misle da je Hrvatska bila samo jedan neuspješan eksperiment i da se sada treba vratiti ka Jugoslaviji.

Jugodebil sanja rado, recimo o nekadašnjoj nogometnoj jugoligi i jakosti njenih klubova, ali, potpuno ignorira drugačije okolnosti koje su vladale u to vrijeme i ne shvaća, da su svi tadašnji klubovi bili financirani od državnog i partijskog novca, i da se igračka kvaliteta klubova mogla dugo sačuvati zahvaljujući činjenici, da su tek nakon napunjenih 28 godina, igrači iz Jugoslavije mogli ići u inozemstvo. Kao i činjenici, da su u to vrijeme, razlike između velikih klubova iz liga takozvane petice, i ostalih klubova Europe bile daleko manje, zahvaljujući tome, što tada u jednoj momčadi nije smjelo igrati više od dvojica stranaca i što nije bilo današnjeg rastrošnog ludila i tajkuna kao Abramovič u nogometu.

Jedan od najvatrenijih jugodebila što se tiče sporta, i uopće, je Jurica Pavičić, koji vjeruje da bi se samim vraćanjem imena Jugoplastika KK Splitu i crvene zvijezde petokrake na grb Hajduka, ova dva kluba automatski postizali uspjehe koje su postizali nekada za vrijeme Jugoslavije sa državnim i partijskim novcem.

Ono što se predsjednik Josipović i drugi vladajući jugodebili ne usuđuju glasno kazati, govore njihove pristalice po medijima i forumima a to su ovakvi i slični mitovi i bajke jugodebilizma, koje se održavaju na životu:

Ova zadnja tvrdnja, najbolje pokazuje koliki je to stupanj jugodebilizma i potpuno odsustvo realnosti. EU koja je 1990. imala samo 12 članica, nije tada primila ni Mađarsku, ni Poljsku, ni Češku, niti bilo koju drugu bivšu komunističku državu, (koje su primljene tek 2004. godine), a primila bi Jugoslaviju. Kad na vrbi rodi grožđe.

Jugodebil također uopće ne kuži razliku između socijalizma i kapitalizma, između socijalstičke državne privrede i kapitalitstičke privatne ekonomije. Jugodebil ne kuži razliku između jednog zatvorenog, od države kontroliranog, socijalističkog tržišta, koje zapravo nije ni bilo slobodno tržište, već samo tržnica za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva Jugoslavije, kao i u svim ostalim socijalističkim državama, i jednog stvarnog otvorenog slobodnog kapitalističkog tržišta, koje je danas u vrijeme globalizacije postalo totalno otvoreno svjetsko tržište.

Jugoslavenske mušterije bile su tada, između ostalih Naser, Gadafi, Sadam Husein i slični. Oni su kupovali brodove proizvedene u jugoslavenskim brodogradilištima, a i oružje iz jugoslavenske proizvodnje, i u tim državama su jugoslavenske državne građevinska poduzeća vršila gradnju raznih građevina, po narudžbi Titovih prijatelja-dikatatora iz tih zemalja.

To je bila državom zaštićena socijalistička ekonomija, koja se nije morala natjecati na tržištu, niti na burzama. Velika većina od svih tadašnjih jugoslavenskih državnih poduzeća bila je stalno u gubitcima, u minusu. I sva ta poduzeća je subvencionirala država, podmirivala je njihove gubitke i nadoknađivala minus. I tako su radnici dobivali plaće i onda, kada je neko poduzeće već dugo bilo kronični gubitaš i po svim pravilima ekonomije zapravo trebalo ići pod stečaj. Ali država je održavala takva poduzeća na životu, kao što se održavaju neizlječivi bolesnici na aparatima. I takav potpuno nerentabilan način ekonomije naravno nije mogao vječno trajati, morao je jednog dana doživjeti slom. Što se napokon postepeno i dogodilo u osamdesetim godinama.

Većina bivših komunističkih država, koje nisu imale ni rat, ni sve ostale probleme koje je imala Hrvatska, imale su ipak slične probleme oko manjkave privatizacije, kao i Hrvatska i danas se sve one, više ili manje, suočavaju sa sličnim gospodarskim problemima kao i Hrvatska. Mađarska, koja je do prije desetak godina zajedno sa Slovenijom ekonomski bila najjača i najnaprednija od bivših komunističkih država, je prije nekoliko godina bila potpuno bankrotirala. Čak i u istočnoj Njemačkoj, u bivšem DDR-u, nije mogla biti spašena gotovo nijedna bivša državna tvornica iz vremena komunističkog sustava.

No jugodebili misle da jedino samostalna Hrvatska ima ekonomske probleme, i da nije u stanju samostalno se održavati, i da se mora opet ujediniti sa "regijom". Jugodebili ne mogu dokučiti da bi Jugoslavija, da postoji danas, bila u još daleko goroj ekonomskoj situaciji nego Hrvatska. Jer bi u toj Jugoslaviji bile Kosovo, BiH, Makedonija...sa potpuno propalim gospodarskim sustavima, koje bi, kao i dio Srbije, morale biti trajno subvencionirane, i to još daleko više nego za vrijeme SR Jugoslavije.

Oni koji pričaju o navodnoj pljački i rastrošnosti vlasti u Hrvatskoj za vrijeme HDZ-a, ne žele uvidjeti činjenicu, da je za vrijeme Jugoslavije ta rastrošnost bila još veća. Ali važno je da je kumrovečki diktator i "nama davao". Dakle cijeni se milosrđe velikog vođe, što je od svog ogromnog luksuza davao malo i narodu, i bez obzira, što su istovremeno cijelo vrijeme bili progonjeni mnogi ljudi. Ali tko ih šljivi, što su se protivili milosrdnom vođi. Sami su krivi, i bili su zaslužili pendrek i zatvor, svi koji su remetili jugoslavensku socijalističku idilu - tako razmišljaju jugodebili.

Čuda u parku

Visoko društvo sastaje se u Visokoj ulici. Ima tu biologa, fizičara, povjesničara, ekonomista, propagandista, kulturnjaka, spisatelja itd. Nedostaje, doduše, onih sa znatnijim iskustvom u realnom životu, to jest na tržištu, ali to će Milanović nadoknaditi svojim golemim iskustvom. Mudraci osmišljavaju strategiju za Hrvatsku 2030. Jedino što se zasada zna jest to da Hrvatsku zamišljaju kao ''ekološko-tehnološki park Europe''. Tvorac te ingeniozne zamisli je SDP-ov propagandist Bruketa. Tako, eto, za samo desetak godina pređosmo put od države do parka. A u parku zna se: cucki pišaju, prostitutke nude svoju robu, klinci se opijaju, umirovljenici i adolescenti sjede na drvenim klupama i beznadno pilje u budućnost. Drago mi je ipak da Milanović konačno demantirao raznorazna desna zanovijetala koji su sumnjali u njegovo domoljublje. Čovjek koji s toliko ozbiljnosti pristupa planiranju budućnosti na dulje staze, nipošto ne može biti ne-patriot. Šteta što je njegov napor potpuno uzaludan i deplasiran! Naime, parku ne trebaju Vlada, Sabor, kojekakva ''vijeća mudraca'' i slični bakrači, dostatan je dobar redar iliti redarstvenik.

Čudo prvo: Sindrom ''bijele krivnje'' EPH-ovih ''crnaca''

Zato bez problema pristaju na groteskne uloge. Jedna od njih je pravovjerno šibanje ''bijele krivnje''. Termin ''white guilt'' (bijela krivnja) nastao je u anglosaksonskom svijetu. S podosta valjanim razlogom, valja primijetiti. Taj svijet je stoljećima kolonizirao, porobljavao, eksploatirao i diskriminirao brojne zemlje, kulture i narode diljem svijeta, te je u postmodernom opuštanju svih kočnica došlo vrijeme i za malo kajanja. Hrvatima međutim činjenica da su bijeli i geografski u Europi nije dosada donijela nikakve materijalne koristi ni priliku da koga ugnjetavaju, eksploatiraju ili diskriminiraju, stoga je svako njihovo posipanje pepelom uslijed ''bijele krivnje'' apsurdno i kontraproduktivno. Istina, tijekom Drugog svjetskog rata bili smo prilično poslušni nacističkim okupatorima, ali kudikamo manje nego, recimo, Francuzi ili Srbi. Težnja za vlastitom državom izjednačena je, u nedostatku drugog razloga, s ''bijelom krivnjom'', ekskluzivnim fenomenom kod naroda kolonijalnih sila!

Čudo drugo: Zoran u obrani zdravog razuma

Objektivnom gledatelju ostaje da se pita je li Milanović uistinu glavni u SDP-u ili negdje u sjeni zasjeda TCK (Tajni centralni komitet) i brusi politiku hrvatske ljevice. Još jedno ''vijeće mudraca'', što li?

Čudo treće: Prilika koja se ne propušta, osim u Hrvatskoj …

A u meni se, gledajući sve to, osim jada probudio i poduzetnički nerv. Da sam kakav američki ili arapski bogataš, dao bih oko parka, u koji se pretvorila Hrvatska, sagraditi tribine. Toliko se nevjerojatnih čuda i šašavih obrata, bez ikakve veze sa zdravom pameću, događa u tom parku da bi se na ulaznicama dalo dobro zaraditi.

Kada će Milan Kovač priznati da je lobirao za Mesića?

Prije desetak i nešto godina, kada se razmišljalo o tome, koga zaokružiti za prvog čovjeka RH, izgubljenog Budišu ili sumnjivog Mesića, na TV ekranu se, sa svojim mišljenjem pojavi i Milan Kovač. "Pa šta ja znam. Mesić je ipak bio član HDZ-a. Ja bih za njega." Međutim, Kovač to danas negira i kaže da to nije istina. Par puta, u zgodnim prilikama, zadnji put je to bilo ovih dana na stubama, kao šipak punog Europskog doma, na predstavljanju najnovije knjige prof. Josipa Jurčevića "jugoudbaški perkovićizam" ja sam mu se, kao kolegi s Ekonomskog fakulteta (studirao sam na 5 fakulteta) našalio, da je i on, svojom tadašnjom TV izjavom, bio toga svjestan ili ne, lobirajući za Mesića, dao svoj doprinos stanju u kojem se danas nalazimo. Ispod njegovih štucanih brčića nisam primjetio niti malo revanširajućeg osmijeha, nego samo ozbiljnu potvrdu gore navedenih njegovih riječi. Nije to istina.

Iseljeni Hrvati imaju novce za povrat Ine

Kako je u svoje vrijeme izjavio hrvatski akademik Petar Šegedin: "Za Hrvatsku smo svi odgovorni!". Bez obzira što se sada još po čelnim mjestima nalaze neprijatelji slobodne RH mora ih se prisiliti da i oni počnu misliti svojim glavama, jer bliže se novi izbori i valjda u hrvatskome narodu ima dovoljno državotvornih Hrvata, a svi koji žive bilo gdje na svijetu moraju imati prava na svoju izvornu domovinu ili pradomovinu Hrvatsku sve dok se osjećaju njezinim potomcima i po dalekoj Australiji i Novom Zelandu sve do Ognjene Zemlje i Kanade, a da i ne govorimo o Hrvatima po EU-u kojem sada pripada i RH. Pa molimo Hrvatski svjetski kongres kao člana UN-a da omogući Hrvatima kako bi se uključili ne samo u kupnju MOL-ovih dionica INA-e, nego i u sva druga područja državnopolitičkog i socijalnog života Hrvata u Hrvatskoj. Svi smo potomci jedne nam zajedničke majke hrvatske domovine koju nosimo u srcu i duši svojoj kroz brojne naraštaje. Hrvatski narod to zaslužuje svojim poštenjem, svojom vjerom i svojom hrabrošću što se pokazalo kroz tolike agresije na Hrvate i Hrvatsku.

PRONAĐENI POSMRTNI OSTATCI JEDNE OD PRVIH ŽRTAVA PARTIZANSKO-ČETNIČKOG POKOLJA IZ 1941. GODINE

Ustanovljeno je kako jedan broj skeletnih ostataka potiče iz Drugog svjetskog rata te da bi se moglo raditi o katoličkom svećeniku iz Drvara, Maksimilijanu Valdemaru Nestoru te još nekolicini katoličkih hodočasnika. Za njih se pouzdano zna da su likvidirani krajem mjeseca srpnja 1941. godine, kada su od strane partizanskih ustanika odvedeni iz vlaka kojim su se kući vraćali iz Knina, gdje su prisustvovali misnom slavlju. Maksimilijan Valdemar Nestor je prvi svećenik koji je ubijen na području bivše Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata.

„Mislim da samo na dobrom tragu da se ustvrdi konačna istina o stradanju nedužnih hodočasnika koji su ubijeni ni krivi ni dužni, i bačeni u jednu prirodnu jamu. Došlo je vrijeme da se njihovi posmrtni ostaci sahrane kako treba.“, rekao je biskup Komarica.

„Pregledom osobnih stvari koje smo pronašli uz žrtve koje su pronađene u jami Golubnjača, ustanovili smo kako je bilo sakralnih predmeta te osobnih stvari koje su vjerojatno pripadale vjernicima. Pokušat ćemo u slijedećem periodu doći do DNK uzoraka srodnika kako bismo ustanovili identitet svećenika Nestora i drugih žrtava.“, rekao je Mesić. On je dodao kako u ovom slučaju još uvijek ne postoje usporedni DNK pokazatelji kojima bi se mogla pouzdano izvršiti identifikacija pronađenih posmrtnih ostataka iz Drugog svjetskog rata.

Ovih dana u spomenuti centar dopremljeno je 430 tijela koja su u proteklom periodu ekshumirana iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora i u toku je njihova antropološka obrada. (kip.ba)

Duh slobode iz križarskoga otpora

Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji. Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države. Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija - Udba tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala. Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.

Mate Kovačević

STIJEG ČESTITOSTI

Isto tako, što su ljudi siromašniji i manje obrazovani, manja je vjerojatnost da ce se baviti svojim pravima i boriti za njih. Što nema nikakvog smisla jer njima je PRAVO I PRAVDA najpotrebnije ali ima smisla jer obespravljeni najteže vide svjetlo na kraju tunela. I tu se krug zatvara..

Obezvrjeđivanjem obitelji, školstva i hrvatskog obrazovanja, te osiromašenjem hrvatskog društva u cjelini utječe se na volju i motivaciju (proces koji pokreće ljude). Uz već konstantne prijepore oko svih tradicionalnih, moralnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti nastoje svim sredstvima mijenjati sliku naše Hrvatske, onakve kakvu smo željeli ali po svemu još uvijek ne i ostvarili. Nedemokratićnost i sluganstvo, te asocijalni i anacionalni politički smjer (anti)državne i stranačke politike u službi regionalne međuovisnosti i novokolonijalnih gospodara stvorile su generacije prezaduženih, uškopljenih, besperpektivnih i frustriranih ljudi. Ciljani nered sa svrhom stvaranja osjećaja sveopćeg defetizma rezultirao je kontrolom gotovo cijelog društva u kojem je s jedne strane prorežimsko održavanje PASIVNOSTI, a s druge RAZJEDINJENOSTI, postala garancija njihove apsolutne moći.

Zlo u svemu veče što se kod tih INVESTICIJA ipak radi o novcu i dobru opljačkanog hrvatskog naroda. ULAGANJA se vrše od strane stranačkih organizacija koje su od naroda izabrane ali narodu ne služe. Dapaće, prečesto se od medija nazivaju i predstavljaju kao VLAST pa se i u velikom dijelu puka tako pogrešna teza gotovo ustalila. Pritom se zaboravlja kako je vlast NAROD, a državne strukture tek IZVRŠITELJI ili OBNAŠATELJI volje naroda. A PROFIT!? On je proporcionalan osiromašivanju države i društvenoj depresiji, a najnoviji pokazatelji jasno pokazuju da je Hrvatska po broju stanovnika s depresijom u samom svjetskom vrhu.

U tome moru izdajničkog, protunarodnog i antidomoljubnog djelovanja određuju nam se čak i prioriteti kojima bi se trebali baviti. Usmjeravaju nas na "lajanje" kako je to znakovito govorio jedan od "njihovih" izvršitelja i prvi među jednakima dok u isto tako proročanskom nastavku ukazuje na karavane koje nesmetano prolaze. Pitam se samo zašto stranačke organizacije, crkva pa i mnogobrojne udruge ne reagiraju na takve karavane; Ina/Mol, HAC, HGK (Kraš), Patria, Banke...i dr. Pa to je za vrisak do neba! A možda je na to još davno odgovorio Zrinski kad je rekao "Bog je visoko, a kralj daleko."

Zašto nas režimske strukture i mediji sve više usmjeravaju na zločine i događanja do 90., a ne od 90. do danas ili nas umjesto promicanja svetih vrijednosti Domovinskog rata konstantno vračaju u prošlost, na partizane, četnike i ustaše ?

Toj su svrsi vjerujem i sve izjave Stanimirovića i Pupovca kao i ona nedavna usporedba pravaštva sa četničkom ideologijom "Mi nismo sljedbenici ni radikalske, ni pravaške, ni četničke, ni ustaške ideologije."

Jer oni su iz svega rečenog jedni drugima potrebni. Zrcalo iza kojega stoji njihov zajednički koalicijski partner i poslodavac koji je novcem opljačkanog i napačenog naroda u njih previše investirao da bi oni danas mogli govoriti svojom glavom ili postupati svojom slobodnom voljom. Isto kao što je svjetska patokracija uložila u svu tu domaću žgadiju da bi se oni sada mogli bavit gospodarskim razvojem i zaštitom opče narodnog dobra, demokratizacijom društva i hrvatskim suverenitetom kao temeljnim vrijednostima Domovinskog rata.

Zvonko Bušić "Hrvatskoj je trenutno potrebna tiha revolucija ..." i netko tko će nositi stijeg čestitosti!

Policija je izazvala i dopustila prolijevanje hrvatske krvi

Čujte, vi egzekutori s Pantovčaka, iz Banskih dvora i u ministarskim foteljama!

Zorane Milanoviću, Ivo Josipoviću, Ranko Ostojiću - na duši imate nekad maloljetnog branitelja! Još jednog!

Dragi sugrađani, Hrvati u zemlji i diljem svijeta - ne nasjedajte, ne dopustite da u Vukovaru zavlada od njih toliko priželjkivan kaos. Pokažimo im 18. 11. razliku između "vukovarske" i nevukovarske" Hrvatske. Pozivamo vas na zajedničko trpljenje do pobjede. Čekajte daljnje upute Stožera.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara podnijeti će tužbe protiv odgovornih. Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara osigurao je pravnu pomoć Robertu Soldi, osigurat ćemo pravne poteze i u ovome slučaju. Tijekom dana posjetit ćemo Darka Pajčića.

Donesena Odluka o pristupanju izjašnjavanju birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma

Za ravnopravnu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina

Obrazloženje

- Predloženom izmjenom Republika Hrvatska ne bi prekršila pravila međunarodnog prava jer pravo ravnopravne službene uporabe jezika nacionalne manjine jamči Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, koje je i Republika Hrvatska stranka, na način da ne određuje udio koji pripadnici nacionalne manjine moraju činiti u ukupnom stanovništvu, već je na svakoj državi da to uredi svojim zakonodavstvom. Predloženom izmjenom ne ukida se pravo koje jamči Konvencija, već se mijenjaju uvjeti pod kojima se ono ostvaruje.

Ovim otvorenim pismom pozivamo sve hrvatske građane, sve udruge, vjerske zajednice, akademske zajednice, političke stranke, radnike, seljake, domoljube, građane Republike Hrvatske da se pridruže akciji prikupljanja potpisa za raspisivanje Referenduma kojemu je cilj osigurati izmjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

PRIOPĆENJE ZA SVEKOLIKU HRVATSKU JAVNOST

Hrvatski svenarodni nacionalističko-suverenistički pokret USTANICI ogorčen je djelovanjem policijskih službenika Vukovarske PP koji su počinili zločin nad hrvatskim braniteljem koji je demonstrirao svoje neslaganje sa dvojezničnim natpisom.

Ovo je sramota za sve nas, posebice za onog nečovjeka koji je na tako svirep način ostavio ležati našeg suborca, branitelja,logoraša u lokvi krvi zbog pisma pod kojim su naši sunarodnjaci bivali streljani i mučeni. Taj nije zaslužio nosti hrvatski grb ni hrvatsku odoru, ma da je sto puta hrvta po osobnoj karti, jer taj hrvat u genima nije. A ako je to učinio pripadnik srpske manjine u odori hrvatske policije naš je bijes time s razlogom veći.

POZIVAM sve one koji drže do sebe i drže da treba postati USTANIKOM, koji jesu USTANICIMA da se nakon njihove odluke odredimo i dademo svekoliku potporu ako budu od nas tražili da ih podržimo u smjenjivanju onih koji čine ovakve zločine svom vlastitom narodu.

BOG i HRVATI! ZA DOM SPREMNI!

KOMUNISTIČKA MILICIJA PROLILA KRV HRVATSKOG BRANITELJA U VUKOVARU

Prema izjavama svjedoka, nitko od milicajaca nije više od deset minuta prišao Pajčiću koji je ležao u krvi i na prvi pogled nije davao znake života.

Prebačen je u bolnicu u Osijeku.

Do kada ćemo ovo podnositi?

Uredništvo

Gulag

Pokazao nam je to i, navodno, naš veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein. Tito u vojničkoj odori, dok je bježao po šumama i gorama te ubijao koga je stigao, smiješi mu se s kamina. On od njega ne bježi. Hea Woo naprotiv itekako bježi od takvih i sličnih zločinaca. Sada na Zapadu svjedoči o onome što je proživjela. Hoćemo li je čuti?

Hea Woo nije lagano pronašla put na Zapad. Najprije je provela godine u komunističkom Gulagu. Spasila ju je vjera. Prvi put o Bogu je čula od svoje majke, prvi put kod nje vidjela križ. Naravno, ni o čemu nije smjela pričati. Muž joj je godinama kasnije pokušao najprije pobjeći u Kinu, pa onda u Južnu Koreju. Kinezi su ga vratili nazad i umro je u sjevernokorejskoj tamnici. Posjećivala ga je, kad su dopustili. Pred smrt kriomice joj je na dlanu pokazao natpis da vjeruju u Krista. Nije znala da je postao kršćaninom. Pokušala je i ona pobjeći, opet preko Kine. Uhvatili su je i slijedio je logor. Tamo se umiralo svakodnevno. Mrtve su palili i njihovim pepelom posipali prostor logora, njegove puteve. Zamišljala je kako će to biti kad drugi budu gazili po njezinom prahu, kako ona sada mora gaziti po nečijem drugom. Ali, Bog se umiješao. Osnovala je čak u logoru i malu kršćansku zajednicu. Nije podlegla nasilju svakodnevne kritike i samokritike, onako kako su to radili jugoslavenski komunisti na Golom otoku. Preživjela je sve, oslobodili su je nakon dugih godina, iako su se suci na početku smijali kad su joj određivali tamničke godine. Bila je bolesna i liječnici su joj davali nekoliko dana života. Sada svjedoči, uz Božju pomoć, rekosmo.

Iako je vrijeme za dovršiti ovaj tekst, ipak još moram spomenuti Stjepana Brajdića. Ne tako davno pokazivao mi je Maceljsko gorje. Tu su skončali povratnici s Križnog puta, njih na tisuće. Trebao je i on, ali je imao sreću. Izbjegao je bezimenu smrt i nastavio živjeti u logoru zvanom Jugoslavija. Obilježen kao domobran. Devedesetih godina prošloga stoljeća neki počeše iskopavati posijane masovne grobnice po Maclju, njih preko stotinu. Kosti iskopanih biše odložene godinama na tavan bolnice na Šalati, zaboravljene. Ali ih Brajdić nije zaboravljao. Jedan je od najzaslužnijih da su konačno pokopane i da im je podignuto dostojno spomen obilježje, čak crkvica. Razbijao je neprestano okove Gulaga, onoga izvanjskoga i onoga u nama samima. Neka mu je hvala na tome i time dovršimo ovaj tekst.

Miljenko Stojić

Radi se o referendumu koji je od izuzetne važnosti za Hrvatsku

Poštovani,

Brak kao zajednica žene i muškarca najbolje je mjesto za primanje i podizanje djece, osnova obitelji koja je temeljna jedinica svakog društva. To je u skladu s Božjom voljom, i ne samo da nije u suprotnosti s našom vjerom, nego to upravo naša kršćanska vjera jasno zahtjeva!

Pokažimo svoju odgovornost, iziđimo na referendum i glasajmo Za jer time ćemo zaštititi najslabije u našem društvu, a to su djeca koja trebaju zdravu obitelj za svoje odrastanje, a ona se temelji na braku koji je po Božjoj volji naravna zajednica muškarca i žene.

ZLOČIN I TEROR NAD NAŠIM MARKOM SE NASTAVLJA!

Hrvatska braćo i sestre, dragi prijatelji i poznanici,

Mogućnost žalbe u roku od dva tjedna, a dosadašnji pritvor i prisilno trovanje ne oduzima se od izrečene kazne!

Hvala svima koji su došli dati Marku podršku i to je najbitnije, Marko ih je čuo u sudnici kako mu prijatelji složno skandiraju s ulice, jer ih policija nije pustila niti u dvorišni krug od Općinskog kaznenog suda što je također presedan, ali udbaški teror može sve, samo do kada to ovisi samo o nama!

Pokušavao sam suzdržati svoje suze nakon te sotonske presude, ali su mi one krenule same od sebe, a crvenilo oko mojih očiju ipak ih je još više odavalo, naravno kada sam izašao van i prenio tu tužnu vijest našim dragim prijateljima koji su skoro četiri sata čekali na hladnoći u neizvjesnosti i pod prismotrom policije i stražara, svi su ostali u šoku i nevjerici, jer svi smo se mi ipak nadali da baš ne će biti maksimalna drakonska kazna prisilnog trovanja i zombiranja u zatvorskoj bolnici s mogućnošću beskonačnog produžavanja, nažalost tako su sotonjare unaprijed našem Marku već prije presudile na Pantovčaku i Markovom Trgu ! Naš Marko se junački držao i intelektualno je nadvisio sve te režimske i partijske činovnike i slugane, a to te sotonjare najviše boli, jer oni našem Marku nisu niti do malog nožnog prsta!

SAMO S ISTINOM POBJEĐUJEMO ZLO!

BORBA SE NASTAVLJA!

Natko

Stožer objavio referendumsko pitanje – prikupljanje potpisa počinje 17. studenog

Objašnjavajući na konferenciji za novinare tog stožera promjene koje bi nastale u zakonodavstvu ako većina birača na referendumu zaokruži "za", njegova članica Snježana Patko rekla je da bi se predloženom izmjenom promijenio zakonski uvjet da pripadnici nacionalne manjine - da bi ostvarili pravo na uporabu jezika i pisma - trebaju činiti trećinu stanovništva grada ili općine, a prihvatio bi se uvjet iz prošlog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina od najmanje pedeset posto.

Kako je rekla, prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma trajat će do 1. prosinca.

Na pitanje novinara je li se odustalo od inicijative za proglašenje Vukovara mjestom posebnog prijeteta, što je bilo najavljivano kao jedno od mogućih referendumskih pitanja, Iljkić je odgovorio kako će taj stožer do tog statusa Vukovara "pokušati doći kroz Sabor kad se za to steknu uvjeti".

Velika skupština Srpskoga narodnog vijeća u Zagrebu je provokacija

Uvrjeda hrvatskome narodu i Republici Hrvatskoj

Također kažu da je Srpsko narodno vijeće osnovano na temelju Erdutskog sporazuma, te Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Ako je to sve tako, zašto onda to svoje tijelo ili udrugu nisu nazvali "Vijeće srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj"?

Stoga je apsolutno neprihvatljivo i s obzirom na nedavnu velikosrpsku agresiju je provokacija, prijetnja i uvrjeda hrvatskome narodu i Republici Hrvatskoj. Inače, zašto bi Srpsko narodno vijeće svoju veliku skupštinu sa 1700 delegata iz Srbije, takozvane Republike srpske i srpske manjine u Republici Hrvatskoj, pompozno, uz neviđenu zaštitu hrvatske policije, održavalo baš u Zagrebu, u subotu, 9. studenoga, u tako reprezentativnoj dvorani glazbenoga hrama Vatroslava Lisinskog, i to još uz nazočnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, ako srpski narod, čije je to vijeće, ima svoju državu, samostalnu i slobodnu Republiku Srbiju?

Miro-tvorni Pupovac u Lisinskom

"Dosta je bilo proizvodnje mržnje"; prijeđoše Srbi na produktivniju proizvodnju, na klanje"!

Došli su i neki prečanski Srbi, umakli poput zečeva pred hrvatskom 'Olujom'; danas su to ugledni članovi Srbijanske narodne skupštine. Stigoše i brojni 'SNV-delegati' iz (č)etnički pročišćene Dodikove RS u kojoj je što pobijeno što zauvijek protjerano više od 150 tisuća 'ustašoidnih' Hrvata koje i tako nitko više i ne spominje kao ni onih više od 40 tisuća po Vojislavu Šešelju protjeranih Hrvata iz Vojvodine. Predsjednik SN-Vijeća, promućurni etno-biznismen Milorad Pupovac obratio se skupu emotivnim vapajem za svoje vječno 'ugrožene zemljake': „Treba li se konačno obustaviti i proizvodnja mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, proizvodnja mržnje prema drugim manjinama(LGBT?)…!?“

Nije mu to bilo ni na kraj pameti…pa, nije to zločin ravan razbijenom staklu kuće četnika-povratnika u Biljanima Donjim! Prisjetimo se, na tom ratnohuškačkom 'mitingu istine' prije 23 godine pred mnoštvom okupljenih pro-četnika, general i 'narodni heroj' Dušan Pekić uz asistenciju 'hrvatske heroine' Milke Kufrin pokazali su sasvim jasno dokle ide njihova tolerancija prema hrvatskoj većini, poštivanje hrvatske Vlade, države, Ustava i zakona, kličući na sav glas: Petrova goro, čuvaj nam Jugoslaviju’, ‘Slobodane, srpski sine kad ćeš doći do Udbine’, ‘Ovo je Srbija’, ubit' ćemo Tuđmana…tadašnjeg predsjednika HDZ-a!

Počinitelj tog dvostrukog klanja iz obitelji je rigidnog 'SAO-pedigrea' (otac jedan od osnivača Pupovčeva SDSS-a!?) a njegova javna najava svega par sati prije ubojstava glasi ovako: 'Jebem vam mater ustašku, večeras će padati mrtve glave'! Pripremljeni nož kojim je ubojica doslovno zaklao dvojicu svojih vršnjaka-Hrvata-umalo i trećeg-sasvim sigurno ne bi upotrijebio da su 'ljubavni suparnici' bili njegove, srpske nacionalnosti!? Osim toga ovaj četnički monstrum famoznu je djevojku, pišu mediji, preoteo svojim konkurentima pa bi bilo logično da su ljubomorni Hrvati, naoružani i opsjednuti ljubomorom prijetili njemu… psujući mu usput srpsku majku! Osim toga i na svojim Facebook statusima ubojica je otvoreno najavljivao svoj krvavi pohod kojeg je mogla/morala pročitati i hrvatska policija, pa je tako jedna od, dakako javnih objava ovako glasila: „'Ko se boji noža i pištolja taj i ne zna da je tuđa bolja, tuđa slađa a ja sam u stanju ako treba poginuti za nju!“ Unatoč svemu tome, Milorad Pupovac-stranački kolega Petra Šapića-iako je s tim strašnim zločinom Petrova sina svakako bio upoznat, na mitingu u 'Lisinskom' optužujući Hrvate kaže: 'U Hrvatskoj nema mira jer neki ljudi žele poništiti sve što je osiguralo mir'; cinizam par exellence!

I 'zucker kommt zu letzt', šećer na kraju: „Antifašizam je jedan jelovnik zdrave hrane (nešto poput vegeterijanskog 'švedskog stola'!, nap. a.) s kojeg svatko uzima ono što mu odgovara“, rekao je premijer Milanović i dodao kako naš antifašizam predstavlja najsjajniji trenutak odnosa dvaju naroda, Srba i Hrvata, i političkih nacija; nije to nimalo smiješno nego tragično. Eto, gozba je izgleda počela… i to na Kordunu, krvava!

Sulejman Veličanstveni i osmanlijski moral

Ali…! Svaka stvar ima svoj ali..! Tako i ovaj serijal na površinu je nedvojbeno iznio osmanlijski politički i duhovni moral. Ali, moral je uvijek dvojbena kategorija, što je jednima moralno drugima je nemoralno. Ali zanimljivo je da se u brojnim dijalozima taj moral povezuje s Bogom. Počesto uz izreku - Amin, koju susrećemo I u kršćanstvu, a u osnovi znači – neka tako bude.

U serijalu se više puta pojavljuje za nekog riječ Hrvat, ali se u pravilu radi o negativnim karakterima i ulogama koji su u serijal utkani. U serijalu se u više navrata spominje i Bosna.

“Sve je to bilo dobro smišljeno. Da se Bosansko Kraljevstvo nikad više ne bi obnovilo, ubili su bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, pobili sve visoko bosansko plemstvo, a njihovu djecu odveli u Carigrad i obratili na islam. Zameli su trag Bosni sve do novijih vremena. Nije to bio slučaj samo u Bosni, nego u svim krajevima koje su osvojili Osmanlije, koji su svojedobno pokrivali oko 40 suvremenih država.”(Fra Andrija Zidrum)

“- Kad se govori o provalama Osmanlija preko Drine u Bosnu, tu se ne radi ni o Turcima niti o Azijatima, nego su to najčešće islamizirani Bugari, Srbi i Albanci. Njih su bosanski velmože u početku uspijevali istjerati. A kad je Bosna osvojena, naziv Osmanlije blizu tri stoljeća preuzet će islamizirani Bošnjaci te organizirati provale, pljačke i zauzimanja prema sjeverozapadu. “ (fra Andrija Zidrum)

OTKRIVENA TAJNA NESTANKA STJEPANA CRNOGORCA 1972.

Otkrivena je tajna sudbine hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca koji je misteriozno nestao u Austriji 1972. godine, a otkrio ju je slovenac Roman Ljeljak. On se već godinama bavi istraživanjem poratnih likvidacija i djelovanja nekadašnjih juglosavenskih tajnih služni.

Leljak je rekao da je, istražujući taj slučaj u slovenskoj dokumentaciji, u državnom arhivu otkrio putovnicu na ime Marko Golac, nepostojeće osobe rođene 7. prosinca 1946., istog datuma kad i u Salzburgu nestali hrvatski emigrant, te da se je ubrzo uvjerio da je u putovnici zapravo originalna Crnogorčeva fotografija.

Leljak je rekao da je austrijskoj policiji zato, zbog sumnje da su počinili kazneno djelo otmice i umorstva, prijavio tri još živuća slovenska visoka dužnosnika iz vremena komunizma i bivše Jugoslavije koji su za to bili odgovorni, te austrijskim organima predao dokumentaciju do koje je došao. Leljak je austrijskoj policiji prijavio Silva Gorenca, Borisa Mužiča i Marjana Orožna, koji su djelovali na visokim pozicijama u ministarstvu unutarnjih poslova i sigurnosnim službama u Beogradu, prenosi T-portal.

Stjepan Crnogorac nalazi se na popisima žrtava Udbe na kojima se do sada vodio kao jedan od četvorice hrvatskih emigranata koji se smatraju nestalima.

PARADOKS NAD PARADOKSIMA – Milorad Pupovac brine o hrvatskome Ustavu!

Ustav RH najbolje će se zaštititi provedbom novoga popisa stanovništva u Vukovaru

• Klub vijećnika Samostalne demokratske srpske stranke, pak, predlaže da se izmjenama Statuta propiše kako su na području Vukovara u ravnopravnoj službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te srpski jezik i ćirlično pismo. U članku 61., prema prijedlogu kluba SDSS-a, dodaje se niz novih stavaka kojima se osigurava primjena dvojezičnosti u Vukovaru te se tako predlaže da se, osim primjene dvojezičnosti u djelokrugu rada Gradskog vijeća, gradonačelnika, upravnih tijela grada te u postupku pred tijelima državne uprave, sudbenim tijelima, državnim odvjetništvima i pravobraniteljstvima prvog stupnja, dvojezičnim pismom ispišu i prometni znakovi i druge pisane oznake u prometu, nazivi ulicama i trgova te geografskih mjesta i lokaliteta na području grada. U SDSS-u smatraju kako su se objavom rezultat popisa stanovništva iz 2011. godine stekli uvjeti da se na području Vukovara primjene odredbe Ustavnog zakona o pravim nacionalnih manjina. Dakle, ćirilica i na prometnim znakovima. Kao u Rusiji!

• Poput Pupovca i Stipe Mesić voli davati intervjue Srbijancima. U razgovoru za beogradski NIN ponovio je laži protiv prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i optužio ga da je dijelio BiH te se telefonski svakodnevno dogovarao s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem.

• Suprotno prijašnjim medijskim nagađanjima u BiH je tijekom rata stradalo između 98.000 i 105.000 osoba. To su podatci Demografske službe Haaškoga Tužiteljstva i slažu se s rezultatima istraživanja sarajevskoga Istraživačko-dokumentacijskog centra, čiji podatci govore o blizu 98.000 žrtava.

• Engleski The Independent je provalio vijest da Amerikanci imaju špijunsku bazu NSA i CIA-e u zgradi svoga Veleposlanstva u Buzinu. Još su pojasnili kako se vijesti iz Zagreba šalju u sjedište komunikacijske baze britanskog ratnog zrakoplovstva (RAF) u Northamptonshireu, a od tamo na analizu prema CIA/NSA središtu u Marylandu. Kako Amerikanci i Britanci imaju sklopljen obavještajni pakt informacije dobiva i britanski GCHQ (Government Communications Headquarters). Budući su nam Ameri prijatelji, nisam zabrinut. Više bi trebali biti zabrinuti sami Ameri jer ih cinka „prijatelj“ Gordi Albion. Edward Snowden ovdje je samo nepostojeći simbol koji se pojavljuje po potrebi onih koji su ga i stvorili.

• „Ne možemo sami, trebamo pomoć MMF-a“, vapi Slavko Linić. Bilo bi bolje da je rekao: „Ne možemo, jer ne znamo!“ Činjenica je da Hrvatska unatoč lošim gotovo svim gospodarskim pokazateljima nije toliko nisko pala da se mora predati u ruke dželatu MMF-u. Istom onom koji je, preko svojih suflera unutar i izvan hrvatske države, dobrano pridonio izbornim rezultatima na prošlim izborima u Hrvatskoj kao i za teško gospodarsko stanje u cjelini.

• Režimski mediji su prije neki sinkronizirano zasuli hrvatsku javnost nekakvom viješću o početku izlaza iz gospodarske provalije. Pričale su se sage o očekivanom gospodarskom rastu koji nas čeka već sljedeće godine. Čak se i Nenad Stazić uključio u kampanju uvjeravanja. No, sasvim je dvojbeno da dogodine uopće ne će biti rasta, a posebice su opasne tzv. korektivne mjere u režiji Slavka Linića i Branka Grčića koji su najveća opasnost za tako željeni početak ubrzanja rasta u drugoj polovici 2015. godine.

• U Londonu je održan sastanak inicijative Partnerstva za otvorenu vlast. Među 61 država članica ove engleske inicijative nalazi se i Hrvatska. Raspravljalo se o 1078 mjera „usmjerenih k poboljšanju života građana“. Da nam se makar jedna od tih mjera obistini.

• Norvežaninu, koji došao živjeti u Hrvatsku, hrvatska država mu oduzima pola mirovine. U Norveškoj porez na mirovinu plaćao je 15 posto, a u Hrvatskoj čak 40 posto. To znači da će za 2013. godinu morati platiti porez od 120 tisuća kuna! Za usporedbu, porez u Sloveniji i Austriji iznosi 8 odnosno 10 posto.

Oswald Spengler i Novi svjetski poredak

Da bismo razumjeli suvremeni britansko - američki ubilački i klevetnički imperijalizam, moramo se vratiti na proroka iz XX. stoljeća – Oswalda Spenglera, filozofa povijesti, koji je objasnio sve događaje unaprijed i unazad, a upravo temeljem obuhvaćanja prošlosti. Posljednje vrijedno djelo na tragu svoje "Propasti Zapada" Oswald Spengler (1880. – 1936.) dovršio je u lipnju 1933. godine i ono je trebalo nositi naslov prema predavanju u Hamburgu, koje je održao 1930. godine pod naslovom "Njemačka u opasnosti", a kako je taj naslov u sebi nosio dvoznačnost, kojom se mogao zamjeriti svima, Spengler ga je izmijenio u naslov "DieJahrenderEntscheidung", "Godine odluke" ili "Odlučne godine" a 2013. g. imali smo osamdesetu obljetnicu proročkog djela.

Dovršetak djela poklopio se s dolaskom nacional-socijalista na vlast i vidi se da je Spengler imao prigovor na pojam rase jer je za njega čovjek od rase bio rasni pojedinac, dakle opisni pojam za izvrsnu osobu koja se ističe genijem i izvanrednom sposobnošću, kakvu nije pripisivao gomili, iako je od Nijemaca mnogo očekivao. Ipak, tri godine u oči svoje smrti, priznao je da ima velika očekivanja od njemačke revolucije iz 1933., ali i velika strahovanja za Njemačku, jer već i prije te promjene okolnosti najavljuju II. svj. rat i (po Spenglerovu uvjerenju) napadaj na Njemačku poput onog iz 1914. g. Da, Spengler je analitički ustanovio i objasnio da je Engleska u I. svj. ratu izvršila napadaj na Njemačku, da bi ju ekonomski spriječila i osakatila u rastu i prodoru: uvodne operacije opkoljavanja Njemačke izvedene su godine 1911. u Tripoliju i 1912. na Balkanu (gdje su Englezi kod Srba odavna pustili korijene), pa je zaključio da bi se nešto slično moglo ponoviti (IV. Poglavlje). Kako je izgledala engleska djelatnost u Hrvatskoj i na Balkanu opisao sam u knjizi "Povijest hrvatskih neprijatelja".

Još od XIX. stoljeća novostvorena Bismarckova Njemačka smeta Englezima, jer je to stari klasični državni oblik monarhijske i monetarne kontrole, koji stoji na putu novim oblicima anacionalnog svjetskog imperijalizma i bankarskog liberalizma, dok u svijetu moći bankarski dolar započinje novu ulogu. Tada je napisao: "…Njemačka je u opasnosti. Moj strah za Njemačku nije se smanjio. ožujska pobjeda (nacional-socijalista g. 1933.) bila je prelagana da bi pobjednicima mogla otvoriti oči o opsegu opasnosti, njezinu podrijetlu i trajanju. Nitko ne može znati prema kakvim formama, položajima i osobnostima vodi ta korijenita promjena i kakva će vanjska protudjelovanja imati kao posljedicu. Svaka revolucija pogoršava vanjskopolitički položaj jedne zemlje i da bi tome bili dorasli, potrebni su nam državnici Bismarckova ranga. Možda se već duboko nalazimo pred drugim svjetskim ratom, s nepoznatom podjelom moći i s nepredvidivim – vojnim, privrednim i revolucionarnim – sredstvima i ciljevima. Nemamo vremena ograničavati se na unutrašnje političke poslove. Moramo biti "u formi" za svaki zamislivi događaj. Ako svoj odnos prema svijetu ne vidimo kao najvažniji problem upravo za nas, sudbina će nas nemilosrdno zgaziti – i to kakva sudbina! (sic! …) No, nasuprot velikih problema napadaj u sebi sadrži i veće obećanje pobjede. To sam opisao. Hoće li ovo izazvati željeno djelovanje? … (srpanj, 1933.) …". Povijest je potvrdila Spenglerovu zabrinutost.

No, naravno, pisci povijesti nakon II. svj. rata zaboravili su konzultirati Spenglerove analize i osvrte i zaboravljene objavljene podatke. Nisu se uklapali u trend organiziranog pljuvanja po Njemačkoj, po kojem je isključivo kriva morala biti Njemačka, a ne britanski imperijalizam koji je Njemačku stisnuo prije I. svj. rata i potom pripomogao usponu Hitlera na vlast ("Britanija će vladati na moru, a mi na kopnu" - Hitler).

Politika kao vrhunac licemjerja

Opća dezorijentiranost već u Spenglerovo vrijeme vodi do toga da se mase protive ljudima od znanja, jer oni plitkim umovima izgledaju nerealno, pa diletanti i opasni tipovi bivaju birani na vlast da nadalje vode povijest, tvrdi Spengler. No, Spengler naglašava da je cijela ta tendencija započela još u vrijeme lažnog racionalizma koji je počeo stvarati apstrakcije bez odnosa sa realnošću: Spengler nalazi da racionalizam Rousseaua i Kanta dovodi do apstraktnih izmišljanja ideologija i praznih pseudo-znanstvenih konstrukcija "novih znanosti" (sociologija, nacionalna ekonomija, materijalističko shvaćanje povijesti, sve do tendencioznih romana i stranačkih programa). Sve postaje ideologija, a sa Spenglerom bi se svakako složio i francuski mislilac Raymond Boudon koji je istu stvar na sličan način objasnio u knjizi - "Ideologija, povijest i kritika jednog pojma…".

Spengler nalazi da već tada zamjetna tendencija okretanja masa prema budizmu ili hinduizmu, u stvari, označuje početak straha pred životom, novu utopiju koja bi se mogla pretvoriti u novu svjetsku religiju! Dakle, gubitak poštivanja dotadašnjih autoriteta, prethodne vjere kao i vjere u samog sebe, te maštanje o happy endu dovodi do psihološke projekcije potrebe za novom religijom, koja odgovara naravi želja mase!

Demokracija kao manipulacija

Spenglerovo ukazivanje podrijetla tzv. "klasne podjele" i "klasne borbe" iz engleske ekonomske pseudofilozofije Adama Smitha i podsjećanje da ta filozofija potječe iz trgovačkog društva Engleske, koja sve mjeri novcem tj. klasificiranjem pojedinaca po novčanim prihodima, ujedno nas uvodi u ispravno razmišljanje o podrijetlu marksizma i lažnih racionalističkih konstrukcija o društvenim odnosima, te nas Spengler obavješćuje da takva klasifikacija razmišljanja o društvu, u stvari, napada već izgrađenu kulturu društvenog rasta obitelji i zanimanja kao zvanja koje se ne bira radi gomilanja zarade, već iz društvenih potreba u kojima je čovjek nikao, a u skladu sa vlastitim sklonostima i darovima. Društvo po sebi ima strukturu i rangiranje po izobrazbi i zvanju. "…'Društvo' – to znači imati kulturu do najfinije crte držanja i mišljenja, formu koja je izgrađena dugim odgojem cijelih pokoljenja, strogih običaja i životnih shvaćanja (…) Pojedinac je živio bitak društva i tubitak društva bio je njegov vlastiti…" Spengler ispravno ukazuje na činjenicu da klasna podjela i klasna borba zbog zarade u stvarnosti razaraju kvalitetu društva i izgrađeni društveni poredak, a to znači vrijednosni sustav kršćanskog društva i da su ti neprirodni ideološki pojmovi zajednički liberalizmu i marksizmu. Engleska ideologija liberalizma namjerno je potkopala europsko društvo da bi tim putem u društvu nametnula vlastite političke vizije svojih trgovačkih kramara i bankara, koje nadzire i njima ravna sredstvima upravljanih ideja i novčarskom korupcijom, kojom se urušava kršćansko društvo. Marx nije uzalud služio engleskim lordovima i bio financiran od engleskog bogataša Engelsa, na tragu britanske socijalističke ideologije prvog socijalista prof. dr. Johna Rusela. Time su utabani društveni temelji za rasulo kulture Zapada. Stoga je "Propast Zapada" bila ispravno konstatirana i odlično najavljena…

Bankarstvo i nova religija

Pa, prvi zahtjevi za urušavanjem klasičnog društva dolaze iz Engleske sa 'slučajem Willkies' 1762. i ovi bivaju oponašani u francuskoj revoluciji 1789. Sva dekadencija Zapada, od trgovine preko pobuna (prvi štrajk 1841. u Engleskoj) i TAJNIH DRUŠTAVA (koje Spengler ne zanemaruje!), došla je potom iz – Engleske. "…Taj aktivni liberalizam dosljedno napreduje od liberalizma do boljševizma. To nije suprotnost mišljenja i volje. To je rani i kasni oblik, početak jedinstvenog/homogenog pokreta … Liberalizam je oblik (…) kojim bolesno društvo izvršava samoubojstvo…", pa stoga liberalizam uvijek podupire boljševizam, pretvarajući se da su mu boljševici tobožnji protivnici. (Poglavlje 13. Klasna borba počinje oko 1770.). Danas imamo na stotine knjige koje su opisale kako su kapitalisti financirali Lenjina i Hitlera, da bi razorili kršćansku konkurenciju kontinentalne Europe.

Na razini državnog imperijalizma kolonijalne sile koje su akumulirale najveća bogatstva poduzele su sve potrebne mjere da privrednim ratom isključe konkurentne države: A kada im to nije uspijevalo, širenje svoje državne moći započele su ostvarivati svjetskim ratovima u kojima su poražene države svoju ekonomiju i politiku podvrgle pobjedničkim državama. Socijalizam i komunizam uništavali su ekonomiju država u kojima su plasirani, a liberalizam je obezvrijedio vrijednost rada. Dakle, priprema ere svjetskih ratova počinje već u XIX. stoljeću (a Spengler sigurno nije čitao generala Alberta Pikea, američkog masona iz XIX. st. koji to najavljuje), a završava sa svjetskom državom u kojoj najmoćnija sila podvrgava i melje sve podređene narode (Britanija i Amerika!), namećući im novu svjetsku religiju iluzornih snova i monetarni sustav duševnog ropstva. Cezarizam - model Julija Cezara, biti će završni oblik svjetske države u kojoj će jedan čovjek bezobzirno gaziti mase, prognozirao je Spengler. Napadaj na Iran vjerojatna je prethodnica svemu tome - uviđa se tek danas.

Nema novaca za hrvatske branitelje, ali ima za dvojezične ploče - koliko treba!

Dakle, ako je Republike Hrvatska, još prije 13 godina zauzela ovakav stav, smije li se od njega odstupiti, marginalizirati ga i baciti u blato? Ako sagledamo najnovija zbivanja u Vukovaru, relativno česte uzajamne posjete i sve bolju suradnju najviših hrvatskih dužnosnika s navedenim državama koje su bile agresori, te ako vidimo (nismo slijepi) da se ratni zločinci progone selektivno, onda je valjda svima jasno da je Deklaracija o Domovinskom ratu samo još jedno - mrtvo slovo na papiru!

Dok hrvatska država procesuira pojedine hrvatske branitelje, maltretira njihove obitelji, dok se ne samo Vukovarci nego i svi mi pitamo: pa drugovi i gospodo tko je u vrijeme rata 1991. razorio vukovarsku ratnu bolnicu, škole, katoličke crkve, dječje vrtiće, tko je na kraju krajeva pobio oko 400 dječaka i djevojčica diljem Hrvatske, u Vukovaru, čiju ćemo još jednu obljetnicu okupacije uskoro ponovno obilježiti, još nitko od nekih visokih časnika zločinačke JNA nije odgovarao za masovna umorstva, za onih 938 bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava. Svi znamo za to, ali pravimo se da se to "nas ne tiče", pa mislimo (kao nekada Jadranka Kosor) da smo učinili "mnogo" za te nevine žrtve time da pokraj tog svakog križa "upiknemo" hrvatsku zastavicu, i - ništa više! Ako svaka žrtva ima svoga zločinca, onda se postavlja pitanje- tko je pobio sve te ljude? Međutim, onima koji su trenutačno na vlasti ipak je najvažnije (čak važnije i od toga!) postaviti dvojezične ploče u Vukovaru. A od tih "silnih" hrvatskih dužnosnika i zastupnika jedan dobar dio vjerujte uopće nikada i nije bio u Vukovaru, a kamoli u Škabrnji, Voćinu, Ćelijama i mnogim drugim gradovima i mjestima gdje su srpski teroristi izvršili najteže i najgore zločine. Stoga bi bilo dobro da članovi Vlade i saborski zastupnici uz pratnju hrvatskih branitelja organiziraju svake godine barem jedan izlet u neki grad ili mjesto koje je najviše stradalo u ratu, pa da se na licu mjesta uvjere što se to događalo poglavito na početku rata, da čuju od samih žrtava što se to zbivalo dok je većina od njih studirala, kupovala i vodila tvrtke, boravila u inozemstvu (svaka čast izuzecima). Možda bi tada drugačije gledali na Vukovar, gdje je od mirne reintegracije sve krenulo u krivo. Naime, tamo su odmah organizirali posebno škole za srpsku, a posebno za hrvatsku djecu. Tako je isto i sa vrtićima, kafićima, pa vjerojatno i liječnicima. U tom gradu godinama se nakon 1991. nije čuo cvrkut ptica, a poslije ovog nametnutog "cirkusa" sa dvojezičnim pločama (kome to treba, dok još ništa nije riješeno iz Deklaracije o Domovinskome ratu), bojimo se da će i ptice ponovno nestati iz njihovih ulica, trgova i parkova. Pored toga, u Deklaraciji lijepo piše da će Republika Hrvatska svim braniteljima osigurati punu zaštitu, dostojanstvo i skrb. Nije li i to važnije od dvojezičnih ploča? Jedan dio hrvatskih branitelja kopa po kantama za smeće, na ulicama "žica" kune da preživi. Za njih nema novaca. Ali, za to ima za dvojezične ploče. Koliko god ih hrvatski ratnici budu skidali, Republika Hrvatska će novcima tih istih koji su branili i obranili hrvatsku državu, postaviti nove. Zakon se treba poštivati i provoditi. Ali to se ne odnosi na ptice kao ni na većinu građana (poglavito mladih) Vukovara koji umjesto da se vraćaju, nastoje što brže nestati iz grada u koji se uglavnom dolazi zapaliti svijeće i pokloniti tisućama žrtava za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

HRVATSKA SAMO HRVATOM!

Starčeviću

Ivo Josipović svojom prosrpskom i proengleskom politikom ruši stečevine Domovinskoga rata

A kakvu bi drugu politiku mogao provoditi jedan Ivo Josipović kojemu je majka velika crnogorska Srpkinja a Srpkinja mu je i žena. Njegov otac Ante je zloglasni udbaški aktivist progonitelj Hrvata čak i za vrijeme "Hrvatskog proljeća" onih sedamdesetih godina. Odanost Srbima ogledala se i kroz ženidbe tih Hrvata. Upravo ti Englezi i njihova zločinačka politika kroz cijelu povijest je najpogubnija za Hrvate. Josipovićevo stvaranje nekakvoga Regionalnog vijeća je po nalogu Engleza kako bi nas Hrvate vratili u njihovu jugosferu. I nedavni posjet predsjednika RH Josipovića Nizozemskoj počiva na engleskoj političkoj strategiji.

Osmanlije su porušili u Bosni 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana

Fra Andrija je rođen 1937. u Žeravcu kod Dervente. Školovao se u rodnom mjestu, Slavonskom Brodu te u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu i Ljubljani. U glavnom gradu Slovenije je i magistrirao te 1977. i doktorirao na temu Filip Lastrić Oćevac (1700. – '83). Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene za svećenika je zaređen 1963., te je od tada obavljao različite službe u provinciji i nadbiskupiji. Između ostaloga, bio je profesor i dekan na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Rat ga je zatekao na Plehanu, a čim su prilike to dopustile, vratio se najprije u Slavonski Brod i tu službovao 15 godina, a potom u svoj rodni Žeravac gdje i danas živi i radi.

• Poštovani fra Andrija, u svibnju ove godine navršilo se 550 godina otkako su Osmanlije uništili Bosansko Kraljevstvo, i Bosnu izbrisali s europske karte. Koju težinu ima ovaj povijesni događaj?

• Što je prethodilo konačnom padu Bosne? Osmanlije su u više navrata provaljivali u Bosnu…

I bosanski kralj Tvrtko II. Tvrtković obvezao im se (1429.) plaćati godišnji danak. Neplaćanje ili nevjernost kažnjavali su pojačanim uhođenjima ili zaposjedanjem dijelova zemlje. Još 1437. bosanski su franjevci javili u Rim kako su „Turci tijekom dvije godine zapalili 16 njihovih nastambi“. Nešto kasnije istočno od Sarajeva ustanovili su Bosansko krajište s vojnom utvrdom Hodidjedom. Predajom Smedereva bez borbe (1459.), Mehmed II. dovršio je osvajanje Srbije, a nakon toga Osmanlije su zaposjeli bosanski rudarski bazen s gradovima Srebrenicom i Zvornikom.

Suvremeni izvjestitelji i ljetopisci vojnog pohoda na Bosnu 1463. bilježe pustošenja, razaranja, golem plijen te odvođenje stanovništva iz zemlje. Sultan je prilikom zauzimanja gradova i utvrda stanovništvo dijelom ostavio u gradu, dijelom darovao svojim zapovjednicima kao roblje, a jednu trećinu slao u Carigrad i u Aziju gdje su ih, u okolici Jedrena, putopisci i vizitatori susretali i cijelo stoljeće kasnije. Zbog predaje Jajce je ostavio u miru, ali je i od njih tražio plemićke sinove za sebe i svoje zapovjednike. Ubrzo su jajački franjevci organizirali izgon Osmanlija iz grada, i ostali slobodni više od 50 godina u sklopu tzv. Jajačke banovine.

• Kakvu je ulogu imao fra Anđeo Zvizdović?

• Vi ste to pustošenje istraživali. Što biste onda o tomu mogli reći?

• Koji je, prema Vašem mišljenju, stvarni značaj ahdname? Danas ju neki žele predstaviti kao vrhunac ljudskih prava.

Kako je to bilo važno, da ne kažem sudbonosno pitanje, pokazuje parnica s pećkim patrijarhom 1760. vođena u Travniku. Nju ljetopisac Bono Benić opširno opisuje. Naime, te godine je pećki patrijarh došao u Sarajevo i svojima govorio: „Imamo uza se najnoviju povelju vladajućeg sultana kojom nam naširoko dopušta da ove šokce [katolike], koji žderu ono što je udavljeno... skupa s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu. Čak nam se dopušta da svake godine ubiremo i neke novčane pristojbe od svakog od njih u svoju korist. Njihove ćemo kuće kasnije po imovnoj snazi oporezovati, a tako i samostane po našoj volji... Javno su ih ismijavali, 'odsad ćete vi, šokci, vidjeti čiji je obred i čija crkva istinita i koju treba držati i smatrati takvom.'“ Pozvani na sud u Travnik, franjevci su se bili ozbiljno prestrašili te poslali najstručnije izaslanstvo na čelu s fra Filipom Lastrićem. Nakon proučavanja pravnih dokumenata, ćehaja-beg je rekao franjevcima: „Ako hoćete dobiti parnicu, najprije saspite dvadeset vrećica novca u državnu blagajnu.'' (oko 2600 venecijanskih dukata). Franjevci su se međusobno savjetovali i ponudili mu tri vrste darova: jedan dar – tri vrećice novca; drugi – ključeve samostana; treći – naše glave. Ćehaja-beg im je odgovorio: „Ako ne saspete određenu sumu u moju riznicu, presudit ću u korist patrijarha; izaberite jedno od dvoga.“ Nakon dugog natezanja i vijećanja franjevci su, kako bi sačuvali slobodu i neovisnost katolika, posudbama u roku mjesec dana morali uplatiti taj golemi iznos. Budući da je i jedna i druga strana imala sultanove dokumente – to je čest postupak carigradskih službenika da se katolici i pravoslavci međusobno ogovaraju i kleveću, i da oni od toga izvuku što više novca – u krajnjoj crti ahdnama ima prednost pred kupljenim fermanom. U tomu vidim vrijednost Milodraške ahdname.

• Zašto sultan Mehmed II., zvani El-Fatih, osvojivši Bosnu, nije protjerao sve kršćane?

• Možemo li govoriti o bogumilima u doba pada Bosne? Jesu li oni već bili nestali s političke i društvene scene?

• Jesu li franjevci sudjelovali u obrani Bosne?

• Kako su obično izgledali ti samostani?

• U otkrivene 464 srednjovjekovne crkve u BiH, u njih 205 spominjete i njihove patrone. To je zanimljivo. Recite nešto i o njima.

• Kakav je danas odnos prema ostatcima crkava i samostana?

• Vraćamo li se, glede kršćanske baštine u BiH, u osmanska vremena?

Četništvo u Hrvatskoj poprimilo zabrinjavajuće razmjere

Sramotno je i krajnje neprofesionalno da su ključni elektronski mediji uključujući i javnu televiziju HRT prije bilo kakvoga službenog priopćenja nadležnih istražnih tijela objavili da je razlog ubojstva ljubomora.

Ipak, upada u oči da gotovo nitko nije ostavio mogućnost postojanja i neke druge pozadine slučaja. Tek se stidljivo počela spominjati nacionalnost ubojice te njegov Facebook profil u kojem isti zaziva slobodu 'republike srpske krajine'!?

Ove informacije govore nam da bi, osim ljubomore ipak još nešto drugo moglo biti uzrok ubojstva iako ne želimo prejudicirati nacionalne ili političke motive dok istražna tijela ne objave službeno motive ovoga teškog kaznenoga djela.

Nije ovo naime prvi put da se na društvenim mrežama, radio programima, utakmicama i raznim slavama i proslavama od strane pripadnika srpske manjine u Republici Hrvatskoj veliča teroristička tvorevina „SAO Krajina“ i četništvo, koje je Republiku Hrvatsku 1991.godine zavilo u crno a da na isto izostaje primjerena, pravovremena i zakonom određena reakcija od strane nadležnih državnih institucija.

Zaštita manjinskih prava ne može i ne smije biti paravan za jedno opasno djelovanje s pozicije velikosrpskih težnji niti smije biti prepreka državnim institucijama da djeluju u suzbijanju protuustavnih i protuzakonskih djelovanja. Državne institucije moraju vrlo odlučno odvojti prava srpske nacionalne manjine, koje nitko ne dovodi u pitanje, od protuzakonitog, protuustavnog velikosrpskog djelovanja.

Takvo djelovanje je, ponovo naglašavamo, štetno, protuzakonito i nije nikakva usluga srpskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj, pače je štetna kako za srpsku manjinu tako i za sve hrvatske građane.

Pozivamo nadležne institucije Republike Hrvatske da u što kraćem roku izvrše uvid u profile, radio postaje i druge medije na kojima se veličaju terorističke organizacije kao što je tzv. 'SAO Krajina' i četništvo te o poduzetim mjerama izvijeste hrvatsku javnost.

Pozivamo institucije Republike Hrvatske da odgovorno i objektivno prihvate i podrže ovu integraciju utemeljenu na istini i zakonima za sve, a ne selektivno i neobjektivno kao do sada.

HSP AS zatražio žurnu smjenu veleposlanika Goldsteina

Mi u HSP AS smo šokirani, ali ne iznenađeni načinom na koji pojedini diplomati i dužnosnici koriste službene prostorije u vlasništvu Republike Hrvatske. Slika koja je prenijeta u hrvatski medijima jasno pokazuje veleposlanika Goldsteina i sliku zločinca Tita u uniformi sa prepoznatljivim simbolom petokrake.

Nakon jasnog i nedvosmislenog odgovora od strane Ministarstva vanjskih i europskih poslova kako ne postoji zabrana držanja slika Josipa Broza Tita pitamo ministricu vanjskih i europskih poslova da li to znači da je u hrvatskim veleposlanstvima dozvoljeno držanje slika zločinaca koje eventualno privatno simpatiziraju hrvatski diplomati? Da li ćemo naći i slike ostalih svjetskih zločinaca poput Staljina, Hitlera, Pol Pota, itd…

Iako smo skeptični prema postupanju po ovom našem zahtjevu smatramo da aktualna vlast mora već jednom napraviti jasan iskorak i odmak od zločinačkog komunističkom režima.

Što je ostalo od Hrvatske?

Unatoč svemu, naši nas predvodnici uvjeravaju da smo na pravom putu i da je upravo to što nam se događa u hrvatskom interesu. Štoviše, hrvatskom državnom interesu! Jedno ipak moramo priznati, sve što nam se događa u posljednjih trinaest godina amenovali smo mi sami na brojnim izborima koji su tijekom tog razdoblja provedeni. Bili svojim izlaskom i odabirom, bilo neizlaskom. Jest, lagali su nam mediji, manipuliralo se sve u šesnaest, pritiskala nas je i međunarodna zajednica, ipak u konačnici mi smo bili ti koji su listiće sa zaokruženim imenom Stipe Mesića ili Ive Sanadera ispuštali u glasačku kutiju.

Nikada osobno pitanju države nisam pristupao isključivo nacionalistički. Hrvatska može postojati ukoliko Hrvati to žele i znaju osigurati. Ukoliko ne žele i ne umiju, postojat će nešto drugo. Stvar je prilično jednostavna. Iz perspektive Povijesti osobne frustracije i nevolje tek su zanemariva sitnica. Pa čak i ako se množi s milijunima. Uostalom, tko sam ja da razuvjeravam sredovječnu službenicu ili postarijeg domara da nisu u pravu kada uzdišu kako im je u Jugoslaviji bilo bolje!? To ''bolje'', kao i osjećaj pripadnosti nekom nadosobnom zajedništvu, uvijek su subjektivne kategorije.

Na koncu jedna zamjedba i za one koji drže da je anakrono i štetno u globaliziranom svijetu previše inzistirati na nacionalnom. Kakve-god bile nacionalne države, obično su bolja solucija za domicilno stanovništvo od pripajanja nekoj drugoj nacionalnoj ili nadnacionalnoj zajednici. Ili još pojednostavljenije: teško da će drugi više brinuti o našem dobru od nas samih. No, kao što već rekoh, ako većina Hrvata misli drugačije, tko sam ja da im osporavam pravo na to!?

Zbog Roberta Šilića, Željka Hercega i tisuće drugih

Željko Herceg iz Otoka također, iako ranjen, stalno je tražio i išao na položaj. Kada su u bolnicu počeli ulaziti četnici, rekao mi je: Gospođo Marija, ako poginem nemojte zaboraviti na mene. Kako je lijepo što ste danas došli i položili cvijeće. Dođite što češće. Dovedite ekskurzije. Nedavno su tu bili i BBB-oysi. Bili su divni. Dođite 18. studenog kada cijeli grad plamti od zapaljenih svijeća. Teško mi je kada jedni šetači prolaze nasipom i okreću glavu od bijelog križa. Dodala je tužnim, depresivnim glasom. Prolaze pokraj njega kao pokraj turskog groblja. Dodali bismo mi. Precizno je, kao ultrazvukom, svojim tužnim očima prepoznavala, i u svom gradu, Vukovarsku i ne Vukovarsku Hrvatsku.

Moj tetak Rifat Pašić trovao je nadbiskupa Stepinca

Problemi zbog »Glasa Koncila«

On je u II. moslavačkoj brigadi bio obavještajni oficir. Mnogima se još i danas u Hrvatskoj, zasigurno, nimalo ne dopada npr. njegov opis mučenja i bezrazložnog strijeljanja 16-godišnjeg dječaka prezimena Jug s 'crvene Trešnjevke' koji je pobjegao partizanima i bio dodijeljen II. moslavačkoj brigadi. Na njegovim su tabanima štabni kuriri gasili cigarete unatoč tome što je plakao i molio, a strijeljan je kao 'mamina maza' na livadi pored sela Dereza. Šesnaestogodišnji dječak! Jednako tako, pokolj koje su počinile jedinice III. armije mitraljeskom i minobacačkom vatrom nad razoružanom kolonom vojnika kod Slovenjgradeca. Otac u knjizi navodi imena i prezimena egzekutora pripadnika Ozne, naredbe, brojke i još puno 'neugodnih' činjenica za današnje titoističke sljedbenike.

S oznašem u krevet ili u smrt

»Bio je to moj tetak Rifat Pašić« - govori smireno i odmjereno Kotnik, kako to već i priliči umirovljeniku i bivšem djelatniku tajne službe - »koji je oženio očevu sestru Faniku rođ. Kotnik. On je rođen u Banjoj Luci, a za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata radio je u zloglasnoj Ozni - Odjeljenju za zaštitu naroda, komunističkoj tajnoj policiji koja je počinila brojne zločine. I njegova sestra Supha bila je načelnica banjolučke Ozne. God. 1945. došao je u Zagreb i bio je imenovan zapovjednikom logora 'Kanal', na mjestu današnjeg parkirališta autobusnog kolodvora, u koji su, to je važno javnosti istaknuti jer se godinama prikriva, bili dovedeni ne samo zarobljeni vojnici i civili koji su bježali prema Austriji nego i brojni 'nepodobni' civili iz ulica koje vode na današnji Trg žrtva fašizma, kako bi se u njihove stanove uselili partizanski oficiri i komunistički prvaci.

Silnom mržnjom govorio je o Crkvi

»On je, svejedno, često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silno velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberger kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao potpuno drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata, nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. Tako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa. Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali je isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza.

Kakav 'narodni heroj' Milutin Baltić?

To su naše medijske kurve koje tako čitateljstvu prezentiraju pokojnika koji je bio partizanski pobunjenik, i kao komunist pripadnik totalitarnog poretka u bivšoj Jugoslaviji, koji je pripadao boljševičkoj struji koja je rušila Hrvatsko proljeće, i proganjala političke neistomišljenike.

Logor 'Goli otok' spada također u grijehe preminulog „narodnog heroja“? 'Goli otok' je ukinut tek tri godine nakon zimske Olimpyjade u Sarajevu, i dvije godine pred pad Berlinskog zida. Danas je to mjesto stradanja zapušteno, i prepušteno zubu vremena kako bi se izbrisali i posljednji materijalni tragovi torture jugo-komunista/titoista. Komunisti su proganjali, optuživali, montirali procese i sudili, etiketirali, i ubijali do posljednjeg daha, i svoje kriminalne radnje prenijeli u Republiku Hrvatsku.

O strancu, tako zvanom Titu se u Republici Hrvatskoj piše i izvještava senzacionalistički kako bi se prikrili njegovi masovni zločini, i kriminal svake vrste; održava se diktatorov kult ličnosti uz pomoć neslobodnih i dirigiranih medija; na koncu, direktor u zagrebačkoj INI, Stjepan Đureković, bio je također komunist, ali reformirani komunist koji je svoje neke „drugove“ iz vrha 'Partije' prozvao za političku korupciju, i zato su ga udbaši zvjerski ubili po nalogu i zapovjedi Saveza komunista Hrvatske (SKH) u kojemu je i Milan Baltić bio u vrhu ovog ubilačkog staljinističkog stroja. Svi su smetali koji su bili „krivovjernici s ljevice“, i bili su uklonjeni na ovaj ili onaj način. U neovisnoj Hrvatskoj ti isti ostali su „narodni heroji“, jer je tranziciju iz komunizma u kapitalizam i demokraciju kontrolirala bivša Udba, a što nam potvrđuje i bivši Udbin tajni agent i doušnik Željko Kekić svojim razgovorom za Slobodnu Dalmaciju. No, on je jedan od rijetkih pokajnika koji nam predočava svu ružnoću jugo-komunističke političke kaste koja je i nakon sloma komunizma ostala vladati u Hrvatskoj, i Hrvatskom, bez obzira na deklarativne demokratske izbore koji su demokratski koliko su bili i Staljinovi izbori, koji reče da nije bitno tko na izborima pobjeđuje nego tko prebrojava glasove. Zna se da u Hrvatskoj od prvih demokratskih izbora 1990. do danas nema višestranačke izborne kontrole, a ionako su sve vodeće stranke u Hrvatskoj infiltrirane udbašima, kako potvrđuje i navedeni stručnjak za doušništvo, Ž. Kekić, tako da nije poanta samo u uvođenju višestranačke kontrole, nego u zakonu o lustraciji bivših komunista i udbaša iz javnog i političkog života.

Danas se ovi nekadašnji komunisti, manje-više oportunisti, nazivaju „antifašistima“, jer su kukavice, a ne antifašisti. Oni su sami sebe uvjerili da su „antifašisti“; to se u stručnom žargonu zove narcisoidnost, a uz to je samoobmana najgora vrste obmane koja izaziva najteže vrste bolesti koje se prenose na vlastitu djecu i unuke. Gdje su fašisti, ako su ovi „antifašisti“? Ministarstvo pravosuđa Kukuriku-koalicije registriralo je obnovljenu Komunističku partiju Hrvatske, ali neku fašističku stranku neće registrirati. To se zove licemjerje, i politička shizofrenija.

A partizan Milutin Baltić? Pobunjenik 1941. kao i srpski pobunjenici 1990. u Hrvatskoj, ili sirijski pobunjenici današnjice, za koje se teško može tvrditi da su samo obični pobunjenici, a ne i teroristi. I takav je pokopan uz vojne počasti u Republici Hrvatskoj. To je sramoćenje Hrvatske vojske koja nema veze s partizanima koji i nisu bili vojska nego banda isto kao i četnici. Pripadnik bande bio je i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić. Kotromanoviću, zamjeniče generala Ante Gotovine u Oluji, srami se!

Nažalost, ne vuku se magle i dalje samo vukovarskim ulicama, vuku se one i zakonima koji definiraju obitelj u hrvatskom društvu. Trenutno su mrvicu ustuknule jer hrvatski Ustavni sud reče da hrvatski građani imaju pravo na referendum kojim bi se izjasnili da je brak zajednica muškarca i žene. Prirodno je to, ali nekima očito nije pa im treba i referendumom sve to utiskivati u glavu. Oni su građani svijeta. Baš njih briga za hrvatsko društvo. Zapravo, oni ga tako i ne nazivaju. Za njih su to građani i građanke, nije važno odakle dođoše i kome pripadaju. Sami izgubljeni pa žele da i drugi budu takvi. Bit će zanimljivo vidjeti kakav će ishod biti na referendumu. Trenutni hrvatski političari na vlasti priželjkuju da bude niječan. Njima je svejedno kako tko živi i što iz toga slijedi, važno je samo da im da glas na izborima. Oni hoće vlast, ne i odgovornost.

Stožer za obranu Vukovara nastoji sve ove magle udaljiti s lica voljenog grada. Po nekima, doživjeli su poraz u zadnje vrijeme. Ne će, naime, za obljetnicu pada Vukovara biti dva mimohoda, nego samo jedan, iako su bili drukčije najavili. Ne bih se s tim složio. Stožerovci su uspjeli dignuti maglu koju su nastojali pustiti trenutni hrvatski vrli političari na vlasti. Prokazali su ih. Pred naoko uspavanom javnošću pokazali su da ti političari ne misle hrvatski. Da misle, nikakav se stožer nikada ne bi ustrojio. Ali, ponavljam, ne misle, Vukovar im samo treba da svoju prljavštinu pokriju njegovom nevinošću. Nešto slično im je za Sve svete rekao i zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić pa su ga napali sa svih strana. Ništa čudno. Sve okultne radnje započinju prinošenjem nevinih žrtava. To zlo najviše voli. Trebamo na to ukazati i dotične prokazati. Samo se tako gradi zdravo društvo, nikako preko bolesnog zdravstvenog odgoja nevine djece u školi.

Dok sam razgrćao sve ove i druge magle, naletio sam u medijima na vijest o mališanima iz dječjeg vrtića u Čitluku. Uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana položili su cvijeće i zapalili svijeće za poginule branitelje. Znam da bi trenutni hrvatski ministar Jovanović žestoko zatresao glavom. On bi njima uvalio svoj zdravstveni odgoj, a ne ljubav prema svojoj domovini. Neka mu je Bog na pomoći. Mi se okrenimo pravim vrijednostima. Budimo poput ove djece. Zapalimo svijeću u svome srcu. Neka tamo gori i rastjeruje magle čitave godine. Sreća je samo u našoj, ni u čijoj drugoj ruci.

Ante Čavka

SRBI SU NAJVEĆI NEPRIJATELJI HRVATSKE I HRVATA

Poput Rimljana o Kartagi

Ispravna diagnoza treba dobro izabranu terapiju, a tko znade takovu terapiju?!

Tek ću upitno spomenuti samo utrošak fizičke i duševne energije (iz poremećene psihe!) za sprovedbu nastranosti:

Sve ovo Srbi rade u ratovima, koje u većini slučajeva sami započnu ili ih potaknu, a iza rata, bez obzira na njegov ishod: "Svi drugi su krivci, a Srbi su pravednici!"

Do istrjebljenja našega ili vašega!

Povijesno o Srbima kao neprijateljima Hrvatske je preobširno za ovaj članak

Evo tek primjerice: pećki patrijarh Makarije smatra Srbijom sve do Trsta i Budima, a rođeni njegov brat srpski poturica Mehmad paša Sokolović ratuje za Turčina Sulejmana a protiv Hrvata Nikole Šubića Zrinskoga.

Noviji i suvremeni genocidni i vandalski nasrtaji na Hrvate i Hrvatsku

Što reći tek primjerice na sljedeće srpske nastranosti, stavove, ponašanje i planove:

Važna pripomena: Najuspješnije se je borio protiv genocidnih fašističkih četnika Draže Mihailovića, hrvatski ratnik, ustaški zapovjednik crne legije Jure Francetić i tom borbom spašavao je od srbskog četničkofašističkog genocida ne samo Hrvate, nego i sve druge narode obuhvaćene genocidnim četničkim planom Mihailović-Moljević.

Posebice valja istaknuti predsjednika Ivu Josipovića, koji se pederski (iako navodno nije peder?!) ljubi tropoljubcima s najvećim i najviše graduiranim srbskim fašističkim četnikom Tomislavom Nikolićem. Ovdje zaista posustaje svaka ljudska pamet. Taj isti predsjednik RH, komunistički agnostik Ivo Josipović strahovito kritizira i osuđuje, ako se neko hrvatsko dijete pojavi negdje s ustaškom kapom na svojoj nevinoj glavi. Istovremeno hvali komunističku petokraku, iako je ideologija petokrake pokopana pod Berlinskim zidom, u Hrvatskoj pobjedom "Oluje" i u Europskoj Uniji objavom Rezolucije 1481. Ovdje se postavlja pitanje ljudskih i nacionalnih kvaliteta prof. dr. Ive Josipovića i onih komunista, koji su uveli Hrvatsku u EU, a ne poštivaju načela i zakonitosti Europske Unije.

Kako u ovome slučaju shvatiti hrvatske komunističke političare pa i dio njima naklonjenog hrvatskog naroda, koji ima negativan stav o ustašama. Da nije bilo ustaša u Drugom svjetskom ratu, danas ne bi bilo Hrvatskog naroda niti Hrvatske, ovakove kakova je.

Otkuda, iz koje genetike potječe ta srpska genocidnost prema "braći" Hrvatima?!

Srpske ubitačne mine u Hrvatskoj

U Hrvatskoj "Sve je to po zakonu!"

Zaključak

Izdajnik je kuga

Građevinski strojevi uništili masovnu grobnicu u mjestu Sinac kod Otočca

Riječ je o masovnoj grobnici u kojoj su se nalazili posmrtni ostaci žrtava iz ovog i susjednih mjesta, mahom civilnih osoba, koje su pripadnici OZNA-e i KNOJ-a likvidirali 1946. godine.

Čitava ova operacija, kako neslužbeno doznajemo, izvedena je u organizaciji Grujić-Matićevog Povjerenstva za istraživanje zločina komunizma, koje djeluje u sastavu Ministarstva branitelja.

Nakon što je Milanovićeva vlada uskratila sredstva za financiranje istraživanje zločina komunizna, sada je očito na scenu stupio drugi dio plana, koji ima za cilj uništiti dokaze o komunističkim zločinima.

Podsjetimo, sve se to događa u trenucima dok vladajući SDP najavljuje promjene ustava kojim bi, kako navode, omogućili nezastarijevanje zločina počinjenih iz političkih pobuda.

BAJIĆ PUSTIO NA SLOBODU JOŠ JEDNOG ČETNIKA - PUCANJE PO HRVATSKIM CIVILIMA NIJE RATNI ZLOČIN?

Po staroj dobroj navadi antifašiste Mladena Bajića i DORH-a, njegov antifašistički subrat Dotlić pušten je na slobodu 30. listopada, dvanaest dana nakon uhićenja, nakon što je DORH, kao i uvijek, preimenovao kazneno djelo ratnog zločina u kazneno djelo oružane pobune za koje vrijedi amnestija.

Bez ikakve namjere da se prejudicira Dotlićeva krivnja ili nevinost, nevjerojatna je drskost i bljutavost Bajića i DORH-a da ih ni u ovom slučaju nisu zanimale činjenice, odnosno je li Dotlić zaista pucao po hrvatskim civilima 1991. godine u Gospiću. Ne, Bajiću se nije dalo čak ni utvrditi istinu, bilo mu je jednostavnije prekvalificirati pucanje po civilima iz ratnog zločina u "oružanu pobunu", pa se ništa drugo ne može zaključiti nego to da za Mladena Bajića pucanje po hrvatskim civilima nije ratni zločin.

Moj dom

Jugoslaviziranje Hrvatske

Politika dijela hrvatske vladajuće kaste, na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem nakon njegova pohoda Beogradu, postaje sve transparentnija. Naime, regija zapadni Balkan, u njihovu političkom programu sad već nadilazi čak i svoje ekstremističke oblike pa se iz toga programa mogu sve jasnije razabrati obrisi stvaranja nove Jugoslavije. Ono što, dakle, svojedobno nije pošlo za rukom Slobodanu Miloševiću, sada sve više uspijeva Ivi Josipoviću.

Ono što je tada prešutio hrvatski, izgovorio je srbijanski Jovanović, istaknuvši kako se čini sve da razlike među nama postanu što manje. Politički program jugoslavizacije hrvatski je ministar pak posredno izrazio pohvalivši predsjednika HAZU, koji je balkanskim "mininistrima održao izuzetan govor o viziji osnivača HAZU đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera", a koja je, kako i podsjeća Jovanović, "još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo". Videći snažni zamah jugoslavizacije u Hrvatskoj političku prigodu je iskoristio i predsjednik srbijanske vlade Ivica Dačić pozvavši preko bošnjačke televizije Hrvatsku da ubrza povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije, što bi bio, kako poručuje, "povijesni korak prema pomirenju". To se, smatra Dačić, mora uraditi što prije, jer se ubrzano približava vrijeme za održavanje sudskih procesa koji bi, po njegovu sudu, ponovno mogli potaknuti negativna raspoloženja. Ono što Nikolić, Dačić i Jovanovići rade na diplomatskom, školskom i znanstvenom području to predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović radi na unutarpolitčkom prevrednovanju demokratskih i nacionalnih vrijednosti na kojima počiva i na kojima je stvorena suverena, demokratska i nezavisna hrvatska država. Iz banalne sućuti upućene u povodu smrti jugoslavenskoga boljševika Milutina Baltića, za kojeg tvrdi da je "svojim djelovanjem u poslijeratnom razdoblju pokazao privrženost dobru svih naših građana" ne probija samo bešćutan odnos prema žrtvama jugoslavenskoga boljševičkoga terora tijekom rata i u poraću, nego i prijezir prema zatočenicima komunističkih kazamata u razdoblju od1945. pa sve do 1990., do kad je Baltić bio jedna od ključnih poluga diktatorskoga, totalitarističkoga, jugoslavenskog režima.

Naime, on je nazočeći nedavno na obljetnici utemeljenja stranke srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića otvoreno podupro i njezinu četničku sastavnicu, ali i politiku, koja ne priznaje državnost Republici Kosovu. Naime, na neprimjerenu izjavu turskoga premijera kako je Kosovo Turska, Nikolić je reagirao još neodgovornije, ocijenivši kako su Turci tom izjavom povrijedili suverenost Srbije, premda je Kosovo samostalna država, koju je, uz mnoge, priznala i Republika Hrvatska. Osim toga Pupovac je svoju nazočnost na proslavi, ocijenio kao "izraz potpore i očekivanja snažnije obnove regionalne politike i brige o Srbima u regiji", što opet nije ništa drugo nego javna manifestacija velikosrpskoga programa. Manifestacija pak Josipovićeve politike prema srpskoj manjini nije nesukladna Pupovčevim političkim projektima.

Etika ministra Jovanovića ravna je 'poštenju' eskort-dame

Etika je cvijet ljudske dobrote. Ukorijenjena je u sposobnosti da budemo dobri, koju posjeduje čovjek ili društvo. Inače se pretvara u moraliziranje, lažnu etiku i na kraju u vrhunac licemjerja'; napisao je to samozvani etički arbiter, 'Face-book-van' Željko Jovanović na svom 'e-zidu'; uostalom, to mu je jedini vid komunikacije, ljudski dijalog taj 'silnik' ne pozna!

Jedino što mu je od lažne etičnosti kroz kućni odgoj u glavi ostalo to je ona poznata rečenica kojom se mogao i ovaj put poslužiti: „Biskupe Pozaić pogledaj se u ogledalo pa pljuni u ono što vidiš!“

A sad evo nekih izvoda iz govora biskupa Pozaića:

…Konspirativna i javna destrukcija legalizirana je i sustavna: razaranje ustanova-nosivih stupova zdravog društva, među kojima su brak i obitelj; umjesto zdravog odgoja, nameće se ideologija pranja mozga, zatupljivanje savjesti, prezir roditelja i njihovih prava.“

Već poodavno, godinama slušamo i gledamo tog jezičavog 'Face-book-vana' kako se razmeće takvim izričajima kad je u pitanju obračun s njegovim političkim neistomišljenicima a metode obračuna granično su upravo zločinačke!

-Akademik Katičić: Ugasili su nas jer im smeta duh hrvatskog jezika!

Jer je, prema mišljenju tog etičnog patuljka, naprosto nepotrebno, pa je dekretom uz Akademika Katičića 'skinuto' još 13 članova tog Vijeća.

A brigu o hrvatskom jeziku vodit će Židov Slavko Goldstein, posebni savjetnik za kulturu 'hrvatskog' premijera Zorana Milanovića.

Vera Primorac piše Akademiku Pečariću:

Nije li to zločin počinjen prema hrvatskom znanju ali i puno šire, prema svjetski priznatom znanstveniku s tisuću radova koji je oličenje slobodarskog hrvatskog duha u svakom pogledu. Dakako, zločin je to počinjen od kukavnog ministra znanosti-bez obrazovanja koji glede znanja i intelekta nije dostojan ovom vrhunskom hrvatskom intelektualcu ni cipele čistiti?

Upravno vijeće Instituta Ruđera Boškovića (IRB), travnja 2012., razriješilo je dr. Danicu Ramljak dužnosti ravnateljice nakon godina i godina 'rata' u kojem je odolijevala zahtjevima onih na čije je nečasne radnje savjesno upozoravala.

I najnovije:

Kad čovjek prouči sve ove ministrove eskapade postaje sklon mišljenju Zdravka Mamića: „Takav srbin ne može voditi najvažniji resor u RH. Jovanović nema nikakvog iskustva. To je čovjek koji ima krvna zrnca-tjelešca predodređena da mrzi sve što je hrvatsko.“

Zaključimo:

Od hrvatskog jezika, znanja, športa, školskog odgoja i obrazovanja preko hrvatske obitelji pa sve do hrvatskog Ustava; etično!?

SRBIN NOŽEM UBIO DVA HRVATSKA MLADIĆA U TOPUSKOM

Šapić je Vučkovića doslovno zaklao prerezavši mu grkljan, a Horvatića je nekoliko puta ubio nožem u prsa.

Koliko je zaista ljubav Boška Šapića prema nekoj djevojci bila uzrok da je išao klati Hrvate, a ne neka druga vrsta ljubavi, odnosno mržnje, može se zaključiti iz Facebook profila dotičnog. Šapić tako, kao i svaki zaljubljeni mladić, na svom profilu ima slike 'The liberation of Krajina 1991', antifašističkog spomenika na Petrovoj gori i zaklanog vepra. Od ostalih stvari, sviđaju mu se poznati izvođači 'ljubavne' poezije Ceca Ražnjatović, Baja Mali Knindža, Sinovi Manjače i slični, a lajkao je i stranice:

Čak bi i najglupljem policajcu na svijetu, a kamoli ne novinaru, u ovom slučaju bilo jasno da je jako teško da je motiv za dvostruko ubojstvo nožem ljubav, a ne mržnja prema Hrvatima. Nitko iz vlade se do sada nije oglasio. Pokušajte zamisliti suprotnu situaciju, da je ubojica kojim slučajem bio neki Hrvat, katolik, branitelj, a žrtve Srbi, jugosloveni ili homoseksualci, što bi već danas pisali Jutarnji list, Novi list i slične tiskovine, kako bi izvještavali HRT i ostali, a što bi već danas vikali Josipović, Pupovac, Milanović, Jovanović, Puhovski, Pusići, razni Rekomi, Documente, Savo Štrbac i slični humanisti.

Za dvostruko klanje pravno je odgovoran ubojica Šapić. Poltički je odgovorna antifašističko-pročetnička vlada RH.

Otjerali smo četnike iz Krajine, ali su se pojavili u bosanskoj Krajini, Vojvodini, i u administraciji RH

Dok je nacija u vrijeme pada Vukovara proživljavala jednu nevjerojatnu kolektivnu tugu, dio branitelja smaknut je u Vukovaru, dio na Ovčari, a preživjeli su mučeni od strane komunističkih režima u Beogradu i u Zagrebu. Kreatori kaosa u hrvatskim zemljama ostavili su neke branitelje na životu, kao kost u grlu službenog Zagreba, koji je izdao Vukovar i koji ga iznova izdaje. Kako vrijeme prolazi, naciji je simpatičniji pad Vukovara od obrane Vukovara, koja je u konačnici izazvala nepremostive podjele u Hrvatskoj. Svi režimi u Zagrebu dali su svoj doprinos izrugivanju obrane Hrvatske. Pojavljivanje Predraga Matića kao predstavnika hrvatskih branitelja, sve te nebuloze koje je izrekao, okrenulo je simpatije nacije prema Veselinu Šljivančaninu i četničkim milicijama. Veselin je u svim svojim nastupima daleko pribraniji od Predraga. I manje štetan! Kakav se zaključak nameće?

Strateški okvir za novi pohod na Vukovar

Naravno da Vukovar pod hitno trebamo vojno napasti i sravniti sa zemljom. Možemo iskoristiti prisutnost velikog broja četnika koji su sudjelovali u prethodnoj agresiji na Vukovar, koji su smaknuli brojne branitelje u Vukovaru i na Ovčari, nakon što je Vukovar prvi put pao. Nakon novog napada na Vukovar, pravi postotak Srba u Vukovaru možemo utvrditi naknadno. Pa ako ih u ruševinama pronađemo 10 posto nesretnika, uvijek se možemo ispričati i Srbiji i Rusiji.

Privedite osumnjičene!

Zamislite sve te silne gušte koji se otvaraju. "Privedite osumnjičene!"- zapovjedio bih svojima. A ono se najprije nacrta ispijeni jado, koji ne može obraniti samog sebe. "Kako se zoveš?" - pitam oštro, a moj pobočnik krpetinu ćušne po tintari. "Ja sam Predrag Matić. Mobilizirali su me na silu! Ja sam Srbin!" - kukao bi Matić, dajući mi okicama signal da premlatim nekoga drugog. "Ja sam Jovanović" - hvalio bi se Žac. "Znate, Milanovići su uzeli prezime po Obrenoviću!" - pametovao bi Zoki. A mene bi ispunilo nevjerojatno zadovoljstvo. Konačno su se razotkrili. Nikakvo čudo da je Vukovar po drugi put pao, u samo jednom danu. Naravno da bih se teško odlučio koga premlatiti, pa bih podigao pendrek i ožeži po takvim Srbima! Svi normalni Srbi to bi pozdravili.

Nije sloboda za svakoga

Kada je Krajina oslobođena skoro preko noći, u našoj kontroverznoj Oluji, znao sam da nešto opako zaudara. Brzo oslobađanje Krajine brzo je vratilo one odnose koji su izazvali agresiju na RH. Umjesto o prognanim Hrvatima iz hrvatskih krajina, govori se o prognanim Srbima, koji su se zapravo pokupili i odglumili egzodus, da bi se u konačnici svi četnici vratili, popunjavajući hrvatsku policiju i druge državne i društvene institucije. Otjerali smo četnike iz Krajine u RH da bi se pojavili u Krajini u BiH, u Vojvodini, i u administraciji RH. Oslobađanje obje hrvatske krajine, one u RH i one u BiH, trebalo je trajati desetljećima, oblikujući novu ujedinjenu naciju, kojoj ne bi palo na pamet podilaziti jugoslavenskim strukturama, koja ne bi dozvolila povratak Partije na vlast.

Referendum je Sveto pismo demokracije!

Za razliku od demokratski uzorno uređene multietničke i multikulturalne Švicarske u Hrvatskoj je glas naroda-referendum postao 'zadnjom rupom ionako šuplje demokratske svirale'! Ali i ne samo da je demokracija u Hrvatskoj bankrotirala kad je referendum u pitanju, tu su i mnoga druga nakaradna, nedemokratska ponašanja aktualne vlasti koja odudaraju od temeljnog principa demokracije koja i u prijevodu s grčkog znači 'vladavina naroda'. U Hrvatskoj je ta definicija očito krivo shvaćena jer ovo što se danas kod nas događa to je 'vladavina raspamećene oligarhije nad narodom'!

Prvo: Neposredno prije hrvatskog pristupa EU-u, po premijeru perfidno smišljeni 'Zakon Perković' nije samo priglupa opstrukcija Europskom uhidbenom nalogu nego i potpuna negacija Rezolucije Vijeća Europe o demokratskoj osudi totalitarističkih režima koju je Hrvatski sabor potvrdio tek nevoljkom, vodnjikavom Deklaracijom. A predstojeća, po Peđi Grbinu, silovana izmjena Ustava garantira udbaškim nalogodavcima 'pravedno suđenje' u Hrvatskoj na kojem je, primjerice, Josip Perković već u dva navrata oslobođen svake krivnje pa zašto ne bi bio amnestiran i treći put? U krajnjoj liniji za njega postoji i Nobilova lukava varijanta - politički egzil u rezervnoj mu domovini, Makedoniji!

Treće: Unatoč velebnih 750.000 prikupljenih potpisa za referendum 'U ime obitelji', predsjednik Saborskog odbora za Ustav, Peđa Grbin ustraje u svom protuustavnom stavu, preciznije rečeno on je 'protiv velike, apsolutne većine normalnih obitelji' a predsjednik Sabora, Josip Leko bio bi sretan da se cijela ova 'obiteljska stvar' fermentira do potpunog ukiseljenja!

Dakle, drugim riječima ono što građani odluče na referendumu, odmah ulazi u Ustav, ali ne i u tvrdu Peđinu glavurdu! Postavlja se na kraju pitanje hoće li predsjednik Saborskoga odbora za Ustav uz zdušnu potporu slučajnog premijera, Pusićke, Arsenija Bauka, SLinića, Željka Jovanovića, 'domoljuba' Beusa Richembergha, prevrtljivog 'pogrebnjaka' Josipa Kregara i inih rušitelja demokracije, tražiti smjenu politički nepodobnih ustavnih sudaca-čuvara demokracije i uvođenje komunističke diktature ili će 'naš Peđa' i dalje ustrajati na preformulaciji referendumskog pitanja pa će brak možda postati i 'Zajednica tople braće i sestara'!? Bilo kako bilo, nije nam samo 'kreditni rejting' u očima svijeta spao na sramotno niske grane, i demokracija ga u Hrvatskoj u stopu prati pa i nju možemo slobodno svrstati u istu deplasiranu kategoriju, kategoriju 'SMEĆA'! A nije to nikakvo čudo kad nam zemlju u svekoliku propast vode, figurativno rečeno 'mentalni pederi'!

U tijeku je drugo englesko uništavanje Hrvata

Pocrveniti za Hrvate znači vratiti opet Hrvatsku u jugotitoističku jugosferu minus Slovenija plus Albanija. Eto u što su nas Hrvate doveli kao jednu katoličku naciju koja se smatra najpoštenijom i najkatoličkijom na svijetu. A otkuda to upravo sada kada je RH službeno postala članicom EU-a sa zemljama kojima je pripadala još od dolaska Hrvata na Jadransko more i pokrštenja, od kada smo postali jedan od najvjernijih naroda Petrovim nasljednicima u Rimu, što se jasno pokazalo kroz tolika stoljeća ovdje na predziđu katoličke Europe gdje smo se borili "za križ časni i slobodu svetu". To je sve engleska jugopolitika onih koji su postali neprijatelji sloboda tolikih naroda u svijetu, a posebice nas Hrvata. Sukob Engleza i Germana u Prvom svjetskom kao i u Drugom svjetskom ratu učinio je Engleze zakletim neprijateljima države Hrvatske i hrvatskoga naroda kojega su nakon Drugog svjetskog rata onako izručili na jugokomunističku klaonicu, što je najveći zločin počinjen hrvatskome narodu u cijeloj povijesti Hrvata. To je bilo milijunsko mnoštvo izbjegličke Hrvatske vojske i hrvatskoga naroda NDH koje se predalo na Bleiburškome polju Englezima, od kojih je većina završila u stotinama jama, rovova i rijeka, a znamo kako su Englezi pozvali Ivu Josipovića pred ulazak RH u EU.

Noć živih

Državne neprijatelje se proglašavalo ludima i u socijalizmu

Osjećam se dužnim, i na ovakav način reagirati. Bio sam i dva puta sudionik prosvjeda na Markovom trgu, gdje se visoko decibelno orilo Marko - Marko, i gdje je predan zahtjev za puštanje na slobodu, najodgovornijoj osobi za njegov progon. Međutim treba čitati spomenutu knjigu, pa vidjeti da su i Zoran i Ranko male mace, plaćenički izvršitelji, a da nalog za ispiranje ili uništenje mozga dolazi sa puno veće nebeske adrese, od sotonskog, masonskog, imperijalno globalo okupatorskog osinjeg gnijezda, na koje je Marko, sa svojom iznad prosječnom inteligencijom, zdravim očima i pameti, morao ukazivati i dirati u njega.

Kako dobri poznavatelji naših današnjih prilika, ovu godinu uspoređuju sa olovnom i mračnom 1972. Onaj koji sve drži u svojim rukama, dao je i mene, da baš sada, sa par primjera, mogu posvjedočiti o osnovanosti sumnji na političku psihijatriju. Sam, bez igdje ikoga, osim imena i prezimena, koje je varalo tadašnje jugokadrovike, dječak s kamena, naoružan s diplomom srednje i više medicinske škole, trbuhom za kruhom, baš te 1972. godine završava u Zagrebu, i gazeći tlo ispred spomenika kralja Tomislava, osjeća drhtavicu u koljenima. Teško prilagodljiv, već za pola godine, u ljeto 1972., par mjeseci provodi i u trećoj zdravstvenoj ustanovi, Zatvorskoj bolnici - Šimunska cesta.

Jozo, bem ti majku zašto si se pomokrio u sobi. Poslije povratka sa elektro šok terapije, u mojoj prisutnosti, bolničar Damjan je punom snagom ošamario slabašnog spomenutog pacijenta. Tog momenta u sobi ja nisam vidio nikakvu mokraću. Na žalost, nisam upamtio niti prezime spomenutog Joze. Soba je služila kao mali psihijatrijski odjel.

"Naša šefica ne oprašta riječi koje joj ne pašu". Urezala mi se u sjećanje izjava starog bolničara Slovenca Jože Škvarca, koji je oko sebe vidio samo kamerade, pa je čak i mene zvao kamerad Marić. Moja dužnost je bila da pacijentima dam propisanu terapiju, bilo u tabletama, bilo u injekcijama. Urezao mi se u sjećanje i jedan detalj, kad me je neprimjetni i mirni, sijedi i slabašni, od bolova u trbuhu pogureni pacijent, 50-godišnji Mladen Jurišić, prilikom primanja injekcije Nozinan, suznih očiju upitao. Žarko znaš li ti od čega nastaje šizofrenija. Istovremeno mi je zavrnuo rukav od pidžame, i na podlaktici diskretno pokazao istetovirani crveno bijeli hrvatski grb uz riječi. Moj Žarko, ja sam prošao križni put. Moram priznati, pa taman to bila i sramota, da sam tada, u svojoj 25-oj godini, tu sintagmu poznavao samo kao kalvarijsko biblijski pojam.

Ne priznajem sintagmu "o mrtvima sve najbolje". Rekao je, na spomenutom ispraćaju, kolega i žrtva pokojnice iz 70-ih godina, danas pisac i publicist Martin Jakšić. Kako sam i sam spomenutih godina bio njezina žrtva, osmrtnicu s ulaznih vrata Bolnice Vrapče, istog poslijepodneva, pronađenu u obližnjem košu za otpatke, pospremio sam za uspomenu.

Protuhrvatske nevladine udruge godišnje koštaju Hrvatski proračun šest puta više nego Crkva u Hrvata

Članovi kulturno-umjetničkog društva "Bleke i konji" uz natpis "Umjetnička sloboda" prikazali su u Zadru fotomontažu(?) Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i Ante Tomića u rodnim igrama bez granica. Šef družine Enio Meštrović je u vrijeme održavanja prve "Povorke ponosa" u Splitu organizirao "Hetero pride" u Zadru. Po Dežuloviću, Zadrani su prikazali prizemnu duhovitost. Kakva duhovitost? Ako je dozvoljeno eksplicitno prikazivati seks između muškaraca i žene, koga može smetati promocija seksa između muškaraca. Zašto veliki pobornici rodne reforme nisu sretni što promoviraju istospolnu ljubav - jesam za homoseksualce, ako se to nosi, ali nisam baš homoseksualac, jer me to vrijeđa!

Profesionalni antikatolik

Sve slobodoumne ljude u RH ražalostio je primitivizam feralovaca, koji na svoj način razotkriva "njihovu" borbu protiv samostalne RH kao nečiji obavještajni projekt. Potrošeni su, iskorišteni, pa je nestalo duha, nestalo je razuma, nestalo je kulture, u bilo kojem smislu. Dežulović je nedavno duhovito primijetio da je Island slavio nakon što je njegova nogometna repka dobila za protivnika našu repku, i to je sva duhovitost Borisa Dežulovića. Skrenuo je na sebe pažnju i moralnim dvojbama prilikom ubojstva Hitlera kao bebe. Ostalo su bile zadaće, najvjerojatnije skuhane u beogradskoj centrali. Danas su Boris Dežulović i Predrag Lucić vjerojatno plaćeni po količini teksta, jer se muče da ga razvuku na cijelu stranicu.

Dobro je - mogli su nam uvaljati nekog pametnog

"Dugačke kolone bošnjačkih logoraša vukle su se Mariji u Dretelj" - obmanjuje nas degutantno domoljub 0,07 ne tako davno, krajem 2010. Koliko znam, u Dretelju je završila nekolicina zarobljenika HVO-a. Gdje god da su smješteni, netko bi te kuće/ustanove proglasio logorom. Zašto su nestali samo oni zatočenici koje je snimila kamera, koji su tako poslužili kao dokaz da su Hrvati Hercegovine provodili etničko čišćenje, a zapravo su bili žrtve na sve strane. Zamislite tu Dežulovićevu podmuklost, tu drskost u obmanjivanju hrvatske i svjetske Javnosti! Kada pročitate jedan Dežulovićev tekst, učini vam se da negdje daleko ipak ima traga inteligencije, a kada ih pročitate nekoliko otvori vam se njegovo ogromno neznanje, koje prikriva tim svojim vulgarnim stilom. Primitivni jugoslavenski aparatčiki, njihova djeca i njihovi sirovi dvonožni proizvodi, drže sve poluge društva u RH. Nove rodne podjele, podjele oko srbijanske ćirilice, otvoreni rat protiv Crkve u Hrvata i same hrvatske nacionalne ideje, sva ta privatizacijska pljačka, sve se to kuha u protuhrvatskim centrima moći u susjedstvu i u svijetu, kao i unutar domaće pete kolone. Žalosno je da sve to mi financiramo - prema neslužbenim podatcima, Jutarnji list i Slobodna Dalmacija za neka protuhrvatska pera izdvajaju i do 25.000 kuna mjesečno. Petra Jurčević veli da ne nće doći do pomaka na bolje dok se ne pojave novi AG Matoši i AB Šimići, koji će dignuti svoj glas protiv okupacije RH. Na našu žalost, borci protiv Hrvatske snažno su podržani u svim institucijama, pa se hrvatski orijentirani intelektualci, odnosno normalni intelektualci u RH, ne usude suprotstaviti manipulatorima sa svim mogućim vezama.

Primitivci su posve preuzeli RH

Boris Dežulović zasipa nas hrpom svojih povjerljivih informacija. Ako niste znali, prema Dežuloviću, tvrdnja "Holokaust je židovska izmišljotina" krenula je od poljskog biskupa Tadeusza Pieroneka, nekadašnjeg bliskog suradnika pape Ivana Pavla II., a mise sa svastikom održava talijanski svećenik Angelo Idi iz Vigevana. Dežulović potegne neku upitnu informaciju, a onda je prerađuje za svoje zadaće. Bla, bla, bla.

Kako produhoviti budalu?

Dežulovića smeta "mit o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi". Svi znamo da na ovome prostoru nikada nije bilo pravih partizana sa sovjetskim tečajevima, pa niti prije tisuću godina. Na našu sreću ili nesreću, Rim je širio svoj utjecaj na istok. Podržao je hrvatska kraljevstva i tako potaknuo našu pisanu kulturu i našu pisanu povijest. Kada je dostigao svoje ciljeve prema Dunavu i iza Dunava, Rim je prebacio težište na isture Beč i Peštu, pa se glavna kulturna i trgovačka scena prebacila tamo. To nema veze s nekakvim hrvatskim izuzetnim genima, nego s tadašnjim geostrateškim odnosima, koji su Dežuloviću očigledno velika zagonetka. Isto tako, mit o hrvatskim ratnicima u Bizantu nisu stvorili partizanski pioniri Stipe, Mirko i Slavko, nego bizantski imperatori, koji su u svojim kronikama dali veliki značaj hrvatskim vojnim formacijama. Nitko ne smeta Dežuloviću da bude glup, ali nije dobro da nas sve davi sa svojim neznanjem.

Takozvana Hrvatska radio televizija - vizija za telad iz Hrvatske

Krtovizija: nit' je za gledati, nit' za slušati

A vidi ti Vraga njih se, njihove „nepodopštine“ uopće ne progone nikako, pa čak ni uskim puteljkom tzv „pravne države“ kojega je utabala makar kornjača ili možda puž. Čudne li pravde, „pravne države“ tu nit' stiže, nit' pristiže i kao da nikad ne će stići. Ne pomaže ni Ivina (Drugi) ustavna nezastara unazad. Slijepe li „pravde“ (Nove?) u tako maloj državi kao što je Hrvatska u kojoj svatko skoro svakoga pozna, teoretski bi mogao znati tko koga, jel'te, pa što svatko svakoga dna jede... Nema ovdje potrebe za tim amerskim super-sustavom prislušikvanja kojemu se sada potpuno nepotrebno, k'o pura siru čude Nijemci i ostali kao da svi ne prisluškuju sve pri čemu jedni još ćule uši po birtijama, a drugi su u tehnologiji prisluškivanja otišli daleko naprijed.

Kadrovska rtv-revolucija pobijedila

Otvorila Krtovizija čak dva nova programa i napunila ih raznim bućkurišima koji se sastoje od raznih reprizinih repriza, a sada se na televiziji repriziraju i radio emisije, bez ikakve potrebe jer se mogu naknadno poslušati i na internetu. Što pritom slušatelj ne će moći vidjeti radijske ljepotane i ljepotice, možda je i bolje, ako zbog ničesa onda za profesiju, narav radija kao medija. Pitanje je mogu li se treći i četvrti program gledati svugdje tamo gdje se pretplata i plaća, ali ako ne mogu nitko ništa ne će izgubiti, jer mu je pretplata odavno oteta – „po zakonu“, a „zakon je zakon“, a plot je plot, a silom platiše pretplate su pretvoreni u telad.

Znam kako me čekate na „HDZ zavoju“, ali taman posla da smatram kako je samo HDZ ta „druga“ strana, na žalost je prečesto ista ona, naime „prva“, a danas su većinski pretplatnici već na trećoj i tko zna kojoj strani kojih na Krtoviziji uopće nema. Lako će, računa Kukurika, s HDZ-om, ako nikako podgrije mu koju aferu, izvuče iz ladica, stisnu mu „rep“, pa on šuti. Međutim, tko „šljivi“ HDZ kao meku i mlaku oporbu, nego gdje su ostali, većinski, gdje su pretplatnici kojima je pun nos takve Krtovizije. Nigdje.

Druže, zar se vama ne sviđa Četvrti program

Sad je „čuvar zlata“ ustrojio još dva programa, a tek četvrti odredio za prijenos sjednica Hrvatskog sabora. Četiri programa su tu, Hrvatski sabor u cijelosti plaćaju porezni obveznici do zadnje lipice, Kajina čak i kad padne s masline iako vjerujem kako je to bila kruška, Krtoviziju „futraju“ „taksom“, a prijenosa sjednice – nema. Ustvari ima, ali kako? Tako da ju se prekida svaki sat, nekada i svakih pola, po petnaestak minuta, dok traju vijesti, pa se oko četrnaest sati daju reprize s radija i ode Hrvatski sabor. Malo sam to promatrao, pa mi se čini kako se govornice primi netko iz oporbe, ma kakva bila, eto vijesti na Četvrtom, a dok govori Grbin Peđa, Damir Kajin, onaj Rihmbergh… nekako je to uvijek ili prije, ili poslije „vijesti“.

Potomci jugopartizana i četnika nemaju što raditi na groblju bez križeva

Na groblju Mirogoj u Zagrebu, iza spomenika palim hrvatskim domobranima u Prvome svjetskom ratu nalazi se ledina, obrasla travom. Tu su grobovi hrvatskih vojnika, ustaša ali bez križeva. Tu je sahranjeno sedamdeset hrvatskih ustaša, gdje je bilo postavljeno sedamdeset bijelih križeva s hrvatskim tropletom i njihova su imena upisana u knjigu groblja na Mirogoju. Dolaskom jugokomunističko-četničkih 'oslobodioca' u Zagreb, četnici Šeste ličke pod komunističkom petokrakom, izvršili su pokolj nad Hrvatima u Zagrebu ubijajući Hrvate po grobištima u Gračanima ispod Sljemena. Otišli su i na Mirogoj i tu su na hrvatskom, vojničkom ustaškom groblju, na toj livadi na Mirogoju, s urlikanjem gazili po hrvatskim ustaškim grobovima. Čupajući, razbijajući križeve, igrajući po grobovima jugokomunističko četničko kozaračko kolo. Na dan Svih Svetih, predvečer, na sredini te livade, groblja bez križeva, tu na tri mjesta, na tri groba, prema sjećanju, postavljeno je cvijeće i zapaljene su svijeće. Na groblju bez križeva, na Mirogoju usred Zagreba u državi Hrvatskoj.

Dok na groblju Mirogoj, postoji grobnica jugokomunističkih nazovi 'heroja', koji je postao veći 'heroj' pobivši što više Hrvata. Na dan Svih Svetih, na njihov grob s jugokomunističkom petokrakom, s njihovom porukom: Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga. Protiv križa, jugokomunisti njima stave cvijeće i zapale svijeću. Zašto i radi čega?

Jugokomunist Josipović, zajedno sa srpskim Dražinim četnikom, Nikolićem, neprijateljem hrvatskoga naroda, ponovno su dokazali jugokomunističko-četnički zločin protiv hrvatskog naroda. I dok se jugokomunisti Josipović i Dražini potomci, neprijatelji hrvatskog naroda, grle i ljube, i ove godine, na dan Svih Svetih, možda će netko doći i zapaliti će svijeću i položiti cvijeće na hrvatskom vojničkom ustaškom groblju, na Mirogoju. Zapaliti svijeću na groblju hrvatskih vojnika, koji su svoj život dali u borbi protiv jugokomunističko četničkih neprijatelja hrvatskog naroda!!!

Homilija pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića

Danas nam Crkva stavlja na razmatranje vrhunac Isusova Govora na gori: Blaženstva. To su, u prvom redu, obećanja; obećanja koja nas svojim sadržajem uvode u jedan novi svijet, u svijet univerzalnih vrednota, često potpuno različit od ovoga svijeta u kojem živimo.

Blaženstva nisu samo obećanja: ona su također temeljna usmjerenja Isusovih učenika, putokaz kojim treba ići. Ona postaju kriteriji prosudbe za razlikovanje onoga što je dobro za čovjeka pojedinca, obitelji i društvo; za ono što je Bogu ugodno, a za čovjeka radosno.

Isus je izgovorio Blaženstva za nedužne, za 'ovce među vukovima', za svijet dobra protiv zla, za svjetlo nasuprot tame, za mir u svijetu nemira. Lucifer, prvi pokretač revolucije zla u srcu i u svijetu, odbacuje Blaženstva i njihov blagoslov; nudi Babilon, Sodomu i Gomoru, ratove i progone, uništene obitelji i domove, izbjeglice u nepreglednim mnoštvima.

Čovjek Blaženstava pozvan je da progovori svaki put kad istina postane predmet trgovine, kad 'Dizanje ruku' u ime demokracije postaje ritual u prilog zločinačke ideologije trenutačnog režima. Blaženstva rađaju preobrazbu duha i srca, ne prevrat.

Konspirativna i javna destrukcija legalizirana je i sustavna: razaranje ustanova – nosivih stupova zdravog društva, među kojima su brak i obitelj; umjesto zdravog odgoja, nameće se ideologija pranja mozga, zatupljivanje savjesti, prezir roditelja i njihovih prava.

Slaveći blagdan Svih Svetih - onih proglašenih i neproglašenih mučenika, djece, mladih i odraslih, muževa i žena - potvrđujemo ljepotu i uzvišenost iskonske, integralne vizije čovjeka stvorena na sliku Božju: muško i žensko, i njih dvoje bit će jedno tijelo, i darivat će nove živote, stvarati brak i obitelj po Božjem naumu za vlastito osobno dobro, za dobro naroda i čovječanstva, za ljudski grad na zemlji i za Božji grad na nebu.

Petrova lađa, zajednica svetih i otkupljenih, pobjednika u zemaljskim iskušenjima, premda obilježena slabostima svojih putnika iznutra, udarana progonima i nevoljama izvana, ta Crkva plovi sigurno u sigurnu luku spasa, jer na njezinom je kormilu Krist Pobjednik.

Svi Sveti, proslavljena naša braća i sestre u nebu, nas putnike na zemlji zagovaraju pred licem Božjim, šalju nam poruku i poziv: Živite Blaženstva i sami ćete biti blagoslov, kvasac preobrazbe, nade i radosti na zemlji, i osvojit ćete društvo Blaženih na nebu!

Amen.

Mons. Valentin Pozaić

Svi sveti, 1. studenoga

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević