ISTINA O KRIŽARSKIM RATOVIMA

Govori fra Danijel Maljur:

Frljiću, Srbi su ubili 345 hrvatske djece!

Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki moralno ispravan čovjek. Ostaje, međutim, otvoreno i strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu petokraku?

Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50.

Protiv manipuliranja

Dalja analiza stradanja djece u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga djeteta važnija od ostalih?

Hrvatska: komunistički zločinci postali antifašisti

I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina.

O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera.

Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate.

S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima.

Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže:

Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[2]

Bilješke:

Maceljska šuma prekrivena kostima nevinih Hrvata

U toj maceljskoj šumi već godinama vlada tišina, muk i užasan strah. Vjeruje se da je tu, nakon križnih putova, našlo smrt oko 12 tisuća ljudi čije se kosti nalaze u oko 130 jama. Blakopokojni kardinal Franjo Kuharić na ovom je mjestu 1991. služio prvu misu zadušnicu, a godinu dana potom krenula su i prva iskopavanja. U vrijeme vladavine Broza, partizanska gamad, a kako ih drugačije nazvati, pedeset je godina šutjela i krila ova grobna mjesta. Samo na lokacijama Ilovec i Lepa Bukva otvorene su 23 jame iz kojih je izvađeno 1.163 žrtve. Netko je vrlo brzo potom zaustavio daljnja iskapanja i prekid istraživanja. Gdje su sada razni frljići, čički, pupovci, nobile, fumići, pilseli, teršeliči, mesići, dežulovići, manolići, butkovići, ivančići, kosanovići i drugi, koji se deru, pa čak i prave kazališne predstave, kao taj lažljivi Frljić, bivši dečko Daniele Trbović? (To su mu na žalost "glavne" kvalifikacije). Jesu li za te "cirkusante" svi zločini isti? Što je s Uskokom i DORH-om kad su u pitanju maceljske žrtve? Što je na kraju krajeva s onim da svaki zločin ima svoga zločinca?

Sramotno je da se ovo područje stradavanja u Macelju i dalje neprestano uništava, umjesto da se sve i još neotkrivene jame, vidno i trajno označe te da se cjelokupno mjesto stradavanja (promjera oko pet kilometara) proglasi Spomen područjem. Ali, sad se opet vraćamo na ono što prokleti krvnici i današnji njihovi istomišljenici ne otkrivaju – imena zločinca! Tko je kriv, nitko nije kriv, idemo na stradanje srpske obitelji Zec, kao da su oni i samo oni nevini pobijeni. Dakle, neka nam fašistička gamad, a kako ih drugačije nazvati, odgovori tko je pobio sve te ljudi, a nadležne službe – kad će napokon netko odgovarati? Mediji, na žalost, ne pokazuju vidnije zanimanje za ove strašne zločine, koji su samo nastavak onoga što nam se događalo i početkom devedesetih. Nama je važnije osuditi one koji viču "Za dom spremni" nego one koji su zvjerski pobili tolike nevine ljude. To nije ništa drugo nego odvraćanje pozornost od Brozovih zločina, pa nije ni čudno da ljudima u određenim trenucima "prekipi" i da neke tomiće zbog njihovog sramnog pisanja zaliju – govnom, kao što bi trebalo zaliti i neke druge, koji besramno marginaliziraju hrvatsku povijest.

Ako tko zna bilo koji odgovor, neka ga pošalje na adresu: Udruga Macelj 1945., Vojnovićeva 15, Zagreb.

O pravednosti i pravednicima. O istini i istinoljupcima

Ne budi prepravedan,

Zašto da se uništavaš.

Propovjednik, 7, 16.

A ti i sam znaš da se tvoji najveći neprijatelji, lukavi Albion i Svrab, najčešće i najspretnije pravednicima prave. Znaj da su to narodi bez savjesti, zato im onemogući boravak u svojoj zemlji.

U svijetu opstoje tri vrste zla: fizičko, moralno i metafizičko. Ukloniti fizičko zlo značilo bi čovjeku oduzeti i dušu i tijelo. Od kojih mu patnja, ali i uživanje života dolazi. A oni su u istoj kutiji i ne idu jedna bez drugoga. Bez njih bi čovjeku život bljutav bio. Ukloniti moralno zlo od čovjeka značilo bi od njega napraviti sveca. Onoga što ne prekrši nijedno pravilo, onoga što u svom odricanju od života ništa od života ne iskuša i ne ispita. Značilo bi od čovjeka napraviti krjeposnoga mrtvaca. O, teške li prijevare i zablude! A metafizičko je zlo negativna strana bitka, bez koje nema ni pozitivne. Zato vidite kako vas ti navodni pravednici varaju, kako vas zaluđuju. Za otkup grijeha svijeta oni ne za sebe, nego za tebe osnivaju međunarodne sudove. Ti bi svojom krvlju pred pravdom trebao otkupiti njihova razbojstva i zločine. Oni su bezbožnici, jer kad bi to bilo moguće, onda vam Otkupitelj ničemu ne bi služio.

Zato, jačajte se, povećavajte svoju snagu da ne budete poraženi jer, doklegod budeš slab i kadgod budeš poražen bit ćeš i zločinac. Bez obzira na pravdu i pravednost.

I ne samo da ćeš biti zločinac, nego ćeš agresoru na svoju državu i narod morati i plaćati odštetu za to što te je razarao i pri tome imao troškove i ljudske gubitke. Zar ne znaš za primjere iz stare i novije povijesti? Zar nisu Vijetnamci morali SAD-u platiti ogromne odštete jer su napadači prikazani kao žrtve, zar nisu Irokezi također morali prepustiti im zemlju zato što su imali troškove pri nasilnom tjeranju s njihove zemlje, zar Kinezi nisu morali platiti odštetu zbog Boksačkog ustanka, a Haiti Francuskoj 1825., pošto se 1804. oslobodio francuske kolonijalne vlasti, kao kaznu za oslobođennje robova? (Tako su i jugoantski “antifašisti” ubojice slali račune roditeljima ubijenih kravatanskih “fašista”. Za svaki ispaljeni metak u Kravatana tražili su naknadu, odštetu od tri dinara). S druge strane, iako je Međunarodni sud presudio da SAD ima platiti odštete za velika razaranja što su ih proizveli 1980-tih godina agresijom na Nikaragvu, a zatim to potvrdili i Vijeće sigurnosti i Opća skupština OUN, SAD - ne obazirući se na sve te svjetske instancije - nikada nije platio nikakvu odštetu. Sila ima svoje pravo. Zar ste vi dobili kakvu odštetu od Svraba i Karadaga iako ste bili žrtve agresije? Pače, vi njima plaćate odštetu popravljajući im kuće i dajući im druge vidove odštete. Ako vas sud u Haagu izjednači da ste se međusobno razarali - nećete dobiti nikakvu odštetu. Zašto? Zato jer su pobjednik i oštećenik oni za koga gospodari svijeta kažu da je oštećenik, a ne onaj tko stvarno jest.

Čovjek je nesavršeno biće, biće dobra i zla, a u politici upravo zlom najčešće i postiže svoje ciljeve. On i dobro i pravdu okreću u zlo radi koristi svoje. A vi od sebe tražite nebesku pravdu! Onu što vam je nametnuše vaši neprijatelji, a vaši pismoznanci prihvatiše i među vama je šire i opravdavaju! Vi, amoralni pravdoljupci, što ljubitelji ste pravde za tuđina i nepravde za svoj narod, zar ne vidite, slijepci, nepravdu što ih ti svjetski “pravednici” počiniše vašen narodu. Zar ne vidjeste kako ne dopustiše da se sudi njihovoj vojsci, vojsci pod njihovim zapovjedništvom i za najgnusnije zločine što ih počiniše prema vašem narodu? Za silovanja i žena i muškarca i djece i odraslih i starih? A trebali su donijeti mir za Patriotskog rata (SFOR, KFOR i dr.).

Naročito podmukli pismoznanci i drugi unutarnji neprijatelji od tebe traže takvu pravdu. Jer ti žele propast. U svakom sporu, pa tako i u Patriotskom ratu oni tebe nalaze krivim. Prepoznaj ih i obračunaj se s njima, inače ćeš propasti.

Tako bi i prođe i trideset prvi dan učenja Ispravnoga puta.

BOJKOT RASISTIČKOG SVJETSKOG NOGOMETNOG PRVENSTVA

Tako je bilo i 1941./42. kada je slavna i dokazano neporočna, u vojnom smislu, Crna legija na krilima slavnih Jure i Bobana (krilnika Jure viteza Francetića i generala Rafaela viteza Bobana), a protivno namjerama nacional-socijalista – Nijemaca – i protivno željama fašista – Talijana – krenula užurbano u oslobađanje istočne Bosne od Srba-četnika i, bandita, odmetnika partizana-komunista.

Takvo obećanje, tada niti jedan narod u Europi odnosno u kršćanskom svijetu, nije dao. Niti Angli ni Sasi ni Franci ni Gali ni Germani. Ni danas, tisuću godina nakon toga obećanja, niti jedan narod na svijetu, a pogotovo u Europi nema tu snagu niti odvažnost koji proizlaze iz morala, pa niti tako razvijenu svijest o nasljedovanju Krista da bi se usudio dati takvo obećanje. Ni Englezi (Britanci), ni Francuzi ni Talijani ni Njemci, ni Portugalci, ni Nizozemci ni Belgijanci ni Austrijanci itd.. Upravo to nekima od njih omogućuje rasističko i šovinističko djelovanje u Europi i izvan nje.

No i danas je domovina Hrvata djelomično okupirana, a u Republici Bosni i Hercegovini, kolijevci i srcu Hrvata, Hrvati nemaju mira niti danas. Čak štoviše, jedan anglosaksonac-američki građanin im je indirektno, po jednom kardinalu, zaprijetio istrjebljenjem.

Stoga je očita namjera Britanskog premijera zaštita Britanske-Engleske okrunjene glave od kaznenog progona i dosuđene (za ovu priliku i više nego opravdane) smrtne kazne ili u najmanju ruku, ..., ma nema u najmanju ruku. Taj kazneni progon, pošto je Hrvatska članice Europske unije je realan. U stvari pitanje je zašto nije pokrenut? Kako se kazneni progon i uhićenje te britanske-engleske okrunjene glave ne bi desio očito je potrebno izvršiti neko skretanje pozornosti. Tu svrhu ima rasističko mentalno orgijanje nad Hrvatima kako bi se žrtva holokausta lažno okrivila i tako opravdalo istrebljenje Hrvata te izbjeglo kažnjavanje najodgovornijih.

Iz gore u tekstu navedenoga sasvim je očito zašto takvo negodovanje hrvatskih i nikojih drugih navijača u svijetu, a napose u Europi, NE može biti ništa drugo nego negodovanje niti mu smije, ponavljam: niti mu smije, biti pridijeljen rasizam. Pogotovo ne od Britanskog premijera koji je u službi britanske-engleske okrunjene glave pa niti od ne znam kako crnog nogometaša.

Posebno napominjem da je u V. Britaniji, Engleskoj, U.K., kako god oni hoće, ozakonjena vjerska diskriminacija prema katolicima!! Tu vjersku diskriminaciju provode upravo Britanska okrunjena glava i Britanski premijer. A iz te vjerske proistječe i rasna diskriminacija prema Hrvatima katolicima. Unatoč tome, veliki vjernici, katolici, tada najpoznatiji i najistaknutiji u novinama i dr. medijima, Slaven Bilić i Igor Štimac-Štico ni beknut' u zaštitu svoga naroda.

Zlostavljanje Hrvata u nogometu, mentalno rasističko orgijanje, nastavljeno je na Eurposkom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini. Prema pisanju novinara Michel Platini, predsjednik UEFA-e, je odredio da će Hrvati biti kažnjeni za izgred (paljenje baklje), a da Poljska policija nije objavila rezultate svoje istrage. U tom trenutku to je bio čisti rasizam iako je bilo očito da je baklja zapaljena među hrvatskim navijačima. Ubrzo je Poljska policija izvijestila da je baklju zapalio Rus obučen u prepoznatljivu hrvatsku navijačku majicu. Time se razotkrilo ono što se trebalo i pretpostaviti: podmetanje Hrvatima na velikoj poslovnoj (!!) nogometnoj sceni. Nakon toga nije uslijedila ponizna isprika predsjednika UEFA-e Francuza Platinija, a što nalaže red, kućni odgoj i kulturna profinjenost kojom se Francuzi tako hvale. Umjesto isprike, novinari pišu da je Platini ostao ustrajan u kažnjavanju nevinih Hrvata. Time je samo potvrdio svoj rasizam i nastavak, može se reći, sada već osmišljenog na međunarodnoj razini, mentalnog rasističkog orgijanja prema Hrvatima.

U ovome slijedu događaja uopće ne iznenađuje ta rasistička osuda toga nekakvog Suda. Pogotovo što je taj sud u Švicarskoj jer se Švicarska kao država već odredila kao rasistička i/ili vjersko diskriminacijska prema Hrvatima jer nije dozvolila našem Marku Perkoviću – Thompsonu koncert u Švicarskoj jer pjesme našega Marka govore o ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini.

Zbog svega toga držim da bi bilo dobro bojkotirati predstojeće nogometno svjetsko prvenstvo u Brazilu jer je obilježeno rasizmom FIFA-e prema Hrvatima. Bojkot se može provesti neigranjem prve utakmice protiv domaćina Brazila i obrazložiti to podrškom ne samo za Josipa Šimunića nego i osobnim doprinosom samih nogometnih reprezentativaca u obrani i isticanju moralno najuspravnijeg i najdostojanstvenijeg naroda u cijelom kršćanskom, ai i jednobožačkom svijetu.

Taj bojkot definitivno je jedna žrtva jednog dijela vlastite slave nogometaša jer je svima neosporna čast i slast, nastupanja na svjetskom prvenstvu. Međutim, trebaju znati da govor o domoljublju i rodoljublju kad-tad dođe na test u konkretnom životu i tada to traži žrtvu. Neka se ne varaju, Vatreni 1998. ne bi nikada imali šansu izboriti se za treće mjesto, Davor Šuker nikada ne bi bio najbolji strijelac SP-a da prethodno nisu za narod i domovinu žrtvovali drugi svoje živote, ali i karijere i novce (pok. Marko Babić vratio se iz Švicarske i branio Vukovar bez dana obuke), te od neprijatelja, Srba i Anglosaksonaca, neočekivano dugom obranom Vukovara slomili kičmu JNA, srpske velikosrpske snove i masonske snove o nepostojanju države Hrvatskoga naroda. Ti branitelji, svoju žrtvu u Obrani domovine protiv rata Srba i Crnogoraca (koji su nahuškani od anglosaksonaca), podnosili su s krunicom oko vrata, s uzvikom iz usta i natpisom na ramenima ZA DOM SPREMNI!

Krešimir Duvnjak, Zagreb, nezaposlen

KRIVE PROSUDBE MILANA KOJUNDŽIĆA

Po meni, najveći krivac neprolaska određenih kandidata odnosno lista je politika nositelja tih lista i pojedinaca. Pri osnivanju stranke Hrvatske zore, u mojim objavljenim člancima, prorokovao sam neprolazak njihovih kandidata na prvim izborima. A evo to je za njih prvi izbor za EU parlament. A sad kažem, ne prorokujem, kako je lako moguće da se to dogodi i na sljedećim izborima za Sabor odnosno za predsjednika RH. Tu ne treba dar prorokovanja za pogoditi istinu. Naime, vidljivo je kako su prolazili i prolaze osnivači novih stranaka, a koji su bili kandidati na izborima u svojim bivšim strankama, tj. izgubljenim izborima.

Da, ipak je u pravu gospodin Kujundžić: HDZ-u je prošlo vrijeme u kojoj je isti bio član, ali samo za njega i njegove sljedbenike. Upravo o tome može se pročitati u objavljenom članku u Hrvatskom fokusu, kao i o onoj čuvenoj (kao Kujundžićevoj) izreci, glede Tita: povijest povjesničarima (portal Hrvatski fokus, 2. kolovoza 2013.). No, ovdje ću kratko ponoviti (citirati), a riječ su iz intervjua kojeg je gospodin Kujundžić dao Hrvatskom tjedniku 18. srpnja 2013, ispred Ivice Marijačića: Vrlo ugledni novinar gospodin Marijačić je postavio pitanje: „Što biste Vi napravili s imenom jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tite, čije ime nosi trg u Zagrebu?“

Da, da pustimo maršala Titu na trgu u Zagrebu ispred HNK i njegove zločince (udbaše), da i dalje veličaju njegovo ime i da nekažnjeni žive silovatelji u Vukovaru smijući se svojim žrtvama u prolazu! Pustimo udovice žrtava iz Bleiburga, pustimo prognane iz Zrina, Boričevca, Španovice i one po jamama u Sloveniji, Hrvatskoj do Makedonije, neka ih povjesničari pronađu i utješe! Ah, da ne nabrajam zulume Titinih nasljednika, koji hapse i bacaju na psihijatriju (jer Goli otok ne funkcionira) ljude koji se ne sviđaju režimu. Pustimo ih da se mladež iseljava! Pustimo ih da rasprodaju vrijedne nekretnine i da ljude tjeraju sa posla i ne zapošljavaju sposobne za rad! Pustimo ih da 100 posto povećaju cijene, tamo gdje se sjete!

Tito: simbioza metafizike masonstva i komunizma

Tog dana je znakoviti falusoidni predmet s đavoljim simbolom pentagramom stigao iz Izole u Hrvatsku u organizaciji dvanaest kulturnih društava „ Tito“ iz Istre koji navodno u svojim redovima imaju oko 1500 članova. U Fažani se uz zvukove harmonika, plesanja srpskih kola i mahanja jugoslavenskim zastavama moglo čuti kako taj bizarni falusoid daje toplinu u srca svih generacija „naših“ naroda i narodnosti, kako je Titov put bio put demokracije, blagostanja, razumijevanja, mira, velike ljubavi, sigurnosti i ostalih doskočica da se pobljuješ! Dio ove „vampirske“ opskurne skupine nakon „istarske seanse“ krenuo je s falusoidom dalje, put Rijeke, Karlovca, Zagreba, Osijeka, Vukovara…Vrhunac groteskne deluzije održan je 24. svibnja u Kumrovcu pred nekoliko tisuća „narkotiziranih“ spodoba. Jasno, nikome iz političke svite niti iz sluganskih medija nisu smetali simboli zloćudnog komunističkog sustava za razliku od Bleiburga gdje se „mikroskopom“ traži neki ustaški znak. Ceremonijal „vampirske supkulture“ završio je 25. svibnja u Kući cvijeća u Beogradu…

O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Posebice su ove godine u „Brozovom mjesecu“ – svibnju mnogi hrvatski narodoljubi, povjesnici i intelektualci pisali na hrvatskim portalima o svakojakim zvjerstvima kojima je Broz bio nalogodavac. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Iz tog „đavoljeg valcera“ rodila se je i jedna od najvećih svjetskih opsjena u povijesti čovječanstva: Pokret nesvrstanosti. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titovog djelovanja.

Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titove supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski advokat, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher . Tito je kao višestruki agent od 1934. godine radio i za britansku obavještajnu službu MI6, u koju ga je uveo Vladimir Velebit, kasnije poznati jugoslavenski diplomat i general. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titovom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tita i jednog od najutjecajnijih masona 20. stoljeća, Winstona Churchilla.

Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N.R. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tita, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

Pošto je Katolička crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva i velikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavlja od 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom Savi: „I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina.“

Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko - američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko – komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, je sovjetske masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj.

Titova odanost britanskom masonstvu ubrzo se isplatila. Početkom Hladnog rata oko SSSR-a se stvarao hermetičko izolacijski polumjesec zbog kojega je sovjetsko gospodarstvo bilo na koljenima. Staljin je tražio bar mali ulazni ventil kojime će se ubrizgati život u sovjetsku posrnulu ekonomiju. Kompromis, ili „mala Jalta“, je ubrzo postignut 1948. godine između Churchilla i Staljina u kojemu se Staljin odrekao Jugoslavije. Velikoj Britaniji se vratila pod kontrolu žila kucavica, transverzala koja preko hrvatskog Jadrana vodi za Daleki i Bliski Istok. Tito je također morao učiniti određene ustupke Zapadu, provesti tobožnju demokraciju s floskulom „socijalizma s ljudskim likom“ u kojemu je etablirana komunistička kasta počela vladati na posredniji način, pritom živeći u nezamislivom obilju i raskoši. Sustav „samoupravnog socijalizma“, ustvari je bio samo još jedan masonski pokus koji je trebao pokazati krutom komunizmu iza željeznog zastora koji se odrekao masonskog tutorstva, kako se u Jugoslaviji bolje živi. Jasno, da nije došlo do „male Jalte“, nikada ne bi bilo ni Titovog „zvonkog Ne“ Staljinu, a kad bi ga kojim slučajem bilo, brzo bi završio kao u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine.

Jednu od najvećih masonskih obmana 20. stoljeća, Pokret nesvrstanosti, Winston Churchill je povjerio Titu, sa još dva britanska darvinistička učenika s Oxforda, Gamal Abdel Naserom i Jawaharlalom Nehruom. Na Sveučilištu u Oxfordu je obrazovanje stjecala odabrana elita cijelog svijeta inicirana masonskim zavjetima, koja je nakon završetka školovanja služila britanskoj nad-vrsti eugenika u kontroli obnovljenog Britanskog Kraljevstva nad svjetskim planetarnim stanovništvom „ljudskim korovom“. Pokret nesvrstanosti je dio tog projekta, koji je ujedinio sve nezavisne zemlje u osmišljeni izvanblokovski sustav koji se tobože trebao oduprijeti svjetskom globalizmu i imperijalizmu. Sve te egzotične i ratoborne zemlje odlijepile su se od svog uzora SSSR-a, te su poput zrelih jabuka upadale jedna za drugom u košaru ekonomske ovisnosti masonske svjetske kaste. Zbog iznimne zasluge u provođenju ovog bestijalnog projekta Tito je uskoro postao najpopularniji svjetski državnik s odlučujućom i nezamjenjivom ulogom u Pokretu nesvrstanosti. Postao je „nesvrstani mesija“ tzv. trećeg svijeta, „kralj kraljeva“!

Svoj nedodirljivi autoritet Tito je najodlučnije dokazao na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Fidel Castro je inzistirao da se nesvrstane zemlje značajnije približe Sovjetskom bloku. Dovoljno je bilo da nesvrstani mesija, Tito, prekori Castra dignuvši u vis svoju bijelu rukavicu i da se Castrov prijedlog jednoglasno odbije uz frenetičan pljesak svih nazočnih. Okupivši pod masonsku kontrolu sve zemlje trećeg svijeta, masonski nad stališ eugenika se itekako znao odužiti svom bratu Titu, kao i nesvrstanoj zvijezdi vodilji, Jugoslaviji.

Usporedo sa osnivanjem Velike lože te Titovim okupljanjem „nezavisnih“ zemalja u Pokret nesvrstanosti, širom su se Jugoslaviji otvorila vrata vrlo povoljnim i bespovratnim zajmovima. Glavni korespodent lože Nova Jugoslavija s inozemnim masonskim svijetom bio je Srbin „Mojsijeve vere“ Mojsija (Moša) Pijade. Jugoslavensko masonstvo, osim što je imalo presudnu ulogu u dobivanju povoljnih inozemnih zajmova za financiranje nakaznog političkog sustava „samoupravnog socijalizma“, imalo je i zadaću da u suradnji s UDB-om uklanja iz političkog i javnog života sve one koji nisu dosljedno slijedili Titov put.

U tom despotskom i najperfidnijem sustavu koje je ljudski um mogao smisliti, Tito se okrunio aureolom „komunističkog boga“, ogrezlog u raskoši, blještavilu i bogatstvu na kojemu su mu mogli pozavidjeti svaka kraljevska kuća, svaki šeik ili maharađa. Na daleko je poznat njegov raskalašeni i hedonistički način života još iz predratnog vremena kada je teško nabrojiti sve žene s kojima je bio, koje je napuštao zajedno sa svojom djecom, i nikad za njih nije ni pitao. No, i kada je postao strahovladar Jugoslavije, te kada se oženio za „previše divlju“(Tito ju je tako ocijenio kada mu ju je poslao mason Stevo Krajačić) Jovanku Budisavljević, Tito nije mogao bez bludničenja i razvrata. U svojoj „kraljevskoj palači“na Brijunima družio se sa domaćim i svjetskim „zvučnim“ ženama političkog i umjetničkog miljea.

Jedan od uklonjenih, general Ivan Gošnjak koji je službeno umirovljen 1967. godine, 27. lipnja 1975. godine, napisao je zanimljivo pismo Titu. U pismu od šezdeset stranica traži od Tita dvadeset odgovora. Gošnjak u pismu Titu postavlja pitanje: „Tko vodi kadrovsku politiku u Jugoslaviji, partija, on (Tito) ili masoni? Jedna od zanimljivosti Gošnjakovog pisma je priznanje kako su jedino on (Gošnjak), Jovanka, Koča Popović, Lazar Koliševski i Josip Kopinić znali zašto je ustvari 1966. godine smijenjen Aleksandar Ranković. Ne zbog navodnog prisluškivanja kako je stajalo u službenom priopćenju, već zbog njegovog izvješća o masonima u Jugoslaviji kao i o njihovoj aktivnosti u SFRJ. Među ostalom u tom Rankovićevom izvješću je opisan sukob između Jovanke i Koliševskog koji je spriječio da Tito ide na javnu skupštinu masona u Maroko 1961. godine koju je organizirao marokanski kralj Hassan II. - Veliki majstor Velike lože Maroka. Gošnjakovo pismo nije nikada ni došlo do Tita. Na pismu je netko rukom napisao (Kardelj ili Dolanc): „Ne treba ga dati Titu jer je bolestan i u godinama.“ Ispod ove napomene na pismu su se čitko potpisali: Edvard Kardelj, Petar Stanbolić, Nikola Ljubičić, Vladimir Bakarić, Stane Dolanc i Jovanka Broz.

Komunistički sustav nije se urušio sam od sebe. Upravo kako su masonski eugenici predvidjeli nakon Drugog svjetskog rata da će Rusija kapitulirati krajem 20. stoljeća, to se i zbilo. Pošto su multinacionalni masonski globalni igrači preobratili gospodarstvo trećeg svijeta, došao je red na komunističke zemlje sovjetskog euroazijskog sidrišta. Uvukavši se u redove mitskog poljskog sindikata Solidarnost, masonstvo je principom domina efekta, usmrtilo svoje čedo, komunizam. Istodobno je prestala ikakva potreba za Pokretom nesvrstanosti. Najveći jugoslavenski zločinac, Tito, kojega je njemački istražitelj i povjesnik Gunnar Heinsohn u svojoj studiji Lexikon Der Volkermorde iz 1998. godine, zbog krivnje za 1.172.000 žrtava, smjestio na deseto mjesto među šesnaest najvećih krvnika i ubojica 20. stoljeća, imao je neslućene sreće što je preminuo prije urušavanja komunističkog sustava. Da je kojim slučajem dočekao pad svog titoizma, završio bi kako i dolikuje hrvatskom krvniku, poput svog kolege Nicolae Ceausescua, ili bar poput Ericha Honeckera. Ovako...

Tito je pokopan u Kući cvijeća, ispod fino obrađene bijele mramorne ploče, jednog od glavnih simbola masonstva bez ijednog ideološkog obilježja. Stoga nas ne čudi što je po izboru britanskog promasonskog lista Time, Tito izabran među sto najznačajnijih ljudi koji su obilježili 20. stoljeće.

Sramna prva protuhrvatska epizoda Generala

Doduše, očekivali smo, uzalud, da nam autor serijala Hrvoje Zovko ponudi nešto novo, pozitivno i zanimljivo iz biografije naših heroja Domovinskog rata a kad tamo slušali smo od onog krivokletnika Stipe Mesića već godinama otrcanu priču o građanskom ratu dogovorenom između Miloševića i Tuđmana. 'Svaki od njih dvojice želio je ratom nešto ušićariti', kaže sinoć taj politički žigolo koji je 1994. zajedno s Manolićem pokušao izvesti državni udar u Saboru a 1998. svojim lažnim svjedočenjem u Haagu izvršio čin veleizdaje da bi kao predsjednik države predao 666 transkripata s oznakom 'državne tajne' u ruke engleskim špijunima MI-6.

Ex-gradonačelnik Knina iz 'Olujnog' vremena, Srbin Drago Kovačević, u nekoliko navrata tijekom emisije pokušao nam je uz 'fascinantne' snimke crnog dima nad Kninom opisati sve strahote prekomjernog granatiranja koje je trajalo 'preko svake mjere' par sati! Naime, grad je po nalogu krajinskih vlasti već bio skoro sasvim ispražnjen a tijekom veoma precizne topničke pripreme HV-a poginuo je samo jedan jedini četnik preodjeven u civila ali s puškom u ruci. Sve u svemu oslobođeni Knin nakon granatiranja s vojne točke gledišta ostao je praktično netaknut!

Bivši JNA-oficir Petar Stipetić poput Mesića, nastojao je i sinoć pobjedničku Masleničku akciju devalvirati na nepotrebnu i beskorisnu žrtvu Hrvatske vojske premda je ta akcija za sve hrvatske branitelje i domoljube značila radikalnu prekretnicu u Domovinskom ratu. A pontonski most u Novskom ždrilu iako je tijekom 1993. godine 36 puta bio bombardiran značio je ipak konačni spoj sjeverne s južnom Hrvatskom! Sve u svemu, tužna, žalosna, površna ali i tendenciozna prva epizoda TV serijala, nešto poput Frljićeve drame 'Aleksandra Zec' kojom se jedan individualni zločin iz čisto kriminalnih, mafijaških pobuda nastoji maksimalno apostrofirati i izjednačiti s masovnim ubojstvom preko četiri stotine nedužne hrvatske djece tijekom Domovinskog rata!

REŽIMSKO ULIZIVANJE RH ČETNIČKOJ SRBIJI!

Oni nikada nisu prihvatili Titinu smrtnu kaznu Draži Mihailoviću zbog ustaničke prevlasti protiv NDH i Hrvata. Oni slobodno podižu spomenike svome generalu jer je cijelo vrijeme rata ratovao protiv Hrvata isto kao i njegov ubojica maršal Tito. Dok se Srbi ponose sa svojim generalom u Hrvatskoj se kažnjava Hrvate i na spomen Jure i Bobana a da i ne govorimo o spomenu poglavnika Ante Pavelića. Evo sada pri ovoj sumnjivoj poplavi Slavonije, za koju brojni svjedoci tvrde kako je nasip Save miniran, što se vidjelo visokim bljeskom vode kao i podzemnom eksplozijom koja je na nasipu napravila rupetinu od 14 metra dubine.

Ako je to istina, što po nekim portalima piše, onda se radi zaista o teško nezahvalnim susjedima. I jesu li Srbija i Beograd na toj razini da im Zagreb i Hrvatska šalju nekakvu pomoć i namirnice. Nije Srbija valjda spala na to da joj Hrvatska treba slati pomoć dok su joj to najavili i Rusija i EU i Arapi. I dok njihov četnički vojvoda Nikolić peče rakiju "Tomovaču" po Šumadiji i roštilja s prijateljima eto on ima svoga kolegu Josipovića koji mu od ustaša šalje pomoć da ih spašavaju što je za pozdraviti kada bi se i predsjednik uključio i njegov savjet s Pantovčaka u tome darivanju isto kao i režimska vladajuća Kukuriku klika.

Gdje je moj par, Gospodine?

Svatko čezne za tim da se u potpunosti nekome preda, da ima duboku duhovnu vezu s drugim, da bude ljubljen potpuno i ekskluzivno. Ali Bog kaže kršćanima:

Predragi, ja želim da vi imate ovu divnu ljubav. Ja želim da vidite u živo sliku vašeg odnosa sa mnom i da konkretno uživate vječno jedinstvo ljepote, savršenosti, i Ljubavi koju vam dajem sa Sobom. Znajte da vas ljubim neizmjerno. Ja sam Bog. Vjerujte i budite zadovoljni.”

Nepoznata hrvatska vojnička slava

Pisati sintezu vojne nacionalne povijesti pozamašan auktorski pothvat i u državama s duljom tradicijom nacionalne neovisnosti, odnosno u onima koje su pravodobno i bez ograničenja razvijale sve grane povijesne znanosti. Bez obzira na ideološke predznake, nacionalne države su tijekom 20. stoljeća znatnim dijelom istražile segmente svojih ratničkih protežnosti, koji su onda sintetičarima omogućivali slaganje mozaika većih cjelina, a na kraju pisanje i cjelovitijih sinteza. Hrvatska je potpunim gubitkom nacionalne slobode 1918. nestala sa svjetske pozornice, a unutardržavni procesi u monarhofašističkoj Jugoslaviji usredotočili su se na iskorjenjivanje bilo kakva hrvatskoga nacionalnog osjećaja pa je u pitanje doveden svaki povijesnoistraživački rad, a posebice onaj koji bi vrjednovao ratnička iskustva hrvatskoga naroda. Kako bi međunarodnu javnost upoznao i s tom dimenzijom nacionalne povijesti, auktor Ernest Bauer (1910.- 1995.) je pripremio nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske studiju o hrvatskom ratničko usudu, nu ona zbog svršetka rata nije bila objavljena.

U kasnijem srednjovjekovlju Bauer podsjeća na provalu Tatara, a potom prelazi na stoljetne ratove s Osmanlijama. Manje-više svim prikazima nedostaje vojnička dimenzija, odnosno možebitni opis bitke i raspored vojnih snaga. Nešto detaljnije je prikazan poraz na Krbavskom polju 1493., nu i tu su samo navedene taktičke pogreške neiskusnoga bana Derenčina, što je rezultiralo masovnim pokoljem hrvatskoga plemstva. Nema detaljnije opisa pohoda i proboja u vojničkom pothvatu Krste Frankopana opkoljenom Jajcu, koji se unatoč turskoj sili probio do grada i dopremio opskrbu već iscrpljenim braniteljima. Naglašeno je tek veliko značenje tog nedvojbeno darovitoga vojnog stratega iz loze moćnih Frankopana. Od mnoštva bitaka Bauer je još izdvojio obranu Klisa te hrvatsku pobjedu nad Turcima kod Siska 1593. koja predstavlja svojevrsni obrat u ratom nadmetanju s Turcima. Bauer se u ovom razdoblju vojne povijesti usredotočio više na ocjenu nesretnoga povijesnoga hrvatskog usuda, gdje su na kršćanskoj strani Hrvati branili „ostatke ostataka“ svojeg nekad slavnoga kraljevstva boreći se protiv Hrvata koji su bili u vojničkoj službi Osmanskoga Carstva. Poglavlje turskih ratova završavaju ustrojavanjem Vojne krajine, koja je u svojim temeljima počivala na tradiciji hrvatskih kućnih zadruga. Dok su na istoku branili svoje katoličko kršćanstvo od osmanske islamske najezde, hrvatski ratnici na europskim bojištima sudjelovali su kao saveznički ratnici u borbi protiv protestanata.

Distanciran je i auktorov pogled na Jelačićev pohod na Ugarsku. Naime ovdje je auktor gledao više na pitanje odnosa Ugarske i Beča, a manje Jelačićev ratni pohod iz pozicije Zagreba, kojem je Lajos Kossuth prijetio brisanjem s lica zemlje. U takvim okolnostima nije mogao ocijeniti ulogu mladoga časnika iz Gline, koji dolazi u Zagreb, preuzima na vlastita leđa teret cijeloga hrvatskog političkog pitanja i vojnim pohodom pokušava spasiti hrvatsku državnost. Potpuno je netočan i prigovor banu Jelačiću kako je bio nerealan i nepraktičan, jer upravo ovaj hrvatski ban u datim okolnostima iskoristio politički oslonac onoga tko mu ga je htio dati i silnice između Beča i Pešte usmjerio u borbu za opstanak Hrvatske. Odgovor na pitanje zašto ban Jelačić kasnije, nakon rata pak nije mogao napraviti više, treba ipak potražiti i u drugim razlozima, a ne samo u banovoj osobnosti. Bitke tijekom Prvoga svjetskog rata, u kojima su sudjelovali Hrvati tek su registrirane, a nedovoljno precizno je ocijenjena i uloga hrvatskih ratnih zapovjednika.

Zahtjev za lustraciju moralno i politički kompromitiranih osoba u razdoblju komunizma iz javnog života i tijela vlasti i uprave Republike Hrvatske

Samo formalno Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine.

Hrvatska je jedina država u EU gdje nije osuđen niti jedan komunistički zločinac. Jedina u kojoj je, primjerice, televizija pod izravnom kontrolom režima. Komunistički kadrovi, tekovine i strukture su izravno preneseni u neovisnu Hrvatsku i sada u Hrvatsku kao zemlju članicu EU.

Komunisti svih naziva i njihovi okorjeli epigoni i izravni potomci su glavni krivci za gospodarsko i sveopće propadanje Hrvatske. "Komunizam može pobijediti samo revolucijom, a revolucija guta vlastitu djecu". Ovo je temeljno komunističko načelo, u kojemu je dominantan genocid i tortura na ljudima.

U svima oblicima mirnodobskog štetočinstva komunisti vode sada Hrvatsku u propast, a mlade, školovane i vrlo sposobne Hrvatice i Hrvate ta propast prisiljava na odlazak u tuđinu. Tome treba doći kraj i Hrvatska mora krenuti iz ovog općeg propadanja i rasula u državu rada, reda, mira, općeg napretka, ljudskog zadovoljstva, demografske obnove i sigurnog, čovjeka dostojnog života...

Rezolucija Parlamentarnog Vieća Europe 1481 za lustraciju komunista

Slijedom Rezolucije 1481 i svih drugih europsko-unijskih smjernica za lustraciju komunista iz vlasti i važnih društvenih uloga ne prijeti komunistima nikakva životna opasnost, nego oni ne mogu obavljati važne društveno-političke funkcije u svim oblicima i razinama vlasti jer su zadržali komunistički pristup u ponašanjima i poslovima, a to je protivno suvremenom razvoju u Hrvatskoj na svima poljima.

Dakle, Hrvatska Hrvatom i Hrvatska bez crvene zvijezde petokrake, za koju sami komunisti pjevaju: "...crvena od krvi proletera".

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD u Baselu suglasno sa zajedničkim uljudbenim naslijeđem Europske unije, dotično slijedom EU rezolucije 1481 za lustraciju komuni-zma poziva na osnivanje

Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH.

Poziv za dragovoljno učlanjivanje u PLKH

Kad se prijavi dovoljan broj Hrvatica i Hrvata iz različitih zvanja sazvat ćemo Osnivačku skupštinu u Zagrebu i izabrati Odbor ili Forum i povjerenike Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH.

PLKH motreno od EU i od Hrvatskog sabora je legalan i poželjan Pokret za lustraciju komunizma u Hrvatskoj pa očekujemo da odbornici PLKH budu za svoj rad plaćeni.

Prijedlog za formalno-pravno osnivanje PLKH podnosi HAZUD.ch i podpisuje ga Izvršni odbor:

Ilija Šikić - tajnik

Emilija Herceg - dopredsjednica

Dragan Hazler - predsjednik

TREBA LI HRVATSKOJ JAKA NACIONALISTIČKA STRANKA?

Nadalje, uzevši u obzir kriterije po kojima se danas u razvijenoj demokraciji neku stranku može smatrati strankom nacionalističke, desne (ovdje se ne bavimo krajnjom, neofašističkom desnicom) orijentacije, razvidno je da u ovu grupaciju ne možemo ubrojiti niti savez raznorodnih stranaka pod nazivom „Savez za Hrvatsku“.

U svijetlu neoborive činjenice da danas u Europi sve veću ulogu imaju stranke upravo izrazito domoljubnog, nacionalističkog predznaka (npr. „Fidesz“ Viktora Orbana u Mađarskoj, „Nacionalni Front“ u Francuskoj, ali i mnogi drugi primjeri), dok se u današnjoj Hrvatskoj protiv hrvatskoga naroda i njegovog domoljublja, usprkos pobjede u Domovinskom ratu (!), već godinama vodi pravi propagandni institucionalni neokomunistički i neojugoslavenski rat koji (što je upravo nevjerojatno) nitko u ovoj zemlji ne može zaustaviti, mislim da se svakako nameće pitanje je li ovoj zemlji i ovom napaćenom hrvatskom narodu potrebna jedna prava, jaka, beskompromisna, nacionalistička desna stranka?

Ovaj članak sa navedenom (smatram vrlo važnom) temom nudim na raspravu putem komentara i reakcija na portalu.

Tomislav Stockinger

Predsjednik „Regimente – centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Govor na predstavljanju knjige Mladena Ivezića Titov Jasenovac

Odmah se uočava, na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa, da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Autor ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata.

Danas antifašizamu Hrvatskoj sve vise poprima „civilno–religijski" okvir, a njegovi čelnici često pravno prijete svakom kritičkom pristupu novijoj povijesti koristeći floskulu o „govoru mržnje". Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju, i to neposredno prije njenog raspada. Lažiranoj komunističkoj povijesti o Jasenovcu prethodio je medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara. Demonologije i hagiografije, čiji su glavni krivci komunistički jugoslavenski historičari, na štetu hrvatskog – ali i srpskog naroda - morali su preći 1991. u oružani sukob.

Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih okvira, zamijenili komunizam religijom kapitalizma, fingiranog pro-amerikanizma, ali uz daljnju demonizaciju Hrvata i daljnju nijekanje komunističkih masovnih zločina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugoga svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta.

Tako je govorio Otac Domovine

Tvoja zemlja

Drago Britvić

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

DOSTA JE!

Naime, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) na čijem sam čelu, podnijela je Kaznenu prijavu DORH-u protiv Tomislava Badovinca, člana Izvršnog odbora nekakvog Društva "Josip Broz Tito", koji djeluje u Zagrebu,a okuplja ekstremne ljevičare, kojima naravno nikako nije stalo da se prekine s II. svjetskim ratom, jer u protivnom – protiv koga bi se borili? Prijava je podnesena jer je Badovinac na kumrovečkom skupu među ostalim izjavio: "Nije točno da je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu. Neupitno je da je prvi Sabor i prva Hrvatska utemeljena na III. zasjedanju ZAVNOH-a 1944.". Na taj način Badovinac je javno iznio laž i klevetu, a ono što je iznimno važno uvrijedio je žrtve hrvatskog Domovinskoga rata, hrvatske branitelje, njihove obitelji, prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođu i pobjednika Domovinskog rata dr. Franju Tuđmana te sve one koji su se na bilo koji način uključili u obranu i stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.

Badovinac i njegovo društvo već godinama manipuliraju, prave se da se bore protiv fašizma u Hrvatskoj, a njega nema, već ima samo Mesića, Pupovca, Stanimirovića, Manolića, Boljkovca, Nobila, Perkovića i sličnih, od kojih su neki od njih, kako se vidi i na ovogodišnjem tom nekakvom Danu mladosti u Kumrovcu, izludjeli i mlade, pa čak i djecu, koje roditelji oblače kao partizane i komuniste, (sic!), i na taj način "plaše" hrvatski narod.

Dosta je!

Tvrditi da nije točno da je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu može samo psihopata. A zatvarati oči i uši pred naletom ljudi koji nikada, pa ni 23 godine od početka srpske agresije ne priznaju hrvatsku državu i bacaju u blato hrvatske žrtve ravno je – zločinu.

Takav bal danas ne dopušta Slovenija, ali ni jedna druga zemlja koja je u Europskoj uniji. Ali zato dopušta – Hrvatska.

Te zagrižene "Udbaše" i njihove sljedbenike, treba se već jednom zaustaviti, prije svega zbog desetina tisuća onih koji su dali živote i krv za hrvatsku Domovinu!

No, kako bilo da bilo, DORH je na potezu!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Opet jugokomunističko orgijanje u Kumrovcu

Evo opet se bliži nova jugokomunistička orgija u Kumrovcu. Hrvatski se narod neće osloboditi titoističke tragedije sve dok se njegovo ime bude slavilo po Kumrovcu i nalazilo na Kazališnom trgu u Zagrebu i bilo gdje drugdje na tlu Hrvatske.

Tijekom njegove ratne partizanije po NDH nad Hrvatima je vladalo krvoločno razdoblje. Ubijalo se masovno sve Hrvate koji mu se nisu htjeli priključiti. Rušene su katoličke crkve, ubijani svećenici, razarane prometnice i mostovi. Sijana je mržnja među Hrvatima na sve moguće načine. Nakon rata izvršen je najveći zločin u povijesti Europe i njezinih naroda. Pobijeno je preko pola milijuna, protjerano na stotine tisuća te zatvarano cijelo vrijeme njegove vladavine nebrojeno mnoštvo Hrvata. Na Bleiburgu se predalo Englezima milijunsko mnoštva hrvatske vojske i hrvatskoga naroda, koji se povlačio s tom vojskom koje su Englezi izručili krvniku maršalu Titu 15. svibnja 1945. kada je počelo masovno ubijanje Hrvata na najgroznije načine po jamama i ratnim rovovima od Bleiburga do Đevđelije u Makedoniji, gdje ima preko tisuću i pet stotina velikih grobišta kao što su u Sloveniji Kočevski rog, Huda Jama, Tezno, Macelj, Jazovka.

A tek koliko je Hrvata pobio kasnije sve do kraja titoističke vladavine. Na pitanje Ivana Meštrovića na Brijunima, zašto je ubijao Hrvate, Tito mu je jasno odgovorio: "Kako bi zadovoljio Srbe!" Tito je bio voljan pobiti i zadnjeg Hrvata da bi mogao doživotno vladati! I ove će godine jugokomunistički orgijaši slaviti Tita valjda posljednji put u Kumrovcu i Hrvatskoj. Nadamo se da će jednom i veliki njemački narod ukinuti odličje koje mu je dao Willy Brandt, nakon ove istrage nad Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem!

Uz 191. obljetnicu rođenja Oca Domovine, 23.5.2014.

Hrvatska Hrvatom

August Harambašić

Povodom predstavljanja knjige Titov Jasenovac

Na predstavljanju ove knjige uočene su istaknute javne osobe, primjerice biskup Valentin Pozaić, mons. Juraj Batelja, dr. Zdravko Tomac, dr. Stjepan Razum, Gordana Turić, režiser Jakov Sedlar, odvjetnik Željko Olujić, Vice Vukojević, dr. Ružica Ćavar i još neki drugi. Zanimljivo, bilo je i mlađe publike koja se tek sada suočava sa cjelokupnom dramom podvala, mitova i dogmi o Jasenovcu.

Brojne krivotvorine koje su i danas u javnom prostoru

Povijesni istraživač i suautor knjige Ogoljela laž Jasenovca (Naklada EČ, Zagreb 2008.) dr. Vladimir Horvat, DI, u uvodnom dijelu napomenuo je da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.

Prof. dr. Tomislav Sunić je rekao da se svakog autora knjige može prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži upravo u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. "To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara", istaknuo je Sunić. Upozorio je kako je gotovo nevjerojatno na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa utvrditi broj žrtava Jasenovca jer da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Prof. Sunić je rekao kako se ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata, pa i u samom logoru Jasenovac, istaknuo je prof. Sunić. Pojam Jasenovca koji su namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi iz mitova je prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina. Konačno se upitao o što je na tom polju u 25 godina hrvatske države radila hrvatska diplomacija, čiji je i on dio jedno vrijeme bio, kako bi se ta demonizacija Hrvata u svijetu raskrinkala i prikazalo stvarno stanje povijesnih srbokomunističkih krivotvorina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta, zaključio je dr. Sunić.

Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja. Daljnje dokaze i navode zbog čega knjiga nosi naslov Titov Jasenovac treba svakako prepustiti čitatelju, kako bi sami došli do svojih zaključaka

Pitanje arhiva logora Jasenovac

Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. postao mjesto surovih komunističkih odmazdi i iživljavanja. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu.

Pater Vladimir Horvat o knjizi "Titov Jasenovac" Mladena Ivezića:

Potapa li politika "regiona" Strošince i Soljane?

Mislio sam kako Hrvatsku o tome nisu izvijestili, a novinarima su potpuno zabranili pristup na sva poplavljena područja, mislim s pravom, pa je istinu bilo teško doznati. Sad pak moje informacije govore kako su o tome kako će Savu tamo pustiti po „državi“, obavijestili nas „komšije“. Pa fala im. Ako je doista drama u potapanju kemijske industrije Zorka u Šapcu, ako se tu nadaje katastrofa regionalnih razmjera, dobro.

KOJE SU TO GLASINE PREDSJEDNIČE!?

Kako je uopće moglo doći do pucanja nasipa kod Gunje, koji je obnovljen prije četiri godine uz trošak od 22 milijuna kuna što nije mala suma. I sam predsjednik Zoran Milanović se pita kako se to moglo dogoditi i da će se to morati istražiti sudskim putem u RH jer se radi o katastrofi neviđenih razmjera. U Slavoniji je tako jedino bilo onda kada je Slavonija paljena kao očišćena zemlja od hrvatskoga naroda. I sve ono što kruži u narodu koji širi te tajnovite glasine je kako su neki mineri uhvaćeni na nasipu, s punim torbama eksploziva dinamita, pa je valjda i sam predsjednik mislio na njih. I kome bi bilo u interesu takvo miniranje nasipa sa prepunom Savom, nije nepoznato. I zato je čudno da se nasip provalio na novoizgrađenom dijelu kod Gunje ili pak na drugoj strani spram Orašja i Odžaka, a dobro se zna koji narod živi na tim ravnim područjima.

Nije se osvećivati onima koji su prigrabili hrvatski povijesni Srijem za kojega je Andrija Hebrang položio mučenički život u tome zloglasnom beogradskom zatvoru. Mnogi Hrvati s pravom te prostore zovu njegovim imenom Hebrangovo, koje je sada pod udarima podivljale rijeke Save. Hrvati nikada ne bi smjeli zaboraviti a niti prežaliti u budućim europskim pravima svoje Hebrangovo. Sada je bitno spašavati mnoštvo koje se našlo na potopu. Veliko hrvatsko srce opet se širi prema svojoj ravnoj Slavoniji i tim ugroženima ma kako se zvali i kome pripadali jer je takva hrvatska plemenita duša bila kroz cijelu povijest. Hrvati pomažu i pomagat će svima u nevolji sa obje strane Save pa makar to neki i ne zasluživali. Ipak bi bio red da se objasne Hrvatima glasine o čudnim vodenim provalama nasipa Save kod Gunje da bi se ubuduće malo bolje čuvali od izazivača katastrofa po našoj plemenitoj zemlji Slavoniji, ili bilo kojem drugom dijelu Lijepe naše.

JEDINO LEX TALIONIS MOŽE ‘LUSTRIRATI’ NEKE OD KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

ŠTO JE TO LUSTRACIJA?

Prema Enciklopediji Britanici to je malko preinačena latinska riječ - lustratio - koja doslovno znači - čišćenje žrtvovanjem - kojim su se u drevnoj Grčkoj i u Rimskom carstvu pojedinci ili čitave zajednice u poganskim ceremonijama “čistile” od raznih “nečistoća” kao; ubojstvo, krvoproliće, krađa, svetogrđe itd.

U definiciji današnjeg zakona o lustraciji se kaže: “Zakon lustracije je zakon javne uporabe koji regulira proces izpitivanja je li neka osoba koja je trenutačno na nekoj od viših javnih pozicija u državi, radila za ili surađivala s represivnim aparatom totalitarnog režima.....”.

S koje god strane to pogledamo riječ lustracija je podpuno neprikladan termin i kako izgleda, namjeran misnomen za bilo kakvo kažnjavanje komunističkih zločina.

Dakle, ono što moramo i možemo pred narodom i svijetom prikazati jest zločinačka prošlost otaca onih koji danas vladaju Hrvatskom, imajući, pritom na umu da se i nakon toga neće ništa promijeniti ako za te zločine nitko ne bude primjereno kažnjen. Kao i sve druge tako površne međunarodne zakone tako i ovaj o lustraciji komunističkih zločina izgleda da svak razumije na svoj način.

Prema tom zakonu, izglasanom 4. listopada 1991., imena svih onih koji su bili upleteni u komunističku tajnu službu StB stavljena su na ‘crnu listu’ i svi su trebali biti uklonjeni s svih važnijih javnih pozicija, uključivši sve više pozicije u državnoj službi, sudstvu, sigurnosnim službama, vojsci, upravi državnog vlasništva, centralnoj banci, željeznici, višim akademskim pozicijama i elektronskim i drugim medijima. Ali, iako je poslije razkida između Češke i Slovačke taj zakon prenesen u njihove države, on je 2000. g., u Češkoj prestao važiti, jer, kako su češki političari izjavili, on nije bio izglasan da bi služio kao nekakav oblik pravde, nego kao osiguranje da se događaji kao napr. komunistički puč u veljači 1948.ne bi opet dogodio. Riječ je o puču koji su komunisti izveli tako što je ministar unutrašnjih poslova, komunist Vaclav Nosek, sve policijske snage napučio komunistima. Vrlo identično s onim što od 2000te godine čine komunisti u Hrvatskoj.

Evo samo nekoliko od tisuća i tisuća primjera:

A kako, zašto i kome su ti komunistički sudovi sudili vidi se iz samo nekolika od tisuća i tisuća pimjera.

VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA

U IME NARODA JUGOSLAVIJE !

b) sa toga položaja i kroz tu organizaciju po nalogu Pavelića, a u službi stranoga zavojevača nasilno provodio i tjerao u članstvo Srbe u tzv. hrv. prav. crkvu te je na taj način skrivio smrt hiljadama Srba koji su prilikom tih prevođenja u masama ubijeni. (Ovo je svojevrstni paradoks samo prirođen Velikosrbima, srbokomunistima i njihovim slugama. nap. a.)

e) godine 1942 izdao poslanicu po nalogu okupatora, u kojoj je pozivao pripadnike NOP, da napuste borbu protiv okupatora i da se vrate svojim kućama, te je na taj način ....pokušao razbiti jedinstvo narodno-oslobodilačkog fronta i oslabiti borbu, te omogućiti okupatoru i njegovim slugama da izvrše što lakše pokolj nad narodima Jugoslavije, dakle je počinio krivično djelo služenja okupatoru i njegovim pomagačima i djelo pomagača i podstrekača na masovna ubijanja naroda i uništenje narodne imovine.

b) kao svećenik t. zv. hrv. pravoslavne crkve kao ispovjednik pravoslavnih zatočenika logora Jasenovac prisustvovao masovnom ubijanju istih, te sam učestvovao u tim ubijanjima.

d) god 1944 primio položaj, ime i naslov episkopa sarajevskog t.zv. hrv. pravoslavne crkve i ovaj si položaj prisvajao sve do odlobođenja Sarajeva.

Drugi svećenici Hrvatske Pravoslavne Crkve koji su “suđeni” na isti način i pogubljeni - jer su, (zato što su se osjećali Hrvatima) “razbijali jedinstvo srpskog naroda” bili su; SERAFIM KUPČEVSKI, PETAR LAZIĆ, DIMITRIJE MIRIHIN, ALEKSEJ BORISOV, JOCO CVIJANOVIĆ, DRAGAN KOSTIĆ i mnogi drugi.

Na isti način, od istoga srbokomunističkog kangaroo suda na smrt je osuđen i zagrebački muftija Ismet efendija Muftić jer je “/.../ sastavio i pročitao proglas preko radija, u kojem je pozvao sve građane muslimane na saradnju s okupatorom i njegovim pomagačima - ustašama /..../”

Ista sudbina snašla je i biskupa evagelističke Crkve u Hrvatskoj dr. Filipa Poppa.

U njihovom “obrazloženju” srbokomunistički krvnici, između ostalog, navode da su svi gore navedeni, kao i tisuće i tisuće drugih, osuđeni su na kaznu smrti vješanjem ili strijeljanjem, te trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine.

A kakva je razlika bila između njih najbolje pokazuju napr. kazne od 10 do 20 godina prisilnog rada i konfiskacija imovine grupi Bjelovarčana, među kojima su bili Leopold Supančić, Đuro Kovač i dr., “za razoružavanje bivše Jugoslavenske vojske”.

Dne 9. srpnja 1945., “U ime naroda jugoslavije - Vojni sud Vojne oblasti ”Zagrebačke”. J.A. - vijeće Komande Varaždinskog područja - u vjieću sastavljenom od kapetana Kezele Slavka, predsjednika Voj. suda Vojne oblasti “ZGB” J.A. - kao pretsjedatelja i Kostadinović Miloša zamj. komandanta K.V.P. te Kunštek Mirka referenta sekcije suda kao zapisničara ....”, izriče smrtnu kaznu poduzetniku Emilu Obsingeru iz Varaždina, gdje stoji:

Eto, dok ti sudovi stotine tisuća podpuno nevinih osoba šalju u smrt ili na dugogodišnji prisilni rad za ki im neće platiti ni jedan njihov dinar, Emil Obsinger mora umrijeti jer je,prema njima, slabo plaćao svoje radnike.

Zna se također da su mnoge od tih zločina počinili srbski i vlaški četnikopartizani kao Koča Popović, Simo Dubajić, Rade Bulat, Čanica Opačić i niz drugih, ali kad pogledamo samo nekoliko niže navedenih primjera, lako ćemo doći do spoznaje da su najmonsruoznije zločine činili tkzv. “hrvatski partizani”.

Naredba od 26. svibnja 1945. glasi: - Drugu Miroslavu Haramiji - Gračani

Ali, čak ni ta divljaštva nisu ravna monstruoznoj naredbi podivljalog patološkog krvnika Vicka Krstulovića od 6. srpnja 1945. godine.

Nije dosta o tim monstruznim zločinima govoriti, pisati, ni plakati, a još manje od počinitelja i njihovih sljedbenika očekivati bilo kakvu izpriku. Njih i njihove zločine ne može se oprati nikakvim ceremonijalnim pranjem - “lustracijom”. Njihovi zločini su toliko monstruozni da ih se ne može ničim oprati. Jedino primjenom Lex Talonisa pomoću kojeg bi se sve još žive boljševičke mastodone poput Boljkovca, Manolića i sve druge prijekim postupkom objesiti na prvi pogodan stup moglo bi se oprati barem nekoliko kapi iz rijeka krvi nevinih hrvatskih žrtava. Jedino primjenom tog zakona njih se može osuditi točno onako kako su oni sudili stotinama tisuća nevinih žrtava.. A, prema onoj koja kaže da je zločinac i onaj tko odobrava zločin, parazitima koji, dok žive i uživaju na grbači naroda i ne samo da opravdavaju njihove zločine, nego ih sami malo drukčijim metodama;progonima i prisiljavanjima na samoubojstva tisuća branitelja, porobljavanjem naroda, šurovanjem s zakletim hrvatskim neprijateljima itd., suditi točno onako kako su njihovi krvavi očevi sudili našim.

Nih se ne može čistiti ni “lustracijom” Europske Unije po kojoj je napr. zabranjeno znakovlje nacizma ali ne i komunizma.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Vi i međunarodni poredak

- Što je to međunarodni poredak? Ništa drugo do politički poredak nametnut od osvajača svijeta ostalome svijetu. Nametnut po kriteriju moći i sile: s koliko moći i sile raspolažeš, toliko i vrijediš, takvo mjesto zauzimaš u hijerarhiji toga poretka. Taj poredak određuje koliko ćeš suvereniteta imati, kad si pobjednik a kad poraženi, kad ćeš biti zločinac a kad pravednik, kad si barbarin a kad civiliziran. Jer se temelji na takvim kriterijima, on je uvijek bio i uvijek će biti antidemokratski. Važno je ne samo da to znate, nego da se toga držite kao vječne istine. One nacije koje to ne spoznaju ostaju vječno lutajuće nacije, jer se ne znaju orijentirati u političkom vremenu i prostoru unutar koordinata moći međunarodnoga poretka, pa su zato često i svojom krivnjom žrtve.

Zar nisu europske narode, među njima i vas Kravatane, jednako osvajali, tlačili i izrabljivali (Talijani, Hazari, Vinerci itd.) kao i azijske i afričke. Bez vjerske, donekle i kulturalne solidarnosti, ponašali su se prema kršćanima u Libanonu, Istočnom Timoru (nisu na vrijeme zaštitili zločin muslimana nad kršćanima), isto tako u Sudanu nisu zaštitili crnce progonjene na rasnoj i vjerskoj osnovi, kao i u drugim sličnim slučajevima. Od Asirije, Babilonije, Hetita, Kineskoga carstva, staroga Egipta i Perzijanaca, Aleksandra Velikoga, Rimskoga i Bizantskoga carstva, Franačko carstvo, Tursko carstvo, Mongolsko carstvo, Englesko carstvo, imperij Velike Britanije, Rusko carstvo (uključujući i SSSR), francuski, španjolski, nizozemski i drugi imperiji, sve do Japana i SAD kao, za sada, jedine imperijalne sile.

U povijesti su poznati i drugi slučajevi stvaranja novoga svjetskog poretka, kao onaj poslije Vestfalskoga mira iz 1648., kada je poslije tridesetogodišnjega rata u Europi stvorena nova ravnoteža snaga, novi poredak stvoren poslije sloma Napoleona i mira stvorenoga 1815. Bečkim kongresom, zatim poslije Berlinskoga kongresa 1878., da ne idemo dalje u povijest. Dakako, bilo je pokušaja i od drugih da zasnuju novi poredak, svjetski ili regionalni, kao np. onaj Hitlerov, ali se taj nije održao jer za to nije imao dovoljno snage, kao i onaj što ga je Japan htio stvoriti u Aziji osvajanjima u II. svjetskom ratu.

O, naivni i pravedni Hrvati! Vidite li kako iz vaše želje i humanoga ali naivnoga prijedloga vašega vođe, Drugoga, da se osnuje međunarodni sud u Haagu za kažnjavanje ratnih zločina počinjenih od Svrabi i Karadaga u ratovima 1990-1995. - po volji gospodara svijeta proizađe sasvim nešto drugo - vaša kazna. Taj Sud vas pretvori u zločince i agresore. Nikad, stoga, dovoljno opreza prema osvajačima svijeta! Sve vaše žive ratne vođe su u

Kako vidite, svijet pulsira politički. Tijekom povijesti se smjenjuju razdoblja političkih turbulencija, konflikata, ratova i razdoblja političke konsolidacije i stabilnosti. Europa je poslije sloma komunizma ušla u razdoblje političke stabilnosti koje će, vjerojatno, potrajati duže. Oblikovan je novi europski politički poredak, ideološki jedinstveno i kompatibilno fragmentiran na političku ljevicu, desnicu i politički centar, s marginalnim ekstremnim političkim i stranačkim orijentacijama. Taj novi politički poredak je okvir koji zajedno s unutarnjim specifičnim političkim okolnostima svakoga naroda bitno suodređuje ostvarivanje političke sudbine svakog pojedinog europskog naroda. On će negativno reagirati na svako njegovo narušavanje sve dok se ne istroši, dok se ne stvore uvjeti za novi poredak. To znači, pri svakom planiranju promjene međunarodnoga položaja Kravatanije morate računati s ograničenjima što ga taj poredak čini. Jer, taj poredak je stvoren voljom osvajača svijeta, i to ne samo onih europskih, nego i SAD. To ujedno znači da u dogledno vrijeme ne možete računati na savezništvo nikoga od stvaratelja toga poretka.

Međutim, vrijeme stabilnosti je feminino, “žensko” vrijeme. To je vrijeme diplomatske lukavosti, podmuklosti i otrova, a ne bojnoga polja. Bojno polje su sad špijunaža i diplomatski saloni. Neherojsko vrijeme, u kojemu vaše ratničke vrline ne mogu ništa postići. To je žensko, buržujsko vrijeme bogaćenja i uživanja, općeg pada morala i umiranja vrlina. Ali, i vrijeme propadanja postojećega i klijanja novoga postliberalno demokratskoga vremena...

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Nitko ne smije biti kažnjen radi pozdrava "Za dom spremni!"

Hrvatski narod je bio osuđen na totalni nestanak po dvama glavnim planovima:

2. Po Marxovom genocidnom planu Hrvate je trebalo totalno izbrisati s lica zemlje. Taj Marxov plan su sprovodili Titovi marxistički partizani, koji su poubijali i prognali najmanje milijun Hrvata i denacionalizirali oko tri milijuna muslimanskih Hrvata u nove nacije: Neopredijeljeni, Muslimani i Bošnjaci.

Starodrevni hrvatski pozdrav Za dom spremni! pod kojim su se Hrvati borili za svoj spas kroz čitavu povijest i pod njim su se borile ustaše i domobrani za spas Hrvatskog naroda treba proglasiti Hrvatskim svetinjskim simbolom i blagosloviti ga u svima hrvatskim crkvama i od Pape Franje. Starodrevni hrvatski pozdrav Za dom spremni! treba zaštititi Hrvatski sabor kao Hrvatski svetinjski simbol. Pozdrav Za dom spremni! pomagao je kroz čitavu povijest spasiti Hrvate i Hrvatsku, čak i Europu od svih opasnosti s barbarskog Istoka!

FIFA nije nadležna za izricanje kazne i nagrade za hrvatski pozdrav Za dom spremni!

Republika Hrvatska - nadležna institucija mora protiv presude (FIFA...) pod svaku cijenu uložiti žalba i presudu ukinuti jer skandalizira i pretvara u kažnjivi čin starodrevni hrvatski narodni pozdrav "Za dom spremni!", koji spada u Hrvatske svetinjske simbole.

U najdemokratskijoj državi svijeta Švicarskoj Hitlerov pozdrav nije kažnjiv!

Pouka za hrvatsko pravosuđe, za hrvatske nadležne vlasti i medije... Sva nadleštva Republike Hrvatske, Hrvatski narod, mediji u Hrvatskoj i Hrvatska katolička crkva trebaju spriječiti, po potrebi i kazniti mrzitelje starodrevnog hrvatskog pozdrava "Za dom spremni!". kojeg treba službeno proglasiti Hrvatskim svetinjskim simbolom i staviti ga u red vrijednosti simbola: Hrvatske državne himne, Hrvatske prisege, Hrvatskih službenih pozdrava i ostalih hrvatskih državnih i svetinjskih simbola.

Za dom spremni!

U spomen na sve žrtve Križnoga puta

Oslobodioci odvedoše oca Marijana i sestru Anđelku

Jedna godina rata, dvije godine... 1941., 1942., 1943., …1945. Nižu se jedna za drugom. Svaka duža od prethodne. Svaka nova, teža od prethodne. Ali, unatoč jadu i bijedi, unatoč ratnim strahotama, nada je uvijek postojala. Nada u svakoj novoj zori i u svakom novom danu. Nada za neki novi produžetak. Čak i u mom rađanju.

Otac i sestra bježe prema Popovači. Tamo ih hvataju i razdvajaju. Muškarce na jednu, a žene, djecu i djevojke, na drugu stranu. I onda tako razdvojene, prebacuju u logor Prečko. Sestri mi se tada gubi svaki trag, a oca iz Prečkog prebacuju u mostarski zatvor, Ćelovinu. A tu ga, po kratkom postupku, kao narodnog neprijatelja, osuđuju na smrt.

Doduše, moj otac je često po njegovoj naredbi, ne govoreći nikome ništa, ubacivao neke pakete u vagone. Nije ni sam znao za koga su, niti što je u njima, pa nije nikome ništa ni govorio. Držao je jezik za zubima. –Što ćeš?! Takva su vremena. Radi što ti se kaže i šuti. Što čuješ, ne čuješ. Što vidiš, ne vidiš – govorio je tada često moj otac. Ali, nakon očeva izlaska iz Ćelovine i dolaska kući, odvode i moju mamu, pod optužbom da je navodno pomagala škripare.

Mama nas je očajnički pokušavala smiriti, ali svjesna onog što joj se sprema, sve nas je poslala k teti Luci, njenoj najboljoj prijateljici. A mi, ukočene od straha i odvojene od nje, počele smo očajnički plakati. Cvilile smo kao napuštena štenad. Nije nam pomogla ni utjeha tete Luce, moje krsne kume, po kojoj sam ja i dobila ime. A takav strah osjetile smo još samo jedanput. I to na sam dan ulaska partizana u Mostar. Opet je samo mama bila s nama. U strahu od silne pucnjave i bombardiranja, svi smo se oko nje skupili. Kao pilići oko kvočke. Drhteći kao prut.

Prolazili su dani strepnje, muke i iščekivanja. Nada je u nama, unatoč svemu, polako tinjala. –Ali, zašto našu mamu? Zašto baš nju? Našu jadnu mamu. Zar joj srce nisu već dovoljno ranili? – pitali smo se uzalud. Odgovora niotkud.

Ž R T V E…

–Moj Marijane, moj Marijane! Kakav je to bio užas! Kakvo mučenje! Što su nam sve radili, ne mogu ti ni ispričati. Tu ću priču, na mojoj zadnjoj ispovijedi, povjeriti samo svećeniku kada me bude ispovijedao. Dosta ih jada ubilo! Držali su me krvopije i po četrdeset osam sati, do pasa u hladnoj vodi. Po ciči zimi. U podrumu. U ledenom i napola smrznutom izvoru.

–Majku ti -ebem, ustašku! Ideš li im pomagati? Pi--a ti, da pi--a materina! Slomiću ti i ruke i noge, pa nećeš moć ni maknut! Govori, bre, kome si nosila hranu? – vrištao je Jovo sav zapjenjen od bijesa, divljački me udarajući gdje je god stigao. Jedva sam se, takva jadna i prebijena, odvukla do kraja ćelije i naslonila glavu na zid. A nismo imali ni ležajeve. Spavali smo zbijene na golom betonu, grijući jedna drugu. A tek noć?! – nastavlja priču naša mama. – Jezovita. Zlokobna. Bez ikakvih šumova, osim krikova. Samo jad, bol i strah. Mogao si ga napipati. Dotaknuti.

Antikristi, ništa drugo, već antikristi! Prava četnička bagra. A još su im gore bile žene. Takvu brutalnost koju smo mi doživjele, baš od njihovih žena, živ čovjek ne može ni zamisliti. Jedna od nas zatvorenica, neka Ivanka sa Širokog Brijega, ostala je bez prsta, jer je na njemu Stojanka, čuvarica u zatvoru, navodno partizanka ali od četrdeset četvrte, vidjela prsten.

Nikad se u životu nisam toliko prepala. Plače ona jadna, plačemo svi mi. Krv joj lipti na sve strane… A naša se ledi u žilama.

I kako danas, tako i sutra. Pogrom se nastavlja … I nikad kraja… Trenutno je na djelu bio još jedan četnik kojega su partizani zarobili na Neretvi. Utisnuli su mu na čelo zvijezdu petokraku, k'o govečetu žig, kojeg će nositi do kraja života. Ali, snašao se on. Postao je drug i osloboditelj.

–Marijane, molim te, ne prekidaj me, jer ako ovo ne izbacim iz sebe, puknut ću! Znaš, cijelo sam to vrijeme… mislila na vas. Na tebe i djecu. Samo me je to sprječavalo da ne dignem ruku na sebe. U meni je nestajala i snaga i volja za životom. Mučenja, ponižavanja, umor, neispavanost i strah. Duša te boli. A srce krvari… Reci kako, kako zaboraviti toliko zla? Kako se osloboditi zadaha smrti i slika umirućih? Kako??? Stalno nas bude. Dovode, odvode. Ispituju. I uvijek isto. I uvijek ispočetka. A čim svane, počinje nova tortura. Na krugovalu puštaju partizanske pjesme. Jednu najviše. Stravičnu. Od riječi smo se svi ježili. Zar su to osloboditelji? Oni koji će dijeliti pravdu? Kakva će im jadna ta pravda biti? Vidiš, dobro sam zapamtila tu pjesmu, jer smo ju svi morali znati napamet i pjevati s njima.

Poredali bi nas oni tako nakon prozivke, jednu iza druge, pa nas, onda, tjerali da pjevamo dok marširamo.

–Dođi Stane, sjedi kraj mene. Ne plači! Doći će i njima kraj. Ima Boga! Smiri se, smiri! Čuvaj snagu. Trebat će nam. Dolaze teška i mučna vremena. Moramo misliti na ono troje djece.

–Gdje se sakriti! U koji bezdan iskukati sav ovaj jad? Gdje isplakati svu ovu tugu? Da nestane. Ode. Gdje? Najprije Nikša. Sa samo pet godina. A sada i Anđelka. U cvijetu mladosti. S nepunih šesnaest godina! Znam ja dobro kakva joj je sudbina i što su joj radili. Ta dobro sam i zorno osjetila i ja osobno. Ali, najteže mi je od svega, što joj ne znam ni za grob. Gdje se isplakati? Gdje pomoliti? O, Bože, Bože! Daj ti meni snage da se ponovo dignem! Da mi ovo troje ne ostanu siročad.

–Nemoj više. Smiri se. Obriši suze da te djeca ne vide takvu. Hajde, idemo popiti kavu (kavu napravljenu od cikorije)! – smirivao ju je moj otac.

A navečer, kao i svake večeri prije spavanja, mi djeca smo se i te večeri molile našem anđelu čuvaru. Ja sam svoju molitvu izmolila, ali je Štefičina bila nešto drugačija ovaj put.

Knjiga “Titov Jasenovac”

Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu, na temelju Brozove naredbe, došao je do tog podatka 1966. godine, ali zbog tadašnjega pada Aleksandra Rankovića nije bilo uputno izlaziti s njime u javnost, jer bi se uznemirili “aveti” velikosrbske politike, što bi ugrozilo Brozovu političku moć.

Predgovor knjizi napisao je dr. zn. Tomislav Sunić. Nakon pisma čitatelju u kojem nas mr. Ivezić uvodi u tajnu antifašističke laži u službi velikosrbske ideologije i zadržavanja vlasti jugoslavenske političke elite, pisac u uvodu donosi sažete rezultate svoga istraživanja o broju stradalih u ratnom radnom i sabirnom logoru Jasenovac, koje je obširno donio u svojoj knjizi “Jasenovac - brojke” (2003.). Nakon toga, knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu donosi pisana svjedočanstva o postojanju titovskog kažnjeničkog i likvidacijskog logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški od 1945. do 1948. godine. Pisac je svjestan teškoće dokazivanja te činjenice, ali iščitavajući nebrojene novinske i knjižne napise iz vremena komunističkoga (on ga naziva – antifašističkoga) jednoumlja, u kojem su ti antifašisti mislili da se smiju hvaliti i svojim zločinima, jer ni u snu nisu očekivali da će tom jednoumlju jednom doći kraj, pisac je došao do sasvim nepobitnih dokaza postojanja poslijeratnoga Brozovog likvidacijskog logora za hrvatske rodoljube i pripadnike njemačke nacionalne manjine. Poslijeratni Brozov likvidacijski logor u Jasenovcu proizveo je nebrojene nevine žrtve koje se od strane antifašista pripisuju ustaškoj vlasti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

Osim naprijed navedene činjenice o broju umrlih (ne ubijenih!) u radnom i sabirnom logoru Jasenovac, mr. Ivezić podsjeća čitatelje na još jednu bitnu činjenicu, a ta je da protiv poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića, antifašistički režim nije podignuo obtužnicu, nije pokrenuo postupak protiv njega i nije ga nikada osudio. Da je poglavnik Pavelić bio tako strašan monstrum, kojim su antifašistički lažljivci plašili svoje podanike, naravno je da bi protiv njega barem pokušali sastaviti bilo kakvu obtužnicu. No, to nikada nisu učinili. Znali su da bi se pred svjetskom javnošću osramotili.

Ono što je znao Broz, ne znaju, nažalost, tri naša vrla predsjednika, dr. Josipović, Leko i Milanović. Uostalom dr. Josipović se hvali da je neznalica (agnostik doslovno znači neznalica) – na vjerskom području, ali on je i veliki nepoznavatelj povijesti vlastitoga hrvatskoga naroda, pa je stoga dvostruki neznalica. Da išta znade o logoru Jasenovac, barem bi postavio pitanje organizatorima godišnjeg skupa u nedjelju, kako to da se navodni proboj logoraša, koji se navodno dogodio 22. travnja, slavi u nedjelju početkom svibnja. Tada bi mu organizatori valjda priznali da oni 22. travnja ne obilježavaju po našem građanskom (grgurovskom) kalendaru, koji je u Hrvatskoj u upotrebi od 1587. godine, već po srbskom, pravoslavnom (julijevom) kalendaru. Možda bi mu to pomoglo shvatiti da je Spomen-područje Jasenovac srbska enkalva unutar Hrvatske, u kojoj Hrvatska nema što tražiti, osim klanjati se velikosrbskom mitu.

ISTINA O JASENOVCU

Predstavljanje knjige "TITOV JASENOVAC"

profesora povijesti, mr. sc. MLADENA IVEZIĆA

održat će se u četvrtak

22. svibnja 2014.

u 20 sati

u Zagrebu,

velika dvorana rezidencije Družbe Isusove

Palmotićeva 31, dvorište

Predstavljači su:

prof. dr. pater Vladimir Horvat

prof. dr. Tomislav Sunić

i autor mr. sc. Mladen Ivezić

Zbog svoga znanstvenoga djelovanja i zauzimanja za istinu o Jasenovcu, autoru nije dozvoljeno braniti doktorsku disertaciju na tu temu, na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje glavnu riječ ima prof. dr. Ivo Goldstein. Autor je ostao i bez zaposlenja u svojoj struci, ali ni po koju cijenu neće odustati od znanstvene i moralne istine!

Hrvatski rodoljubi, dođite na predstavljanje, a obavijestite i prijatelje!

O KNJIZI "JASENOVAC - BROJKE"

Iako je prikaz najkrvoločnijih laži o Jasenovcu najavio za drugu knjigu, Ivezić mi je već ovom dao dosta dokaza o tome, da su klevete protiv hrvatskoga naroda od prije 55 godina iste kao i danas. Na suđenjima hrvatskim braniteljima u Rijeci, Splitu i drugdje srećem iste formulacije lažnih svjedoka, iste lažljive liječnike, oficire i pravnike, kakve Ivezić pronalazi u mitu o Jasenovcu. Tako mi je Ivezićev rad pomogao u zastupanju hrvatskih branitelja.

Danas je očito kako nam pokušavaju prekrojiti najnoviju povijest i jedan veličanstveni rat kakav je bio Domovinski rat pokušavaju prikazati zločinačkim ratom. To nam pokazuje da moramo ispočetka pisati povijest Drugog svjetskog rata, jer kada nam to čine u ratu u kome smo bili žrtve agresije, što su tek mogli učiniti ranije. Ivezićeva knjiga nam pokazuje da to doista tako.

Ivezić je preslikama dokazao i neke slikovne krivotvorine licitatora jasenovačkim žrtvama. Unio je masu metodologijskih novosti a temeljitost rada i čvrstoća rezoniranja ukazuju da će budući ozbiljni znanstveni radovi o toj temi donositi rezultate unutar granica koje je on utvrdio.

Gorak okus poslije propovijedi biskupa Uzinića na Bleiburgu!?

I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno.

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Kategorički osuđujem izjavu dubrovačkoga biskupa

Unatoč mnogim dokumentarnim djelima, uključivši i pet izdanja mojih knjiga o Pothvatu klaonica i Hrvatskom holokaustu, dubrovački biskup Uzinić ponavlja kobnu pogrješku predsjednika Tuđmana pa prigodom 69. obljetnice Bleiburške tragedije uspoređuje Bleiburg i Jasenovac. Kao preživjeli iz Hrvatskog holokausta, koji je cijeli svoj dugi život posvetio istraživanju povijesne istine o Bleiburškoj tragediji, usopredbu Bleiburga i Jasenovca kategorički osuđujem i protiv nje javnim putem prosvjedujem i biskupu Uziniću savjetujem da pokuša usprediti PORATNO ubijalište Lovrinac blizu Splita s RATNIM logorom Jasenovac pa će se i tu uvjeriti, da se njegova usporedba protivi povijesnim činjenicama.

UZINIĆEVA JUGOPROMIDŽBA NA BLEIBURGU!

Ovaj prepotentni biskup kao da ništa ne čita o jasenovačkim žrtvama u brojkama koje temeljito istražuju i pišu hrvatski domoljubni istraživači poput Mladena Ivezića, sa svojim temeljitim istražnim podacima na stotinama stranica njegovih knjiga, kao što su "Jasenovac - Brojke" ili najnovija "Titov Jasenovac".

Biskup Uzinić se osvrće na nekakvo pismo Stepinca Poglavniku, u vezi Jasenovca u ratnoj 1943. godini, kao o sramoti NDH, iako se zna da je Stepinčev brat ubijen kao jatak partizana i da je Stepinac bio pod udarima antihrvatske lažne promidžbe kojoj ovako lako i sada nasjeda jedan dubrovački biskup Uzinić. Vladimir Horvat kao i Vladimir Mrkoci govore od tri etape jasenovačkih žrtava, od kojih su dvije etape poslijeratne, u kojima je stradao uglavnom samo hrvatski narod s križnih puteva sve do 1948, a informbirovci do 1951, i o tome upravo sada organizira istražno vijeće gospodin Stjepan Razum za međunarodno istraživanje jasenovačkih ratnih žrtava.

Poruka mrtvoga Stjepana Đurekovića

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvještavati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige "Ja, Josip Broz Tito", "Crveni manageri", "Sinovi orla", "Komunizam - velika prevara" te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu. Počastio nas je svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. "Vjerujte mi, Božo, - gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković - ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka." Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti.

U trenutku kulminacije uzbuđenja, zastao je kraj Bože i doslovno rekao: "Znate, Božo, ja znam da će nas ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više". Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji a i priča o "revolveru u loncu" postajala je sve bljeđom. Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima - sve troje smo se oprostili kao stari, dobri prijatelji.

Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, ostavljala su duboke tragove u duši, psihi. Nismo o tome pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj, bespomoćnost i šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati -sve do slobode. Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića "Slom ideala" s njegovom vlastoručno, dana 21. srpnja 1983. god. napisanom posvetom. A tko je mogao slutiti da će samo 7 dana kasnije, tj. 28. srpnja 1983. pasti od ruke krvnika, zauvijek zaklopiti oči ovaj u Hrvatsku besmrtno zaljubljeni Hrvat iz Petrovaradina?! Tako je i poslije smrti autora, njegova poruka slobode došla u prave ruke.

Na prostorima bosanskog kraljevstva i „turske Hrvatske“ nije postojala niti jedna pravoslavna crkva niti manastir

Uz propadanje hrvatskih zemalja nestajao je i hrvatski puk. Ponovo se ponavlja hrvatska golgota. Samo iz Slavonije su Turci 1529. godine odveli u sužanjstvo 50.000 ljudi, 1530. godine 60.000, a 1593. godine 35.000. Počinju i prva iseljavanja Hrvata s prostora Hrvatske koja su pala pod vlast Osmanlija. Prema službenim podacima od 1530. -1560. godine emigriralo je oko 400.000 Hrvata u austrijsku pokrajinu Burgeland gdje su nastanili tristotinjak sela, što je nedvojbeno prouzročilo ponovno drastično smanjenje hrvatskog pučanstva u hrvatskim zemljama.

Na prostorima današnje Bosne i Hercegovine - bosanskog kraljevstva i „turske Hrvatske“ nije postojala niti jedna pravoslavna crkva niti manastir, što potvrđuju i bošnjački povjesničari, književnik dr. Safuet-beg Bašagić i Sejh Sejfudin Kemura, uz iznimku stare pravoslavne crkve u Goraždu iz 1446. godine. Međutim tu ne treba zaboraviti da su već od 1430. godine Vrhbosna (Sarajevo) i krajevi uz Drinu bili u rukama Turaka koji su preferirali pravoslavnu vjeru u odnosu na katoličku. Do pada Bosne 1469. godine postojale su, uz iznimku Goražda, samo katoličke bogomolje i nešto preostalih krstjanskih bogomolja Crkve bosanske. Prema vjerodostojnim zapisima na području srednjovjekovne Bosne živjelo je oko 850.000 – 900.000 žitelja, od čega 750.000 Hrvata katolika ili 85,12%, Hrvata krstjana 80.000 ili 9,09 % i Pravoslavaca 50.000 ili 5,68 %.

Iako su prva doseljavanja Vlaha u Hrvatsku bila već za vrijeme kralja Matije Korvina 1483. godine koji je zbog svog podrijetla pozivao svoje sunarodnjake u Hrvatsku iz najveće rumunjske kneževine Vlaške, Turci su iz vojničkih razloga u bosanski pašaluk naseljavali novo vlaško i srpsko pučanstvo, osobito iz Smederevskog sandžaka. Vlasi su bili većinom pogani, a jedan dio pripadnik grčke pravoslavne vjere tako da ih je lako bilo staviti u okrilje Srpske pravoslavne crkve, poglavito nakon obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. godine.Vlasi, koji su pod utjecajem srpskog pravoslavlja postali Srbi, kao i Srbi, su kao neredoviti vojnici čuvali turske granice i vojevali na turskoj strani. Razlog što je katolička religija na čelu s bosanskim fratrima bila proganjana je što se katolici nisu željeli, poput pravoslavnih martologa, boriti na strani Turaka protiv kršćana. Stoga je tijekom tri stoljeća došlo do erozije Katoličke crkve u bosanskom pašaluku na račun širenja islamske religije i Srpske pravoslavne crkve. (http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrcegbos.html)

Budući da srpsko pravoslavlje nije općeljudska, svjetska vjera kao katoličanstvo i islam u kojima vjernici mogu pripadati svim narodima svijeta, nego je nacionalna svetosavska vjera, potpuno je razumljivo da su uskoro svi Hrvati pravoslavne vjere, poput Vlaha, postali Srbi. Danas je potpuno izvjesno da su najvatreniji Hrvati oni iz Hercegovine, a najvatreniji Srbi su bivši Hrvati također iz Hercegovine, Trebinjci i Popovci, što samo dokazuje istu genetsku i nacionalnu povijesnu pripadnost. Prilog tome su ista prezimena hercegovačkih Hrvata i Hrvata „preleta“ (Srba), primjerice, Šešelj.

Iz svega ovoga možemo zaključiti da od vremena kada je Hrvatska izgubila vlastitu kraljevsku lozu i 1102. godine sporazumom Pacta conventa ušla u personalnu uniju s Ugarskom početak Novog vijeka za Hrvatsku postaje najmračnije i najpogubnije razdoblje povijesti. Od nekada moćne i slavne hrvatske države polovicom 16. stoljeća, kada je i Slavonija pala pod tursku vlast, od hrvatske države ostali su samo Reliquiae reliquiarum. Hrvatska je tristo godina s istoka nagrizana kao kriška kruha, pojedena zalogaj po zalogaj i na kraju gotovo da je ostala samo kora. No, kora kruha je i najtvrđa i na njoj će budući osvajači slomiti zube…

Kako je Europa uzvraćala Hrvatskoj tijekom nekoliko stoljeća? Licemjerno i besramno! Dok su europske prijestolnice ogrezle u raskoši i bogatstvu, dok je Beč gradio velebni Schönbrunn,a na carskom dvoru održavali se dekadentni i razvratni balovi, Hrvatska je iskrvavljena, opustošena, osiromašena i višestruko umanjena potporu mogla naći samo u Katoličkoj crkvi koja joj je postala jedina uzdanica i tješiteljica. Ironija da bude veća, valjda za „nagradu“ što je Hrvatska spasila kršćanski svijet njenim najvećim sinovima, grofovima Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu 30. travnja 1671.godine je car Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko – ugarski kralj Leopold I. odrubio glave. Ako se zagrebe u povijest i realno prosuđuje o istinskim hrvatskim prijateljima od Pacte covente do danas nameće se pitanje: je li ih je uopće bilo, izuzev Svete Stolice?

Među mnogobrojnim muslimanskim piscima, povjesničarima i vjerskim vođama koji su Bošnjacima dokazivali hrvatsko porijeklo je i Fehim efendija Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u Kraljevini Jugoslaviji, koji u svom putopisu kaže: „Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se učine pristupnim turski izvori“.

Na kraju usporedimo ovu današnju osramoćenu i sužanjsku reliqiae reliquiarum - Hrvatsku duhovno i materijalno razorenu, sa stoljećima u kojemu su Hrvati na vjetrometini sukoba između Zapada i Orijenta i na raskrižju putova, vjera i civilizacija spasili kršćansku Europu. Ako izuzmemo „neslogu“ kao povijesnu konstantu među hrvatskim vođama ostalo je teško usporedivo. Nakon trenutka slavnog junaštva u Domovinskom ratu, Hrvati, potomci najhrabrijih ratnika u Europi, sada robuju onim izdajničkim političarima koji kao da strastveno mrze hrvatsku državu, koji u svojoj tragikomičnoj nesposobnosti sada izvršavaju svaku volju zlokobnih tuđinaca Europske unije, koji se ulaguju masonskim vlastodršcima u Londonu, koji iscjeđuju i zadnju kap ponosa i dostojanstva iz hrvatskog čovjeka.

BOLNO SJEĆANJE

Poetessa

Borac za hrvatsku istinu

Mirjana Emina Majić

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Delenda est Croatia

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Smrt “praznovjerju“

Kulturni teror

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Bilješke:

Podsjetnik na jednu propovijed...

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

4. Što nam je činiti?

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJEČNA SLAVA!

John Ivan Prcela

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Povelja Nacionalističke lige Republike Hrvatske

Djelovanja kojima se poriču, omalovažavaju, negiraju, prešućuju pa i zabranjuju tekovine i vrijednosti hrvatskog nacionalizma i domoljublja suprotna su temeljima slobodnog Svijeta i temeljima Republike Hrvatske. Unatoč tome takva se djelovanja kod nas ne samo toleriraju, već nerijetko javno zagovaraju i institucionalno podržavaju.

Hrvatski nacionalizam i domoljublje na razini države danas se svode na prigodničarsko obilježavanje obljetnica nekih datuma i događaja koje se ne može prešutjeti, ni zaobići, mada je i to praćeno sve agresivnijim poricanjem i postepenim relativiziranjem njihove važnosti. Pri tome se zaboravlja da je hrvatski nacionalizam sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti hrvatskoga naroda kroz povijest, kao takav se prometnuo u programsku osnovu povijesnog otpora jugokomunizmu i velikosrbizmu, te devedesetih godina spasio Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu pa i Europu i njezine narode od novog, velikosrpsko-jugokomunističkog fašizma. Hrvatski nacionalizam se zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka tzv. lijevom jugoslavenskom komunističkom i unitarističkom „antifašizmu“, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju komunističkih totalitarnih režima i njegovih zločinačkih diktatora, nastalih na nasilju, genocidu nad hrvatskim narodom 1945. i militarizmu, na kultu vođe, kultu Jugoslavije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim demokratskim sistemima, a posebno prema samostalnoj demokratskoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda – Republici Hrvatskoj te hrvatskom narodu općenito.

Posebno je zabrinjavajuće što se pokušava gurnuti u zaborav, negirati ili relativizirati užasne zločine počinjene od strane titovog jugoslavenskog režima, te opravdati komunističku ideologiju koja je te zločine osmislila i legitimirala. I dalje se nastoji osporiti notorna povijesna činjenica da su temelji današnje Republike Hrvatske položeni pravednim, oslobodilačkim i obrambenim Domovinskim ratom, a nikako i nipošto na tzv. III. zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske u vrijeme II svjetskog rata, kada je većina pripadnika hrvatskoga naroda bila, uz cijenu golemih ljudskih žrtava i razaranja, protiv zločinačke partizanske jugokomunističke ideologije. Nema dvojbe da su i danas mnogi građani i građanke Hrvatske opredijeljeni humanistički i demokratski, ali i vođeni ljubavlju prema svojoj Domovini i svome hrvatskom narodu, dakle: nacionalistički i domoljubno. No, oni nisu na adekvatan način organizirani, a to ima za posljedicu da na društvenoj sceni Hrvatske ne postoji dovoljno snažna i aktivna nacionalistička snaga koja nam je toliko potrebna. Stoga mi ovdje potpisani želimo stvoriti pretpostavke da se ta snaga razvije i pretvori u promotora nacionalističkih i domoljubnih vrijednosti, kritičara politika i ideologija koje ugrožavaju te i takve vrijednosti. Pri tome smo svjesni da nacionalizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike jugokomunističkog, tobože „antifašizma“, a u stvari crvenog fašizma. Stvaranjem zajedničke platforme i dijalogom različitih aktera i njihovih svjetonazora, hrvatski nacionalizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor tzv. lijevom jugoslavenskom komunističkom i unitarističkom „antifašizmu“ - promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. U svrhu takvoga pozicioniranja i definiranja nacionalizma u suvremenoj Hrvatskoj, osnivamo Nacionalističku ligu Republike Hrvatske koja će:

POTPISNICI:

Uz spomenute udruge/udruženja/organizacije kao osnivače, Povelju je do sada potpisalo još 9 drugih udruga te 96 pojedinaca. Ovim putem objavljujemo da uskoro biti putem medija objavljemo mjesto i vrijeme gdje će svi koji to žele, moći osobno potpisati Povelju te na taj način postati neslužbeni (do registracije) član i simbolični osnivač Nacionalističke lige Republike Hrvatske.

Hrvatska televizija protežira SDP i HDZ

Istodobno, svaki dan HTV na drugom i trećem dnevniku objavljuju priloge sa skupova i tiskovnih konferencija SDP-a i HDZ-a. Zna se da je HTV-1 i dnevnik najgledaniji. Naravno sve je ovo skrivena kampanja SDP-a i HDZ-a jer u prilozima se pojavljuju njihovi predizborni skupovi ali puštaju predsjednici stranka koji nisu kandidati za Parlament EU-a. Sada postavljamo pitanje da li su ovi izbori legitimni, da li su ovi izbori ravnopravni i da li su ovi izbori u skladu sa Zakonom o izboru zastupnika u Europski parlament. HTV provodi politiku u kojoj SDP-u i HDZ-u omogućavaju medijski prostor svaki dan, a drugima dekorativnu ulogu u cilju osiguravanja lažnog višestranačja i demokracije. Zbog medijske nezainteresiranosti za izbore za Parlament EU-a (zainteresirani samo za promidžbu SDP-a i HDZ-a) izlaznost će biti mala. Birači ne znaju da su izbori 25. 5. 2014., a ovo je strategija SDP-a i HDZ-a da na izbore izlazi upravo samo njihova plaćenička vojska po općinama, gradovima i županijama od strane vijećnika i zaslužnih za dobivanje radnog mjesta.

Autohtona – Hrvatska stranka prava poziva Državno izborno povjerenstvo na očitovanje u slučaju predstavljanja predsjednika stranke Dražena Keleminec gdje je voditeljica oduzela 35 sekundi kod završne poruke biračima. Također, predstavljanje od strane voditeljice je bilo neprofesionalno uz stalno prekidanje , a da nije bilo govora o širenju mržnje ili diskriminacije bilo koga.Autohtona – Hrvatska stranka prava traži HITNO očitovanje i sprječavanje navedenih radnji. Već sada slobodno možemo reći da su ovi izbori farsa i u skladu sa nedemokratskim okvirima posloženi samo za SDP i HDZ.

Bog i Hrvati!

Pupovac je veza između SDP-a i HDZ-a

Politika te dvije stranke mijenja zakone, uređenja i pristupa Uniji po dogovoru. Pravosuđe je neuređeno zbog te dvije stranke. Privredu su sustavno uništavala obje stranke. Beograd je bio dio tog gledanja na državu, a do sada nitko od te dvije stranke nije odblokirao HNB, niti uspio prilagoditi sustav brzim ulaganjima, jer se zakoni mijenjaju kako kome paše još od privatizacije, a namjena zemljišta se mijenja prema uputama lokalnih šerifa. Sve je to potpuno isti sustav sdepeovske i hadezeovske titove omladine. Koliko se svi trudili, ipak se vidi jedan poražavajući socijalistički sustav. Koji danas vode komunisti, a zovu se kapitalisti.

Ipak jedina je konstanta Milorad Pupovac. vrlo moćan lik u politici, koji je svojevremeno se palio na Borisa Tadić, provoditelja memoranduma srpskog, drugio dio…Kao što maratonci trče počasni krug, tako i Srbi trče drugi krug Memoranduma, koje je pisao Tadićev otac. Pupovčevi su ionako bili dio sao četništva, pa nije niti čudo da je ovaj lik naše političke zbilje dio tog cirkusa, na suptilniji način.

Znači da čovjek ima moć. Moć dobiva uplivom u vodeće stranke, a one na taj način priznaju vezu sa srpskim interesima na Balkanu, što nema veze sa glavnim političkim ideolozima kod Hrvata, kao što je Starčević. To je neka triper kombinacija kao Mačekova, politika ni na nebu niti na zemlji, od koje je odustao i povjesničar Franjo Tuđman shvativši Mačekovu zabludu. Triper kombinacija sa Srbima dovela je Hrvatsku do rata, jer kad ne znate tko pije, a tko plaća, tada ste u velikim problemima… Plaća krvlju narod. Što je u konačnici manje briga Pupovca. On svoju prosrpsku politiku provodi bez problema jer su vodeće stranke servis za njegovo djelovanje. I one mu to omogućuju.

Kada dolaze izbori, onda hadezeovci trabunjaju, kako je glas za male stranke u konačnici glas za sdepeovce i Pupovca. Nesvjesno pokazuju vezu sa njime, a opet manipuliraju, jer su kao zabrinuti da on dobiva glasove, ako neka mala strančica rasprši glasove, umjesto da se pripoje glasovi ovoj dvadesetgodišnjoj koaliciji.

I priče o nekakvom davanja glasova Pupovcu, ako glasate za neku minornu stranku govori o najvećoj laži, jer davanje glasa vodećim stranka znači davanje glasa Pupovcu, zbog njegove kolizije sa njima oduvijek. Malo je sa kradezeovcima, malo sa sdpejašima, ali uvijek na vlasti, kraj vlasti i sve bliže srpskoj retorici vučićeve ekipe.

Osnovana Nacionalistička liga Republike Hrvatske

Protiv svih protuhrvatskih nacionalizama

Na skupu su Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava Hrvata, Savez nacionalističkih boraca i nacionalista Republike Hrvatske, Udruga mladih nacionalista Grada Zagreba, Inicijativa mladih za ljudska prava pripadnika hrvatskoga naroda, Nacionalistička akcija, Centar za domoljubne studije, Centar za mir i nenasilje protiv hrvatskoga naroda i Šufflayev institut kao inicijatori u svoje kao i u ime velikog broja drugih organizacija civilnog društva i udruga / udruženja koja okupljaju hrvatske domoljube i nacionaliste: intelektualce, radnike, poljoprivrednike, umjetnike, branitelje, studente i učenike iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva, nazočnima i javnosti predstavile novoosnovanu Nacionalističku ligu Republike Hrvatske.

Za predsjednika Nacionalističke lige Republike Hrvatske jednoglasno je izabran Tomislav Stockinger, predsjednik Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću, koji će ovu dužnost početi obnašati nakon službene registracije Lige.

“AKTIVNOSTI” KRVNIKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

19. svibanj 1945 . - subota

20. svibnja 1945. - nedjelja

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

22.- 24. svibnja 1945.

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

5. lipanj 1945. - utorak

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

PROTUHRVATSKI PREDSJEDNIK

S obzirom na kardinalne greške koje je u posljednje vrijeme počinio predsjednik Josipović, osnovano je posumnjati u valjanost i njegove diplome pravne struke, koju diplomu bi trebalo preispitati.

Još uvijek su na djelu vidljive i nevidljive mračne snage, koje koče solarne procese izlaska povijesne istine na sunce, i koje našu zemlju drže u raljama tamne jugokomunističke prošlosti. Pa kada jedan takav kočničar, zakićen pravdom i pravnom strukom, s udarno visokih mjesta, pobornike i provoditelje u djelo spomenute Evropske rezolucije o osudi komunističkih masovnih zločina i kažnjavanju istih, etiketira kao "ustaške zmije" ili "ustaško veliko zlo koje vreba", onda to ne možemo okvalificirati nikako drukčije, nego kao kardinalnu grešku, ili prometnim rječnikom rečeno, prelazak u tuđu prometnu traku.

U hrvatskoj i među Hrvatima nema antisemitizma niti ga je ikada bilo. I u najtežim evropsko holokaustičnim godinama, Židovi NDH preko svoje Općine su od tadašnjih vlasti u Zagrebu, s povjerenjem, tražili da se baš u Zagrebu (Sesvetski Kraljevac) osnuje prihvatilište za Židove strane državljane, protjerane iz drugih država, jer im je tu bilo, u tom zlom vremenu, najsigurnije. Hrvatski povjesničar Mladen Ivezić je u svojoj najnovijoj knjizi "Titov Jasenovac" prvi objavio te dokumente koje su potpisali Židovi dr.Hugo Kon i dr.M. Freiberger, a koje dokumente povjesni falcifikatori kriju kao zmija noge.

Govor utemeljitelja Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) g.Dobroslava Parage koji govori u Splitu ponovno nakon 22 godine, 9. svibnja 2014:

KAKVA JE TO FIFA KOJA NAM BRANI HRVATSKI POZDRAV!

Očito je da netko ne želi nogometnu afirmaciju hrvatske momčadi na svjetskome prvenstvu. Jer nema drugog razloga ako se jednoga od najboljih hrvatskih nogometaša kažnjava zabranom neigranja u Brazilu. Nema drugoga razloga za takvu drastičnu kaznu jednome sjajnome hrvatskom nogometašu Šimuniću, i to uz novčanu kaznu od 30.000 franaka. Ali nije u pitanju samo taj FIFIN sud nego su u pitanju domaći neprijatelji slobode hrvatskoga naroda u vlastitoj domovini Hrvatskoj. I eto skoro da su Hrvatima zabranili i poznati nogometni dres sa crveno bijelim kockama hrvatskoga grba. Pa nije valjda i to ustaško jer su i oni imali isti grb i istu zastavu i istu himnu.

A tko su ti koji su odmah kažnjavali nogometaša Šimunića ako nisu ovi koji u 2014. godini stvaraju nekakvu "antifašističku ligu" u Hrvatskoj, kao i oni koji za hrvatske novce u Zagrebu u svojoj srpskoj novini "Novostima" prijete najpopularnijem hrvatskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu odsijecanjem glave sa srpom i čekićem. I na to sve vladajući režim mudro šuti. Njih nije briga za hrvatske živote u Hrvatskoj od strane četničkih koljačkih dželata. A samo da je netko od Hrvata pokazao takvu prijetnju jednome Srbinu u Hrvatskoj digla bi se na noge cijela vladajuća Kukuriku koalicija.

Umrlo dvoje teško pretučenih hrvatskih povratnika u BiH

Fra Željko Brkić: Ne očekujte zaštitu

Prema navodima fra Željka Brkića iz samostana Kraljeve Sutjeske 74-godišnji Nikola Crepulja koji je zadobio ozljede opasne za život, umro je u županijskoj bolnici u Zenici, dok je njegova sestra 79-godišnja Marica Kristić umrla u staračkom domu u koji je premještena nakon bolničkog liječenja.

Županijski državni odvjetnik naložio je obdukciju njihovih tijela da bi se utvrdio uzrok smrti. Fra Željko Brkić izrazio je očekivanje da će počinitelj biti primjereno kažnjen no dodao je da je brutalni napad poruka svim povratnicima da ne mogu očekivati zaštitu.

Hercegovački Bleiburg kod Stoca: Spomen na 10.000 žrtava pobijenih poslije bleiburške tragedije

Neposredno nakon rata, osobito poslije Bleiburške tragedije, na tisuće sudionika Križnoga puta našega naroda dovodili su iz smjera Mostara, kao i mnoge nevine ljude, na ovaj »sud« u Stolac i tu im u montiranu procesu s lažnim svjedocima presuđivali i potom ih masakrirali. Prema dosadašnjim istraživanjima njihov se broj penje na oko 10.000.

Svjedoci konačno otkriše šokantna svjedočanstva o mučenju žena i djevojaka u raznim narodnim nošnjama, osobito s područja zapadne Hercegovine, zatim nekolicine nepoznatih franjevaca i drugih svećenika. U novije se vrijeme došlo i do podataka o ubojstvu petorice franjevaca nad jednom jamom u blizini Stoca.

I ove godine će se, u subotu 17. svibnja, s početkom u 18.00 održati sveta misa za brojne žrtve toga nemilog događaja. Predvodit će je i na njoj propovijedati fra Miljenko Stojić, povjerenik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij u Mostarsko-duvanjskoj te Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Prije toga, u 17.30, započet će svibanjska pobožnost Gospi.

KAKO SU ANTIFAŠISTI 'OSLOBAĐALI' ZAGREB I ZAGREBČANE OD ŽIVOTA I IMOVINE

Bez da ga je itko prozvao, on je izustio i slijedeće: „Antifašistički borci, mrtvi i živi, simbol su slobode i otpora, a svoje živote žrtvovali su za Domovinu i oslobođenje od nacifašističkih okupatora i endehazijskog terora“. To je izvalio čovjek koji ide na mise i moli Boga. Je li moguće da osoba na takvoim položaju i takvog ugleda ne zna kako su ti antifašistički borci „oslobađali“ Zagreb i Zagrebčane od njihovog dostojanstva, imovine i života?

Povijesnih dokumenata koji o tome svjedoče ima u izobilju. Ovaj put prisjetimo se samo nekih od njih. Čitajući stara svjedočanstva čovjek se mora upitati: Što se to dogodi s ljudskim umom da je spreman svom bratu ili sestri učiniti tako nešto?

NOĆ STRAVE NA REBRU

„Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: „Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!“ Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.

Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrčući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.

Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najed¬nom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio.Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani.

„PODSLJEMENSKA ZONA“ PUNA GROBOVA

Dana 10. maja nakon što je svršila borba, između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pri-stupilo se radu na pokapanju lješina i strvina, kojih je bilo mnogo,te su predstav-ljale opasnost po zdravlje tamošnjeg stanovništva, kao i stanovništva Zagreba.

Sve lješine i strvine su pokopane na prikladnim mjestima uz prethodnu dez-infekciju krečnim mliekom, kaporitom i lyzolom u propisno duboke jarke, te propisno zagrnute zemljom.

MILI BUDAKU POKAZALI SILOVANU I UBIJENU KĆER

UBIJALI SIROČAD

ŽIVIM LJUDIMA VADILI SRCA, JETRE I MATERNICE

Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i neko vrijeme liječio se je na psihijatriji. „Lajbek diviziji“ pripisuje se ubojstvo oko 15 000 nedužnih ljudi do kolovoza 1945. godine kada je raspuštena. Do danas nitko od tih zlikovaca nije odgovarao za svoja zlodjela. Također ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.

Bilo bi dobro da se oni kojima će pasti na um „svečano obilježavanje 70. obljetnice oslobođenja Zagreba“ sljedeće godine, sjete na te užasne činjenice o „osloboditeljima“, da ne organiziraju „svečane akademije“ u čast zvjerskim ubojicama, nego da smognu snage i ispričaju se žrtvama. Političari bi opet trebali paziti kakve riječi koriste kada govore o čudovišnim ubojicama na čelu s „drugom Titom“.

Ante Čavka

Najezda Osmanlija razorila katoličku i hrvatsku Bosnu

Ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, Ivan od Paližne, inače prior Vrane (Vranskog priorata Viteškog reda svetog Ivana Jeruzalemskog) 1387. godine se priključio hrvatskim ustašama u oslobađanju hrvatskih banovina od ugarskog utjecaja. Najveću potporu dali su mu prijatelji, slavni bosanski kralj Stjepan Tvrtko i veliki vojvoda Hrvoje Vukšić Hrvatinić. Planovi kralja Tvrtka nisu bili da ovlada krunom svetog Stjepana niti je bio zainteresiran za ugarsko kraljevstvo, već je s banom Ivanom od Paližne htio objediniti sve hrvatske zemlje od Drave do Jadrana. Do 1390. godine zagospodario je Tvrtko od Velebita do Kotora i proglasio se kraljem i gospodarom Hrvatske i Dalmacije.

Pogibijom slavnog hrvatskog bana Ivana od Paližne 1391. godine kod Vrane i smrću hrvatsko-bosanskog kralja Stjepana Tvrtka iste godine nestalo je hrvatskih snaga za ujedinjenje hrvatskog kraljevstva i prekida svake sveze s ugarskom krunom svetog Stjepana. Nakon smrti kralja Stjepana Tvrtka bosansko kraljevstvo nagrizao je sa sjevera hrvatsko-ugarski kralj Žigmund osvojivši sjeverne dijelove kraljevstva (županiju Usoru), a protukralj Ladislav s juga je vratio u hrvatsko-ugarsko kraljevstvo istočnu Hrvatsku i Dalmaciju.

Dok su Mlečani otkidali komad po komad južnog dijela hrvatskog kraljevstva, nesloga između hrvatskih velikaša se nastavila. Žigmund je ponovo stavio pod vlast hrvatsko-ugarske krune sve oblasti bosanskog kraljevstva, izuzev županije Bosne, te ih je dao na upravljanje svojim odanim velikašima. Bivši kralj bosanskog kraljevstva Stjepan Ostoja, herceg Hrvoje Vukšić i velikaš Sandalj Hranić nezadovoljni raspodjelom novih utjecaja i moći kralja Žigmunda obratili su se za pomoć Turcima u borbi protiv svoje „braće“, hrvatsko-ugarskih velikaša. Od tog „poziva u pomoć“ 1413. godine hrvatske zemlje, rastrgane međusobnim neslogama svojih velikaša, osim sve moćnije Venecije dobivaju novog neprijatelja s istoka, Osmanlijsko Carstvo.

Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. godine i vladavine njegovog zeta Alberta V. iz obitelji Habsburga, ponovo je nastupio građanski rat za krunu svetog Stjepana, ovog puta između kraljice Elizabete, supruge Alberta V. i poljskoga kralja Vladislava. U njemu su se hrvatski velikaši ponovo podijelili u dvije sukobljene strane dok su Turci sve više prodirali na zapad. U tom kaotičnom razdoblju svakako treba istaknuti hrvatskog junaka, beogradskog kapetana Ivana Talovca, jednog od uglednih hrvatskih velikaša iz obitelji Talovac (njegov brat Matko je u to vrijeme bio slavonski ban) koji je 1440. godine obranio grad Beograd, uporište hrvatskog kraljevstva, nanijevši sultanu Muratu II. velike gubitke.

Poslije propasti Raške uslijedio je i definitivni pad bosanskog kraljevstva 1463. godine. Sultan Muhamed II. vrlo lako je osvojio Bosnu, Usoru i Donje krajeve, nešto kasnije i Hercegovinu, osnovavši bosanski pašaluk. Zarobio je 100.000 žitelja, među kojima i kralja Stjepana Tomaševića kojega je osudio na smrt. Sultan Muhamed II. odveo je sužanjstvo trideset tisuća hrvatskih mladića koji su postali njegovi najodaniji janjičari. Među odvedenim su bili i polubrat i polusestra Stjepana Tomaševića, djeca Katarine Kosače, žene kralja Stjepana Tomaša Kotromanovića, Žigmund i Katarina. Oboje potencijalnih nasljednika krune bosanskog kraljevstva Turci su prisilno poturčili. Posljednja bosanska kraljica blažena Katarina Kosača kraljevu krunu, žezlo i sve simbole kraljevstva odnijela je u Vatikan. U svojoj oporuci je napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u naslijeđe ako se vrate na katoličku vjeru, a ako ne onda svoje zemlje ostavlja Svetoj Stolici. Njezina kći, princeza Katarina umrla je kao Tahiri Hanuma, a princ Žigmund kao Ishak sandžak beg od Karasija.

Oko 150.000 Hrvata katolika je turskim osvajanjem bosanskog kraljevstva izbjeglo u Hrvatsku, kao i desetke tisuća u Austriju, Bačku i Baranju, dok je hrvatski bogumilski puk prešao na islamsku vjeru i ostao u Bosni. Onaj malobrojni katolički hrvatski puk koji je ostao u Bosni svoju opstojnost našao je u potpori franjevaca koji su cijelo vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini ostali djelovati u svojoj provinciji Bosni Srebrenoj. Zahvaljujući upravo tom monarškom propovjedničkom i prosjačkom redu svetog Franje Asiškog hrvatski narod i katolička vjera nisu se u potpunosti ugasili u jezgri hrvatskih Dinaraca, u kolijevci hrvatske povijesti, Bosni.

Zadnji veliki hrvatski junak koji je koliko-toliko uspijevao odolijevati turskom osvajanju hrvatskih zemalja bio je vitez od Rodosa (ranije zvan Viteški red hospitala svetog Ivana Jeruzalemskog, a danas Malteški red), Bartol Grabarski (Petar Berislavić). Petar Berislavić bio je vranski prior, biskup, a od 1513. godine i hrvatski ban. Ovaj hrvatski vitez uspijevao je za vrijeme svog banovanja sačuvati Jajačku banovinu, tada krajnji bedem hrvatskog kraljevstva i više puta poraziti Turke na bojnome polju. Svakako je najvrjednija njegova pobjeda 16. srpnja 1513. godine kada je do nogu potukao Turke kod Dubice koji su provalili u Pounje. Ban Berislavić odolijevao je s hrabrim hrvatskim junacima raspadu hrvatskog kraljevstva ne dobivši pomoć ni od jednog kršćanskog europskog vladara pa ni od tadašnjeg hrvatsko – ugarskog kralja Ludovika II. I tada su se Hrvati mogli pouzdati samo u Papu i Svetu Stolicu. Za vrijeme slavnog pape Lava X. (Leona X.) 12. prosinca 1519. godine je skradinski biskup Toma Niger (Crnić), izaslanik bana Berislavića, dobio od Pape svesrdnu pomoć u novcu i hrani. Istom prigodom Papa je pred svojim stožernicima imenovao hrvatskog bana Petra Berislavića za kardinala, a izaslaniku biskupu Nigeru je svečano izjavio: „Sinko, pođi i pozdravi svoga bana i sav hrvatski narod! I javi svima: Glavar Katoličke Crkve ne će dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva.“ (http://www.ivan merz.hr/sabrana-djela/clanci/Papa-Rim/PR-Katolican)

Zagreb je 1945. "oslobođen" od hrvatstva!

Prošlo je 69 godina od okupacije glavnog grada svih Hrvata

Ne zločinac, nego megazločinac i špic genocidaš Drugoga svjetskog rata, koji je u zločinačkoj reprezentaciji zauzeo špic 9. mjesto po odgovornosti za 1.172.000 žrtava. Bio sam prisutan na dva takva tužna skupa. Na prostoru ispred HNK, i nekoliko stotina metara ili cigar duvana dalje, na Trgu bana Jelačića, u prostorijama Zbora udruga Hrvatski ratni veterani. Ispred HNK se već tradicionalno rasklimavaju i pripremaju za skidanje, za Zagreb i za Hrvatsku, sramne metalne zločinačke ploče, u narodu već opjevane. Maršalova ploča rasklimana, potrgo je vjetar sa Sljemena.

Optužene su političke elite, da ovu zemlju drže u raljama prošlosti, s Titom kao najvećim ubojicom i simbolom najvećeg genocida i gubitka u narodnoj povijesti. Kosti pobijenih ne poznaju strah, nego samo čuđenje prema potomcima koji drže ovaj sramni Trg maršala Tite. Rijetko doživljeni takav govor, popraćen dugačkim pljeskom, održan je, sat vremena kasnije, u samom središtu Zagreba, koje središte su još 1965. godine s visokog nebodera zasuli letci, kojima su današnji govornik i njegovi nacionalno svijesni i hrabri prijatelji obavještavali narod, da Zagreb 8. svibnja nije oslobođen nego da je pao. Uslijedila je robija na kojoj se još više upoznao sa svom hrvatskom tragičnošću, hrvatskim mučenicima i stotinama hrvatskih Mandela.

" Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja" (Aleksandar Ranković, Politika, 1951.). Od toga je 95 posto bilo Hrvata; bilo branitelja, bilo pristaša, bilo uspješnika u raznim područjima života. Hrvatska pomirba da. Ali nema pomirbe bez iznošenja potpune istine i isprike. Narode, oprosti! Bili smo prevareni ideologijom... Nismo za skidanje glava. Ali lustracijom se moraju ukloniti sa svih javnih funkcija nositelji jugokomunističkog totalitarnog sustava. Savez domoljubnih stranaka i udruga da. Ali da te domoljubne družbe vode čiste i prave hrvatske snage, a ne bivši jugopartijaši i milicajci, koji su klicali tito-partija, i od staljinista postali turbokapitalisti.

Može li Srbija u EU s pištoljima, noževima i kokardama!?

Na ovo buđenje javnog četničkog okupljanja hrvatski političari šute, kao – to se njih ne tiče. Nekima od njih (poput Vesne Pusić) navodno je najvažnije da pomognu Srbiji da što prije uđe u Europsku uniju, s četnicima, dakako. Srbi inače vrište kad netko poput jednog nogometaša poviče "Za dom", ili pak kad čuju da Marko Perković Thompson pjeva domoljubne pjesme. A to da oni svake godine, pa tako i ove, slave Dražu Mihailovića, podižu mu spomenike i drugo, to je i za naše političare posve normalno. A ne bi trebalo biti.

Naime, sve što su srpski četnici željeli prikazati, prikazali su za vrijeme obrambenom hrvatskog Domovinskoga rata. Čudi nas također da se na buđenje četnika u Srbiji ne javljaju ni članovi SUBNOR-a, odnosno bivši partizani, iliti lijevi ekstremisti. Svi šute, a četnici se – pripremaju!

Sportski arbitražni sud u Lausannei (CAS) potvrdio kaznu Šimuniću

Ti isti koji nas osuđuju su ti koji su i doveli do oba svjetska rata, koji su i stvorili krvavu Jugoslaviju jednu i drugu. Oni su stvorili ustaški pokret jer im je trebao i doveli ga do stanja između čekića i nakovnja jer smo htjeli svoju državu koju su nam oteli prije skoro tisuću godina, jer smo vjerni katolički narod odani obitelji i Domu.

Ovo je veliki izazov za sve nas domoljube da dignemo glas protiv jednoumlja koje hara svijetom stvarajući roblje od ljudi koji samo žele živjeti svoj život.

Šef HČSP-a tužio ravnateljicu Jasenovca

Općinski sud u Kutini, kojemu je tužba podnesena, pozvao je Jovičić kao okrivljenicu na ročište 9. lipnja, pod prijetnjom prisilnog privođenja. U zaglavlju poziva kao tužitelj navodi se i Općinsko državno odvjetništvo u Kutini.

Šef HČSP-a tužio ravnateljicu kojoj je prijetio

Općinski sud u Kutini, kojemu je tužba podnesena, pozvao je Jovičić kao “okrivljenicu” na ročište 9. lipnja, pod prijetnjom prisilnog privođenja. Pritom zapanjuje da se u zaglavlju poziva kao “tužitelj” navodi Općinsko državno odvjetništvo u Kutini.

Fotografija metka

Istodobno s tom porukom, Nataša Jovičić primila je još jednu, anonimnu, na kojoj je fotografija puščanoga metka. Pošiljatelja te fotografije policija nije pronašla. Miljkovu poruku kutinsko odvjetništvo nije procijenilo kaznenim djelom prijetnje, nego je Miljka samo prekršajno prijavilo. Općinska tužiteljica u Kutini Marija Rukavina odbacila je kaznenu prijavu usprkos tome što je u obrazloženju svoje odluke konstatirala da Miljak “vrlo tendenciozno poziva na linč i njen kraj”.

“Laži i glasine”

Iz Općinskog suda u Kutini objasnili su nam da je omaškom kao tužitelj naznačeno Odvjetništvo u Kutini umjesto privatnog tužitelja Miljka.

HČSP slavi 10. travnja i surađuje s HDZ-om

Na obilježavanju 10. travnja, Miljak je rekao: “… nitko tko sebe smatra Hrvatom nema se pravo odricati Nezavisne države Hrvatske”.

Od Bleiburga do Ljubuškog - Svjedočenja preživjelih

Ovu iznimno vrijednu knjigu, koja govori o stradanju Ljubušaka tijekom II. svjetskog rata i poraća, predstavili su mr. sc. Radoslav Dodig i mr. sc. Ante Paponja, kao i sam autor. Na kraju predstavljanja nazočnima se obratio i Mostarsko-duvanjski biskup msgr. Ratko Perić.

-Imajući u vidu ukupan broj žrtava u općini Ljubuški, nameće se zaključak kako ovaj narod i njegove demografske gubitke u II. svjetskom ratu i poraću možemo usporediti sa olovkom kojoj je „ciljano iščupana srčika“ – naglasio je Dodig, zahvaljujući Čuvalu na iznimnom trudu uloženom na očuvanju od zaborava cijelog niza ljudskih sudbina.

-Prvi je plan britanski pokušaj puča Lorković-Vokić, koji je trebao dovesti do sukoba Hrvata s njemačkim postrojbama i velikim žrtvama s hrvatske strane. Drugi je plan ulazak Rusa na prostor Hrvatske i primjena plana kakav su proveli tada u istočnoj Njemačkoj. Kao što znamo, ta dva plana nisu uspjela, ali je uspio treći. Riječ je naravno o Bleiburškoj tragediji i mnogobrojnim križnim putovima koji su nakon toga uslijedili – istaknuo je Paponja.

Prilikom predstavljanja ove vrijedne knjige posjetitelji su imali priliku vidjeti zdjelicu/porciju - uspomenu na Križnom putu pok. Stanka Čotića, čija se obitelj pobrinula da posuda iz Zagreba stigne za ovu prigodu u Ljubuški.

Prokletstvo hrvatskih kostiju

Prokletstvo hrvatskih kostura?! Kao nijemi svjedici ustaju iz masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije i drugdje - ustaju i optužuju....! Činjenice (kao dokazi) koje još nisu istrunule na veliku žalost njihovih ono još malo živućih ubojica ali i brojnih im živućih ideoloških sljedbenika.

I to kosti Hrvata, ili kako ih po svijetu ocrniše “najgenocidnijeg naroda” i “koji je počinio najokrutnije zločine u Europi” za vrijeme Drugog svjetskog rata ili kako se na engleskom jeziku naziva – WW II.

Prije nekoliko godina komemorirajući fašističke žrtve pred Šaranovom jamom u Liki, jedan bivši političar, ex predsjednik reče “istina mi ovdje nemamo kosti, ali mi znamo iz priča da je ovdje na najbrutalniji način ubijeno oko sto tisuća Nehrvata”.

Izgleda da hrvatske kosti, ili kosti Hrvata nose u sebi neko prokletsatvo da ne mogu lako istrunuti, kao kosti drugih naroda, ne mogu se lako “integrisati” sa zemljom kao što su se “integrisale”kosti žrtava neke druge nacionalnosti s područja ex Jugoslavije.

Ali zato je po cijelom svijetu izvršena beskrupulozna agresija laži protiv hrvatskog naroda koji nikada u svojoj povijesti nije osvajao tuđe države i teritorije pod svojim barjakom, samo se branio od bezbrojnih nasrtaja na svoju svetu zemlju, nasrtaja sve do dan danas, a još uvijek smo okruženi strvinarskim politikama koje vrebaju na svaki metar hrvatskog zemljišta, a posebno hrvatskog Jadranskog mora.

Srpskoj i jugokomunističkoj historiografiji ne smije se ni najmanje vjerovati, ni partikularno ni u globalu. Sva dosadašnja nepristrana istraživanja pokazuju da je od svih južnoslavenskih naroda najveći i najbrutalniji holokaust doživio upravo hrvatski narod, holokaust od kojeg se ni do dan danas nije demografski oporavio.

Kao istinoljubivi ljudi, dužnost nam je imati pietet prema svakoj, apsolutno prema svakoj žrtvi bez obzira na njenu nacionalnu, konfesionalnu ili rasnu pripadnost. Po onom pravilu tko spasi jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet, ali i tko ubije jednog čovjeka kao da je pogubio cijeli svijet.

Mjesec svibanj u Hrvatskoj je mjesec hrvatskih kostiju koje su posijane na sve strane, (kao kosti milijuna američkih bizona) a iza svake kosti, ne zaboravimo, stajala je strašna ljudska tragedija. Tragedija pojedinca, tragedija obitelji i tragedija cijelog naroda.

Biskup Bogović: Došlo je vrijeme da se prestane lagati o događajima u Srbu

– Ja nisam forenzičar, nego biskup i povjesničar, pa na sve ovo gledam kao na cjelinu. Jako je dobro da smo došli do jame u koju su bačeni nedužni civili prije 73 godine – kaže biskup Bogović.

– Trebamo se najprije pitati zašto nam je trebalo toliko vremena. Zašto se neke jame i dalje ne otvaraju? Teško je danas zamisliti kako su nedužne civile krvnici gurali i bacali u smrt kroz ovo usko grotlo. Ni na jednoj od lubanja nema prostrijelnih rana. To, nažalost, potvrđuje sumnju da su bacani živi – navodi biskup.

Biskup Bogović drži kako se ne smije i dalje “prodavati magla”.

Prije devet godina umro je i posljednji iz roda Ivezića, Dane Ivezić, pa je nakon njegove smrti ostalo bolno svjedočenje o okolnostima egzekucije sedam članova njegove obitelji i još 30 duša njegovih rođaka.

Posebno je bolan bio dio svjedočanstva u kojem navodi kako su žrtve tjerali do jame, naredili djedu Luki Iveziću, guslaru, da gusli i pjeva uz gusle u koloni na smrt osuđenih sedam muževa.

Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkog slatko a od slatkog gorko.

Istina za koju će se Hrvati boriti!

Nedopustivo je da glavna ulica u Odžaku nosi ime jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća te da se ime Josipa Broza Tita ističe se na nazivima ulica i trgova diljem naše Domovine.

Sjednici su prisustvovali glavni tajnik Odjela Niko Marušić, voditelji službi Odjela, Miljenko Stojić, Pero Kožul, Vice Nižić, Velimir Mabić, Nikola Koncul te Marica Hrnkaš predsjednica HKD Napredak iz Odžaka i povratnik iz Švicarske Ilija Ivelj. Na sjednici je zaključeno kako Hrvati BiH nisu zaboravili mjesta stradanja nevinih hrvatskih vojnika, rodoljuba i domoljuba, rođaka i djedova koje je jugokomunistička vladavina s Josipom Brozom Titom na čelu mučki bestijalno poubijala nakon Drugog svjetskog rata i koje su tijekom Domovinskog rata počinili agresori na hrvatski Narod u BiH, te tako nevinom hrvatskom krvlju natopila našu hrvatsku zemlju od Neuma do Odžaka.

Na tim mjestima gdje je pogubljeno oko 100 000 osoba istina se i dalje prešućuje, a zločini se ne osuđuju.

Domaćini su istakli da su sretni što će Povjerenstvo uskoro početi s radom čiji će zadatak biti razgovor sa svjedocima, obiteljima žrtava koje raspolažu određenim saznanjima u cilju utvrđivanja lokacija ubijenih hrvatskih vojnika i civila krajem i neposredno nakon službenog završetka Drugog svjetskog te tijekom Domovinskog rata, a potom ekshumacija i dostojno obilježavanje tih grobišta, kao i zasad neidentificiranih lokacija na kojima su pokopane žrtve. Istaknuto je da novo Povjerenstvo neće biti Povjerenstvo za zataškivanje zločina kao što je to slučaj u susjednoj Hrvatskoj nego Povjerenstvo za njihovo otkrivanje.

Župnik župe Odžak don Jakov Filipović istaknuo je teško shvatljiv presedan: „Pogledajte apsurd! Moja crkva i župni stan su upisani u ulici koja nosi ime J.B. Tita, čovjeka čija je vojska u Odžaku napravila stravičan pokolj njemačke i hrvatske vojske te civila. Svjedoci su kazivali da se tada Savu moglo prijeći gazeći s leša na leš. Toliko je bilo žicom povezanih i pobijenih! Meni ne preostaje drugo, pošto se moja župa nalazi na račvanju ulica Brodske i Titove, nego da zatražim da me općinske vlasti upiše na Brodsku b. b., umjesto ove sadašnje zločinca Broza.“

„Ovdje nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom… Neka znaju da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame.“ (Vjesnik, 25. svibnja 1945. godine).

Kakvu poruku šaljemo nazivajući ulice i trgove imenom tog zločinca i diktatora? Da li je demokratska BiH uistinu demokratska ako pred očima imamo navedenu činjenicu da je Tito jedan od 10 najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća? Da li bi u Njemačkoj bilo dopušteno nazivati ulice i trgove po Adolfu Hitleru koji se nalazi na istoj listi na kojoj čitamo ime Josipa Broza Tita pitanje je koje se postavilo na sastanku Odjela u Odžaku.

Na kraju je još jednom ponovljeno i poručeno kako će Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat, sukladno Odluci Predsjedništva HNS-a o njegovu utemeljenju u kojoj stoji da će Odjel štititi interese hrvatskog Naroda gdje god on živio, slijediti politiku HNS-a BiH te dosljedno čuvati jedinstvo svih Hrvata BiH, od Posavine i središnje Bosne do Hercegovine i da nikad neće podržati svađe ili podjele u hrvatskom Narodu.

PRIOPĆENJE POVODOM DANA OKUPACIJE ZAGREBA I OBILJEŽAVANJA 69. OBLJETNICE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE I KRIŽNOGA PUTA HRVATSKOGA NARODA

Bila su to stratišta, mjesta na kojima je preko 200 tisuća osoba na najstrašniji način mučeno, ubijeno i osuđeno na nepostojanje i zaborav. Na ovim mjestima se dogodio zločin, genocid, koji nikada neće prestati boljeti, koji nikada nećemo zaboraviti.

I na svim bezbrojnim mjestima ove strašne tragedije moramo iznijeti istinu da se zločin dogodio u ime ideje stvaranja jugoslavenske komunističke države. Oni koji su takvu državu željeli stvoriti zločinom i komunističkom ideologijom, to su na žalost i uspjeli. Učinili su zlo Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata, ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv jugoslavenske komunističke politike i zločina te je masovno sudjelovala u otporu toj i takvoj zločinačkoj ideologiji. To je bio njihov jedini i najveći grijeh - grijeh koji im krvnici nisu oprostili. To je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesne istine.

Ali, unatoč tom obećanju koje često dajemo, svijet iznova i iznova, olako prelazi preko zla, politika i ideologija koje zazivaju rat, mržnju, isključenje drugih i drukčijih, nasilje…. Često šutimo, ne borimo se protiv zla već u njegovu zametku, neki jer se boje, drugi jer ne prepoznaju zlo, treći jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Nije tako!

Mi smo čuvari sjećanja na patnju ljudi koji počivaju na bezbrojnim stratištima Titovih partizanskih velezločinaca. To smo danas, bit ćemo i ubuduće. Dugujemo sjećanje svakoj pojedinoj osobi koja je od ubilačke komunističke ideologije stradala ovdje kao i na svim sličnim mjestima širom svijeta. Sjećanje je kao štit koji može spriječiti neku buduću tiraniju i nepravdu, neki budući zločin. Neka je sjećanje most koji nas povezuje u dobru i oprostu, ne mač koji traži osvetu. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.

Mi smo odgovorni za budućnost. Mjesta stradanja na Križnim putovima moraju biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se strahote Bleiburga i Križnih putova ikada ponove.

Počastimo uvijek trenutkom tišine, osjećajem poniznosti i poštovanja, ovo Spomen-područje i žrtvu ljudi koji su ovdje i diljem Križnih putova stradali. Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša Domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja, u dostojanstvenoj tišini, kod Bleiburškog spomenika Poginuloj hrvatskoj vojsci, iskreno pokloni svim žrtvama Bleiburga i Križnih putova. Neka im je slava.

Za „Regimentu – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću“

Predsjednik

Tomislav Stockinger

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

JE LI NDH BILA FIKCIJA? – NE, NIJE!

Borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu

Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio u smislu: Dana 10-og travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-og travnja više ne. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu „veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje” (D. Bilandžić) i za koju se „hrvatski narod plebiscitarno izjasnio” (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao 12. travnja 1941. Ivanu Meštroviću „hrvatska država je tu i narod je za nju”, što je potvrdio i konzul SAD-a, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali su ideje slobode preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran sudbinom ruskih dekabrista napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju.

Zbog strahota s Franciškovićem netko mora odgovarati

I premda ima itekako mnogo razloga biti ljut na one koji su ga nepravedno zatočili i mjesecima trovali lijekovima od kojih čovjek ‘postaje biljka’, ne pokazuje ni mrvicu ogorčenja te u medijskim istupima nastupa mirno, samouvjereno i dobrohotno.

No, to što nikoga ne proziva i ne upire prstom, ne znači da treba zaboraviti tko mu je i zbog čega prišio lažnu dijagnozu, tko ga je utamničio, trovao i na najgori mogući monstruozni način pokušao fizički i psihički slomiti.

- Stalno ponavljam da su Milanović, Ostojić i ekipa u stvari samo pijuni, dok je glavna kuhinja u Londonu. Engleska masonerija vlada ovim prostorom, pa zato na Markovu trgu rade što hoće: ne drže se zakona već političkog diktata koji je iznad zakona. Pljačkaju i maltretiraju ljude jer znaju da su zaštićeni od svojih gazda – podvlači dr. Kovačević, te dodaje da je osim pojedinih medija koji su pisali o trpanju zdravih ljudi u ludnicu, Fanciškoviću puno pomogla i Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e..

Ističe potom da Franciškovićev slučaj nije usamljen, već da se prošle godine dogodilo više sličnih skandala. Široj javnosti najpoznatiji su slučajevi prisilnog zatvaranja na psihijatriju supruge osječkog suca Kvesića, potom slučaj pukovnika Hrvatske vojske, Branka Kakarića, koji je posve zdrav prisilno zadržan u Vrapču nakon što je u više navrata izjavio da ministra Ranka Ostojića drži odgovornim za sprečavanje procesuiranja kriminala u humanitarnom razminiranju, te za prijetnje njemu i njegovoj obitelji. Treći najpoznatiji slučaj je Marko Francišković, koji je također priveden i zatvoren nakon što se preko facebooka verbalno prepucavao s ministrom Rankom Ostojićem.

Podsjeća potom da u cijelom skandalu oko zatvaranja zdravog čovjeka u umobolnicu postoji i velika odgovornost ministra Ranka Ostojića. Premda zatvorska bolnica ne spada u njegov djelokrug odgovornosti (već ministra Orsata Miljenića), Ostojić je odgovoran zbog sramotne komunikacije s Franciškovićem, smatra Sarnavka.

- Kad’ odem u mirovinu, morat ću izbaciti televizor, prestati čitati novine i portale jer svaki dan čujem za novi užas. Nemam više želudac za to – zaključuje Sarnavka.

- Ne bih davala nikakav komentar – mirno je potpisniku ovih redaka kazala dr. Anica Biško, psihijatrica zatvorske bolnice u Svetošimunskoj.

- Nemojte biti naporni! Budite pristojni – te poklopila slušalicu.

Trinaest godina u titoističkim kazamatima nisu slomili Vinka Vicu Ostojića

Rođeni Hrvat i uvjereni vjernik iz Gospina sela Bijakovića u Međugorju uvijek je nasmijana lica, a posebice od kada se Gospa ukazala u njegovu Međugorju. On živi s Gospinim porukama i posti po dva dana u tjednu cijelo vrijeme. Kao da ga upravo to drži u tako zaista dobrom i veselom stanju njegova duhovnog života za Boga i Hrvatsku. Vinko bi trebao biti primjerom mnogim Hrvatima kojima često dolaze neraspoloženja u svezi svekolikih zbivanja u Hrvatskoj. On vjeruje u punu pobjedu slobodne Hrvatske neovisno do svih poteškoća kao i izdajničkih zloća. On kaže: „Hrvati su sa svojim Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem duboko zabrazdili našu Hrvatsku koju više nitko ne će moći nikada uništiti. Nastavit će Hrvatska živjeti slobodna kroz sljedeća duga stoljeća još više, kada je mogla izdržati tolika stoljeća tuđinskih dominacija, unijaštva kao i zajedništva kroz jugokomunističko 'bratstvo i jedinstvo'.“

No, Vinko je proživljavao svekoliku tragediju NDH i njezinih branitelja do kraja rata kada je ta voljena Država morala pasti. Slijedile su strašne nove tragedije hrvatskoga naroda, a posebice branitelja NDH koji su se predali Englezima. No, Vinko nije bio na Bleiburškom polju. Vidjevši situaciju, napustio je kolonu koja se povlačila iz domovine i kao takav bio uhićen i strpan u logor Prečko u Zagrebu odakle je nastavljen Vinkov Križni put po domovini Hrvatskoj s tisućama drugih zarobljenika. Upravo neki od tih hrvatskih mučenika pišu i u najnovijem broju glasila „Hrvatski domobran“ od siječnja 2014. godine o tim stravičnim događajima. Tjerali su ih titoističko-četnički banditi po Hrvatskoj od grada do grada, bose i gole, kroz hrvatska sela sve dok nisu izumirali od tih patnji. Ubijali su ih kao rimsko roblje gdje su god stigli i htjeli. O tome pišu istinite događaje Vinkovi supatnici Vlado Brčić, Ivo Dobranić i Marko Hrkać u spomenutome glasilu koje bi trebali pročitati svi pripadnici mlađih naraštaja.

Nakon dugih robijanja uspio je ilegalno u mjesecu rujnu 1965. pobjeći u Njemačku i našao se u Hrvatskom narodnom odboru Branimira Jelića. U Njemačkoj je dočekao i Domovinski rat i slobodnu RH. Napisao je poznatu potresnu knjigu pod naslovom „Križni put Hrvata patnika“ koja čini jedan povijesni mozaik hrvatske genocidne sudbine za vrijeme jugokomunističke vladavine. Vinko živi devedesetu godinu sa svojim veselim hrvatskim domoljubnim optimizmom i vjerom u konačnu sretnu budućnost hrvatskoga naroda u svojoj slobodnoj domovini i državi Hrvatskoj. On je zahvalan i drugoj mu domovini Njemačkoj s kojom bi Hrvatska trebala nastaviti svoje veliko prijateljstvo jer je to zemlja u kojoj živi blizu pola milijuna Hrvata. Možemo samo zaželjeti velikom hrvatskom domoljubu Vinku Vici Ostojiću da mu se i dalje ispunjavaju svekolike želje hrvatskoga naroda.

Kazačok

EU se, kao protuprirodna, nedemokratska odnosno oktroirana tvorevina nalazi u škripcu i puca po svim šavovima. Stara je navada u tim slučajevima potražiti ili izmisliti vanjskog neprijatelja ne bi li se pokrpale rupe i stvorilo ljepilo. Jake su indicije kako su inicijalni nemiri bili instruirani i financirani od strane Eurobske Junije (EU). Rusi spominju i dokaze ali obzirom kako su i oni na podiju! U prilog toj tezi idu ubrzani zahtjevi za monolitnom vanjskom politikom, zajedničkom nabavom energenata itd.

Ameri imaju problem. A to je da su dužni više nego Grčka u onoj sintagmi; dužan kao Grčka. Takozvana najjača svjetska ekonomija radi s novcem koji su oteli iz daleke budućnosti a k tome dvije trećine tog novca duguju Kinezima, što je, naravno, u većoj mjeri problem Kineza. I sad to je kao bicikl Ameri ako stanu – padaju (nedavno je svijet svjedočio kako su truli iznutra iako su oni svoje prosvjednike brzo i efikasno utišali). Oni naprosto moraju „izvoziti demokraciju“ a pritom su im kao odredište draže države koje obiluju energentima ili vodom makar ne zaziru ni od tla pogodnog za uzgoj maka i konoplje. Moglo bi se reći: farmeri u duši, motika u srdcu…

Poginulo je šesnaest tisuća (16.000) Hrvata ne bi li odbacili jaram Beograda a onda je skupina prodanih duša na vrat Hrvata nabacila bruxelleski. Omanja skupina maloumnih je pritom pljeskala. I gdje smo sad? Plaćamo članarinu od 600 milijuna eurića a na koljenima izmolimo ni punih 200 a mjerilo uspjeha je; tko je više novca, našeg, hrvatskog novca, izmolio nazad. Čak se otvaraju i škole za molitelje. Jer satrapi iz Komisije se uvrijede ako ih ne molite na propisani način. Promislite malo koja je to svinjarija; mi njima damo čistu „lovu“ isisanu iz i inače anemičnog krvotoka Hrvata a onda moramo dodati još „love“ ne bi li stvorili infrastrukturu (škole sa svim troškovima, profesore, „autsorsirane čistilice“, itd.) za školovanje „molitelja“ kojima zatim treba plaća i stolac i grijanje i što sve ne.

No, vraćam se na kazačok. Uostalom ako Amerima pridržavamo pravo da teroriziraju svijet pod egidom zaštite svojih interesa elementarno poštenje zahtjeva da isto tako budemo tolerantni prema bilo čijem terorizmu ako je opravdan zaštitom interesa. Mala crtica za kraj, za nagradu što vojnici iz Hrvatske (jer sram me napisati Hrvatska vojska) pomažu u teroriziranju svjetske sirotinje dobili smo od gazda par kamiončića za koje je pisalo kako su se pokazali neprikladni u kamenitom Afganistanu jer su propadali u tlo čim bi napustili cestu (vrlo su težki) pa eto s nestrpljenjem očekujem da ih naši, pardon, generali iz Hrvatske uključe u neku vojnu vježbu u Slavoniji.

IME ZLOČINCA TITA NA KAZALIŠNOM TRGU NAJBOLJI JE ODRAZ VLADAJUĆE GARNITURE

Koordinatorica "Kruga za trg" Maja Runje istaknula je pred nekoliko stotina ljudi kako ostaju pri zahtjevu da se Titovo ime ukloni iz svih javnih prostora u Zagrebu i Hrvatskoj. Za njih 8. svibnja 1945. nije dan pobjede, mira i demokracije, kao što je to bio za građane Zapadne Europe, već dan poraza zbog dolaska na vlast totalitarističkog režima u tadašnjoj Jugoslaviji.

Književnik Hrvoje Hitrec smatra da to pitanje treba riješiti Hrvatski sabor, a ne Gradska skupština. Kazao je kako je svjestan da to neće uspjeti sadašnji saziv Sabora, te ustvrdio da je "ovoj vlasti vrijeme na izmaku".

Član inicijative Ante Beljo optužio je Bandića da u "jutarnjim satima štuje blaženog Alojzija Stepinca, a poslijepodne nosi Titovu petokraku".

Prosvjednici su nosili natpise "Uklonite zločinca s Kazališnog trga", "Onaj koji odobrava zločin je zločinac", "Trg zločinca Tita", 'I ja sam ga volio dok nisam saznao da je zločinac' te transparent s natpisom "Olujom do Hrvatske, lustracijom do slobode".

U blizini Srba ekshumirano 30-ak osoba, ubijenih u ljeto 1941.

Dok se ne obavi kriminalistička obrada po nalogu suda i Državnog odvjetništva, nitko od mjerodavnih ne želi reći tko su žrtve, a tko počinitelji zločina, pa ni ministar branitelja Predrag Matić.

-Sve ukazuje da je riječ o članovima obitelji Ivezić - rekao je pomoćnik ministra Ivan Gruić i dodao da će se to sigurno moći reći tek nakon provedene obrade i potvrde identiteta nekih žrtava.

Gospićki biskup Mile Bogović, koji je danas također bio na Dabinu vrhu, ocijenio je da se upravo zato u Srbu ne bi trebalo okupljati i slaviti ustanak 27. srpnja.

Inače, više od 70 godina stare posmrtne ostatke žrtava iz duboke jame iznijeli su speleolozi Hrvatske gorske službe spašavanja.

Ima li Hrvata dostojnog tog imena, a da mu ne poteku suze na pogled ovog komunističkog zločina!

BORIS LALOVAC - JUBILARNI DESETI SRBIN U 'HRVATSKOJ' VLADI

Ovo je, vjerujemo, apsolutni rekord u udjelu Srba u hrvatskoj vladi od kada iste postoje. Toliki udjel Srba u najvišem izvršnom tijelu na ovim prostorima je postojao ni u vijećima ZAVNOH-a, Narodne fronte, Narodne Republike Hrvatske, Socijalističke Republike Hrvatske i sličnih institucija od 1941. godine na ovamo.

Srbi su danas činjenično vladajuća klasa u Hrvatskoj, i to više nego što su to bili ikada u povijesti.

KRUG ZA TRG

Građanska inicijativa za Hrvatsku bez totalitarističke simbolike u javnim prostorima

UKLONIMO MARŠALA TITU IZ ZAGREBA I HRVATSKE

Dođimo svi

u četvrtak 8. svibnja 2014. u 11 sati

na tužnu obljetnicu uspostave jugoslavenske komunističke diktature

pred Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Govornici:

dr. sc. Jure Zovko

Zvonimir Hodak, odvjetnik

Hrvoje Hitrec, književnik

Glazba:

Klapa Prijatelji

Bez čišćenja i dekomunizacije Hrvatske nema napretka

KAD HRVATSKA TELEVIZIJA GLUMI NARODNU MILICIJU

Dok se ja tako za računalima pripremam za svakodnevni rad i razmišljam što danas zanimljivoga odraditi na Hrvatskom Nacionalnom Krugovalu Ustanici, kako probuditi uspavanu naciju da se zauzme za sebe... prebirem po mislima, tekstovima i povijesti uz naravno jutarnji vojnički doručak, kavu i cigaretu kad li... onaj ružni zvuk interfona rastjera misli i ideju...

ZA DOM SPREMNI!

NEKA SVATKO ZNADE!

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Dr. Ante Pavelić

Vodeći svjetski znanstvenik (ateist) tvrdi: Bog zaista postoji

Profesor Flew je bio idol svim svjetskim ateistima, a njegove debate s religioznim znanstvenicima bile su omiljeni program ateistima diljem svijeta. Veliki uspon ateizma u suvremenom svijetu doveo je do formiranja brojnih klubova ateista, a ikona svakog od tih klubova bio je prof dr. Anthony Flew. A onda se dogodilo nešto neočekivano, šokantno ...

(Prvo pitanje): "Gospodine Flew, ja u rucim držim Bibliju. Gdje je nastala ova knjiga? "

Onda mu je religiozni znanstvenik prigovorio: "U ovoj knjizi se nalazi informacija, što znači da je knjiga nastala u umu pisca, a ne u tiskari. Slažete li se? "

A onda je uslijedilo pitanje na koje dr. Flew nije znao odgovoriti:

Dugotrajna šutNJa dr. Flewa bila je šokantna za njegove ateističke simpatizere, pa je razgovor skrenut na drugu temu, a spomenuto pitanje ostalo je neodgovoreno.

I tako su činjenice odvele najpoznatijeg svjetskog ateistu do zaključka koji je iznio na konferenciji za tisak koja će izazvati pravi potres u velikom dijelu znanstvene zajednice. Pred brojnim kamerama dr. Flew je izjavio:

Šok je bio potpun. Nevjerica nije silazila s lica i usana vojske svjetskih ateista.

Ali, kao što smo svjedoci da u ovom svijetu postoji ona strana koja agresivno prikazuje svjetlost kao tamu, crno kao bijelo, a slatko gorko, tako je nastavljena agresivna kampanja u brojnim medijima kako dr. Flew nije izjavio da je postao religiozan, kako ga "religiozni fanatici pogrešno interpretiraju "i kako je ateizam jedini pravi put u životu.

U svojoj knjizi dr. Flew, kao maestralni filozof i logičar, pokazuje kako je najpoznatiji svjetski evolucionist, Dr. Richard Dawkins, potpuno pogrešno objasnio fenomene u prirodi, i zloupotrijebio svoj utjecaj kao profesor biologije na Oksfordskom sveučilištu. Knjiga dalje obrađuje i druga pitanja u vezi s odnosom znanosti i religije, i znanosti i ateizma, i predstavlja pravi udžbenik zdrave logike i jednostavnog znanstvenog razmišljanja.

Razvoj znanosti bacio je novo svjetlo na bezbrojna čuda prirode koja potvrđuju tvrdnju da je ovaj svijet stvoren te kako nije mogao nastati slučajno, kako tvrdi suvremena teorija evolucije. Arheologija, geologija, astronomija i druge znanstvene discipline pokazale su kako postoji potpuni sklad između suvremenih znanstvenih otkrića i izvješća danih u Bibliji. Tvorac ne samo kako je stvorio ovaj svijet, već je čovjeku dao jasne upute za kvalitetan i uspješan život, zapisan u Bibliji.

Tako je govorio Zvonko Bušić...

Kako nadvladati činjenicu vlastite smrtnosti?!

OKTOPODSKI DUH TITOVŠTINE

Poznati američki povjesničar R.J.Rumel u svojoj knjizi „Ubojica preko vlasti“ je Tita smjestio na deveto mjesto najvećih ubojica u povijesti, jer je pomoću vlasti i u doba rata i mira pobio 1.700.000 ljudi. Kada bi se količina ubijenih ljudi sravnjavala s brojem ukupnih stanovnika, tada bi Tito bio veći ubojica i od Staljina koji je ubio 42.miliona gradjana.

Tko je Tito?

Supruga Emica Ivana Krajačića je isto tako svjedočila kako je njen muž imao nalog da odmah po dolasku u Zagreb 1937.god. ubije tadašnjeg Tita, ali ga je on poštedio i oba su pobjegla, te izbjegla sigurnu smrt od obavještajnih službi.

Medjutim ma tko on osobno bio, Tito predstavlja najvećeg zločinca za hrvatski narod, jer je ubio više od pola milijuna Hrvata nakon svršetka rata, bez sudjenja i osude koje bi počivale na demokratskoj proceduri. Danas titoisti stalno naglašavaju kako treba svakog branitelja voditi na sud koji je osumlječen, a pri tome još i danas oni slave Tita i one partizane koji su tolike stotine tisuća Hrvata pobili. Njima se to okrutno razbojstvo oprašta I to je demokracija i pravna država.

Najnoviji plan „Hobotnice“

JUGOKOMUNISTIČKE TOLJAGE U JASENOVCU!

Ova vladajuća Kukuriku klika RH ne mari ni za kakve druge tvrdnje osim onih koje su izmišljali na branitelje NDH u ratu. Njima ništa ne znače toliki svjedoci kao što je komunistički sekretar Ante Ciliga, koji je bio prve dvije godine jasenovački stanovnik. Ili toliki brojni drugi koji su navedeni u knjigama o Jasenovcu, kao što su to najnovije objavljene knjige gospodina Mladena Ivezića koji u detalje na stotinama stranica iznaša podatke o tim jasenovačkim žrtvama u knjizi "Jasenovačke brojke" i tek izišloj "Titov Jasenovac". Na sreću konačno se odlučila grupa hrvatskih znanstvenika sa dr. Stjepanom Razumom organizirati jedno istražno tijelo na hrvatskoj i međunarodnoj razini o stvarnim žrtvama Jasenovca koje bi trebali podržati svi istinoljubivi Hrvati kako bi jednom i zauvijek začepili žvale jugokomunističkim lažovima toljagašima, koji su zabranili bleiburške hrvatske žrtve a sipaju laži o Jasenovcu i to upravo danas na dan smrti njihova ideologa jednoga od deset najvećih zločinaca XX stoljeća po svim međunarodnim ocjenama.

No najvjerojatnija je istina o Titi ona koju je objavio bečki Bild nakon njegove smrti da je Tito vanbračno dijete Slovenke Marije koja je bila kmetica na imanju mađarsko hrvatskoga grofa Erdedyja i kako je Tito vanbračno dijete koje je Marija rodila u Sloveniji kod njegova bake gdje je bio kao dijete prvih dana. Zatim da su Mariju udali za kmeta Franju Broza koji je radio na istome feudu s kojim je kasnije rodila više braće i sestara za koje Tito nikada nije mario. On je prezirao i svojega očuha Franju tvrdeći da je bio pijanica. Svi Titini podaci govore o njemu kao o vanbračnome djetetu, a takva djeca često u rođenoj majci na vide pravu ženu. Tito gazi sve žene. S prvom ženom u Svetome Trojstvu imao je troje djece koja su mu pomrla od gladi kada se on ženio s Ruskinjom Pelagijom u Rusiji, kao i svim kasnijim takozvanim Titinim ženama sve do Jovanke Budisavljević.

Pobjeda razuma i istine

Pravi razlog je bio atavistički pojam nekadašnjeg 'verbalnog delikta' prokušanog komunističkog sredstva korištenog za obračun s nepoćudnim osobama etiketiranim kao 'državni neprijatelji'! Sve u svemu, umjesto kaznene prijave Marko Francišković dobio je liječničku potvrdu da je lud pa je strpan u ludnicu kako bi se njegovo političko zatočenje prikazalo humanim postupkom u interesu njegova zdravlja i 'zaštite okoliša'. Uistinu, komunistički morbidno!?

Potpuno zdrav, i mentalno i fizički, Marko Francišković je 'atraktivno' uhićen pa zatočen u psihijatrijskoj bolnici s veoma podozrivim liječničkim (kvazi)nalazom za kojeg je danas utvrđeno da je u cijelosti lažan, izmišljen ili podlo smišljen ako hoćete. Temeljem tog lažnog, dakako i u svakoj, iole demokratskoj zemlji, pravno kažnjivog dokumenta prisilno je kljukan s veoma agresivnim lijekovima-antidepresivima itekako opasnim po psihu zdrava čovjeka. Nije li to zločinački pokušaj trovanja zdravog čovjeka dobro poznat iz doba Stepinčeva tužitelja Jakova Blaževića odnosno Titinog komunizma!? Tko je onda 'lud' u ovoj zemlji? Pa, mnogima je danas od vladajuće garniture u ovoj zemlji potrebna barem psiho-terapija obzirom na to gdje su kroz ove 2,5 godine svojom 'ludom-šizofrenom politikom' doveli hrvatsku državu i hrvatski narod.

Sasvim očito, nešto je trulo u državi Hrvatskoj

Hrvati moraju utvrditi istinu o Jasenovcu!

Ulazimo u Europsku uniju i red je da o Jasenovcu i tim žrtvama bude utvrđena istina. U vrijeme Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina na zagrebačkoj televiziji je bio prikazan zapisnički svezak iz Jasenovca i rečeno je kako je u njemu upisano 18.600 svih koji su prošli kroz taj logor.

Još je napisana jedna knjiga pod naslovom "Ogoljela laž logora Jasenovac" koju su napisali Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, a izdana je od strane tvrtke Publisher u nakladi Emila Čića, koji je ujedno i urednik ove knjige. U toj se knjizi mogu jasno vidjeti svekolike laži o stradanjima u ovom logoru Jasenovcu. Ova se knjiga može kupiti u knjižari na Kaptolu, a izdata je u Zagrebu 2008. godine.

Dočim Ivica Brkljačić izjavljuje: "Dok sam bio zapovjednik logora Jasenovac, od 29. ožujka 1943. do 30. travnja 1944. nije se smjelo ni tući, a kamoli ubijati logoraše".

Znači da se i sada laže cijeloj javnosti. I dokle će nas obmanjivati s tim monstruoznim brojem žrtava Jasenovca.

Logor Jasenovac je za ono cijelo vrijeme rata bio pod kontrolom Crvenog križa iz Švicarske i drugih ratnih kontrolnih institucija. Pa kako bi bilo moguće pobiti tolike tisuće kojima da se ne zna za grobove. A koliko je poznato da Jasenovac nije posjedovao nikakve krematorije za spaljivanje.

Povjesničar dr. Stjepan Razum: "U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama - mi povjesničari to ćemo i dokazati!"

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su 'pojedine mučionice' u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to 'mučionice' i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

Ivica Marijačić

Hrvatski tjednik

Dr. Stjepan Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!

Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića 'Drugačija povijest' rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Nema zaokreta, treba samo reći istinu

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Ustanova Jasenovac barata s 81.000 stradalih, ali bez podataka o stratištu

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Srpski zločini nad Hrvatima i prije uspostave NDH

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Srpska manjina i dalje u službi potkopavanja vlastite domovine Hrvatske

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Goldstein upao u kolotečinu lijeve opcije

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Za dom, spremni jedan od najljepših pozdrava

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

NDH nije bila ni fašistička ni nacistička

Uvaženi uredniče Hrvatskog lista - tjednika!

I čudno je da nitko od ovih hvalospjevaca ne spomenu Borićeve podvale u tome Listu-Tjedniku, koje urednik svjesno ili nesvjesno dopušta i prešućuje, prema onoj poznatoj "Ako napadate NDH, Pavelića i Ustaše, obnovitelje NDH, onda možete pisati što vas volja!"

Savjet Slobodne Hrvatske

Nije Frljićima stalo do mafijaške žrtve obitelji Zec

Nekadašnji bogoslovi napuštajući to spremajuće zvanje, nasrnu na sve vrijednosti onih koje napuste, a imamo takvih primjera kojima postane neprijatelj nesuđeno zvanje kako ovoga Olivera Frljića tako i kod nekih Jelena kolumnistica da su htjele biti časne sestre i eto otišle k vragu u vlastitoj zemlji i narodu. I po srijedi je lova koje ima na pretek kada treba klevetati i blatiti borbu hrvatskoga naroda za svoja prava kroz stoljeća, posebice nakon trpanja u "balkansku ljubav" kako bi rekao Milan Bandić, koji želi pod tim nazivom organizirati svoju političku stranku. Tako su Frljići za svoje balkanske antihrvatske promidžbe izabrali upravo djetinju žrtvu djevojčice Aleksandre Zec. I sada sa njom bezobrazno tamburaju protiv četiri stotine i dvoje (402) hrvatske djece koja su nastradala od jugočetničke srpske agresije u njihovoj hrvatskoj domovini.

Nije im bilo dovoljno likvidirati sjekirom po glavi direktora Ine Stjepana Đurekovića koji nije bio nikakav ustaša nego su likvidirali i njegova mladog sirotog sina Damira u dalekoj Kanadi. I gdje su Frljići za ta i takva snimanja.

BOJ KOJI JE ZADAO SMRTNI UDARAC ČETNICIMA POVIJESNO PREŠUĆEN OD KOMUNISTIČKIH VLASTI

Sadašnje neojugoslavenske vlasti u Hrvatskoj odmah su po dolasku na vlast prije cca. dvije godine, kao jednu od prvih odluka koje su donijeli, ukinuli saborsko pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom. Neovisno o toj sramotnoj odluci najvišeg hrvatskog predstavničkog tijela koja negira najveću tragediju hrvatskoga naroda, u kojoj je ubijen veći broj Hrvata nego li u čitavoj njegovoj povijesti zajedno, organizatori i Hrvati iz domovinske i iseljene Hrvatske nastavljaju obilježavati ovu obljetnicu stradanja naših predaka. Tako će u Bleiburg hodočasnike i ove godine sa autobusnog kolodvora u Zagrebu besplatno voziti autobusi.

Prešućena bitka koja je zadala smrtni udarac četnicima

Bitka na Lijevča polju odvijala se od 30.03. do 10.04.1945. g. kraj Banje Luke, a protagonisti su bili, s jedne strane, ustaške postrojbe NDH s oko 28 000 bojovnika, i, s druge strane, Jugoslavenska kraljevska vojska u otadžbini tj. četnici, s oko 17 000 vojnika. Bitka je završila potpunim porazom četnika i pokazuje kako oni nisu bili uništeni od strane Titovih partizana, kako se to ovi vole hvaliti, nakon bitke na Neretvi. Snagama NDH zapovijedao je general Vladimir Metikoš, a četničkim vojvoda Pavle Đurišić. Bitka je završila potpunim porazom četnika. Njihovi gubitci procijenjeni su na oko 7000 mrtvih i ranjenih, 5000 zarobljenih i još toliko onih koji su dezertirali. Same brojke zaslužuju da se bitka historijski i znanstveno obradi i valorizira. One pokazuju da četnici nisu uništeni od strane Titovih partizana nakon bitke na Neretvi. Štoviše, broj stradalih četnika vrlo je sličan u objema navedenim bitkama. Zašto je boj na Lijevča polju bio sve ove godine i desetljeća obavijen velom tajne, nije teško pretpostaviti. Da je ishod bitke kojim slučajem bio drukčiji, vjerojatno se to ne bi dogodilo znajući koliki su prikriveni velikosrpski povjesničari u komunizmu krojili što će se i kako učiti i podučavati u jugoslavenskim školama i institutima. No pođimo redom i doznajmo što se sve zbivalo po do sada dostupnim podatcima.

Četničke kokarde zamijenjene zvijezdama petokrakama

Kakve su bile daljnje četničke namjere, nije sa sigurnošću utvrđeno budući kako postoji nekoliko inačica priče. Ustaški su emigranti nakon rata tvrdili kako su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što ga napuste Nijemci), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao „snažna antifašistička vojska" s kojom moraju računati. S druge pak strane partizanski izvori kažu kako je Draža Mihajlović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne „antifašistički ustanak". Đurišič to nije prihvatio te mu je otkazao poslušnost i započeo pokret svojih snaga prema Sloveniji. Treći, četnički izvori, tvrde da je Draža Mihajlović naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je, međutim, kako su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevča polju, nedaleko Banje Luke.

Hrvatski generali

Dana 02. travnja general Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao je četnike nedaleko Dolina i u poludnevnoj ih borbi odbacio s istog prostora. Tom prigodom ustaše su zarobile četničkog oficira kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom te je dao ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande o planiranom četničkom napadu i zauzimanju Bosanske Gradiške.

Ustaškim snagama prešlo pet tisuća crnogorskih četnika

Izgradnjom bunkera upravljao je opkoparski dopukovnik Josić. U bunkerima je bila smještena domobranska 2. bojna 4. lovaćkog zdruga. Svaki bunker bio je naoružan dvama minobacačima i jednom teškom strojnicom, a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na raskrižjima cesta prema Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima, bili su dodatno ojačani s po jednim protuoklopnim topom. Na 40 km duljine ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvije pješačke bojne i smjestili se uz cestu prema Razboju. General Pavlović postavio je jedan oklopni sklop ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima, a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. Treću bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare. Glavnina bitke počela se odigravati 5. travnja, u dva sata poslije ponoći, kada četnici započinju frontalni napad na bunkere te ih obasipaju ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i minobacača. Domobrani u bunkerima pričekali su da im se četnici približe na dovoljnu blizinu, a potom su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova, što je stvorilo velike gubitke četnicima i unijelo pomutnju u njihove redove. To je potrajalo cijeli dan te se nastavilo i u narednu noć.

Konačni napad

Četnička bežanija

Četnik Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan."

Opis bitke zasniva se na sjećanju

Opis bitke na Lijevča polju zasniva se najvećim dijelom na sjećanjima ustaških i četničkih emigranata. Pri tom je znakovita i izjava četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića koju je izrekao tijekom svoga suđenja u Beogradu, a prema kojoj je bitka na Lijevča polju za Srbe bila „novo Kosovo polje".

Izvori:

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

Europska unija - pothvat osvajača svijeta

Tko kritički ne govori o hegemonističkom

liberalno-demokratskom globalnom

kapitalizmu, taj neka šuti o nacionalizmu.

(Parafraza Slavoja Žižeka)

- O, neupućeni, neosviješteni Kravatani! Iz povijesti ništa ne naučiste. Pa ni toliko da shvatite da na svijetu postoje samo dva glavna politička pola naroda - narodi osvajači i osvajani narodi. Izvan toga su rijetki narodi u povijesti ostajali po strani. Ako je i bilo takvih naroda, bili su to oni saveznički jednima ili drugima, i oni koji su nekada bili u jednoj, pa su prešli u drugu kategoriju. Ali ako se osvrnete na povijest svijeta, posebno vojnu i političku, lako ćete medu vođama, projektantima EU prepoznati osvajače svijeta. Prepoznat ćete među njima iste one narode koji su tijekom posljednjih dvije tisuće godina bili osvajači: osnivači velikih imperija, kolonizatori, tlačitelji, pljačkaši i izrabljivači, provoditelji genocida i etničkoga i nacionalnoga (narod, etnos je etnogenetski predstupanj nacije), kao i provoditelje svih drugih nasilja i zločina. Prepoznat ćete Albion, Karlovitee, Prekomorce, Nizozemce, Španjolce, Portugalce i Alemane. Kako vidite, i Turci, iako nisu ni europska nacija niti spadaju u zapadnu kulturu, kao povijesno uspješni osvajači nastoje se na svaki način priključiti ostalim osvajačima, ući u EU. S druge, pak, strane vidjet ćete osvajane narode i nacije, žrtve, njihove žrtve, koje je teško sve i nabrojiti, među kojima ste i vi Kravatani. U doba kolonijalizma žrtve su bili i cijeli kontinenti, a suvremeni kolinijalizam / neokolonijalizam to ponavlja. Tako je cijela Latinska, tj. Srednja i Južna Amerika žrtva SAD neokolonijalizma ...

Osvajači su uvijek nalazili izliku, opravdanje za svoje osvajačke pothvate. Ta su opravdanja takoreći uvijek bila takva da donose napredak i boljitak, kulturu i civilizaciju osvojenome. Rijetko je to bilo bez neke civilizacijske legitimacije, kao što je to bio slučaj s mongolskim osvajanjima, koja su bila obični pljačkaški pohod i pustošenja osvojenih naroda. Pače, i sam je Marks opravdavao britansko osvajanje Indije preko britanske Istočnoindijske kompanije razlozima napretka koje to osvajanje, navodno, treba donijeti tamošnjem narodu. (čudan kriterij napretka - Indijci su trebali mijenjati slobodu, dati se u kolonijalno ropstvo u zamjenu za slobodu engleskoga kapitala.). Isto to je činio i J. T. Mill, liberalistička ikona, potičući Veliku Britaniju da osvoji što veći dio Indije. Nekad je opravdanje bilo religijsko, kao ono prevođenja “bezvjeraca” na kršćanstvo ili islam - osvajanja u Amerikama, u Africi, pa i u Aziji; drugi put su to bili razlozi kulture, itd. Međutim, ono što je u svim osvajanjima bila konstanta jest materijalni interes, korist osvajača.

Zagovornici globalizacije, osvajači svijeta, tvorci rekolonizacije svijeta, rado ističu primjere iz povijesti kako bi je prikazali kao nužni povijesni proces što ga nameće razvoj tehnologije i komunikacija, pa spominju velika povijesna carstva kao što su bila ono Aleksandra Velikoga, Rimsko Carstvo, Mongolsko, Britansko, Austijsko, Rusko, Otomansko itd. Ne kažu, međutim, da su sva ta carstva bila hegemonistička, tvorevine osvajača svijeta.

Prema tim kriterijima prednosti, osvajačke nacije nisu ograničene samo na Europu, (kako je to, uz neke izuzetke, bilo u vrijeme kolonijalizma), nego su prisutne na nekoliko kontinenata. Ipak, prema kriteriju posjedovanja količine moći, nisu svi jednako prisutni na svim kontinentima, tako da se osvajači svijeta dijele na one prvoga i one drugoga reda. U prvi red spadaju SAD, kao, za sada, jedini globalni osvajač. Njezine su prednosti ne samo tehnološke i gospodarske, nego i kulturalne i religijske. Naime, SAD je multirasna i multikulturalna, tj. i multinacionalna i polietnička zemlja, pa kao takva sebi prisvaja svjetsku legitimaciju demokratskog i tolerantnog društva kao domovine svih rasa, nacija i jezika, što bi joj trebalo priskrbiti sveopću, planetarnu prihvatljivost tolerantne i demokratske zemlje. Ona se sa svojom moći, koju predstavlja kao rezultat liberalno-demokratskoga društvenoga uređenja, svijetu predstavlja kao uzor, kao obrazac koji bi trebali slijediti i ostali. Tu svoju lažnu legitimaciju za sada uspješno koriste. Kod toga je, međutim, prikrivena činjenica da poluge moći, vlasti i kapitala, drže u svojim rukama WASP-ovci (bijeli Anglosaksonci protestanti), daje to društvo najvećih socijalnih i rasnih razlika, društvo s razmjerno, u postotku, najviše nepismenih i najviše siromašnih, društvo rasnih proturiječnosti itd. No, unatoč njihovim nastojanjima da ostanu jedini, ili bar najmoćniji osvajač koji će kontrolirati i ostale osvajače, rađaju su novi osvajači koji će im uskoro moći parirati istom moći.

Na ostalim kontinentima još se nije izdigla nijedna zemlja u rang osvajača. U Južnoj Americi po moći se izdvaja prvenstveno Brazil, no još uvijek nedovoljno da bi postao osvajač. Ostale zemlje Srednje i Južne Amerike tek se bore da poboljšaju svoj položaj zemalja žrtava osvajača. Tamo su se rase miješale i uprosječile, što je spriječilo stvaranje sposobnih, vodećih bijelih elita. Ta se društva nisu uspjela konstituirati u stabilne i gospodarski uspješne demokracije. Po demografskom i gospodarskom potencijalu jedino bi se Argentina mogla izdići iznad ostalih nacija. Međutim, ona je upravo zato ciljano onemogućavana od anglo-američkih osvajača. Ciljano joj izazivaju društvene krize, ruše joj gospodarstvo i politički je destabiliziraju.

Afrika kao kontinent je podijeljena na arapski i crnački dio, te u malom dijelu na hamitski. Crnački i hamitski dio Afrike potpuno je u statusu objekta osvajača svijeta, u statusu nacija-žrtava. Od arapskih zemalja tek se Egipat, ali uz pomoć i radi interesa zapadnih osvajača, uspio izdići iznad ostalih. Ostale afričke arapske zemlje uzaludno i neuspješno pokušavaju promijeniti svoj podređeni položaj (Libija, Sudan, Alžir, Maroko...). Ostaje još Europa sa svojom specifičnom strukturom rasporeda moći, kao kontinent podijeljen na nacije-osvajače i nacije-žrtve.

Od SAD pokrenuta globalizacija prijetila je, dakle, opasnošću i za bivše europske osvajačke sile da postanu nacije-žrtve te globalizacije. Gospodarska i tehnološka nadmoć SAD zaista je prijetila tom opasnošću. Zato je Europa morala obrambeno reagirati, pa je bivšu Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) najprije pretvorila u Europsku zajednicu (EZ), a zatim i u Europsku uniju (EU). Kako ju je američka globalizacija više pritiskala i marginalizirala, tako je ona postajala sve svjesnija da mora, kao poredak neoliberalne demokracije, prihvatiti igru; zato se stvara EU kao kontinentska, regionalna unutar planetarna globalizacije, kao svojevrsna velika priča, meta-naracija kao zatajeno dijete postmoderne. Strah od marginalizacije to je veći zbog pojave novih aktualnih i potencijalnih osvajača svijeta, kako sam naprijed rekao. No strah od EU bi bio neopravdan, pače, ona bi bila poželjna da to nije projekt, da joj nisu pokretači upravo spomenuti europski osvajači svijeta, koji ovom globalizacijom u globalizaciji ne nastavljaju svoju staru osvajačku politiku na novi način, rekolonizaciju u novim uvjetima. Naime, razvoj EU je stalni proces centralizacije i unitarizacije u kojima stari osvajači jačaju svoje hegemonističke pozicije. Jer, Europa je jedinstvena samo kao zemljopisni pojam. Po svim drugim kriterijima ona je rascijepljena. Europu čine tri velike jezično-narodnosne skupine: germanska, slavenska i romanska te još nekoliko drugih, manjih. Te su skupine opet podijeljene po svojim kulturama, jeziku, teritorijima i povijesti, pa svaka ima svoju nacionalnu individualnost. I identitet. Centralizirana i unitarizirana Europa bi poništila tu nacionalnu individualnost i nacionalni identitet.

Zar nije s druge strane ta Europa tijekom povijesti kolonizirala takoreći cijeli svijet? Zar nije rušila carstva i kraljevstva, zar nije osvajala i sebi podvrgavala narode po cijelom svijetu? Zar nije oduzimala slobodu narodima diljem svijeta? Zar nije tlačila i eksploatirala narode diljem svijeta? Zar svoje bogatsvo nije izgradila na pljački i eksploataciji ostaloga svijeta? Da, to je istina Europe, to je ta druga, tamna strana medalje, to crno lice Europe. Dakako, kad se protivite ulasku u EU, vi se protivite onoj drugoj, a ne onoj prvoj Europi.

Globalizacija i EU u vas i u teoriji i u političkoj praksi dobivaju razne interpretacije sve od posvemašnjeg nijekanja do posvemašnje potpore. Uglavnom, vlast ih odobrava, a narod osuđuje. Često nije ni lako razabrati što je tu neartikulirana pobuna, a što racionalna analiza uzroka i posljedica njihove pojave i vlasti. Uglavnom, kapital i vlast ih odobravaju, a narod i rad ih odbacuju. To je najopćija razdjelnica. Po tome, međutim, ujedno možemo i prosuditi u čijem je interesu globalizacija i EU kao regionalna globalizacija.

Nereformirana šizma je protiv EU i globalizacije, prvo, jer je protiv kapitalizma kao društvenoga sustava, i drugo, jer su antinacijalisti. Oni nisu nacijalisti nego državni nacionalisti, protiv su nacionalne slobode naroda, a za nacionalizam države. Naime, istina je da njihov vođa i idol Tito, kojega u posljednje vrijeme hvale i pozivaju se na nj, (što je njihov glavni argument), ne bi nikad odobrio takve integracije; prvo, iz ideoloških razloga, a drugo, jer je također bio državni nacionalist, i to nacionalist Južnoantije karijerističkoga tipa. On ne bi bio protiv zbog gubljenja nacionalnoga identiteta, nego zbog toga što ne bi nikome prepustio svoj diktatorski položaj.

Neprosvjećeni su nacijalisti, pak, naivci koji smatraju da će ulaskom u EU dijeliti bogatstvo i kulturu s njom, da će pobjeći s Brda, smatraju da je za Kravataniju EU najbolje rješenje. Varaju se: oni će pod maskom nužne regionalne suradnje još više ostati na Brdu. Oni ne shvaćaju da je EU- Europski Unitarizam. To su malodušnici koji nemaju povjerenja u kravatanski narod i smatraju da je sve bolje, da je sve dobro što nas odvaja od Svrabije i Svraba. Kao da mi nemamo drugih neprijatelja osim Svraba. Nama, kao i svakom drugom narodu svaki drugi narod potencijalno je neprijatelj, a poglavito hegemonističke velesile, osvajači svijeta i, posebno, susjedne države. Zar su nam Alpinci manji neprijatelji od Svrabi? Jesu, ali samo zato jer nemaju dovoljno snage da nas ozbiljno ugroze.

Iako sam o tome već govorio kao o projektu osvajača svijeta, ovom prilikom želim još nešto detaljnije i pobliže govoriti o tim motivima i razlozima.

Geopolitički i geoekonomski gledano, svijet je u procesu geopolitičkoga rekonstituiranja. Pošto je nestao, ugasio se bipolarni svijet dvaju blokova - Atlantskog i Varšavskog saveza, zatim SAD kao stanovito vrijeme jedine i dominantne svjetska sile, pod utjecajem globalizacije i djelovanja stalnih geopolitičkih zakona, svijet se rekonstituira u nekoliko blokova i osvajača od kojih su najvažniji. 1. SAD, 2. Japan 3. Rusija i 4. Kina, potencijalno Indija, Brazil i još neke zemlje. Ako ne pristaju na političku, vojnu i geostrašku marginalizaciju, tradicionalni osvajači iz Europe moraju stvoriti geopolitičku, geostratešku i geoekonomsku organizaciju koja će moći parirati ostalima. U novom svjetskom poretku moći i hegemonije novo je i to što se među osvajačima neprijateljstva više ne zasnivaju na ideološkim suprotnostima, nego isključivo na geopolitičkima i geogospodarskima, na borbi za tržišta i prirodne i ljudske resurse.

Ali, kako to rade europski osvajači, kako projektiraju EU? Projektiraju je tako da preslikavaju podjele svijeta i prave razlike među državama tako da uspostavljaju Europu I. i Europu II. (prijedlog Francuske), a obje bi vodio osvjački kondominij sastavljen od Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Taj budući direktorij (za sada se to pokušava postići dobivanjem većega broja glasova, svoje prednosti nastoje osigurati i u ustavu EU, a ubuduće će se to ostvariti i na druge načine), igrat će ulogu globalizatora, a ostale će države biti predmet njihove globalizacije - imat će ulogu globaliziranih država. Sadašnji odnos moći izvan EU samo će se preseliti u EU; pače, još će se i povećati razlika na štetu globaliziranih zemalja.

Iako sofisticirana, politika osvajačkog direktorija je dosta providna. Naime, jasno je da su shvatili da umjesto rata za prevlast u Europi, kao što su to činili u tridesetogodišnjim i stogodišnjim ratovima s mnogo materijalnih i ljudskih žrtava, isplativije je zajednički vladati u tom kondominiju, bez žrtava i uz velike koristi.

Stvaranje EU je paralelan proces s procesom globalizacije. Ustvari, globalizacija u globalizaciji. Međutim, time se pokazuje i sav paradoks EU i globalizacije. Naime, Europa je izgubila globalizacijsku gospodarsku bitku s SAD-om, nije mogla izdržati konkurenciju s SAD-om (SAD drže 57% svjetske gospodarske moći) pa, naoko, poduzimaju antiglobalizacijki korak: ustvari, u mundijalnoj globalizaciji stvaraju regionalnu europsku globalizaciju. EU je, dakle, s gospodarskog stajališta regionalna globalizacija čiji je razlog nastanka gubitak bitke s USA-a, a u perspektivi i s Japanom i Kinom te drugim osvajačima svijeta, a smisao je da kondominiju globalizatora osigura zaštićeno tržište i jeftinu radnu snagu, koju će, usput rečeno, uzimati u ograničenom broju od globaliziranih država.

EU se stoga pokazuje kao novi oblik kolonijalizma. Kao što bivše kolonijalne metropole nisu dopuštale da kolonije imaju industriju koja bi konkurirala industriji metropole, tako su i zemlje članice kondominija izazvale slom industrije u svim postkomunističkim zemljama da im ne bi konkurirale. Drugo, pomoću jeftine radne snage iz novih članica, zemlje gospodarice Europe drže pod kontrolom i na niskoj razini cijenu radne snage i tako povećavaju profite kapitalista.

Osim toga, s obzirom da globalizaciju provodi liberalna demokracija, postavlja se pitanje je li EU demokratski projekt? Zadovoljava li ona tom 2500 godina trajajućem političkom idealu Europe? Nastaje li EU kao demokratska zajednica i na demokratski način? Je li to udruživanje demokratski izražena volja globaliziranih naroda? Ne, na žalost. EU je udruživanje kapitala i političkih elita a ne naroda, a posebno ne rada. Izbori za Europski parlament, na kojima je sudjelovalo svega oko 15% birača, najbolji su dokaz koliko narod podržava EU. Odbacivanje EU na referendumu u Francuskoj i Nizozemskoj, zemljama koje imaju itekako koristi od EU, najbolji je dokaz koliko je to demokratski projekt i komu EU koristi. Bio je to akt bunta demokracije protiv birokracije nacionalnih elita, ali i izraz nacional-šovinizma, šovinizma blagostanja tih nacija, njihovo odbijanje i strah da će ono biti ugroženo zahtjevima novih članica, mahom siromašnih, da participiraju u tom blagostanju.

Politika globalizatora je visoko sofisticirana, što znači da veliku ulogu u njezinoj tehnologiji igra politička psihologija, uključujući i psihologiju masa. Vrijeme od avisa do primanja u članstvo će biti vrijeme masovnoga pranja mozga. Kako se mase pripremaju? Pa, zna se da su siromašni narodi koji su izašli iz diktature frustrirani standardom Zapada, pravnom državom i dr. Jednostavno im se promidžbom stavi u izgled da će ulaskom u EZ s vremenom i sami postići takav standard. Tu je cijela lepeza promidžbenih trikova. Uostalom, djelovanje i učinak toga inženjeringa ste vidjeli i kod predsjedničkih izbora u Kravataniji. Tim psihološkim trikovima mijenjani su svi postkomunistički režimi koji nisu bili po ćudi Zapadu. Vaša je dužnost stoga, da se oduprete toj diktaturi liberalne demokracije i ne dopustite to bestijalno laganje kravatanskom narodu. Europska ideja je predstavljena kao progresivna, vrhovno dobro, kao panaceja. Pripremljena je kao opijum za politički nedorasle narode za visoku politiku.

Drugo, ulaskom u EU Kravatanija trajno gubi pravo na svoj dio Bosne. Kravatanija nije smjela prihvatiti sporazum Teškog Dana, nego podržati pravo kravatanskoga naroda u Bosni na samoopredjeljenje i samoodređenje: želi li kao Herc-Bosna biti u Bosni kao treći entitet ili se pak priključiti Kravataniji. To je prirodno i povijesno pravo svakoga, pa i hrvatskoga, naroda u Bosni na samoodređenje. Politika koja odobrava etničko čišćenje Kravatana u Bosni, kao što je provodi međunarodna zajednica, zločinačka je i antidemokratska politika, pravi zločinački pothvat. Kravatanija pogotovo ne bi smjela prihvaćati mjere eurodirektorija, kako to prihvaća aktualna kravatanska Vlada, da je Herceg-Bosna bila zločinački pothvat, a Republika Svrapska legitimni svrapski entitet, dio svjetskoga političkoga legaliteta. Zato zaista geopolitička realnost zahtijeva od kravatanskog naroda da se slobodno i bez manipulacija izjasni želi li biti dio kojega od integracijskih blokova ili ne. Jer, to je sudbonosna odluka. Teškodanski je sporazum najgori sporazum koji su Kravatani sklopili od 1102. do danas.

Ulaskom u EU Kravatani će biti i razoružani narod. A što to znači, vidjeli ste u Patriotskom ratu. Znači, svjesno se staviti u položaj žrtve. U isto vrijeme Kravatani će se kao vojnici EU morati boriti tamo gdje to budu zahtijevali interesi direktorija. Ponovo gubiti živote za tuđi račun. Jer, nije EU stvorena da bi čuvala suverenitet globaliziranih država, nego da te države kao entiteti ograničenoga suvereniteta služe velikodržavnoj ideji država direktorija.

Zbog niske proizvodnosti vaša roba u inozemstvu nije konkurentna. To je prije svega zbog visokih dotacija i premija koje stranci daju za izvoz svojim proizvođačima. Zato se slobodno europsko tržište za vaše proizvode pokazuje kao utrka žabe i aviona. EU tržište je samo formalno slobodno, jer zbog tih premija, ustavari, nije slobodno, nego protekcionističko.

U isti paket spada i ucjena s tzv. pomirbom sa Svrabijom i Svrabom. Prisiljeni ste svrapskim palikućama i silovateljima obnoviti ili sagraditi kuće, dok se Kravatanima osporavaju prava na sredstva za obnovu. Kravatanima iz Kravatanije. I umjesto da to malo kapitala što ga imate trošite na investicije i otvaranje radnih mjesta, vi ga ulažete u povratak svrapskih palikuća i četnika koji će sutra ponovo dizati ustanak protiv Kravatanije. Zar ste zaboravili da su u posljednjih 100 godina digli pet ustanaka protiv hrvatstva i Hrvatske? Pitate li se ne spada li u pomirenje da vama Svrabija i Karadag isplate milijarde ratne štete? Kravatanija je uzela kredite da bi obnovila što su svrapski i karadaški palikuće uništili, spalili Kravataniju, pa i te kredite mora vraćati. A oni vama ne moraju vraćati ratnu štetu?

Nitko u Kravataniji ne može doći na vlast tko se ne podvrgne volji gospodara Europe, kondominiju - Francuske, Njemačke i V. Britanije, naravno i SAD. Tko se ne podvrgne njihovim interesima, tko nije spreman izdati nacionalne interese! Tako na vlast dolaze predsjednik države, premijeri i političke stranke. Na vlast mogu doći samo revizionističke (eufemizam : reformirane) stranke. Tako je i s aktualnom strankom na vlasti. Da nije dogovorena detuđmanizacija, ni ta stranka ne bi došla na vlast. Došli su na vlast jer je gospodarima trebalo izigrati Kravatane dovodeći im tobože nacionalnu stranku na vlast, ostvarujući im tobože njihove ideale. I tako ih razočarati u same sebe, obezvoljiti ih tako da kažu da se protiv njih, protiv osvajača svijeta, globalizatora ništa ne može. Da se pasiviziraju, da ne izlaze na izbore Kravatani nego sluge osvajača svijeta, pa će tako sluge dobivati izbore. To je soft strategija osvajača svijeta - oduzimanje nade osvojenima. Dakako, sve će biti demokratski legitimirano. Ne bi bilo nimalo čudno da na sljedećim izborima to učine i s nekim donedavno zaista nacionalnim strankama, koje su već pokolebane i dovedene na prag izdajničke pokornosti. Ta je stranka pred povijesnim slomom. Time će konačno kravatanska državnost biti svedena na fikciju, a Kravatani pretvoreni u masu koja će se pojačano odrođavati ...Na radost i veselje “antifašista”. Čak ni Tito, njihov idol, to nikada ne bi dopustio. Imao je toliko samopoštovanja, toliko dostojanstva.

No, kao politička, ta je ideja ujedno i euronacionalistička, pače i šovinistička jer je ona projekt ostvarenje europskoga Nadčovjeka nad europskim “narodićima” (Friedrich List), progresivnih hegemonija velikih nacija nad malim, reakcionarnim koje bi na kraju trebale i nestati (Marks, Engels). Ona je i velikodržavna i velikoeuropska i nacionalna ideja i ocu utemeljitelju liberalizma J. S. Millu, kao i suvremenim liberalima i anacionalistima Ericu J. Hobsbawmu i dr., koji o današnjim globaliziranim nacijama govore kao o “ropskim nacijama”, kao nacijama ili narodima-masi koji nemaju osvajačku sposobnost.

Iz povijesti je poznato da ideje koje u sebi nose dio ili cjelinu istine određenoga vremena, koje predstavljaju duh toga vremena, da se nastoje ostvariti pod svaku cijenu. A ta istina je često ideja moći, ideja snage koju posjeduje određena nacija ili koalicija nacija...A u ideji zajednice europskih naroda svakako da je bilo ideje istine, ali sasvim drukčije nego su je zamišljali spomenuti velikani. Naime, u njoj je zaista bilo religijske istine od političke važnosti, kao istine da su sve europske nacije kršćanske. Međutim, anglikanizam i protestantizam (da ne spominjemo sve njegove denominacije) i pravoslavlje te najradikalnija religijska razlika - islam, dovele su do religijske dehomogenizacije Europe sa značajnim političkim posljedicama. Isto je tako postojala istina o zajedničkoj kulturnoj baštini u velikom dijelu Europe, ali ne u cjelini, jer npr. humanizam i renesansa nisu ozbiljnije zahvatile pravoslavne zemlje, a da i ne govorimo o narodima pod islamom.

A kakva je povijesna sudbina Europskoj uniji?

U biti, EU nije izvorna, povijesna ideja, nositeljica istine kojoj se ni vrijeme ne može oduprijeti, kao što je npr. ideja demokracije, ili može samo u razmjerno dugom razdoblju. Ona nema ni snagu ideološke ideje kao što je konzervativizam, liberalizam, komunizam...Ona je obični politički konstrukt i kao takva neće biti dugovječna. S obzirom da počiva na hegeminističkom konceptu direktorija, taj direktorij će izazivati nezadovoljstvo, kao i u svim drugim zajednicama, koje će prerasti u otpor i pobunu te će nastati europski ratovi razdruživanja. Zaista, zaista vam kažem da će najdalje za nekoliko desetljeća, ako EU bude stvorena kao centralizirana naddržava, Europom harati bespoštedni ratovi razdruživanja. Mnogi narodi već sad, pače i oni koji su tek nedavno u nju ušli, nezadovoljni su i traže izlaz iz EU. Jednakopravnu EU ne će osvajači svijeta, gospodari Europe, a neravnopravnu ne će osvojene nacije.

Vaši se prvaci hvale dobivenim pristupnim pregovorima! Jasno je da ih je Kravatanija morala dobiti kada je pristala na sve ucjene EU i međunarodne zajednice (USA). Pristala je i na to da ta međunarodna zajednica po svom gubernatoru etnički čisti Kravatane u Bosni. Taj gubernator dolazi u Zagreb po odobrenje za čišćenje Kravatana u Bosni, i dobiva ga. Pa kako onda da ne dobije pozitivno mišljenje za pristupne pregovore?

Zaista, zaista vam kažem, ne kao prorok nego kao onaj koji je shvatio poruke povijesti, EU nema budućnosti. Uostalom, na žalost, konstanta je povijesti stalni proces plime osvajanja i oseke oslobođenja naroda. Blago onom tko to shvati, jer će znati izbjeći mnogim zamkama osvajača svijeta.

Ovakvom sluganskom politikom (ponovljena politika trovarsi altro signore (Traže drugoga gospodara) (lat.)) ova vlast dokazuje da ona, kao i njezini prvaci, nisu ni zaslužili državu Kravataniju. Oni će vas dovesti u poziciju da će se vaša djeca rađati u Kravataniji, ali na tuđoj zemlji. Ako vam nisu osigurali klauzulu dostojanstvenoga ulaska, da su bar osigurali klauzulu dostojanstvenoga izlaska - izlaznu klauzulu.

Vi ovu vlast proklinjete, a povijest će je osuditi kao izdajničku.

Osim toga, pri izradi državne inergralne strategije trebate uzeti u obzir da je pogrešnom politikom vaših političkih vođa i prvaka bitno umanjena važnost vašeg geopolitičkog i geostrateškg položaja. Poslije sloma SSSR-a našli ste se u okruženju država članica NATO-a i EU- a i tako prestali biti moguća točka sukoba velesila osvajača svijeta. To je osvajačima svijeta omogućilo da vas ucjenjuje članstvom u tim hegemonističkim organizacijama. No, za slučaj vašeg sukoba sa susjednim državama, to će tretirati kao lokalni simptom, i stat će na stranu vaših neprijatelja, kao i do sad. ...

Jedino tako ustrojena nacionalna, domovinska vojna sila očuvava hrvatski vojni suverenitet kao sržni dio političkog suvereniteta, no ulaskom u NATO prenosi se i taj dio suvereniteta na međunarodni subjekt i tako otuđuje od hrvatskog naroda.

Vaša država je rođena iz krvi naših mučenika: onih iz rata 1941-1945., čija je tragedija dovršena u Olovogradu, onih iz 1971. i onih iz Patriotskoga rata 1990-1995. Iz toga jedinstva volje, žrtve i krvi nastala je suvremena kravatanska država. Zato neka su prokleti oni koji preziru tu mučeničku kravatansku krv! Lažu oni koji kažu da su je stvorili antifašisti; pače, oni su pet godina pucali u kravatansku državu, izdali je i utamničili, držali je 50 godina pod velikosvrapskom čizmom, a zatim vam se ideološkom pretvorbom nametnuli za nove gospodare.

Svjetski, međunarodni poredak moći je uvijek bio takav da, kako reče Tukidid, “veliki narodi rade što hoće, a mali narodi prihvaćaju što moraju”. On je ujedno uvijek bio i uvijek će biti i poredak nasilja i zločina velikih prema malima. Nastojte stoga izbjeći biti žrtvama nasilja i zločina. Nastojte izbjeći činiti zločin i nasilje. Ali, ako budete primorani birati, ne birajte ulogu žrtve. Vjerujte u istinu, a ne u humanističke fraze što ih nasilnici smišljaju, a pismoznanci opravdavaju.

Kod ovakvoga geopolitičkoga stanja, odnosa SAD i EU, komplicira se i položaj Hrvatske i njezinoga odnosa prema jednima i drugima. S kime dijeliti sudbinu, tko je manje zlo i kako izbjeći taj željezni smrtonosni zagrljaj? Jer, ako se bude i dalje produbljivao taj sukob, izbor će se nametnuti silom. Sigurno je, naime, da bi EU, kada ne bi bila represivna i hegemonijalna, bila bolji izbor... Međutim, ipak se mora imati u vidu da se i u jednom i u drugom slučaju radi o osvajačima svijeta.

Na koncu moramo zaključiti: ulazak Kravatanije u EU iako nepoželjan, dapače nepopravljivo štetan, vrlo je vjerojatan. Vjerojatan zato jer pristaje na sve ucjene i rekolonizaciju. No, vi se svejedno uporno borite protiv toga ulaska da vam buduća pokoljenja ne kažu da među svima vama nije bilo ni jednoga mudrog i hrabrog koji bi se tome protivio. Borite se, ne dajte svoga ogrtača nikome. Ne dajte se u klopku globalizacije!

Tako je govorio Otac Domovine

MARKO FRANCIŠKOVIĆ: HRVATSKA I CIJELI SVIJET JESU JEDNA VELIKA LUDNICA U KOJOJ LJUDI NEMAJU SNAGE ZA POBUNU

- Nikakvog rješenja nemaju... ne znam koliko će ovo sve po inerciji trajati, mjere štednje, nezaposlenost, ljudi sve manje, sve skuplje...

ZA SITUACIJU U UKRAJINI KAŽE:

NADALJE KOMENTIRA UBOJSTVA VOĐA DESNOG SEKTORA:

O SVIJETU DANAS

I BILDERBERZIMA?

I mi sad trpimo posljedice odluka takvih struktura ljudi, ako netko nije psihički zdrav, onda je to upravo primjer, ta ekipa ljudi: Soroš...pa taj izraelski premjer Shimon Peres koji je provodio eksperimente na maloj djeci, to je jedan "dobar" primjer: treba ući u svijest tog čovjeka koji je provodio eksperimente na maloj djeci, o posljedicama nuklearnog naoružanja, iz doba hladnog rata. Znači, oni su djecu ozračili, onda ih stave tamo na promatranje, onda ih gledaju, vode bilješke: aha, nakon tjedan dana počela mu je padati kosa, zubi, nakon toliko i toliko takvo stanje, nakn toliko i toliko mrtav... Znači, treba biti potpuno bešćutan, potpuno bešćutan od svake humanosti, povezan sa zlom, da se može takvo nešto raditi, a taj Peres, koji je bio relativno mlad dok je to radio na vlastitoj židovskoj djeci, znači ne niti na arapskoj... Što onda mi možemo očekivati da će prema nama ili prema nekima drugima biti milosrdniji!? Nema šanse. Kroz ovo sve: GMO, zagađenje okoliša, kroz cjepljenja djece,,kroz sve to skupa možemo očekivati, a to se i događa: zlo i loše.

O DRUGOM DOLASKU ISUSA KRISTA

RAZLIKA IZMEĐU ZATVORA I LUDNICE:

A ja kažem: hvala ti Marko!

Gdje slobode sad su dani?

Gdje su Zrinski Frankopani,

Gdje su ona lava dva?

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bilješke:

TEROR

Ovakvim ciframa i znanstveno istraživačkim pokrićima je nakićena cijela knjiga, u kojoj samo dokumenti govore i razotkrivaju veliku protuhrvatsku laž zvanu Jasenovac, a koja laž, od Čerčila do Titovih pionira, je u funkciji proizvodnje genocidne slike o Hrvatima i njihovoj državi koji su, sa svojim geografskim položajem vječita prepreka velikim i malim nemilosrdnim i bezdušnim imperijalistima.

No, htjeli to mnogi ili ne, na sudu istine će se jednoga dana morati suočiti ; opipljivi kosturi i neopipljive brojke. Bacaj to dolje. Možeš je čitati, ali ako je digneš u zrak onda je to veličanje. Baš tako mi je, za žutu knjigu Protokoli sionskih mudraca, sjedeći pored mene na jednom predavanju, naredio čovjek od pera pok. Slavko Brkanić. Držeći predavanje o globalookupaciji, predavač Branimir Petener, bojeći se optužbi za antisemitizam, rasizam i slično nije želio odgovoriti na moje pitanje, vezano uz žutu knjigu koju sam istovremeno podigao u zrak. S njim su se složili i mnogi u dvorani.

No, moj Marko je tu večer bio tužan zbog BIH (Bivše Hrvatske). Kao istinski Starčevićanac i dobar poznavatelj povijesti teško je doživljavao činjenicu da hercegbosanski Hrvati, za ljutu nevolju, trećeentitetskom zaštitom, žele sačuvati svoj potok od presušivanja. Potok, koji je nekada tekao kao rijeka, koja rijeka je imala i svoj mirni rukavac (vjerski rascjep).

Postoji mogućnost, da se mali gedžo Igor Mandić, još u stoljeću sedmom, tamo negdje u stepama današnje Ukrajine, na putu za jug, kao polu pismeni delikvent i slijepi putnik greškom uključio u kolonu dobrih Hrvata, među kojima, do današnjeg dana strši kao nešto strano, jer vuk dlaku mijenja a ćud nikada. Njegova idejna sestra Vedrana Rudan ima isti životni put. Dok su na Pantovčaku i u Banskim dvorima, njihove neočetničko partizanske garniture, oni će na našu žalost, biti stalni gosti kod Ace Stankovića, i u udarnom terminu, s HTV-a širiti govor protuhrvatske mržnje, i na kraju HTV-onanije prostački izjaviti: Meni se za sve živo je.. (Igor Mandić).

Partizani su oteli Vladimira Nazora

O tome daje izvanredno važno svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je napisao i objavio disertaciju »Pjesničko djelo Vladimira Nazora« (1976.), načinio i objavio iscrpnu bibliografiju literature o Vladimiru Nazoru, od prvoga priloga iz 1898. do 1969. godine, bio glavni urednik njegovih »Sabranih djela« u 21 svesku u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (ondašnji JAZU) 1977. godine, priredio nekoliko književnih izložaba o njegovu životu i književnom djelu te izbor iz njegovih djela u četiri sveska za biblioteku »Stoljeća hrvatske književnosti« itd.

Mons. Rittig poslao me Nazorovoj sestri

Tijekom tih tjedana nekoliko sam puta dolazio mons. Rittigu, koji bi me uvijek srdačno primio. Redovito sam k njemu dolazio u sakristiju crkve sv. Marka nakon njegove mise, koju je ondje služio svakoga dana u 9 sati. Potom bi me odveo u svoj stan i zadržao na doručku te smo razgovarali.

Partizani su na silu oteli Nazora

POGLAVNIK

Nad starim dvorom usred glavnog grada

ko plamen vječnog svietla stieg vihori;

u dvoru, blied od neprekidnog rada:

Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,

more Ga brige mnogih podanika,

ipak Mu bdienjem izmučene sjene

sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo

nad uzglavljima ranjenih junakâ;

ko brižan otac izlazi u selo

vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:

sa koliko se boraca On bori,

od kolikih Mu boli srdce pati

i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,

znati, što bješe činio i htio,

a poviest naša s ponosom će reći:

Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Vladimir Nazor

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.

Cijelo poslijepodne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono predvečer dolazi mi susjeda s gornjega kata i kaže mi: Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi… Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, spremila bih mu odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana mogla sam mu poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo četvrtinu od onoga što sam poslala – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prijevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.' Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov 'odlazak', tj. njegovu otmicu.

Komentirajući taj Nazorov prisilni odlazak u partizane, tj. njegovu otmicu, dr. Mihanović kaže: »Naravno, partizanskim komunistima trebalo je jedno takvo ime da njihov pokret zadobije simpatije u narodu. Osim toga, 1942. godine partizanski pokret, a i sami partizani još nisu bili ono što će kasnije postati, kada su daljnjim pojačanjem represivnoga sustava, brojnim ubojstvima, pokoljima i progonima pokazali svoje pravo lice i pravu narav svoga tzv. oslobodilačkoga pokreta, a posebice kad su 1945. silom osvojili vlast.

Umjesto crkvenoga vojni sprovod

Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekla mi: Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati. Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Bila sam sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.'

O cijelom tom razgovoru i njegovu sadržaju odmah sam idućih dana izvijestio mons. Rittiga. U razgovoru mi je on, sa svoje strane, iznio negodovanje zbog načina kako su Nazora sahranili, kako su ga vozali na vojnom lafetu itd. A on nije bio vojna osoba i sigurno je da ne bi prihvatio onakav način sprovoda. Ali komunistima je trebala još i završna manipulacija Nazorom pa su nažalost i od njegove smrti i pogreba napravili paradu i bacanje prašine u oči narodu.«

Sumnja da je Nazor umro od trovanja

Prije već dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti hospitaliziran. Ona mi je u povjerenju rekla: 'Pred zasebnom sobom gdje je Nazor bolovao stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: Dovedite mi sestru! Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.'

»Dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!«

Pripovijedao mi je isusovac p. Stjepan Šimeta koji je, budući da je i sam pisao pjesme, prijateljevao s Nazorom još prije Drugoga svjetskoga rata. Nakon završetka rata susreo je Nazora na Trgu bana Jelačića pa su se srdačno pozdravili i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi. Nazor ga je tada povukao malko na stranu i rekao mu potiho, da ga nitko nije mogao čuti: 'E, moj padre, nismo se mi za ovo borili!'

Dolaskom komunista na vlast godine 1945. brojni hrvatski književnici bili su progonjeni, osuđivani na zatvor, na šutnju, na gubitak građanskih prava itd. Među njima je teško stradao i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da intervenira kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju, i rekao joj: 'Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići, nego će biti bez milosti još strože kažnjen.' Begovićevoj supruzi Danici to je Nazor priopćio kao razlog da nije intervenirao za svoga školskoga druga i prijatelja Milana, jer se bojao takve neumoljive i okrutne odmazde.

Titov Jasenovac

U samome nazivu se jasno vidi na čemu ovaj plemeniti autor radi. On jasno dokazuje da se u Jasenovcu nalazi preko osamdeset tisuća dodatnih imena na popisu kojim žele prikazati hrvatski narod genocidnim narodom. I eto o tome hrvatske znanstvene institucije, kao što je HAZU i ostale, tako bijedno šute, kao da narod NDH nije ovaj isti hrvatski narod. Evo nalaze se pojedinci hrvatski istinoljubi koji žele dokazivati istine o jasenovačkim lažima, kao što je ovaj autor najnovijega djela "Titov Jasenovac". Pa dajmo hrvatski intelektualci svrstajmo se u hrvatska znanstveno-kulturna društva i učinimo jednom da se istinski znanstveno utvrdi prava istina o svim tim jasenovačkim žrtvama. Ni četnici ni partizani nisu imali nikakvih ratnih logora na prostoru NDH na kojemu su ratovali protiv NDH i Hrvata. Zato je red da se istinski od svakoga poštenog Hrvata pozdravi s velikom zahvalnošću neumorni rad gospodina Mladena Ivezića istaknutog pisca ovih istinitih djela koja će prije ili kasnije morati biti potvrđena od strane hrvatskih povijesno znanstvenih institucija, protiv svih laži na hrvatski narod. Oni izmišljaju jasenovačke zločine da bi prikrili četničko jugokomunistički genocid nad hrvatskim narodom, tijekom rata a posebice poslije rata, sve do olujne pobjede Domovinskog rata. Red je da se udruže hrvatski intelektualci za istinito dokazivanje svih ratnih i poratnih stradanja na ovim prostorima.

TKO JE BIO GENERAL DRINJANIN?

Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913., u Humcu kod Ljubuškog u obitelji koja je, kao i velika većina hercegovačkih Hrvata bila siromašna, oskudna i skromna ali vrlo pobožna i čvrsto hrvatska.

Poslije završetka pučke škole u Ljubuškom upisao se u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Gimnaziju nije uspio završiti jer je radi dijeljenja letaka idrugih aktivnosti protiv okupatora bio izbačen i bilo mu je zabranjeno daljnje školovanje na cijelom teritoriju ciganske kraljevine Velike Srbije.

To su bile glavne zasade koje su se u Hercegovini od dolazka Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću, prenosile s koljena na koljeno. Zasade za koje i radi kojih se u tim krajevima vjekovima patilo i umiralo.

Kao da je to uvijek neka normala naše hrvatske sudbine, poslije odlaska turskoga tiranina i maloga predaha pod vladavinom Austrije, u hrvatske krajeve 1918. g. dolazi drugi, puno gori divljak i nasilnik od onoga turskoga. Taj novi “gospodar Hrvatske” je otrcani Srbijanac, dojučerašnji turski rob i gladni prosjak. Nije on Hrvatsku zauzeo ni vojničkom hrabrošću i silom oružja nego ju je na dar dobio od pobjednika u 1. svj. ratu; Engleza i Francuza. Ova 500 godina iza uljudbenoga svieta zaostala bijeda i nevolja, uporabom svih vrsta nasilja kojih bi se i Turci stidjeli, kratkim postupkom pokušava postići ono što Turčin nije uspio u 4 stoljeća, neshvaćajući pritom da će, kako u svom govoru reče Luburić, time prisiliti i one najmirnije da izvade i očiste stare kubure i naoštre zahrđale handžare.

U pjesmi “Ženidba Muje Grabovice” pjesnik za njega kaže: “Bure, sunce i poskoci ljuti klesali su njegov znamen kruti”. Ali, uz buru, sunce i poskoke njegov znamen izklesali su ponajviše velikosrbski zločini.

Njegova otca, mladog, mirnog i poštenog čovjeka, otca četvero dijece, srbski žandari iz čista mira, samo zato što je bio Hrvat, po ciči zimi odvode u Trebinje gdje su ga poslije strašnog mučenja na dan Božića zavezali konopcima, polili vodom i ostavili da se preko noći smrzne.

Pa, ima li igdje zdrav dječak u kojem takav zločin ne bi pobudio i u njegovu dušu zauvijek usadio neugasivi plamen mržnje i osvete ?

Prije nego je pošao u emigraciju svratio je u Trebinje i na grobu svoga otca zkleo da će se svim svojim bićem boriti protiv njegovih ubojica, pa makar ga to stajalo života.

Radi ubojstva njihovog mezimca u Marseillesu Francuzi i Englezi raznim prijetnjama kroz ondašnju Ligu Naroda, preteču današnjih Ujedinjenih Naroda, prisiljavaju mađarske vlasti da logor na Janka Puszti likvidiraju.

Neki ustaše s Janka Puste prebacili su se u logore u Italiji, dok su njih 18, zajedno s Maksom, ostali u Mađarskoj skriveni po Budimpešti i drugim gradovima.

POVRATAK U DOMOVINU

Ali, kako reče u svome govoru na 10. travnja 1968., on i svi drugi koji su se vratili u Domovinu, u onom veselju, u onoj euforiji zaboravili su na bilo kakvu osvetu.

U Hrvatskom Blagaju na Kordunu povampireni četnici počeše klati svoje susjede Hrvate. Među prvima je obitelj mlinara Mraovića s kojim su do jučer sjedili i pili kavu i s čijom djecom su se njihova djeca igrala. O tome ćete po završetku ovog mog govora čuti u njegovom govoru od 10. travnja 1968. godine.

SUKOBI S NIJEMCIMA

Najprije je do sukoba došlo u Novskoj kad su trojica ruskih Kozaka pod njemačkom komandom došli u jedno obližnje selo i silovali neke žene.

Zapovjednik njemačke posade u Novskoj odmah je došao i grubo “naredio” Maksu da ih smjesta oslobodi. Kad je Maks to odbio Njemac mu je bahato doviknuo: “Ja sam komandant Novske!” Na što mu je Maks odgovorio: “Ali ja sam ti komandant od Drave pa sve do Jadranskoga Mora!” i naredio da se zločinci odmah strijeljaju.

Imao sam čast u emigraciji upoznati ustaškog bojnika Jakova Barbarića koji je sudjelovao u toj “Operaciji Vagon” i iz prve ruke čuti kako je izvedena:

Prema dogovoru napravili smo gnjavažu i jedan moj vojnik je je opalio iz samokresa i lakše ranio drugoga. Odmah smo napravili galamu da se puca iz vagona i dok su iznenađeni Nijemci zabezeknuto gledali, jurnuli smo na zapečaćena vrata i odbili ih.

Kad su vidjeli da ih Nijemci neće moći spasiti Dražini “junaci” koji su kod sebe imali pištolje “skrivećki” su spustili na pod.

LIKVIDACIJA “VOJVODE” ĐURIŠIĆA I NJEGOVIH “ĐURIŠLIJA”

Čim je za to saznao Maks se ne obazire na nikakve dogovore nego podiže sve snage pod svojim zapovjedništvom i zajedno s motorizitanim jedinicama generala Vladimira Metikoša juri u susret “vojvodi” i njegovim “Đurišlijama”, palikućama i krvnicima Sandžaka i jugoiztočne Hercegovine.

Evo što kažu srbski izvori kako se odvijala ta bitka;

U noći između 4. i 5. aprila Đurišićeve snage su krenule u proboj prema Kozari, ali bez uspeha. Ovaj neuspeh izazvao je demoralizaciju i rasulo. Ne samo pojedinci već i cele jedinice napuštale su Đurišića i predavale se. “Snage NDH su u trodnevnim borbama potpuno razbile Đurišićevu glavninu”.

Eto, to su glavni razlozi zašto je general Luburić od srbofašista, komunista i, nažalost, nekih Hrvata proglašen ratnimzločincem. Velikosrbski i jugokomunistički mit o raznim Jasenovcima samo je jedna od njihovih starih iztrošenih poštapalica za njihov kukavičluk, njihovu mržnju na sve što je hrvatsko i pokušaj pokrivanja njihovih zločina.

Iako ih je na putu prema Sloveniji bilo svuda naokolo, nitko od Titinih ušljivih “heroja” nije se usudio njegovoj odstupnici približiti ni na 10 km.

Vidjevši što se događa na Bleiburškom Polju, od svih visokih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga jedino on i general Boban se ne predaju, nego se svaki s grupom svojih najpouzdanijih ratnika uz stalne borbe s Titinim četnikopartizanima vraćaju nazad u Domovinu i nastavljaju borbu protiv okupatora..

Dopisnik Nove Hrvatske koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao je u Španjolsku kako bi napisao izvještaj o tom događaju posjetio je i generala Luburića.

Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca.

Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja može biti ustaška u bližoj budućnosti.

Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom koji nam neprijatelji žele staviti na čelo.

Na pitanje novinara - Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrbska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što vam se predbacuje General odgovara; “Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srbski šovinisti, nego Hrvati.

Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No nesmijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac.

Hrvati su išli sa Silama Osovine jer su one pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu.

Na pitanje kakvi su njegovi osobni planovi i da li smrću dra Pavelića nastupa vrieme za njegovu ponovnu političku djelatnost, general kaže: “Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. (...) Ljubim Hrvatsku i previše da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Osobne želje i osjećaje dužni smo podrediti obćoj stvari. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan da, ako je neprihvatljivo ime Poglanika, moje je još više. Ja bih se mogao prati, možda i “oprati” da sam jednostavan vojnik koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću činiti jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer za to snosim odgovornost u svakom pogledu....”.

General Vjekoslav vitez Luburić bio je toliki strah i trepet velikosrbskim opančarima i njihovim komunističkim ortacima da mu se, iako su svi znali gdje je i da do njega nije teško doći, nisu usudili suprostaviti nego su poslali jednog kukavelja i odroda, mizerno nedonošče njegovog bivšeg vojnika, da ga na 20. travnja 1969. g., najprije onesposobi otrovom, a onda iza leđa mučki ubije.

Dugo godina sam bio član Hrvatskog Narodnog Odpora i upoznao tisuće “Odporaša”, iz Europe, Australije, Sjeverne i Južne Amerike, nu nikad od nijednoga od njih nisam čuo da bi izustio i jednu riječ protiv Poglavnika.

Može danas pričati tko što hoće, ali ne može se izbjeći činjenica da je general Vjekoslav “Maks” Luburić pripadao je onoj vrlo rijedkoj i malobrojnoj klasi ljudi kojima je sudbina odredila da sve u svom životu podrede jednoj jedinoj ideji, ideji koja nadilazi sve, pa i sam smisao života . Pripadao je onoj generaciji neustrašivih junaka koji su uvijek i u svako vrieme na oltar svoje Domovine bili spremni položiti svoje živote.

General Vjekoslav Maks Luburić - S nama je! Neka mu je vječna Slava!

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

DOSTA JE LAŽI O JASENOVCU

Osnovat ćemo nevladinu udrugu za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko značajnih djela i rasprava o Jasenovcu, te se razvila i široka novinska raspra o pitanju Jasenovca. Kako postoje manipulatori, mitomani i negatori nekih od tih triju susljednih logora u Jasenovcu, navedeni su povjesničari osjetili potrebu za zajedničkim nastupom u hrvatskoj javnosti u njihovu proučavanju i osvjetljavanju. Tu potrebu osjećaju tim žurnije što je i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske velikosrbski jasenovački mit nazočan još u mnogim hrvatskim, zapravo jugoslavenskim glavama, koje nisu uspjele shvatiti da je njihovo jugoslavenstvo zlouporabila velikosrpska politika. Stvorenim jasenovačkim mitom velikosrbi i jugoslaveni nastojali su ušutkati svako hrvatstvo, a nijekanjem komunističkoga logora u Jasenovcu žele sačuvati svoje povlastice koje su na tuđoj krvi stečene.

Navedeni povjesničari odbacuju unaprijed govor o žrtvama u brojkama, već od vlasti zahtijevaju i sami će raditi na tome, da se žrtve popišu imenom i prezimenom, i to tako da se jasno znade tko je samo prošao kroz logor, a tko je u njemu smrtno stradao. Postojeći popis koji je učinilo Spomen-područje Jasenovac ne razlikuje te dvije skupine žrtava.

Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Petar je čelnik apostolskog zbora a ljubljeni učenik svjedok probadanja boka te otajstva krvi i vode iz Isusova tijela s križa. Ako tijelo onoga koji je tako umro na križu nije više u grobu, nešto se izvanredno događa.

Uočimo različite reakcije njih troje: Marija, koja je bila rodom iz Magdale na Galilejskom jezeru i zato “Magdalena”, izražava svoju bojazan da je netko ukrao Učiteljevo tijelo, Petar još ne zna što bi to trebalo značiti, a ljubljeni učenik koji je u četvrtom evanđelju uzorni vjernik „vidje i povjerova“ (r.8). Njegova ljubav i vjera tako su veliki da mu odjednom postaju jasne Isusove aluzije i nejasne izreke prije Uskrsa. Stigavši na grob Petar i ljubljeni učenik potvrđuju Marijinu vijest da je Isusov grob prazan. Prvi propovjednici ne bi mogli pošteno govoriti da Isus sada živi (usp. Lk 24,5.23; Dj 25,19; Otk 1,17-18) kad bi mu tijelo bilo u grobu ili kad bi oni sami sakrili to tijelo. Njihova vjera u uskrsnuloga koji trajno živi temelji se na svjedočanstvu pouzdanih svjedoka koji su se s njime susreli nakon njegove smrti.

Nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je postao žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Da li On hoda i danas s nama na našim životnim putovima? On koji je vršio i naučavao milosrđe, ljubav, opraštanje, pomirenje, iskrenost, nesebičnost u odnosu na ljudsku braću i sestre. Bog je to potvrdio uskrisivši ga od mrtvih. Prazan grob nije samo znak utjehe i pouzdanja nego i poziv da krenemo u svom vjerničkom življenju Kristovim stopama. Po krštenju smo uključeni u Crkvu koja je tijelo Kristovo, i to tijelo uskrsnulog Krista. Zato je Crkva uskrsna zajednica, uskrsni narod Božji. Snagom Uskrsa poruka o praznom grobu pronosi se kroz povijest Crkve i u životu svakog pojedinog vjernika. Danas sebi posvješćujemo da nas vjera u uskrsnulog Krista čini Crkvom u jednom narodu, biskupiji i župi.

Velika subota

Stojeći pred grobom i promatrajući Krista u grobu čovjek promatra ponajprije samoga sebe usmrćena grijehom i zlom, vlastitim nevjerama. U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje, majka cijele kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom koja označava Kristovu pobjedu nad smrću. U kojoj se odražava snaga Božje ljubavi koja od mrtvog čini živa, iz suhe mladice daje da nikne novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svijetla.

Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je svani trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina.

ŽIVOTNA KUŠNJA

Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije:» Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju?» (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.

Zar to onda nije naša današnja kušnja života i razvoja? To je kušnja smisla, opredjeljenja kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?

Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao «poslušan do smrti, smrti na križu» kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.

BOG TREBA LJUDE

Čitajući ovu njegovu proročansku tvrdnju, upitao sam se:» Zar se to nama već nije dogodilo?» Pokojni sv. Otac, Ivan Pavao II. je upozoravao kako živimo u «kulturi smrti» koja se protivi «kulturi života» u svim postavkama modernog života. Današnji sv. Otac govori o „teroru relativizma“. I jedno i drugo se širi na sve slojeve društva, a pokazuje se kroz nasilje nad životom, kroz geste i čine, kroz riječi i uvrede koje se svakodnevno nanose, posebice onima koji su slabiji, nemoćniji i životno ugroženiji kao što su djeca, pogotovo ona nerođena i starci. Vidi se u našim životima bez ideja i djelovanju bez načela, u našim stavovima da radimo ono „što nam paše“ i da nam nitko, pa ni Bog, ni Krist, ni Crkva, a kamoli župnik ili vsćenik, ne smije govoriti što i kako! To je stvorilo nasilje svukud oko nas tako da je ono toliko ušlo u naš svijet da više nitko i nigdje nije siguran, pa ni u samoj obitelji. Svaki dan čujemo i čitamo o nasilju u školama, u odgojnim zavodima, u javnom životu: svugdje prijetnje, nasilno ponašanje i grube riječi.

Koliko li je takav mentalitet i način života suprotan kršćanstvu, koliko se protivi volji Božjoj, najbolje nam pokazuje Kristov život i primjer. I kada je govorio, nije govorio o silnom Bogu, već o milosrdnom Ocu, nije govorio o kazni, već o praštanju, nije govorio o ljudskoj odgovornosti, već o bratstvu i ljubavi. I to je sam pokazivao. Uze dijete u naručje i reče «jao onome koji mu naudi»; stoji kraj puta i vidi sprovod u kojem jedna žena silno plače, te pita «što se događa». Rekoše mu «to je neka udovica i umri joj nenadano sin jedinac». On joj se približi i veli «ženo ne plači» i vraća joj sina. Ugleda hromog od rođenja i daje mu da hoda, vidi slijepca i otvara mu oči, ugleda gladni narod i daje mu jesti. Zapravo, gdje god je vidio i gdje god se susreo s čovjekom, posebice s bolesnim jadnim, otuđenim, on spremno i spontano reagira, pomaže i upućuje blagu i prijateljsku riječ. I to čini samo iz jednog razloga jer ljubi čovjeka, jer je strastveno zainteresiran da taj čovjek bude sretan, da se raduje životu. Pače veli:» Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu! Što možeš dati kao otkupninu za sebe!» Tako on prvi u ovom svijetu uspostavlja zanimanje za osobe općenito, a za jadne i ugrožene posebno, traži za njih poštivanje, iskazuje im ljubav i osjeća se odgovornim za sreću i radost svakog čovjeka. Eto to je kršćanstvo: usrećiti drugog čovjeka. I još više: tako se služi Bogu! To izvrsno shvaća papa Ivan Pavao II. kad veli:» Čovjek je put Crkve!» Kršćanstvo nije nastalo da bude samo religija, tj. štovanje Boga, već je rođeno iz strastvene ljubavi za čovjekom i njegovom srećom. «Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!» Veli i to: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici!» A to je bit kršćanske ljubavi koju upravo slavimo na Veliki četvrtak kada je Krist svima oprao noge.

I još samo jedno: žrtvovati se za druge «do smrti, smrti na križu» je jedini put sreće i jedini put smislenog života koji dovodi do Boga i potpunog preobraženja! A toga smo svi, i kao Crkva, i kao narod, i kao pojedinci, danas veoma potrebni!

Hrvatska traži svog Orbana

Prvi je pao guverner Središnje mađarske banke Andraš Simor. Ta "stara komunjara" bila je suradnik boljševičkih tajnih službi, da bi devedesetih, toliko puta viđeno u Hrvatskoj, sovjetske gospodare zamijenio europskim, bankarskim. Mađarska je dvije godine prije EU, 2006. godine, zbog Simora i socijalističke vlade, upala u krizu.

“Ciganožder”

Eto srži Orbanova "nedemokratskog" i "protueuropskog" grijeha: U pitanju je novac, ekstraprofit, umotan u civilizacijske prijepore, u problem "europskih vrijednosti", "slobode medija".

Zamislite da je "fašist" Orban prema Romima primijenio Sarkozyjev model "Cigani lete u nebo". Avionom, doduše. Od Orbana ne treba praviti novu ikonu desnice. On je mladi političar koji je, čist od totalitarne prošlosti, u iskrenosti prošao put od liberala do konzervativca. Orban prepoznaje procese u EU, procese novog jednoumlja u kojima, ako se zamjerite bankarima i homoseksualcima, začas postajete fašist. Ne provodi Orban ni nekakvu "desničarsku revoluciju", kako kažu. Orbanov ideal je tragična mađarska 1956. godina za koju je kardinal Mindszenty rekao: “Ovo nije revolucija, ovo je borba za slobodu.”

Vraćen ponos Mađarske

A što ima Hrvatska? Ima "žestoke" promicatelje interesa Hrvatske, od Vesne Pusić, preko Josipovića do ostalih "europejaca" koji Hrvatsko tretiraju kao nužno zlo, kao sredstvo afirmacije "regiona", koji zdušno rade za interese bilo Beograda bilo Londona, kojima je Hrvatska nemjesto koje ne smiju otvoreno prezirati jer im je ipak omogućila da negdje budu predsjednici, ministri, premijeri.

Izdajnik je kuga

Na prolivenoj krvi bratskoj

Riječ je o Veljku Mariću, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina robije, te Borislavu Piličiću koji je u Banja Luci također osuđen na istu kaznu zatvora, od 12 godina( kasnije mu je Vrhovni sud Republike Srpske ipak smanjio kaznu na 10 godina robije!) Zanimljivo je da su Marić i Pilipčić godinama nesmetano putovali u Srbiju i Republiku Srpsku, a da su onda Piličića 2009. uhitili na hrvatsko-slovenskoj granici, a Marića godinu dana kasnije na srpsko-bugarskoj! Prvoga su Slovenci na temelju interpolove potjernice otpremili u Banja Luku, a Srbi Marića u Beograd.

Katica, supruga Borislava Piličića, nam je rekla da se status njezina muža nakon dolaska u Hrvatsku gotovo i nije izmijenio, već je ovdje, u Glini (lani) doživio i teški srčani infarkt, a da (u zatvoru) nema odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. (Nije on Čačić ili Zagorac, kojeg su puštali i kod privatnog stomatologa!) U svome tome nije pomogao ni nedavni javni apel njegova Piličićeva šestogodišnjeg sina Ivana upućenog predsjedniku države Ivi Josipoviću da zbog bolesti oslobodi njegova teško bolesnog oca. Gdje se god javila, veli Katica, nailazila je i nailazi na – zid šutnje. Boji se da njezin suprug ne umre u hrvatskom zatvoru te se s pravom čudi da i pojedini veliki srpski kriminalci imaju bolji tretman od onih koji su branili i obranili Hrvatsku. Slično opet prolazi i supruga Veljka Marića. Malo joj tko pomaže, a i njezin suprug je bolestan, a njihovo troje djece također pita- kad će se vratiti tata?

Zašto hrvatsko pravosuđe ne traži da se preispitaju ove dvije presude (a takvih drugih možda ima i na stotine!?), već se dopušta da hrvatski branitelji "umiru" po zatvorima, dok srpski i ini ratni zločinci slobodno šeću Vukovarom i drugim hrvatskim gradovima?

Naše je pitanje prije svega nadležnim službama u Hrvatskoj: ima li nade da se spase Marić i Piličić? Supruga Piličića nam kaže da je psihičko stanje Borislava iznimno loše, ali da sve čini da mu bude bolje, ali bez nekih većih uspjeha. Sredinom travnja odslužio je polovicu kazne, ali da li to znači da će se nešto ipak i pozitivnoga dogoditi ne zna. Sa svojim malim sinom redovno ga posjećuje (živi u Njemačkoj). Šestogodišnje dijete još ne razumije za što tata toliko pati, te svaki puta sa suzama u očima pita: hoće li uskoro s nama i kući?

Nama ne preostaje ništa drugo nego da i mi pitamo – zašto se adekvatno ne pomogne Borislavu Piličiću, (sjetimo se samo kako je hrvatski branitelj Đuro Brodarac umro u zatvoru, a progonjeni general Bobetko u bolnici) te kada će Veljko Marić iz srpskog biti premješten u neki hrvatski zatvor, ako drugo ne može?

Da, i poglavito nas zanima, što je sa srpskim ratnim zločincima koji slobodno šeću, dok hrvatski branitelji, neopravdano osuđeni, trunu u zatvorima?

ČUVAJTE SE OSVETE HRVATSKIH PRAVEDNIKA!

AMERIČKO NARODNO RJEŠENJE ZA OKUPIRANU HRVATSKU

Radi se o dvije Amerike one washingtoske (imperijalističke) pod kontrolom financijske (walstreetske) i one koja nas zanima, USA naroda koj se nalazi isto kao i ostali narodi u stalnom gušenju svih vrjednosti Bogom kreiranih.

Od 53 farmera-stočara ostao je samo jedann junak naše priče, obitelj Bundy, jer nikada nije prihvatio plaćanje ilegalne taxe za ispašu koju je "izumila" neka federalna organizacija argumentirajući svoj neposluh: "da bi on mogao dugovati jedino svojoj državi Nevadi...".

Washigton je poslao 200 specijalaca naoružanih do zuba da zapljene stoku i tako naplate dug!!!

Kao što znadete u USA svaka država ima legalno pravo organizirati naoružane milicije: Kada se pročulo da federalci vrše nasilje nad obitelji Bundy te narodne milicije su pohitale u pomoć zemljacima pa čak i iz Texasa, Kalifornije...

Federalcima je zagustilo PA SU SE "JUNAČKI" POVUKLI!!!

Skoro pa nevjerojatno, rekli bi da je iz nekog kaubojskog filma: A NE, TO JE ONA PRAVA AMERIKA, ONA KOJA ĆE KONAČNO SVRGNUTI SVJETSKE RATNO FINANCIJSKE IMPERIJALISTE.

Sve najbolje hrvatskim DOMOLJUBIMA!

Ante Čavka

ŠTO JE NAMA HRVATSKA DOMOVINA!?

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

Savezi i sloboda

Pod dojmom Prorokovođinih riječi i prizora s orlom i jarebicom narod se dao u živu raspravu o svojim ciljevima i svojim svrhama, i o tome što mu je činiti da povrati svoju slobodu i svoje dostojanstvo. Time Prorokovođa bi vrlo zadovoljan jer vidje da narod traži svoje ciljeve. Da je spreman za njih na žrtvu. Vidje da narod cijenu životu i smrti izjednačuje, vidje u njega hrabrost i odlučnost. To ga razveseli te otpočne govoriti:

Kad narod s drugim narodom stupa u vezu, on prekoračuje svoje granice. Izlaže se opasnostima raznih gubitaka. U samoći sebe stječete, a drugoga ne gubite. Samo u samoći izbjegavate mnogobrojne opasnosti nesporazuma. Znajte da su narodi otoci, i da se ne dodiruju kopnom, nego samo morem. Zato su njihovi dodiri tako nježni i tako opasni. Tako lažni i tako himbeni kao diplomacija. Njihovo dodirivanje zemljom je nevidljivo. Tamo dolje pod morem gdje se dodiruju, njihova su srca otrovna i neprijateljska. Jedan na drugoga nabacuju se kopljem. Ona jedna jedina grana na kojoj svi sjede njima je nedostupna u spoznaji. Zato je prijateljstvo među narodima pjena morska. Nestvarna i ćudljiva, pa narodi koji na toj pjeni grade svoju sigurnost, u veliku nevolju zalaze. A najgore od svih prijateljstava jest prijateljstvo mnogih ili svih međusobno. Takvo je prijateljstvo najnesigurnije i najpodmuklije, jer jedan drugome ne upozna srce, jer se ono spliće od mnogih nevidljivih urotničkih prijateljstava. Zato prihvatite svoju samoću s veseljem i bez hroptanja, jer i drugi su kao i vi sami. Prijateljstvo među narodima, ustvari, dobro je odmjereno i dobro kontrolirano neprijateljstvo.

Samoća vas uči slobodi: učite se biti slobodni. Neka to bude zapisano na najvišoj ploči vaših zakona, zakona kojih se nikad ne odričite. Ni za kakve druge vrijednosti. Budite slobodni od drugih naroda, ali budite slobodni i jedan od drugoga jer tek tada ćete biti i pripadati zajedničkoj slobodi. Po tome ćete dobiti najvišu vrsnoću i po tome ćete se razlikovati od drugih naroda. Svoju državu, svoju kuću slobode izgradite tako da je i ne osjetite. Što bude nježnija, to će biti dublje u vašem srcu, usrdnije ćete je ljubiti i braniti kao slobodu svoju. I znajte: država nije da vam osigurava sreću ili nesreću: za to se sami morate pobrinuti. Država neka bude budni stražar pred vratima vaše slobode. Zato ne idite u čvrste saveze, jer oni će ti oduzeti slobodu. Neka je tvoja sloboda i tvoja samovlast tvoj vrhovni, posvećeni zakon koji ti, krvlju svojih pravednika, onih koji prvi ustaše, posveti. Saveze sklapaj samo povremeno, one koji ti koriste i nisu protivni tvojoj slobodi odlučivanja. Čuvaj se mnogostranih saveza jer te oni kolektivizmu vraćaju. Smiješ sklapati samo one saveze koji ti potvrđuju tvoju slobodu, iz kojih možeš istupiti kad god zaželiš. Ne sklapaj savez kojim se uklanjaju tvoji stražari ispred vrata tvoje slobode i postavljaju strani. Oni će najprije zanemariti čuvanje tvoje slobode, a zatim će ti svoju nametnuti. Od tvoje kuće slobode s vremenom će napraviti kuću ropstva. Zbog loših saveza tuđinac je i prečesto razarao tvoje dobro djelo. Kad sklopiš savez budi vjeran saveznik, ali ne na svoju štetu. Jer ima i dobrih saveza. Dobar savez ti udvostručuje snagu, a loš udvostručuje tvoju slabost od koje propast dolazi. Zato se stalno podsjećaj, na svakoj sjednici tvoga Skupa, da zbog loših saveza što ih tvoji očevi sklapahu vi gubiste slobodu. Tako oni veliki grijeh protiv sebe napraviše, grijeh koji dugo okajavaste. Ne dopustite više da ikad itko takve saveze u vaše ime sklapa. Prvake koji takve saveze hoće sklopiti maknite s očiju svojih. Budnost i oprez zbog slobode neka vam je stalna družica, najdraža miljenica vaša.

Ne zanosite se ni svjetovnom ni religijskom iluzijom o vladavini dobra na svijetu, o dobrim namjerama i vječnom miru i prijateljstvu među narodima. Ako tako budete mislili i postupali, ponovo ćete izgubiti državu, a s njom i slobodu, ponovo ćete pasti u ropstvo. Koliku pogrješku počiniše tvoji mudri preci kad - da bi se od jednog neprijatelja obranili, Mletaka - s drugim, Osmanlijama, mir i savez sklopiše, darovaše mu dio svoga primorskoga ozemlja i tako tvoje kraljevstvo zavazda osta podijeljeno na dva dijela! Sad to njihovim nasljednicima za ucjenu tebe služi.

Kad s osvajačima sklapate saveze ili ugovore, oni rabe sve moguće trikove, prijevare i podvale samo da vas navedu da potpišete neki sporazum ili ugovor kako njima odgovara. Ne sustežu se ni od ucjena i prisile, ali ni od lažnih obećanja. Služe se taktikom toplo-hladno, sve dok vam ne slome volju i ne potpišete što oni žele. Tako su postupali i kod potpisivanja sporazuma u Danu Teškom. A kad potpišete, oni mijenjaju lice i zauzimaju pozu moralne superiornosti poštenjaka koji poštivaju sve što je ugovoreno i potpisano. Uostalom, zar nije vrhunsko civilizacijsko, pravno i moralno dostignuće načelo pacta sunt servanda!(Ugovori se trebaju poštivati.(lat.)) A ako ne izvršavate tako potpisane ugovore na svoju štetu, oni po svijetu rastrube da ste vi moralni defraudanti, bića niže moralne vrijednosti, lažljivci i prevrtljivci prema kojima je legitimno primijeniti svaku vrstu sile, pa i nasilja.

I tako bi i prođe i dvadeset osmi dan učenja Ispravnoga puta.

PROGLAS HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI

Teritorijalna cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja, koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.

U sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo (zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.

Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od 18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske adrese, u raznim varijantama.

Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!

NEZNANI GROB

KOMUNISTIČKI ZLOČIN PREKRIVEN ANTIFAŠIZMOM

JAVNI APEL

SUDIONIKA OBILJEŽAVANJA SPOMEN-DANA ŽRTVAMA KOMUNISTIČKOG TERORA U VUKOVARU – 12. TRAVNJA 1945.

1. Dostojanstveno sjećanje shvaćamo i živimo kao preduvjet odavanja poštovanja svim nevinim žrtvama, jer je to naš civilizacijski i kršćanski čin, čin duboke ljudske povezanosti i ljubavi s onima koji su nevini trpjeli. Svaka žrtva mora se evidentirati, mora se obilježiti mjesto njezinoga stradanja, podatci o žrtvama moraju se pošteno, objektivno, znanstveno i stručno obraditi, a vrijeme i mjesto stradanja dostojanstveno komemorirati. U „Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu“, od 2. travnja 2009., između ostalog se ističe: „… sjećanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa, kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu“…, jer „ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja“.

3. Ne samo primjerenim čuvanjem spomena na žrtve, nego i otkrivanjem pune istine o zločinima počinjenim 1945. i kasnije, postat će nam do kraja razvidna dimenzija zločina, kako u njihovom brojčanom vidu, tako još i više u kontekstu jugokomunističke ideologije i njezine zločinačke prakse, kojom se nastojalo doslovno, s „lica zemlje“, ukloniti sve političke, klasne, društvene, ekonomske i druge, stvarne i potencijalne, neprijatelje novom režimu. Time pridonosimo snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima, kao što to od nas traži i Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz siječnja 2006. godine. Osuđujemo totalitarni režim koji je vršio pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, organizirao koncentracijske logore… To je naš zadatak, i zato se sjećamo, ne da mrzimo ili se svetimo, nego da hrvatska prošlost bude sveobuhvatno istražena i pravedno vrednovana. Ono što nastane na krvi i zločinima, živi u laži, a održava se silom i terorom, na kraju se raspadne. Ono što je, pak, utemeljeno na istini i pravednosti, ljubavi i sebedarju, humanosti i trpljenju, trajnoga je karaktera

SPP je popravio narušene odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH

Sutra proslavljate prvu obljetnicu od osnutka stranke. Kako ćete je obilježiti?

Je li slučajno da stranačke događaje održavate naizmjenično jednom u Sarajevu pa drugi put u Mostaru?

Kada rekoste da se projicira sukob Bošnjaka i Hrvata, recite kome je to u interesu?

Kako komentirate rad predsjednika Federacije BiH Živka Budimira jer spominjete njegovu žrtvu i borbu?

Očito je da političko Sarajevo i ta jedna radikalna bošnjačka politika žele svu vlast za sebe, ali kako zaustaviti taj centralizam?

Kako gledate na Hrvatski narodni sabor?

Kako SPP vidi budućnost BiH i hrvatskog pitanja?

Što učiniti po pitanju Grada Mostara?

Kako gledate na rad županijske Vlade i Skupštine HNŽ-a?

Što poručujete mladim i onima na kojima svijet ostaje?

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Vrijeme je za HUP

To se pokazalo sa Lexom Perković, zatim sa ćiriličnim pločama u Vukovaru i po Hrvatskoj kao i sa registriranjem titoističke Komunističke partije Hrvatske od strane nekakvog ugostitelja kafića "Tito" Radoslava Ilića u Umagu. On tvrdi kako je ispunio obećanje dato u Kumrovcu na tamošnjim rođendanskim orgijama. Obnavljati titoističku KPH u europskoj RH je provociranje hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja. Tito je jedan od deset najvećih zločinaca XX stoljeća po međunarodnim ocjenama koji je pola stoljeća genocidom masakrirao Hrvate, tijekom rata i nakon rata za vrijeme cijele duge vladavine, sve do Domovinskoga rata u kojemu smo pobijedili njegovu JNA.

Hrvatski ujedinjeni pokret trebao bi biti osnovan poradi jedinstva Hrvata odajući priznanje svim hrvatskim ustancima kroz povijest koji su se životno borili za prava Hrvata na svojim povijesnim prostorima i u prirodnim granicama. Odajmo im dostojno priznanje za njihove žrtve za opstojnost hrvatskoga naroda i hrvatskih prava protiv svih okupatora i izdajica. Sada je vrijeme da jasno pokažemo kako čuvamo našu baštinu koja počiva na hrvatskim povijesnim narodnim pravima hrvatske države na svojim prostorima srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, koje se Hrvati nikada ne smiju odreći.

U nakladi nekadašnje Hrvatske revije, hrvatski emigrant Ferid Karihman objavio je 1974. g. knjigu pod naslovom “Soj i Odžak Ehli Islama”. To je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutežu tumačenjima onih zavedenih jugoslavenski i srbski nastrojenih muslimana koji napr. poput izvjestnog Meše Selimovića nisu znali i još ne znaju tko su, što su i odakle su.

Uvidjevši da njihovi preteče nijsu u tome imali puno uspjeha, velikosrbski ideolozi novijega doba prelaze na ‘Plan B’ s kojim se pokušava dokazati da su današnji “Bošnjaci” neka posebna vrsta južnih Slavena, svakako, najbližih Srbima. I, tu su kako izgleda, uspjeli. Evo zašto. Najprije pogledajmo na današnji tobože službeni “bosanski” jezik u Bosni i Hercegovini. Izuzevši manje od jedan posto turcizma i ijekavicu riječnik je čisto srbski. Nažalost, takvim se riječnikom danas služe muslimani “Bošnjaci” ne samo u BiH, nego i ovdje u emigraciji. Tako, prije nekoliko godina, nekakav “Bošnjak” izjavljuje kanadskoj novinarki da Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci “Slovena” (pravo po ‘srbosanski’), a ne razumijući o čemu ovaj govori, novinarka je to lijepo u svojim novinama prevela na engleski: “ The Bosniaks are not Croats but descendants of Slovenians” (Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci Slovenaca). Postoji li igdje još jedan narod, ili dio nekoga naroda, koji tako dragovoljno odbacuje svoj iskonski jezik, jezik svojih predaka i bezuslovno prihvaća jezik okupatora, svoga zatornika, koji ga još od 1912., a posebno u dva prošla rata, pokušava uništiti.

Najprije je Osman Brka počeo razglabati o tome kako je u svojoj povijesti Bosna imala 444 pisca i pjesnika (uvijek baš 444 prema legendi o dolasku 444 Turčina u njihovu današnju postojbinu), te kako oduvijek svi hoće da oni budu nešto drugo a ne ono što oni uistinu jesu, nu nije naveo što bi to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić, Alija Izetbegović, “Tunjo” Filipović i njihova sekta još nisu bili izumili “bošnjačku naciju”. Onda je došao Kreševljaković, i poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje: “Mi bolan sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem mi odemo na kahvu i sve to riješimo”. Sjedio sam u blizini pozornice. Iznenađen, ustao sam, rekao mu “Platit ćete vi tu kahvu” - i izašao van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini, to je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih jugo-muslimana, odroda i smušenjaka poput Alije Izetbegovića, Muhameda Filipovića i, očito, mnogih drugih. Možda sam ovdje za neke previše direktan i, kako se to danas kaže, politički nekorektan, nu ako nekoga vrijeđa istina - SO BE IT!

Onda je došao 2. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula Kara-Đorđeve Jugoslavije, tek što je Nezavisna Država Hrvatska bila proglašena, počele su pljačke, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, nerijetko pod vodstvom srbskih pravoslavnih “sveštenika” poput Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića i drugih, pod lozinkom “Do istrage Turaka i Rimljana”. Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, mnogih gradova kao: Foča, Vlasenica, Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi. Crvena od krvi nedužnih žrtava, tekla je rijeka Drina. Samo u Foči, u nekoliko dana, poklano je i u Drinu bačeno 8000 civila, većinom muslimana. Sve to mnoštvo poklali su divljački četnički čopori su dok su bili u službi fašističke Italije, poznati pod imenom “Milizia Voluntaria Anticommunista”. Svi ti strašni zločini genocida izvršeni su pred očima i pod zapovjedništvom talijanske fašističke vojne komande “SUPERSLODA” (Supremo Commando Slovenia e Dalmazia). Svi ti zločini nesmetano su vršeni sve do dolaska Hrvatskih oružanih snaga, najprije domobrana pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića i kasnije “Crne legije” Jure Francetića koje su razbile i preko Drine protjerale ove četničke bande.

“Mjesec je prosinac godine 1941. Pred nama je Božić u prvoj ratnoj godini. Živimo u Goraždu, gradiću na rijeci Drini u istočnoj Bosni. Ali, ove godine nitko ne misli na Božić, taj najdraži kršćanski blagdan. Jauk, vrisak i zapomaganje čuju se svake noći. Nije u pitanju fronta - topovi, tenkovi, zrakoplovi - većpokolj civilnoga stanovništva. Po danu ječi pjesma pijanih silnika, koji obično u jednoj ruci drže nož, u drugoj bocu s rakijom, a okitili su se redenicima. Ti čudni ljudi, nalik na strašila, s velikim bradama i pod šubarama, kažu da se bore za kralja Petra Karađorđrvića. Upadaju u muslimanske i katoličke kuće, odvode ljude, civile, obične i mirne građane, odvode žene i djecu, vežu im ruke, vode ih prema rijeci Drini i tamo ih kolju ...”.

Ono što tada nisu prognali i pobili četnici, kasnije su završili Titovi partizani, to jest isti oni četnici koji su poslije ovih groznih zločina jednostavno zamjenili četničku kokardu za komunističku petokraku. To im nije bio nikakv problem jer su i do tada bili u istom taboru i “borili se” za istu državu. Taj velikosrbski i srbokomunistički Crimen Magnum možda su najbolje opisali hrvtaski mučenik Safet Jaskić u knjizi “Srbokomunistički Zločin nad Bosnom” i - najprije Jugoslaven, pa kasnije Hrvat, onda musliman, pa Musliman i na koncu Bošnjak - bivši Titov pukovnik OZN-e Adil Zulfikarpašić. Jedan od tisuća tih strašnih zločina opisao je moj, sad rahmetli, suborac Selim Kurtović u tužnoj pjesmi “U Na Fesu” koja opisuje ono što se dogodilo s njegovom obitelji. Tužan cijelog svog kratkog života umro je u Montrealu u Kanadi.

“U” NA FESU

Svak tko imalo pozna povijest, kad čuje ovu pjesmu može vrlo lako zaključiti kako se ta nesretna “bosanska” povijest stalno ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj de-ja-vu, ona identičnost onoga što se u Bosni događalo 1940-tih s onim 1990-tih? Nu pitamo se, zašto se to moralo po drugi put dogoditi? Najviše za to što su naizgled mnogi muslimani u BiH za vrijeme trajanja srbokomunističke Jugoslavije podpuno izgubili svoju nacionalnu orijentaciju, te poput Meše Selimovića obezumljeni i zabezeknuti stali negdje na pola puta neznajući jesu li “... rukavac plimom odvojen od majke rijeke, ili lude s kojima se istorija poigrava i pravi šale”.

Ni oni “Bošnjaci” koji danas sebe smatraju u BiH nekakvom oporbom onima na vlasti nisu mnogo “vaspitaniji” kad na internet plasiraju gluposti poput “agresije Hrvatske vojske na Bosnu”, “Tuđmanove podjele Bosne”, slavopojke o “pobjedničkom 5. korpusu Armije BiH” i štošta drugoga. Biti će da je Hrvatska vojska na Bosnu izvršila agresiju kad je Bihać i okolicu, u kojoj se više od tri godine u podpunom okruženju četničke paravojske nalazio i taj “pobjednički korpus”, spasila od mnogostruko većega pokolja od onoga u Srebrenici. Ako još ima netko tko ne zna istinu neka priskrbi kazetu snimljenu za vrijeme Operacije Oluja na kojoj se jasno vidi kako Hrvatska vojska razbija četnički obruč oko Bihaća i kako od sigurne smrti spasava 5. korpus i desetke, ako ne i stotine tisuća civila i kako pri ulazku Hrvatske vojske u Bihać gen. Atif Dudaković sretan pozdravlja Hrvatsku vojsku na čelu s generalom Marijanom Marekovićem govoreći: “ E, dugo smo vas čekali. Ali napokon smo vas dočekali ... Evo već četvrtu godinu okruženja, tačno hiljadu dvjesto i jedan dan ...”

Istini za volju, želim ovdje još jednom naglasiti, da je Hrvatska Vojska davno prije 5. kolovoza 1995. bila spremna brzim postupkom razbiti četničke hordei osloboditi ne samo bihaćku krajinu nego i čitavu Bosnu. Ali ista ta “Međunarodna zajednica” koja danas “čuva Bosnu” to nije dozvolila. Ne bi ona dozvolila ni oslobađanje Bihaća da joj nije bilo podpuno jasno što su, u roku od samo nekoliko dana, njezini štićenici Srbi planirali izvršiti.

Vama koji idalje želite ostati mrtvi rukavac majke rijeke mora biti jasno da ta “Međunarodna zajednica”, taj sadašnji čuvar te čudne države Bosne neće tu zauvijek ostati. A što će se dogoditi kad taj čuvar ode svakome pa i vama treba biti jasno. Jučer su vas pokušali uništiti oni s kojima ste do tada pili kahvu, a sutra će (ako se ne opametite) taj posao dovršiti oni s kojima je sad pijete.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Učenik Staroga shvaća,

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.

KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!

ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

O prvacima

- O ljudi, o Hrvati, vi se žalite na prvake svoje. Da su oni krivi za sve nesreće vaše, da vas oni izdadoše. A sad čujte što vam kažem: zaista, zaista vam kažem, vi ste krivi za prvake svoje. Za svaki njihov grijeh i vi ste krivi. Zar ih vi ne izabraste!? Ako ste ih izabrali, vi ste krivi i odgovorni za svoj izbor, pa i za pogrešan izbor. Zar niste odgovorni za svoju slobodu? Ako jeste, odgovorni ste i za čuvare što joj ih postaviste, za prvake vaše. A ako vas izdadoše, vlasni ste od njih činiti što god hoćete. Vi niste malodobni i niste ih izabrali da vam budu skrbnici. Nego da budu stražari pred vašom kućom slobode. Ako oni kuću zapale, ili je strancu, neprijatelju vašem u ruke predaju, ugovore njihove odmah raskinite, a njih otjerajte. U svojoj kući slobode, o slobodni narode, ti ni svome ni stranome tiraninu ni izdajniku služiti ne smiješ. Jer ti si odabran da kao slobodan živiš i da sam sobom upravljaš.

Da, pogriješio si, teško si pogriješio. Kako u tebi zataji Božji gen? Ti poslije Drugoga, koji bijaše vrstan vođa, ne izabra novoga vođu, nego izabra sebi prvake. I to mnogo prvaka. Izabra ih, ali ne po svojoj pameti, radi svoga interesa, radi čuvanja svoje kuće slobode, nego se od stranca dade zavesti i nagovoriti pa za svoje prvake sve strance izabra: te Čergaša Brdara, te Sivoga Maljenkoga, te Živodera Pretrgača, te Saranseka Žutoga. Izabra sve ljude tuđe krvi i tako protiv svoje krvi počini zločin. A oni sebi za suradnike izabraše odreda klatež i ta klatež posta tvoje vodstvo i tvoja elita. Od tada ti sve po zlu pođe, jer ti protiv sebe počini veliki zločin.

Čergaš se hvali da je bio u zatvoru kao nacionalist kravatanski, što je laž. On nikad nije bio nikakav i ničiji nacionalist. Po uvjerenju on je bio liberalni ljevičar, kao i ostalo vodstvo Velikog proljeća, a po značaju karijerist, što se i pokazalo u Patriotskom ratu i njegovu daljnjem političkom djelovanju i napredovanju. Pripadao je liberalno-reformističkoj skupini kakva je tada bila i u Svrabiji. No, kako je liberalizam sam po sebi, po svojim idejama, dovodio u pitanje povlašten položaj Svrabi u Kravantaniji, to je nacionalno-oslobodilački pokret u Kravantaniji morao biti proglašen nacionalističkim. On nikada ne bi rušio liberalno-demokratsku Jugoantiju.

I ne bi vam dosta pogrešnoga izbora! Vi i dalje u izboru griješiste. I tako za svoga prvaka izabraste Živodera Pretrgača. Čovjeka niskoga roda, “siromašna duhom i surova karaktera”, kako ga vaš mudri pisac okarakterizira, podrijetlom iz naroda koji za sebe govori da je u Kravataniji živio i prije nego se vi u nju doseliste. On rano ode strancu služiti. Kod stranca je najniže poslove obavljao: pse lutalice je lovio, njihove slike prodavao i od toga nečasno živio. Kako ga sebi za prvaka izabraste? Zar ga na stočnim sajmovima ne upoznaste? Pa on je bio najspretniji i najpoznatiji pretrgač na svim sajmovima. On je od onih što na sajmu obje strane, i kupca i prodavača, za šake hvata, oboma namiguje i prijevarnu korist obećava. Okrutno je i obmanjivačko njegovo srce. Svoju korist izvlači iz tuđega plača. Slavohlepni Herostrat, prodat će vas vašim neprijateljima. On iskaza svoj politički credo izjavom: mene prošlost (vaša, nacionalna) ne zanima. Mene zanima samo budućnost. O, iskorijenjeni, o, isprazni nametljivče, tko te dovede da upropaštavaš narod kravatanski?

Eto, samo vam neke od vaših prvaka spomenuh. Zar su oni prvaci vaši? Ne, svi su oni kao hijene i pretrgači koristoljubivi. A njihovih doglavnika i suradnika, istih kao i oni, ima još mnogo. I svi oni rade za tvoju propast. Ne dajte se u njihove šake. Zato te i probudih i pozvah da se mačem opašeš i na stražu postaviš budne, one koji prvi ustaše.

Vaše “vođe”, ti otrovni nekulturni i necivilizirani buržujčići, niski su prizemljari koji ne poznaju vrijednosti neophodne za izgradnju nacije, zajednice uzvišenih. Jer i sami su bez vrijednosti, obični oponašatelji površnosti i amorala “velikoga” Zapada. Po svaku cijenu, i to je njihov najviši doseg, nastoje da vi postanete Oni, Drugi. Vode vas u obezličenje, u duhovnu pustinju. Navikavaju vas da živite bez nade, bez identiteta i bez vjere. To je zločin protiv humaniteta, veliki zločin protiv čovjeka, psihocid. Vaši vam prvaci Domovinu u kurtizanu pretvoriše: u zemlju svačiju i ničiju.

Zato pazite kad birate svoje prvake. Ne birajte zlatouste. One što samo pljesak od tebe očekuju i u njemu oholo uživaju. Oni svoj govor i vaš pljesak smatraju za dovršeno djelo. I ne čeznu za drugim djelom. Ne birajte ih, jer oni nemaju značaj da nose teško breme tvoje sudbine. Klecava su im koljena i mlitave su im mišice u dane teške, u dane sudbinske. Za svoje prvake birajte ljude moćne riječi, one što riječ svoju u djelo pretvaraju. A ljepota njihova djela veća je od ljepote riječi njihove.

Iako najmudriji nisu uvijek i najsposobniji, oni prvi shvaćaju i najbolje znaju što bi bilo najbolje učiniti u državi i za državu. Njihova nesposobnost je u tome što su nepraktični, što nisu ljudi djela nego ideja. Nedostaje im odlučnosti i praktične sposobnosti organiziranja naroda. Oni su ljudi istine i strano im je zavođenje mase i korisno laganje. Za državništvo su također sposobni, ali ipak rjeđe, dok su za političare sasvim nesposobni. Sjetite se Platona i njegove političke sudbine (bio je doveden na trg robova da bude prodan kao rob, jer je kralju tiraninu Dioniziju sa Sirakuze sugerirao vođenje politike po filozofskim načelima, Aristotelove sudbine i njegova prisilnog izbjeglištva poslije smrti Aleksandra Velikog, kao i mnogih drugih sličnih slučajeva u povijesti. Nasuprot tome bilo je i filozofa koji su dobro razumjeli razliku između mudraca i političara, kao što je to bio Heraklit koji se odrekao kraljevske časti u korist svoga brata, da bi se bavio filozofijom, vjerojatno se smatrajući nepodobnim za vladara.

Kad birate svoje vođe, sjetite se kako je Isus s božanskom mudrošću postupio. On po svojoj providnosti osnovao Crkvu na Zemlji koja na Zemlji treba pripremiti čovjeka za kraljevstvo nebesko. Na čelo Crkve postavi Petra, priprostoga ribara ali čovjeka čvrste i postojane vjere, bez intelektualističkih pa i teoloških dilema. On je trebao širiti vjeru i propovijedati, ali prvenstveno znati upravljati Crkvom i unaprjeđivati je među poganskim, neprijateljskim vlastima. Petru čvrstu kao Stijena, ali, prije svega snalažljivu političaru koji ga zataji tri puta, ali ga ne izda. Njemu praktičnom upravljaču ostavi vlast u Crkvi, a ne ni evanđelistu i apostolu Ivanu, jednom od prvih dvanaest, teologu-filozofu (bijaše blizak i gnozi) kojega je Isus osobito ljubio, pa ni Pavlu, obrazovanom rabinu koji je stekao i visoku grčku kulturu i znao mnoge jezike, teologu kojega je, prema vlastitoj tvrdnji, uskrsli Isus pozvao za apostola. Ne, dakle njih “metafizičare”, nego Petra, praktičnoga upravljača izabra. Tim upravljačkim sposobnostima, (uz ostale), i danas se vodi Katolička crkva pri izboru rezidencijalnih kardinala i biskupa.

A vi mudraci, vi što žeđate mudrost bogova, vi što imate intelektualni kompleks, zebnju nedosegnute mudrosti, vi buntovnici misli što se brine, bunite se uporno, skrušeno i hrabro. Sklapajte ruke i što češće idite pod lotosov cvijet. Ne malaksajte u danima beznađa nego tražite. Tražite da vam se objave tajne koje do sad nisu nikome objavljene. I bit ćete uslišani, bit će vam kazano, bit će vam mnogo darovano. Ali se ne nadajte posljednjoj tajni. No, ona je prema vama dobrohotna. Vaša mudrost potječe od poniznosti pred posljednjom tajnom. Budite pred njom ponizni jer i najmudriji se u traženju nađu pred posljednjom neodgonetljivom tajnom. I ne prestajte se krijepiti medovinom.

KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.

OLOŠ NA VLASTI DOK JE U NARODU MALODUŠJE

I, pitanje je: što učiniti u ovakvim okolnostima? Moramo se vratiti biblijskim mudrostima, koje nas upućuju da treba silnike obuzdati i kormilo dati u ruke onima koji znaju upravljati. Hrvatski narod ne može čekati do sljedećih izbora (još dvije godine!), jer kakvom se brzinom Hrvatska uronjava u propast, malo vrijednog će ostati u državi do zastupničkih izbora.

Ne valja hrvatsko državno vodstvo, ne valjaju režimski mediji - ne valja ni šutljiva većina Hrvata. Kad bi hrvatski narod bio spreman za obranu svoje domovine kao što je bio 1941. i 1991. godine, onda ne bismo imali ovakav ološ na vlasti nit bismo imali nikakva vidljiva obilježja komunizma ni srbizma u Republici Hrvatskoj. Ali, na žalost ugasila se ona domoljubna ljubav u narodu.

Dakle, ne krivimo vrijeme, jer smo sami krivi svojoj boli! (Tempora ne culpes, cum sis tibi causa dolori!)

Želimo čestitati uspomenu na Deseti travanj i Sretan Uskrs onima koji vjeruju u uskrsnuće Isusa Krista!

HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

POVODOM SEDAMDESET I TREĆE OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Poetessa

Mirjana Emina Majić

borac za hrvatsku istinu

POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Hrvati, sretan vam 10. travnja!

Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati.

Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.

Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine".

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države.

"Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

U spomen mojim dragim suborcima!

Njih pedesetak uz imena im Jelena, Katarina, Mila Gojsalića i tolikih znanih i neznanih hrvatskih žena heroina. Kleli smo se domovini i Državi Hrvatskoj i svima njima uz pozdrav Domu i domovini, za koju smo bili u svakome trenu spremni mrijeti. Nismo osvajali tuđe, još od Pape Agatona iz 679. do Ante Ivanplaninskoga 1941. To je bila naša prisega hrvatskome narodu, domovini, s našim usklikom Bog i Hrvati! Skupa smo se radovali, jurišali i umirali za svete nam slobodarske ideale. I sada nakon sedamdeset godina vidim one postrojene mladiće, bujnih kosa sa stisnutim puškama u svojim rukama. Bili smo svi naprosto zaljubljeni u jednu jedinu ljubav, koja se zvala Hrvatska! Vjerovali smo u slobodnu Hrvatsku u kojoj će vladati hrvatski narod, pravde i slobode, za sve one koji je poštuju. Duge četiri godine rata, u kojemu su nas svi napadali, a mi smo samo branili ono što je naše. I neprijatelji su učinili svoje.

Travanjska revolucija

Deseti travanj 1941.

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

Opća pobuna

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Monarhija kao meta kritika

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

Bilješke:

DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Rudi Tomić

Poglavnik govori

Ali 1918 godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Živio hrvatski narod!

Živila Nezavisna Država Hrvatska!

Raskrinkavanje crnih mitova o Hrvatima

U tradiciji političke misli hrvatske emigracije Kazimir Katalinić spada u skupinu političara koja se okupljala i razvijala u buenosaireškom krugu oko Ive Oršanića i njegove Hrvatske republikanske stranke te oko vrlo uglednoga političkoga časopisa Republike Hrvatske. Katalinić se zapravo politički nadovezuje, preko Ive Korskoga, na samog Oršanića, a ta skupina hrvatskih političara, među prvima je u poratnoj emigraciji prihvatila modernu ideju u borbi za oslobođenje hrvatske države od jugoslavenske okupacije i komunističkoga režima. Naime, Oršanić i njegovi republikanci su napravili otklon od Pavelićeve politike, nu ne i od ideje hrvatske državnosti.

U razdoblju znatnijih progona, a poglavito nakon ubojstva hrvatskih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pojačana je međunarodna aktivnost hrvatskih političara, koji su u kontaktima sa stranim diplomatima i državnicima otvoreno govorili o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji te pitanje svoga opstanka tražili u stvaranju vlastite državnosti. Tim nastojanjima, kako uostalom izvješćuju i britanski te američki diplomati, bila je upoznata međunarodna javnost. Stvaranjem pak Banovine Hrvatske u predvečerje Drugoga svjetskog rata pokušalo se, doduše na ograničen način, riješiti pitanje hrvatske državnosti, kojoj je kumovala upravo Velika Britanija. Sve to Katalinić čvrsto argumentira, ali i dokumentira kako je Njemačka sve do puča u Beogradu odbijala pomisao o razbijanju Jugoslavije, a svoju politiku gradila na jačanju velikosrpstva, što pokazuje i tajni plan o Hitlerovoj dodjeli luke Soluna Srbiji, kako bi, nakon zaposjedanja Grčke, Srbija izašla na more. Hrvati su, što je vidljivo iz dokumenata koje navodi Katalinić, svojom organizacijom i preuzimanjem vlasti te madžarskim diplomatskim ustezanjem glede napada na Jugoslaviju Nijemce doveli pred svršen čin, kojima onda nije preostalo ništa drugo nego priznati faktično stanje. Prosrpsku i jugoslavensku politiku jednako su, ali još intenzivnije vodili Talijani, kojima je srpski otpor svakoj hrvatskoj državnosti služio da iz zaposjednutih hrvatskih krajeva protjeraju hrvatsko stanovništvo.

Studija je pisana u predvečerje raspada jugoslavenske države, a opaske i političke zakonitosti što ih je već tada zapazio Katalinić, koju godinu kasnije ostvarile su se na terenu. Naime, povezivanje muslimana s Hrvatima vodilo je BiH iz Jugoslavije, a time i ispod srbijanske prevlasti, što se pokazalo nakon referenduma o nezavisnosti. Približavanje pak muslimanske politike Srbima vodilo je nestanku te države ili pak njezinoj podjeli, što je također kasnije pokazalo vrijeme. Naime, zahvaljujući toj politici nije bilo mogućnosti da se ustroji zajednička hrvatsko-muslimanska obrana, a gubitak prostora i pokušaj da se on nadoknadi od Hrvata doveo je čak i do međusobnoga muslimansko-hrvatskoga sukoba.

Nu Katalinić je kritikom metoda dotadašnjih istraživača, a ponajprije ozbiljnih znanstvenika - Kočovića i Žerjavića, pokazao smišljeno i proračunato manipuliranje brojkama žrtava, kako bi se što uspješnije prikrio jugokomunistički genocid počinjen nad hrvatskim narodom, nakon razaranja njegove države.

Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali a bilo je proljeće tisućudevetsto četrdeset i pete

Prosudba knjige: fra Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« - Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac – Čitluk, 2014.

Uz pretisak ove knjige priložena su i dva članka koja o njoj govore s vojne, Damir Šimić, i s književne strane, Krešimir Šego. Ja ću, pak, sada nastojati o njoj progovoriti sa strane mučeništva. I piscu i svima drugima puno bi teže bilo sve ovo izdržati da nisu posjedovali vjeru u svoga Boga, onu vjeru koja čuva nadu kad je i gusti, ljepljivi mrak.

Prisjetimo se da su prvi kršćani neizmjerno cijenili svoje mučenike. Tertulijan je čak izjavio da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Stavljali su ih za uzor, zapisivali što se i kako s njima dogodilo. Oni su krijepili zajednicu, činili je čvršćom i izdržljivijom. Iako nevjernici, znali su to i komunisti pa su žestoko priječili govor o našim pobijenima i našim mučenicima. Unatoč tome fra Janko se usudio i u to vrijeme započeti s ovim zapisima. Malo ga je »smelo« ukazanje Kraljice mira u župi Međugorje jer se dao na pisanje o njemu, ali je kako tako dovršio barem ovaj dio svoga djela. Tako on kaže. Ja bih naprotiv rekao da mu je to pomoglo. Svatko onaj tko je shvatio što navješćuje Kraljica mira bolje je shvatio i poruku svojih pobijenih. Oni i Kraljica mira nikada nisu bili daleko. Možda se ona upravo zbog toga i ukazala u ovim našim krajevima, možda, znat ćemo to jednoga dana gore na nebesima.

Nezahvalno je između pobijenih franjevaca izdvojiti nekoga od njih. Ipak bih to učinio za fra Pašku Martinca. Tražeći uhićenog fra Julijana Kožula, s kojim je službovao u Veljacima, i sam je uhićen i pritvoren, najprije u Vitini, a onda u Ljubuškom. O njegovim posljednjim časovima fra Janku priča »isljednik« Pero Jelčić i stražar, neki Rako. Jelčić mu je ljutito govorio da mu je fra Paško na toj istoj stolici gdje on, fra Janko, sada sjedi održao neku »drsku propovijed«. Uvjeravao ga je da je on kao mlad zabludio u svome vjerovanju, a na kraju mu je rekao. »Ti, mladiću, meni se čini, ni u Boga ne vjeruješ«. Završio je time da ta usta više nikada ne će izustiti takvu glupost. Rako je pripovijedao da je fra Paško putem stalno govorio da idu svome Bogu u krilo te zvao neke svete, očito je molio litanije. U trenutku samog strijeljanja uzviknuo je: »Živio Krist Kralj«. Ako je bilo ovako, a nemamo razloga ne vjerovati ni jednom ni drugom partizanu, onda je fra Paško pravi mučenik. Ubijen je iz mržnje prema vjeri i taj čin primio je na kršćanski način. Nadajmo se da će ga Crkva jednoga dana službeno takvim proglasiti. I za njega i za sve druge otvoren je 2007. postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Velik je to posao i drugo će trajati, ali neka samo jedan, a bit će ih zacijelo više, među njima bude proglašen blaženim i svetim on je svojim mučeništvom osvijetlio žrtvu svih ostalih i čitavog puka Božjeg.

Na dosta mjesta u knjizi se spominje glad. Nije ona bila plod slabosti tadašnje hrvatske države, već sabotaže partizana i četnika. Njima je bilo svejedno udaraju li na vojsku ili narod. Zbog toga su komunikacije bile prekinute i glava se nosila u torbi kad se njima putovalo. Iskusio je to i fra Janko. Poput drugih svojih vjernika iz župe Rasno išao je prema Zagrebu i Slavoniji da bi priskrbio kruha za sebe i druge. On je uspio sačuvati glavu unatoč četničkom prepadu, dok neki nisu. Nastavljalo se to i dalje. Komunizam nije gledao na svoje podanike, on je gledao samo na sama sebe. Podanike je zapravo mrzio, jer je vidio da ne pristaju uz njegovu zločinačku ideologiju. Osim glađu, progonio ih je i prisilnom sadnjom biljaka koje u našim krajevima nikako nisu uspijevale a ti si morao donijeti njihov urod, progonio ih tamnicom i ubojstvima. Nikada se nije znalo što donosi dan, a što donosi noć. Pravo mučeničko vrijeme.

Prava bi šteta bila da se nije pojavila ova memoarska knjiga. Povijest je u njoj prikazana onakvom kakvom se zaista dogodila, a ne onakvom kakvom su je htjeli proglasiti komunisti. Fra Jankove riječi potvrdila su i iskapanja masovnih grobnica na području Ljubuškoga. Do sada je pronađeno i otkopano 60-ak tijela, a ima ih još. Mučenički franjevci i mučenički hrvatski puk sve su to izdržali. Dobro bi bilo da jednoga dana tako pričaju i o našim mukama u ovo tzv. suvremeno vrijeme, vrijeme, kažu, napredka, zapravo nazadka.

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU U HERCEGOVINI

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

Poštovanim i dragim Hrvaticama i Hrvatima u domovini i izvan domovine

APEL ZA NOVČANU POMOĆ OBITELJIMA U NEVOLJI

Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Mir, radost i svako dobro od Uskrslog Gospodina vama, vašim obiteljima i svim vašim dragima!

Naime, kao što Vam je, vjerujem, već i poznato, Hrvatski pokret za život i obitelj je udruga osnovana na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine.

Na našu veliku žalost, a kao što i sami znate, prilike u domovini Hrvatskoj i u hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, i dalje su jako teške, a mogućnosti pomoći sve manje. Nama se, posebno u ovo predblagdansko vrijeme, mnoge obitelji u nevolji obraćaju za pomoć, pa tako i obitelji pojedinih hrvatskih branitelja koje vrlo teško žive, pa nam je vrlo teško ako im ne možemo ništa pomoći.

Računi naše udruge su:

- kunski žiro račun:

- devizni račun (IBAN):

Svi potrebiti pomoći koje ćete razveseliti za ovaj veliki blagdan Uskrsa, bit će Vam, zajedno s nama, neizmjerno zahvalni, uz usrdne molitve da Vama i Vašoj obitelji uistinu bude Sretan i blagoslovljen Uskrs, kao i cijela životna budućnost!

S najvećim poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju u Kristu, Sretan i blagoslovljen Uskrs od srca Vama i svim Vašim dragima želi, sa svojom obitelji

Je li Korizma danas izgubila svoje značenje?

Pitao sam pametnije i iskusnije ljude kako to treba protumačiti? Svi su istog mišljenja da i mali čovjek ponekad želi pokazati da se ne boji "jačeg i moćnijeg", pa makar i uz pomoć nekoliko promila alkohola u krvi. A taj "jači i moćniji u selu" je obično župnik. Župnik u našim bosanskim selima još uvijek ima važnu i utjecajnu ulogu. Zapjevati župniku pod prozorom ili prevariti župnika za vjenčanje u nekim se posavskim mjestima smatra "specijalitetom"!

Što je s korizmenim običajima?

Cvjetnica

Prva postaja Križnog puta je željeznička stanica Đurmanec, gdje su početkom lipnja 1945. zarobljeni civili i razvojačeni vojnici iskrcavani i tjerani na svoj posljednji marš smrti u Maceljsku goru, prema mjestima pogubljenja. Taj put vodi pored župne crkve sv. Jurja, prema mjesnom groblju gdje je 1945. bio logor i potom u smjeru Donjeg Maclja, prema stratištima u Smiljanovoj Grabi i Lepoj Bukvi. Krajnja postaja je grobnica žrtava pored crkve Muke Isusove dovršene i blagoslovljene 2007. godine na spomen svim maceljskim žrtvama.

Križni put moli se prema tekstu fra Bonaventure Dude, koji je napisan 2008. g. za maceljske mučenike. Tekst povezuje Muku Kristovu s trpljenjem žrtava okrutnog boljševizma i zločinačkog komunizma. Ubojstva svećenika bila su posebna partizanska praksa i to se ne smije zaboraviti. Maceljski križni put hodočasti se pod imenom "Stopama pobijenih", upravo kako bi se uočila veličina tragedije hrvatskog naroda poslije Drugog svjetskog rata i krvavog pokolja u Maceljskoj gori, povezanog sa stradanjima civila i katoličkog svećenstva od Hercegovine, Srijema, Srednje Bosne, Primorja, sve do Hrvatskog Zagorja.

ZLOČINAČKA OZNA

O povijesti Ozne upravo je izašla knjiga u izdanju Večernjeg lista pod naslovom “Teror narodu” autora Williama Klingera. Knjiga je time aktualnija jer je u Zagrebu upravo počelo suđenje Boljkovcu za zločine Ozne na karlovačkom području neposredno nakon rata.

Ozna djelovala iz sjene

Kako piše autor, prvi spomen organizacije s tim imenom datira još iz listopada 1943. prilikom ustrojavanja Osmog dalmatinskog korpusa, izravno podređenog Titovu Vrhovnom štabu. Iz dinamike i tajminga jasno je protiv čega se ona upućuje i ustrojava: u jesen 1943. kolabirao je talijanski okupacijski sustav u Dalmaciji i Hercegovini, a Tito se pribojavao jačanja četnika na tom prostoru, posebice u slučaju angloameričkog iskrcavanja na jadranskoj obali. Četnici su još uvijek smatrani prosavezničkim gerilskim pokretom, a naravno, teško da se eventualno iskrcavanje zapadnih saveznika moglo proglasiti neprijateljskim aktom. Ozna dakle treba djelovati zakulisno i iz sjene jer se njeno djelovanje ne može javno promovirati u kontekstu vojnog saveza između Staljina, Churchilla i Roosevelta kojemu se, naravno, htio priključiti Tito.

Podržavali ustanke

Golem broj kolateralnih žrtava posljedica je Titova modusa operandi koji je pretpostavljao korištenje istražnih organa, odnosno procesa samo u obavještajne ili propagandističke svrhe dok je za masovno djelovanje pribjegavao masovnom teroru.

Ipak, u kontekstu zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada, Tito je prepoznao priliku za nastavak podrške i koordinacije ustaničkih pokreta širom Sredozemlja pa je najbolje operativce Ozne rasporedio u službu vanjskih poslova pri kojoj je osnovao SID. Velika većina jugoslavenskog vojnog i civilnog diplomatskog osoblja potekla je iz Ozne te joj je primarno djelovanje bilo operativno-obavještajne prirode u razdoblju 1946. - 1948. kada je Titova Jugoslavija predstavljala prethodnicu komunističkog bloka.

Ćirilica je u Vukovar došla s tenkovima

Prema najnovijim informacijama, referenduma ‘o ćirilici’ u Vukovaru će biti, nakon izbora ze EU parlament. Što očekujete?

Zar nije riječ o ustavnoj obvezi koja proizlazi iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina?

Kako se može provoditi jedan zakon po nevjerodostojnim podacima?

Zašto to niste pitali premijera kad ste s njim razgovarali? Valjda je ipak bilo dobre volje da se nesuglasje riješi mirnim putem, a ne provociranjem nereda i podizanjem tenzija?

Pa, recimo, na Dan sjećanja u Vukovaru, 18. studenoga prošle godine.

Mislite da je normalno u jednoj civiliziranoj, demokratski uređenoj državi blokirati državni vrh u slobodnom kretanju vlastitom državom, formirati dvije kolone sjećanja, ‘vukovarsku’ i ‘nevukovarsku’, sabotirati i poniziti predsjednika i premijera koji su se došli pokloniti žrtvama?

Ovisi što pod narodom podrazumijevate. Osim toga, ćirilica nije ekskluzivno srpsko pismo.

Prije bi se moglo reći da im je nagrada svojedobna masovna abolicija, neprocesuiranje zločina za koje postoje i danas živi svjedoci... Zar to ne bi trebao biti vaš prioritet?

Jeste li i vi, kao Stožer ili pojedinci, podnosili prijave?

Radi li se o prijavama protiv konkretnih osoba?

Zašto niste podnijeli prijave protiv konkretnih osoba?

Kako će po vašem mišljenju Vukovar izići iz rata?

Aboliran?

Pretpostavljam da znate kada je proglašena abolicija?

Zašto niste reagirali i organizirali Stožer kada se donosio Ustvani zakon o manjinama ili kad je Gradsko vijeće Vukovara u svoj Statut unosilo odredbu o obvezi dvojezičnosti?

Zar niste nikad o tome pitali prijatelje i suborce iz Stožera?

Zar mislite da je braniteljska populacija u svemu tome apsolutno nevina?

Zar Stožer razbijanjem dvojezičnih ploča pridonosi Vukovaru?

Nećete valjda reći da ne znate tko to čini?

I to podržavate?

Zašto ne organizirate stranku i ne izađete na izbore, osvojite koji mandat, i participirate u gradskoj vlasti?

Dakle, to planirate?

Što smjerate dalje?

Ako referenduma ne bude, što onda?

Zar vam razgovor kao opcija ne pada na pamet?

ZAŠTO

Dočekat ćemo Šerbedžiju...

Što znači poruka Radi Šerbedžiji, u povodu najave da bi u Vukovar mogao dovesti Angelinu Jolie, da je Stožer spreman? Zar prijetite?

Ali, za što je to Stožer spreman?

S hrvatskim dresom u Borovo Selo

BARBARI!?

Predsjednik vlade Republike Hrvatske, i Socijaldemokratske partije, Zoran Milanović, vođa Kukuriku-koalicije, nazvao je „barbarima“ preko pola milijuna hrvatskih građana koji su potpisali peticiju za održavanje referenduma o neuvođenju srpske ćirilice u Vukovaru, i najavio da takav referendum nikada neće biti održan, jer da bi to bilo barbarski. Zašto bi bilo barbarski nije objasnio. Barbarski je, međutim, kada manjina nameće volju većini, a što je manjina navikla činiti za vrijeme Titove Jugoslavije.

Ustavni referendum o tome da li se u javnu uporabu treba uvesti srpska ćirilica u onim mjestima u kojoj postoji relativna većina srpske nacionalne manjine, ili ne, je stvar demokracije ili narodne volje, a ne barbara, tako da će barbarske izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj biti prve koje će morati poštovati kompletnu demokratsku i pravnu proceduru u tom slučaju, i referendum će na kraju biti održan, i barbari privedeni pameti, a kako će hrvatski politički narod na njemu odlučiti to će se vidjeti, a rezultat će svatko morati poštovati, tako i barbari na vlasti koji nisu navikli da narod vlada nego da oni vladaju nad narodom, kao u doba Titove Jugoslavije.

Da predsjednik vlade i vladajuće partije nije tada sjedio na ušima nego pozorno slušao što jedan demokrat iz Njemačke ima za reći, a koji je prošao strahote totalitarne bivše komunističke Istočne Njemačke, ne bi svoju zemlju doveo na rub sankcija od strane Europske komisije, jer bi u tom slučaju poštivao ono što je prethodna vlada potpisala o pridržavanju Europskog uhidbenog naloga, i ne bi cijelu Hrvatsku držao u neizvjesnosti zbog svog Lex Perkovića, i pružao državnu zaštitu udbašima, koju je njegova koalicijska vlada grčevito pružila. Na kraju slikovito, kao što je Ante Tomić stvarno gađan balegom, Bruxelles je po Milanovićevoj vladi prosuo kantu s vlastitim izmetom koji je tako lijepo zapakirala u Lex Perković, i koalicijska vlada je podvijena repa pobjegla u mišju rupu iz koje viri van i gleda gdje i kada će počiniti još neku mangupsku nepodopštinu, naravno, na račun poreznih obveznika RH i ugleda same Republike Hrvatske koja nije nastala u šumi Brezovici 1941. nego u krvi vukovarske agonije 1991., a pošto papir sve trpi onda je predsjednik Tuđman u novi Ustav RH iz 1990. dao staviti u njegovu preambulu, da je RH stvorena na komunističkoj skupštini ZAVNOH, odnosno u šumi, i nije se usudio da prijedlog novog Ustava da potvrditi na referendumu, kao što se Zoran Milanović ne usuđuje svoju politiku srpske ćirilice potvrditi na ustavnom referendumu.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara je kulturna organizacija, i ustav prema barbarima, koja je s akcijom prikupljanja potpisa za referendum o srpskoj ćirilici spasila obraz vladi Republike Hrvatske, koja je posrnula i zakazala u svom poslanju koji joj nalaže Ustav, da, naime, štiti prava svih hrvatskih građana podjednako. Osim za vrijeme velikosrpske okupacije u hrvatskom ratu za nezavisnost i slobodu (1991. – 1995.), i u doba velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, hrvatski Srbi nisu nikada imali pravo da u Hrvatskoj koriste pismo srpske ćirilice kao pismo u javnoj uporabi, tako da im to pravo nitko i ne oduzima referendumom.

Barbari su u povijesti na kraju uvijek pokleknuli pred kulturom, čak i kad su narode i njihovu kulturu uništavali, na kraju su i sami postali, ili kulturni, ili su završili na smetlištu povijesti. Tako će biti i s ovim državnim vodstvom na čelu s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, i koalicijskim vođama Milanovićem i Vesnom Pusić i njihovim partijama. Partiju od Vesne Pusić narod je već odbacio, i ona živi samo zahvaljujući umjetnom disanju koje joj daje SDP, a SDP koji je 1992. već jednom bio u komi kada je jedva jedvice prešao izborni prag, i to manji prag od današnjih pet posto glasova, kad padne u komu drugi puta, neće se više buditi, jer će okolnosti biti drukčije, neće više biti Franje Tuđmana koji će je izvući iz mrtvila i ponovo lansirati na vlast. Do konačnog pada partije dovesti će sami njeni umišljeni protagonisti koji, opijeni s vlašću, i tepanjem iz inozemstva gdje su još gori od njih, ne vide dalje od vlastitog nosa.

NOVO VRUĆE LJETO HLADNOGA RATA

Najglasniji i najuporniji su oni koji bez poznavanja ili namjernog ignoriranja prošlosti, kao i uvijek, svu krivnju prebacuju na ‘američki imperijalizam’, dok o drugim akterima u tim i svim drugim konfliktima nemaju puno lošega za reći.

Onaj tko se uputi u proučavanje tih zbivanja možda će imati sreće ‘nasrljati’ na neke do nedavna široj javnosti nedostupnih dokumenata na temelju kojih će doći do spoznaje da su današnji nemiri u Ukrajini, te diljem Sjeverne Afrike, Bližnjeg i Srednjeg Iztoka i drugdje, samo nastavak starih još neriješenih sukoba između ‘velikih sila’ iz vremena ‘hladnoga rata’.

DUGO ČUVANE TAJNE IZ VRUĆEGA DOBA HLADNOG RATA

Ali, ako je svijet mislio da je s time sve završeno, da je opasnost od nuklearnog holokausta nestala, ako ne zauvijek onda barem za duže vrieme, grdno se prevario. Iako sada bez bombastičnih govora boljševičkih lidera i showova o moći Crvene Armije, sovjetski glavešine idalje su svim silama radili kako bi se osvetili Americi tako da završetkom “Kubanske krize” nije došlo do nikakvog smirenja nego do još veće eskalacije sukoba. Ti sukobi i igre “mačke i miša” većinom između sovjetskih i američkih podmornica nastavit će se sve do 1990.godine. U toj igri opasnost od izbijanja 3. svj. rata nije bila nikad veća nego u prvih 6 mjeseci 1968. godine. U Kini, Maova Crvena garda već je daleko stigla na svom krvoločnom putu “velike proleterske kulturne revolucije”. Ne obzirući se na veliku pomoć u nuklearnom naoružanju, a posebno u tehnologiji za izgradnju podmornica s nuklearnim naoružanjem koje je do tada u velikim količinama dobivao od SSSR-a, Mao Tse-tung je sve svoje otrovne strijele okrenuo protiv sovjetskog vodstva koje je prema njegovom mišljenju ‘izdalo ideju proletarijata’. Maova oštra kritiziranja sovjetskog post-staljinskog vodstva rezultirala su ne samo podjelama nego i otvorenim konfrontacijama između ova dva komunistička giganta.

Za osvetu Kini i Americi izvjesni glavešine Crvene armije i KGB-a, na čelu s patološkim boljševicima Mihailom Suslovim i Jurijem Andropovim potajno, na sve moguće načine pokušavaju izazvati rat između te dvije sile. U međuvremenu, sovjetski špijuni u Americi saznaju da je u prvim godinama njegova predsjedništva L. B. Johnson bio toliko zabrinut “kineskom opasnosti” da je ozbiljno razmatrao mogućnost američkog preemptivnog nuklearnog napada na instalacije proizvodnje nuklearnig raketa u Kini. Sredinom 1967., nekako odmah po dolasku Jurija Andropova za glavnog šefa državne sigurnosti (KGB-a) sovjetska ratna mornarica po prvi put u Atlanski Ocean i Sredozemno More lansira jaku i vrlo opasnu tkzv. Plavovodnu armadu čiji brodovi i podmornice pristaju u luke zemalja tkzv. Trećeg svijeta kako bi se za komunizam dobilo što više konvertita Svim međunarodnim vodama Pacifika, posebno onim u pograničnim dijelovima Ujedinjenih Američkih Država, neprekidno krstare sovjetske podmornice i ratni brodovi koji se, radi sigurnosti, ipak drže daleko od američke obale Te, 1968. godine, Amerika je preplavljena sovjetskim špijunima i dobro treniranim ubojicama, koji ne prezaju ni od najdrastičnijih mjera, uključivši i atentate na američke političke ljude najvišega ranga.

Podpireni prokomunističkom agitacijom 200.000 ‘antiratnih demonstranata’ maršira na New York. Posljedica ovoga ‘marša’ biti će raskol medu američkim građanima, koji traje sve do današnjih dana. Širom zemaljske kugle; u Jugoiztočnoj Aziji, Srednjem Iztoku, Africi i Južnoj Americi, komunizmom nadahnuti i od Sovjetskog Saveza podpomognuti dižu se ustanci i pobune. Sovjeti svoje ‘klient države’ - Siriju i Egipat - počinju neprikriveno snabdjevati najnovijom tehnologijom za raketne sustave dok istovremeno u drugim dijelovima tkzv. Trećeg svijeta naoružavaju revolucionare koji ustaju protiv legalnih vlasti.

“KRASNAJA ZVEZDA INCIDENT”

Posljednja misija ove sovjetske podmornice naoružane balističkim nuklearnim raketama postala je jedna od najvećih zagonetki tkzv. hladnog rata poglavito zato što nitko od njezine brojne posade nije ostao na životu da bi dao bilo kakvo detaljnije svjedočanstvo o njezinom potajnom putu i tragediji koja se s njom dogodila. Ovaj incident bio je doveo svijet na rub nuklearnog holokausta a da za to skoro nitko osim američkih i sovjetskih političkih vrhova nije znao. U ranim satima 7. ožujka 1968. s radara je nestala “Krasnaya Zvezda” (Crvena zvijezda), sovjetska podmornica tipa “K-129” naoružana s 3 atomske rakete R-21 “Serb” s dometom od 840 milja. Dok su sovjetski brodovi i zrakoplovi za njom bezuspješno tragali širokim površinama sjevero zapadnog i zapadnog Pacifika, američka vojna obavještajna služba je vrlo brzo uspjela pronaći točno mjesto gdje se nesreća dogodila. Ekspolzija koja je potopila sovjetsku podmornicu oko 360 milja sjeverozapadno od Biserne Luke (Pearl Harbour), uhvaćena je i registrirana na neprekidnom ‘print-outu’ tkzv. SOSUS-a, - Sound Surveillance System ( sustav za prisluškivanje i praćenje zvuka ) američke ratne mornarice. Ipak, nitko joj nije obraćao puno pozornosti jer nitko još nije shvatio njezinu važnost.

Tadašnja vijetnamskim ratom i drugim problemima izcrpljena vlada ionako nesposobnog Lyndona Johnsona htjela je sve ostaviti na tome - da incident ostane tajna. Ali Richard Nixon koji je u siječnju 1969. preuzeo vlast, odmah je naredio da se organizira operacija pod kodnim imenom ”Project Jennifer” koji će u tajnosti slučaj detaljno izpitati. Odmah u početku američki vojnički, obavještajni i drugi stručnjaci došli su do zaključka da, u obnašanju ove svoje ”redovne” misije prikupljanja podataka o razporedu, snazi i bojnoj gotovosti američke flote na Pacifiku, Krasnaya Zvezda nije bila pod kontrolom zapovjedništva sovjetske ratne mornarice u Vladivostoku. Američka strana u potragu za ruskom podmornicom odmah je poslala podmornicu USS Halibut koja ju je ubrzo promašla. Dočim je točno ustanovljeno gdje se podmornica potopila Nixon je naredio da se ona, ili barem dijelovi nje, moraju isvaditi kako bi se točno ustanovilo što se tu zbilja dogodilo. Kad mu je rečeno da razkomadana podmornica leži na dubini od 5 kilometara Nixon je odgovorio da se ona mora izvući bez obzira na troškove.

I u brodogradilištu milijardera Howarda Hughesa isgrađen je brod od 63,000 bruto tona, “Glomar Explorer”, s ugrađenim specijalnim uređajima pomoću kojih će iz dubine od 5 km uspješno izvući komade podmornice i nekoliko leševa ruskih mornara. Ubrzo se pokazalo da se podmornica potopila prilikom pokušaja lansiranja nuklearne rakete R-21 “Serb” na američku vojnu bazu Pearl Harbour na Havajima. Kako je simbolično da su Rusi svojim raketama s kojim su htjeli započeti 3. svj. rat dali baš ime Srbin? Biti će možda zato što su Srbi svojim terorističkim činom prouzrokovali 1. svj. rat.

Saga podmornice Krasnaja Zvezda koja je bila pod zapoviedništvom kapetana prve klase Vladimira Kobzara, i prvog oficira kapetana druge klase Aleksandra Žuravina, tada dvojice najkompetentnijih pomorskih častnika u sovjetskoj ratnoj mornarici, počela je na 6. siječnja 1968., kad se s jedne od tajnih izviđačkih misija vratila u svoju luku u zaljevu Ajačinskaja na poluotoku Kamčatki. Prema ustaljenoj proceduri, poslije svakog povratka podmornica je, radi mugućih popravaka, remonta i ponovnog snabdijevanja, morala u luci ostati 6 mjeseci. Za to vrieme mornari su se, uz neka povremena uvježbavanja trebali odmoriti, kako bi “regenerirani” opet pošli u novu misiju. Ali ovaj put, nakon samo 3 mjeseca, posadi je naređeno da se u kratkom roku nađe na podmornici i pođe na novu misiju. I ne samo to, nego je Kobzaru naređeno da povrh dotadašnjih 83 mornara i častnika mora primiti još 11 njemu nepoznatih “specijalista”. Kad se Kobzar požalio svome zapovjedniku admiralu Viktoru Dugajlu, ovaj mu je odgovorio da je naredba došla “s vrha”, te da mu on ne može pomoći.

Incidenti koji su se odigravali 1968. i kasniji détente između Amerike i Sovjetskog Saveza i skladnih odnosa s komunističkom Kinom nisu dokončali hladni rat, ali strašna stvarnost onoga što se zamalo nije dogodilo kod Pearl Harboura imalo je dubok utjecaj na izhod i vjerojatno je spriječilo daljnje zagrijavanje Hladnoga rata. Boljševički imperij nije pao za idućih dvadesetak godina uglavnom radi odkrića golemih količina plina i 60 novih naftnih polja, te visokih cijena nafte uzrokovanih arapskim embargom 1973. godine, što je komunističkom sustavu dalo privremenu olakšicu. To novonađeno bogatstvo bilo je ono što je sovjetsku Rusiju privremeno spasilo od ekonomskog kolapsa. Isto to danas drži i ovu Putinovu na snazi. Kako dugo? Sve dotle dok skoro čitava Europa bude ovisna o njihovom plinu i nafti.

Svakako, Amerika itekako ima dosta kostura u svome ormaru i svak ima pravo o njoj misliti što hoće, ali mora nam biti jasno jedno, da je ona izvršila ovakve akte agresije na boljševike nikoga od nas ne bi danas bilo da o tome pričamo. A za one koji radi bilo kakvih razloga, na bilo koji način pokušavaju ukazati na nekakvu jednakost Amerike i Rusije, nek se samo upitaju koliko je Hrvata i svih drugih naroda kroz stoljeća zatražilo kruha u Americi a koliko u Rusiji.

Iako se podpuno slažem s tim ‘njegovim’ stavom, to mu ne daje pravo agresije na suverenu državu Ukrajinu. Svak ima pravo na izpoljavanja svojih mišljenja o “pravednim Rusima i zlobnim Amerikancima”, ali mislim da, bez obzira na sav njihov imperijalizam, masonstvo, pederizam i zionizam, sijanje antiameričkog sentimenta među mladima neće Hrvatskoj donijeti ništa dobroga.

I na koncu, moram napomenuti da su, kao naknadu za gubitak njihovih muževa, koji su izgubili svoje živote “u službi domovini”, udovice kapetana Kobzara i prvog oficira Žuravina boljševički vladari nagradili svaku s 500 rubalja.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Krug za trg: 'Zločinci i zatirači ljudskih prava ne zaslužuju imena trgova'

Aktivisti Kruga za trg nastavljaju s aktivnostima ukazivanja na neodrživost situacija da jedan od najljepših trgova u Hrvatskoj nosi ime desetog najveći zločinac XX. stoljeća, kao i na potrebu ukupne dekomunizacije hrvatskog društva.

Prosvjedno stajanje dio je u nizu daljnjih nastojanja senzibiliziranja javnog mijenja o nužnosti promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima, priopćila je Maja Runje, koordinatorica Kruga za trg.

HČSP NE IZLAZI NA IZBORE ZA EU PARLAMENT

Naših jedanaest zastupnika na ukupno 766 koliko ih sjedi u EU parlamentu nemaju nikakav utjecaj na odluke koje se tamo donose, i zakone koji nam se oktroiraju bez da nas se išta pita.

Bilo je ponižavajuće gledati i slušati kako će nam sve probleme riješiti EU fondovi i da će euri naprosto poteći iz škrtih EU džepova u Hrvatsku. Premijerka, koja je pročitala englesku verziju Pristupnog ugovora, slavodobitno je obznanila: „Dadeš jedan, dobiješ tri eura“. Ne samo da ništa nema od toga, nego mi sada na jedvite jade, otkidajući od dječjih usta, namirujemo članarinu i druge troškove koje nosi članstvo u toj mega državi. Ti troškovi se penju do gotovo milijardu eura, a kada se doda uništenje gospodarstva, nezaposlenost, izostanak prihoda od ZERP-a, šteta od ulaska se mjeri u milijardama eura. Eurofili još uvijek tvrde da će se ulazak u EU vidjeti tek kao dugoročni efekt, možda, ali kako preživjeti do toga svijetloga trenutka.

Sluge Memoranduma

Oni smišljeno razaraju i uništavaju stečevine Domovinskoga rata Hrvata. Svekoliko djelovanje SDP-ove Kukuriku koalicije je potpuno smišljeno u programu drugog srpskog SANU Memoranduma. Tome svjedoči i ukidanje saborskog spomena na Bleiburšku tragediju, gdje se zatire sjećanje na hrvatske žrtve titoizma tijekom partizanskog rata u NDH a posebice poslije rata po križnim stratištima, kada su stotine tisuća onih koji su se predali na Bleiburškome polju Englezima bili izručeni na titoističku klaonicu gdje su ih ti razbojnici usmrtili pri čemu je utvrđeno samo na području ondašnje NDH to jest povijesne Kraljevine Hrvatske i Slovenije 1517 jama i grobišta od kojih se 1343 odnosi na počinitelje titoiste a što je objavljeno u Glasu Koncila od 30. ožujka 2014. godine na trećoj stranici. Zar nije time cijela Hrvatska bila pretvorena u jugokomunističku kosturnicu.

Gospodin idiiot

Kada sam izvještavao iz Srba sa skupa mržnje, na kome skupu se slavio četnički zločin nad Hrvatima toga kraja, napisao sam da je na skup Miloradu Pupovcu i Ivanu Fumiću pristigla i njihova počasna nula, Stipe Mesić. Njemu ta nula nije smetala. Nisam dobio nikakav poziv za sud. Ali je Stipe pao na riječ idiot, kojom ga je počastio Hrvoje Hitrec. Reagirajući u jednom novinskom razgovoru na Mesićeve riječi da su "branitelji okupljeni u Stožeru za Vukovar, isti kao srpski pobunjenici 1991." Hitrec je rekao da je Stipe idiot, zbog čega se sada mora odazvati sudskom pozivu, jer ga je Mesić tužio za povrjedu njegove časti i ugleda čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona. Koja čast, koji ugled? Zapitat će se ljudi. On je sve to kod naroda izgubio davno, uključujući i one koje je lažima namamio i prevario. One koji nisu jednoumno mislili kao on, do jučer je javno nazivao seronjama, zbog čega je doživio da i njemu, tu smrdljivu "Ante Tomić" sintagmu nabiju na glavu. ( Hrvatski list, Zadar). Nije se bunio, ali je danas postao tužibaba i zbog verbalizama podnosi kaznene prijave. Tužio je, zbog sličnih stvari navodno i Milana Ivkošića i još neke. Poštar bi ovih dana mogao pokucati i na vrata maloga Ivice, koji je svoju učiteljicu pitao je li ispravno reći - Mesić je izdajnik, ili Mesić je izdajica?

Po podočnjacima joj se vidi da neprijatelj ne spava. Baš tako sam svojim perom oslikao, za mene, zloglasnu gruntovničku sudkinju Ilijanu Petiyo, čija kuća me punih 6 godina mučila oko dobivanja vlasničkog lista za stan, koji sam stekao s puno truda i odricanja, ne upoznavši se nikada s fenomenom društvenog stana. Šest mučnih godina, kao šest Josipovićevih i Pusićkinih stanova. Živio savez boraca! Dolje narodni neprijatelji! Nama njihovi stanovi. Gruntovnicom, Vjesnik pisao lani, pružio se lanac kriminalni. To se u nas dogoditi more, kršitelji napreduju gore. Treba njima odriješiti kesu, imunitet štiti Đuru Sessu. Pjevali su i vrapci na granama.

Veliko oko

Upravo u tim zemljama najeklatantnije se krše ljudska prava gdje niti jedna nevladina udruga, kao ni vjerska sekta, ne može dobiti dozvolu za rad dok nije prošla najstrožu kontrolu njihovih državnih obavještajnih službi. Odlaskom njihovih članova u inozemstvo, oni automatski postaju državni agenti i špijuni, i što je zanimljivo: nikada od ni jednog od njih ne može se čuti niti jedna loša riječ o državi iz koje dolaze (prava suprotnost s većinom takvih udruga iz Hrvatskoj koje se natječu tko će više „popljuvati“ svoju zemlju, svoj narod, svoje branitelje…).

Iz razloga što su Sjedinjene Američke Države predodređene od „Velikog oka“da budu nosioci grandioznog projekta Kozmopolitska Država Svijet, kod američkog puka su primjenjivani „školski“ primjeri kontrole uma. Stoga je nužno „prošetati“ kroz povijest. Poznato je da u SAD-u uoči Prvog svjetskog rata nije postojalo antinjemačko raspoloženje, već je bilo obrnuto. Razlog je manje poznat, a on je očit ako znamo da je većina Amerikanaca njemačkog podrijetla, znatno više nego engleskog, a službeni jezik je postao engleski iz dobro poznatog razloga. Nakon što je „Veliko oko“ putem srpske masonske lože Ujedinjenje i njene filijale Crne ruke insceniralo rat Sarajevskim atentatom gotovo svi javni mediji u SAD-u koji su već tada bili u cionističko-masonskom vlasništvu počeli su širiti propagandu da Amerikanci, u službi svjetskog mira, moraju ući u rat na strani sila Antante. Čak je i američki predsjednik Woodrow Wilson bio zgranut moći medija i tajnih masonsko-cionističkih organizacija, shvaćajući da ustvari oni upravljaju SAD-om što je kasnije i napisao u poznatoj zatajivanoj knjizi Nova sloboda. Trebao se samo dogoditi “klik“ u američkim mozgovima!

Winston Churchill znao je za svaku njemačku podmornicu koja se nalazila u blizini kanala La Manche, koji razdvaja Englesku od Francuske, pošto je još 14. listopada 1914. godine engleska tajna služba uspjela dekodirati njemačke šifre, ali je ciljano bez ikakve pratnje ostavio brod da ide tim pravcem. Lusitianiju su prema službenim priopćenjima potopila torpeda njemačke podmornice 7. svibnja 1915. godine, a ne strašna eksplozija streljiva koje se nalazilo na brodu, pošto službeno na brodu uopće nije bilo streljiva. Istragu su formalno pokrenule američka i engleska vlada i istina o potapljanju broda je zataškana. Rasplamsan je „plamen srdžbe“ Amerikanaca prema Njemačkoj i Sjedinjene Američke Države su ušle u rat na strani Antante, s parolom „očuvanja demokracije u svijetu“. A tko je poslije uopće pitao za više od 1200 potopljenih putnika, namjerno žrtvovanih?

FDR je vješto isplanirao kako uvući SAD u rat, a da pritom predsjednik Roosevelt ne pokvari svoj pažljivo građeni imidž „glasnika mira“. Bilo je svejedno koga potaknuti da prvi napadne, Japan ili Njemačku, jer rat s jednom zemljom automatski je značio i rat s drugom. Prvu šansu dobio je Japan. Njega se moralo isprovocirati. Američka flota na Pacifiku stvorila je sa zapadne strane oružani zid od brodova, čime je Japanu spriječeno bilo kakvo snabdijevanje, a osim toga uveden mu je i potpuni embargo na uvoz nafte. Činjenica je da se još 1932. godine, kada su SAD vršile manevre na Pacifiku, ustanovilo kako je Pearl Harbour ranjiv s udaljenosti od čak 60 milja. Upravo zato gurajući Japan u rat, Roosevelt se poslužio Pearl Harbourom kao mamcem, pri tomu ciljano držeći vojno nespremnu Pacifičku flotu u vodama Havaja kao pozivnicu za rat. Između ostalog, i sovjetski špijun Richard Sorge koji se infiltrirao u njemačku ambasadu u Japanu, u dogovoru s Amerikancima svojski se trudio uvjeriti japanske službene vlasti kako Japan ne treba napasti SSSR, već krenuti na jug. ( Dr. Albert D. Pastore: Čudnije od fantazije, http://www.opfn.org/apfn/WTC STF.htm)

Medijska manipulacija nad američkim pukom “najblistavija” je poslije događaja 11. rujna 2001. godine. Bushova administracija je za taj teroristički čin bez i jednog dokaza optužila Osamu bin Ladena, Saudijca jemenskog podrijetla. Zanimljivo je da je tog građevinskog poduzetnika i ne baš uvjerenog islamskog vjernika odgojila i obilno financirala vlada Jimmyja Cartera u vremenu sovjetske okupacije Afganistana. Za vrijeme Hladnog rata Trilateralna komisija sa svojim čelnim čovjekom Zbigniewom Brzenzinskim sustavno je poticala islamski fundamentalizam u zemljama polumjeseca oko Sovjetskog Saveza, pomoću kojega je destabilizirala sovjetske granične muslimanske zemlje. Bin Laden je bio šef novačenja muslimanskih fundamentalističkih boraca, odnosno militantnih plaćenika “Velikog oka”. Pretpostavlja se da je bin Laden unovačio preko deset tisuća „boraca za slobodu“ iz više od četrdeset zemalja koji su se obučavali u Pakistanu pod kontrolom pakistanske tajne službe ISI i američke CIA-e, ali i u prestižnim vojnim institucijama SAD-a. Završetkom Hladnog rata i raspadom Sovjetskog Saveza bin Ladenovi plaćenici, koji su samo kratko vrijeme bili bez posla jer su se vrlo brzo uključili u žarišta upravljanih kriza, samo sada na suprotnoj strani, postali su nepoželjni, višak među ljudskom populacijom jer je zemlje islamskog fundamentalizma koje su izvršile svoju zadaću potrebito bilo „demokratizirati“. ( F. William Engdahl: Stoljeće rata 2,Detecta, Zagreb, 2008., str. 15., 134. i 135. i Davor Domazet Lošo: Klonovi nastupaju, Detecta, Zagreb, 2007., str. 352.- 358.)

Aluzijom na Pearl Harbor, živi simbol za sve Amerikance, predsjednik George W. Bush samo je razotkrio gole činjenice. Upravo kao i poslije čuvenih Rooseveltovih riječi: „Pustiti da se to dogodi“, panika i domoljubni zanos prostrujali su ponovno kroz američki zombizirani narod . Vojska se u histeričnom ushitu mobilizirala i rat protiv „terora, protiv islama, protiv islamofašizma“, mogao je početi. Tiranija medijske manipulacija i ovim primjerom pokazala se je besprijekornom!

Sinkronizacija američkih medija shvatljiva je ako znamo tko su vlasnici divovskih medijskih korporacija, te da sve njih umrežuju članovi Vijeća za inozemne odnose (CFR). Osim toga, tih nekoliko medijskih kartela kontroliraju i tisuće malih regionalnih i lokalnih medijskih mreža. U neravnopravnoj konkurenciji mali mediji si ne mogu priuštiti neovisne novinare, a kamoli strana dopisništva. Oni „svoje vijesti“ moraju kupovati od pružatelja usluga, a to su upravo ti medijski karteli. Zato i imamo situaciju potpune kontrole uma nad američkim čovjekom, koji ima potpuno iskrivljenu sliku o događajima u Iraku, Afganistanu, navodnoj prijetnji Irana, „događanju naroda“ u arapskim zemljama – Libiji, Egiptu, Siriji..., kao i danas u Ukrajini, jer jednostavno nema nikakve mogućnosti dobiti objektivniju „sliku o svijetu“. To mu pospješuje i amerikanizirani način života, jer Amerikanci jednostavno žive, kako kaže pisac Jeffrey Grupp, kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji. Dok im djeca borave u cjelodnevnom boravku ili u školama oni su za to vrijeme postali robovi korporacija „Velikog oka“ radeći u njegovim „radnim logorima“.

Ista „priča“ je i s tiskanim medijima. Iako novine konstantno gube korak za naprednijom tehnologijom te im je tiraža iz godine u godinu sve manja, i danas gotovo 50% Amerikanaca starijih od 35 godina čita novine. Manje od 20% od približno 1400 današnjih novina u SAD-u je nezavisno, ostale pripadaju multimedijskim lancima. No, nezavisnim, obično lokalnim novinama, tiraža rijetko prelazi više od 1000 primjeraka dnevno iz čega proizlazi da se za samo 2 % američkih gradova može reći da postoji konkurencija dnevnih novina. Tri najveće „židovske“ novinske korporacije u SAD-u su New York Times (obitelj Arthura Sulzbergera), Washington Post (potomci bankara Eugena Meyera) i Wall Street Journal (Dow Jones & Company), gdje svaka od njih posjeduje mnoge regionalne listove, više radio i TV postaja te opskrbljuje ostale medije s „istinitim“ informacijama. Primjera radi, čak 506 listova diljem SAD-a kupuje vijesti od podružnice New York Timesa, New York Times News Service. Slobodno se stoga može reći da se jedino Židovi u SAD-u nisu amerikanizirali, već su se svi Amerikanci judeizirali!

Cenzura u medijima je apsolutna. Nitko od medija nije smio objaviti snimke mrtvih i ranjenih iz „događaja“ od 11. rujna 2001. godine. Nitko ne smije objavljivati zvjerstva američkih marinaca prigodom osvajačkih pljačkaških pohoda, a eventualno prikazani ubijeni i izmrcvareni domicilni civili prikazuju se kao kolateralne žrtve rata. Isto tako nema niti jednog medijskog komentara o zavađenosti, nedostatku društvene povezanosti, međusobnoj mržnji te kriminalu što je donio umjetno forsirani multikulturalizam. Ukoliko se ipak moraju prikazivati vijesti rasnog sukoba onda su one isključivo na ne-bjelačkoj strani. Mišljenja koja su mimo ovog službenog dozvoljenog spektra označena su kao ekstremna, čak rasistička.

Zašto je to tako ako znamo da je masonskom rasističkom nadstaležu eugeničara opsesija stvaranje bjelačke superiorne nordijske rase? Njihov „učitelj“, evolucionist Charles Darwin, poznat je kao jedan od najvećih svjetskih rasista i moralnih relativista. Prema uratku iz 1871. godine The Descent od Man (Podrijetlo čovjeka), Darwin nas u svojoj pseudoznanosti „podučava“ kako će u budućnosti doći do još veće evolucijske razlike između majmuna i čovjeka, potomaka zajedničkih predaka. Postupno će izumrijeti majmuni na višoj evolucijskoj razini (čimpanze, gorile itd.) i ostat će samo oni na niskoj evolucijskoj razini, kao babuni. Kod ljudi evolucija će ići u suprotnom smjeru, nestat će bića na nižoj intelektualnoj razini (crnci, Aboridžini i dr.) te će nastati zasebna vrsta homo sapiensa koja će uskrsnuti iz europske bijele rase.

Dok ratnički stroj nove Atlantide stvara jedinstvenu svjetsku državu, maksima Različitost je naša snaga odjekuje u američkim medijima, školama, „nevladinim“ udrugama i dr. U loncu za taljenje pokušavaju se stopiti sve rasne, nacionalne i vjerske različitosti. Pokušava se stvoriti „jedinstveni Amerikanac“ podvrgnut metamorfozi kulturne promjene podčinjenoj svojoj vlastitoj umjetnoj sudbini. Tim pokušajem stvoriti će se recept za cijeli Planet. Jedinstveni ljudi bez rase i nacije – zombiji u postbiološkoj budućnosti spojit će se biološkim i tehničkim kibernetičkim sustavom, poput robota, na jedinstveni virtualni kompjuterski program kojim će upravljati „Veliko oko“. [Korišteni dijelovi iz knjige Kontrola uma (2013.)]

Hrvatski vojnik: Neka se dozna istina, da se moji prijatelji nisu zaludu ubili

Toliko je jaukao... Ugurali su mu najprije pendrek, a onda nastavili. U početku osjećate gađenje prema tome, prema svom prijatelju, pitate se kako je to mogao dopustiti. A onda sam treću noć ja došao na red. Kada bi se linija užasa tu mogla zaustaviti, naš sugovornik N.N. (identitet i svi ostali podaci poznati redakciji, op.a.) već bi imao noćnih mora dovoljnih za cijeli život.

Svjedočit ću na sudu

“Zaradio” je 27 prijeloma kostiju, sedam fraktura lubanje, ne može imati djecu prirodnim putem, a iz logora, iz kojega je krajem 1992. godine pušten u razmjeni, izašao je sa 47 kilograma. Kada je zarobljen imao ih je 80. U Manjaču je prebačen iz logora Omarska.

O silovanjima muškaraca u tim mjestima užasa u nas se javno malo zna. N.N. je zapravo prvi koji je pristao o tome govoriti za jedan hrvatski medij, ali pod uvjetom da podaci o njegovu identitetu, iako je s nama o svemu otvoreno razgovarao, ostanu strogo zaštićeni. Iz teksta smo stoga ispustili i neke informacije koje bi možda više upotpunile priču, ali bi istodobno mogle asocirati na njegov identitet. O tome što mu se događalo do danas ništa ne znaju ni članovi najuže obitelji, ni bivša žena.

Nije mu bilo lako voditi ni ovaj razgovor. Prekidali smo ga nekoliko puta, N.N. je odlazio zapaliti cigaretu, razbijali smo vrijeme drugim temama.

Na Manjaču je te 1992. godine iz Omarske prebačeno četiri tisuće hrvatskih i muslimanskih civila iz BiH te deset HOS-ovaca, među kojima je bio i N.N. Od njih deset, u logoru su nakon zvjerskih mučenja ubijena četvorica, a još četiri N.N.-ova prijatelja oduzela su si život nakon izlaska iz logora, posljednji od njih 2010. godine.

Tragedija tih mladića utoliko je veća što su svi u vrijeme zatočeništva bili ili maloljetni ili vrlo mladi, starosti od 16 do 21 godine života.

Moja je pretpostavka da su oni stražarima plaćali za to. Sami stražari nam to nisu radili – prepričava N.N. Silovanja se u Manjači nisu događala prvih mjesec dana, tek nakon toga. I to uglavnom noću. Treću noć od početka mučenja došao je red na N.N. Izvukli su ga iz ćelije prvoga, a onda za njim i ostalu dvojicu.

Najgore je prvi put

Onako pretučeni, krvavi, pomokrili smo se u karnistere i onda taj urin popili. U takvom stanju morate nešto piti – nastavlja N.N. Zlostavljanja su nastavljena sljedeća dva mjeseca, češće u početku, onda svaka dva-tri dana, pa jednom tjedno, a tek zadnjih desetak dana prije izlaska iz logora su prestala.

- Postavili bi kamionske akumulatore i klemama spojili za dvije uspravne šipke, za koje bi onda vezali naše ruke. Pustili bi struju, a čovjek bi u takvom stanju doživio nekontrolirane radnje, ispraznili biste sve iz sebe, grčili se, tresli.

- Prvih godinu dana bio sam mortus pijan svaki dan. Potpuna alkoholiziranost. Dvije-tri godine nitko od nas šest koji je preživio logor nije se viđao ni sa kim, niti smo to željeli. To iz logora duboko sam potisnuo, nisam htio o tome ni razmišljati. Mislite ‘to je sramota’, dogovorili smo se da nikome nećemo govoriti – nastavlja N.N. Ipak, u jednom trenutku odlučio je da ne može ovako nastaviti.

Nesanice i danas traju

No, tijelo pamti, pa su ubrzo počele nesanice, nervoze, grčenja tijela. Istovremeno su uslijedile i borbe s državnom administracijom oko (ne)priznavanja prava na invaliditet, koji mu je danas utvrđen u visini od 70 posto, za mirovinu koja mu je dodijeljena tek 2010. godine, a sve te bitke vodi još i danas.

A onda ga je 2008. godine liječnica dr. Vera Folnegović Šmalc kod koje se liječio deset godina uputila na dr. Nevena Henigsberga, a upoznaje i dr. Zrnku Kovačić, iz zagrebačke bolnice Vrapče kojima na terapije odlazi i danas.

Navodio me „možete li reći što je još bilo, je li bilo situacija koje niste nikome rekli?“ i slično. I onda sam nakon godinu dana to i izgovorio. Osjećao sam se jako loše, najprije jer sam prekršio obećanje prijateljima, a drugo jer je to vuklo još 101 pitanje doktora – iskren je N.N.

Vuče me nagon za životom

- Prošlo je već dosta godina, neka se dozna istina - moji prijatelji nisu se ubili zabadava. Sve ovo što sam rekao, ponovit ću i na sudu. Ne vjerujem da će se nešto drastično promijeniti u društvu, ali možda oni ljudi koji su isto prošli dobiju volju da se malo izvuku iz svojih čahura i počnu normalno živjeti – nada se naš sugovornik, danas na pragu 40. godine života.

Zamijenite strah vjerom, vjera je moćnija od straha!

Bez vjere čovjek veoma brzo klone. Gubeći nadu i vjeru ne vidi put ispred sebe, ne nalazi rješenja. Zahvaća ga očaj. Upadajući u tešku depresiju koju u današnje vrijeme prouzrokuje nestašica posla, novca, zdravlja. Bez obiteljske sigurnosti i podrške, bez potpore bližnjeg, pa i prijatelja, usamljen, čovjek često pada u crnilo. To crnilo zna biti toliko mračno da ne vidi nikakav izlaz, ne čuje glas onog tko želi pomoć, ništa ga ne dotiče. Prevlada nesreća i tuga. Tužan čovjek tone, svakim danom sve više. Prateći izraze na licima naših sugrađana, uočiti ćemo da je tuga sve više prisutna. Lica su im obilježena bolom, brigom. Prepustiti sve brige Bogu, znajući da će sve biti riješeno, nije lako. Suprotno tome, nepotrebnom brigom često si zapravo zakompliciramo život. I sebi, i ljudima oko sebe. I kad imamo priliku dobiti pomoć, ne znamo, ili ne želimo pružiti ruku. Ponekad znamo za nju i ugristi, navikli da režimo na sve oko sebe, tražeći da nas prepuste našem bolu. To nije put vjere, niti je to način rješavanja briga koje nas opterećuju.

Osim vjere, za rješavanje svakodnevnih briga nužno vam je potreban i duševni mir. On povećava i intelektalne sposobnosti kojima lakše pronalazimo rješenja. Um je samo onda djelotvoran ako je smiren i pribran. „Vruć“ um pali vatru, emocije nadjačavaju razboritost, što čovjeka prečesto skupo košta. Moć nadvladavanja teškoća i nošenje sa svakodnevnim teretom dolazi iz mira. Uspješan život ovisi o postizanju većeg postotka mudrosti prema postotku počinjenih grešaka. Često griješimo, ali kako bismo postali mudri, na vlastitim greškama moramo i steći pozitivno iskustvo i ne griješiti u budućnosti na jednak način.

Na žalost, mnogi od nas neprekidno ponavljaju greške. To ne znači da su „toliko nesretni“, već da još nisu naučili lekciju. Nakon svladane lekcije postajemo jači, i spremniji za kročiti određenim nam putem. Nitko neće dobiti tereta više nego li ga može ponijeti. Korizma je stoga pravo vrijeme da sami sebe preispitamo, i proanaliziramo – koji je to zapravo put kojim želimo ići.

Ukoliko prolazite situaciju u kojoj je teško nositi se sa besparicom, osvrnite se oko sebe. Toliko ima rješenja i načina da zaradite novce. Udubite se, poniknite u sebe, i potražite u sebi skrivene talente, darove kojima niste dali da isplivaju na površinu. Upravo teški trenuci čovjeku omogućuju da pokaže najbolji dio sebe. „Kad planirate nešto veliko, postupite onako kako je Bog namijenio ljudima da razmišljaju… Snažna vjera odgovara velikim učincima i daje velike rezultate. Veliki snovi, plus velike želje, plus snažna vjera, plus veliki napori – to je formula za postizanje velikih djela… i razrješavanje velikih teškoća!“ (Norman Vincent Peale)

„Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?“ Proanalizirajte te riječi, zamislite Boga kako se suočava sa svim preprekama koje su se ispriječile ispred vas, i kako jednu po jednu, uklanja. Da, to je život u vjeri. I kad je najteže, pronaći ljepotu u tim teškim trenucima. Ne biste vjerovali, ali težina stvara međusobnu bliskost u obitelji. Možda vam je baš ta bliskost nedostajala. Ako ste sami, krećite se u sredinama gdje ima ljudi koji su također osamljeni. Nemojte se otuđivati, budite spremni uzvratiti osmijeh, toplinu, ruku, budite spremni otvoriti svoje srce, vidjet ćete – koja blaženstva možete doživjeti već i samom vjerom u sebe, u ljude. A tek vjerom u Boga – sve je dostižno i moguće!

Vrijeme Korizme, idealno je vrijeme za nadjačati bol u nama i tugu oko nas, vjerom i ljubavlju!

Tako je govorio Poglavnik

ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

HRVATSKI NACIONALISTI I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET

Ova okolnost doprinjela je, da se nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne omladine razvilo u duhu kršćanskih načela i zasada Katoličke Crkve. Sjećam se sastanaka koje smo održavali u križarskom ogranku u župi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici, slično kao i u našem Pododboru, pod duhovnim vodstvom župnika, dra. Josipa Lončarića. Volili smo ga i cijenili, premda nismo tada znali, da je bio odigrao važnu ulogu u izboru svećeničkoga zvanja mladog Alojzija Stepinca, budućeg zagrebačkoga nadbiskupa.

SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM

Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.

Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.

Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...

LOGOR ZA POLITIČKE KAŽNJENIKE - LEPOGLAVA

Ipak, osjećali smo se kao u svom domu, kad smo primijetili da nas očekuje, kao "kućedomaćin", već odprije zatočena skupina gospićkih građana i omladinaca na čelu s Juricom Frkovićem. Osim njih, dali su nam dobrodošlicu odprije zatočeni prof. Ivan Oršanić, dr. Mile Starčević, dr. Šime Cvitanović, Ivo Balentović, Ico Kirin...

Tako je počeo naš logorski život, koji je, treba priznati, bio u ono doba daleko do onoga što je bila, kasnije, srbokomunistička zloglasna Lepoglava, u kojoj je i naš junački nadbiskup Stepinac doživio svoje mučeništvo.

Među raznim šalama koje su pojedinci izmišljali bila je i originalna šala Jože Crnka, jedna "aprilska šala"! On je smislio proširiti vijest, da ćemo 1. travnja biti oslođodeni. Šala je postala zbiljom. Makar je većina logoraša već bila prebačena u drugi logor - Kruščicu - "Studentska grupa", zahvaljujući anonimnoj intervenciji jedne utjecajne osobe "pri vlasti", bila je 1. travnja 1941. odpuštena iz logora.

PROGLAŠENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Nisam bio dobio nikakve upute u svezi mojega imenovanja, no smatrao sam, da u nastalim okolnostima moram što prije doći u radio stanicu. Ali kako? Ulice Zagreba bile su već prepune vojnih jedinica i naroda, koji je oduševljeno klicao svitanju hrvatske slobode.

Teško smo se probijali zakrčenim ulicama, dok nismo, napokon, stigli do radio stanice. Bila je već zauzeta po jednoj skupini omladinaca iz društva "Hrvatska uzdanica" koja je, pod vodstvom Viktora Makara, smjelim podhvatom razoružala jugoslavensku vojničku posadu već 9. travnja 1941. nakon što su u jutarnjim satima primili obavijest o pobuni Hrvata 106. pješačke pukovnije u Bjelovaru. Sve se to odigralo još istoga dana poslije podne, pripovijeda mi Makar, gotovo neprimjetno, bez ljudskih žrtava i bez ijednog incidenta.

Kad sam ušao u zgradu radio stanice, Slavko Kvaternik već je bio pročitao proglas, koji je odjeknuo cijelom Hrvatskom:

Oduševljenje kojim je hrvatski narod jednodušno prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bilo je pomućeno vijestima o učestalim ekscesima pojedinaca i neumjesnim mjerama vlade donesenim pod pritiskom "saveznika", Njemačke i Italije, u protimbi s Ustaškim načelima i povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.

Sve je to izazvalo negodovanje i u redovima hrvatskih nacionalista. Jedan uži krug hrvatskih sveučilištaraca nacionalista, kojemu sam pripadao, zatražio je primanje kod Poglavnika, da mu izloži svoje poglede na nastale događaje. Primanje je bilo ostvareno posredovanjem našega kolege Wernera (Busa), sina gradonačelnikova, koji je radio u Poglavnikovu uredu. Poglavnik nije dao posebno značenje dogadajima koje smo mu izložili. Rekao nam je, da se nalazimo u revoluciji i da su to redovite pojave svake revolucije, koje će s vremenom nestati.

Jednoga dana posjetio je radio stanicu Poglavnik. Ušao je u moj ured, držeći u ruci, kao neki kompromitirajući plijen, daščicu koja je visila na unutarnjim ulaznim vratima s nadpisom Radiostanica Zagreb. Pružio mi ju je prijekornim pogledom, kao da pita: "A što je to?" Njegov pogled izražavao je prigovor mojoj nebrizi, da još nisam bio promijenio naziv "radio" u "krugoval".

* * *

Tako je govorio Ante Paradžik

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet! DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu... A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

DVA JUNAKA, DVA VITEZA NA GROBU POGLAVNIKA

Nad grobom Poglavnika!

Počivaj u miru, Poglavniče, a tvoja braća, sinovi, kćeri, čitav tvoj narod, nastavit će tvoje djelo i osloboditi zarobljenu Domovinu, uzpostaviti Hrvatsku vlast i čuvati granice Države. Mi ti se kunemo, da nećemo stati, dok ne stignemo na Drinu!

Ti si nas, Poglavniče, naučio kako se treba boriti za slobodu i veličinu. Nikada Hrvatski junatci toga ne će zaboraviti. Mi ćemo stari borci naučiti našu djecu i našu unučad, da nikada ne zaborave, da si ti neizmjerno ljubio svaki kutak Hrvatske zemlje, a posebno Bosnu, tebi Bosna duguje vječnu hvalu, jer su tvoji vojnici stigli na Drinu i izgradili ne samo bunkere, nego i sviest, koja je nadživila bunkere, i nadživiti će i one, koji su te bunkere uz pomoć komunista srušili i Bosnu ponosnu porobili i u crno zavili.

Pukovnik Ibrahim vitez Pjanić Pirić

Lako je tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo oztali. Ja te molim povrati i meni moj mir. Za tvog života nisam htio sageti šiju pred tobom, ali pred tvojim kostima to činim. Ne radi tebe, ne radi oztalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer Ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba Ustašovati, pa makar se i ne zvalo tim imenom.

Mene su u lance vezali na Janka Puszti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba Ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vječnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživjelih sastanu s tobom.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali Ustaštvo revolucionarnom Hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je Ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja.

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustavi se na Drini. Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na tvojem grobu, i da taj mir koristno upotriebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima Hrvatske politike, jer si osjetio, da tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na izti bio pripremljen, znam, da ti se povratio tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati.

Za Dom Spremni!

Ustaša General Maks Luburić Drinjanin

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

Hrvatski ratnici

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće:

I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats".

"Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet".

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji.

Josua Ambroz Tito

Josua Ambroz Tito (pseudonim: "Josip Broz"): stvarno rodjen u Beču (Wien), 7 svibnja 1891. - umro u Ljubljani, 4 svibnja 1980; fizički otac Samuel Mayer i majka Marija Javeršek. Glavne funkcije: sekretar (tajnik) Jugoslavenske Komunističke Partije do Drugoga svjetskog rata, komunistički maršal jugoslavenskih partizana od 2. svj. rata, doživotni predsjednik poratne komunističke Jugoslavije od 1945.-1980, diktator pod kojim je poklano 1.100.000 žrtava u Jugoslaviji (deveti najveći pokolj u novijoj poviesti). Sada sliedi njegov stvarni životopis, jer su sve njegove navodne 'biografije' u raznojezičnim Wikipediama idealizirano-uljepšane i djelomice krivotvorene od antifašističkih obožavatelja i liberalno-ljevičarskih wikipedista. Izvorni tj. pravi zagorski Josip Broz i komunistički predsjednik Jugoslavije tj. Josua Ambroz Tito su ustvari bila dva različita polubrata od iste majke (Marije Javeršek) i dva razna fizička otca: Franjo Broz i Samuel Mayer.

Pravi Josip Broz

Odatle iz Siska potječe i prvo važno svjedočanstvo bravara Nikole Ivšića koji je godinama radio s pravim zagorskim Josipom Brozom, o njegovoj fizičkoj razlici od poratnog jugo-predsjednika Tita. Zbog kršenja toga ključnog tabua iz Titinog identiteta, Ivšić je potom u komunističkoj Jugoslaviji bio proganjan, mučen i smrtno likvidiran. Izim velikih razlika u izgledu i naobrazbi, taj je najvažniji razlikovni detalj kako je bravarski stroj odsjekao prst pravoga Josipa Broza, koji je odonda imao na desnoj ruci samo 4 prsta (u ono doba su bilo kakve naknadne bolničke implantacije još bile nemoguće). Naprotiv, kasniji partijski sekretar, partizanski maršal i jugo-predsjednik Tito je imao posve normalnu desnu ruku sa 5 prstiju kojima je uz ino svirao glasovir (što bravar J. Broz nikad nije učio).

Jugoslavenski predsjednik Tito je imao jednu malu aktašku od zmijske kože, koju je stalno sve do smrti nosio sa sobom gdjegod bi išao i to nikomu nije davao na uvid. Osim običnim ključem, sadržaj ove torbe je bio još dodatno zatvoren i manjim lokotom. Nakon Titine smrti u Ljubljani 1980, odredjena je posebna Državna komisija za sređivanje Titove ostavine i jedan od članova toga službenog povjerenstva, adjutant Zvonko Kostić koji je uz ino službeno pregledao i ovu Titovu taškicu navodi da su njoj pronašli nešto zlatnog nakita, osmrtnicu Davorke-Zdenke Paunović (ranije Titine supruge) iz 1. maja 1945. godine, pa izvod iz matične knjige vjenčanih s Jovankom Budisavljević od 1952. godine, zatim sliku Pelagije Belousove i kopiju izvješća iz austrougarskog Ministarstva rata od jeseni 1915. godine, u kojemu se navodi popis poginulih austrijskih oficira, podoficira i vojnika iz doba bitke u Galiciji. U tom popisu mrtvih se uz ine navodi poimence i pokojni kaplar Josip (Franje) Broz.

Mladost Josua Ambroza Mayera

Zbog takovog podrietla, Josua Ambroz Mayer je proveo mladost i odrastao u carskoj priestolnici Beču, a prvi materinski jezik bio mu je Wiener-deutsch, na kojemu je i podkraj života opet progovorio kao predsjednik Tito u polusvjesti par dana pred smrt u Ljubljani 1980. Pored elitne osnovne škole je tamo završio i glazbenu, kao odličan pianist i tada najbolji interpretator Verdija i Chopina u svojoj klasi. Zatim je nastavio vojnu naobrazbu, pa je završio carsku vojnu akademiju u Pečuhu (Magjarska), gdje je učio u istom razredu s budućim Führerom njemačkog Trećeg Reicha, mladim Adolfom Hitlerom, tj. zajedno sa svojim budućim protivnikom iz 2. svj. rata. Ovo njihovo zajedničko školovanje je potom bilo vrlo važno za Titova vojna iskustva kako sliedi:

Titova komunistička kariera

Tito kao vodja Jugoslavije

Sada sliedi ukratko njegova kariera u 2. svjetskom ratu i komunističkoj Jugoslaviji do njegove smrti.

Iako se uporno predstavljao kao hrvatski Zagorec iz Kumrovca, Tito kao rodjeni bečki Židov, nikada nije ni približno naučio govoriti pravi hrvatski, a kamoli da bi bar dielom znao svoj tzv. "rodni" kajkavski: U brojnim svojim govorima po Jugoslaviji, on je uglavnom govorio u svojoj medjuslavenskoj mješavini izmedju poljskoga, slovenskog i ruskoga uz ponešto dodanih srpskih riječi, tj. služio se posve hibridnim jezikom najviše nalik modernom umjetnom jeziku "Slovio". Kada je nakon 2. svj. rata dolazio u svoj tzv. rodni Kumrovec, mnogi njegovi susjedi i vršnjaci ga nisu prepoznali kao Josipa Broza (ali su o tomu uglavnom šutili iz straha od represalija). Načini i posljedice Titine samovlade (diktature) tu su još pobliže razradjeni u posebnom članku Titoizam (jugokomunizam).

Smrt i Titine posljedice

U doba njegove smrti, Tito je bio najmoćniji židovski vladar na svietu i stoga su predstavnici većine država bili dužni sudjelovati u njegovom sprovodu, koji je pratilo oko 120 raznih svjetskih vladara. Zato su sve dosad njegova mladost i njegovi poratni pokolji civila postali nedodirljivim tabuima koji su izbrisani iz njegova uljepšanog i idealiziranog životopisa. Čak i sada nakon krvavog raspada Jugoslavije, njegovi su brojni spomenici i poprsja uglavnom očuvani po najvećem dielu bivše Jugoslavije, a do danas je osobito poštovan u Bosni, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji, čije je narode i ozemlja on većinom oblikovao.

Za ovaj životopis su rabljeni vjerodostojni i nepristrani pokazatelji iz interneta, u kombinaciji s inom komplementarnom dokumentacijom. Osim ponešto nacionalne megalomanje, razmjerno najrealniju tiskovnu biografiju J.B. Tita je objavio M. Todorović (drugo izdanje 2005), koja je uglavnom najviše sukladna s inim nezavisnim svjedočanstvima i dokumentacijom (vidi niže).

Josip Jurčević o Titu

- Hrvatska historiografija uvijek služi režimima i vlastima, to nije novost i traje već otprilike 160 godina. Oni koji tomu služe, zauzvrat ugodno i bezbrižno žive. Ništa drugačije nije ni danas. Ali na osobi je da izabere hoće li se prikloniti sustavu ili činjenicama... Postoje intelektualci koji su u presjeku stvarnosti i rade u službi zločina. Njih je Hannah Arendt (bavila se, između ostalog, politologijom, nap.a.) nazvala ubojicama za pisaćim strojevima. Istraživala je zločine i tko ih je počinio, ali posebno je propitivala one koji ih negiraju i ignoriraju. To je možda i zato što im istina smeta ili što se ne mogu suočiti s činjenicama, a moja knjiga se bavi isključivo faktima.

- Neki očito hrvatsku budućnost ne vide izvan okvira komunističkih vrjednota, koje nisu kompatibilne s današnjim sustavom pluralne demokracije. Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak i odredila da se sve države koje su proizašle iz tih režima moraju suočiti sa zločinima, distancirati od tih režima i ispričati obiteljima žrtava. Kod nas to nije učinjeno i to je ono što zabrinjava. Očito je da je mozak onih koji donose odluke daleko više ideološki ispran no što se moglo misliti. Ono što se negiranjem Bleiburga pokušava jest ubijanje hrvatskog pamćenja!. To je zastrašujuća odluka. Naime, Bleiburg obuhvaća najveće zločine nad Hrvatima, to je najveća hrvatska tragedija u povijesti. Stoga je zastrašujuće da mladi ljudi, koji su rođeni poslije Drugog svjetskog rata, donose takve odluke. Mislio sam da će imati elementarno civilizacijsko poštovanje prema žrtvama, ali to je izostalo. Što se Teznog tiče, ne može tamo biti komemoracija. To je jedno od najvećih stratišta, tamo je ubijeno između 15 i 20 tisuća ljudi, ali na Bleiburgu su sve te žrtve izručene. Uz to, na samom Bleiburgu su se dogodili zločini, tamo su također pronađene grobnice.

Glavni izvornici

CRVENI ANTIFAŠIZAM

Lucijan Kordić u svojoj knjizi Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj (Chicago, 1988.), donosi podatke o načinu ubojstava 300 svećenika i redovnika:

ZABORAVLJENI VELIKANI: TKO JE BIO ZRINSKI OD TRAVNIKA?

Bona-Bunići vuku svoj korijen iz 12. stoljeća. U najnovijem objavljenom izdanju Povijesnog instituta HAZU, dr. Nenad Vekarić, u radu „Vlastela grada-Vlasteoski rodovi (A-L)“ navodi njihovo rodoslovlje od 1500. godine do današnjih dana. Marino Bona-Bunić imao je tri sina: Eduarda (1894.-1944.), Ivana Nepomuka (Đina) (1895.-1997.), Marina (1896.-1956.). Eduardo o kojem će još biti govora, bio je profesionalni časnik. Nepomuk (Đino) bio je doktor prava i ekonomije u Zagrebu i doživio 103. godinu u Dubrovniku. Njegov sin Rene rođen je 1923. Ima dvoje djece: kći je rođena 1955. i živi u Rimu, i sina rođenog 1961., koji živi u Parizu. Odselio je 1946., a danas živi u Dubrovniku. No, ovo rodoslovlje nije samo sebi svrhom; ono je okvir za sjećanje na Eduarda pl. Bonu-Bunića.

Poginuo je junački za Domovinu 1944. godine.

Kao domobranskom pukovniku bila mu je povjerena obrana starog hrvatskog grada Travnika.

U obrani Travnika pukovnik Eduard Bona Bunić imao je i izdajica, kao što su: podžupan Sudžuka i dr. Tatlić, koji su s 40-ak domobrana prešli na stranu partizana i zajedno s časnikom Zeljkovićem organizirali partizane pod zapovijedanjem Slavka Rodića u napadima i okruženju grada.

„Moja Vam je odluka već poznata iz naših radnijih razgovora. Meni je obrana Travnika povjerena po Ministarstvu oružanih snaga, pa je samo ona za mene mjerodavna. Ja Travnik branim, već nekoliko mjeseci i kanim ga braniti do kraja. To sam saopćio i njemačkom satniku, koji mi je donio pismo.

Ne samo to, on je volio i čuvao svoje vojnike s kojima je želio dijeliti sudbinu. Partizanski izvori govore da je Slavko Rodić, zapovjednik V. partizanskog korpusa odredio 22.560 boraca da zauzmu Travnik, što se i dogodilo 22. listopada.

„Hrvatski časnici i vojnici se ne predaju nikada; oni se bore, a kad treba oni umiru za svoju Domovinu!“

Bona-Bunić je suborce poštivao, očinski se prema njima ponašao i pokazivao svoju ljudskost i nije ih želio napustiti. Evo jednog primjera iz Vrančićeva opisa (Branili smo Državu, str. 410.):

«U toku jednog predaha satnik Pero Šutić najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvještaj zapovjedniku Bona-Buniću. Jedan po jedan, zapovjednici izvješćuju da posade raspolažu prosječno s 15 do 20 naboja po momku. Moral je izvrstan, a mole streljivo. Bona-Bunić određuje da se podijele posljednja streljiva, što je ostavio za skrajni slučaj. Ulazi kao posljednji jedan ustaški čarkar, što je došao umjesto zapovijedajućeg dočasnika, jer je ovaj ranjen. Podnosi izvješće slično ostalima. Kad je završio upitah ga, odakle je. Odgovara, da je iz Kupresa. Na njemu je bila ustaška odora znatno trošna, na kojoj su se vidjeli tragovi minule borbe. Na nogama su mu umjesto cipela krpe vezane oputom. Pukovnik Bona-Bunić mu kaže: „Nije li ti zima s mokrim krpama na nogama?“.

Pukovnik Bona-Bunić zove k sebi opskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškog borca.

Usmjeravali su napade na grad 20. listopada uvečer. Borbe su trajale neprekidno tri noći i dva dana. Nakon žestokih borbi partizani su 22. ušli u istočni dio grada. Međutim, hrvatskoj posadi koje je branila taj dio, uspjelo je probiti se u smjeru Zenice. Ostali dio branitelja skupio se je u vojarni, jer je nestalo strjeljiva za borbu na postavima. Kada su partizani navalili na vojarnu, zapovjednik Bona-Bunić je naredio da se otvore vrata, te sa samokresom krenuo na neprijatelja, a za njim su krenuli domobrani s hladnim oružjem na puškama. Poginuo je pukovnik Bona-Bunić, a zatim 800 domobranskih branitelja jedan za drugim. Što nisu topovi raznijeli i strojnice pokosile, to su učinili partizani upotrebom noža.

Pukovnik Eduard Bona Bunić nazvan je Vitez Zrinski od Travnika.

Posmrtno je, od državnog poglavara promaknut u čin generala i odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost.

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Stožer niže pobjede i nastavlja uspješno braniti Vukovar

Platforma 112 nije pozvala najaktivniju organizaciju civilnog društva u Hrvatskoj, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Nisu pozvali ni predstavnike Instituta Ivo Pilar u Vukovaru, ni predstavnike vukovarskog zavoda HAZU-a.Kako bi se okrugli stol ipak održao u duhu demokratičnosti, Stožer je, kao i uvijek, demokraciju i ljubav pokazao na djelu došašavši sudjelovati u raspravi.

Dražen Hoffmann iz GONG-a prezentirao je europsku politiku jezične raznolikosti. Na kraju izlaganja iznio je neistinu kako će provođenjem referenduma za približavanje hrvatskog zakonodavstva europskom, navodno biti uskraćena sva prava svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, izuzev srpske nacionalne manjine u nekim dijelovima Hrvatske.

Prof. Dragutin Glasnović iz Stožera osvrnuo se na manjinsku stvarnost u domicilnim zemljama veleposlanika. Potom je izlagao o današnjoj situaciji u Vukovaru, o kršenju ustavnog zakona i Ustava od strane same vlasti RH, te o gaženju prava većine u ime lažne manjinske politike, koju čak ni pripadnici srpske manjine ne podupiru. Zdenko Cikoja, Ivica Banožić i Marjan Živković, te pripadnik rusinske nacionalne manjine Eugen Nađ, također članovi Stožera, izlagali su na istu temu. Članovi Stožera na rukama su nosili bijele vrpce,način obilježavanja nesrpskog stanovništva na okupiranim područjima. I njihova su izlaganja u potpunosti prihvaćena, a suočavanje sa zbiljom, u koju veleposlanici nisu imali uvida do samog dolaska u Vukovar, izazvale su duboke emotivne reakcije, posebice jedne veleposlanice koja je i zaplakala.

Alternativa

Stara hrvatska ratna mornarica

Prestankom državne samostalnosti nestalo je i hrvatske mornarice, koja se javlja opet tijekom obnova hrvatske države. Najprije u razdoblju Drugoga svjetskog rata, a potom stvaranjem samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Na hrvatskoj obali postojali su mornari i mornarice, no unatoč hrvatskim mornarima, časnicima pa i zapovjednicima pojedinih brodova, uvijek je bila riječ o mornaricama drugih država. Obično je žrtva gubitka samostalnosti bio prostor uz Jadransko more. Prije osvrta na samo knjigu, valja upozoriti, kako je Poparić unatoč tadašnjem stupnju razvoja povijesne znanosti, bar kad je riječ o vojnim, strateškim i vojnopomorskim pitanjima napisao djelo trajne vrijednosti. U kasnijoj inačici svoje knjige, on je ispravio i proširio historiografska znanja, a da je kojim slučajem 1966. doživio iznašašće starohrvatskih brodova u ninskoj luci, možda bi djelomično promijenio svoju sliku o hrvatskom brodovlju, premda bi i tad izvađene lađe, danas nazvane Condura Croatica, vjerojatno svrstao u manje ploveće jedinice.

Iz niza primjera u odnosu prema mletačkom brodovlju Poparić otkriva i cijeli niz kasnijih historiografskih krivotvorina, u kojima se naknadna vlast pokušavala opravdavati krivotvorenjem povijesti, što je posebno dobro išlo mletačkim kroničarima, pa i našem Lučiću kao mletačkom podaniku, ali i nekim njemačkim auktorima 19. stoljeća, koji su južnu Hrvatsku i Neretvane, u sklopu tada aktualne obnove srpskoga „carstva“ nastojali proglasiti Srbima. No stari kroničari ipak su dobro znali kako se radi o Hrvatima, što posebno svjedoči papino posredovanje kod kneza Domagoja da zaustavi neretvansko gusarenje. Poparić je i na tom primjeru jednostavno i jasno zaključio kako su gusarenje odobravali vrhovni zapovjednici, odnosno hrvatski knezovi i kraljevi, a u tim su se pothvatima, kao vješti pomorci posebno isticali Neretvani. Premda su i danas mnoge stvari ostale u tami srednjega vijeka, kroničar je zabilježio za godinu 642. hrvatski pothvat s druge strane mora, u Italiji, odnosno u beneventanskom području u blizini Siponta. Taj rani pothvat kao da je predodredio hrvatsku pomorsku sudbinu, barem onaj njezin ratni i savezništvo s Normanima u sukobima sa Saracenima, Mletcima i Bizantom.

Slabljenjem državne, odnosno kraljevske vlasti i nastajanjem unutarnjih nereda slabjela je vojska i mornarica, što je izravno bio poticaj grabežljivim susjedima da nasrnu na hrvatski teritorij. U jednoj takvoj borbi za prijestolje jedan od kraljevića je pozvao Mlečane da zaposjednu primorske gradove. Poparić smatra kako je upravo taj nesretnik bio zapovjednik hrvatske ratne mornarice. Kasnije je utvrdio još dvojicu zapovjednika. Kralj Petar Krešimir IV. vratio je pod svoju vlast hrvatsko more i uza se vezao primorske gradove. Mornarica pak kralja Zvonimira sudjelovala je u savezničkoj vojni s Normanima, pod papinom zaštitom u ratu protiv Mlečana i Bizanta. U tom pomorskom okršaju zajedničkim snagama Hrvati i Normani su porazili Bizant i Mlečane. Nestankom hrvatskih narodnih kraljeva nestala je i hrvatska ratna mornarica, a obalu su za više stoljeća zaposjeli Mlečani.

Glas naroda

Osnovan novi Odjel pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine

Do utemeljenja ovog Odjela došlo je nakon dugogodišnjega predanog rada Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ i općinskih Povjerenstava za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća na istraživanju partizansko-komunističkih zločina u Herceg-Bosni. U traganju za svojom pobijenom subraćom franjevcima, Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“, inače pokretač utemeljenja općinskih Povjerenstava, neumorno radi i istražuje još od 2007. godine. Općinska Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća tragaju za žrtvama partizansko-komunističkog zločina svaka na svom ozemlju već više od pet godina. U Širokom Brijegu od 2009., u Neumu također od 2009., u Ljubuškom od 2010., dok je Koordinacija općinskih Povjerenstava utemeljena 2012. godine i od tada objedinjuje i koordinira njihov rad. Naime, u situaciji i državnoj tvorevini u kakvoj živimo, u kojoj se općinska Povjerenstva u svom radu, umjesto potpore, susreću s brojnim i neočekivanim problemima i opstrukcijama, pokazalo se nužnim objedinjavanje rada svih Povjerenstava, što bi trebalo rezultirati većom učinkovitošću i bržim ostvarenjem osnovnoga zacrtanog cilja: zbrinjavanju posmrtnih ostataka svih žrtava partizansko-komunističkog zločina, kako vojnika tako i civila, iz Drugoga svjetskog rata i poraća u Herceg-Bosni.

Na sjednici je potom podneseno nekoliko izvješća koja su jednoglasno prihvaćena. Posebno valja izdvojiti izvješće o završetku registracije Udruge „Mir internacional“ preko koje će Odjel DSDR HNS-a voditi projekt izgradnje „Groblja mira“ na Bilima, te ostvarenje kontakta s krovnom njemačkom Udrugom „Volksbund“ koja skrbi o njemačkim žrtvama iz Drugoga svjetskog rata i poraća u svijetu. Također valja izdvojiti hvale vrijednu potporu i pomoć poznatoga hercegovačkog franjevca fra Miće Pinjuha, koji je trenutno na službi u Švicarskoj, a koji je u cijelosti na sebe preuzeo nabavku vrlo skupog uređaja za otkrivanje kostiju pod zemljom (geo-radar), koji će biti od velike pomoći i značajno unaprijediti rad svih općinskih Povjerenstava. Ova gesta fra Miće Pinjuha tim je važnija, jer je Odjel DSDR HNS-a tragajući za ovim uređajem doživio neočekivane neugodnosti i opstrukcije od Ministarstva branitelja Vlade Republike Hrvatske. Naime, kad je Odjel zatražio uređaj za otkrivanje kostiju pod zemljom (geo-radar) od pukovnika Ivana Gruića, pomoćnika ministra branitelja koji je zadužen za traganje za nestalim osobama iz Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, uz tisuću različitih izgovora, geo-radar jednostavno nisu uspjeli dobiti, pa čak ni marku i tip radara kako bi ga sami pokušali pronaći i nabaviti.

Na kraju sastanka, upitan o dojmovima, voditelj DSDR HNS-a Ilija Vrljić kratko je kazao: „Udruga registrirana, Odjel utemeljen, što nam još treba da bismo konačno krenuli u ovaj za nas iznimno važan projekt? Zadovoljan sam, naravno da sam zadovoljan! Neum je jedno od naših najstarijih općinskih Povjerenstava, dočekali su nas i ugostili vrlo srdačno. Hvala im! Ovakav način održavanja sjednica na terenu, svaki put kod drugoga općinskog Povjerenstva i dalje ćemo nastaviti, jer smo uvjereni da će to dodatno unaprijediti naš rad.“

PETICIJA ZA ISTINU I SPOMEN DOM GOSPIĆKIM ŽRTVAMA UBIJENIM 1945.

Partizani zatvaraju i ubijaju zarobljenike, koji su se pred podivljalim, pobjedom opijenim i osvete željnim, krvožednim partizanima, povlačili preko Gospića iz ostalih dijelova NDH. Danas,na mjestu gdje je masovna grobnica,kod groblja sv. Marije Magdalene,je "javni zahod" i debeli sloj asfaltirane ceste,preko kojeg redovno prelazimo...

Vrijeme je da se sazna istina i da se na dostojanstven način obilježi njihova žrtva,a to je izgradnjom spomen doma i otkrivanju prave istine...

Kršćani

REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA

Sanguis martyrum, semen christianorum

Krv mučenika, sjeme kršćana.

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ( Macedonci, Albanci i Mađari ) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10). Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).

Pripreme za oružanu borbu

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena. Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.

Hapšenje i suđenje

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti. U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku. Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane. Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.

Javorova smrt

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske. Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom. Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Bilješke:

USTAŠA – MUČENIK STIPE JAVOR

Javor Hrvatske

I tako seoski momčić, a sada naš velikan i mučenik, ustaša Stipe Javor, polazi u široki, šareni ali i prazni sviet, ponesavši sa sobom samo onu veliku i žarku ljubav prema svojoj domovini i prema svome narodu, koju je usisao u roditeljskom domu i koja je u njemu buktila mladenačkim žarom, da tek kasnije dodje do skrajnjih i savršenih svojih oblika – žrtve, pregovaranja i odricanja.

Njegova žarka domovinska ljubav, koju je ponio sa sobom od kuće, poprima sada veće i savršenije oblike i postaje prodahnuta snagom duha i uma. Ona ga vuče uz striminu života i ne da mu nazad. Zapuštenost, nevolja hrvatskog naroda i smisao njegove slobode tek mu sada u stranome svietu izskaču pred oči u jasnoj slici i silno ga bole. Otvorenim očima gleda sve oko sebe i ništa mu nezapaženo ne izmiče. Muči svim zapažanjima svoj mozak i iz svega vadi dobro i korisno, sve skuplja u svoju dušu i čuva za se. Uči se na životu! Već tada postaje revolucionarac. Ne odazivlje se vojnom pozivu austrijskih vlasti i tek 1901. odlazi u vojničtvo. Smatrao se samo Hrvatom, a kao takovim samo hrvatske vlasti mogle su njime raspolagati!

Kao Hrvat svuda je zapostavljan i šikaniran, a svoje hrvatstvo nije htio spustiti ni do čijih nogu

Obično sviet kaže: trgovac kao trgovc!, ali i tu su karakteri izuzeti. Jedan od tih karaktera bio je i Stipe Javor. nikada ga o trgovačkim poslovima nije zaniela zveka novaca i uviek je predpostavljao obćenarodnu korist svojoj vlastitoj. Osobitu je brigu posvetio hrvatskom vatrogastvu želeći ga postaviti na zdrave i čvrste temelje. Neumorno je obilazio pokrajinu, davao savjete i svuda uspievao. Ona vruća i žarka ljubav prema svome narodu, koja uči čovjeka i govoriti i postupati s narodom i tu je odigrala važnu ulogu.

Sva ona trgovačka putovanja Javorova uzko su skopčana s političkim radom Javorovim. Javor je svuda poticao narod na borbenost i izdržljivost.Ali na tim svojim putovanjima Javor nije politizirao i korteširao ni za kakvu stranku, jer on nije bio politikant. Snagom svog prirodnog intelekta izdigao se je iznad svakog strančarstva i poput svoga učitelja dr. Ante Starčevića, vidio je spas samo u čistom i nekompromisnom hrvatstvu.

Javor je svuda nastupao kao pravi i sviesni Hrvat i svuda podizao vjeru u hrvatstvo i dan njegove slobode. bodrio krvlju. Jugoslavenstvo, koje je mnoge i mnoge duše uljuljalo u sladunjavi san, počelo je razplinjavati se i tančati, ali malo ih je otvorilo podpunoma oči. Mnogi, ne oslobodivši se ni prvoga zla, srljali su u drugo i tako sami stvarali nad Hrvatskom atmosferu još nepodnošljivijom. Gutali su fraze i krilatice raznih političara i zaplićali se u množtvu stranaka, kao pile u kučinama. Srljali su s jedne strane na drugu, preskakali s jedne putače na drugu, neopruživši nikada pravim putem, koji je bio očit i vidljiv, ali težak. Svakomu je bilo jasno, da nam Beograd neće dati milom ono, što nam je oduzeo prevarom i silom i svatko je znao da treba silu silom suzbiti. I da nije bilo Poglavnika i njegovih pomagača, taj bi glavni put ostao nekako po strani i možda bi i danas srljali po pergamenama na bajunete.

Učitelj, otac i sudac

Svi oni javni iztupi hrvatstva u dva prošla desetljeća i početkom sadašnjega djelo su te Javorove i Poglavnikove mladeži, a iz te su mladeži novačeni i prvi ustaški rojevi i prvi ustaški borci. Iz onih krvavih lipanjskih dana od 1928., kada je Beograd podpunoma skinuo masku i zaigrao otvorenih karata prorešetavši metcima u beogradskoj sabornici hrvatske narodne zastupnike i medju njima neumrloga vodju Stjepana Radića, ta je mladež bila glavni pokretač i vodja onih spontanih javnih prosvjeda hrvatstva. Redarstvo je pucalo u goloruku masu i gazilo je konjima, ali je i Javorova mladež – ustaše – odgovorila hitcima na hitce. Za još bolju ilustraciju važne uloge te mladeži dovoljno je spomenuti još samo 1.prosinca 1928., kada su na tornjevima zagrebačke katedrale zavijorile crne zastave, a nepobediva srpska vojska morala pod pratnjom redarstva stupati zagrebačkim ulicama i unatoč toga na Prilazu ostaviti glasbala i oružje i bježati.

Izdaja

31.listopada 1929. početak je težkog mučenja i zlostavljanja ustaše i mučenika Stipe Javora, početak je njegova mučnog penjanja uz strmu Golgotu, početak je potezanja od Iruda do Pilata. O tim mukama, koje je mogla izmisliti samo pokvarena duša pokvarenog Beograda, po onoj Salustijevoj, bolje je šutjeti nego premalo reći, a isto tako i o načinu sabiranja izkaza kod vodjenja razprave i o vodjenju same razprave, jer to ni po čijem zakonu osim srbskom, nije opravdano. Ta, kod Srba je bilo sve moguće, a osobito kada se radilo o Hrvatima. Pa i sam jedan srbski književnik ironično je uzkliknuo: O blaženi Stradijo (Srbijo), svi ti je u tebi moguće!.

Nije pokleknuo

27.ožujka 1936. dan je Javorove pobjede i pobjede hrvatstva, što je došlo do najjačeg izražaja 30.ožujka 1936. na njegovom ukopu. Stotinu tisuća Hrvata našlo se je sjedinjeno jednom mišlju i jednom željom kod njegova otvorenog groba, a stotine tisuća i stotine tisuća suosjećalo je s njima.

Hrvatska se ujedinjuje, Hrvatska se osviešćuje, Hrvatska počinje da živi!

30.ožujka 1936. dan je Javorova slavlja!

MUČENIČKA SMRT STJEPANA JAVORA

IZGON ARNAUTA (HRVATA)

PRILOG ZA LOCIRANJE I IDENTIFICIRANJE STRANIH AGENATA U VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

SDP-ova Vlada Ivice Račana, u još znatnijoj mjeri HDZ-ova Ive Sanadera i, možemo reći, DORH-ova Jadranke Kosor široko su otvorile vrata renesansi srpskog nacionalizma i nastavku zločinačkih velikosrpkih nastojanja, dajući srpskom pitanju središnju poziciju i promičući Srbe u ključni faktor vlasti u Hrvatskoj. Ova, pak, SDP-ova vlada Zorana Milanovića napustila je granice bilo kakvih politčkih obzira, a, već je svakom jasno, i pravnih okvira. Promatrajući je s pozicije zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, promatrač dobiva dojam da je u pitanju ubačena diverzantska skupina neprijateljske države.

„Iseljavanje Arnauta“ programski je dokument velikosrpske politike etničkog čišćenja. Oblikovao ga je srpski akademik dr. Vaso Čubrilović, kojeg je kao predavanje iznio 1937. godine u Beogradu.(1)

POREDBENI POGLED

Ako se izvede osnovna komparativna analiza programa i činjeničnog stanja, tada vidimo da je sukladnost izrazito visoka, a to daje osnova za čvrste, materijalno utemeljene zaključke:

Izjave u prilog ovakve velikosrpske politike susrećemo svakodnevno. Može li, primjerice, u ovakvom kontekstu biti slučajno da potpredsjednik Vlade Branko Grčić propagira kako u Europi ima „tisuće slobodnih radnih mjesta“. Ili sasvim svježi primjer gdje se ugovara odlazak stotinu mladih hrvatskih državljana na drugi kraj svijeta, u Australiju.

PROVOCIRANJE LOKALNIH POBUNA HRVATA

NOVINARI VELIKOSRPSKI AGENTI

RESORNI MINISTRI

Dostavit ćemo ga i diplomatskim predstavništvima te dijelu međunarodne zajednice da im pomogne izgraditi kod za dešifriranje stanja programiranog kaosa u Republici Hrvatskoj. Vjerujemo da je nakon događanja u Ukrajini dovršeno vrijeme jedne neuvjerljive, kalkulantske i nepoštene politike zapadnih zemalja. Kada je Hrvatska u pitanju, ali naravno ne samo Hrvatska, sudac Meron im je pokazao put poštivanja činjenica. No, makar ostali i sami, siguran sam da mi Hrvati imamo snage za nove pobjede. Za sada najprije trebamo uspostaviti i osnažiti novu hrvatsku politiku.

JESU LI JOZO ĆURIĆ I HTV POSTALI DIO BRANITELJSKOG TIMA UDBAŠA J. PERKOVIĆA

Nikada nije dobro kada je novinar pristran. Posebno je opasno kada novinar navija za čovjeka kojega se sumnjiči za teško ubojstvo. A upravo se to dogodilo u subotnjem izvješću koje je iz Münchena za Dnevnik HTV-a napravio novinar Jozo Ćurić. Tema je bio nezaobilazni bivši šef Udbe Josip Perković koji, jadnik, ni kriv ni dužan čami u njemačkom zatvoru. Novinar HTV-a Ćurić cijelo se vrijeme, kao da je član Perkovićeva braniteljskog tima, skanjivao nad sudbinom obavještajca koji je za njega neupitni heroj.

Sve je to ništa u odnosu na ono što čeka Josipa Perkovića kod mračne Angele Merkel i njezina nakaradnog sudstva. Na kraju bih samo zaključio da bi uravnoteženije izvješće o münchenskom uzniku napravio svaki brucoš sa studija novinarstva. (VL)

ODRIČE LI SE JOSIPOVIĆ PARTIZANSKIH GUJA

Međutim ovo je sada ipak velika novost, jer prvi put iz usta predsjednika čujemo da se ne treba baviti ni partizanima, čime on konačno i partizane, barem prividno i nerado, stavlja u povijesno negativni kontekst.

Stoga predlažemo, ako predsjednik Josipović uistinu želi ono o čemu govori, neka zabrani orgijanja u Kumrovcu na dan EU izbora, a i inače. Hrvatska ne može postati uljuđeno i demokratsko društvo dok na svomu teritoriju dopušta takve stvari. Dvostruki kriteriji nas nikada neće dovesti do pomirbe i nikada na taj način neće prestati teme o ustašama i partizanima. A znamo da drugovi na vlasti nemaju ni minimalne želje za zabranom kumrovečkih simbola, to će ipak morati uraditi neka nova vlast.

KOMUNIZAM JE ‘ENFANT TERRIBLE’ DEMOKRATSKOGA ZAPADA

Ovo što se danas događa u Ukrajini za nikoga tko imalo pozna prošlost ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje. To može iznenaditi samo one koji su vjerovali i još vjeruju da je djelomičnim razpačavanjem Sovjetskoga Saveza 1991. nestao boljševizam u kojem su čvrsto utkani svi ruski imperijalizmi, kako oni carski tako i oni svijetskoga komunizma. Najprije moramo znati da je sve to počelo na “Demokratskom Zapadu”.

Doduše, radi svojih bolesnih ideja - izvrtanja i mržnje svega što je od pamtivjeka bilo normalno, dobio je nogu u tur i bio prognan najprije iz Njemačke, a onda i Francuske, poslije čega se udomio, a gdje bi drugdje nego u Londonu vjekovnom stjecištu huligana i probisvijeta. Iako bi već svakome trebalo biti jasno (a očito nije) da boljševizam, marksizam, komunizam ili kako god ga hoćemo zvati, nije nestao nego je samo navukao onu svoju staru mantiju kojom je bio odjeven prije proglašenja boljševičkog stila marksizma.

U Hrvatskoj, u strahu da će u vihoru nacionalnog bunta 1990-ih biti uništena, jugokomunistička Partija tobože poprima novi “demokratski” imidž, pa kako bi tu svoju “preobrazbu” progurala, ona svoj naziv Savez Komunista Hrvatske (SKH) mijenja u Stranka Demokratskih Promjena (SDP). Prilikom jedne posjete Kanadi, pokojna Nela Eržišnik je rekla da akronim SDP zapravo znači “Samo Do Petka”. Ubrzo se pokazalo se da je bila u pravu, jer već 1993., kad su bili sigurni da će ih ludi hrvatski narod ostaviti da idalje rade što su i prije radili, ova jugoboljševička Partija readoptira onaj svoj stari predboljševički naziv - Socijal Demokratska Partija. Kad pogledamo na ovo što se danas zbiva u Hrvatskoj jasno se vidi da je usljed dugogodišnje nejenjavajuće velikosrbske i komunističke propagande dobar dio hrvatskoga naroda podpuno je izgubio političku i nacionalnu orijentaciju.

Poslije razsvjetljavanja nekih činjenica u ovom izlaganju dobit ćemo odgovor na neke od vrlo važnih činjenica među kojima je na glavnom mjestu ona zašto se nepobjeđena Hrvatska vojska 1945. g. povukla prema Austriji. Kako bi se došlo do odgovora zašto je jedna samodestruktivna ideologija kao komunizam mogla tako dugo obstati mora se najprije vidjeti tko su glavni krivci što je on preživio 2. svj. rat i kako je izrastao u neman koja svakoga časa može uništiti sav život na ovom svijetu.

Pored svih silnih američkih političara, stručnjaka, stratega, generala i drugih medaljama okićenih “vojskovođa”, samo je on bio kadar doći do zaključka da se samo uništenjem te crvene nemani može spriječiti strašne zločine genocida koji će ona po okončanju rata izvršiti nad zarobljenim narodima i da će se jedino na taj način doći do trajnoga mira u svijetu. Ne samo da ga nitko nije poslušao, nego su ga za to agenti udruženih tajnih službi Engleske, Amerike i Sovjetske Rusije - MI6, OSS i NKVD ubili u Njemačkoj na 21. prosinca 1945. godine.

General George S. Patton bio je jedan od onih rijetkih vojskovođa koji su uz visoke vojničke ratničke vještine, neizmjernu osobnu hrabrost i podpuno nepoznavanje straha, posjedovali i onu mističnu moglo bi se reći proročansku osebinu, ono do danas čovjeku nepoznato šesto osjetilo koje ih više puta dovodi u sukob s običnim smrticima koji ih, radi toga, smatraju nekakvim čudacima. Oni su uvijek među svojim podčinjenim častnicima i vojnicima gledani kao primjer hrabrosti i viteštva, i visoko su cijenjeni i štovani. Kod svojih predpostavljenih oni izazivaju strah, prezir i, u mnogo slučajeva, otvorenu mržnju, jer im svojim hrabrim podhvatima i sjajnim pobjedama oduzimaju “sjaj” i ugrožavaju njihove pozicije. To je osobito uočljivo onda kad se ti viteški ratnici ne pridržavaju glupih strateških i taktičkih planova orkestriranih u vrhovnim zapovijedništvima na stotine ili tisuće kilometara udaljenim od bojišnice.

On je, prema izjavama velikog broja vojnih stručnjaka, uvijek bio u stanju unaprijed predvidjeti namjere protivika, ocijeniti njegovu snagu, moral i spremnost, te prema tome organizirati silan, munjevit i nezaustavljiv udar ondje gdje se neprijatelj najmanje nadao - i onda kad se je uopće nije nadao. Čudno, ali istinito, on je još 1937. opominjao Roosevelta i njegovo ministarstvo obrane da treba biti na oprezu jer bi Japanci mogli iznenada napasti američka vojna uporišta na havajskim otocima. Kao i mnogo drugih, ova njegova predviđanja i opomene nisu shvaćani za ozbiljno. Četiri godine kasnije Japanci su napli američku vojnu bazu u Pearl Harbour-u na Havajima, što je Ameriku prisililo da se aktivno uključi u 2. svj. rat.

Postoje neosporivi dokazi da je sam šef OSS-a, general William J. (Wild Bill) Donovan, bio podvrgnut izravnoj kontroli te mreže i da je otvoreno radio protiv Pattona i svakoga tko se protivio Staljinu i njegovim “prijateljima” u Washingtonu i Londonu. Rooseveltov podpredsjednik Henry Wallace bio je otvoreni komunist-boljševik koji je, kako se u Americi govorilo i pisalo, na političkoj pozornici sjedio nešto lijevije od Staljina. U Engleskoj boljševička špijunska grupa “The Cambridge Apostles” (Apostoli Kambriđa) , Kim Philby, Donald MacLean, Guy Burges i Anthony Blunt, boljševicima je uvijek na vrijeme dostavljala sve informacije o britanskim strateškim i svim drugim ratnim planovima.

Nitko nije progovorio. Nitko osim Pattona. Jedino je on imao čistoću uma, providnosti i hrabrosti da javnim istupima ukaže na smrtnu opasnost koja svijetu prijeti od komunizma. Nije se nimalo sustezao u svojim oštrim prosvjedima protiv ludosti tadašnje washingtonske politike i komunističko-cionističke špijunske mreže. U toj mreži koprcali su se glupi američki “vrhovnici”,najprije od poliomyelitisa onesposobljen i umno otupljen Roosevelt, a poslije njegove smrti missourijski “farmer” Harry Truman koji je nastavio putem svoga predšasnika a da u stvari nije znao ni definiciju tog “puta”, a komoli kud on vodi.

Članovi ovoga crvenog kruga, poznatog i pod imenom “Crveno kolo”: Henry Morgentau Jr., Nathan Silvermaster, Harold Glasser, Harry Gold, Franz Neuman, Maurice Halperin, Morton Sobell, Klaus Fuchs, David Greenglass, njegova sestra Ethel Greenglass Rosenberg i njen muž Julius Rosenberg, Samuel Dickstein i još mnogo drugih, bili su obožavatelji i vjerni sljedbenici Karla Marxa i oca cionističkog pokreta Teodora Herzla. Rooseveltov Treasury Secretary (ministar financija) Henry Morgentau Jr., neograničeno je trošio novac u svrhe koje bi mu se svidjele i tako praktično upravljao kormilom Amerike.

Donovan je otvoreno surađivao s NKVD-om. Za vrijeme rata, kao Staljinov specijalni gost, Donovan se šetao po Moskvi gdje je poslije šetnje po vješto pripremljenom “Potemkinovom selu”, bio oduševljen “uspjesima i humanizmom” boljševičkoga raja na zemlji. Svi su oni svojom podlom i dobro smišljenom promičbom o Staljinu kao “velikom humanistu i borcu za demokraciju” uspjeli podpuno zaslijepiti ionako naivnog i bolešću ošamućenog Roosevelta, dobar broj članstva vladajuće Demokratske stranke i veliki broj neupućenih u američkoj glasačkoj masi. U tome su im uveliko pomagali i “liberali” koji su također bili na visokim pozicijama, kao na primjer sudac vrhovnog suda, zionist, Felix Frankfurter i drugi.

Crveno kolo u Washingtonu je pomoću častohlepnih častnika u američkim oružanim snagama još davno infiltriralo njihovo vrhovno zapovjedništvo. Još na početku rata Crveno kolo je “savjetovalo” Rooseveltu da za vrhovnog zapovjednika u Washingtonu postavi obožavatelja Staljina i kasnije Mao Tse-tunga, generala Georgea Marshall-a. Kasnije, pod konac rata , opet na zahtjev Crvenog kola, Rosevelt je za vrhovnog zapovjednika američkih i (nominalno) svih savezničkih vojnih operacija u Europi postavio generala Dwighta Eisenhowera, do tada malo poznatog i po činu nižeg od Pattona. Dwight Eisenhower nije bio nikakav taktičar niti strateg, a još manje hrabar ratnik. Većinom je bio na administrativnim dužnostima - ono što Amerikanci nazivaju - pencil pusher (onaj koji gura olovku), ali je bio vrlo ambiciozan i častohlepan. Rođen je u mjestu Denison, u Texasu i odgojen u vjerskoj sekti Jehovinih svjedoka kojoj su pripadali njegovi roditelji, a baš u njihovoj kući su se održavali sastanci tih Jehovinih svjedoka. Iako ta vjera zabranjuje svako nošenje oružja, a posebno sudjelovanje u ratu i, ne daj Bože ubojstvo, to nije spriječilo njegove roditelje da ga upišu na vojnu akademiju West Point.

Svakako, u tome planu veliku ako ne i najveću ulogu odigrali su Englezi. Nu pošto je sve rađeno u najvećoj tajnosti dugo vremena nije se moglo doći do bilo kakve dokumentacije. Nu 90ih godina, poslije okončanja “hladnog rata” dobar dio američkih, pa čak i ruskih tajnih dokumenata je otvorena, ali engleski su ratni arhivi i danas “Top secret” i tako nedostupni publici. Pitamo se, od čega to ti veliki britanski “demokrati i pravednici” strahuju? Čega se stide?

Naravno, nemajući nimalo ljubavi prema Englezima, a po izkustvu nimalo povjerenja u Montgomery-a i znajući da iza toga stoji Eisenhower i koje su njegove namjere to je Pattona strašno razljutilo. Bez ikakve konzultacije s Marshallom i Eisenhowerom, on je trenotačno “zaboravio” da su njegove trupe trebale osiguravati Monty-eve bokove, pa je VII. armiji naredio da, preko teško prohodnog i žestoko branjenog terena, krene na njemačke postave koje je ubrzo prešao, zauzeo Palermo glavni grad Sicilije i došao do sjeverne obale otoka, dok je Montgomery ,zaustavljen i k zemlji pritisnut od njemačkih snaga kod Messine, gutao zalogaje straha i poniženja - našto je već bio dobro priviknut.

Iako su Marshall i Eisenhower u potaji uživali u Pattonovim pobjedama jer će ih, kao i uvijek prije, pripisati svojim “uspjesima”, oni su pod pritiskom iz Washingtona svim vrstama sabotaže; uzkraćivanjem logistike, ponižavanjem njega i njegove armije stavljanjem u podložan položaj Montgomery-u, pokušavali ga, usporiti, zaustaviti i diskreditirati.

Iako su vrlo dobro znali da je uzaludan bilo kakav pokušaj proboja njemačkog čeličnog zida u Dieppe-u, oni su kako bi izpitali stvarnu snagu njemačke obrane, “za probu” preko LaManche-a poslali jednu pojačanu kanadsku brigadu od oko 5.000 vojnika. Dieppe je branila samo jedna njemačka (570.) pješačka pukovnija, svega 1.500 vojnika. Ali njemački vojnici su bili prekaljeni ratnici već navikli na sve načine ratovanja i odlično su bili naoružani. Utvrde su bile odlično razmještene s bunkerima čiji su betonski zidovi bili i do 3 metra debeli. Od ovih 5.000 (točno 4.963) kanadskih vojnika, u Englesku se uspjelo vratiti 2.210. Svi drugi su ili poginuli ili zarobljeni, a tisuću od ovih koji su se uspjeli vratiti u Englesku uopće nisu ni stigli do obale, nego su pod kišom njemačkih projektila okrenuli natrag kad su još bili nekoliko kilometara daleko od obale.

Uzprkos tomu što je američka vojska sama već oslobodila Pariz, opet je Eisenhover sabotirao Pattona dajući prednost Montgomery-u, iako je vrlo dobro znao da će ‘Monty’ opet negdje na pol puta zaglibiti. Ukoliko nisu bili podpuno slijepi, ludi ili to temelja pokvareni, Marshall i Eisenhower su morali znati da će ova njihova manevriranja prouzročiti vrlo velik broj nepotrebnih američkih žrtava i produžiti rat za skoro godinu dana (na što ih je Patton već više puta upozoravao). Nu oni su i dalje izvršavali naredbe Rosevelta i njegovih crvenih savjetnika.

I tako, dok su tenkovske divizije nezaustavljive Patonove III armije jurišale u briljantnim, do tada neviđenim bojnim podhvatima i čistile put preko cijele Francuske, Eisenhower je po naredbi iz Washingtona stvarao nove planove da ih zaustavi i osujeti njihovo napredovanje prema Berlinu. Ne uzimajući u obzir sve dotadašnje Montgomery-evo mizerno ratništvo, on mu opet dodijeljuje vodeću ulogu u “Operaciji Market Garden”, postavivši ga sjeverno od Pattonovih položaja s nalogom da kroz Nizozemsku prijeđe u Njemačku i tako zaobiđe Patona (kome je bilo naređeno da zaustavi napredovanje) i tako dozvoli Rusima da prvi uđu u Berlin. Bez hrabrosti da se otvoreno suprostavi Pattonu, Eisenhower je pomoću svojih “henchmena” (slugana) poput načelnika njegova stožera gen. Bedell Smith-a, prešao na uporabu novoga plana sabotaže.

Zahvaljujući Eisenhoveru i njegovim naredbodavcima ovaj zastoj dao je njemačkim snagama upravo onoliko vremena koliko im je trebalo da im stigne pojačnje, da se pregrupiraju i utvrde u brdima Ardena.

Svi vojni stručnjaci danas znadu, a znali su i oni u ono vrijeme, da do ove bitke i ovih velikih žrtava nikad ne bi došlo da Crveno kolo nije kroz Marshalla i Eisenhovera, sabotiralo i konačno zaustavilo Pattona da nastavi svoj munjeviti “Drive to Berlin”. Ipak, po završetku ove bitke, poslije svih namještaljki i zapreka, poslije toliko nepotrebnih žrtava, Patton je koncem siječnja prešao Ardenne i u neprekidnim borbama nastavio udar prema Rajni koju je kasnije i prešao. Nu Roseveltovi crveni “savjetnici” u Washingtonu su činili sve moguće da se Pattona zaustavi i tako omogući Crvenoj armiji da zauzme Berlin. Uslijedile su prijetnje democijom, oduzimanjem komande, slanjem u prisilnu mirovinu i , na koncu, ubojstvom. Patton se na to nije obzirao. Vjerovao je u unaprijed određenu sudbinu kojoj se nitko ne može oteti pa je više puta na opominjanje svojih vjernih suboraca odgovorio “What’ll be, shall be (Što će biti, biti će).

Organizacija i izvršenje toga gnusnog čina povjereno je šefu OSS-a W. “Wild Bill” Donovan-u. Kako bi izhod operacije bio što sigurniji Donovan je odmah kontaktirao svoje prijatelje u NKVD-u koji su bez oklijevanja pokrenuli svoju ubojitu mašineriju. Za šefa operacije postavljen je izvjesni NKVD generalmajor Aleksandr Davidov, a njemu za “pomoćnika” (izvršitelja ubojstva) postavljen je NKVD pukovnik Genadi Gavriloff. Dogovoreno je da OSS i NKVD atentat izvrše u zajedničkom podhvatu ili svak zasebno, komu se prije pruži prilika. Ubojstvo je moralo izgledati kao nesretni slučaj (accident). Jedan od prvih koji je saznao za ovu urotu bio je specijalni agent američke vojne protuobavještajne službe, CIC (Counter Inteligence Corps ) Stephen J. Skubik. Skubik je kao posvojeno sirotče bio odgojen u jednoj ukrajinskoj obitelji u državi Ohio pa je uz engleski govorio i ukrajinski jezik. To mu je dobro došlo da u Münchenu uspostavi vezu i sprijatelji se s zapovijednikom UPA-e (Ukrajinska nacionalna armija) generalom Stefanom Banderom i njegovim časnicima.

Po povratku u Bavarsku, kako bi potanje ispitao ove informacije, opet je ugovorio sastanak s ukrajinskim izbjegličkim vođama. Najprije se sastao s akademikom Romanom Smal-Stockim, jednim od najuglednijih ukrajinskih nacionalista i diplomata. Kad ga je Smal-Stocki upitao što on od njega traži, Skubik mu je odgovorio da je američkoj vojsci zapovijeđeno da sve ‘građane Istočne Europe’ vrati natrag u zemlje u kojima su rođeni. “Ovo je prestrašilo profesora”, zapisao je Skubik koji ga je unatoč tomu i dalje pitao zašto ga NKVD traži. “Možda radi moje upletenosti u Prometeanskoj Ligi“, dgovorio je profesor. Pošto Skubik nikada nije ni čuo za tu Ligu, Smal-Stocki mu je raztumačio kako su novo-nezavisne nacije staroga Ruskog imperija po završetku 1. svj.rata, bile ponovno okupirane od strane komunista. Grupa političkih, vojnih, akademskih i drugih vođa i intelektualaca iz 12 okupiranih nacija osnovali tajnu organizaciju s namjerom podizanja ustanaka protiv sovjetske okupacije. “Mi imamo najbolju obavještajnu organizaciju u Europi. Sovjetki NKVD nas je pokušao uništiti. Nacisti su nas pokušali uništiti. Čak i Britanci su nas htjeli dokončati. Ali mi smo obstali jer s nama surađuju najbolji mozgovi”. Onda je rekao Skubiku: “Najpovjerljivija obavijest koju imam je da će NKVD uskoro pokušati ubiti generala Pattona. Staljin ga hoće mrtvoga”.

U svojim zapisima iz toga doba, nećak Pattonove supruge, specijalni agent FBI-a zadužen za Europu Fred Ayer piše:

Patton nije slavio. Uperivši (poput pištolja) svoju cigaru (kubu) u domaćina proslave Eisenhowerovog pijuna generalbojnika Everett-a Hughes-a, koji za Pattona nije bio ništa manja helebarda od Eisenhowera, Patton je eksplodirao:

Kad je u dvorani nastao tajac, Patton je nadodao:

Kad mu je Ayer prišao i prišapnuo: “Tetak George, zaboga ne možeš tako ovdje govoriti”, Patton je hladnokrvno ali povišenim tonom odgovorio:

Kako prijašnji pokušaji NKVD-a za likvidaciju Pattona nisu uspjeli Donovan i njegov OSS je stupio u akciju. U to vrijeme u Njemačkoj se nalazio Douglas Bazata, jedan od najefikasnijih atentatora OSS-a,. Bazatin otac je u Amriku doselio iz Češke, a kako neki navode, podrijetlom je bio libanonski židov. Dok je Douglas služio u američkoj vojsci pokazao se kao najbolji strijelac i bio je u svako doba spreman izvršiti svaki zadatak, uključivši i ubojstvo, bez obzira na krivnju ili nevinost žrtve. Baš radi tih “vrlina” Donovan ga je regrutirao u OSS. Prema njegovim (Bazatinim) izjavama o Pattonovu ubojstvu (35 godina kasnije), odmah poslije Pattonova govora u Parizu, Donovan ga je pozvao na sastanak u London. Sastanak je održan u Claridge’s hotelu. Da, u istom onom hotelu gdje je za vrieme rata jedan cijeli kat bio darovan “rent free” izbjegloj “Jugoslovenskoj kraljevskoj vladi i obitelji”, i bio svečano proglašen “Yugoslav Sovereign Teritory”.

Bazata je odmah prešao na planiranje ubojstva koje je puškom na kompresirani zrak, koju je specifično za taj atentat naručio u Švicarskoj, izvršio 9. prosinca 1945.

Obdukcija nije dozvoljena, a “službene izjave” su bile: najprije da je umro od aneurizma u mozgu, onda opet od embolizma u plućima itd. Douglas Bazata, koji je nekoliko puta dokazao da govori podpunu istinu, jer lako prošao sve izpite na polygraph-u, tvrdi da je Pattona injekcijom otrova dokrajčio agent NKVD-a pukovnik Gavriloff.

Jednom zgodom na samom završetku rata u Berlinu, kad nikako nije mogao izbjeći biti prisutan na paradi u kojoj su sudjelovale engleske, američke i ruske tenkovske jedinice, bila je podignuta svečana pozornica na kojoj su stajali visoki saveznički zapovijednici. Patton, iako je posjedovao veliki broj odlikovanja, izašao na pozornicu bez ijedne medalje na odori. Do njega je stao maršal Georgij Žukov okićen medaljama - od vrata do pasa. Kad je u mimohodu prolazilo nekoliko ruskih tenkova, Žukov reče Pattonu: “Generale, vidite onaj top na mom tenku, njegov domet je 11 kilometara”. Patton mu na to mirno odgovori: “Maršale, kad bi i jedan od mojih vojnika ispalio granatu na tvoj tenk prije nego mu se približi na najmanje 500 metara, odmah bi ga predao vojnom sudu i tražio da bude kažnjen najstrožom kaznom radi kukavičluka ”.

Kakve je posljedice sriječavanje Pattonova plana za napad na boljševike i njegova konačna eliminacija imala za nas Hrvate, samu Ameriku i cijelo čovječanstvo?

Na svjetskoj sceni: Staljin bi bio poražen. Komunizam se ne bi proširio na polovicu Europe, Kinu, Koreju, Vijetnam, Kubu i druge dijelove svijeta. Na Staljinova stratišta ne bi bili vraćeni oni milijuni nevinih ljudi. Ne bi došlo do “nuklearne utrke”, koja je već više puta svijet dovela na sam rub uništenja i uvijek ga svakoga časa može uništiti.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

Ilija Barbarić dokumentirano raskrinkao jugokomunističke protuhrvatske laži

Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja brazilskoga Hrvata Ilije Barbarića: „Nezavisna Država Hrvatska/ Bilo je pravo ime“ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskoga naroda i iznadljudske izdržljivosti hrvatskoga bojovnika, ustašâ i domobranâ u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskoga naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskoga Holokausta, prof. John Ivan Prcela iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku – svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti'' (str. 5.). Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika'' (Zajedničar, 15. 9. 2010., str. 11.).

Evanđelje po Iliji

U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedna od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednik Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskome Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titini partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare'' (str. 28. – 32.). Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!

Napomena: Uz ovaj gnusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su ljesovi ubijenih ustaša doneseni u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

Razoružanje Talijana i pregovori s partizanima

Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori s Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše, ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima. ''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe'' (str. 42.).

Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim mjerodavnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji od Auschwitza!

U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auschwitza? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano – 700 studija, dočim o Auschwitzu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (postotno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu! Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka – oko ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drukčije.

Adil Zulfikarpašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titine dokumente o tom logoru, rekao je: ''U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.) Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!

Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više ne će pročitati (na žalost!, podcrtao R.T.) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika'' (str. 100.). Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru.

Bleiburg – Golgota Hrvata

Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremani u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja: ''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12.000 vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7000 ljudi, oko 1700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu.'' (str. 47. – 49.). Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovno su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešić. Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Ilijinu ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskoga Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''.

Doživljaji Ilije Barbarića

U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenoga križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaš (2. 8. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća. Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD-u nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji izraelski general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji Sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!)

- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. – 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS-a i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao spomenica žrtvama hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobrižnicima.

Rudi Tomić

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Jugoslavenska monarhija

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

U NDH

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Bilješke:

Literatura:

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆ

* Anđelka Sarić logorna zapovjednica Ustaške mladeži na zvjerski način mučena i ubijena u 21. godini u Prijedoru za vrijeme partizanske strahovlade od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. godine kada je ubijeno na zvjerski način 227 Hrvata katolika i muslimana (Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.).

POGLAVNIKOV GOVOR ČLANICAMA ŽENSKE LOZE USTAŠKOG POKRETA

SESTRE!

Onda se opet podigne, pa živi bolje, pa opet nešto gore, prolazi kroz razne faze, kao što to prolazi i čovjek u svom privatnom životu.takovim različitim dobima uskrsavaju u narodu pojedinci, koji se bore, koji svoje živote, svoju krv za domovinu svoju prolijevaju, pojavljuju se muževi velikoga uma, koji narodu čine velika dobra svojom mudrošću i svojom pameću.

Žena, jer ona ima bogodani poziv, da bude trajni ugaoni kamen pojedinog doma, a po tom i trajni ugaoni kamen domovine i naroda.

Prošlosti, predaje ih novim naraštajima, sinovima, unucima, kazujući što je bilo zlo i žalostno u prošlosti, što je bilo dobro i veselo, s čime se prošlost podičiti može, da novi naraštaj i nova pokoljenja znadu prosuditi da se mogu naučiti i da mogu za budućnost se ravnati.

Evo, sestre, narod koji ima žene, koje doista ovaj veliki narodni poziv vrše, može se smatrati sretnim i može biti siguran, da njegova zvijezda nikada potamniti ne će, da njegov rod nikada izroditi ne će i da ga ne će nikada nestati. Može biti siguran da će se obnavljati i preporadjati, može biti siguran da će napredovati i da će sve više rasti, sve više jačati i sve više postati dostojnim u pravom smislu rieči imena naroda, a po tome da će imati svoju slobodu, da će svoju slobodu znati štititi a ako ju je izgubio da će imati mogućnosti svoju slobodu opet zadobiti.

Hrvatske žene, Hrvatice u prošlosti u svojim družtvima ispunile su i izpunjavaju svoje dužnosti kako su mogle, kako su znale, i kako su im prilike dopuštale. One su svoju dužnost i svoju zadaću zaista ispunile častno.

Kao što je žena u kući, u domu, u obitelji zvana i najsposobnija, da dom drži u redu, da u njemu vlada uzor čistoće i red i da se u njemu obitelj udobno osjeća, isto tako ima ulogu žena u velikom našem zajedničkom domu, u našoj domovini, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da u tom velikom domu bude reduša, koja ima svaku stvar unutar doma postaviti na svoje mjesto, koja se ima skrbiti i brinuti za to, da u tom domu vlada čistoća i red i da se u svakom domu svaki osjeća udobno, kao i na domaćem ognjištu u pojedinoj kući, da nalazi svoju sreću i svoje zadovoljstvo.

Sestre!

I ova velika dužnost čeka ženu. U pojedinim slučajevima ne bi ona mogla izpuniti sve svoje zadaće, ne bi mogla učiniti za svoj narod i državu ono, što je njima danas potrebno i što danas za njih odsudno i važno, nego se sve hrvatske žene moraju naći na poslu u jednom družtvu. U prvom redu svatko, koji se laća bilo kakvog posla mora biti na čistu sam sa sobom, mora znati, što hoće, mora znati što će raditi i mora znati što kako treba raditi. Da se može svaka Hrvatica snaći u svom poslu, da se može tog svog posla prihvatiti, smatraio sam potrebnim da pozovem Hrvatice, da se organiziraju u Žensku lozu hrvatskiog ustaškog pokreta na načelima koje je čitav hrvatski narod, sve ono što je hrvatsko, što pošteno hrvatski misli, svojom voljom usvojio, postavivši, točne ciljeve za sve one, što je od trajne i nepromjenljive vriednosti za obstanak hrvatskog naroda, a to je uz pojedine dielove sažeto u nekoliko rieči:

Sestre!

Nu, narod se može održati, može svoju slobodu postići, može je čuvati, onda ako sve svoje snage, sve svoje vrline i krieposti stavi u službu u zajedničtvo, u službu domovine, i u službu svoje države t.j. i oni koji mogu raditi umom da tu svoju sposobnost upotriebe za dobro naroda i države, i oni koji mogu raditi plugom i čekićem i da njihov rad bude uskladjen s obćšim narodnim probitcima, kao i onih koji mogu raditi za narod, za državu s puškom i mačem.

Treba oplemenjavati srdce svoje, svoje djece, treba uzgajati novo pokoljenje, koje će ljubiti svoju domovinu i za nju raditi. To je njiva na kojoj svaka Hrvatica može izvršiti svoju dužnost do najveće mjere za probitke i svog doma i svoje obitelji za probitke ciele domovine, cielog naroda i Nezavisne Države Hrvatske, ato će se izvršiti najbolje u Ženskoj lozi.

Sestre!

Kad sam izdao odredbu, da se unutar Hrvatskog ustaškog pokreta osnuje Ženska loza, imao sam pred očima, da Hrvatice moraju početi novim radom, radom na novim temeljima, oboružavši se sa svim potrebnim oružjem, za taj rad, oboružavši se poznavanjem i upoznavanjem načela, po kojima treba raditi, po načelima potreba, koje narod i država imaju, koje hrvatski narod treba. Molio sam gdju. Javor, kada počne neka ne pravi velike postrojbe iz početka, koje bi imale služiti samo za to da se žene sastaju, da dolaze na svečanosti, da dolaze na razne manifestacije, da bude toliko predsjednica koliko podpredsjednica, i kako je to već prije bilo u družtvima bio slučaj, i da se na tom pitanju ciepaju, te da od jednog družtva postanu dva ili četiri, kao što je to u prošlosti bilo, nego sam ja molio, neka iz početka pokupi najbolje i najčestitije po srdcu i obrazu, i neka uradi da se mogu najprije one očeličiti, i ogrijati na žaru pravog rodoljublja, s kojim je ustaštvo od svoga početka, pa do pobjede radilo i živjeklo, da se na tom vrelu nahrane, hranom odvažnosti i hranom krieposti za rad i za sve ono, što će u toj organizaciji, morati činiti, a možda i trpjeti.

Sestre!

Vama, koje ste iz svih krajeva ovdje, koje ste kolo povele, mogu reći, budite ponosne i sviestne, da će taj primjer sliediti nove, i da će ovo sjeme, koje ste vi posijale sazrieti po cieloj zemlji. Veseo sam, što Vas vidim, iz svih krajeva i molim vas kad se vratite svojim domovima ponesite moje pozdrave domovima, vašim obiteljima, vašim mjestima.

Naći će se hrvatskih žena, koje će znati taj dom, tu kuću, našu hrvatsku državu iznutra liepo, dostojno i plemenito urediti, da bude iznutra liepa, dostojna i plemenita, urediti je da bude na korist čitavom narodu, a da bude na ponos nas svakoga, a napose na ponos vas začetnika i prvoradnika u Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta.

Pripremila za tisak

Poetessa Hrvatski akademik HAZUD-a

Mirjana Emina Majić

Borac za hrvatsku poviestnu istinu

«Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!»

Životni put Jugoslavije i jugoslavenstva obilježen je hrvatskim grobovima.

Desetci tisuća Hrvata kundačeni su u ime Jugoslavije, oko tri tisuće naših sunarodnjaka, katolika i muslimana, ubijeno je od 1. prosinca 1918., najcrnjeg dana u našoj povijesti, do početka Travanjskog rata 1941. godine. Hrvatski su narodni zastupnici pobijeni u jugoslavenskoj skupštini, jugoslavenski su batinaši zatukli Milana Šufflaya kao psa na ulici.

I svakomu je bilo jasno da tu svoju tamnicu, tu nakazu od države, Hrvati ne će braniti. Znao je to i London i Pariz, znali su to i Albert Einstein i Henri Pozzi, shvatili su to i babice Jugoslavije poput Seton-Watsona i Svetozara Pribićevića.

To nije samo prirodno pravo, to je i moralna obveza!

Samo amoralan čovjek, samo luđak ili kvisling, izdajica svog naroda, brani tamnicu u kojoj je njegov narod zatočen.

Više od tri stotine Hrvata ubijeno je u ime Jugoslavije samo u Travanjskome ratu, prije nego što se stišalo prvotno, spontano oduševljenje proglašenjem vlastite države, prije nego što je bilo koji Hrvat pokušao pravdu uzeti u svoje ruke.

«Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!»

Koliko je naših srednjoškolaca i sveučilištaraca, kojima nešto znače imena Mande Devčić ili Anđelke Šarić? Koliko ih je, koji išta znaju o novovjekim sigetskim bitkama, o obrani Travnika ili Gvozdanskoga?

Oni su nas oslobodili, tvrdi službena historiografija i još službenija politika.

Oslobodili su nas, natičući nam ponovno ropske lance!

No, na sutrašnji dan prije šezdesetšest godina, opustjelim su ulicama – jer su Zagrebčani pred oslobođenjem zabravili vrata i zakračunali prozorske kapke – opustjelim ulicama u glavni grad Hrvatske nije ušla antifašistička hrvatska vojska. U glavni grad Hrvatske, ostavljajući za sobom krvavi trag od Dakse i Širokoga Brijega do Gospića, od Sarajeva i Ruševa do Gračana, umarširale su snage koje su se i stvarno i formalno nazivale Jugoslavenskom armijom.

To oslobođenje platili smo Bleiburgom i križnim putevima, Golim otokom, Starom Gradiškom i Lepoglavom, platili smo ga pola stoljeća kasnije Škabrnjom i Vukovarom, plaćamo ga i danas, Gotovinom i Markačem!

Sve te žrtve, a i one koje nas tek čekaju – jer, nažalost, ta tragična stranica naše povijesti još nije zatvorena (našom krivicom ona nije zatvorena!) – sve su to žrtve Jugoslavije i jugoslavenstva.

Titovo ime, dakle, nije samo simbol jedne zločinačke ideologije kao što je to komunistička; ono je i više od toga, ono je simbol Jugoslavije i jugoslavenstva.

(Govor na prosvjednom okupljanju na Kazališnom trgu u Zagrebu, održanom pod geslom"UKLONIMO KOMUNISTIČKOG DIKTATORA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE", 7. svibna 2011.)

Bistritelji politike

Svi su ti ljudi čuli za Protokole sionskih mudraca. Mnogi su ih i pročitali. Da ih tkogod upita što misle o tom spisu, odgovorili bi na vlas isto kao istorodni ispitanici u drugim europskim državama. Jednima su Protokoli tajni židovsko-masonski plan uspostave svjetske vlade bez oružanog nasilja, drugima su oni antisemitska krivotvorina ruske carske tajne policije Ohrane. Ali bilo da je posrijedi ono prvo ili ovo drugo, svi oni, bez razlike, svakodnevno potvrđuju da se život u „globalno doba“ odvija upravo po tim Protokolima.

Tajni su zli planovi drukčiji. Oko njih se, kada ih tko javno raskrinka, uzajamno raspiruju vjera i nevjerica. Tako je bilo s britanskim planovima o stvaranju nove državne tvorevine na zgarištu Jugoslavije. Kada se otkrilo da je London Bruselju nametnuo formulu tzv. Zapadnog Balkana („regija“ koja bi obuhvaćala bivše jugoslavenske republike bez Slovenije i Albaniju), u Hrvatskoj su se bistritelji politike podijelili. Jedni su tu vijest tumačili kao Tuđmanovu paranoju, drugi kao britansko nastojanje oko ponovne izgradnje protunjemačkoga bedema u jugoistočnoj Europi.

Srpski predsjednik Tomislav Nikolić i dojučerašnji prvi potpredsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić političku su slavu stekli na hrvatskomu tlu. Oba kao “čestiti četnici” uz Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića. Nikolić u Slavoniji, Vučić na Banovini. Odatle su ih Hrvati dolično isprašili. No oni su se u međuvremenu europeizirali, a ovih su dana upravo time osvojili “vascelu Srbiju” i “Republiku Srpsku”. Sada će se stoga, unatoč tužbi zbog genocida, Ivo Josipović i Vesna Pusić s njima još srdačnije grliti i ljubiti, a Zoran će Milanović, kad se vrati kući, još zdušnije “davati sve od sebe” da što prije Srbijom obogati Europsku uniju.

No, onih devet točaka Drugoga Memoranduma SANU, koji poučava kako se u miru dobivaju bitke izgubljene u ratu, nikako ne bi trebalo smetnuti s uma. Ako možda i nisu potekle iz autentična dokumenta, te točke nisu obična budalaština. Bilo da srpska državna politika postupa po njima ili da ih je oštrouman promatrač apstrahirao iz srpske državne politike, te su točke njezina prava mjera. (hrsvijet.net)

Arhitekti opsjena i srpski genocid

Ivo Josipović i Vesna Pusić brane Srbiju

Usporedno s hrvatskom tužbom ide i monstruozni „kazališni igrokaz“ srpske tužbe protiv Hrvatske. Svatko razuman se priupita, je li to samo nastavak višestoljetne geneze velikosrpstva ili sam đavao nadahnjuje te srpske umove inverzijom: dobro = loše i loše = dobro? U kolopletu takvog promišljanja nužno se vratiti u nedavnu prošlost i upitati se, jesu li srpske, što regularne postrojbe JNA a što paravojne formacije, izvršavale neviđene zločine nad hrvatskim pukom same od sebe? Bi li bilo toliko zločina da Miloševićev genocidni režim nije imao snažnu potporu u svom osvajačkom ratu protiv „neželjenog čeda“ masonerije – hrvatske države? Nije li taj silni masonski vjetar u leđa umotam u plašt raznoraznih svjetskih institucija bar djelomično kriv za sva ta razaranja i pokolje koji su izvršeni nad hrvatskim pukom? Stoga valja se prisjetiti svih tih „misionara“ koji su tijekom Domovinskog rata švrljali po bivšoj Jugoslaviji i koji su sokolili srpsko vodstvo, kako ono u Beogradu, tako i ono u Kninu i na Palama.

Engleski lordovi

Lord Carrington, član sotonskog bratstva Red Ozirisa, poznati je velemajstor prijevara (Argentina, Južna Afrika, Rodezija itd.), rodbinski je vezan na najbogatiju obitelj svijeta, Rothschild, a svoj svjetonazor je neskriveno dokazao izgradnjom poganskog božanstva ispred svoje kuće. Carrington je osim toga bio čelnik NATO-saveza, član je RIIA-e i Bilderberg grupe, poznat po provođenju smjene bivše britanske premijerke Margaret Thatcher (jedne od rijetkih britanskih političara naklonjenih Hrvatskoj), nakon što se premijerka odupirala stvaranju ujedinjene Europe - prvoj fazi jednosvjetske države „Svijet“.

Imenovanjem Carringtona za predsjedavajućeg Konferencije o Jugoslaviji u režiji „Velikog oka“ planiralo se klonirati situaciju iz doba Drugoga svjetskog rata. Baš kao što su onda Churchillovi odanici Fitzroy Maclean, Randolph Churchill i William Deakin stigli među Titine partizane kako bi dali potporu jugoslavenskom jedinstvu, ta je misija ratovima u bivšoj Jugoslaviji bila namijenjena lordu Peteru Carringtonu. Umjesto Titinih partizana sada su tu bili Miloševićevi „partizani“.

Masoni na čelu Gordog Albiona

Svakako je lord Owen najzaslužniji za inscenirani rat između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Njegovim planom (Owen-Vanceovim) političkog rješenja u Bosni i Hercegovini, prema kojemu je smišljeno Muslimanima namijenjeno relativno malo teritorija, Muslimane se izazvalo za njihovo intenzivno naseljavanje svojih izbjeglica protjeranih sa srpskih područja na hrvatski teritorij. Hrvatima je kao kukavičje jaje podvaljeno pravo na 25,4 posto površine Bosne i Hercegovine, što objektivno nisu mogli zadržati zbog višestruko manjeg pučanstva od Bošnjaka. Pokoljem u Ahmićima, koji su organizirali engleski vojnici, a o kojem je prvi pisao Marko Barišić u tjedniku Danas, 16. srpnja 1993. godine, rat između prirodnih saveznika, Hrvata i Bošnjaka postao je neizbježan.

U cijelom britanskom Donjem domu osjećao se isključivi prosrpski naboj potpomognut izrazitim utjecajem srpskog lobija, „uglednih“ britanskih građana potomaka srpskih četničkih izbjeglica u Veliku Britaniju nakon Drugoga svjetskog rata. Čelni čovjek Donjeg doma sir Bernard Braine je 1992. godine u britanskom parlamentu izjavio: „Tijekom dva svjetska rata Srbi su od samog početka bili naši odvažni saveznici... Ne možemo ne suosjećati sa Srbima. Moramo se prisjetiti da su Hrvati u nacističkim odorama poubijali golem broj Srba. U srpskim umovima sjećanje na to još uvijek živi.“Drugi prvak Donjeg doma Julijan Amery među ostalim izjavljuje: „Srbi su izvanredan narod... sjajna zemlja sjajnih ljudi, a odluke koje moramo donijeti mogle bi nas odvesti na njima suprotnu stranu.“

Britansko masonstvo konstantno je kroz Donji dom guralo tezu o teoriji urote, odnosno o skrivenim namjerama Njemačke glede preuranjenog priznanja Hrvatske. Ta teza je postala najobljubljenija u javnom mišljenju Velike Britanije, poglavito kad se provodila rasprava o odgovornosti za rat u bivšoj Jugoslaviji. Takva je insinuacija samo još više podgrijavala naklonost javnosti prema saveznicima Srbima, odnosno osudu prema Hrvatima kao saveznicima Njemačke.

Engleski Srbi

Svakako je nužno spomenuti i tzv. akademsku Zakladu lorda Byrona za balkanska istraživanja. Ta lobistička zaklada, čiji su čelni ljudi bili sir Alfred Sherman (predsjedatelj zaklade i savjetnik Radovana Karadžića), dr. Srđa Trifković, rođen u Beogradu, a školovan u V. Britaniji (izvršni ravnatelj zaklade i savjetnik Biljane Plavšić), Michael Stenton i Ronald Hatchael, imala je isključivi cilj da kao stručna skupina osigura pristup britanskim medijima kako bi se o „građanskom ratu“ na tlu bivše Jugoslavije „objektivno“ informiralo. Stoga je posve razumljivo da su tijekom svih ratnih događanja u bivšoj Jugoslaviji britanski i srpski tisak bili dva brata blizanca. Slične ekstremne zaklade u kojima dominira srpski lobi postojale su u SAD-u: Južna liga, Rockford institute (inozemni urednik časopisa Chronicles koji izdaje Rockford institute je Srđa Tripković) i Kongres srpskog jedinstva); u Italiji: Sjeverna liga,koja je bila koalicijski partner u Berlusconijevoj vladi; itd.

Američki masoni

Ne smije se izostaviti još jedan mrzitelj Hrvata, a to je švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt. Zanimljiv je bio njegov vrtoglavi uspon u nevidljivoj svjetskoj vladi Bilderbergu. Kada je financijski manipulator George Soros planski napao švedsku valutu krunu, kod većine Šveđana se pojavio strah od financijske i ekonomske izolacije. Tada stvar u svoje ruke preuzima lider liberalno konzervativne stranke Carl Bildt i Švedska preko noći zaboravlja svoju nezavisnost te se 1995. godine našla u Europskoj uniji. Upravo Bildt postaje jedan od ključnih „mirovnjaka“ za bivšu Jugoslaviju. Dok je na jednoj strani imao puno razumijevanja za srpske zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te bio pun hvale za bosanske Srbe, poglavito za Biljanu Plavšić (vidljivo i po sramno malo godina provedenih u zatvoru, i to „slučajno“ baš u Švedskoj), nakon oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja od NATO-a je tražio vojnu intervenciju na Hrvatsku kako bi se očuvala tzv. SAO Krajina.

CFR, Trilateralna komisija, Bilderberg, Komitet 300...

Romansko masonstvo nije nimalo zaostajalo za anglosaksonskim i američkim masonstvom u nastojanju očuvanja cjelovite Jugoslavije, kao i u pritiscima na Njemačku i Austriju glede priznanja Hrvatske. Najveći protivnik bilo kakve hrvatske samostalnosti bio je jedan od najvećih masona i ezoterika XX. stoljeća, francuski predsjednik François Mitterrand (njegov brat Jacques Mitterand je Veliki meštar Velikog Orijenta Francuske). F. Mitterrand je sustavno isticao u europskoj diplomaciji kako Hrvati ne smiju dobiti svoju državu jer su bili saveznici centralnih sila u Prvom svjetskom ratu, kao i nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Istodobno je naglašavao kako su Srbi u oba svjetska rata bili saveznici Francuske i Velike Britanije te da stoga moraju i dalje imati vodeću ulogu u Jugoslaviji.

Za Mitterranda je znakovit njegov posjet Sarajevu 28. lipnja 1992. godine. Mnogi nisu na taj datum obraćali pozornost, no njegov posjet isplanirano se dogodio točno na obljetnicu masonske urote u izvršenom atentatu na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferninanda 1914. godine. To je i ovaj puta znakovito trebalo pokazati da Srbima pripada Bosna i Hercegovina. Trebalo je samo pogurati rat između Hrvata i Bošnjaka.

Pored toga, De Michelisov skup u Beču donio je i druge, ne manje važne zaključke. Svim snagama se mora oduprijeti tako da se Crkvi, a napose papi Ivanu Pavlu II. ne pripiše značajan doprinos na rušenju komunizma. Zasluge za urušavanje komunističkog sustava mora se pripisati isključivo laičkim disidentnim krugovima. Svakako je najvažnija odluka tog sastanka bila ta da se multinacionalnim državama, Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj, s posebnim naglaskom na Jugoslaviju, ne dozvoli da se raspadnu. Jer puno lakše je kontrolirati multinacionalne države, nego niz manjih nacionalnih država.

Ne samo da je De Michellis cijelo vrijeme rata podupirao srpsku agresiju te izravno radio u korist Miloševićevog zločinačkog režima, on si je dao pravo da i žestoko kritizira Svetog Oca radi presedana u diplomaciji Svete Stolice kojim je Vatikan prvi priznao Hrvatsku kao suverenu državu. De Micchellis se ni jednog trenutka nije mirio s priznanjem Hrvatske. On je još donedavno zagovarao proširenje Europske unije istodobno na cijelu balkansku regiju, odnosno sve prihvatljiviji tzv. Zapadni Balkan, u kojoj će nestati ne samo kopnene granice bivše Jugoslavije, već i morske, čime će Jadran postati „europsko more“ na koje će jednako pravo imati sve članice balkanske regije.

E, što bi na to rekao najveća vertikala hrvatske umjetnosti i najodlučnija uzdanica hrvatske samobitnosti, Antun Gustav Matoš čiju stotu obljetnicu smrti hrvatska država sramno i mizerno, gotovo neprimjetno slavi? Upravo kao što je rekao i prije, kako Hrvati obično precjenjuju Srbe, a Srbi Hrvate podcjenjuju… (Korišteni dijelovi iz knjiga Masoni protiv Hrvatske i Masoni i okultisti)

Sociobiologija Bleiburga

Usprkos propasti komunizma kao ideološkog i političko-pravnog sustava, ideal tipski glavne komunističke ideje jednakosti i stalnog ekonomskog rasta ( ekonomizma) i dalje su žive, premda u drugim oblicima i pod drugim nazivima, i to čak kod ljudi koji slove kao desničari i antikomunisti. Možda je razlog tome, kao što je već prije bilo riječi na ovim stranicama, da su se u praksi komunističke ideje jednakosti, internacionalizma ( globalizma) i ekonomskog rasta, danas mnogo bolje ostvarile na liberalno kapitalističkom Zapadu nego u tzv.zemljama bivšeg real-socijalizma.

Biologija, biopolitika, bioetika..

Logično da akademska disciplina sociobiologje, koja kombinira prirodne znanosti sa društvenim znanostima, nije nimalo draga niti ideolozima niti teolozima, jer ona počiva na čistim empirijskim zasadama. Njeni osobiti neprijatelji su takozvani moderni ljevičari. Već po svom isticanju herediteta i ulozi gena u političkom ponašanju pojedinaca i naroda, sociobiologija vodi do klasificiranja ljudi po njihovom kvocijentu inteligencije, a u konačnici i po njihovoj rasi. U modernim multikulturalnim društvima sociobiološki stavovi su pravno neprihvatljivi, a često i krivično kažnjivi. Ulaziti u rasprave zašto danas u belgijskim zatvorima ima preko 50 posto ne-Europljana, zašto u austrijskim i njemačkim zatvorima ima u prosjeku više neeuropskih građana nego lokalnog stanovništva, zašto od 2,5 milijuna zatvorenika u Americi 80 posto čine afro-Amerikanci i latino – Amerikanci, lagano može dovesti do krivične prijave za „rasnu netrpeljivosti“. Sociobiologija je zakleti neprijatelj modernih višerasnih (ili eufemistički rečeno „multikulturalnih“) društava. Nije čudo da većina sociobiologa ulaze stoga kod svojih liberalno-ljevičarskih protivnika u kategoriju teoretičara „rasista“ i „nacista“.

Automatski takav pro-hereditarni stav vodi i do neminovnog prihvaćanja diskriminacije. (I sama riječ „diskriminacija“ danas ima negativno političko značenje, premda prije pedesetak godina ta riječ ima neutralno značenje, koji nimalo nije imao rasni prizvuk segregacije). Ako se uzme pretpostavka da razlike u kvocijentu inteligencije među rasama i medu pojedincima zaista postoje, onda se dakle nameću i radikalno drugačiji zaključci glede stabilnosti ili pak kaosa u političkim sustavima diljem svijeta. Zašto na primjer Japan ili Amerika ili Izrael imaju velik broj znanstvenika, te ujedno i drugačije političke sustave, a zašto pak drugi narodi, naročito u Africi nemaju gotovo niti jednog astrofizičara ili nobelovaca ili su pak stalno izloženi kaotičnim epidemijama i ratovima? Po mjerenju Lynna Japanci i Kinezi imaju u prosjeku najveći kvocijent inteligencije (120), nakon njih dolaze Zidovi ( cca 100 do 115), nakon toga europski narodi sa kvocjentom inteligencije između 90 i 100. Kod Hrvata prosječan kvocijent inteligencije iznosi 96. Brojne psihometrijske analize koje koriste sociobiolozi teško je sažeti u nekoliko redaka.

Aristocid

Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog 'genetsko fonda' ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!) Takav stav imao je i sovjetski nadriznanstvenika Trofim Lisenko koji je smatrao da se žito može saditi na Antarktiku, i da se genijalci mogu fabricirati po petoljetki. Ove teze - naime da socijal-ekonomska sredina čini čuda - a koje su dan danas veoma raširene u mekšem obliku u multikulturalnim liberalnim demokracijama, uključujući i u Americi, idealni su povod za neradnike, sitne kriminalce, o osobito pogoduju osobama niske inteligencije koje u pravilu za svoje psihofizičke nedostatke optužuju uvijek „nekog drugog“. Ali zato nikad svoje vlastite slabosti. Može se slobodno uzeti pretpostavka da su nakon 1945. godine Hrvati, doživjeli apsolutnu biološku katastrofu čije psihofizičke i antropološke (i kranometrijske? oblik glave, o.a. ) posljedice još nisu dovoljno proučene.

Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine - uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo. Pod pretpostavkom da nije bilo te katastrofe možda bi Hrvati danas imali ne samo veći ekonomski standard nego bi u pojedinim sektorima znanosti bili prilično zapaženi. Uzmimo drugu pretpostavku. Kako bi se riješila jugoslavenska kriza 1990. da su kojim slučaju bili na vlasti vrlo inteligentni i visoko školovani Milan Stojadinović, koji odlazi u Argentinu, i Vlatko Maček koji završava život u Americi? Uostalom, ako se i gleda psihoprofil ili fenotip čelnika u Hrvatskoj i Srbiji iz 1991. godine, napadno upada u oči da su i jedni i drugi bilo prije ili kasnije pobornici komunističke i jugoslavensko titoističke ideologije „uravnilovke“.

Na ovakve analize može se u medijima gledati sa podsmjehom. Međutim podsvjesno svaki pojedinac zna u izvanrednom stanju gdje i kojem plemenu on pripada. I gdje mu je njegovo pravo pleme. Ako to ne zna ili ne želi znati, kad tad će ga „onaj drugi“ podsjetiti tko je on, što je on i čiji je on. Cinički zvuči, ali znatan broj Hrvata otkrio je je svoj „hrvatski paleokorteks“ tek u trenutku kad su se pojavili snagatori poput Karađorđevića i Miloševića, tj. kad im je ne samo voda, nego i nož došao do vrata.

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević