USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆ

* Anđelka Sarić logorna zapovjednica Ustaške mladeži na zvjerski način mučena i ubijena u 21. godini u Prijedoru za vrijeme partizanske strahovlade od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. godine kada je ubijeno na zvjerski način 227 Hrvata katolika i muslimana (Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.).

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Jugoslavenska monarhija

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

U NDH

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Bilješke:

Literatura:

Kršćani

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem. Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A to se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."

ČETNIČKI ZLODUH NAD HRVATSKOM

Nakon što je Ustavni sud RH odbacio presudu Vrhovnog suda da se general Branimir Glavaš može braniti u ponovljenom suđenju sa slobode pojavio se četnički zloduh Milorad Pupovac, koji napada Branimira prvom presudom nekakvog izmišljenog selotejpa i nekakvih garaža, zbog kojih lažnih optužbi je Branimir Glavaš 120 dana štrajkao glađu, što je najduži štrajk glađu koliko se zna u povijesti svih štrajkaša glađu.

To je taj četnički zloduh Milorad Pupovac koji je u četničkim knindžama imao svoja dva brata, koji je cijelo vrijeme svijetom širio laži o Tuđmanovom prekrštavanju njegove srpske nejači, koji izjavljuje da mu je glavni grad njegove države Beograd i koji podiže četničke spomenike po Hrvatskoj u čast četničkih pokolja nad hrvatskim katoličkim hodočasnicima Svetoj Ani za vrijeme NDH.

Umjesto suđenja i kazni ovom veleizdajniku Stipe Mesić dodjeljuje visoka odličja RH. Njegovi Srbi ga optužuju da je kriminalac koji krade milijunske sume kuna koje RH dodjeljuje njegovom SNV-u. Taj kriminalni zloduh neprestano izaziva mržnje između Srba i hrvatskog naroda u Hrvatskoj. On na svoj način tumači i presude za genocidne tužbe, u kojima se ipak očitovala srpska agresija na Hrvatsku. Neka se pročitaju zapisi dr. Andrije Hebranga iz ratnog saniteta RH i neka se vide strahote srbočetničke agresije na jednoj trećini Hrvatske, gdje je nad Hvatima počinjen stravičan genocid kojega Međunarodni sud ne priznaje. Ova knjiga dr. Andrije Hebranga je najveće dokumentirano djelo Domovinskog rata, gdje su obuhvaćeni svekoliki zločini Pupovčeve četničke bratije. I taj zlotvor ima moralne snage napadati u RH hrvatske generale i sve što mu ne odgovara. Ako mu je Beograd glavni grad zašto ne ide tamo k svome Savi Štrpcu. Vrijeme bi bilo da ga se konačno sudski priupita za sve četničke kampanje kojima širio mržnju po Hrvatskoj.

Nadamo se da će predsjednica Kolinda kao i nova vlada HDZ-ove koalicije smoći dovoljno snage da sa srpskim agresorom sredi ta ratna otvorena pitanja. Posebno je pitanje i odgovornost ratnog zločinca Tome "Grobara" Nikolića za kojega se tvrdi da je u Antinu pobio grupu od petnaest Hrvata civila nakon čega mu je četnički vojvoda Šešelj dodijelio svoju titulu četničkog vojvode koje se ne odriče.

Na treću obljetnicu naše narodne države

Mi znamo, mi čvrsto vjerujemo, da ona strana, uz koju stojimo u borbi u ovom velikom ratu, ne može izgubiti konačne bitke.

Kada povučemo bilancu ove tri godine, svaki Hrvat vidi, da smo u tom vremenu u glavnom u cielosti izveli ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, koje su naše, neporecivo naše po narodnosnom i poviestnom pravu. (Samo se po sebi razumije da je i Medjumurje naše). Već radi toga ovo je razdoblje najvažnije i najveće u svoj našoj prošlosti, odkako je krivulja našega života iz više vanjskih razloga išla neželjenim pravcem.

Nema sumnje, da nas čekaju još težka izkušenja, dok budemo mogli mirno odahnuti i uživati u neizmjernoj sreći što smo konačno osigurali svoje mjesto u zajednici slobodnih europskih naroda, no sumnje u podpuni uspjeh ne može biti. Čak, kad bismo predpostavili, da će ovaj rat završiti sporazumnim mirom, nemamo se čega bojati. Na hrvatskom Jadranu uzpostavijena je sigurno na dugo vrieme ravnoteža, za vrieme koje ne dolaze u pitanje ni naša obala, ni naši otoci. To uvjerenje ima i s pravom može imati cieli hrvatski narod. Naše iztočne granice ne dolaze u pitanje. Prvo zato, jer šu pravedne, drugo zato, jer na njihovom braniku stoji i stajat će kako volja tako i sva oružana snaga hrvatskog naroda.

Uostalom možemo sigurno reći, da nema nijednog naroda na Balkanu, koji bi mirno gledao da se Srbija opet pokušava širiti preko svojih prirodnih granica, kao što se pouzdano može reći, da nema ozbiljnog državnika ni u prijateljskom, ni u neprijateljskom vanjskom svietu, koji ne bi znao, da na Balkanu nema i ne može biti mira sve dotle, dok se narod Srbije ne pomiri s time, da ostane u svojim granicama i da ne uznemiruje nas i druge u našem narodnom i životnom pravu.

Tko to nije uočio, taj ne razumije ništa, taj nije ni političko diete!

Na rieči jedan, na djelu drugi, partizanski je neprijatelj uništavao u Hrvatskoj sve što je mogao, pače i obćine i škole. Na stotine škola popalili su partizani u našoj zemlji. Palili su ih sa užitkom, premda nisu imale nikakovog vojničkog značenja. Palili su i gruntovnice, da se danas sutra ne bi znalo što je čije.

Velikosrbsko-jugoslavenstvo, koje se bilo povampirilo još jednom u partizanstvu, doživjelo je svoj konačni pogreb u susretu sa sviestnim hrvatskim narodom na selu i gradu. To je ogroman uspjeh, premda nas je stajao mnogo žrtava.

Mi smo u svom životu i kao slobodan državni narod upućeni kulturno i gospodarski na naše susjede europskog prosvjećenog kruga, kome od vajkada pripadamo i sami. To je trajan razlog, koji odredjuje i naš životni politički pravac, sada i u budućnosti.

Hrvatski se narod nalazi tri godine na djelu osiguranja i učvršćenja svoje države. To nije bio mali, nego orijaški zadatak. Trebalo je uklanjati zaprieke i trebalo je povezivali i čvrsto povezati ono, što je stoljećima bilo razkidano.

Ustaška misao oživotvorila je i unutarnje oslobodjenje hrvatskog naroda. Nestalo je tudjinskih izrabljivača kao preko noći. Družtvovna misao, koju nosi ustaški pokret, kroči odlučno putem družtvovnoj pravici na svim linijama. Rad je postao sveta dužnost, rad postepeno, ali ubrzano dobiva svoje priznanje. Da nam partizanski i četnički neprijatelj nije uništio nebrojena dobra, da nam sramotni talijanski generali nisu nanieli toliko jada, i kad ne bismo živjeli u ratnom vremenu, i naše narodne snage ne bi se bile u ove tri godine morale u tolikoj mjeri trošiti za obranu države i naroda, sigurno je, da bismo na području družtvovne pravice bili već vrlo daleko i postigli uspjehe, da bi Hrvatska već danas bila jedna sredjena i sretna narodna zajednica, ili kako reče Poglavnik - cvietni vrt.

U ove tri godine junačkih borba, nevidjenih primjera narodne i državne sviesti, hrvatski je narod stekao jedno izkustvo, koje mora izkoristiti u najvećoj mjeri: Poslije ovoga rata biti će slobodni i sretni oni narodi, koji sačuvaju svoju staloženost, svoj unutarnji mir. Potreba najveće sloge i zajedničkog nastupa cielog hrvatskog naroda nije nikada bila veća, nego u svom završnom dielu rata i obračuna s unutarnjim neprijateljem. Jer u pitanju je ciela naša budućnost. Ako ikada, sada ne smijemo - kako bi rekao blagopokojni vodja i učitelj Stjepan Radić - biti sliepci kraj zdravih očiju.

Kraj takovog držanja, rada i požrtvovnosti Hrvatska se nema ničega bojati. Ona će nakon ovog velikog rata, sačuvanai iznutra duhovno očeličena, ući u novi sretni život rada, stvaranja i napredka, koji će posvetiti sve ove muke i patnje što ih sada snosimo, i koji će dati konačno smirenje našim palim borcima u njihovim svetim grobovima.

Srpska agresija na Hrvate ne prestaje

Palo im oko na jednoga od najpoznatijih europskih znanstvenika na više područja i eto iskompleksirani balkanoidi ga bez ikakvog razloga žele proglasiti nekakvim Srbinom. Ali ne radi se samo o Ruđeru Boškoviću, nego o svim hrvatskim književnicima Dubrovnika koji je tisuće kilometra udaljen od balkanske krčme Srbije. I nisu samo dubrovački književnici nego i toliki drugi koje su na sve načine svojatali i još uvijek svojataju, kao hrvatskog nobelovca Ivu Andrića iz Travnika, Ivana Meštrovića iz Otavica i Nikolu Teslu iz Smiljana koje oni svojataju samo zato što imaju slučajne veze s pravoslavljem. I Nikola Tesla je čistih hrvatskih korijena po svome djedu. Oni svojataju Sinjsku Alku i alkare kao srpske pobjednike nad Turcima uz pojavu Gospe Sinjske koja je pomogla hrvatskim braniteljima odbiti tursku silu one 1715., kada su u spomen i na čast toj viteškoj pobjedi Hrvati nastavili provoditi Sinjsku Alku koja je zaštićena kao dio međunarodne kulturne baštine. Srbi se kao pozivaju na to što alkari raportiraju vojvodi jer da je to srpski naziv ratnog zapovjednika. U ono vrijeme obrane od Turaka i Hrvati su se služili tim imenom što je ostalo u tradiciji sinjskih alkara.

I u najnovije vrijeme i u Hrvatskom Saboru čula su se pitanja o srpskom svojatanju Dubrovnika kroz njihova književna djela i zašto Vlada ne reagira, umjesto da to čine zadužene odgovarajuće institucije kao što je HAZU u kojoj neki akademici leže kao akademski bikovi, a i neke druge institucije isto šute i miruju. Njima ništa ne smeta što Srbi svijetom prikazuju Hrvate kao kradljivce srpskog Dubrovnika i svega što oni svojataju. Srbi priznaju da su zaostali narod nego njihovi akademici pišu osvajačke SANU Memorandume optužujući Hrvate kako su ih omeli u obnovi Srpske carevine Jugoslavije atentatom u Marseilleu. Kakva je to carevina bila nitko ne zna, samo se zna kako je nekakav car Lazar poginuo na Kosovu, a njegov sin Stevan Lazarević nakon sedam godina s nekakvom srpskom konjicom sudjeluje na strani Turaka protiv kršćanskih vojski u Mohačkoj bitci gdje su Turci pobijedili, što šešeljevci nikada ne spominju uzvikujući velikoj Srbiji kao temelju srpske politike. Sada se više ne čujne ona koračnica "Tko to kaže tko to laže Srbija je mala, a Srbija pet put ratovala". Dok "Oluja" nije vojevala! Čudno kako je četnički vojvoda Fred Matić skrio srpske do zubi naoružane knindže u podrumu njegova ministarstva.

Mala riznica hrvatskoga identiteta

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

Hrvatski mentalitet:

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

PRIMORSKI KRAJ:

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

HRVATSKO ZAGORJE:

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Borba Hrvata

Izdajnik je kuga

ZAŠTO BI HAAG KAZNIO AGRESORA KADA SMO GA MI SAMI ABOLIRALI?

Zašto nas čudi što politički međunarodni sud nije kaznio agresiju na Hrvatski narod? ...Kako će osuditi Srbiju kad smo mi sami abolirali agresora...Agresora koji šeće po Hrvatskoj, prima primanja u Hrvatskoj i od Hrvatske,sudjeluje u vlasti i kroji zakone...Pitanje je samo koliki broj žrtva treba da bi zločin bio genocid...No najzanimljivija mi je definicija ubijanja Hrvatskih ranjenika , medicinskog osoblja i civila na Ovčari za koju kažu suci kako je to "Vojnička kazna"...

Čini se kako ljudi od šume ne vide drvo...Meni je jasno kako ne smiju osuditi Srbiju za genocid jer bi onda i Europa trebala odgovarati i možebitno biti suđena jer je nabila embargo i spriječila samoobranu Hrvastkom narodu pred tim genocidom i agresijom.... Možda bi se onda na takvom sudu našla i Amerika po anglosaksonskom pravu..Pokretati tužbu pred takvim politčkim sudom a da to čini antihrvatska politička elita, bez da smo neprijatelje procesuirali pa onda eventualno abolirali u vlasititoj državi, meni je kao laiku koji se ne razumije u pravo ali znade što je pravda u najmanju ruku smješno da ne kažem glupo....

No prije svega trebali bismo provesti lustraciju i maknuti iz pozicija vlasti sve one čiji očevi a i oni sami svojim djelovanjem štete hrvatskoj državotvornosti. Oni su ti unutarnji neprijatelji koji u suradnji sa vanjskim neprijateljem i dalje vrše agresiju na hrvatsku opstojnost i opstojnost hrvatskog naroda....Vrše genocid nad hrvatskom jer nam mladost tjeraju iz domoivne. Rekao sam sve ih treba popisati, osuditi za veleizdaju i doživotno zatvoriti, svaka država i narod to bi takvima učinli štiteći interese nacije....

U ime pokreta ČUVARI DOMOVINE – USTANICI

JUGOSLOVENSKI BANDITI ZNAJTE DA JE POZDRAV

ZA DOM SPREMNI

HRVATSKA SVETINJA!

Staljinističkim potomcima i baštinicima komunističkog mentaliteta i ostalim mrziteljima Hrvatske, poručujemo da je demokracija, uz ostalo, vladavina prava i procedure, ali prije svega sloboda misli i govora. Prema tome, ako je bilo što sporno na spomeniku pripadnicima HOS-a u Splitu, Gradsko vijeće Grada Splita i Udruga HOS-a su jedini ovlašteni mijenjati ili dodavati bilo što na spomenik. Mjerodavni sud bih trebao na osnovu mjerodavnih hrvatskih zakona presuditi o tome a ne maskirane kukavice u policijskoj odori. Krajni sudski pravorijek je obvezujući i bespogovoran za svakoga i mi ga prihvaćamo. To je uljudba, vladavina prva i istinska demokracija koja je toliko strana šumskom vlastodržačkom mentalitetu bilo Aleksandra ili sramotnog Ostoje Rankovića.

Za nas pripadnike HOS-a i sudionike Domovinskog rata, stvaratelje neovisne i slobodne Republike Hrvatske, starohrvatski poklič "Za dom, spremni" je svetinja. Grob poginulih HOS-ovaca je oltar, a oni koji ruše grob su barbari i zločinci.

Mi preživjeli ratnici IX bojne HOS-a poručujemo vandalima s dlijetom u ruci, njihovim nalogodavcima i onima iz čijih se pera razlijeva otrovna tinta, nećete uspjeti u svom naumu oskvrnuća naše čiste i velike pobjede u Domovinskom ratu i ponovnog ubijanja istine i naših u vatri boja preminulih suboraca.

Podsjećamo javnost da je Gradsko vijeće Grada Splita u svom zaključku o postavljanju spomenika navelo: „ ... Na gornjem dijelu valjka izvest će se znak IX. bojne HOS- a u bijelom kamenom izražaju...“. Znak IX. bojne HOS-a sadrži pozdrav Za dom spremni. Pod tim znakom poginuli su naši suborci. Oskvrnuće toga znaka uvreda je poginulim braniteljima i svim preživjelim HOS-ovcima. Hrvatska je prepuna četničkih spomenika koje nitko ne dira, a neke postavlja i financira ova izdajnička vlast.

Bog i Hrvati!

Za Dom Spremni!

Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima

Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam upotrijebio izraz "kritičko razmišljanje", ali to je jedna od tih besmislica. Ako postoji "kritičko" razmišljanje, to bi značilo da postoji i "nekritičko" razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti, postoji samo - razmišljanje. Ako ga nazovete "kritičkim" usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste "kritički" razmišljali, a zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od razmišljanja. "Kritičko razmišljanje" otkriva se kao istoznačnica za "nerazmišljanje". Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja

Drugi dio pojma jest - "tolerancija". U nekoj knjizi Sri Sri Ravi Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija - loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači - ne prihvaćati ga. Samo ga trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad se kaže da se nekoga "tolerira", ne kreće se od postavke da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da "toleriramo manjine", ispada da bismo trebali "prihvaćati cjelinu". Cjelina je sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih "manjina". Znači li to da zagovaranje "toleriranja manjina", zapravo znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?

Svijet timskog rada - svijet bez novih ideja

Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo, suvremeni pojam "timski rad" se prikazuje kao nešto pozitivno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o - uprosječivanju. Nikada "kolektivni um" nije iznjedrio izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. "Timski rad" se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu "timski rad", težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?

Božanska iskra razuma u svakom umu

Isto vrijedi za pojmove "divljaci - civilizirani ljudi", jer u "divljim" plemenima vlada daleko veći sklad nego u "civiliziranim", mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u "divljaštvo". No, "divlja" plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam

Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU, protivnici su zvani "euroskepticima", dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, "kroatoskepticima". Suvremena politička korektnost za ideje, koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom branjenja "sloboda", ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto. Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino "napredno" za ljudski rod - biti "konzervativan"? Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao - dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

"Otac i majka" izbačeni iz švedskih vrtića

Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi "otac i majka" i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: "Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban."

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se - tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet - trik je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u knjizi "Manifest protiv imperije - prilog povijesti američkog neoimperijalizma"), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u - a zastario mu je i izraz "tiranija većine" - uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer riječi "despozitam" i "tiranija" nisu bile prikladne. Nemojte ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti svjestan.

Ideje u nas ulaze pomoću riječi

Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom, piše Estulin, nije osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, "za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti."

Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za svoju imovinu: "Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine".

Liberalna demokracija, totalitarna u srži

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću riječi. Recimo, "kapitalizam" bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije "kapitalizam". Zovimo ga preciznije - "korporatizam". "Komunizam" je, pak, predstavljan kao suprotnost "kapitalizmu", ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati - "državni kapitalizam". Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i "komunizam" nazvati "korporatizmom". Paroles, paroles, paroles...

U početku bijaše - riječ

No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti postojeći niz pretpostavki o društvu.

Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice - U početku bijaše riječ. Snalaženje u "materijalnom" svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. (http://nexus-svjetlost.com/)

Nevolja gola - najbolja škola

Obračun s lažima zločinaca i zadatci koji nas čekaju

Nema te kuge, nema te pošasti, te poplave ili požara, koji bi sličili onome, što oni nazivlja oslobođenjem. Tu rieč jako vole! Svi ti njihovi "odbori" (N.O.O., ZAVNOH, AVNOJ) pa i njihove "vojske" nose u svom nazivu tu rieč.

Desetcima godina ste radili na tom, da se sagradi željeznička veza između Koprivnice i Varaždina. Dobili ste ju - jedinu željezničku prugu, koju je b. Jugoslavija sagradila između Save i Drave. Nije građena ni za Pavelića, ni za ustaše ni za okupatora! Ta oni se njom ni vozili nisu! Gradili ste je vi - to su vaši žuljevi i vaša muka, gradili ste ju za sebe, za svoje potrebe. Došao je divljak, boljševik i silio vas, da ju sana razorite. Osloboditelj vas je oslobodio željeznica, mostova, kotara, obćina, škoča, stoke i živeža. Pravi osloboditelj!

Nu, eto, hvala Bogu (za Njega kažu da ga nema!) recimo i - ako smo lakovjerni, - vjerujmo, graditi će Niemci, kad izgube rat. Svejedno tko - svega toga nije bilo i što su ljudi već jednom načinili, mogu i drugi put.

Sa svojim prijateljima Ludbrežanima nekog sam dana pravio jednu tužnu statistiku: popis Hrvata i ustaša, koje su partizani do danas u tom kotaru ubili. Nabrojismo 61 (šestdesct i jednu) žrtvu. Zacielo smo koga zaboravili, nu ni jednog previše nismo uzeli. Od tih je 36 listaša, ostalo su legionari i još neki ugledni Hrvati. Među njima je 1 učitelj, 1 student, 1 umirovljenik, nekoliko obrtnika, a sve ostalo seljaci, ljudi s obiteljima, sa sitnom djecom, braćom i roditeljima. Ni jednog kapitaliste, ni jednog bogataša, ni jednog tvorničara ili trgovca nisu partizani ubili u ludbrežkom kotaru. A mogli su ih dosta, da su samo htjeli!

Nu dobro, pomisliti će kakav naivčina: valjda su bili pljačkaši i krvnici, koji su ubijali slobodoumne, napredne, demokratski ili jugoslavenski razpoložene ljude.

Poznati su vam dobro ti ljudi, poznati su cielom kotaru po svojem poštenju, po svojoj dobroti, poznati su kao skromni seljaci i radnici, s vama su se razgovarali i s vama živjeli!

Svejedno - ubijeni su ili iz zasjede ili goloruki, a neki od njih i strašno mučeni. Zašto onda?

Tko to ne vidi i ne će da vidi ili je glup ili je zločinac. Ide se za tim, da se uništi hrvatski narod.

Reći će vam partizani još jedno: borimo se proti okupatora, protiv Niemca.

Da nema partizana, ni jednog njemačkog vojnika sigurno ne bi bilo u Hrvatskoj.

Pitajte ih još jedno:

Zato - odgovaramo mi - jer to nije borba protiv okupatora, jer to nije borba za demokraciju, već borba za podpuno uništenje hrvatskog naroda i za pobjedu velike Srbije. Da li će ta Velika Srbija biti partizanska (boljševička), anglofilska, pravoslavna ili kakva druga, svejedno je: glavno da je Velika Srbija, a ta je bila i biti će, dok je svieta i vieka, protivnica svega, što je hrvatsko i europsko.

Ovu borbu vodimo za svoju državu, za koju su se borili kroz stotine godina najbolji Hrvati - Zrinski, Kvaternik, Starčević, vođa i učitelj Stjepan Radić, Javor i bezbroj drugih.

Ako budemo složni, biti ćemo jaki i ne trebamo se bojati nikoga - nitko nam onda ne će moći države oteti. Pustimo danas po strani sve naše suprotnosti i opreke, koje su tako neznatne i sićušne, kad se radi o svetom i velikom cilju, o našoj državi i slobodi. Kad tu državu osiguramo, onda je naša stvar, kako ćemo ju urediti i izgraditi. Tu se možemo i razlikovati, ali kad se radi o njenom obstanku, razlike biti ne smije.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!

USTANICI: UVIJEK ĆEMO BITI ZA DOM SPREMNI

I sve to po želji i težnji pojedinih ljudi antihrvatskog svjetonazora koij su se peticijom žalili koje kuda po svijetu i europi i tražili uklanjanje natpisa.

Svi ti potpisnici peticije su do sada razvidno u svojim djelima djelovanjima dokazali i pokazali nesnošljivost prema zemlji u kojoj žive, prema njenim vrednotama. A ovom su peticijom pokazali kako njima čini se nije mjesto među nama Hrvatima. Stoga tražimo od nadležnih institucja provođenje istrage nad potpisnicima i podužemo optužbu za nanošenje štete ugledu Domovinskog rata, hrvatskih ratnika, službenim i povijesnim oznakama pripadnika Oružanih snaga koje su branile i stvarale Hrvatsku državu u kojoj ti potpisnici danas slobodno rade i žive. Oni su svojom peticijom iznijeli neistine o Hrvatskim oružanim snagama, nestine o Hrvatskoj povijesti i time pogodovali svima onima koji su do i za stvaranja moderne Hrvastke države činili isto, ponajviše onima koji su devedesetih vršili agresiju na Hrvatski narod i Hrvatsku. Stoga i samim time pokazuju kako su neprijateljima Hrvatskoga naroda, njegove povjesti, tradicije, običaja, oružanih snaga, ratnih veterana, jednom riječju izdajnici.

Stoga bih im odaslao jednu poruku:

Mi smo se borili za slobodu i demokraciju, pravo na izbor, pravo na slobodu govora, a Vi? Zašto ste se Vi dame i gospodo borili tijekom agresije na Hrvatsku? Agresije vaših nasljednika partizanske ideologije i simbolke, nazivlja, creda koij su do stvaranja samostalne moderne hrvatske ubijali svakog onog tko je spomenuo šahovnicu, Vilu velebitu, Marjana ili Jelačića Bana i Hrvatsku samostalnost?

ZA DOM SPREMNI! ne mora se nužno nositi na čelu, krpenoj oznaci, stjegu ili odjeći, ne mora pisati na kamenu ili ploči.. Ono se nosi u srcu i duši, ono se prenosi u obitelji i domu nas Hrvata, a to ne možete srušiti i obezvrijediti... Mi smo ratovali kao i naši preci ZA hrvatski DOM, SPREMNI bivali i jesmo čak i za vašu slobodu mrijeti...

Mario Makas Slaviček

Krilnik

ORJUNA I MILICIJA POD OKRILJEM NOĆI OSKRNAVILI SPOMENIK POGINULIM VITEZOVIMA HOS-a

Tvoja braća su pod zvijezdom petokrakom ubijali i klali od Vukovara do Škabrnje, a moja su ih za dom spremna braća zaustavila

Samo teški psihički bolesnik u raspravi o spomeniku poginulim braniteljima može napisati:Tvoja su braća otvorila Auschwitz i Jasenovac, moja su ih zatvorila.

U svijetu postoje univerzalna zla: nacizam, fašizam i komunizam koja osuđuju svi normalni ljudi. Samo u hrvatskoj postoje mrzitelji fašizma koji obožavaju komunizam. Nitko nije antifašist tko nije antikomunist. Hrvatski komunisti se lažno predstavljaju kao antifašisti. Oni su crveni fašiti. Pilić im je tipični predstavnik. Mrze, pljuju i vrijeđaju i to žrtve, a obožavaju, veličaju i hvale zločin i zločince. Naravno komunističke.

Pilićev privid, zapravo bijeli miš s kojim se on u rastrojstvu beskompromisno obračunava je nesretnik koji možda ne zna dobro hrvatski jezik, pa drži da su fašizam i antifašizam isto, nisu tzv antifašizam je gori i licemjerniji jer je to ustvari crveni komunizam.

Razlika između Njemačke i Hrvatske je u tome što Podrug nakon jučerašnjeg javnog veličanja nacizma nije ni na psihijatriji ni u zatvoru, nego u Gradskom vijeću Splita, bulazni antifašist. Razlika između civilizacije i pilićevog plitkog uma je u tome što je još samo u Hrvatskoj moguće veličati zločinački komunizam a neistomišljenike, domoljube i branitelje nazivati fašistima.

I prije izricanja njegove kazne, moram ga opet rastužiti. Stvarni i rijetki antifašistički spomenik, onaj HOS-u je upravo obnovljen. Piliću i njegovim antifašistima prepuštam da oni sami i s ljubavlju obnove sve one sa crvenom zvijezdom petokrakom, mogu i one o junacima koji su bacali bombe na glazbu, a mogu i uglednicima koji su kukavički pucali s leđa u predsjednika HSS, pa hrabroj Titovoj armiji, pa vođi Staljinu, pa krvnicima sa Blaiburga i križnog puta… i sličnim humanim antifašistima.

Tko diže glavu? Crveni fašisti koji su pobili tisuće Hrvata i ostali nekažnjeni, crvenozvjezdaši koji su napali Hrvatsku i danas su amnestirani, antifašisti koji su opljačkali Hrvatsku dok su domoljubi ginuli, pa do danas vladaju , pa privilegirani tzv. antifašisti koji žive od fašističke kune pljujući po mrskim neprijateljima, dok kao pravi komunisti žive u otetim židovskim stanovima.

Pozivom na zakon molim da u prvom broju SD i uz opremu i na način kako je objavljen i pamflet prepun uvreda i laži pod naslovom: Tvoja su braća otvorila Auschwitz i Jasenovac, moja su ih zatvorila, objavite moj odgovor Damiru Piliću, bez ikakvih kraćenja i cenzuriranja, uz naslov koji je puno prikladniji, pristojniji i istinitiji od njegovoga.

Pilićevi i Pavičićevi su zatvorili Hudu jamu, a ne Auschwitz

U uobičajenim stilu, koji više nikoga ne može ganuti, ta dvojica svoju davno izgubljenu bitku prebacuju u Auschwitz i na nacizam, a svoju rigidnu antihrvatsku politiku motaju u taj nedodirljivi celofan. Zgodno! Jer tko će normalan biti za zločine koji su tamo počinjeni, i tko će tomu proturiječiti!? Tako Pilić tvrdi da su njegovi zatvorili Auschwitz, a Podrugovi su ga tobože otvorili. Za Pavičića je spomenik HOS-a u Splitu, notorni nacistički spomenik. Obadva autora su više nego apologetski raspoloženi prema propalom komunističko-velikosrpskom režimu, a njihova patetika je nadasve groteskna, anakrona. A ni jedne jedine riječi u člancima nema o Domovinskom ratu i velikom doprinosu HOS-a u tomu obrambenom ratu, i zbog čega je spomenik podignut.

Naposljetku, suosjećamo sa splićanima koji moraju živjeti u sudsjedstvu s ovakvim tipovima.

Uz prvu obljetnicu našeg državnog života

Hrvatski je narod vjekovima kročio mučnim i trnovitim putem, dok nije došao do žuđene slobode - tog najvećeg božjeg dara, koji svakom narodu omogućuje njegov pravilan i nesmetan razvitak. Prohujali su vjekovi patnja, suza i sudbonosnih povjesnih lomova; izgarale su žrtve paljenice na oltaru naše narodne slobode; krv je tekla i oplodavala našu izranjenu zemlju; pokraj nas su prolazile galerije umnika, građana, seljaka i boraca i nosile u rukama goruću zublju, a u duši san naš: slobodu.

I naše su tijelo, izranjeno i izmučeno, pribijali naši neprijatelji na stup sramote; ubijali nam dušu, ali je ubili nisu. Ona je u agoniji samrtnih muka gledala san privrženih pokoljenja i nazrela osvit novog dana. Ona je izlila iz groba poniženja, odvalila tešku kamenu ploču, koja je pritiskivala njezine grudi, ponizila svoje neprijatelje, razgnala tešku magluštinu i doživila svoje uskrsno slavlje.

I kao što ja Krist svojim uskrsnućem najjasnije dokazao svoje božansko podrietlo i označio svoju odkupiteijsku misiju, tako je i hrvatski narod, uspostavom svoje narodne i nezavisne države, dokazao svoju vitalnu snagu i pravo na život, i kao što bi uzaludna bila naša vjera u vječno spasenje, da Krist nije uskrsnuo, tako bi i vjera u snagu i izgradnju naše države bila uzaludna, da nije počivala na vjeri u narodno uskrsnuće.

Uzalud nam je tražiti put, istinu, pravdu, život, ako ne sliedimo onoga, koji je sam Put, Istina, Pravednost i Život.

Da hrvatski narod nije imao čvrste vjere i pouzdanja u uspjeh, nebi ni danas još ubirao plodove svojih žrtava. To je vjera u vitalnost i vječnu snagu hrvatske, koja nam je rodila genije, vidovnjake, apostole, mučenike i borce.

Uz pojam narodne slobode i državne nezavisnosti čvrsto su i nedjeljivo povezana imena Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Milana Šuflaja, braće Radića, Stipe Javora, znanih i neznanih ustaških boraca do naših dana, a iznad svih ime velikog osloboditelja i preporoditelja našega poglavnika dr. Ante Pavelića. Boljega vođu niti smo trebali niti smo mogli poželjeti. On je u svom biću oličio najbolje duhovne vriednosti našega naroda. Iz njega je prosukljala sva iskonska i eruptivna snaga našeg narodnog bića. On je stvoritelj naših vjekovnih težnja, uskrsitelj naše države i čuvar njenih prava i nezavisnosti.

Njegov je rad nesebičan, ustrajan i požrtvovan. On je svoje djelo okrunio uspostavom države hrvatske, koja je izašla iz krvplamena ovog našeg orijaškog svjetskog sukoba. Poglavnik je ujedinio i povezao sve narodne snage, da uspostavljenu državu ojača i izgradi prema ustaškim načelima i da ju jaku preda budućim pokoljenjima.

Mara Schwell-Gamiršek

Prošla je godina dana od uspostave Nezavisne Države Hrvatske, godina dana ustrajnog i požrtvovnog rada u svim pravcima narodnog i državnog života. Poglavnik nije zaboravio ni radnika, ni seljaka, ni vojnika, ni činovnika. On nas sve poziva na konstruktivan rad u dobro naroda i države.

GENOCID JE DOGOVOREN U JALTI

Koliko god je on bio strašan, ovaj monstruozni zločin nad našim narodom nije bio jedini, nego jedan od niza zločina koje su oni koji se i danas slave kao najveći heroji i humanisti, pobornici pravde i demokracije počinili nad obezpravljenim narodima Europe poslie završetka 2. svj. rata.

Za to sam odlučio u ovoj emisiji, barem ukratko, opisati stradanja nekih drugih naroda nad kojima su, kao i nad Hrvatima, “civilizirani saveznici”, poglavito Englezi, na podmukao i bestijalan način izvršili zločin genocida. Zločin za koji nijedan od njih nikad nije odgovarao.

Sjećam se da su skoro svi o tim vojnicima govorili kao Kozacima koji su se, kad bi izmakli njemačkoj kontroli, znali opijati i pijani vršiti razna nedjela uključujući i silovanje. Ustvari, masovna silovanja, zločin koji je od davnih vremena prirođen ne samo Rusima, nego i njihovim balkanskim mezimcima Srbima, nisu počinili Krasnovi Kozaci, nego pripadnici Crvene Armije i to u svim zemljama kroz kojeje ova boljševička soldateska prolazila.

Kako me je takorekuć od rođenja najviše interesirala povijest, posebno onaj ratni, vojnički dio, uvijek sam o tom subjektu pokušavao pronaći što više informacija. Normalno da u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo moguće doći do ničega što bi bilo slično istini pa, uvijek u potrazi za istinom, po dolazku u izbjeglištvo potrošio sam puno vremena i sredatava u traganju za informacijama o onome što se događalo za vrieme 2. svj. rata, a posebno u onim mračnim godinama po njegovom završetku.

Na početku 2. svj. rata Andrej Vlasov je bio četvriti po redu od šest najpoznatijih malđih generala Crvene armije; Žukov, Leljušenko, Kuznecov, Vlasov, Rokosowski, Govorov. U šest mjeseci od početka rata skoro na svim dielovima fronta sve formacije Crvene armije bile su u stalnom, neorganiziranom povlačenju pred munjevitim napredovanjem njemačkih snaga. Tek počekom 1942. došlo je do neke vrste koordiniranog protuudara Crvene armije protiv njemačkih snaga na Sjevernom frontu. U namjeri da probije njemački obruč oko Lenjingrada, 7. siječnja 1942. Vlasov na čelu 2. Udarne armije, kojoj je prije nekoliko dana postavljen za zapovjednika, počima s udarom na njemačke postave. Uz Vlasovljevu Drugu udarnu, ovaj protunapadaj bio je planiran kao kombinirana operacija od još tri sovjetske armije; Četvrta, Pedesetdruga i Pedesetčetvrta, plus snage iz obkoljenog Lenjingrada, koje su trebale početi s probijanjem obruča iznutra.

Kroz dva sliedeća mjeseca masa vojnika skapava od gladi. Već su pobijeni i pojedeni svi konji. Ljudi još tu i tamo nađu po koje kopito koje pokušavaju glodati. Onda na 14. svibnja, na decimiranu armiju sa svih strana počima njemački napad. Jedini zrakoplovi u zraku su njemački zrakoplovi. I tek onda, sprdnja i uvreda. Iako vrlo dobro zna da je to sada nemoguće, Staljin “dozvoljava” povlačenje. Uza sve nemogućnosti, Vlasov se odupire i nekoliko puta pokušava izvršiti proboj, sve do početka srpnja kad je njegova armija bila doživjela istu sudbinu Druge Ruske Armije pod zapovjedništvom generala Aleksandra Samsonova 1914. godine. Bila je podpuno uništena.

Na njemačkim odorama, na lievom rukavu ovi vojnici nosili su grb sv. Andreja obrubljen ruskom bielo-plavo-crvenom trobojnicom. Na vrhu grba bila su ćirilska slova “P O A” kratica za Russkaya Osvoboditeljnaya Armiya. Ustvari mnoge antiboljševičke formacije sastavljene od pripadnika podjamljenih naroda u boljševičkom Sovjetskom savezu; Donskih Kozaka, Ukrajinaca, Rusa, Litvanaca, Bjelorusa, Krimskih Tatara, Čerkeza i drugih, koje su se priključile snagama Wehmachta formirane su još na samom početku rata. Sve su imale svoje nacionalne zapovjednike, ali sve su bile pod njemačkim vrhovnim zapovjedništvom, Ove formacije bile su razbacane po okupiranim prostorima i najprije držane pod izravnim zapoviedništvom njemačkih častnika. Po dolazku na scenu generala Vlasova Niemci pokušavaju većinu njih staviti pod njegovo zapoviedništvo, ali bez uspjeha, tako da Vlasov i njegovi generali nisu imali što raditi osim igranja karata u Dahlemdorfu nedaleko od Berlina. Jedna od ovih formacija bila je tkzv. Voskobojnikova brigada, koja je dobila ime po K. P. Voskobojnikovu, koji ju je na početku 1942. g. osnovao u mjestu Orša u Bjelorusiji. Poslie Voskobojnikove pogibije za zapovjednika je postavljen general Kaminski . Već sredinom te godine brigada se sastojala od pet pukovnija. Svaka pukovnija brojila je od 2,500 do tri tisuće ljudi, s jednom topničkom i jednom oklopnom bojnom s preko 20 ruskih tenkova, što znači da to nije bilabrigada,nego divizija. Njezin zadatak je bio susbijanje akcija komunističkih partizana.

Kako ćemo vidjeti, ova Vlasovljeva čovjekoljubivost neće kod Zapadnih saveznika imati nikakve vriednosti. Vidjevši da će Hitler izgubiti rat, Rodionov u kolovozu 1943., svoj crni barjak s srebrnom lubanjom zamjenjuje s crvenim boljševičkim barjakom i stupa u savez s partizanima.

Ovdje je potrebno napomenuti da bez obzira na ono što su ove antiboljševičke formacije činile u savezu s njima Niemci nikad u Vlasova i njegove vojnike nisu imali previše povjerenja, a ovi su uviek smatrali da ih Niemci mrze ponižavaju. To je u njima probudilo poznati ruski antagonizam prema Niemcima. Tek koncem 1944., kad je Crvena armija već bila na Dunavu i Vistuli, Niemci su dozvolili formiranje posebnog zapovjedništva Vlasovih divizija sasatavljenog izključivo od ruskih častnika. Kako bi ironija bila što veća, radi ove nove “dalekovidnosti” kratkovidne Hitlerovi generali nisu mogli predvidjeti da će prva i posljednja nezavisna akcija ovih sada nezavisnih Vlasovih divizija baš njima zadati težak udarac.

Ali, kao uvijek i svugdje, češki komunisti su se pobrinuli da narodu ne bude jasno koji su to Rusi spasili Prag i njegovo oslobođenje pripisano je onim Staljinovim Rusima, boljševicima. Bez obzira na ovaj njegov čin i na njegovo odbijanje sudjelovati u progonima Židova, na koncu rata Vlasova i njegove divizije i sve civile koji su ih pratili stići će iista sudbina koju su doživjeli i Hrvati u Bleiburgu. Poslije oslobođenja Praga Vlasov se povlači u Bavarsku, u susret Amerikancima. Kao i naše hrvatsko vodstvo, Vlasov je bio uvjeren da Amerikanci i Englezi vrlo dobro znadu da je za mir u svietu Staljin opasniji od Hitlera i da će, poslie poraza Njemačke, udariti na na Sovjetski Savez.

Taj tajni sotonski plan, o povratku svih izbjeglica u boljševičke klaonice, poznat pod imenom “Repatriation of Displaced Persons”, skovan je na sastanku “Velike trojice” u veljači 1945. godine u Jalti. Unutar toga plana podpisan je jedan tajni dokument između Churchila i Staljina pod nazivom “Operation Keelhaul”, u kojem je razrađen način kako će se na prevaru razoružati, a onda nasilno predati komunistima sve naoružane vojne formacije koje se pred Crvenom armijom budu povlačile prema zapadu. Plan je izmislio i sam Winston Churchill.

Što je Churchilla navelo na izmišljanje takvog podmuklog plana?

Znajući da su Krasnovi Kozaci bili odlučili boriti se do smrti, rađe nego se živi predati u ruke boljševičkim krvnicima, perfidni Englezi su bili prisiljeni uporabiti davno izprobani i dobro uhodani oblik njihovoga tradicionalnoga double-dealinga. Najprije su Kozacima “uljudno i prijateljski” predložili da predaju svoje oružje, pod izlikom da će ih naoružati boljim, suvremenim oružjem. Onda su samo častnike (bez vojnika) pozvali da dođu u obližnji Judenburg na tobožnju konferenciju na kojoj će se razpravljati o budućem ustroju njihove vojske, koja će zajedno s njima stupiti u obračun s boljševicima. Što Kozaci nisu znali je da su Englezi noć prije Judenburg predali Crvenoj armiji.

Odmah poslie toga, podmukli Englezi obkoljvaju tankovima sve vojnike, gone ih i predaju boljševicima. Oglušujući se na jauke žena, djece i staraca i na sve vapaje da ih poštede, podmukli engleski zločinci zajedno s vojskom u strašna mučenja i sugurnu smrt šalju vagone i vagone staraca, žena i djece. Kako reče A. Solženjicin, Churchill taj “veliki heroj” , čiji će spomenici kasnije prekriti Englesku, nema ni trunka samilosti. Naredio je da se i njih mora poslati u smrt.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

ZA DOM SPREMNI, KONAČNO NA SPOMENIKU POGINULIM BOJOVNICIMA HOS-a U SPLITU!

Prijavljujem se javno posebno policajcima i tužiteljima na obavijesni razgovor, jer iste državne službenike želim podučiti ponešto o hrvatskoj povijesti, a posebno o Domovinskom ratu i postrojbama HOS–a, kako bi prestale manipulacije i stale nepotrebne istrage, a MUP prestao biti milicija u policiji.

Za Dom Spremni branitelji su stvorili nezavisnu Hrvatsku, Za Dom Spremni pripadnici HOS-a su živote položili za domovinu. Za Dom Spremni, stoji u službenom znaku devete bojne HOS-a, a odluku o postavljanju grba devete bojne HOS-a je jednoglasno donijelo Gradsko vijeće grada Splita 18. 02. 2014, na moj prijedlog, na što sam ponosan, pa ja svijesno i svojevoljno preuzimam političku i kazneno pravnu odgovornost za cijelo Gradsko vijeće Grada Splita.

Pilić i ostali crveni „pilići“ koji spomenik i cijelo Gradsko vijeće Grada Splita proglašavaju fašističkim, zaslužuju samo javni prijezir uz pozdrav kojim je u Slobodnoj Dalmaciji od 18.11. 2003. polemiku završio nekadašnji dragovoljac HOS-a, a danas tzv. antifašist Ivica Đikić: Za Dom Spremni!

Gradski Vijećnik Grada Splita:

Luka Podrug

Nezavisna Država Hrvatska

Na djelu je neprijateljsko preuzimanje čitave zemlje!

Tko je Srećko Sladoljev?

Opišite znanstvenu zajednicu iz svjetske i hrvatske perspektive?

Korupcija i kriminal u Imunološkom prisutni su desetljećima. Odakle krenuti?

Što je bilo dalje?

Sukob s onima koji tim sustavom upravljaju dospio je u medije 2009. i time ste se dodatno izložili napadima?

Kako biste laicima objasnili problematiku tog cjepiva?

Cjepiva u injekciji zdravstveno su divljaštvo 20. stoljeća, a prisiljavanje roditelja na cijepljenje djece je kriminal!

Mnoga suprotstavljena gledišta stručnjaka o cjepivima iznose se u javnost. Ima li razlike između današnjih i cjepiva proizvedenih prije 30 godina, kao i imunizacije općenito?

Velik broj cijepljenja stvara moguće buduće klijente farmaceutske industrije zbog neželjenih djelovanja tvari koja se nalaze u modernim cjepivima na čovječji imunološki sustav. Koji je Vaš stav o tome?

Koji je Vaš stav o cjepivima općenito i kalendaru cijepljenja djece koji predviđa 29 cijepljenja?

Cijepiti djecu u prvoj godini života? Da ili ne?

Smatrate li opravdanim kriminaliziranje onih koji odbijaju cijepiti svoju djecu?

Koliko je ljudi u Hrvatskoj cijepljeno tim cjepivom i je li kod njih bilo ALS-a?

Zašto ljudi koji donose odluke što će se raditi s novcem poreznih obveznika ne postupaju u skladu s interesima ljudi, nego u skladu s financijskim interesima korporacija?

Trebale su 2 i pol godine da se vratite na posao koji Vam je bio uskraćen?

Ratna vremena su bila dobra vremena za Hrvatsku. Bila je sigurna. Čuvali su je branitelji, a ne političari!

Što mislite o floskuli da je država loš gospodar?

Svojedobno ste na svoj facebook profil stavili video REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. koji nudi dokaze o transformaciji zakonitih institucija naše domovine u tvrtke. Kada ste bili kod Josipovića čuli ste jednu njegovu rečenicu koja te dokaze dodatno učvršćuje. Što je Josipović tada rekao?

Bili ste i hrvatski vojnik. Jeste li u ratno vrijeme zamišljali našu domovinu ovakvom kakva je postala?

Opisali ste visoko korumpirani sustav na svim razinama o čemu je i Dorh obaviješten, da bi se pokazalo kako je i on dio toga. Dokazima ste im dokumentirali 20 godina korupcije. Zar nitko nije sankcioniran?

Kome je u interesu da Imunološki zavod razori do kraja?

Je li riječ o zakulisnoj korporativnoj igri neprijateljskog preuzimanja?

Zašto se konzervansi poput tiomerzala nalaze u cjepivima? Prema navodima jednog austrijskog liječnika živa je u cjepivima za gripu sezone ’13/14. u koncentracijama čak 25.000 puta iznad onih koje su gornje granične vrijednosti dopuštene u vodi za piće.

Ima li tiomerzal što tražiti u cjepivima i postoji li neka neškodljiva alternativa?

Je li današnja farmaceutska industrija preagresivna?

KRVOLOKOV SLJEDBENIK PIŠE MEMOARE

Saznajemo kako uskoro izlaze memoari udbaškog pukovnika Josipa Manolića u 94. godini njegova života. Zaista bi bilo zanimljivo vidjeti što sve ovaj pukovnik UDBE u tim memoarima piše.

Ima li u tim Manolićevim memoarima išta o Kavranovoj grupi kada su uz pomoć engleske obavještajne službe hvatali Hrvate pri dolasku u svoju domovinu Hrvatsku da bi je oslobađali. Bilo je stotinjak istaknutih ratnika među kojima i Ivan Prusac, mladi hercegovački dočasnik koji je nakon duge robije uspio pobjeći u Austriju i uspio napisati jednu od najpotresnijih knjiga hrvatskih robijaša. U toj knjizi on piše kako je vojni časnik NDH Božidar Kavran, kada je vidio da su prevareni sam došao i prijavo se udbašima da ga istražuju, muče i ubiju samo da ne bi ostalo kako ih je on sve prevario. I nakon devedesetih Josip Manolić piše Ivanu Pruscu u Austriju da se slobodno vrati u Hrvatsku, a Ivan Prusac mu odgovara:

O kakvim se to hrvatskim ljudima radi. Ili evo i najnovije divljanje jednoga četničkog vojvode Šešelja, kojemu je djed prešao na srpsko pravoslavlje, a nešto slično govore i za Aleksandra Vučića pa čak i za grobara Nikolića koji nosi ime hrvatskog kralja Tomislava, a koji da je u srpskoj agresiji osobno pobio cijelu grupu hrvatskih civila, nakon čega ga vojvoda Šešelj nagrađuje titulom četničkog vojvode. Ili pak sada promatrajmo ministra branitelja Predraga Matića koji je za ljubav svoje fotelje u stanju držati stotine hrvatskih branitelja teških invalida Domovinskog rata da se mrznu stotine dana ispod platnenog šatora u Zagrebu, u Savskoj 66, ispred toga njegova ministarstva, tražeći da on napusti taj položaj, koji mu je dodijeljen protiv volje ogromne većine hrvatskih branitelja, koji sumnjaju u njegovo hrvatsko domoljublje, skupa sa njegovim suradnicima, koji rade protiv dostojanstva hrvatskih branitelja Domovinskog rata.

ZNAMO LI MOLITI!?

Koji su uvjeti ispravne molitve?

Uvjet za pravu molitvu jest da izgradimo odnos s Bogom, da nam on ne bude stranac, da se ne dovikujemo s njime kao da je na kraju svijeta. Kao da smo mi radiopostaja koja šalje poruke na nebesa, pa se pitamo je li nas uopće čuo. Sveto pismo kaže da je Bog svima stvorio uši da svi čuju pa i najmanji šapat. Jednako tako svaku našu izgovorenu riječ Bog čuje.

Koje su pretpostavke molitve?

Molitva mijenja mene

Moliti i ljubiti, kaže sveti Ivan Vianej, blaženstvo je čovjekovo na zemlji. Molitva ne smije biti neko moranje, nego najljepši susret s Gospodinom, s beskrajnom ljepotom, milinom, ljubavlju. Moliti znači biti s Isusom. To znači ne činiti napore ili nešto na silu, nego mirno sjediti otvorenih dlanova i srca otvorenog, te osluškivati. Predajući sebe i život svoj Gospodinu, biti svjestan da je Isus s nama. To je kao sjediti na suncu i primati toplinu. Tako od Isusa primamo ozdravljenje. Molitvom se prima više nego što svijet sanja.

Farizej i carinik u molitvi (primjer iskrene i pomirne molitve, te kajanja)

Molitva je borba: protiv koga?

Molitva - Euharistija

Duh Sveti i molitva

Postoje mnogi svjedoci koji govore o svojim ozdravljenjima, a nalazimo ih na karizmatskim susretima. Na molitvi koju vodim ozdravilo je mnogo ljudi. Zasada imamo 54 štake koje više nemaju prvotnu funkciju. Jednako tako mnogi su po molitvi oslobođeni od raznih ovisnosti. Bitno je naglasiti da Bog uslišava onu molitvu koja je dobra za nas. Mi smo sredstvo u Božjim rukama i sva su uslišanja plod naše vjere i Božje ljubavi koja je bezgranična. Neka nam duša, naš život, bude uvijek okrenut Gospodinu koji je sve u svemu! Gospodine, omekšaj tvrda srca da započnu novi život po molitvi!

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

Trenutno me brišite iz tog sramnog članstva Kozaračkog kola

Moj odgovor njima:

"Poštovani",

U, Vama i Vašima spornoj izjavi, rekoh:

"Dobra večer Hrvatice i Hrvati. Moja potpora gospođi Kolindi Grabar Kitarović je najnormalnija, jer sam dragovoljac Domovinskog rata, Hrvat i katolik i Bogu hvala da je pobijedila gospođa Kolinda Grabar Kitarović protiv ove udbaške, srbofilske i četničke struje. Živjeli!"

Danas, unatoč protivljenju Vaših i Vama sličnih imamo prvu hrvatsku Predsjednicu gospođu Kolindu Grabar Kitarović, koja će nastaviti započeto djelo dr. Franje Tuđmana i izvedeno uz mnogobrojne žrtve nas dragovoljaca Hrvatskog obrambenog rata, u kojem su takovi poput Josipovića, Pupovaca, Teršelićke, Pusićevih i ostalih mnogobojnih srbočetničkih i udbaških spadala, bili i jesu u redovima agresorske srbočetničke vojske.

Hrvati pamte i pamtit će gospodu poput Fabijana Šovagovića, Vanje Dracha, Borisa Dvornika, Josipa Gende, Zvonimira Rogoza, Jovana Ličine, Uglješe Kojadinovića, Zvonimira Torjanca, Zvonimira Zidarića, Zvonka Strmca (i još mnogih koje ovaj tren ne mogu prizvati u pamćenje) i još Bogu hvala živućeg Zlatka Viteza, Dragana Despota i moje malenkosti.

Siguran sam kako i u tom Vašem Kozaračkom kolu ima još poneki šutljivi i čestiti Hrvat, ili Hrvatica koji se mogu nazivati glumcima. No, oni samo potvrđuju pravilo.

Zahtijevam trenutno brisanje iz tog Vašeg Udruženja i to PISMENIM putem, kako bih iz moje pismohrane, mogao i to predočiti javnosti.

Bog i Hrvati!

TKO JE UBIO ANTU PARADŽIKA I ODUZEO PRAVO NA RAD NJEGOVOJ OBITELJI!?

Ipak takvih ima koliko želite. Koga oni zastupaju? Temelje Velike Srbije. Vlast ide tako daleko da u nekim segmentima je izjednačila teroriste i branitelje. U Glini posao dobivaju teroristi i pobunjenici. Za Vukovar malo tko je odgovarao, za Škabrnju još manje. Čak je glavni ubojica Mile Radak pušten sa suda… U vladi su bili teroristi Stanimirović i bratja. To su sve dokazi o stvaranju Velike Srbije u strukturama države.

Država koja je preko svojih policajaca ubila Paradžika nije nikada razjasnila ubojstvo. Kako se pobrinula za obitelj Paradžik?

DR. RAZUM: DOKAZAT ĆEMO DA SU U JASENOVCU PARTIZANI SVOJE ZLOČINE PODMETNULI USTAŠAMA

Povjesničar dr. Stjepan Razum: “U Jasenovcu su partizani svoje okrutne i masovne zločine podmetnuli ustašama – mi povjesničari to ćemo i dokazati!”

Možete li nam reći nešto više o skupini povjesničara koja se okupila u Zagrebu, na Fratrovcu, s ciljem istraživanja Jasenovca? Kako je došlo do ideje okupljanja i tko je sve u sastavu?

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.) kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih zločina protivničkoj strani bila očevidna.

Jeste li razradili plan aktivnosti? Što ćete poduzimati?

Znademo da to nije lagani zadatak jer „gospodari istine“ zametnuli su tragove svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je, ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.

Prije dvije godine u intervjuu Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost, rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?

No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i dalje raditi na njegovu rušenju.

Postoje li dokazi da je Jasenovac bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina, tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i komunistički logor. Je li to istina?

Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga, postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su ‘pojedine mučionice’ u logoru Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to ‘mučionice’ i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske (Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno znana.

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće. Koliko su ti podatci vjerodostojni?

Navedena se brojka od preko 83 tisuće smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta, kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka, a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima i izmišljenim činjenicama.

Osim toga, navedeni popis ne razlikuje stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike, dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno stradali nakon rata. Prema priloženome popisu korištene literature i izvora, vidljivo je da su sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je već dobrano znana.

Kad protuslovim navedenoj brojci od preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu. Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima, koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na području Jasenovca i koje se naravi nikada nije oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo zato što su današnji političari stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom, nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).

Očekujete li da će institucije poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?

NADAM SE DA ĆETE IZVUĆI NAŠU DOMOVINU IZ UDBAŠKIH RALJA!

GOSPOĐA KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ

Novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske

Draga i veoma poštovana gospođo Kolinda Grabar Kitarović,

Također sam veoma sretan što je na čelo naše mlade države Hrvatske došla osoba koja je vjernica, koja svoju vjeru živi i ne skriva. Raduje me ta činjenica jer znam koliko je prepreden i lukav bio Vaš prethodnik. U Vama vidim iskrenu osobu spremnu na rad i žrtvu za naš hrvatski narod, za dobro svakog, osobito obespravljenog čovjeka, borca za neovisnu državu Hrvatsku koju je prije 25 godina stvorio naš narod i obranili naši hrvatski branitelji pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Također se nadam, budući da ste prva hrvatska predsjednica koja nije bila u komunističkoj partiji, da ćete uspjeti izvući našu Domovinu iz udbaško-komunističkih ralja u koje su ju na žalost gurnuli dosadašnji političari. To pak stanje zarobilo je i u svoj nedemokratski sustav uvuklo našu Domovinu tako da radinost i poštenje, vrline po kojima su Hrvati poznati diljem svijeta, nisu do sada mogle u našem javnom životu doći do izražaja da je narod tonuo u sve veće beznađe, te posebno mladi – koji su budućnost svakog naroda i države – morali odlaziti u tuđi svijet, budući da ih se vlastita domovina odrekla. To Vi morate svakako promijeniti! S Vašom pobjedom dolazi konačno do rekonstrukcije bastiona u što su dosadašnji vladajući bili pretvorili našu Domovinu. Stoga je Vaša pobjeda i od velike simboličke važnosti.

Primite izraze mojeg iskrenog poštovanja i molbu da ne zaboravite – kako ste to i Vi više puta naglašavali – tzv. male ljude koji trebaju Vašu ljudsku, prijateljsku, majčinsku i predsjedničku potporu. Neka Vas vodi dragi Bog, čuva Blažena Djevica Bogorodica Marija, štiti sveti Josip, zaštitnik domovine Hrvatske, blaženi Alojzije Stepinac te svi sveti i blaženici hrvatskoga naroda!

Frede, zapamti već jednom, i Bosna i Hercegovina su hrvatske povijesne zemlje

Pisac ovih redaka je svoju glavu napunio sa 60-ak sveučilišnih ispita iz više znanstvenih disciplina, pa želi, ovako volonterski, Predragu donirati koju kilu znanja iz nacionalne povijesti, s kojom je on očito deficitaran. Kako i ne bi bio deficitaran kad ju je učio iz jugoliterature, a koja literatura je preko noći postala znanstveno smeće, kako je to 1991. godine izjavio jugoakademik Dušan Bilandžić, poslije otpjevane hrvatske obrambene pjesme „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana“ a koje pjevanje je zabilježio tadašnji Slobodni tjednik, preko pera dobro obavještenog Branka Šerića - Pante. U mirnodobskim uvjetima takve ratne pjesme nisu potrebne, ali kada se krv prolijeva, i kada se s okupatorom tučete prsa u prsa ona je neminovna, pa je prava šteta što ju kamera 1991. godine nije zabilježila i na Predragovim usnama pa taman on usnama samo migao kao Stipe Mesić u Australiji.

Frede, zapamti već jednom, i Bosna i Hercegovina su hrvatske povijesne zemlje

Borba je vječita, a istina je spora ali je dostižna. Branitelji i borci za slobodu su u svim narodima i svim zemljama svetinja. I hrvatski branitelji, kroz cijelu našu hrvatsku povijest su naša svetinja. Hrvatski branitelji od prije 20 godina, i hrvatski branitelji od prije 70 godina pripadaju našoj novijoj povijesti i imaju puno toga zajedničkog. Borbu protiv istog neprijatelja i iste neprijateljske nenarodne okupatorske ideologije. Oni su u tom pogledu prave kolege, pa s pravom očekujemo, i od Gotovine, i od Loše i od Rojsa, i od Freda, i od Karamarka, da se prema svojim kolegama odnose kolegijalno. Otrovna spomenuta jugoliteratura je kod mnogih ostavila posljedice, pa se s detoksikacijom ne smije prestajati. Preporučam nešto efikasno. Ne medikamentoznu, nego kineziterapiju i muzikoterapiju. Svako jutro, dok ste još u postelji, i dok vršite jutarnju gimnastiku vožnje bicikla - fleksija, ekstenzija potkoljenice, radite to ritimično uz domoljubne recitacije:

Procesi teku i vrijeme radi za nas. Uz pomoć toplih vjetrova Kolindinog proljeća srušit će se Berlinski zid i u RH. Povijesna istina bijela kao sir će izići na sunce. Osudit ćemo sve ono šta je za osuditi, a rehabilitirati sve ono što je nepravedno oklevetano i ocrnjeno. Duhovi nepravedno oklevetanih i ocrnjenih hrvatskih branitelja će se naći u zagrljaju svojih današnjih kolega. Umjesto dosadašnjih zareza na prošlost ćemo staviti točku, i s Olujnom ustavnom preambulom, jedinstveni krenuti u budućnost.

DA SAM IMAO HRVATSKU

Bleiburg prije Bleiburga

Ratni zločin nikada ne zastarijeva osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički ili partizanski

I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže pravnu državu, urlaučući o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada" ne zastarijevaju

Slovenija je tako išarana jamama prepunim ljudskim kostima, masovnim grobnicama, zabetoniranim oknima napuštenih rudnika u kojima je najviše mrtvih upravo Hrvata. Velika većina njih nema ni obilježja, ni križa. Postojeća slovenska komunistička vlast još nije spremna suočiti se s tom mračnom "epizodom" u nedavnoj im prošlosti. To posebno smeta napadanom i čestim polemikama izloženom Medimurcu Dragutinu Šafariću, Hrvatu, koji već toliko dugo živi u Velenju da mu ni slovenski jezik, ni mentalitet nisu nepoznanica.

Dolaskom demokracije i priča o ljudskim pravima Šafariću se učinilo nevjerojatnim da Slovenija može tražiti članstvo u Vijeću Europe i u Europskoj Uniji prije nego otvori svoje partizanske jame i sve zločine, kojih je na stotine. Bilo mu je takoder nelogično da slovenska država priznaje talijansku i vrlo malobrojnu madarsku manjinu, a ne priznaje više od sto tisuća Hrvata.

Celje je od Zagreba udaljeno jedva osamdesetak kilometara, a nekadašnje Titovo Velenje još dodatnih osamnaest. Pet kilometara sjeverno od Velenja, u kanjonu rječice Pake, nalazi se Huda Luknja. Tako doista taj kanjon i izgleda. U knjizi Veliki finale na Koroškem autor Franci Sterle opisuje dramatične događaje u Hudoj Luknji sredinom svibnja 1945. Scenarij pokolja bio je sljedeći, kako pišu u slovenskome tisku gimnazijalke Nika, Duška i Ana u prosincu 1992.: Partizani su svibnja 1945. zaustavili bijeg "ustaške sile" i njemačkih četa zahtijevajući predaju i polaganje oružja. Ustaše nisu vjerovale da će partizani poštivati ratne konvencije o vojnim zarobljenicima i odlučili su se na otpor. Neravnopravna bitka u kanjonu i dolini G. Doliča (Pancer Greben), te na području Mislinje, trajalaje dva dana. Nadmoćna partizanska brigada imala je deset (10!) poginulih. Na ustaškoj je strani palo 3.000 muškaraca, a zarobljeno ih je gotovo 11.000!

Očevidci su izjavili da se "zbog tisuća i tisuća mrtvih između Hude Luknje i..." (sjevernije - op. J. N.), "Mislinje širio tako jaki smrad da su uokolo, četiri godine, pčele umirale". Profesor Damjan Kljajić te događaje naziva masakrom u Hudoj Luknji. Smatra da su ga izvele trupe pridošle s juga, i da je slovenskih partizana među njima bilo malo. Većina jedinica bile su crnogorske i dalmatinske. Kako su ustaše bile sa svih strana okružene kanjonom, partizanskih je žrtava bilo zanemarivo malo. Oni su ih dočekali na obroncima. Bile su to zaključne partizanske "operacije", kako kaže, s kraja travnja i početka svibnja 1945. Po toj tvrdnji mnogo se ustaša probilo do Austrije, gdje su ih na Pliberskom jezeru partizani opet dočekali. Kaznili su ih smrću tobože zato što su bježali s "pokradenim vojnim plijenom."

Zbog toga što je postavljao neugodna pitanja i dirao u zabranjene teme, gospodina Šafarića su u novinama često napadali i vrijedali. Osobito se isticao Adolf Storman i to pogrdnicama vrste: neslovenac, prišlek, balkanac, južnjak i ostalim uvredama izrađenim u ksenofobičnim protuslovenskim, austrijskim kovačnicama mržnje. Moraju li se naši susjedi baš u svemu ugledati u svog sjevernog susjeda.

Među svim skrivenim grobnicama najdublje je ostalo skriveno gubilište u zapuštenome rudniku Barbarin rov nad Hudom Jamom kod Laškog: Vlak pun Hrvata zaustavili su partizani. Isti su putnike bacili u rudarski rov, a vagone su opljačkali domaći. Ubijali su ih tako da bi ih vezali po deset zajedno i tako ih bacali u dubinu, okno je bilo široko oko 4,5 metra i oko 50 metara duboko. U njega su bačeni hrvatski i slovenski domobrani, ustaše i hrvatski i slovenski civili. Svjedoci navode da je bilo žena, djece, građana, seljaka... Zatim su zabetonirali pristup oknu po etažama i postavili drvena vrata ispred zida. Novinari koji su se spustili u rudnik 1990. došli su do tog zida kojim je masovna grobnica zabetonirana. Iznenadili su se jer su na njemu pronašli nekoliko nacrtanih malih križeva. Po svoj prilici križeve su crtali oni koji su morali zidati zid. Od novinarskog upozorenja na partizanske zločine prošlo je punih sedam godina, ustanovljene su dvije parlamentarne komisije i jedna vladina, ali se o Barbarinom rovu iznad Hude Jame više nije govorilo, niti je rov otvoren.

Dragutin Šafarić posjetio je i to mjesto. Evo što je zabilježio: "Unutarnji zidovi s natpisima i lijepim slikama, te jedini hrvatski vijenac bili su poliveni lakom do visine od dva metra. Očito, upotrijebljeno je najmanje tri kile boje. Debljina laka na tlu bila je barem dva milimetra. Da ne bi bilo dileme tko je to učinio, vandali su se i potpisali parolom: `Smrt fašizmu sloboda narodu.' I još: `Smrt domaćim izdajicama.' Policiji su počinitelji, kao i uvijek u takvim slučajevima, ostali nedostupni."

Tragovi zločinstava komunističke vlasti vidljivi su i iz nekih sudskih spisa. Neka djeca stradalnika imala su tu sreću da su ih roditelji uspjeli skloniti na sigurno osjećajući da im se bliži stravičan kraj. Zločinci su naime ubijali sve živo. Ona djeca koja su bila "odložena" kod slovenskih obitelji, uspijevala su preživjeti. Zločinačka Titova vlast nije se previše brinula za krvave tragove koje je za sobom ostavljala. Tako l. srpnja 1946. slovenski sudac u Slovenj Gradecu dopušta da se usvoji "Judita nepoznatoga rodbinskoga imena, dana rodenja i godine od žene iz Hrvatske". Djevojčica je u trenutku nalaska imala dvije i pol do tri godine. U drugome dokumentu iz studenoga 1948. ponavlja se da je to dijete pronađeno u Doliču s drugom djecom koju su "srpski partizani", kako kaže izvornik, "doveli u Turišku Vas"... Očito, nova vlast nije mogla pobjeći od zločina, koje je počinila, jer su iza žrtava ostajala djeca. Ti tragovi ih prate sve do danas i pratitće ih, po svemu sudeći, i u XXI. stoljeću.

U dva kraka, ona je bila dugačka više od petnaest kilometara, samo u ovome području. Riječ je o relacijama Velenje-Gornji Dolič-Dovže-Vitanje.

Koliko je kilometara nizvodno od mjesta pokolja rječica Paka poplavila?

Koliko je ljudi pobijeno partizanskom rukom, i koliko je Hrvata bilo među njima?

Kako se zove ono mjesto koje je krvava rijeka preplavila u svibnju 1945?

A mjesto gdje su ljudi, kako se priča, dva dana sustavno ubijani?

Rekli ste mi da se ne obrađuje dio polja na kojem se smatra da se nalaze grobnice. Zna li se kojeg datuma je bio pokolj?

Govorite o anonimnim pozivima upućenima vama od ljudi, koji su znali da se bavite istraživanjem istine o partizanskim pokoljima poslije kapitulacije?

Koliko dugo istražujete okolicu Velenja i masovne grobnice u kojima je mnogo žrtava Hrvata?

U Hrvatskoj, za rodnu kuću Đure Pucara Starog, stoji uz cestu valjda deset putokaza, s preciznom kilometražom za svaki slučaj, da ne propustite tu "znamenitost". Na ovoj cesti ne nalazimo nikakav spomen. Ovi ljudski životi manje vrijede? Ima li u poljima ili gore u šumi ikakvih obilježja?

Kako to da današnja slovenska vlast tako uporno šuti o tim masovnim pokoljima ne samo Hrvata; o presudama bez sudova, o klanjima djece, o strijeljanjima poslije kapitulacije?

Ali Europa kuca na vrata...

Hrvati su znači bili opasniji, oni nepopravljivi neprijatelji...

Vraćamo se u Zagreb, razgovaramo o senzacionalističkome tisku u Hrvatskoj. Njih ove teme ne zanimaju. Morali bi se onda boriti za istinu, širiti ju i odista istraživati, a ne izmišljati. Njih samo zanima koliko tko u se na se i... Nas pak zanima prešućivana istina. Od 24 istražene grobne lokacije, za njih tri ne zna se koje su narodnosti žrtve; zajednu masovnu grobnicu stoji da su u njoj partizani; u svima drugima su Hrvati i poneko od pripadnika drugih naroda. Ali, čak u 12 grobišta isključivo su Hrvati! Dakle, više od 50 posto žrtava su Hrvati! Kada zbrojimo te približne brojčane podatke, samo za ta 24 grobišta, dolazimo do one najmanje moguće brojke, što znači da je od 1140 žrtava barem polovica Hrvata nečasno zakopana samo na jednome području.

Slijedi popis masovnih grobnica u Sloveniji po pokrajinama: Gorenjska, Ljubljana i okolica, Dolenjska... itd. Za većinu grobnica (čiji popis neće stati u ovaj članak) treba reći da su označena malim križićima i natpisom..."I mi smo također umrli za domovinu." Po službenoj je izjavi u navedenim područjima zakopano 32.700 Titovih žrtava. Tome treba dodati podatke o naknadno pronađenih još 1.500 žrtava. Slijedi popis za Brežice: skupno grobište širine 10 i dužine 120 metara - slovenskih je domobrana oko 2.000 prema broju dotegljenih željezničkih kompozicija koje su tijekom cijelog mjeseca srpnja pristizale, Hrvata dovezenih iz Zagreba je oko 10.000... Krakovski gozd: ponegdje su križevi; slijede Logaška krasnica, Crni vrh, trokut Postojna - Logatec Hrušica, zatim Cerknica, Pivka, Štajerska, Slovenska Bistrica, Slovenj Gradec, Suhodol, Hočko Pohorje - pokolj u kolovozu 1945!, Tezenski gozd: kosti u jarku, koji je asfaltiran, Dravograd: kosti u dužini od 25 kilometara, Rimske Toplice: pobacani u krater od bombe... Četiri masovne grobnice Hrvata u Tuhinjskoj dolini; slijedi devet redaka samo imena mjesta masovnih gubilišta... pa Tolmin: popis 24 stratišta. Gruba službena procjena govori da je u Sloveniji, za Titove Jugoslavije, našlo i okrutnu smrt i neljudski zaborav poslije završetka rata, oko 210.000 ljudi; a prema procjeni stranih povjesnika, preko 300.000 ljudi (više nego cijeli današnji Split). To su samo podatci, koje je iz slovenske (dostupne) dokumentacije izabrao Želimir Kužatko za Hrvatski Domobran. Koliko je tek strašna ona puna i potpuna istina?

Ono što je dokumentaristički najdragocjeni je iz rada Dragutina Šafarića je to, što nas on prije svega upoznaje s povijesnim činjenicama, koje su zaboravili čak i oni koji su pisali monografije o Bleiburgu. Tako, primjerice, o pokolju u klancu Paka - Huda Luknja - Gornji Dolič - Mislinja, povodom 50-te obljetnice Bleiburga u svibnju 1995. uopće nema ni govora!

Jednoga od koljača zatekli smo pred kućom kako mirno klepa kosu. (Naknadno saznajem od Šafarića: nedavnoje umro u ljubljanskoj bolnici od komplikacija poslije banalne operacije, u dobi od 74 godine. - op. J. N.) Njegova je priča jedna od stravičnijih izmedu onih koje je Šafarić čuo od očevidaca. Taj je zločinac svojevremeno došao na neku proslavu u obližnju seosku gostilnu. Kako se u gostionicama svašta priča, na dnevni red je došao i pokolj civila, vojnika, žena, staraca i djece u njihovome kraju sredinom 1945. Supijani se koljač ponašao kao da se to njega uopće ne tiče. Gotovo se izvukao. Medutim, tada je progovorila, recimo "Marica". U gostionici je nastao tajac. "Ti si sam, vlastitom rukom, poklao 60 ustaša!", rekla mu je u lice. "Šta pričaš" - odgovorio joj je i ne shvaćajući koliko je priznanja u njegovoj narednoj rečenici: "Ti si tada još bila mala. - "Ja sam tada imala 12 godina i točno se sjećam kada si krvavih ruku preko lakata upao u moju kuću i tražio od moje mame da opereš ruke. Još ti je moja majka govorila: `Ne u kuhinji pred djecom, gdje se jede' - i iznijela ti lavor u dvorište. Hvalio si se da si vlastitim rukama upravo zaklao njih više od 60!" Nakon toga je zašutio, gostilna je gledala u njega. Okrenuo se i brzo izašao...

Već sutra, jedini svjedoci bit će djeca slovenskih očevidaca, koja će moći jedino nepotpuno i nekompetentno svjedočiti tek o čemu se to u njihovoj kući potiho govorilo... Novinar u mirovini, L. Ojstrsek, u članku s naslovom Gorice nad Šoštanjem skrivaju grobove poslije rata pobijenih, kaže i ovo: "Vjerojatno nema općine u Sloveniji, u kojoj ne bi imali grobova, koji skrivaju grozote ubojstava izvršenih masovno, a po okončanju Drugog svjetskoga rata. U našoj općini to su Šoštanj, Velenje, Gaberke, od Pake do Mislinje, Šentilj."

Kada smo obilazili Mislinju, odnosno njezin posljednji klanac na potezu od Velenja prema samome mjestu, uz sam austrijski Bleiburg, Šafarić je pokazao na masovna grobišta tik uz cestu. Zapravo, nije ih ni trebao posebno pokazivati. Čim smo zaustavili automobil i spustili se do tunela i stare zapuštene pruge, opazili smo kose padine divljih travnjaka i nepravilnih humaka. Oko grobišta bili su voćnjaci. Tako plodne voćke još nisam vidio. Grane jabuka bile su savijene kao kod tužnih vrba. "Nitko ih ne bere, niti jede", kazao nam je. Oko 500 metara široko i 700 metara dugačko grobište prostiralo se po upadljivo nepravilnoj površini travnjaka lijevo i desno od pruge obnovljeno voćnjacima. "Nitko te padine ne obrađuje. Nitko tu ne gradi kuću", pokazivao nam je. Na fotografijama, koje sam tom prilikom snimio, vidljivo je da trasom stare željezničke pruge, pošta i telekomunikacije Slovenije polažu telefonski kabel. Ovdje se moralo vrlo pažljivo kopati i točno u decimetar slijediti crtu napuštene željezničke pruge. Jedino je ona nedirnuta, sve lijevo i desno od nje puno je ljudskih kostiju. Na stotine njih. Jedan krivi potez i bager bi ušao u masovnu grobnicu. Otkrio bi zločine i genocid nad, ponajčešće, Hrvatima. Genocid za koji slovenska vlast još jasno i otvoreno ne želi znati. Pogotovo to ne žele slovenski vodeći mediji ili tiskana glasila, primjerice Delo.

Na primjeru Trbovlja preživjeli svjedok govori o uvijek istome scenariju: prvo bi se danima cestom kretale nepregledne kolone civila, vojnika, žena i djece, a strojnice bi se čule svako malo. Zatim bi zabrujali kamioni: ubijene su prevozili u jamu kod Hrastnika i zakopavali ih u rudničkome području Dobrna, Trbovlje. Poslije toga su dovozili krvavu i prostrijeljenu vojničku robu na pranje u bolničku praonicu. Tako se događalo poslije svakoga strijeljanja. Djeca su gledala kako partizani bacaju ljude i bombe ujame i zatrpavaju ih.

O masovnim se grobnicama uglavnom šuti, dok o otvaranju još nema ni govora. Monstruozno je ponašanje onih ljudi, koji su svjesno na kostima žrtava sagradili svoje kuće. Da su bili svjesni što rade govori činjenica da su tražili od građevinara i projektanata (Šafarić) nešto geološki sasvim neopravdano: da se ne iskopava teren, već da ga se nasipa. Zahtijevali su da se temelji ne kopaju već da se kuće (bez "ikakvog stvarnog" razloga) zidaju na betonskim pločama, a ne temeljima. U Gornjem Doliču, među kućama sa sjeverne strane ceste, jedna je upravo tako sagrađena. Kći umrlog partizanskoga zločinca, koji je osobno ubijao Hrvate, upravo je nad masovnom grobnicom sagradila kuću. Primakla se zidovima nešto bliže cesti pa joj kuhinjski prozori gledaju iza kuće - na zemlju nasutu preko kosturnice. Temelje nije kopala, izlila je betonsku ploču; znači, točno je znala što joj je ispod kuće. Ništa joj ne smeta imati dom, živjeti i disati nad samim zločinom, nad mjestom nečovječnog poslijeratnog pogubljenja tolikih ljudi. Njezin otac, gradeći prije nje, kuću je podigao ispod ceste, samo 80-tak metara od druge grobnice, one u njegovome vrtu. To je slika komunizma, oca i kćeri. Jesu li to uopće ljudi? Pa ipak, ti isti, do dana današnjega, 52 su godine udobno živjeli kao pravednici i pobjednici (!), ne odgovarajući pravdi za genocid. Sustav još čuva takve krvnike umjesto da barem simbolički oda počast žrtvama.

Oni traže pravdu!

Obilazimo neke od Velenjskih lokacija, na kojima su partizani i domaći ljudi zakapali tragove genocida. Čim prođete klanac i mjesto, ući ćete u široku dolinu u kojoj se za vedra dana u njenome dnu naziru visoka brda nad Bleiburgom. Pokolji u dolini rječice Pake od Velenja do Mislinje prethodili su onome najvećem, Bleiburškome. Ovdje pred Mislinjom, svoje je kosti, u stravičnom partizanskome masakru, ostavilo čak 4.700 žrtava. Pretpostavlja se da je među njima bio i veliki međimurski pjesnik Vinko Kos, star tek 33 godine. U knjigama se navodi podatak o 10.700 zatočenih, te o najmanje devet stotina pobijenih civila. Većinom Hrvata.

I opet: nigdje uz cestu, nema nikakva vidljiva spomen obilježja. Današnja slovenska demokratska vlast ne misli da bi išta trebalo promijeniti.

Toliko o pravdi, toliko vrijede tisuće nevinih života! Nisu zaslužile ni jedan križ uz cestu, a ovoliko kubika betona vrijedi jedan jedini partizanski život? "Što ti je 'pobjednička' povijest!", izgovorio sam i zadugo zanijemio.

I treba na kraju parafrazirati: "Strašno je znati." Zapravo, najstrašnije je znati. Shvatiti kako stvari stoje. I što je najgore: gledati da još uvijek sve samo stoji. Zločin nastao u mjesecima poslije svršetka rata. Nastao u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu toliko burne i dugo slavljene kapitulacije iz godine 1945... No, malo je teže slaviti ovu drugu, stvarnu kapitulaciju uljudbe.

Dragutin Šafarić: Bleiburg prije Bleiburga, HS, 13. veljače 1998.

Tko sam ja da sudim?

Papa Franjo ne prestaje iznenađivati, iako je u tom svom "iznenađivanju" već postao predvidljiv. Ono u čemu je najzornija njegova "drugačijost" u odnosu na prethodnike jesu dva događaja. Prvi, kada je na radost svekolikog naprednog svijeta odbio "suditi" homoseksualcima, te se afirmativno izrazio o njima u kontekstu iskrenih bogotražitelja. Pljesak na otvorenoj globalnoj sceni bio je zajamčen, postao je osoba godine i najbolje odjeveni muškarac. No zato nije odbio (pre)suditi Vatikanskoj kuriji koju je uoči božićnog vremena oprao kao leglo karijerista natrljavši im nos s petnaestak grijeha, od duhovnog Alzheimera, do častohleplja i vlastohleplja. Pljesak na globalnoj sceni opet je bio zajamčen: Udri po popovima i prelatima, to uvijek pali!

Predvidljiv u svojoj "nepredvidljivosti"

Iz ovog izbora prva stvar koja je jasna da je Papa ignorirao Europu, da mijenja Ratzingerovu "geopolitiku" eurocentrizma pri kojoj je osnovao i tijelo za novu evangelizaciju Europe, da se još snažnije nego prethodnici okreće tzv Trećem svijetu. S ovim imenovanjem Franjo je "zabetonirao" svoje ljude "s kraja svijeta" u kardinalskom zboru, čime je bitno odredio i izbor svog nasljednika, na "svoju sliku i priliku". Naime, ako se na prošlim konklavama šuškalo "samo ne Talijan", na sljedećima bi geslo moglo biti "samo ne Europljanin", za što je Franjo svojim imenovanjima pripremio solidnu glasačku mašineriju.

Snažna dekristijanizacija Europe

S druge strane Europa doživljava snažnu dekristijanizaciju, u kojoj se, posebno katoličko kršćanstvo, promatra kao podstanar ili uljez i prijetnja rascvjetalim ljudskim sloboštinama koje se, uglavnom, svode na razne inačice rodne ideologije potpomognute etičkim relativizmom i nihilizmom. Ovaj proces nije samo djelatan u zemljama poput Nizozemske, već i u "katoličkim utvrdama" poput Španjolske, Portugala, Italije ili Ratzingerove Bavarske. Najdrastičniji podatci dolaze iz "prvorođene kćeri" Rimske crkve, iz Francuske, u kojoj je prošle godine zaređeno tek osamdesetak svećenika, dok ih je više od osamsto umrlo. No, najzorniji primjer što se događa s Europom je baš Papina (nad)biskupija, grad Rim, u kojem se od ukupnog broja rođene djece krsti njih manje od pola, dakle Papi se pod nosom raspada višemilenijska (statistička) katolička dominacija. Prema Jenkinsu, izraz "bijeli kršćanin (katolik)", uskoro bi mogao postati oksimoron poput "švedski budist".

Europa najzaslužnija za katolički bum u Trećem svijetu

Ironiju na stranu, želim reći da je Europa unatoč kvantitativnom padu katolika unutar svojih granica i stotine problema i felera koje sama ima, najzaslužnija za globalni katolički bum u Trećem svijetu, kao i da je i dan danas ona generator novih ideja i strujanja, kao i obrazovnih i inih investicijama u Trećem svijetu. U ovom kontekstu, čini mi se da je ovog Papu zahvatio, kako je to pokojni akademik Županov nazvao, socijalistički egalitarni sindrom, koji se u ovom slučaju oslanja samo na statističke i sociološke motive, više nego na teološke i povijesne. Ne želim reći da je kardinal iz Mijanmara manje vrijedan i kao čovjek i kao pastir od kardinala iz Francuske, Italije ili Njemačke, no svakako je istina da kardinal iz biskupije s pedesetak godina tradicije kršćanstva nije jednako kvalitetan i kompetentan kao kardinal iz zemlje s milenijskom kršćanskom tradicijom koja je prošla Scile i Haribde sekularizma i dekonstrukcije te europskog kritičkog duha, i unatoč svemu tome stoji na nogama i bori se za vjeru i njezinu prisutnost i živost u gotovo neprijateljskom okruženju "bijelog mučeništva". Zaokret pape Franje svakako je za pozdraviti, no uz razboritu distancu, budući da mnogi njegovi potezi više sliče na revoluciju nego na reforme, svojstveno latinoameričkom mentalitetu.

Razumije li latinoamerički Papa situaciju u Europi?

Naime, nakon kardinala Daneelsa na Bruxelleskoj stolici, koji je glasio kao (pre)liberalan, Ratzinger je imenovao Leonarda da malo uravnoteži stvari. Tom imenovanju se usprotivio tadašnji nuncij u Belgiji, mons Rauber, smatrajući Leonarda neprikladnim, no Ratzinger je ipak ostao pri svom. Rauber se povukao u privatnost i u jednom intervjuu osuo paljbu po Benediktu XVI.. Epilog u režiji pape Franje je sljedeći: Raubera je imenovao kardinalom, a Leonarda nije, unatoč simboličkoj i strateškoj važnosti briselskog nadbiskupa. Poruka je jasna, no to je Papino pravo. Premda će neki reći da je Ratzingerov projekt "nove evangelizacije Europe" propao, no znači li to da se od njega treba odustati, kako, prema svemu sudeći, smjera papa Franjo dižući ruke od Europe i stavljajući sve karte ne Crkvu u Africi, Aziji i Latinskoj Americi?

Jesu li ovi potezi, stil vladanja i kadroviranja pape Franje djelo Duha Svetoga ili nečeg drugoga, veoma brzo će se vidjeti. U svakom slučaju riječ je o diskontinuitetu s prethodnicima, kao da su Katolička crkva i njeni problemi, te njihovo rješavanje započeli s papom Franjom kojeg svi vole, od Hollywooda do globalnih medija.

Neće pobijediti ovi što su pljačkali Hrvatsku prije nas!

Plan i program

Sotona govori svojim pomoćnicima:

Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom.

Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći.

"Kako ćemo to učiniti?" pitali su sotonini pomoćnici.

Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu.

Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video player ili računalo.

Pobrinite se za njihove vikende. Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne koje dolaze.

Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja.

Sotonini suradnici su otišli ispunjavati svoje zadatke - djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo, s jedne akcije u drugu, s jednog sastanka na drugi, tamo i ovamo.

PANTOVČAK JE KOLINDINA GORA, JOSIPOVIĆ NAPUSTIT JE MORA

Od terorističkog čina je prošlo 3.5 mjeseca, a teško ozlijeđena i nikada potpuno oporavljena dr. Ćavar, kao niti ja kao sudionik i neposredni svjedok događanja, još nismo pozivani na nikakav sud. Dvojica glavnih identificiranih aktera; Neven Kovačić i Pavle Močilac, su prema medijskim izvješćima, kao lijevi intelektualci veoma bliski ekstremno lijevim vladajućim elitama. Kako se radi o napadu na katoličku aktivisticu, sud će utvrditi i to, dali su oni moguće i produžena ruka alkaide u Zagrebu. Kakve zmije u svojim njedrima nosi Hrvatska, najbolje pokazuje, u svom tekstu, odgovorni urednik Dragovoljac.com 6.1.2015.god.

Hoće li mu i ova izjava kao kazneno djelo biti navedena u optužnici. Ja ću svjedočiti o njegovom protuzakonitom trganju katoličkih plakata, koje trganje je bilo povod teškom incidentu. Trgao ih je i gužvao apetitom četnika, koji je trgao visibabe i ljubičice da bi zaustavio Hrvatsko proljeće.

Treba pogledati u Klaićev rječnik stranih riječi, kolika je razlika u strahotama između masakra i linča. Dok su ovih dana u Parizu, jednoumnici, masakrom pokušali ugušiti slobodu govora, pisanja i umjetničkog izražavanja, istovremeno u Zagrebu, na HTV-u, ispod zidina Berlinskog zida, koji u RH još nije pao, slični jednoumnici, medijski teroristi vrše medijski linč, i bacanjem na ulicu, guše novinarsku slobodu govora i pisanja.

Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!

Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska

• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?

• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?

• Objasnite nam tu međuovisnost?

• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?

• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?

• Kako je komentirano stvaranje NDH?

To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.

• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)

• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?

• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?

• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?

• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?

• Do čega to pak dovodi?

• Spominjete demonizaciju NDH?

• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?

• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...

• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?

• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?

• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?

• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?

• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?

• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?

• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?

• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?

• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?

Otkud tolika patološka mržnja Gojka Borića na NDH?

Suodgovoran je i Hrvatski tjednik

Je li ikada ovaj Gojko Borić imao ikakve prigode razgovarati s paterom Vilimom Ceceljom, koji je bio službeni tumač pri tim Rimskim ugovorima između Mussolinija i Poglavnika NDH i da li je mogao saznati kako se Poglavnik borio s Mussolinijem koji je trećom armadom htio pripojiti Italiji hrvatske prostore na liniji Gospić - Konjic, tako da bi NDH ostala bez Jadranskoga mora i da je na povratku cijelim putem do Zagreba Poglavnik izgovorio samo desetak rečenica sa svojim vjerskim duhovnikom Vilimom Ceceljom, među kojima je bila i ova: "Vilime, čim NDH zaživi stjerat ćemo mi talijanske fašiste u Jadransko more!". Iste riječi ponavlja i Ivan Meštrović u svojim memoarima iz svoga razgovora s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem! Nakon proglašenja NDH istoga dana četnici su ubili brata Slavka Kvaternika koji je proglasio NDH prije nego što je Poglavnik došao u Zagreb. Tih dana Srbi su svojim zrakoplovima u okolici Osijeka bombardirali hrvatske kuće na kojima su bile istaknute trobojne hrvatske zastave. Poglavnik je stigao sa nekih 200 Ustaša. Pristupila im je seljačka straža HSS-a i onda se od njih počela osnivati ona vojnica NDH. Onda se napada Ustaše za zločine nad Srbima iz čista mira, što i Gojko Borić stalno ponavlja.

Preko stotinu tisuća Hrvata je pobijeno u vrijeme rata četničko-partizanskih krvoločnika protiv NDH, a nakon rata je pobijeno preko pola milijuna Hrvata nakon predaje Englezima od Bleiburškoga polja i sve do pobjede Tuđmanova Domovinskog rata. Nema nikakve dvojbe da postoje samo trojica obnovitelja Države Hrvatske, a to su ideološki dr. Ante Starčević, stvarni dr. Ante Pavelić i dr. Franjo Tuđman. A to što je propala NDH nije kriv Pavelić i njegov HOS, koji je onda imao preko tristo tisuća naoružanih ratnika koje nikada ne bi pobijedili nikakvi ni Dražini četnici ni Titini partizani da nije bilo anglo-ruskih trupa, aviona i kaćuša. Zar Tito nije pisao pismo Adolfu Hitleru poslije kapitulacije Italije tražeći zajednički savez protiv NDH. Gojko Borić pabirči one koji su samo pisali protiv NDH i Hrvata. Čudo da ne spominje talijanskog novinara koji je pisao kako je vidio kante srpskih očiju u Poglavnikovu stožeru. Gojko je onaj koji toliko zla nanosi hrvatskom jedinstvu kao da se i u Domovinskom ratu po svim bojišnicama nije čula ona pjesma "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana!". Tom pjesmom je obmanjivao Hrvate onda i Stipe Mesić! Gojko Borić nikako neće shvatiti da Hrvati nikada nisu bili ni fašisti ni nacisti!

Misa za dr. Antu Pavelića i zaostali yugoslaveni

Dvadestih godina prošlog stoljeća bio je istaknuti pravaško politički djelatnik. U beogradskoj skupštini je bio i svjedok atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike. Poslije šestojanuarske diktature bježi u inozemstvo i osniva revolucionarnu organizaciju USTAŠA. Na razvalinama Jugoslavije, 1941.godine obnavlja Hrvatsku državu, čiji su glavni neprijatelji bili četnici i komunisti. Rimski ugovori, rasni zakoni, itd. Dosta je bilo istinitog u tom prilogu, a bilo je i elemenata iz jugoliterature, za koju je istaknuti jugopartizan Dušan Bilandžić 1991. godine, poslije otpjevane pjesme „Evo zore, evo dana“ rekao, da je ta literatura preko noći postala znanstveno smeće.

Nisam im u zubima vidio nikakve noževe. Nisam primijetio niti neobrijane brade. Je, ali niti Šešelj nije nosio bradu. Odgovori mi jedan dobar poznavatelj te problematike. Čujem iza crkvenih vrata kako njihov megafon, na početku nekakve rečenice, glasno ponavlja. Ante Pavelić. Ante Pavelić. Ama ljudi moji je li to moguće. Četnici veličaju Antu Pavelića. Iziđem van i naletim na visoko decibelni bum. Ako bacač petarde pod njihove noge ostane nepoznat, onda ću na svim sudovima izjavljivati da čvrsto vjerujem da su je aktivirali oni sami, ili netko od policije, koja je čvrsto držala kontrolu u rukama.

Postanak logora Jasenovac

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije.)

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

TKO ĆE SUDITI KRVOLOCIMA!?

Težko je razumjeti kako ijedan Hrvat, koji, kud god u Hrvatskoj zakorači staje na zemlju natopljenu krvlju jugokomunističkih žrtava, kud god se okrene vidi spomenike, ulice i trgove koji nose imena najvećih partizanskih zločinaca i krvnika njegovoga naroda, može biti toliko glup, toliko sliep i na koncu, toliko bezobziran? Iole zdrav čovjek mora se upitati na kojoj razini razuma su ti i takvi tipovi.

Jedan od najvećih zločina protiv naroda je tkzv. zločin tihoga genocida koji se najefikasnije provodi sustavnim krivotvorenjem njegove povijesti i silovanjem njegove nacionalne svijesti, dostojanstva i ponosa. Poslie fizičkog načina genocida, u kojem je uništen cviet triju hrvatskih generacija, ovaj “blagi model” genocida protiv hrvatskoga naroda koji, uzporedno s onim prvim, nije prestao niti za vrieme Domovinskoga rata, niti poslie njega, danas više nego ikada prije predstavlja stvarnu opasnost etničkog i biološkog iztriebljenja hrvatskoga naroda.

Netko u osvrtu na neku od tkzv. neovisnih anketa u kojoj se kaže da će na sutrašnjim izborima pobjediti Kolinda Grabar Kitarović veli da su to su već odredili strani centri moći. To je donekle točno, ali glavni problem za manipulacije od ‘stranih centara moći’ smo sami mi, jer do sada nismo bili kadri, a izgleda ni voljni, uzeti kormilo svoje zemlje u svoje ruke. Vječito tražimo nekakve čistokrvne i nepogrješive lidere. Stalno se žalimo, prenemažemo i buncamo o nepravdama koje “jadni i kukavni” trpimo, a pri tom zaboravljamo da smo se nekada, ne tako davno, znali vitežki obračunati s mnogostruko jačim neprijateljem.

Iako se broj hrvatskih političkih emigranata ubijenih od strane udbe kreće između 74 i 80, to su samo žrtve ubijene izvan granica bivše tamnice zvane Jugoslavija. Malo tko, osim njemačkog novinara i publicista Hansa Petera Rullmanna spominje torture i progone i neobjavljena umorstva tkzv. gastarbeitera. Samo između 1971. i 1978. godine prilikom povratka u posjetu domovini jugoslavenski sudovi osudili su 320 “gastarbeitera” iz Njemačke na dugoročne robije, a da se i ne govori o torturama koje su pretrpjeli.

Kako bi se zaštitila od izrugivanja, komunistička klika trenutačno na vlasti u Hrvatskoj ponovno je taj jugozakon uvela u svoje zakonodavstvo, samo sada pod imenom “zakon o govoru mržnje”. I, nema sumnje da su tim novim-starim zakonom ‘raji’ utjerali strah u kosti tako da danas svaki Hrvat i Hrvatica ( oprostite, u današnjoj Hrvatskoj takvi službeno ne postoje, postoje samo “građani”), tako da većina “građana” (koji se smatraju Hrvatima) moraju biti vrlo pažljivi da u svemu što govore, kako se ne bi ogrješili o taj zakon.

Zašto je u jednoj demokratskoj i pravnoj državi kao što je Njemačka titovskom “advokatu” Nobilu dozvoljeno da, kao akreditirani pravnik, brani Perkovića i Mustača, kad bi radi grubih prekršaja najosnovnijih etičkih propisa kojim se u svim demokratskim sustavima regulira ta struka već davno ne samo izgubio dozvolu i pravo na to zvanje, nego bi na dulje vrieme svoje pravo (kriminalno)zvanje prakticirao iza rešetaka?

Prema odredbi ustavnog zakona za ovu profesiju postoji ustanova pod nazivom “Bar Association”. To je samoupravna organizacija pravnika utemeljena za nadzor i promicanje profesionalne sposobnosti, etičkog ponašanja, postavlja standarde kojih se mora pridržavati svaki pravnik, kad uztreba, poduzima disciplinske mjere protiv onih koji se ne drže tih pravila itd. Prije nego im je dozvoljeno vršiti bilo kakvu funkciju u ovom zvanju, po završetku studija na prvanom fakultetu svaki pripravnik mora položiti posebne, vrlo rigorozne, izpite pred ovim tielom. Tek poslie uspješnog polaganja tih izpita on stupa u članstvo ove organizacije. Pravila organizacije vrlo su stroga i svaki pravnik koji se ogrieši o ta pravila može biti izbačen iz organizacije, što ujedno znači i konac njegove karijere. Jedno od temeljnih etičkih pravila za čije kršenje se član za stalno gubi pravo na članstvi, a time i dozvolu na pravničko zvanje je namjerna “uporaba lažne evidencije i podmetanje lažnih svjedoka”.

U posliednje vrieme neki naši čestiti intelektualci, među kojima ima i dobar broj vrstnih pravnika, na nekakvim privatnim etičkim sudovima formalno osuđuju jednog ili dva komunistička gmizavca za veleizdaju, a niti jedan od njih još nije postavio pitanje kako jedan komunistički izgrednik svih, pa i onih najosnovnijih zakona i pravila legalne profesije može vršiti funkciju branitelja udbaških zlikovaca u sudnici jedne pravne države kao što je Njemačka. Zašto se naši intelektualci ne udruže i ne utemelje jednu jaku komisiju koja bi njemačkom pravosuđu, Europskoj Uniji i Međunarodnom sudu pravde i svim drugim relevantnim forumima uložila oštar prosvjed i zahtjev da se tom komunističkomi krivokletniku zabrani pristup u sudnice demokratskih zemalja.

Zašto na sve ovo šuti Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti?

Stipe Ševo, njegova supruga Tatjana i njezina 9 godina stara kćerkica iz prvoga braka, Rosemarie, mučki su ubijeni u njihovom automobilu u Italiji 24. kolovoza 1974. godine. Njihov ubojica bio je Vinko Sindičić, što je vrlo dobro poznato talijanskim vlastima. Iako talijansko državno tužilaštvo ima sve podatke o ubojstvu ove hrvatske obitelji, uključivši i ime ubojice, nedavno jeo bjavljena vijest da ono sad, nakon više od 42 godine, traži pokretanje iztrage o tom zločinu. Što je još čudnije ubojica Vinko Sindičić se navodno krije baš u Italiji.

Komunistički zlikovci u sebi nikad nisu imali ni trunka humanizma, to su monstrumi kojima ništa na ovom svietu nije sveto, pa ni prirodni osjećaj prema svome porodu, osjećaja koji posjeduje, svaka životinja, svaki stvor na svietu. Jedan od vodećih Titinih partizana, krvnik hrvatskoga naroda koji je, uz niz najgroznijih zločina, 1945. g., naredio da se preoru sva groblja hrvatskih vojnika, bio je Vicko Krstulović. Krstulović i njegovi partizani u kojima je bio i mladi Ante Josipović, otac Ive Josipovića, počinio je najstrašnije zločine nad hrvatskim pučanstvom, posebno u Dalmaciji i Hercegovini.

Udba je odmah plasirala “mišljenje” da su ga ubili četnici kojih je tamo bio dobar broj. Nu to je samo još jedna udbaška podvala o tobožnjim obračunima između “ustaša i četnika” vrlo slične onoj koju su iste godine plasirali poslije ubojstva srbskih nacionalista u Münchenu, 79-godišnjega brata vođe srbskih nacionalista za vrieme 2. svj. rata, Dimitrija Ljotića i urednika njegovih novina Ratka Obradovića.

Za uzroke monstruoznog ubojstva Maksima Krstulovića postoje puno uvjerljiviji dokazi. Radi navodne privrženosti tkzv. Proljećarima Maksim je došao u oštar sukob sa svojim krvavim otcem. Kada je poslije rušenja tadašnjeg vodstva komunističke Partije u Hrvatskoj došlo do masovnih hapšenja Maksim je znao što ga čeka, pa je , na vrieme, uspio pobjeći preko granice. Prije polazka u emigraciju pokupio je iz očeva sefa spomenute dokumente koji su, ako bi izišli na javu, bili vrlo opasni ne samo za njegova otca, nego za cieli Titin komunistički aparat. Nalog za “repatriaciju” opasnih dokumenata i njegovu likvidaciju izdao je nitko drugi, nego njegov otac megazločinac Vicko Krstulović.

To su potomci jugokomunističke bande koji, kao i njihovi roditelji, ništa nisu zaboravili, niti odbacili iz vremena Titove strahovlade, a ništa novoga nijsu naučili ni iz ove karikature od demokracije kakva postoji u Hrvatskoj. Oni su od njihovih roditelja nasliedili gene superizdajnika i lopova i to je glavni razlog zašto oni nikako ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu i zato je svim silama žele uništiti. Ako ima onih koji vjeruju da jedan ortodoksni jugokomunist-ateist, poput Ive Josipovića ima u sebi išta hrvatskog, onda će sigurno povjerovati i u predizborni “monkey wrench” koji je, na sam Božić, podmetnulo uredništvo Večernjeg lista, u kojem stoji kako je udbaški krvnik Josip Perković, tobože kao vjernik, išao na polnoćke. Ako još ima takvih, a vjerujem da ih ima, onda ne bi bilo čudo da oni, kako vele u Americi, vjeruju i “That pigs can fly” (da i prasci mogu letjeti).

ZATO - SUTRA GLASAJTE PROTIV TOG CRVENOG IZDAJNIKA, PA MAKAR, KAKO NEDAVNO REČE NEUMORNI HRVATSKI DJELATNIK DRAGAN HAZLER, GLASALI I ZA CRNOGA VRAGA!

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje u novoj 2015. godini želi Vam Stina hrvatskih pradidova!

Badnjak u Hercegovini

Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva

Tako je govorio Otac Domovine

DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Učenik Staroga shvaća,

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.

KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!

ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

Gdje slobode sad su dani?

Gdje su Zrinski Frankopani,

Gdje su ona lava dva?

HRVATI NE PRODAJITE DJEDOVINU!

Te ocjene je iznio banjolučki biskup mons. Franjo Komarica na nedavno održanom okruglom stolu u Banja Luci na temu ”Hrvati u RS, pitanje opstanka i perspektive”.

Sudjelovalo je više od 30 izabranih uzvanika iz područja politike, gospodarstva, prosvjete, kulture, bankarstva te predstavnici Udruga prognanika iz banjolučkog i kotorvaroškog kraja, javila je KTA.

Iskorjenjivanje Hrvata

- Ciljano i učinkovito raditi na zaustavljanju daljnjeg iseljavanja Hrvata iz BiH i na podizanju nataliteta. Politički, pravno, materijalno i ekonomski više pomoći povratak svih onih koji se žele i mogu vratiti u svoj rodni kraj, osobito na području RS.

U predratnoj godini 1991. na području BiH je živjelo između 820.000 i 825.000 katolika, uglavnom hrvatske nacionalnosti! A onda je tijekom rata (1992-95), ali i u poratnim godinama, podsjetio je biskup, uslijedio izuzetno veliki povijesni egzodus katolika-Hrvata. Unatoč daleko povoljnijim povijesnim okolnostima nego u ranijim stoljećima, dogodilo se i odobrilo izuzetno dramatično nasilno iskorjenjivanje domicilnog hrvatskog pučanstva s većeg područja Bosne!

Ima li ikojeg iskrenog, dobronamjernog čovjeka, upitao je, a pogotovo Hrvata i katolika da mu ove porazne brojke baš ništa ne znače? Usporedbe radi, koncem 1995. bilo je u istim tim župama oko 9.400 katolika!

Zaboravljeni grobovi

-Kakva to strašna mora biti zabluda: misliti da će se sa rušenjem nečije kuće, odnosno doma uništiti potpuno i čovjeka koji se tu rodio i iz čijeg srca i pamćenja ne odlazi ni rodni dom ni rodni kraj! Mi smo svi neposredni svjedoci takve fatalne zablude u kojoj su se našli naši suvremenici pa čak i neki naši sunarodnjaci, i još uvijek se u njoj nalaze, upozorio je Komarica.

-Nakon protjerivanja od strane susjednog naroda – i tzv. „humanog preseljenja“ od strane političara vlastitog naroda, uslijedilo je na razne načine – sprječavanje povratka prognanih i izbjeglih Hrvata, koji su se svakako željeli vratiti, vjerujući i u obećanja „velikih sila“. Tijekom poratnih godina bili smo svjedoci rušenja i uništavanja onih domova prognanih Hrvata koji su preživjeli ratna pustošenja, rekao je Komarica.

-Sve je to bilo ne samo poznato predstavnicima međunarodne zajednice zadužene za izgradnju pravne države – nego i odobravano u duhu njihova vlastitog priznanja: što gore za vas, to bolje za nas, sažeo je maksimu djelovanja međunarodne zajednice u BiH.

Hrvatska budućnost

-Bez brojnijeg povratka Hrvata prijeti realna opasnost da ni BiH kao država ne opstane, a to se može dramatično odraziti i na susjednu Republiku Hrvatsku. Za očekivani i potrebiti povratak prognanih i izbjeglih Hrvata u RS kroz sve poratne godine – ni službeni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH i u RH nisu nažalost mnogo učinili. Podaci i statistike njihova rada su porazni, reklao je biskup Komarica.

-Dobija se dojam da obespravljeni bosanski Hrvati zapravo ne pripadaju nikome od domaćih političara, a o stranim da i ne govorim, istaknuo je Komarica.

-Velika je šteta, pa i sramota da se veliki dio hrvatske inteligencije iz BiH i RH sve ove godine uglavnom držao po strani, prepuštajući dio svoga naroda na području Bosne samovolji njegovih zatirača. Smišljeno i namjerno je dopušteno da mnogo vremena prođe u istjecanju – osobito iz Bosne – hrvatskog nacionalnog bića.

Smatram nužnim, izričit je bio na okruglom stolu koji je organizirao Večernji list, zaustavljati odlazak onih bosanskih Hrvata u treće zemlje koji se kao prognanici i izbjeglice još uvijek nalaze na području Hrvatske. Svima onima, koji imaju bilo što od svoje očevine ili imovine u BiH treba sugerirati da ne prodaju imovinu, i učinkovito im pomoći da se vrate u svoj rodni kraj i da im se tamo pomogne da žive ravnopravno s drugim građanima uživajući sva prava i slobode te ispunjavajući sve dužnosti kao i drugi pored njih. /KTA/

Tko se boji mrtvih ustaša

OD 1903. GODINE SVE SRBIJE (MALE I VELIKE) SAZDANE SU NA MITOVIMA, KRIVOTVORINAMA, ZLOČINIMA I GENOCIDU

Tko je ikad vidio bieloga orla?

Kako ne bi izpalo da se ovdje radi o još jednoj “zločestoj ustaškoj izmišljotini” većina teksta koji sliedi uzet je iz knjige “The Sleepwalkers”, iz pera prof. Christophera Clarka, jednoga od riedkih objektivnih engleskih poviestničara.

MENTALNA MAPA VELIKE SRBIJE “NAČERTANIJE” JE FALSIFIKAT

Ali, kako navodi ovaj engleski povjesničar, kao većina drugoga, tekst ovoga “nacrta” bio je obična krađa, podmukli plagijat dokumenta koji je nekoliko godina ranije napisao češki general i vojni teoretičar, panslavist František Zach. “U tom dokumentu Zach je opisao svoju viziju o nekakvoj federalnoj organizaciji naroda južnih Slavena.

Na samom početku Grašanin u tom “nacrtu” kaže da je Srbija mala ali da ona ne smije ostati u takvom obliku, jer da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i da je Srbija tamo gdje živi ijedan Srbin.” Cilj toga nacrta bio je u glave Srba usaditi mit o veličini Dušanovog carstva, koje ustvari nije bilo ništa veće ni snažnije od stotina drugih malih samozvanih kraljevina u to doba, koje su stari Englezi posprdno zvali “fiefdoms”.

Poslije ponovnog dolazka Obrenovića na vlast Garašaninov “program” o velikoj Srbiji smatran je običnom fantazijom i za njega je izvan Srbije malo tko čuo. Na 11. lipnja 1903. g., dolazi do izvršenja jednog od najgnusnijih zločina koje je s grupom oficira u Srbiji iz izbjeglištva u Švicarskoj godinama pripremao Petar, unuk šumadijskog uzgajača svinja, ubojice i hajduka Đorđa Petrovića “Karađorđa”.

Poslie umorstva Aleksandra Obrenovića na vlast u Srbiji dolazi Karađorđev unuk Petar, koji je do tada pijančio po Švicarskoj. Njegovim dolazkom na vlast Garašaninov falsifikat nacrta o Velikoj Srbiji pronađen je negdje među starim pliesnivim papirinama i 1906. objavljen pod naslovom “Načertanije”. “Od dolazka Karađorđevog unuka na vlast u Srbiji poslije brutalnog umorstva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin 1903. g., taj Garašaninov nacrt postati će “Magna Karta velikosrbstva”, kaže prof. Clark. “...Na početku 20. stoljeća u cieloj Srbiji postojale su svega 4 male pedagoške škole ili koledža. Više od polovice učitelja osnovnih škola uobće nisu prošli pedagoško školovanje, škole su bile u običnim praznim zgradama, a svega trećina djece je dolazila u njih.

U takvoj sredini razvitak moderne sviesti nije doživljavan kao evolucija iz prošlog načina razumievanja svieta, nego rađe kao neskladno prekrivanje starih tradicionalnih vriednosti tuđim modernim shvaćanjem”, piše prof. Clark. Kao takvi, osim epskih pjesama o izmišljenim junacima, Milošu Obiliću i Marku Kraljeviću, Srbi uobće nisu imali ništa što bi se moglo nazvati njihovom literaturom pa su i to morali negdje drpiti. I, uspjeli su drpiti epski spjev crnogorskog popa Petra Petrovića Njegoša i prikazati kao srbsko remek djelo.

VELIKA SRBIJA I ZLOČINI GENOCIDA

Prvi ustanak podižu makedonski Bugari pod vodstvom Goce Delčeva 2. kolovoza 1903., na pravoslavni blagdan sv. Ilije, Po tom je dobio ime ‘Ilindensko Vostanje‘ (Ilindanski ustanak). Ustanak je bio ugušen jer ustanicima nisu u pomoć priskočile nijedna od susjednih država: Grčka, Srbija Rumunjska, pa ni sama Bugarska.

“Svaki patriotski Srbin (on piše Servian) koji je zainteresiran ili je aktivan u politici misli da srbska nacija ne uključuje samo subjekte kralja Petra, nego sve one koji su njima slični po rasi, vjeri i jeziku. On, poslie svega, očekuje eventualno stvaranje Velike Srbije koja će u svoj zagrljaj dovesti sve različite dielove njegova naroda, trenutačno razdieljenog pod dominacijom Austrije, Mađarske i Turske”. (....) “S njegovoga gledišta, Bosna je zemljopisno i etnografski srce Velike Srbije (From his point of view, Bosnia is both geographically and ethnographically the heart of Great Servia)”.

“TRI TURSKA RATA”

Prava zagarantirana u srbijanskom ustavu iz 1903., (paragrafi; 22, 24 i 25) kojima je garanrirana sloboda tiska, udruživanja i javnih skupova nisu važili za te narode. Stanovnicima tih novih predjela zabranjena su prava aktivnog i pasivnog glasovanja. Drugim riečima ti prostori su postali svojevrstne kolonije s istim uređenjem koji su imale one engleske i francuske u Africi 200 godina ranije. Opravdanje srbijanskih vlasti, u čijoj je Skupštini, kako se vidi iz gore navedenog, u to doba vladala velika većina podpuno nepismenih i daleko zaostalih seljaka, bio je da je to zato “što je stanovništvo tih novookupiranih zemalja na tako niskoj razini kulturnog razvitka pa bi davanje i najmanjeg stupnja slobode takvome narodu ugrozilo srbsku državu.

“Već je u obilju jasno”, kaže u svom izviešću podkonzul Charles Greig, “da muslimani pod srbskom vlašću nemaju uobće ništa očekivati osim sustavne eksploatacije, masakra i konačnog uništenja.

“Bugarsko, a posebno muslimansko stanovništvo u kotarevima Prilep, Krčevo i Kruševo u smrtnoj je opasnosti od podpunog iztriebljenja pod učestalim barbarskim masakrima i pljačkanjima koje čine razuzdane bande srbskih bandita i srbske vojske. Do konca mjeseca, pljačke, silovanja, ubojstva i svakovrstna nasilja od strane srbskih komita (četnika) i osoba u paktu s njima, stvorilo je uvjete za podpunu anarhiju.”

Albanci, muslimani, Bugari, Vlasi i Židovi, kaže dalje podkonzul u prosincu iste godine, strahuju od podpune neimaštine, gladi uništenja. U listopadu 1913., austrougarski generalni konzul u Skopju, Heinrich Jehlitschka, šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom gdje uz mnoštvo drugig opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo bilo iztriebljeno.

“Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna i opreacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”.

Nu, kao i obično, Pašić je to odbacio kao “neutemeljene obtužbe miroljubivih Srba od strane srbskih neprijatelja”.

“DINASTIJA” PRIMITIVNIH DIVLJAKA

Kao bjegunac iz Obrenovićeve Srbije, najprije u Rumunjsku onda u Francusku on je kasnije našao utočište kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovića na Cetinju gdje se 1883. g., oženio s njegovom kćerkom Ljubicom “Zorkom”. U svega šest i pol godina braka s njom je imao petero djece. Kako je službeno izjavljeno, Zorka je 1890., u 25. godini života “preminula za vrieme porođaja” na Cetinju.

Na njegovo mjesto došao je njegov puno gori, ali i puno podmukliji, godinu dana mlađi brat Aleksandar, koji se kako napominje i ovaj povjesničar, u tkzv. balkanskim ratovima “proslavio” prostaštvom i okrutnošću nad makedonskim Bugarima, Albancima i svim drugim nesrbskim narodima, a da se i ne spominju kasniji megazločini protiv hrvatskoga naroda. Za vrieme tkzv. 2. balkanskog rata ovaj primitivni prostak hodajući po osvojenim mjestima po Makedoniji najvolio je maltretirati male djevojčice. Svaku od njih upitao bi: “Šta si ti?” Diete bi odgovorilo: “Bugarka sam!” Na što bi je uz poznate srbijanske pogrde i psovke ovaj primitivni drznik udario nogom ili pljuskom po licu.

Od toga datuma, sve Srbije, pa tako i ova današnja u jednom ili drugom obliku kontinuitet su državnih tvorevina koje su Karađorđevi potomci izgradili na porobljavanju, silovanjima, progonima i genocidu nad svim nesrbskim narodima na prostorima koje neki zovu balkanskim poluotokom.

Godinu dana kasnije Srbija je bila izbačena iz Albanije i time izgubila izlaz na more. Ali srbijanski san o izlazu na more nije prestao i nije dugo trebalo čekati da im velike sile - Francuska, Engleska i Rusija - 1918. preko Hrvatske daju mnogostruko širi izlaz na Jadransko more.

“Kad je poslie “ujedinjenja” srbijanska vojska došla u Dalmaciju, neki general ili vojvoda koji je jašio na konju, na obali navodi žedna konja da pije morsku vodu. Konj ponjuši more, ali ga neće piti. Vidjevši da konj neće piti more, vojvoda se okrene k narodu koji je, videći što ovaj pokušava, crkvao od smijeha i uzvikne: “Jebem vam, bre, to vaše more kad ga ni konj neće da pije!”

To je, znači, Srbija kojoj, kako nedavno reče komunjara Josip Leko, on i ostala jugokomunistička banda u Hrvatskoj svesrdno pomaže da uđe u Europsku Uniju i tako postane “Europska Srbija”.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

U 500 godina u Mostaru su izgrađene samo dvije crkve, a džamije?

Osvrćemo se na Vaše „Saopćenje za javnost“, od 16. prosinca ove godine, koje su u dijelovima prenijeli pojedini portali, a Vi ga u cijelosti objavili na službenoj web stranici Mostarskoga muftijstva. Povod je Vašemu priopćenju Promemorija ovoga Ordinarijata, od 11. prosinca, adresirana na člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda dr. Dragana Čovića, a koju su potpisali biskup i generalni vikar. Naša Promemorija najvišemu državnom predstavniku, koji je na proteklim izborima zadobio većinsko povjerenje naroda kojemu je Katolička Crkva pratilja već četrnaest stoljeća, nijednom riječju ne niječe niti oduzima pravo drugim narodima i vjerskim zajednicama u ovoj državi i u ovom Gradu. Želimo vjerovati da na sličan način postupate i Vi u razgovorima s onima kojima je Vaš narod dao političko povjerenje kao i s drugim političkim čelnicima i nositeljima civilne vlasti.

Svoja mišljenja, probleme i očekivanja izrazili smo u tri točke. Vi ne slijedite tu metodologiju. No, radi boljega razumijevanja, mi ćemo se i u ovom osvrtu poslužiti istim načinom s nadom da će čitatelji prepoznati cjelovitost Vaše misli i našega viđenja, i u onomu u čemu se slažemo kao i u onomu u čemu se razilazimo.

Rješenje otvorenih pitanja vjerskih zajednica u BiH

Politički okvir na državnoj i lokalnoj razini

U svom Saopćenju kažete: Gospodin biskup ne može tražiti za svoj narod u Mostaru primjenu principa „jedan čovjek jedan glas“ čime se omogućava majorizacija i diskriminacija jednog naroda, a zanemarivati politički sistem koji reguliše odnose između Bošnjaka i Hrvata u drugim kantonima i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.

Koliko nam je poznato, Ustav određuje razine vlasti, a i Izborni zakon ove zemlje razlikuje način provedbe izbora na razini lokalne samouprave, županija, entiteta i države. Visoki predstavnik 2004. nametnuo je poseban i jedinstven Statut za Grad Mostar, različit od statuta svih 130 tadašnjih općina. Nije li, u najmanju ruku, čudno da od svih be-ha gradova samo u Mostaru vrijedi poseban Statut? Ili Vi to čudovište ne uočavate? Ustavni je sud proglasio Statut djelomično neustavnim. Sada se ponovno traži neki poseban status. Sadržaj Promemorije i stav ovoga Ordinarijata jest da Mostar treba graditi kao jedinstven grad, u kojem vrijede ista izborna pravila kao i u svim drugim gradovima u BiH. Ni uz najbolju volju ne možemo razumjeti u čemu bi to bila majorizacija jednoga naroda nad drugim u Mostaru ako to nije u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Zar zbilja ne vidite da je po ovom Statutu na djelu nepravda prema hrvatskom narodu u ovomu gradu?

Crkva Kristova Uskrsnuća

I evo nas u tzv. demokratskom vremenu i novom društvenom uređenju. I što imamo? Katolički vjerski objekt iz austrijskoga doba u Sjevernom logoru, nakon što ga je bezbožnička vlast pretvorila u muzej, za vrijeme posljednjega rata služio je za slavljenje sv. Mise, sada je pretvoren u džamiju, iako se znalo da je povijesno i stvarno katolički. U njemu je zatečen oltar i sve potrebito za slavlje sv. Mise; a crkva za župu od gotovo 20.000 vjernika nikako da se makne iz temelja.

Prostor za crkvu Kristovog uskrsnuća nije darovan, već kupljen

Gospodine Muftija! Gradnja crkve Kristova Uskrsnuća imala je svoj pravni put od prostornoga planiranja preko kupnje zemljišta do urbanističke suglasnosti. A poznato Vam je da je Grad kao politički subjekt preuzeo zakone i rješenja gradskih općina. Da nije tako, koliko bi toga danas u gradu s građevinskim dozvolama iz toga vremena bilo bespravno! Pa i u tzv. „centralnoj zoni“. I sama zgrada Vlade F BiH, u neposrednoj blizini gradilišta crkve Kristova uskrsnuća, iz toga je vremena. Kako to da je od svega, u cijelom gradu isplaniranoga i izgrađenoga, jedino sporna crkva Kristova Uskrsnuća? Da, i Hrvatsko narodno kazalište? Problemi koji su kasnije nastali najmanje trebaju imati međureligijski dijaloški dodatak i uteg. Vaša „pružena ruka“ da se u istom paketu mora rješavati i gradnja Islamskog kulturnog centra na lokalitetu Lakišića vakufa, u najbližem susjedstvu započete gradnje crkve, ne možemo čitati kao dobrosusjedsko razumijevanje goruće potrebe Katoličke Crkve i vjernika župe Svetog Ivana. Ovaj Ordinarijat nikada nije uvjetovao ili – ne daj Bože – osporavao gradnju bilo kojoj vjerskoj zajednici. Takav postupak očekujemo i od drugih. I budite sigurni: ni u snu nam ne bi palo na pamet graditi novu crkvu da kojim slučajem imamo već izgrađenu u krugu od 100 metara! Duh dijaloga među religijama očituje se u uzajamnu poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju u različitosti, a nikako u osporavanju i uvjetovanjima. Crkva Kristova Uskrsnuća, kako rekosmo, ima svoju pastoralnu potrebu a onda moralno, političko i civilno pravo da se izgradi. Od Vas očekujemo, ako niste u mogućnosti pružiti nam ruku pomoćnicu, da svojim inicijativama ne ohrabrujete odugovlačenje pozitivne odluke i samim time potreban nastavak gradnje. Želeći Vam od Boga svako dobro, iskreno Vas pozdravljamo

don Željko Majić

generalni vikar mostarsko-duvanjske biskupije

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

Nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!

Kriterij ljubavi

1. KEMIJA

2. VRIJEME

3. KOMUNIKACIJA

4. PRIJATELJSTVO

5. ODOBRAVANJE

6. POŠTOVANJE

7. VIZIJA

8. SLOBODA (LJUBOMORA)

9. VREDNOTE

10. POVJERENJE

11. ODGOVORNOST

12. MOLITVA

13. REALNOST

14. BUDUĆNOST (ili "KRITERIJ SUTRAŠNJEG DANA")

15. OBVEZA odnosno PREDANJE (ŽRTVA)

16. MIR

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Nova Oluja

Mladen Rojnica

VRATITE VELJKA MARIĆA U HRVATSKU!

Je li taj obrambeni rat uopće gotov, dok se 20 godina poslije jedan hrvatski branitelj nalazi zatočen u zemlji agresora? Nažalost, nitko se od hrvatskih vlasti nije u pet godina potrudio izboriti za premještanje Veljka Marića na odsluženje kazne u Hrvatsku. Ako zbog ničega drugog, onda zbog pitanja humanosti prema njegovih troje dječaka, koji oca viđaju jedan do dva puta godišnje – i to samo na sat vremena!

Stanje u tom zatvoru najbolje prikazuju tekst i slike beogradskog Blica: Zatvor pun štroke droge i bolesti: Horor slike iza rešetaka u Sremskoj Mitrovici. Pročitajte taj opis i pogledajte fotografije gdje se sada nalazi Veljko Marić. A nalazi se u natrpanoj čeliji za strance, s ukupno petero kažnjenika. Okolnosti posjeta za suprugu Marijanu i njezinu djecu vrlo su teške. Dozvoljena je samo jedna obiteljska posjeta mjesečno i samo jedan obiteljski paket mjesečno!

VELJKO MARIĆ - M.B. 838/13

K.P.Z. SREMSKA MITROVICA

Fruškogorska b.b.

22 000 SREMSKA MITROVICA

SRBIJA

No cijelo je vrijeme najvažnije, kako pravno pomoći Veljku? Što učiniti da se Veljko izruči Hrvatskoj na odsluženje kazne? Na nepravdu ukazuju hrvatski branitelji pod šatorom ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu, žene iz Bedema ljubavi, novinar Mladen Pavković knjigom "Nisam kriv - Veljko Marić" (2014.), zastupnica Ruža Tomašić upozorenjem u Europskom parlamentu, zastupnica Marijana Petir pozivom hrvatskoj vladi na učinkovito djelovanje... Marijana Petir zatražila je i posjet u KPZ Sremsku Mitrovicu, no još uvijek čeka odobrenje srbijanskih vlasti. A Veljkova supruga Marijana, sa suzama u očima, priča sva očajna što je sve poduzela i o pravnim propustima u slučaju svog supruga. Uspjela je doći i do predsjednika RH i do ministra pravosuđa, no doživjela je samo pusta obećanja.

Na samom rastanku s djecom i Marijanom, zazvonio je telefon. Zove tata Veljko iz zatvora. Nastaje muk u dnevnom boravku. Poslije supruge Marijane, kojoj naručuje potrebne stvari, Veljko mi je u pet minuta opisao cijelu svoju zatočeničku dramu. I ponovno napomenuo kako nije kriv za optuženi i osuđeni događaj, kako mu je cijeli slučaj podmetnut te kako se nalazi u bezizglednoj situaciji. Kako tješiti čovjeka koji je zatočen i duboko pati, kojemu se to osjeća iz svake rečenice? Kakvu nadu izreći uzniku u srpskom zatočeništvu? Što odgovoriti hrvatskom branitelju osuđenom u Srbiji 2011. godine zbog obrane od četnika 1991.g., nadomak Grubišnog Polja u Hrvatskoj? Veljko Marić je bespomoćan mučenik i patnik. A s njime trpi i pati njegova cijela obitelj.

Znali su, ali ništa nisu činili kako bi se slučaj Veljka Marića riješio odmah na samom početku, u času bespravnog uhićenja. Čemu poslije svega izgovori: prekasno je, nije sada vrijeme, riješiti ćemo kad se steknu uvjeti... Kome služi vlast koja se ponaša tako besćutno, birokratski, tako bezosjećajno prema hrvatskom čovjeku u nevolji u srpskom kazamatu? Pa ne radi se o kriminalcu, već o hrvatskom branitelju i ratnom veteranu! Što bi sve učinio Izrael, Francuska ili Amerika za svog ratnog veterana zatočenog u stranom zatvoru? Zašto se onda čuditi kad branitelji u Zagrebu ispred Ministarstva branitelja nepopustljivo prosvjeduju... I kad ne odstupaju od svojih zahtjeva! Zaključno, tko će u hrvatskoj vlasti preuzeti dužnost i odgovornost da se hrvatski branitelj Veljko Marić konačno vrati u Hrvatsku!?

MARIJANA MARIĆ-LONČAREVIĆ

LONČARICA 8

43 290 GRUBIŠNO POLJE

[email protected];

TEL.: 043/448-319; MOB. 091/9325-558

BR. RAČUNA ZA POMOĆ:

SWIFT PBZGHR2X – HR6923400093213562912

HRVATSKIM MUČENICIMA

Tin Ujević

PREDSJEDNIČKI KANDIDATI O POBAČAJU

'Sasvim sigurno abortus kao fenomen nije nešto što je poželjno, ali, u prvom redu, cijeli taj fenomen moramo razmatrati s aspekta prava žene da odlučuje o rađanju. I tu je moja pozicija potpuno jasna - sadašnje uređenje, gdje žena po određenim uvjetima ima pravo izbora, mora ostati. Mislim da bi se svaki kandidat ili kandidatkinja morali vrlo jasno odrediti prema ovom i moralno i etički prevažnom pitanju'….'Što se tiče zdravstvenih djelatnika, onaj iskreni prigovor savjesti valja uvažiti, jer smo društvo koje uvažava takve stvari. Ali javno zdravstvo mora osigurati da žena dobije punu uslugu koju treba', poručio je Josipović.(tportal.hr od 13. 12. 201413)

Predsjednički kandidat Milan Kujundžić izjavio je u Širokom Brijegu da u Hrvatskoj ne treba zabranjivati pravo na pobačaj, nego aktivnom politikom čuvati dijete od začeća za što se zauzima kao katolik.

“Samo ne zabranama, nego aktivnom politikom treba čuvati dijete od začeća i mislim da je to što treba učiniti”, rekao je Kujundžić u izjavi novinarima nakon susreta s franjevcima u samostanu u Širokom Brijegu.(narod.hr, 14. 12. 2014.)

Tko je ovdje katolik a tko agnostik, glede ovoga pitanja?

U dijelu poruke stoji i ono što je papa Franjo govorio u europskom parlamentu u Strasbourgu: „Zato se nadamo, da će se budući predsjednik/predsjednica, na čelu države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu pape Franje, upućenomu nedavno za posjeta Europskomu parlamentu u Strasbourgu,……… u kojem je Sveti Otac naglasio kako je došao trenutak za zajedničku izgradnju Europe koja se ne vrti oko ekonomije, nego oko svetosti ljudskoga života, odnosno oko neotuđivih vrednota; Europe koja je nositeljica znanosti, umjetnosti, ljudskih vrednota, ali i vjere; Europe koja gleda na čovjeka, koja ga brani i štiti, osobito obitelj, temeljnu stanicu i dragocjeni element svakoga društva, pozvani smo kao vjernici poduprijeti programe onih predsjedničkih kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života. (tuhbk/gk 11.12.2014.)

Nitko ne može dati ni oduzeti čovjeku pravo na izbor dobra ili zla, jer to je ono pravo koje je čovjek Adam/Eva postigao svojim istočnim grijehom u Edenu. Ali i to ono debelo debelo ali svako zlo i dobro učinjeno ili nanijeto drugome može se kazniti odnosno nagraditi. Dakle neke činidbe, djela, čini mogu se proglasiti kažnjivim odnosno tretirati kao kaznena djela. Pa da se ne ide na dugo i široko, naprimjer, čin ubojstva čovjeka zbog neke koristi ili mržnje nazivamo ili tretiramo kao kazneno djelo ubojstva. Pa tako, opet da ne idemo u široko, svaka uređena država ima svoj kazneni zakon po kojem se tretiraju razna kaznena djela i gdje se po istom izriču sankcije.

Toliko ja kao laik, deklarirani katolik, a svojski se trudim biti i više od deklariranog katolika, a pogotovo kad je riječ o pravu svakog nerođenog djeteta, tj. o pravu na život kojeg ne može anulirati ni jedno drugo pravo, a pogotovo ono pravo koje upotrebljava silu zla da mu zgazi taj život do nečujnih kriko-va bola i teške smrti na čemu se manifestira državnička moć i sila zakona parlamenta, a neki kažu i pravi državni servis(usluga) preko izučenih liječnika, beskrajno licemjernih ubojica nad nemoćnim ne-vinašcima u utrobi trudnica koje uživaju to svoje pravo na pobačaj, kao i neki ratnici pravo na tuđi teritorij od… do….? Neki su“ iskoristili svoje pravo“ pa su Isusa razapeli na križ i pogubili ga a da je samo On svojski istrpio silne muke i smrt.

Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.

Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.

Silvije Strahimir Kranjčević

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

HRVATSKI OSLOBODILAČKI POKRET

Područno Vijeće Australije i Novog Zelanda

P.O. Box 17

KINGSGROVE NSW 2208

AUSTRALIA

POZIV NA RODOLJUBNO SJEĆANJE

Kolinda Grabar Kitarović: Hrvate u dijaspori treba educirati o neprihvatljivosti ustaških simbola

Novinar je nadalje pitao što ona misli o pozdravu Za Dom spremni, a dobio je odgovor svojstven Kolindinoj viziji hrvatskog domoljublja, kako je taj pozdrav ”kompromitiran” ustaškom ideologijom.

I to još nije sve. Ista je rekla kako su se pod zvjezdom petokrakom borili i njena „nona i nonić” rječima kako je ”nona bila u fašističkom zatvoru, a nono je iz Rijeke tjerao fašiste”. O njihovom boljševizmu i svjetonazoru koji su prihvatili i njeni roditelji nije bilo više riječi, ali oni su dobro znani osobama koje su ih poznavale.

U Zagrebu ostaje Tito, Mesić i zločinaćki komunisticki rod.

Nije predložila naslovom nijedan gospodarski projekt! Glavnina promidžbe se svodi na kritiku (NEDOVOLJNU kritiku!) Josipovića. Dakle, BIRAJMO!

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića Banja Luci 1942. godine

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića Prijedoru 1942. godine

NE KORISTITI GOOGLE

SRAMOTNO: GOOGLE PROTIV STINE HRVATSKIH PRADIDOVA

Zašto velikom Googlu smeta portal Stina hrvatskih pradidova pita nas u svom e-mailu vjerni čitatelj!

IDEMO NA BING!

Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!

Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

HRVATSKE DOMOLJUBNE SNAGE

RAZOTKRIVANJE!

LUSTRACIJA POČINJE OD GLAVE

Jesu li Hrvati postali jedina zajednica u svietu u kojoj više nema ni ideala, ni idealizma, u kojoj se laži i podvale tretiraju kao istina, gdje su obmane nadahnuća, gdje su pokvarenost i podmuklost odlike, gdje je prostaštvo profinjenost, gdje je poštenje nepoznanica, gdje je “povijest” koju pišu stranci i naši odrodi, izdajnici i zakleti neprijatelji ‘naša povijest’?

Jesmo li mi jedini narod koji se stidi svoje prošlosti, narod koji stoički trpi okrutnu sadašnjost koju su mu priuštil njegovi izdajnici, narod koji nema nikakve nade u bolju budućnost?

Odvjetnik Vladimir Gredelj nedavno je na blogu ‘dnevno.hr’ napisao članak pod naslovom “Lustracija mora početi s Ivom Josipovićem”. On smatra kako su predsjednički izbori prilika za “tihu lustraciju Ive Josipovića, koji krivca za trenutnu situaciju u Hrvatskoj vidi u nogometnom savezu, ne poštuje europske rezolucije o osudi zločina totalitarističkih komunističkih režima, već njeguje kult druga Tita”.

Ovdje mi nešto nije jasno. Ako je rieč o onome što pod tim imenom stoji u rezoluciji Vijeća Europe 1481, onda taj priedlog nema puno smisla, jer nema velike koristi osuđivanje ono što je već tisuće puta osuđeno, ako se ta osuda ne podkriepi stvarnim osudama i njstrožim kaznama kako zločinaca tako i onih koji glorificiraju njih i njihove zločine.

Evo što se o toj lustraciji kaže u toj rezoluciji:

Ono (vijeće) je osudilo “masivne povrede ljudskih prava počinjene od totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumievanje i priznanje žrtvama ovih zločina”.

- Ciela skica preporuka koju je napisao g. Göran Lindblad bila je primljena od velike većine Odbora za politička pitanja.

Znači, ta ‘velika demokratska unija’ piše rezolicije o lustraciji komunističkih zločina i podnosi ih na ratifikaciju onima koji su te zločine počinili i čiji predstavnici sjede u njezinim vijećima i donose odluke o tobožnjim osudama njihovih zločina. Eto to je u srži ono što stoji u tom dokumentu, ako ga se tako uobće može zvati, lustraciji komunističkih zločina. Iz ovoga se vidi da i takva kakva je, ova lustracija nije uobće izglasana, ona nema baš nikakve snage ni značaja. A da je i potvrđena većinom glasova ona i usvojena ona uobće ne bi imala nikakve snage, jer u njoj nigdje ne postoji paragraf koji se odnosi na bilo kakvo poduzimanje ili pozivanje na odgovornost komunističkih zločinaca i njihovih sljedbenika.

Za svakog poštenog Hrvata lustracija komunističke bande u Hrvatskoj može se provesti samo na jedan način, istim metodama koje oni 45 plus 14 godina rabe protiv hrvatskoga naroda.

Idući korak mora biti hitna ‘lustracija’ (izbacivanje) jugokomunističke podvale ZAVNOH-a iz Ustava Republike Hrvatske, jer dok god ta podvala stoji u ustavu zločinačkoj bandi zagarantirano je pravo na kontinuitet njihove zločinačke vlasti nad hrvatskim narodom.

Što je još gore, taj paragraf ukliješten je u novi ustav Republike Hrvatske u danima kad je u ponovnoj agresiji sljedbenika ‘avnoja i zavnoha’ Hrvatskom ponovno tekla krv nevinih žrtava. Odgovor na ova pitanja nalazi se u knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” čiji autor je bivši komunistički dužnostnik, danas jedan od rijetkih istinskih obraćenika, koji riečju i djelom dokazuje da jeodbacio svoje mladenačke zablude, dr Zdravko Tomac. On tu potanko opisuje kako je došlo do odluke da se, kako oni to onda nazvaše, “kontinuitet hrvatske države” temelji na srbokomunističkom ZAVNOH-u

Druga “antifašistička” izlaganja koja su prezentirana u tim debatama nije vriedno ni spominjati osim možda onoga dijela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane “Ustavne komisije” u kojoj su bili on,, Smiljko Sokol, Ljubo Valković i ,omniprezent, drug “Kolega” Vladimir Šeks, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, ‘zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti’. Tako je na koncepciji koja nema nikave veze s osnovama bilo kakvoga pojma državnosti došlo do “kontinuiteta nove hrvatske države”. Taj srbokomunistički abstrakt postao je tobožnja spojnica kroz povijest izprekidane hrvatske državnosti.

“ZAVNOH” - KAO JEDNA OD ŠEST PODRUŽNICA “AVNOJ-A”

Radi razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.

Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama upriličili su da im na to ‘zasjedanje’ kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, nedavno prebjeglog pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. iz Zagreba pobjegao (po noći prenesen) na tkzv. oslobođeni teritorij. Najprije su se dogovorili da to svoje novoizabrano političko predstavništvo nazovu “Vijeće Narodnooslobodilačkog Pokreta Hrvatske” ( VNPH ). Ali pošto su neki od njih, poput Nazora, smatrali da je taj naziv neprikladan jer više zvuči kao vojničko nego političko tijelo, poslije dugog natezanja dogovoriše se da ga preimenuju u “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH) kao ogranak nedavno osnovanog ZAVNOJ-a u Bihaću. Na tom sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik, Šibenčanin Bumber, koji je nedavno , po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke, s cijelom svojom bojnom pribjegao k partizanima.

Ta “Srpska Riječ” u rukama Srpskog kluba trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj “Srpski Klub” u Beogradu prije rata kojem je na čelu bio Slobodan Jovanović, a kojemu je bila svrha “Braniti vaskolike ugrožene srpske interese”. Taj Slobodan Jovanović bio je u to vrieme predsjednik izbjegličke “Jugosloveneske kraljevske vlade” u Londonu u kojoj je vrlo aktivni sudionik bio i Mačekov zamjenik dr Juraj Krnjević. Posljedično, ni jedna odluka zavnoha nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.

Eto, na toj ..srbokomunističkih komita i šačice domaćih izdajnika temelji se kontinuitet hrvatske državnosti. Jesu li neki od tadašnjih glavnih sudionika u pisanju novoga ustava to učinili iz u partijskim školama usađenog uvjerenja da će se time umiliti Zapadnom svietu ili za protuuslugu jugokomunističkim zločincima koje se tada smatralo prieko potrebnim saveznicima u obrani Hrvatske od agresije njihovih ideoloških drugova? Najvjerojatnije ovo drugo. Ta u ustav ugrađena srbokomunistička podvala ne samo da crvenoj bandi služi kao odskočna daska, nego i kao ustavom zagarantirano pravo na uzurpaciju vlasti i absolutnu moć.

U Americi agent CIA-e Aldrich Ames osuđen je 1994. na doživotnu robiju jer je za novac Rusima davao neke tajne dokumente. Za isti zločin izdaje, agent FBI-a Robert Hanssen 2002. dobio je istu kaznu. Jedino što je obojicu spasilo od električne stolice ili smrtonosne injekcije je to što su priznali sve za što su bili obtuženi.

Je li ikad itko čuo od ijednog “našeg” predstavnika, ne mislim na one komunjarske poput Picule, drogaša Jakovčića i druge, nego na one tobože “desne”, da je ikad u tom parlamentu izjavio da Hrvatskom vladaju boljševički kriminalci koji glorificiraju komunističke zločine? Ne, to je umjesto njih učinio, nitko drugi nego britanski predstavnik Nigel Farrage. Bez obzira na to što je on kao notorni Anglosakson to izjavio iz njihove poznate mržnje prema Hrvatima i kako bi spriečio ulazak Hrvatske u E.U., on je ipak jedini koji je u tom parlamentu o toj crvenoj bandi rekao istinu. Umjesto toga, najveća briga naše babe Rože je problem s prodajom marelica Putinovoj Rusiji.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića sjevernoj Hrvatskoj 1944. godine

"Masonerija" Francisca Franca

"...Godine 1952. španjolski Caudillo Francisco Franco y Bahamonde objavio je svoju jedinu knjigu o neprijateljima protiv koje se borio - o britanskoj masoneriji, koja je bila u sukobu sa španjolskim katoličkim kraljevstvom. Budući da je Hrvatska u neposrednoj smrtnoj opasnosti od iste sile, hrvatskoj javnost na čitanje predajem ovu knjigu u specijalno priređenom elektronskom izdanju, koji ima i veći broj stranca od tiskane verzije. U ruke vam predajem oružje nacionalne obrane...."

Četvero mladih uhićeno u Splitu zbog ljepljenja plakata protiv Ive Josipovića

Akciju lijepljenja plakata provela je neformalna grupa “mladi za Hrvatsku”: nisu registrirani kao udruga, spontano su se okupili uglavnom preko Facebooka i društvenih mreža, a akciju lijepljenja plakata su proveli u Zagrebu, Varaždinu, nekim mjestima u Istri, Vukovaru, Osijeku, Slavonskom brodu, Trogiru, Orahovici, Lipiku, Pakracu.

“Sadržaj plakata je provjeriv, radi se o reakcijama na mnoge javne izjave i nastupe dotičnog kojima javno, kroz medije, institucije i raznorazne ‘obljetnice’ promovira ideologije i stavove osuđene na europskoj razini, a koje bitno štete razvoju i općem dobru RH”, istaknula je te dodala kako se među ostalim tu može spomenuti promocija petokrake kao simbola ljubavi, veličanje i zaštita ideologije bivšeg komunističkog sustava i njegovih vođa i slično. Plakati kroz stihove jednog od hrvatskih velikana, A. G. Matoša, kreativno izražavaju neslaganje s postojećim kretanjima i zazivanjem duhova prošlosti, te se nikako ne radi o nasilju prema javnim površinama budući smo bili jako pažljivi i plakate lijepili selotejp trakom umjesto tekućinama koje se inače koriste u te svrhe.

IZBAVIMO HRVATSKU DJECU IZ RALJA SRBIJANSKOG TURBO FOLKA!

Vrlo brzo, taj se novokomponirani „virus" poput epidemije raširio i na mnoge Balkanske zemlje, a došao je, nažalost, i do naše Domovine.

Još je morbidnija izjava druge srpske „cajke" Dragane Mirković koja je našem narodu poručila: "Oj Hrvati ja vam želim sreću, drven sanduk i voštanu sveću!" Unatoč svim ovim ovim tragičnim činjenicama, u mojoj Velikoj Gorici, ali i u gradovima diljem Domovine, mnogi noćni klubovi tijekom vikenda ugošćavaju pevaljke – „Cece" s istoka koje do ranih jutarnjih sati, bordelski odjevene, plešu po stolovima i zavode hrvatsku mladež mračnom stranputicom strasti i opijata.

Treba!

Tim više jer je naša hrvatska Domovina prebogata raznovrsnim glazbenim naslijeđem i općenito je kulturološki nekoliko katova, a ne stepenica – iznad svih istočnih susjeda!

Bog i Hrvati!

Hrvatska stranka prava

Ivica Gašpar

SRAMOTNO: GOOGLE PROTIV STINE HRVATSKIH PRADIDOVA

Zašto velikom Googlu smeta portal Stina hrvatskih pradidova pita nas u svom e-mailu vjerni čitatelj!

OVO NIJE VRIEME ZA NADMUDRIVANJA NEGO ZA EXORCIZAM JUGOKOMUNISTIČKIH DEMONA

Narod koji nikada nije živio u stvarnom demokratskom sustavu još nije u stanju shvatiti da ovo što danas vlada u Hrvatskoj nema nikakve veze s demokracijom. Kako bi si osigurala ostanak na vlasti koje se 2000. g. ponovno dočepala, ta u boljševičkim partijskim i stranim pro-jugoslavenskim koledžima dobro iztrenirana klika vrlo dobro pozna sve metode obmanivanja i izpiranja mozga masama dezorientirane raje koju, ako se je već ne može privući pod crveni parasol treba međusobno zavaditi i razjediniti. Kao za početnu podlogu s koje će se u raznim pravcima širiti propaganda za razjedinjavanje opozicije “lijevi stratezi” koji, na suprot “desnim” koji se aktiviraju samo onda kad se najavi održavanje nekih izbora, rade -24-7-365- i uviek su spremni za svime što bi im moglo ugroziti ostanak na vlasti.

I tako, dok se “desni” nadmudruju, prepiru i nabacuju blatom, a većina komunističkom propagandom zaglupljene i demoralizirane glasačke raje ne izlazi na izbore, jer “nema za koga glasati”, boljševička banda s minimumom glasova zauzima vlast.

S podpunom kontrolom nad svim sredstvima priopćavanja kad god prije izbora osjete da bi mogli zigubiti vlast oni su spremni na sve, pa i na poduzimanje najdrastičnijih mjera i protiv onih koji su do jučer bili članovi njihove crvene družine. Njihova radio-televizija i novine odmah će to pretvoriti u pravu senzaciju kojom će i onim nepodobnim pokazati kako se drugovi na vlasti “čvrsto drže zakonskih propisa pravne države” . A da bi to što bolje dokazali svi njihovi mediji odmah među grupom svojih “usual subjects” provode tobožnje ankete s pitanjima kao; da li Josipović i Milanović postupaju prema zakonskim odredbama. I, kao i uviek, više od 50% respodenata i odgovara pozitivno.

Nu to je samo jedan mali dio njihove predizborne strategije obmanjivanja hrvatske publike. Glavni “hit” je svakako usklađivanje ili tempiranje izbora s Kolom sjećanja na žrtve Vukovara, u koju će se pod silom do zuba naoružane policije i zaštitara uključiti okorjeli jugokomunisti i njihovi saveznici četnici iako dobro znaju da imu njoj nema i ne može biti mjesta.. I, dok je u toj tužnoj koloni obkoljen čvrstim obručem zaštite, bezstidni komunistički gmizavac, bez imalo stida ( a tko je ikad čuo da izdajnici znaju za stid?) sada kaže da: ”pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se politički”.

HRVATI I “GRAĐANI” IDU U ISTOM SMJERU?

Ali, kako bi komunistička banda u naše još uviek otvorene ljute rane, ne samo branitelja i žrtava Vukovara, nego čitavog hrvatskog naroda, utrljala što više svoje otrovne soli, na Josipovićev poziv, toj podmukloj izdajničkoj sviti pridružio se i vrhovni mrzitelj Hrvata, četnik Milorad Pupovac. Kad znamo tko u svim izborima tim komunističkim zlikovcima pribavlja najveći broj glasova nikome iole pametnom nije potrebno pitati zašto ta četnička hulja za koju je oslobođenje hrvatskih zemalja od njegove podivljale subraće zločin i svi hrvatski branitelji, živi i mrtvi, zločinci, sad “odjedared” u zagrljaju s Josipovićem dolazi u Hrvatsku Hirošimu? Zar itko zdrav vjeruje da su Pupovac, Josipović, Milanović i ostala smrdljiva banda na grobove hrvatskih branitelja i žrtava velikosrbstva došli iz pijeteta ili neke vrste humanizma? Nu glavno pitanje je, kako se te hulje uobće usude doći na to sveto mjesto? Bi li se usudili tamo pojaviti bez tolike zaštite kakvu ni njihov idol “The Butcher of Balkans” nije imao?

Dobra su obećanja o lustraciji, uklanjaju krvnikovih bista itd., ali to nije ni blizu onoga što hevatski narod želi i bez čega u Hrvatskoj ne može biti slobode. Ali onaj tko obećava da će hrvatskom narodu vratiti barem minimum dostojanstva i pravde koje uživaju svi drugi slobodni narodi mora znati da se iz Hrvatske najprije mora ukloniti svako obilježje i svaki spomen krvave jugokomunističke tiranije počevši s odklanjanjem iz ustava bolševičkog “zavnoha”, njihove najperfidnije podvale koja im daje pravo da se smiju pojaviti u izborima. Ako ima još netko tko ne vjeruje da nas je ova komunistička banda nije vratila u ozračje Titinog boljševizma , neka pogleda što stoji u izviešću koje sam dobio od akademika Josipa Pečarića, a bilo je objavljeno i na nekim blogovima. “Novoosnovanom Društvu za iztraživanje trostrukog logora Jasenovca ovih dana Ministarstvo kulture (Narodne) Republike Hrvatske odbacilo je molbu za registraciju.”

“Tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić kazao je:

‘Naravno da to nismo očekivali... Smatrali smo da je naše društvo dovoljno zrelo za preispitivanje nekih povijesnih mitova za koje nam se godinama tvrdilo da su činjenice. Mi smo danas podnijeli žalbu u kojoj pobijamo sve navedene razloge odbijanja i očekujemo da će na nekoj višoj instanci naš zahtjev ipak biti odobren’, kazao je Vukić o čijem smo doprinosu pri istraživanju ovog društva pisali u nekoliko navrata.” “Vukić koji je u našem posljednjem razgovoru izrazio nadu da "sada živimo u mekšim vremenima", razočaran je odbijanjem registriranja svog društva. Kroz Udrugu bi svjedočanstva i rezultati istraživanja njega i njegovih kolega iz Udruge lakše dopirala do javnosti, što sada još uvijek nije slučaj. Mnogima još nije u interesu da se dozna i sljedeći rezultat istraživanja ovog društva....”

Tako se nedavno ponio i nećak pok. dra Branka Jelića, Andreass III. Hrvoje Jelić, na suđenju udbaškim ubojicama Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj. (Ne znam što mu znači ovaj “Andreas treći”? Ne će mi biti čudno ako je rieč o nekoj novoj dinastiji Jelića). Svako svjedočanstvo protiv komunističkih bandita je dobro došlo, ali moram se, već po tisućiti put, upitati, pa što se to događa s mojim narodom? Jesmo li mi zbilja najgluplji narod na ovome svietu, narod koji svakom prilikom sam na sebe nabacuje jugokomunističko blato? Jesmo li mi jedini narod kojemu je najveći užitak širenje laži protiv samoga sebe? Tako ovaj gospodin na samom početku njegovog izlaganja u njemačkoj sudnici navodi jednu tako bezveznu tvrdnju, za koju ga nitko nije ni pitao, tvrdnju kako se njegov pok. stric "razišao s Pavelićem kad je on Italiji obećao Dalmaciju".

“U lipnju 1940. on je bio odveden u logor na otok Man gdje se odmarao do kasne 1945. godine. Na taj način on je bio spriečen od zauzimanja visoke pozicije u vodstvu osovinskog saveznika Nezavisne Države Hrvatske. Poslie što je bio odpušten on je nastavio svojim nacionalističkim djelovanjem u Londonu i uzpostavio dodir s istomišljenicima Hrvatima kao i s osobama sklonim. antikomunizmu.......” , stoji u ovom britanslom izvještaju.

Smatrajući sebe osobom koja je pozvana da od dra. Ante Pavelića preuzeme vodstvo hrvatskog naroda u emigraciji (a takvih je bilo više), po dolazku u Njemačku 1949. g., Jelić je uzpostavio vezu s nekolicinom svojih istomišljenika među kojima su bili dr Stjepan Buć, dr. Mate Frković, dr Ernest Bauer i Krunoslav Draganović i s njima 1950. g. u Münchenu osnovao svoj Hrvatski Narodni Odbor. Ovaj dr. Buć je negdje 1942. u Hrvatskoj htio osnovati Nacinal-socijalističku stranku, ali mu je dr. Pavelić to, oštrom naredbom, zabranio.

Enigmatični Draganović je sigurno imao neke posebne razloge jer je tada, kroz svoga prijatelja, udbaša Miroslava Varoša, bio pod podpunom kontrolom udbe. U Jelićev Odbor bilo je na ovaj ili onaj način upleten dobar broj udbaških operativaca, te raznih komunističkih agitatora i špijuna među kojima su bili Velimir Tomulić, Tomislav Sedlo, Krunoslav Prates i niz drugih. Vrlo velika većina hrvatskih političkih emigranata Jelića i njegove drugove nije smatrala sposobnim, a još manje pozvanim da budu na čelu hrvatske borbene emigracije, pa se njegov “Odbor” nije nikad uspio omasoviti. Ne znam koliko je sljedbenika imao u Njemačkoj, ali u prekomorskim zemljama nije skoro imao nikoga.

Je li im zato postao opasan, pa je to bio razlog što ga je udba htjela likvidirati ili zato što je nekad bio ustaša suradnik dra Ante Pavelića ili i jedno i drugo, uobće nije važno. Dosta je da je bio Hrvat, a povrh toga za njih je uviek važila - jednom ustaša uviek ustaša. U njegovom slučaju za pripreme atentata udba nije morala u Njemačku slati svoje operativce iz Jugoslavije, jer Jelić ih je dosta imao u svome Odboru, što na nedavnom svjedočenju protiv Perkovića i Mustača dokazuje i Krunoslav Prates koji je namjestio i u bojstvo Stjepana Đurekovića.

Svi koji, iz bilo kojih razloga, srbokomunističku podvalu o “prodaji Dalmacije” još i danas smatraju vjerodostojnom ne mogu se smatrati poštenim Hrvatima.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

ZLOČINAČKI JUGOSLOVENSKI KOMUNISTIČKI REŽIM

Na suđenju Perkoviću i Mustaču, a preko odvjetnika Ante Nobila, jugoslavensko hrvatska udbaška mreža, koja još uvijek iz pozadine snažno utječe na rad svih najznačajnijih hrvatskih državnih institucija, medija i velike većine političkih stranaka, ulaže sve moguće napore, spinove i laži kako bi dokazala da Perković i Mustač nisu umiješani u zvjersko ubojstvo Stjepana Đurekovića. Cilj toga očajničkog pokušaja je da se putem malo vjerojatne uspješne obrane Perkovića i Mustača od svih državnih zločina u vrijeme jugoslavenskog zločinačkog komunističkog režima amnestira ne samu Udbu i sve druge jugoslavenske i hrvatske tajne službe, nego i cjelokupni vrh Komunističke Partije Hrvatske, od 1945. do 1990. godine Naravno, i djecu komunista, u čijim se raljama Hrvatska danas nalazi, o čemu posebno uvjerljivo u njegovoj knjizi piše Tihomir Djumović.

Teško ranjen maloljetni hrvatski prosvjednik Josip Tokić

»U nedjelju 4. prosinca 1988. godine zrakoplovom JAT-a, i pod zaštitom policije, Australiju su napustili djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydney-u, na čelu s generalnim konzulom Stanojlom Glišićem, koje je australska federalna vlada proglasila nepoželjnim osobama tj. protjerala iz ove zemlje. Protjerivanje je uslijedilo nakon što je jugoslavenska vlada u Beogradu odbila australskoj policiji predati čuvara konzulata koji je u nedjelju 27. studenog 1988. godine, pucajući na hrvatske demonstrante ispred jugoslavenskog konzulata teško ranio hrvatskog dječaka Josipa Tokića. Odlazak jugoslavenskih 'diplomata' po noći u nedjelju 4. prosinca bio je kulminacija povijesnog i presudnog događaja, koji je kao malo koji drugi slučaj nakon Drugog svjetskog rata, bio tjedan dana u centru pozornosti cijele australske javnosti...

Reakcija ministra vanjskih poslova Australije

Jugoslavija dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum

Budući da se jugoslavenski zločin dogodio u Sydney-u, gđica Barbara Zaher i urednik Spremnosti g. Lovoković bili su intervjuirani u najvažnijim TV i radio emisijama, u kojima su vrlo razumno, djelotvorno i s velikom mjerom uvjerljivosti upoznali australsku javnost s pozadinom zločina u Sydney-u: progonom hrvatskog naroda u Jugoslaviji od 1918. godine., ubojstvima hrvatskih emigranata diljem svijeta od strane Udbe poslije Drugog svjetskog rata i zahtjevom Hrvata za svoju slobodnu i demokratsku hrvatsku državu...

Bivši šef australske tajne službe optužio Udbu za ubojstva hrvatskih emigranata diljem svijeta

‘Finoća nije nikada bila sastavni dio diplomacije jugoslavenske vlade. Od konca Drugog svjestkog rata Beograd karakterizira super osjetljivo ponašanje prema bilo kome tko kritizira njegovu vlast. Beograd posebno nastoji neutralizirati sve dijelove hrvatske manjine u prekomorskim zemljama koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju...

Postoje dokumentirani dokazi o jugoslavenskim zastrašivanjima (i ubojstvima) hrvatskih emigranata diljem svijeta. Jugoslavenska vlada troši ogromne novce za ušutkivanje svojih protivnika. Glavna djelatnost jugoslavenske obavještajne službe je infiltracija raznih hrvatskih disidentskih organizacija u namjeri da kontrolira njihovo djelovanje. U posebno težim slučajevima istaknuti Hrvati su bili ubijeni od strane profesionalnih agenata...

atvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu

Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu i protjerivanje njegovog osoblja iz Australije bio je za Jugoslaviju bolje rješenje nego da je Matijaš izveden pred australski sud, na kojem bi se najvjerojatnije otkrile mnoge druge stvari povezane sa zločinom pred konzulatom i djelovanju Udbe u Australiji...

Reakcija hrvatskih iseljenika

Istu večer su predstavnici hrvatskih političkih organizacija, koje se nalaze u Hrvatskom međudruštvenom odboru za Viktoriju, odlučili da se slijedeću subotu, 3. prosinca, ispred zgrade parlamenta u Viktoriji također održe mirne i demonstracije. I zaista, usprkos tomu što je za mnoge Hrvate, koji rade u tvornicama i gradilištima, subota radni dan, već u 10 sati ujutro u centru Melbournea okupilo se preko 5000 Hrvata svih dobi.

Urednik Hrvatske slobode upozorio na djelovanje Udbe u Australiji

Urednik Hrvatske slobode, Ante Babić, bio je intervjuiran od strane svih pet australskih TV kanala, koji su kasnije navečer u glavnim vijestima donijeli do sada nezamislivo objektivne i za nas Hrvate pozitivne osvrte o hrvatskom prosvjedu. Svi su kanali prenijeli i intervju s urednikom Hrvatske slobode, koji je naglasio kako Hrvati pozdravljaju odluku australske vlade o istjerivanju jugoslavenskih diplomata iz Sydneya i zatvaranju konzulata, ali je i dodao kako to nije dovoljno. Naglasio je da Australija treba prekinuti sve diplomatske odnose s Jugoslavijom i da treba također zatvoriti konzulat u Melbourneu i ambasadu u Canberri, jer se iza odluke o oružanom napadu na hrvatske demonstrante nalazi vlada u Beogradu.

Na pomolu kraj Jugoslavije

Pred odlazak novina u tiskaru dobili smo obavijest da su u bolnici u kojoj se nalazi Josip Tokić primijećene tri sumnjive i nepoznate osobe za koje se pretpostavlja da su htjele doći do Josipa Tokića sa zlim namjerama. Josipa sada danonoćno čuvaju detektivi.

Samo nam samostalna hrvatska država pruža sigurnost

Jugoslavenske teroriste iz Sydneya u Beogradu kao heroje dočekao Budimir Lončar

Da, to je taj isti Lončar koji je bio glavni savjetnik za vanjsku politiku bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, a sada je glavni savjetnik odlazećem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću. Zar je onda čudno što udbaške strukture u Hrvatskoj i djeca komunista, koja danas vladaju Hrvatskom, poduzimaju sve moguće kako se ne bi otkrile brojne tajne o zločinima jugoslavenskih tajnih službih u svijetu, ali i u Hrvatskoj.

Sve dok se ne otkriju i sankcioniraju zločini jedne od najokrutnijih tajnih obaviještajnih službi u svijetu u Hrvatskoj neće nikada biti društvenog mira i stabilnosti niti će se Hrvatska moći razviti u gospodarski razvijenu zemlju i demokratski uspješno društvo. Dapače, ako se to pitanje ne riješi na zadovoljavajući i pravedan način, Hrvatskoj prijeti opasnost od totalnog urušavanja ono malo poveznica koje nas drže zajedno kao jedan narod.

Zašto šuti Ministarstvo branitelja?

Srbi osudili "Peru Cigana" za Ovčaru, a tko štiti i ne procesuira zapovjednike zločinačke JNA, Teritorijalne obrane i druge?

Međutim, u povodu još jedne sramotne presude ne javljaju se ni hrvatski političari. (Ali ni "srpski" hrvatski novinari!) Čak ni oni koji su poslali u Haag Gotovinu, Markača, Čermaka, Kordića, bosanske branitelje na čelu s generalom Praljkom i brojne druge. Tko je uopće taj Ćirić zvani "Pero Cigan"? On je tek jedan od nekoliko desetaka tisuća ratnih zločinca (čitaj monstruma) koji su došli iz Srbije, Crne Gore ili su bili pripadnici zločinačke JNA koji su početkom devedesetih ubijali, masakrirali, rušili i protjerivali Hrvate.

Sramna presuda sramnom Petru Ćiriću nije ništa drugo nego zamagljivanje očiju, kao - eto osudili smo one koji su razarali i ubijali po Vukovaru! Sada bi, da je pravde, hrvatski organi gonjenja trebali početi s uhićivanjem onih koji nisu uhitili niti osudili: Veljka Kadijevića, Životu Panića, Andriju Biorčevića, Milu Mrkšića (osuđen u Haagu), Branislava Petrovića... Riječ je o srpskim zapovjednicima, najtežim ratnim zločincima, koji su bili na čelu srpskih četnika u Vukovaru i koji su svakodnevno s najmanje 700 do tisuću granata i ostalog teškog oružja razarali i vukovarsku bolnicu, škole, dječje vrtiće, crkve i sve što se kretalo po Vukovaru! Svima njima general Kadijević izrazio je divljenje na "izvojevanoj pobedi"! Kadijević je sa svojim suradnicima istaknuo i da su "u dugim i teškim borbama potučene i zarobljene elitne ustaške formacije i brojne plaćene ubice iz zemlje i inozemstva". Spomenuo je još da "podvizi i hrabrost i požrtvovanje starešina, vojnika i dobrovoljaca angažiranih u vukovarskoj operaciji, trebaju biti svetli primjer svim borcima i starešinama JNA i TO!" Ovom sramnom svečanom prijemu kod Kadijevića, tri dana nakon okupacije Vukovara (!), bili su nazočni i oni koji su se, kako je rečeno, posebno istaknuli u teškim borbama i katakombama godinama utvrđenog grada. Riječ je također o visokim zapovjednicima srpskih postrojbi: Borivoju Tešiću, Milenku Lukiću, Živici Trifunjagiću, Miroljubu Vujoviću i Krsti Olujiću. Kadijević je rekao da su se svi oni istaknuli borbenim uspjesima, neustrašivošću i požrtvovanjem te da su u vukovarskoj operaciji bili "veliki podstrek i nadahnuće svim borcima i starešinama Jugoslavenske narodne armije i Teritorijalne odbrane u bici (čujte sad ovo!) protiv povampirenog fašizma i obnavljanja genocida nad srpskim narodom".

To što je za zločine na Ovčari osuđen neki Srbin Petar Ćirić ili "Pero Cigan" (osuđeni su, doduše, još neki iz četvrte ili pete srpske lige zločinaca) je - kap u moru. Smijurija, tim više što su dobili smiješne kazne.

Gdje je tu pravda? Gdje su sada hrvatski pravnici, Državno odvjetništvo i slične službe?

Zbog čega se, uostalom, Ministarstvo branitelja nije oglasilo u svezi jadne i žalosne presude Petru Ćiriću, krvniku s Ovčare, a niti Josipović, Milanović i ostali visoki hrvatski dužnosnici?

Izdajnik je kuga

UČENI IZDAJNICI HRVATSKOG NARODA

Uvijek ih je bilo svih vrsta, boja i profesija, ali nikad ih nije bilo toliko koliko u zadnjih stotinjak godina. Na primjer, do početka 20. stoljeća nikad nismo imali toliko “učenih” izdajnika koji su hrvatski narod svijestno gurali u propast, istodobno tumačeći kako mu tom svojom izdajničkom rabotom čine veliko dobro. Sjetimo se raznih Trumbića, Supila, Meštrovića, Kljakovića i drugih lidera nekadašnjeg “Jugoslavenskog odbora”.

Maček koji je kao dopredsjednik jugoslavenske velikosrbske vlade bez imalo sustezanja podpisao pristup Jugoslavije Trojnome paktu, zato da je time zaštiti od napada snaga Sila osovine.

Ali najrazličitije vrste izdajnika u hrvatskom narodu prouzročio je jugokomunizam. Neki stalno tvrde da je postojao nekakav “hrvatski” komunizam, što nikako ne drži vodu, jer u svojoj srži, u prvim redcima svog statuta, boljševički stil komunizma (a nikakav drugi nije ni postojao) negira postojanje nacije. Nu pošto jugoslavenstvo kao naziv za grupu različitih naroda na jugu Europe nije označavalo narodnost ni jednoga od tih naroda nego njegovu navodnu pripadnost slavenskoj grupi naroda, mogao je postojati samo jugoslavenski komunizam. Stoga, nikako i nikada nije postojao nikakav: ruski, slovenski, hrvatski i bilo čiji drugi nacionalni komunizam, pa tako ni Titov, ni Hebrangov, ni ničiji drugi komunizam nije nikad bio niti je mogao biti hrvatski, nego samo i jedino kao jugoslavenski ogranak boljševičke komunističke Internacionale. Taj jugoslavenski komunizam mogao bi se jedino smatrati i srbskim iz razloga što su obe Jugoslavije bile samo dva posve slična oblika Velike Srbije.

Kako rekoh, iako nisam siguran da smo mi Hrvati uvijek (osim danas) imali više izdajnika od drugih naroda, ali sam siguran da smo ih imali - i danas imamo, više raznih vrsta i boja od svih drugih naroda. Uvijek smo ih imali, i imamo, u svim slojevima društva od raznih degenerata, umno poremećenih sociopata i običnih kriminalaca do najobrazovanijih intelektualaca. Ali najopasniji i najomraženiji bili su i jesu oni riedki koji su se pošto su obukli svećeničko ruho zakleli služiti Bogu, a stupili u službu sotone.

LUCIFEROV FRATAR

On je zato svoje đavolske liturgije služio u stranim crkvama gdje nitko nije ništa znao o njegovoj prošlosti. Kad bi dolazio među Hrvate, onda bi to uvijek bilo među one stare pečalbare koje je jugo-agitprop davno pretopio u nekakvu novu otupljenu hibridnu sivu jugoslavensku masu poput one koju je pok. dr Mile Budak nazvao govedovcekoze. Pokrovna organizacija tih većinom starih emigranata koji su robovali po rudnicima Pennsylvanije, Kentuckija i West Virginije, Ohia i drugih država Amerike, kao i njihovog potomstva rođenog u Americi bila je Hrvatska Bratska Zajednica. Pošto u ona vremena, u drugoj polovici 19-og i početkom 20-og vieka ti naši jadni doseljenici nisu imali nikakva, pa ni ono najosnovnije (pogrebno) osiguranje, a mnogi od njih su mladi umirali od eksplozija plina, zatrovanja ugljenom prašinom, prilikom urušavanja rudnika i raznih drugih nevolja, ulaganjem diela svojih teško zarađenih ušteđevina osnovali su neku vrstu osiguravajućeg zavoda koji će pokrivati njihove pogrebne troškove. Tako je u Pittsburgu u državi Pennsylvania 1894. g. utemeljena Hrvatska Bratska Zajednica. Ali, bez obzira gdje se ono nalazilo i za koji razlog je bilo utemeljeno, sve što je imalo hrvatski predznak ubrzo je došlo pod udar velokosrbske, a.k.a jugoslavenske promičbe.

Bosiljko Bekavac rođen je u Obrenovcu kod Konjica u hercegovini 1906.g., a 1935. zaređen je za svećenika. Služio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima kao; Fojnica, Kreševo, Osova, Kiseljak i drugdje. U onim groznim poratnim godinama (1945. - 1951.), po naredbi OZN-e, najprije je postavljen za gvardijana u Kreševu, a kad je tu završio svoj izdajnički posao premješten je za župnika u Kiseljak. U to doba u planinama oko Fojnice, Kreševa i Kiseljaka krio se velik broj hrvatskih vojnika “križara” koji se nisu povukli s Hrvatskom vojskom u svibnju 1945., nego su ostali iz hrvatskih planina nastaviti borbu protiv omraženog okupatora. OZN-a je znala da su ovi gerilci u svim okolnim mjestima imali velik broj jataka i suradnika. Kako je poznato svi ti ljudi bili su revni katolici koji su čvrsto vjerovali u neoskvrnjivost Crkve, dostojanstvo i vjernost njenih svećenika, a posebno u neoskvrnjivost tajne svete izpovijedi. To su djelatnici bivše OZN-e, kasnije UDB-e vrlo dobro znali. Kako su u svim slojevima društva, pa tako i među svećenstvom, imali mali ali odani broj svojih simpatizera, odmah su se potrudili da pomoću jednog najvjernijeg skuju dobro kamuflirani plan u koji nitko neće posumnjati. I za to su odmah za gvardijana u Kreševu postavili svog najvjernijeg suradnika Bosiljka Bekavca. Može se u bezkraj nagađati iz kojih razloga je Bekavac kao fratar stupio u službu antikrista i njegovih najkrvoločnijih dželata, masovnih ubojica njegovoga naroda, ali kad se pogleda na njegove strašne zločine, na koncu se mora doći do zaključka da on to nije učinio ni radi novca, niti radi privrženosti boljševičkoj ili bilo čijoj ideologiji, nego za to što je od svoga rođenja njegova duša bila vlasništvo nečastivoga. Da je to bio jedini mogući razlog posvjedočiti će samo nekoliko njegovih gnusnih zločina izdaje. Navodim samo nekoliko, jer za opisati sve njegove zločine potrebna bi bila debela knjiga.

U drugim “posvećenim” sobama župnoga stana bila je skrivena naoružana grupa udbaša koji će na ugovoren znak skočiti u pomoć Bekavcu i drugovima. Tako je i bilo. Kad se poslije izvjesnog vremena društvo malo opustilo, Bekavčevi “fratri” su odjednom izpod svojih haljina izvukli oružje i bacili se na Brkljačića i njegove križare. Nu kao hrvatski ratnici križari su tijekom rata bili navikli na borbe ‘prsa o prsa’, pa je došlo je do ljute bitke, ali Bekavac je odmah dao znak drugim udbašima koji su s oružjem nahrupili u prostoriju i križari su bili svladani. Nu u šumi je ostala glavnina križarskih snaga na čelu s hrabrim Šimićem. U to doba u gornjem dijelu župnoga stana stanovala su dva udbaša. Narod za to uobće nije znao. Iz toga stana skoro svake noći čuli su se jauci i krikovi ljudi koje su ovi udbaši mučili. Kad su se neki župljani radi toga obratili Bekavcu on im je odgovorio da se radi o nekim duhovima koji se tu javljaju. Kako bi se dočepali Šimićeve grupe Bekavac je u svoj đavolski stan namamio Šimićevu zaručnicu Dragicu. Tu su je strašno mučili, a onda odpremili u Sarajevo, gdje je na kraju umorena. Prije smrti Dragica je nekako uspjela na zidu ćelije napisati tko je zapravo Bosiljko Bekavac.

Poslije toga nastala su masovna uhićenja i razseljavanja. U selu Zagorci ostala je još bila samo studentica Marica Hočevar. Bekavac joj je poručio da dođe u njegov župni stan kako bi je tobože poslao u Đakovo kod časnih sestara. Čim je došla u Bekavčev stan došli su udbaši svezali je i odveli u Sarajevo gdje je odmah, bez ikakva suđenja ubijena, kako ne bi uspjela odati Bekavca.

Jedne subote u ljeto 1968. nazvao me Drago Kenderić da je upravo saznao da za glavnog govornika na nekakvu proslavu ogranaka Seljačke Stranke i Hrvatske Bratske Zajednice u Hamiltonu dolazi zlikovac Bosiljko Bekavac, pa ako ikako mogu da odmah dođem kod njega. To mi nije bilo tako teško jer smo stanovali u istoj ulici (Gage Avenue), a Dragina kuća bila udaljenja svega nekih 500 metara od moje, pa sam za svega nekoliko minuta bio kod njega. Uz pisaći stroj Drago je tada imao i “Gestetner” (rotostroj za umnožavanje, jer onda još nije bilo fotokopijera ni kompjutera). Odmah smo stupili u akciju. Drago Kenderić bio je jedan od preživjelih bojovnika Hrvatske Ratne Mornarice s Azovskog Mora. Upoznao sam ga 1962. g. u hotelu Chateau Laurier koji se nalazi tik do kanadskog parlamenta u Ottawi, glavnom gradu Kanade. Tu smo došli na sastanak koji je bio sazvan s namjerom osnivanja “Saveza Kanadsko-Hrvatskih Društava” kao jedne pokrovne organizacije za brojna hrvatska društva i organizacije u Kanadi. Glavni inicijatori te plemenite ideje bili su dr. Stjepan Dubičanac koji je kao mladi liječnik, ustaški dragovoljac, čitav 2. svj.rat proveo u rovovima spasavajući ranjenike, te dična starina prof. dr Milivoj Mostovac, ing. Pere Ćulumović i drugi. Ja sam došao kao delegat iz Londona (Ontario), a mislim da je Drago došao iz Sudbury-a. Tu sam također upoznao ustaškog satnika Josipa Hećimovića, autora knjige “ U Titovim marševima smrti”, mučenika koji je na Križnom putu od Bleiburga do Beograda preživio strahovita mučenja i preživio dva srijeljanja. Nedugo poslije ovog sastanka umro je od neizliječivih rana prouzročenih srbokomunističkom tanadi. Nakon trodnevnog zasjedanja Savez je bio osnovan i bio sam izabran za 2. dopredsjednika. Nažalost, i s oom organizacijom dogodilo ono što se dogodilo i događa sa svim pokušajima ujedinjenja oporbenih udruga u današnjoj Hrvatskoj. Nu, takvi smo mi Hrvati - bili i ostali!

Zabava na kojoj je Bekavac trebao govoriti trebala se održati te subote navečer u domu HSS-a, tkzv. ‘Hrvatskom domu’, na Beach Road ulici. Odredili smo zablokirati sve prilaze toj zgradi i, ako se Bekavac pojavi, zadaviti ga golim rukama. I tako, dok sam ja u Draginoj kući na brzinu pisao letke i umnožavao ih na “Gestetneru”, Drago je telefonirao sve aktivne Hrvate po Hamiltonu i okolnim mjestima, a oni su opet pozivali druge. Proslava je trebala početi u 7 sati navečer, a već u 5 sati oko doma HSS-a skupilo se oko 200 naših aktivista. Iako je bilo još rano već je u dvorani bilo desetak gostiju među kojima je bio i gradonačelnik Hamiltona, Victor Cops s duprugom Geraldine. Pošto je odrastao među hrvatskim rudarima i drvosječama u Schumacheru na sjeveru Ontaria, a podrijetlom je bio Irac, Victor je uvijek dolazio na sve hrvatske zabave, nu ipak kao stranac nije mogao vidjeti razliku između Hrvata i “hrvata”. Nekako smo morali ući u dvoranu i obavijestiti ga da je obmanjen. Pošto sam nešto bolje govorio engleski od drugih, a znajući da će ubrzo stići policija mislio da moram ostati vani pred dvoranom, pa sam potražio čovjeka koji bi bio najpogodniji za “sastanak” s gradonačelnikom. I ugledah čovjeka koji je svojevremeno bio oženjen s Englezicom pa je dosta dobro govorio engleski. Bio je to ratnik iz ‘Maksove Obrane’ ustaša Ante Anić, rodom iz sela “Krasno” na Velebitu. Nije njega trebalo dugo nagovarati. Naš Ante se odmah uputi u dvoranu. Na vratima ga pokušavaju spriječiti. Kako bi svoj ulaz u dvoranu učinio legitimnim, Ante im u ruke ugura novac za ulaznicu, odgurne ih svojim širokim ličkim ramenima u stranu, ulazi u dvoranu i uputi se ravno k gradonačelniku. Malo za tim gradonačelnik i njegova supruga su napustili dvoranu i otišli kući.

Uzprkos svemu što je ovaj sluga sotone učinio, ne samo protiv svoga naroda i protiv svega što svaka Crkva, pa valjda i naša katolička, smatra nepovredivim svetinjama, nego i protiv najosnovnijih zasada humanisma, on nikad od službene Crkve nije bio kažnjen - ni u najblažem obliku. Nu nije se tomu ni čuditi, jer kako bi osigurala, ako već ne svoj prosperitet, Crkva se borila za svoju egzistenciju, pa se je više put u povijesti prilagođavala političkim prilikama u kojima bi se našla. A pošto je ‘Crkva u Hrvata‘ od 1918. pa do danas uvijek bila pod žestokim udarom udruženih snaga velikosrbstva i jugokomunizma, ona je ili, bolje reći njezino vodstvo, više puta, nekad silom, nekad milom, bila pokorna sluškinja antihrvatskih, pa i ateističkih režima. A da to nije samo ‘figment’ moje mašte navesti ću samo dva od tisuća primjera koji nepobitno svjedoče o zajedničkim spletkama (pojedinih) visokih dužnosnika u upravi Crkve i Titove udbe, izključivo protiv hrvatskih svećenika koji su ljubili svoj narod i (mirnim putem) borili se za njegovu slobodu.

Američku Crkvu nije smetalo što su, s Bekavčevim blagoslovom, u “njegovoj” crkvi u Kiseljaku stanovali naoružani udbaški dželati i u njoj na najgroznije načine mučili vjernike, ali kad je radi svog hrvatskog domoljublja fra Mladen Čuvalo postao trn u oku udbe, cvrkvene vlasti u Amreici u savezu s hercegovačkom udbom, su ga raznim makinacijama pokušale diskreditirati i ukloniti da bi na koncu izmislili da je u crkvi u New Yorku u kojoj je bio župnik držao oružje.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

E MOJ NARODE!

Kako to časno i sjetno zvuči a izgleda da smo danas opet daleko od dana ponosa i slave, posebice kada odagnamo umrtvljujuću ravnodušnost od sebe i uistinu pogledamo stanje u kojem se nalazi hrvatski narod i Hrvatska, bolje reći Republika Hrvatska, jer ovo sigurno nije Hrvatska za koju smo se borili kako u pogledu granica ( ta ove granice okljaštrene Hrvatske u amanet nam ostavi najveći krvolok tovariš Tito), tako i u pogledu moralnih i svakih drugih istinskih vrijednosti!

Povampireni jugokomunizam ponovno caruje da bi se i sam komunistički nitkov Jakov Blažević iznenadio. Izgleda da je sve spremno na reprizu zločinačkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Najgnusnije laži, antihrvatske, opet kolo vode, kolo sotonskih fraza, kozaračka lolo, sa starim i novim glumcima zla. Koljači se diče svojim nedjelima i ponovno žrtve okrivljuju i kolju po tko zna koji put uz obilno zasipanje solju od strane medija koji nose i hrvatsko ime. Srbokomunističke nebuloze opet izlaze na svjetlo dana iako su mnoge od njih i njihovi tvorci zaboravili i pod tepih gurnuli zbog očite prozirnosti nevjerojatnih izmišljotina i laži.

Oni su, dakle, zločinci, a svakovrsni koljači, partizani, boljševici, četnici i orjunaši koji su se digli protiv svega hrvatskoga, od vlaka i željezničke pruge do nevinog i nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, su sada po toj đavolskoj logici bili, pazite sad, borci za Hrvatsku, slobodu, demokraciju, a onodobno bi im se zakrvavile oči i od same pomisli na sve što nije po direktivi majke partije i ćaće Staljina i pobratima mu krvoloka Tite, ili je imalo natruhe ičeg hrvatskoga. Oni koji su bili srcem i dušom za svoju domovinu Hrvatsku, oni koji su bili za Dom spremni su sada, po novokomponiranim antifašistima i demokratima, zločinci, jer su se drznuli braniti svoj dom od krvožednog četničkog i boljševičkog zla, od demokratije diktature proletarijata.

Tako je moguće da su, za onog jadnička Bagu, oni puni stadioni zdrave hrvatske mladosti iz koje se ori: za dom spremni, obična šačica luđaka koja ne zna, a tovariš Mesić će im reći, koliko je grkljana prerezano pod tim pozdravom. Da on će im reći laž kao istinu, jer zna tko je onim Hrvatima prerezanih grkljana džepove praznio. Da to je ta boljševička istina: zakolji Hrvata i optuži njega da je on koljač, njega koji je čisto i pravedno branio svoj dom i narod, pa nek se on pravda, nek njemu pamet stane od takvih đavolskih potvora, a ti druže u nove koljačke pobjede.

Thompson se mora ograditi od tog pozdrava i znakovlja koje predstavlja zlo i kojeg zavedena hrvatska mladost nije svjesna, viče zapjenjena novinarska diva, kao prava proleterka i još k tomu i anifašistkinja, drugarica Mirjančica Hrgica.

Zato i nema svrhe tim protuhrvatskim spodobama postavljati pitanja o tomu jesu li njihovi idoli skrenuli sa puta kada su pobili rusku carsku obitelj, kada su sklapali pakt s Hitlerom, kada su napali Poljsku, ili kada su klali i ubijali sve hrvatsko u NDH i posebno nakon svršetka dugog svjetskog rata. Kada gospodo drugovi, antifašisti, kada je provedba zakazala?! Pa ima li u ljudskoj povijesti zločinačkije ideje i zločinačkije provedbe iste u djelo. Nu, oni samo znaju da što je više kleveta i laži Tito im je miliji i draži. Zato laž i caruje u ovoj duhovnoj pustinji komunističkih đaka, a žrtva je opet i opet istina i nevini koji su im na putu.

Nevjerojatan je zapravo taj YUTEL, oprostite HTV, kad ide i protiv cijelog svijeta, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, jer cijeli svijet kaže na misi u Australiji se okupilo preko pola milijuna vjernika, al jok, HTV zna da lažu kad svatko vidi, jel te, da je bilo točno 400 tisuća, ta hajte molim vas... Onaj koji preživi sve moguće nebuloze hrvatske medijske pustinje je stvarno, možemo reći, za dom spreman, i sigurno predstavlja u svojoj sredini spasonosni svjetionik za mnoge zalutale ovčice u komunjarskom mraku. Zato, zaista, moramo uvijek imati na umu da je za nadirući virus jugocomunjaritisa jedini učinkoviti lijek potpuna i neizostavna, svakodnevna, istina, istina bez prešućenih dijelova. Jer tom virusu laži najviše pogoduje naša stara boljka da olako zaboravljamo sva zla koja nam nanesoše neprijatelji naši. Dokaz tomu kolike razmjere je poprimio naš ubojiti zaborav je veličina ove hrvatske duhovne pustinje koja nas je prekrila i prijeti nam potpunim uništenjem.

ing. Ante Matić

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

Razgovarao: Vlado Čutura

Tko se boji mrtvih ustaša

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

Eugen Kumičić

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

Ante Kovačić

DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.

Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.

Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.

Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.

S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.

Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.

Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.

Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine

Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.

Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.

Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.

Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.

Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.

Deset Božjih zapovijedi

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!

2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!

3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

5. Ne ubij!

6. Ne sagriješi bludno!

7. Ne ukradi!

8. Ne reci lažna svjedočanstva!

9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Prava istina o organizatorima otmice švedskog zrakoplova 15. rujna 1972. godine.

Do sada nepoznate audio poruke Mira Barešića, Anđelka Brajkovića, Marinka Leme i Ante Stojanova.

August Harambašić

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Zahtjevnicu je pokrenuo

Zdrug pristaša hrvatskih vojnih prosvjednika

kao podporu Udruzi stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida

Prvi zahtjev

Hrvatski branitelji suosjećaju s hrvatskim narodom i uvijek su spremni zajedno s narodom podnijeti žrtvu. Pod krinkom davanja prava na ponovnu udaju udovicama Domovinskog rata iz Zakona je izbačena rečenica koja priječila da oni koju su napadali Hrvatsku ostvaruju materijalna i bilo kakav druga prava. Izbacivanjem te rečenice otvara se mogućnost da vojnici koji su vršili agresiju na RH počnu ostvarivati prva preko našega ministarstva.

Poručujemo još jednom: NE ŽELIMO DA AGRESORI OSTVARUJU PRAVA NITI SADA NITI IKADA U BUDUĆNOSTI I TRAŽIMO DA SE U ZAKON VRATI ODREDBA KOJA JE TO SPRJEČAVALA.

Drugi zahtjev

NE ZABORAVIMO VUKOVAR, ŠKABRNJU... ŽRTVU SVETU ZA HRVATSKU!

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda!

Dakle, Vukovar nije samo grad na Dunavu, nego tijelo i duša hrvatskog naroda. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, čiji su se čelnici već dva puta našli u beznačajnim razgovorima s premijerom Zoranom Milanovićem, njegovim ministrima i savjetnicima. Kukuriku vlada inzistira na postavljanju ćiriličnih pločica na ulicama i na državnim ustanovama. Dakle, čaša je prelivena!

Bilo je vremena kad su se mogle postaviti čvrste povijesne odrednice značenja Vukovara za Hrvatsku i hrvatski narod. Baš u pravo vrijeme poslao sam poruku predsjedniku RH, Vladi i zastupnicima u Saboru - Vukovar treba perpetuirati. Na žalost, nitko se nije javno oglasio, a što je još tragičnije nijedna tiskovna publikacija u Hrvatskoj nije objavila moj prikaz! Prikaz je bio objavljen samo u dijaspori: Hrvatski vjesnik, Melbourne, Australija, 4. travnja 1997., Zajedničar, Pittsburgh, SAD, 16. travnja 1997. i u Zborniku mojih studija - Pogled s Torontskog tornja, ZIRAL, Mostar, 1998. Zbog aktualnosti sadržaja prikaz prenosimo u cijelosti:

VUKOVAR TREBA PERPETUIRATI

U obnovi srušenih gradova i sela diljem Hrvatske, neka je mjesta čak teško i prepoznati jer su to sve same ruševine. Na nekima će ostati vječni tragovi mržnje i zločina. Ipak, postoji jedan grad koji se razlikuje od svih porušenih gradova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To je Vukovar. Nekadašnji grad grofova, središte mnogih povijesnih i kulturnih znamenitosti hrvatskog naroda civilizirane Europe. Vukova je grad koji treba, u novakom obliku i stanju kakav je danas, sačuvati za vječnost, spasiti od zaborava i učiniti trajnim. Treba ga neprekidno održavati u postojećem stanju, učiniti ga besmrtnim, odnosno perpetuirati.

Obnova i izgradnja Vukovara

Nakon mirne (ili prisilne) reintegracije hrvatskog Podunavlja, hrvatska Vlada vjerojatno ima nakanu obnoviti i izgraditi Vukovar, kao bi se stanovnici mogli vratiti u svoje domove. Takva su obećanja dana izgnanicima. Za izgradnju uništenog grada, u kojem je sve srušeno, izuzev jedne zgrade – pravoslavne (srpske) crkve (!), koliki god su proračunom predviđeni novčani iznosi, ipak ne će biti adekvatni za restauraciju grada, kako bi Vukovar opet dobio izgled kakav je imao prije srpske agresije. Ako bismo pomislili na obnovi i izgradnju Vukovara s arhitektonskog stajališta (gradnja i oblikovanje zgrada), ne bi se isplatilo vratiti Vukovar u prijašnje stanje, bez obzira na troškove i vrijeme obnove. Sa stajališta građana, koji su sve izgubili: dom, imovinu i – mnogu rodbinu, njihov eventualni povratak u Vukovar značio bi dolazak na groblje i boravak u sarkofazima (kameni grobovi napravljeni od jedne vrste vapnenca koji ima svojstvo da brzo izjede meso pokojnika i – duše povratnika). Međutim, s hrvatskoga nacionalnog i državotvornog stajališta, Vukovar bi trebalo pod svaku cijenu (zakonskim regulativama) zadržati i zaštititi u sadašnjem obliku, što bi u konačnici imalo višestruku korist:

b) Mnogi povratnici i uz najpovoljnije uvjete ne će se nikad vratiti u grad u kojem sve zaudara po ljudskim leševima; u grad u kojem ni trava ne bi pokrila krvave tragove po ulicama i vrtovima;

Što predstavljaju ruševine Vukovara?

Vukovar je grad na rijekama Dunava i Vuke; grad koji razdvaja dva naroda (srpski i hrvatski); dvije civilizacije (zapadnu i istočnu); dvije vjere (katoličku i pravoslavnu); dva mentaliteta (europski i balkanski); grad u kome, realno gledajući, mogu zajedno živjeti (obitavati) samo mrtvi Hrvati i Srbi.

Budućnost Vukovara

Sudbina Vukovara, ovim putem, odredit će i sudbinu hrvatski zastupnika: na kojoj bali Dunava stoje. S onima, koji žele da se zametne trag tragedije hrvatskog naroda i da se obnovi Vukovar, trebalo bi postupiti kao što su Česi, pobunivši se protiv kraljevske protunarodne politike (23. V. 1618.), bacili kraljevske namjesnike kroz prozor praške Gradske vijećnice (defenestacija).

Slično je i s Dresdenom kojeg su Saveznici gotovo sravnili sa zemljom kao čin odmazde prema Njemačkoj. Nakon rata grad je obnovljen i ima veoma malo uzoraka koji podsjećaju na zločin. Mlade generacije Nijemaca i građana Dresdena ne znaju da je njihov grad bio pakao na zemlji. Isto će se dogoditi i s Vukovarom ako u njega dođu buldožeri. Netko će, ipak, biti odgovoran za Vukovar, ako ne pred Međunarodnim i Hrvatskim sudom, zasigurno će biti pred Božjim sudom, kao što su svi oni koji nije stigla kazna ljudskih zakona.

Pjesnik moli Dunav da bude ''nježan kad prolazi kraj Vukovara'', a kako bi tek bili osjećajni hodočasnici koji bi dolazili iz Hrvatske i cijelog svijeta da vide Vukovar, da se pomole i poklone. Vukovar je grad Siniše; grad svakog Hrvata u domovini i dijaspori i kao takav treba biti ostavljen u nasljeđe – ne kao povijesni festung nego kao živa istina.

Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Bio sam 72 dana u zemunici

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Ne mogu opisati taj j... strah

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Najljepši i najsretniji dan

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Otvoreno pismo Vojku Obersnelu, gradonačelniku Rijeke

Pratila sam u Večernjem listu Vašu polemiku s redateljem Jakovom Sedlarom. Posebno me se dojmio Vaš odgovor u Večernjem od 14. studenog 2014. godine. Kažete da ste ponosni što pripadate tzv. Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koja je slijednik Komunističke partije SFR Jugoslavije. To znači da ste ponosni i na partiju čiji je slijednik Vaša partija.

Drugo, ako ste naslijedili Komunističku partiju, onda ste uz tu imovinu naslijedili i sva zločinačka djela te partije. Svaki zločinac ima u sebi i nešto manje ili više dobro, ali njemu se sudi kao zločincu za njegove zločine, a ne oslobađa ga se zbog nekih i dobrih djela.

U prilogu Vam dostavljam članak francuskog književnika Christophea Dolbeaua: "Hrvatska 1945: Obezglavljeni narod" u kojemu se opisuje samo jedan dio strašnih zločina koje je Vaša zločinačka partija prednica počinila!

Hrvatska 1945: obezglavljeni narod

(Komunistički aristicid nad Hrvatima)

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima...

Delenda est Croatia

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski "sudovi" ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi -- a to se treba naglasiti -- nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Smrt "praznovjerju"

Kulturni teror

Ciljevi "čistka" AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl'Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud "lov na vještice", nikada nije imalo za cilj kazniti neke "fašističke zločince" (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Bilješke:

PROGLAS STOŽERA - KOLONA SJEĆANJA 2014.

Oni koji 364 dana u godini napadaju žrtvu Vukovara protuzakonitim simbolima, sabotiraju saborski dijalog o prijeporu, izbjegavaju odluke Ustavnog suda, su peta kolona unutar kolone. Oni su prošle godine odustali od Kolone sjećanja i iskazivanja pijeteta žrtvi Vukovara i Hrvatske, oni su odustali od svog, hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja oni svoje sramotno odustajanje proglašavaju incidentom za kojeg krive druge, oni traže da živa žrtva zašuti kako bi samo toga dana mogli, pred TV kamerama, iskazati pijetet po službenoj dužnosti.

Braćo i sestre u oružju,u boli ,u nadi, u Kristu. Dođite , ponesite lampione i krunice – budimo zajedno u molitvi. Dođite s nacionalnim obilježjima, ponosno podignite svoje trobojnice, zastave svojih ratnih postrojbi i udruga. Podignite zastave svojih županija, gradova i župa iz kojih dolazite. Transparentima istaknite naše zajedništvo u iskazivanju pijeteta žrtvi Vukovara i žrtvi Hrvatske, kako je to primjereno Koloni sjećanja. Neka nam duh zajedništva kroz molitvu,učvrsti dostojanstvo i mir dostojan onih kojima hodimo u Koloni.

S vjerom u Boga i Hrvatski narod.

Krvavi pir Republike

Hrvatski velikani

Darko Tolić

SKANDALOZNA PROSLAVA PADA VIROVITICE 1944. GODINE

Proslava u Virovitici

Vlado Jurić, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije je govorio o značaju ponovnog obilježavanja datuma iz tzv. „Narodnooslobodilačke borbe“ i tom kontekstu istaknuo zanos „generacija“ - valjda je mislio na komunističko-partizanske generacije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, njihove simpatizere i suradnike - koje su tobože gradile „pravednije, dostojanstvenije i demokratskije društvo od svega do tada poznatog … društvo ravnopravnih naroda i punih građanskih sloboda“. (2) To društvo je bila komunistička Jugoslavija u kojoj su komunisti proveli nedemokratsko i nepravedno gospodarsko razvlaštenje gospodarske elite: nasilno oduzimanje privatnog vlasništva ljudima koji su ga znali sticati i upravljati njime. Nije prošlo ni pedeset godina došlo je do nagle privatizacije. Ovo bi se moglo nazvati dvostrukim gospodarskim, moralnim i političkim stresom čije posljedice osjećamo i danas.

Vlado Jurić je u tako malo riječi uspio oživjeti obmanjivački titoistički jugoslavensko-komunistički duh. Najžalosnije u svemu tome je činjenica da su legitimitet i ohrabrenje ovom skupu dali predstavnici vladajuće koalicije u Virovitičko-podravskoj županiji. Igor Pavoković, zamjenik župana Virovitičko-podravske županije je istaknuo da je „ova država stvorena na temeljima antifašizma pa ponosno možemo dolaziti na ovakva mjesta i ovakve događaje“ (3). Kako su Hrvati devedesetih „ovu državu“ RH gradili na temeljima titoističkog antifašizma Pavoković nam kaže u sljedećoj rečenici: „U Hrvatskoj je srušeno oko tri tisuće antifašističkih spomenika.“

Da je titoistički antifašizam tako dobar temelj za državu kao što su mislili titoisti, Jugoslavija se nikad ne bi srušila i raspala. Svatko tko voli RH treba ga držati daleko od njenih temelja. Neovisna Republika Hrvatska nije stvorena na temeljima titoističkog antifašizma, nego usprkos njemu i protiv njega. Titoističkim antifašistima ni danas ne treba vjerovati, oni bi je i danas strpali u neku novu titoističku Jugoslaviju. Sve titoističko-antifašističke obmane, pa makar im vladajuća koalicija u Virovitičko-podravskoj županiji i buduća na državnoj razini davala legitimitet, samo su ružne uspomene iz prošlosti koje su politički štetne i opasne u sadašnjosti.

Virovitica je okružena masovnim grobnicama

Nakon pada Virovitice komunističko-partizanski huškači su se sami hvalili ubijanjem i strijeljanima i tako poticali na nova: „Neprijatelj – ustaše i domobrani – je imao 500 mrtvih vojnika i oficira, a 400 ih je zarobljeno … U borbama je ubijeno 500 neprijateljskih vojnika, 400 ih je pogubljeno.“ (6) Ovako su se hvalile komunističko-partizanske „Vijesti“ od 11. listopada 1944. godine br. 130

Gledajući ove podatke o poginulim i ranjenim, nameću se pitanja: Kako to da su napadači na 36 mrtvih imali 189 ranjenih, a branitelji na 790 ubijenih nemaju niti jednog ranjenog? Budući da se glavnina branitelja organizirano i uspješno, pod Begićevim vodstvom probila iz grada, postavljaju se i pitanja: Tko su ubijeni? Odakle tako velik broj ubijenih? Odakle tako velika razlika u broju ubijenih branitelja i napadača? Da li se u Virovitici dogodio ratni zločin velikih razmjera? Može li se sve to i danas sakrivati i opravdavati promidžbeno-ideološkim frazama? Budući da ratni zločin ne zastarijeva, ono što se dogodilo u Virovitici je posao za državnog odvjetnika, a ne za odavanje počasti počiniteljima.

Ironičan podsmijeh hrvatske politike

Osuda masovnih kršenja ljudskih prava „od strane totalitarnih komunističkih režima“ te „sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina“ koju je izrazila Rezolucija 1481 Vijeća Parlamentarne skupštine Europe kao i Deklaracija Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka pretvorili su se u ironičan podsmijeh hrvatske vladajuće politike, jer se komunističke zločince poput Josipa Broza slavi i veliča, žive komunističke zločince štiti bojkotom sudskih postupaka, a žrtve potiskuje u zaborav.

Bilješke:

Proglas

Zapovjedništvo posade Virovitica

Broj 258. – dne 18. rujna 1944.

Hrvatske oružane snage u Virovitici imaju u uzkoj suradnji s gradjanstvom uzpostaviti i očuvati red i poredak u gradu na temelju pravde, čovječnosti i razumne primjene zakona i propisa:

Zapovjednik-pukovnik

Begić v.r.

Vlatko Ljubičić

Ivan Goran Kovačić

Mrzimo vas

REVNIM CRVENIMA

Ante Čavka

PRIMORSKI DOLAC

P.n.

HINI, Sveukupnoj hrvatskoj i svjetskoj javnost, Komunističkoj partiji, SKOJU, SUBNORU, Pionirskom savezu, Zločincima i Pravednicima.

Predmet: Čekam plodove skojevske savjesnosti. Read More

Preosjetljive skojevske savijesti, tako budne u nadzoru nad svakom pojavom fašističkog vjetra, da troše dane i dane, članke i članke, teme i teme, emisije i emisije nad "ničim", morale bi biti savjesne u svim segmentima svoje savjesnosti. Zato ću ih i staviti na kušnju. Javno ću ih pozvati na mjesto jednoga drugog, znatno drugačijeg zločinstva, puno konkretnijeg od "zločinstva" jednog u govoru nespretna mladića. To što govorim usko je vezano uz fašizam i isto tako uza šport. Još više uz govor o pravdi i istini.

Da vam bude laganija istraga to je napravila 26. brigada, osmoga korpusa, na čijem su čelu bili: Božo Božović, Miloš Uželac, Boško Šiljegović i kao politički "komesar" Miko Tripalo.

Ratni zločin ne zastarjeva: ni ovaj. Gospodo novinari, glasnici demokracije i pravde: Klauški, Krile, Blaževićko, Laušiću, Đuričiću, Maroviću, Ljubičiću... Gospodine Puhovski, Pusiću, gospodo iz Haaškoga suda za ratne zločine, Gospođo Krizmanić, Pusić, vi svemoćni sociolozi, akademici, zaštitnici svih ljudskih prava i revni glasnici istine... Vi od hrvatskih vlasti, stanovnici banovina ili vi od Pantovčaka ...

Javnost vam je u rukama. Puno ste obrazovaniji od Ivice Kostelića. I Janice. Imate pred sobom policijski aparat, imate sudstvo, nevjerojatno moćne mogućnosti. Možete tako lako pokrenuti i svjetsku javnost. Možda tako donesete mir onima što već šezdeset godina tragaju za mrtvim sinovima i muževima.

Čekam. Prelistavajući uglavnom skojevske uratke i tražeći tragove istinskoj pravdi, slobodi i mudrosti.

BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

Hrvatski mentalitet:

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

PRIMORSKI KRAJ:

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

HRVATSKO ZAGORJE:

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Borba Hrvata

Izdajnik je kuga

Što je dijete bez roditelja, što je kuća bez temelja, što je Hrvatska bez branitelja?!

Čujem, vidim, znam! Znam jer vi ste živi svjedoci. Znam jer vaše oči govore, vaša tijela, vaša srca… A što ja to znam? Što to znaju generacije i generacije koje su uz vas u ovim trenucima? Što to mi vidimo, čujemo, osjećamo? Nepravdu, dragi moji. Osjećamo nepravdu koja vas pogađa iz dana u dan sve više i više. Osjećamo vašu tjeskobu, gorčinu i bol pa se i sami pitamo…

Hoće li doći vrijeme kada će zakon narediti da mi svoje roditelje odbacimo kao tehnološki višak? Vi jeste roditelji, roditelji svoje djece, ali i ove domovine jednako tako. I ova država nipošto ne smije ostati bez svojih roditelja, zaštitnika jer vi ste oni koji su bez razmišljanja, zaštitnički krenuli zadržati, obraniti svoje – naše! I uspjeli ste, doista jeste. Uvijek će generacije drage nam Hrvatske zahvaljivati i diviti se vašoj odvažnosti, plemenitosti, ljubavi prema svojoj domovini…

U ime cijele naše škole želim vam zahvaliti što postojite i što se ne predajete. Ovoga puta niste sami, ovaj put ćemo se svi zajedno boriti. Ovo je, nažalost, još jedan rat, ali drugačiji…

Vaša velika žrtva zauvijek nam je podsjetnik da zahvaljujemo što imamo priliku slobodno hodati ovim ulicama, što možemo sklapati ruke u Božjem domu štono ste ga očuvali i očima uprtim u Nebo vapimo: „Bože, čuvaj našu domovinu, štiti i blagoslivljaj naše heroje, naše branitelje.“ Bog vas blagoslovio!

Ratna priča Ivice Jurčana (Vukovar), hr-hr.facebook.com/HerojBlagoZadro

HOS-ova "štafeta smrti"

Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.

Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo:

Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to.

Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao – Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore. - Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu.

Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao – Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve. – Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio, njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.

Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj knjizi, tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao – Šta je, ustašo, još bi i da pušiš? – Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao – Čime da ti pripalim? S ovim ili ... – počeo je skidati automat s leđa – ...ili s ovim? – Rekao sam mu – Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek se dimi! – Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač, zapalio mi cigaretu i rekao – Evo, zapali, možda ti je zadnja! – Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao – Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života, sami tražite pa nek vama zapali!

Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi! – Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.

HRVATSKI NARODE UGROŽENI SU TEMELJI DRŽAVE!

Dragi hrvatski narode,

Stoga, hrvatski branitelji imaju pravo, ali i obvezu progovoriti o društvenim nepravdama i lošim zakonima! Hrvatski branitelji imaju pravo progovoriti o politici koja bezobzirno izjednačava žrtvu i agresora! Hrvatski narod ima pravo progovoriti o svima onima koji uporno tvrde kako na Hrvatsku nije izvršena velikosrpska agresija, nego se dogodio građanski rat! Hrvatski narod mora, može i smije podići svoj glas, uputiti vapaj svima pa i onima koji uživaju vlast te koji svjesno i namjerno gaze podnesenu žrtvu, a upravo zbog nje danas žive u miru i blagostanju. Okupili smo se kako bismo, uz Vašu potporu, iskazali nezadovoljstvo i gorčinu prema politici koja relativizira zločin agresije na Hrvatsku i njezine građane kao i prema politici koja izjednačava čin agresije i ratnog zločina s uzvišenim činom mučeništva i trpljenja.

Dragi hrvatski narode,

Dragi hrvatski narode,

Kada smo se prije dvadeset i više godina, gotovo goloruki, odazvali pozivu i stali na branik Domovine i Mlade hrvatske države, nismo se borili za privilegije, kako često neki licemjerno prigovaraju. Naprotiv, borili smo se za stvaranje i očuvanje Domovine i Doma u kojemu vrijede i promiču se ljudske vrjednote za koje su naši suborci ginuli, vrjednote za koje su naše majke, očevi, sestre i djeca skrušeno molili. Borili smo se da naša hrvatska Domovina bude oaza čovjekoljublja, sebedarja, solidarnosti, čestitosti, poštenja, hrabrosti, odanosti, moralnosti i etičnosti. Jesmo li se izborili za te uzvišene ciljeve… ili su oni i dalje… samo u našim mislima i nedosanjanim snovima…

Dragi hrvatski narode,

Na čistoći moralne dimenzije hrvatskoga branitelja obranit ćemo Domovinu od onih koji nemaju ljubavi prema njoj, od onih koji nemaju razumijevanja za osjećaje hrvatskoga naroda, od onih koji hrvatske branitelje ponižavaju i vrijeđaju… I dalje ćemo se grčevito suprotstavljati svima koji žele Hrvatsku i hrvatski narod što više oslabiti, učiniti ih ovisnima o tuđoj volji i stranim interesima!

Za „Vukovar – Mjesto posebnog pijeteta“

PROVOKACIJA USRED ZAGREBA U NEDJELJU, 9. STUDENOG 2014. GODINE

Kao što znate, 9. studenog je u cijeloj Europi i u svijetu veliki povijesni dan rušenja zloglasnog Berlinskoga zida 1989. godine, dugog 155 km, koji je dijelio istočnu i zapadnu Njemačku desetljećima i na kome su poginuli deseci i stotine ljudi željnih slobode od zločinačkog komunističkoga jarma, koji je prouzrokovao više od 100 milijuna smrti nedužnih ljudi.

Na dan 9. studenoga 2014. godine, komunistički jugofašisti u Zagrebu okupljeni u takozvanu Antifašističku ligu, nedavno osnovanu, te takozvanu Inicijativu "Svi mi za Hrvatsku svih nas", takozvane Kuće ljudskih prava, pod vodstvom Vesne Teršelič, Milorada Pupovca, Predraga Matvejevića te sličnih, izmišljaju na dan 9. studenog nekakvu obljetnicu Kristalne noći iz 1937. godine u Njemačkoj, te nekakav međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma, što sve nema nikakve veza sa hrvatskim narodom i Republikom Hrvatskom, organiziraju pohod 200-tinjak svojih istomišljenika od Trga hrvatskih velikana, kojemu je nametnuto službeno ime Trg žrtava fašizma, te idu sa svojim transparentima do Trga bana Josipa Jelačića i spomenika banu, koji su njihovi prednici zločinački srušili 1945. godine, te drže huškačke govore, izazivajući i vrijeđajući većinski hrvatski narod, 86-postotno katolički, što sve takozvana hrvatska policija, na čelu sa ministrom Rankom Ostojićem, dozvoljava i odobrava.

JUGOKOMUNISTIČKO FAŠISTOIDNA LIGA U ZAGREBU!

I oni napadaju Hrvate zbog nekakve Hitlerove židovske kristalne noći. Pa što Hrvati imaju s time, oboljeli hrvatomrsci. Tko im daje još uvijek slobode da optužuju Hrvate u RH za židovsku kristalnu noć iz vremena četvrte dekade dvadesetoga stoljeća točnije 1937. u Njemačkoj. Otkuda prava hrvatskoj policiji da im daje nekakve dozvole za takve sramne orgije po hrvatskome narodu i njegovoj slobodnoj državi Hrvatskoj. Što tu ima organizirati jedan četnički zloduh Milorad Pupovac kojemu su dva rođena brata bila u Martićevim četničkim četama tijekom njihove agresije na hrvatski narod i Hrvatsku.

U čijoj se glavi rodila ideja osnivanja nekakve tobože antifašističke lige u Zagrebu glavnome gradu Slobodne Hrvatske. Tko su ti jugofašisti zvani antifašisti! A tko je veće zločine radio u bilo kojemu ratu od tih jugokomunista koji se slobodno mogu nazvati jugofašistima nad hrvatskim narodom tijekom rata a posebice poslije rata u kojemu su poubijali preko šesto šezdeset katoličkih svećenika i crkvenih osoba što je imenom objavljeno u Hrvatskom martirologiju XX stoljeća. Ti zločinci su genocidom ubijali hrvatski narod sve do devedesetih godina XX stoljeća kada su se Hrvati uspjeli obraniti od srpske agresije i uništenja.

Ovaj režim hapsi svakoga za koga vjeruje da im smeta na predstojećim izborima poradi održanja na položajima i vlasti, dok u svojim redovima štite svekolike kriminalce za koje se otvoreno tvrdi kakve sve kriminale imaju u svojim prtljagama. Vidimo što sve javno govori tajnik HDZ-a gospodin Brkić ili pak toliki drugi, a nitko ništa ne poduzima da ih se hapsi i istražuje od predsjednika Josipovića preko Stipe Mesića do tolikih imena koja redom pripadaju vladajućoj kliki Kukuriku koalicije, o kojima govori i sam Damir Kajin i toliki drugi.

ALMANAH HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA

U Uvodnoj riječi Urednički odbor obrazlaže temeljne poglede tadanje Hvatske sveučilišne omladine:

Uvodna riječ

Naš Almanah donosi priloge starijih drugova, koji su sudjelovali u teškom pionirskom radu stvaranja i izgrađivanja novoga mentaliteta, a donosi priloge i mladih i najmladih, koji uspješno nastavljaju djelo starijih i požrtvovno ostvaruju i razgraduju prve zamisli, želje i programe. Jedni i drugi prilozi sačinjavaju skladnu cjelinu, kao što je cjelovito i djelo hrvatske sveučilišne omladine od prvih godina diktature do danas.

Za tim sada teži naš hrvatski nacionalizam. Mi smo hrvatski nacionalisti, a ne nešto drugo. Zato, po riječima Prvoborca, pobijamo "neprijateljski protivnički manevar, kojim oslobodilačku borbu i borbe nastoje okrštavati frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati Ijude i djela".

"Almanah hrvatskih sveučilištaraca", po želji i nakani izdavača, uredničkog odbora i suradnika, ima biti skromni prilog općim narodnim nastojanjima. Zadržali smo se zato na općim temama narodno-političkog obilježja, jer hoćemo u prvom redu iznijeti načela s kojih polazimo u svom radu. Konkretne političke aktualne teme namjerice smo mimoišli, jer nismo htjeli zaći ni na periferiju dnevne politike. Dovoljna su načela i opći pogledi, a drugo će se nadovezati i nadgraditi kasnije u životu i daljem radu. To nas je vodilo kod uređivanja ovoga Almanaha.

Uz ove misli predajemo hrvatskoj javnosti naš almanah, želeći, da ga ona primi s onoliko Ijubavi za hrvatsku narodnu stvar, s koliko je naši suradnici i izdavači predaju njima.

Zagreb, o Uskrsu 1938.

Opravdanje hrvatskog nacionalizma

I.

Zajednice su najprije malene, prva je u redu obitelj, onda zadruga, pa bratstvo, rod, pleme, a sve konvergiraju prema narodu, koji je zadnji i najsavršeniji u redu društvenih zajednica. O narodu možemo govoriti onda, kad je bar u krvi i podsvijesti ostvaren vez umrlih i živih generacija, te kad taj vez stvaran biologijskim i duhovnim srodstvom pojedinaca jedne zajednice, dobije tokom vremena organički karakter, a sama zajednica svoj specifični bitak, koji se na svoj način manifestira u njezinim vlastitim oblicima života. Na taj način nastaje neko duhovno zajedništvo pojedinaca, obilježeno zajedničkim nastojanjima i zajedničkim težnjama, ali to nije samo u sadašnjosti, nego je prošireno duboko u prošlost i seže daleko u budućnost. Kad takva zajednica u svome povijesnom razvoju stekne i svijest o svojoj posebnoj egzistenciji, o svojoj snazi i o vrijednostima, koje baš ona unosi među ljude, onda se to duhovno zajedništvo potencira do maksimuma, jer pojedince ne ujedinjuje više samo nagonski osjećaj srodnosti, nego i spoznaja,, da hiljade i milijuni njihovih pojedinačnih života tvore jedan novi, potpuni život, koji je rezultat njihovih ličnih napora i borba. I tako narod postaje ne samo oznakom jedne etničke cjelovite skupine, nego u prvom redu simbolom njezinih duhovnih vrednota, te svaki čovjek, u kojemu materija nije potpuno negirala njegovu duhovnu prirodu, ostaje vjeran svojemu narodu čak i uz cijenu stradanja i žrtve.

Mi ne možemo biti, sve kad bismo i htjeli, drugo, nego što jesmo, ali mi to niti ne želimo, nego se naprotiv ponosimo, što smo sinovi baš hrvatskog naroda. Istina, kao brojčano malen narod mi se ne možemo u svemu mjerili s drugim narodima, ali pravu vrijednost malih naroda i ne smijemo tražiti samo u bogatstvu i veličini, nego ponajprije u onoj golemoj snazi, koju mali narodi pokazuju u borbi za opstanak, te u životnoj sposobnosti i energiji, koja je velika, iako ne nalazi, zbog mnogih zapreka analogan izražaj u djelima u koje je uložena. Kad bismo male narode u poredbi s velikima mjerili samo po onome, što su jedni i drugi stvorili i dali čovječanstvu, onda bi mali narodi za velikima toliko zaostajali, da bi skoro izgubili opravdanje svojeg postojanja. Ali uzmemo li za mjerilo onu unutrašnju snagu naroda, kojom se suprotstavljaju i najvećim materijalnim zaprekama; onaj smisao da žrtvuju materijalna, prolazna dobra za ostvarenje svojih vječnih narodnih ideala; onu toliko veliku i lijepu težnju da svoj život uzdrže i afirmiraju uz najveće žrtve i onda, kad bi razum već rekao, da je to nemoguće - uzmemo li i ove momente kao kriterij vrijednosti pojedinih naroda, onda ćemo vidjeti ne samo to, da se mali narodi mogu mjeriti s velikima po vrijednosti, nego da su često od njih i vredniji.

II.

Krivo je mišljenje, da hrvatska država iz doba narodnih vladara znači zadnju točku napona hrvatskog naroda i da od te godine počinje retrogradni razvoj. Uživimo li se malo bolje u geopolitički položaj Hrvatske, vidjet ćemo da se tek -baš obratno- u dogadajima, koji nastaju poslije godine 1102., očituje prava snaga i životna sposobnost hrvatskog naroda, jer je upravo nevjerojatno, da se tako malen narod, kao što je hrvatski, zapljusnut turskom bujicom, i samo održao na životu (kao na pr. srpski), a upravo je neshvatljivo, da je tu bujicu mogao na svojem teritoriju i zaustaviti. To mu je, dakako, uspjelo samo uz cijenu najvećih žrtava, a te su baš dovele do kidanja hrvatskoga državnog teritorija. Zahvaljujući tome hrvatski narod je dočekao devetnaesto stoljeće, stoljeće probudene nacionalne misli, kad je trebalo mnogo energije, da se drži korak s drugim narodima, na jednoj trećini svojeg teritorija i s prilivom srpskog, stranog, kulturno inferiornog elementa, koji je gurala pred sobom, poput drvlja i tršća, turska bujica, a od tih udaraca naš se narod nije mogao pravo pridići kroz cijelo XIX. stoljeće, pa u toj baštini, koju nam je nanijelo trostoljento klanje treba, mislim, tražiti i izvor svih onih uzroka, koji su učinili da hrvatski narod još danas nije potpuno ostvario svoje narodne težnje.

Snaga hrvatskog naroda, koja se pokazuje u stalnoj težnji da se on posve slobono i samostalno afirmira i ogradi od drugih svoju individualnost, ne jenjava nikada, pa ni onda, kad nam se to u prvi mah pričinja. Tako i proces prelaženja hrvatskog naroda iz biologijskog stadija u stadij svijesnog naroda, koji se odigrava u ilirskom pokretu, unatoč sveslavenskog obilježja, koje pokazuje taj pokret, nosi ipak hrvatske značajke. Taj pokret okuplja ponovno u jedan cjelinu hrvatske razdvojene pokrajine i prvi, što zvuči paradoksalno, unatoč svome sveslavenskom obilježju, povlači jasnu granicu između Hrvata i njihovih susjeda Srba i Slovenaca, jer i jedan i drugi otvoreno ostaju protiv llirstva, te Slovenci nazivaju Vraza uskokom i sličnim imenima, a Srbi postavljaju malo kasnije svoju velikosrpsku tezu. Tako je ilirski pokret razvio hrvatsku, narodnu svijest, pa se i Ante Starčević morao nadahnuti na ilirskim davorijama i budnicama, prije nego je u veličanstvenoj sintezi vjekovnih hrvatskih težnja dao ideologiju hrvatskog nacionalizma.

Jugoslavenska orijentacija naše inteligencije imala je dakako kobnih političkih posljedica, kojih odraz nalazimo još i u našim danima, i ona je doista značila pomanjkanje unutarnje snage, ali nemoć i nesposobnost tog dijela inteligencije nije nipošto refleks raspoloženja hrvatskog naroda, jer ne samo da hrvatski narod nije jugoslavensku koncepciju nikada primio, nego je baš u to vrijeme iz svoje sredine izbacio u osobi Ante Starčevića takvu ličnost kakvu je teško naći i kod velikih naroda. I dok bismo po službenom stavu hrvatskih političara u drugoj polovici devetnaestog početkom dvadesetog stoljeća mogli zaključiti, da se hrvatski narod odriče svoje samostalnosti dotle uistinu baš to doba znači triumf probudene hrvatske nacionalne misli, te sve, što se je tada stvorilo, ostaje putokazom baš za današnje dane. Baš u to doba formuliraju se potpuno hrvatski nacionalni zahtjevi i nacionalna ideja poistovjetuje se s državom "Ja ne razumijem - govori Ante Starčević - što hoće da kažu oni koji vele, da kraljevina Hrvatska, kraljevina pet stoljeća prkosivša Istoku i Zapadu, ne može o sebe, neodvisna stajati". Pitanje slobode, pitanje hrvatske samostalnosti i nezavisnosti ne može trpjeti nikakvih kompromisa, vezívanja ni uz kakve uvjete. To je aksiom - pravílo, o kojem nema diskusije. "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka; makar bilo samo pet Hrvata, neka ih to pet bude slobodno i sretno!" (Starčević).

U povijesnoj perspektivi snaga hrvatskog naroda je očigledna. Izrastao na ruševinama Rímskog Imperija, na ovoj grudi, koju je stekao borbom i žrtvama, hrvatski narod živi već jedno cijelo tisućljeće, doživjevši smrt moćne avarske i franačke vlasti, pad turske síle i rasap velike Austro-Ugarske carevine, pa se čovjeku nameće misao da je baš žilavost, sposobnost odhrvati se i najvećim pogiblima osnovna značajka hrvatskog naroda. Tako je braneći sebe na ovom presudnom graničarskom području hrvatski narod branio vjekovima od istočnog barbarstva evropsku kulturu, a tu svoju providencijalnu misiju on je divno vršio, pa mu je za to i podijeljen časni naslov: antemurale christianitatis - predzide kršćanstva. Koliko je hrvatski narod već tim svojim defenzivnim stavom zadužio zapadnu civilizaciju, nije potrebno ni spominjati, jer je jasno, da se bez hrvatskoga junačkoga bedema teško mogu zamisliti onakva velika stvaranja Renesanse. Kad se sve to uoči "svaki hrvatski inteligenat, pa čak i filozof, znat će posve točno, da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma bilo kojeg nepograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu korisniji od integralnog jugoslavenstva" (Šufflay).

U cijelom našem kulturnom stvaranju očituje se duboko etičko poimanje života, religioznost, smisao za pravdu i čovječnost, a te značajke napose danas u vijeku materijalne sile odaju i višu, duhovnu vrijednost hrvatskog nacionalizma. U neprestanoj borbi i neprestanom braniku zemlje, vlastitog života, tradicije, vjere i narodnih ideala iskristalizirao se hrvatski duh nesebičan i altruističan, junačan i ponosan, spreman da se uvijek žrtvuje za pobjedu duha i pravde. Izrastao na zaista jedinstvenom teritoriju, hrvatski narod je stvorio i jedinstvenog čovjeka, čovjeka idealistu, čovjeka duše í srca, a takvog čovjeka baš danas, više nego ikada prije, treba naša materijalistička kultura.

Kao narodni individualitet Hrvati i danas stvaraju i unose svoje hrvatske značajke u opće kulturno stvaranje, pa je i danas očita, unatoč teškim prilikama, u kojima živi hrvatski narod, njegova produktivna snaga i vrijednost. Nema sumnje, da sve to stvaranje i u prošlosti i u sadašnjosti ne odaje stvarnu snagu i vrijednost hrvatskog nacionalizma, jer se ta snaga, stoljećima sputavana nevjerojatnim zaprekama, nije mogla nikada potpuno odraziti. Hrvatski narod je stvorio, istina, divnih djela, djela, po kojima ide u red prvih naroda, ali pravu njegovu veličinu pokazat će tek budućnost, koja će donijeti slobodu hrvatskog naroda.

III.

Hrvatski nacionalizam nije za nas stranačko opredjeljenje, jer je iznad svih stranaka i pokreta. On nas ujedinjuje, uskladujući naša pojedinačna nastojanja i tražeći od nas da zatomimo vlastite materijalne interese, kad je u pitanju opće narodno dobro. Idealizam i borbenost, vrednote, koje ujedinjuje u sebi hrvatska narodna duša, i snaga, kojom se hrvatski narod stoljećima odupire svakoj sili i borbi za svoju slobodu i nezavisnost - to su dva pola, na kojima se temelji hrvatski nacionalizam. Između ta dva pola kreće se naše nacionalno dozrijevanje. Sve vrednote, svu snagu prošlosti ujedinjuje u nama naš hrvatski nacionalizam, pa mi po njemu stičemo idealnije poimanje života. Zato nas ne može zaustaviti nikakva materijalna sila, a ne mogu nas zaplašiti niti naši časoviti neuspjesi, kao ni pokušaj sitnih duhova, da unište naše narodne vrijednosti i rastoče našu narodnu snagu. Iza nas stoje legije hrvatskih mučenika - pred nama veliki cilj. Između tih moćnih sila stojimo mi, današnja generacija, odlučni, neumoljivo odlučni u svojem nacionalnom stavu i borbi.

POGLEDAJTE OLUJU OZANE BAŠIĆ OD 6.11.2014.

"Crvene zmije koje uništavaju nacionalni duh ove države"

- Štrajkam glađu i odbijam i lijekove i hranu. Bit ću samo na vodi, a na ovaj sam se čin odlučio zato kako bih podržao braniteljske zahtjeve. No, ja tražim još i ostavku premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića. To su te crvene zmije koje uništavaju nacionalni duh ove države - kazao je Škrtić, dodavši kako, prema onome što je čuo, dok nam je gospodarstvo u totalnoj nizbrdici, premijer odlazi u 3 sata noću u riječku bolnicu zbog poroda jedne od estradnih zvijezda i pritom osobi u bolnici zabranjuje da taj posjet snima, a isti taj premijer, kako reče Škrtić, nije se udostojio doći na sprovod preminule braniteljice Nevenke Topalušić.

Inače, na današnjoj je konferenciji za novinare predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida Đuro Glogoški ponovio je kako nisu točne tvrdnje ministra branitelja Predraga Matića da braniteljima nisu ukinuta nikakva prava. Glogoški je naveo nekoliko primjera gdje je pojedinim braniteljima ukinuto pravo na njegovatelja, ukinute opskrbnine, pa je, kako reče, tako jednom branitelju u Ministarstvu socijalne skrbi rečeno da od tog trenutka više nije branitelj već prosjak. Dodao je i to da su nekim udovicama Domovinskog rata ukinuta rješenja koja im osiguravaju takav status.

Nadovezao se potom član Udruge veterana 4. gardijske brigade Goran Orlić, koji se osvrnuo na dokument za provedbu kohezijske politike Europske unije te naveo kako Ministarstvo branitelja nije uključeno u radnu skupinu za izradu i provedbu strategije za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, što znači, kako reče, da Ministarstvo branitelja nije zastupalo interese onih koje predstavlja. I on je naveo kako se u toj strategiji izjednačava hrvatskog branitelja sa srpskim okupatorom. Na novinarsko pitanje kako komentira ponašanje ministra Ante Kotromanovića u ovoj situaciji, Đuro Glogoški je uzvratio kazavši kako je Kotromanović jednom rekao da će dati ostavku "zašteka" li ijedna puška, pa se on sada pita što sada radi ministar Matić koji ne daje ostavku, a branitelji iz dana u dan umiru.

- Branitelji neće dozvoliti da se njima nešto oprašta, a ostalim građanima ne. Ne želimo da nas se dijeli.

Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića

članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

Kardinal Puljić: Uz daytonsku, visoki predstavnici nanijeli su dodatnu nepravdu hrvatskom narodu u BiH

– Međunarodna zajednica je forsirala da na vlast dođu oni koji su i došli prije četiri godine, stoga zajedno s njima snosi krivnju za sve što se loše učinilo”, jasan je bio kardinal Puljić.

Na pitanje veleposlanice Bodonyi: “Zašto se nadbiskup i općenito Katolička crkva još više ne uključe u dijalog i rješavanje starih i novonastalih problema?”, kardinal je odgovorio:

Ako su tim nametnutim ‘sporazumom’ nekima dali privilegije i ozakonili nepravdu, jasno je da se nitko tih privilegija ne želi odreći. Ako su time nekima zakinuli prava, teško se oni sami pored spomenutih privilegija za ta prava mogu izboriti.

Na kraju susreta veleposlanica Bodonyi zahvalila se na prijemu i mišljenju kardinala o trenutnom stanju u BiH, te obećala ponovni dolazak i svesrdnu pomoć Francuske u rješavanju spomenutih problema./KTA/HMS/

U svibnju 1988. imenovan je za petog saveznog ministra obrane Jugoslavije, a ostavku je podnio 6. siječnja 1992. Bio je na čelu zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) kad je ta ista vojska rušila, ubijala, klala, protjerivala u Vukovaru, Škabrnji i Dubrovniku. Sve do 2001. živio je kao "junak" u Beogradu. Iz Srbije je poput zeca pobjegao u Rusiju 2001., kad mu je stigao poziv Haaškog suda da se ondje pojavi kao svjedok. Da, dobro ste pročitali – kao "svjedok!" Taj sud koji je osudio veliki broj nevinih Hrvata ovog krvnika nikada nije ni optužio! (sic!) Ukazom ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva 2008. dobio je rusko državljanstvo. U Hrvatskoj su podignute neke optužnice protiv njega, ali kao da i nisu. U međuvremenu su mnogi hrvatski branitelji proganjani i suđeni. Srbi su čak osudili i hrvatskog vojnika Veljka Marića na 12 godina robije zbog navodnih zločina u hrvatskom Domovinskome ratu, a ti isti koji su bili agresori na Republiku Hrvatsku ovog su generala čuvali kao vodu na dlanu.

Sjetimo se samo na koji su način hrvatske tajne, obavještajne i ine službe i to po cijelom svijetu lovile nevinog generala Hrvatske vojske, Junaka Domovinskoga rata Ante Gotovinu. Zar nisu tako mogle loviti i Kadijevića, već su čekale da ga Srbi sami uhite, odnosno da se on sam pojavi na hrvatskoj granici!?

I onda se neki i dalje pitaju: zbog čega su hrvatski branitelji i stradalnici na ulici, zbog čega su nezadovoljni?

Mladen Pavković,

predsjednik udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Glavne točke političkog programa Autohtone - Hrvatske stranke prava

1. LUSTRACIJA

2. REVIZIJA PRETVORBE I PRIVATIZACIJE

3. NACIONALIZACIJA PRIRODNIH RESURSA I JAVNIH PODUZEĆA OD OPĆEG ZNAČENJA

4. VRAĆANJE MONETARNOG SUVERENITETA RH

5. IZLAZAK IZ EUROPSKE UNIJE

O domovini

Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.

Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta.

Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

Svi sveti, 1. studenoga

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Revolucionar Eugen Kvaternik

Sudbina revolucionarnih prvoboraca razapeta je između one nadljudske težnje za ostvarenjem buntovnih zamisli, i prigušene tragike, koja ih prati na životnim putevima, plamen misli proždire živote i veliki apostoli sagorjevaju kao žrtve paljenice za ideal, koji postaje znamen njihovim sljedbenicima. Na tom veličanstvu tragike razapet je život najvećeg hrvatskog revolucionarca Eugena Kvaternika, najnemirnijeg buntovnika, što ga je Hrvatska ikada imala.

Njegov nemirni životni put sadrži svu tragiku hrvatskog života i čovjeka. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu godine 1825., njegova mladost pada u vrieme zanosnih ilirskih dana, kad se u Zagrebu stvara ona tipična gradanska sredina, koja će odigrati onako značajnu i sudbonosnu ulogu u kasnijem političkom životu Hrvatske.

Nakon svršenih gimnazijskih nauka Kvaternik odabira pravnički studij i u najtežim godinama apsolutizma postaje odvjetnik. On je osjetljiviji od Starčevića i jače reagira na sve nepravde onog vremena, apsolutizam djeluje na njega razdražljivo, a osobito, kad pod pritiskom režima ostaje tako reći bez kruha. Ta ga nepravda strahovito pogađa, i Kvaternik odabire najradikainiji izlaz: put u emigraciju. Sudbonosna odluka u nemirnim vremenima nakon 1848. I u siečnju godine 1858. Kvaternik odlazi u emigraciju i to u Rusiju.

Kvaternik dolazi u Italiju godine 1853. i s dobrim preporukama prodire do samog Cavoura. Već tada je solferinski udarac skoro gotova stvar i Kvaternik je primljen više nego dobro. Oduševljen je tim prvim nastupom, objavljuje u talijanskom novinstvu čitavi niz političkih članaka o Hrvatima i njihovim zahtjevima i u isto vrieme šalje proglase na naše graničarske pukovnije u Lombardiji, da odustanu od borbe. U grozničavom radu vrieme prolazi brzo i tada dolazi solferinski poraz. U Turinu je oduševljenje na vrhuncu i tada Kvaternik ponovno dolazi Cavouri u nadi da će iz tog austrijskog poraza izbiti nešto i za Hrvatsku.

U Parizu je još svježi trag Solferina, emigranti se približuju Napoleonu, ali je on vrlo oprezan u tim stvarima. Tako i Kvaternik dolazi u dodir s princom Jeromeom Napoleonom nastojeći preko njega prodrieti do cara, ali časoviti uspjeh nije u stvari značio ništa. Napoleonidi se niesu htjeli upuštati u pustolovine, prema njihovom shvaćanju. Politika je išla novim putevima. Francusko-talijanski savez bit će naskoro zamienjen taliansko-pruskim, a dva cara nastoje naći zajedničke političke puteve. Tako Kvaternik ostaje opet napušten. Položaj je ovog puta za njega gotovo očajan. Razočarao se već u Rusiji, Carouzu i Napoleonu, i gotovo je izgubio nadu u vlastiti uspjeh. Tada nastaje pokret u Hrvatskoj. Apsolutistički sustav konačno je oboren, Hrvatska se vraća svojem ustavnom životu. Kvaternik se nada, da će tada nastupiti nove prilike u kojima može težište borbe prenieti iz emigracije u domovinu, i on se u studenom godine 1860. vraća natrag u domovinu.

Već tada se jasno vidi, da su Stari i Kvaternik stupovi opozicije i zato se nastoji onemogućiti svaki njihov rad. Kvaternik je optužen zbog jednog političkog spisa i osuđen. Ali tada iskrsava nešto neočekivano. Dok je Kvaterniik boravio u Rusiji uzeo je rusko državljanstvo, i sada je zbog toga dobio izgon iz Hrvatska. Strahoviti udarac težko ga se dojmio i on satrven opet odlazi u Pariz gdje ulazi u krug emigranata medu kojima su prilike sve teže. Svi počinju gubiti nadu u Francusku, koja se približava Austriji, i zato se emigranti opet obraćaju na Italiju, gdje se predosjeća novi rat s Austrijom.

Tako je Kvaternik i opet napušten. Međutim se u Hrvatskoj ponovno otvara sabor i Kvaternik vjeruje i nada se, da bi mogao uspjeti kao i godine 1861. i vraća se u domovinu. Međutim ovog puta Beč je požurivao nagodbu i nikako nije želio imati u blizini tog emigranta i on je za kratko vrieme opet istjeran iz Hrvatska.

Prilike su teške, vrlo teške i Kvaternik osjeća, da je osamljeniji nego ikada. Držala ga je samo jaka revolucionarna vjera. Prilike u domovini naglo se razvijaju. Austro-pruski rat donosi prvu nagodbu, a zatim drugu, Kvaternik iskorišćuje pomilovanje i nakon desetgodišnjeg lutanja vraća se u domovinu godine 1868. Njegov dolazak u domovinu pada u jedno od najtežih dana hrvatske politike, kad je nagodba ubacila mnogo očaja u hrvatske redove.

Ali u tom mraku krug oko Starčevića biva najširi, razvoj dogođaja dao mu je pravo i sada pravaštvo zauzimlje velike razmjere među mlađima. U taj krug mladih ulazi i Kvaternik nakon svojeg povratka u domovinu, ulazi u uredničtvo "Hervatske" i odgaja novo pravaško pokoljenje. Njegovo jakobinstvo odgovara mlađim elementima, koji oštrije prosuđuju položaj u onim godinama, kad mržnja protiv bečke politike biva sve jača. Nemirni Kvaternikov duh ne miruje ni u Hrvatskoj. Planove revolucije on nije napustio, već čeka pagodan čas, da ih ostvari. Položaj je zategnutiji i tada, u jeseni godine 1871. dolazi do gibanja u Krajini. Zbog novih upravnih mjera dolazi do pobune među pučanstvom.

Više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li hiljadu neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile.

Mile Dedaković Jastreb: Hrvatski branitelji su stup društva

Dragi moji suborci, dragi moji prijatelji,

Pogađa me gledati i pomno pratiti sve što se događa. Vi ste bili i ostat ćete moji dečki, moj ponos i dio mene. Kao što sam već nekoliko puta istaknuo, vi ste moja jedina stranka i pri tome ostajem. Moramo se držati zajedno kao nekada, ne dopustimo da nas razjedine i svrstavaju u razne političke grupacije, a najvažnije od svega ne dopustimo da nam duh zajedništva bude slomljen. Kada je bilo najteže držali smo se zajedno, čuvali smo leđa i nismo dali jedni na druge. Tako mora i ostati. Dužnost nam je da si međusobno pomažemo, budemo jedni uz druge i da se ne propitkuje naša međusobna potpora. Mi smo jedna velika zajednica koju ja smatram jednim tijelom. Ne dižite ruku na sebe jer tada ubijate i tijelo, zajednicu, ubijate dio nas.

Mi smo oni koji zaslužuju najviše poštovanje, častan status od strane institucija čija je dužnost osigurati nam egzistenciju na svim razinama. Niti jedan hrvatski ratni vojni invalid, niti jedan hrvatski branitelj i ratni veteran, u konačnici, niti jedan državljanin naše Domovine, nitko od nas ne smije biti doveden u situaciju da nema za kruh, da ne može svojoj obitelji osigurati osnovne životne potrebe i nitko od nas ne smije biti doveden u situaciju da mu zdravstvena skrb nije omogućena.

Budimo i dalje složni, jedinstveni i zajedničkim snagama učvrstimo naše tijelo. Mi hrvatski branitelj ratni veterani, invalidi Domovinskog rata časno smo služili Domovini kada je trebalo, a sada očekujemo od onih koji vladaju, da počnu služiti svome narodu i konačno pokrenu kulturu zahvalnosti protiv nekulture zaborava, jer se žrtva i agresor nikada ne mogu izjednačiti. A mi kao pobjednici to najbolje znamo.

PODIJELILI STE UJEDINJENU HRVATSKU, A SAD PODMEĆETE TRULE TEMELJE!

Glavni akteri:

KAKO JE SOHV RAZOTKRIO MREŽU?

Ekstremno crvenilo na licu Teršeličke izazvalo je pitanje „Jeste li položili vijenac na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata s obzirom na to da ste organizirali okrugli stol o žrtvama na najvišoj razini?“ Mrmljanje zbunjene Teršelič i promucan odgovor – „Nismo...“ razotkrio je svo licemjerstvo stvarnih parazita na hrvatskom nacionalnom biću. Iako je upravo nesretni Bojan Glavašević, čovjek koji je bez ikakvih stručnih kvalifikacija postao pomoćnik ministra, pokrenuo lavinu, on je samo jedan mali kotačić cijele mašinerije.

U istu tikvu puše i Vesna Teršelič zajedno sa suradnicima i podupirateljima Documente i REKOM-a, koji godinama ustrajno i podmuklo krivotvore povijest izjednačavajući krivnju žrtve i agresora, te gradeći mitologiju na pojedinačnim ratnim zločinima Hrvata, stavljajući ih u istu ravan s planiranim zločinima Srba. Pojava poprima groteskne razmjere kad uočimo činjenicu da Documenta lukavo i licemjerno prešućuje ne samo cijelu paletu komunističkih zločina, koja je također predmet deklariranog interesa, nego prešućuju cijeli genocidni i agresorski rat protiv Hrvatske. Sustavno i namjerno zanemaruju planski zločin velikosrpske politike poduprt jalnušima, diletantima i stokom sitnog zuba, koja nikad nije i neće prihvatiti postojanje hrvatske Države.

Ne zaboravimo njihova zlurada i zlokobna nadanja u osuđujuću presudu generalima Hrvatske vojske. Neoprostivo je naricanja Zorana Pusića suradniku Štrbcu i njegovo ispričavanje (!?) zbog oslobađajuće presude. Jasno je kako je mreža postala vrlo ambiciozna i opasna u svojim nastojanjima.

TEZA DA JE HRVATSKA STVORENA PARTIZANSKOM BORBOM OPASNA JE PODVALA

Komunistički antifašisti imaju zasluge, u borbi protiv fašizma i nacizma kao što ih ima i Staljin i te zasluge ne treba odbacivati. Ali oni nisu donijeli slobodu hrvatskome narodu, nego novi totalitarizam. Oni nisu donijeli nacionalne i vjerske slobode, nego velike progone hrvatskih intelektualaca, domoljuba i vjernika. Oni se nisu izborili za samostalnu i suverenu Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju. Štoviše, oni su zaslužni za režim na čijem je čelu bio komunist Milošević u kojem su udruženi velikosrbi i Titova JNA, pokušali brutalnim ratom i agresijom očuvati komunističku Jugoslaviju kao najveću moguću veliku Srbiju.

NE ZABORAVITI

JASNA STRATEGIJA

ZAŠTO PROSVJEDUJU BRANITELJI?

Vrijeme je strgnuti paučinu ove podmukle mreže s hrvatskog nacionalnog bića, obraniti temelje suvremene hrvatske države, lustrirati sve koji nam mute pogled i krenuti u izgradnju zdravog društva.

KRV HRVATSKIH BRANITELJA NA RUKAMA VLASTODRŽACA

No, ovaj se prosvjed odavno ne tiče samo prava hrvatskih branitelja, nego prava svih Hrvata, radnika, seljaka i ostalih koji su u ovoj crvenoj državi ostali obespravljeni, proganjani i bez osnovnih prava i prihoda. Za sutra se očekuje dolazak branitelja iz Rijeke koji dolaze podržati svoje suborce.

Branitelj koji se zapalio nalazi se van životne opasnosti. Danas je milicija zatvorila promet na Savskoj u oba smera, navodno radi sigurnosti branitelja?

I dalje pozivamo sve koji mogu neka se pridruže našim 100% ratnim invalidima Domovinskog rata koji su već po drugi puta krenuli u bitku za Hrvatsku.

Biskup Komarica: Hrvati katolici u BiH pred iskorijenjivanjem

U intervju za Radio Vatikan čije je dijelove u nedjelju prenijela Katolička tiskovna agencija (KTA) BiH, biskup Komarica je trenutačno stanje za katolike u BiH nazvao dramatičnim.

U Republici Srpskoj se današnji broj Hrvata katolika procjenjuje na oko 15.000 dok ih je prije rata živjelo oko 220.000. Istodobno, broj Hrvata katolika se iz godine u godinu smanjuje i na području Federacije BiH u kojoj ih živi najveći broj zajedno s brojnijim Bošnjacima.

"Katolicima u BiH, koji su u najvećem broju Hrvati, se pružilo najmanje od materijalne pomoći koja je godinama stizala. To je nepravda. O tome ne smije Crkva šutjeti niti iole ozbiljan intelektualac ili pošten čovjek", istaknuo je biskup Komarica.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Životopis

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Tursko osvajanje i bijeg

Smrt

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

PATOLOŠKA MRŽNJA GOJKA BORIĆA NA NDH I USTAŠKI POKRET

Dakle, Gojko Borić u Vašem 'Hrvatskom Tjedniku' br. 518. a u vezi njegovih odnosa s dr. Tuđmanom, između ostalog piše: “S njim sam se dugo tajno dopisivao dok je bio proganjan i zatvaran...” dok u broju 523. Borić demantira sam sebe, govoreći: “Mulanović, diveći se Udbi i KOS-u, ne vjeruje da sam se dopisivao s dr. Tuđmanom dok je bio proganjan (naravno ne dok je bio u zatvoru)...”

Gojko Borić podliježe pojedinim ljudima, koji su se cijelo vrijeme NDH divili voljenome Poglavniku, da bi osjetivši užase emigrantskog života poslije propasti države, tražili uzrok te njihove nesreće i našli ga u ne tako davno u voljenom Poglavniku. Kao ilustracija može poslužiti pokojni prof. Vinko Nikolić, koji je još dugo vremena ostao vjeran svome idolu Paveliću, dok ga, radi poznatih Nikolićevih intriga i podmetanja kolegama iz uredništva lista, kojeg je u Argentini pokrenuo dr. Pavelić, ovaj nije izbacio iz uredništva. Borić se poziva na Vinka Nikolića, koji je poslije razlaza sa voljenim Poglavnikom, između ostalog. u dr. Paveliću, našao krivca i za strahote Bleiburga.

Ovo Nikolića nije odvraćalo da samo par dana ranije napiše odu o voljenom Poglavniku od 8 kitica,od kojih ću radi štednje prostora navesti samo tri:

Nikolić nije jedini. Takvih razočaranih 'patriota' u Hrvatskoj ne manjka. Eto i naš Borić je napustio zemlju i odselio u Njemačku. Znam da ovo moje pismo ne ćete objaviti. Smatrajte ga otvorenim, budući da ću ga prosjediti raznim hrvatskim medijima.

No postoji nešto drugo, a to je Dnevnik grofa Ciana, ondašnjeg ministra vanjskih poslova fašističke Italije, u kojem ovaj protivnik svega što je hrvatsko, povodom sklapanja zloglasnih Rimskih ugovora piše da, se je dr. Pavelić tom prilikom hrabro i dostojanstveno borio za hrvatske interese. Ali bez obzira na ovo, pitam se ima li itko razuman tko misli da nam Talijani u ono doba ne bi oduzeli dio Dalmacije i bez Rimskih ugovora?

Što se pak tiče mojih 'pobrkanih lončića', manje je važno je li Borić radio za Deutsche Welle ili neku drugu njemačku radio postaju. Činjenica je da je Borić godinama služio kao truba bratstva i jedinstva vodeći emisiju za 'jugoslavenske radnike na privremenom radu'. Njegove 'bisere' nisam slušao samo ja nego i tisuće naših ljudi u S.R. Njemačkoj. Borić baca prašinu u oči čitateljima Hrvatskog Lista citirajući prvog njemačkog kancelara Adenauera, koji je nazvao Tita 'običnim drumskim razbojnikom' i s time želi prikazati loše odnose između ove dvije zemlje.

Dodatak:

„Zašto je ustaštvo, po Vama, i po kojim kriterijima bilo najmračnija pojava u XX. stoljeću i Hrvatskoj, te nanijela golemo zlo našim ljudima i zemlji?

Zna se dobro kako je gospođa Ružica Ćavar nedavno prošla, zar ne!?

JUGOKOMUNISTIČKA PASMINA

Zapravo se radi o tome da on ne može gledati na hrvatskim nogometašima hrvatske kocke bez njegova simbola "mira i ljubavi" zvijezde petokrake. To je glavni razlog njegova nedolaska na te nogometne utakmice. Plaši se povika "U boj u boj!" i "Za dom spremni!". Samo kakve tipove biramo za hrvatske čelnike. Pa to je povijesna sramota! Čega se mi Hrvati moramo stidjeti i plašiti ako ne ovakvih tipova iz svoga naroda za koje se srbijanski ambasadori u RH hvale kako su uvijek imali sve tajene dokumente RH preko jednoga Ive Josipovića. Znači Hrvati biraju za svoje čelnike četničke špijune. E svaka nam čast jadni Hrvati! Koga to sve mi biramo za čelne ljude! Otkuda ta jugokomunistička pasmina da toliko i tako obmanjuje ovaj hrvatski narod.

Ta nitko nema veće neprijatelje u svome narodu od nas Hrvata. Oni su uvijek bili u manjini i suradnji s vanjskim neprijateljima. Njima je stalo samo do gospodstva i vlasti što je u svemu pokazala Kukuriku koalicija na čelu sa Ivom Josipovićem. Njima treba prirediti Goli otok a ne Pantovčak da nam sruše ovo što smo s toliko krvi oslobodili ispod onog Svetosavskog kalifata, takozvane Jugoslavije. Samo ih pogledajmo koliko i kako se upucavaju hrvatskim crkvenim čelnicima, koje mame i kojima se obraćaju kao tobože nekakvi suosjećajni poluobraćenici.

AKO JE USTAŠKI REŽIM BIO ZLOČINAČKI, ZAŠTO GA STEPINAC NIKADA NIJE NAZVAO ZLOČINAČKIM?

"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno." (A. Camus)

Na početku treba konstatirati da ako je netko bio upoznat i osvjedočen o naravi ustaške vlasti kroz njene sve četiri godine, onda je to svakako bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Zbog ograničenosti prostora, osvrnuti ćemo se samo na neke od najvažnijih stavova Alojzija Stepinca o ustaškoj vlasti i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krenimo dakle od početka:

Vrlo važan dokument za razumijevanje Stepinčevih razmišljanja, koji se gotovo nikada ne spominje, odnosno ne citira, je slijedeća izjava HBK i Stepinčevo pismo Paveliću. Hrvatska biskupska konferencija u studenome 1941. upozorava na brojne zločine sa hrvatske strane i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» U završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac kaže: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.» Prva rečenica izjave HBK je toliko jasna, da jasnija ne može biti. Jednako kao i Stepinčeva zadnja rečenica pisma Paveliću, u kojem potpuno jasno odaje priznanje u zalaganju za pravdu i red, prvom čovjeku režima koji je, po mnogima, „zločinački i mračan“ ?! Ili je možda i Stepinac zločinac, pošto se usudio tako „pohvalno“ izraziti o ustaškom režimu? Ili Stepinac ne pozna stvari o kojima govori? Ili je pak Stepinac u pravu? Drugoga nema... A od svih navedenih pitanja, svatko će već uzeti što mu trenutno najviše odgovara. Tzv. jutarnji propovjednik Ž. Kustić jedno, istoričari s Kaptola drugo, a samozvani stručnjaci s raznih univerziteta treće. Međutim, više odvažnosti od njih imao je i Pilat koji se bar drznuo pitati: Što je istina?

Nadbiskup Stepinac dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, obraća se neprijateljima hrvatske države i ustaškog režima riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Stepinca nimalo nisu zanimala prozivanja sa Radio Londona, niti zaključci s Teherana, nego se ravnao po svojoj savjesti, koja manjka mnogim njegovim današnjim nasljednicima. Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj stranici 6. travnja 1944. objavljuje uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U navedenom uvodniku se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, uz poziv: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva.» U poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine ističe se kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo.» Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...» Dakle, biskupi, pod Stepinčevim vodstvom, govore o „prekoračenju nužne samoobrane“! Nema ni spomena o tome da su zločini politika režima.

Činjenica jest da je Stepinac Jasenovac nazvao ljagom, ali ta činjenica po nijednom zakonu logike ne kazuje da je Stepinac samim time ustaški režim označio zločinačkim ili slično. Naime, u pismu Paveliću (24. veljače 1943.) nadbiskup traži objašnjenje za postupak prema slovenskim svećenicima, koji su odvedeni u Jasenovac, i čiji slučaj do danas nije u potpunosti razjašnjen: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku...”

U cijeloj lepezi stručnjaka o Stepincu, postoje i oni koji će reći da je na njega planiran atentat. Međutim, da bi bilo tko tu pričicu o atentatu shvatio ozbiljno, o njoj bi trebao postojati barem jedan jedini materijalni dokaz, koji do sada nitko nije pronašao. Ali našim stručnjacima za „istoriju“ je očito dovoljno ono što im je „Mirko ispričao da je njemu rekao Slavko koji je to čuo od Pere.“ Takva nam je, uostalom, čitava službena historiografija.

Najbolji poznavatelji odnosa katoličke hijerarhije prema ustaštvu su nedvojbeno Ivan Gabelica i Jure Krišto. Krišto ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»

U našoj javnosti, jednako kao i službenoj historiografiji (koja je, nažalost, uglavnom samo nastavak one jugoslavenske uz vrlo rijetke i časne iznimke), uvriježilo se davati jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Tako je i sa problematikom ovoga teksta, koji nema namjeru dati konačan sud o ustaškom režimu niti o Alojziju Stepincu. Toliko smjelosti ovaj tekst i njegov autor nemaju. Jedini je cilj ukazati na krajnje nelogičnosti (da ne kažemo gluposti) kojima obiluje naš javni prostor, kada je riječ o ovoj problematici. Ne može se Stepinac koristiti kao otirač kojim se služi kako se komu ćefne. Ne može se pozivati na Stepinca kad se govori afirmativno o hrvatskoj državi, a istovremeno koristiti Stepinca kada se difamiraju oni koji su vodili tu državu. Iz jednostavnog razloga jer ih ni Stepinac nije difamirao i sve suprotno je zloporaba Stepinca. Nesporno je da su biskupi na čelu sa Stepincem zločine osuđivali bez obzira na to tko ih je počinio. Osuđivali su i ustaške i komunističke zločine. Jasno je također, da Stepinac nikada nije rekao da je ustaški režim savršen i bezgrešan. Međutim, Stepinac je jasno od prvog do zadnjeg dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske zastupao stajalište da je ta država sa njenim vodstvom jedina garancija opstanka hrvatskom narodu u datim okolnostima. Stepinac je smatrao da nema alternative ustaškoj Hrvatskoj i zato bi neki generali poslije bitke u Crkvi danas voljeli da je mislio drukčije, jer se ne bi morali upirati u objašnjenjima kako Alojzije Stepinac u stvari nema nikakve veze s ustašama. Logika je to po kojoj je Stepinac onda trebao misliti i djelovati onako kako sadašnjim Kaptolcima danas odgovara. Koliko je Stepinac u svom mišljenju i djelovanju bio u pravu, a koliko u krivu, povijest je već odgovorila, jer „Vrijeme otkriva istinu“ (Seneka).

STEPINAC JE UMRO BRANEĆI ISTINU, A VI GA „BRANITE“ LAŽIMA!

"Kad laž ima lijepo ruho, a istina ružno, tad laž svuda dobro prođe, a istina tužno". August Harambašić

Osobno me ne zanimaju razni kalkulanti ni interesne skupine, koje kada pišu o nadbiskupu Stepincu ili prešućuju određene činjenice ili ih „prilagođavaju“ odnosno iskrivljuju, a sve u cilju uporabe Stepinca za neke njima danas korisne interese. Gdje je pri tome istina to je manje važno. Povijest treba pisati na temelju činjenica i dokumentacije (povijesnih izvora) i na temelju pravilnog interpretiranja istih. U ovom slučaju to je prvenstveno Stepinčev Dnevnik (kojega autorica u svome tekstu uopće ne spominje!), te propovijedi i pisma. U tome gradivu su sadržane sve Stepinčeve misli, stavovi i osjećanja. Samo upotrebom ovoga gradiva možemo doći do istine o Stepinčevom odnosu prema osobama i događajima iz njegova vremena. Međutim, od nebrojenog mnoštva nadbiskupovih izjava, propovijedi i pisama, autorica navodi općepoznatu izjavu sa suđenja, te dva citata čije zaključke i sam donosim u svom prvotnom tekstu, kada kažem da je Stepinac osuđivao i ustaške i komunističke zločine. Što se tiče ostatka teksta, autorica ne navodi NITI JEDNU činjenicu, a o dokazima da i ne govorimo, koja bi bila relevantna u osporavanju mojih navoda i zaključaka.

Da se autorica ni sama ne snalazi na području u koje je zašla, pokazuju i njene kontradiktorne tvrdnje. Na jednom mjestu kaže da je Stepinac bezbroj puta sa propovijedaonice žestoko prosvjedovao protiv same ustaške vlasti (naravno u nastavku ne navodeći ni jedan dokaz za tu tvrdnju), a nedugo zatim kako Stepinac možda nije izravno napao vlast NDH, ali odupirao se režimu! U ovakvim vratolomijama logici zaista nema mjesta. No, domišljanjima tu nije kraj. Autorica kaže: Bi li, možda, bilo bolje da je jednostavno izjavio pred svima da je ustaški režim zločinački, tek tako da se ne bi mislilo da gaji kakve simpatije prema tadašnjoj vlasti (po ovome, Stepinac je kalkulant i dvolična osoba op.a.), nego da je razborito, ali odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Dakle, po autorici Stepinac se samo pretvarao da gaji simpatije jer je to tada bilo razborito! Da se Stepinac ravnao po toj istoj logici i tim i takvim načelima, onda bi prihvatio Titove zahtjeve nakon rata, jer eto, to bi po autorici bilo razborito,te bi tako Stepinac odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Iako sama na drugom mjestu, vezano za suđenje, kaže: Da je tada izjavio da je ustaški režim bio zločinački... sigurno bi mu se smilovali i ne bi ga osudili. Zašto tu nije postupio razborito ?! Ili je Stepinac u stvari zanijekao istinu kada na sudu nije izrekao nikakvu osudu na račun ustaške vlasti ? Autorica je spremna ići toliko daleko da Stepinca indirektno proglašava konformistom te dvoličnom osobom, dok na drugom mjestu upada u zamku koju je sama postavila. Uistinu je teško očekivati od njenoga teksta da ponudi dokaze za napisane tvrdnje, kada ni sama autorica nije na čistu s pitanjima o kojima govori.

Što se tiče „pokrštavanja“, odnosno ispravnije - vjerskih prijelaza, po svom već ustaljenom običaju autorica ne navodi ni jednog dokaza na koji su to način hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce ili Židove da prelaze na katoličku vjeru?! NDH je donijela samo jednu zakonsku odredbu kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu. U toj zakonskoj odredbi od 3. svibnja 1941. Nema nikakve naznake prema mogućnosti da se nekoga prisili da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo stajalište državnih vlasti. U skladu s tom odredbom Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je slijedeće upozorenje 10. listopada 1941. nižim upravnim tijelima: Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom iznuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti.

Treba napomenuti da je u oružanim snagama NDH od ukupno 131 generala, 10 bilo pravoslavne vjere. Među njima Đuro Gruić glavar glavnog stožera HOS-a, nadalje Fedor Dragojlov načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Lavoslav Milić glavar Upravnog ureda u MINORS-u NDH. Dakle na čelu najvažnije državne institucije u ratu, vojske, nalaze se pravoslavci. Kako to da nitko od njih nije tražio da promjene vjeru? Dakle, prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima može se zaključiti da je broj prijelaznika sa pravoslavne na katoličku vjeru bio je vrlo mali, odnosno izniman, te da prisilni prijelazi nisu bili službena politika vlasti. Uostalom, sa stavovima državnih vlasti oko prijelaza slaže se i sam nadbiskup Stepinac što se iščitava iz predstavke (čiji sadržaj autorica krivotvori kada tvrdi da se žestoko suprostavio vlastima!) od 20. studenog 1941. koja je u ime HBK upućena Paveliću. U zaključcima se ističu razlozi zbog kojih prijelazi nisu uspjeli, a razloge se naziva pogreškama za koje se kaže: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica."

Autorica spominje da je kanonik Lončar osuđen na smrt samo zbog uvrede Paveliću. Radi se o tome da je Lončar 22.kolovoza 1941. osuđen zbog propagande protiv NDH, pa pomilovan i kazna mu je smanjena na 20 godina, a nakon odsluženih godinu i 5 mjeseci izašao je na slobodu. Na suđenju Stepincu izjavio je da je za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio (Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2918. i 2920). Od njega je potekla pripovijest kako je Pavelić želio triput smijeniti Stepinca. Na suđenju nadbiskupu izjavio je da mu je to pripovijedao dr. Slamić koji je to navodno čuo od Masuccija, tajnika Marconea - apostolskog vizitatora. Iako o tome nema ni jednog materijalnog dokaza, taj se trač ponavlja do danas, kod većine autora koji se bave ovom problematikom.

Važno je upozoriti i na izjavu dr. Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je nesumnjivo bio poznavatelj vjerskih prilika. On kaže da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrijeme Pavelićeve vladavine. (Zbornik 100 godina..., Zagreb, 1995., str.186.)

U Dnevniku, 28. studenoga 1939. bilježi, kako čuje, da Pavelić sve više dobiva pristaša, a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku opozicija pak raste iz dana u dan. Ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost."

Slične misli ponovio je u Dnevniku i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS.

Ideje Ustaškoga pokreta zahvatile su sve slojeve hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, posebice bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u vezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Zbog toga se jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužio i Stepincu, ali uzalud.

Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika. Uistinu je začuđujuće s koliko odvažnosti autorica nastupa u objašnjavanju i raščišćavanju povijesnih dilema i trilema, a o kojima kako vidimo, zna pomalo ili ništa. Iščitavajući tekst, više je nego očito da autorica Perković-Paloš svojim tekstom (namjerno ili slučajno) više polemizira sa samim Stepincem, a ne sa mnom i s dokazima koje sam naveo. Naime, tvrdnje koje ona navodi suprotstavljaju se izjavama samog Stepinca.

Upitan da li se štićenike židovskog staračkog doma u Brezovici moglo spasiti bez suglasnosti državnih vlasti, Lacković odgovara: Može se reći, da to ne bi bilo moguće. Što se odnosa državnih dužnosnika liče, mogu reći da mi je u najboljoj uspomeni ostao ministar Artuković. On je bio čvrst katolik, uvijek srdačan i susretljiv prema Crkvi. Sjećam se, uvijek je govorio da samo popišemo ljude koji su nepravedno zahvaćeni represivnim mjerama režima, i da će on sve učiniti, da se ti ljudi puste na slobodu.

Dakle, ne radi se tu o bilo kakvoj samostalnoj Hrvatskoj, koji izraz koristi autorica, već konkretno o NDH kojoj je na vlasti bila jedina tada moguća politička opcija – ustaški pokret, jer u to vrijeme nitko drugi u svom programu nije imao hrvatsku državnu nezavisnost.

A kojoj političkoj opciji su pripadali rodoljubi koji su tada bili u obrani hrvatske države?

U potpunosti jasno i nedvosmisleno Lacković govori o Stepinčevom odnosu prema ustaštvu i Paveliću: Međutim, nikad nije dopustio da se ustaštvo poistovjećuje s nacizmom i fašizmom. Isticao je kako to treba oštro lučili. Nacizam i fašizam, jednako kao i komunizam, nasilničke su i bezbožne ideologije, u dubokoj protimbi s naukom Katoličke crkve. Ustaštvo je nešto drugo. U njemu je utjelovljen pokušaj hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je puno slučajeva i puno pojava da je ta plemenita nakana okaljana, ali time nije nepovratno uništena ona uzvišena ideja za čijim se ostvarenjem izvorno težilo. U tom svjetlu treba gledati i Stepinčevo mišljenje o Paveliću. On mu je priznavao hrvatsko rodoljublje i spremnost da se žrtvuje za Hrvatsku. Njihov je odnos bio korektan.

Upitan kako je nadbiskup gledao na djelovanje Ustaške mladeži pod vodstvo prof. Oršanića, Lacković kaže: Oršanić je bio moj profesor. Riječ je o izgrađenom i naobraženom katoličkom intelektualcu, izrazitom poborniku hrvatske državne nezavisnosti. Kao takvoga, cijenio ga je i nadbiskup Stepinac. Njega je radovao svaki napredak Mladeži, jer je znao da su na njezinu čelu vjerni katolici i dobri Hrvati.

Kad sam, prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, ponudio uredništvu Glasa Koncila da ću napisati jedan članak o njemu, odbili su me. Dodali su da sam jednim svojim interviewom iz 1991., u kojem sam kazao da je odnos Pavelića i Stepinca bio korektan, "puno naškodio" Crkvi i Stepincu. Ja govorim istinu, i ne želim podilaziti nikakvim kalkulacijama. To ne bi uradio ni blaženi Alojzije. On je velik upravo po svojoj uspravnosti, čvrstoću i i borbi za Istinu.(Politički zatvorenik, br.126., rujan 2002., str. 5-8.).

Autoru ovoga teksta također je iz crkvenih krugova sugerirano da se prošlim tekstom škodi Crkvi, te da nije dobro tako pisati. Čudna je to logika, po kojoj Istina škodi onima kojima bi trebala biti na prvom mjestu.

Antifašizam je najviše zlorabljena riječ u cijeloj hrvatskoj jezičnoj povijesti

Zlorabljene riječi vode do trajnoga moralnog i vrjednosnog siromaštva

Razvijeni ljudski jezici, koji se sastoje od nekoliko stotina tisuća riječi, uglavnom se u normalnoj uporabi koriste u znatno manjoj mjeri. Velika većina su obične riječi i koriste se u razgovoru, izražavanju ili opisu. Njihova gramatička nekorektnost, nerazumjevanje ili čak zloraba, nema značajnijih posljedica za pojedince ili sredinu. Međutim, svaka riječ u rječniku nema istu važnost i težinu u ljudskom govoru ili pisanom obliku. U svim jezicima postoji mali broj izričito važnih riječi, i njihove krive interpretacije, nerazumjevanje i zloupotrebe, odnosno negativne manipulacije s tim riječima koje traju duže vremena, mogu imati nesagledive posljedice. Te su riječi vezane za područje ljudskog inženjeringa, i značajno i tragično mogu poremetiti društvene i gospodarske procese, kao i odnose među ljudima.

Na žalost, u slobodnoj Hrvatskoj danas smo svjedoci svakodnevnim negativnim manipulacijama i zlorabi riječi u političkom, moralnom, povijesnom i gospodarskom jezičnom području u najgorem mogućem obliku, rijetko viđenom u jezičkim manipulacijama širom svijeta, nastavljajući tako tradiciju negativnih manipulacija iz komunizma i komunističke Jugoslavije. To je znak i da hrvatski jezik, hrvatski riječnik i hrvatski leksikon, još uvijek nedovoljno točno obrađuju, definiraju i moderniziraju važne ključne riječi hrvatskog jezika, što velikim dijelom omogućava i danas ove negativne manipulacije nad nama.

Tragične manipulacije ključnim riječima

Naprimjer, negativno manipuliranje s osnovnom biti jedne od najvažnijih i najkompleksnijih riječi u modernoj civilizaciji “razvoj” (zajedno sa njenim složenicama), dovelo je cijeli komunistički svijet u zaostajenje u svim područjima ljudskog dijelovanja, tijekom cijeloga trajanja komunističkih diktatura a i dugogodišnje poslije njih. Jer nikada u povijesti ljudske civilizacije nisu važne riječi bile tako tragično krivo zlorabljene i shvaćane, kao pri komunističkim revolucijama i komunističkim diktaturama, kod nas i svuda po svijetu.

Čineći to tijekom duljeg vremenskog perioda i ne znajući pravo značenje riječi “razvoj”, izgubili su svoje viskoprofitne proizvode koje su nasljedili iz predhodnog naprednijeg sustava ili potencijalne koje su mogli sami stvoriti da nisu bili negativno manipulirani. Posljedice toga vidljive su i danas jer je praktično nemoguće značajnije osvojiti viskoprofitne proizvode u području profitnog znanja, što je najvažniji faktor zapošljavanja i gospodarskog rasta i moći. To je danas povlastica samo razvijenih nemanipuliranih društvenih sustava, koji svoje građane nisu pretvarali u ideološke robove.

Ne razumijevajući kritično važnu riječ “razvoj” i gubeći profitno razvojnu vrijednosnu utrku s protivničkim tržno kapitalističkim slobodnim svijetom, komunisti su morali manipulirati i zlorabiti važne riječi slobodnog svijeta kao: “demokracija, antifašizam, sloboda, razvoj, moral, povijest, proizvod, proizvodnja, vrijednosti i slično”. Nazivali su tim imenima svoj nazadni komunistički zločinaćki sustav, svoje masovne okrutne zločine, svoje primitivne moralne i gospodarske vrijednosti. Pomoću represivnih zločinačkih mjera, podrške ideoloških manipulatora riječima i medija, ideoloških jezikoslovaca i povjesničara, prisilno su postupno uvjeravali i mentalno nazadno mjenjali narod, pokušavajući ostvariti svoje bolesne i nestvarne ideje. Zlorabiti bit važnih riječi ljudskog inženjeringa od gospodarskih do moralnih, oduvijek je bio, i uvijek će biti, razlog općeg stagniranja, te moralnog i gospodarskog izopačenja.

Vodimo li dovoljno brige o sebi i hrvatskome jeziku?

A ta sveta moralno pozitivna (ne više u današnjoj Hrvatskoj) riječ je “antifašizam” i u osnovi označava suprotstavljanje demokratskog svijeta agresivnom totalitarnom fašističkom sustavu i njegovim oblicima, odnosno svim totalitarnim agresivnim nehumanim sustavima, koji nepriznaju osnovne ljudske slobode i prava, i koje im antifašizam vraća. Današnja hrvatska strana riječ “antifašizam”, u bivšem jugokomunistilkom i sadašnjem ponovnom značenju hrvatskih novih ideoloških neokomunističkih jednoumnika, ustvari predstavlja nekoliko pojmova zajedno: borba za komunizam i marksizam, borba protiv kapitalizma, titoizam s jugoboljševičkim genocidom nad protivnicima, razvojni geneocid profitnog znanja, kulturocid, genetski duhovni, moralni i stvaralački poremećaj, ograničavanje svih osnovnih ljudskig sloboda. Sve potpuno suprotno od prave riječi antifašizam s kojom se komunisti manipulacijski ukrašuju i sakrivaju.

Kako je moguće da mi danas još uvijek službeno ne znamo što u biti znače dva osnovna totalitarna zločinačka sustava koja koriste negativne manipulacije riječima, pa nam se mogu podvaljivati primitivne stare i nove otrcane manipulacije, dogme i neistine? Kako je moguće da Hrvati i građani Hrvatske, posebno oni koji simpatiziraju tzv. ljevičare, ne shvaćaju posljedice negativnih manipulacija i opasnosti na svim područjima ljudskog rada i na nih same, koje donosi danasnji hrvatski neokomunizam?

Manipulacija s riječju “antifašizam”

Današnje posljedice ovih negativnih manipulacija bivših komunista mogle su se predvidjeti i uočiti, na osnovi teorije o destruktivnim političkim i religioznim kultovima i britanskim neokolonijalnim interesima, desetak godina ranije. Lako je i predvidjeti i daljna nastojanja hrvatskoga neokomunističkog kulta. Postignut je plan osvajanja vlasti na svim važnijim političkim, medijskim, obavještajnim, vojnim i policijskim, sudskim, gospodarskim i drustvenim ključnim područjima, i sada se osvajaju sporednija područja. Kralježnica hrvatskoga neokomunističkog kulta je moćna strana riječ “antifašizam”, kao lažno opojno perfidno jezično oružje i mobilizacijsko manipulacijsko sretstvo, s kojim se uljepšavaju stare dogme i s kojim se pretvara poraz, zločini i neuspjeh komunizma u prihvatljivi oblik, a postupnim uzdizanjem boljševičkog antihrvatskog diktatora i masovnog komunističkog zločinca Josipa Broza u vrhunskog zaslužnika za demokraciju i samostalnu demokratsku Hrvatsku, kao konačnog cilja opstojnosti i vladanja neokomunističkog kulta. Sve što je na tom putu, ali baš sve, postupno se ruši uz suradnju i uzdizanje svih onih, koji mogu pomoći neokomunističkoj ideološkoj borbi, i osvajanju i održavanju vlasti. Ovi ideološki ciljevi su iznad svega, od nacionalne sigurnosti do gospodarskoga i moralnog razvoja, što je danas jasno vidljivo na svakom koraku.

Deformacije dijela moždanih stanica

Od pada pod utjecaj ovih negativnih destruktivnih kultova i mentalnih deformacija, koje su posljedice negativnih kultnih komunističkih manipulacija, nitko nije zaštićen bez obzira na obrazovanje, spol, religiju ili nacionalnost. To objašnjava sličnu doživotnu pripadnost komunizmu i vođi, od članova komunističke partije do njihovih bioloških i ideoloških nasljednika, bez obzira na nacionalnost, rasu, obrazovanje ili vjeru. Čak i komunistički pojedinci iz naroda koji su doživili genocid, mogu uz mirnu savjest biti gorljivi kultni članovi uz odobravanja masovnih zločina i genocida nad svojim i drugim narodima i veličanja ideološkog zločinca, što upravo potvrđuju primjeri danas u Hrvatskoj.

Ali najtočniji dokazi o pogubnosti negativnih manipulacija riječima i njihovim posljedicama na ljude, kao i mogućnost liječenja od istog, potvrđuju se najnovijim znanstvenim istraživanjima ljudskog mozga pomoću usavršenog aparata fMRI (functional Magnetic Resonant Imaging) za snimanje moždanih reakcija prilikom specijalnih vizualnih i pisanih testova. Ovaj najnoviji medicinsko-računalni sustav prvi puta u povijesti omogućava uvid u ponašanje moždanih stanica na vanjske pozitivne ili negativne informacije, davajući istraživačima neprocjenjivo korisne podatke, kako o samoj osobi ili statističkoj grupi karakterističnih osoba sličnih mentalnih ili ideoloških opredjeljena, tako i o povijesnim masovnim negativnim manipulacijama masama, kao jednoj od najopasnijih mentalnih devijacija čovječanstva.

Ova istraživanja nedvojbeno objašnjavaju razloge ostvarenoga primitivnog vrjednosnog razvoja komunizma do genetskih kreativnih i moralnih deformiranja komunista i njihovih diktatorskih vođa od Lenjina, Staljina do Broza, koji su naivno mislili da stvaraju novi pravedni i napredni komunistički svijet, čineći zbog toga i nepotrebne masovne okrutne zločine nad protivnicima. Nerazumjevajući ključnu riječ “razvoj” ujedno su bili i mega mediokriteti ljudskog inženjeringa, dok je učinak njihovih država u korisnim i profitnim vrijednostima, pored miljunana intelektualaca i uzaludno visokoobrazovanih kadrova u komunističkim manipulatorskim uvjetima, bio jednak učinku imbecilnog i nazadnog društva, koji bi u dugoj konačnici vodio do potpune degradacije država, civilizacije i općenito ljudskog roda.

S fMRI istraživanjima i dokazima moždanih promjena i njihovih reakcija, također se mogu objasniti današnja vrjednosna nekreativnost vladajućih neokomunista (bivših komunista i njihove prve i druge generacije), ograničenih negativnim ideološkim komunistoidnim okvirima, kao i njihova moralna nazadnost i odanost primitivnom zločinačkom vrhovnom vođi, bez ikakve grižnje savjesti prema masovnim i monstruoznim zločinima i njihovim obiteljima, koje su počinili oni ili njihovi biološki ili ideološki predhodnici za pobjedu komunizma. Istine se opet moraju sakrivati putem svih oblika negativnih manipulacija riječima.

Kako se oduprijeti negativnim manipulacijama riječima?

Pod ovakvim teškim uvjetima medijskoga i jezičnog terora, i populacije koja je zbog dugotrajno negativnoga ideološkog manipuliranja sklona lakim medijskim obmanama i prijevarama, vrlo se je teško suprostavljati hrvatskom neokomunizmu, bez masovnog jedinstva svih neizmanipuliranih razumnih ljudi, koji žele dobro sebi i slobodnoj Hrvatskoj. Osnova za suprotstavljanje svakom negativnom kultu je negacija i osuda vrhovnoga lažnog antifašističkog vođe bez kojeg se kult ne može širiti i postojati u bliskoj budućnosti, i pripadnost pozitivnoj religiji koja je još uvijek najjači mentalni zaštitnik od negativnih manipulacija riječima.

Treba otvoreno upoznati ljude s metodom razotkrivanja političko-ideoloških negativnih manipulatora i upozoravati s mogućim mentalnim posljedicama svakog pojedinca koji je uvučen, ili može biti uvučen u kultne neokomunističke aktivnosti i pomaganja. Ako vodstvo političkih stranaka ili udruga, nema u osnovnom programu negaciju svih totalitarnih sustava i njihovih zločinačkih vrhovnih vođa (posebno Josipa Broza), onda su oni ili direktni potpomagači ili skriveni pomagači neokomunističkog kulta bez obzira na desnu ili lijevu retoriku, te njihove manipulacije i namjere od izbornih birača mogu lako biti otkrivene.

Prilično točno svaki pojedinac može otkriti neokomunističkog manipulatora riječima i njegovo vrjednosno kreativno, duhovno i mentalno deformiranje i bez pomoći močnih najnovijih skupih suvremenih aparata, pomoću odgovora (ili pretpostavki) na pet osnovnih pitanja:

Ako su pozitvni odgovori na svih pet pitanja osoba je negativni manipulator riječima a negov kreativni duhovni i vrijednosni potencijal može se smanjiti do 50 posto (i daleko više u ekstremnim slučajevima) od njegovoga prirodnog mogućeg potencijala, radi ideoloških ograničenja i mentalnih deformacija putem negativnih manipulacija riječima. Kako su takvi pojedinci skoro na svim vrhunskim političkim i medijskim pozicijama u današnjoj Hrvatskoj, potpuno je jasna sveopća gospodarska kriza te moralno i vrjednosno siromaštvo neokomunističkoga sustava i samih građana koji su žrtve istoga.

Otkrivajmo manipulatore jer su oko nas i na svim glasačkim listama. Razjasnimo i dopunima pravo značenja i opise važnih riječi hrvatskoga jezika, i nadopunimo ga s novim važnim ključnim riječima vezanim za naše karakteristično povijesno područje. Ne dozvolimo da se ikada više naš jezik ponovno koristi za nazadne, destruktivne, nemoralne i zločinačke manipulacije riječima nad nama. Vratimo ponos našemu hrvatskom jeziku a time i mogućnost profitnoga duhovnog i kreativnog nacionalnog hrvatskog stvaralaštva i visokoprofitnog gospodarskog razvoja za koje imamo pravo prema svim osnovnim ljudskim slobodama i pravima. Onemogućimo mediokritetskim neokomunističkim manijacima da nam ih oduzimaju pretvarajući nas opet u njihove, nešto modernije nego prije, ideološko mentalne deformirane robove.

ZABORAVLJENI VELIKANI: TKO JE BIO ZRINSKI OD TRAVNIKA?

Bona-Bunići vuku svoj korijen iz 12. stoljeća. U najnovijem objavljenom izdanju Povijesnog instituta HAZU, dr. Nenad Vekarić, u radu „Vlastela grada-Vlasteoski rodovi (A-L)“ navodi njihovo rodoslovlje od 1500. godine do današnjih dana. Marino Bona-Bunić imao je tri sina: Eduarda (1894.-1944.), Ivana Nepomuka (Đina) (1895.-1997.), Marina (1896.-1956.). Eduardo o kojem će još biti govora, bio je profesionalni časnik. Nepomuk (Đino) bio je doktor prava i ekonomije u Zagrebu i doživio 103. godinu u Dubrovniku. Njegov sin Rene rođen je 1923. Ima dvoje djece: kći je rođena 1955. i živi u Rimu, i sina rođenog 1961., koji živi u Parizu. Odselio je 1946., a danas živi u Dubrovniku. No, ovo rodoslovlje nije samo sebi svrhom; ono je okvir za sjećanje na Eduarda pl. Bonu-Bunića.

Poginuo je junački za Domovinu 1944. godine.

Kao domobranskom pukovniku bila mu je povjerena obrana starog hrvatskog grada Travnika.

U obrani Travnika pukovnik Eduard Bona Bunić imao je i izdajica, kao što su: podžupan Sudžuka i dr. Tatlić, koji su s 40-ak domobrana prešli na stranu partizana i zajedno s časnikom Zeljkovićem organizirali partizane pod zapovijedanjem Slavka Rodića u napadima i okruženju grada.

„Moja Vam je odluka već poznata iz naših radnijih razgovora. Meni je obrana Travnika povjerena po Ministarstvu oružanih snaga, pa je samo ona za mene mjerodavna. Ja Travnik branim, već nekoliko mjeseci i kanim ga braniti do kraja. To sam saopćio i njemačkom satniku, koji mi je donio pismo.

Ne samo to, on je volio i čuvao svoje vojnike s kojima je želio dijeliti sudbinu. Partizanski izvori govore da je Slavko Rodić, zapovjednik V. partizanskog korpusa odredio 22.560 boraca da zauzmu Travnik, što se i dogodilo 22. listopada.

„Hrvatski časnici i vojnici se ne predaju nikada; oni se bore, a kad treba oni umiru za svoju Domovinu!“

Bona-Bunić je suborce poštivao, očinski se prema njima ponašao i pokazivao svoju ljudskost i nije ih želio napustiti. Evo jednog primjera iz Vrančićeva opisa (Branili smo Državu, str. 410.):

«U toku jednog predaha satnik Pero Šutić najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvještaj zapovjedniku Bona-Buniću. Jedan po jedan, zapovjednici izvješćuju da posade raspolažu prosječno s 15 do 20 naboja po momku. Moral je izvrstan, a mole streljivo. Bona-Bunić određuje da se podijele posljednja streljiva, što je ostavio za skrajni slučaj. Ulazi kao posljednji jedan ustaški čarkar, što je došao umjesto zapovijedajućeg dočasnika, jer je ovaj ranjen. Podnosi izvješće slično ostalima. Kad je završio upitah ga, odakle je. Odgovara, da je iz Kupresa. Na njemu je bila ustaška odora znatno trošna, na kojoj su se vidjeli tragovi minule borbe. Na nogama su mu umjesto cipela krpe vezane oputom. Pukovnik Bona-Bunić mu kaže: „Nije li ti zima s mokrim krpama na nogama?“.

Pukovnik Bona-Bunić zove k sebi opskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškog borca.

Usmjeravali su napade na grad 20. listopada uvečer. Borbe su trajale neprekidno tri noći i dva dana. Nakon žestokih borbi partizani su 22. ušli u istočni dio grada. Međutim, hrvatskoj posadi koje je branila taj dio, uspjelo je probiti se u smjeru Zenice. Ostali dio branitelja skupio se je u vojarni, jer je nestalo strjeljiva za borbu na postavima. Kada su partizani navalili na vojarnu, zapovjednik Bona-Bunić je naredio da se otvore vrata, te sa samokresom krenuo na neprijatelja, a za njim su krenuli domobrani s hladnim oružjem na puškama. Poginuo je pukovnik Bona-Bunić, a zatim 800 domobranskih branitelja jedan za drugim. Što nisu topovi raznijeli i strojnice pokosile, to su učinili partizani upotrebom noža.

Pukovnik Eduard Bona Bunić nazvan je Vitez Zrinski od Travnika.

Posmrtno je, od državnog poglavara promaknut u čin generala i odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost.

TIJEKOM NOĆI NA PROSVJEDU PREMINULA HRVATSKA BRANITELJICA NEVENKA TOPALUŠIĆ

Hitna je pozvana u 22.50 sati, no unatoč brzoj intervenciji (pomoć je stigla za samo pet minuta), pomoći nije bilo. Nešto prije rekla je Sandri Šućurović, tajnici Zbora gardijskih brigada, da će je s prosvjeda odnijeti samo mrtvu.

Nevenka je u rat otišla u listopadu 1991. s Gromovima, skupa sa suprugom Brankom, a za njima i najstariji 18-godišnji sin Dubravko, dok je dvoje djece ostavila kod majke i otišla na ratište. Sudjelovala je i u Oluji, a u Banovini je tada naišla na ranjenike, među kojima je bio i sin Dubravko. Kao pripadnica Crnih mambi, teško je ranjena u akciji Una, zbog čega je u invalidskim kolicima provela gotovo dva desetljeća.

In Memoriam: DARKO SAGRAK

Darko Sagrak, magistar pravnih znanosti (Zagreb, 1934.-2014.) hrvatski nakladnik, publicist i prevoditelj iz Zagreba, umro je 16. listopada 2014. godine.

Sa svojim ocem Mirkom često radi tandemski. Javnosti ga prikazuje povjesnikom i velikim autoritetom za žrtve drugog svjetskog rata. Krajem doba jugokomunizma 1990., pokušao se prebaciti u konjukturnu grupu nacionalne pripadnosti židovske nacije, gdje nije naišao na najbolji prijam, "jer mu je majka Hrvatica, a po židovskim vjerskim pravilima nacionalnost se određuje po majci."

Uoči svoga osamdesetog rođendana 03.06.2014. Darko Sagrak izdao je i promovirao svoje životno djelo - prvu hrvatsku fotomonografiju o sutonu Banovine Hrvatske, o tragičnoj povijesti NDH i o komunističkom "bratstvu i jedinstvu, koje su Hrvati preživljavali na križnim outovima, kao i o stotinama tisuća mrtvih Hrvata "Svjetlopisi o Hrvatskoj 1940.-1946." - Fotomonografija, opsega 500 stranica.

USPOMENE IZ ZENIČKOG LOGORA

Sjećam se kako je partizanska glavešina Rodoljub Čolaković opisivao svoj logorski život u staroj Jugoslaviji. Najgora mu je kazna bila što je na sebi morao nositi broj i što je pod tim brojem bio identificiran, a na druge postupke u logoru nije imao puno prigovora.

Zaprisegli smo i Bogu i našem hrvatskom narodu da ćemo izdržati sve, pa i najgore patnje, ali da ćemo ostati vjerni našim idealima. Mnogi su u težkim mukama umrli. Neki su bili živi zazidani. Svima njima jednoga dana izrazit ćemo i mi našu zahvalnost kao što su stari Dubrovčani na spomen ploči izkazali svome mučeniku Nikolici Buniću, gdje piše:

Zacrvenjena lica, krvnik Bilić mi naredi: "Kad kažeš da među vama nema razlike, onda na čelo kolone, da se malo ohladiš u staklari pa ćemo se poslije vidjeti!" I na čelu kolone unišao sam u "staklaru". Razporedili su nas po samicama, ali nemaju ih dosta, pa su u neke stavili po dvojicu. Ja sam bio sam. Staklaru sam već dobro poznavao pa me tako u njoj nije ništa iznenadilo. Bilo je strašno hladno. Nikakve posteljine ni pokrivača nije bilo. Tu sam u takvim prilikama ostao tri dana. Nakon tri dana u moju ćeliju došao je Jure Bilić u pradnji dvojice milicajaca i naredio da mi skinu odielo. Kasnije sam čuo da su tako postupili i s ostalim zatočenicima. Grijanje je bilo zatvoreno, a da je i radilo ne bi mnogo pomoglo jer je nekakav radijator bio montiran na jednoj strani zida samo zato da bi se zamazalo oči mogućoj stranoj inspekciji da oni, eto i u ćelijama za najgore prestupnike, imaju grijanje.

Pomišljao sam da je nemoguće sve ovo izdržati, jer kalorična vriednost onoga što smo dobivali za hranu nije bila dovoljna ni da dijete održi na životu a kamo li nas odrasle ljude već od ranije jako izpaćene. Tielo je slabilo, ali duh je ostao jak. Mogao bih reći da je bio sve jači. Uvidjevši da nas nisu uspjeli slomiti, ni fizički, ni duševno, Jure Bilić i njegovi udbaši smišljali su nove kazne. Prošla je i Nova Godina, a naše patnje su se i dalje povećavale.

Ostao sam u ćeliji s nabacanim sniegom i groznom zimom. Sat vremena kasnije na vratima ćelije pojavila su se dva milicionera s lancima u rukama. Naredili su mi da kleknem uza zid na kojem je bila ciev za tobožnje grijanje. U klečećem stavu s leđima okrenutim prema zidu svezaše mi i za tu cijev ruke i noge. Stezali su što su jače mogli. Upitah ih koliko dugo ću biti ovako svezan. Njihov odgovor je bio: "Vidjet ćeš, majku ti ustašku!" Bilić bi ponekad po noći došao i opet pitao: "Kako ti se sad osjeća dušica?" i uvijek dobio isti odgovor: "Hvala Bogu, dobro!"

Od pomanjkanja vitamina radi slabe izhrane i drugih tortura u samici s čitavog tiela su mi opale sve dlake, samo na glavi ostadoše ostatci ostataka, kao uspomena na Juru Bilića, udbu i udbaše, ali i na našu nepokolebivost. Nakon 34 dana došli su i obilazili ćelije da vide tko je živ, tko bolestan, a tko još "zdrav". Neke koji se više nisu mogli micati odnesoše u zatvorsku bolnicu, a nas ostale odvedoše pred zatvorsku upravu da tamo čekamo da nas razpodiele po sobama. U tim časovima čekanja pojavio se primjer neizmjerne hrvatske solidarnosti. Naša braća koja nisu tada bila u staklari odrekli su se svoje hrane i svu je nama dali. Također hrana koju su pojedinci bili dobili u paketima bila je nama poklonjena. U tim časovima bio sam najsretniji i najponosniji na moju braću, moje hrvatske supatnike i bio sam siguran da - Hrvatska još nij' propala dok mi živimo!

Božić 1950. godine ostat će u uspomeni svih robijaša kao simbol neslomivosti i snage branitelja Hrvatske i kao zalog bolje, vedrije i sretnije budućnosti za naša buduća pokoljenja.

Samo zato što je bio hrvatski vojnik obtužen za "zločin protiv naroda i države" i osuđen je na 15 godina robije. Najprije je bačen u zatvor u Foči, a onda prebačen u Zenicu. Na robiji je izdržao 10 godina i 4 mjeseca. Po izlazu iz zatvora bježi preko granice u Austriju odkle odlazi u Kanadu i nastanjuje se u Torontu gdje je živio sve do 2002. g., kad se vraća u Sarajevo. Umro je na Ilidži 24. svibnja 2004. godine.

Uz dra Asafa Durakovića, Omera Bećirovića, Sulejmana Zeljkovića, Mehmeda Bašića i niz drugih Kerim je bio jedan od organizatora izgradnje Hrvatskog Islamskog Centra na Birmingham ulici u Torontu. U organizaciji, prikupljanju financijskih sredstava i samoj izgradnji sudjelovao je velik broj nas Hrvata katoličke vjere, posebno mi iz Hrvatskog Narodnog Odpora i Reorganiziranog HOP-a. Centar je funkcionirao i službeno bio pod hrvatskom kontrolom do konca 90ih godina. Sada stoji zatvoren.

U svom prikazu o mukama hrvatskih zatočenika u jugoboljševičkom logoru Zenica, Kerim spominje Nikolicu Bunića, pa smatram da je o tom čovjeku vriedno progovoriti nekoliko riječi. Vrstni dubrovački političar, diplomat i senator Dubrovačke Republike dva puta je spasio Dubrovnik od okupacije, jednom od Mlečana a drugi put od Turaka. Kad je 1667. godine silan zemljotres razorio Dubrovnik i, uz sve ostale nevolje, u Republici prouzročio kompletan vojnički, ekonomski i financijski slom, podmukli Mlečani su smatrali da je došao pogodan čas zaosvajanje ove hrvatske republike.

Pod izlikom da su došli radi pružanja pomoći, Mlečani su sa svojom flotom doplovili pred Dubrovnik.

Kako piše u dokumentima, Nikolica Bunić je tada jednim mudrim diplomatskim potezom uspio spriječiti mletačku okupaciju.

Kad je 17. travnja 1667. godine mletačka flota doplovila pred Dubrovnik jedan dubrovački brod je izplovio pred nju i zaustavio je. Na tom brodu bio je "predstavnik Republike" Nikolica Bunić, jedini preživjeli senator poslije ovoga strašnoga potresa. Dubrovački brod pristao je uz brod zapovjednika mletačke flote. Siguran u lako osvajanje Dubrovnika i misleći da na dubrovačkom brodu dolazi neka delegacija da mu preda porušeni Dubrovnik, mletački zapovjednik Cornaro uljudno je Nikolicu primio na svoj brod. Ali, silno se iznenadio kad je umjesto riječi predaje čuo Bunićev "pozdrav".

Bunić je stupio na palubu mletačkog zapoviednog broda i (iako u tom momentu Dubrovnik nije imao ni župnika ni senata) zapovjedniku uručio sliedeći pozdrav: "U ime Glavnog župnika i Senata Republike Dubrovnik, dobro došli u vode naše Republike!"

Iznenađenom Cornarou nije preostalo ništa drugo nego nastaviti "pozdrav" istim stilom: "Dužd me je poslao da vam ponudim pomoć protiv Turaka i drugih pljačkaša".

Bunić mu se zahvalio s primjetbom: "Vlada Dubrovnika ima dosta snage za suzbiti svaki pokušaj bilo kakvog stranog uplitanja, a u pogledu pomoći u svezi s potresom, Republika je već poduzela sve potrebne mjere, ali ipak naša hvala Duždu Venecije za njegovu brigu". Vjerujući u ono što je čuo od mudroga Nikolice, Cornaro nije imao izbora nego se podvijena repa vratiti u Mletke.

Nu, nisu Mlečani bili jedini strvinari koji su pokušali utažiti svoju hlepnju na težko ranjenom Dubrovniku. Nedugo prije ovoga mletačkog pokušaja i turski paša je sa svojim brodovljem došao pred Dubrovnik da bi, kako je izjavio "zauzeo Dubrovnik prije nego to učine Mlečani".

Pred njega je brodom došao mladi, ali isto kao i Nikolica Bunić, odlučni i vješti gospar Marojica Kaboga. Naporna pregovaranja i sugestivna uvjeravanja, pod kojima je ovaj mladi dubrovački plemić pokazao svoju veliku nadarenost, dugo su trajala, ali Turci su se na kraju povukli.

O legendarnoj mudrosti Marojice Kaboge - i ostalih Dubrovčana, u Dubrovniku i ostalim hrvatskim krajevima zapisane su mnoge anegdote, posebno one o mečevima nadmudrivanja između Kaboge i mletačkog dužda.

Jedna od njih opisuje kako je dužd Marojici poslao pismo s tri pitanja gdje mu kaže da ako mu ne da točne odgovore, da će zauzeti Dubrovnik i njemu odsjeći glavu. Kad je Marojica pročitao pismo, ocijenio je da ga je dužd konačno nadmudrio, jer na takva pitanja nitko živ ne bi mogao odgovoriti, uhvatio se za glavu i u velikoj brizi počeo kukati.

Prvo pitanje je navodno glasilo: "Reci mi kad ćeš mi izsušiti Jadransko More kako bih tamo mogao uzgajati rižu".

Drugo pitanje: "Javi mi koliki je razmak između neba i zemlje".

I treće: "Hoću da mi točno kažeš gdje je sredina svieta".

Videći svoga gospodara u nevolji Marojičin sluga, kuhar, upitao ga je radi čega je toliko zabrinut. Marojica mu je dao duždovo pismo. Kad je sluga pročitao pitanja, nasmijao se i zamolio je Marojicu da mu dozvoli da on duždu odgovori. Kad mu je Marojica odgovorio da kad on kao najmudriji Dubrovčanin nije kadar naći odgovore na ta pitanja kako bi jedan glupi sluga to mogao, kuhar mu je odprilike odgovorio ovo: "Gosparu, dvie glave su uviek pametnije od jedne, makar jedna od njih i bila glava zelja." I nemajući drugoga izbora, Marojica je dozvolio svome kuharu da on duždu odgovori.

Kad je dužd primio odgovor, uhvatio se za glavu i uzviknuo: "Evo, dubrovačka kurva me opet nadmudri!" U ime svoga gospodara kuhar je na prvo pitanje duždu odgovorio da će rado izsušiti Jadran, ali moli dužda da mu pošalje bačve u koje će ga preliti. Kao odgovor na drugo pitanje on moli dužda da mu pošalje toliko konopa koliko će mu trebati da izmjeri daljinu između neba i zemlje. Odgovor na treće pitanje bio je najlakši - Sredina svieta je Dubrovnik, a ako dužd ne vjeruje - neka izmjeri.

O ovoj i drugim pripoviedkama postoje i neke druge verzije. Bilo kako bilo, s Kaboginom pobjedom na pregovorima s Turcima nisu prestali problemi za Dubrovnik.

Nedugo poslije toga turski paša ucjenjuje Dubrovčane i zahtjeva 150.000 dukata "odkupnine" kao osiguranje od budućih napadaja. U svezi s tim problemom na pregovore s Turcima odlazi delegacija na čelu s izkusnim Nikolicom Bunićem. Prema protokolu, pohranjenom u arhivima Dubrovnika, prije odlazka Nikolica je primio sliedeće upute: "Ne obećavaj ništa! Ne možeš dati ništa! Moraš uztrajati protiv svega! Tvoja Republika se u tebe uzda! Možda ćeš umrieti, ali to će biti častna smrt jer tvoja domovina će ostati slobodna!"

I, poslije nekoliko mjeseci napornih pregovaranja Turci nikako s Nikolicom ne mogoše izići na kraj, pa ga baciše u tamnicu gdje je u okovima ubrzo umro. Nu, Dubrovnik Turcima nije dao niti jednoga dukata i ostao je slobodan. Njegova smrt uistinu bijaše častna. Ali s mudrim,hrabrim i častnim Nikolicom nije umrlo i njegovo potomstvo. Prema onoj koja veli da - iz plemenitog sjemena zlatno klasje niče - dva stoljeća kasnije u jednoj obitelji ove plemenite loze Bunića rodio se pukovnik Hrvatkih Oružanih Snaga vitez Eduard Bona Bunić, "Zrinski od Travnika", koji je prije 70 godina (2. listopada 1944.), poput svoga plemenitoga predka, dragovoljno i junački položio svoj život u obrani Travnika, u obrani svoje Domovine Hrvatske!

Uzdam se u Boga da će doći dan kad će i ovome plemenitom Buniću hrvatski narod postaviti spomeniki s nadpisom:

"Za slobodu domovine umro je junačkom smrću, zaslušivši tom smrću i nepolebljivošću duha bezsmrtno ime za sva hrvatska pokoljenja".

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Kardinal Burke: "O vjeri se ne odlučuje glasovanjem"

D. Što se vidi s druge strane medijskog zida koji obavija Sinodu?

D. Prema reformatorima to učenje je postalo preteško.

D. Čini se da je vaš stav u manjini…

D. Ali to ne proizlazi iz svakodnevnog briefinga vatikanskog Tiskovnog ureda. Žalio se na to i kardinal Müller.

D. Ali čini se očitim da kardinal Kasper i oni koji su na njegovoj liniji govore uz Papino odobravanje.

D. Neki prelati koji podupiru tradicionalni nauk kažu da, ako Papa uvede promjene, oni će ih prihvatiti. Nije li to kontradiktorno?

D. Ne doprinosi li naglasak koji Papa stavlja na milosrđe kao najvažniju, ako ne jedinu, ideju vodilja Crkve, podupiranju obmane da se može provoditi pastoral odvojen od nauka?

D. U Vašoj radnoj sobi se nalazi kip Presvetog Srca Isusova, u Vašoj kapeli, iznad oltara, je druga slika Srca Isusova, vaše biskupsko geslo je“Secundum Cor Tuum”. Može li onda jedan biskup povezati milosrđe i nauk…?

D. Ali reformatori tvrde da se ljubav, za Crkvu, sastoji u tome da se ide za svijetom.

D. Čini se da jasnoća nije prioritet reformatora ako, na primjer, ne čuju da je kontradiktorno kad tvrde da razvedeni i ponovno civilno vjenčani mogu pristupiti pričesti pod uvjetom da priznaju nerazrješivost braka.

D. Niti onog koji je vlastit “pravoslavnom razvodu”?

D. Mislite li da će, ako se bude moralo dozvoliti ovo otvaranje, slijediti mnoga druga?

D. Reformatori često govore o Isusu koji je spreman tolerirati grijeh kako bi mogao približiti ljudima. Ali je li bilo tako?

D. Dopustiti pričest za razvedene i ponovno vjenčane podriva temelje sakramentu ženidbe, ali i Euharistije. Ne čini li Vam se to zastranjenjem koje pogađa srce Crkve?

D. Danas se na sudjelovanje na Euharistiji više gotovo ne gleda kao na sakramentalni čin, nego kao na društvenu praksu. Ne znači više zajedništvo s Bogom, nego prihvaćanje od strane zajednice. Nije li u tome korijen problema?

D. Umjesto rasprave o ovim temama, čime bi Sinoda trebala uroditi?

D. Reformatori ne misle na one katolike koji su držali na okupu svoju obitelj i u dramatičnim situacijama odbacujući mogućnost ponovno si izgraditi život?

D. Ne mislite li da je kriza morala povezana s liturgijskom krizom?

D. Što može jedan pastir reći katoliku koji se osjeća izgubljenim pred ovim vjetrovima promjene?

D. Je li Vam teško ne misliti na kaznu?

Prijevod: Verica Kraš Villa

Ante Bruno Bušić

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Već kao gimnazijalac Bušić se našao pod paskom Udbe

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Bruno Ante Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. S tri i pol godine, u lipnju 1943. umrla mu je majka. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću, vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: »Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.« Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom od 1950. do 1954. Budući da je imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskome. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio »udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima«, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Tekst je sažetak iz 2. proširenog izdanje knjige Bušićevih sabranih tekstova »Jedino Hrvatska!« u izdanju FRAM-ZIRAL Mostar, Hrvatska matica iseljenika i Zaklada »Ante Bruno Bušić« Zagreb.

NEPOPUSTLJIV, UPORAN U SVOJIM POGLEDIMA I SVOJIM CILJEVIMA

Bušić kažnjen sa skupinom gimnazijalaca zbog veze s ilegalnom organizacijom »Tiho«

ZAPOŠLJAVANJE U INSTITUTU

U sudskom procesu 1966. Bušić je osuđen na deset mjeseci zatvora

Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez saslušavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imotskom. Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove – kotara Makarska 5. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Biočića, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji »Tiho« u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a. U smislu tih odredaba Bruno Bušić je 7. svibnja 1959. uhićen i isti dan priveden u zatvor u Makarskoj. Uglavnom, osumnjičene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom proslavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije – (»Tiho«). U saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. Bušić je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući svemu svoje tumačenje. Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Makarskoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati. Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani školovanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gimnazije u Splitu, na I. gimnaziji koji je završio i ispit zrelosti položio u lipnju 1960. s vrlo dobrim uspjehom. Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika, ali se je, po vlastitom svjedočenju i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se na Ekonomski fakultet u Zagrebu.Diplomirao je u redovnom roku u jesen 1964. godine diplomskim radom »Moral i socijalizam«. Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i polaganja ispita, prati književno-kulturna zbivanja.

PRVI BIJEG U INOZEMSTVO

Bušić se iz Beča vratio u Zagreb uz pomoć dr. Franje Tuđmana

U KAZNIONICI U STAROJ GRADIŠKI

Nakon sastanka u Karađorđevu Bušić je osuđen na zatvorsku kaznu

SIMBOL HRVATSKE NEOVISNOSTI

Pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – nacionalnu slobodu i neovisnost

Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada 1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost. Iako se je zbog različitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Jedno pismo Brune Bušića:

U obrani svoga postupka navodiš i pismo koje si mi nekada uputio u London. To je to! Ja uopće kod njega ne bih napisao ni slova, niti s njim surađivao na bilo koji način da nije dopustio objavljivanje moje kritike njegova pisanja o Bugojnu i Velebitu. Tek kad bi objavio Zvonkino pismo, onda bi se moglo s njim surađivati.

Ista je stvar s Marunom [Boris]. Ja sam s njim prijatelj i uvjeren sam da je pošten čovjek. Uključivanje njega u Odbor ipak čitavoj stvari donosi veliku štetu bez obzira koliko on radio i bio osobno koristan. On se ničim nije ogradio od Kušanova pisanja o Bugojnu, Velebitu, pa ni o ovoj zadnjoj stvari. Njegova nazočnost u Odboru i njegov supotpis (kao urednika) s Kušanovim bljuvotinama i podvalama dvije su nespojive stvari. Reci mu da je to moj stav. Vidjet ćeš, njegovu nazočnost u Odboru Kušan će iskoristiti za svoje osobne svrhe.

Prije dva tjedna ovdje u Parizu Kušan je držao nekakvo bezvezno predavanje. O čitavom pothvatu nije rekao ništa lijepo, ali nije ni napadao, nego je rekao da je još uvijek preuranjeno bilo što reći ([…] !!!). Poslije predavanja (neslužbeno, ali u istom krugu ljudi) ponovio je i to u još gorem obliku sve one bljuvotine iz NH. Ljudi su povjerovali, pa su mene u čudu pitali kako su Zvonko i ostali mogli tako diletantski nastupiti i osramotiti nas pred svijetom. Naravno, pobjesnio sam, pa sam im savjetovao da engleski tekst dadu na čitanje jednom engleskom katoličkom svećeniku, koji zna hrvatski i veliki je prijatelj Hrvata. Oni su me poslušali. Nakon pozornog čitanja ovaj svećenik je rekao da na prvoj stranici letka ima 15 grešaka, da na drugoj stranici ima znatno manje, da su u čitavom tekstu teško razumljive dvije rečenice, ali da je tekst inače jasan. Iako se i u hrvatskom tekstu može naći 20 grešaka, Zvonko ipak nije ovaj propust smio napraviti, iako je on beznačajan, tim vise što većina američkog tiska nije taj propust ni spomenula. Ovaj engleski svećenik zgražao se i čudio nad Kušanovim pisanjem. Kaže da mu nije jasno zašto je napisao sve te neistine.

Oprosti na riječima. Bolje da ti kažem sve otvoreno, nego da uvijam i zavijam diplomatski. Znam da ti je teško, ali treba izdržati. Ovaj engleski svećenik bi bio voljan pomoći. Ako nešto treba samo javi.

P. S. Oni ispravci su izvrsni. Bit će uskoro tiskan i razaslan. U Australiji se pripremaju demonstracije. Ponovno ti govorim da si s Marunom napravio veliku pogrešku. One bljuvotine u NH (na koje se i Hrvoje Vukelić zgraža, iako je veći pacifist od bilo kojeg poznatog pacifiste) napisao je Kušan, ali to je urednički (nepotpisani) članak za koji odgovaraju svi urednici, pa i Maruna. Maruna se niti jednom javnom riječju nije ogradio od toga, a ti ga uzimaš u Odbor. To je nespojivo. Ne možemo mi više dijeliti moral na javni i privatni. Maruna treba učiniti ono što mu savjest nalaže. Ako je pošten i dobronamjeran čovjek, onda je on mogao pomoći, a da u Odbor ne ulazi. Ponovno ti ponavljam: mi imamo jedino moralna uporišta i ništa drugo. Svako poigravanje, taktiziranje i "lukavost" s moralnim načelima mora biti štetno i štoviše fatalno. O tome imamo i previše povijesnih pouka. Takvo taktiziranje ljude zbunjuje i demoralizira. Ako se Maruna od toga javno ne ogradi u NH, to će ostati zapisano kao jedan njegov nemoralni, antihrvatski i antislobodarski čin. To mu reci. Uostalom pokaži mu ovaj list.

23. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 23. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojim ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.

Njemačko odlikovanje Odjelu za drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH

U sastavu njemačke delegacije koja je posjetila Mostar bili su još glavni revizor Volksbunda Horst Conradt i Goran Radić povjerenik za Hrvatsku i BiH.

U obrazloženju gosp Schocka, gosp Ilija Vrljić u ime HNS-a BiH, primio je odlikovanje zato što Odjel HNS-a BiH već dugi niz godina, putem osnovanih općinskih Povjerenstava za istraživanje komunističkih zločina, dolazi do vjerodostojnijih podataka o svim stratištima iz Drugog svjetskog rata, uzima iskaze još živih svjedoka ili poznavatelja strašnih i nemilih zločina, te istražuje i obilježava lokacije pri čemu je dao veliki doprinos u pronalaženju i dostojnom pokapanju poginulih njemačkih vojnika.

Mane Hrvata

Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi. A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv. Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.

Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta, judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.

Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite ih svojom braćom.

Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio!

NEZNANOM HRVATSKOM JUNAKU

Drago Herceg

VELIKA HRVATSKA POBJEDA

KOZARA - koja se proteže između Save, Une i Vrbasa, sjeverno od ceste Banja Luka-Priedor - jest petdesetak kilometara dugačko i 15-20 kilometara široko pošumljeno gorje, vrlo pogodno za gerilsko ratovanje sa svojim gustim šumama i dobrim zakloništima. To je područje već od početka borbi u Hrvatskoj služilo kao skrivalište i sastajalište partizana i iz njega su poduzimali svoje iznenadne napada je na manje hrvatske posade, u raznim smjerovima, paleći i uništavajući svu hrvatsku imovinu. Već u proljeće 1942. kozarski partizani zauzeli su Sanski Most i Ključ. Najvažniji partizanski zahvat sliedio je 15. i 16. svibnja 1942. kada su zauzeli Priedor i tiekom svoje strahovlade - svo do 10. lipnja iste godine - poubijali 429 nepoželjnih Hrvata i Hrvatica.

Zapovjednik lll. Sbornog područja, general Đuro Iger dočekuje I. bojnu domobranske pješačke pukovnije na čelcr s podpukovnikom Zdenkom Begićem u Osieku. zapovjedničtvom pukovnika Šolca, Zorna i Rupčića, jedna bojna Crne legije te posadne jedinice Banje Luke - svega skupa 22 bojne s nekih 25 000 boraca i dvadesetak brdskih i lakih topova, te par tisuća vojnika njemačke 704. lovačke divizije.

U dolinama rieke Save i Une "Prva krajiška narodno-oslobodilačka udarna brigada" i "Prvi krajiški narodno-oslobodilački partizanski odred" - razvili su snažnu djelatnost na hrvatske jedinice u pokretu, na položajima i na mjestima razporeda. Napadnut je veći broj domobranskih i ustaških bojni, promet prekinut te su partizani privremeno zaposjeli Bosansku Krupu, Dobrljin, Bronzani Majdan. Izvršen je napadaj na hrvatske posade u Sanskom Mostu, Bosanskom Novom i drugim većim mjestima.

Hrvatske snage su stiskale obruč i napredovale prema hrbtu Kozare (1 000 m). J. B. Tito priznaje da su borbe na Kozari "bile vrlo ogorčene i da su gubitci na obje strane bili veliki". Težke borbe trajale su punih 14 dana i 14 noći, s brojnim jurišima i čestim borbama bodovima prsa o prsa. U njima su se iztakli borci gorskih sdrugova, Crne legije i 6. domobranske pješačke pukovnije.

Podhvat na Kozari bio je prvi veći podhvat hrvatskih oružanih snaga i ulazi svakako u sjajne stranice hrvatske vojne poviesti. To svjedoče slike brda zaplienjenog oružja, pušaka, strojnica i bacača.

TKO SU DOMOLJUBI - A TKO LAŽLJIVCI, IZDAJNICI I ZLOČINCI!?

Ako su bezkompromisna privrženost, dragovoljna mučeništva i žrtve u borbi za slobodu svoga naroda s jedne strane i bjesomučne mržnje i strah njegovih izdajnika i neprijatelja s druge, mjerilo njegove autentičnosti, snage i pravednosti onda ovaj pokret nije bio samo jedan radikalni pokret za oslobođenje svoga naroda izpod tuđinske tiranije, a još manje neka vrsta spontane obrambene reakcije jednoga naroda nego je to bilo nešto mnogo dublje, sveobuhvatnije, nešto što je niklo iz duhovne i biološke egzistencije hrvatskoga naroda.

Svi pokušaji da se, kad ga se već ne može pobjediti, razvodni i utopi u bilo kakve ideološke kombinacije ostali su bez ikakva uspjeha.

Svi koji su stariji od 25 ili 30 godina sigurno se sjećaju kako su hrvatski branitelji kad bi pošli u akciju, s krunicom o vratu, pjevali - Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana! Nitko nije pjevao o Titi i njegovim partizanima. Nitko nije pjevao ‘Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga.

Nu, Bogu hvala, dr Tomac je ubrzo osjetio bilo svoga naroda, uvidio svoje zablude, s njima, kako sam reče, razkrstio i postao jedan od čestitih hrvatskih intelektualaca koji se neumorno bori za svoj narod i svoju Domovinu. Za to mu hvala i iskreno poštovanje.

(Riječ je o grupi od 96 hrvatskih ratnika koji su 1947. i 1948. vratili u Hrvatsku kako bi digli ustanak protiv komunističkih okupatora. Svi su na prevaru bili uhićeni. Glavni organizator “Akcije 10. Travanj”, čuvar državnog pečata, pukovnik Božidar Kavran, koji se još tada nalazio u Auistriji, kad je saznao da su prevareni, izdani i uhićeni dragovoljno se vratio i predao komunističkim dželatima.)

Stenogram radio prenosa komunističkog “sudskog procesa” protiv nekih iz ove grupe, održanog 16.8.1948. u Zagrebu:

Obtuženi - Veliki župan Dr. Vladimir Sabolić;

SABOLIĆ: Ustašku zakletvu položio sam na ruke Jure Pavičića i Mladena Lorkovića 1940. godine.

SABOLIĆ: Dobivao sam letke koje sam razpačavao.

SABOLIĆ: Onaj koji je postavio i sve druge.

SABOLIĆ: U ustaškim načelima nema ništa o progonu židova.

SABOLIĆ: Saznao sam to iz obtužnice.

SABOLIĆ: Nije istina! Nikada u životu nisam kod sebe imao šibice.

SABOLIĆ: Sjećam, ako je rieč o borbi iz koje si je partizan, sadašnji tužilac, Dr. Josip Hrnčević, bijegom spasio život.

SABOLIĆ: Ne za sve!

SABOLIĆ: To je prosta kleveta i notorna laž. Lahko je vama sada klevetati čovjeka kad je nemoćan da se brani!

SABOLIĆ: Na 10. listopada 1947., odlučio sam prebaciti se u HRVATSKU!

SABOLIĆ: Niti kao špijun, niti kao terorist, nego da upravljam pokretom odpora!

SABOLIĆ: Da sam se prodavao ja bih se bolje prodao, ne bih hodao zakrpljenih hlača.

MILOŠ: NIJE!

Obtuženi - Doglavnik Vjekoslav Blaškov

BLAŠKOV: Ne osjećam!

BLAŠKOV: Ja se osjećam kao Hrvat nacionalist. Ako se uzpostava Nezavisne Države Hrvatske smatra biti na ustaškoj liniji onda sam bio ustaša! Ukoliko su oni u Hrvatskoj Seljačkoj Stranci tražili uzpostavu države Hrvatske, onda su i oni ustaše!

BLAŠKOV: Ne protiv radnika, nego protiv Udruženja Radničkog Saveza.

BLAŠKOV: Zato jer je to bila organizacija u službi komunističke partije.

BLAŠKOV: Ja sam bio u Hrvatskom Radničkom Savezu.

BLAŠKOV: Kakve ste i vi danas poduzimali protiv nas.

BLAŠKOV: Na partizanski način kako ste se vi borili protiv Hrvatske!

BLAŠKOV: Svijestan sam gdje sam i znam što me čeka! Nemam li čak ni pravo odgovoriti na vaša pitanja?

BLAŠKOV: Ja uobće ne znam što je fizička mržnja. Mrzio sam srbsku politiku kroz 20 godina, a srbskom narodu želim najveću sreću u njegovoj srbskoj domovini. Bog mi je svjedok!

BLAŠKOV: Meni je poznato da se komunistička partija borila protiv Hrvatske i da dođe na vlast.

BLAŠKOV: Odluku da se ubacim u Hrvatsku donio sam sam!

BLAŠKOV: Bio sam svijestan da se borim protiv vas i vašeg poredka u mojoj Domovini!

BLAŠKOV: Vi ste, gospodo, preuzeli te i još neke druge uloge...!

Obtuženi ustaški logornik Rudolf Srnak.

SRNAK: Nisam htio ostati pod komunističkim režimom.

SRNAK: Nije istina! Hrvatska je vojska išla, pa sam išao i ja!

SRNAK: Ne pred narodom, nego pred vašom komunističkom partijom!

SRNAK: SJEVERNA HRVATSKA NE BI TAKO GOVORILA O GENERALU BOBANU, JER ČINJENICA JE DA SE JEDNA CIELA USTAŠKA PUKOVNIJA DRAGOVOLJNO FORMIRALA IZKLJUČIVO OD PODRAVACA!

(Eto, izdajnik i bandit koji je pred hrvatskom vojskom na čelu s Bobanom četiri godine kao zec bježao ‘po šumama i gorama’ sada, prema onoj "reci joj majko da je kurva prije nego ona tebi reče" ima kuraži hrvatske vitezove nazivati banditima. nap.a.)

SRNAK: Hrvatska vojska nije bila u službi ni Talijana ni Nijemaca!

SRNAK: Ja taj osjećaj nemam.

SRNAK: OSAM MJESECI BIO SAM VEZAN U LANCIMA.

(Kao da on nije znao kako su oznaški vampiri, njegovi drugovi postupali sa svim zarobljenicima, posebno ovima iz Kavranove grupe od kojih 37 njih nije došlo na njegov sud jer su umrli pod strašnim torturama oznaških vampira. Ovakav sarkazam može se očekivati samo od najgorih sociopata i sadista. nap.a.)

Obtuženi - poručnik vojnoga redarstva Stjepan Križanić.

KRIŽANIĆ: IMAO SAM GODINU DANA LANCE NA RUKAMA I NOGAMA.

KRIŽANIĆ: Onoga časa kad su se tijela Soldina i Hranilovića njihala na konopcima!

Obtuženi ustaški bojnik Branko Kuštro.

KUŠTRO: Osjećam, zato što sam vam pao u ruke!

KUŠTRO: Radio sam za hrvatski narod i hrvatsku državu jer sam smatrao da država Hrvatska ima pravo postojati. Bio sam protiv svakoga tko je bio protiv Države Hrvatske. Ja nisam bio saboter države, to ste bili vi.

KUŠTRO: Za svoj nacionalni rad doživio sam evo samo progone, zatvore, batine i evo sad čekam vješala. To mi je sva nagrada!

KUŠTRO: O, ZNAM MNOGO! ZNAM O UBOJSTVIMA I ZLOČINIMA KAKOVIM NEMA RAVNA U POVIJESTI! ZNAM KAD STE ZA VRIEME PRIVREMENE OKUPACIJE VI KOMUNISTI ZA PAR SATI U BUGOJNU POBILI ŠEST STOTINA ŽENA I DJECE, A O NIKAKVIM ZLOČINIMA S NAŠE STRANE NIŠTA NE ZNAM!

KUŠTRO: Doišao sam u Hrvatsku jer sam osjećao svojom dužnošću da se spreman odazovem i da se žrtvujem za svoj hrvatski narod. PONOSAN SAM ŠTO ĆU UMRIETI ZA SVOJ NAROD!

KUŠTRO: ZATO JER NISAM HTJEO JESTI KRUH ONIH KOJI SU PROGONILI I IZRUČIVALI HRVATE!!!

(Još jedan dokaz da se na polazu u svaki boj nije uzalud pjevala pjesma - Mlad ustaša kukavica nije, smrt ga gleda on se na nju smije! nap. a.)

Povrh toga, kao rezultat dugogodišnje i neprestane jugokomunističke promičbe, u glavama mnogih ostalo je sjeme zbrke i dezinformacija tako da još i danas mnogi nisu na čistu s time tko je u Hrvatskoj domoljub a tko izdajnik, pa se nadam da će im sliedeća definicija koliko toliko pomoći;

Prije nego čovjeku koji ljubi svoj narod dodijelimo titulu domoljuba moramo najprije izpitati prema kojeme dijelu naroda on usmjerava svoju pozornost.

Poslovično je rečeno, da se onaj tko licemjerstvom prekriva svoj pravi karakter može lako prepoznati po karakteru svojih kompanjona i simpatizera.

Ali, ako mu je primjena njegovih ideja najprije i uglavnom usmjerena prema nekoj tuđoj ideologiji, prema oskudnima, koji su uvijek lako razpaljivi, slabima, koji su prirodno sumnjičavi, neukima, koje je lako zavoditi, te bogohulnima, razuzdanima i pokvarenima, koji nemaju nade u ništa osim smutnje, lopovluka, zbrke i zločina, neka se ne hvali s njegovom borbom za narod. Ako u interesu nekog drugog naroda, neke strane ideologije ili iz bilo kojih razloga, niječe nacionalni identitet naroda kojemu pripada, a da se i ne govori o zločinima protiv toga naroda, to u nikakvom smislu ne može biti ljubav prema nikome i ničeme. On nikad ne može biti domoljub. On je lažljivac, lopov i prevarant, izdajnik i zločinac.

To najjasnije ocrtava i gore navedeni stenogram s nihovoga “narodnog suda”, gdje tuđinski sluga, odmetnik i sadist Hrnčević svaki spomen Hrvatske nadomješta s Jugoslavijom.

Hrvatski se je narod kroz duga stoljeća nadčovječanski borio u obrani ‘civilizirane Europe’ i od te iste Europe, bez iznimke, bio zapostavljan, izkorištavan, izdavan i zarobljavan.

Pa zašto se onda s našim narodom događa ovo što se danas događa?

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Jasenovački mit i Pax Titoistica

Unutar toga razdoblja bijahu razmjerno nemirni procesi koji bi povremeno izbijali kao krize. Nijedno od tih razdoblja i nijedna od tih promjena nisu mogli proći bez jasenovačkih laži.

Glavna su povijesna koljena te faze Jugoslavijine povijesti;

Svi su ti prijelomi bili dio procesa i zavjera, često posve skrivenih ili pogrješno interpretiranih. Ti procesi i zavjere trajahu dugo i potajno, vođeni od strane raznih skupina antifašista, pa su Tito i Jugoslavija morali uvijek izgledati svetački, da bi određena frakcija opstala i ostvarila stanovit probitak i da ju Tito ne bi uništio.

I u ovome je razdoblju izlazila jasenovačka mitska literatura.

Poneki bi puta seljaci ili brigadiri ORA slučajno iskopali neke lješine. Rjeđe bi se o tome otkriću i pisalo u novinama. Nikada se nije objavilo, što je s pronađenim ljudskim ostatcima bilo; jesu li identificirani i pokopani, kamo itd. Bijahu to ostatci hrvatskih i savezničkih vojnika i civila, koje antifašisti bijahu pobili.

Od 1948. g. Mit dobiva veoma važnu ulogu u međusobnim antifašističkim obračunima, Odatle će, primjerice, proizići objava Magnum Crimena 1948., ali i brza obustava distribucije te knjige. Ona se u drugome izdanju tiska tek 1986., dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista SRS.

Ako su, dakle, jasenovačke laži pomogle Partiji u motivaciji i pravdanju genocida i diktature nad Hrvatima, onda su u vrijeme Pacis Titoisticae služile obračunima među antifašističkim zločincima. To ne znači da jasenovački mit nije i u razdoblju do 1980., pa i u inačicama koje su podupirali komunisti Hrvatske i Brozova kamarila, tlačio i obespravljivao hrvatski narod.

Tvrdim da je jasenovački mit bio oružje u nastanku i propasti Privredne reforme, Rankovićevome padu te srpskoj reakciji i nemirima 1968., i titovskome udaru 1971./1972. i daljih godina i svemu oko Miloševića. Od 1986. u srbijanskome su tisku svaki dan izlazili desetci članaka o Jasenovcu, punih laži i mržnje na Hrvate.

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Davor Dijanović

Silvije Strahimir Kranjčević

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

ZAGREB - SUDBONOSNI IZBOR

Sudbonosno, izbor je pao na Zagreb, te sam peti razred nastavio 1932. na tamošnjoj Trećoj realnoj gimnaziji, u zgradi u kojoj je danas smješten Muzej Mimara.

Osim toga, primili su me dosta hladno i sa stanovitim prezirom, kao "provincijalca". Ipak, nakon nekog vremena došlo je do neočekivana preokreta.

Malo pomalo sam bio prihvaćen od mojih novih drugova i počeo se družiti s njima.

Načela Oca Domovine izražena u njegovim povijesnim saborskim govorima, kao "Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoljetjah perkosivša Istoku i Zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati.", budila su u nama mladenački zanos rodoljublja i uključila nas u borbu za obnovu nezavisne, suverene Države Hrvatske. To je bio naš temeljni i jedini politički credo.

SREDNJOŠKOLSKI PODODBOR MH NA III. REALNOJ GIMNAZIJI U ZAGREBU

S obzirom da sam bio dak III. realne gimanzije. vjerojatno je u tom izboru odigrao važnu ulogu prof. Soljačić, poznat dr. Starčeviću kao suradnik Matice Hrvatske. Predpostavljam da je dr. Starčević, u nakani da osnuje jedan srednjoškolski pododbor, zamolio Soljačića. da mu preporuči jednoga đaka sposobna da preuzme taj zadatak Prof. Soljačić mu je, najvjerojatnije, predložio mene, učenika kojega je volio i cijenio.

Posjet dr. Starčeviću jednog jesenjega predvečerja 1934. ostao mi je u neizbrisivu sjećanju. Ozračje polumračne sobe u drevnoj zgradi Matice, osvijetljenoj tek slabim svijetlom male svjetiljke, sa zaslonom zelena stakla na pisaćem stolu za kojim je sjedio dr. Mile.

Dr. Starčević je očinski isticao potrebu buđenja hrvatske nacionalne svijesti i suradnje među hrvatskom omladinom i pipremanja za odgovorne dužnosti kad stupi u javni život Hrvatske. Posebno je naglasio prednosti organiziranja u jednom pododboru Matice Hrvatske.

Osnivači i prvi članovi Pododbora bili su, uz mene, prema mojem sjećanju, (abecednim redom): Belić Stanko, Belobrajdić Leopold, Cihlar Zvonimir, Crnko Josip i Milivoj, Čaušević Halid, Čović Marko, Dugački Mira, Hadžijahić Muhamed, Jakaša Ante, Kabalin Mladen, Korsky Ivo i Vera, Kos Vinko, Maixner Ivona, Mirth Karlo, Murvar Vatroslav, Perše Franjo i Bosiljka, Prpić Jure, Pšeničnik Srećko, Skračić Jerko, Skrbin Janko, Sulić Frane, Teufel Djuro, Vitković Stanko, Vrkljan Mira, Vučićević Ivo.

Neki članovi pododbora postali su redoviti suradnici Omladine objavom svojih članaka i književnih priloga u časopisu.

Znakovito je, da opetovane dezinformacije o hrvatskom nacionalizmu potječu još od početka ovoga stoljeća.

***

Prof. dr. sc. Nikica Uglešić - ZNAMO LI SE NOSITI S MANIPULACIJAMA?

Prof. dr. sc. Nikica Uglešić redovni je profesor matematike na Sveučilištu u Zadru. U Vidljivim Tragovima (18. veljače 2014) govori o manipulaciji koja prožima različite aspekte suvremenog života, uočava primjere nelogičnih uporaba jezika kao učinkovitog sredstva za manipulaciju.

Naravno, nisu "svi konci" u rukama onih koji žele pomoću manipulacije gospodariti narodima. Primjer Hrvatske kao države koja je nastala i obranila se u teškim povijesnim prilikama, kao i primjer hrvatskoga naroda koji je opstao, unatoč svim nedaćama, upućuje na zaključak o Bogu koji je u konačnici gospodar ljudske povijesti.

G.KARAMARKO HRVATI IMAJU JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

S obzirom da g.Karamarko kao predsjednik HDZ-a već neko vrijeme na skupovima HDZ BiH ponavlja: "Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine" onda je očito da nismo daleko stigli u borbi za slobodu i sreću hrvatskog naroda na tlu svoje Domovine!

Ali danas kada se HDZ predstavlja kao stranka koja se oslobodila svih negativnosti koje su je snašle za vrijeme Sanadera i Jace, te da pod vodstvom Karamarka ide ka novom osvajanju vlasti u RH pozivajući se na Franju Tuđmana i aktivnije se zalažući, barem deklarativno, za ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH onda su ovakve izjave hladan tuš za svakog hrvatskog rodoljuba!

To su vrlo opasne teze (izrečene s namjerom ili zbog neznanja!) i navode vodu na mlin neprijateljima hrvatskog naroda i domovine!

Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda bismo, g. Karamarko, mogli reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini.

Je li u tome razlog što vi g. Karamarko dajete izjave koje su u suprotnosti s ovim temeljnim istinama i težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom na svojim prostorima u svojoj domovini Hrvatskoj!?

KRONIKA

6. studenoga.

Poglavnik je primio izaslanstva iz kotareva Tešanj, Teslić, Doboj, Maglaj, Gračanica, Zavidovići, Bogujno, Glamoč, Livno i Kupres, koji su došli Poglavniku da mu izraze vjernost naroda iz njihovih kotareva.

7. studenoga.

8. studenoga.

Njemačko ratno vodstvo pohvalilo je hrvatske dobrovoljce, koji se bore na istočnom bojištu. U dopisima njemačkih ratnih izvjestitelja ističe se, da su oni prevalili u 32 dana pješice preko 1.000 km i da su sjajno dokazali svoje vojničke sposobnosti već u prvom doticaju s neprijateljem.

U Zagrebu je na svečan način proslavljena godišnjica palih njemačkih boraca, kojoj su prisustvovali članovi hrvatske državne vlade, predstavnici hrvatske i njemačke vojske i članovi diplomatskog kora.

10. studenoga.

12. studenoga.

USTAŠKA PRISEGA

Hrvatsko Domobranstvo

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske

Nadbiskup Vrhbosanski

Dr.Ivan E.Šarić

Bandiću zašto podupirete srbokomunističke laži o Jasemovcu!?

U želji da se dopadnete prenositeljima Titinih zločinačkih dijela Vi ste na nekom skupu pljunuli svom narodu u obraz: u njegovu prošlost i budućnost, kazavši kako su ustaše u logoru Jasenovac ubile 22.000 djece. Grozno! Izrekli ste notornu izmišljotinu, što ni Tito nikad nije kaz'o, a znadete li zašto? Zato što je znao da to nije istina i da u Jasenovcu nije bio logor smrti već radni logor, u kojem su bile dvije škole: jedna za pravoslavnu, a druga za muslimansku i katoličku djecu. Niste znali kako je u logoru postojao čak i Projektni biro, u kojemu projektanti bijahu logoraši. Pitajte svog prijatelja Puhovskog, jer njegov otac i stric su tamo bili na izdržavanju dvogodišnje kazne i po odsluženju iste pušteni su na slobodu.

I je li po Vašem sudu je taj ozloglašeni Hercegovac bio koljač, ili pak vojnik?!

Istina je također kako je u logoru postojala ambulanta, a u samom mjestu Jasenovac bolnica, koju je vodio logoraš dr. Marin Jurčev (naknadno je prisegnuo Poglavniku!), ubijen u akciji HOS-a pokrenutoj protiv partizana oko Kozare).

Poslijeratne komisije nisu pronašle grobove odraslih, a niti djece, ili Vi možda podržavate bolesnu komunističku (partijsku) 'istorijsku činjenicu' kako su ubijeni bacani u Savu. Pa tadašnju hrvatsku državu nisu vodili takvi monstrumi, koji bi lješine bacali u rijeku, ne vodeći računa o ugrozi stanovnika u naseljima s jedne i druge strane Save (odmah ispod je selo Košetarica, i nizvodno mnogi gradovi i naselja s bosanske i slavonske ravni), pa sve do Crnog mora. To im ne bi dopustili Nijemci, a upravo takvu nebulozu je izrekla ravnateljica Spomen-područja 'Jasenovac', koja patvori eksponate i izvore, kao i imena ubijenih.

Ova nevjerojatna činjenica je šokantna svakom zdravorazumnom čovjeku, a Vama /i Vašim partijskim drugovima/ ona, dakako, ne znači ama baš ništa!

Ali... Komisije nisu pronašle ostatke ubijenih logoraša (osim 192!), a posebno nisu nađeni ostatci ubijene djece. Na žalost širitelja dosadašnje 'istine' o logorima na prostoru NDH pronađeni su ostatci ubijenih hrvatskih vojnika, ruku vezanih žicom i/ili ustrijeljenih metkom u potiljak. Njima nisu sudili sudovi koji su donosili presude o likvidacijama 'U ime Naroda', njih su ubijali onako po partizanski.

O čemu onda Vi pričate, gospodine Bandiću!?

Pročitajte priloženi Vam tekst u nastavku, jer njega je napisao potomak onih ljudi koji su prošli kroz logor Jasenovac! I na kraju Vam poklanjam jedan savjet: ''Drugi put pozovite ugledne hrvatske povjesničare da provjere ono što Vi kanite,tj. želite kazati, da ponovno ne bi pljunuli na prošlost i budućnost vlastitoga naroda!''.

PRILOG:

‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru’

Demonov zadah širi se strukturama u našoj zemlji i ne dopušta ozdravljenje hrvatskog bića!

Propovijed nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića s euharistijskog slavlja na Trgu Republike Hrvatske u Šibeniku prigodom svetkovine sv. Mihovila, zaštitnika tog grada

Povod našem današnjem okupljanju na ovu Euharistiju dogovor je, moglo bi se reći i ugovor, što su ga vaši preci davno sklopili s prvakom nebeske vojske, svetim arkanđelom Mihovilom. Mnoga su stoljeća prošla otkad je vjerni puk ovoga Grada, drevna Crkva šibenska odabrala da ju upravo On štiti na njezinu zemaljskom hodočašću.

Ovdje se sv. Mihovil od davnine štuje, i prije prvog povijesnog spomena Grada za vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., o čemu svjedoči trag njegova imena iz devetoga stoljeća kod crkve Sv. Lovre u Donjem Polju. Najranije postojanje grada Šibenika vezano je uz svetkovanje sv. Mihovila.

Zato se danas, kao biskup vama sestrinske Crkve zagrebačke, osjećam počašćen pozivom dragoga subrata u biskupstvu i vašega pastira Ante, da u središtu ne samo Krešimirova grada, već usuđujem se reći i Arkanđelova grada i njegove Biskupije, predvodim ovo slavlje »ugovora« između neba i zemlje i da svima vama radosna srca čestitam blagdan vašeg nebeskog Zaštitnika.

Usuđujem se danas zapitati, nije li raspjevanost ovoga Arkanđelova grada, koja se kroz pjesmu naroda rađala u crkvi i oko crkve, koja je izniknula iz liturgije, zapravo ljudsko nastojanje da se približi onom vječnom anđeoskom hvalospjevu koji neprestano odjekuje pred sjajem lica Boga samoga? Uvjeren sam da je malo mjesta na svijetu tijekom svoje povijesti prolilo toliko suza, i toliko krvi, a da u njemu još uvijek živi pjesma. Stalna pjesma slave Bogu i neprestana borba protiv zmije, staroga napasnika đavla i njegovih podanika, odlikuje i anđeosko poslanje.

Draga braćo i sestre, da, ovdje smo. I želio bih da se sada zaustavimo na prizoru kojim smo započeli ovo liturgijsko slavlje. Do ovog smo oltara došli u procesiji noseći lik sv. Mihovila. Koliko god neki u procesijama gledali puku vanjsku manifestaciju vjere, nazivajući ju vjerskim folklorom, procesija u sebi krije čovjekovu težnju, želju za skladom kakav vlada na nebesima. Kako su nam pisci u viđenjima ostavili svjedočanstvo brojnih svetih koji prilaze pokloniti se Bogu Svevišnjemu, tako i mi, hodajući u procesiji, prizivamo onaj nebeski red da bismo se na oltaru poklonili Kralju svega stvorenja. Duša hrvatskog vjernika dobro znade da tamo gdje su Krist i njegovi anđeli, uvijek se događa sklad, nebeski red za kojim svačije srce čezne.

Predivne li slike savršenstva nebeskoga obreda, kojim je Krist zakraljen! Ivan, pak, u Otkrivenju nam otkriva kako, nakon nebeskoga rata u kojem su se Mihovil i njegovi anđeli zaratili sa Zmajem, starom zmijom imenom Đavao, Sotona je bačen na zemlju. Pobijedili su Krvlju Jaganjčevom, Krvlju Kristovom, i tada je nastalo kozmičko veselje, nastao je red i sklad.

Dragi vjernici, Krist je svima nama po njemu dao obećanje, nagovještaj zajedništva s Bogom: »Gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje silaze nad Sina Čovječjega«. A do toga, konačnoga i vječnoga reda, treba čekati, jer »demon je«, kazao je svojedobno i sveti papa Ivan Pavao II., »još uvijek živ i djeluje u svijetu«.

Ovdje, s Trga Republike Hrvatske, gledamo i slike nereda koji se sustavno i suptilno čini i u našoj Domovini. Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića. Znamo, ime arkanđela Mihovila znači Tko je kao Bog? Zagledani u našu hrvatsku stvarnost, kad bismo u različitim strukturama postavili pitanje: Tko je kao Bog?, kao da se već čuju odgovori raznih umišljenika: ja, ja, ja! Žalosne li zamke zloga pod koju su potpali i u koju nastoje uvući sve oko sebe!

Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obroci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi? Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću? Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju? Dokle ćemo gledati natjecanje struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića?

Zna duša hrvatskog vjernika, i to joj smiraj daje, da je zlo u svojem neredu, u svom razaranju, u svojem bučnom kaosu izgubilo bitku pred žrtvom koju je na križu za čovjeka, ponizno i tiho, podnio naš Gospodin, Isus Krist. Istina je, Isus je sam ponio grijehe čitavoga svijeta i otkupio čovjeka, ali s njime su uvijek bili Otac, i Duh Sveti, i vrlo važno, njegovi anđeli. Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo.

Čudi nas, naime, kako uopće netko misli da će moći napraviti razdor u Crkvi kao zajednici vjernika, predvođenih svojim pastirima, zajednici koja nema razloga bojati se jer Krist joj je glava, Duh Božji snaga, Marija mati, a nebo dom. Crkve nema bez zajedništva koje se temelji na zajedništvu Presvetog Trojstva: Oca; Sina i Duha Svetoga. Zato se svako vjerničko okupljanje, molitva i sakramentalno slavljenje, priključuje bezvremenskom, kozmičkom slavlju.

Braćo i sestre u Kristu! Kako se danas, u ovoj iako u Domovinskom ratu ranjenoj ali iz ratnoga zla izbavljenoj grudi, ne zagledati u žrtvu koju su zajedno s hrvatskim braniteljima podnijeli brojni žitelji ovoga kraja? Trg Republike Hrvatske, koji je danas udomio ovaj oltar, ponos je hrvatskih branitelja. Oni su se borili za hrvatsko ime, za ljude svoje Domovine, za njezinu grudu, davši nam okusiti kristovski ideal davanja života za prijatelje svoje.

Agresija na Hrvatsku, ubijeni, nestali, ranjeni, ucviljeni, prognani i hrvatska pobjeda u oslobodilačkom ratu nije plod mašte ili nečije konstrukcije. Sve se to dogodilo u stvarnom vremenu, u povijesnom trenutku pred čitavim svijetom, za što postoje materijalni dokazi i svjedočanstva tolikih živih ljudi.

Braćo i sestre, kao zagrebački nadbiskup i sin ovoga mora, svaki put sa žaljenjem gledam kada netko pokušava napraviti razdor unutar hrvatskoga nacionalnog bića po bilo kojoj osnovi. Danas to govorim u Krešimirovu gradu, a povijest nas uči o njegovoj presudnoj ulozi u sjedinjenju razasutoga hrvatskoga naroda u njegovo vrijeme.

Usuđujem se reći, da je upravo sv. Nikola Tavelić, i njegovo proglašenje svetim u Rimu 1970. godine, označio početak ponovnoga otkrivanja identiteta hrvatskoga naroda pred Crkvom i pred svijetom. Tada, na svečanosti njegove kanonizacije, svijet je čuo kako sluga Božji papa Pavao VI. s dubokim poštovanjem spominje hrvatski narod. Tako nas je zagovor sv. Nikole Tavelića pred čitavim svijetom, koji nas u ideološkoj magli bivše države nije raspoznavao kao suveren narod, počeo izdizati iz pepela nepravedne anonimnosti, otkrivši bisere kršćanstva na hrvatskome tlu.

Stoga vas molim da žarko pojačate svoje molitve za proglašenje svetim blaženog Alojzija, jer njegovim se svetačkim naslovom neće samo pred svijetom razotkriti kršćanska veličina njegova života, nego će pasti maska koja se uporno lijepi katolicima u Hrvatskoj, pogotovo za razdoblje dvadesetoga stoljeća.

Draga braćo i sestre, nemoguće je mjeriti našu zahvalnost svetom Mihovilu koji svojom snagom i ponosom nebeskoga vojskovođe trajno brani ovaj Grad i Biskupiju. On nas svojim zagovorom uči da i kad je teško treba pjevati slavu Bogu, uči nas da ima smisla boriti se i kad se sve čini izgubljenim.

Danas, u ovom euharistijskom zajedništvu, molimo njegov zagovor za naše obitelji, i za Biskupsku sinodu koja će se u prvoj polovici listopada održati u Rimu, da se po molitvi pape Franje svima ponovno probudi svijest o nepovredivom značenju obitelji i njezinoj ljepoti u Božjem promislu. Molimo svetog Mihovila da svojom snagom štiti čitavu nam domovinu Hrvatsku, njezinu djecu, mlade, starije, nemoćne i sve potrebne.

Amen.

Krivo su nas učili

Tko su ti bogataši, razbježali 1990. g. po svijetu i odakle im kapital kojim sada diktiraju Hrvatskoj?

Teško Vam je zamisliti se u svijetu bez TV, Interneta, klađenja, potrošaštva, pornografije, automobila? Nu, jeste li doista sretniji od ljudi toga svijeta?

Ovom knjigom dokazujem metodologiju laži kojom je jasenovački mit prouzročio genocid nad hrvatskim narodom protuzakonitim ubojstvom više od 500.000 ljudi 1944. i 1945. g., izgonom i progonom dodatnih najmanje pola milijuna te uništajem stotina tisuća hrvatskih obitelji sve do raspada SFRJ i nove agresije na hrvatski narod, tijekom koje su se antifašisti SRH/RH samo privremeno skrili iza nas a sada opet sa svojim beogradskim drugovima kopaju oči djevojčicama i cijelome hrvatskom narodu.

Pismo podrške pomoći uzdolskom kraju – Općina Rama

Uz dolove Uzdol zove

Obrazloženje:

Kraj s iznimnim mogućnostima, živo blago prirode, ekološke proizvodnje hrane, kulturno-povijesnih i turističkih potencijala... ostaje u zapećku hrvatskog interesa. A interes pronalaze i osvajaju prostor oni kojima je taj živalj oduvijek bio i danas jeste: „trn u oku“.

Prvi preduvjet je put, i pomoć općini da omogući potomcima očuvanje ognjišta u stvarnom i simboličnom smislu, ali i prikupljanje projekata koji će osigurati život i nova ulaganja, time oživjeti mnoge zapuštene zaseoke i u trendu suvremenog doba biti spreman da jednoga dana sve bude spremno... kako ne bi bilo prodano u bescjenje a s njime i smisao stradanja svih koji nas i mrtvi opominju za vrijednosti koje treba sačuvati .

BEZ LUSTRACIJE NEMA NI KROACIJE!

OSUĐENI NA ZAJEDNIŠTVO

Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H. Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svima troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost napretka za ulazak BiH u EU i NATO.

Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vicevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH temeljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom, od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari. Znaju li okupatori BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego nešto specifično – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski kalendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvatski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati, koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu.

Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izdavali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a 1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu, mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma, glagoljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan Bosne, Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice, najljepšeg hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić. Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na bosansko kristjanstvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje (1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski. Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćanske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio ponudu pape iz svog vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvatske, koju nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi današnji Hrvati katolici toliko smo napredovali, po sporazumu koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji, ako to papa hoće.

Pa zar nije izdaja Hrvata iz Bosne i ono što je 1697. napravio vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva, spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji okupatori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu, uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hrvati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna šaptom pala 1463. zbog svega navedenog, Hercegovina skoro 20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek 1592. godine. Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila 1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnostima. Siguran sam da je znao za ovu oporuku.

Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost, međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u austrijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandijski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposobnostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene, uglavnom, tzv. Svištovskim mirom iz 1791. između hrvatskog kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.? Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske vojske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom kongresu 1878., i anektira je, pripoji svom carstvu a ne hrvatskom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao. A kad je veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Meštrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu naroda, Jugoslaviju.

Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, pokušali su joj sačuvati sjeme držeći zajedno, prisilno, zavađajući ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vodstva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičarima, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, premda smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovinu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika, ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum. Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hrvata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samouprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti Hrvata u BiH sa ostala dva naroda.

Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati samostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima, nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovićem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada. Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janjičara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički diljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zubak i M. Granić, na neki način je priznao i samostalnu srpsku Krvavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli.

Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogovoreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu održana Federacija BiH.

Ipak, sve ratne igre, sva ratna krvoprolića na području bivše nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. studenog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da glavni cilj Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se detaljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti: Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamo li na RBiH. Zbog toga ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i haškog nadzorom..

Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu 14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hrvatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i odgovorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prijatelja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime, kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Grgurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski. Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i upitaju ga – kako i šta dalje? Više nego žalosno je što je međunarodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je najoštrije kaznila; uvredljivo je što je ovlastila zločinca Slobodana Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod patronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima (lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sramotnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević) i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što, koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno.

Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Janjičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacionih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod engleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom. Svima okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, velikih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili, gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći izdajnici nego strani neprijatelji. U RH se je pojavilo jedno u povijesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da se ustanovi da u BiH postoje barem dva takva zla. Bojim se dok se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu hrvatskog naroda će se zanesvistiti.

Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno izdaji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu 1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na kocku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se vojno moglo, da bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno povezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horvatiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a, Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam znao prigovoriti: Da si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je njemu poznato, bio u Bosni do 1990. samo jedanput, i to s njim u društvu.

A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske) rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima.

I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je realno, moguće?

Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće zajednički boriti se (sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogućim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad ostvarivi planovi – utopija.

Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH, niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Europe mogu obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima, ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Broda. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti; bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati. (OSVIT 1-4/2013.)

Etičko sudište podignulo optužnice protiv Josipovića, Mesića, V. Pusić i Pupovca

Hrvatskih narod je demografski ugrožen, mladi stručni i visoko obrazovani napuštaju zemlju, Hrvati u inozemstvu su zanemareni, a prema Hrvatima Bosne i Hercegovine ne primjenjuju se Ustavne norme o posebnoj brizi za taj segment Hrvatskog naroda;

Teritorij - Hrvatska je stalno na gubitku, aktualna vlast se ne brine za ove ostatke ostataka nekada moćne Hrvatske; sa svim susjedima, osim sa Mađarskom, imamo teritorijalne probleme: Sveta Gera, Piranski zaljev, Šarengradske ade, Prevlaka i Neum, nemarom današnjih vlasti umjesto da se uznastoji riješiti probleme po međunarodnom pravu i prema zaključcima Badinterove komisije, aktualna vlast ne čini ništa, ne tražimo svoje, pristaje na arbitražu i tamo gdje postoje jasna utvrđena prava;

Postoji veliki broj izdajničkih postupaka ovdje ćemo nabrojiti samo najvažnije. Uvodi se ćirilicu u Vukovar umjesto da ga se zaštiti kao grad mučenik, kao mjesto posebnog pijeteta, rasprodaje se Hrvatsko nacionalno blago ne samo prodajom zemlje strancima već i gubitkom najistaknutijih vrijednosti kao što su INA, Croatia osiguranje, Hrvatske ceste, aktualna vlast je činila sve da dođe do povlačenja Hrvatske tužbe protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred Mađunarodnim sudom pravde u Haagu, u čemu nisu uspjeli, ali su ozbiljno ugrozili poziciju Hrvatske pred tim sudom.

- manipulira se sa komunističkim antifašizmom, negira se komunističke zločine u Drugom svjetskom ratu i poraću i napušta istraživanja žrtava na Bleiburgu i Križnom putu;. zaustavljeno je istraživanje skrivenih grobišta žrtava komunističkih zločina; ignorira se Europske zakone i deklaracije o osudi komunističkih zločina;

Prekraja se povijest, ukida se Dan državnosti, promjenjeno je ime Hrvatskog državnog sabora, ukinut je Oltar domovine,

U takvoj situaciji, a ovo su samo neki primjeri izdaje nacionalnih interesa, da bi se obranilo hrvatske nacionalne interese utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičo sudište kao nadstranačko nezavisno tijelo skupine odgovornih građana koji brinu o svojoj zemlji i koji će u ovom sudištu na temelju etičkih prosudbi donositi svoj pravorijek o izdajničkim postupcima pojedinaca iz vodećih političkih struktura na štetu životno važnih interesa hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske.

Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske

Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske

Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova i europskih integracija i

Milorada Pupovca, saborskog zastupnika zbog izdaje nacionalnih interesa Republike Hrvatske i to kako slijedi.

Optužba Etičkoga suda protiv Ive Josipovića

Na svojoj prvoj sjednici Hrvatsko nacionalno etičko sudište jednoglasno je zaključilo da podigne

ETIČKU OPTUŽBU ZA VELEIZDAJU PROTIV IVE JOSIPOVIĆA, PREDJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište brojnim je argumentima utvrdilo da je aktualni predsjednik Republike Hrvatske ukupnim svojim djelovanjem nanio i nanosi veliku štetu hrvatskim nacionalnim interesima.

2. U posjetu Vukovaru zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem javno je demonstrirao prihvaćanje velikosrpskih krivotvorina o izjednačavanju zločina.

4. U skupštini Bosne i Hercegovine lažno je optužio hrvatsku politiku 90-tih godina za sve zlo u Bosni i Hercegovini.

6. U Izraelskom Knessetu teško je optužio vlastiti hrvatski narod lažno ustvrdivši da u hrvatskim srcima još uvijek živi ustaška zmija.

8. Ivo Josipović bio je politički pokrovitelj djelovanja pete haaške kolone u Hrvatskoj na čelu sa Vesnom Teršelić i Zoranom Pusićem te im je za izdajničko djelovanje dodjeljivao odličja i najveća priznanja čime se objektivno i sam svrstao u petu kolonu.

10. Sprječavao je istraživanje i osude komunističkih zločina te je veličao crvenu zvijezdu petokraku kao simbol pravde i slobode čak je tvrdio da je Hrvatsku stvorio Tito i komunisti a da su je hrvatski branitelji samo još jedanput obranili od nasrtaja velikosrpske politike.

Optužnica Etičkog suda protiv Stjepana Mesića, bivšeg Predsjednika Republike Hrvatske, bivšeg Predsjednika Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora, bivšeg Predsjednika Predsjedništva SFRJ i bivšeg zastupnika u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske.

- što je, 1990.-1991., kao formalni predstavnik Republike Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ u kojem je od svibnja do studenog 1991. bio predsjedavajući i time vrhovni zapovjednik JNA, participira u zapovjednoj i drugoj odgovornosti za zločine koje je JNA kao dio srbijanske agresorske vojske počinila na teritoriju Republike Slovenije, Republike Hrvatske te Republike Bosne i Hercegovine;

- što je krajem 1990-ih, kao i u razdoblju dok je bio Predsjednik Republike Hrvatske (2000.-2010.), bio lažni svjedok protiv Republike Hrvatske pred Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije te jedan od najistaknutijih sudionika pravosudnikh, političkih i drugačijih javnih progona hrvatskih branitelja i stigmatizacije vrijednosti Hrvatskog domovinskog rata i tradicionalnog hrvatskog identiteta;

- što je, kao predsjednik Republike Hrvatske, sustavno i veoma uporno sudjelovao u nizu djelatnosti koje su spriječavale suočavanje hrvatskog društva i hrvatske države sa zločinima jugoslavenskog komunističkog režima, te je iste javno promovirao i etablirao u institucijski sustav demoikratske Republike Hrvatske;

Optužnica Etičkoga suda protiv Vesne Pusić

Etička optužba za veleizdaju protiv Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova RH, i to iz sljedećih razloga:

2. Vesna Pusić je sustavno pokušavala pretvoriti agresiju Srbije, Crne gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat s podijeljenom odgovornošću i krivnjom. Štoviše proglasila je Republiku Hrvatsku agresorom na Bosnu i Hercegovinu.

4. Još 1993. godine organizirala je sa Slavkom Goldsteinom okrugli stol pod nazivom „Hrvati i Srbi“ u Muzeju Mimara u Zagrebu na kojem je negiran Domovinski rat, tvrdeći da u stvari nema ni agresora ni žrtve, da se radi o dogovornom ratu radi komadanja Bosne i Hercegovine na temelju dogovora Miloševića i Tuđmana.

6. Vesna Pusić je više puta izjavila da podržava pravo Srbije da aktivira optužnice i presude vojnog tužiteljstva i vojnog suda JNA protiv hrvatskih branitelja.

8. U svojoj prosrpskoj politici iskazuje se kao najžešća zagovornica bezuvjetne podrške ulasku Srbije u EU, a da nisu riješena pitanja granica, nestalih osoba, naknade ratne štete, drugih otvorenih pitanja. U pripremnim pregovorima Hrvatska nije iznijela primjedbe u odnosu na ratne zločine, kao ni u odnosu na prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji.

10. Vesna Pusić je zloupotrijebila Europsku komisiju i namjerno obmanula hrvatsku javnost da će EU graditi Pelješki most, premda je znala da je Komisija EU-a odbila našu pred-studiju, kako bi u nedogled spriječila izgradnju mosta.

Optužnica Etičkoga suda protiv Milorada Pupovca

2. Milorad je Pupovac od početka velikosrpske agresije na Hrvatsku stao na stranu napadača, agresora, umjesto da pokuša umiriti pobunjene Srbe, koji često nisu znali za koju se stranu opredijeliti.

4. Da bi postigao svoje izdajničke nakane, Milorad Pupovac je ustrojio ili sudjelovao u radu ustrojbi, sastavljenih od državljana Republike Hrvatske i stranaca, kojima je bio cilj osramotiti što više ključnih službi Republike Hrvatske. Tako su oni uhodili legalne organe hrvatske vlasti, djelatnost policije, ZNG-a i Vojske RH, sudova i drugih temeljnih službi u obrani Republike Hrvatske, te ih blatili za grješke koje nisu počinile, izlažući time Republiku Hrvatsku bijesu pobunjenika i osudi međudržavne javnosti.

6. Dokaz protiv izdajničkog djelovanja Milorada Pupovca njegove su izjave, sa preuveličanim brojem žrtava i šteta s pobunjeničke strane te nemogućnost njega i njegovih udruga dokazati te tvrdnje. Milorad Pupovac je svoju moć gradio na protuhrvatskoj mitologiji o Drugome svjetskom ratu, komunizmu i jugoslavenstvu.

8. I kaznenopravne odredbe i građanskopravne odredbe u Republici Hrvatskoj kažnjavaju pronošenje kleveta i uvrede, opisujući kao krivca i štetnika onoga tko ih pronosi. Milorad Pupovac je znao da čini kazneno djelo i da ne će biti kažnjen, ali je ipak pročitao i objavio prostačko pismo, da bi potakao sukobe Hrvata katolika i muslimana.

10. Posebno je otežavajuća okolnost to što postoji konstantnost tog produljenog kaznenog djela što ga Milorad Pupovac čini i danas.

Izdajnik je kuga

PORUKA DR. RUŽICE ĆAVAR

Poštovani!

Uz srdačan pozdrav, s poštovanjem

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

- Brašnjava je bila tamnosiva mramorna fasada Horvatinčićevog centra.

- Brašnjava je bila srednjovjekovna Hrvatska crkva Sv. Margarete, koja danas nosi ime Srpske pravoslavne crkve, koja institucija, kada djeluje bilo gdje van države Srbije, ima nepoštene, okupatorko imperijalne namjere.

Petokolonaški ekstremno ljevičarski mlinari, okupiravši trg, u spomenutom vremenu, melju li melju. Katolička crkva u Hrvata kao posljednji narodni obrambeni bedem se našla u njihovom žrvnju. Spomenuti mlinari će u povijest ući, ne samo kao širitelji govora protuhrvatske i protukatoličke mržnje, nego i kao kostolomci. Na protukatoličkom skupu, napadnutoj katoličkoj aktivistici dr. Ružici Ćavar, je u bolnici " Sestre Milosrdnice ", sat vremena poslije napada na nju, dijagnosticirana, uz contuzije i teška tjelesna ozljeda, prijelom lijeve nadlaktice. Mada se organizatori skupa, i prije policijskog priopćenja, ograđuju od napada na doktoricu, stvari su onakve kako su se dogodile. Ona im je bila trn u oku,jer je dan prije, 19.9. slobodni portal Dragovoljac.com objavio njezin, javnosti poslan, tekst " Dosta nam je bezobrazluka i terora agresivne parazitske crvene udružene manjine ", i usput najavila dolazak na skup, gdje će prihvatljivim, demokratskim sredstvima, ( transparentima )izraziti svoja katolička stajališta. I zaista, na slobodni prostor, pored transparenata koji kleveću katoličku crkvu, istakla je i svoje male transparente na kojima je pisalo:

- APAGE SATANAS. (Odstupi sotono)

- NAS 90 % SMO HRVATSKA CRKVA. NOVAC JE NAŠ A NE VAŠ.

- CRVENI PARAZITI VRATITE MILIJARDE U HRVATSKI PRORAČUN.

Jednoumni aktivist iz redova spomenutih mlinara, s vrpcom na ruci na kojoj je pisalo redar, je trgao i u rukama gužvao njezine transparente, s apetitom četnika, koji je trgao visibabe i ljubičice kako bi zaustavio Hrvatsko proljeće. Kako je redaru izgredniku bilo nemoguće dokazati da je njegov postupak protuzakonit, pisac ovoga teksta, kao očevidac svega, je otišao s tim upoznati policiju, koja je za par minuta i stigla. U međuvremenu je dr. Ćavar, objašnjavajući se sa spomenutim redarom bezbožnikom, osjećajući se povrijeđenom, skupila hrabrosti i navodno, revanšistički, rukom povukla i njihov platneni bezbožni transparent, zbog čega je automatski fizički napadnuta i srušena na pod, što je kamera i zabilježila, i siledžiju uslikala.

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića

Razgovor sa najstarijom Pavelićevom kćeri, koja nije bila udavana i koja nema djece kao ni njen brat Velimir, koji je umro u Madridu 1998. godine, vođen je posredstvom čelnika Hrvatske čiste stranke prava iz Kölna Bože Jakeljića. Razgovaralo se i o obiteljskoj ostavštini koja će jednog dana pripasati djeci mlađe Pavelićeve kćerke Mirjane Pšeničnik, iza koje su ostale tri kćeri: Zvjezdana, Ajša i Jelena.

Na pitanje bi li se vratila u da joj vrate oduzetu imovinu, rezolutno odgovara:

F: Mislite li da bi Vaš povratak štetio Republici Hrvatskoj?

F: Jeste li nakon II sv.rata bili u Hrvatskoj?

F: U kakvom Vam je sjećanju tada ostao susret sa Zagrebom?

F: Jeste li tada razmišljali o svom životu? Kakav je on bio?

F: Što ste radili u to doba i čime ste se najviše bavili?

F: U to doba ste već bili dvadesetogodišnja djevojka. Zasigurno ste kao poglavnikova kći bili na meti i mnogih udvarača? Kako to da se nikada niste udavali?

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević