ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

HRVATSKI NACIONALISTI I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET

Ova okolnost doprinjela je, da se nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne omladine razvilo u duhu kršćanskih načela i zasada Katoličke Crkve. Sjećam se sastanaka koje smo održavali u križarskom ogranku u župi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici, slično kao i u našem Pododboru, pod duhovnim vodstvom župnika, dra. Josipa Lončarića. Volili smo ga i cijenili, premda nismo tada znali, da je bio odigrao važnu ulogu u izboru svećeničkoga zvanja mladog Alojzija Stepinca, budućeg zagrebačkoga nadbiskupa.

SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM

Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.

Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.

Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...

LOGOR ZA POLITIČKE KAŽNJENIKE - LEPOGLAVA

Ipak, osjećali smo se kao u svom domu, kad smo primijetili da nas očekuje, kao "kućedomaćin", već odprije zatočena skupina gospićkih građana i omladinaca na čelu s Juricom Frkovićem. Osim njih, dali su nam dobrodošlicu odprije zatočeni prof. Ivan Oršanić, dr. Mile Starčević, dr. Šime Cvitanović, Ivo Balentović, Ico Kirin...

Tako je počeo naš logorski život, koji je, treba priznati, bio u ono doba daleko do onoga što je bila, kasnije, srbokomunistička zloglasna Lepoglava, u kojoj je i naš junački nadbiskup Stepinac doživio svoje mučeništvo.

Među raznim šalama koje su pojedinci izmišljali bila je i originalna šala Jože Crnka, jedna "aprilska šala"! On je smislio proširiti vijest, da ćemo 1. travnja biti oslođodeni. Šala je postala zbiljom. Makar je većina logoraša već bila prebačena u drugi logor - Kruščicu - "Studentska grupa", zahvaljujući anonimnoj intervenciji jedne utjecajne osobe "pri vlasti", bila je 1. travnja 1941. odpuštena iz logora.

PROGLAŠENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Nisam bio dobio nikakve upute u svezi mojega imenovanja, no smatrao sam, da u nastalim okolnostima moram što prije doći u radio stanicu. Ali kako? Ulice Zagreba bile su već prepune vojnih jedinica i naroda, koji je oduševljeno klicao svitanju hrvatske slobode.

Teško smo se probijali zakrčenim ulicama, dok nismo, napokon, stigli do radio stanice. Bila je već zauzeta po jednoj skupini omladinaca iz društva "Hrvatska uzdanica" koja je, pod vodstvom Viktora Makara, smjelim podhvatom razoružala jugoslavensku vojničku posadu već 9. travnja 1941. nakon što su u jutarnjim satima primili obavijest o pobuni Hrvata 106. pješačke pukovnije u Bjelovaru. Sve se to odigralo još istoga dana poslije podne, pripovijeda mi Makar, gotovo neprimjetno, bez ljudskih žrtava i bez ijednog incidenta.

Kad sam ušao u zgradu radio stanice, Slavko Kvaternik već je bio pročitao proglas, koji je odjeknuo cijelom Hrvatskom:

Oduševljenje kojim je hrvatski narod jednodušno prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bilo je pomućeno vijestima o učestalim ekscesima pojedinaca i neumjesnim mjerama vlade donesenim pod pritiskom "saveznika", Njemačke i Italije, u protimbi s Ustaškim načelima i povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.

Sve je to izazvalo negodovanje i u redovima hrvatskih nacionalista. Jedan uži krug hrvatskih sveučilištaraca nacionalista, kojemu sam pripadao, zatražio je primanje kod Poglavnika, da mu izloži svoje poglede na nastale događaje. Primanje je bilo ostvareno posredovanjem našega kolege Wernera (Busa), sina gradonačelnikova, koji je radio u Poglavnikovu uredu. Poglavnik nije dao posebno značenje dogadajima koje smo mu izložili. Rekao nam je, da se nalazimo u revoluciji i da su to redovite pojave svake revolucije, koje će s vremenom nestati.

Jednoga dana posjetio je radio stanicu Poglavnik. Ušao je u moj ured, držeći u ruci, kao neki kompromitirajući plijen, daščicu koja je visila na unutarnjim ulaznim vratima s nadpisom Radiostanica Zagreb. Pružio mi ju je prijekornim pogledom, kao da pita: "A što je to?" Njegov pogled izražavao je prigovor mojoj nebrizi, da još nisam bio promijenio naziv "radio" u "krugoval".

* * *

Alternativa

Kršćani

Glas naroda

“Novi slovenski savez” okuplja protivnike komunističkog režima. Za sutrašnju subotu, 13. lipnja 2015. u 11 sati, pri Rovu sv. Barbare u Hudoj jami, zakazana je komemoraciju u povodu 70. obljetnice ratnog zločina nad Hrvatima. Pronađeni su i dijelom forenzički obrađeni posmrtni ostaci oko 3000 žrtava, među kojima su više od 300 njih bili žene i djeca. Duhovni oprost od žrtava vodit će katolički velikodostojnici Stanislav Lipovšek, Mile Bogović i Edmund Rudolf Wagenhofer. Dvije žrtve došle su na ideju sakriti se baš u jamu, odakle su se iskrale noću, koristeći nabacana tijela, sve prije zalijevanja ulaza betonom, pa se tako za zločin saznalo. Zamislite na kakve su ideje dolazili klerofašisti da kompromitiraju Tita!

Slavko i Ivo Goldstein u sjeni Holokausta i tragedije u vlastitoj obitelji svaku Hrvatsku do Drine vide kao nešto loše. Sve više sumnjamo i u njihovu ljubav prema avnojskoj SRH/RH. Uvijek se pitam kako bizantolog Ivo Goldstein doživljava Branimira i njegovo i naše priklanjanje Rimu. Zašto samo Hrvati trebaju zanemariti svoje rodoslovlje? Jer, trodimenzionalni Slavko uredno je slijedio vlastito jednodimenzionalno rodoslovlje, pa se nakon Drugog svjetskoga rata prijavio u izraelsku vojsku. Je li “sovjetski agent Tito” više učinio za Sovjete ili za cionizam? Tito je poticao odlazak domaćih Židova u Izrael, slovio je kao veliki prijatelj arapskih nacija, ali ih je nagovorio na vojne avanture koje su pasale Izraelu, koje su realno proširile Izrael. Slavko je isprobao i kibuc. Kako mu pravi komunizam nije odgovarao, vratio se u Jugoslaviju, na ugodnu poziciju profesionalnog titoiste.

Trodimenzionalni ubojice

Slično promišljaju Slavko i Ivo o Titu, koji je ubijao cijele narode. A počeo je tako skromno. Cijelog života patio se s jednostavnim rečenicama. Ponavljao je prvi razred! Prirodno je uslijedila njegova jedina intelektualna faza, na bauštelama Austrougarske. Kada ga je zatekla vojska, pa ruski front i zarobljeništvo, za njega je to bila relaksacija. U Oktobarsku revoluciju uključio se kao pripadnik Kažnjeničke bojne. Dobio je tatarski nadimak Tuta, a Sovjeti su ga “prekrstili” u Tito. Sovjeti su obratili pažnju na njega zbog tog njegovog prirođeno opakog pogleda. Prepoznali su njegovu prirodnu i životnu neotesanost i nedostatak empatije za bilo koga, pa je postao likvidator. Kod nas je ponovno završio u pržunu. Mutavi Bravar načinio je eksplozivnu napravu koja nije eksplodirala. Tako smo dobili cirkus poznat kao “Bombaški proces”, na kojemu se Josip Broz branio da je miroljubiv i da je namjerno sabotirao komunističku ilegalu. Da je Zvonko Bušić imao uza se takvog stručnjaka, danas bi bio živ i sretan, vjerojatno i prvi predsjednik RH.

Goldsteini sami ruše svoje ranije teze

Otac i sin Goldstein priznaju da su tri glavna aspekta Titove politike doživjela fijasko: raspali su se socijalizam, Jugoslavija i Nesvrstani. I još sam Slavko Goldstein priznaje da Tito nije bio antifašist. Spominje “historičara Erica Hobsbawma”, koji je definirao antifašizam kao “privremeni savez komunista i kapitalista”. Ovdje se vraćam svojoj osobnoj maksimi da je jedinio prihvatljivo “ne biti fašist”. Goldsteini po svaku cijenu brane Titov značaj, uz ignoriranje onoga što donosi vrijeme, neovisno o svakom pojedincu. Sve ono što je uglavljeno u Teheranu i na Jalti glede zona utjecaja u Jugoslaviji, nakon pada Italije, Goldsteini pripisuju Titu. Pri tome lukavo citiraju one autore koji se u tim relacijama gube.

Titov usporeni razvoj

Kod nas je rašireno uvjerenje da je “zaseban” jugoslavenski put u socijalizam bio nešto dobro. Da imamo mogućnost proživljavanja paralelne stvarnosti, vrijedilo bi putovati u dva pravca koji su za malo postali naša stvarnost. Jedan je pad Tita 1948. i sovjetski utjecaj sve do Jadrana, veći od utjecaja Zapada, a drugi je direktno širenje Sovjetskog saveza na prostor koji je “oslobodio”. Direktna podređenost Zagreba u odnosu na Moskvu, mimo Beograda, izgradila bi posve drukčiju SRH, a možda i sovjetsku NDH. Možda bi u takvom raspletu/zapletu Sovjeti do kraja istrijebili Hrvate, a možda bi spriječili genocid nad Hrvatima na kraju Drugog svjetskoga rata? Na našem Jadranu nikle bi dače sovjetskih funkcionara, ali svejedno imam dojam da bismo s Rusima prošli bolje nego sa Srbima. Hrvati bi izbjegli demografski pad, koji se za Tita proveo kroz izvoz radne snage, što je jedan od parametara aktualne reokupacije Hrvatske.

Posebno su zabavne muke Goldsteina da sakriju koordinirano djelovanje Titove sovjetske agenture i talijanskih fašista. To toliko žulja titoiste da skrivaju talijanske koncentracijske logore. Goldsteini su brzo prešli preko staljinizacije ovog prostora, koja nije obustavljena niti 1948. godine. Kazamat Golog otoka dobio je podnošljivu aureolu “kontrolirane liberalizacije”. Reći će “tamo se staljinističkim metodama borilo protiv Staljina!” Tito nije bio diktator, jer je proveo decentralizaciju! Dobro, a tko je proveo centralizaciju? Goldsteini podcjenjuju staljinizam – Tito nije bio autor baš ničega, jer je bio mentalno ograničen, psihički poremećen, i nesposoban za bilo kakvu pozitivnu kreaciju. Tko je u njegovoj prisutnosti pokazao veću inteligenciju brzo je uklonjen.

Oprostite, krivo smo vas informirali

Posebno je zanimljiva zakrpa Goldsteina glede partizanskog zločina u selu Proslap kod Rame, gdje su po Goldsteinima gladni partizani pridobili narod na svoju stranu tako što su dijelili “sol, kafu i neke stvari”. Baš u Proslapu, “u kojemu je u četničkom pokolju u listopadu 1942. pobijeno 109 osoba”, odnosno cijelo (hrvatsko) selo. Preživjelo je toliko seljana Proslapa da su ih partizani mogli zatrpati s kafom. Istodobno je to zgodan način da se zaobiđe četnički pokolj tisuću Hrvata u Rami, što je izazvalo intervenciju Rafaela Bobana.

Sv. Misu kojoj je nazočila rodbina žrtava, predstavnici nevladinih udruga iz Hrvatske i Slovenije, slovenski predsjednik Borut Pahor, zastupnik Jamez Janša i drugi predstavnici političkih stranaka, predvodili su celjski biskup Stanislav Lipovšek, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, te prior Edmund Wagenhofer u ime Austrijske biskupske konferencije.

Komemoraciju žrtvama Hude jame, jednog od najokrutnijih poratnih stratišta, organiziralo je povodom 70. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata slovensko Društvo za uređenje prešućenih grobišta, navodeći da oko 600 poratnih masovnih grobnica, a posebno Huda Jama, predstavljaju jednu od najvećih tragedija hrvatskog naroda.

Iako je u Sloveniji evidentirano više od 600 masovnih grobnica iz vremena rata i popraća u kojima su uglavnom žrtve poratnih masovnih likvidacija koje su organizirale tadašnje komunističke vlasti, a provodile vojska, OZNA i KNOJ, Huda jama je za Slovence, ali i za Hrvate, prilikom otkrivanja predstavljala poseban šok. Riječ je naime o rudniku u koje je živo zakopano više od tri tisuće ljudi.

Moj otac se uspio spasiti od smrtne presude Vlade Ranogajca

Poštovanje,

Moj tata je bio u Radnoj službi, te je kad se zaratilo dobio čin ustaškog satnika. Nikog nije ubio, bio je predstojnik većeg vojnog ekonomata. Na suđenju je jasno bio neprijatelj naroda, ustaša s visokim činom i to je za njih jasno značilo automatski smrtnu presudu. Odvjetnika nemaš, sam se nemaš pravo braniti itd. itd.

Ali činjenica je da su, o čemu je svjedočio moj otac, svakodnevno masovno odvođeni ljudi na strijeljanje. Iz čelije se moglo vidjeti kako su ih vezali žicom i trpali u kamione. Mučenja su bila svakodnevna, a posebno sadistička prema svećenicima.

Prilažem Vam i fotografiju Vlade Ranogajca koju sam našao na internetu. Ne znam je li to taj Vlado Ranogajec? Ako je, onda je kasnije nagrađen na način da je bio od 1953. do 1957. godine predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.

Ne sjećam se da sam ikada pisao teži i zahtjevniji tekst. Naime, ne znam kako je u svijetu, ali kod nekih vjernika i prema slici koju stvaraju mediji u Hrvatskoj vlada totalno idolopoklonstvo vezano uz papu Franju. Što god Papa uradio ili ne, to je najbolja moguća stvar koja se mogla dogoditi. Ispričavam se unaprijed na nekim banalnostima koje ću spomenuti, ali da dočaram kakvo je stanje evo primjera. Da se kojim slučajem papa Franjo želi našaliti i prijavi se na izbor za Miss svijeta, siguran sam da bi u Hrvatskoj polupani katolici jednoglasno odlučili da je on sigurni pobjednik. Nema veze što on nije žensko i što takav ne zadovoljava kriterije da bi se uopće natjecao jer to običnom idolopokloniku niti malo ne bi smetalo.

– Ali, on nije žensko! Kako će on biti Miss? – pitao bi obični seljo kao što sam ja.

E, meni se takvo stanje sve skupa ne sviđa. Takav mentalni sklop vlada u Sjevernoj Koreji gdje voljeni vođa najbolje kuha, najbolje kosi travu, najbolje vozi avion, najbolje zna fiziku i kemiju, najbolje… ma, voljeni vođa u Sjevernoj Koreji sve najbolje zna jer je on voljeni vođa. U Hrvatskoj vidim da postoje oni kojima je papa Franjo bog i sve što on uradi je posebno skromno i lijepo i dobro. Ako ti se slučajno nešto ne svidi što je Papa uradio ili rekao onda te napadaju da si ti protiv Pape i da nisi katolik. Takvi nisu niti svjesni da je papa Franjo čovjek i kao takav, u ljudskom tijelu, sklon grijehu. Oni koji pridaju božanske atribute papi Franji su najobičniji idolopoklonici i zaboravljaju da se papa Franjo redovito ispovijeda.

– A-ha. Ispovijeda se, i to koliko je meni poznato, svakih petnaest dana.

– Ali, Papa ne može pogriješiti. On je oličenje Isusa Krista tu na zemlji. – govori idolopoklonik iz Sjeverne Koreje… oprostite, Hrvatske.

– Kako to misliš? – još uvijek ne vjeruje svojim ušima idolopoklonik.

– Pa, ispovijeda se.

– Uh, ovo mi je strašno čuti. Ti si protiv našega Pape. On je tako skroman i dobar, a ti kažeš da ima grijeha?!

– Ti si protestant i s tobom ne želim imati ikakve veze. Naš Papa sve što uradi je najbolje i on ne može pogriješiti.

– Ali, on se vozio u Fordu Focusu! To samo pokazuje koliko je on skroman.

– Ma, ti vrijeđaš. On je tako skroman.

– Kako možeš tako reći? Otkako je on postao Papa crkve su pune!

– Pa, na televiziji!

– Pa, evo u Sarajevu su Muslimani oduševljeni papom Franjom.

– Molim?! Ti Papu uspoređuješ sa Stipom Mesićem?! Sram te bilo.

– A Papa je kao ignorirao Hrvate?

– Ovo je drugačije. Papa Franjo je Muslimanima navijestio Isusa kao Sveti Franjo.

– Tko si ti da sudiš?

– Izvrćeš stvari, sram te bilo… ti nisi katolik.

– E, ovaj se moli s drugim vjerama.

– Kako sam ja protiv Pape? Ti si protiv Pape!!!

– Ti govoriš iz mržnje. Gdje ti je ljubav?

– Pa to Papa i želi!

– Papa Franjo, naravno. On je jedini Papa!

– Imam.

– Naravno.

– Zato što ga volim.

– Voli, naravno. Kakvo je to pitanje?

– Ti znaš, a Papa ne zna.

– Papa Franjo! Što se praviš blesav?

– Po tebi je loše što se on susreo s drugim vjerama?

– A što fali u razgovoru…

– Jesam.

– Jesam.

– Nisam to znao.

– Da.

– Po tome ispade da jest.

Katarina Kotromanić, posljednja bosanska kraljica, oporučno je ostavila Bosnu Vatikanu Katarina Kotromanić, posljednja bosanska kraljica, oporučno je ostavila Bosnu Vatikanu

– Jesam.

– Što tu fali?

– Kakve to ima veze? Oni kažu za Isusa da je bio poslanik.

– Sin Božji, ali pusti to. Sitničariš. Svi mi znamo da je Isus Krist Sin Božji.

– Baš tražiš dlaku u jajetu. Lijepo su pričali.

– Pa, što je krivo rekao? Nije li bio genocid na muslimanima?

– Jest.

– Zato što on zastupa svoje ljude. To je normalno.

– Stvarno pretjeruješ!

– Ahdnama? Nikad čuo. To neka turska riječ?

– I dalje ne znam što je ta… kako si rekao… Ahdnama…

– To ti je dokument u kojem piše da te neće nabiti na kolac zato što si kršćanin, dok god služiš Sultanu i budeš pokoran njegovim zapovijestima. De malo googlaj, informiraj se.

– Pa, kaže reis Kavazović papi Franji da BH muslimani žele s katolicima graditi odnose u duhu Ahdname sultana Mehmeda Fatiha.

– Vidim ti po izrazu lica da si dobro shvatio što je rečeno. Jesi li shvatio što je rekao?

– Što je strašno?

– Što mu je rekao?

– Dobro si shvatio.

– Ne znam, ja nisam Papa. Samo znam, kada je 2006. godine papa Benedikt XVI u Regensburgu, samo citirao bizantskog cara gdje ovaj kaže da se Islam širi mačem, ili kako je već to rekao, da se cijeli muslimanski svijet pobunio i reagirao na taj citat. Čak su i neki liberali unutar Katoličke Crkve skočili na papu Benedikta što je citirao tog bizanskog cara.

– A reis se može pozivati na okupacijski dokument?

– Jednostavno. Bosna je bila slobodna zemlja i Sultan ju je okupirao. Reis Kavazović se poziva na dokument koji je nastao nakon okupacije Bosne.

Pomolio se skupa s njima svima.

– Pa, prvo je krenuo odlično… a onda je rekao: “Mi, potomci Abrahamovi po vjeri u Tebe, jednoga Boga, židovi, kršćani i muslimani ponizno stojimo pred Tobom i s pouzdanjem Te molimo za ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, za muškarce i žene, vjernike različitih vjera, naroda i kultura da uzmognu živjeti u miru i skladu…”

– To moraš pitati Svetog Ivana koji u Prvoj Ivanovoj 2,22-23 kaže: “Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina, ima i Oca.”

– Pitaj Svetog Ivana bi li se on molio skupa s Muslimanima.

– Nisam. Ja jako cijenim Muslimane zbog njihovog morala. Čak im se u mnogim stvarima divim, ali nije mi dozvoljeno moliti se skupa s njima.

– Onda su se papa Franjo i reis Kavazović izgrlili.

– Ma, ništa, sve pet. Utipkaj u Google pojam Chrislam, možda naučiš nešto novo i kamo to sve skupa ide.

Istraživači okupljeni u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, poznavajući logorski sustav i život u ratnom sabirnom i radnom logoru Jasenovac, znaju da je popis jasenovačkih ratnih žrtava činjenično neutemeljen i lažan. Iznoseći u javnost pojedina imena koja nikako ne spadaju u taj popis to su dostatno pokazali. No, popis i dalje stoji.

Kako je moguće da se na tom popisu, koji je financiran državnim novcem Republike Hrvatske, dakle svih nas poreznih obveznika, nalazi 14 tisuća “kloniranih žrtava”? Može li se u tu činjenicu uvjeriti svaki korisnik omrežja? Je li se to “kloniranje” dogodilo nekim nespretnim računalnim potezom ili je to plod nečije namjere? Je li je to poznato ravnateljici i zaposlenicima Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac? Je li se to “kloniranje” dogodilo s njihovim znanjem ili ne? Imaju li oni odgovornosti u tome? Kad je riječ o odgovornosti, treba znati da se ne radi o neznatnoj stvari. Radi se o 14.000 navodnih žrtava kojima se obterećuje vlast ND Hrvatske, a posredno i cijeli hrvatski narod. Ako je netko namjerno proizveo tih 14.000 žrtava, a one u stvarnosti ne postoje, radi se o klevetanju hrvatskoga naroda, za što bi trebalo snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost.

Presnimio sam stari popis pa mi je lako usporediti

Kako bih lakše proučavao digitalni popis, koji se sada razlikuje od tiskanoga za više od 10 tisuća žrtava, počeo sam ga 16. svibnja presnimavati na vlastito računalo. Nekome može izgledati nevažan ovaj nadnevak, kao i drugi nadnevci u ovom članku, ali ih je potrebno navesti, jer se digitalni jasenovački popis gotovo svakodnevno mijenja.

Digitalni popis sastoji se od 2095 stranica, a na svakoj stranici nalazi se popisano 40 osoba, osim na posljednjoj stranici, na kojoj je popisano samo sedam osoba. Dakle, na cijelom se popisu nalazi 83.767 popisanih osoba (2094x40=83.760 + 7=83.767). U ožujku 2013., kao što je navedeno na samoj mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, bilo je popisano 83.145 žrtava. Dakle, u dvije godine popis je narastao za 622 žrtve.

Dakle, popis se sastoji od 2095 stranica. To je veliki broj stranica, a još veći broj popisanih osoba! Tko će ih provjeravati, mislili su, valjda, sastavljači popisa. A provjera nije jednostavna! Na računalnom sučelju popis počinje s Džemalom Abadžićem (na prvoj stranici), a završava s Terezijom Žužić (na 2095. stranici). Na vrhu svake od tih stranica postoje polja za pretragu, tako da se upiše prezime, ime, općina rođenja, mjesto rođenja ili godina rođenja, ili samo jedan od tih podataka. Naravno, da će svatko rado koristiti tu tražilicu. Ako se upiše prezime i ime neke osobe koja na popisu postoji, rezultat pretrage bit će upravo ta osoba. Ako se upiše samo prezime, rezultat pretrage bit će sve osobe s dotičnim prezimenom. Većina se ljudi zadovoljava s tom ponudom i dobivenim rezultatima.

Kad u tražilicu upišemo, pod prezime: Bogdan, a pod ime: Sofa, dobit ćemo istovjetne podatke kao i u tiskanom popisu, i to samo jednom.

Dakle, prva velika prijevara sastavljača digitalnoga jasenovačkoga popisa i radnika JUSP-a Jasenovac koji na tom popisu rade, kao i ravnateljice Nataše Jovičić, pod čijim se ravnateljstvom takav popis sastavlja, sastoji se u tome što pretraga daje jedan rezultat, a stvarno stanje na izvornim stranicama je drugo.

Na popisu 167 stvarnih osoba Bogdan pojavljuje se 443 puta

Zahvaljujući činjenici da sam 16. svibnja presnimio više desetaka stranica jasenovačkoga popisa, pa i onaj dio koji sadrži osobe s prezimenom Bogdan, sada sam taj “stari” popis mogao usporediti s novim popisom od 2. lipnja. Prva provjera bila je ustanoviti broj popisanih osoba. Stari popis – 443 osobe, novi popis – 443 osobe. Kako je to moguće, kad je stari popis smanjen, barem za šest umnoženih upisa Sofe Bogdan. Nije preostalo drugo nego usporediti svaki upis iz staroga popisa, bez abecednoga reda imena, s novim popisom na kojem su imena složena abecednim redom. Ustanovio sam, kao što je priloženo. Na starom popisu od 443 upisa, radilo se samo o 167 različitih osoba, a 276 upisa je “klonirano” ili umnoženo.

Jesu li radnici JUSP-a Jasenovac uspjeli proteklih tjedana ili mjeseci zamijeniti sve “klonirane žrtve”, nije moguće reći bez cjelovite provjere popisa. No, predpostavljam da su to ipak učinili, jer je popis sada uređen podpuno po abecednom redu i nije moguće skriti “klonove”. Prigovor koji se mogao dosada pročitati i čuti u javnosti da jasenovački popis ima 14 tisuća “kloniranih žrtava”, sada više ne stoji, jer su oni izbačeni iz popisa. No, nitko razuman nije mogao ni sanjati da bi te izbačene “klonove” jednostavno zamijenili mnoštvom drugih osoba, koje zasigurno nemaju nikakve veze s ratnim Jasenovcem. To nisam mogao vjerovati ni ja osobno. Dva mi je dana bilo potrebno da prihvatim tu mogućnost prijevare kao dogođenu. Uspoređivao sam na sve moguće načine popisane Bogdane iz svibnja i popisane Bogdane iz lipnja. Sve usporedbe i sve računice govore upravo tako kako je opisano.

Poštovani čitatelji, nažalost, ne mogu sve ovo provjeriti na svojim računalima, osim ako je netko predhodno presnimio cijeli ili barem dio digitalnoga popisa. No, nema nikakve sumnje da se prijevara s jasenovačkim popisom dogodila i događat će se dokle god će JUSP Jasenovac ustrajati na svom antihrvatskom djelovanju.

Laž koju svi financiramo

Radnici JUSP-a Jasenovac, tj. sastavljači tog popisa, a osobito ravnateljica Nataša Jovičić, pod čijim je ravnateljstvom taj krivotvoreni računalni popis sastavljen, trebali bi snositi vjerojatno i kaznenu odgovornost. Ravnateljica Nataša Jovičić sa svojim radnicima učinila je prema Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu nečasno djelo. Je li je to i kazneno djelo, trebale bi odlučiti mjerodavne vlasti, a osobito Državno odvjetništvo. U svakom slučaju, Nataša Jovičić s takvom nečasnom i kriminalnom radnjom ne bi smjela biti savjetnica Predsjednice Republike Hrvatske.

Dio abecednog popisa osoba s prezimenom Bogdan koji se nalaze na jasenovačkom popisu žrtava. Jasenovački popis ne sadrži redni broj pojedine osobe, pa je za potrebu ovog prikaza ispred svake osobe stavljen unutar uglatih zagrada njezin redni broj. Do 1. lipnja te su osobe bile jedine na jasenovačkom popisu koje su činile zbroj od 443 osobe s prezimenom Bogdan. Nisu bile poredane abecednim redom već razbacane po svih 11 stranica tog popisa (164-175). Na kojem su se mjestu nalazile i koliko je puta koja osoba popisana pokazuju brojke na kraju pojedinoga redka također unutar uglatih zagrada. Dok se one brojke ispred imena odnose na obnovljeni popis (vidljiv od 2. lipnja), dotle se brojke na kraju zapisa odnose na popis kakav je postojao do 1. lipnja. On nije više provjerljiv, ali je prije promjene skinut s omrežja i otisnut na papiru, pa je dostupan kod člankopisca. Uz ime donosi se mjesto i godina rođenja, te godina smrti, dok je mjesto smrti – Jasenovac, izostavljeno, jer je istovjetno kod svih upisa.

LIPANJSKA POVELJA

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

SVETI ANTE PADOVANSKI

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Sv. Ante izlazi na glas

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

Smrt sv. Ante u Padovi

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Sv. Ante propovijeda ribama

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Sv. Ante sa malim Isusom

Sv. Ante proriče

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

Markov trg na Z1 televiziji...

Poglavnik dr. Ante Pavelić je bio vrlo omiljen

Vladimir Fuček je rastao u obitelji koja je bila aktivna u političkom životu bjelovarskog i zagrebačkog kraja. Dolazak NDH nije se ni po čemu mogao naslutiti, narod se informirao iz kino vijesti, malo je ljudi imalo radio i malo je ljudi kupovalo novine.

O ustašama se nije mnogo znalo, govorilo se o frankovcima.

Prve je ustaše vidio kada su se vratili iz emigracije, na njima se vidjela veća urednost nego li na vojnicima Kraljevine Jugoslavije. Protiv njih se vršila zla promidžba komunista koja je bila vrlo agilna i agresivna.

Za ustanke partizana nije čuo, čulo se samo za njihove terorističke akcije, primjerice, kada su minirali prugu Sisak-Zagreb kojom je vozivo vlak koji je prevozio srednjoškolce. Za partizanske ofenzive koje je Dedier nabrojao kao sedam ofenziva čuo je mnogo poslije rata.

Ante Pavelić je bio vrlo omiljen, no 1944. godine, nakon kapitulacije Bugarske, u narodu je počelo vladati anglofilsko raspoloženje.

Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Pavković: Kakva lustracija, njih treba odmah na robiju!

Masovnim grobnicama, koje su nam ostavili Titovi antifašisti, nije prekrita samo Slovenija, već cjelokupno područje bivše Jugoslavije, a naročito Bosna i Hercegovina. Ono što je najgore od svega je činjenica da se o zlodjelima partizana nije smjelo uopće govoriti i pisati. Svatko tko bi nešto rekao odmah je proglašen neprijatelj i završio je u nekoj od dobro organiziranih robijašnica. Nije bilo rijetko da se i ubijalo one koji su "previše znali".

A kad danas pitate Titove antifašiste o tome oni šute kao ribe u vodi. Jedino što znaju reći je - Jasenovac. Svake godine dižu buku i galamu oko tog bivšeg ustaškog logora, samo i isključivo zbog toga da ih se ne pita za stotine tisuća zločina koje su učinili kao pobjednička vojska poslije II. svjetskog rata.

Oni koji kažu kako Josip Broz Tito ništa nije znao o tim strašnim zločinima - lažu. Ništa se nije moglo bez njegova odobrenja. No, vrlo je žalosno da se Hrvati uglavnom i danas boje govoriti i svjedočiti o nepreglednim kolonama nakon 1945. koje su prolazile mnogim gradovima i selima, a u kojima su bili obespravljeni ljudi.

Slično je i sa bivšim Udbašima. Tek kad je Njemačka zagrmila, a bilo je to nema tome dugo, Hrvati su se malo prepali i izručili navodne ubojice toj zemlji da ih istražuje i da im sudi. No, vidite i sami da i dalje se ljudi plaše govoriti o ovim partizansko-komunističkim lešinarima, koji su se početkom devedesetih godina, kao mravi, gotovo nečujno uključili u stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a za sobom su "povukli" svoju djecu (slučaj Perković), i veliki broj doušnika i izdajica, pa ispada da im se danas moramo i klanjati.

Pa, što će nam lustracija?

Tim partizanskim ubojicama i Udbašima treba pošteno suditi. Oni koji su nevini bit će izuzeti, ali da ljudi koji su okrvarili ruke i danas mirno spavaju - to ne može.

Koliko još ima raznih manolića koji bi iz glave mogli nabrojiti stotine "krvavih" imena od kojih je vjerojatno većina i dalje među nama?

Za početak je dovoljno da se pogleda knjiga bivšeg suca Ustavnog suda RH Vice Vukojevića "Dosje 240271". I sve će vam biti jasno, ako vam već jasno nije.

Kakva lustracija, njih treba odmah na - robiju!

Tvrdimo da nitko u Jasenovcu nije ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac

No ozbiljnim istraživanjem povijesti Drugog svjetskog rata relativno brzo se može nedvojbeno ustanoviti da u logore Stara Gradiška i Jasenovac, od 1941. do 1945., nitko nije bio doveden, a ni ubijen samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac.

I nekoliko slučajeva skupnih strijeljanja, u kojima su žrtve bili hrvatski Srbi, u Gudovcu te na Banovini i Kordunu, predstavljalo je odmazde za napade i ubojstva koje su počinile četničke skupine.

Nakon izbijanja masovne pobune u lipnju i srpnju 1941., međusobni oružani sukobi postaju intenzivniji. Na područjima zahvaćenim pobunom nastaju i neregularne postrojbe za zaštitu stanovnika, tzv. divlje ustaše.

U prvoj polovini 1942. još se snažnije mijenja opći odnos prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Prestaje državni pritisak za prevođenje na katoličanstvo. U Hrvatskom državnom saboru Ante Pavelić svečano izjavljuje da „nitko nema ništa protiv pravoslavlja“, a dodaje da u Hrvatskoj ne može postojati Srpska pravoslavna crkva, jer su pravoslavne crkve uglavnom autokefalne i vezane uz državu u kojoj rade. Stoga se osniva Hrvatska pravoslavna crkva, na čelu s mitropolitom Germogenom (Grigorij Ivanovič Maksimov).

U Hrvatski državni sabor imenuje se Savo Besarović, odvjetnik iz Sarajeva, kao politički predstavnik pravoslavnih stanovnika. Besarović je kasnije isti zadatak obavljao kao ministar u Vladi, sve do kraja rata 1945. Besarović i drugi dužnosnici zalagali su se za puštanje iz internacija srpskih zatočenika i u tome često uspijevali.

Već od početka rata u zapovjednom kadru domobranstva i oružništva sudjeluju časnici srpske narodnosti odnosno pravoslavne vjere: Mihajlo Lukić, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Oljača, Pantelija Dane Ratković i drugi. Bivši partizan Milenko Ećimović nakon zarobljavanja pridružuje se ustaškoj Crnoj legiji, itd.

Dakle, od 1942. godine pravoslavni stanovnici postaju punopravni građani Nezavisne Države Hrvatske. To se može pročitati i u okružnicama s uputama „o smirivanju zemlje“ koje ministarstva šalju nižim tijelima vlasti. Na Sveučilištu u Zagrebu nastavnici srpske narodnosti uglavnom su cijeli rat ostali na svojim radnim mjestima, kao i liječnici i pripadnici drugih profesija. U Hrvatskom državnom kazalištu neki redovito igraju glavne uloge (Bela Krleža, Aco Binički, Dejan Dubajić). Na fakultetima se broj studenata pravoslavne vjere još i uvećao nakon 1942. godine, jer je u Zagreb došao i stanovit broj studenata iz Bugarske.

ND Hrvatska je financirala izdavanje časopisa Pravoslavlje, davala je plaće svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, popravljala srušene i oštećene crkve. Metropolit je pozivan na državne svečanosti, a često mu je počast odavala i postrojba vojske. Zagrebačkim ulicama su u vrijeme crkvenih blagdana prolazile pravoslavne procesije. Takvo što se nije ponovilo u idućih 70 godina. Srpska naselja zahvaćena partizanskom pobunom bila su, osobito prema kraju rata, izvan dohvata hrvatskih vlasti. Na Banovini su srpski stanovnici ponegdje osnivali samozaštitne odrede koji su se suprotstavljali i državnim vlastima i partizanima. Ponegdje u Slavoniji uspostavljale su se neformalne veze sa srpskim selima i dogovarala međusobna lojalnost, odnosno, nenapadanje. Zbog toga su ta sela bila izložena i napadima partizana, koji su ubijali uglednije stanovnike i seoske knezove, kako bi ostale seljane potaknuli da im se pridruže. Čak da su to i htjele, ustaške vlasti, posebice u drugoj polovini rata, nisu mogle ni fizički ni logistički organizirati dovođenje u logor tolike mase pravoslavnog naroda, kako to tvrde pojedini autori u Srbiji i zaposlenici Spomen područja u Jasenovcu.

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

NOVI DOKAZ KRIVOTVORENOGA POPISA JASENOVAČKIH RATNIH ŽRTAVA

Ogulinski Židov Filip Schleifer, kojega su ustaše 'ubile' 1942., iskaz je dao u Zagrebu 1945. godine

Tako u tiskom objavljenom popisu nalazimo sljedeći zapis: “Schleifer (David) Filip, 1909.-1942. Ogulin, Ogulin, Židov. Ubijen od ustaša 1942. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu. Napomena: SZSJ64” (objavljeno u: Smreka, Jelka; Mihovilović, Đorđe. “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, 1941.-1945.”, s nadnaslovom: “Istraživanja Spomen-područja Jasenovac do 31. kolovoza 2007.” Prvo izdanje. Niz: “Banalnost zla”. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 12007., str. 1487). Navedena kratica u napomeni označuje izvor: “Popis žrtava Drugoga svjetskog rata, Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, 1964.” (str. 1879.).

Nema nikakve sumnje da se radi o jednoj te istoj osobi, imenom i prezimenom Filip Schleifer, oca Davida, rođen 1909. godine u Ogulinu. Razlika je jedino u tome što je po poimeničnom popisu žrtava jasenovačkoga ratnoga logora ubijen od strane ustaša 1942. u Jasenovcu, a po ovom članku Mihaela Sobolewskog preživio je logor i nakon rata dao iskaz o svome stradanju pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina. Kao što je Vuković ustvrdio u navedenoj nizanki, na jasenovačkom popisu ratnih žrtava nalazi se 14.000 “kloniranih”, tj. umnoženih žrtava. Iz tiska su poznata mnoga druga imena (npr. Milja Prodanović, Mirko Lalatović, Zaharije Ostojić, Petar Bačović, Dragiša Vasić, Pavao Đurišić itd.) koja na tom jasenovačkom popisu ne bi trebala biti, a koja se tu ipak nalaze. Filip Schleifer je sada novi dokaz krivotvorenoga popisa jasenovačkih ratnih žrtava.

VELJKO MARIĆ JOŠ DANAS MORA IZAĆI IZ ZATVORA!

O tome bi pravni i ini stručnjaci trebali raspravljati, a ne govoriti da je pušten iz zatvora u zatvor zbog „humanitarnih“ razloga. Ili, „dokazivati“ tko je više, a tko manje zaslužan da ga se premjesti iz zatvora u zatvor. Oni koji su upoznati s njegovom optužnicom vrlo dobro znaju da je ovaj čovjek – nevin. Optužen je da je 31. listopada 1991., kao hrvatski vojnik, pripadnik 77. samostalnog bataljuna Grubišno Polje, u Vojno-redarstvenoj akciji Otkos 10, u selu Rastovac (Općina Grubišno Polje), prigodom akcije „čišćenja“, ubio, hicima iz vatrenog oružja, civila srpske nacionalnosti Petra Slijepčevića. Tom ubojstvu bila je nazočna jedino (dakle, jedino) njegova supruga Ana Slijepčević, koja ni u jednom (!) iskazu nije optužila Veljka Marića, jer je, kako je izjavila, „osobni opis nepoznatog vojnika slabo upamtila“.

U optužnici Veljka Marića, kao prvo, možete pročitati kakav se ratni sukob u rujnu i listopadu 1991. vodio u Hrvatskoj.

Dakle, tužitelj za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukčević u Optužnici piše da se u Hrvatskoj u to vrijeme (rujan, listopad, studeni 1991.) odvijao oružani sukob između „hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske, Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) Grubišnog Polja sa druge strane, te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA).“

To drugim riječima znači da smo se borili (klali) između sebe, da smo rušili jedni drugima! (A to je bilo mjesec-dva prije okupacije Grada Vukovara.) Pa, ako smo se borili između sebe, i to još na hrvatskom teritoriju, što se i zbog čega u taj sukob onda miješa (agresor) Republika Srbija, tim više što su isticali da u to vrijeme na širem području Grubišnog Polja uopće nije bilo pripadnika zločinačke JNA, što je također laž, jer je bila u Rašenici (Općina Grubišno Polje), ali i drugdje.

Zbog čega to, da smo se borili protiv Teritorijalne obrane (TO), nitko nigdje ne ističe, (ni demantira!), već to moramo „saznati“ od Srba, putem optužnice Veljka Marića?

Idemo dalje.

Pa, na osnovu kojih dokaza je na tako drastičnu kaznu, od 12 godina, osuđen Veljko Marić? Tko su bili ti koji su „vidjeli“ i ono što nije vidjela ni supruga stradalog civila?

Ostali koji su ispitani u svezi ovog slučaja nisu ništa vidjeli, ali su tu i tamo nešto čuli. Svjedoci koje je predlagala Marićeva obrana nisu dobili riječ. Naravno!

Spomenimo još da u Optužnici Veljka Marića od 12. kolovoza 2010. na petoj stranici piše i ovo: „Iz zapisnika o ekshumaciji i obdukciji pok. Slijepčević Petra obavljenog ove, 2010. godine, proizlazi da je mrtvo telo pokojnika potpuno skeletirano i da je bez imalo ostataka nekih tkiva i organa. Na nađenim kostima nema znakova strelnih povreda ni tragova mehaničkih ozleda, tako da je uzrok smrti nepoznat.“

Pa, ako nema dokaza, a u ovom slučaju ih doista nije bilo, poglavito onih koji bi čvrsto i istinito potvrdili da je Marić uistinu ubio srpskog civila, zbog lažnih optužbi i totalno krivog predstavljanja sukoba na ovom području, Veljko Marić trebao bi još danas izaći iz zatvora. Također je nevjerojatna činjenica, koju neprestano spominje i ugledna zastupnica u Europskom parlamentu (EU) gđa. Marijana Petir, da Marić nije uhićen već jednostavno otet, tim više što za njim nije bila raspisana nikakva tjeralica.

I na kraju, riječ - dvije, što je zapravo bila Vojna operacija Otkos 10, a u kojoj je sudjelovao Veljko Marić. Riječ je o jednoj od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske u Domovinskome ratu. Započela je 31. listopada, a završila 4. studenoga 1991. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije. Hrvatske snage tom su prigodom oslobodile sve okupirane dijelove Bilogore. U ovom sukobu sudjelovali su pripadnici Hrvatske vojske (HV) i MUP-a RH, dok su s druge strane bili JNA, lokalni Srbi, odnosno brigada pobunjenih Srba u sastavu 28. partizanske divizije.

To je istina.

Usporedite i sami zaključite, iako možete samo jedno – VELJKO MARIĆ JE NEVIN!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

DVOJICA SVEĆENIKA I REDOVNICA PRED PAPOM IZREKLI SVJEDOČENJA O OSOBNOM TRPLJENJU ZBOG VJERE

Banjolučki svećenik vlč. Zvonimir Matijevića izrekao je svoje svjedočenje:

Sveti Oče!

Godine 1992. bio sam upravitelja župe Glamoč. Pastoralno sam skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. U Republici Hrvatskoj već je bjesnio rat koji se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. Dana 24. veljače 1992. ubijen je moj ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Mnogi su mi govorili da trebam otići. Međutim, nisam htio pobjeći i ostaviti svoje župljane u takvoj opasnosti. Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina časnih sestara od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume.

Napokon su odlučili prebaciti me u bolnicu u vrlo teškom stanju. Liječnik mi je morao operativnim zahvatom izvaditi brojne podljeve krvi da bih preživio. Moj organizam više nije primao hranu. Često sam bio u nesvijesti. Kasnije su mi rekli da su mi dali šest doza krvi da bih preživio. Na molbu mog biskupa Franje, kojemu nije bilo moguće doći do mene, u bolnici me je posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrzostom što mi je dalo nadu u pobjedu dobra. Tijekom 26 dana boravka u bolnici u Kninu oporavio sam se toliko da su me, na molbu biskupa, mogli razmijeniti kao ratnog zarobljenika. Nakon toga oporavljao sam se još dva tjedna u bolnici u Splitu. Neka Bog blagoslovi sve one koji su mi pomogli da danas budem živ.

Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multipla skleroza koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra.

Svoje svjedočanstvo iz logora Papi je predstavio i fra Jozo Puškarić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Istaknuo je da dolazi iz brojne obitelji s devetero djece, od kojih su i tri sestre postale redovnice. U logor je odveden kao župnik u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini, 14. svibnja 1992. S njime su u logoru završili i župljani, premda nisu nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.

Govoreći o logoraškim danima, rekao je: „U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Stoidvadeset dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra. Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila", rekao je fra Jozo Puškarić. „Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima", rekao je fra Jozo, posvjedočivši kako je svima oprostio jer Isus poziva na praštanje, a tome su ga učili roditelji i Crkva. „Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata! Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim", zamolio je Papu o. Puškarić.

Vratila se u samostan u Travniku povezanih očiju, a kad je skinula povez nije se smjela okrenuti. Sestre su je čekale plačući i moleći u samostanskoj kapelici svetog Leopolda Mandića. „Sveti Oče, hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite i učvrstite u vjeri i u našem zvanju i poslanju. Ovo je bilo moje svjedočenje, ali ima još redovnica iz drugih družbi koje su tijekom minuloga rata na bosanskohercegovačkim prostorima doživjele isto. Svima sam sve oprostila. Koliko god su mučitelji bili grubi, Božja snaga i milost bili su na mojoj strani. Bogu hvala", rekla je s. Ljubica.(Svjedočenja se mogu pročitati u cijelosti u rubrici Dokumenti).

ZA HRVATSKU TRAGEDIJU KLJUČNA JE ODGOVORNOST VELIKE BRITANlJE

Vidljivo je, da je o izručenju hrvatske vojske i izbjeglog pučanstva odlučivao najviši britanski državni vrh. Po odluci toga vrha britanski su vojni zapovjednici u Koruškoj prepustili hrvatsku vojsku i izbjegle civile Jugoslavenskoj armiji. Britanci su to učinili po vlastitoj ocjeni, pa su radi toga i najodgovorniji za taj pokolj. Uz britansku odgovornost za tu najveću tragediju hrvatskog naroda veže se i odgovornost jugoslavenskoga, partizanskoga vrha. U tom je najveća odgovornost njegova čelnog čovjeka, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, koji je naredio bleiburški pokolj i ustanovio marševe smrti. Radi toga nas mora čuditi da i danas ima, ne baš ni tako mali broj, tobožnjih Hrvata koji zagovaraju toga najkrvavijeg zločinca koji je poslao u smrt veliki dio svoga naroda. Naravno, za bleiburški pokolj i križne putove, te oznaška zatvaranja, mučenja i ubijanja, odgovorni su izravni počinitelji, među kojima je bilo i Hrvata.

Kad gledamo unatrag, biva jasno da se je hrvatsko državno vodstvo, uzdajući se naivno u zaštitu zapadnih sila, odlučilo na to da se hrvatska vojska početkom svibnja 1945. povuče preko Slovenije ususret angloameričkim vojnim snagama u Austriju i da im se preda. S vojskom su bježale od jugokomunističke opasnosti stotine i stotine tisuća hrvatskog pučanstva. U tijeku povlačenja nastale su nepregledne kolone hrvatske vojske i civila od Zagreba preko Hrvatskoga Zagorja - Zidanog Mosta - Celja - Maribora - Slovenj Gradeca - Dravograda do Klagenfurta, a kasnije do Bleiburga. Kolone u povlačenju su kroz Sloveniju neprekidno napadale jugoslavenske snage potpomognute Rusima i Bugarima. No, unatoč svemu tomu, hrvatska je vojska uspješno dovela glavninu kolone u povlačenju na Loibaške poljane pred Bleiburgom. Dolazak kolone na te poljane značio je susret hrvatske vojske s britanskim snagama. Zbog hrvatskoga lakomislenog i zapravo naivnog povjerenja u pošten i pravičan postupak zapadnih saveznika, hrvatske su oružane snage odložile oružje i ostale goloruke. Tragičnoga 15. svibnja 1945. iz okolnih su šumaraka partizanski napadači nasrnuli na nemoćno, zbunjeno i zgomilano ljudsko mnoštvo na Bleiburškome polju. Tu je počeo pokolj hrvatske mladosti, časnika, vojnika, civila, žena, djece…

Dakle, sama je odluka bila razumna, ali je donesena prekasno i bez nužnih priprema. Odluku o povlačenju je trebalo ranije donijeti, te plan o povlačenju temeljitije i sveobuhvatnije razraditi, čak s alternativama u tijeku povlačenja. Da je povlačenje uslijedilo bar tjedan ranije, hrvatska kolona u povlačenju mogla je proći bez borbenih okršaja preko slovenskog teritorija, jer tada nije tamo bilo jugopartizanskih snaga koje bi se usudile suprotstaviti hrvatskim oružanim snagama. Povlačenje je trebalo temeljitije pripremiti i borbeno i materijalno, pa čak i za pružanje otpora i nakon povlačenja u Austriju, dakako, ukoliko bi ustrebalo. Nije se smjelo dogoditi da se civilno pučanstvo i vojska povlače u istoj koloni. Civilno pučanstvo trebalo se povlačiti u odvojenoj koloni, s tim da mu određene vojne postrojbe budu sigurnosna pratnja. Isto je tako trebalo u susretu s Angloamerikancima, u konkretnom slučaju s britanskim vojnim snagama, tražiti političko utočište za izbjegli narod iz Hrvatske. Pregovore s Britancima o pružanju političkog utočišta trebale su voditi građanske, a ne vojne osobe.

Propusti u povlačenju

U tijeku povlačenja, 9. svibnja u Celju, hrvatski su generali, uvidjevši da su Hrvatske oružane snage u povlačenju izgubile vezu s Glavnim stožerom i zapovjednikom povlačenja generalom Gruićem, izabrali novo zapovjedništvo s generalom Herenčićem na čelu vojničkog vijeća, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici. Od toga izbora general Herenčić s vijećem vodio je povlačenje sve do tragedije 15. svibnja u Bleiburgu. Godinama, pa i danas, razmišljam zašto je to novo zapovjedništvo povlačenja s generalom Herenčićem vodilo toliko dugo neefikasne pregovore u Dravogradu i natezalo se s nekakvim bugarskim i slovenskopartizanskim zapovjednicima o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova?! Dalje, također se pitam zašto je u tijeku povlačenja mijenjan smjer, pa se je umjesto prema Klagenfurtu krenulo prema Bleiburgu? I danas je nejasno tko je zapovjedio hrvatskoj vojsci i izbjeglicama da se zaustave na Bleiburškome polju i da ne ulaze dublje u Austriju. Osobno sam stigao tamo među prvima, 13. svibnja u predvečernjim satima. Nitko nije stao ispred nas i kazao:"Ne možete dalje". Dakle, hrvatsko je vodstvo povlačenja odredilo da treba stati upravo na tome kobnom polju. Zašto?

Prolazeći kroz razne faze, HOS je postao respektibilna vojna snaga. U povlačenje je ušao s 5 suvremeno ustrojenih sborova u 18 borbenih divizija, s preko 200 tisuća vojnika. Ta vojnički nepobijeđena sila je, uza sve prateće neprilike, dovela uspješno izbjegličku kolonu na cilj. No baš na tgom je cilju postala borbeno neučinkovita! I sâm sam se našao u tome mnogoljudnom košmaru. Na bleiburšku visoravan ispod Karavanki stigao sam u koloni među prvima 13. svibnja pri zalasku sunca. Zaustavio sam se sa svima koji su sa mnom stigli i dalje pristizali upravo na lokaciji današnjega-spomen obilježja bleiburškim žrtvama. Ne znam po čijoj je zapovijedi tu kolona stala, niti znam zašto dalje nije išla. Uglavnom, nitko od vidljivih nije ju zaustavio, niti ju je sprječavao da dalje ide. Istina, ispred nas su se na kojih šestotinjak metara vidjeli poredani tenkovi, za koje smo kasnije doznali da su bili tenkovi engleske vojske. Kolona je dalje neprekidno pristizala i punila Loibaško polje. Tenkovi se nisu micali. Stajali su nepomično, sve do kobne predaje.

Na ljutu ranu ljuta trava

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Gdje slobode sad su dani?

Gdje su Zrinski Frankopani,

Gdje su ona lava dva?

POVIJESNE I GEOPOLITIČKE UVJETOVANOSTI BLEIBURGA

No, kako uopće Bleiburg može postati geopolitička tema? Nije li to samo genocid nad Hrvatima koji nisu dirali ničiju zemlju? Jer zemlja je ostala tamo gdje je i bila. Ljudi i njihova zemlja, s vlašću na njoj organiziranoj, predstavljaju tri neizostavna konstitutivna elementa svake, pa i hrvatske države. Države nema bez ljudi. Nema je ni bez nacionalne državotvorne elite koja je na Bleiburgu i u vezi s njim, stubokom stradala. A zemlja, u fizičkom smislu, kad se s nje ukloni jedan narod, ili se taj, matični narod, napravi nacionalnom manjinom (genocidom, etničkim čišćenjem i dr.) ili pak političkom manjinom kakvom je napravljen hrvatski narod poslije Bleiburga, postaje zemlja drugog naroda. Zato se s pravom može reći da je Bleiburg bio jedan od oblika srpskog osvajanja hrvatske zemlje. To je prvi geopolitički aspekt Bleiburga. Drugi, međunarodni geopolitički aspekt Bleiburgu daje interes svjetskih hegemona, a prije svih Velike Britanije, za nestankom hrvatske države i obnovom Jugoslavije. Eto, zato je Bleiburg eminentno geopolitička tema. Dakle, upravo suprotno od uobičajene tvrdnje da je Bleiburg obračun samo s NDH, a što je samo djelomična istina: Bleiburg je obračun s hrvatskom državom kao takvom, s hrvatskom državotvornom idejom, s mogućnošću da se hrvatska država uopće organizira pod bilo kakvim uvjetima i okolnostima. Eto to je trebala biti ta zapanjujuća istina poruke Bleiburga.

Hrvatsko pitanje, nastalo dakle 1102. god. imalo je i svoj važni geopolitički aspekt: borbu Hrvata za svoj državni, odnosno etnički teritorij. I upravo od geopolitičkih karakteristika hrvatskog etničkog prostora često je ovisio i način borbe za nj kao i ideje i politički pokreti kojima su se služili Hrvati u toj borbi. Tako dr. Ivo Pilar kaže: "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugim, uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera... u tom obliku (bez Bosne, prim. naša) kao narodno-političko tijelo uopće nemaju nikakve budućnosti. Ova spoznaja bila je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878. bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva".2 Time Pilar, u biti, aktualizira geopolitičku nemoć Hrvatske koja proizlazi iz njenog oblika, a što je Hrvate često tjeralo u naoko paradoksalne i štetne saveze i koalicije. Još veća nesreća proizlazi iz geopolitičkog i geostrateškog položaja Hrvatske, zemlje vrata Zapada prema Istoku, zemlje dodira dva svijeta koji ne samo da se ne podnose nego se međusobno razaraju, kaže Pilar. Pjesnik Petar Preradović je nevjerojatno pregnatno izrazio taj tragični geostrategijski položaj Hrvatske, stihovima:

Pobit će se do dva svijeta,

po prilici svoj;

Na pred stražah mi smo četa,

prvi naš je boj.

Kalkulacije s hrvatskim teritorijem počele su od samog doseljenja Hrvata u njihovu novu domovinu. Pri tome je značajnu ulogu igralo i Jadransko more čiju istočnu, atraktivniju obalu drže skoro u potpunosti Hrvati. Jadransko je more rukavac Sredozemnog mora koje je bilo najvažnija prometnica u Starom i Srednjem vijeku, sve do otkrića Amerike i puta oko Rta Dobre nade, da bi od tada pa do prokopavanja Sueskog kanala njegova važnost slabila, ali poslije toga ponovo rasla. A i iz hrvatskih luka na Jadranu najkraći je put do Srednje Europe. Otuda ta negativna, hegemonistička zainteresiranost za Hrvatsku od strane svih europskih sila. Mađarska je stvorila i hegemonistički slogan: Tengere Magjar - na more Mađari, kao promičbeno-političku lozinku za stvaranje Velike Mađarske od Karpata do Jadrana. Italija je pak, negirajući prava Hrvata na Jadranu, govorila za Jadran - il mare nostro, a Austrija je, prema nekim političkim piscima i B i H okupirala samo zato da bi osigurala i otklonila bilo čiji drugi utjecaj na hrvatskoj obali. Ruski san o izbijanju na topla mora, pri čemu je Jadran jedno od najvažnijih i najčešćih izbora, seže još od Ivana Groznog a nije presahnuo ni danas, o čemu nam bjelodano svjedoči geopolitika Žirinovskog. A da i ne govorimo o Srbiji koja zbog neimanja pristupa moru stvara klaustrofobične ali i ekspanzivne sintagme o Srbiji kao "opkoljenoj državi" i Srbima kao "uhapšenom narodu".

Drugi hegemonistički pravac preko Hrvatske, pravac Sjever-Jug, ide iz Rusije inspiriran, kako smo već rekli, traženjem toplih mora. Ovaj ekspanzionistički pravac također ima dva kraka od kojih jedan izlazi na Crno more u Bugarskoj, a drugi na Jadransko more tangirajući Hrvatsku (i Crnu Goru, Albaniju i Grčku). Ovaj ruski hegemonistički pravac za Hrvatsku je posebno opasan jer se uvijek ostvaruje osloncem na Srbiju koja tako nastoji iskoristiti rusku snagu za svoje impearijalističke ciljeve.

Stoga nije slučajno da je Supilo percipirajući ovako teško i pogibeljno političko okružje Hrvatske zaključio: "Mi Hrvati, zapravo, stojimo na putu trima idejama susjednih naroda: germanskoj ideji s maticom u Berlinu, filijalom u Beču... Druga ideja koja hoće da se preko nas proturi jest Mađarska... Treća napokon ideja koja bi se htjela raširiti preko hrvatskih zemalja jest srpska... I Srbi bi htjeli more, pak su, za sada, cijelu svoju politiku udesili tako da što više oslabe Hrvatsku". Zato on rezignirano zaključuje: "Svakome smo na putu" i "Na putu smo premnogim interesima, na pragu smo preko koga se križaju razne težnje; mnogo ih je kojima bi dobro došlo kad nas uopće ne bi bilo. Ovo je naš položaj i naša nesreća". I otac hrvatske geopolitike, dr. Ivo Pilar, tvrdio je "da u cijeloj svjetskoj povijesti nije poznat narod koji bi imao težu i opasniju situaciju od one u kojoj se nalazi hrvatski narod. Donekle bi se dao naš položaj sravniti s položajem Izraelaca... iako držim da je naš položaj još teži".

Po geopolitičkoj logici stvari, po logici antagonističkih hrvatsko-srpskih interesa, Hrvati i Srbi biraju i saveznike suprotnih, konkurentskih interesa. Pošto je to postala već povijesna politička vertikala, suprotnost interesa Njemačke i Rusije i Srbije i Njemačke, Srbija uvijek bira za saveznika Rusiju. To savezništvo nije samo zbog pravoslavlja. Pravoslavlje je prije sredstvo nego cilj. Ciljevi su; za Ruse izlaz na toplo more i proširenje interesne sfere na Balkanu, a za Srbiju osvajanje hrvatskih zemalja, mora i dr. i kao kruna svega, stvaranje Velike Srbije. Ta podudarnost interesa dovodi uvijek, u svakoj situaciji, do istog savezništva. S druge strane, Hrvatska radi obrane mora tražiti saveznika dovoljno respektabilno jakog i motiviranog da joj može pomoći pa i zaštititi. Iz mnogih razloga, koje sve skupa nazivamo geopolitičkom kompatibilnošću između Hrvatske i Njemačke, Hrvatska se silom prilika obraća Njemačkoj. Tek se u najnovije vrijeme stvaraju neke geopolitičke pretpostavke da nam SAD postanu neki saveznik. Velika Britanija pak, u ulozi balansera, protiv Rusije igra na drugim prostorima: na Bliskom i Dalekom Istoku, na Baltiku itd. ali na Balkanu igra protiv Njemačke. I tako Hrvatska postaje usputna, neskrivljena žrtva britanskih geopolitičkih i geostrateških igara i time je objašnjiva uloga Velike Britanije u organiziranju Bleiburga. I zato Bleiburg nikako nije slučajan.

Interesne sfere, ugovori i dogovori na račun trećih univerzalna su povijesna pojava: u svim vremenima i na svim zemaljskim prostorima jače države su nastojale ostvariti svoju hegemoniju nad drugim, slabijim državama, bilo u obliku utjecaja, bilo kao kontrolu ili pak kao kolonijalni odnos. To je ahistoričan, neizbježiv povijesni fenomen koji se izražava od kada države postoje, a pamtimo ga od kada imamo pisanu povijest. U povijesti Peloponeskog rata, Tukidid spominje ugovor između Atene i Sparte na račun ostalih grčkih država. Od tada pa do danas tijekom povijesti može se pratiti stvaranje interesnih sfera uvijek i svugdje, sve do Jaltanskog fifty-fifty, pa i do dan-danas. Evolucija je samo u obliku hegemoniziranja. Naime, sve manje se pribjegava primjeni grube vojne subjugacije i otvorene pljačke, a sve više finoj, sofisticiranoj tehnologiji izgradnje kulturne, gospodarske napose, tehnološke i političke ovisnosti i iskorištavanja. Zato realističnim uvidom u povijest lako zaključujemo da je povijest amoralna i da je okrutna.

Da to ilustriramo nekim povijesnim primjerima. Izvješćujući o dolasku Hrvata u svoju sadašnju domovinu, Konstantin Porfirogenet kaže da su došli po pozivu bizanskog cara, na bizantsku zemlju, koju oni, doduše, više ne kontroliraju vojno učinkovito ali ju i dalje smatraju svojom interesnom sferom, interesnom sferom Istočnoga Rimskoga carstva. Drugo, u Ljetopisu popa Dukljanina, priča se da su granice Hrvatskog kraljevstva utvrđivane na Saboru na Duvanjskom polju u prisustvu predstavnika bizantskog cara i Pape kao ondašnjih dvaju najvećih političkih autoriteta i velevlasti. Sjetimo se borbe hrvatskih kraljeva za dalmatinsku temu, borbe Borne i Ljudevita u povodu ostvarivanja franačkog utjecaja u Hrvatskoj, te napokom 1102. god. i potpadanja pod političku kontrolu Mađara te od 1527. i Austrije. U Austro-Ugarskoj monarhiji Hrvatska nije geopolitički subjekt nego objekt. Svi međunarodni ugovori i dogovori koji su se ticali Hrvatske, a naročito ih je bilo mnogo s Turcima, sklapani su bez obzira na volju i želje Hrvata. I što je karakteristično za sve te događaje jest to da je padu razine državne političke samostalnosti uvijek prethodio vojni poraz. Kao što je bitka na Gvozdu prethodila 1102.-oj, kao što su neuspješni obrambeni ratovi s Turcima prethodili 1527.-oj, kao što je neuspješno sudjelovanje u I. svjetskom ratu (u biti za Hrvate izgubljenom ratu), prethodilo 1. XII. 1918. tako je i izgubljeni rat 1941. - 1945. prethodio Bleiburgu, 50. godišnjem komunističkom ropstvu i podjeli odnosno ulasku Hrvatske u fifty-fifty utjecajnu zonu. Vae victis. Ove povijesne reminiscencije nam jasno predočuju da NDH nije uzrok nego povod Bleiburgu. A povod je bio zaista vrijedan zavisti.

Hrvati su po oba ta kriterija loše stajali: borili su se na strani poražene države (Austro-Ugarske), a njegova politička elita bila je politički zdvojna i politički neodlučna; da li osnovati samostalnu državu ili se udružiti u zajedničku državu s ostalim Južnim Slavenima. No, bilo bi sasvim netočno i neutemeljeno voluntaristički tvrditi da su se Hrvati 1918. nalazili u politički nultom stanju iz kojega su mogli slobodno i neometano birati svoju političku budućnost. To i unatoč Wilsonovih 14 točaka, među kojima je možda bila najvažnija baš ona koja je govorila o pravu svakog naroda na samoopredjeljenje (ali zato na Zapadu i tretirana kao samo humanistički idealizam i utopizam) i isto tako njegove izjave od 23. IV. 1919. god. kojom je pozvao Talijane da se odreknu Rijeke. Ostavinska rasprava iza Austro-Ugarske vodila se u Versaillesu gdje je i potpisan ugovor o poslijeratnoj Europi. Versajsku konferenciju je vodilo 27 država pobjednica a od poraženih nije prisustvovala nijedna. Sudbinu su, međutim, stvarno krojile Velika Britanija, Francuska i Italija (SAD nisu potpisale ugovor zbog neslaganja) te je tako ugovorom u Versaillesu, Sain-Germain-Leyu i Trianonu odlučena sudbina Europe.

Na međunarodnom planu Hrvatsku su predstavljale dvije političke formacije: HSS i Ustaški pokret. No i jedni i drugi iskusili su gorku istinu odnosa međunarodnog establišmenta prema Hrvatima. Razočarenje je bilo veliko jednako i za Radića i Pavelića. Pri tome, dakako, Britanci unutar svog koncepta prihvaćaju, eventualno, samo HSS kao čimbenika i pregovarača o rješavanju hrvatskog pitanja, jer je HSS pacifistička a za Mačekovog vremena i defetistička formacija reformističkog političkog programa, koja, u biti, ne dovodi u pitanje državni okvir Jugoslavije nego samo traži svoju "pravicu" u njoj. Moramo reći da je to bio čisti politički iluzionizam.

Također postaje jasno, ako se uzme u obzir križaljka geopolitičkih interesa na Balkanu, a posebno onih Velike Britanije, da Bleiburg kao zločin nije neki logični kraj izgubljene bitke niti pak logična posljedica izgubljenog rata. Tome se protivi moral i logika rata i ratnog prava koje ne podnosi genocid kakav je počinjen na Bleiburgu. Bleiburg se može objasniti samo političkim motivima i interesima: 1. geopolitičkim interesima pobjednika, a prije svih Velike Britanije; 2. geopolitičkim interesima Velike Srbije i 3. političkim interesom partizanskog pokreta da se oslobodi političkog takmaca za vlast u Hrvatskoj.6. Zajednički cilj pak svim trima je bio: biološkim uništenjem za trajno onesposobiti Hrvate da više ikada ne mogu organizirati svoji samostalnu i neovisnu državu. Zato je nova država Hrvatska i mogla uskrsnuti 1990. tek kad su sva tri čimbenika ili nestala - KP/SK, ili im je prestiž i faktična moć bitno oslabila - Velika Britanija, ili pak zaustavljena - Velika Srbija. No ipak, mora se imati u vidu da je Srbija u biti ostvarila jedan od svojih geopolitičkih koncepata - amputacijski koncept i zato zadovoljila, nadamo se samo privremeno, u pretežnom dijelu svoje geopolitičke interese, a posredno, time i britanske pa to sada nastoje sačuvati pregovorima. Rat u bivšoj Jugoslaviji za Srbe i Srbiju je rat za tuđu zemlju, rat za hrvatsko more, osvajački rat, a za Veliku Britaniju, Francusku i Rusiju borba za održanje utjecajnih zona na Balkanu. I upravo onoliko koliko oni ne ostvaruju te svoje planove toliko i ima Hrvatske.

Međutim, narod kojemu bi se dva puta u jednom stoljeću dogodio Bleiburg, zasigurno nema političke budućnosti. Zato Bleiburg treba pretvoriti u trajnu opomenu, u oprez, u stalnu budnost da se više nikada ne bi ponovio. Naš nepovoljni, teški geopolitički položaj treba nas stalno poticati na političku kreativnost, na stalno preocjenjivanje naše geopolitičke važnosti i geopolitičke moći, na stalno preocjenjivanje naših savezništava i pri tome stalno imati na umu da nema svetih savezništava i da su vječni i sveti samo hrvatski interesi.

1. Da je Bleiburg isplaniran i da je to bilo poznato Saveznicima, neizravni je dokaz i izvješće američke obaviještajne službe od 15. srpnja 1944. godine u kojem se kaže: "Saveznici se trebaju pobrigati da okupiraju Hrvatsku, i to na duže vrijeme, kako bi se osveta Srba nad Hrvatima onemogućila." Vladimir Dedijer, Interesne sfere, Prosveta, Beograd 1980. str. 382

3. Dakako, "ljubav" Engleske za Srbiju nije platonska. Dapače, čisto je geopolitička. Engleska je, naime, cijelo stoljeće, u procesu raspada Turskog carstva, bila protiv oslobođenja i širenja Srbije na zapad i prema Jadranu, jer je držala da tako suzbija Ruski utjecaj na Balkan. "Ljubav" se rodila tek 1908. godine kad je Austro-Ugarska anektirala BiH u čemu je Engleska prepoznala opasnost od Drang nach Osten. Listopadskom revolucijom 1918. godine u Rusiji, prekidom odnosa i nestankom Ruskog utjecaja na Srbiju (Jugoslaviju) Engleska koristi za učvršćivanje svojih interesa u Jugoslaviji i uopće na Balkanu, a za što smatra da će joj najbplje poslužiti Srbija. I tako se vidi da je "ljubav" za Srbiju u stvari čisti geopolitički interes Velike Britanije na Balkanu.

5. No, kako je poznato, ni Saveznici nisu u pogledu reintegracije Jugoslavije u svemu bili suglasni. Dok su Britanci bili za reintegraciju Jugoslavije po svaku cijenu, SAD to nisu bile: "Roosevelt se protivi obnavljanju Jugoslavije, jer je pristalica neovisne hrvatske i slovenske države." Iz bilješke nadbiskupa Spaellemana o razgovoru s Rooseveltom 3. rujna 1943. godine pred Teheransku konferenciju (28. 11. - 1. 12. 1943.). Dedijer, op. cit. str. 320. To američko ispravno stajalište bilo je fundirano na dubokom poznavanju stanja stvari, točnoj spoznaji i dobrom političkom predviđanju." Ako se Saveznici namjeravaju iskrcati na dalmatinsku obalu, sadašnji odnosi u Jugoslaviji bili bi im od koristi. Jer u budućnosti ponovo će izbiti sukob između Srba i Hrvata." Dedijer, op. sit. str. 382. prema tome, ako je bilo moguće spasiti hrvatsku državu, bilo je moguće samo suprostavljajući se britanskoj imperijalnoj politici a ne u savezu s njom.

Admiral se najeo bunike ili...

NEKA SVATKO ZNADE!

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Dr. Ante Pavelić

Katastrofalno stanje:

na području BiH 1991. živjelo je 835.170 katolika, a krajem 2014. tek 420.294

Uvodeći u temu, voditelj i moderator don Anton Šuljić je pojasnio kako je ova tema s povodom Papina pohoda Bosni i Hercegovini. Prenio je i pozdrave, te pročitao poruku koju je uputio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. On izražava radost odabira teme koja djelićem približava stvarnost Hrvata u BiH. Šuljić je prenio i pozdrave biskupa banjalučkog mons. Franje Komarice koji je također zahvalio na odabiru ove teme.

Naglasio je, kako se Katolička Crkva nikada nije mirila s tom situacijom, a to najbolje pokazuju brojni apeli biskupa pojedinačno ili zajednički. U tom vidu dao je kraći pregled reagiranja, posebice apela upućenih prema međunarodnoj zajednici i njihovim visokim predstavnicima.

Na kraju se osvrnuo i na predstojeći pastirski pohod Svetoga Oca, te istaknuo kako su svi članovi BK BiH zajedno i pojedinačno pozvali sve članove biskupskih zajednica da mole za Papin pohod koji dolazi krajevnoj Crkvi u BiH i kod biskupa nema ništa upitno u vezi s ovim Papinim posjetom.

U nastavku tribine mr. sc. Frano Piplović koji je vršio i dužnost konzula Republike Hrvatske u Banja Luci, a trenutno je u Banja Luci voditelj studija Europske akademije Banjalučke biskupije stavio je naglasak na stanje Hrvata u toj biskupiji.

Nad banjalučkom mučeničkom Crkvom nadviru se tmurni oblaci, nastali su crni dani i opasnost stvarnog nestanka. Stanje među hrvatskim stanovništvom, a time i među katolicima u BiH od 90. godina pa sve do danas iz godine u godinu bila sve teže i teže. Na području biskupije u odnosu na broj prije rata nedostaje 92,62% Hrvata, rekao je, te istaknuo kako je problem u artikuliranju hrvatski zahtjeva otežan i radi činjenice mnoštva političkih stranaka. Čuje se jedino glas Katoličke Crkve i njezinih predstavnika. Politički predstavnici Hrvata u BiH prozbore koju riječ kad je vrijeme izbora. Tako se može reći da Hrvati imaju samo svoju Crkvu, i da nije toga stanje bi bilo daleko gore. Crkva je ostala s ostacima Hrvata katolika, dijeli tešku sudbinu, istinski se zalaže za povratak. Sami svećenici su postali čuvari porušenih ognjišta, mjesnih običaja i tradicija na izdisaju. Da nije Katoličke Crkve i njezinih svećenika sve bi davno bilo prekriveno zaboravom, ustvrdio je Piplović.

Dr. sc. Josip Jurčević iz Instituta „Pilar“ koji je bio ekspertni svjedok Haagu u slučaju šestorice optuženih Hrvata u BiH naglasio je, da sve što se događa u BiH je izuzetno složeno, i treba gledati iz šireg povijesnog konteksta. Ukazujući pak na predstavljene statističke podatke, upozorio je, kako su oni još zastrašujući ako se uđe u dobnu strukturu u Banjalučkoj biskupiji gdje se za koju godinu može očekivati da će doći do izumiranja, budući se radi o visokoj dobi preostalih Hrvata. Tako da perspektiva ako ostane ovakvo stanje je čista katastrofa...(kta/ika)

Održana znanstvena tribina “Istina o Jasenovcu”:

Brojke su dokazano izmišljene, a popis je lažiran

Predavači na tribini bili su dužnosnici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac: novinar i publicist Igor Vukić te poznati hrvatski povjesničar prof. Stipo Pilić. Moderator i uvodničar tribine bio je prof. Antun Abramović.

Također, Vukić je iznio detaljnu analizu o tome kako se gradio mit o Jasenovcu kao logoru smrti, te na koji se način došlo do broja žrtava koji se danas iznose. Činjenice koje je iznio Vukić jasno upućuju na to da je su broje izmišljene, a popis 80 tisuća žrtava koji se trenutno nalazi u Memorijalnom centru Jasenovac je lažiran.

Prof. Stipo Pilić upoznao je posjetitelje tribine sa znanstvenim činjenicama koje jasno upućuju na to da je i nakon 1945., pod upravom Jugoslavenske armije, postojao logor Jasenovac u kojemu su boravili prvo hrvatski vojnici s Križnog puta, a zatim nekoliko godina kasnije i tzv. informbiroovci. Također, Pilić je iznio i dokaze koji potvrđuju da su zarobljeni hrvatski vojnici bili i masovno ubijani u Jasenovcu od strane komunista.

Sreća je za hrvatski narod što se osnovalo hrabro Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su krenuli u tešku znanstvenu bitku s duboko ukorijenjenim lažima koje i dan danas apologeti jugokomunizma kao mantre svakodnevno ponavljaju. Vrijeme je se o ovoj temi konačno počne pričati slobodno i argumentirano, bez ideološke i nacionalne pristranosti. (Sloboda.hr)

Branitelji, suborci moji, moji sugrađani…

Hrvatski milicajci na srpskom naređuju uhićenja branitelja - Milanović izaziva rat!

Svećenici štite branitelje!

Ostojić i Milanović su odlučili ući u rat s braniteljima. Zapovjednik hrvatske policije je zapovjedio na srpskom; “naređujem odlazak s Markovog trga!”. I milicajac je krenuo na invalide, branitelje. Bez imalo srama ova ostojićeva milicija je krenula na branitelje, kao da se radi o bagri kriminalaca. Toliko o poštovanju onih koje mi plaćamo; da nas batinaju.

Poput srpskih policajaca koji su devedesetih batinali Bobana, ova policijska sluganska ekipa se okrenula protiv naroda. Koliko su odvratni pokazali su kroz cijeli dan, jer su zablokirali pristup Markovom trgu, a najteži invalidi su sad jedino pod božjom zaštitom i zaštitom svećenstva, (bez hrane i vode), koji ove priglupe policajce tjerajudebili milanovićevi iz crkve.

Markova crkva je obranila branitelje, hrvatski svećenici su stali uz narod i zaštitili njih i njihove živote od ove prosrpske policije i vlasti. Koliko je ovaj zapovjednik neznalica, dokazuje da uopće nije reagirao na činjenicu da se jedan branitelj htio baciti sa krova. To njega kao policajca nije brinulo. Odvratno. Intervencijom svećenika i branitelja spriječena je tragedija. Branitelje nazivaju nacistima, a ovo što radi milicija kod crvke sv. Marka ne rade niti nacisti, upadaju sa pištoljima u crkvu kao zadnja skupina kretena. Zar vas za to plaćamo? Ovo je incident sa Vatikanom. Hrvati ne ulaze u crkvu sa oružjem, ovo nisu Hrvati.

Hrvatski mentalitet:

Borba Hrvata

Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.

Mladen Ivezić odgovara Hrvoju Klasiću

„Pitaju me što je problem s pjesmom Evo Jure i Bobana… te Jasenovac i Gradiška Stara“.

„Treba prikazivati slike uz pjesmu kuća Maksovih mesara, jer inače mladi ne znaju na što se misli“.

„Za dom spremni isključivo ustaški pozdrav, kojim su podpisivani zakoni po kojioma su ubijani desetci i desetci tisuća ljudi na najsvirepiji način“.

„Ivica Olić je oduševio time što je rekao da je mislio da je za dom spremni izpravno, ali je sada shvatio da je to zabranjeno vikati, pa se više neće vikati“.

„Ponašali su se kao teenageri, tražeći izlaz ne u liberalizmu i ne u demokraciji, nego u onome što je suprotno komunizmu“.

„Stavovi ljudi najčešće oblikovani obiteljskim predajama“.

„U boj u boj za narod svoj“ je poklič iz srbskoga pjesništva.

„O stravičnim zločinima koje su četnici činili po Hrvatskoj“.

„Skandalozno je što se u Srbiji i zakonski četnike proglasilo antifašističkim postrojbama“.

„Nijedan četnik još nije dobio mirovinu“.

„Domovinska vojska su ustaše i domobrani“ a kasnije kaže „i legionari, dragovoljci u SS-u„, dok su tu bili objektivno i redarstvenici, oružnici (preko 8000, velikom većinom pravoslavci).

„Suđenje Stepincu i Hebrangu“.

„Na kraju Rata bilo oko 300.000 sudionika NOB“.

„1944. g. Tito pozvao sve u partizane“.

„Nacizam i fašizam hrvatski se kaže ustaše“

„Na Bleiburgu su stradali uglavnom krivci“.

„Vojnica NDH često civile uzimala kao živi štit“.

„Iz Zagreba i mnogih gradova su iztrebljeni Srbi i Židovi“.

„Truman je bacio atomske bombe s 200.000 žrtava“.

„Churchill odgovoran za granatiranje Dresdena“.

„Iz toga nije ni Tito toliko krivac“.

„Kako je katoličko svećenstvo reagiralo na osnivanje (NDH?)“,

„Nisu ubijali katoličke svećenike zbog svećeništva“.

„Svejedno, je li u Jasenovcu preminulo 10.000 ili 110.000 ljudi“.

„Prvi partizanski odred u Sisku bio je važan i zato ga je Tuđman proglasio dostojnim praznika“.

„Koga je slijedio sisački župnik, koji je travnja 1941. misu svršavao živio Adolf Hitler, živio Ante Pavelić; Krista ili antikrista

„Josip Broz Tito nije donosio zakone“.

„JBT nije postavljao dužnosnike“.

„Neki su ubijali jugo-diplomate“.

„Zato što se Obamu, T. Blaira i slične ne usuđujemo nazvati zločincima, zato Tito nije ratni zločinac“.

„Pavelić je rekao borite se do kraja“

„Građanski je rat unutar neke države, pa postojanje i agresije ne umanjuje postojanje građanskoga rata“.

Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d.

Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost.

Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

Nekima, povijesno politički neukim Hrvatima, potrebno bi bilo objasniti ovaj nerazmjer broja Srba u Vladi u odnosu na broj Srba jer ih po popisu stanovništva Republike Hrvatske ima 4,5%.

To je ujedno potvrda da su punih 45 godina zajednički provodili politiku indoktrinaciju kroz povijest i školske udžbenike koje su pisali Hrvatima u jačanju bratstva i jedinstva naših naroda, a ujedno, zajednički progonili neposlušne Hrvate kao katolike, zajednički nacionalno, kulturno i ekonomski obespravili hrvatski narod a Hrvatsku sistematski pljačkali. Zajednički su učestvovali u masovnim likvidacijama, i na razne načine uspjeli u nebesa poslati oko milijun Hrvata katolika.

Vidjevši da se učinjeni zločini više ne mogu skrivati, progovorio je Slavko Goldstein, jedan od vodećih „antifašista“. Slavko Goldstein, u travnju 2015. godine, na osnivačkoj skupštinu „Lige antifašista Hrvatske“ kaže – priznaje, da je Tito bio antifašist do završetka Drugog svjetskog rata, ali, poslije toga to više nije bio. Zašto Tito, poslije 9. svibnja 1945., više nije bio antifašist o tome Slavko Goldstein nije govorio, ali je svjestan o otkrivenim ogromnim zločinima koji su učinjeni nad hrvatskim narodom pod vodstvom Tita ili uz njegovu privolu ili po njegovim naredbama, koje su izveli Titini partizani u čijem sastavu je bio i sam Slavko Goldstein.

Prof. Nikola Debelić, dr. dr. h. c.

Prof. Josip Jurčević o omjeru jugokomunističkih zločina

Ideološka agresija Ive Josipovića na vrijednosti Domovinskog rata

Naime, Dok se u hrvatskoj grebe po prošlosti progovarajući o ustaškim gujama, Amerikanci su progovorili o zločinima Ante Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Ako se o nečem rijetko progovara, znači li to da se to nešto nije dogodilo ili to pak znači da se težina toga događaja nastoji umanjiti, pitanje je to koje se samo po sebi nametne kada se u hrvatskoj javnosti tek površno dotakne ime Ante Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića. No, dok se u hrvatskoj javnosti o biografiji oca Ante rijetko progovara, postojanje iste spoznali su čak i Amerikanci. Konkretnije, američki dnevnik The Daily Caller iz Washingtona. Riječ je o mediju kojega su osnovali nezavisni konzervativci Tucker Carlson i Neil Patel, savjetnik bivšeg američkog potpredsjednika Dicka Cheneya. U spomenutom mediju žestoko su napali bivšeg hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, optuživši ga da mu je glavna briga spasiti oca Antu od zatvora, zbog brojnih ubojstava hrvatskih emigranata. Riječ je o likvidacijama koje je naredila Ideološka komisija CK SKH u mračno doba komunizma, a komisijom je tada rukovodio Ante Josipović. U konkretnom slučaju radi se o obitelji Ševo. Dok hrvatska politika šuti, čini se kako uređeni svijet ima snage i hrabrosti podrezati repove pa se tako sve učestalije progovara o izručenju Ante Josipovića Italiji radi sumnje da je umiješan u ubojstvo obitelji Ševo. Naime, radi se o ubojstvu Stjepana Ševe i supruge mu Tatjane te devetogodišnje kćeri Rosemarie, a ubojstvo se dogodilo 1972. godine u Italiji. (Iva Međugorac, 28. ožujak 2015., naslov: Amerikanci progovorili, Hrvatska šuti: Ivo Josipović štiti oca Antu od zatvora). Po ulozi Ante Josipovića u tom velikosrpsko-komunističkom režimu mogli bi puno govoriti, ali za sada, zbog vremena i prostora, samo toliko. (7D 10. travanj 2015. str. 30-31).

Zašto je i Stipe Mesić čuvar velikosrpsko komunističkog režima, a na štetu Hrvatske

Kako jednom reče Ivan Zvonimir Čičak, da djeca ne trebaju odgovarat za ono što su im bili očevi, je apsolutno točno. Ali ta djeca trebaju odgovarat za svoje djela ili nedjela u činjenju, odnosno podržavanju politike svojih očeva ili prikrivanju zločina tog režima u kojem su očevi bili vinovnici. Podržavanje jugokomunističkog režima i prikrivanje njihovih zločina ide na teret hrvatskog naroda, i to od 1945. do današnjih dana.

Tako, Stipe Mesić svojim aktivnostima dokazuje da jabuka ne pada daleko od stabla. Tako, je još kao omladinac, ali odan partiji i idejama svog oca, Stipe bio predsjednik Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Orahovica, pa 30. listopada 1968., stavio na dnevni red: „Razmatranje pojačanog djelovanja vjerskih zajednica, a posebno u školama i pred omladinom“.

Mesić je još 1990./91. kao član Predsjedništva SFRJ surađivao sa generalom KOS-a Aleksandrom Vasiljevićem obavještavajući ga kako se Hrvatska tajno naoružava.

Mesić je 15. svibnja 2009., komemoraciju u Bleiburgu nazvao ustaškim dernekom.

I Kićo Slabinac o Mesiću „domoljubu“ ispjevao: „Ajme konju koga selo hrani i čovjeku kojeg Mesić brani“. (Fokus, 15. 11. 2002. str 13).

Josip Broz Tito

- Tito je 14. svibnja 1945. obišao mjesta masovnih likvidacija. O činjenicama govore dokumenti. Tako je Tito predsjedao sastanku I. armije JA, II. Armije JA i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su prema redoslijedu zapovijedali generali Peko Dapčević, Koča Popović i Ivan Gošnjak, s članovima Narodne vlade Hrvatske na čelu s razvojačenim generalom Vladimirom Bakarićem zvanim Mrtvac.

- Tito, u nedjelju 20. svibnja 1945. predvečer, nenajavljeno, u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetama natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavo je da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.

- U Sisku je Tito posjetio nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva.

- Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta“, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.

Simo Dubajić

Koča Popović

- Vjesnik je u nedjelju 27. svibnja 1945. donio vijest „da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj gori. S udaljenosti oko 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Tito je naredio da se izbjeglice koji su došli u Zagreb nasilno isele i usput likvidiraju jer su oni većinom narodni neprijatelji.

- Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja 1945. nadalje, samo na relaciji Bjelovar – Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi od kojih je rijetko tko preživio.

Popović je postao svjestan stvarnog razmjera pokolja nad Hrvatima tek kasnije. Kao načelnik Generalštaba JNA od Tita je dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o pokoljima 1945. U tajnu operaciju bili su uključeni „XII. Odjeljenje JNA“ (služba „bezbednosti“), personalna uprava JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDB-a i njezine specijalne ispostave zvane „Instituti za historiju radničkog pokreta“. List po list, broj Hrvata smaknutih 1945. popeo se na preko pola milijuna, što znači da je tada ubijen svaki šesti živući Hrvat.

Jože Dežman

Da tablično prikazan broj hrvatskih zarobljenika i uhićenika ubijenih u Kočevskom rogu nije pretjeran, već moguće nepotpun, izrijekom je potvrdio i glavni nalogodavac tog pokolja, maršal Tito. Hvaleći se velikim brojem smaknutih Hrvata u završnim operacijama II. Svjetskog rata u Sloveniji, komunistički je krvolok prigodom govora održanog 28. svibnja 1945. u Ljubljani neuvijeno i pobjedonosno izjavio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. (H-sl.14.12.07.)

Aleksandar Ranković

- Valter Župan, msgr. krčki biskup

Rekorderi pokolja

1. Rekorder pokolja i nositelj „kočevske zlatne medalje“, malodobni postolar i član KPJ od 1944. mitraljezac Ante Čepić, Hrvat iz Makarske, sjekirom i pištoljem pobio oko 3.800 bandita.

- Milovan Đilas, poznati Jugoslavenski kadar iz Crne Gore u jednoj svojoj izjavi, a povodom likvidacije hrvatske vojske, domobrana, ustaša i civila kod Bleiburga i iza toga, rekao: “Hrvatsku vojsku je trebalo likvidirati da bi Jugoslavija mogla živjet” (Fokus 21. 03. 02. i H-sl.28.09.07.)

„Pokolj i genocid kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji“. Milovan Đilas (Wartime, 1947.)

Sve su ovo pokazatelji koji govore o ogromnim zločinima ravnih genocidu koji je provodio Hitler i Staljin protiv svojih protivnika. U slučaju Hrvata, bila su prisutna još dva faktora. Istovremeno, na istom mjestu provodio se program stvaranja velike Srbije sa tradicionalnom stoljetnom mržnjom i komunističkom ideologijom demokratskog centralizma. Dakle, vladanje iz jednog centra, a to je uvijek Beograd. Sve se svodilo u skladu s planom stvaranja velike Srbije. Ono što je za vrijeme Karađorđeve Jugoslavije bila hrvatska ORJUN-a, od 1945. na dalje je bio hrvatski jugokomunizam.

Ono što nije dokazano kao istina to je zlonamjerna laž

Hrvatski povjesničar Mladen Ivezić, 2014. godine, izdao je knjigu „Titov Jasenovac“. Tu se Ivezić poziva na Titina generala Jeftu Šašića, Srbina, koji je na zahtjev Tite, još 1966. godine, podnio izvješće o stvarnim žrtvama Jasenovca. U tom izvješću stoji da je upravo Statistički zavod Jugoslavije „ustanovio“ da je u četiri ratne godine trajanja logora u Jasenovcu stradalo i umrlo 262, a u Staroj Gradiški 141 zatočenik. Dakle, ukupno u Jasenovcu i Staroj Gradiški 403 zatočenika stradalo i umrlo. Šašić ne naglašava da su ubijeni jer se puno umiralo od tifusa i drugih bolesti te da je u svim logorima u Jugoslaviji ukupno (i svega) 2620 umrlih zatočenika. Zašto je to izvješće Šašićevo izašlo na svjetlo dana tek 1986. godine i to iz političkih razloga, ali ni tada ne za široku javnost.

Po ovogodišnjoj komemoraciji na Bleiburgu i Radmanoviziji možemo zaključiti da su počeli pucati okovi jugokomunističke cenzure. Na HTV kao i na programu Hrvatskog radija moglo se čuti o komunističkim zločinima što je do sada bilo gotovo nemoguće čuti.

DAN OSLOBOĐENJA ILI DAN POROBLJAVANJA!?

„Nema ništa izvanredno čudnog, i vjerojatno je uvijek tako bilo, da ratni pobjednik određuje što je to povijesna istina, te da pobjednici pišu i interpretiraju povijest, međutim, izvanredno je u povijesti, i nije nikada tako bilo, da pobijeđeni bespogovorno prihvaća takvu jednostranu pisanu povijest, i da je nekritički predaje u nasljedstvo slijedećih generacija.“

Antifašistički Saveznici, kako Sovjeti, tako i Amerikanci, Britanci i Francuzi, počinili su u Drugom svjetskom ratu ratne zločine, isto kao i Osovina, a po modernom poslijeratnom međunarodnom pravu definirano Nürnberškim procesima, počinili su de facto i zločine protiv čovječnosti i genocid ili ubojstvo naroda, i to agresijom, zatim, masovnim ubijanjem civila kroz zračna bombardiranja njemačkih, talijanskih, hrvatskih, mađarskih i japanskih gradova, posebno Hamburga, Kölna, Lübecka, Berlina, i Dresdena, te Tokya, i granatiranjem gradova iz zemalja članica Osovine, zatim, masovnim silovanjima i žena i muškaraca, odnosno sodomije, kako od strane crvenoarmejaca, tako i američkih, britanskih i francuskih vojnika, (američki vojnici su silovali čak i žene svojih francuskih saveznika, što svjedoči o moralnom rasulu Američke vojske, a sveukupno su američki vojnci silovali 1945. preko 860.000 Njemica, a Crvena armija oko 2 milijuna njemačkih djevojaka i žena), zatim, masakriranjem civila i ratnih zarobljenika, posebno od strane Crvene armije, ali i od strane američkih vojnika, zatim pljačkom osvojenih, zarobljenih i pobijeđenih od strane svih Saveznika, izgladnjivanjem i maltretiranjem ratnih zarobljenika i njihovom masovnom egzekucijom kao npr. Hrvata u onom što se povijesno zove 'Bleiburg i Križni put', i Nijemaca u sovjetskom ratnom zarobljeništvu, ali i u anglo-američkom ratnom zarobljeništvu, te općenito masovnim kršenjem ljudskih prava, propagandom mržnje, i bacanjem atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.

U Drugom svjetskom ratu, sveukupno gledajući, uopće nije bilo sukoba između dobra i zla nego se zlo borilo između sebe za što bolje geo-političke pozicije u svijetu – za svjetsku moć, pri čemu niti Osovina, a niti Saveznici, nisu birali sredstva da dođu do cilja, a da je tome tako vidi se po bacanju dvije atomske bombe na civile, što nema veze s viteškim ratovanjem nego s kukavičlukom, i s ateističkim neodstatkom bilo kakve etike i morala, i to nema veze s bilo kakvom civilizacijoim nego s barbarstvom. A što se i moglo očekivati od bivše robovlasničke zemlje Sjedinjene Američke Države u kojoj je rasizam, uzrokovan ideologijom i religijom iluminirane masonerije, i 2015. godine aktualan, i u kojoj su njeni vlastiti građani nakon terorističkih napada od „11. uujna“ postali u očima korumpirane američke vlade „potencijalni teroristi“. Generacije nakon 1945. mogu, međutim, odati počast Hitlerovoj vojsci Wehrmacht koja je, zajendeo sa svojim saveznicima, među njima i s Hrvatima, preventivnim napadom na SSSR spriječila da Europa u cijelosti padne pod čizmu komunizma. U tom svjetlu, naime, treba promatrati izvješće glavnog stožera njemačkih oružanih snaga od 9. svibnja 1945. godine. Doći će dan kada će Europa i službeno odati počast njemačkim i hrvatskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata.

Da bi netko bio oslobođen, kao posljedicu oslobođenja mora osjećati slobodu, ili biti slobodan. Međutim, nema oslobođenja Njemačke ako je Njemačka nakon Drugog svjetskog rata podijeljena u četiri Savezničke okupacijske zone, i ako je njemačka država nakon toga podijeljena na Saveznu Republiku Njemačku (Zapadnu Njemačku) i na Njemačku Demokratsku Republiku ili Istočnu (komunističku) Njemačku, te ako je glavni grad njemačke države, Berlin, također podijeljen na Zapadni i Istočni, sve do pada Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine, i tek tada su Nijemci osjetili slobodu, a ne 1945. godine. Od čega je šest miljuna članova Njemačke nacionalsocijalističke radničke partije bilo 1945. oslobođeno, među njima dva milijuna bivših pripadnika Njemačke komunističke partije koji su nakon 1933. prešli u Hitlerovu stranku NSDAP? 'Oslobođeni' su od nacionalsocijalizma ili nacizma od kojeg nisu željeli biti oslobođeni. Kako je i od čega njemački narod oslobođen 1945. godine, i to od strane stranih sila? Od njemačke države, Hitlerove Njemačke, koju su Nijemci poštivali, i u pravilu obožavali njemačkog vođu Adolfa Hitlera. Od svoje domovine i nacionalne države su Nijemci 'oslobođeni' 1945. godine, a mnogi od njih i od vlastitih života. To su povijesne činjenice. O stvarnom oslobođenju mogu 1945. govoriti samo bivši zatvorenici njemačkih nacionalsocijalističkih koncentracijskih logora, i prisilna strana radna snaga, i zarobljenici u njemačkim logorima za ratne zarobljenike.

„Tko ne zna povijesnu istinu jest samo blesav. Međutim, tko je zna, a naziva je lažju, jeste zločinac.“

Nije istina da su Titovi partizani 1945. oslobodili Hrvate, čak Hrvati nisu ni pobijeđeni u ratničkom smislu, nego su prevareni od strane Zapadnih Saveznika Engleza, i protivno međunarodnom pravu izručeni Titovim ubojicama koji su ih pobili u jugoslavenskom ratnom zarobljeništvu. Hrvati su 1945. ostali bez vlastite nacionalne države Hrvatske koja 1945. nije kapitulirala, i bez svoje hrvatske vojske koja također nije potpisala kapitulaciju, to jest ostali su bez vlastite nacionalne sigurnosti koju su izvojevali tek 1991. godine, 45 godina nakon pada Berlinskog zida. Nema oslobođenja 1945. za Hrvate, jer nisu osjetili slobodu nego poniženje jugoslavenskog ropstva. Nema oslobođenja za Hrvate 1945. kada je hrvatska država uništena, a hrvatske povijesne zemlje podijeljene, i temelj nove države, jugoslavenske i socijalističke republike, bio izgrađen na komunističkom/titoistikom genocidu nad Hrvatima. Danas nova demokratska ukrajinska vlada u Kijevu tvrdi, da Crvena armija 1944. nije oslobodila Ukrajinu, i u pravu je. Crvena armija je oslobodila Ukrajinu od njemačke okupacije, ali ju je istovremeno okupirao Sovjetksi Savez, tako da je ukrajinski narod pao iz jedne okupacije u drugu, a isto se dogodilo i poljskom narodu, dok je Slovačka 1945. okupirana od Crvene armije kao i Hrvatska od strane njenog saveznika – Titove partizanske Jugoslavenske armije. Jedina država članica Osovine koja 1945. nije bila okupirana bila je Finska, zahvaljujući svojim oružanim snagama. Finska je bila Hitlerov saveznik isto kao i NDH u Drugom svjetskom ratu, i preživjela je, nije oslobođena od fašizma, a nije fašizam ni imala kao svoj poredak nego je imala finski poredak, iako je SSSR finski poredak nazivao fašističkim jer nije bio komunistički. Tako je i u hrvatskom slučaju. Ono što nije bilo titoističko, jugoslavensko i komunističko bilo je „fašističko“ – u partizanskoj agitacijskoj propagandi (ratni agitprop), koja se i danas primjenjuje nad hrvatskim narodom, ali u mirnodopsko vrijeme, što je posebna vrsta zločina nad Hrvatima počinjen od strane vladajućih jugokomunističkih fanatika i ekstremista - bivših komunista.

Unatoč svemu, Dan Europe je vrijedan obilježavanja, jer su 1945. oslobođeni Francuzi, Holanđani i Skandinavci, odnosno oslobođena je Zapadna Europa od njemačke okupacije, te i Grci mogu na 9. svibnja gledati kao na dan svog oslobođenja od njemačke okupacije, kao i Rusi čije je zemlja pravna nasljednica Sovjetskog Saveza. Amerikanci i Englezi oslobodili su Francuze, što Francuzima nije drago priznati, ali to je povijesna činjenica, dok ostali narodi Europe, posebno Hrvati u Srednjoj Europi i na europskom Jugoistoku nemaju razloga za slavlje iako su solidarni s antifašističkim oslobođenjem Zapadne Europe od strane Zapadnih Saveznika iz Drugog svjetskog rata. Stoga smrt fašizmu – sloboda narodu, ali i smrt titoizmu – sloboda narodu!

INFO CENTAR HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE

ODJEL ZA ISELJENIŠTVO GV HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE

Slobodni smo Vas zamoliti u ime Pododbora za promidžbu posjeta pape Franje Bosni i Hercegovini da ovaj promidžbeni materijal podijelite sa svojim prijateljima i kolegama za koje vjerujete kako mogu pridonijeti širenju poruke pape Franje - MIR VAMA. Također, molimo one koji imaju mogućnost emitiranja ove vijesti da u svojim programima emitirate ovaj radio i TV džingl kako bi u posebnom ozračju dočekali i iskazali zajedničku dobrodošlicu papi Franji.

U nastavku je link preko kojeg mozete otvoriti promotivni TV spot u povodu dolaska pape Franje Bosni i Hercegovini 6.6. 2015. godine

U nastavku je link preko kojeg mozete otvoriti promotivni radijski spot u povodu dolaska pape Franje Bosni i Hercegovini 6.6. 2015. godine

ACO I ISTORIČARI VODE YUHTV TITINIM STAZAMA REVOLUCIJE

Dan nakon komemoracije na Bleiburgu Radmanova televizija “dostojno” je obilježila jedno od najvećih stradanja u povijesti hrvatskog naroda. Aco Stanković je u udarnom nedjeljnom terminu ugostio “istoričara” dr. Hrvoja Klasića. Bio je to sat povijesti prepun hrvatofobije, diletantizma, falsifikata kakvih na tzv. javnoj televiziji zadnjih godina ima u izobilju.

Tvrtko i Hrvoje – tragikomedija s imenima

Dakle, nakon Tvrtka kod Stankovića je došao red na Hrvoja. Slušajući Klasićeve stavove njegovo se ime zapravo čini kao prava tragikomedija. U pravu je dr.Tomac kada kaže kako nikada neće biti katarze bez lustracije, odnosno dok lijeva “inteligencija” u Hrvatskoj ne prestane sve hrvatske vrijednosti doživljavati kao ustaštvo i fašizam. Upravo zbog takvih kao što je Klasić Hrvatska nikada neće završiti ni Drugi svjetski rat a kamoli Domovinski. Sve dok Klasić bude mogao javno na televiziji a onda i na svojoj katedri tumačiti kako je 663 svećenika i 31 časna sestra ubijeni nakon 1945. bili zapravo ustaše koji su zaslužili takvu smrt, kako su većina žrtava Križnog puta bili zločinci, kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija, a u isto vrijeme prešućuje da su upravo današnji antifašisti i komunisti bili prvi “kolaboracionisti fašista i nacista” sve do Hitlerovog napada na Staljina, onda je njegov kredibilitet kao profesora i čovjeka vrlo upitan. Napuhavanje Jasenovca i relativiziranje Hudih i Kevinih jama, opravdavanje zločina u ime Titoizma a istodobno negiranje Bleiburga, osuđivanje pojedinačnih zločina u Domovinskom ratu i proglašavanje velikosrpske agresije građanskim ratom dostojno je i samih ideologa Srpske akademije nauka i umjetnosti

Smije li lik poput Klasića predavati na hrvatskom fakultetu?

Uopće je suvišno polemizirati sa “uvaženim”profesorima oko nekih povijesnih detalja jer oni svoju doktrinu ne temelje na činjenicama nego na dojmovima. Za Klasića, primjerice, partizanski zločini nakon rata imaju opravdanje, a Tito iako ga svjetski povjesničari svrstavaju u deset najvećih zločinaca 20. stoljeća on za Hrvoja nije bio ni diktator. Možda tek autokrat. Jer za njegove zločine više nema ni dokaza ni živih svjedoka, pa se slijedom te i takve logike zločini nikada nisu ni dogodili.

No tko je zapravo Hrvoje Klasić?

Studenti kojima predaje već se godinama tuže na njegova predavanja. Više od 90 posto njegovih predavanja, tvrde, posvećena su liku i djelu Josipa Broza Tita. Takvog idolopoklonstva nije bilo niti u najrigidnije vrijeme TITOSLAVIJE. Jedno vrijeme je na svom Filozofskom fakultetu čak bio i suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, no ni ta moralna dimenzija nije ga stajala napredovanja u poslu. Nastavio je studente maltretirati sa Titom tako da se to s vremenom pretvorilo u pravo iživljavanje. Primjerice jedno od pitanja na ispitima je bilo točno vrijeme kada su na pogrebu pokojnog diktatora zasvirale sirene odnosno točno vrijeme (sat i minuta) kada je u grob spušten lijes s Titovim tijelom.

Pa stoga ministru Mornaru, rektoru Borasu, dekanu Previšiću, akademiku Kusiću još jednom postavljamo pitanje: Mogu li takve moralne nakaze kao što je Klasić predavati povijest generacijama hrvatske djece koje dolaze? Odnosno moraju li mladi Hrvati slušati povijest o Titu umjesto povijesti o Domovinskom ratu? (dnevno.hr, 18.52015.)

Podsjetnik na jednu propovijed...

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

4. Što nam je činiti?

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

BOLNO SJEĆANJE

Poetessa

Borac za hrvatsku istinu

Mirjana Emina Majić

TKO SLAVI KRVNIKA TITU

Vlada NDH odlučila je napustiti Zagreb bez borbe da ga Crvena Armija ne uništi svojim "kaćušama". Time je otpočela najveća tragedija hrvatskoga naroda u povijesti Hrvata. Dok se milijunsko mnoštvo kretalo prema zapadu dotle su srpski partizanski lešinari pljačkali Zagreb, ubijajući brojne hrvatske ranjenike po bolnicama koje su ih bile prepune. Tako je punjena poznata jama Jazovka i druge provalije i rovovi sa stotinama i tisućama hrvatskih ranjenika i zarobljenika.

Pored toga zna se kako je Poglavnik NDH nakon kapitulacije Italije poništio prisilne Rimske ugovore i time je Istra i teoretski postala slobodna hrvatska zemlja. Poglavnik je tom prilikom nazvao Talijane himbenim saveznicima koji su s četnicima ubijali hrvatski narod na tim okupiranim prostorima za vrijeme ratne okupacije NDH. Brojni Hrvati su tijekom rata s tih prostora odlazili u partizane da se bore protiv talijanskih fašista i četnika u NDH. To je prava istina a ne nikakve titoističke podvale kojima se još uvijek služe obmanjeni hrvatski titoisti, koji još uvijek vjeruju kako je Tito spasio Istru.

Đilas u svojim memoarima jasno piše kako je upravo Tito nadgledao genocidnu tragediju Hrvata nakon bleiburške predaje Englezima, i to sa riječima: "Pokolj kakav se onda provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji! Tito je u Varaždin stigao 20. svibnja 1945. da vidi kako se njegova partizanska armija obračunava s hrvatskim 'smradom' koji će u novoj državi svjetlost dana gledati samo koliko traje put do najbliže jame!"

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

19. svibanj 1945 . - subota

20. svibnja 1945. - nedjelja

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

22.- 24. svibnja 1945.

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

5. lipanj 1945. - utorak

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Sjajna borba Ustaša sa srpskom vojskom i četnicima u Čapljini

Zapadna Hercegovina, kao čisti hrvatski kraj, uvijek je težila za Nezavisnom Državom Hrvatskom. A za tu tvrdnju navesti ćemo dva primjera. Na dan izbora 1925. godine u kotaru Ljubuškom proglašena je Hrvatska republika. Na to su veliki odredi srbske vojske iz Mostara došli u Ljubuški i kažnjavali su svakoga onoga, tko je vatru palio po okolnim brdima.

Ali sve to nije ništa pomoglo srbskim vlastodršcima. Hrvatski narod kotara Ljubuškog na svojim leđima i po svom džepu (silne kazne i globe) izdržao je teške srbske udarce.

Diljem naše hrvatske domovine hrvatski je narod djelom odgovorio. On je tada čitavim svojim držanjem pokazao, da je dušom i tijelom uz velevlasti Osovine, a protiv svog zatornika. O tome svjedoče dogođaji, koji su se odigrali u pojedinim područjima, u kojima je došlo do borbe i do ustanka hrvatskih ustaša vojnika.

Sve nam je to duboko usječeno u sjećanje i ostat će kao nezaboravno svjedočanstvo. Početkom travnja 1941. godine formirala se u Tasovčićima nedaleko Čapljine 86. pješačka pukovnija sa dva bataljona i 13. topničkim divizijonom. Zapovjednik pukovnije bio je Hrvat podpukovnik Dragutin Ivanišević, zapovjednici bataljona bili su bojnici Josip Pletikosa i Primorac (oba samo podrijetlom Hrvati), a zapovjednik topničkog divizijona bio je Srbijanac bojnik čedo Pavlović. Bojnik Pletikosa bio je sa svojim bataljonom na Muminovači, 3 km. udaljeno od Čapljine na lijevoj obali Neretve prema Stocu, bojnik Primorac bio je u selu Trebižatu, a bojnik Pavlović smjestio se u dvije ograde u Trebižatu.

Na to su im u Čapljini (načelnik Jozo Rebac) odgovorili: Niste vi ništa zarobili niti zauzeli. Nijemci su osvojili Kumanovo, Skoplje, Veles, Tetovo, Prilep, Niš, Maribor, solunska grčka armija položija je oružje, zarobljeno je 20 tisuća srbskih vojnika i 6 generala. Presječena je odstupnica srbskoj vojsci, a generalni operativni plan je propao. Ako ima išta pameti kod vrhovne komande, neka smjesta pristane na kapitulaciju.

To je učinio general Kvaternik u ime Poglavnika dra Ante Pavelića. Nastao je najradosniji čas u srcima svih Hrvata, pa su se ljudi grlili i ljubili kao djeca od radosti i veselja. Te večeri saznali su svi časnici za te novosti. Sjutra dan u jutro t. j. 11. travnja krugoval je ponovno glasno javljao vijesti iz glavnog grada nove Hrvatske.

Srbski časnici skovali su plan, kako bi uklonili sa ovoga mjesta načelnika Obćine. Zapovjednik armije (general Janković) naredio je, da se načelnik Rebac zatvori i stavi pod ratni sud.

I osoblje poštanskog ureda u Čapljani poslužilo je odlično i sjajno oslobodilačkom pokretu. Obćinski načelnik Jozo Rebac stupio je u vezu s upraviteljem poštanskog ureda Mehmedom Zulićem i s njim se tako dogovorio, da upravitelj osobno drži službu na brzojavu i brzoglasu po noći, da za pomoćnike odabere najpouzdanije službenike (Zukić Mehmed, Matić Velimir i Šimović Matej). Oni su hrvatskoj stvari odlično poslužili i to na taj način, što je svaki brzoglasni razgovor između mostarske armije i 86. pješačke pukovnije slušao i obćinski načelnik Josip Rebac.

Tako se javljalo: danas je pobjeglo 100, 150, 200 vojnika. Najzad zapovjednik pukovnije javlja zapovjedniku armije, da je u pukovniji ostalo samo 50 vojnika i pita ga što će dalje raditi. Na to mu zapovjednik armije odgovara, da stoje na mjestu i da čuvaju zastavu. Kad se saznalo da 86. pješaoka pukovnija ima samo 50 vojnika, onda se pružila prilika za izvršenje razoružanja pukovnije.

Podpukovnik Ivanišević omeo je te noći krvoproliće u vojsci i to baš onda, kad je bojnik Pavlović uperio 4 topa na Čapljinu. Nešto malo ranije po nalogu Čapljinskih ustaša, rasuo se odred bojnika Primorca u Trebižatu, pošto su ustaše iz Čapljine pokiđali sve brzoglasne žice, koje su vezale bataljone sa pukovnijom. Svi časnici četničko-srbske vojske, a osobito bojnici Pletikosa i Pavlović, dok su bili u Čapljini kao zarobljenici hrvatskih ustaša, gledani su vrlo lijepo i naposljetku pušćeni su na slobodu i svojim kućarna, jer su ustaše držali sigurno, da se više nikada ne će svetiti hrvatskom narodu.

Time je prekinuta ona važna arterija Brod—Sarajevo—Mostar—Trebinje, odnosno Dubrovnik, i to upravo u Čapljini. Taj prekid je došao na vrlo osjetljivom mjestu između sjedišta armije i sjedišta divizije i vojnog okruga. Još više, prekinuta je veza između alimentacionih centara trupa u operaciji. Tako je zaplijenjeno 2 vagona konja, 3 vagona volova, 2 vagona benzina, 1 vagon uglja, vagon ekploziva i velika količina streljiva i oružja. Svaka roba, koja je išla na albanski front, bila je zaplijenjena u Čapljini.

12. travnja na večer, došli su čapljinskim ustašama u pomoć i Ljubušaci i to njih 40, većinom iz gornjeg dijela kotara (Bekije). Na željezničkoj postaji postavljene su s izlazne strane dvije teške strojne puške, jedna ručna strojna puška, 45 pušaka i ljudi s bombama, a s druge strane, ako foi se netko iz vlaka htio tamo spasiti, postavljene su strojne puške, koje su kosile uzduž.

Ta vojska — osobito pitomci — nemilo je harala, palila i ubijala ljude u Gabeli, Strugama i Gorici. Četniei i srbska vojska imala je dva borbena postrojenja, jedan (slabiji) u blizini velikog mosta u Čapljini, a drugi u blizini rimskog grada Mogorjela. A to znači da su napadali Čapljinu sa dvije strane. Četnici su se uputili iz Dračeva u Tasovčiće. Skupili su i Srbe iz okolice i počeli pucati preko velikog mosta u Čapljinu.

Dok su se u Čapljini i oko Čapljine vodile borbe, događalo se u svim okolnim selima ono, što se ne će moći nikada obuhvatiti jednim opisom, nikada dostojno prikazati i nikada više proživjeti. Ono jedinstveno osjećanje, ono oduševljenje, ona jedinstvena briga po svim hercegovačkim selima, koja su strepila za Čapljinu. U svim selima Brotonja, Nahije i Bekije zvonila su zvona za mobilizaciju svih narodnih snaga za obranu Čapljine. Okolna sela Međugorje, Zvirovići, Studenci, hrlili su na prvi glas i hvatali oružje i odmah se bacali u borbu.

Istom kad su četnici dobili topove i pojačanje vojske od 31 vagon, ustaše su se povlačili, a srbska vojska sa četnicima unišla je u Čapljinu 14 travnja na večer oko 6 i pol sati. Odmah su zatražili brzojavno pojačanje iz Trebinja. Pokupili su oko 30 Hrvata, svezali ih i baciii u zatvor oružničke postaje, u Strugama je bilo zatvoreno 60, a u Gabeli 50 naših ljudi. Četničko-srbski odredi najprije su provalili u željezničku postaju i poštanski ured. U poštu je provalio jedan poručnik sa vojnicima, koji su na puškama imali bajunete. Kasnije je dosao bojnik Pletikosa, sa ranjenom rukom i sa bombom i revolverom u drugoj ruci.

Toga dana u 10 i pol sati srbski zapovjednik Čapljine bojnik Pletikosa, proglasio je prijeki sud. Sve zatvorenike spremili su da strijeljaju u četvrtak ujutro. Taj dan se uglavnom po Čapljini pljačkalo, robilo i palilo, kako to i dolikuje razbojniokoj družbi. Jadni i nesretni bojinik (major) Josip Pletikosa, koji je revno služio srbskoj vojsci i četnicima i po čijoj su zapovijedi činjena tolika zla djela hrvatskim ustašama i uopće Hrvatima Čapljine, čuvan je bio prije par dana kao zarobljenik ustaša, kad su ga htjeli ubiti njegovi vojnici, ustaše su to zapriječili i naposljetku dana mu je podpuna sloboda kretanja, pa je otišao gdje je htio.

Treba i ovo dobro zapamtiti: U ono vrijeme, kad su Čapljinom upravljali ustaše (od 10. do 14 travnja 1941. godine) Čapljinski Srbi, osobito neki trgovci i službenici, aktivno su sudjelovali u prikupljanju četničkih vojnih snaga, kojima je bio zadatak ponovno osvojiti Čapljinu iz ruku ustaša. Ipak u tom vremenu vladao je u Čapljini savršeni red i mir i niti vlas sa glave nije falila ni jednom Srbinu niti srbskom vojniku.

Ustaški stožernik za Hercegovinu dr. Pavo Canki poslao je Čapljinskim ustašama u pomoć satnika Vladimira Borošića sa 6 časnika i 100 hrvatskih vojnika. S njima je došao i ustaša Jure Zovko iz Imotskog, koji se je istakao u borbama. Satnik Borošić preuzeo je zapovjedništvo nad svom hrvatskom vojskom i ustašama u Čapljini i njenoj okolici. On je upravljao svim borbama i zadržao srbsku vojsku od 13.—17. travnja iza Čapljine. Čuvao je ljudstvo, uspostavio je dobre veze i disciplinu i preko izvidnica i ophodnja bio obaviješćen o svakom kretanju srbske vojske. On je pripremao naše trupe za osvojenje Čapljine.

Dana 16. travnja ili oko ponoći između 16. i 17. travnja srbski zapovjednik Čapljine bojnik Pletikosa dobio je brzoglasni nalog zapovjednika armije (iz Mostara), da se sa vojskom povuče iz Čapljine, jer da dolazi njemačka i talijanska vojska. (16. travnja talijanska je vojska prispjela u Ljubuški). Pred strahom od talijanske vojske i ustaša, morali su se povući iz Čapljine. Te noći željezničke postaje u Gabeli i Metkoviću dobile su brzojavno naređenje da sva željeznička otvorena i zatvorena kola najbrže upute u Čapljinu. Vidjelo se i po tom da je ta »herojska srbska vojska« odlučila potajno pobjeći u gluho doba noći, kad nema ni žive duše.

Toga dana ujutro oko 9 sati, zauzela je hrvatska vojska sa ustašama ponovno Čapljinu, a u dva sata poslije podne prispješe u Čapljinu talijanski motorizirani odredi. Valja spomenuti i one ljude, koji su odigrali glavne uloge u ovoj oslobodilačkoj borbi. Čitavim borbama ravnao je ustaški stožernik za Hereegovinu — sada državni tajnik u Ministarstvu seljačkog gospodarstva — dr. Pavao Canki sa sjedištem u selu Gorici (55 km. od Čapljine). Organizaciju borbe na samom terenu do 13. ili 14. travnja provodio je obćinski načelnik Jozo Rebac, najzaslužniji čovjek u oslobodilačkom pokretu u Čapljini i najbližoj okolici.

Za Hrvate, od Draže Mihailovića gori su jedino „antifašisti“!

Nakon što je JNA ušla u Vukovar, lik u oklopnom vozilu poziva Hrvate da se predaju jer da već „tri meseca nisu videli sunce“ i neka visoko istaknu „belu zastavu“. Svima koji to žele bit će omogućen povratak kućama. U protivnom započet će trenutačno uništenje.

U čemu je poveznica ove dvije vojske? Prvo, i jedni i drugi na kapama i šljemovima imali su crvenu zvijezdu petokraku. Drugo, mržnja prema Hrvatima bila im je pogonsko gorivo u njihovu rušilačkom pohodu. Treće, ni u jednoj ni u drugoj vojsci nije manjkalo četnika. Iako je u partizanskim pokoljima stradala i veća grupa četnika, većina ih je još u toku rata zamijenilo kokarde sa zvijezdama, šubare su ostale iste. Neki su se na početku rata čak i zdvajali gdje bi, poput Sime Dubajića, koji je to otvoreno i priznao u svojoj knjizi „Život, greh, kajanje – od Kistanja do Kočevskog roga“, Beograd 2006., naklada Nidda Verlag GmbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o. (Beograd). U toj knjizi opisao je i suradnju partizana i četnika prilikom pokolja katolika u Srbu, kojeg naši „antifašisti“ i danas uporno obilježavaju kao dan ustanka. Dok sa partizanima, četnici nisu mogli vršiti pokolje kao četnici, već su se utrpali među partizane, s JNA su ratovali uz bok sa svim raskošnim četničkim insignijama. Po kazivanju samog četničkog vojvode Šešelja, koju je izgovorio u okupiranom Benkovcu „…mi smo danas ta Armija, i mi, četnici. I mi smo u Vukovaru ostvarili, armijski oficiri komanduju našim četnicima. I sadejstvo! Oni su skinuli petokrake, a od nas ne traže da skinemo kokarde…“ Tko ne vjeruje, može se uvjeriti u videu niže od 2:25 minute. Iako je ove riječi izrekao patološki luđak, ovo je zapravo suština.

Predlažem našim antifašistima da odmah prionu na posao te sa braćom Srbima počnu kopati i tražiti kosti pokojnog čiča Draže. Na put bez povratka mogla bi iz Hrvatske potegnuti cijela bulumenta naših „antifašista“, a onda jednom, kad ga nađu, neka ga pokopaju kraj najvećeg krvnika hrvatskog naroda, Josipa Broza Tita.

Hrvatska tu mora imati jasan stav. Ali tek kad se promijeni vlast. Jer po kazivanju samog vojvode Šešelja, hrvatska ministrica vanjskim poslova također posjeduje četnički pedigre. Pardon, antifašistički.

O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

PRVI POZDRAVNI GOVOR NA PROSLAVI 50. OBLJETNICE USPOSTAVE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U HOTELU MARJAN U SPLITU 10. TRAVNJA 1991. GODINE

Hvaljen Isus i Marija!

Esselamu alejkum!

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJEČNA SLAVA!

John Ivan Prcela

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Delenda est Croatia

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Smrt “praznovjerju“

Kulturni teror

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj (franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Bilješke:

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

NEKA SVATKO ZNADE!

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.

Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje R. Hrvatske

• Najveći dio života proveli ste u emigraciji. Kada i kako ste prvi put napustili Hrvatsku?

• I nakon Modene?

• To su tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na Vašu obitelj?

• Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…

• Kako i kada ste došli u Zagreb?

• Oocu govorite s dosta nježnosti i uvažavanja?

• Jedna od najtežih optužaba protiv Poglavnika jest ona o rasnoj i nacionalnoj nesnošljivosti. Jesu li po Vama te optužbe istinite?

• Hoćete li reći da nitko od nevinih osoba nije progonjen zbog pripadnosti drugoj naciji?

• Zašto su onda pravoslavci odbili podržati NDH?

• Zašto je onda provođeno prekrštavanje?

Kako objašnjavate donošenje rasnih zakona u NDH?

• Jeste li za vrijeme rata čuli za Jasenovac?

• Kakav je bio odnos s muslimanima?

• Kako ste gledali na kritike i optužbe koje su širili moćni krugovi u Hrvatskoj, u svijetu, a ponekad i u emigraciji protiv Poglavnika?

• Koje su Vas optužbe najviše pogađale?

• O tome povijesnom razdoblju posljednjih je godina podrugljivo pisao beogradski novinar Pero Zlatar, pisao je o Poglavniku i o Vama osobno. Kako ste doživjeli njegovo pisanje i što biste mu poručili?

• Što mislite zašto tako piše?

• Kako Vam je u Španjolskoj? Osjećate li se konačno sigurno?

• Od čega živite?

• Je li Vam dosadila emigracija? Biste li se vratili u Hrvatsku?

• Vidim da na posebnome mjestu držite dokumentaciju i izvornike Rimskih ugovora. Zašto ih je Poglavnik potpisao?

• Što kažete na optužbe iz emigrantskih krugova da je Poglavnik kukavički ostavio narod i vojsku poslije povlačenja na Zapad?

• Recite nam za kraj kako danas nakon sedamdeset godina od pada NDH gledate na pojavu te države kojoj je Vaš otac bio na čelu? Jesu li se Vaši pogledi promijenili s obzirom na brojne kritike kojima je bila izložena ta država, njezino vodstvo kao i općenito tadašnja državna politika?

• Bogata izdavačka djelatnost

Najznačajniji izdavački pothvat predstavljaju memoarski zapisi dr. Ante Pavelića‘Doživljaji’, kojima ni najžešći Pavelićevi protivnici ne osporavaju literarnu i dokumentarističku vrijednost. Tu je zatim razmatranje: ‘Strahote zabluda – komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu te Pavelićevi članci, govori i izjave sabrani u zbornik ‘Putem hrvatskog državnog prava‘. Godine 1989. izdan je zbornik ‘Povijest’, kao ‘spomen-izdanje povodom 100. godišnjice rođenja dr. Ante Pavelića’ te zbornik ‘Naša Hrvatska – zemljopis, narodopis, gospodarstvo, s dvije zemljopisne karte Nezavisne Države Hrvatske’. Tu je i poznata rasprava ‘U obrani istine i pravde’ dr. Georgesa Desbonsa, jednoga od najpoznatijih francuskih odvjetnika i nekadašnjega predsjednika francuske odvjetničke komore. Rasprava je izašla povodom 50. obljetnice atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića i francuskoga ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua u Marseilleu 9. listopada 1934. godine.

Posebno zanimanje iz današnje perspektive izazvale su dvije knjige koje svjedoče o konfesionalnoj politici u NDH, kao i o Pavelićevim osobnim pogledima na vjerska pitanja. To su ‘Hrvatska pravoslavna crkva’ i ‘Džamija Poglavnika Ante Pavelića’. Prva govori o Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti te o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve dok je druga posvećena Hrvatima muslimanima palima u obrani Nezavisne Države Hrvatske. (Hrvatski tjednik)

PRISIDNICE, DOKLE ĆEMO O JASENOVCU SLUŠATI SAMO SRBOKOMUNISTIČKE LAŽI

- Ma šta, di, šta je bilo, prebire did šta bi sad moglo bit.

- De šta, nestrpljivo će did, de reci zlato moje maleno.

- Marice ne, sve mi lipo pročitaj, od riči do riči, uzvrpoljio se did bojeći se da Marica ne bi ispala nipravedna prema prisidnici.

- O zemljo otvori se, puše did, pa koji proboj majko moja, a zašto šta im je bilo, zašto su to učinili, jel iz istog razloga što su rušili našu 'Rvatsku pa su za to tamo i dospili. Šta japanici nisu vršili proboje iz amerikanskih logora, maše did ljutito s kapom. Pa đava im sriću odnija doklin ćemo mi robovat komunističkim lažima i na njima gradit svoju budućnost. Pa kako prisidnica misli naprid, kako ostvarit ono šta je govorila u svom nastupnom govoru ako odma polazi s krive postaje, ako prihvaća komunističke laži o insceniranom proboju...

- Ma klanjam se i ja, uzviknu did i prekine Maricu ne mogavši više slušat. Samo komu!? Tko se ne klanja nevinoj žrtvi! Samo, tko je tu mučen, tko ubijen i kada!? Gdje su ta imena i prezimena, gdje su te obitelji koje imaju svoj identitet koje izgubiše svoje nade i snove, svoju neponovljivost, ljutio će did. Di su izvorne knjige evidencija pa da vidimo sva imena i prezimena i zašto su tu dospili i di su poslin završili!

- Ha, ha, prekinu dida susid Vlado, inače stara komunjara koja se priobratila kada je pa komunizam, pa se od toga opet priobratija na staro kada su opet komunjare zavladale. 'Oćeš reć dide, da ustaše nisu činili zločine vengo samo partizani našega maršala...

- Ma dide, nisam ja tako mislija, ma šalim se, pokušava se izvuć susid Vlado koji je u prolazu na rakiju u gostionu.

- Ivaaneee, oo Ivaneee, viče Marica.

- Daj donesi onu knjigu, Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost, šta si počea čitat, 'vamo didu, brzo...

- Evo dide, počne čitati mali Ivo:

- De dobro, oko moje, prikinu did malog Ivu, dobro je, ko da je mene sluša, a i dosta je da se neki zamisle i promisle i počnu istraživat di je istina i tko nam cilo vrime bezočno laže, skrivajući svoje krvave zločinačke ruke, opet pogleda did susida Vladu, koji gleda u zemlju da ga did ništa sad ne priupita.

I sad niki posli svega, šta smo ka narod propatili, genocid priživili, ima obraza podupirati laži takvih čudovišta "antifašističkih" koji na tomu mitu 'oće opet držat 'rvatski narod u pokornosti i novom ropstvu za koje nam se činilo da smo ga se oslobodili! Zarad koga se klanjamo žrtvama nepostojećim, a svoje stvarne zaboravljamo i ne priznajemo ih!? Zar zarad zdravlje budaline Milančeta, štafetiste Radmantita il trilateralne bratije i ostale bagre partizanske koja žali što ne može opet klat, a malo im i fali kad opet slobodno orgijaju na svojim "antifašističkim" dernecima mržnje prema svemu 'rvatskome, prekorno će did tražeć di mu je kapa k'o da će samo s njom otjerati bandu!

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. To vas tjera da dalje istražujete, zar ne?

- Ma Internet baba, ispravlja mala Marica, pala im web stranica il' su sami spriječili ulaz da ljudi ne proviravaju famozni popis.

- E znaš ti sve, babo moja, smiruje se polako did slušajući što sve rekoše njegovi najmiliji. Nego Marice, sunce didovo, odošmo mi daleko i ne čusmo šta još reče prisidnica.

Kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek bezpridržajno osuđujem zločine mučenja i ubijanja koja su se ovdje događala. Ideologija koja je uzrokovala ove zločine moralno je i pravno osuđena. Ta politika bila je volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu i na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskoga naroda za svojom državom.

Ma koja je to ideologija i od koga osuđena prisidnice!? O kojoj politici govoriš prisidnice, prekorno će did k'o da mu je prisidnica tu pred njim! O kom nečastnom načinu zboriš prisidnice, govori did gužvajući kapu, i pitajući se zar opet izdaja, zar je moguće da nas opet preveslaše vladari svita birajući svoje marionete našim ispranim mozgovima za naše škude! Škrguće did, jer je još iz prikrajka mislija da ono sve prisidnica općenito govori i da zapravo misli na žrtve pobijene hrvatske vojske koja su u Jasenovcu vršena za titine klaonice, a sad vidi isprazno se nada.

- A što ne sIuša spomenutog dr. Razuma, što ne sluša našeg povisničara Mladena Ivezića ća tolike knjige napisa razotkrivajući sve te laži crvene žgadije, ća ne čita Glas Koncila pa će vidit šta sve napisa oni Tomislav Vuković, ća sluša crvene guje, Jure moj predragi, ne smiruje se did gužvajući kapu!?

- Bravo Jure, dobro kažeš, oni baljezgaju, a nama se tlak diže, samo nismo ni mi mlakonje, nismo bez srca, nismo mi od onih koji jednako gledaju kad 'Rvatska ide naprid i kad propada. Ta veselimo se njenom napritku i žalostimo se njenoj propasti i ustajemo u njenu obranu! Mi ka naš sin Božji jasno kažemo: DA, DA ili NE, NE! Nismo mi privrtljivci koji bi za Judine škude prodali najvridnije!

- Tako je dide, potvrđuje dragovoljac Jure, pa tko je to osudio Poglavnika i njegovu ustašku ideologiju izrasloj na nauku nemurlog nam Oca Domovine i njegovoj neustrašivoj požrtvovnosti i vjeri u duh hrvatskog naroda koja nam je i podarila uskrsnuće NDH!

Dalje, zar da se osvrćemo na potvore četničkih i partizanskih krvoloka koji ognjem i nožem ustaše na sve hrvatsko, paljenjem i klanjem najnevinijih poput sotoninih učenika koji i učitelja u zlu prevaziđoše. Zar da se osvrćemo na grozomorne razotkrivene laži poput one o punoj košari srpskih očiju na Poglavnikovu stolu, a zanemarujemo rijeke hrvatske krvi po šumama Slovenije i Hrvatske sve tamo do Makedonije. Tako i naša prisidnica govori o izmišljenoj osudi idelogije koja je uzrokovala izmišljene zločine.

Pa prisidnice zašto se ne potrudite da se razotkriju velikosrpske i komunističke laži tako što ćete osnovati nezavisno tijelo koje će istražiti sve događaje vezane uz NDH i njeno vodstvo i sve komunističke zloćine titinih boljševika!? Pa kako se ne zapitate što je sa svim svjedočanstvima onih koji su napustili Jasenovac poslije odslužene kazne, poslije odlaska na rad u Njemačku i povratka poslije rata ili poslije puštanja pomilovanjem Poglavnika povodom 10. travnja i brojnih amnestija!? Zašto nigdi nema njihovih iskaza!? Nema, jer kako bi se onda lagalo o izmišljenim ustaškim zločinima!

Nego dide, ajd' neka nam mali Luka pročita zapis o posjetu logoru Jasenovac, 6. veljače 1942., iz pera njemačkog novinara Hermana Pröbsta iz ondašnjih novina, Deutsche Zeitung im Kroatien, pa da se opet vratimo u to vrime pa da vidimo što se tamo iz prve ruke kaže, a ne da k'o idioti vjerujemo potvorama šumskih zlotvora.

- Dobro si sve reka Jure, zadovoljno će did, vidiš da možeš i sve mirno i staloženo izreć. Bravo! Tako je, brojna su pitanja na koja ne odgovaraju, a da se samo zapitaju ne bi ovako zborili i olako neprijateljima našim 'Rvatsku pod noge prostirali!

- Gleda susid Vlado i crveni se, jer zna šta mu did priča kad su ga ono iz komiteta svitovali šta da kod dida traži pravdajući se traženjem gruntovnih papira kod dida radi utvrđivanja kud međa iđe na kosoviću.

- A i ne vidilo se di su sve bile da ih crveno zlo ne nađe, stavlja did kapu na glavu.

Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanog kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Samo pomisao na toplu peć i zveka praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu s uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba.

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

ŠTO JE DRAGI BOG STVORIO U SRDŽBI

Kad smo poslje tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojastva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moIoh, koji proždire novac i znoj.

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da drži s uhićencima.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

Osobni podatcl onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluje prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko izmedju njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignutl položaj donosi i neke prednosti. Tako na pr. jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.

TOČNOST UPRAVE

Sve vlasničtvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, kojl se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

NEPOKOLEBIVA VOLJA ZA POŠTENJEM

U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čižme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tad započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u tvornicu lanaca, gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu.

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika medju njima.

POGLED U SUŠIONICU

Divljenje pobudjuje sušionica, u kojoj vise butine i salame. U klaonicl nude nam razne kobasice. Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

NASTAJU OSNOVE ZA NASELJA

Graditelji i inženjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, medjutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer svi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije pokazuju nam neutješnu jednoličnost češkog stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga nek dobri udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 200 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.

STEGA ZA PROTUDRUŽTVOVNE SNAGE

Bile bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. Uostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavija uvodjenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u procesu rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti medju druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

- Ma nisam dide, neda se mali Luka, dok ga dragovoljac Jure razdragano u čelo ljubi.

Evo dico moja, vidite da se i poslije isičaka iz ondašnjih novina može steči uvid u ondašnje stanje mada i ovaj novinar ima svojih mušica, ali su njegove riči daleko bliže istini od raznoraznih naših dasenezamirim trbuhozboraca, a o drugim komunističkim potvorama poput starih laži u novom ruhu novočetnika Pupovca i onih prodanih duša što sotonski lažu o Jasenovcu da i ne govorimo. Vidite, da se u tomu logoru odsluživalo opravdanu kaznu za protudržavni i protunarodnu djelatnost, da se radilo, da se primalo pakete, slalo pisma, lječilo, proizvodilo, odlazilo na dopust i zar se tako radi u logoru smrti!

I ne znam di mi se taj članak zagubija! Tribalo bi ga pronać pa tutnut pod nos današnjim vajnim povisničarima šta istinu skrivaju i laži ponavljaju zarad svoga trbuha i Judinih škuda. A kad se sitim oni' šta su posli dopusta zakasnili i kasno se vratili, kad su logorske kapije bile zatvorene, i nisu u logor pušteni do ujutro, e onda mi prisidne sve kad pomislim šta su naši u komunističkim logorima podnili, muke Isusove, i malo ih je iz njih živu glavu izvuklo. Jer 'ko je u komunistički logor dospio, bilo vojnik bilo dite bio je i ubijen na najgrozomornije načine i podnio je muke nezamislive. Sitimo se samo Kočevskog Roga, Hude Jame i svi onih jama diljem naše krvave domovine. Tolika je naša mladost pomorena radi 'Rvatske, radi toga što se nije dala pod srpsku čižmu. Toliki muku su podnili za svoj narod, za svoj dom za koji su uvik bili spremni! 'Ko će da istinu čuje još čuje njihove krike mučeničke, suznih će očiju did!

- Ovo je stratište opomena i našem vremenu da odlučno čuvamo stečevine slobode, demokracije, ljudskih prava i uvažavanja različitosti. Republika Hrvatska s pravom se ponosi svojim postignućima u zaštiti ljudskih i manjinskih prava. Kako bismo tu visoku razinu sloboda očuvali i unaprjeđivali, posebice je važno odgajati i obrazovati mlade u ispravnom shvaćanju demokracije, za istinski humanizam, za društvo u čijem će središtu uvijek biti čovjek u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti, dovrši Marica sve pogledavajući na dida spremna prikinuti čitanje.

E prisidnice, prisidnice, a kad već pričaš o stratištu znaš li da je tamo najviše 'rvatskih kostiju koje tamo komunisti pobiše od Križnog puta pa sve tamo do pedesetih godina u titinu logoru Jasenovac! Tada je to bilo stvarno stratište, jer komunisti strojeve odvezoše u Srbiju da stvore mjesta za klanje 'rvatske vojske!

- Tako je dide, dobro zboriš, to je pravo rješenje, lopate u ruke pa u podzemne hrvatske gradove da dostojno sahranimo one koji padoše za Nezavisnu od titinih krvoloka. Kad se vidi broj tih hrvatskih kostiju, koje još vapiju u nebo od tolike nepravde koja im se i dan danas nanosi od hrvatskih četnika, ovaj, čelnika, ispravi se dragovoljac Jure, možda će tad prestati i sotonske hajke hrvatskih izdajica i zatornika i možda će Hrvatska konačno, prodisati punim plučima!

- De Jure, evo ti biljac pa ga zagrni vidiš da na dvoru malo zbure puše i posli ga probudi, nek malo odrima do ručka, vrti baba s kuhačom u ruci i vodi unučiće sa sobom, jer im je već stavila juhu da se 'ladi.

E Hrvatska, Hrvatska zamrla, pa ustani više, ne daj na se, čuješ li kako ispod starog hrasta didova družba viče!

STRAVA: Čuvaj se babe partizanke!

Naime, zloća s kojom se u tu emisiju javljaju ostarjele splitsko-dalmatinske babe-partizanke je nevjerojatna. Čak muškarci koji zastupaju partizansko-anacionalne ideje nisu toliko zločesti kao te babe-partizanke! Pa one bi, da mogu, „ubijale“! I kako se čuditi njihovoj djeci ili unucima kad su za njih Ante Tomić i Boris Dežulović tek mlačna kamilica! Nitko ne može biti toliko zločest i opasan kao „dalmatinska baba-partizanka“! To je strašno! Ako možete, poslušajte tu emisiju! Jer kad takva baba-majka, mrziteljica vjere i Boga, i domovine Hrvatske, a strastvena ljubiteljica zločinca Tita i Jugoslavije, nekad Kralja Oslobodioca, „rađa“ yugo-nejač – što od njih očekivati? Kako Ante i Boro mogu biti drukčiji ako im je baba takva? Jer za ono što laju te yugo-babe Markovina je tek obično yugo-plakalo, a Šešelj tek četnički vic-maher! Sačuvaj te, Bože, yugo-babe!

Dr. Kulenović: Histerija – podloga jurišne bolesti koljačica

Kako su, međutim, žene na ekspresivniji način ispoljavale jurišnu bolest… To znači da su glasnije vikale nego oboljeli muškarci. Da su padale u histerični lug — dočaravale su se glavom zabačenom unatrag i prosto su se tijelom nudile — pokreti su im bili seksualizirani… Zapravo, kad se bolje pogleda, kroz film se i eksplicite sugerirala neiživljena seksualnost kao podloga partizanske bolesti”. Sjetite se, partizanka Bosiljka viče “… mi smrdimo na znoj, a ustašice su fine pa ih zato u krevet vodite!… No, tu smo ponovno kod podloge partizanske bolesti — kod histerije! A riječ sama, svoje podrijetlo vuče od žene, odnosno od maternice — što na latinskome znači — histeria. Bez ikakvih seksističkih aluzija, ali riječ je o ženskom načinu reagiranja. U starogrčkom svjetonazoru ženi koja je nezadovoljena maternica kruži tijelom i ona na taj način izražava svoje nezadovoljstvo… Nakon pobjede se i u kontekstu pobjedničkog zanosa bolest očitovala i kroz osvetnički trend.”* prof. dr. Muradif Kulenović: Partizanska bolest traži pozornicu i gledatelje (S. Dalmacija 19.2.2000.)

Za vrijeme nedavnog osnivanja Antifašističke lige zabilježeno je nekoliko teških napadaja ove zloćudne partizanske kozaračko-jurišne bolesti tako da je i Hitna služba imala posla. Šteta što skup nije održan na odjelu Psihijatrijske bolnice u Vrapču! Treba naglasiti da ova boleština može biti genski nasljedna, a prigodom napadaja, koji je sličan napadaju bjesnoće ili delirium tremensa mogu se priviđati miševi, ali i različiti gmizavci. Dokaz za to je genetski oboljeli bivši predsjednik Yusipović koji je za vrijeme tog skupa opet doživio teški napadaj, te je uzvikivao da vidi ustašku guju! No smirio se kad su mu dali gutljaj „šumadijskog čaja“! Nekoliko ostarjelih drugarica vikalo je: Juriš, drugovi!

Jeziva istina o Slavici Gorenšek, u filmu opjevanoj babi koljačici

Zanimljivo je da se prvi poslijeratni jugoslavenski dugometražni film zvao “Slavica” (1947.)!?

Nu nitko nije prikupio toliko detaljnih (vrlo često odvratnih) opisa načina uživanja monstruma u mukama i smrti ljudskih bića kao što je dr. Zoran Božić, koji je o tome objavio seriju članaka u ‘Hrvatskome slovu’ tijekom 2007. godine. “Pri tome su ključnu ulogu imali ostarjeli koljači koji su, suočeni sa smrću, otvorili dušu najprije svećenicima u ispovijedi, a onda na njihov nagovor i javnosti. Tako je strašna partijska tajna polako izišla na vidjelo”.

Titov zloglasni ubilački govor u Ljubljani – 28. svibnja 1945.

I sad dolazimo do strašne istine da vjerojatno muški mozak ne može imati toliku maštu u zloći kao što je bio zločinački um partizanke Milje. Upozoravam čitatelja da ako se ne želi uznemiriti ne čita dalje ovaj tekst!

Monstruozni zločini drugarice Milje i njenih učenica

Nakon monstruoznog silovanja i jezivog mučenja na strahotan je način ubijena Grozda Budak, kći Mile Budaka, kojoj su partizanke stolarskom pilom rezale udove polako – odrezak po odrezak. Zatim su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, a na kraju još uvijek živ torzo ispekle na žaru. I sve su to učinile pod Sljemenom, u Gračanima, u gradu Zagrebu!

Što mislite da je danas ’45. i da u braniteljski šator upadne Mirjana (S)m(i)rt koja nosi parolu da je “najbolje svjetlo kad crkve gore”!

'10. TRAVANJ' - 74 GODINE POSLIJE

U Zagrebu je dana 10. travnja 1941. proglašena hrvatska država, prva nakon osam stoljeća, koja je uspostavljena kao Nezavisna Država Hrvatska, (NDH), samostalna od Srbije i neovisna od Beograda koji je za Hrvate simbol velikosrpske diktature, tada kao i danas.

Kao što je s '10. travnjom' ispravljena povijesna nepravda zbog '1. prosinca' , tako je 25. lipnja 1991., i zamjenski 7. listopada 1991. ispravljena povijesna nepravda obnove Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, i hrvatskom nezavisnošću 1991. godine poništen nepravedni čin od 29. 11. 1943. iz Jajca kada su Titovi partizani obnovili 'tamnicu naroda' Jugoslaviju.

Kada se gleda s današnjeg demokratskog stajališta, N.D.H. je bila diktatura i jedna totalitarna država, jer nije imala Ustav, niti višestranački sustav, nego je vladao monopol ustaškog pokreta na vlasti i poglavnika. Međutim, da se pita ondašnje hrvatske građane, smatraju li se ugroženima, neslobodnima, i da žive u diktaturi i totalitarnom sustavu, odgovor bi bio negativan, jer su se Hrvati u N.D.H. u pravilu osjećali slobodni, i nisu ustašku vlast shvaćali kao diktaturu, naprotiv, diktaturom su smatrali poredak u kojem su prije toga živjeli, versailleski poredak i velikosrpsku diktaturu kralja Aleksandra i njegovih fašističkih nasljednika u Beogradu (Stojadinovićev režim), a i Banovinu Hrvatsku nisu osjećali kao ostvarenje konačne slobode. Za ondašnje Hrvate poglavnik N.D.H. Ante Pavelić nije bio diktator, već je diktator bio srpski kralj Aleksandar Karađorđević pod čijom vlašću je likvidirana hrvatska oporba simbolizirana Stjepanom Radićem, kao i progonom republikanskih seljaka i ustaško-domobranskog pokreta. Totalitarne države u to vrijeme bile su samo dvije države, SSSR i 3. Reich, pri čemu je SSSR bio jedna apsolutna totalitarna država, jer Nijemci se u doba Hitlerove Njemačke u pravilu nisu osjećali ugroženi od svoje vlade, naprotiv, osjećali su se slobodnima. Oni koji nisu osjećali slobodu u to vrijeme bili su oni koji su svojim programom nastojali nasiljem srušiti i promijeniti društveni poredak i vladajući sustav, a to su komunisti. Građani Sovjetskog Saveza također nisu osjećali nikakvu slobodu nego faraonski sustav koji ih je tlačio i uništavao. Za vrijeme Lenjinove diktature je u Oktobarskoj revoluciji ubijeno 4 milijuna ljudi, a za vrijeme Staljinove tiranije ubijeno je preko 10 milijuna ljudi dok su milijuni nedužnih osoba bile zatvorene u koncentracijske logore u Sibiru i drugdje po Sovjetskom Savezu, uključujući za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio u funkciji najveći logorski sustav u povijesti i na svijetu – Gulag. Staljinistički sovjetski komunistički režim je počinio genocid nad ukrajinskim narodom, koji je od UN priznat kao 'Holodomor'. U tom genocidu je ubijeno 6 milijuna Ukrajinaca. Zbog prevladavajućeg antisemitizma u Hitlerovoj Njemačkoj naravno da židovski Nijemci, a poslije i Židovi širom Europe koji su živjeli pod njemačkom okupacijom ili u zemljama saveznicama Njemačke, nisu bili slobodni, nego čak izloženi uništenju, odnosno holokaustu, međutim tu se radi o tome da manjina nije bila slobodna, dok u Sovjetskom Savezu čitavi narodi i većina građana nisu bili slobodni pod komunističkom diktaturom. Nažalost, hrvatski Židovi također nisu osjećali slobodu, i za njih je N.D.H. bila loša, međutim, ova manjina jest apsolutna manjina dok je većina hrvatskog naroda osjećala N.D.H. kao stoljetnu težnju za slobodom i nezavisnošću, i taj osjećaj među hrvatskim narodom je vladao do sloma N.D.H.

Može se razgovarati o tome koliko su Hrvati danas slobodni, i kako osjećaju današnju liberalnu demokraciju na vlastitoj koži, silne poreze, pristojbe i trošarine, visoku nezaposlenost, deložacije iz jedinog doma, neimaštinu, siromaštvo i raznorazne ideološke namete poput rodne gender-ideologije i ideologiju liberalizma, ili kapitalizam i tajkunsko gospodarstvo, pljačkašku kriminalnu pretvorbu i privatizaciju, titoističke totalitarne ideologije zaogrnute u plašt 'antifašizma', i velikosrpsku ideologiju, pojave koje poput biča tuku po leđima hrvatskog naroda. Veću slobodu su Hrvati osjećali u Drugom svjetskom ratu nego danas u miru, a pred Treći svjetski rat.

N.D.H. je u Drugom svjetskom ratu ratificirala Haašku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima i međunarodna pravila o ratovanju, i našla se time u krugu civiliziranih zemalja koje su također ratificirale međunarodne konvencije poput Sjedinjenih Američkih Država, dok primjerice SSSR nije pristupio ratifikaciji Haaške konvencije, niti je to za vrijeme rata učinila Titova jugoslavenska vlada.

Republika Hrvatska je antifašistička, antikomunistička i demokratska zemlja, koja je svoju slobodu izborila u velikosrpskoj agresiji i borbi za slobodu i nezavisnost protiv srpskog fašizma i jugoslavenskog komunizma simboliziran protunarodnom Titovom Jugoslavenskom narodnom armijom, JNA, koja je počinila neviđene zločine u Vukovaru i drugdje po Hrvatskoj i BiH, potvrđeno kao povijesna činjenica i od međunarodnih sudova.

Dana 22. lipnja 1941. godine je 303 divizija Crvene armije, od toga 258 divizija i 165 zračnih eskadrila čekalo u napadačkoj formaciji na crti razgraničenja između Hitlerove Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza da napadne, osvoji, i zauzme Europu.

Titovi komunisti su pak bili saveznici Staljina i Crvene armije Sovjetskog Saveza, i digli su svoj ustanak u N.D.H. i protiv N.D.H. na zapovjed Komunističke internacionale u Moskvi, a prije toga su za vrijeme osovinskog napada na Jugoslaviju bili mirni, i držali se njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju i prijateljstvu.

Ukrajina nakon demokratskih revolucionarnih promjena iz 2014. godine, koje su prouročile Ukrajinsku krizu, donijela je 2015. godine antikomunistički zakon, i zabranila je komunizam pod plaštom antifašizma. Republika Hrvatska, njezina vlada, i predsjednica Republike, podržava Ukrajinu. U čemu je onda problem da '10. travanj' bude službeno priznat, a ne službeno proskribiran i izložen medijskom lynchu? Zašto Hrvatski sabor niej donio antikomunistički zakon, i zakon o lustraciji?

Tko danas u Hrvatskoj ima obraza negirati '10. travanj' kao simbol hrvatske slobode, i to proglašavati fašističkim, nazivajući to 'ustaškim', osim onih koji su protiv hrvatske slobode.

Za hrvatsku slobodu, a ne za fašizam, nacional-socijalizam ili nacizam, palo je u Drugom svjetskom ratu preko 50.000 hrvatskih vojnika i časnika u Hrvatskim oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, i desetci tisuća hrvatskih civila ubijeno je u ratu od strane četnika i partizana, a stotine tisuća postali izbjeglicama u vlastitoj zemlji – N.D.H.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Hrvati opet nisu dobili pravo samoopredjeljenja, nego je hrvatska država ukinuta, a njezin povijesni i etnički prostor podijeljen na dva dijela, na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

(Izvađeno iz starih knjiga i zapisa)

Uvod

Starost hrvatskog imena

Šta su mislili neki Hrvati o svom imenu

Kakva mora biti domovina?

Šta je politika?

Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«.

Knez Dražen Dragušić u mletačkoj riznici

Knez Mutimir i poslanik Orseolo

Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano.

Riječi kralja Petra Svačića

Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče:

Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare...

Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom Hajdarijom

Prvi Frankopan

Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronima

Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega

Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...«

Stoku uvijek netko vodi

Šta su bili austrijski konjidenti?

Kako je došlo do »Obzora«?

Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji.

Crveni princ u Zagrebu

Debata o trapistima u hrvatskom saboru

Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku.

Zakletva biskupa Mikalovića

Kad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat.

Muška riječ bana grofa Ladislava Pejačevića

Grof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom.

Ban i pan

Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?

Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine.

Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!

Četiri Starčevićeve šale

Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!«

Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!«

Nekolike Matoševe burgije

A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!«

Tri Radićeve opservacije

Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!«

Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historiji

Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest!

Pregršti šale od fra Grge Martića

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!«

Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!«

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!«

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.

Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ...

To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne.

Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva.

Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd.

Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom.

S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici.

Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade.

Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala.

Zamislimo da im nešto slično osporavaju Hrvati u Srbiji, kao što to Stevanovići i Jovanovići osporavaju nama u našoj zemlji, narodu i državi RH. A kako bi to oni mogli bez hrvatskih veleizdajnika koji im sve dozvoljavaju. Tužiti hrvatske sportaše FIFI za hrvatski narodni pozdrav "Za dom spremni!" je agresija na RH, što im Milanovići dozvoljavaju. Zar im to nije omogućilo i Državno odvjetništvo republike Hrvatske, DORH, koji je odmah glasno napao hrvatskog nogometaša Josipa Šimunića i kaznio ga sa 25 tisuća kuna. I tko su ta imena u tome odvjetničkom tijelu da se tako ponašaju.

I ovo najnovije drastično kažnjavanje hrvatskih nogometaša je povezano sa tom kaznom Šimuniću. Opet kazna za "fašistički i rasistički" pozdrav nogometaša uzvikom "Za dom spremni!" od strane publike u Zagrebu prilikom pobjede Hrvatske reprezentacije nad Norvežanima od 5 : 1. I svakako se hrvatska publika radovala toj pobjedi, i kojim bi drugim pozdravom mogli to iskazivati ako ne starim hrvatskim pozdravom "Za dom spremni!".

Ali neovisno od toga "Za dom spremni!" je povijesni pozdrav Hrvata kojega se hrvatski narod nikada neće i ne može odreći. Zato predlažemo da se organizira nacionalni referendum Hrvata i da se za sva vremena ovaj pozdrav oslobodi bilo čijih nasilja na temeljne slobode hrvatskoga naroda za upotrebu njegovog povijesnog pozdrava.

Puštanje na slobodu iz Jasenovca i drugih radnih logora povodom 10. travnja

Povodom 10. travnja 1945., prije točno 70 godina, iz Jasenovca, Stare Gradiške i Lepoglave (gdje se logor osniva u jesen 1944.), pušteno je 456 zatočenika. Odluku o njihovu izlasku na slobodu potpisao je Erih Lisak, ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost.

Prema arhivskim dokumentima, putem raznih amnestija i pomilovanja u posljednjih 15 ratnih mjeseci, pušteno je kući najmanje 1640 logoraša.

Selidba zatočenika u Njemačku u drugoj polovici veljače

Prema njegovu svjedočenju, zatočenici su još oko Nove godine bili fotografirani za putne dokumente. Petković je u knjizi objavio fotografiju suzatvorenika Josipa Hercega, uhićenog u Koprivnici jer je bio aktivni član SKOJ-a.

Prije odlaska ovih transporta, obavljena je još jedna inspekcija jasenovačkog logora.

Nije lako procijeniti koliko je tada ukupno zatočenika odvezeno iz Jasenovca. Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina pa sve do 2000. Čedomil Huber kaže da je u logoru nakon toga preostalo još sasvim malo zatočenika (Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, str. 69.)

Međunarodna komisija posjetila logor 6. veljače 1942.

Prije dolaska komisije, u logor je dopremljeno šest novih montažnih baraka njemačke proizvodnje. Bile su velike 24 puta 6 metara, kapaciteta do 200 osoba. One će do kraja postojanja logora biti glavne spavaonice zatočenika. Logoraši su ih sastavljali po izuzetno niskim temperaturama i visokom snijegu. Podignuli su i baraku za blagovaonicu te jednu u kojoj je uređena bolnica s ambulantom. Napravljena je i nova kuhinja.

Komisija je stigla 6. veljače vlakom iz Zagreba do Novske te nastavila saonicama s konjskom zapregom do Jasenovca. Vodio ju je ravnatelj Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. U komisiji je bio i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca te predstavnici Crvenog križa. Bili su tu i novinski dopisnici iz Italije, Njemačke, Rumunjske i Mađarske, i drugi.

Logoraši su za komisiju dobili trake oko ruke s oznakom nacionalne pripadnosti. Židovi – žute, Srbi – plavo-bijele i Hrvati – crveno-bijele. Velika većina nosila je žute trake.

JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

* Iz fotokopije izvornika prepisao ing. Ante Matić

HRVATSKA U ANTIHRVATSKIM KANDŽAMA VLASTI I MEDIJA

Novoizgrađeni visoki bijeli križ predstavlja tisuću i nekoliko stotina malih bijelih križeva, koje su tito barbari, na Mirogoju, potrgali i preorali, što je kako reče počasni domobranski predsjednik, sretni provlačitelj kroz iglene uši bleiburškog pakla, Vladimir Fuček, nezapamćeno u svijetu.

Jedna druga desetotravanjska komemoracija, u okolici Bjelovara (Donji Mosti), tuče u čelo kvazi povjesničare, koji sve zločine, njihove uzroke i posljedice, pripisuju, njima neželjenoj i mrskoj tadašnjoj hrvatskoj državi. U Bjelovaru je njeno proglašenje objavljeno dva dana prije nego u Zagrebu 8.travnja 1941.godine, pa su, nošeni mržnjom prema njoj, i želeći oružjem to zaustaviti, pripadnici četničkog konjičkog puka „ Car Dušan silni “, raspadajuće jugovojske, iz Virovitice krenuli prema Bjelovaru, i svoju mržnju iskalili nad golorukim, nenaoružanim hrvatskim civilima u spomenutom selu, gdje su uz metke koristili i svoj puno puta isprobani 'istorijski recept vezivanja za konjske repove. Andreja Peveca je snašla baš takva četiri kilometarska mučenička smrt, samo zato što se veselio svojoj hrvatskoj državi. I to je povijesna istina, kao što je povijesna istina, da su isto tako iz mržnje prema uspostavljenoj hrvatskoj državi, isti takvi četnički odredi raspadajuće jugovojske, izvršili iste zločine nad nedužnim ljudima u raznim krajevima države; Crikvenica, Čapljina, Mostar… Bit će ića bit će pića, neće biti Cima i Ilića. Pjevalo se u pohodu na hrvatska sela na periferiji Mostara. Uzroci tih zločina su bile lepršajuće hrvatske zastave, a ne odgovor na ustaške zločine kako našu djecu lažno uči beogradski profesor 'istorije Ivo Goldstein.

I današnji saborski zastupnici iz ovoga kraja se ne odazivaju, jer im je kako su i sami rekli „ nezgodno doći zbog datuma 10. travnja “, što je, čuvši ovo, motiviralo i biskupa Mrzljaka, koji je, moleći se za njih, uz traženje oprosta, mrtve upitao. „ Nije li vam nezgodno što ste upravo 10.travanj odabrali za dan svoje smrti“.

Nije HTV jedina. Jutarnji list od 31.5.2014., preko pera svoga novinara, glavnog Josipovićecog savjetnika slavka goldsteina u reportaži posvećenoj nedužnoj udovici Rade Panića konjanika zloglasnog puka, svjesno veliča cara Dušana silnog. Ime Rade se u tekstu spominje 50 puta, a prezime Panić 10 puta. Rade Panić je bio fini dečko sa socijalnim i socijal realističkim uvjerenjima, nastavnik na konjičkoj školi, pobjednik na konjskim utrkama i slično.

SRPSKA MEGALOMANIJA I DOMAĆE DODVORICE

Ima ih koji se dodvoravaju ovoj četničkoj crkvi u RH. Je li itko čuo od bilo kojega sveštenika ove velikosrpske organizacije da je spomenuo, u bilo kojem vidu, Republiku Hrvatsku. U ona ranija vremena Srbi su nas nazivali Austrijancima, a sada nas zovu eurounijašima, ali za SPC hrvatsko ime ne postoji, a posebice ne država Hrvatska. Ovoga zagrebačkog metropolita SPC smatraju kao nešto umjerenijim. Ali sve su svetosavske bradonje iste prema Hrvatima u Hrvatskoj. Oni tako slasno govore kako tobože trebaju praštati, ali nikada ne govore da se trebaju kajati.

Njima se upucavaju hrvatski biskupi na čelu s anacionalnim kardinalom Bozanićem kojega zanima samo crkvena karijera neovisno od bilo čega drugoga. Gdje je živio i što je radio prije nego što je postao ovaj zagrebački nadbiskup nije jasno. Njegovo imenovanje je bilo veliko iznenađenje i za kardinala Kuharića. Nitko ne zna otkuda je jedan Bozanić imao zasluga da postane zagrebački nadbiskup, kardinal s titulom velikog kancelara, a on nema blage veze sa hrvatskom povijesnom baštinom. Kardinal Bozanić još nikada nije održao svetu misu hrvatskim braniteljima prigodom njihovih spomendana u ovoj Stepinčevoj katedrali u Zagrebu. Njemu kao da je važnija crkvena karijera od hrvatskog naroda i Hrvatske, za razliku od njegovih prethodnika. Bozanićeva crkva nije Stepinčeva ni drugih njegovih prethodnika. On izgleda kao da spava poluzimskim snom ulagujući se svima i svakome, a posebice jugosima. I sve dok se SPC ovako ponaša na hrvatskim prostorima postoji opasnost od nove srpske agresije, koju bradonje priželjkuju.

Da je Šuker Hrvat sve bi učinio da se konačno oslobodi svake kazne jedan hrvatski nogometaš. Ali tu se radi o jadnicima koji nemaju hrvatskog srca ni duše. Nema dvojbe da je SPC neprijateljska spram katoličkim Hrvatima jer čak kod Pape Franje toliko blate kardinala Stepinca da ga Papa ne bi kanonizirao za sveca Katoličke Crkve. Što oni imaju s Katoličkom Crkvom i Svetim Ocem Papom protiv kojih su lajali kroz cijelu povijest. Samo koliko su lajali protiv Pape Ivana Pavla Drugoga zbog prijateljstva spram Hrvatima i zato što je među prvima priznao suverenitet države Hrvatske. Ali rat na ovom prostorima još nije dovršen.

To najbolje prepoznaje predsjednica RH koja organizira Savjet domovine na najvišoj razini, što pozdravlja sav hrvatski narod. Ne dozvolimo četničkim bradonjama da nam ruše stečevine Domovinskog rata i da nas opet pokušaju zajašiti svojim krvavim četničkim kamama. A sve dok bradonje vršljaju ovom zemljom Hrvatskom ne možemo to spokojno promatrati. Četničko zlo nam je odmah preko granice koja još nije ni utvrđena, a za koju ne mare hrvatski veleizdajnici.

Starohrvatski crkveni spomenici u Bosni i Hercegovini

Božija Providnost na mjesto ove skromne izložbe baš tada o Uskrsu na ovu veliku obljetnicu Hrvata nadarila je hrvatski narod najvećim darom, što ga može jedan narod doživjeti, ta Božija Providnost dala mu je slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Na cielom terenu Bosne i Hercegovine našli smo više sigurnih tragova temelja starohrvatskih crkava. Te temelje treba (istom) pomno prekopati, a u njima će se bez sumnje naći dragocjeni povjesni material starohrvatske umjetnosti. Istina, dosta je toga već raznešeno i u građevne svrhe upotrebljeno, a ovo što je poznato i sada se većim dielom nalazi u privatnom vlastništvu, te će bezuvjetno propasti, ako se tome ne posveti veća pažnja. 0 starohrvatskim spomenicima u Bosni 1 Hercegovini nije do nedavno nitko pisao, a i ako su ih gdje spominjali nazivali su rimskim i longobarskim. Prve viesti o starohrvatskoj ornamentici u Bosni i Hercegovini donio je gosp. Vejsil Ćurčić u časopisu »Napredak« 1933. godine i »Hrvatskom Dnevniku« 1938. godine. Zato se kod nas vrlo malo i znade o hrvatskim spomenicima iz Bosne i Hercegovine, te kada je god govor o ovim spomenicima misli se samo na one po Dalmaciji.

U doba hrvatskih vladara bilo je po Bosni i Hercegovini mnogo crkava čije su dimenzije istina bile malene, ali je njihova unutrašnjost ukrašavana jednom neobično liepom ornamentikom. Karakteristika toga hrvatskog ornamenta jest pletenica ili pleter, a sastavljen je ođ vrpce koje se međusobno prepleću. Dosta često pleter je sastavljen i od dvije vrpce, a najčešće se primjenjuje u gornjim prozorskim pragovima, kao što je to naš slučaj iz sela Osjeka kod Sarajeva. Za dvopetljasti pleter imamo analogije i na drugim mjestima. Tako na primjer dvopetljasti pleter nalazimo na pluteju crkve svete Nedjelje u Zadru, na plutejima krstionice svetoga Dujma u Splitu, pa ha kapiteiu svetog Stjepana u Dubrovniku itd. Pleterni ornament postaje temelj raznih kombinacija. Vrpce idu jedna preko druge tako, da u svome spletu čine malu kružnicu. Pletenice se proširuju na taj način, da se iz svakoga spleta koji opisuje kružnicu sliedeći splet opet proširi tako, da opiše veću kružnicu.

Dr. Krunoslav Draganović piše: Najstariji popis bosanskih crkava, darovnica bana Ninoslava, govori također o biskupskom posjedu u selu Vrutcima blizu izvora Bosne gdje je bila crkva svetoga Stjepana prvog mučenika, Njezine ruševine dobro je vidio još prije 80 godina njemački konzul Blau. U selu Blažuju bili su posjedi bosanskog biskupa prije 700 godina. Darovnica bana Ninoslava spominje te posjede 1244. godine, a među ostalim spominje i selo Bulino u župi Vrhbosni. Na biskupskom posjedu bila je i crkva Svetoga Blaža, po kojoj je vrlo vjerojatno i selo dobilo svoje ime Blažuj.

U Bihaćkom kraju na Humačkim Glavicama između Bihaća i Klokota na mjestu zvanom »Kapitul« imaju ostatci jcdne crkve. Samim imenom, koje je bez dvojbe nastalo od Kaptol dovoljno je obilježeno značenje ovog mjesta. Prekopavanjem ustanovljeno je, da je tu stajala neka rimska zgrada.

U okolici Livna nađeno je nekoliko ostataka od starohrvatskih crkvenih spomenika. Na starome katoličkom groblju Rapovine u neposrednoj blizini Livna, vidile su se još do nedavna ruševine neke crkve. Prije nekog vremena Livnjaci su ogradili to svoje staro groblje zidom, pa su sve kamenje iz temelja te crkve uzidali u grobaljsku ogradu. Po narodnoj predaji bila je tu crkva svetoga Petra, a tome u prilog ide i nadpis, koji je u tim ruševinama nađen. Ovaj nadpis je duga kamena ploča od lapora, dimenzije su joj: duljina 1.22 m, širina 0.25, debljina 0.14 m. Ploča je od arhitrava crkve s ornamentom rakovica izpod kojih stoji nadpis: ... FERRE DIGNATUS EST AT HONORE (m) BEATI PETRI AP(osto)LI P(ro)REMEDIO ANIME SUE... Ovom arhitravu podpuno je analogan odlomak s nadpisom hrvatskog župana Prištine iz Zdrapnja kraj Bribira, koji se ubraja u prvu polovicu IX. vieka (Karaman: Iz kolievke hrvatske prošlosti). Sudeći po pismu, koje je na arhitravu iz Rapovine, ne smijemo ga tako rano datirati i bit će da potječe istom iz X. ili XI. vieka. I red kuka ne ide onim smjerom kao na starijim sličnim komadima, nego obratno t.j. od lijeva na desno.

U Glamoču kao i po njegovoj okolici vrlo se često nalazi ostataka od hrvatskih crkvenih spomemka. U kotaru glamočkom mora da je bilo više hrvatskih crkava. U selu Vrbi i Radoslijama vide se i danas temelji neke stare crkve. Narodna predaja kaže za ono mjesto u Radoslijama, da je tu nekada stajao franjevački samostan i crkva svetoga Ilije. Kada su Turci zaposjeli Glamoč, pcpravljali su glamočku tvrđavu i tom prilikom i mnoge hrvatske crkvene spomenike ugradili u njene zidine. Dosta je vremena prošlo, kako ova tvrđava ne služi više nikakvoj svrhi, pa je i zub vremena učinio svoje, a kamen raznešen u druge građevne svrhe.

U selu Vrbi kod Glamoča nađena je jedna ploča isto od kamena lapora, duijine 42 cm, širine 22 cm i debijine 9 cm. Na ovome kamenu lijepo je sačuvan starohrvatski ornamenat spirainih kukica rakovica. Ispod rakovice bio je vjerojatno pleterni ornament ili nadpis, iii je taj nažalost obijen. odakle ga je pisac ovih redaka, da bi ga sačuvao od propasti, prenio u franjevački samostan Goricu kod Livna. U selu Radoslijama u kući Ivana Bilandžića bila je do nedavno uzidana jedna ploča sa starohrvatskim ornamentom, a sada se nalazi u splitskom muzeju. Pioča je od kamena vapnenca, a razbijena je u dva diela, koji sastavljeni čine duljinu od 143 cm., širinu 70 cm. i debljinu 14 cm. Ploča je vrlo liepo i bogato ornamentirana. U naokolo je ornamet tropetljastog pletara, koji zatvara oko 25 cm. široko poije, koje je izpunjeno ornamentom vinove loze i rozetama. sl. 3.) No groblju u Carevu na Glamočkom Polju nalazi se jedan liep stečak (nadgrobni spomenik). Kamen je vapnenac, dimenzije su mu 190 cm. dužina 100 cm. širina i 35 cm. debljina. Ornament na ovome spomeniku isti je kao i kod spomenika iz Radoslija, samo što kod ovoga (spomenika) nema vinove loze i rozeta. Tab. sl. 4. Bez dvojbe je ovaj spomenik od neke hrvatske crkve iz Giamoča ili njegove okolice a datira iz IX. ili X. stoljeća, pa je istom kasnije valjda u XIV.. ili XV. stoljeću uzet kao gotov kamen za nadgrobni spomenik. Na spomeniku je kasnije uklesana sa prednje strane grana i oko nje rozete, sa stražnje strane scena lova, a po strani postranice uklesan je nadpis bosančicom, iz koga se vidi, da je to grob nekoga Milutina Marojevića i njegove žene Vidosave.

Svakako će biti da i ovaj spomenik potječe iz koje starohrvatske crkve glamočke okolice. U biizini Mostara u selu Cimu nađeno je dosta ostataka od nekih starih zidova. Među ostalim nađeno je tu kamenih pragova od prozora i vrata, gladkih stupova i dva ukrasna fragmenta. Od ovih fragmenata jedan je kamen od vapnenca dug 43 cm., širok 21 cm. i debeo 20 cm. Strane ovoga kamena su grubo oklesane, a na prednjoj strani izrađen je okvir, koji zatvara oko 14 cm. široko polje na kome je izklesan na desno okrenut paun. Kamen je pri prednjem svome dielu odbijen, pa se od pauna ne vidi ciela glava, nego samo jedan dio nje i krune. Analogija ovome paunu naći ćemo mnogo na starohrvatskim crkvenim spomenicima. Ovakve paunove susrećemo na arkadi cibori nad glavnim oltarom u katedrali na Rabu, pa na ciboriju svete Marte u Biaćima, a potječu iz IX. stoljeća, U selu Cimu nađen je i jedan ulomak od pluteja, od koga nam je ostao samo manji dio okvira. I ovaj ulomak je od kamena vapnenca 25 cm. je dug, 20 cm. širok i 8 cm. debeo. Ornamenat na njemu je pleter, koji je činio okvir pluteja, a sredina je bila izpunjena vjerojatno vinovom lozom, od koje se i na ovom fragmentu vidi jedan dio grozda. Ovaj pleter jako je sličan onome sa starohrvatskog oltara iz crkve na »Stupovima« u Biskupiji kraj Knina. Njemu je neobično sličan i pletar na donjem rubu ploče sa prikazom prizora iz Evanđelja u muzeju sv. Donata u Zadru: Pohod Marijin, rođenje Kristovo i poklonstvo triju kraljeva (Usporedi, Karaman: Iz koljevke hrvatske prošlosti.) I ovdje u selu Cimu sudeći po ovim nalazcima radi se po svoj prilici o nekoj starohrvatskoj crkvi, pa bi i tu kao i na svim ostalim mjestima trebalo kopati.

Još po nekim znacima moglo bi se vjerovati, da je negda ovdje bila povelika i krasna crkva. Zid, kome se i sada vide tragovi, istina, zidan je liepo i tvrdo, ali se vidi, da je zid od prvobitne zgrade. Na samom klesanom kamenu i naiđe, da je koji okrenut unutra, tj. licem prvašnjeg zida u sadašnji zid, pa šta više nalazi se kamenijeh ploča, koje su najljepše išarane raznijem vezovima, i sve ove ploče okrenute su u zid tako, da im se nikako bez (šare) ne može vidjeti. To je, počem rekoh, da je građena cd ruševima prve crkve, kao i u teška vremena za slobodu. Između ostalih ja sam takvu jednu ploču našao u zidu i donio u manastir. Duga je 93 cm. a široka 49, na kojoj se nalaze usječene dvije ptice, okrenute jedna sprama druge, a obje drže kljunove u jednoj čaši. Ostale ploće od poznatijih dosad samo su raznijem šarama navezene. Po svoj prilici sadašnja crkvica građena je, kad su voda mlečići bili tj. svršetkom XVII. i u početku XVIII. vieka, pa kad su ih Turci u prvoj četvrti XVIII. vieka iz ovih krajeva protjerali, onda su ovu crkvu srušili. Kod nje ima i starih grobnica, a sad je tu groblje pravoslavnih stanovnika iz Zavale. Do 1867. ovdje su se kopali i rimo-katolici, kojih ima u Zavali nekoliko kuća. Zbog toga oni su do pomenute godine držali, da je ova crkvica njihova. Rečene godine pokušaju isti rimokatolici sebi načiniti ovu crkvu, i tako se povede oštra parnica između pravoslavnih i rimo-katolika oko nje. Napošljetku turski sud pošto komisija sve pregleda, oblik crkve, kud je okrenuta, kao i po dokumentima, koje sam napried spomenuo, konstatuje i izda hućum, da je crkva pravoslavna. I time su od tada i radi kopanja mrtvaca sa svijem rimokatolici iz nje izključeni. Na svaku stranu okolo zemljišta je sve i danas svojina manastira Zavale«. Kako se iz napried navedenog pisanja igumana Hristifora Mihajlovića vidi, grkoiztočnjaci su hrvatsku crkvu pretvorili u svoju.

Na ovoj »Crkvini« nađeno je 6 komada ploča od kamena vapnenca, a svi su pluteji valjda od oltarske pregrade. Na tabli slika 5. ploča je dugačka 55 a široka 44 cm.Ornamenat je gore u profiliranom okviru položeni tropetljasti pleter, a dole također od tropetljastog pletera izveden krug, iz čije se sredine kroz njega propleće četverotraka zviezda. Na tabli slika 6. ploča je duga 55 a široka 44 cm. Ornamenat joj je šesterotraka zviezda od pravaca i polukružnica tropetljastog pletera. Na tabli slika 7 dimenzije ploče su 70X45 cm, a omamentirana tropetljastim pleterom, koji je sastavljen od kružnica kroz koje se propleću kvadrati. Ornamenat ove ploče podpuno je sličan ornamentu sa krstionice u Splitu. Na tabli slika 8 ploča je velika 60X42 cm. Ornamenat joj je također tropetljasti pleter, koji čini okvir po rubovima ploče i izpunjava nutarnju sredinu, a sredinu sa krugom i kutove zatvaraju polukrugovi, dok cielu ploču prekrižuju dvije dijagonale. Na tabli slika 9 veličina ploče je 90X50 cm., čija je figuralna omamentika vrlo zanimljiva. Ploča je razdieljena sa jednim profiliranim frizom na dva polja, gornje manje polje izpunjava tropetljasti pleteni vienac, a donje dvije stilizirane ptice, jedna veća pograbila je drugu manju. Sličan motiv nalazi se u Karamanovom djelu »Iz kolijevke hrvatske prošlosti« slika 106. iz muzeja u Kninu. Reljefi koji su dosta slični ovome motivu nalaze se na »bogumilskim« grobnim spomenicima. Na tabli slika 10 ploča je velika 25X45 cmm., a figuralni motiv sastoji se od dvije jedna prema drugoj okrenute ptice, kako piju vodu iz kaleža, koji stoji među njima. Ptice imaju na glavi krunu, a rep im je zavijen poput spirale. Analogiju ovoj našoj ploči nalazimo na arkadi ciborija nad glavnim oltarom u katedrali na Eabu iz XI. stoljeća (Karaman slika 41.). Osim sa Raba Karaman navodi ovakve motive iz svetog Mihajla u Stonu, dakle iz neposredne blizine Zavale, kao i na jednom fragmentu iz župe kraj Dubrovnika.

Četrnaesta točka Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta glasi:

Šta rad znači za naš narod i svakog pojedinca vidjeti ćemo iz slijedećeg razmatranja. U ponosnoj Bosni, na sarajevskom groblju počiva onaj »morski gusar« iz Senja — veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. Nad grobom mu je alegoričan reljef sputanoga genija. Ovaj naš pjesnik u svojoj pjesmi »Domovini« pjeva o geniju hrvatskoga naroda, koga naziva — Genijem rada.

— Genij rada hrvatskoga naroda vidljivo se očituje u njegovoj zaposlenosti. Hrvat ore, kopa, sije, žanje; sadi duhan, heljdu, hmelj i buhač. Sadi vinovu lozu, suši smokvu i šljivu, uzgaja goveda, svinje i živad. Odkriva rudnike i kamenolome, stvara krečane i pilane. Vadi iz zemlje i mora sol i spužve, marinira ribe i ciedi ulje. Juri u lokomotivi i samovozu, uzlieće u zrakoplovu i kao ronac silazi u morske dubine i kao Wagnerov »Leteći Holandez« preliieće nemirne valove.

I žena mu radi: pjeva, ljulja kolijevku, stere ležaj, podjaruje vatru, prede i tka, uči i študira, piše — a kad uztreba baca sav svoj nakit do nogu bana Jelačića i žrtvuje i svoj posljednji zalogaj na oltar narodne stvari Nezavisne Hrvatske.

Bosanski strmi krovovi zbacuju sa sebe sniežne namete poput nesnosnog robstva, a debeli panjevi izprepleteni šibljem opiru se gorskoj bujici. Sve je to izmislio mozak naroda i stvorila njegova šaka, koja se podigla protiv svega što napada njegovu ratničku i kulturnu poviest, natopljenu krvlju i suzama.

— Hrvat osjeća da je vriednost njegove ličnosti u radu i on je sretan. Sretan je — jer je i slobodan. Genij rada hrvatskoga naroda bio je dugo sputan, gotovo uklet, zarobljen — i zato je bio i tako bezkrajno bolan.

Narod kao i čovjek ima u sebi nešto podsviestno — genijalno. Njegova se nadahnuća odlikuju originalnošću. Narod je kao umjetnik, koji govori cno, što mu je na srcu, o onome, o čemu se ne može šutjeti i što se strastveno ljubi.

— Kapelan je lepršavu trobojnicu iznio iz tamne katedrale. Zborovi pjevača pronieli su hrvatsku pjesmu diljem zemlje, a vojnici pred ubojno oružje. Ovaj genij rada, svijesti i slobode hrvatskoga naroda došao je do izražaja u svim našim bivšim i sadašnjim velikanima.

Ranije se za neke ljude govorilo, da imaju neprijatni, osobiti, ili nesretni genij. Danas se više tako ne kaže. Nas sa odgojnog stanovišta zanima genijalan čovjek. Genij se, uzet kao pojedinac, kao i svaka individualnost u svojoj biti ne može spoznati. Možemo ga odrediti samo karakterističnim oznakama. Oznake genija su ove: on je nešto jedinstveno, neshvatljivo, neizivedivo u ljudskom rodu, u cielosti je podpuno originalan, duhovno je jači ne samo od prosječnih, nego i od najboIjih talenata.

— Pojedina osjetila, pamćenje i mašta su, u izvanrednoj dispoziciji, i lako se odgajaju, ili su već odgojem u roditeljskoj kući te više duševne sposobnosti unapriedjene. Osjeća se kod svakog prirodjena ljubav za promatranje pojedinih vrsta predmeta i različitih zanimanja. Vrste genija razlikuju se naročito po interesima. Jedni se posvećuju muzici kao Beethoven, Wagner, Mozart, Chopin itd., drugi pjesničtvu kao Dante, Goethe, Schiller, neki arhitekturi kao Bramante, Michelangelo, kiparstvu Canova itd., slikarstvu. Bembrandt, Murilo, Velasquez, neki politici ili izumima, ili nauci.

Platon je izgradio svoju filozofiju u formi razgovora Parmenida Protagore i drugih sa Sokratom, te je nju obasjao suncem Egejskoga Mora i mramornom ljepotom ciele Grčke. Sv. Augustin je prevladao svu spekulativnu teologiju i sve filozofske sisteme do svog vremena i postao je originalan i nezaboravan po svojim »Iz poviestima« i po svom religijskom momentu žive pobožnosti, kad je uzkliknuo: »Stvorio si nas za sebe, o, Bože! I nemirno je naše srce, dok ne odpočine u Tebi!«

Podpuno razvijen genij ima i drugih oznaka. Odlikuje se bogatstvom misli i izrazima kao naš Matoš, unutrašnjom prirodnošću duha, koja je različita od mnogostrane zaposlenosti. Kod genija se zapaža dugi, predhodni unutrašnji rad i onda upadna brzina njegove izvedbe. Taj predhodni unutrašnji rad i tu brzinu izvedbe vidimo kod Dostojevskoga. Prognan u Sibiriju, čitao je sv. Pismo. To mu je bila jedina knjiga, koju je mogao ponijeti u progonstvo i koja ga je kriepila u patnji. Otuda njegov Aljoša i Inkvizitor iz »Braće Karamazovi« i njegov završetak »Zločina i kazne«.

Uzroci genijalnosti velikih ljudi ne će se nikada podpuno shvatiti. Empirički se oni ne mogu objasniti. Ali točne karakteristike genija, poredbe tih karakteristika, izpitivanje duhovnih sposobnosti roditelja i predaka, duhovni i tjelesni razvoj genija mogu voditi do spoznaje empiričkih uvjeta genijalnosti i mogu nadopuniti metafizička razmišljanja. Neki su tvrdili, da se genijalnost dade protumačiti pomoću nasljeđa.

Od fizioloških uvjeta ističu se kod genijalnih ljudi povišena uzbudljivost živčanog sistema, izoštrenost pojedinih osjetila, iztaknuta djelatnost pamćenja i fantazije. Fantazijske slike dostižu kod genija toliku jakost i konkretnu zornost, da se mogu zamjeniti sa halucinacijama. Goethe sve iluzije doživljava kao stvarnost. Dante vidi pred sobom sve paklene utvare i osjeća muke — ali gleda i nježni lik rajske Beatrice. Ch. Bandelaire u snu doživljava svoju javu kako piše u svojim pismima. Kod genija se opažaju nagnuća prema afektima iza stanja genijalne produktivnosti. Neki briznu u plač, neki lutaju u samoći, neki se opijaju, neki zapadaju u duboku šutnju, ili u beskrajnu radost. Platon piše, da je Sckrat izpivši pehar otrova u uvjerenju o besmrtnosti duše rekao: »Čovjek se mora pobožnom šutnjom rastaviti odavde!«

Veći broj moždanih vijuga ne podudara se sa većom genijalnošću. Izvanredno pamćenje i tehničke sposobnosti nalazimo i kod životinja, idiota, psihično zaostalih, kao i kod rođenih zločinaca. Ovi su jednostrani — dočim je genij mnogostran. Mnogi geniji sjedinjuju suverenim svladavanjem svoga područja još veći ili manji talenat u drugim strukama. Dante je sjedinio u svojoj »Božanstvenoj komediji« umjetničku i pjesničku, literarnohistorijsku i kulturnu vriednost. Leonardo da Vinci je bio i kipar i slikar, arheolog i tehničar. Bavio se konstrukeijom letećeg stroja. Michelangelo je bio i kipar i slikar, arheolog i tehničar. Bavio se konstrukcijom letećeg stroja. Michelangelo je bio i kipar i slikar i graditelj, a bio je i nježan u svojoj ljubavi. Goethe je bio i pjesnik, filozof, pedagog i državni kancelar.« Odgojni postupak sa genijem je težak.

— »Jedan čovjek velikih i riedkih duhovnih osobina, kad je prisiljen da radi neki čisto koristan posao, koji bi mogao da savlađuje i najprosječniji čovjek, sličan je jednoj dragocjenoj i najljepšim šarama ukrašenoj vazi, koju upotrebljavaju kao kuhinjski lonac; a praktične ljude upoređivati sa genijalnim ljudima isto je, što i upoređivati i obično kamenje sa dijamantima«.

Razumska refleksija dostiže svoju genijalnost kod Ivana Mažuranića, vjerske meditacije kod Marulića, Gundulića i Preradovića. Himna slobodi kod Ivana Gundulića i Frana Mažuranića. Ljubav prema domovini u Antuna Mihanovića. Nikola Tordinac je osjećao u sebi svesilnu želju, da se punina naše — hrvatske duše, saopći drugim narodima. Šenoa, Kumičić, Tomić i Nazor grčevito u svojim djeiima brane narod od tuđinske invazije. Žele, da budemo »svoji na svome« — dok tisuće drugih radi u naprednom natjecanju s drugim prosvietljenim narodima. Kozarac budi težnju za ekonomičnošću, Đalski, Vojnović i Domjanić za plemenitošću i aristokracijom duha i srca. Vjenceslav Novak šiba u »Titu Dorčiću« odlaženje od izkonske narodne nadarenosti, a genijalno ludilo muzičara prikazuje u »Dva svieta«.

A mi velimo: »Njegovo je vrieme došlo!« Dr. Mile Budak u svome »Ognjištu« privodi nesvijesnog ljubitelja zemlje — k svijesnome — iz vrtloga sebeuništavanja k produktivnom i pozitivnom radu. Hrvatski narod je sposoban, ideja rada je u njemu rođena, afirmirana i sada još više naglašena.

— »Duh je ono, što oživljava: tijelo ne koristi ništa! Riječi, koje sam vam rekao, duh su i život!« (Ivan VI. 63.) Dapače, Krist spominje Zakon, koji veli za one, kojima su namienjene rieči Božje: »Bogovi ste!« (Ivan X. 34.—37.)

Sjećanje na radostno Uskrsnuće Nezavisne države Hrvatske

Želja mi je iz dva razloga iznijeti svoja sjećanja na 10. Travanj 1941. i u nastavcima, što slijedi postupno Drugi svjetski rat u Slunjskom kraju i šire:

Današnja Hrvatska nema povjesničare niti političare, koji bi se pravilno, bez plus ili minus ideološke euforije osvrnuli na 10. Travanj 1941. i daljnja zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata. Kao odrasli dječak, učenik Srednje škole u Slunju doživio sam Dan 10. Travnja 1941. kao najveći dan u svome mladome životu. Smio sam od toga dana nadalje javno reći da sam Hrvat i uzviknuti: Živjela Hrvatska! za koje riječi sam do jučer mogao dobiti ukor s predisključenjem iz škole i dobiti školske pa i žandarske batine.

Evo nekoliko povijesnih podataka vezanih za Slunj

Desetak minuta iza toga uslijedila su tri automobila i u jednom od njih prepoznali su ljudi Dr. Ivana Šubašića – bana Banovine Hrvatske. Automobili su stali pred Svratištem Korana, vlasnika Slavka Kovačevića. Tu su gosti objedovali i produžili put prema Rakovici. U Slunju se je govorkalo da oni bježe u Bosnu jer se boje njemačkog bombardiranja Zagreba, što se je dogodilo s Beogradom već 6. travnja. Tijekom dana uslijedili su brojni automobili s državnicima i političarima iz Zagreba, koji se nisu zadržavali u Slunju. Slunjani i sajmari su vjerovali da banska i državna vlada bježe u Bosnu, gdje će organizirati obranu protiv Njemačke, iako se je znalo da je to utopija jer su Nijemci već zauzeli Makedoniju i Srbiju do Niša i napreduju sjeverno prema Beogradu i na jugu prema Grčkoj.

Jugoslavenska vojska bježi u Bosnu?!

U Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska!

S tim govorom pozvao je vlč. Ivan Nikšić generala Dragutina Antića i njegove najbliže oficire na pregovore, iza kojih je uslijedilo odlaganje oružja i mogućnost povratka svojim kućama za sve vojnike. Zadržani su do daljnjega samo viši oficiri. Hrvati iz Antićeve divizije su zadržani pod oružjem u Slunju i pomogli su u održavanju potrebnog reda i mira. Oni su također upućeni svojim kućama već sljedećeg dana (Veliki petak).

Ovo je uzorna slika hrvatskog ljudskog i ustaškog odnosa prema vojski, koja je inače bila neprijateljski nastrojena prema Hrvatskoj i prema Hrvatima. Pripadnici te iste Jugoslavenske vojske ubili su toga dana u Crikvenici Milutina Kvaternika i sprovodili su slične zločine nad Hrvatima napose u Lici i u Hercegovini.

Valja ovdje dodati nešto, što vjerojatno nije zapisala nijedna povijest. Naime, bježeća Jugoslavenska vojska – divizija Dragutina Antića i pridruženi vozili su sa sobom veću svotu novaca “u kištricama”. Samo jedan dio tog novca završio je na pravom mjestu i dospio u riznicu NDH, a veći dio su razgrabili pojedini Slunjani, koje se još i danas u Slunju naziva “Kištričari”.

Velika subota, 12 travnja 1941. oružani četnički napad na Slunj

Moglo je biti oko 11 sati. Prviput u životu čuo sam strašno puškaranje. Nije mi uspijevalo reći “jedan!” bez pucanja, koje mi je (isto i drugima) probijalo uši. Ubrzo smo se našli na drgomu ustaškom zadatku.

Četnici, koji su došli poklati sve Hrvate u Slunju su već bili u Lalićevom gaju, stotinjak metara do prvih slunjskih kuća Jure Lesara i Ive Modrušana. Tada su hrvatski vojnici napravili juriš s brdašca Muratovac i protjerali četnike prema Grabarju i Debelom brdu, gdje su stajali njihovi kamioni na Ogulinskoj cesti. Tu je na njivi Ive Gračana blizu Lalićevog gaja poginuo jedan četnik imenom Vojo Vujadinović iz Pljevlja. Kao poznavatelj ćirilice čitao sam njegova pisma od roditelja jer stariji Slunjani nisu učili ćirilicu. Savjetovali su ga, pripominjući da se kao četnik čuva jer je rat opasan i pogibeljan.

O zločinstvima ovih četnika, od kojih je nekolicina ostala u srbsko-vlaškim selima i u Plaškome, isto i o njihovim sljedbenicima pretežno iz redova lokalnih četnika bit će više u nastavcima ovog dokumentarnog izvješća. Ovdje ću samo pripomenuti, da su četnici već 17. travnja 1941. sasjekli telefonske stupove uz Ogulinsku cestu do dva kilometra udaljeno od Slunja. Nadalje, otimali su goveda pastirima, začekivali su i pljačkali putnike na cestama i već 5. svibnja 1941. udruženi srbski četnici i komunisti pod vodstvom veljunskog paroha – četničkog vođe Branka Dobrosavljevića poklali su 8-članu hrvatsku obitelj Jose Mravunca, mlinara na Korani u Hrvatskome Blagaju.

Zaključno ovome jedna važna pouka i pohvala Pučkim ustašama

Iz gornjeg dokumentarnog prikaza se vidi da srbski i crnogorski fašistički četnici udruženi s lokalnim srbskim četnicima dolaze već 12. travnja 1941. poklati Hrvate u Slunju. Kad im to nije uspjelo, onda su udruženi lokalni četnici i komunisti ubijali hrvatske putnike i prolaznike na cestama i već 5. svibnja1941. godine, kako je gore napisano poklali su mirnu hrvatsku obitelj Jose Mravunca.

Zločin nad Hrvatima udružio je fašističke četnike i komunističke partizane

Ovo je važan podatak, kojeg ne znaju brojni Hrvati pa ga valja ovdje iznijeti.

Jedan i drugi (Tito po marxizmu) i Dražo Mihailović po velikosrbskim planovima napose po Mihailović-Moljevićevom planu imali su temeljni zadatak uništiti sav hrvatski narod.

10. TRAVANJ 1941.

DAN KOJI SU HRVATSKA POKOLJENJA ČEKALA VIŠE OD OSAM STOLJEĆA

Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.

Došlo je ono što je njegov Ustaški pokret, kroz više od deset godina strpljivo i pomno pripremao i pred čim su dušmani hrvatskoga naroda strepili, a to je početak obće i odlučne bitke za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske vlasti i za uzpostavu samostalne države Hrvatske.

Isto tako, pošto su razbijena srbska vojska i razni četnički čopori još prije ovog proglašenja, počeli činiti strašne zločine nad golorukim hrvatskim pučanstvom, hrvatski narod je pozvan da se digne na ustanak protiv omraženoga tlačitelja i primitivnoga krvnika koji je svojim divljačkim ponašanjem kroz 22 godine svoje strahovlade hrvatskome narodu nanio daleko veće i groznije zulume od svih okupatora u povijesti. Iako goloruk, narod je ustao i stupio u borbu da iz svoje Domovine iztjera uljeza i oslobodi sve hrvatske povijesne i etničke prostore između Izole u Istri i rijeka: Sutle, Drave, Dunava, Save, Drine sve do Jadranskoga Mora.

I, moralo se ustati, jer u već kroz 22 godine hrvatskoj krvi ogrezla velikosrbska vojska i žandarmerija na povlačenju nisu se mogle pomiriti s nestankom njihove države pa su za vrieme bježanja u svoje jazbine preko Drine, za odmazdu počele nemilosrdno ubijati mirno hrvatsko pučanstvo koje im se našlo na putu.

Ali, ne samo to, nego kao i uviek u prošlosti ( a, kako ćemo vidjeti i u budućnosti) ni ovoga puta ništa ne ide u prilog Hrvatima i njihovoj novoj državi. I ovoga puta (kao što će to biti i 1990.ih), izgledalo je da se čitav svijet urotio protiv nas i kao da su se sva prokletstva svieta oborila na mladu hrvatsku državu i sve što je imalo hrvatski predznak. Samo par dana po proglašenju u Hrvatsku ulazi talijanska fašistička vojska i zposjeda skoro polovicu njezinog teritorija. Antihrvatskim prosrbski orijentiranim fašističkim i projugoslavenskim elementima ta okupacija talijanskih fašista dolazi kao mana s neba. Velikosrbski vođe u Hrvatskoj; dr. Niko Novaković “Longo” i drugi, udruženi s hrvatskim veleizdajnicima, djedom Vesne i Zorana Pusić, Dankom Anđelinović i njegovim bratom Grgom, na brzinu sastavljaju peticiju koju su odmah predali zapovjedniku talijanske fašističke vojske s molbom da je proslijedi Mussoliniju. U toj peticiji oni mole “Il Ducea” da zauzme i Italiji priključi “sve srpske zemlje” (u koje su ubrojili čitavu Dalmaciju, Liku, Kordun, Hercegovinu i pola Bosne).

Još se glas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske takorekuć nije ni ohladio kada je u kordunskom selu Hrvatski Blagaj horda povampirenih posrbljenih Vlaha po noći došla u kuću njihovoga susjeda Hrvata Jose Mravinca i bez ikakva razloga i povoda poklala čitavu njegovu obitelj uključivši i nejaku djecu. Poslie tog divljačkog čina vlaška kukavička horda otišla je svojim kućama pjevajući - Sprem’ te se sprem’te četnici. Po selima iztočne Like, posebno u okolici Srba i Donjeg Lapca, udružene srbofašističke i srbokomunističke horde robe i pale sva okolna hrvatska sela, a sve stanovništvo kolju ili žive bacaju u jame.

U Kulen Vakufu gore dvori Kulenovića poznatih hrvatskih političkih lidera u Bosni. Gori cielo mjesto, a sve što nije uspjelo na vrieme pobjeći pada od krvničkoga noža. Gori i džamija, ali prije nego su je zapalili podivljali vlaški razbojnici, u čijim žilama od pamtivijeka kola hajdučka razbojnička krv, skidaju s minareta muslimanski vjerski simbol koji je prije 200 godina jedan od Kulenovićevih predaka dao izraditi od dva kilograma zlata. I, prema pripovijesti jednog četnika, kasnije partizanskog oficira, koje je to izpričao mome starom prijatelju Mili Đakaloviću (koji još danas u 94. godini starosti živi u Kanadi), kako to normalno biva među razbojnicima, radi jagme za to zlato došlo je među četničko-partizanskim banditima do oružanoga sukoba. U tom obračunu poginulo desetak razbojnika.

Pa kad se sve ovo sagleda, zar svaki triezan i pošten čovjek ne mora priznati da i ako je bilo odmazde za te i tisuće drugih takvih divljačkih zločina, je li to ikakvo čudo i može li se to smatrati zločinom?

U oba ova rata Hrvatska vojska se borila da hrvatskome narodu i njegovom potomstvu osigura dobra što ih u sebi krije plemenito i plodno hrvatsko tlo, a ne da ga uživa nikakav tuđin, a posebno ne onaj gladni opančarski dotepenac i okupator koji je godinama po njemu haračio i natapao ga hrvatskom krvlju.

Htjeli to priznati razni kvazi povjesničari ili ne (među kojima je, na žalost, dobar broj i onih koji se oslovljavaju kao hrvatski povjesničari, a u svim svojim osvrtima naglašavaju kako je ova današnja Hrvatska jedina nezavisna hrvatska država “nakon 900 godina”, uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.

Nezavisna Država Hrvatska postala je - i ostala neosporivi temelj svake slobodne i nezavisne hrvatske države, pa tako zasigurno i ove, kolike tolike, današnje opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri. Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, slugani stranih mešetara i ideologija, udruženi s nekim novopečenim povjesničarima u Hrvatskoj na sve načine pokušavaju ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku i, paradoksalno, istovremeno niječu njezino postojanje, svakome, pa i onima koji šire te absurde, jasno je da su te njihove smicalice podpuno glupe.

Oni izdajnici, ona ništarija, koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu. Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija koja u sebi nema i nikada nije imala ni trunka ljudske časti, ni hrvatske nacionalne svijesti, a još manje stida. Nestankom talijanskih fašista s hrvatskog tla u rujnu 1943. godine nije nestalo i četnika. Uz neke čopore, sada pod protektoratom njemačkoga Wehrmachta, kao oni u iztočnoj Bosni pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića i one što su se vukli po brdima Crne Gore i Srbije, većina njih je jednostavno zamijenila e kokarde za komunističke crvene zijezde.

Nu vratimo se razlozima radi kojih je osnovan Ustaški pokret. Osnivanje Ustaškog revolucionarnog pokreta nisu potaknuli samo srbijanski zločini nad hrvatskim narodom. Čak možemo sa sigurnošću tvrditi da ni umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem nije bio ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga strpljenja. Razlozi su višestruki, a možda najvažniji među njima je taj što, kako je i sam dr. Ante Pavelić naveo u peticiji koju je poslao Savezu Naroda u Ženevi, što “po svojoj stoljetnoj tradiciji Hrvati poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, pomogne hrvatskom narodu da na temelju prava na samoodredjenje uzmogne u miru uzpostaviti i urediti svoju državu”.

U peticiji koju je dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. predao Savezu Naroda u Ženevi kaže: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti. Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima i pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.

Nu sve te peticije, sve te žalbe i zamolbe Ligi Naroda i “Zapadnim civilizacijama” pale su na gluhe uši i hrvatskome narodu nije preostalo ništa drugo nego da se priprema za ustanak i čeka pogodan čas kad će silom oružja sbaciti okupatorski jaram i uzpostaviti svoju slobodnu i o nikome ovisnu državu. A da bi se taj cilj postigao vodstvo Ustaškog pokreta zanalo je da mora poći s geslom - IUGOSLAVIAM ESSE DELENDAM ! ( Jugoslaviju se mora razoriti). Velebitskim ustankom u rujnu 1932. i likvidacijom velikosrbijanskog tiranina, na 9. listopada 1934. godine u Marseillesu započeto je razaranje Karađorđevske Jugoslavije.

I, zato što uobće nije poznavao Hrvate i njihovu prošlost, dušmanin je bio uvjeren da je izvojštio konačnu pobjedu. Ali, prevario se. Grdno se prevario! I nije ni pomišljao da će se iz krvi onih koji su od 1941. - 1945. branili svoju Domovinu, 1991. godine niknuti brigade ljutih ratnika koji će, svrstani u pukovnije i brigade Hrvatske vojske, razoriti i njihovu drugu i posljednju Jugoslaviju. I u silnom naletu hrvatskih brigada u operaciji “Oluja” nestala je s zemljovida i ona posljednja Jugoslavija. Ali, na žalost, ne i jugoslavenstvo s kojim se dogodilo nešto slično s onim što se dogodi kod otrovnog guštera kad mu odsiječete rep. Njegov odsječeni rep koji je za neko vrieme idalje živ i kao bjesan skače po zemlji.

Samo je razlika u tome što su odsječeni repovi jugoslavenskoga guštera u Hrvatskoj preživjeli i izrasli u nove otrovne crvene guštere koji svim silama pokušavaju uništiti sve što je hrvatsko. Ali, varaju se ti gušteri, jer primiče se vrieme kad će im se stati na repove i odsjeći glave. Taj dan mora doći. U to nema nikakve sumnje. Za to, uza sve ove probleme s kojima smo danas pritisnuti ne smijemo gubiti nadu u bolje dane, jer preživjeli smo mi puno, puno gorih dana i vremena. Preživjeti će naš narod i ovo zlo. Odbacimo fatalizam i ne gubimo nadu u konačnu pobjedu, jer hrvatski narod je neuništiv.

JER, JAČI SMO OD PROGONA I SMRTI - HRVATSKI TRAVANJ I HRVATSKA OLUJA OPET ĆE DOĆ!

Za Dom Spremni!

Uskrsnuće Hrvatske Države je Uskrs hrvatskog seljačkog naroda

Poslije 839 godina tuđega gospodstva, tiranskoga vladanja s plemenitim hrvatskim narodom, upravo po odredbi Providnosti, na garištu krvave sile, stvorena je država Hrvatska, koja je pravno uvijek postojala, ali i živjela vjekovima u duši cjelokupnoga naroda hrvatskog, naročito seljaštva, koje je sačuvalo netaknutu i neotrovanu životnu snagu, odporan duh, djedovsku vjeru i ponos na slavu hrvatskoga kraljevstva.

Dakle, seljaštvo predstavlja srčiku hrvatskoga naroda, ono je vrelo, koje napaja i ostale sinove, krijepi i iiječi, preporađa i ulijeva duh hrvatstva vječno osvježujući zamrlost i utjecaj tuđinštine: — Hrvatska država je seljačka, jer je hrvatski seljački narod sam po sebi kao takav — hrvatski narod, jer je on ne samo izvor svih dobara u državi, nego je on onaj, koji u ovoj državi imade uvijek u svakoj zgodi, u svakom pitanju voditi glavnu riječ i odlučivati. (Poglavnik predstavnicima HSS 10. VIII. 1941.)

Znači, da je potpuno provedeno jedinstvo cjelokupnoga hrvatskog naroda, da će se ispuniti sve ono, što narod želi, sve ono, što je narodu potrebno. U slobodnoj državi ne će biti nezadovoljnih i nezaposlenih, ali je zato dužnost svakoga da radi i stvara: — Hrvatska državna vlada je u svim svojim djelima i u svome radu pokazala, da je prošlo vrijeme praznih riječi i govora, praznih obećanja i opsjenjivanja, a da je nastupilo vrijeme rada, brige i posla za hrvatski narod, za hrvatsko selo i za hrvatske domove. (Poglavnik u spisu od 22. V. 1941)

Pravo je, da bude nagrađen onaj, kojega su tako često varali, kojega su iznevjerili. Pravo je, da bude uzdignut onaj, kojega su pogrdili; neka već jednom bolje živi onaj, koji je stoljećima oskudijevao — bez pravde, bez slobode, bez čovječnosti.

No sve je to bilo nemoguće ostvariti bez političke slobode i samostalnosti. Uzaludni su bili napori hrvatskoga naroda: nije provedena sredidba (regidacija) rijeka, pa je propadala seljakova muka, propadali su mnogi posjedi redovno poplavljeni, seljaštvo je umiralo od običnih bolesti, jer nije bilo liječnika, koji bi služili narodu; propadala su gospodarstva, nasilno oružništvo gonilo je narod iz kuća u planinu, teški nameti oduzimali su seljaku i ono najpotrebnije. Seljački je narod ostao ispaćen, ogolio, osramoćen. Opravdane su, značajne i rodoljubne riječi divnoga Osloboditelja, našega Poglavnika, koji osjeća patnju svoga naroda, boreći se za uspostavu države Hrvatske i potpuno oslobođenje hrvatskoga naroda.

Potrebna je odlučnost, potrebna je snaga i volja, međusobna uzajamnost, bratstvo i jedinstvo svih Hrvata. Ono, što je stvoreno treba izgrađivati, što nije dobro — treba popraviti, razumnost, poslušnost i odanost, poštenje, izdržljivost i samozataja, — neokaljan obraz, ponos i čistoća srca! Treba u svima hrvatskim srcima progovoriti savjest čovjekoljublja i svijest dužnosti, spremnost za rad, ustrajnost, polet. Vjera u budućnost Hrvatske, u njezinu snagu, u njezino povijesno poslanstvo, — odanost i ljubav prema Vođi Hrvata — Poglavniku, koji svojim radom, idealizmom i neumornim duhom vodi Hrvatsku k potpunoj sreći.

Pa tko se ne će odazvati glasa svoje savjesti i poraditi na dobru čitavoga naroda. Tko ne će osjetiti u sebi djedovski zov, tko ne će s ljubavlju i nesebičnošću poraditi oko obnove hrvatskoga sela, oko prosvjećivanja seljačkoga naroda, kojega je neprijatelj zapostavIjao i iskoristavao prepustivši ga nevolji i zaostalosti nadajući se da će i nacionalno propasti izgubivši svijest Hrvatstva i odanost djedovskoj vjeri. Dolazi vrijeme novoga rada, novoga preporoda.

Istinska ljubav, djelotvorno nastojanje, djela a ne obećanja, potpuna jednakost pred zakonom, vrijednost pojedinca prema njegovu radu, pravednost u postupcima — donijet će novo blagostanje seljačkom narodu u društvenom i državnom uređenju, koje je stvoreno na temelju Ustaških načela:

U ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napokon će svanuti novo, sretno doba vjekovnom patniku, neumornom radniku — hrvatskom seljaku. On je temelj države, on je izvor blagostanja, njemu pripada zemlja. Među prvim Poglavnikovim državnim aktima bila je Njegova odluka, da se zemlja — koju su dobili jugoslovenski dobrovoljci — vrati onome, kome jedino pripada.

Nema više izrabljivanja, ne će biti nasilja ni nepravde, hrvatski seljak sad je slobodan, jer je čitav hrvatski narod oslobođen ropstva. Hrvatski je narod došao k sebi osviješten, složan i jak.

Jadran je naš

Svi mi žarko volimo svetu grudu hrvatskih mučenika i velikana, hrvatskih kraljeva i banova, hrvatskih umnika i umjetnika, jer znademo, jer osjećamo, da je svaka stopa njena krvlju natopljena, grobovima napućena, suzama oškropljena, znojem zalivena.

Mi Hrvati nosimo u sebi pomorsku, jadransku dušu; i svaki nerv naš, svaki mišić naš, svaka kaplja krvi naše osjeća s morem, s onim divnim, najdivnijim mofem. Zato bi se sve moglo lakše nama oduzeti, odnieti, oteti, nego more. Mi svi duboko osjećamo, da je na moru naš život, da je na moru sudbina naša, da je na moru budućnost i snaga naša. Mi svi znademo, dok je Hrvatska bila jaka na moru, da je bila jaka i kao država. Zato smo i mi svi živo osjećali zapovied naše krvi, naše duše, da Hrvatsika mora opet biti jaka na moru, jer onda će biti jaka i moćna država. To smo mi osjećali snagom minulih šestnaest stoljeća, koja u nama govore o galeotima i gusarima, o roblju i uskocima, o krvavim borbama i težkim plovitbama; šestnaest stoljeća u nama vrište križnim putovima, koje je naš narod prošao čuvajući ovo sveto more.

Pred šestnaest stoljeća neodoljiva žudnja k moru i poviestni udes doveo je Hrvate na iztočnu obalu Jadrana, na kojoj smo neuništivo ostali do danas, čvrsti, da ostanemo vječno, dok živi i posljednji Hrvat. Taj naš jadranski položaj imao je u poviesti našoj sudbonosno nacionalno, političko i gospodarsko značenje.

On je u Hrvatima, i u onima daleko od mora, oblikovao pomorsku dušu, te se s pravom čitav hrvatski narod može smatrati pomorskim narodom. Toliko je hrvatski narod sudbinski privezan uz more, da ni sve promjene vlasti, ni sva povremena nasilja i gospodovanja na njemu nisu mogla Hrvate odbiti od mora, nego, što više, Hrvati su se izgradjivali u podpuno pomorski narod, koji se bez mora ne može ni zamisliti, kao ni čovjek bez svoje duše.

Zato su se na njoj kroz stoljeća križali i sukobljavali narodi i države, Zapad i Iztok, Rim i Bizant, Slavenstvo i Latinstvo, različiti interesi, težnje i ciljevi. Ova je obala kroz tisuće godina imala presudnu ulogu u poviesti čovječanstva, stvarala sudbinu naroda i država, davala im veličinu i snagu.

Mi smo Hrvati pomorski narod, koji ove drage obale čuvamo već 1600 godina. Tu smo izvojevali težke i krvave pobjede, izdržali mučeničke borbe. Tu su Hrvati ponarodili preostale Romane, odbili napadaje Bizanta i Mletaka, odolievali borbama Saracena i cstalih, ali nikada se nismo dali potisnuti od mora, uviek poncsni na to divno more, uviek u nj zaljubljeni, uviek spremni sve svoje založiti za njegovu dragu slobodu, jer smo znali, da je naša suđbina na moru.

Zato je naše pravo jače, ono je sveto i neuništivo; naše je pravo neotudjivo! Da je naše pravo na naše hrvatsko more, dokazuje i sam neprijatelj, koji je već 1915., izdajom saveznika, od trećega kupovao naše more, a koji je ponovno, i to u ime savezničtva, 1941., stavljajući svima nama nož pod vrat, krvnički odtrgnuo srdce hrvatske Države, naš dragi Jadran, s jasnom namjerom, da nas kao narod podpuno uništi i sam za uviek zagospodari našom zemljom. Tada je zakukala u nama naša hrvatska duša, srdce nam se kidalo. To je najcrnji dan našeg narodnog života, i izvor naših najvećih narodnih i državnih nesreća.

Poglavnik je dobro znao, što znači imati Državu, pa je stoga toj veličini žrtvovao i ovu krvavu žrtvu. Naša je vjera pobiedila! Vrieme je dokazalo, da smo mi imaii pravo, sliedeći svoga Poglavnika, vjerujući u njegovo prekaljeno rodoljublje, u njegovu sudbinsku vehčinu. Time je izpunjeno Ustaško načelo, da nitko nema pravo svojatati ikoju od pokrajina, koje je u pradavno doba zaposjeo hrvatski narod. Ustaštvo je izkupilo svoju vjeru, naplatilo borbu u slobodi Hrvatskog Jadrana.

Jadran je naš! Jadran je Poglavnikov! Mi imamo svoga suverena, jedinoga, Poglavnika! Naše pravo na Jadran temelji se na poviesti, temelji se na hrvatskoj krvi, na zakonima života, na duhu ove zemlje, na ljubavi našoj za ono drago more; naše pravo počiva na zapisanom i nezapisanom mučeničtvu, koje je hrvatski čovjek izdržao za slobodu ovoga mora, kroz stoljeća, a posebno kroz ove zadnje dvie i pol godine, kad su nad našim narodom učinjena bezprimjerna zločinstva, a sve u ime velike civilizacije nad nama barbarima, koji su svojim životima čuvali njihovu sigurnost.

Zato moramo biti na čistu sa sliedećim: Borba nije dovršena! Ah, mi Hrvati imamo Državu, veliku, koja skoro obuhvaća sve Hrvate. Mi tu Državu moramo odbraniti odsvakoga. To je sudbonosna odgovornost đanašnjih hrvatskih naraštaja. U Državu je uklopljeno i njezino more, koje uvjetuje njezinu snagu i procvat.

Drugo: Nitko od Hrvata nema sada razloga, da ostane po strani. Država je zajedničko dobro svih Hrvata. Nije danas pitanje osoba, nije pitanje stranaka, nije pitanje ni Ustaša, nije pitanje načina vladanja, ni poredka. Danas je pitanje naroda i Države. Država se ne stvara za jedan dan, ne čuva za danas, nego za stoljeća. Zato svaki Hrvat, koji u sebi osjeća i trunka hrvatske nacionalne sviesti, mora danas upregnuti sve svoje snage i podpomoći izgradnju Države.

Ali mi tražimo od svakoga, da ljubi Hrvatsku, i da djelotvorno dokaže tu svoju ljubav, podpomažući njezinu odbranu i izgradnju, liečeći njezine težke rane, koje joj neprijatelj nanosi. Tako ćemo ubrzati vrieme njezine podpune slobode i veličine, njezine snage i slave.

U tome je smisao naše nacionalne sviesti i opravdanje našeg istinskog rodoljublja. U tome naša dužnost, da Hrvatska bude samo naša, da Jadran bude uviek naš, da mi svi budemo uviek

JESTE LI POTPISALI PETICIJU ZA HRVATSKOG MUČENIKA VELJKA MARIĆA

za nas ostaje tajnom trpljenje ljudi koji su nepravedno zatočeni. Danas Vas želim podsjetiti na jednog od njih, želim Vas podsjetiti na Veljka Marića.

Prije tri tjedna pokrenuli smo peticiju pod nazivom: "Tražimo hitno prebacivanje hrvatskog branitelja Veljka Marića u Hrvatsku." Više od 6800 hrvatskih građana ju je podržalo. Nadležene osobe i institucije (predsjednica gđa Grabar Kitarović, predsjednik Vlade g. Milanović, ministarstvo vanjskih poslova RH, ministarstvo pravosuđa RH, ministarstvo vanjskih poslova RS, ministarstvo pravde RS, srbijanski predsjednik Vlade g. Vučić, predsjednik Srbije g. Nikolić, visoko predstavništvo Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i povjerenik Europske komisije za regionalnu politiku g. Hahn) još uvijek nisu reagirale na našu molbu (osim što su neki od vas primili automatsku poruku iz ureda g. Dačića kako je vaš e-mail zaprimljen). Mi nećemo odustati. Naša dužnost je učiniti sve što možemo kako bi osigurali bolje zdravstvene uvjete, pošteno suđenje i poštivanje građanskih prava g. Marića, jer postupak protiv njega traje već 5 godina i ne nazire mu se kraj, a zatvor mu ne osigurava potrebnu zdravstvenu skrb i ne dostavlja sve potrebne lijekove.

Lijep pozdrav,

ODE TITO S PANTOVČAKA PA UDBAŠI PO STAROJ NAVADI PLJUJU NA POGLAVNIKA

Uvjeravanja o zaslugama (i zločinima) Tite piše se i govor kao o nečemu što je najvažnije za opstojnost države i opskrbu žitelja, jedino ako nije riječ o krađi, ubojstvima i nogometu. Naime, malo koga u Hrvatskoj zanima opće siromaštvo, ugroženi hrvatski branitelji u Savskoj, sudski proces Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj za ubojstva hrvatskih emigranata i slično. Nisu čak ni prošlog tjedna lokalni izbori u općinama i gradovioma bili od većeg zanimanja, izuzev Dubrovnika, gdje je Andro Vlahušić ponovno izabran za gradonačelnika, mada je osuđen za kriminalna djela, što je još jedna crna krpa na hrvatskom političkom obzorju - nehaj glasača!

''Antifašisti'' u RH su - jugofašisti

Nestalo je fašizma i nacizma u svijetu ima već 70 godina, a sigurno je mali broj živih ljudi koji su bili vlast u tim režimima, stoga i običan čovjek ne može vjerovati da se u Republici Hrvatskoj, koja je u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu 1995. godine pobijedivši JNA, Jugoslaviju, agresora Srbiju, jugoslavenski antifašizam, petokolonaše i četništvo, da se u Zagrebu ponovo okupljaju jugoslavenski antifašisti, i kažu kako se u Hrvatskoj ''Javno poriču neka od temeljnih etničkih vrijednosti demokratskog društva...'' (!?) Dakle, ključne riječi su ''etničkih vrijednosti'', što se odmah može protumačiti, da su ugrožene srpsko-četničke ''temeljne etničke vrijednosti'' u Republici Hrvatskoj. Ova činjnica pokazuje pravu sliku ''Atifašističke lige'', koja bi trebala ''svojim unucima ostaviti pravednu državu'', kazao je Juraj Hrženjak. ''Ligaši'' su izabrali Zorana Pusića za predsjednika, Vesnu Teršelič za zamjenicu predsjednika, voditeljicu Josipovićevog ''Documenta - centra za suočavanje s prošlošću''. Ovaj trio: Josipović-Pusić-Teršelič su posmrtna Titina straža, dežurni jugoslavenski antifašisti, veleizdajnici hrvatskih nacionalnih interesa i poticatelji mržnje i straha kod građana od - ''ustaške zmije''!

Tajni sastanak komunista u Zagrebu

Koordinacijski odbor za komunističke partije propale država Jugoslavije utemeljen je 2009. godine u Zagrebu, članice su: ''Socijalistička radnička partija'' Hrvatske (SRP), ''Jugoslavenska komunistička partija'' Crne Gore, ''Kulturno političko društvo komunist'' Slovenije, ''Savez komunista'' BiH, ''Partija komunisti'' Srbije i ''Komunistička partija'' Makedonije. Komunističke partije u svim državama bivše SFRJ naglasile su izričito u naslov da su komunističke partije, izuzev komunista u RH, koji se kriju u ''Socijalističkoj radničkoj partiji''! Komunisti u Hrvatskoj nisu - ''radnička partija''; mali je broj komunista među radnicima, jer su mahom u politici, na vlasti ili su vlasnici bivših državnih poduzeća, oni su crveni kapitalisti, koji su u privatizaciji prevarom dobili državna poduzeća i imanja bud zašto.

Komu vjerovati: Milanoviću ili Tomcu?

Dr. Zdravko Tomac je u svojim daljnim objašnjavanjima ukazao Milanoviću i njegovim sljedbenicima, tko je bio Tito. Tomac je poznavao Titu iz prve ruke, a Milanović je tek doživljavao Titu gledajući njegove fotografije u maršalovoj odori, s odlikovanjima, vjerojatno u društvu kraljica i glumica, pa ga se to toliko dojmilo da se je u Titu zaljubio kao Severina u Milana. Milanović je opsjednut slavom, vlašću i državničkim privilegijama, te ne može vidjeti sebe ni zeru manje od Tite. Uzalud se Tomac trudi dokazivati samodopadnom Milanoviću, da Tito spada među najveće zločince XX. stoljeća, da je odgovoran za pokolj na Bleiburgu i Koloni smrti, da je odgovoran za zločin u Hudoj jami, gdje su stotine i stotine zatočenih hrvatskih ljudi, žena i djece partizani strpali u rudnik, zavalili otvor i u strašnoj su smrti živi zatrpani i ugušeni u jami.

Predsjednica bez Tite i sad bi udbaši na Poglavnika

Nakon što je Tito uklonjen s Pantovčaka, neki su već upozorili Kolindu Grabar Kitarovć, da se sada treba ukloniti i Antu Pavelića u iseljeništvu. ''Za vrijeme Titove Jugoslavije hrvatsko iseljeništvo koristilo je ime i lik Ante Pavelića ponajviše iz protesta protiv njegovih i svojih trajnih neprijatelja, jer je tadašnjem jugo režimu manje problem bio to što je Pavelić bio na čelu zločinačkog režima, od toga što je Pavelićev režim nastojao uspostaviti i obnoviti bilo kakvu hrvatsku državu. Crvena krpa je bila Hrvatska, a ne - zločin. Međutim, danas je Tuđman simbol hrvatske državnosti. Zbog toga njegovo, a ne Pavelićevo ime treba biti istaknuto na svakom mjestu iseljenog hrvatskog naroda. (Je li Tuđman istaknut na svakom mjestu u RH? op.a.) Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović donijela odluku čiji efekti nikako ne mogu niti smiju ostati na prilazima Kumrovcu, niti na nametnutim javnim polemikama, oko opravdanosti, smisla i demokratičnosti državničkog poteza, na redu je hrvatsko iseljeništvo.'' (dnevno.hr, 24. 3. 2015.)

Isto tako, pogrješna je i netočna uporedba jugokomuniste Josipa Broza Tita s hrvatskim državotvorcem dr. Antom Pavelićem. Zbog prišućivanja zločina ubojice Puniše Račića, koji je pobio hrvatske zastupnike: Pavla i Stjepana Radiće, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu u Beogradskoj skupštini (1928.); ubojstvo Milana Šufflaya u Zagrebu (1931.), te diktature Aleksandra Karađorđevića (1929.) prišućuju se razlozi zbog kojih je dr. Ante Pavelić otišao u emigraciju. Pavelić je među iseljenicima pripremao ustanak u Hrvatskoj, da okonča diktaturu i krvoproliće hrvatskog naroda u srpskoj Jugoslaviji. Da nije bilo Ante Pavelića, 10. travnja i NDH ne bismo danas ima ni ovu malu Republiku Hrvatsku. Nije Pavelić kriv što su Hitler i Mussolini kreirali nacizam i fašizam u Europi, kojeg su također nametnuli u NDH. Zašto se nisu antifašisti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj borili protiv nacizma, fašizma i ustaškog režima, a ne rušenje mlade hrvatske države s ciljem stvaranja druge komunistčko-velikosrpske Jugoslavije?

Ne jugo-povezivanjima!

Koliko god ljudi imaju dobre želje da dođe do pomirenja među Hrvatima, do toga neće doći: jedni su za Hrvatsku državu, a drugi su za Balkansku regiju - ''modernu Jugoslaviju''. S ovakvima koji danas u Hrvatskoj stvaraju ''Antifašističku ligu'' i ujedinjuju komunističe partije u državama bivše Jugoslavije, nezamislivo je zajedništvo. Ali, mnogo je bliža Milanovićeva krilatica: ''mi ili oni?'', odnosno ''našeg ili njihovog istrebljenje''. Tko god drugačije misli, taj stvarno ne misli, ne shvaća koliko je dubok jaz izmđu nas i njih.

Srbi su izbacili hrvatskog reprezerntativca Josipu Šimuniću sa Svjetskog prvenstva samo što je rekao da je ''Za dom...'' i što danas rade protiv Davora Šukera, da ne bude izabran u IO Uefe, jer dok je igrao u Madridu otišao je na grob Ante Pavelića. Dočim, nema Srbina u politici ni u nogometu koji nije otišao na Ravnu goru kod Draže Mihailovića - i nikome ništa! Srbija će vjerujatno prije proglasiti svetim ''đenerala'' Dražu, nego što će biti proglašene svetim blaženog Alojzija Stepinca, jer prosvjedovali su kod Pape protiv proglašenja Stepinca svecem, zbog ''pokrštavanje srpske dece'' i suradnje sa Poglavnikom NDH.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU!

Propovijed kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

U vremenu kada se obećanja na svim razinama tako olako daju i još lakše krše, kada je poljuljano povjerenje u ljude, institucije, pravednost…, čovjeku je potreban netko tko nikad nije razočarao, tko je u dijalogu s čovjekom uvijek vjerodostojan, netko na koga se čovjek uvijek može osloniti. A to je Bog. To je uvijek i samo Bog.

2. Danas nam je apostol Pavao u svojoj poslanici novost Isusova uskrsnuća približio slikom kvasca. Snažan je njegov poziv: "Očistite stari kvasac da budete novo tijesto" (1Kor 5, 7). Apostol pred kršćane stavlja radikalan zahtjev: ne samo očistiti kvasac zloće i pakosti, nego u potpunosti očistiti stari kvasac. Je li time želio poručiti da ništa što je staro nije više poželjno, ma kako se to staro besprijekornim činilo? Upravo to. Apostolov poziv možda bi se mogao i ovako prereći: Ni u čemu se ne može istinski napredovati ako se oslanja samo na staro, ako se ne uzme u obzir činjenica Isusova uskrsnuća, i vjere u njega. Čovjek koji robuje sebi, starim navikama teško ide naprijed. To je čovjek koji je zastao u duhovnom rastu.

Probajmo provjeriti apostolov zahtjev i na primjeru vlastitog života. Nisu li nam se najljepše epizode u životu dogodile upravo kad smo živjeli s vjerom u uskrsloga Krista? Nisu li naši pothvati rodili većim plodom, kad smo svoje pouzdanje najprije stavili u Božje ruke, one iste koje su nam predale svojega Sina? Nismo li u najvećim životnim kušnjama – bolesti, neimaštini, smrti dragih ljudi – uspjeli pronaći smisao i snagu onda kad smo se oslonili na Boga, koji je svoga Sina žrtvovao da nas spasi? I kad se za kršćane kaže da su kvasac društva, to nužno podrazumijeva stalno pomlađivanje društvenog tkiva, pomlađivanje zajednica u našim sredinama, u prvom redu naših kršćanskih zajednica. To nužno znači unošenje u svijet, svjedočenje u svijetu, novosti vjere u Uskrsloga, i to u svakodnevnom životu.

I znamo, mučili su Isusa, prikovali ga za drvo, objesili ga na križ, na kojemu je izdahnuo. No trećega dana događa se otajstveni manevar Božji: Isus slavno ustaje iz groba, zlo je pobijeđeno, započinje novo doba u povijesti čovječanstva, rađa se Crkva kojoj je glava Krist – pobjednik. Isus Krist, njegov zemaljski život, njegovo slavno uskrsnuće i nebeska slava za vjernike je, od tada pa do vječnosti, postao novi istinski autoritet. Isus ne traži da ga se služi, nego on prvi poslužuje. On liječi, oprašta i tješi. I sam nam veli: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11, 28). Kristov autoritet je u službi Boga milosrdnog Oca. Pouzdanje vjernika u Kristov autoritet izazov je protivnicima vjere, a sam je Krist trajni znak osporavan u svijetu.

Spomenimo samo: rastave li se supružnici, ruši se autoritet obitelji; podcijeni li se učitelje i odgojitelje, ruši se autoritet škole; postavi li se slabiće, nesposobne i neodgovorne za državnike, narušava se autoritet društvenog dobra i mira; slabi li se gospodarstvenike, ruši se autoritet gospodarske neovisnosti; izjednači li se agresora i žrtvu, branitelja i napadača, ruši se autoritet slobode…

5. I danas smo u misnim čitanjima slušali o transparentnosti Božjega djelovanja, koje nužno počiva na Božjem autoritetu. Sveti Petar u Djelima apostolskim točno navodi autoritet na koji se poziva, autoritet samoga Isusa Krista, kojega on naviješta i po čijem nalogu propovijeda narodu. Skrivenih namjera nema. I apostol Ivan u Evanđelju poštuje Isusovu želju da Petar bude prvi među apostolima. To je vidljivo iz prizora koji se dogodio kod Isusova praznoga groba: Ivan stiže prvi, ali ne usudi se ući u grob. Čeka Petra. Da li zato što ga je strah ući, pa želi da Petar to prvi učini, ili zato što iz poštovanja prema prvaku Petru nije želio prvi na grob – manje je važno. Ivan poštuje Petrovu službu i autoritet. Uz Isusa je dakle sve jasno, sve je transparentno.

Osjećamo, braćo i sestre, kako se usporedno radi na rušenju istinskih autoriteta promičući autoritet ničega, iza čega ipak netko stoji, a Evanđelje nam, srećom, pomaže vidjeti osnovnu razlika između pravih autoriteta i onih lažnih, koji su pritajene metode kadri zaodjenuti u ruho demokracije. Pravi autoritet iza sebe uvijek ostavlja velebno djelo, pa je tako nakon Isusova uskrsnuća na zemlji ostala vrlo konkretna Crkva. Lažni autoritet širi iluziju, a iza sebe uvijek ostavlja ništavilo. U želji da ga se pod svaku cijenu voli i prihvati, da ga se smatra spasiteljem čovjekove egzistencije, neće prezati ni pred čim. Pravi autoritet poštivat će čovjekovu slobodu, njegovati njegovu neovisnost i samostalnost, a lažni će tako postaviti stvari da čovjeka primora na ovisnost o njemu.

7. Hvala Bogu, imamo u povijesti našega naroda uzora, nade i pouzdanih autoriteta u čiji se zagovor možemo pouzdati i koji nam svojim životnim svjedočanstvima svetosti mogu biti pravi orijentiri u današnjim prilikama života. Danas, baš na Uskrs, svijetli nam primjer blaženog Alojzija Stepinca u čijem se životu sažima čitav uskrsni poučak. On, koji je sada zagledan u slavu uskrsloga Krista, u punini doživljava blizinu Onoga u koga se cijeloga života uzdao. Blaženog Alojzija jedna je diktatura, nizom perfidnih radnji, željela ukloniti, misleći da će se nakon njegova odlaska iz zemlje, ili sa zemlje, razbježati i vjerničko stado. No unatoč silnim ponižavanjima zadržao je u potpunosti svoj integritet ponizna sluge. Papa Franjo nas je na ovogodišnju Cvjetnicu poučio da "ne postoji poniznost bez ponižavanja", a blaženi Alojzije u našem je narodu upravo simbol ponižena, ponizna sluge, koji se upravo po tome što se dao oplijeniti, izgradio u svetački lik. Zato će i njegovo proglašenje svetim, koje s nestrpljenjem i s pouzdanjem iščekujemo, biti kruna ne samo njegova autoriteta u našim očima, nego i pokazatelj ispravnosti puta kojim je ova Crkva išla, i kojim njezini vjernici žele koračati, na dobrobit hrvatskoga naroda i svih ljudi dobre volje.

Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.

Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljev-stva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.

Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:

Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo. Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još ni-kome nije pošlo za rukom dati se isbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.

Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!

Uskrs bismo trebali proslaviti dvovidno. Prvo bismo morali ući u iskustvo Uskrsa, odnosno vjerom u sebi proživjeti susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u prom-jenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja dolazi u prvi plan.

Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, kojega nisu odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom. Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, da je tu nešto silno!

Zatim su ustali i puni radosti i krenuli da svima svojima podare to isto, da ih učine dionicima svoga svetog doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist - jučer, onaj u Pismima, sada doživljavan u lomljenju kruha i uvijek onaj s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost! Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!

Danas i ovdje

Uskrsli nas Krist poziva da povjerujemo u njegovo uskrsnuće: da odlučno i spremno kažemo: "Tvoj život, Kriste, bit će moj život!" Ne zaboravimo nikada, kako nas Isus poziva da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovu nauku i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo živjeti tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjet-lo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.

Ne zaboravimo nikada kako nam Uskrs poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Radije svoj život pretvarajmo u darivanje…

Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života i svijeta. Uskrs nas na to poziva.

Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"

Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."

VELIKA SUBOTA

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

ŽIVOTNA KUŠNJA

Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?

Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.

A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!

I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!

Vinograd zove...

Vidite, kako mi dobro (lahko) uočavamo tuđe pogreške i tuđu lijenost i nemarnost. Kako nezadovoljno s protestom i prezirom posmatramo neuzoranu tudu njivu, neuskopan i zapušten tuđi vinograd. Vidite, kako mi dobro zapažamo trun u oku drugoga, dok u vlastitim očima ne primjećujemo golemu gredu.

Jest, samo taj vinograd da obrađujemo, samo njemu da posvetimo svoje sile i snage, samo u njemu da tražimo zakopano blago, jer samo u njemu ćemo naći ono što tražimo. Nigdje na drugom mjestu, jer taj vinograd je naša lijepa i mila skupo plaćena i krvlju otkupljena domovina Hrvatska!

Zato ona mora da nam bude sveta i mila. Mi treba da to stalno imamo na umu i pred očima. Mi moramo toga biti svjesni, te zbog toga da je još više cijenimo i volimo. Da je cijenimo i volimo, to smo cijelom svijetu pokazali i dokazali u tolikim dosadašnjim okršajima, kao i u najskorijoj 20-godišnjoj teškoj borbi, kojom smo izvojevali pobjedu. I ako sa tom pobjedom nije postignut potpun cilj i prava sloboda, ipak ta pobjeda je nedvojbeno ogroman i značajan uspjeh u toj dugotrajnoj i ustrajnoj borbi.

Naš vinograd nas zove, a mi se ne odazivamo. Mi ne čujemo i ne hajemo. Mi skrštenih ruku stojimo, čekamo. Ne gledamo ili, bolje, gledamo a ne vidimo, kako nam ga nametnici i korov i gaba izjeda. Ne usuđujemo se, da mu pristupimo, da zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla.

Znamo također, da ni seljak, ako prethodno svoju njivu nije pognojio, čestito uzorao, te najbcljim sjemenom zasijao, ne može očekivati žetvu...

Mi se moramo već jednom te samoobmane otresti i pogledati stvarncsti u lice. Jer Bog što nam je imao i trebao dati, On nam ie sve dao sa našim dolaskom na svijet. Dao nam je dušu kao naš glavni pokretač, srce, da njime ljubimo i suosjećamo, svijest, da se po njoj ravnamo i sudimo dobro od zla, pamet, da njome mislimo, razum i ruke, da njima radimo i stvaramo itd.

Tako i mi u našem narodnom vinogradu trebarno pravih, iskusnih i čestitih vinogradara, ako hoćemo da nam naš narodni vinograd dobro uspijeva. Ako hoćemo i želimo da napredujemo, potreban je složan i čestit rad, jer samo složan rad vodi uspjehu, a za složan rad potrebna je sloga. Sloga ne može biti, gdje nema pravde. Dakle, prije svega potrebna je pravda, a pravda ne može da bivstvuje, gdje nema pravednih. Mi oko sebe na svakom koraku vidimo tromost, neaktivnost, nehaj, nerazumijevanje u svim kulturnim i privrednim granama narodnog života. Vidimo i susrećemo nepravdu i nered. Trebamo zato ljudi u pravom smislu značenja te riječi. Trebamo — osobito u današnje dane — čvrstih i postojanih karaktera.

Mi govorimo i vičemo, da smo Hrvati i da ljubimo svoju domovinu. To nije dosta. Domovina se ne ljubi samim razvijanjem barjaka i priređivanjem svečanosti. Domovina se ljubi radom i žrtvama za dobro naroda. Mi nismo vrijedni i dostojni reći, da je ljubimo, ako ne radimo za njezin razvitak 1 napredak, isto kao ni onaj, koji kaže, da ljubi slobodu, a nije spreman da se za tu slobodu žrtvuje, jer onaj, koji nešto ljubi, on je u stanju da samog sebe za tu ljubav žrtvuje.

Hoćemo li čekati, da nam naš vinograd drugi uređuju? Ne uzdajmo se u drugoga, jer drugi bi ga samo za svoju korist uređivao. Budimo već jednom svjesni, pravi i potpuni ljudi. Manje riječi, više djela. Manje mržnje, više ljubavi. Manje svađe, više rada. Otresimo se jednom za uvijek svih sitničavosti, jer to od nas traži čast, dostojanstvo, potomstvo, dužnost i budućnost. Ne oklijevajmo, jer bi nam se nehajnost mogla ljuto osvetiti. Ako sebi dobro želimo, požurimo složni i zagrijeni u naš krvlju stečeni, zapušteni vinograd, jer samo u njemu ćemo naći ono, što nam treba.

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Silvije Strahimir Kranjčević

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti!

Zaboravljeni velikani

Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva

Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.

Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.

Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.

Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.

Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.

Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.

Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.

U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.

Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).

Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.

Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.

Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.

Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.

Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.

Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«

U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.

REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Macedonci, Albanci i Mađari) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu.

Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10).

Pripreme za oružanu borbu

Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena.

I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi (velikosrpske vlasti – op.I.G.), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15).

To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).

Hapšenje i suđenje

O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu.

No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina.

Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti.

Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane.

Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu.

Javorova smrt

I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.

Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 – godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske.

Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Metak, žica, grobnica: partizani smaknuli 19 osoba u srcu Mosora

Prema navodima i prijavi mještana, ubijali su ih partizani od 1943. nadalje. Najviše je tijela iskopano u ogradici za Dračevom rudinom, čak petnaest, u Peričinoj ogradi tri, a u Ljukovu docu jedan. Na temelju prijave koju su Dubravci podnijeli prije desetak godina, ekshumaciju provodi državna Komisija za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća.

Dajte krv

U zadnjoj vrtači u kojoj je pronađeno tijelo obitelj je već prije postavila kamenu ploču s križem i imenom “Almić Filip – Karlin” te godinom pogubljenja 1943.

’Narod prisudija’

Godine straha usađene u kosti stanovnika Mosora koji su o viđenim zločinima morali šutjeti, do danas “rade”. Teško je naći svjedoka voljna pričati imenom i prezimenom, tek članovi obitelji pobijenih na svoju ruku pretražuju jame, surađuju sa speleolozima, pokušavaju doći do kakvog traga svojih pokojnika, kako bi ih pokopali u obiteljskim grobnicama.

Javite se...

- S mjesnim vlastima obično dogovorimo pokop ostataka u zajedničku grobnicu, držim da će i ovog puta biti tako ako se ne utvrdi identitet pokojnika – navodi.

Traže se četvorica

- Naša je želja da se tijela žrtava nađu, identificiraju i dostojno pokopaju. Ne zanima nas istraga niti želimo sijati mržnju među današnjim generacijama, samo vratiti pokojnike njihovim obiteljima – kaže nam don Jakoslav Banić, dubravski župnik, dodajući i kako se u dubravskim vrletima gubi trag još mnogima, među ostalim i don Ivanu Staniću.

DOKLE ĆEMO ROBOVATI JASENOVAČKIM LAŽIMA!?

Tolike razlike oko jasenovačkih žrtava još se nigdje nisu pojavljivale. Svjedoci o tome najbolje svjedoče, a jedan od njih je i hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga i još desetine drugih koji govore o Jasenovcu sasvim nešto drugo od izjava jugokomunističkih elemenata, koji udaraju hrvatski narod jasenovačkim lažima. I na žalost to se nastavilo i u slobodnoj RH tako da i pošteni Hrvati podliježu tim užasnim lažima. Ima svjedoka koji su za vrijeme Hrvatskog proljeća na hrvatskoj televiziji slušali službene izjave, i uz koje su prikazani tomovi Jasenovačkih zapisnika o svima koji su prolazili kroz taj ratni logor NDH koji se službeno zvao Radni sabirni logor Jasenovac. Ti zapisnici su sadržavali popis svih onih koji su dolazili i prolazili kroz logor Jasenovac. Zapisnički ih je bilo 18 600.

I najnoviji pokušaji velečasnog Stjepana Razuma da javno registrira istražno tijelo o Jasenovcu nisu uspjeli jer mu to nije dozvolila ova jugopartija SDP da se provede utvrđivanje istine o svim žrtvama Jasenovca. Posebice Ante Ciliga piše kako je bio iznenađen kako su cijelu unutarnju radnu upravu vodili židovski zatvorenici. Pa ima i nekih srpskih zatočenika koji tvrde sasvim nešto drugo od onoga čime se hrvatski narod neprestano udara takozvanim jasenovačkim žrtvama sve do dana današnjega i osnivanja "Antifašističke lige " u Zagrebu.

Umjesto da čelnici Katoličke Crkve Hrvata inzistiraju na utvrđivanju istine o žrtvama Jasenovca oni tamo svake godine idu na komemoracije i tako skupa sa ostalima koji tamo dolaze mašu sa 84 tisuće jasenovačkih nedužnih žrtava. A na drugoj strani imamo tvrdnje da u Jasenovcu nitko bez suda nije stradao zbog svoje vjere ili nacije.

Narodni nazivi mjeseci

Osim toga je, za bolji prikaz pojedinih naziva, trebalo nekoje riječi citirati i arapskim slovima, a to nije bilo moguće u štampariji, gdje se kalendar »Napredak« štampa. Tako sam ovu radnju objelodanio u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovim« za 1930. (XVII) godinu.

Turski rukopisi, koji su u ovoj radnji prikazani, dokazuju nam da su ova imena u sedamnaestom vijeku, ako ne čak i pod konac šestnaestoga, u našim krajevima bila toliko poznata i rasprostranjena, da su ih i sastavljači kalendara na turskom jeziku upotrebljavali, i to kao glavne nazive mjeseci po sunčanoj godini. Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pružili su nam dokaze, kako su naši ljudi, koji su se inače služili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su ih u rukopisima, koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima, koje su sami pisah, davali uvijek prvo i najupadnije mjesto.

Ovih dana došla mi je do ruku jedna t.zv. medžmua (zbirka, bilježnica), u koju su povezana zajedno najrazličitija djela i bilješke počevši od vjerskih i naučnih rasprava pa do pjesama i sanovnika. Rukopisi su posve različiti, a potječu i iz raznih razdoblja, počevši od polovice šestnaestoga pa sve do u osamnaesti vijek. Također su sastavci pisani u različitim jezicima. Dok je na početku odulja rasprava o sotoni na hrvatskom jeziku (ikavski) arapskim slovima, ostali je dio najvećim dijelom turski, ali ima kraćih sastavaka i na arapskom i perzijskom jeziku. Najveći dio rukopisa je iz naših krajeva, iz Bosne i Hercegovine. Jedna pjesma posvećena nekom Sulejman paši, koji se je vraćao iz Jemena, pisana je u Ulogu, koji se naziva kasabom. Prigodom smrti nekog učenjaka Sulejman efendije Mostarca iz derviškog reda mevlevija spjevao mu je jedan njegov učenik, imenom Salihaga, posmrtnicu, u kojoj zadnji distihon (tarih, kronogram) daje godinu 1064. p. H. (počinje 22. studenog 1653.).

Među ovim rukopisima uvezana su i tri kalendara, od kojih je prvi osobito važan. Svi dosada poznati rukopisi ovog kalendara, koje sam u prijašnjim radnjama prikazao, potječu iz sedamnaestoga vijeka, samo se za jedan može naslućivati da je pisan pod konac šesnaestoga. Međutim u ovom se rukopisu odmah na početku u jednom razjašnjenju spominje kao tekuća (»sadašnja«) godina 957. p. H. (počinje 20. siječnja 1550.).

Prema tome ovakav naziv listopan i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog nije bio štamparska pogrješka, kako se to dosada općenito držalo. Sada nam je jasno da to nije nikakva omaška, već je i ovaj naziv u starija vremena imao dočetak an kao što ga ima većina imena mjeseci iz ovog narodnog nazivlja. Studeni je napisan istudeni, a to je po pravilima arapskog i turskog jezika. U njih se može riječ počinjati s dva suglasnika, pa oni u tuđim riječima, koje tako počinju, stavljaju naprijed ili između ta dva suglasnika samoglasnik i. Prosinac je, izgleda, ispisan pravilno, samo je zadnje slovo nešto oštećeno, pa nije sigurno, da je to c, n, ili l. Siječanj se zove sičanj ili sičan. Zanimljivo je, da je u ovom najstarijem, dosada poznatom, rukopisu veljači dat sasvim ispravan naziv ve1jača, dok se u drugim starim rukopisima ovaj mjesec zove ve1janoć. Tako je i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog.

U svima, dosada poznatim rukopisima ili nema uopće oznake u kojem su jeziku ovi nazivi, ili je rečeno da je to »jezikom kršćana«. Stoga je ova oznaka, da je to naziv »bosanskim jezikom« od važnosti, jer, kako znamo, i neki turski pisci, kao n. pr. Evlija čelebija u svom putopisu, kažu da je »bosanski« jezik istovjetan s hrvatskim. Obadva su mjeseca u ovom rukopisu ispisana sasvim pravilno ožujak i travanj, samo što se ovaj potonji prema naprijed izloženom, može čitati itravan.

U sva tri ova rukopisa su među kalendarskim podacima zabilježeni i mnogi kršćanski praznici, i to hrvatskim jezikom kao Blagovist, Božić, Mali gospođin dan, Lučin i t.d.

NOVA UDBAŠKA UJDURMA S DNEVNO(UDBA).HR(RS)

Donosimo dio antihrvatskih baljezgarija sa novoudbaškog portala kojim se novoudbaši nabacuju na povijesnu istinu, na NDH i njenog Poglavnika!

Zbog molitve uz Maceljske križe, i fra Stojić iz Širokog stiže

Današnje spomen područje Maceljsko gorje je najveće stratište Križnog puta u RH. Ekshumirane su 1163 žrtve. Iskapanja su zbog nepoznato poznatih razloga obustavljena.

Druga velika stratišta u RH su prema Varaždinu; Dravska šuma i rijeka Drava.

Na glavnoj komemoraciji u Macelju, 7. lipnja ove godine misu će predvoditi biskup Mile Bogović. Ovih dana, u subotu 21. ožujka, u organizaciji Udruge Macelj 1945., je održana tradicionalna manifestacija KRIŽNI PUT „STOPAMA POBIJENIH“, ĐURMANEC-MACELJ. Najprije križ, pa djevojke sa svijećama, pa prvopričesnici, pa krizmanici, pa ženski svijet, pa muškarci… pravio je red domaći župnik, koji je sa svojim gostom fra Miljenkom Stojićem iz Širokog brijega, predvodio veliku procesiju od blizu 1000 hodočasnika. Na čelu procesije je išao i veliki hrvatski barjak koji je i pored oltara bio armiran s križem. Fra Miljenko je još predvodio i svetu misu, pa ćemo mi to zabilježiti onim pjesničkim izražajem koji je bio najdraži ovdje stradalim iz njegova podneblja, uključujući i tri svećenika iz njegove provincije. Zbog molitve uz Maceljske križe, i fra Stojić iz Širokog stiže.

Među hodočasnicima se nalazio i sveprisutni 91-godišnji Vinko Vice Ostojić, koji se, kao hrvatski vojnik, s puno sreće provukao kroz iglene uši Blajburškog pakla. Dok sam živ, moje mjesto je ovdje i na sličnim komemoracijama, kaže on.

Uz ovu kolonu molitve, mira, ljubavi i praštanja, ali bez zaborava, brežuljci našeg dragog pitomog Hrvatskog Zagorja, bi za par mjeseci, mogli promatrati i jednu potpuno drugačiju, s izokrenutim vrijednostima Kumrovačku kolonu, kolonu protuhrvatske mržnje, koja bi došla slaviti gore opisani zločin i onoga koji ga je zapovijedao.

I mi ćemo mali prilog dati, dva ć'mo grada imenom mu zvati. Titov Macelj i Titovo Tezno, te gradove gradio podzemno.

BLEIBURŠKO JE POLJE U RIEKAMA KRVI

BEZ HRVATSKE VLASTI NEMA POVRATKA HRVATA

Činjenica je, da se Hrvati iz emigraciji, odnosno dijaspori ili iseljeništvu, nisu vratili u Hrvatsku ni u najminimalnijem broju, što je u nacionalnom smislu porazno i u političkom pogledu razočarajuće. Vlada u Hrvatskoj najprije se trebala pobrinuti za dolazak što većeg broj doseljenika, odnosno povratka iseljenih Hrvata, potom stvoriti uvjete da zaustavi nova iseljanja iz domovine. Na žalost: malo se iseljenika vratilo, a mnogo se Hrvata iselilo.

Skojevac Milanović suze roni za krvolokom titom

Poglavnik je vratio hrvatske krajeve Hrvatskoj

Skojevski ispadi Milanovića

Predsjednika Vlade i SDP-a ne zabrinjava ni to, što je dobrom dijelom njegova zasluga za katastrofalno gospodarstvo, za iseljavanje mladih ljudi, među kojima se nalazi znatan broj sposobnih i talentiranih, koji traže posla u svijetu. Samo u (Njemačkoj danas živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika. Ima nas u Torontu preko 50.000, a koliko ima država u svijetu s velikim brojem hrvtskih gastarbeitera ne zna im se ni broja, od kojih će se tek mali broj vratiti da umru u domovini. Iz RH, u najnovije vrijeme, odlaze i najbolji hrvatski piloti u države Bliskog istoka, gdje imaju pristojne plaće i bolje uvjete života. Milanovića jedino zabrinjavaju izbori, jer je okusio slast vlasti.

Kako zaustaviti iseljavanje Hrvata?

Isto tako, u tisku i na malim ekranima, stalno se glorificiraju političke i seksualne prostitutke, od Pusićke do Severine, od Milanovića do Pupovca, od Mesića do Josipovića, kao da o njima ovisi ovozemaljski život! Sve ovo služi samo da se narod ima s nečim zabavljati u kafićima, jer i tako ljudi nemaju drugog posla. Usput rečeno, piše mi jedan prijatelj da su došli lijepi proljetni dani i vrijeme je za nešto raditi u vrtovima i na njivama, ali to ne zanima naše ljude, koji se čak srame raditi na svojoj njivi. Kud god prođete Hrvatska je u ledini!

Kad sam ovo ispričao prijatelju u Zagrebu, on mi kaže da je slično u Zagorju, kao i u Slavoniji - velike površine zemlje neobrađene! Dakle, država mora uvoziti prehrambene namirnice i na njih trošiti veliki dio državnog proračuna, umjesto da država potencira ljude da obrađuju svoja imanja i da država otkupuje od njih voće, povrće i žitarice, onda ljudi ne išli u evropske i preekomorske zemlje raditi takve ili teže poslove u tuđini. Ali, država to radi kako bi dobila ispod stola dio kolača od uvoznoga lobbyja.

Kanada je velika zemlja, u kojoj je poljoprivreda na najvišem stupnju proizvodnje, a poljoprivrednici su, u punom smisli riječi - gospoda. U proljeće obrade zemlju sjedeći na traktorima, ljeti zalijevaju povrćarstva ugrađenim vodenim instalacijama, a u jesen obave žetvu sjedeći na kosilicama. Onda ta seljačka gospoda odlazi na višemjesečne odmore u najluksuznije rezorte u svijetu. Dočim, činovnici, tvornički radnici i državni službenici imaju par tjedana odmora, a cijelu godinu su u zatvorenom prostoru i guraju dim i prašinu. Neki od njih idu na tjelovježbu, da budu u kondiciji; poljoprivrednici su uvijek u kondiciji, nabreknutih mišića i rumenih obraza. Tko je onda ovdje pravi gospodin, tko je poslužna sluga, a tko je obična budala?

Nenarodna vlast je kriva za bijeg Hrvata

Država je odgovorna za slobodu govora, a ne kontrolu medija; kontrolu sredstava priopćavanja nadgleda pravosuđe, koje budno prati vjerodostojnost informacija i kažnjava krivitvorstvo i provokacije. U takvim uređenim društvenim sistemima nema mjesta za privilegirane političare ili kriminalce. U takvim se sredinama odgajaju ljudi čvrsta karaktera, radnih navika i poštenog življenja.

Politički preokret u RH

Ovaj politički preokret u Hrvatskoj trebao bi biti uzor za skidanje aktualne vlasti u RH, jer od njihovog kukurikanja samo oni u vlasti i pri vlasti imaju koristi, pljačkaju i obmanjuju hrvatski narod. Stoga treba na sljedećim izborima bez ikakvog izvlačenja i traženja opravdanja izići na birališta i glasati za nove ljude koji svojim životom dokazuju nacionalnu svijest i ljudsku odgovornost. Hrvatski narod ima solidno vodstvo i domoljubnu stranku, koja se je dokazala u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, posebice u Bljesku i u Oluji, vjerojatno će s istom takvom odlučnošću izvesti hrvaski narod iz ovog političkog i gospodarskog brloga. U protivnom, iz Hrvatske će se iseliti Hrvati a u Hrvatsku će se doseliti izbjeglice iz Istočne Europe, Afrike i Azije, koji će hrvatsko pučanstvo vremenom svesti na nacionalnu manjinu, jer oni koji dolaze u našu zemlju ne žele prihvatiti hrvatske vrijednosti, ne će se asimilirati, ali će povećati populaciju u Hrvatskoj - ali bez Hrvata. Klet će nas grobovi naših predaka zbog bježanja s njihovih ognjišta! Longe fugit, quisquis suos fugit(Daleko bježi tko god od svojih bježi).

Zaključna misao

- U ovoj knjižici će svatko sebe prepoznati, vidjeti sebe bez imalo uljepšavanja. Vidjet će i svoje susjede, sunarodnjake, predstavnike vlasti i one koji su mu nudili prazna obećanja. A što je najbitnije, ustanovit će je li on potencijalni povratnik u Hrvatsku, te ako jest, zašto je donio tu odluku i na što sve treba biti pripravan u ostvarenju tog životnog cilja....

Isto tako, nositelji vlasti u Hrvatskoj trebat će pomno pročitati ovu analizu kako bi mogli uspješnije ukloniti nepotrebna opterećenja; uskladiti zakone o povratku s potrebama povratnika, umjesto zakonomjernih uvjeta o povratku.

Za nacionalni zanos i odgoj

Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.

Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.

U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.

* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.

Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.

Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.

Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.

* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.

A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.

Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.

Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.

A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!

Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.

Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.

Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.

I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.

Dakako, ta njena izjava nije se svidjela zadrtom Titinom ljubimcu a hrvatskom premijeru pa je, ističući vlastito (ne-)'razumijevanje povijesti' promptno ali i zlobno odgovorio:

I nakon toga dodao je rečenicu kojom je na sebi svojstven, podcjenjivački način omalovažio sve one ljude, uključivo i aktualnu Predsjednicu, koji za razliku od njega itekako dobro poznaju i razumiju ali ne Titinu, 'jugoslovensku' nego svoju, hrvatsku povijest.

Samo što nije euforično zapjevao: „To je nama naša borba dala da imamo Titu za maršala!“

Nije nam poznato koja je bila savjetnička funkcija tate Slavka u premijerovu kabinetu, ne znamo jeli bila literarne, političke ili povijesne naravi!?

A drug Tito je itekako o svemu znao, o čemu postoje i dokumenti, na primjer izvještaji štabova bataljona o izvršenim likvidacijama, koji su prosljeđivani sve do generalštaba, i nije moguće da nisu dolazili do Tita. Da je znao potvrđuje i naredba od 14. svibnja 1945. u kojoj traži da se prekine s likvidacijama. Tito je znao za likvidacije ili je naknadno za njih saznavao; katkad je i negodovao zbog pretjeranosti(?), ali ništa ozbiljno nije poduzeo da ih preduhitri ili naknadno kazni počinitelje“; dodao bih, do dana današnjeg! Kao pravnik, premijer bi trebao znati da nema razlike između počinitelja zločina i onoga koji taj zločin šutnjom (zlo-)namjerno zataškava!

I za kraj još nešto…

„Partizani(jasno, Titini, o. a.) su u masovnim pokoljima ubili(bez suđenja ubijali, o. a.) uglavnom zarobljene pripadnike hrvatskih oružanih snaga i državnih službi te civila, 225 osoba. Navedenom broju treba dodati još najmanje 102 osobe koje su u selu Podima (Titini partizani, o. a.) ubili i bacili u Markovića jamu, od kojih su prema dostupnim podacima samo šestorica s područja cetinskog kraja. Ukupan broj žrtava njihovih likvidacija daleko je veći…“. Glede toga treba vidjeti knjigu Ivana Kozlice, 'Ratne žrtve cetinskog kraja 1941.-1945., 'Cetinska vrila' br.34., Sinj, 2009., str. 14.-19.:

Iz svega navedenog očito je da se premijerovo površno ili nikakvo razumijevanje odnosno nepoznavanje hrvatske povijesti svodi na izmišljene partizanske legende koje je kao dijete slušao o, primjerice, izmišljenoj bitci na Neretvi, malodobnom heroju NOB-a-simpatičnom bombašu Bošku Buhi, nestašnim dječacima Slavku i Mirku, sve u svemu o partizanskoj naivnoj 'umjetnosti': „Slavko, pazi, metak!“

A ako sam ne vjeruje da je Tito ratni mega-zločinac neka mu u pratnji bude Janez Stanovnik, (bivši?)predsjednik Saveza boraca NOV-e Slovenije i Titin suborac, pa nek' mu ponovi ono što je otvoreno izjavio Ljubljanskom 'Delu', u ožujku 2009.:

Zoran Milanović je najgore što će Hrvatska ikada imati u datom razdoblju svoje povijesti

Poput najboljih boljševičkih omladinaca, on ne samo da je izrelativizirao Titovu stigmu zločinca, već je u isti koš stavio i predsjednika Tuđmana, koji je uz hrvatske branitelje, čiju borbu premijer također relativizira, najzaslužniji za stvaranje moderne hrvatske države.

Premijer za svoje umotvorine o Titu i Tuđmanu nije izabrao slučajni trenutak. Dok izgovara svoje filozofsko – političke misli on se nalazi na otvaranju logističkog centra jedne njemačke tvrtke koja je do sada u Hrvatsku uložila milijune eura. Paralelno s političkim satom, premijer ne zaboravlja Hrvatsku okarakterizirati kao malenu, a Njemačku kao veliku. Naravno, ne misli premijer pri tom na geografsku veličinu, već na osjećaj pripadnosti. Iako se nekoliko puta patetično deklarirao Hrvatom, sudeći po njegovim gestama, u njegovim očima Hrvatska je vječno mala i takva bi po njemu trebala i ostati. U svakom pogledu.

Dug je put prema otriježnjenju. Ohrabruje činjenica da nas na tom putu podupire Njemačka koja se uspješno suočila sa svojom zločinačkom nacističkom ideologijom. To je ista ona Njemačka u kojoj je svaki Hrvat bio meta Titovih ubojica koji su u njegovo ime likvidirali Hrvate. Hoće li se istim principom Hrvatska osloboditi svoje komunističke kaljuže, teško je reći.

GENETIKA I ENTROPIJA: EVOLUCIJA JE ZNANSTVENO PROPALA PARADIGMA

Prije nekoliko desetljeća vrlo slavni genetičar je rekao: „Da je stopa mutacija visoka 1 mutaciju po osobi, po generaciji, ljudsko izumiranje bilo bi sigurno i ljudska degeneracija bila bi sigurna.“ Drugi autoritet, genetičar dr. Kondrashov, suočen sa stopom propadanja, šokiran je pitao: „Zašto nismo izumrli već 100 puta?“. Prestižni časopis Nature, u kolovozu 2009., objavio je da je izmjerena stopa mutacija kod ljudi od 100 do 200 mutacija po osobi, po generaciji. To znači da svatko od nas ima barem 100 mutacija više nego što su imali naši roditelji, a kao roditelji to smo prenijeli našoj djeci, a svako od djece imat će još drugih 100 mutacija. U svakoj generaciji 100 drugih mutacija dodano je genomu. A to je najniža procjena, a stvarna stopa mutacija vjerojatno je bitno viša od toga (do 300 mutacija prema dr. Kondrashovu). Tako, do sada mi imamo desetke tisuća štetnih mutacija, svaki od nas. Statistika pokazuje da 2–3% novorođene djece imaju vidljiva oštećenja od rođenja što je tragično visoka stopa. Tih 2–3% predstavljaju samo vrh „sante leda“ jer je većina mutacija prefina da bi pokazale izraziti učinak. To je kao hrđa na autu – mi ne vidimo svaki atom dok hrđa. Mi vidimo samo nakupljajući učinak mnogih oksidirajućih atoma hrđe koji uzrokuju vidljivu hrđu. Tako, u uvjetima ovoga genetičkog tereta koji je ljudska populacija nakupila, do sada je klasificirano tisuće ljudskih mendelijanskih genetskih bolesti. Problem ljudske genetičke degeneracije je ogroman. Ako danas pitate genetičara koji se bavi ljudskom genetikom degenerira li genetički ljudska populacija, oni će, u osnovi, u sveopćem smislu reći – da.

U osnovi, fatalne logičke greške neo-darvinističke hipoteze su sljedeće:

2. Većina štetnih mutacija ne može biti odstranjena selekcijom. Čak i da je stopa mutacija niska, većina štetnih mutacija je prefina, previše gotovo nevidljiva da bi proizvele reproduktivni uspjeh, a jednako tako, dobre mutacije su prefine za selekciju. Ispostavilo se da selekcija ne može razvrstati one rijetke povoljne mutacije od čestih štetnih mutacija što je nužno za prirodnu selekciju da bi funkcionirala.

Dr. Sanford, također, podsjeća da postoje snažni genetički dokazi da svi ljudi potječu od jednoga para ljudi, Adama i Eve. Tako, kada je provedena analiza modela utemeljenog na biblijskoj kronologiji od prvoga para Adama i Eve (prije 6000–7000 godina), globalnog Potopa, Noe i njegove obitelji, a zatim do današnjeg doba, biblijski model pokazao se najrealnijim u najznanstvenijem smislu. Nikakvi navodni deseci tisuća godina, a kamoli stotine tisuća godina navodne starosti čovječanstva ne dolaze u obzir. Prema samim genetičkim činjenicama, biblijska kronologija pokazuje se jedinim održivim vremenskim okvirom. Stvarnost genetičke entropije je upravo suprotnost hipotezi darvinovske evolucije koju znanost danas snažno pobija.

Dr. Sanford podsjeća da vodeći evolucionistički populacijski genetičari, npr. dr. Crow, dr. Kondrashov i dr. Lynch, priznaju da ljudi degeneriraju. U siječnju 2010. godine, u prestižnom časopisu PNAS, dr. Lynch je objavio da će utjecaj štetnih mutacija koje se nakupljaju imati vrlo značajne posljedice nakon nekoliko desetaka generacija, te da će za samo 2-3 stoljeća ljudi biti značajno onesposobljeni na morfološkoj, fiziološkoj i neurobiološkoj razini.

U siječnju 2013. godine, genetičar dr. Jeffrey Tomkins, objavio je da najnovija otkrića objavljena u prestižnim časopisima Science i Nature pokazuju da se razlike koje vidimo u ljudskom genomu počele brzo događati prije ne više od 5000 godina. To se datiranje dobro poklapa s vremenom nakon globalnog Noinog Potopa. Također, otkriveno je da je značajna razina varijacija zapravo povezana s degradacijom ljudskog genoma, a ne s evolucijskim napretkom. Dr. Tomkins ističe da se ovo slaže s rezultatima istraživanja dr. Sanforda o propadanju po genetičkoj entropiji.

Danas, u 2014. godini, za ideju darvinovske makroevolucije više se zaista ne može reći da je to znanost jer nema stvarno znanstveno utemeljenje. Ideja evolucije je istrošeno vjerovanje iz vremena puno slabijeg stupnja znanosti i tehnologije. Danas, najsuvremenija znanost daje katoliku sve potrebne argumente za povratak vjeri u povijesnu pouzdanost biblijske kronologije koji su nepokolebljivo držali Oci i Naučitelji Katoličke Crkve. (Nacija, 02 Srpanj 2014.)

DIDOVI OPANCI

Nekoliko sličica uz Budakovu Liku

I ta šaka zemlje, toliko ljubljena, njegovana, natopljena krvlju i znojem škrto uzvraća trud i pažnju, prisiljava ih na selenje u grad, daleke rudokope, odakle se vraćaju s nešto uštedjevine u rodni kraj rano ostarjeli, izcrpljeni da na djedovskom ognjištu zauviek sklope umorne oči. Ili će iza propasti zadruge mučno potražiti novo ognjište, gdje su pogodniji životni uslovi. Nije to ni opjevana hajdučka zemlja »gdje se kamen sije, a junaci niču«, ni »plodonosno uzgajalište vojnika«, već stoljećima pod tudjinskim upravama zaboravljena zemlja, opustošena i popaljena u dugim i krvavim borbama.

Sve te okolnosti moramo uočiti kad gledamo, kako je Lika obradjena u književnosti. Budakova je Lika maleno seoce pod Velebitom, kroz koje protječe bistra i hladna rječica Opsenica, potok Ojevac, a nad svim se ponosno koči Sveto Brdo, vilinsko sielo sa čudotvornim prikazama. Svega nekoliko kućica, razasutih uz glavnu kirijašku cestu, koja vodi preko Alana za Dalmaciju, ili razbacanih po daljim obroncima velebitskim, u kojima stanuje nekoliko, uglavnom, bolje stojećih obitelji, povezanih razlicitim odnosima — čine Budakovu Liku, oblikuju sviet njegovih umjetničkih prinosa.

Ličke žene su uzvišene žrtve materinstva, ljubavi i odricanja. U neizpunjenim čežnjama i vječnim brigama njihov patnički lik osvjetljava im stazu životnih težkoća, šutke pod nose česte uvrede i ponižavanja, ali mužki uztraju i do kraja razpiruju vatru na ognjištu.

»Život je takav i prilično jednoličan i teče kao Krušnica, kao Ojevac, kao Opsenica i kao Ričica bez velikih slapova, bez velikih ustava, bez velikih dubina i bez velikih pličina. Sve je tako: njive i livade zimi upočivaju bez straha pred ledom i sniegom, ljeti radjaju bez bolova i bez straha pred Božjim zvjezdanom, kad pripeče. I ljudi su taki: nit pobožnjaci nit bezbožnici, niti prepošteni niti razbojnici, nit kukavice nit junaci, sve to tako teče osrednje: tko bolji, tko gori, kad bolje, kad lošije — eto živi se.« (Ognjište II., 179).

»Pogospodjivanje je najstrašnija mana! Čim netko ode u grad, u svojoj se duši, svojim nazorima o poštenju, o sticanju, o ponosu, o časti, o ugledu, o osobnoj vriednosti čovjeka toliko udalji od svojih seoskih grobova, kao da ga djavo baci na drugi planet« (M. B. o svom romanu »Na ponorima«; iz kronike »15 dana«, Zagreb 1932.).

S unukom Mićom razgovara o Blažiću: »Otkinije se od zemlje, al' će to proći, ka i drugi naši ljudi To su sve benolije lude mladosti. Otkinije se i ništa drugo, a će on opet prirasti za ovaj naš kamen i grmeče. 'Oće, 'cee!« (»Opanci dida Vidurine, str. 98.). Opanke dida Vidurine dovršio je unuk Mićan, jer su se amerikanske čižme, poklonjene od oca, brzo poderale. Prosjak Blažević (u »Razcvjetaloj trešnji«) predstavlja probudjenu sviest seljaka, da je on dio onog krša i goleti, čežnje za domom, uz kojeg je vezan djedovinom — ognjištem.

* Budak sam iztiče, da on svojih osoba i zbivanja nikada ne izmišlja. On nam je potanko izpričao, da su ne samo sve osobe u »Ognjištu«, već i glavni dogadjaji podpuno autentični: mnogi karakteri romana još su živi (Manda, Joso, Anerina djeca itd.), a drugi su živjeli, dapače je Blažić bio doista zagonetan, pomalo mračan čudak, mjesto brazgotine od nevjestine britve bik' mu je tko zna kako izbijeno jedno oko, a i umro je uistinu nedaleko »Turskog Avana«, izipremlaćen, što li. I Anera je uistinu živjela i bila sasvim osobita pojava u puku. Istina je i ono s njezinom kolibicom, a i smrt je njezina ostala ovita nekom tajnom, koju dobri stric Lukan nije iz pieteta htio odkrivati.

Kako se Blažić brani od grieha: kad mu je nesrećom pao pogled na Aneru, uzeo mu je Bog oči i bacio u Anerina njedra — on se uporno opire griehu! Prije svega on nju izbjegava, ne traži je i ne napastuje! Istom kad rnu sudbina odredjuje, da mu postane nevjestom, on se stavlja u otvorenu borbu proti njoj; ne izbjegava je, nego izričito zabranjuje, da mu postane nevjestom, a kada mu rekoše, da to već jest, on je baca iz svoje kuće, jer neće da okalja svoje ognjište. Blažić je rasni Ličanin, opor, samosviestan, težak. Respektira vraga i žandara, bori se protd zlu, dok može, a kada ne može drugačije, kada se otisne niz brdo, onda ide kao lavina. Kad je već podpuno zasliepio i izgubio moć nadzora nad samim sobom, tada više ne preza ni pred čim, jer je bio velik u odricanju, a još veći u gramženju za zadovoljenjem. Kao što poziva Boga za svjedoka, da je odbija kao nevjestu u najčestitijim nakanama, tako mirno i hladnokrvno izmišlja priču o povratku svog sin Miće, samo da baci zabunu medju Aneru i Lukana i očito računa, da će ona ići u kolibicu, da ga čeka, pa se i on hladnokrvno upućuje na taj doček, koji svršava Anerinom smrću. Blažić nije mnogo gori od ostalih naših ljudi, napose Lioana — zaključuje Budak — kao što ni Lukan nije nekakav tokmak i posvole, koji je lud od dobrote i prenemaganja, jer da je doista takav, on ne bi prije svega htio ići na Tursku gradinu, a kada bi išao, išao bi kao tele, koje bi tamo na avanu ostavilo kožu«.

Ali ima i ovakovih opisa na prvim stranicama Budakova posljednjeg romana »Musinka«: »Kasno je jesenje jutro svom snagom prodiralo kroz mali prozorčić, no nije nikako moglo iztjerati polutame, koja je tu vječno carevala, jer je soba nizka, dosta velika, a samo jedan jedini prozorčić na njoj, a i taj je toliki, da omašnija ljudska glava ne bi mogla kroza nj proviriti u dvorište. Osim toga je staklo bilo toliko zamazano i blatno, koliko je nečistoće moglo primiti kroz nekih pedesetak godina, odkad je tu postavljeno, u koliko ga niesu saprali veliki sniežni udarci i navale jeseniskih kiša.«

A nad svim tim je »prvi treptaj zore probio noćnu tamu i dopro u svaki kutić zbijene podvelebitske krajine. Tamo je o'd Resnika i Filara silazila u nizine lagana, trepetljiva paučina prve svjetlosti, zavirivala u svaki kutić vrietnih dočića, u svaki ugao stoljetnih gajeva i lagano se penjala preko dolina i brežuljaka na velebitske visove, da se tamo pojavi u najvećoj snagi jutarnjega svitanja. Sveto Brdo je — navrh Velebita — vazda prvo primalo cjelove jutarnjeg sunca, koje se je sramežljivo penjalo iza Resnika, da ogrije najdivnije proplanke najdonje Like; ono je primalo navještaj prvih cjelova, dok je još prevladavao sumrak u nizkim kolibieama i neuglednim pojatama« (Musinka, str. 254).

Uzajamno oplemenjivanje seljaka i njegove zemlje — prirode čine ga živim bićem, koje osjeća i ljubi, plače, veseli se. Što više, ujedinjuje sa sobom dušu njegovu, koja kao najbolja supatnica trpi i plače, kad prirodne nepogode unište sjetvu, kad bolest proriedi stoku — jer je odkinut dio njegova duševnog i tjelesnog bića. Kako mu se poistovjetuje rad sa životom. to kao narod postaju trajni i budni čuvari svega onoga, što narod u njegovoj kulturni čini narodom, izvor svega što je zdravo, dobro i plemenito — temelj i izvor hrvatskog narodnog života, čuvar hrvatske narodne samobitnosti.

Zastarjela je teza o »naprednoj« znanosti i »nazadnoj« vjeri

Osim toga, u široj je, ne samo znanstvenoj, javnosti poznat po bavljenju međuodnosom znanosti, filozofije i teologije, što je, svakako, dovoljan i nadasve zanimljiv razlog za razgovor.

Ograničenost znanstvenih spoznaja

U javnosti je prisutno uvjerenje o sukobu znanosti i vjere, da znanost »ruši« vjeru. Što mislite o tome?

No analiziraju li se argumenti kojima se koriste zagovaratelji teze o suprotnosti znanosti i vjere, vrlo brzo se razgoliti bit problema: zagovornici takvih teza imaju ograničen znanstveni vidokrug i nisu svjesni ili ne žele biti svjesni fundamentalne ograničenosti znanstvenih spoznaja zbog nužne pojave nedeterminizma u prirodnim procesima koji su nesavladive granice i barijere mogućnostima ljudske spoznaje prirodnih pojava. Jednostavno rečeno: neke su pojave determinističke, predvidive, a neke nisu predvidive, a jedne i druge su isprepletene i to su barijere koje čovjeka bitno ograničavaju u spoznavanju prirode. A upravo ta nedeterminiranost, koja je često svojstvena prirodi, onaj je »kotačić« koji vodi na koegzistenciju znanosti i vjere, umjesto na njihovu isključivost.

Postoje li za čovjeka nesavladive granice mogućnosti znanstvene spoznaje prirode i samoga sebe?

Znanstvenik 19. stoljeća imao je uvjerenje o bezgraničnoj moći znanosti, temeljenoj na tada dogmatski uvriježenoj mehanicističkoj slici svijeta. U toj slici svijet i sva zbivanja u svijetu su poput savršenoga stroja i sve se odvija prema strogim determinističkim zakonima koje samo treba više, ustrajnije i marljivije istraživati, pa će sve tajne svijeta čovjeku istraživaču postati jasne kao na dlanu. Ne će tada biti neodgovorenih pitanja, sve granice pred znanstvenim pristupom će padati i granice ljudskoj spoznaji ne će biti. To je bila prevladavajuća vodilja znanstvene misli 19. stoljeća. Sukladno tomu, dovoljno bi bilo točno odrediti stanje u nekom trenutku, u krajnjem slučaju, položaj i brzinu svih čestica i tijela, kao i njihovo međudjelovanje, i sve bi bilo izračunljivo, znanstveno predvidljivo, od gibanja nebeskih tijela do sudbine pojedinoga čovjeka. Pred tim, tzv. »Laplaceovim demonom« nikakvih tajni ne bi bilo. Pred znanošću nikakvih tajni više ne bi bilo. Treba dakle samo dostignuti cilj: postati »Laplaceov demon« ili stvoriti ga i upotrijebiti.

Nikad znanost nije imala takvo burno razdoblje razvoja kao u 20. stoljeću, a da istodobno toliko relativizira dosege znanstvene spoznaje. Prije svega to je slom determinizma, ključne paradigme ranijega znanstvenoga okvira i znanstvene slike svijeta. I to na dvije razine, kao kvantni statistički nedeterminizam i kao klasični deterministički kaos.

Što je zapravo znanstveni nedeterminizam o kojemu govorite?

S druge strane, klasični deterministički kaos, kao karakteristika nelinearnih sustava kojih ima posvuda u prirodi i u živim organizmima, nepremostiva je granica za čovjeka znanstvenika da deterministički predviđa pojave. Determinizma tada nema čak ni statistički.

Kako (ne)detrminizam primijeniti u teoriji o postanku svijeta?

No je li svemir nastao ni iz čega, ex nihilo, ili je pak cjelokupna energija i materija čitavoga današnjega svemira bila u početnom trenutku rađanja svemira fantastično zgusnuta u jednoj točki, koji fizikalni zakoni su vrijedili u izvanredno kratkotrajnom vremenu manjem od milijuntinke milijarditinke milijarditinke milijarditinke milijarditinke sekunde nakon stvaranja svemira, jer ima znanstvenih argumenata da tada nisu vrijedili danas poznati prirodni zakoni? A zašto su danas poznati prirodni zakoni baš takvi kakvi jesu, a ne drukčiji? Zašto se u današnjim fizikalnim zakonima pojavljuju neke veličine, fizikalne konstante, baš neke određene vrijednosti, a ne neke druge vrijednosti? Odgovor ne znamo, a znanost ga vjerojatno nikad ne će otkriti. A da su neke od tih vrijednosti, konstante, samo malo veće ili samo malo manje nego što jesu, svemir bi danas bio hladni beživotni vodikov i helijev plin, bez kisika, dušika, ugljika, silicija, pa danas ne bi bilo ni Zemlje ni čovjeka. Zašto taj temeljni prirodni zakon sadrži konstantu upravo u takvom uskom »prozoru« vrijednosti, koji omogućuje da se pojave Zemlja i čovjek. Znanost ne zna odgovor, kao i na mnoga druga najfundamentalnija znanstvena pitanja.

Što je s antologijskim »slučajem Galilei«?

Najpoučniji je primjer slučaja Galilei, koji se još uvijek u shvaćanjima mnogih nije sasvim oslobodio biljega povijesnoga falsifikata. Zadržimo li se samo na znanstvenoj strani, Galileijev problem nastao je kad je dokazivao ispravnost Kopernikove teorije o gibanju Zemlje oko Sunca a da pritom nije imao ni jedan čvrst znanstveni dokaz, nego se koristio argumentima koji su bili očito pogrješni. To je bilo jasno vodećim astronomima onoga doba, pa i najvećem, danskom astronomu Braheu, ali je Galilei ustrajao da je u pravu. Glavni problem je nastao kada se u raspravi počeo koristiti teološkim argumentima, što je tada postalo osobito osjetljivo zbog širenja protestantizma i vjerskih sukoba. Galilei je teološki bio izvrsno naobražen, a bio je i duboki vjernik te osobno blizak nizu visokih crkvenih velikodostojnika, pa čak i papi. U samoj Italiji došlo je unutar Crkve do podjele na Galileijeve pristaše i protivnike u vezi s interpretacijom Biblije. Kardinal Bellarmin nije bio neki astronomski neznalica, jer je i sam studirao astronomiju u Pisi, poput Galileija. Unatoč mogućim nezgodnim teološkim posljedicama (optužbi protestanata za reviziju Biblije jer je većina teologa interpretirala Bibliju doslovno, a ne kao poredbu), Bellarmin je bio spreman prihvatiti hipotezu o kretanju Zemlje, pod uvjetom da Galilei pruži znanstveni dokaz. Poznata je Bellarminova rečenica Galileiju: »Dajte mi jedan jedini znanstveni dokaz i prihvatit ću hipotezu o kretanju Zemlje.« Ali Galilei ni jednoga znanstvenoga dokaza nije imao, a Bellarmin je bio suviše dobar astronom da ne bi vidio da su Galileijevi argumenti pogrješni. Galilei je tada ustuknuo. No kad je kasnije kardinal Barberini, ranije blizak Galileu, postao papa, Galileo se ponovno bacio u borbu, ali sada koristeći se pretežito teološkim argumentima, čime je antagonizirao mnoge teologe. U drugom procesu protiv Galilea njegovi pristaše (najžešći njegov zagovornik bio je kardinal, papin nećak, koji je na osobnu papinu preporuku kod Galilea radio doktorat iz astronomije) ostali su u manjini i Galilei je bio osuđen na kućni pritvor u svojoj vili pokraj Firenze.

Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena i dokazana znanstvenim metodama, biti u suprotnosti s vjerom?

Posebice, na primjer, je li Darwinova teorija evolucije u suprotnosti s vjerom? Odgovor je: ne! Sve što je znanstveno dokazano ne može biti u suprotnosti s vjerom jer se odvija u skladu s prirodnim zakonima koje je stvorio Bog. To vrijedi i za Darwinovu teoriju, u mjeri u kojoj bude znanstveno dokazana. Zasad postoje jake znanstvene indicije u korist Darwinove teorije u nekim aspektima, ali još ima vremenskih i razvojnih »rupa« u kojima nedostaju paleontološki dokazi za neke ključne faze, a posebice ostaje niz otvorenih pitanja u vezi s genomskim promjenama tijekom evolucije.

Prilično je intrigantna, dakako, u pozitivnom smislu, Vaša usporedba Einsteinovih i Planckovih, ali i Stepinčevih stavova o koegzistenciji znanosti i vjere.

Stepinac kaže: »Znanost ne stoji u opreci s religijom, šta više: prava znanost vodi k Bogu.« »Bog gospodar znanja, taj Bog i od njega objavljene istine moraju biti temelj svega vašeg djelovanja. Jer sve od Boga dolazi, k Bogu se ima sve opet vratiti. To uključuje u sebi sam pojam Boga«. »Ta izvor znanosti je neprevarljivi Bog! A da Njega nema, tvrde oni bijedni ljudi, koji ne mogu prodrijeti u narav jednoga mrava ili pčele, a misle da su usisali svu mudrost svijeta u svoje prazne glave!... Ti ljudi onda iznose najobičnije hipoteze kao znanstvene činjenice! Zato Vam je potrebno, draga mladeži, da skupite što više zdravog i pravog znanja, da bi onima mogli dokazati i pokazati istinu«. »No mnogi će Vam govoriti da se Crkva kosi sa znanošću. Ne, predragi, Crkva se ne protivi znanosti!«

Planck kaže: »Kako god daleko gledali, između znanosti i religije nigdje ne nalazimo protuslovlje, nego upravo potpuno slaganje u odlučujućim točkama. Religija i prirodna znanost se ne isključuju, nego se dopunjuju i jedna drugu uvjetuju.« »Smjer napredovanja znanosti je takav da fizikalna slika svijeta postaje dubljom, finijom. Pritom realni predmeti prelaze u realitete koji su manje naivni. Konačan je cilj izgrađivanje slike svijeta koju bi činili savršeni, konačni realiteti. Do toga cilja ne možemo doći. Konačni realiteti činili bi realni svijet u apsolutnom, metafizičkom smislu. Napredak znanosti znači približavanje apsolutnoj slici svijeta. Metafizički realni svijet nije polazna točka, već cilj znanstvenoga rada. Težnju za tim ciljem ne smijemo smatrati lovom na fantoma. U toj težnji znanost ubire korisne plodove. Sreća istraživača nije posjedovanje istine, već njezino traženje.« /Glas Koncila 11 (2125)/

MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.

- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.

- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?

- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.

- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.

- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.

- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.

- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?

- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

TKO SKRIVA WALTERA TITU, FRANCA AMBROZA, POD IMENOM LIKVIDIRANOG JOSIPA BROZA

Škot po imenu Fred Copeman, bio je u španjolskom gradjanskom ratu, zapovjednik britanskog bataljona, komunsta iz Škotske i Engleske. Poslje gradjanskog rata u španjolskoj bio je u izvršnom komitetu komunističke partije u Engleskoj i 7.studenog, 1938.g. bio je u posjeti, sa jednom delegacijom iz Engleske u Sovjetskom Savezu.

U toj knjigi, F.Copeman, objavio je i sliku, na kojoj je zajedno uslikan u Španjolskoj, što je napisano, sa Josipom Brozom, pod nadimkom Šapajev, koji je bio zapovjednik bataljona Dimitrov u internacionalnoj komunističkoj diviziji. Ta knjiga je tiskana u Londonu, 1972.g. u 10.000 primjeraka, koji su svi završili u vatri, namjerno zapaljeni. F.Copeman u toj knjigi ostavio je svjedočanstvo, da je prije odlaska u Španjolsku, otišao u ured komintarne u Parizu, od kuda su ilegalno prebacivali komuniste u Španjolsku i tu u uredu, napisao je, da je upoznao Josipa Broza, Titu. Došavši u Španjolsku u toj knjigi, piše i dokazao je i sa slikom, da je tu upoznao, Josipa Broza, pod imenom Šapajev, zapovjednika bataljona Dimitrov. Na toj sliki jasno se vidi, da Josip Broz, nema dva srednja prsta na lijevoj ruki, koje je njemu odrezao, dokazano, bravarski stroj, kad je radio u bravarskoj radionici, kod obrtnika Nikole Karasa 1907.g. u Sisku.

U Sisku, Turističko društvo Sisak, 1979.g. na 76. stranici te knjige napisano je, da je Josip Broz za bravarski ispit izgradio ogradu od kovanog željeza za stepenice okružnog suda u Sisku. U Sisku je pohadjao obrtničku školu, gdje je u istoj klupi sjedio sa prijateljam Nikom Ivšićem.

Marija Broz, Slovenka, žena Franje Broza iz Kumrovca, povremeno je radila u Beču, kod trgovca, gdje je u Beču njemu rodila sina, 7. svibnja, 1891.g. sa imenom, Franc Ambroz, kojega je njegov otac školovao u Beču, gdje je naučio njemački sa bečkim naglaskom i to je i bio njegov govor, kojega je pravilno govorio. Taj Franc Ambroz otišao je u Rusiju, gdje je 1918.g. primljen u komunističku partiju pod imenom, Josip Broz, Valter Tito.

Titin spomenik u Kumrovcu i Valtera Tite, zločinca, njegova glava u uredu hrvatske predsjednice, Kolinde Kitarović, to nije spomenik niti glava Josipa Broza, jer to je spomenk i glava, Valtera Tite, Franca Ambroza, sa čijim su naredjenjem, jugokomunisti u savezu sa srpskim četnicima pod petokrakom izvršili POKOLJ, nad hrvatskim narodom.

Na temelju, hrvatskih, engleskih, američkih i kanadskih podataka ta ISTINA o podvali hrvatskom narodu, Valtera Tite, pod menom, Josipa Broza, Hrvata, bravara, bez dva odrezana srednja prsta, na lijevoj ruki, to je napisano i opisano u knjigi, sa naslovom...Za dom, hrvatski rode, križevi bijeli, neka nas vode. Nakladnik Mladen Pavković. Tiskano u Koprivnici, prosinac, 2014.g. ISBN: 978-953-57131-2-8. Pisac, Ante Kunek, sa zahvalom urednici Diani Majhen, i uredništvu Dragovoljca, koji jedini od svih hrvatskih portala objave tu ISTINU o kriminalnoj podvali, zločinca Valtera Tite, hrvatskom narodu, pod imenom ubijenog njegovog polubrata Josipa Broza, kojega je u Španjolskoj ubio, po komunistički likvidirao, zločinac, Valter Tito, Franc Ambroz.

To je djelovalo i na hrvatski ETIČKI sud, koji sudi Josipovića i Pusićku i ne želi OSUDITI, zločinca, kriminalca, sadističkog ubojicu, Valtera Titu Franca Ambroza, oko kojeg se zločinačkog imena i sada okupljaju jugokomunisti u Hrvatskoj koji odobravaju Valtera Tite, njegov sa njegovim naredjenjem, jugokomunističko četnički POKOLJ, nad hrvatskim narodom.

KARAMARKO I KARAZORAN

Evo nekih mojih dobronamjernih zapažanja o njima, s kojima se vi, naravno, ne morate složiti. Karamarko i Karazoran (tur. kara = crn) su, što bi rekao general Lošo, u epruveti zakašnjelo proizvedeni boljševici; prvi je katolički a drugi komunistički boljševik. Premda su na prvi pogled različiti, oba su proizvod loše Tuđmanove kadrovske politike.

Tko ih je ušutio, onesposobio za političko djelovanje, kupio…, što li? Zar su ih Sanader, Pašalić, Kosorica... i slični u korijenu sasjekli? Karamarko, muto i Karazoran, sluto, su kao neuništivi kukolj ostali i opstali, a pšenica, darovita hrvatska mladež, je mahom pogažena ili počupana.

Dabogda ja ne bio u pravu! Njihove veleumne izlučevine opasne su za Hrvate kao za kukce niti paučine. Obojicu ih je isti umreživač umrežio; obojica po nalogu istog im gazde često ne rade u interesu hrvatskog Naroda i Države. Zar politika obje njihove stranke ne razara Hrvatsku pljačkom, kriminalom, ćirilicom, morbidnim zakonima…, sotonizmom? Jesu li oba sluge Belzebuba? Po djelima ćete ih njihovim prepoznati. Ne nasjedajmo na njihova skoro svakodnevna prepucavanja, vrijeđanja i svađanja, jer u njihovim Protokolima piše: napadajmo se međusobno da zavaramo neprijatelja. Oni nisu jedan drugome neprijatelji, ali po onome što čine, mnogim Hrvatima i Hrvatskoj jesu. Njihovo djelovanje jednom riječju najbolje oslikavaju dva prezimena iz njihovih koalicija.

U nesretnoj Bosni i Hercegovini Mrak i Sumrak su se udružili s trećom zlosilom, visokom Pomrčinom. Jadni Hrvati u BiH, hoće li im se ikada barem nakratko svanuti? Kada će umjesto jugočovića za vođu imati hrvatskog Čovika? Dok Janjičar i Rišćanin svaki sebi državicu pravi, bespomoćni Hrvat se bori da u nacionalnoj manjini ne zaglavi.

Karazoran se nije stidio za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata obrazovati u Briselu i diplomatski osposobljavati pod patronatom HDZ-a i tko zna čijim sve još. On je, vjerojatno, smatrao suludim obući odoru hrvatskog branitelja i reći četnicima onako kako u govoru zna reći (otuda mu je i nadimak), basta, dosta ubijanja Hrvata i razaranja Hrvatske. Čim je saznao da bi HDZ mogao izgubiti vlast, učlanio se je (1999.) u stranku čija skraćenica znači: Srbi dolaze ponovo (SDP), da bi već 2007. godine, nakon smrti vrlo spornog i usporenog Račana, komiti izabrali baš njega, drskog, bezobraznog i prepotentnog, za svog predsjednika. Karazoranovi duboki partizanski i komunistički obiteljski korijeni zrcale se u svakom njegovu javnom nastupu. Nije to, braćo Hrvati, šala, u njegovu djelovanju nema ni kršćanstva, ni hrvatstva, ni morala. Kada će mu netko reći: Dosta, Basta!

Kad je izabran za predsjednika HDZ-a, obećao je u roku od godinu dana promijeniti statut Stranke i organizirati stranačke izbore po principu jedan član, jedan glas; obećao je da će do kraja 2012. izazvati izvanredne parlamentarne izbore, i još puno toga je, da ne nabrajam, obećao i sve slagao. Obećanje glupom radovanje. Podržao je i zahtjeve Stožera za obranu Vukovara, pa ih izdao. A koga nije izdao od onih koje je podržavao, rekao bi Branimir Glavaš. Crni Marko, kako ga zove njegov povremeni suradnik i naredbodavac, Stipe Mesić.

Prema tome, odgovornost izvršitelja nije ni malo manja od odgovornosti nalogodavca za učinjeno zlodjelo. A nalogodavci antihrvatskog zla, koje čine dva crnostrika, Karamarko i Karazoran, nisu samo osobe tipa Pusić, Vlaisavljević i Josipović, nego i Hrvati kakvi su Manolić, Mesić, Gregorić… Uvjeren sam da je već godinama politika pozicije i opozicije u Hrvatskoj, najvećim dijelom, pod njihovom kontrolom, ali da su i oni samo izvršni meštri onih koji se probaju loptati planetom Zemljom kao djeca pravom loptom.

Zbog svega rečenog opet molim svakog Hrvata, preklinjem, prema Nebu vapijem, spasimo okvir za trajanje hrvatskog naroda, državu Hrvatsku, od svih vrsta nastaša na hrvatskoj političkoj sceni. Ujedinimo se opet mi svi koji smo na bilo koji način sudjelovali u obnavljanju države Hrvatske – zadnji je tren.

Ima li takvih u HDZ-u i SDP-u, što čekaju, kada će se osloboditi svojih krpelja na hrvatskom nacionalnom i državotvornom tkivu? Uostalom, što svi mi, kojima je do Hrvatske, čekamo – manu? Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći.

ZAŠTO HRVATSKI GENERALI ŠUTE?

Dragi generale,

No, dobro, osudili su vas i vi ste dobar dio kazne izdržali. Međutim, ako je suditi po onom za što su vas teretili, stječe se dojam da ste vi, kao hrvatski branitelj, dragovoljac, general Hrvatske vojske, jedan od najodlikovanijih hrvatskih ratnika – “glavni ratni zločinac”, pa ispada da vi niste branili Osijek i Slavoniju, već da ste tijekom hrvatskog Domovinskoga rata samo nanosili blato, prašinu i smrad na prvoj crti obrane.

Ne, to danas nitko ne pita, kao ni to: što bi se dogodilo s Hrvatskom da je pod vašim vodstvom Osijek pokleknuo, da su srpski agresori zauzeli ovaj grad, kao što su okupirali Vukovar?

Srpski zločinci, doušnici i dezerteri nisu predmet istraga

Kad je Haaški sud sudio hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u prvo vrijeme svi smo govorili i pisali da je riječ o političkom sudu i da je taj sud nepravedan, pa čak i na strani agresora. Međutim, tek se danas vidi da su vas sudili u Hagu vi biste vjerojatno već odavno bili slobodan čovjek.

Smisao i svrha pritvaranja generala Glavaša

Čudi nas da se jače ne čuje glas protivljenja od relativno velikog broja hrvatskih generala, čudi nas njihova “tišina”, kao da su se prepali, (svaka čast iznimkama), a u vrijeme rata nisu se bojali ni tenkova.

A ako žele nekog pritvoriti i suditi, neka to učine s onima koji su čak bili i saborski zastupnici i koji su svojedobno pisali: “Nakon žestokih borbi konačno je palo i posljednje ustaško uporište u Vukovaru – vukovarska bolnica”, a ne da se takvi danas ismijavaju s ljudima koji su poput Glavaša bili – prvi kad je trebalo!

PREDSJEDNICE NEMOJTE NAS RAZOČARATI - UKLONITE BISTU ZLOČINCA TITE!

Poštovana predsjednice Kolinada Grabar Kitarović,

Nije moguće odmah i odjednom ostvariti sva obećanja koje ste dali u predizbornoj kampanji i na svečanoj inauguraciji, jer su Vaši prethodnici ostavili mnoge ruševine, sotonizma i antihrvatstva na Pantovčaku. Imali ste dobar početak. Prvog radnog dana pozvali ste fra Jozu Zovka da istjera đavle (casting out demons) , koji su se udomoćio u Uredu predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te u mnoštvu njihovih savjetničkih sotona i stvorili od Pantovčak pravi pakao (inferno) u Republici Hrvatskoj.

Istini za volju, teško je shvatiti da Vi, kao predsjednica svih Hrvata, možete svaki dan proći kraj te biste, Butcher of the Balkans, koga su konačno i Englezi (dailymail.co.uk) uvrstili u popis zločinaca: Mao Tsc Tung, Staljin, Hitler... Tito i drugi. Dakle, jedan od navjećih zločinaca 20. stoljeća, koji je do jučer je na Pantovčaku imao svoje nasljednike, a još i danas u Hrvatskoj ima svoje sljedbenike i - znakovlje!!! ''Tko voli zločinca Tita taj je zločinac kao i Tito!'', mr.sc.Dragan Hazler (dragovoljac.com)

Nije potrebno citirati navedene autore kao dokaze od kolike je važnosti ostati pri zadanoj riječi, a riječ je bila: uklonjnje biste Tita sa Pantovčaka, a činjenica je da se zločinac Tito još i danas (21 dana nakon inuguracuije) ''odmara'' na Pantovčaku! Na žalost, gospođo Predsjednice, niste ispunili svoje obećanje, a ljudi će, zlobnici pogotovo, naći razloge i izgovore, koji mogu imati dugotrajne posljedice na Vaš ugled i vjerodostojnost državničke riječi i odluka.

Hrvatski nanrod očekuje da će na domaćem planu, na prvom red biti uklanjanje biste - jednonogog zločinca Tita sa Pantovčaka. U protivnom, draga Predsjednice, uzaludno je bilo fra Jozno zazivanje Božjeg blagoslova i izgon đavla (exorcist), kao i nade mnogih nas da je došao kraj jednoj zločinačkoj eri u Hrvatskoj.

Molim Vas cijenjena predsjednice Grabar-Kitarović nemojte nas razočarati, jer sumnjam da hrvatski narod još ima zeru tolerancije za još jedno razočarenje i iznevjeru. Ohrabrite hrvatski naroda, a Bog će Vas obdariti svojim milosrđem!

BRITANSKI DRŽAVLJANIN, ZLOČINAC WALTER TITO

U toj knjigi na stranici 41, objavljeno je sljedeće, na engleskom :

INTREPID (NEUSTRAŠIV), William Stepheson bio je Kanadski vrhunski špijun, bolje poznat pod njegovim tajnim imenom INTREPID. Stepheson je u Kanadi bio zapovjednik Britanske sigurnosne službe, sa glavnim uredom u New Yorku. Tito je putovao sa Britanskom putovnicom, koja je izdata u Kanadi. Putovao je kao kanadski državljanin, pod imenom Spiridos Mekas. W.Stepheson, opisuje u svojoj knjigi, da je bio izravno pod nadzorom W.Chuchila, koji je njemu i dao, tajno ime INTREPID.

Dirnuti u jugokomunističke neistine, to je za jugoslovene, jugokomuniste, krivotvorenje i ''revizionizam'' povijesti o njihovoj jugokomunističkoj ''istini'' koja zločinca Valtera Titu, namjerno, sa neistinama podmeće hrvatskom narodu pod imenom Josipa Broza, bravara. Marija Broz, radeći u Beču, rodila je, 7.svibnja, 1891.g. u Beču, pod imenom, Franc Ambroz, svoga sina po majki sličnoga polubrata, Josipu Brozu, bravaru.

OSLOBODIMO JOSIPA BROZA, OD KRIMINALCA, ZLOČINCA, SADISTIČKOG UBOJCE VALTERA TITE FRANCA AMBROZA. HRVATSKI NAROD NIJE SLOBODAN, DOK SE NE OSLOBODI LAŽNIH I NAMETNUTIH PODVALA, SA VALTEROM TITOM, POD IMENOM, JOSIPA BROZA, KOJEGA JE VALTER TITO UBIO LIKVIDIRAO U ŠPANJOLSKOM GRADJANSKM RATU. Po majki Slovenki svoga sličnog polubrata.

BANDIT TITO JOŠ UVIJEK NA PANTOVČAKU

Drug Tito i dalje suvereno vlada Pantovčakom.

S jedne strane, postavlja se pitanje da li je predsjednica pokleknula pod napadima ljevičara koji bi izgleda radije vidjeli tu bistu kako ostaje na Pantovčaku nego vlastitu djecu. Ukoliko je tako, to je dokaz slabosti već na početku i ne ostavlja mjesta dobroj prognozi za idućih 5 godina. Razviti bijelu zastavu na početku mandata isto je što i predati dužnost i ovlasti crvenima. Ako se pak radi o čistoj kalkulaciji, stvar je još gora. Jer, vrijeme će pokazati kako je ta kalkulacija bila posve promašena.

Nije da će izbacivanje te biste nahraniti gladne, niti će nam nakon toga biti puno bolje. No, to je simboličan čin koji mora biti jasan i javan, kojim se potvrdjuje kako se prekidaju veze izmedju hrvatske predsjednice i ubojice Hrvata, to je negiranje Tita kao lika o kojemu su 'antifašisti' ispjevali hrpu lažnih hvalospjeva istovremeno zataškavajući njegove zločine koji su monstruozni. Čovjeka koji je zavio u crno ne jednu, nego generacije Hrvata. Nemilosrdnog komunističkog diktatora koji je desetljećima vladao na način da su neistomišljenici završavali ili mrtvi ili na dugogodišnjim robijama. Jel takvom čovjeku doista mjesto na Pantovčaku?

Njeno eventualno uklanjanje nakon nekoliko mjeseci prenijet će samo poruku o tome da predsjednica kalkulira, te dovesti u pitanje njenu iskrenost u obraćanju Hrvatima, nasuprot tome što je doista dobro počela. Što se pak HDZ-a tiče, vjerujem kako će upravo radi ove biste ostati na parlamenarnim izborima bez hrpe desnih glasova koje bi inače dobio.

OSUDITI KRVOLOKA WALTERA TITU

Gdje je u Beču, 7.svibnja, 1891.g. rodila njegovog sina, pod imenom Franc Ambroz. Po židovskom zakonu, djete ima nacionalnost majke i prema tome zakonu, sin Marije Javeršek Broz, on je Slovenac, što je i dokazao, sa odlaskom u bolnicu u Ljubljanu, svojoj braći Slovencima.

Marija Javeršek, žena Franje Broza, rodila je u Kumrovcu, 21.travnja, 1892.g. Josipa Broza, i taj Josip Broz, po majki, sličan Valteru Titi, bio je po zanatu bravar, mehaničar. Od 1907.g. do 1913.g. Josip Broz, radio je u Sisku, gdje je njemu stroj odezao dva srednja prsta na ljevoj ruki, dok je radio u bravarskoj radionici kod Nikole Karasa. Josip Broz u španjolskom gradjanskom ratu, pod imenom Šapajev, bio je zapovjednik bataljona Dimitrov.

Na temelju ISTINE, hrvatskih, engleskih, američkih, kanadskih i španjolskih dokumenata, ta kradja i podvala Valtera Tite, to je objavljeno u knjigi sa naslovom, Za dom hrvatski rode, križevi bijeli neka nas vode. Tiskano u Koprivnici, prosinac, 2014.g. ISBH: 978-953-57131-2-3, nakladnik Mladen Pavković, pisac Ante Kunek.

Hrvatska Predsjednica, države Hrvatske, Kolinda Kitarović, pozvala je svećenika, fratra I.Zovku, koji je blagoslovio njezin ured na Pantovčaku. Gdje su u njezinom uredu, poredane ''biste'', poprsje, Ante Starčevića, Stjepana Radića i Franje Tudjmana. Tu je i glava, Valtera Tite, sa željom, da se ta glava, Valtera Tite, odstrani.

Hrvatski vojnici, branioci u Hrvatskom domovinskom oslobodilačkom ratu, pobjedili su Valtera Tite, njegovu jugokomunističku armiju, genocidnog agresora na hrvatski narod. Pobjedili su zločinačku agrerorsku genocidnu armiju, na hrvatski narod, zločinca Valtera Tite i hrvatski vojnici branioci pobjednici, imaju pravo, poziv i dužnost, pomoći hrvatskoj Predsjednici i njezinom nastojanju da se iz njezinog blagoslovljenog ureda odstrani glava zločinca Valtera Tite. Hrvatski vojnici branioci pobjednici imaju dužnost i pravo, OSUDITI zločinca Valtera Titu za njegov POKOLJ nad hrvatskim narodom. Zločinca oko čijeg se zločinačkog imena, središte zaraze i zločina, kupe i okupljaju, jugosloveni, jugokomunisti i anarhisti, neprijatelji hrvatskog naroda, neprijatelji, DRŽAVE HRVATSKE, domovine hrvatskog naroda.

BRANIMIR GLAVAŠ UHAPŠEN - NAJAVIO ŠTRAJK GLAĐU

Tom prigodom Glavaš se obratio narodu na svom face profilu:

Ovo je šesti puta da sam uhićivan od strane hrvatskog pravosuđa, a upravo se događa još jedan pravni presedan u mom desetgodišnjem političko-pravosudnom progonu. Kako sam i rekao kada sam se vratio u Hrvatsku, ne odustajem od borbe za dokazivanje svoje nevinosti i pred ovakvim politički instrumentaliziranim pravosuđem zbog svoje obitelji, svih građana Osijeka, Slavonije i Baranje i svih onih koji su sudjelovali u pravednom Domovinskom ratu kojim je stvorena i obranjena neovisna Hrvatska. Znajte, obrana grada Osijeka je čista kao suza i nemate se čega stidjeti. Vama svima, zahvaljujem na dugogodišnjoj potpori.

HDSSB nastavlja političku borbu i pozivamo građane da nam se pridruže, jer ovakva vlast (izvršna, zakonodavna i sudska) je teška sramota za hrvatski narod koji takvo što ne zaslužuje.

SAMO ZLOČINAC MOŽE VOLJETI ZLOČINCA TITA

Samo zločinac može voliti zločinca bez obzira na njegovo ime!

Tito je bio trostruki ubojica Hrvata - kao marxist, kao staljinist i titoist

Drugi poriv za genocid Josipa Broza Tita na Hrvatima bio je "učenje genocidnog zanata" kod patološkog ubojice ljudi Josifa Visarionoviča Staljina, kojega su Rusi bacili u otpad.

Je li bisti takovog genocidnog velezločinca TITA mjesto u Predsjedničkim dvorima RH? NIJE!

Hrvati su europski narod među najviše stradalima u Europi

Marxistički komunisti u Hrvatskoj predvođeni Staljinovim prijateljem i saveznikom Josipom Brozom zvanim Tito (skraćenica od Tajna Internacionalna Teroristička Organizacija!) vole sebe nazivati antifašistima. Tako se nazivaju i danas potomci komunističkih zločinaca iz Titove smoupravljačke ere. To su najviše sljedbenici KPJ/SKH preimenovanih u SDP, kako je Tito nazvao svoju KPJ davne 1943. godine.

Postoje nepobitni povijesni dokazi, da su marxistički komunisti kao najradikalniji antifašisti bili u svoje vrijeme najveći zločinci u Hrvatskoj jer su ubijali vlastiti hrvatski narod i vandalski uništavali sva kulturna, sakralna, gospodarska, čak i prirodna dobra. Ispred i iza svih zločina u Hrvatskoj stoji po zapovjednoj odgovornosti marxist Josip Broz Tito.

Može sebe netko nazivati anđeoskim imenom, ali ako je on pod tim imenom izvodio zločinstva onda je taj anđeoski imenjak zločinac. Danas u Hrvatskoj Titovi sljedbenici govore samo nekim dobrim djelima toga Tita "Jove Čaruge", ali ni slučajno "se ne sjećaju", da je Tito na razini Jugoslavije poubijao 1,7 milijuna ljudi i da je sa svojom "umjetničkom nadarenošču" stvorio Goli Otok za "odmor" svojim ponajboljim suradnicima i još tridesetak sličnih mirnodobskih logora za mučenje ljudi, koji drugčije misle nego on. Upravo takav "anđeo" je bio MARXIST - antifašist Tito i njegovi antifašistički borci, genocidni ubojice svojih pravih protivnika (vojska i službenici NDH) i potvaranih zločinaca. U potvarane zločince spadali su neutralni ljudi za vrijeme rata i u poraću ako nisu slijedili Titovu ideologiju na primjer, ako se nisu odricali svoje imovine. ako su se opirali ulasku u radne zadruge, ako su bili religiozni i ako se je sumnjalo u njihovu ljubav i odanost Titu i partiji. Za ovo posljednje iz bezbroj primjera evo samo dva točna podatka:

2. Za nevjernike ili (i) potvorene nevjernike u Titovu ideologiju otvaraju se brojni mirnodobski logori, među kojima je bio već spomenuti najstrašniji Goli Otok, gdje su se isprobavale i uvodile najstrašnije Titove metode mučenja ljudi, uključujući samomučenje kao oblik pokore.

1. Po zapvijedi Tita "ljubičice bijele" prognano je iz Titovine oko 600.000 Podunavskih Nijemaca, među kojima je oko 100.000 poubijanih. Nije Tito štedio ni njemačku novorođenčad niti starad. Tito je izvršio genocid na njemačkom narodu, koji je živio i marljivo djelovao u Panonskoj ravnici od 1690. godine , kad je Eugen Savojski prognao Turke iz tog dijela Europe. Tito je uz progon i ubijanja nedužnih Podunavskih Nijemaca izvršio pljačku njihove imovine i konfiskaciju posjeda, koje je darivao svojim istomišljenicima pretežno Srbim pa je tako posrbio bivšu mađarsko-hrvatsku Bačku i Banat kao i hrvatski Srijem..

2. Titov režim je prognao iz Vojvodine oko 150.000 Mađara "radi kolaboracije" s Hortijevom nacističkom Mađarskom i oko 100.000 Hrvata, "kolaboratora s ustašama" da bi u Srijemu i u Bačkoj ostvarili srpsku većinu i po Đilasovoj metodi priključili hrvatski Srijem do Zemuna u tzv. Vojvodinu i Srbiju.

3. Izgleda da su svi zaboravili, a upitan je i povijesni zapis o Titovom progonu u Tursku oko 300.000 muslimana iz Sandžaka, Bosne, Kosova, Crne Gore i iz Makedonije. Titovi prognanici žive uglavnom u zapadnom dijelu Carigrada i govore svoje jezike. Ovi prognannici bi trebali tražiti barem naknadu za svoju konfisciranu imovinu.

Naprijed je napisano da bi za sva Titova zločinstva trebala 10-tomska enciklopedija. Za spomen naslova Titovih zločinstava bi trebalo vrlo mnogo pisati pa sam se u ovome članku poslužio samo s nekoliko primjera. I to je dosta da se velezločinca Tita izbaci iz Predsjedničkih dvora, iz svih javnih ustanova i da se njegovo ime makne s gradskih trgova, ulica i svih drugih toponima u Hrvatskoj.

Basel, 1. ožujka 2015.

Završno: Titovoj bisti nije mjesto u predsjedničkim dvorima RH i titovom imenu nije mjesto na Trgu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Medjunarodna javnost je stavila Tita na 10. mjesto najvećih zločinaca 20. stoljeća. Tito spada u povijesnu ropotarnicu.

OSTOJA RANKOVIĆ PRONAŠAO DVADESET I PRVOG ČOVJEKA

To je 91-godišnji Vinko-Vice Ostojić, hrvatski branitelj iz 40-ih godina, zrnce koje je prošlo kroz rupice Bleiburškog sita i rešeta, a koje rupice su bile pretijesne za stotine tisuća njegovih kolega i prijatelja. Jeo je travu i gulio koru s drveća. Izbijali su mu zube, lomili rebra i vodili na strijeljanje. U logorima, tamnicama i zatvorima proveo je ukupno 14 godina. Još 50- ih godina, u vrijeme najvećeg jugokomunističkog mraka, tajno posjećujuć, daskama okovanog i od naroda sakrivenog oca domovine dr. Ante Starčevića, uhićivan i šamaran, neslomljivi Vinko se zakleo, da će to isto činiti do kraja života, što je učinio i ove godine, prevalivši iz Njemačke 2000 km.

Da je hrvatski branitelj Dražen Keleminec 90-ih godina poginuo, za hrvatomrzitelje bi bio najbolji. No on je preživio, i politički je aktivan, pa je kao takav, privremenoj nenarodnoj vlasti trn u oku, i ona ga progoni, uhićuje, ruši na zemlju i procesuira bez zakonskih osnova.

a) otvorene skupove mržnje na kojima se slave strašni zločini nad Hrvatima u sred njihove domovine. (Srb i Kumrovec- Macelj)

b) Uvođenje okupatorske ćirilice u Vukovar, grad najveće hrvatske boli, gdje su zločinci, ćirilćnom ikonografijom zakićeni, počinili strašne zločine, koji se zločini, postavljanjem ćirilićnih ploča, nagrađuju, što je, npr. u Kragujevcu nezamislivo, da bi netko postavljao ploče s Hitlerovim svastikama.

Pisac ovog teksta je svakodnevni svjedok svega toga. Bio je sa prosvjednicima, i u Kumrovcu i u Srbu. Pitomi hrvatski gradić Kumrovac, toga dana bio je divlji. Jugokomunističkim orgijama se veličalo nenarodnu okupatorsku i zločinačku jugoslaviju, i njezinog prvog čovjeka. Tu proslavu jugokomunističkog zločina na obližnjoj Maceljskoj gori sa preko 10 000 još neotkopanih kostura, iz kočije je nadgledao današnji osuđenik hrvatskog nacionalno etičkog sudišta, a tadašnji, vjerovali ili ne, prvi čovjek RH. Kočija je muzejski eksponat, a vlasništvo je, upravo onoga, koji je nekada zapovijedao spomenuti zločin.

Damir Kajin je išao još i dalje. Probio je policijski kordon, i bijesan krenuo prema fašistima. Valjda da ih davi golim rukama. Policija ga je u tome samo zaustavila, i nismo vidjeli da su ga hrvačkim zahvatom oborili na zemlju i vezali, kao što su to, za iste prekršaje, radili ovih dana u Savskoj ulici u Zagrebu. O dvostrukim mjerilima policije govorio je za medije ovih dana i pravaški prvak Keleminec.

KAD ĆE MUČENIČKE ŽRTVE IZ HUDE JAME BITI DOSTOJNO POKOPANE!?

Uz potporu državnog povjerenstva za ratna i poratna grobišta, koju je tada vodio Dežman, 3. ožujka 2009. iz masovne grobnice u napuštenu rudniku ugljena izvađeni su posmrtni ostaci oko 800 žrtava likvidacija "neprijateljskih vojski" i političkih protivnika.

Šokantni televizijski kadrovi i fotografije iz Hude jame zapanjili su prije šest godina javnost. Mjesto su nakon toga posjećivali i iskazivali pijetet prema žrtvama i mnogi istaknuti političari, a obnovljene su i rasprave o potrebi nacionalnog pomirenja na osnovi priznanja žrtava slovenskih partizana i domobrana koji su u ratu bili na suprotstavljenim stranama te njihovih potomaka.

"Kosti su ostavljene u rudniku, smještene u plastične sanduke, što je krajnje poniženje žrtava", kazao je Dežman.

Za to bi se, drži Dežman, mogao iskoristiti dio novca koje je državno vodstvo rezerviralo za "spomenik svim žrtvama rata" koji se planira postaviti u Ljubljani za nekoliko mjeseci kada će se održati komemoracije u povodu 70. godišnjice završetka II. svjetskog rata.

Dežman je najavio da će se idućeg utorka u Ljubljani održati znanstveni simpozij povjesničara posvećen zbivanjima u Sloveniji za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Dežman želi da se cijeli kompleks Hude jame proglasi kulturnim spomenikom pod zaštitom države koji bi bilo moguće stalno obilaziti i odati počast žrtvama, objavila je Slovenska tiskovna agencija STA.

JE LI MILAN IVKOŠIĆ PREŠAO NA STRANU JUGOFAŠISTA!?

Poslije jednosatnog; plodnog, stručnog, aktualnog i korisnog izlaganja, slijedi, po običaju, i nekoliko pitanja iz publike. Kako svi junaci nikom ponikoše… i nitko ne diže ruku, iskoristim priliku i odmah od voditelja dobijem riječ.

Da li Ivkošić, vezano uz njegove izjave oko titove biste, ostaje hrvatski nacionalista, ili prelazi na stranu jugofašista? Najprije šutnja, i onda voditelj Šešelj reče, da na to može, ako želi, odgovoriti sam Ivkošić, koji se nalazi među nama u publici. I zaista nije bilo druge nego prihvatiti izazov. Dao nam Bog što manje takvih govora. Povišenim tonom i zajapureno napadao je sve, a naročito one koji se danas zaklinju u Tuđmana, a zabravljaju da se Tuđman nikada nije odrekao Tita, pa ako žele slijediti Tuđmana neka slijede i njegovu Tito ostavštinu. Veliko negodovanje među publikom, a Zdenka Petričević je zbog otvorenog prigovora morala otrpiti njegov žestoki verbalni napad, koji je bio na granici fizičkog nasrtanja na nju. Fini ljudi za govornicom nisu željeli prihvatiti ovakav nesvakidašnji način komuniciranja, jer to nije na njihovom nivou. Kako je jedan profesor otegao sa svojim komentarom, pa je vrijeme za pitanja isteklo, zažalio sam što se ja nisam odmah upustio u dijalog s takvim Ivkošićem i održao mu bukvicu. Ovako bi govorio. Gospodine Ivkošiću, sloboda govora da, ali govor mržnje ne. Braniti i veličati megazločinca Tita, je čisti govor mržnje. Zar ne?

I na kraju, ima Boga. Prijatelj Luka, zadovoljan događanjima na tribini, želi po svaku cijenu na piće pozvati mene i povratnika iz Amerike Antu. U milijunskom Zagrebu, u samom centru, nailazimo na par zatvorenih nama poznatih kafića, i treće sreća. Tražeći slobodan stol, pozdravljam svoje poznanike, prof. Abramovića i Niku Gunjinu, kojima, nitko drugi nego Milan Ivkošić, u istom stilu, trubi istu priču o Tuđmanu i Titovoj bisti.

Kao što je pogled iz rova najispravniji pogled na Hrvatsku, tako isto su i silni Ivkošićevi tekstovi najispravniji pogled na Hrvatsku. No, šta mu bi, da se baš ovih dana gicne i prolije pun kabao namužene varenike. Ovih dana, kada i naša predsjednica, i naši branitelji invalidi, i mnogi drugi razumni ljudi, pozivaju na hrvatsko zajedništvo. Pa nećemo valjda praviti zajedništvo sa „ sinonimom jugoslavije Titom “ ( Prof. Josip Jurčević ). Zločinačkom, nenarodnom i okupatorskom jugoslavijom, dodao bih ja.

MILANČE U EPIZODI: SVE DAM DA PRODAM, AL´ TITU NEDAM

- Ma kako, di, srce moje, da se nisi nešto privarila, podsmjehuje se did!?

- Da, ne podsjećaj me, ali mislim di sad kad gada iz Prisedničkih dvora izbacuje i naša prisednica Kolinda - uzrujano će did namištajući nakrivljenu kapu. De, srićo didova, de da vidimo šta sad piše to rodoljubno zanovijetalo šta je uvik pisa i gadija protiv našeg Ante i njegove hrabre vojske.

- E đava li mu sriću odnija, uzrujano će did skidajući kapu s glave, pa zna li on koliki su hrvatski svećenici pobijeni radi svoga hrvatstva i vire Isusove. Koliki zatučeni, koliki zaklani, pa zna li za mučeništvo zaklanog mladog svićenika Miroslava Bulešića, blaženika našega, zna li nesrića, zna li, da sad ne beštimam!?

- Eto vidite unučadi moja, didovi janjci, vidite kako spadalo laže. Pa nije krvolok pripaja Istru nikakvoj Hrvatskoj, koju je đava koljući srušija, nego je to činija za prokletu Jugoslaviju i komunizam i sotona bi još više i dalje iša i sa Zapadom bi bija zaratija da ga nije zlotvor Staljin po prstima lupia da se ne zaliće i kvari mu posa.

Tito sa svojim zločinačkim partizanima je rušio i palio po Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koljući sve imena hrvatskog i sad kad je srušio Hrvatsku državu, poklao preko pola milijuna Hrvata, otrgnuo od majke Hrvatske Bosnu i Hercegovinu, Srijem, Banat, Bačku, Zemun, Boku Kotorsku, jadni nam Ivkošić hoće od krvnika tite stvoriti borca za Hrvatsku! E jadniče podrepaški pa imaš li imalo obraza, kako te nije stid tolikih poklanih i pobijenih diljem naše Domovine, kako te nije stid raskidane Domovine Hrvatske pod zločinačkom partizanskom čizmom - ljutito će Marica. On se borio za Jugoslaviju rušeći i ubijajući sve hrvatsko Judo Iškariotski! Je li tako pomogao i fratrima na Širokom Brijegu izrode besramni! Je li...

Ma dide, tko će sve sad navesti što pokazuje pravu sliku satrapa tite i koliko su smiješne i pokvarene sve Ivkošićeve nebuloze. Ma jadno je da nam se sada poslije svega što je hrvatski narod pretrpio ovako baca sol na stare rane neosvećene od strane podrepaških mizerija zarad prljavih komunističkih škuda.

- O stani Luka, stani ako Boga znaš, pa kap će me udrit, lupa se po prsima did. Pa stvarno dico didova nikad ne izdajte svoju Rvatsku, nikad ne pogazite ljudsko dostojanstvo, nikad ne budite ´vake izdajice istine, nikad ne budite prodane duše za prljave škude jugoslovenske! Ova njegova baljezganja su vam znak što je zlo, što mizerno pripuzništvo zarad izopačene pokvarenosti i punog korita! Tog se klonite srdašca moja.

De Luka, daj mi te papirine što novinama večernjim se zovu da sam vidim što to narogušeno piskaralo tako udbašuje. Čita Jure i škrguće zubima i vrti glavom, ma čujte ovo: "Tito i Krleža bili dovoljno inteligentni te su mogli znati da će se raspadom komunizma raspasti i Jugoslavija, pa su možda čuvali i pripremali Tuđmana za tu priliku". O pa čujete li ovo ljudi mili.

Da, prihvati Jure, eto što se događa kad se izvrši nakaradna "pomirba" i mi završimo u rovu, a komunistička kukavelj zasjedne na vlasti i u sve pore di parazitiraju na grbači naroda razarajući ga iz temelja. To se događa kad Hrvati ginu, a partizanska dica u ime prevarne pomirbe nam zabijaju svakodnevno nož u leđa!

- Jure ne sikiraj se, to banda i oće, tješi ga did dajući Marici novine. De srce didovo, de nastavi sad kad smo ugazili, na šalu će did.

- Pa on to ko i Burduš il Yusipović, s Tuđmanom bi za Titu, uzvikne did.

- Da dico moja, didovi janjci, to vam je prodavanje roga pod svijeću, to vam je proždrljivi vuk u janjećoj koži! Hoće od nas iskamčiti hvalu za mrvice sotonine, hoće, da prostite, od govana pitu napraviti, hoće od zlotvora tite sklepati borca za nekakvu nedođijsku Hrvatsku, hoće nam bezočno slagati da je u partizanima bilo i čestitih Hrvata! A takve laži može prosipati samo hrvatskim mizerijama, prodanim dušama koji su se prodali za judine škude i kojima su Hrvatska i Hrvati zadnje rupe na svirali udbaškoj!

E pa, malo morgen, prodana dušo! Ne će ići mizerni Milane, jer i mi dica iz prvog razreda smo za tebe čelik Hrvati i te priče partizanke možeš prodavati samo zaostalim yugovićima iz Vesele sveske il onim štakorašima koji nasrću na hrvatske invalide, na hrvatske bojovnike koji štrajkaju u Savskoj 66!

Joj Hrvatska, uzdiše Jure, ne damo te zemljo naša krvlju mučenika natopljena!

Tako si reka i kad smo ono o admiralovim nebuloznim ispadima raspravljali pa evo još nismo nastavili.

Kod Stare čatrnje, 24. veljače 2015.

SUVREMENOST STARČEVIĆEVE POLITIČKE MISLI

To joj ugrožava stabilnost i dovodi u pitanje njezinu budućnost. Stabilna suverena hrvatska država, koja je izvrgnuta pritiscima, da uđe u kojekakve jugoslavenske i balkanske integracije, što je drugo ime za Jugoslaviju, može se održati samo na istinskim hrvatskim nacionalnim vrijednostima, a te su u današnjoj Republici Hrvatskoj u dobroj mjeri zanemarene pa čak i odbačene. Zato su mnogi nezadovoljni stanjem u hrvatskoj državi. To nezadovoljstvo širi se i zbog drugih razloga. Korupcija se je uvukla u sve pore društvenoga života i razara državni organizam. Nacionalno bogatstvo je ili prodano strancima ili je usredotočeno u rukama maloga broja domaćih bogataša, koji ga nisu stekli radom, a nezaposlenost je vrlo velika, pa mnoge obitelji oskudijevaju u najnužnijim sredstvima. Kod zaposlenih vlada strah od otpuštanja s posla. Hrvatska se nalazi pred demografskom katastrofom, a glavna preokupacija državnih vlasti je kako ući u Europsku uniju i odreći se državnoga suvereniteta. Sve društvene vrijednosti su devalvirane i relativizirane. U rješavanju mnogih ovih problema i danas se možemo osloniti na nauk dr. Ante Starčevića, kao ni na jednu ideologiju, koja je u prošlosti vladala na ovim prostorima. Velika je bila zabluda misliti, da se budućnost hrvatskoga naroda može graditi na sintezi starčevićanstva, radićevštine i marksizma. Uostalom, takva je sinteza nemoguća, a i štetna.

Stoga, mi bi volili, da stoji Austrija uz slobodnu i sretnu Hrvatsku, nego da Austrija propadne bez da se Hrvatska pomogne"(1). Takav je bio njegov odnos i prema Mađarima, Srbima i svakomu drugomu.

Starčević niječe, da su Slaveni ikada živjeli zasebnim životom kao poseban narod. Imena Slaven i Srbin on izvodi od riječi sclavus i servus, kako su se ona pisala na latinskomu jeziku u srednjemu vijeku, što znači sluga i rob. Iz toga zaključuje, da to i nisu prava narodna imena. Svaki od tzv. slavenskih naroda (Hrvati, Bugari, Česi, Poljaci, Rusi) od početka svoje povijesti živio je pod svojim posebnim narodnim imenom. Zato on tvrdi: "Svatko će radije pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, negoli uz slavjansko, ime izmišljeno, ime, pod kojim se ne razumijeva drugo nego nevolja i sramota"(8). Za sebe kaže: "Slavjani nebiasmo nikada. To nam se ime vazda grustilo"(9). Zato on i ne vjeruje u nikakvu slavensku uzajamnost. Politika Rusa, koji su tlačili Ukrajince i Poljake, njihov odnos prema Kvaterniku, a i ponašanje Srba, koji su podupirali u banskoj Hrvatskoj Khuena Héderváryja a u Dalmaciji talijanaše, u tomu su ga još više učvršćivali.

Sigurno bi mu takve prigovore stavljali i današnji zagovornici bezuvjetnoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju ili u neke druge integracije. Što se tiče siromaštva i malenkosti Hrvatske, Starčević kaže: "Mi vam iskreno ispovijedamo, da je pripovijedka o siromaštvu, o slaboći i malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci"'(19). Na prigovor, da Hrvatska ne može biti nezavisna država, Starčević odgovara: "Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja je pet stoljeća prkosila Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neovisna stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda opstati, pa i tako svako selo može kao neovisna država biti "(20). Bez obzira na sve te prigovore Starčević ističe bezuvjetan zahtjev za hrvatskom državnom nezavisnošću: "Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata: neka ih to pet bude slobodno i sretno"(2l). On je zamišljao, da i Bosna i Hercegovina bude u sastavu hrvatske države, kako po povijesti i geopolitičkomu smještaju zaista pripada, ali samo ako ona to dobrovoljno hoće. Bio je protiv svake prisile. Znamenito je u tomu pogledu njegovo načelo: "Načelo narodnosti, sveto jer izvire iz volje naroda koji je svet, dopušta da se uda jednoga naroda, ako ona hoće, mogu u jedno međunarodno tijelo združiti. No ni tu ne smije biti sile proti volji naroda ili pučanstva osebna"(22).

Stožerni pojem u Starčevićevoj filozofiji države jest misao prava i pravednosti. To je izrazio ovim riječima: "Pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jačju sestru si. U svoj povijesti neima ljepšega prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube oni, koji prava drugih gaze"(26). S idejom pravednosti kod njega je povezana ideja slobode. Za nj "sloboda bez zakona ne može biti"(27). Tu se pod zakonom ne razumijevaju odluke zakonodavnih tijela, ako nisu utemeljene na pravednosti. Liberali posve drugčije pomaju slobodu. Za njih slobada znači nemiješanje države u djelovanje pojedinca, čiji su interesi ispred interesa države(28). Prema Starčeviću, država je dužna "štititi i braniti osobnu slobodu državljana, koja je uvjet za sve ostale slobode, koja je temelj za sve radinosti i sav ljudski život čovjeka"(29). Država, kakvu zagovaraju liberali, de facto služi jednomu staležu: bogatima. To je protivno Starčevićevu učenju.

Liberalizam je izrazito individualistički politički svjetonazor. On se zalaže samo za prava i slobode čovjeka pojedinca, a ne poznaje dužnosti toga pojedinca prema drugim ljudima niti socijalnim skupinama (obitelj, narod). Prava i slobode, za koje se zalaže, prati ujedno i zahtjev za ispunjenje dužnosti. Najsvetija mu je dužnost prema domovini. On jednom kaže: "Ne marim bilo za koga drugoga više nego za svoju domovinu"(33). Drugi put govori o tomu opširnije: "Ne tražim neprilike ni pogibelji; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hrvatskoga, ja ne znam za nikakvu pogibelj, za nikakvu nepriliku, za nikakovu žrtvu, nego nastojim da ispunim moje držanstvo (dužnost - op.I.G.), i nakoliko mi to za rukom podje, natoliko sam zadovoljan, ne pazeći na posljedice, koje se sama mene tiču"(34). I zaista je cijeloga života samozatajno ispunjavao ovo držanstvo. Ispunjavajući ga prema hrvatskomu narodu,ispunjavao ga je i prema svakomu pojedinom čovjeku.

Posebničko vlasništvo i slobodno poduzetništvo su i prema Starčevićevu shvaćanju temelj narodnoga gospodarstva. On je protiv državnoga vlasništva, jer država uvijek lošije gospodari nego pojedinac. U njegovo vrijeme radilo se uglavnom o vlasništvu zemlje. Zemlja je, po njemu, za to da hrani ljude, a svijest o vlasništvu zemlje daje čovjeku ponos i dostojanstva. Iz toga vlasništva rađa se ljubav prema domovini i pravdi. Stoga "svaki vlasnik onakva tla, ako ga u naznačeno vrijeme ne iskrči, ne isuši, uopće ne stavi pod obradjivanje, ili ga ne proda ili drugačije ne odstupi drugomu, koji će ga obdjelavati, morao bi to tlo bez svake naknade izgubiti, pa bi se ono imalo besplatno dati onim,koji su vrijedni i voljni obradjivati ga"(41). Prema tomu, posebničko vlasništvo nema apsolutnu vrijednost, jer svaku stvar treba koristiti u skladu s njezinom namjenom pa će tako posebničko vlasništvo služiti ne samo osobnim probitcima pojedinca nego i društvu kao cjelini.

Dakle, Starčević zastupa moral kao apsolutnu vrijednost, dok je za liberale to relativna kategorija. U tomu liberalnom relativiziranju morala leži uzrok svih današnjih kriza u svijetu.

Bilješke:

HODOČASNIK OCU DOMOVINE

Daleke 1955. zbog Oca Domovine Vinko Ostojić je bio saslušavan, ispitivan i tučen

Nema nikakvog intelektualnog hrvatskog imena koje u dr. Anti Starčeviću ne gleda vrhunskog učitelja, Oca Domovine, kako ga od milja mnogi Hrvati zovu. Svojim vidovnjačkim rječnikom dr. Ante Starčević je idejno upalio vječni oganj za obnovu slobodne države Hrvatske, koji ne prestaje plamtjeti u svim naraštajima Hrvata. I jedan od najvećih kritičara svega postojanoga Miroslav Krleža za "Staroga" je rekao i zapisao: "Ante Starčević je jedan od najlucidnijih državotvornih umova u povijesti hrvatskoga naroda!". Nešto slično kritičar Krleža nije izgovorio nikada o bilo kome drugome u narodu Hrvata. I zar je onda čudo što se svake godine ispred groba zemnih ostataka dr. Ante Starčevića nađu na stotine njegovih štovatelja, sa stotinama svijeća, vijenaca i buketa cvijeća. Tu na Šestinskome groblju, ispred crkve svetoga Mirka, gdje se uzdiže prekrasan Starčevićev spomenik hrasta iz kojega on izrasta, a ispred njega Hrvatica Vila kida lance svojim snažnim rukama.

Rugalo im se, "Vi bi opet htjeli NDH!". Čak se okivalo daskama spomen grob dr. Ante Starčevića da ga se sakrije od Hrvata. Donašali su i ubijene psine i vješalo ih se o spomenik. Jednoga puta prisjeća se Vinko Ostojić, je mrtvoga psa odnio na njihov spomenik herojima po noći u vreći. I tako se održavao planem hrvatskoga naroda kroz sve godine onoga jugoterora. Nije se napadalo samo Starčevića nego se rušilo i Jelačića bana u Zagrebu koji je bio 94 godine na svome konju na sredini ovoga trga. Jugobanditi su spomenik banu izrezali u komade, koje su vjerni Hrvati posakrivali da bi ga nakon pola stoljeća mogao vratiti novi hrvatski državnik dr. Franjo Tuđman, uz slavlje mnogih iz novih hrvatskih naraštaja. Među njima je bio i Vinko Vice Ostojić koji je godinama teško robovao za svoj narod i zemlju Hrvatsku: "Dolazit ću k tebi, Oče Domovine, dokle god budem živ, za tvoj rođendan u domovini Hrvatskoj i prelazak u vječnost hrvatskog neba!"

Veljko Marić: Nemojte dopustiti da umrem u srpskom zatvoru!

Hrvatski branitelj Veljko Marić, najpoznatiji hrvatski logoraš u Srbiji, gdje služi zatvorsku kaznu od 12 godina, danas (petak) javio mi se telefonom. Već je pet godina iza rešetaka, a osudili su ga bez dokaza, za ubojstvo jednog srpskog civila u selu Rastovcu (Grubišno Polje) tijekom Vojno-redarstvene akcije Otkos, u kojoj je sudjelovao kao pripadnik Hrvatske vojske.

Obradovao sam ga viješću da je u tisku drugo izdanje moje knjige "Veljko Marić - nisam kriv" u kojoj se nalazi pregršt dokumenata u svezi njegovog uhićenja na bugarsko-srpskoj granici, koju je prije toga, rekao je, prelazio najmanje pedesetak puta i nikada mu se ništa nije dogodilo do 18. travnja 2010. Tada su ga, i dalje tvrdi, Srbi kidnapirali, odnosno oteli te odveli u Beograd, gdje mu se sudilo, a okrivljavali su ga dvojica četnika, koji su bili agresori na Hrvatsku.

Pitam ga, kako je sa zdravljem, tim više što znam da se i ranije žalio na razne bolove?

Veljko je poglavito ogorčen na bivšu Vladu Jadranke Kosor. Ona se na žalost uopće nije zauzela za njega. Nije mu krivo, rekao je, što je baš ta žena od branitelja Purde napravila junaka, što ga je izvukla iz zatvora u BiH, ali ne može joj oprostiti što je njega zaboravila. (Što i po Marića nije poslala zrakoplov Vlade RH?).

Veljko ima mogućnosti nekoliko puta tjedno, na kratko, i pozvati nekog telefonom, ali nitko ga ne pita: ima li novaca za međunarodne telefonske razgovore? Supruga mu jednom mjesečno dostavlja paket, šalje nešto novaca i to je uglavnom – to. Sretan je kad mu se ljudi javljaju pismima ili razglednicom (njegova je adresa:Veljko Marić-M.838/13, K.P.Z. Sremska Mitrovica, Fruškogorska bb, 22000 Sremska Mitrovica, Srbija, a supruge: Marijana Marić-Lončarević, Lončarica 8, 43290 Grubišno Polje).

Čudi ga također što ništa u svezi njegova slučaja ne poduzima Ministarstvo branitelja, pred kojim prosvjeduju – branitelji. Drago mu je što su u šatoru stavili i pano s njegovom fotografijom.

- Nemojte dopustiti da umrem u srpskom zatvoru!

POSTROJAVANJE HRVATSKIH DOMOLJUBNIH SNAGA

- Priznati smo Statutom i prijavili smo skup na kojem smo povodom 119 obljetnice smrti Ante Starčevića željeli osnovati Stranačku vojsku pod nazivom Hrvatske domoljubne snage. Na Trgu bana Josipa Jelačića, željeli smo položiti prisegu Domovini i Hrvatskoj. Sada doznajemo kako je Ostojić donio rješenje o zabrani tog događaja koji bi nekoga mogao uznemiriti. Tko mene pita jesam li uznemiren kada trgom paradiraju pederi, jugofili s petokrakama i ćirilicom? Zašto je Ranko dopustio da me uznemiravaju antiprosvjednici koji su isto tako zauzeli centar Zagreba? Poručujem svima, dolazimo na trg - ljut je Keleminec.

- Jednom zauvijek, Hrvatska je utemeljena na Domovinskom ratu. Sada su se Ostojiću požalili "uvrijeđeni" članovi društva, a to su redom čitatelji lijevih medija, koji je donio odluku o zabrani iako smo uredno prijavili skup. Čega su se uplašili? Planirali smo, a to ćemo u subotu i učiniti, obući crne odore i bez ikakvog oružja položiti prisegu Domovini. U svakom slučaju, doći ćemo. Sve što nam mogu, mogu nam uručiti kaznene prijave, ali to za mene nije novost. I danas idem na obavijesni razgovor u policiju zbog pjevanja "Evo zore, evo dana" – kazao je Keleminec.

USTAŠKA IDEOLOGIJA JE NAŠ PUT

Velim, ustaški pokret, a nipošto ustaška ideologija, jer je ona kao čista prekaljena misao i poviestni zahtjev izvan svake ništetnosti. Naša ustaška ideologija primila je svoj konačni sadržaj u nauci Oca Domovine i u jasnom oblikovanju toga sadržaja po našem Poglavniku, te će ostati neopozivo narodno i političko vjerovanje hrvatskoga naroda, dokle god bude i zadnjega Hrvata. Ona će ostati vječna u poviesti hrvatskoga naroda i cieloga svieta, kao sila pokretnica, koja je oblikovala hrvatski narod, hrvatsku uljudbu, hrvatsko ćudoredje i sve hrvatsko duhovno i stvarno stvaranje. Ona će ostati stvaraocem i nosiocem hrvatske državnosti.

Mnogi i mnogi su opet — u prevelikoj svojoj revnosti — daleko prebacili postavljene mete, te danas stojimo pred jednim stanjem, koje je malo ne podpuni gospodar naš, umjesto, da smo mi njegovi podpuni gospodari.

Kao što svako razumno biće ujedinjuje u svome radu rad duha i tiela, kao dva glavna činbenika ljudskoga djelovanja, koje prema stupnju i veličini postavljenog i cilja zahtieva i odgovarajući stupanj umnog i tjelesnog naprezanja i izdržljivosti, tako i ustaški pokret mora u sebi ujediniti ta dva činbenika do skrajnih granica, jer mu i cilj predstavlja vrhunac htienja i nastojanja, to jest: vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Taj cilj nije puka abstraktnost, za čije rješenje ili postignuće vrieme ne igra baš odlučnu ulogu, već mu je ciljem živa stvarnost, živi organizam narod i država, koji ne dopuštaju pravljenje pokusa sa sobom, da se tek tim načinom pronadje prava bit i osiguranje njihovo.

Moglo bi se to narodno i državno odgojno načelo obuhvatiti jednim prividnim paradoksom, t. j.uklanjajući kod protivnika svoje vlastite mane i nedostatke, uklanjamo njegovu zloću i pridobivanu, ga za sebe. To osobito vriedi za maloga hrvatskog čovjeka, koji radi životnih poteškoća biva veoma lako na stranputicu zaveden. Hoću time reći, da ni jedan čovjek nije savršeno biće, da čovjek lako podlieže svojoj bližoj okolini, da svaki ima svojih mana i nedostataka, pa osudjujući svoje vlastite, kao i protivnikove mane stvaramo ravnotežu ocjene i nalazimo sa protivnikom neke dodirne točke, na temelju kojih se često može naći i neki izlaz.

Kako svaka ideologija predstavlja u stvari samo razgradnju jedna ideje, koja zaokuplja dušu pojedinca, skupina i cieloga naroda, te stvara u njima narodni,državni, ćudoredni, uljudbeni, gospodarstveni i obćenito svjetovni nazor, to konačno postaju sve vanjske pojave te ideje psiholožke prirode, pa je u prosudjivanju jedne i njezinih djela nadasve potrebit krajni oprez, jer predstavke iz područja duševnih znanosti niesu gotovo nikada tako sigurne i odredjene vriednosti, da bi se uz i na temelju njih mogao stvoriti stvaran i istinit zaključak ili bar neke odlučujuće i neoborive predpostavke, koje bi sa sobom povlačile stopostotnu odgovornost za djelo.Radi puštanja iz vida te nepobitne činjenice, nastaju često zablude u ocjeni težine nekoga djela. Iz ovoga se jasno vidi sva zamašitost zadaće ustaških dužnostnika i bezuvjetna potreba posjedovati potrebite preduvjete, da se zadatci na korist naroda i domovine rieše. Samo na taj način moći će se suzbiti često puta stvaran prigovor, da naime nevini stradaju, a i zločinci se slobodno kreću. Iz svega ovoga se vidi, kako je uzvišena i ujedno težka zadaća ustaškog dužnostnika, te kolike umne i tjelesne napore mora on uložiti u svoj rad, da odgovori svojoj zadaći.

Vaš je rad prema tome veoma obširan, jer u načelu obuhvaća sve, što se protivi zdravom narodnom i državnom uredjenju, sve što javnim ili podzemnim radom ometa narodni i državni napredak, te oboje dapače dovodi u pitanje. Ustaški je rad nadasve težak, jer imamo posla sa neprijateljem, kojega vode snage sa mnogogodišnjim izkustvom, velikim vrelom stvarnih sredstava, te koji se zakulisnom igrom uzpieva uvući u naše redove. Iz ovoga se vidi, da ne mislim ovdje samo na dužnostnike ustaških stožera, logora i tabora i t. d. već na sve ustaške dužnostnike, ma na kojem položaju om bili, na sve prave i poštene ustaše, koji baš radi gornjega moraju biti skladno organizirana cjelina, koja će svakom prilikom nastupati jedinstveno, sve u bratskoj slozi i sporazumievanju.

Ustaški pokret pod vodstvom svojih dužnostnika mora budno bdjeti na straži, jer sačinjava predstražu ustaške revolucije. Radi toga on snosi glavne odgovornosti za dogodjaje u domovini. I ako se svim snagama moramo boriti protiv svih neprirodnih pojava unutar ustaških redova, ipak nije čudo, da se pod takovim prilikama čine mnoge zablude, jer se pod ovakovim prilikama živi daleko izpod normalnog, stvarnog i duhovnog života.

Hrvatska je poviest stvarana krvlju ali nije krvava. Staro poštenje hrvatskog naroda, njegov ćudoredni osjećaj neka ukloni ruku, koja zamahne na nepromišljen udarac.

Hrvatska se zastava kupala u krvi, ali ona nije krvava, jer hrvatsko junačtvo nije poznavalo mržnje prema neprijatelju, niti je ubijalo radi krvožednosti.

Budimo i mi njihovi dostojni nasljednici, pa će poviest ocieniti i nagraditi naše napore, naše muke i naša stradanja.

U borbi junaci, poslije boja pravi samaritanci.

ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

Mr. Božidar Kavran

ORJUNAŠKI ŠTAKORAŠI BI DANAS GAZILI I PO MUČENICI KATI ŠOLJIĆ

Sretan ti rođendan hrvatska Mati!

Ova na žalost već zaboravljena Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata i majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja Vukovara i Hrvatske ostat će u srcima svima onima koji su je poznavali. I nikada je ne će zaboraviti.

Katina kćer Ana, koja danas živi u Zadru, ni danas ne zna gdje joj je suprug. 19. studenoga 1991. viđen je kod Veterinarske stanice u Vukovaru, kada su četnici pljačkali Mitnicu. Svjedoci su izjavili da su pucali za njim i da su ga najvjerojatnije ubili. Još se uvijek vodi u rubrici "nestali". Iza sebe ostavio je i sinove Igora i Tomislava.

Kad smo pitali Katu, je li im oprašta, ona je uvijek spremno odgovarala: Neka im oprosti tko god hoće, ali ja ne mogu!

Što onima koji su rat proveli u podrumu, ili koji danas tako žestoko napadaju hrvatske stradalnike i branitelje u Savskoj 66, uopće znači tragedija obitelji Šoljić?

Kolike su majke u Domovinskome ratu izgubile svoje sinove i kćeri? Pa, što?

Možda je i bolje da majka Kata ne vidi ovo što se već nekoliko godina događa s onima koji su, kao i njezini sinovi, ali i ostali članovi obitelji, bili prvi kad je trebalo. Ne vjerujemo da bi njezino veliko i plemenito srce izdržalo svakodnevno gledanje patnji i druženje sa "šatorašima", ljudima u invalidskim kolicima, koji su sve dali za – Hrvatsku.

Stoga, draga Kato, počivaj u miru, pokraj svoga supruga i četiri sina na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskoga rata u Vukovaru.

No, kako bilo da bilo - Sretan ti rođendan hrvatska Mati!

Wesley Clark: ISIL su stvorili naši saveznici za borbu protiv Hezbolaha

Istaknuo je kako su pritom regrutirani vjerski i ostali ekstremisti, jer da nije moguće regrutirati mnogo ljudi za tako smrtonosne akcije ako im kažeš da ih trebaš da ti se priključe u borbi protiv Hezbolaha jer će se tako boriti za bolji svijet. Na kraju smo dobili Frankensteina, zaključio je Clark, ali nije precizirao o kojim se to američkim saveznicima radi niti je voditeljica inzistirala na tome.

Inače, Clark je od ranije poznat po svojim kritičkim komentarima na račun vojnih planova Washingtona. U knjizi koju je objavio 2003., istaknuo je kako SAD poduzima ratnu kampanju koja je već započela u Iraku, a poslije će se proširiti na Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i naposljetku Iran.

Lik ustaškog čovjeka

Takove pokvarene duše nabacuju se na ustaštvo i na svakog ustaškog čovjeka najcrnijim izmišljotinama i podvalama. Nastoje ga pred našim seljačkim i radničkim svietom prikazati kao neku novotariju, koja sa hrvatskim narodom nema ništa zajedničkoga. Nastoje ga prikazati tudjom biljkom na hrvatskom narodnom tlu, kao neki divlji nasad, koji će uroditi samo dračem i pogušiti sve što je dobro i plemenito u našem hrvatskom narodu.

Takova želja, takav rad i žrtve ne padaju na čast samo našemu pokoljenju. To je sve onoliko staro, koliko je star hrvatski čovjek uopće.

Kad bi se danas te žrtve dignule, uvjereni smo duboko, da bi one svom ljepotom hrvatskoga domoljublja i hrvatskom izkrenošću priznale, da je vjekovna ustaška misao i krv stvorila ovu novu i ljepšu Hrvatsku, priznale bi, da među njima i sada živućim ustašama nema ni najmanje razlike u ljubavi za hrvatstvo i hrvatski narod, priznale bi, da njihova želja i sav rad išao samo za hrvatskom slobodom i nezavisnošću, a da im je sada jedina želja i molba, da svoju stečenu slobodu, da svoju Hrvatsku rvatski narod pod svaku žrtvu i očuvaju.

Eto tako vidimo, da ustaštvo nije novost. Ono je duboko ukorienjeno u hrvatskoj prošlosti, u hrvatskoj poviesti. Po ustaškoj misli smo tek narod, sviestan svoje zadaće, svoga prava i svojih dužnosti. Napasti stoga na ustaštvo znači pljuvati na hrvatski narod, na njegovu prošlost i njegovu budućnost. Ne čini odora ustašu. Duša je ono glavno, što čini hrvatskoga čovjeka ustašom. A ta je duša plemenita. Ona čezne za slobodom svojom i svoga bližnjega. Ona čezne za osiguranjem doma, ona nalaže svetost obitelji i ljubavi i poslušnosti mladjih prema starijemu. Ona traži poštenje u javnom i privatnom životu, žrtvovanje i to dragovoljno žrtvovanje za sve što je plemenito i dobro, brigu za djecu, nemoćne i siromašne. Stoga je zločin ili podlost misliti ili tvrditi, da nije ustaša, tko nije u ustaškoj odori, a još veća ludost tvrditi i misliti, da svaki onaj, koji nije u ustaškoj odori ne želi dobro hrvatskoj i hrvatskom narodu, a sve što ne nosi u grudima ustaško srdce, ustašku dušu, ustašku misao i pravu istinitu ljubav za narod i domovinu, sve će hrvatski narod odpuhnuti, kao pljevu, da ostane čisto žito, zdravo sjeme, koje će obilato narodu i domovini donieti ploda.

Tko će pošten moći uztvrditi, da i pokojni Stjepan Radić nije to isto naučavao i na tom temelju gradio svoju politika?

Naš Poglavnik je jamstvo za to.

Upravni zapovjednik:

mr. Božidar Kavran

ORJUNAŠKA ŠTAKORSKA AKCIJA "ŠATOR"

Izgleda da su „bossovi“ zaključili da smo „ranjivi“ i da bi napad na šator metodom „prosvjed protiv prosvjeda“ mogao uspjeti. Kada su neki anonimusi izišli u javnost sa debilnim „manifestom“ – „Stop teroru šatoraša“ u kojemu nas nazivaju ultranacionalistima, bilo je očito da su procijenili da je došlo pogodno vrijeme za napad.

Već od prijepodnevnih sati šator je bio pretrpan, a prostor ispred njega je vrvio. Branitelja, iako bez organiziranih dolazaka, (nije bilo ni jednog autobusa) došlo je najprije nekoliko stotina, a u konačnici okupilo nas se je oko 1.000, a možda i više. Ali ono što nas je uistinu oduševilo bila je reakcija naroda. Ljudi su došli do šatora i pomiješali se među nas započevši s nama prijateljsku „spiku“. Neki su stali na drugu stranu Savske ceste stvorivši tako neku vrstu „špalira“. Na kraju smo mi branitelji postali manjina. Više je bilo ostalih ljudi koji su nas podržavali. „Kontrase“ nije podržao gotovo nitko.

Neko vrijeme strpljivo smo čekali kod šatora. Bilo nas je toliko da je od silne mase ljudi postojala opasnost da netko bude odgurnut pod tramvaj ili automobil. Zato su mnogi, na našu zamolbu, odšetali prema Vukovarskoj ulici napunivši cijelu zapadnu stranu Savske ceste, sve do križanja. U međuvremenu priključili su nam se i Bad Blue Boysi, pa čak i „Torcida“, jer je „Hajduk“ taj dan igrao utakmicu u Zagrebu. Nikakve agresivnosti nije bilo među navijačima.

Na kraju se je pokazalo da je policija bila u pravu kada je spriječila „bliske susrete“ s nama braniteljima, jer neki od njih unaprijed su pripremili taktiku namjernog ulaska u sukob u kojemu bi očito „izvukli deblji kraj“, ali bi netko to snimio i u pristranim medijima prikazao nas kao nasilnike i grubijane. Dokaz tome je pokušaj individualnih dolazaka do šatora koje je spriječila policija, a neke je zbog velike agresivnosti morala i privesti. Pričalo se da su jednoga malo istukli „Bad Blue Boysi“, što nije provjereno. O tome kakav je profil „kontrasa“ dovoljno govori primjer jednog od njih koji je 80 dana jeo i spavao u šatoru, da bi onda žestoko ugriznuo ruku koja ga je hranila.

Time smo pokazali da ništa iz njihovog „manifesta“ nije istinito. Nismo nacionalisti nego domoljubi. Nikoga ne „teroriziramo“ nego mirno prosvjedujemo. Nikoga ne mrzimo jer je „drukčiji“. Tražimo bolju Hrvatsku za svakoga, pa i za te „kontrase“ kojima želimo da žive bolje, pa im ne će trebati za šaku kuna sramotiti i sebe i cijelu politiku u ime koje su napravili cijeli taj „igrokaz“.

TKO JE UMOČIO I U RUSIJU SKOČIO!?

Ovi hladni finski 'gadni istražitelji' izabrali su baš nezgodan trenutak donijeti presudu u kojoj se spominje 'sveto ime' Stipanovo.

Ustvari, naš Stipan je strastveni kolekcionar, netko je poput zatočenika Ive skupljao je ručne satove - pa ga je Stipan od milja nazvao satnikom, netko drugi poput Nadana skupljao je umjetničke slike a naš Stipe skuplja čekove ili cash-gotovinu, i to od svojih malih nogu kad je kao partizanski kurir počeo sa džeparenjem!

„Jeste li vi, partizan sa 11 godina, znali nešto o ustašama?“

„Vidjeo sam samo zarobljene neprijateljske vojnike, ili mrtve, jer sam kao djete poslije borbe skupljao oružje, uzimao municiju od mrtvih, počistio im sve džepove(!), sve im pokupio(dakle, kolekcionar!, o. a.), i nosio sa drugima u prvu jedinicu. Devedeset odsto Hrvata iz moga kraja bili su u partizanima. Vrlo malo je bilo ustaša.

Dakle, već kao mlađi-antifašistički junior, džeparenjem mrtvih vojnika Stipan je pokazao svoje kolekcionarske sklonosti koje su se kasnije, njegovim odrastanjem usavršile i pokazale u pravom svijetlu!

Po Stipanovu pričanju jedan od čekova se 'sam od sebe' izgubio u ratnom 'movingu'; valjda mu je ispao iz džepa dok se vucarao po hrvatskim bojišnicama!?

Opsežnu dokumentaciju o cijelom slučaju posjeduje australska Hrvatica Ina Vukić, tajnica HDZ-a za Australiju iz 90-ih godina, koja je kazala kako je počela voditi brigu o jednom čeku od 50.000 dolara još početkom 1993. kad joj je javljeno da ček nije stigao u banku u Villachu gdje je bio Hrvatski nacionalni fond. Evo što o novcu iz Hrvatskog nacionalnog fonda, 2011.g., piše Ina Vukić: „U prosincu 1999. na tom je računu bilo više od 11 milijuna dolara jer su stizale kamate i tada je novac trebalo vratiti u Hrvatsku i prekinuti ugovor s odvjetničkom kućom ‘Allen Hemsley’. Predsjednik Tuđman je umro 1999.g. i ja nikad nisam dobila obavijest jesu li Mesić i Račan vratili novac u državni proračun te je li hrvatskoj javnosti pokazana potvrda bankovnog transfera. Osobno sam potrošila 15 tisuća britanskih funti 1998. i 1999. godine da dođem do dokumentacije u londonskoj banci koja je bila položena na Visokom sudu i saznam da je iseljenički novac na sigurnom. O tome ću sve napisati u mojoj knjizi“ (koja će uskoro ugledati svjetlo dana), poručuje hrvatskoj javnosti Ina Vukić.

I najnovije…

Patrijini menadžeri davali su mito hrvatskim dužnosnicima!

Prema optužnici, Patria-ini su menadžeri preko posrednika Hansa Wolfganga Riedla i Waltera Wolfa dobili oko 1,6 milijuna eura, kojima su podmitili tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića te direktora tvornice 'Đuro Đaković' Bartola Jerkovića.

Uzalud, sve skupa ništa ne znači našem DORH-u jer za njih nema dovoljno činjenica.

I za kraj:

Vi i vaše djelo

O kako je dug dan besposličaru,

a kratak marnome radniku,

riječi su Prorokovođine

No, pazi, vođe imaju ne samo vrline, nego i mane novoga vremena. Svako vrijeme i svoje mane ima, pa ga kao takvoga i ocjenjuj. I po vrlinama i po manama njegovim. U čežnji za novim vremenom otkrit ćeš i žuč, otkrit ćeš i gorki ćeš pelin morati progutati. Jer vrijeme nikad ne ispunja sasvim obećanje svoje, ono je nevjerni prevarant. Uzmi to u obzir jer to je način na koji se vremena mijenjaju. Zato kad dođe Stijena, znaj da je i on samo za jedno vrijeme. Ustvari, on je već medu vama, ali ga vi ne prepoznaste, jer njega prepoznaje vrijeme, a vi tek po vremenu njegovu. No, iako će on imati samo jedno vrijeme, po njemu ćete prepoznati svoju vječnost. Jer on će doći obnoviti vaše kraljevstvo i usavršiti ga za vječno trajanje.

Tako bi i prođe i tridest treći dan učenja Ispravnoga puta.

Nedvojbeno je da su komunisti imali logor Jasenovac godinama poslije rata i da je u njemu bilo likvidacija

Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.

• Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?

• Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?

• Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?

• U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 1945. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov pristup toj temi?

• Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?

• Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?

• Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?

• Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?

Život za ideal slobodne Hrvatske

Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu:» Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje:»Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe:» Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».

Šufflay je narod shvaćao organički, smatrajući da kao ljudska tvorevina podsjeća na organizam. Tri bitne oznake naroda prema Šufflayu su: srodna krv (rasni faktor), plastika tla (geografski faktor) i zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija (kulturno-historijski faktor). Na jednome mjestu Šufflay u tom smislu piše:» Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece». Glavne značajke hrvatske nacije prema Šufflayu su ove: zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest «starih pravica», «bogonosilaštvo», čovječnost i prije svega «graničarstvo».

U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritiziraosve nedostatke tadašnjeg versailleskog poredka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («… Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.

Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poredka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije. Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku. Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya. Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima trasferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne?

O naravi ustaštva

Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.

Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.

Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:

Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.

Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.

Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.

Zaboravljene sibinjske žrtve

Koji je razlog tako okrutnoga ubojstva devetnaestorice seljaka iz Sibinja i okolnih sela?

A što je bio neposredan povod tim tragičnim događajima?

Jesu li se mirno razišli svojim kućama?

Odakle je bio Vragović?

Što se događalo tada?

Vi se toga dobro sjećate?

Jesu li ljudi krenuli u Slavonski Brod pred zatvor?

Što je bilo nakon toga?

Što se dogodilo potom?

Izvan struje

I jednoga dana, dok je obavljao svoj rutinski posao ocjenjivanja testova, dođe mu odnekud rečenica koju gotovo nesvjesno zapiše na rub papira: „In a hole in the ground there lived a hobbit.“ Taj trenutak značio je rađanje jedne nevjerojatne priče, sage o borbi dobra i zla, bajkovite epopeje, početak jedne izmišljene ali slojevite povijesti koja je zaživjela svojom neizrecivom nutarnjom snagom. Dosadni engleski profesor stvorio je čudesni, slikoviti i neponovljivi svijet.

Taj bljesak nije došao niotkud. Došao je iz iskustva, znanja i podsvijesti jednog čovjeka koji je taj svijet nosio u sebi, bilo je samo pitanje trenutka kad će doživjeti svoj veliki prasak. Puno toga velikog rodi se iracionalno, ali to ne znači slučajno.

E upravo je to bit priče: da to dobro trebamo otkrivati, pustiti ga da se objavi, a ono se često objavljuje upravo u tako nesvečanim, banalnim i dosadnim trenucima, kad nam se čini da je naš život jedna šutljiva, mutna, jednolična rijeka.

Sude mi

Već petu godinu za redom, dana 27. srpnja organiziram u ime Autohtone – Hrvatske stranke prava prosvjed protiv veličanja četničkih zločina u Srbu. Temeljem prijave od strane Policijske postaje Donji Srb, dana 25. srpnja 2013. godine na Prekršajnom sudu u Zadru kažnjen sam sa 2.200,00 kuna, jer je netko pjevao, zamislite ustašku pjesmu „Marijane, Marijane“. a u refrenu te pjesme Ante Paveliću za tebe umrijet ću! Prijava je podnijeta na temelju pritisaka Milorada Pupovca i montirani je politički progon!

Koprivnička policija lažno me prijavljuje zbog remećenja javnog reda i mira sa ciljem mog osobnog progona i javnog degradiranja. Ovim putem Vas sve obavještavam da sam na Prekršajnom sudu Koprivnici ovih dana dokazao svoju nevinost i oslobođen montirane optužnice. Kako mrzitelji Hrvatske (pate za Jugoslavijom i Velikom Srbijom) ne mogu podnijeti naše odlaske u Srb, Policijska postaja Donji Srb s načelnikom Tomislavom Ivandićem ponovno pokreće politički progon s danom 28. srpnja 2014. godine. Sada u optužnici stoji da je putem razglasa puštena pjesma „Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana – pa između ostalog Jure zove Boban viče za dom spremni poglavniče“, dakle remetio javni red i mir.

U četvrtak 19. 2. 2015. godine s početkom od 8 sati imam raspravu na Prekršajnom sudu u Koprivnici zbog naše pjesme Evo zore, evo dana.

Nakon rasprave u 9,30 sati sazivam tiskovnu konferenciju ispred Prekršajnog suda, Hrvatske državnosti 5A u Koprivnici.

POZIVAM SVE PRAVAŠE, BRANITELJE DOMOVINSKOG RATA, HRVATICE I HRVATE KOJI SU U MOGUĆNOSTI DOĆI, DA MI SE PRIDRUŽE U PJESMI! OVO JE HRVATSKA!!!

Pepelnica ili čista srijeda

Poziv na obraćenje, s kojim se često susrećemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsjeća na to, da ne možemo vječno računati s vremenom. Naš zemaljski život je ograničen, on je poput leta zrakoplova pokraj nas.

Na drugoj strani upravo smo čuli Evanđelje, da nemamo povoda pokazivati žalosno i kiselo lice i biti potišteni. Zašto ne? Jer poruka o obraćenju, kajanju i pokori je radosna vijest, utješna poruka. Nama je rečeno: svejedno gdje stojiš, možeš početi nanovo, možeš pokušati ponovno sa svojom vjerom, s nasljedovanjem Isusa.

Mi smo doduše često slušali, da trebamo s novim ušima slušati i primjetili, da sve ipak nije tako jasno.

Najvažnije je kod toga, ako se slijedi taj poziv, da je namjera unutrašnje odluke: Da, ja hoću nanovo početi, svjesnije živjeti s Bogom i u vjernosti prema njegovim zapovijedima.

Post – Molitva – Milostinja

Molitva: to je duša vjere. Kod toga želim dati dva poticaja: Molitvi ne pripada samo govorenje, nego i slušanje. Gdje slušamo Boga? Prije svega u riječi Svetoga pisma, ako uvijek iznova koncentrirano čitamo jedan odlomak i o njemu razmišljamo i pitamo se: Koja riječ posebno meni govori?

Za sve to vrijedi riječ sv. Arškog župnika: "Privatna molitva: slamka; molitva zajednice: moćni plamen".

Korizma: vrijeme, koje traži nešto od nas - ali puno više: velika šansa, šansa za religoznu i ljudsku obnovu. Mi ne možemo ništa razumnijega i sadržajnijeg učiniti, nego zgrabiti ovu šansu. Amen

Korizma - 40 dana pripreme za Uskrs

Pravo govoreći, od Pepelnice do Velike subote je 46 dana, ali se nedjelje ne broje, jer dan Gospodnji ne trpi posta. S Korizmom počinje vrijeme spoznaje samoga sebe, promišljanja, odricanja i nove orijentacije prema Bogu.

Sjećanje na prolaznost života

Pepeo podsjeća ljude na njihovu vlastitu prolaznost. Pepeo je već u Starom zavjetu znak pokore, kajanja i poniznosti. U knjizi Joninoj kaže se što je kralj Ninive iskusio kroz četrdeset dana nakon što mu je najavljeno rušenje grada: "Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo" (Jon 3,6).

U vreći i pepelu

Dugo vremena korizma se svetkovala velikom strogošću. Tako su primjerice vjernici prvog tisućljeća koji su počinili teški grijeh, morali provesti Korizmu izvan zajednice a u ekstremnim slučajevima samo u vreći i pepelu. Tek na Veliki četvrtak opet su bili primljeni u zajednicu.

Razmisliti o starim navikama

Promijenio se i način odricanja. Meso u današnjem društvu nema više onu vrijednost kao ranijih stoljeća i za ljude više ne znači nikakvo odricanje. Mnogi su umjesto toga razvili druge oblike posta. Mnogi se katolici danas odriču kave, alkohola i vrlo često slatkiša. Također su svakidašnje navike kao televizija, kompjutorske igre ili vožnja autom ograničene u Korizmi. Tako imamo u Austriji od 2007. akciju autoposta.

Zgrabite čuperak

To su primjedbe koje sigurno poznajemo, koje baš danas slušamo ili smo ih već čuli. Vrijeme prolazi. Trenutak, koji je još sada sadašnjost, odmah postaje prošlost. Sat otkucava, otkucava i otkucava…

Grčki svijet priča i bajki nije bio na kraju s tim fenomenom vremena. On je poznavao i drugu pojavu: kairos, boga pravoga trenutka, povoljne prigode. Prikazivalo ga se kao mladića na kugli s britvom ili mačem (simbol nepokolebljivosti) u ruci, a poslije kao mladića bujne kose s vagom u ruci. Kairos je motrio trenutak kad bi vaga bila u ravnoteži – povoljnom položaju i trenutku sreće.

"Evo, sad je vrijeme milosno; evo, sad je vrijeme spasa."

Sada – danas na Pepelnicu – prigoda je da promišljamo o svome životu i stavimo ga u red, prije svega naš odnos i naš život s Bogom. Danas nam on daruje šansu, da napustimo stare izgažene staze.

Ne, jer to želi Pavao i njegovi suradnici. Ne, Bog sam nam daju tu šansu. I kada oni pozivaju, tada oni to čine za Isusa Krista. Oni to zahtijevaju u njegovo ime: ne dopustite da vam pobjegne ta prigoda.

Odrasli su pozvani na "duhovne vježbe u svakidašnjici", na "vrijeme tišine" ili na ozdraviteljski post.

Silvije Strahimir Kranjčević

NEZNANI GROB

Hrvatska duguje brazilskom sucu zahvalnost

U konkretnom slučaju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid počinjen na teritoriju Republike Hrvatske, to znači da je Hrvatska imala šanse za uspjeh samo uz pomoć novoga, smionijeg, provokativnog pristupa koji bi uzdrmao savjest sudaca Međunarodnoga suda pravde. Na žalost, hrvatski pravni tim nije bio dorastao svome teškom zadatku. Iz njihovih memorijala i izlaganja vidi se da su oni odlučili vjerno slijediti presedane već do sada politički kompromitiranih odluka i mišljenja ad hoc tribunala, pogotovo Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKT).

U njegovoj značajnoj analizi ima dosta sličnosti s mojim pristupom cjelokupnoj problematici sukoba na tlu bivše Jugoslavije, s tim da je moje stajalište išlo u srž problema, to jest agresije Srbije na suverenu, međunarodno priznatu državu. Brazilski se sudac očito morao „suzdržati" glede rata i agresije na Hrvatsku, te prihvatiti virtualnu stvarnost „oružanoga sukoba". Unatoč tomu, vrijedno je razmotriti i proučiti što je cijenjeni jurist izložio.

Korijeni u Načertanijama

Drugo, bitno je primijetiti njegov naglasak na zaštiti osobe, pogotovo žrtve, nezaštićene i izložene sustavnom uništenju, koji je dosegnuo nivo genocida kako je definiran u Konvenciji za sprječavanje i kažnjavanje zločina genocida, promolgirane 9. prosinca 1948. ( Connvention for the Prevention and Punishment of the Crime od Genocide), 78 UNTS 277(1948). U svezi genocida definiranog u Konvenciji, „actus reus" – fizički čin i „mens rea" specifična mentalna namjera (dolus specialis), hrvatska je strana podnijela detaljnu dokumentaciju o razaranju i uništenju svega što je hrvatsko – osoba, njihove imovine, te kulturne i vjerske baštine.

Drugim riječima, stvarni „supreme" zajednički zločinački pothvat zacrtan je u zajedničkom planu koji vuče porijeklo od neslavnoga „Načrtanija" koje su 1986. osvježili i obnovili visokopriznati članovi SANU s njihovim znanim i neznanim suradnicima, navodno (i žalosno) uključujući osobe iz tadanjega političkog vrha Hrvatske, a u cilju ostvarenja zločinačkoga poduhvata – stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. „Bre, ubij i tamani", nisu bile prazne, nepromišljene riječi oficira Jugoslavenske narodne armije (JNA) i četničkih vojvoda izrečene na crti bojišnice, već razjareni odraz duboke mržnje i zločinačke namjere koje su, po mišljenju brazilskoga suca, „prenesene iz naraštaja u naraštaj."

„Problem zla bio je izazov čovječanstvu kroz vjekove." U kontekstu materijalnih i moralnih šteta nanesenih tisućama žrtava „reparacije mogu samo olakšati boli koje prolaze s vremenom. No reparacije su ipak potrebne ako ništa više a ono da olakšaju život preživjelima. Ne smijemo to nikada zaboraviti (Id, čl. 475, naglasak dodan)

Služba političkim moćnicima

Iz svega se može zaključiti da je uloga Suda bila, još jednom, služiti političkim interesima svjetskih moćnika, kako bi se postigla „regionalna pomirba" – na žalost na štetu pravosudnog integriteta kao i na štetu ljudskoga dostojanstva tisuća žrtava, te na uštrb načela zakonitosti i stvarne točnosti važne historiografije, tj. povijesne memorije nacije o postignuću svoje slobode i suverenosti. Hrvatska duguje cijenjenom brazilskom sucu duboku zahvalnost što je ljudskom i jurističkom savješću i pravnim znanjem osvijetilo povijest Domovinskoga rata i srpske agresije na Hrvatsku.

INAUGURACIJA PREDSJEDNICE RH!

Na njihovim facama izražavala se ogorčenost, jer su se oni osladili vladajućim foteljama razaranja mrske im države Hrvatske. Televizijske kamere su se po nekima zadržavale na tim jugokomunističkim facama. Primjerice tako smo vidjeli kako su na primjer kao pečatom zapečaćena usta jednoga predsjednika Hrvatskog sabora koji uopće ni usne ne otvara na pjevanje hrvatske himne Lijepe naše. Ili zadrtog predsjednika Kukuriku Vlade RH Zorana Milanovića kako ludo usamljen plješće imenima bivših predsjednika Mesića i Josipovića kojima se predsjednica kao zahvaljuje na korisnom što su učinili za RH, dok je cijelo mnoštvo glasno prosvjedovalo, što je Kolinda prekinula nastavkom čitanja svoje inauguracijske poslanice. Predsjednici Kolindi se nema što zamjeriti na njezinoj inauguracijskoj poslanici, koja je bila politički poticajna za bolju Hrvatsku.

Pupovčev četnički zloduh ne prestaje provocirati Hrvate kiteći sa srpskim predsjednikom vlade Aleksandrom Vučićem veliki spomenik hrvatskog znanstvenika Nikole Tesle, zato što je slučajno bio pravoslavne vjere. Oni ne mogu bez agresivnih apetita kojim ih hrani svetosavska crkva. Srbi se ne mogu osloboditi hrvatskih prostora na kojima bi širili veliku Srbiju što je Aleksandar Vučić ponavljao tijekom srpske agresije. Sada se kao umiljava premanduren u "Srpske naprednjake". Vukovi dlaku mijenjaju ali vučju ćud nikada. Mislimo da to sve hrvatska predsjednica dobro zna i razumije. Hrvatsko nebo bilo je suncem osvijetljeno za vrijeme prisege prve predsjednice RH poslije predsjednika Tuđmana. Vjerujemo da je predsjednica Kolinda zaista prava Tuđmanova nasljednica u RH kakvu je Tuđman želio.

Hrvatska moja, ja vjerujem u te!

Novinari su pokazali i dokazali da nisu dorasli ovom trenutku, dokazali su da su nedorasli prenositi SVEČANOST dostojanstveno, a još manje su osjetili i prepoznali NOVI PUT koji je najavila. I nije čudo jer oni ovu državu, narod ne osjećaju. Oni ovu svečanost ne doživljavaju kao SVOJU jer niti državu u kojoj žive ne osjećaju svojom. Zato i problematiziranje troškova inauguracije, spuštanje na razinu prenošenja s Dolca , na razinu izvještavanja o poskupljenju mrkve, a najveća „briga“ im je reakcija Srbije i što Srbi o svemu misle. U njihovim glavama još uvijek „stanuje regija“ koju im , prethodni predsjednik i sadašnja Vlada, tako uporno usađuju, a oni preko medija narodu.

Došlo je vrijeme da Hrvati sebe pitaju: Što mogu UČINITI ZA HRVATSKU, i da zaborave očekivanja „čarobnog štapića“ od države. Ne ljubi se narod i država samo mahanjem zastava, navijanjem za reprezentaciju. Domoljublje je STVARANJE, DAVANJE, SOLIDARNOST, a nije „zbrinjavanje“ sebe i svoje obitelji, a da me nije briga za druge. EGOIZAM , SAMODOVOLJNOST, čekanje da netko DRUGI riješi MOJE probleme mora prestati. Hrvati se moraju PROBUDITI I POKRENUTI iz pasivnosti i samosažaljenja. Ima nas koji znamo, hoćemo i MOŽEMO raditi na spasu države i nacije.

Tako je govorio Otac Domovine

Tako je govorio Poglavnik

Ustašama svira ustajanje

* Ovu pjesmicu me naučila majka već 1945. godine u austrijskim logorima nakon što smo izbjegli iz svoje Domovine pred srbokomunističkim pokoljem.

Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane

Bojovnikov epitaf

Moj Dom

Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Promidžba Nezavisne Države Hrvatske

Srpsko je seljaštvo u Hrvatskoj još od vremena Austrijskoga carstva bilo bitno zaostalije u prosvjeti od hrvatskoga. Naoružanost srpskih vojnih graničara zaustavljala je proširbu prosvjete i provedbu dekreta kojima su austrijski carevi nastojali uvesti obveznu osnovnu školu. U isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva nije odigravala onako prosvjetiteljsku ulogu kao Katolička, koja je tiskala mnoge kalendare i druga prosvjetna pomagala i sredstva. I krajevi u kojima Srbi življahu bijahu udaljeniji od kulturalnih središta, bez vlastitih većih gradova i slabih komunikacijskih mogućnosti.

24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".

Kulturalno je zahtjevna i "Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u nearijskim kućanstvima", kojom se takav rad ograničuje mladim Hrvaticama (kasnije je Naredba nadopunjena). Takva je i "Naredba o zabrani ritualnog klanja i stavljanja u promet svih vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku hranu" (bilo da to Židovi rade kod kuće, bilo u klaonici). Stoga je, ali mnogo manje nepravedna nego li tadašnji "Zakoni Jima Crowa" u SAD prema crncima i drugim "obojenicima", "Z.O. o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda", kojom se Židovima onemogućuje dalju prevlast u novinama i kulturi, nametnutu njihovom međunarodnom povezanošću i kapitalom. Tada izlazi i "Naredba o promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih trgovina", koja također nesmiljeno zalazi u osobnost zahtijevajući da Židovi vrate prezimena slavenizirana poslije 1918. godine u prvotno stanje, da bi ih se lakše prepoznalo. Također je izrazito restriktivna i "Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog povjerenstva". Amerikanci su Indijance imali skoro sve u koncentracijskim logorima (tzv. rezervatima) a i druge su im potčinjene rase bile prepoznatljive po boji kože. Židovi nisu uvijek rasno prepoznatljivi a Nezavisna Država Hrvatska je procijenila da bi mogli biti opasni za nju. Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno.

"Z.O. o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće" (kasnije dopunjena i promijenjena, da se, u izuzetnim slučajima, uz povjerenstvenu dopusnicu ipak smije pobaciti, ali samo u hrvatskim bolnicama621) također spada u hrvatsku ustašku kulturalnu revoluciju. Takva je i "Odluka o ukidanju srpskih i čeških pučkih škola i zabavišta" te "Z.O. o raspuštanju sokolskih društava kraljevine Jugoslavije" (uporno se piše malim slovom ono "kraljevine"). "Naredba o nazivu ˝grčko-istočnjačke vjere˝"624 ne zabranjuje izraz "Srpskopravoslavna vjera", nego kaže da nije u skladu s novim ustrojem, pa nameće, kao služben, novi.

"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu"628 uvodi korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. Naredba o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi. Ta brzina pokazuje iskrenost prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske.

Dr Pavelić je, kao odvjetnik, posebno pazio na jezik u pravosuđu. Na toj je liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima Nezavisne Države Hrvatske". Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju Kaznenoga zakona".

Kao nacionalist, Pavelić je znao važnost uljudbe i jezika u njoj. Kao socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. Evo kako pisaše najpopulističniji, "Hrvatski narod". Ističemo najteže izraze koje su rabile te novine.

Članak "Što više hrvatske krvi!" (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata i ne može uzročiti osvetu.

"Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima"645, iskaz je socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj imali velik dio zemlje u svojim rukama".

U Strossmayerovom (staroga korjenitog branitelja katolištva od židovstva) se paviljonu, ali i po kinima tada prikazivalo tri pretjerana njemačka filma: "Vječni Žid", "Rotschild" i "Židov Sűss", od kojih u stvari potonji karikaturalno potencira njihovu rasu. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova.

Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi.

Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s pravoslavcima. Oženjen Židovkom, oslonjen na moralnu pomoć 95% semita-Arapa, on, naravno, nije fizički mrzio semite. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog zlosilja nekih organiziranih skupina.

Promidžba je Nezavisne Države Hrvatske bila izrazito domoljubna i nacionalistična. U isto vrijeme, ona se zasnivala na pravu i pravednosti i nije širila mržnju ni osvetoljubivost.

Ali, nikada nitko nije smio u novinama Nezavisne Države Hrvatske napisati da treba istrijebiti koji narod, vjeru ili rasu ili da je treba dekapitirati. Nikada nitko nije pozivao na mržnju ili osvetu nad kojim narodom ili političkim protivnicima.

Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora, a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli biti ni lažljivi ni psovački.

August Harambašić (14. srpnja 1861. – 16. srpnja 1911.) bio je hrvatski pjesnik, pravnik i publicist. Pravoslavni vjernik, sljedbenik pravaštva i zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru, Harambašić je za života bez ikakve dvojbe bio najpopularniji rodoljubni pjesnik, čije su pjesme prožete motivima borbe za nacionalnu slobodu i spas domovine. Uređivao je nekoliko časopisa te prevodio s nekoliko europskih jezika. Haramabašićeve pjesme često su se inspirirale hrvatskom poviješću i njezinim velikanima.

Zrinjski-Frankopanka

SOKOLI SE PAMTE

U nedjeljno jutro 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik je ušao u Rakovicu. Tri dana kasnije bio je mrtav. Revolucionar, neustrašivi borac i lucidni intelektualac pao je za hrvatsko pravo. Prozvali su ga izdajnikom, neprijateljem cara i države, odmetnikom. Dvjesto godina prije, u Bečkom Novigradu, pale su glave Zrinskom i Frankopanu. I oni su bili izdajnici, neprijatelji cara i države. 25. rujna 1931. u smrt su na vješalima otišli mladi Marko Hranilović i Matija Soldin, teroristi rekli bi danas, neprijatelji kralja i kraljevine. Pet godina kasnije, u kazamatu Srijemske Mitrovice izdahnuo je neustrašivi Stipe Javor, tuđe kraljeve i kraljice On nije priznavao.

Državni neprijatelji, izdajnici careva i kraljeva, teroristi, zločinci, nazivali su ih svakako. Iskreni, pravedni, pošteni, nisu bili podobni. Tko se borio za Hrvatsku, taj je osuđen! Oni nisu šutjeli, oni nisu priginjali glave pred kraljevima. „ Ruke na leđa, glavu dolje ", tu devizu oni nisu prihvaćali. Oni nisu ljubili stope tuđim kraljevima i maršalima. Oni su padali ničice pred samo jednom kraljicom, pred Domovinom. I zato su bili prognani, osuđeni, ubijeni. U svima njima gorio je plamen buntovništva, nacionalne revolucije. Svakim udarcem, svakom osudom njihov je inat postajao veći. U njima je živio duh Domagoja i Tomislava, Petra Krešimira i Petra Svačića. Oni su radili, oni su se borili, oni su ginuli. Odustali nisu, jer odustati je gore od smrti. Oni su znali da se bore za budućnost. Oni su znali da će njihovi napori uroditi plodom.

Stoga nemojmo strepiti, imamo uzore, imamo sokole koji nad nama bdiju, imamo sokole koji još boj biju. Stanimo uz njih, prihvatimo njihovu borbu, svatko na svoj način i u svojim mogućnostima. Uzmimo svoju sudbinu u svoje ruke. Možda se boj sad ne bije oružjem, bije se radom, bije se djelovanjem, političkim, prosvjetiteljskim, rukama i umom. Sad carevi i kraljevi stoluju u Bruxellesu, u svjetskim centrima moći i globalnim korporacijama, guja i miševa još uvijek ima među nama, a i oni dvoglavi orlovi još uvijek sikću s desne obale Drine. Imamo snage, dokazali smo to devedesetih, imamo li volje za borbom i pobjedom? Neka nam naši sokoli pokazuju put, put k slobodi, put k sreći, put časti i dostojanstva. Potpuna sloboda, potpuna nezavisnost i samostalnost, sreća i blagostanje naroda, zdrava i jaka Hrvatska i hrvatska Hrvatska, to su nam ciljevi.

Svačić, Zrinski, Frankopan, Gubec, Kvaternik, Starčević, Hranilović, Soldin, Javor, Bušić, Barešić, oni su s nama! Stražarske vatre Gvozda i Rakovice još uvijek gore! Njihov plamen je još u nama, osjećate li ga? Branitelji, gardisti, domobrani, hosovci, osjećate li ga? Rasplamsajmo ga! Vinimo se u visine! Hrvatska mladosti, osjećaš li plamen svojih pradjedova, osjećaš li ponos svojih očeva? Nemojmo klonuti duhom, primimo se posla, izgrađujmo Lijepu Našu, čuvajmo ju. Neka nam svaki trenutak bude prožet našim hrvatstvom. Neka nam svaka žilica u tijelu titra od hrvatskog ponosa. Neka sve što radimo, radimo za Hrvatsku. Budimo se i liježimo s mišlju na Hrvatsku i njenu budućnost. Nije Kvaternik pao da bi mi odustali! Rezultati neće izostati. Znamo da ni njihove osude neće izostati, ali kako li je slatko nositi pečate tih osuda kad znamo tko je sve njima žigosan.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević