I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Večernji list, 13.09.2006.
Hrvatski mučenik Zvonko Bušić nakon 30 godina američkog zatvora na slobodi
Autor Zvonimir DESPOT, Jadranka JUREŠKO-KERO, Silvana PERICA
Nakon točno 30 godina američkog zatvora Zvonko Bušić konačno će se naći na slobodi i vratiti se u Hrvatsku. To nam je jučer potvrdila ministrica pravosuđa Ana Lovrin.
Američke su vlasti donijele rješenje o Bušićevu prijevremenu puštanju na slobodu, što je bila njegova posljednja šansa da izađe iz zatvora kazala je minsitrica.
Jurica na koktelima
U ponedjeljak se, naime, navršilo 30 godina otkako je on sa svojom suprugom Julienne i trojicom prijatelja pritvoren zbog otmice američkog zrakoplova te pogibije i ranjavanja američkih policajaca u rujnu 1976. godine.
Američko veleposlanstvo potvrdilo je da je Zvonko pušten iz zatvora, ali da po američkim pravilima treba ostati još dva mjeseca pod imigracijskom skrbi. Tek tada bi trebao biti deportiran u Hrvatsku. Navodno je pritvoren negdje u Brooklynu ili New Jerseyju.
Pokušali smo doći do hrvatskog veleposlanika u SAD-u Nevena Jurice. No cijeli je dan bio na koktelima ili je pak shvaćao zašto zovemo pa se nije odazivao. Šuti i Zvonkova rodbina. Čak nam kažu da Zvonko nije pušten te tvrde da se ništa novo nije dogodilo. Navodno, postojala je i mogućnost da ga Amerikanci zadrže, unatoč odsluženoj kazni, jer je za njih on potencijalno opasan terorist, na što su Amerikanci posebno osjetljivi nakon događaja 11. rujna 2001. Prema tome tumačenju, Zvonko ne bi bio jedini koji je kaznu odslužio, a da i dalje bude zadržan u zatvoru.
Ucjenjivali Hrvatsku
Činjenica je, međutim, da je Zvonku i njegovoj obitelji nanesena velika nepravda time što je zadržan u zatvoru čak 30 godina, iako je imao pravo na uvjetnu slobodu već od 31. prosinca 1979. godine. Za vrijeme Jugoslavije Amerikanci su slušali Beograd, pa nisu puštali Zvonka. Nakon osamostaljenja Hrvatske, nisu željeli udovoljiti Tuđmanovoj molbi za Bušićevo prebacivanje u Hrvatsku jer nisu željeli pomoći pobjedi HDZ-a. Usto su svaki put ucjenjivali Hrvatsku, pa je tako Robert Gelbard zauzvrat tražio da Hrvatska potpiše ugovor s američkim Enronom. To se kasnije i dogodilo, ali Zvonko nije pušten. Zatim se tražila suradnja s Haaškim sudom, a onda se kao prepreka našla i Hillary Clinton koja se natjecala za senatoricu New Yorka. Amerikancima je, naime, tada bilo nezamislivo da puste Zvonka zbog kojega je ondje poginuo policajac. A onda je došao 11. rujna, koji je dodatno otežao Zvonkov položaj. Hrvatska je davno ispunila sve pravne zahtjeve i više od toga za prebacivanje.
Zvonkov brat Ivan Bušić: Ne vjerujem da mi je brat slobodan
U selu Gorici pokraj Gruda još nitko ne vjeruje da je Zvonko Bušić doista na slobodi koju je sanjao trideset godina. Dosad je bilo previše obećanja, zvao me je brat iz Zagreba i rekao mi to, nešto je pisalo i u novinama, ali još ne vjerujem u tu priču više puta tijekom razgovora ponovio nam je brat Ivan pred svojom obiteljskom kućom. Sumnjičavi su i svi ostali stanovnici koje smo zatekli u selu. Kažu nam da su čuli kako bi mogao biti pušten, ali to se govori već trideset godina, pa još nitko ne vjeruje. Prije deset godina umro nam je otac, prije godinu i pol majka, a moj brat nije mogao doći ni na jedan pokop. Majčina ga je smrt strašno potresla. Često je nazivao i raspitivao se za majčino zdravlje. Od majčine smrti, već godinu i pol, nismo se čuli kaže nam Ivan Bušić, dok njegova supruga Ruža sjedi s njim pred kućom ne krijući suze. Zašto je Zvonko bio u zatvoru i podnosio svu tu žrtvu?, upitao se brat Ivan. (V. B., T. K.)
Zagreb, 10. 9. 2006.
SPOMENIK BEZ DUŠE
(Spomenik "Glas hrvatske žtve - Zid boli")
Kako sam više od dvije godine izbivala iz Zagreba, a dolazila samo nakratko i povremeno, tek sam nedavno prvi put vidjela na Mirogoju novoizgrađeni spomenik sa spomen parkom, autora akademika Dušana Džamonje, posvećen ubijenim i nestalim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskom ratu, a koji nosi naziv "Glas hrvatske žrtve - Zid boli".
Taj cijeli projekt, naravno i spomenik, zamijetila sam, kao i drugi u mome društvu, tek po povratku nas većeg broja ljudi, sa ispraćaja na vječni počinak prijatelja, iako smo i prethodno u povorci prošli kraj toga spomen prostora, jer je s vanjske strane arkada, sasvim pored puta prema vrlo uočljivom spomeniku s grobnicom poginulim partizanima, a koji se također obnavlja, kako bi bio još monumentalniji i ljepši.
Mi se svi dobro sjećamo kako je spontano, na ideju Zdenke Farkaš, od 26. rujna 1993. godine, počeo nicati i nikao Zid boli - glas odnosno krik tuge i boli hrvatske žrtve protiv zla i nepravde, koja se naočigled čitavoga svijeta i nevjerojatnu ravnodušnost, pa čak i poticaj od strane moćnika u svijetu, događala u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zbog strašne velikosrpske agresije. Hrvatski Zid boli, jedinstven spomenik u svijetu, kakvoga nikada i nigdje nije bilo, i čije su slike, kao glas istine o stradanjima hrvatskoga naroda, obišle svijet, sadržavao je 13.600 crnih i crvenih cigli sa imenima žrtava, a gradile su ga svojim rukama i zalijevale svojim majčinskim i očinskim suzama, u većini prognane, sa svojih tisućljetnih ognjišta, ožalošćene žrtve. Zid boli je opasivao zgradu sjedišta UNPROFOR-a na uglu Selske ceste i Ilice u Zagrebu. Te žalosne cigle bile su jedino mjesto gdje su ožalošćeni mogli zapaliti svijeću i pomoliti se, uz ciglu sa imenom svojih najmilijih. Najveća želja i nada osobno ožalošćenih, kao i cijelog hrvatskoga naroda, kojemu jedinstvena mučenička duša jeca kroz stoljeća, bila je, osim saznati istinu o svojim najmilijima, probuditi i potaknuti savjesti moćnika da zaustave i kazne zločinačkog agresora na nedužni narod Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
No, na veliku našu žalost, to se nije dogodilo, nego su to morali učiniti, uz goleme žrtve, sami hrvatski hrabri sinovi i kćeri. Uz Božju pomoć i Svete Majke, u znaku krunice, pobijedili smo daleko nadmoćnijeg neprijatelja i stvorili obnovljenu samostalnu i suverenu hrvatsku državu, s međunarodnim priznanjem, usprkos svim silama zla u svijetu, koje su bile protiv.
Sve hrvatske žrtve kroz vijekove, za pravdu, istinu i slobodu, nikada nisu uzaludne, jer će kad-tad uroditi dobrim plodovima, ali ove naše žrtve iz Domovinskog rata, kao i žrtve iz Drugog svjetskog rata, upravo su našom pobjedom i stvaranjem države procvjetale najljepšim cvjetovima i pretvorile se u vatromet 900-godišnje neodoljive želje za slobodom. Upravo to nam nisu mogli oprostiti naši neprijatelji i neprijatelji pravde, istine, ljubavi, solidarnosti i napretka u svijetu. Stoga je takvima, koji su neminovno nečiste savjesti, smetao i naš Zid boli, kao simbol svih pravih vrijednosti i općeljudske borbe za pravdu, istinu i slobodu. Posebno su, nakon preminuća besmrtnoga dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika Republike Hrvatske, i dolaska nove vlasti 2000. godine, započele, kao slučajno, provokacije i rušilački udari na Zid boli, iako praktično nikome dobronamjernom nije mogao smetati. Zaredali su otvoreni i zakulisni prijedlozi za njegovo uklanjanje i tobože zbrinjavanje. Našao se samo grad Zagreb i njegov SDP-ov gradonačelnik da to rješava, iako je Zid boli, kao jedinstven nacionalni simbol, trebalo osmisliti i zaštititi na nacionalnoj razini.
Uklonjen Zid boli
Uz manipulacije i dogovore sa stradalničkim udrugama, Zid boli je drastično uklonjen u ranim jutarnjim satima, u subotu, 4. lipnja 2005. godine, a što je najžalosnije, uz međusobno vrijeđanje i naguravanje malobrojnih predstavnika stradalničkih udruga, koji su se tu našli slučajno ili namjerno.
Ostvarilo se "rješenje" da Zid boli, gotovo kao otpad, ide na Mirogoj i završi pod zemljom. Prihvaćeno je, vjerujem bez natječaja za hrvatske umjetnike, da spomenik žrtvama hrvatskih branitelja bude dio spomeničkog projekta Dušana Džamonje, koji je on neuspješno slao na natječaj u SAD za spomenik žrtvama terorističkog napada 11. rujna 2001. godine. Kakve veze imaju slučajne žrtve terorističkog napada u Americi, osim što su također žrtve, sa žrtvama hrvatskih branitelja i hrvatskoga naroda za slobodu i koliko je to samo usputno rješenje da bi se izvukao novac (kako je rečeno 7 milijuna kuna, ako ne i više), te ispod dostojanstva hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja, neka svatko procijeni sam.
Također, neka svatko procijeni koliko je adekvatno da autor spomenika hrvatskim braniteljima bude Dušan Džamonja, koji jest hrvatski akademik, iako ne znam zašto, osim što je bio gotovo državni kipar u komunističkome režimu tamnice hrvatskoga naroda - Jugoslavije, kao što je isto i akademik Srpske akademije nauka, iako se nikada nije ogradio od Memoranduma SANU, idejnog inicijatora agresije na Hrvatsku i BiH, a nije osudio ni srpsku agresiju i zločine kao pripadnik toga naroda, kojemu je Hrvatska građanska domovina?
Osobno o ovome svemu razmišljam kao majka trojice, hvala Bogu živih hrvatskih branitelja i kao predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, od početka 1990. godine i koja sam cijelo razdoblje Domovinskog rata suosjećala sa svima osobno ožalošćenima i surađivala sa svim stradalničkim udrugama. Smatram da idejno rješenje za jednu značenjski tako svetu stvar kao što je spomenik hrvatskim braniteljima, može izdraditi samo vrhunski umjetnik koji maksimalno suosjeća sa žrtvama za najveće osobne i narodne ideale i koji i sam nosi u svome srcu iznimno veliku ljubav za sve te ideale i taj narod i koji je sastavni dio te ljubavi i toga naroda. Ujedno smatram da Zidu boli nikako nije mjesto na groblju ili pored groblja, makar to bio i Mirogoj. U okrilje zemlje, i to svoje svete grude, Majke Domovine, idu tijela poginulih ili umrlih sinova i kćeri te majke zemlje, a najzaslužnijima se grade i najveći nadgrobni spomenici, ali simboli kao što je Zid boli ne smiju i ne mogu ići na groblja.
Simboli žrtava za domovinu, kao spomenici, grade se na najljepšim i najpristupačnijim mjestima u gradovima, gdje dolazi najveći broj ljudi i novih naraštaja, kako bi se nadahnjivali i dobivali snagu za djela življenja, pa i umiranja za iste ideale. Tako je i Zid boli trebao, umjetnički zaštićen i obnovljen, ostati na istome mjestu gdje je nikao, ili na najprikladnijem drugom mjestu.
Ovako degradiran Zid boli, na razbijene cigle sa imenima svetih žrtava, zbačen u podzemlje i s užasno crnim spomenikom, sastavljenim od nekoliko dijelova crnih ploha sa imenima, bez oznake očevog imena i godine rođenja, ne znači ništa lijepo, značajno ni veličanstveno. Spomenik također nema nikakvih značajnijih kršćanskih oznaka, ni oznaka hrvatskih branitelja, kao što je u prvome redu križ, stvarni ili stilizirani, koji bi trebao biti vrlo uočljiv, a bilo bi značajno da je se uklopila i krunica, jedinstvena u povijesti, kao oznaka naših branitelja, uz bar dvije kocke hrvatskoga grba.
U okviru spomenika je samo jedno mjesto za paljenje svijeća, vrlo mali prostor u kojem se prazninom oblikuje križ. Relativno mali prostor parka oko spomenika je uređen, ali bez rascvjetalog raznog cvijeća, koje bi dalo ljepotu i svježinu tome sumornom prostoru. No, pri dolasku na Mirogoj, taj cijeli spomenički prostor se uopće i ne vidi, zbog upravne zgrade groblja, koja potpuno zaklanja spomenik. Kada dođete sasvim blizu, zapljusne vas slika kao velike crne vrane, koja se spustila na ledinu. Sve je to jadno i mračno, kao tragedija i kraj svijeta i Hrvatske, bez ikakve nade, te kao da su sve hrvatske žrtve uzaludne, što je vjerojatno htio reći i autor "umjetnik", kao i oni koji su ga za tu podvalu i platili.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Zagreb, 6. rujan 2006.
Margetić pušten iz zatvorske bolnice
Novinar Margetić bio je u pritvoru od 4. kolovoza i 32 dana je štrajkao glađu, zbog čega je smješten u Zatvorsku bolnicu u Šimunskoj ulici u Zagrebu
ZAGREB - Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijelo je danas popodne rješenje o ukidanju pritvora novinaru Domagoju Margetiću, potvrdio je za Hinu njegov odvjetnik Veljko Miljević, dodavši da je Margetić večeras pušten iz zatvorske bolnice.
Po njegovim riječima istekli su pravni razlozi za zadržavanje Margetića u pritvoru, a i da nisu, postoje mjere opreza koje potpuno ostvaruju svrhu pritvora.
Miljević navodi da je Vijeće pod predsjedanjem suca Miroslava Šovanje donijelo to rješenje odredivši mjere opreza, ne navodeći koje se odnose na njegova branjenika.
Međutim, mjere mogu, uz ostalo, uključiti zabranu napuštanja mjesta, određena ponašanja i djelatnosti, neposjećivanje određenih mjesta i kontakata s određenim osobama.
Pritvor mu je određen pošto je na Županijskom sudu u Zagrebu odbio primiti nalog Haaškog suda, kojim mu se, navodno, zabranjuje javna objava popisa zaštićenih svjedoka sa suđenja generalu Tihomiru Blaškiću.
Ranije danas, predsjednik Stjepan Mesić je na novinarski upit što misli o sve težem zdravstvenom stanju Domagoja Margetića istaknuo kako ga 'taj lik ne zanima štrajkao on glađu ili jeo do iznemoglosti, jer je sve što je radio štetilo našoj zemlji'.
T-portal
Zagreb, 5. rujan 2006.
Domagoju Margetiću otkazuju vitalni organi
Danas je 30 dan Domagojevog štrajka glađu, nalazi se u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, Svetošimunska 107. Jučer su ga za vrijeme posjete dovezli u kolicima. Današnja zadnja liječnička informacija je da mu je tlak i srce počelo pokazivati znakove poremećaja u organizmu.Haška optužnica nije ni do danas stigla jer je očito da ga nemaju za što teretiti. Cijelu kronologiju mogu dokazati dokumentima, stoga apeliram na sve:
NE ČEKAJMO DA DOMAGOJ KRENE DOLINOM SMRTI!
Ono što je najstrašnije je to što su mu u petak, 1.9. produžili pritvor do dolaska Haške optužnice. Ovi u Haagu su svjesni da ga ne mogu teretiti za ništa i ovdje se radi o čistom mučenju i maltretitranju. Apeliram na moralnost svih nas da ne dozvolimo gašenje ovog mladog života. Ovdje u Hrvatskoj noćas i sutra svi prijatelji i domoljubi pokušavaju iznaći način da ga se izvuće iz pritvora. Javnost mora znati istinu, a naša javnost u Hrvatskoj je u potpunoj tami, ljudi jednostavno ne znaju činjenice i zato vam se obraćam s molbom da nam pomognete. . .
Hrvati AMAC
Takodjer apeliramo na moralnost svih nas da ne dozvolimo gašenje mladog života...
Polazeći od činjenice da živimo u slobodnoj i suverenoj, socijalnoj i demokratskoj državi, Republici Hrvatskoj, smatramo svojom građanskom dužnošću pružiti javnu potporu Domagoju Margetiću
Izražavamo svoju ogorčenost ne samo postupkom Tužiteljstva, nego i ponašanjem Hrvatskoga sabora – vladajućih i oporbe u cjelini, Vlade Republike Hrvatske, Predsjednika Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, te cijelog dijapazona udruga koje navodno skrbe za temeljna ljudska prava, koja su u ovom slučaju Domagoju Margetiću pogažena.
Uredništvo Hrvati AMAC
. . .
UDRUŽENJE NOVINARA REPUBLIKE HRVATSKE
OBAVJEŠTAVA MEDIJE DA ĆE :
Danas u 16 sati biskup mons. dr. Valentin Pozaić, akademik Josip Pečarić i Joško Lončarić savjetnik CWA, će posjetiti pritvorenog novinara Domagoja Margetića u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici. Novinar Domagoj Margetić nalazi se u vrlo kritičnom zdravstvenom stanju u koje je došao nakon 32 dana štrajka gladju. Razlog zbog kojeg se odlučio na takav način otpora, a poučen sporošću Haaškog suda, je zahtjev da se što prije podigne optužnica isto i zbog samog nezakonitog uhićenja
ZAMJENIK PREDSJEDNIKA
UDRUŽENJA NOVINARA REPUBLIKE HRVATSKE
OSKAR ŠARUNIĆ
U prilogu kronologija i dopis Ministarstvu pravosuđa RH
MINISTARSTVO PRAVOSUĐA
REPUBLIKE HRVATSKE
KABINET MINISTRICE
Državna Tajnica Gđa. Snježana Bagić
Dežmanova ulica 10., Zagreb
tel: 3710-666
fax: 3710-602
3710-612
U ime Hrvatske svjetske organizacije i u svoje osobno ime slobodni smo Vam se obratiti sa zamolbom za pomoć! Molimo Vas da pomognete rješavanju goruće krize ljudskih prava i pomognete osloboditi novinara Domagoja Margetića koji je ujedno i dopredsjednik naše organizacije, budući da prema mišljenju eminentnih pravnih stručnjaka sada zaista ne postoje razlozi za njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru?! Moramo ovdje naglasiti da ne postoje dakle ni procesni (jer Domagoj Margetić sada bez ikakve dvojbe prihvaća nalog MKSJ kao što je već i potvrđeno), a druge procesne osnove pritvora su također isključene, pa ni materijalni razlozi zadržavanja Domagoja Margetića u pritvoru ne postoje jer je popis zaštićenih svjedoka objavljen odlukom MKSJ prije Domagoja.
Povrh svega ovaj slučaj ima i humanitarnu dimenziju jer je Domagoj Margetić danas u 32 danu štrajka glađu. Prema mišljenju liječnika koji prate njegovo zdravstveno stanje u zatvorskoj bolnici stanje je kritično. Slobodni smo priložiti ovom dopisu i informativan tekst općenito o štrajku glađu iz kojeg je razvidno da je i možda najpoznatiji štrajkač glađu Gandhi najduže štrajkao 21 dan neprekidno. Domagoj je u 32 danu štrajka glađu molim Vas pomozite?!
Tijek događaja 2006. koji su doveli do goruće krize ljudskih prava Domagoja Margetića:
svibanj
15. svibnja: Domagoj je primio poštom tri verzije popisa svjedoka iz sudskog postupka tužiteljstvo MKSJ vs. Blaskic;
26. svibnja: Domagoj podnosi žalbu na optužnicu pred MKSJ od travnja 2005, opseg žalbe obuhvaća 100 stranica;
lipanj
15. lipnja: UN-ov Glavni tužitelj, Carla Del Ponte, povlači optužnicu protiv Domagoja Margetica izjavljujući: "U interesu pravde i načela ekonomičnosti postupka", Glavni tužitelj Tribunala podneskom povlači optužnice protiv tri hrvatska novinara koji su objavili zaštićeno tajno svjedočenje i identitet zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića;
20. lipnja: Predsjednik sudskog vijeća sudac Robinson odlučuje pozitivno o zahtjevu tužiteljstva kojim se povlače tri optužbe protiv novinara Margetića, Križića i Šešelja;
srpanj
11. srpnja: Tijeko suđenja optuženom hrvatskom novinaru, Josipu Joviću, MKSJ i tužiteljstvo MKSJ donosi odluku kojom se Dokaz 18 - popis zaštićenih svjedoka objavljuje. Dakle ovom sudskom odlukom popis svjedoka postaje javan!
14. srpnja: Domagoj piše članak na svojoj web stranici www.domagojmargetic.com imenujući nekolicinu svjedoka koji su svjedočili tijekom suđenja Blaškiću;
23. srpnja: Domagoj objavljuje popis svjedoka iz sudskog postupka tužiteljstvo MKSJ vs. Blaskic;
29. srpnja: Domagoj zaprima pismeno hrvatskog pravosuđa kojim se poziva da dođe preuzeti tajni i zapečaćeni sudski MKSJ nalog u petak 8. kolovoza 2006. u 9h00min;
kolovoz
2. kolovoza: Domagoj uklanja i briše cjelokupni popisa svjedoka iz sudskog postupka tužiteljstvo MKSJ vs. Blaskic sa svoje web stranice;
4. kolovoza: Domagoj dolazi na Županijski sud u Zagrebu izjavljuje da će podići sudski nalog MKSJ kao i nekoliko puta do sada no ujedno i zahtijeva od hrvatskog suda da odgovori na njegove brojne žalbe i podneske te da se razjasni da li je uopće međunarodni sud za ratne zločine MKSJ prema Ustavu i zakonu RH nadležan sud za hrvatske novinare;
4. kolovoza: 18h00min Domagoj je uhićen bez obrazloženja i odveden u zatvor u Zagrebu;
6. kolovoza: Domagoj je doveden na Županijski sud u Zagrebu pred sudkinju Renatu Miličević i izjavljuje da će poštovati tajni i zapečaćeni sudski nalog MKSJ i da prihvaća naredbu u navedenom nalogu da neće objavljivati popis svjedoka na svojoj web stranici niti na bilo koji drugi način, no unatoč svemu sudkinja Renata Miličević izriče mu mjeru pritvora od 30 dana, te odmah zatim sud priopćava medije da je Domagoju određen pritvor od 60 dana;
7. kolovoza: AFP izvještava "U Haagu, ured UN tužiteljstva potvrđuje da je izdalo 'filed a provisional arrest warrant' (preventivni nalog za uhicenje) Zagrebu i da je ured UN tužiteljstva zatražio transfer Margetića po njegovom zadržavanju u petak. Glasnogovornik Anton Nikiforov međutim izjavljuje kako nije podignuta još optužnica protiv Margetića koji se može žaliti na svoje zadržavanje u zatvoru."
9. kolovoza: Domagoj podnosi žalbu MKSJ i traži da ga se pusti iz zatvora jer prihvaća nalog MKSJ
22. kolovoza: sudac Robinson MKSJ i tužiteljstvo MKSJ donosi odluku kojom se Dokaz 18 - popis zaštićenih svjedoka ponovno proglašava tajnim i zapečaćenim. Dakle ovom sudskom odlukom popis svjedoka prestaje ponovno biti javan!
23. kolovoza: Tijekom izvešća za tisak MKSJ, izjavljeno je da je u okviru predmeta protiv Jovića , Trial Chamber III, dan prije odlučeno o dokazu 18, koji je inicijalno objavljen, a sastoji se od dvije liste svijedoka u predmetu Blaškić koje identificiraju zaštićene svijedoke čija imena su trebala biti tajna. (http://www.un.org/icty/briefing/2006/PB060823.htm).
25. kolovoza: Nakon 21. dana u zatvoru i štrajka glađu, Domagoj je prevezen u zatvorsku bolnicu i zadržan zbog potrebe za liječnićkom njegom;
27. kolovoza: Domagoj ostaje i dalje u zatvorskoj bolnici zbog liječenja;
rujan
1. rujna: MKSJ odbija Domagojevu žalbu od 9. kolovoza, te Županijski sud u Zagrebu ne prihvaća žalbu domagojevog odvjetnika Veljka Miljevića, te je Domagoj zadržan u zatvoru. Obrana Domagoja Margetića čeka na pisani odgovor suda i priprema daljnje postupke u korist Domagoja.
5.rujna: Domagoj Margetić ostaje još uvijek u zatvorskoj bolnici, a rodbina dolazi do informacija iz zatvorske bolnice koje ju zabrinjavaju za njegovo zdravlje.
. . .
Zdravlje Domagoja Margetića je ugroženo!
Vjerujemo da je UN tužiteljstvo svjesno i namjerno objavilo popis svjedoka tijekom suđenja novinaru Josipu Joviću dana 11. srpnja 2006. No sve do 22.kolovoza 2006. lista svjedoka u procesu Blaškić nije bila tajna na razini tajnog i zapečaćenog dokaza.
Dakle, UN tužiteljstvo zadržava Domagoja u zatvoru bez naloga za uhićenje, bez optužnice, bez odgovora na njegovu žalbu od 9. kolovoza 2006. sve do petka 1. rujna 2006., te dok je lista svjedoka prema našem uvjerenju bila javna sve do potpisa suca Robinsona na odluku od 22. kolovoza 2006. kojom se odobrava zahtijev UN tužiteljstva. To što su oni učinili Domagoju Margetiću je samo po sebi kazneno djelo najviše razine i netko će za to jednog dana morati odgovarati!
Ukoliko je ured UN tužitelja bio uopće zainteresiran zadržati ovu listu svjedoka tajnom, a ne javnom i otpečaćenom, tada je ova sudska odluka od 22. kolovoza 2006. trebala biti zatražena i donesena tijekom suđenja Blaškiću još 1997. godine. Upitajmo se da li je UN tužiteljstvo obavijestilo svjedoke sa tako zvane zaštićene liste da su njihova imena bila javne sve do 22. kolovoza 2006.!?
K tome, popis svjedoka koje je UN tužiteljstvo poslalo poštom Domagoju Margetiću nije imao nikakve dodirne točke sa tada aktualnom optužnicom protiv Domagoja Margetića u kojoj je optužen za otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka predsjednika Stjepana Mesića.
Domagoj Margetić nije ratni zločinac, on nije terorist i on nije činio nikakav nasilan čin no bez obzira na to on je u zatvoru bez suđenja na temelju naredbi Carle Del Ponte. Molimo oslobodite Domagoja!?
Uz štovanje,
Joško Lončarić
savjetnik CWA
Akademik Josip Pečarić
28.08.2006.
Dragi tajniče Rice, podtajniče Burns, ambasadore Bolton i ambasadore Williamson:
Domagoj Margetić je uhićen i zatvoren u Hrvatskoj 4. kolovoza 2006. godine zbog objavljivanja popisa svjedoka koji mu je poslan od UN ICTY (MKSJ) ureda tužitelja. Domagoj je uklonio popis svjedoka sa svoje web stranice dana 2. kolovoza 2006.
Domagoj je došao na sud u Hrvatskoj i izjasnio se da je već uklonio popis svjedoka sa svoje web stranice te je također izjavio da nema namjera objavljivati popis svjedoka u budućnosti ponovno.
7. kolovoza 2006. godine AFP izvješćuje "U Haagu, ured UN tužiteljstva je potvrdio da je izdao provisional uhidbeni nalog" Zagrebu i da je zahtjev za Domagojev transfer poslan nakon njegovog zadržavanja u zatvoru u petak. Glasnogovornik Anton Nikiforov medjutim navodi da do sada nije podignuta optužnica protiv Margetića koji se može žaliti na svoje zadržavanje u zatvoru.
Domagoj je poslao svoju žalbu MKSJ (ICTY) na dan 9. kolovoza 2006. godine te u njoj ponovno naveo da poštuje MKSJ (ICTY) naredbu da ukloni popis svjedoka te takodjer da nema namjeru u budućnosti opet objaviti taj popis svjedoka. Domagoj je tada zatražio da ga se pusti iz zatvora na slobodu.
Domagoj Margetić je razumno postupio, a UN sud postupa nerazumno jer ne informira sud u Hrvatskoj da pusti iz zatvora Domagoja na slobodu.
Tražimo od SAD da nam pomogne.
Domagoj je novinar a ne ratni zložinac.
Molim vas pomognite mu, hvala vam.
Stranka hrvatskog prava
LIJEPA NAŠA DOMOVINA HRVATSKA
POLITIČKOM ODLUKOM MEDJUNARODNOG KAZNENOG SUDA U HAAGU U SURADNJI SA TRENUTNOM HDZ-OVOM VLASTI U HRVATSKOJ NAŠA WEB STRANICA JE ZATVORENA 15. KOLOVOZA 2006. BEZ IKAKVOG OBJAŠNJENJA. STRANICA ĆE BITI PONOVO U FUNKCIJI ZA NEKOLIKO DANA JER SMO U TOKU PRESELJENJA NA DRUGI SERVER. VEĆINA LINKOVA NE RADI JER NAM JE JOŠ UVIJEK BLOKIRANO DRUGO IME NAŠE STRANICE www.011385.COM KOJE SMO KORISTILI U POVEZIVANJU SA MATERIJALIMA KOJE SE OVDJE NALAZE. U NEKOLIKO DANA ĆE I TO BITI RIJEŠENO A ČITAV PROBLEM SE TRENUTNO RIJEŠAVA NA SUDU U CHICAGU GDJE NE VLADAJU IVO SANADER I CARLA DEL PONTE NEGO OSOBE KOJE POŠTUJU ZAKONE I USTAV SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA,KOJI POŠTUJU DEMOKRATSKA NAČELA I SLOBODU GOVORA.
SVE HRVATSKE DOMOLJUBE I HRVATSKE PRIJATELJE SRDAČNO POZDRAVLJAM A POSEBNO ONE KOJI SE NISU PLAŠILI PRUŽITI NAM POTPORU U OVOM POLITIČKOM PROGONU
IVICA GRGIC, 3. RUJNA 2006., CHICAGO,IL,USA
Šibenik, 4.9.2006.
Oluja nad Hrvatskom!
Dvor na Uni
Ovih kolovoških dana bili smo svjedoci novog kruga napada na Hrvate i na ono što neprijatelj smatra Hrvatskom Državom, iako paradržavni sklop koji se trenutno nalazi na području bivše Socijalističke Republike Hrvatske je sve prije nego li Hrvatska. Napad je počeo iz Beograda, tog balkanskog središta masonsko-četničkog zla odakle započinju svi napadi na Hrvate i «Hrvatsku». Povodom je bio sjećanje na završnu operaciju Oluju, a izveden je prikazivanjem nekakvog traljavo montiranog filma o navodnim ratnim zločinima u Oluji na «demokratskoj i slobodarskoj» televiziji B92. U dobro usklađenoj akciji, odmah se javljaju s razradom teme o počinjenim zločinima nad «srpskim civilima» nekakve zagrebačke televizije, potom tiskani mediji u čemu prednjači srpsko-jugoslovenski Večernji list u švabskom vlasništvu, gdje se čak i «notorni desničar i nacionalist» Ivkošić zgraža nad počinjenim zločinima nad nedužnim «srpskim civilima!
Naoko su optuženi pripadnici 5. korpusa Armije BiH na čelu s nekakvim bivšim oficirom JNA Atifom Dudakovićem. Nu, to je samo varka – «da se vlasi ne sete!» rekao bi Srbin Andrić – jer je cilj Oluja i navodni napad na kolone srpskih izbeglica i teritorij Hrvatske (oko Dvora na Uni).
A zapravo je to sve bilo inscenirano, kako bi se prikrila DOGOVORENA susradnja Bajićevog tužilaštva iz Zagreba s odgovarajućim srbijanskim službama» u oznaškom progonu Hrvata, poput onoga od 45. pa nadalje. Naime, nisu se još «stekli uvjeti» da udruženi jugoslavenski osvetnici otvoreno i masovno krenu u obračun s onim što je preostalo od hrvatske vojske, branitelja i države. Odmah nakon Januarske kontrarevolucije (januar 2000.) počela je suradnja Zagreba i Beograda (jesen 2000. u Gospiću su već dolazili srbijanski «istražitelji») i nastavlja se sve dalje i dalje, a kulminiralo je u Osijeku prilikom linča i spremanjem ubojstva Branimira Glavaša. Glavaš i jest kriv, kriv je što Osijek nije pao i postao OCEK. Ako ga (zasada!) i ne ubiju, i njega i njegovu obitelj, jer ONI su spremni na sve, barem će ga pokušati psihički uništiti; dobro poznata komunistička tortura straha i laži.
A sada, oko ove «posljednje televizijske predstave» jasno se vidi kako su se brže-bolje sastali «državni odvjetnici», i očito je bilo sve dogovoreno ranije, a udruženi srbijanski i sluganski hrvatski mediji spremno su postavili dimnu zavjesu.
Zanimljivo da «hrvatski mediji» tuže Dudakovića samo za navodne napade na Srbe, a o zločinima koje je četnik Dudaković počinio kao oficir JNA u Zadru i Lovincu gotovo da i ne spominju. Dokle može ići mržnja tih televizijskih komesar-skojevaca vidjelo se na nekakvoj televiziji «NovaTV», čiji se novinari nisu ni potrudili da saznaju gdje je Lovinac. U Lovincu je srpska vojska, na čelu s majorom Dudakovićem u jesen 91. napravila pokolj i sve uništila. A kada je Sanader imenovan kunktatorskim guvernerom ove paradržave, odmah je poslao na stotine «specijalaca» u Lovinac, da skidaju spomen-ploču Mili Budaku. U ranu zoru, maskirani specijalci, oni koji će poslije u Slavoniji puškama ubijati sirotinjske kokoši, dok su lovinačke babe još spavale, oni su demontirali mrsku spomen-ploču «ustaškog Doglavnika» Mile Budaka. Zašto ih je bilo toliko, zašto zarana, za mraka (uvijek mračne sile idu za mraka), jesu li se bojali da se babe ne probude? Tko zna, što bi bilo da su se babe lovinačke probudile. Naravno, ni Sanadera ni njegovih specijalaca nije bilo u Lovincu kada je srpska vojska ubijala i palila. A ja mislio da su likovi iz Alana Forda izmišljeni!
Akindžije s HTV-a
Prije nego bi osmanska vojska (Turci) frontalno napala neko «neprijateljsko» područje, na to područje slala bi paravojne postrojbe, takozvane akindžije (turski: akindžilar, od akin – «bujica, tijek»). To su bile lake konjaničke čete koje su upadale na neprijateljsko područje i sve živo i neživo uništavale pred sobom, ubijali su i palili, širili su strah i paniku, i pljačkali (za svoj račun jer nisu bili dio vojske), i na taj način su uvelike olakšavali posao regularnoj osmanskoj vojsci jer je lokalno stanovništvo u strahu za gole živote bježalo - obrana je bila bitno oslabljena.
Svi mediji u ovoj paradržavi su u rukama Račanovih novinara, posebno elektronski mediji. Zanimljivo da ih, te novinare-komesare, komuniste - da ne kažem štogod gore, neki tzv. «državotvorni» novinari nazivaju «ljevičarskim novinarima». Na taj način im zapravo tepaju jer nisu oni nikakvi «ljevičari» (nemaju oni blage veze s ljevičarima-majstorima pera, kao što su Simone Weil, Llosa, Sartre, Márquez i mnogim drugim), oni su obični slabo plaćeni komesari puni mržnje na sve hrvatsko.
I ti «novinari» svojim prljavim djelovanjem podsjećaju upravo na one osmanske akindžije, jer za račun svojih gospodara uništavaju sve što je hrvatsko, zavode strah i nemir – oni su komunistički teroristi. Tako deprimiranom i očajnom narodu, obrađenom svakodnevnom bombardiranju s TV-zaslona, dovednom u bezizlazan položaj može se svatko i sve nametnuti. Imaju i agitpropovsku nakanu ispiranja mozga, svakodnevno ponavljajući isti stereotipe koji se i nehotice uvuku u podsvijest, i ljudi, na kraju, počinju u njih vjerovati. Postaju dio njihovog prljavog plana. Veliki meštar Voltaire je izrekao ovu čuvenu rečenicu (koja se pogrješno pripisuje Josefu Goebbelsu): «Calomniez, calomniez, quelque chose en restera» - «Klevećite, klevećite, nešto će ostati». Nu, nisu ONI čitali Voltairea, ali dobro znaju raditi prema toj njegovoj maksimi.
Usporedno sa združenom «akcijom» beogradske televizije B92 i zagrebačke Novatv, a uz papirnatu logistiku švabskog Večernjaka, akindžija s tzv. Hrvatske televizije znakovitog imena Hrvoje Hengrek, napravio je svoj doprinos Oluji samo nekoliko dana nakon obljetnice iste, ali usklađeno s akcijom «Dvor na Uni». Naravno, napravio je prilog na svoj haaško-račanovski način.
Akindžija Hrvoje i jurišnik Joško (Morić, ratni visoki dužnosnik policije u Tuđmanovoj Vladi i sadašnji jurišnik blajhane partizanske Vesne Škare, kćeri pokojnog Stanka) potegoše do zaseoka Grubori pored sela Plavno, u kninskoj vukojebini. Prilog je zapravo u okviru procesa Anti Gotovini u Haagu i «pakovanja» istom, zapravo svim Hrvatima i samoj Državi Hrvatskoj.
Navodno je u kolovozu 1991. u zaseoku Grubori, sela Plavna, ubijeno šestoro «srpskih civila». Detaljno akindžiju Hrvoja vodi jurišnik Joško i pokazuju mjesta događaja. Nema niti trunka sumnje: počinitelji su «hrvatski branitelji», ustaše. Tačka. Srbi su jednoglasno 1990. optirali za rat, i ni jedan Srbin u bivšoj Jugoslaviji nije BIO PROTIV RATA. To nisu rekli Hrvoje i Joško. Hrvoje i Joško nisu rekli da je u obližnjem Kninu za Hrvate bio kroz četiri godine strašan logor gdje su ubijani i mučeni na stotine i tisuće Hrvata. To nisu rekli Hrvoje i Joško. I nikada policija Joška Morića nije ni pokušala otkriti broj nesretnika koje su «Srbi civili» mučili i ubili u Kninu. To Hrvoja i Joška ne zanima.
U svaki rat od 1868. Srbi idu jednoglasno, očekuju brzu i laganu pobjedu, velik plijen i proširenje teritorija. Kada pođe po zlu, kada počnu gubiti, kada se rat otegne, tada se dadnu u bežaniju i proglase se žrtvama. Svaki takav osvajački rat, a i svaki rat, nosi za sobom repove poznate pod imenom «psi rata». Ako je te ljude netko ubio, ja ne vjerujem zagrebačkim medijima niti izvješću «međunarodne zajednice», treb otkriti tko je to učinio, komu to ide u prilog? To ide, bez sumnje, u prilog srpskoj strani i s te strane treba tražiti počinitelja. Tu su se motale kojekakve paravojne postrojbe, bio je čak i specijalni agent iz Argentine, stanoviti «Drago Pilsel». Tko zna tko je mogao biti počinitelj! Mogli su biti počinitelji i frustrirani «hrvatski branitelji», pobogu to je bio strašan rat.
Potom je naš dvojac potegao do državnog odvjetništva u Šibeniku da pitaju «jesu li se digle optužnice protiv ubojica iz Grubora». Nu, zaboravili su podsjetiti gledatelje i pitati «državnog odvjetnika» neke stvari.
Zaboravili su gledateljima reći da je u Šibeniku bila opća opasnost od srpskog topničkog i raketnog napada četiri godine, zaboravili su reći da je u bombardiranju grada ubijeno 29 građana Šibenika, u njihovim domovima i na šibenskim ulicama. Zaboravili su pitati je li državni odvjetnik digao optužnicu protiv «nevinih srpskih civila» koji su počinili taj zločin. Zaboravili su pitati «državnog odvjetnika» je li digao optužnicu protiv stražara i ubojica u logorima u Kninu. Zaboravio je jurišnik Joško reći je li njegova policija razoružala «srpske civile» (podoficire i oficire JNA, milicajce) koje je ta JNA 1991. naoružala. Oni i sada imaju to oružje. Zaboravio je Hrvoje reći da je za vrijeme najvećeg bombardiranja Šibenik napustila većina stanovništva (u popodnevne i noćne sate). Zaboravio je Hrvoje reći da je on, dok je ginulo i izginulo više od 20.000 tisuća stanovnika Hrvatske, za to vrijeme šetao po Špici pijuckao kavu i nestrpljivo čekao kada će opet u svoj Beograd.
Puno su toga te dvije akindžije zaboravili. I zaboravili su reći da za sve to vrijeme u Gruborima nije bilo rata, za razliku od ostale Hrvatske gdje se i te kako ginulo. Stanovnici Grubora su, ako im se htjelo, išli u rat, da pljačkaju, da kolju... I to su zaboravili reći. I na kraju im je rat doašo na kućna vrata, što «bezbeli» nisu očekivali i nisu «hteli da se desi». A desilo se.
I, na kraju, ne postoji li za Haag «zapovjedna odgovornost»? Nije li tada Joško bio visoki zapovjednik policije, koji je «morao znati za te događaje»? Ili je on, možda, pokajnik i specijalni haaški svjedok? Tko će ga znati. Akindžije i dalje jašu. Što li će biti kada dođu pravi Turci-Osmanlije? Taj dan, nažalost, nije daleko.
Kuljanin!
Đurđica Ivanišević Lieb
Dobrota osvjetljava život
Hrvatska se država doima poput rane koja ne zacjeljuje; živjelo se u bogataškim vilama ili sirotinjskim kućama, pogled je isti: rasprodane banke, rasprodane vrijednosti koje su temelj države, pretrčani rat, sve veća razlika između bogatih i siromašnih, a suđenja traju. Ministri se smiješe s naslovnica, ne treba biti zločest da bi se vidjelo loše rezultate, posebno od najviše očekivanog turizma. Turistička zemlja koja ima svoje »Alpe«, svoje more, s čudesnim otocima, gdje su navodni stručnjaci za turizam vidjeli najveću dobit poput Dubrovnika, Hvara, Opatije... doživjeli su i najveći poraz.
Tzv. elitni turizam donio je niz nesporazuma, jer se nije razriješilo s riječju elitni. Umjesto zemaljskog raja Hvar je postao noćna mora, a stanovnike sveo na primitivno pleme. S obzirom na to da je Hrvatska jedna od deset svjetskih gay odredišta, taj se otok uklapa u takav turizam. Pravo na različitost, na intimu, osnovno je ljudsko pravo. Nitko od nas ne dijeli prijatelje i poznanike na one koji su homoseksualci ili one koji to nisu, ali se ne može ostati gluh i nijem na bizarnosti i perverziju, tj. na bolesno ponašanje kakvo se očitovalo upravo u Hvaru. Jedna grupa muškaraca drugačijih sklonosti koja je ljetovala na Hvaru ispričavala se za neugodnosti i javno progovorila o ponašanju u kojem nisu svi sudjelovali i koje nisu željeli. Vjerojatno se ne smije vjerovati glasinama da je i takvo uništavanje turizma djelo stranih tajnih služba kako bi se i duhovno razorila Hrvatska.
Medvjeđa usluga »velikih branitelja«
Lijepa Dubrovkinja Leona koju je snimio Lupino za Playboy na dubrovačkim ulicama, snimljena je i pred katedralom (i Marinkovićeva »Glorija« se izvodila poslije jednog drugog rata u blizini katedrale), platila je svoje snimanje popriličnim skandalom. Goli muškarac u noći snimljen pred hvarskom crkvom u kojoj je gorjelo svjetlo za mrtvog župnika, upućen je tko zna za koju cijenu i pod kojim opijatima u noć, nije čak imao hrabrosti poput Leone pokazati nam lice. Jedno je različitost osobe koju treba poštovati, a drugo su bizarnosti i provokacije. Jer bi valjda na sličan način trebali reagirati i zaljubljeni i bračni parovi. Vlasnici kafića i restorana koji su bili poslovično skloni takvim gostima, izbacivali su ih iz restorana jer takvo ponašanje ne toleriraju ni svjetska ljetovališta, što je vjerodostojno opisala novinarka Večernjeg lista. Istodobno, slijepi mladić s obučenim psom za pratnju nije mogao ući u vlak jer djelatnici Hrvatskih željeznica nisu znali pravila ponašanja. Ali nitko osim hrvatskih političara nije progovorio o tom slučaju za razliku od svjetske obrane ljudi koji su ponizili i stanovnike Hvara i ljude sličnih sklonosti.
Premda ostaje pitanje ne ugrožavaju li »veliki branitelji« takvih skandala one koji žele živjeti svoju različitost u intimi i tišini. Poneki »branitelji«, zaogrnuti svjetskim organizacijama, stvorili su u ime takvog ponašanja posao i zanimanje. U košmarima zemlje prepune skandala kao da se inzistira na skandalima kako bi se izbjegle teme o nezaposlenosti, neproizvodnji, drogi, plaćama često jednakima socijalnoj pomoći. Vlade kao da nastoje sličiti jedne drugima, i kao da se država ponovno oslobađa i ponovno stvara. Ono čemu ljudi teže je stabilnost koja se nigdje ne nadzire. Samo novi ljudi, nova lica, ne prezirući one koje vlast nije potrošila mogu izmijeniti život ove države. Ali zato je potrebno ne biti opijen vlašću, nego u ime te vlasti služiti drugima.
Ista pohlepa kao u logoru
O služenju drugima napisane su mnoge knjige, međutim među tisućama prevedenih knjiga u Hrvatskoj treba spomenuti »Knjigu života«. Autor je Martin Gray, dobitnik nagrade za književnost »Dag Hammarskjoeld«, a knjigu je tiskao V.B.Z. u nakladničkom nizu »Ambrozija«. U tom su nizu izišle mnoge knjige o putovima sreće, poneke s jeftinim sadržajima ili zavodljive poput Castanedinih koji je pisao s laboratorijskom točnošću pod utjecajem opijata. Grayeva je priča potpuno različita od ostalih autora jer su njegove knjige, kako i sam navodi, pisane krvlju onih koje je volio. Ta knjiga ne sugerira kako u deset, dvadeset lekcija postati sretan, promijeniti život, pronaći vjeru koja sve iskupljuje.
Autor je Židov, Poljak koji je već s 14 godina bio zatvoren u Varšavskom getu i gledao kako mu ubijaju najbliže. Uspijeva pobjeći s ocem i često mu se javljaju slike njihovih noćnih razgovora na trgu i pomaganju onima u getu pod cijenu života. Nije ga mimoišao zloglasni logor Treblinka u kojem je izgubio svoju obitelj i vidio kako se ponekad dobri ljudi pretvaraju u krvnike, ali i obrnuto. Uspijeva pobjeći i postaje borac u Varšavskom getu te kao časnik Crvene armije s najviše odličja, godine 1945. ulazi u Berlin. Ušavši kao pobjednik među pobijeđene iznenađuje svoje podređene, jer u očima prestrašenih ljudi, djece, vidi istu patnju koju je vidio u Varšavskom getu među svojima te je naredio da se poštede ljudi. On navodi da je i u njemu čučala zvijer s kojom je u ime osvete bilo teško ovladati jer je odabrao put borbe, ali divio se onima koji su u logorima izabrali put nenasilja te su smireno vjerujući i moleći za krvnike odlazili u smrt. »Oni su postojali čvrsti kao dijamanti, spašavali su nas... bez njihove prisutnosti što bismo bili drugo nego isti kao i naši neprijatelji«. Odličja ismijava, spominjući svog prijatelja kako vjerojatno uživa u crvenoj zvijezdi s kojom ulazi u sovjetske tajne službi. Želeći pobjeći od svih strahota, od gubitka svega osim čovječnosti, putuje u Ameriku gdje postaje bogat, ali i sretan sa ženom i svoje četvero djece. Ljubav koju je tražio konačno je našao i sve djeluje poput bajke. Sretni su, iako pisac uočava metal i beton kao okosnicu gradova, stotine tisuća besciljnih mladih ljudi, zvjersku pohlepu za bogatstvom. U očima mnogih poslovnih ljudi otkriva istu pohlepu koju je vidio u očima zapovjednika logora.
»Imam samo skromnu nadmoć svoje patnje«
U Baronsu, na imanju daleko od grada, vjeruje da je konačno doživio puninu obiteljske i poslovne sreće. Kada je vjerovao da su zlo samo uspomene, u nekoliko minuta šumskoga požara nestao je automobil sa ženom i četvero djece. Danima gleda filmove svoje obitelji i priča povijest svog života pokojem prijatelju koji ima sličnu patnju. Najednom kao da se probudio iz sna zahvaljujući dobroti što su mu je drugi darovali, te odlučuje živjeti jer »kušnja je sredstvo da čovjek upozna sebe i odraste«. Cijeli njegov život postaje život za druge, izlazak iz svoje nesreće dobrotom prema tuđoj nesreći kako bi se »osvijetlilo život«. Osniva Zakladu protiv šumskih požara te na taj način spašava tisuće života, piše knjigu »U ime svih mojih« koja je tiskana u 500 tisuća primjeraka. Pobjeđuje smrt ne iznevjerivši svoje mrtve i žive. Tisuće ljudi prilazi mu pričajući svoje tragedije, tješi ih pokušavajući naći put ali ne ulazeći u ulogu lažnoga propovjednika. U knjizi postavlja pitanje molitve, Boga, nije naučio moliti. A Bog je za njega pamćenje prošlosti, ljubav prema svima koje je volio i čvrsti hod prema budućnosti koja se ostvaruje isključivo u pomoći drugima. Kada je riječ o molitvi, vraća se jednom detalju te opisuje sebe kao bjegunca iz logora i Poljakinju koja mu je prodala kruh. Htio je razgovarati s njom, osjetiti se čovjekom u tom razgovoru, ali je ona zalupila vratima. Slučajno ju je susreo u šumi, bila je borac u Pokretu otpora, cijelu obitelj su joj ubili, i dijete koje je bilo uz nju kada mu je prodala kruh. Prepoznavši je, rekla mu je »molit ću za vas«. Nije to uzeo usputno.
Knjiga je protkana Grayevom pripadnošću židovskom narodu što će možda nekomu zasmetati, ali knjiga je most prema svima koji pate. Kada on govori o nadi i životu koji započinje danas i svakog dana, treba mu vjerovati jer i zapisuje »Treba mi vjerovati, jer ja sam to doživio. Imam samo skromnu nadmoć svoje patnje i svojega glasa koji kaže da je život neuništiv unatoč smrti«.
Glas Koncila, broj 36 (1680), 3.9.2006.
31.8.2006.
Američka vojska napušta BiH !?
Vojne snage Sjedinjenih Američkih Država započele su pripreme za povlačenje iz baze Orao kod Tuzle. Prema neslužbenim informacijama kojima raspolažu u državnom vrhu Bosne i Hercagovine, Amerikanci bi trebali napustiti Orao do kraja godine.
SARAJEVO - Vojne snage Sjedinjenih Američkih Država započele su pripreme za povlačenje iz baze Orao kod Tuzle.
Prema neslužbenim informacijama kojima raspolažu u državnom vrhu Bosne i Hercagovine, Amerikanci bi trebali napustiti Orao do kraja godine, a na njihovo mjesto bi, navodno, došao nizozemski bataljun, saznaje Oslobođenje iz, kako list navodi pouzdanih izvora.
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić nije sa sigurnošću mogao potvrditi vijest o odlasku američke vojska iz BiH jer, kako kaže, nema saznanja iz službenih političkih i diplomatskih izvora. Tihić, međutim, tvrdi kako su ga nedavno zvali sa Tuzlanskog aerodroma, gdje računaju da bi mogli preuzeti dio tehničke opreme koju Amerikanci ovih dana deaktiviraju u bazi Orao.
Politički krugovi u Sarajevu, koji u vladi SAD vide ključnog saveznika u svijetu, sa zabrinutošću su primili vijest o povlačenju amaričke vojske. Upravo stoga, u posljednje vrijeme, kako saznaje Oslobođenje, vodi se tiha diplomatska kampanja sa Washingtonom, kako bi se ipak osigurao opstanak minimalnog broja američkih snaga u BiH.
Naime, računa se da bi, uz određenu diplomatsku kampanju nuđenja novih oblika savezništva, američka administracija mogla odsutati od totalnog povlačenja snaga i zadržati dio vojnog kadra u bazi NATO-a u Butmiru. Ukoliko to ne bude osigurano, vlasti u Sarajevu će, tvrdi se, pokušati isposlovati neki drugi vid američkih jamstava za sigurnost u BiH.
Iz krugova bliskih američkoj vojsci potvrđeno je da se ukupno stotinjak pripadnika Nacionalne garde Texasa, koji čine Namjenski organizirane snage Udar (TF Strike) u Tuzli, spremaju napustiti Tuzlu krajem studenog. Ne planira se preseljenje američkih operativnih vojnika na Butmir, već njihov definitivni odlazak iz BiH. Američka vojska u BiH djeluje na temelju bilateralnog sporazuma vlada BiH i SAD, a po potrebi se daje na raspolaganje zapovjedniku Stožera NATO-a u Sarajevu, čiju dužnost sada obavlja američki brigadni general Luis Veber (Louis Weber).
Iz američkog veleposlanstva u Sarajevu potvrdili su da će u narednih nekoliko mjeseci SAD postupno smanjiti broj trupa koje su stacionirane u Tuzli. NATO, predvođen Amerikom, i dalje će ostati u BiH. Ovi koraci jesu u dogovoru sa bh. vlastima, a SAD će nastaviti širok spektar bilateralnog angažmana u BiH, poručuju iz veleposlanstva. Posebno se ističe da su Oružane snage BiH sada pod punom civilnom kontrolom te da čine važne korake u preuzimanju pune odgovornosti za uspostavljanje sigurnog okruženja.
“Promjene koje provodi Ministarstvo obrane BiH rezultirat će uspostavljanjem profesionalnih oružanih snaga, koje će se moći porediti s drugim članicama NATO-a i partnerima. Ova odluka o smanjenju praktično je rezultat izuzetnog napretka koji je BiH ostvarila u posljednjih nekoliko godina. SAD će nastaviti snažno prisustvo u BiH i regiji, te biti aktivno uključene u pomaganje BiH da dosegne članstvo u Partnerstvu za mir, sa daljim nastojanjima i za članstvo u NATO-u”, zaključuju iz veleposlanstva SAD.
Pincom.info
31.08.2006.
SUPTILNE METODE U OBRANI ZLOČINAČKOG KOMUNIZMA
Fokus
Kada se želi opravdati jedan sustav koji je donio veliku nesreću u cijelom svijetu, koriste se argumenti koji “običnome puku” djeluju vrlo uvjerljivo.
Godine prolaze brzo. Mnogo toga se zaboravlja, slike povijesti i samih događaja sve više blijede, svjedoci događaja sve više odlaze u drugi plan, a u prvi plan dolaze oni koji te događaje interpretiraju, objektivno ili neobjektivno, dobronamjerno ili zlonamjerno. U društvu je sve brojniji mladi naraštaj koji uopće ne pamti godine komunizma, a i prošlost ih sve manje zanima. Ta generacija već završava škole, fakultete, zapošljava se, osniva svoje obitelji, rješava svoje osnovne egzistencijalne probleme i potpuno je okrenuta budućnosti. S vremenskim odmakom, malo po malo, servira im se slika komunizma koji nije više tako grozan. Za njih to više nije zločinački sustav, to više nije bila diktatura, drug Tito nije bio diktator, već svjetski državnik kojemu je “cijeli svijet” došao na pogreb. Zato je Tito jedini komunistički diktator koji u glavnome gradu ima još svoj trg.
Nedavno je Vijeće Europe donijelo Deklaraciju koja oštro osuđuje komunizam u Europi, ali je to u našim novinama završilo kao mala crtica u gornjem lijevom kutu, koju mnogi nisu ni zamijetili. Još gore je prošla “Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarističkoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990.”, koju je usvojio Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. Da cijeli slučaj nije komentirao Glas Koncila u svome broju od 9. srpnja, nitko ne bi znao da je ta Deklaracija uopće donesena u Saboru.
Zanimljivo je slušati bivše komunističke moćnike, partijske sekretare i “drugove”, kada govore o tom prošlom, komunističkom vremenu. Ponašaju se kao da se to sve dogodilo negdje “tamo daleko”, kao da to sve s njima nema nikakve veze. Svi učinjeni zločini, tragedija koju je proživio cijeli narod, obitelji, pojedinci, sve nepravde koje su učinili, to je “jako daleko od njih”. Ali su zato jako glasni i bezdušni kada treba ocjenjivati i bez milosti osuđivati moguće zločine koji su počinjeni u Domovinskome ratu.
Kada se jedan zločinački, diktatorski sustav, koji je donio veliku nesreću milijunima stanovnika Europe i cijeloga svijeta i unazadio veliki broj naroda, želi opravdati, koriste se profinjene suptilne metode i argumenti koji “običnom puku” djeluju vrlo uvjerljivo. I opet se s “radnicima, seljacima i poštenom inteligencijom” može uspješno manipulirati.
Ključni argumenti obrane komunizma su:
1. Komunizam je dobro zamišljen, ali su se u realizaciji ideje potkrale grješke
To je glavni “argument” kojim ljevičari odgovaraju svim onima koji izjednačuju komunizam i fašizam, kao dva najveća zla XX. stoljeća. Njihovo je uobičajeno objašnjenje: “Fašizam i nacizam su već u svojoj osnovnoj namjeri bili zločinački sustavi, dok je ideja komunizma bila dobra, ali je onda u realizaciji ispalo drukčije”. Razni salonski ljevičari i stari komunisti tim argumentima žele opravdati svoje pristajanje uz jedan zločinački sustav i sve one godine koje su uložili u služenje tom sustavu. Međutim, to je na razini argumenta kojim bi se branio Hitler uz objašnjenje: “Da, da on je bio monstrum, ali da znate kako je on volio cvijeće i obožavao mačke”. Bez obzira na to što se komunizam s vremenom malo smekšao, promijenio ime u socijalizam, pronalaziti bilo kakve riječi opravdanja za diktatorski sustav koji je unesrećio stotine milijuna ljudi, iza sebe ostavio nekoliko desetina milijuna mrtvih, milijune ljudi koji su proveli mnoge godine života u raznim logorima od Sibira do Gologa otoka, u najmanju ruku je neukusno. Ali to pokazuje da za veliki broj ljevičara ljudski život i ljudske patnje ne znače mnogo, jer je za njih ideologija iznad svega, iznad čovjeka. Ljevičarska ideologija uz pompozne fraze, to je jedino što im je važno. Ni velika intelektualna ljevičarska ikona Sartre nikada nije, niti nakon svih strahota u SSSR-u, osudio komunizam. Ali, na žalost, niti naš veliki Krleža nikada nije podigao glas o žrtvama Bleiburga, Gologa otoka i svih zločina komunizma. Za njih je ta ideologija opravdavala sve ljudske žrtve i “grješke koje su nastajale na putu izgradnje novoga, besklasnog društva”.
Takvim argumentima vrijeđa se zdrav razum, pamćenje i iskustvo većine naših građana koji su živjeli pod komunizmom ili njegovom malo ušminkanom varijantom - socijalizmom. Zapravo takvi argumenti služe za mlade naraštaje kojima se servira lažna slika komunizma.
Istina je ipak drukčija.
a) U svim komunističkim dokumentima komunizam se od samoga početka otvoreno definira kao “diktatura proletarijata”. Koja je to diktatura, od kada je svijeta i vijeka, bila pozitivna i osnova društva koje je dobro i plemenito zamišljeno?
b) U samome početku izgradnje komunizma, u svim govorima i izjavama Lenjina i njegovih suradnika, prije Staljina i prije svih onih “godina u kojima su se činile greške”, temeljne riječi su bile “likvidirati, strijeljati, eliminirati, uništiti”. Za političke protivnike od samoga početka nije bilo milosti. Jesu li to riječi koje opisuju društvo što je bilo dobro zamišljeno i koje je imalo dobru, osnovnu ideju?
c) Komunizam i cijela ta ljevičarska ideologija svoje korijene vuče iz Francuske revolucije. A ta revolucija zabilježena je u povijesti po moru krvi i tisućama glava koje su padale pod giljotinom. Kakve su to progresivne ideje za čiju su realizaciju od samoga početka nužni toliki zločini?
Tko je tu lud, da nakon svih takvih činjenica može govoriti o društvu koje je imalo dobru ideju, ali “eto potkrale su se greške u izvedbi”...
Pajo Grkčević
PAVO GAGRO NE GOVORI ISTINU!
U članku "Čemu služe svadje oko Bleiburga" (Hrvatski vjesnik 14.7.2006) Mate
Bašić objavio je mišljenja i izjave Pave Gagre.
Prema izjavama Gagre, Bože Vukušić izmjenu teksta nije učinio, već se sa
priedlogom, (m.o. čiji je to priedlog bio nema objašnjenja) otišlo u Beč da se
sa austrijskim Vlastima raspravi što se smije a što ne u odnosu na Hrvate.
Ako se drži na umu, da decenijama austrijske vlasti nisu imale ništa protiv
originalnog natpisa na spomeniku Bleiburškim žrtvama, onda je ovo bijedni
izgovor Pave Gagre.
Prema pisanju Bašića, mišljenje Pave Gagre je, da su na Bleiburgu poubijani
razoružani vojnici, ustvari bili civili. Bar sam tako ja razumila. Razoružani
Hrvatski vojnici, bili su ratni zarobljenici, i trebali su biti tretirani
prema internacionalnim zakonima o ratnim zarobljenicima. Možda se Gagro
zaletio, možda je zaboravio da postoje internacionalni zakoni o ratnim
zarobljenicima. Ali u to je teško vjerovati, s obzirom da se Gagro bavi
potikom desetljećima. Ja osobno poznajem Pavu Gagru kao "Ustašu", velikog
"Ustašu".
Ja sam davno došla do saznanja da je bilo dvije vrste ustaša. Ustaše po
zadatku i Ustaše koji su kao i bojovnici Domovinskog rata branili svoju
zemlju i svoje obitelji od srpskih i jugo komunističkih osvajača.
Prema pisanju Mate Bašića, očito je, Gagro je nezadovoljan što je na javnost
izašla urota protiv Bleiburških žrtava. Prema pisanju Bašića, u njegovom
nezadovoljstvu Gargo je izjavio: "Uz ostale, za krivca u ovom skandalu
držim Fabijana Lovokovića u čijim novinama se sve to objavljuje. Dakle, za
Gagru je skandal što su brojni Hrvati digli glas zbog urote protiv
Bleiburških žrtava. Zatim Gagro izjavljuje: " Lovoković nije glup
čovjek..... važno da bi on morao znati da sve što škodi Hrvatskoj, škodi i
njemu, premda pojedinačne žrtve nisu uopće važne u odnosu na Hrvatsku....
Jeli ovo prijetnja? Nema tako dugo da je i izdajnik i dezerter Bugojanske
grupe Frane Peričić javno uputio prijetnju g. Lovokoviću.
Po mišljenju Gagre, žrtve nisu važne. Ja poručujem Gagri. Ako ti Pave Gagro
uistinu vjeruješ da žrtve nisu važne, još nije kasno, žrtvuj sebe, ili svoga
sina, ili kćeri za Hrvatsku. Sve dotle dok ti nisi ili netko iz tvoje
obitelji žrtva ti ne bi smio Gagro sebi dopustiti da daješ ovakve
izjave. Ova tvoja neljudska izjava, nanijela je veliku uvrjedu meni udbinoj
žrtvi, a sigurna sam da isto osjećaju i sve druge žrtve jugo komunističke
udbe. Svaka žrtva je važna. Nitko nema pravo oduzeti ili razoriti nečiji
život iz bilo kakvih interesa ili dobitaka.
Prema pisanju Mate Bašića, ti si Gagro izjavio: "Ja sam Fabijana pitao kome
koristi to što ti objavljuješ... A što je sve objavio o Bratstvu, o onoj ženi
kojoj smo mi poslali 17 tisuća dollara da iz Njemačke ode u Ameriku, a ona
je tamo počela govoriti kako smo mi udbaši. Svima Hrvatima je bilo jasno da
se to odnosi na mene Ružicu Andrić.
Pavo Gagro ne govori istinu! Pavo Gagro laže! Meni nikada nije itko poslao 17
tisuća dollara. Moj put za Ameriku ja sam platila sa mojim novcem. Po
dolasku u Ameriku bez da sam bila svijesna ja sam upala u ruke Gagrinog
starog suradnika, udbaša Mile Markića, pravo mu je ime Ivica Hećimović. On sa
njegovim udbaškim pajdašima pravio je Hrvatima Chicaga od život pakao. A to je
učinio i meni. Ti Gagro nisi imao muškosti da me imenuješ, već si me
kukavički nazvao ona žena. Ustinu ti si vjeran sljedbenik udbaša i
kriminalca Bože Vukušića. Ni on nije imao muškosti da mene imenuje, već me
je i on kukavički nazvao "samo biološkom Hrvaticom". Ubuduće Gagro ako
želiš o meni govoriti, onda nadji bar malo muškosti i imenuj me.
Pitanje je, zašto Gagru muči istina što sam je ja iznijela o udbinim
teroristima i njihovim zločinima. Da li se Gagro brine da će na javnost
izaći istina da je njegov vodja Srećko Rover bio udbaš i da je imao udjela u
formiranju prvog ogranka Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva van Jugoslavije.
Ili ga brine da na javnost može izaći još mnogo toga. Vrijeme je da
javnost sazna bar dio istine o Srećku Roveru.
Tajni dokumenti HR Bratstva otkrili su: Rujna mjeseca 1961 Srećko Rover
došao u Sydney u pratnji Geze Pasti, da održi govor na skupu Hrvata održanom
u Railway Institute u Sydney-u. Skupu je prisustvovao i Jure Marić, jedan od
glavnih vodja Bratstva. Pasti i Marić nisu se poznavali. Poslije završenog
programa u Institutu, i Geza Pasti bio je pozvan na tajni sastanak održan u
kafiću sydneskog predgradja Ashfield. Na tom sastanku, formiran je prvi
ogrank Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, van Jugoslavije. Tajni arhivi
Bratstva otkrili su da je Rover imao u posjedu vojnu mapu jugo vojske, da je
usko suradjivao sa udbašima iz vodstva Bratstva, da je cinkao policiji moga
po udbi ubijenog muža Ambroza Andrića itd, itd.
Ta specijalna udbina mreža kojoj su pripadali Rover i udbaši iz Bratstva
jedni su druge pomagali, promovirali i podržavali. Naprimjer: Udbašica koju
je udba poturila mome djeveru Adolfu Andriću, došla je prvi puta u
Australiju 1975 godine. Otišla je u Geelong kod Roverovog sljedbenika
udbaša M. P. U kratkom vremenu Rover je nju uzeo u svoju kuću, dao joj je
besplatan stan, hranu, platio za nju zdranstveno osiguranje i promovirao je.
Srećko Rover i Mile Markić bili su vodiči Kavranove grupe. U knjizi
Stjepana Crničkog "Moje uspomene" na str. 184 g. on spominje razgovor sa
Roverom i Milom Markić o Kavranovoj grupi u New Yorku 1962god. On piše:
"Mi slušatelji te priče....bili smo skloni vjerovati da su Rover i Markić u
službi udbe". Pokojni Zdenko Danda koji je živio u Melbournu poznavao je
Rovera još i četrdesetih godina prošloga vijeka. Danda nas je opominjao da se
čuvamo Rovera, on je upozoravao da je Rover udbin čovjek. Nažalost bili smo
mladi, neiskusni i nismo mu vjerovali.. Mi nismo mogli shvatiti kako Rover
može biti udbaš kada on uvijek govori da se treba boriti za Hrvatsku
Državu.
O Roveru, gosp. Crnički u njegovoj knjizi piše: " Iz ovoga se vidi
kako su Rover odnosno akcija HRB-a uspjeli teško bolesnog fra dr. Vendelina
Vasilja odvući na put u Španjolsku... Ovo pokazuje kako se HRB uspio uvući u
redove hrvatskih franjevaca, što je izbilo na površinu 1979 god, a imalo je
fatalnih posljedica. (Str.187) Na stranici 188/89 g. Crnički piše o
neuspješnoj uroti Rovera i Markića 1971god., da preuzmu tiskaru Drinapress,
poslije smrti Generala Luburića, koju je u to doba vodio g. Crnički. O
neuspjelom atentatu na njegov život na stranici 191 on je napisao: "29
studenog 1971 tj. istoga dana kada je komunistička Jugoslavija slavila svoje
"ujeinjenje" i moja je smrt trebala biti dar Jugoslaviji. Nitko me ne može
uvjeriti da sve to nije bilo planirano i da udba nije preko članova HRB
imala udjel u tome zlu.
No da se vratim na Pavu Gagru. On bi trebao hrvatskoj javnosti kazati, da li
je on čitavo vrijeme znao da su Markić i Rover udbaši. Gagro bi trebao
objasniti hrvatskoj javnosti iz kojih razloga i u ime čijih interesa, on
podržava okorjelog kriminalca i izroda hrvatskog naroda Božu Vukušića.
Javno tražim od Pave Gagre, da objasni hrvatskoj javnosti, zašto njega
muči istina što sam je ja iznijela o udbinim teroristima i njihovim
zločinima. Iz kojih razloga je lažno izjavio da je meni poslano 17 tisuća
dollara da odem u Ameriku.
Ružica Andrić
žrtva udbe
25.8.2006.
Povik ''Allahu ekber'' orio se haaškom sudnicom
Optuženi hrvatski general Slobodan Praljak Haaškom tribunalu dostavio je 40 DVD-a koje dokazuju prisutnost mudžahedina u BiH tijekom proteklog rata.
DEN HAAG/MOSTAR - Optuženi hrvatski general Slobodan Praljak Haaškom tribunalu dostavio je 40 DVD-a koje dokazuju prisutnost mudžahedina u BiH tijekom proteklog rata. Prizori postrojavanja mudžahedina od predsjednika BiH Alije Izetbegovića, njihove izjave i poklici na arapskom jeziku odzvanjali su haaškom sudnicom tijekom izvođenja dokaza obrane hrvatske šestorke u predmetu Prlić i ostali, piše Večernji list.
"Krećemo s velikim žarom za ubijanje Allahovih neprijatelja koji su danas jaki kao što nikada nisu bili", čulo se s predočenih snimaka.
Svi oni koji su bili uključeni u međunarodnu mrežu terorizma ovako su "brisali" imena i lica. Uzvikuje se poklič Allahu, a ne državi BiH. Bi li vas iznenadilo da se samo zbog 20 ovakvih trese Engleska i pola Europe upitao je general Praljak svjedoka tužiteljstva Christophera Beesea, člana Promatračke misije Europske unije u Bosni i Hercegovini tijekom 1993.
To mi je jasno odgovorio je svjedok. Unatoč činjenici, potkrijepljenoj relevantim dokumentima, o postojanju 5000 mudžahedina u BiH, predstavnici Europske promatračke misije njihovu nazočnost često su pripisivali "propagandom HVO-a", dok je nerijetko i sam UN sudjelovao u razmjeni mudžahedina.
Tijekom suđenja obrana se osvrnula i na izjavu pukovnika Stjepana Šibera, zamjenika zapovjednika Armije BiH i operativnog zapovjednika za srednju Bosnu, zapadnom tisku da je "bila pogreška pustiti arapske gerilce da dođu ovamo".
Nitko nije tražio od njih da dođu. Počinili su najviše zločina i rade protiv interesa muslimana. Ubijaju, pljačkaju i moraju otići. Nadam se da će im predsjednik Izetbegović narediti da odu kazao je Šiber. Sličnu izjavu 1993. medijima je dao i tadašnji zapovjednik Armije BiH Rasim Delić.
Stranci rade besmislene pokolje. To su kamikaze i očajnici kazao je on.
Ipak, za nepotpuna i neprecizna izvješća Europske promatračke misije u BiH, neinformiranje o hrvatskim žrtvama, kao i o izostanku informacije o intervenciji snaga Unprofora u obrani hrvatskih izbjeglica, obrana optuženih Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka i Berislava Pušića, od svjedoka Beesa dobila je samo - ispriku.
Pincom.info
MRTVO SLOVO
Nakon što je krajem siječnja ove godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela Rezoluciju 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, koja je obvezujuća za sve države članice Vijeća Europe, Hrvatski sabor je krajem lipnja na prijedlog Kluba zastupnika Hrvatske stranke prave i nezavisnog zastupnika Slavena Letice usvojio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine. Deklaracija Hrvatskoga sabora podpuno je na tragu spomenute Rezolucije Vijeća Europe. Pri označavanju onoga što se osuđuje koristi se ista sintagma, totalitarni komunistički režimi, čime se podrazumijeva da su mogući komunistički režimi koji ne bi bili totalitarni. Prema tomu, ni Hrvatski sabor, kao ni Parlamentarna skupština Vijeća Europe, nije osudio komunističku ideju, nego samo pojedine režime, koji su devijacija te ideje. Točke hrvatske Deklaracije tek su prepisane točke europske Rezolucije, ali prilagođene hrvatskim okolnostima, pa je u hrvatskoj verziji ipak izostavljena 4. točka europske Rezolucije, gdje se nekim europskim komunističkim strankama priznaje doprinos pri postizanju demokracije. No, pravi problem hrvatske Deklaracije, na koga su uputili i glavni urednik «Glasa Koncila» Ivan Miklenić u tjednoj kolumni svoga lista, te povjesničar Tvrtko Jakovina i predsjednik HHO- a Žarko Puhovski u «Jutarnjem listu», je taj što će ona ostati mrtvo slovo na papiru, jer joj nije predhodila lustracija. Odnosno, ne može se očekivati da će zaključke i odluke Deklaracije provoditi nosioci ključnih pozicija u hrvatskom društvu, «(neo)komunistička manjina», koji su zbog svoje prošlosti, a dijelom i uvjerenja, izravno zainteresirani da se ti zaključci i te odluke ne provedu.
Da je tomu tako dokaz je i usporedba između predloženog i usvojenog teksta Deklaracije. Klub zastupnika HSP-a i nezavisni zastupnik Slaven Letica 8. ožujka 2006. godine Hrvatskom su saboru podnijeli prijedlog o usvajanju Deklaracije, koja bi se pozivala na Rezoluciju 1481 Vijeća Europe, o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, ali i na Rezoluciju 1096, o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, donesenu 1996. godine. Kao što je poznato, Rezolucija 1096 je, između ostalog, bivšim državama komunističkog režima savjetovala da ustroje poredke utemeljene na vladavini prava, te da se suoče s praksom kršenja ljudskih prava što se događala pod plaštem totalitarnog režima, što uključuje kazneni progon nosioca toga poredka, te lustracijski sud za one koji su sudjelovali u kršenju ljudskih prava, ali pritom nisu izravno činili krivična djela. U protivnom, upozorava tekst Rezolucije, prijeti mogućnost blokade demokratskih procesa, nasilnog prevrata ili «baršunaste restauracije» totalitarnog režima.
Na tragu ove Rezolucije bio je i predloženi tekst Deklaracije Hrvatskoga sabora. Jedan od navedenih motiva za donošenje Deklaracije, uz privrženost vrijednostima građanskoga društva, podsjećanje hrvatske javnosti na zločine počinjene u ime komunizma i odlučnost da se povijest ne ponovi, bila je i zabrinutost zbog činjenice što se u javnoj upravi i nevladinim udrugama nalaze pojedinci, koji su izravno sudjelovali u zatiranju ljudskih prava. U predloženom tekstu, točci 4., dio je koji nije uvršten u usvojeni tekst Deklaracije, a glasi: »U dijelu Europe, pa nažalost ni u Hrvatskoj, nikada nije provedena niti lustracija, tj. uklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja povrede ljudskih prava komunističkog totalitarnog sustava».
Isto tako, u završnom tekstu Deklaracije izostavljena je i čitava 14. točka, koja se nalazila u prijedlogu Deklaracije, a glasila je: »Konačno, Hrvatski sabor drži da svi oni koji su osobno počinili ili su sudjelovali u počinjenju zločina totalitarnog komunizma u Hrvatskoj ili nad Hrvatima u svijetu, trebaju biti sudski gonjeni i da nikako ne bi smjeli raditi na poslovima javne uprave, javnih službi, odgoja i obrazovanja, javnog informiranja, pravosuđa i na svim drugim poslovima koji su povezani, ili mogu biti povezani sa zaštitom i promicanjem ljudskih prava i djelovanjem pravne države». Izostavljanjem ovih dijelova teksta jasno je pokazano da ne postoji stvarna volja za obračunom s komunističkom prošlošću, te da u ovoj zemlji još uvijek vukovi bdiju nad sigurnošću svojih ovaca.
Mislav GABELICA
KOME SLUŽE KRIVOTVORINE
U Hrvatskom slovu od 30. lipnja, u «Jeci» na 29. stranici, objavljena je izjava Počasnog bleiburškog voda (PBV) u svezi promjene sadržaja na bleiburškome spomeniku podignutom u spomen predaje Vojske i izbjeglica NDH 15. svibnja 1945. godine. A svi dobro znamo što se onda događalo s tom naoružanom Vojskom NDH i izbjeglicama koje su bježale pred jugokomunističkim zločinima. Ova izjava je objavljena pod naslovom «Vukušić je naš glasnogovornik», a radi se o stajalištu čelništva toga PBV- a, koji je utemeljen nešto poslije bleiburške tragedije. A znamo koliko vremena je od tada prošlo. Koliko mi je poznato, prvotni sadržaj na bleiburškom spomeniku upisan je u privatnoj režiji Petra Miloša, jednoga od ondašnjih čelnika PBV-a.
S njegovom simbolikom i sadržajem neki su se mogli slagati ili ne slagati, ali u svakom slučaju u sadržaju je bilo istinito kako je na tome Bleiburškom polju nastradala Vojska Nezavisne Države Hrvatske skupa s narodom, koji je bježao pred jugopartizanima. Na tome polju, kod toga spomenika, godinama su se okupljali malobrojni preživjeli branitelji NDH, kao i novi naraštaji hrvatskoga naroda, uglavnom samo iz inozemstva, sve dok se Republika Hrvatska nije osamostalila. A od tada je uspomenu na bleiburšku tragediju podupirao i Hrvatski Državni Sabor i tako je uspomena na Vojsku NDH postala nacionalnim spomendanom na ovome mjestu, s koncelebriranim svetim misama kao i muslimanskom vjerskom molitvom. Jer za vrijeme NDH i katolici i muslimani su se osjećali pripadnicima istoga hrvatskoga naroda i NDH. I od dvjesto pedeset tisuća pobijenih Hrvata po stratištima Križnoga puta, smatra se da je pobijeno i oko pedeset tisuća Hrvata muslimana. Onda i nije čudo što je Petar Miloš u vlastitoj režiji na ovome prvotnom spomeniku bio stavio i polumjesec – simbol hrvatskih muslimana.
Znam da je ovaj spomenik obnovljen sredstvima Hrvatskoga sabora, što sam mogao vidjeti iz novinskih napisa. Nisam još bio kod toga spomenika, ali sam vidio slike u novinama, te mogu pisati o promjenama koje su izmjenjene u odnosu na prvotni Milošev tekst. Jasno se vidi kako je sadržaj toga teksta krivotvoren, jer se praktično više ne zna tko je to sve nastradao na tomu Bleiburškomu polju na završetku Drugog svjetskog rata, i to 15. svibnja 1945. godine, tjedan dana poslije završetka rata. Jer Vojska NDH bila je posljednja koja se predala Englezima...
Zašto je mijenjan taj sadržaj, u kojemu se sada ne vidi da je tu nastradala Hrvatska vojska nakon predaje, poubijana na masovnim stratištima Križnoga puta, nego eto da je tu stradalo nekakvo mnoštvo? Oni koji su dozvolili mijenjanje toga sadržaja podlegli su onima koji ne priznaju opstojnost NDH i Vojske te Države, koja ju je četiri godine viteški branila. Tu je ispunjena njihova želja, jer banditi, odmetnici u NDH proglasili su branitelje NDH, koja je bila priznata od 24 ondašnje države Europe i svijeta, banditima. A to je sada indirektno potvrđeno novim sadržajem na bleiburškomu spomeniku.
Ja osobno ne poznajem gospodina Božu Vukušića i ne mogu o njemu ništa govoriti, ali poznajem neke iz čelništva PBV-a s kojima sam robovao na otoku Sv. Grguru. I zaista me čudi da i takvi nisu zamijetili povijesnu štetnost krivotvorenja ovoga sadržaja na Bleiburškomu polju. A svakako tu dolazi u obzir i hrvatski naziv samoga mjeseca. Ako je cijeli sadržaj na hrvatskomu jeziku, zašto onda ne bi bio svibanj, a ne maj? Mislim kako bi Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, skupa sa svim preživjelim braniteljima, vojnicima NDH, trebalo osloboditi taj spomenik bilo kakvih krivotvorina, kako zbog onih stotina tisuća koji su umirali pod simbolima svoje NDH, tako i zbog novih naraštaja njihovih i hrvatskih potomaka. Tu bi se morale uključiti i hrvatske kulturološke institucije, kao što je Institut «Ivo Pilar», Matica Hrvatska, pa čak i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Počasni bleiburški vod je samo spomen postrojba bleiburške tragedije i ništa drugo. PBV ne može u bilo kojem naraštaju i vremenu mijenjati spomen sadržaje i krivotvoriti bleiburšku tragediju NDH i hrvatskoga naroda.
Trebalo bi napisati istinito: « U čast i slavu predane i pobijene Hrvatske vojske i izbjeglica NDH u svibnju 1945.»
Mate ĆAVAR
Livno, 28. srpnja 2006.
Prosvjed FTV-u i BHT-u na informativne emisije dana 27. srpnja 2006
Ovim priopćenjem prosvjedujemo protiv uređivačke politike FTV i BHT, odnosno ovakvog JRTV Servisa u BiH.
Naime, u vašim jučerašnjim informativnim emisijama mogli smo unedogled pratiti kako se u Drvaru i na drugim mjestima obilježio 27. srpnja 1941. takozvani "Dan ustanka naroda i narodnosti protiv fašističkog okupatora i njihovih slugu".
Međutim, da niste još uvijek u komunističkom mraku koji je zavio mnoge u crno, preko sto milijuna žrtva komunističkih zločina u svijetu i preko pola milijuna pobijenih Hrvata, onda bi ste znali da je na taj crni dan izvršen pokolj nad nevinim hrvatskim narodom Drvara, Grahova i Krnjeuše. Izvršen je pokolj od strane četnika, partizana, "antifašista" nad civilima, Hrvatima, hodočasnicima koji su se vraćali svojim domovima sa proslave blagdana sv. Ane na Kosovu polju kod Knina.
Dakle, još i dan danas, nakon pola stoljeća velikosrpske i komunističke diktature u kojem je hrvatski narod bio rob i preživio tolike zločine nad sobom i poslije Domovinskog rata kada smo se uspjeli obraniti nakon ponovne velikosrpske agresije od njihovih sljedbenika, vi imate obraza na ovaj način uskraćivati javnost za informacije o nevinim žrtvama i prenositi manifestacije onih koji se ne kaju za počinjene zločine već ih prikazuju kao dan nekog slobodarskog ustanka i tako zapravo i vi kao javna televizija sudjelujete u veličanju zločina nad nevinim hrvatskim stanovništvom.
Za nadati je se i da će do vas doći nedavna rezolucija Europskog parlamenta o zločinima komunizma i da će te sagledati pravo stanje povijesti koja se dogodila na ovim prostorima.
Isto tako bi ste trebali znati da hrvatski narod na ovim svojim 14 stoljetnim prostorima nije nikakva nacionalna manjina da bi ste mu vi mogli uskraćivati osnovna prava na informaciju i prenositi krivu sliku o njemu i njegovim težnjama i zbivanjima koja ga prate.
Dakle i ovaj vaš odnos prema hrvatskim žrtvama pokazuje kakav je vaš stav i prema živućima Hrvatima i je li se onda još čudite što Hrvati ne plaćaju pretplatu takvoj TV i što hoće TV kanal na svom hrvatskom jeziku koji će uređivati oni koji mu žele dobro, odnosno oni koji mu ne će raditi o glavi.
I na kraju vama i Vašoj novinarki koja se javila iz Drvara možemo ponuditi ovakvu vijest koju bi javio neki profesionalni novinar bez partijskog komunističkog staža i koju bi ste vi prenijeli kada bi vaša TV kuća bila kuća slobodnog medijskog prostora, a ne političkog diktata:
Župa Drvar sjetila se i ove godine svojih mučenika iz drugog svjetskog rata. U povodu 65 obljetnice njihova stradanja i posvemašnjeg uništenja tamošnje katoličke župe, kao i susjednih župa Krnjeuša i Bosansko Grahovo 27. srpnja 1941. slavljena je sv. misa zadušnica za župnike i sve nevino stradale župljane tih župa. Kako je poznato, toga je dana ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor s većom skupinom svojih župljana na povratku s hodočašća svetoj Ani u Kninsko polje.
Njihov vlak je na povratku zaustavljen oko 18 kilometara nadomak Drvara gdje su pobijeni na najokrutniji način i pobacani u jamu Golubnjača. Istog dana počeo je i pokolj grahovskih župljana, a uskoro i onih iz Krnjeuše, koja se nikada više nije oporavila i danas joj nema traga.
Prvi su na udaru bili župnici u tim župama: Juraj Gospodnetić u Grahovu, te Krešimir Barišić u Krnjeuši, uz kojega su među mnoštvom vjernika stradala i tri svećenička pripravnika. Za sve njih molilo se uz svetu misu zadušnicu koja je okupila brojne svećenike, a predvodio ju je banjolučki biskup Franjo Komarica. Domaći župnik Žarko Vladislav Ošap je, pozdravljajući nazočne, naglasio da to nije nikakav politički skup, nego molitva i sjećanje na naše mučenike, te pročitao sva prezimena tj. obitelji iz kojih su mučenici spomenutih župa, njih čak 568 za koje znamo poimence. Njihova su imena ispisana na jednoj ploči koja stoji kao trajni podsjetnik u dvorani gdje se na bogoslužje okupljanju drvarski katolici. Na posebnom mramornoj ploči su slike i osnovni podaci spomenute trojice župnika-mučenika.
Gospodo, drugovi, sa FTV i BHT-a ovakvu informaciju gledatelji vaših informativnih emisija nisu mogli dobiti od zaglušujuće buke onih koji i dan danas svoje velikosrpske i komunističke zločine nad Hrvatima prikazuju kao antifašizam i borbu za slobodu, otvarajući tako, u današnjoj situaciji kad još uvijek tražimo svoje mrtve iz Domovinskog rata i kad su mnogi i mnogi zločinci još uvijek na slobodi, stare nezacijeljene rane koje se iznova blate starim komunističkim lažima ubijajući ih tako nanovo i po ko zna koji put bez imalo srama i grižnje savjesti.
Zaista, tamo gdje laž caruje, nevini stradaju!
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
