O izborima isusovac p. Ivan Ike Mandurić...

IZBORI – kome dati glas?

PRIČA PRVA:

Pa kako bih mogao tako?

PRIČA DRUGA:

Ne stigoh ovim mladim i posve nedužnim momcima reći što je za mene HDZ danas, i koliko se toga u meni promijenilo od tog događaja. Samo mi pred oči opet dođe slika kako je taj HDZ držao svijeću SDP-u dok je izmanipulirao vlastiti narod i oteo mu referendum čist ko suza, neviđeno pošteno i krvavo zaslužen. Danas svi znaju i priznaju da je bilo potrebno tek 350 000, a oni su bili skupili preko 380 000.

I sad im ja, kao, trebam dati glas? Čovječe! Dati povjerenje izdajici vlastitog naroda? Kako bih to mogao?

PRIČA TREĆA:

Nisam ni jednom čuo, načuo, dočuo, naslutio, osjetio da je netko u HDZ-u tužan i žalostan što se branitelji muče i nestaju, kopne do iznemoglosti snaga; što ih mediji čerupaju do gole kože… A ja bih o tome trebao šutjeti. Zgrčiti svoj prst da ne bi upro u nekoga. Pa kako bih to mogao?

Gdje si bio svo ovo vrijeme dragi HDZ?

Gdje si bio kad je SDP u suradnji s neprijateljskim medijanima i vladinim udrugama čerupao tvoj narod? Da, bio si s otimačima, i ti si to isto činio.

I evo te ovih dana i pred mojim vratima i tražiš moj glas.

Nisi zavrijedio glas ni jednog od onih koji su se svo ovo vrijeme borili za malo više svjetla, istine i slobode, dostojanstva. Ti u svemu tome nisi bio s nama. Mi dalje ne možemo skupa, jer naši pogledi na Hrvatsku se posve, posve razlikuju.

Mi Hrvatsku u kojoj se za nju i dalje život daje. Vi Hrvatsku od koje se uzima.

Mi sanjamo Hrvatsku u kojoj se duboko razumije hrvatski čovjek, njegova muka i duša. A vi Hrvatsku kojoj bi vi udahnuli svoju dušu.

„Patre, za koga! Kome dati glas, dajte mi vi recite!“

„Fala vam lepa, puno ste mi pomogli", reče mi starija gospođa.

Zato ih Krist i kori, zbog farizejstva i licemjerstva, i proziva: "Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. (...) Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. (...) Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima..." Čisti HDZ! Stoga ih Isus i kori, i milost Božja ih napušta.

Vjerujem u to i molim za to.

Molim te!

Teška diskriminacija Hrvata, hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske

Budući da su, po Božjim i naravnim zakonima, svi ljudi stvoreni i rođeni jednaki, sa svojim neotuđivim i nepovredivim naravnim i zakonskim ljudskim pravima, ta temeljna ljudska prava na jednakost svih ljudi su regulirana i u svim međunarodnim dokumentima, kao i u dokumentima pojedinih država, pa tako i u Ustavu Republike Hrvatske.

Primjerice, za izbor zastupnika u Hrvatski (državni) sabor, tj. za parlamentarne izbore, koji se održavaju svake 4 godine, hrvatski državljani sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, a to su u najvećem postotku Hrvati, nemaju ni blizu jednaka prava glasovanja kao što ih imaju hrvatski državljani sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Drugo, mnogi Hrvati koji su davno, stjecajem okolnosti, odselili iz Republike Hrvatske, a osjećaju se svim svojim bićem vezanima za nacionalnu domovinu Hrvatsku, imali su i svoje prebivalište u izvornim mjestima svojega života, makar su imali i svoja stalna prebivališta u svojim novim građanskim domovinama. To pravo izvornog stalnoga prebivališta nedavno im je zakonski ukinuto, ako dulje od godinu dana ne žive na toj adresi.

Srbi u Republici Hrvatskoj, koji su većinom bili na strani velikosrpskog agresora i počinili užasne zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, i koji su svojevoljno ili po naredbi i planu svojih vođa odbjegli na traktorima iz Republike Hrvatske, te su većinom abolirani, nisu izbrisani, te mogu glasovati i na lokalnim izborima, jer se oni tobože misle i žele vratiti u Republiku Hrvatsku kada im padne na pamet i kada im to bude odgovaralo.

Sigurno, u današnje vrijeme digitalizacije svih sustava, nije problem znati koliko je državljana Republike Hrvatske u takozvanoj dijaspori. Poznato je da je samo u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati temeljni i najstariji autohtoni konstitutivni narod, makar su nakon Domovinskog rata upola smanjeni, ima oko 260.000 državljana Republike Hrvatske sa pravom biranja zastupnika u Hrvatski (državni) sabor, dok u svijetu, tj. u pravoj dijaspori, ima bar 500.000 državljana Republike Hrvatske sa biračkim pravom.

Zar se nije moglo uvesti dopisno pravo glasovanja, jer svakako u državi postoji kompjutorski popis državljana i njihove adrese prebivališta izvan Republike Hrvatske?

Sav njihov grijeh je u tome što nisu pogodni ispiranju mozgova SDP-ovske vlasti Zorana Milanovića, pa većinom glasuju prema srcu i razumu za zaslužne i državotvorne stranke, koje su opredijeljene za Boga i svoj narod, i koje žele ostvariti naprednu i prosperitetnu Republiku Hrvatsku.

Naprotiv, Srbi, kao nacionalna manjina, imaju zagarantirano pravo na 3 zastupnika, bez obzira koliko ih glasovalo za svoje nacionalne predstavnike, jer se mogu opredijeliti hoće li glasovati za njih ili za građanske predstavnike na drugim listama.

Znači, srpska nacionalna manjina može većinom na građanskim listama glasovati za SDP i koaliciju Zorana Milanovića, a svoje nacionalne zastupnike dobiva automatski.

Dakle, gdje to još u svijetu ima da je većinski narod toliko diskriminiran od svoje vlastite nacionalne države, kao što je to u Republici Hrvatskoj?

Dr. Ružica Ćavar,

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Véridique Histoire des Oustachis

Prava istina o ustašama

Hrvatski ustaški pokret, osnovan početkom 1929. godine, zajedno sa svojim vođom Ante Pavelićem (1889-1959), prečesto se prikazuje kao mračna skupina ubojica koju pod krinkom fašista vodi jedan psihopat.

Detaljno su također prikazani detalji koju su nepoznati francuskoj javnosti, a koji su vezani za kraj rata kojeg prati zastrašujući jugoslavenski democid u Bleiburgu, u svibnju 1945. (300.000 hrvatskih vojnika i gotovo isto toliko civila), izručeni od Britanaca Titovom krvnicima), ali istovremeno nastavak gerilske borbe, atentati u inozemstvu, kao i nevjerovatan bijeg Ante Pavelića. Autor također osvjetljuje ulogu tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, primasa Alojzija Stepinca. Ova knjiga, koju upotpunjuje opća i podugačka bibliografija, stavlja povijesne događa u svoje okvire, te je ona stoga neophodno štivo za spoznaju istine o događajima jedne izuzetno tragične prirode.

Povijesnom odlukom Etičkog sudišta osuđen Tito i njegovi sljedbenici

Suđenje komunističkom jugoslavenskom diktatoru Titu i njegovim sljedbenicima održalo je Hrvatsko nacionalno etičko sudište na IV. javnoj sjednici, 31. listopada 2015. u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, uz mnoštvo posjetitelja koji su došli iz svih hrvatskih područja, kako Bosne i Hercegovine, tako i iz čitavog svijeta, i uz goste iz Slovenije. Među mnoštvom publike koji su se zbili u dvorani zatekli su se poznati uglednici, među njima spomenut ćemo pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića i hrvatskog haaškog zatvorenika Daria Kordića kojeg je publika s posebnim odobravanjem i poštovanjem naveliko pozdravila. Na ovoj sjednici etičkog sudišta hrvatski stradalnici kao žrtve tog zloglasnog komunističko jugoslavenkog Titovog okrutnog režima bili su prvi govornici, prvi je govorio disident dr.sc. Marko Veselica, i Nikola Štedul, na kojeg je Vinko Sindičić kao pripadnik jugoslavenske Udbe izvršio atentat u Škotskoj pogodivši ga s pet hitaca koje je jedva preživio.

Ipak pravo je čudo kako je Nikola Štedul uspio preživjeti pomno planiran i izveden atentat, i ipak nakon toliko godina doživjeti da napokon javno svjedoči o zlodjelima i zločinima zloglasne jugoslavenske „obaviještajne“ Udbe, koja nije djelovala bez bez Titovog znanja i dopuštenja, sve dok je živio. Potom je Anto Kovačević govorio kako je zbog jednog vica o Titu robijao sedam godina u Zenici. Na sjednicu iz BiH je došao prof. Džemaludin Latić koji je govoro (i kao zatvorenik i kao kolega Ante Kovačevića iz zatvora u Zenici), koji je istaknuo „…Bosna i Hercegovina također domovina hrvatskog naroda i da Hrvati i Bošnjaci zajedno ne će popustiti velikosrpskom projektu.“

Lustracija zalog jačanju demokracije i budućnosti

Na etičku osudu zločinca Tita i njegovih ideologijskih sljedbenika pristigla je skupina Slovenaca koje je predvodio Roman Ljeljak, slovenski aktivist za razotkrivanje genocida i ratnih zločina Titove partizanske vojske nakon Drugog svjetskog rata i udbaških atentata na hrvatske političke emigrante u Europi, ali i u Austriji. Zapravo Roman je Ljeljak pogotovo stručnoj hrvatskoj javnosti dobro znan – govorio je o Hudoj jami i udbaškom ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca.

Osuda Tita i njegovih sljedbenika

Riječi etičke osude Tita koje je izrekao Zvonimir Šeparović naišle su na veliko odobravanje publike u popunjenoj dvorani Lisinski. Dok su točke optužnice i obrazloženja čitali prof. dr. sc. Josip Jurčević, prof. dr. sc. Nikola Debelić, Rozalija Bartolić i Zdravko Vladanović.

Na IV. javnoj sjednici HNES-a trebali su još govoriti uglavnom članovi HNES-a prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Nenad Vlahović, Ante Beljo, Miljenko Prskalo, Zvonimir Hodak, Nevenka Nekić, Eva Kirchmayer Bilić i Joško Čelan. Ali to nije bilo moguće zbog tri ure koliko je trajala sjednica, pa njihove radove možete pročitati u knjizi «Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika», koju je objavilo Hrvatsko nacionalno etičko sudište, pod uredništvom dr. sc. Zvonimira Šeparovića.

Trosatni doživljaj Nacionalnog etičkog sudišta u Lisinskom povijesno je značajan

Prikaz odabranih dijelova knjige Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika

Hrvatsko nacionalno etičko sudište zapravo je ogranak Hrvatskog žrtvoslovnog društva kojemu je težište čuvanje hrvatskih javnih dobara koja mogu biti ugrožena, dok nadnevak 31. listopda 2014. uzet je kao polazna kritična točka od koje se stvaraju pretpostavke za slogu hrvatskog naroda, a ne samo utvrđivanje istine o Titu.

Zato Hrvatsko nacionalno etičko sudište nastoji braniti hrvatske duhovne, kulturske, gospodarske, vojne i političke vrjednote ali i odlučno ukazuje narodu da se budi umrtvljeno biće hrvatske nacije – trenutak je.

Huda jama kod Celja u Sloveniji otkrivena je javno 2009. zahvaljujući Romanu Leljaku koji za sebe kaže da je do početka toga otkrića 1989. živio u zabludama i neznanju. Ovo grobište u napuštenom dijelu rudnika, rov sv. Barbare u kojemu se nalazi gotovo 3000 ubijenih osoba, od kojih je zakopano 2000 živih Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Njemaca, a 10% su bili djeca i žene, drugi su bili zarobljenici koji su se zamjerili partizanima kao pripadnici Rupnikova domobranskog bataljuna i jedinica iz Šentjošta. Skidani su do gola, vezani žicom po dvoje, tjerani u rov da iz njega nikad ne iziđu, umirali su polagano dok nije nestalo kisika, u mraku, bez hrane, vode, – nade. Objavljeno je i pismo mlade žene Ivanke Novak Škrabec koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, a napisla ga je svojem nerođenom djetetu prije nego su je bacili s ostalima u mračno okno Hude jame, a nekako je do pisma došla njezina sestra (str.166.). Stoga je potrebno omogućiti cjelovit lustracijski ciklus predlaže se za moralno ozračje Hrvatske (str. 185.). Primjeri veleizdaje predajom hrvatskog teritorija (str. 201.), kulturocid (str. 113.,213., 218.). Spomenute su i napomene drugih da grobišta i stratišta ne treba dirati i spominjati, ali u kjnizi vrli autori kažu da se ne mogu ignorirati iz prostog razloga jer su (tu i treba ih vidjeti), i omogućiti pokop kakav zaslužuje svako ljudsko biće. Prešućivati povijest svojeg naroda čin je izdaje.

Etički osuđen i proglašen odgovornim Zoran Milanović

Zapravo tzv. „Titova Jugoslavija“ nastala je u zločinima i na masovnim ubojstvima naročito nad Hrvatima, održavala se sve tolike godine i desteljeća okrutnošću, strahovladom i nasilništvom, ubojstvima, golim otocima i utjeranim strahom u živote građana. U strahotama i zločinima je tzv. „Titova Jugoslavija“ nastala, u njima se tako i održavala i, zauvjek je crkla i nestala u zločinima. Nastanku i održavosti diktatorske „Titove Jugoslavije“ najvišu smo cjenu platitli baš mi Hrvati koju plaćamo još i dan danas zbog tolikih poziciranih Titovih ideologijskih nasljednika kojih ima mnogo uokolo po Hrvatskoj, koji čine sve kako bi ispunili Titovu želju da se uništi hrvatski narod i svaka ideja o samostalnoj hrvatskoj državi.

Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

Svi sveti, 1. studenoga

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.

Alternativa

Kršćani

Glas naroda

Zemlja bez naroda je pustinja,

Narod bez zemlje je lutalica

.

- O, plemeniti, o, ljudi, o, Hrvati, ja vas u ovu zemlju dovede pred 24 tisuće godina. Izabra za vas ovu zemlju, najljepšu od svih zemalja. Zemlja je ova tada bila pusta i nenaseljena. Ti si se prvi vjenčao s njom i oplodio je. Zato je ona zauvijek tvoja. Tada si tvrdu zakletvu položio da je nikada napustiti nećeš, da ćeš je braniti od svakog drugog naroda. Ali si je iz nužde (klimatske promjene) zadugo bio djelomice napustio i uputio se na sjever Zemlje…

Ja pred vam hodeći dovedoh vas u vašu zemlju, u Kravataniju. Izabrao sam vas i doveo kao izogen narod. Ne dovedoh vas u bilo koju, nego upravo u najljepšu zemlju, dovedoh vas na Kravatansko more. Vi svome moru dadoste i svoje ime, ali ga onda i zaboraviste. Samozaborav i jest vaš najveći grijeh.

Ti ponovo naseli ovu zemlju davno, pred osam tisuća godina. I tada ona, osim malobrojnog tvoga naroda, bijaše pusta. Ti ne imade ni susjeda istočnoga ni zapadnoga, ni južnoga ni sjevernoga. Sva zemlja do unedogled tvoja bijaše. I već tada ti se s njom vjenča i oplodi je. Zakleo si se da je nikada nećeš napustiti. Ali joj nisi uvijek bio vjeran. Kao da te vjetar po svijetu raznio, ti postade narod svih pet kontinenata. Jesi li ti određen da budeš sol svim narodima svijeta? Razne strasti te ponesoše i po svijetu posijaše. Ali najmanje strast za osvajanjem. Jer nisi osnivao nova kraljevstva, nego si tuđa priznavao. Među domorodačkim narodom si živio kao manjina i branio njihove domove. Ti nikad ne izda domaćina svoga onako kako tvoju braću u domovini tuđinci izdaju. Jer ti si ratnik tvrde vjere, odan si savezniku i prijatelju.

Sjedini u svoje kraljevstvo sve pokrajine svoje koje od tebe odbjegoše. Sve istočne, kao i zapadnu. U onoj zapadnoj pokrajini živi dio tvoga naroda što se od tebe odvoji i koji se Alpincem prozva. On nema povijesti. Tvoja povijest je njegova povijest, jer je dio tvoga naroda i tvoga kraljevstva. Tvoja je ne samo zato jer je ona tvoja najveća masovna grobnica, u njoj šizma pogubi cvijet tvoga naroda. Ona tamo pobi one koji prvi ustaše, kao i tvoju djecu, žene i starce. Stotine tisuća. Tamo ti namijeni opće uništenje. Tvoja je, jer je ti otpočetka naseli.

Ali što će ti sva ta zemlja, ako je napučiti ne ćeš! Zemlja je kao i žena: voli onoga tko se o njoj brine i plodove, naraštaje joj uzgaja. A da znaš, lijepa zemlja i lijepe naraštaje rađa. Zato si ti lijep narod, pa ne budi nezahvalan svojoj zemlji; napuči je. Jer, o Kravatani, o plemeniti, uzvišeni narode, kakva bi to nesreća bila da takav narod nestane, izumre. Tko bi narodima bio uzorom, tko bi svemu svijetu bio sol? A eto, od tamo, odakle ti sva učenja dolaze, dolazi ti i smrtonosno učenje, učenje na tvoju nesreću. Dolazi ti smrtonosno učenje koje govori da je u bezdjetsvu blaženstvo, jer te ono svake brige i žrtve lišava. O, kako je to učenje smrtonosno, kako je ono prijevara, u kakvu zabludu vas vodi. A radost, odakle radost, odakle životni ushit dolazi, ako ne od zanosnih i vrlih sinova i ljupkih kćeriju tvojih? Zar mu u žrtvi za život pohvala i smisao nije? O, kako bi bez žrtve bljutav i prizemljarski život bio! Bez veličine, bez mjere ljudske. Čime bi veličina i radost života mjereni bili, ako žrtvom ne bi? Bez sinova i kćeri ti smrti i pustoši spomenike u svom kraljevstvu dižeš. Pomračit će sunce radosti u srcima vašim bez sinova tvojih, nestat će zvijezda veselja u oku vašem bez lijepih kćeriju vaših.

A vi ste stihove koji govore o vašem ratničkom mentalitetu ispustili. Od 56 stihova pjesme Horvatska domovina, vi u himnu pretvoriste samo 14, i to samo onih pejzažno liričnih, a ispustili ste ostale, iako već drugi stih zazivlje “Oj junačka zemljo mila.”. I pitate li se uopće za svoju braću koja žive preko Une? Jesu li slobodni ili robovi? Na žalost, više su robovi, a vi mirno i bezbrižno to promatrate, umjesto da stvarate planove kako da ih oslobodite od onih koji alaču. Veliki je to vaš grijeh. U pjesmi Horvatska domovina, koje samo dio pjevate kao svoju himnu Lijepa naša, izraženo je vaše posvemašnje jedinstvo: prostora, vremena (povijesti) i sudbine, jedinstvo naroda i njegove zemlje. Ona vas je anticipirala kao narod posebnog, hrvatskoga jezika, jer je napisana štokavskim, kajkavskim i čakavskim dijalektom. I tako u najvišem naponu ilirstva kao otudujuće, anacionalne ideje, ona je afirmirala hrvatsku ideju o vašoj nacionalnoj individualnosti, samosvojnosti i jedinstvu. Od pjesme, ona snagom stvaralačkog ognjištarskog duha postade narodna popijevka, od popijevke narodna himna i napokon državna himna - Lijepa naša. Državnom himnom uspostaviše je ognjištari, tj. oni koji prvi ustaše, jer ognjištari su oni koji uvijek prvi ustaju. No, vi iz nje izbaciste svoju obvezu, izbaciste zazov Drine koja također treba kao vaša mirno teći. Ne razumijete ili ste zaboravili u njoj skriveni zavjet za cijelu povijest, za sve naraštaje Hrvata. Ne shvaćate razliku između njezina liričnog dijela, koji je za pjevanje, i ratničko-epskoga i državotvornog dijela koji ratnim pobjedama trebate ostvariti. I na koncu, iako ste utvrdili da vašu himnu nije komponirao inorodac, nehrvat (jer on ni note nije znao), nego vaš sin (Josip Vendl), vi nehrvatu kao autoru spomenik podigoste (1996.), a ne svom sinu, stvarnom autoru. Tako podigoste spomenik svome zatoru, posvjedočiste još uvijek o nedovršenosti vaše nacionalne svijesti, o dualitetu i otuđenosti nacionalne svijesti, posvjedočiste da još uvijek niste postali samosvjestan Viši narod, da u vama još uvijek ima previše prizemljarstva. Još uvijek se ponašate po vašoj staroj navici pasivne tolerancije. Ne razlikujete uljuđeno ponašanje aktivne tolerancije samosvjesnoga naroda, ponosne nacije koja poštuje svaki drugi narod a sobom se diči, te bez opravdanoga razloga nije agresivan ni prema kojem drugom narodu. Po pasivnoj toleranciji postajete narod-žrtva, rasipljete i asimilirate se u druge narode, nestajete umjesto da se množite.

Zato ljubite svoju zemlju, da vam se trag ne zatre, da vam se ime ne izmetne. Ali ne budite prizemljari. Vaš duh neka njome slobodno korača, neka od nje ne pravi svoju vječnu kuću, jer njegovo vječno boravište je drugdje...Budite prije svega rodoljubi, jer je rodoljublje prvenstveno ljubav prema vlastitom narodu, naciji. Jer nacija je ljubav, i kao moralna i politička zajednica zaslužuje vašu privrženost, vašu ljubav. A potom budite domoljubi, ljubitelji i branitelji svoje zemlje, domovine, svoga kraljevstva. Prvrženost aktualnoj vlasti dugujete samo ako poštuje pravednost i druge vrline, a ako ne, nastupa potreba borbe za promjene. Promjene ne stranke, nego režima i političkog sustava u cjelini. No, kad stranac kaže da voli vašu zemlju, znajte da ju zaista voli, ali bez vas, vas bi rado istjerao iz nje.

Pobjedom u Patriotskom ratu izborio si se za svoj novi početak, za novu političku i uljudbenu priliku samoizgradnje i usavršavanja. Sad, kad ni o kome ne ovisiš, sad moraš pokazati svoj politički genij. Sve o tebi ovisi, više se ne možeš pozivati ni tužiti ni koga drugoga, tvoja sudbina ovisi o tebi. Ako pogriješiš, sam si kriv. Zato iskoristi izborenu priliku da izgradiš svoju državu i društvo na modernim i pravednim osnovama, primjerene tebi, tvome mentalitetu i tvojoj političkoj i uljudbenoj povijesti. Izgradi napredno, pravedno i prosperitetno demokratsko društvo. Novu, pomlađenu Kravataniju. I ne preuzimajte olako uzore od drugih nacija, makar one imale i demokratsko uređenje. Ne ugledavajte se na anglosaksonske uzore jer oni imaju većinsku (50 % + 1), imperijalnu demokraciju koja se ostvaruje kao diktatura većine, počiva na sili, pače i na nasilju. Ona omogućuje voluntarizam parlamentarne većine i marginalizaciju manjine. U biti, to su samo nominalno demokratska društva. Takvo bi te društveno i državno uređenje upropastilo.

Što se tiče državnoga ustroja, vaša država treba ostati unitarna. Jer premaleno ste ozemlje i premalobrojan narod da se federalizirate. Vi trebate ostati unitarna država, ali s decentraliziranim odlučivanjem. Ta decentralizacija je učinjena podjelom na županije, pa ako treba dati više kompetencija županijama, lokalnim tijelima uprave i samouprave da bi se što bolje obavljali poslovi i da bi što više naroda sudjelovalo u obavljanju javnih poslova, to učinite, dajte im više ovlasti. Imali ste dvodomni parlament - Kravatanski državni sabor sastavljen od Zastupničkog doma i od Županijskoga doma, s manjim kompetencijama Županijskoga doma. Ukidajući Županijski dom nerazumno ste postupili jer ste tako umanjili utjecaj decentralizirane vlasti na državne poslove.

Vaša demokracija ne smije nikad postati ni neodgovorna ni diktaturna. Diktaturna tako da većina nema nikakvih obveza prema manjini, a manjina nikakvih prava prema većini. Takva diktatura većine ima tendenciju pretvaranja u despotsku vlast. Tako da većina može činiti što se uopće može činiti.

Većinska demokracija je, kako rekosmo, u biti negacija demokracije. Ona umanjuje ljudska prava manjine i neprivilegiranih. Zato je ona ujedno i neodgovorna demokracija. Odgovorna, a to je suglasnička ili konsenzualna demokracija, jest ona koja odgovorno obnaša vlast, tj. ona koja ne obespravljuje manjinu. Koja ne donosi takve zakone ili ustav kojima političkim, a naročito izbornim, inženjerstvom onemogućuje na izborima ili na drugi način da manjina dođe na vlast. Odgovorna je ona demokracija koja bez opravdane osnove ne privilegira ni pojedince, ni obitelji, skupine, klase niti općenito pripadnike većine. Jasno je da većinska vlast, bilo ona većinske stranke ili većinske koalicije, obnaša najvažnije državne dužnosti, ali to ne znači i sve funkcije. Koalicije se ne smiju pretvoriti u višestranačku diktaturu. Odgovorna demokracija kao odgovorna vlast uspostavlja unutarnarodnu ravnotežu, usklađuje interese, a ne umnaža kontradikcije i raskole. Jasno je da u odgovornoj demokraciji i manjina mora biti odgovorna i ne smije nedemokratskim metodama i sredstvima osporavati vlast većine.

U neodgovornoj, većinskoj demokraciji, koja nije ništa drugo do demokratski ekvivalent monarhističkog apsolutizma, cijeli je narod podčinjen kao u aristokratskom poretku vlasti. Takva vlast narod pretvara u podanike. Izmjena stranaka na vlasti u takvoj demokraciji samo uvećava revanšizam, potlačivanje i obespravljivanje naroda. Kako rekosmo, ta zla ništa ne umanjuje većinska stranačka koalicija, nego samo nešto proširuje kandidate za privilegije i protekcije.

I ne dajte se zavarati demokratskim imenom države i njezinih pojedinih tijela. Samo ime države za ocjenu slobode i demokracije u njoj ne znači ništa. U parlamentarnim kraljevinama, kao što su npr. Albion i druge europske kraljevine i kneževine, osiguran je daleko veći stupanj sloboda i demokracije nego u mnogim republikama liberalne demokracije.

Čudnovati pravaši!

Stoga čudnovatim pravašima predlažemo da pomno pročitaju pismo Dida Vidurine i da tako nešto i nauče pa da se ubuduće više ne blamiraju sramoteći okolo pravaštvo:

MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.

- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.

- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?

- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.

- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.

- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.

- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.

- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?

- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića sjevernoj Hrvatskoj

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića u Zagrebu 21.5.1941. godine

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Nova Oluja

Mladen Rojnica

Nevolja gola - najbolja škola

Obračun s lažima zločinaca i zadatci koji nas čekaju

Nema te kuge, nema te pošasti, te poplave ili požara, koji bi sličili onome, što oni nazivlja oslobođenjem. Tu rieč jako vole! Svi ti njihovi "odbori" (N.O.O., ZAVNOH, AVNOJ) pa i njihove "vojske" nose u svom nazivu tu rieč.

Desetcima godina ste radili na tom, da se sagradi željeznička veza između Koprivnice i Varaždina. Dobili ste ju - jedinu željezničku prugu, koju je b. Jugoslavija sagradila između Save i Drave. Nije građena ni za Pavelića, ni za ustaše ni za okupatora! Ta oni se njom ni vozili nisu! Gradili ste je vi - to su vaši žuljevi i vaša muka, gradili ste ju za sebe, za svoje potrebe. Došao je divljak, boljševik i silio vas, da ju sana razorite. Osloboditelj vas je oslobodio željeznica, mostova, kotara, obćina, škoča, stoke i živeža. Pravi osloboditelj!

Nu, eto, hvala Bogu (za Njega kažu da ga nema!) recimo i - ako smo lakovjerni, - vjerujmo, graditi će Niemci, kad izgube rat. Svejedno tko - svega toga nije bilo i što su ljudi već jednom načinili, mogu i drugi put.

Sa svojim prijateljima Ludbrežanima nekog sam dana pravio jednu tužnu statistiku: popis Hrvata i ustaša, koje su partizani do danas u tom kotaru ubili. Nabrojismo 61 (šestdesct i jednu) žrtvu. Zacielo smo koga zaboravili, nu ni jednog previše nismo uzeli. Od tih je 36 listaša, ostalo su legionari i još neki ugledni Hrvati. Među njima je 1 učitelj, 1 student, 1 umirovljenik, nekoliko obrtnika, a sve ostalo seljaci, ljudi s obiteljima, sa sitnom djecom, braćom i roditeljima. Ni jednog kapitaliste, ni jednog bogataša, ni jednog tvorničara ili trgovca nisu partizani ubili u ludbrežkom kotaru. A mogli su ih dosta, da su samo htjeli!

Nu dobro, pomisliti će kakav naivčina: valjda su bili pljačkaši i krvnici, koji su ubijali slobodoumne, napredne, demokratski ili jugoslavenski razpoložene ljude.

Poznati su vam dobro ti ljudi, poznati su cielom kotaru po svojem poštenju, po svojoj dobroti, poznati su kao skromni seljaci i radnici, s vama su se razgovarali i s vama živjeli!

Svejedno - ubijeni su ili iz zasjede ili goloruki, a neki od njih i strašno mučeni. Zašto onda?

Tko to ne vidi i ne će da vidi ili je glup ili je zločinac. Ide se za tim, da se uništi hrvatski narod.

Reći će vam partizani još jedno: borimo se proti okupatora, protiv Niemca.

Da nema partizana, ni jednog njemačkog vojnika sigurno ne bi bilo u Hrvatskoj.

Pitajte ih još jedno:

Zato - odgovaramo mi - jer to nije borba protiv okupatora, jer to nije borba za demokraciju, već borba za podpuno uništenje hrvatskog naroda i za pobjedu velike Srbije. Da li će ta Velika Srbija biti partizanska (boljševička), anglofilska, pravoslavna ili kakva druga, svejedno je: glavno da je Velika Srbija, a ta je bila i biti će, dok je svieta i vieka, protivnica svega, što je hrvatsko i europsko.

Ovu borbu vodimo za svoju državu, za koju su se borili kroz stotine godina najbolji Hrvati - Zrinski, Kvaternik, Starčević, vođa i učitelj Stjepan Radić, Javor i bezbroj drugih.

Ako budemo složni, biti ćemo jaki i ne trebamo se bojati nikoga - nitko nam onda ne će moći države oteti. Pustimo danas po strani sve naše suprotnosti i opreke, koje su tako neznatne i sićušne, kad se radi o svetom i velikom cilju, o našoj državi i slobodi. Kad tu državu osiguramo, onda je naša stvar, kako ćemo ju urediti i izgraditi. Tu se možemo i razlikovati, ali kad se radi o njenom obstanku, razlike biti ne smije.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!

Marija Dubravac, Brisbane

ALMANAH HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA

U Uvodnoj riječi Urednički odbor obrazlaže temeljne poglede tadanje Hvatske sveučilišne omladine:

Uvodna riječ

Naš Almanah donosi priloge starijih drugova, koji su sudjelovali u teškom pionirskom radu stvaranja i izgrađivanja novoga mentaliteta, a donosi priloge i mladih i najmladih, koji uspješno nastavljaju djelo starijih i požrtvovno ostvaruju i razgraduju prve zamisli, želje i programe. Jedni i drugi prilozi sačinjavaju skladnu cjelinu, kao što je cjelovito i djelo hrvatske sveučilišne omladine od prvih godina diktature do danas.

Za tim sada teži naš hrvatski nacionalizam. Mi smo hrvatski nacionalisti, a ne nešto drugo. Zato, po riječima Prvoborca, pobijamo "neprijateljski protivnički manevar, kojim oslobodilačku borbu i borbe nastoje okrštavati frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati Ijude i djela".

"Almanah hrvatskih sveučilištaraca", po želji i nakani izdavača, uredničkog odbora i suradnika, ima biti skromni prilog općim narodnim nastojanjima. Zadržali smo se zato na općim temama narodno-političkog obilježja, jer hoćemo u prvom redu iznijeti načela s kojih polazimo u svom radu. Konkretne političke aktualne teme namjerice smo mimoišli, jer nismo htjeli zaći ni na periferiju dnevne politike. Dovoljna su načela i opći pogledi, a drugo će se nadovezati i nadgraditi kasnije u životu i daljem radu. To nas je vodilo kod uređivanja ovoga Almanaha.

Uz ove misli predajemo hrvatskoj javnosti naš almanah, želeći, da ga ona primi s onoliko ljubavi za hrvatsku narodnu stvar, s koliko je naši suradnici i izdavači predaju njima.

Zagreb, o Uskrsu 1938.

Opravdanje hrvatskog nacionalizma

I.

Zajednice su najprije malene, prva je u redu obitelj, onda zadruga, pa bratstvo, rod, pleme, a sve konvergiraju prema narodu, koji je zadnji i najsavršeniji u redu društvenih zajednica. O narodu možemo govoriti onda, kad je bar u krvi i podsvijesti ostvaren vez umrlih i živih generacija, te kad taj vez stvaran biologijskim i duhovnim srodstvom pojedinaca jedne zajednice, dobije tokom vremena organički karakter, a sama zajednica svoj specifični bitak, koji se na svoj način manifestira u njezinim vlastitim oblicima života. Na taj način nastaje neko duhovno zajedništvo pojedinaca, obilježeno zajedničkim nastojanjima i zajedničkim težnjama, ali to nije samo u sadašnjosti, nego je prošireno duboko u prošlost i seže daleko u budućnost. Kad takva zajednica u svome povijesnom razvoju stekne i svijest o svojoj posebnoj egzistenciji, o svojoj snazi i o vrijednostima, koje baš ona unosi među ljude, onda se to duhovno zajedništvo potencira do maksimuma, jer pojedince ne ujedinjuje više samo nagonski osjećaj srodnosti, nego i spoznaja,, da hiljade i milijuni njihovih pojedinačnih života tvore jedan novi, potpuni život, koji je rezultat njihovih ličnih napora i borba. I tako narod postaje ne samo oznakom jedne etničke cjelovite skupine, nego u prvom redu simbolom njezinih duhovnih vrednota, te svaki čovjek, u kojemu materija nije potpuno negirala njegovu duhovnu prirodu, ostaje vjeran svojemu narodu čak i uz cijenu stradanja i žrtve.

Mi ne možemo biti, sve kad bismo i htjeli, drugo, nego što jesmo, ali mi to niti ne želimo, nego se naprotiv ponosimo, što smo sinovi baš hrvatskog naroda. Istina, kao brojčano malen narod mi se ne možemo u svemu mjerili s drugim narodima, ali pravu vrijednost malih naroda i ne smijemo tražiti samo u bogatstvu i veličini, nego ponajprije u onoj golemoj snazi, koju mali narodi pokazuju u borbi za opstanak, te u životnoj sposobnosti i energiji, koja je velika, iako ne nalazi, zbog mnogih zapreka analogan izražaj u djelima u koje je uložena. Kad bismo male narode u poredbi s velikima mjerili samo po onome, što su jedni i drugi stvorili i dali čovječanstvu, onda bi mali narodi za velikima toliko zaostajali, da bi skoro izgubili opravdanje svojeg postojanja. Ali uzmemo li za mjerilo onu unutrašnju snagu naroda, kojom se suprotstavljaju i najvećim materijalnim zaprekama; onaj smisao da žrtvuju materijalna, prolazna dobra za ostvarenje svojih vječnih narodnih ideala; onu toliko veliku i lijepu težnju da svoj život uzdrže i afirmiraju uz najveće žrtve i onda, kad bi razum već rekao, da je to nemoguće - uzmemo li i ove momente kao kriterij vrijednosti pojedinih naroda, onda ćemo vidjeti ne samo to, da se mali narodi mogu mjeriti s velikima po vrijednosti, nego da su često od njih i vredniji.

II.

Krivo je mišljenje, da hrvatska država iz doba narodnih vladara znači zadnju točku napona hrvatskog naroda i da od te godine počinje retrogradni razvoj. Uživimo li se malo bolje u geopolitički položaj Hrvatske, vidjet ćemo da se tek -baš obratno- u dogadajima, koji nastaju poslije godine 1102., očituje prava snaga i životna sposobnost hrvatskog naroda, jer je upravo nevjerojatno, da se tako malen narod, kao što je hrvatski, zapljusnut turskom bujicom, i samo održao na životu (kao na pr. srpski), a upravo je neshvatljivo, da je tu bujicu mogao na svojem teritoriju i zaustaviti. To mu je, dakako, uspjelo samo uz cijenu najvećih žrtava, a te su baš dovele do kidanja hrvatskoga državnog teritorija. Zahvaljujući tome hrvatski narod je dočekao devetnaesto stoljeće, stoljeće probudene nacionalne misli, kad je trebalo mnogo energije, da se drži korak s drugim narodima, na jednoj trećini svojeg teritorija i s prilivom srpskog, stranog, kulturno inferiornog elementa, koji je gurala pred sobom, poput drvlja i tršća, turska bujica, a od tih udaraca naš se narod nije mogao pravo pridići kroz cijelo XIX. stoljeće, pa u toj baštini, koju nam je nanijelo trostoljento klanje treba, mislim, tražiti i izvor svih onih uzroka, koji su učinili da hrvatski narod još danas nije potpuno ostvario svoje narodne težnje.

Snaga hrvatskog naroda, koja se pokazuje u stalnoj težnji da se on posve slobono i samostalno afirmira i ogradi od drugih svoju individualnost, ne jenjava nikada, pa ni onda, kad nam se to u prvi mah pričinja. Tako i proces prelaženja hrvatskog naroda iz biologijskog stadija u stadij svijesnog naroda, koji se odigrava u ilirskom pokretu, unatoč sveslavenskog obilježja, koje pokazuje taj pokret, nosi ipak hrvatske značajke. Taj pokret okuplja ponovno u jedan cjelinu hrvatske razdvojene pokrajine i prvi, što zvuči paradoksalno, unatoč svome sveslavenskom obilježju, povlači jasnu granicu između Hrvata i njihovih susjeda Srba i Slovenaca, jer i jedan i drugi otvoreno ostaju protiv llirstva, te Slovenci nazivaju Vraza uskokom i sličnim imenima, a Srbi postavljaju malo kasnije svoju velikosrpsku tezu. Tako je ilirski pokret razvio hrvatsku, narodnu svijest, pa se i Ante Starčević morao nadahnuti na ilirskim davorijama i budnicama, prije nego je u veličanstvenoj sintezi vjekovnih hrvatskih težnja dao ideologiju hrvatskog nacionalizma.

Jugoslavenska orijentacija naše inteligencije imala je dakako kobnih političkih posljedica, kojih odraz nalazimo još i u našim danima, i ona je doista značila pomanjkanje unutarnje snage, ali nemoć i nesposobnost tog dijela inteligencije nije nipošto refleks raspoloženja hrvatskog naroda, jer ne samo da hrvatski narod nije jugoslavensku koncepciju nikada primio, nego je baš u to vrijeme iz svoje sredine izbacio u osobi Ante Starčevića takvu ličnost kakvu je teško naći i kod velikih naroda. I dok bismo po službenom stavu hrvatskih političara u drugoj polovici devetnaestog početkom dvadesetog stoljeća mogli zaključiti, da se hrvatski narod odriče svoje samostalnosti dotle uistinu baš to doba znači triumf probudene hrvatske nacionalne misli, te sve, što se je tada stvorilo, ostaje putokazom baš za današnje dane. Baš u to doba formuliraju se potpuno hrvatski nacionalni zahtjevi i nacionalna ideja poistovjetuje se s državom "Ja ne razumijem - govori Ante Starčević - što hoće da kažu oni koji vele, da kraljevina Hrvatska, kraljevina pet stoljeća prkosivša Istoku i Zapadu, ne može o sebe, neodvisna stajati". Pitanje slobode, pitanje hrvatske samostalnosti i nezavisnosti ne može trpjeti nikakvih kompromisa, vezívanja ni uz kakve uvjete. To je aksiom - pravílo, o kojem nema diskusije. "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka; makar bilo samo pet Hrvata, neka ih to pet bude slobodno i sretno!" (Starčević).

U povijesnoj perspektivi snaga hrvatskog naroda je očigledna. Izrastao na ruševinama Rímskog Imperija, na ovoj grudi, koju je stekao borbom i žrtvama, hrvatski narod živi već jedno cijelo tisućljeće, doživjevši smrt moćne avarske i franačke vlasti, pad turske síle i rasap velike Austro-Ugarske carevine, pa se čovjeku nameće misao da je baš žilavost, sposobnost odhrvati se i najvećim pogiblima osnovna značajka hrvatskog naroda. Tako je braneći sebe na ovom presudnom graničarskom području hrvatski narod branio vjekovima od istočnog barbarstva evropsku kulturu, a tu svoju providencijalnu misiju on je divno vršio, pa mu je za to i podijeljen časni naslov: antemurale christianitatis - predzide kršćanstva. Koliko je hrvatski narod već tim svojim defenzivnim stavom zadužio zapadnu civilizaciju, nije potrebno ni spominjati, jer je jasno, da se bez hrvatskoga junačkoga bedema teško mogu zamisliti onakva velika stvaranja Renesanse. Kad se sve to uoči "svaki hrvatski inteligenat, pa čak i filozof, znat će posve točno, da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma bilo kojeg nepograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu korisniji od integralnog jugoslavenstva" (Šufflay).

U cijelom našem kulturnom stvaranju očituje se duboko etičko poimanje života, religioznost, smisao za pravdu i čovječnost, a te značajke napose danas u vijeku materijalne sile odaju i višu, duhovnu vrijednost hrvatskog nacionalizma. U neprestanoj borbi i neprestanom braniku zemlje, vlastitog života, tradicije, vjere i narodnih ideala iskristalizirao se hrvatski duh nesebičan i altruističan, junačan i ponosan, spreman da se uvijek žrtvuje za pobjedu duha i pravde. Izrastao na zaista jedinstvenom teritoriju, hrvatski narod je stvorio i jedinstvenog čovjeka, čovjeka idealistu, čovjeka duše í srca, a takvog čovjeka baš danas, više nego ikada prije, treba naša materijalistička kultura.

Kao narodni individualitet Hrvati i danas stvaraju i unose svoje hrvatske značajke u opće kulturno stvaranje, pa je i danas očita, unatoč teškim prilikama, u kojima živi hrvatski narod, njegova produktivna snaga i vrijednost. Nema sumnje, da sve to stvaranje i u prošlosti i u sadašnjosti ne odaje stvarnu snagu i vrijednost hrvatskog nacionalizma, jer se ta snaga, stoljećima sputavana nevjerojatnim zaprekama, nije mogla nikada potpuno odraziti. Hrvatski narod je stvorio, istina, divnih djela, djela, po kojima ide u red prvih naroda, ali pravu njegovu veličinu pokazat će tek budućnost, koja će donijeti slobodu hrvatskog naroda.

III.

Hrvatski nacionalizam nije za nas stranačko opredjeljenje, jer je iznad svih stranaka i pokreta. On nas ujedinjuje, uskladujući naša pojedinačna nastojanja i tražeći od nas da zatomimo vlastite materijalne interese, kad je u pitanju opće narodno dobro. Idealizam i borbenost, vrednote, koje ujedinjuje u sebi hrvatska narodna duša, i snaga, kojom se hrvatski narod stoljećima odupire svakoj sili i borbi za svoju slobodu i nezavisnost - to su dva pola, na kojima se temelji hrvatski nacionalizam. Između ta dva pola kreće se naše nacionalno dozrijevanje. Sve vrednote, svu snagu prošlosti ujedinjuje u nama naš hrvatski nacionalizam, pa mi po njemu stičemo idealnije poimanje života. Zato nas ne može zaustaviti nikakva materijalna sila, a ne mogu nas zaplašiti niti naši časoviti neuspjesi, kao ni pokušaj sitnih duhova, da unište naše narodne vrijednosti i rastoče našu narodnu snagu. Iza nas stoje legije hrvatskih mučenika - pred nama veliki cilj. Između tih moćnih sila stojimo mi, današnja generacija, odlučni, neumoljivo odlučni u svojem nacionalnom stavu i borbi.

August Harambašić

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

PRIMORSKI KRAJ:

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

HRVATSKO ZAGORJE:

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Nezavisna Država Hrvatska

Uz prvu obljetnicu našeg državnog života

Hrvatski je narod vjekovima kročio mučnim i trnovitim putem, dok nije došao do žuđene slobode - tog najvećeg božjeg dara, koji svakom narodu omogućuje njegov pravilan i nesmetan razvitak. Prohujali su vjekovi patnja, suza i sudbonosnih povjesnih lomova; izgarale su žrtve paljenice na oltaru naše narodne slobode; krv je tekla i oplodavala našu izranjenu zemlju; pokraj nas su prolazile galerije umnika, građana, seljaka i boraca i nosile u rukama goruću zublju, a u duši san naš: slobodu.

I naše su tijelo, izranjeno i izmučeno, pribijali naši neprijatelji na stup sramote; ubijali nam dušu, ali je ubili nisu. Ona je u agoniji samrtnih muka gledala san privrženih pokoljenja i nazrela osvit novog dana. Ona je izlila iz groba poniženja, odvalila tešku kamenu ploču, koja je pritiskivala njezine grudi, ponizila svoje neprijatelje, razgnala tešku magluštinu i doživila svoje uskrsno slavlje.

I kao što ja Krist svojim uskrsnućem najjasnije dokazao svoje božansko podrietlo i označio svoju odkupiteijsku misiju, tako je i hrvatski narod, uspostavom svoje narodne i nezavisne države, dokazao svoju vitalnu snagu i pravo na život, i kao što bi uzaludna bila naša vjera u vječno spasenje, da Krist nije uskrsnuo, tako bi i vjera u snagu i izgradnju naše države bila uzaludna, da nije počivala na vjeri u narodno uskrsnuće.

Uzalud nam je tražiti put, istinu, pravdu, život, ako ne sliedimo onoga, koji je sam Put, Istina, Pravednost i Život.

Da hrvatski narod nije imao čvrste vjere i pouzdanja u uspjeh, nebi ni danas još ubirao plodove svojih žrtava. To je vjera u vitalnost i vječnu snagu hrvatske, koja nam je rodila genije, vidovnjake, apostole, mučenike i borce.

Uz pojam narodne slobode i državne nezavisnosti čvrsto su i nedjeljivo povezana imena Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Milana Šuflaja, braće Radića, Stipe Javora, znanih i neznanih ustaških boraca do naših dana, a iznad svih ime velikog osloboditelja i preporoditelja našega poglavnika dr. Ante Pavelića. Boljega vođu niti smo trebali niti smo mogli poželjeti. On je u svom biću oličio najbolje duhovne vriednosti našega naroda. Iz njega je prosukljala sva iskonska i eruptivna snaga našeg narodnog bića. On je stvoritelj naših vjekovnih težnja, uskrsitelj naše države i čuvar njenih prava i nezavisnosti.

Njegov je rad nesebičan, ustrajan i požrtvovan. On je svoje djelo okrunio uspostavom države hrvatske, koja je izašla iz krvplamena ovog našeg orijaškog svjetskog sukoba. Poglavnik je ujedinio i povezao sve narodne snage, da uspostavljenu državu ojača i izgradi prema ustaškim načelima i da ju jaku preda budućim pokoljenjima.

Mara Schwell-Gamiršek

Prošla je godina dana od uspostave Nezavisne Države Hrvatske, godina dana ustrajnog i požrtvovnog rada u svim pravcima narodnog i državnog života. Poglavnik nije zaboravio ni radnika, ni seljaka, ni vojnika, ni činovnika. On nas sve poziva na konstruktivan rad u dobro naroda i države.

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Životopis

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Tursko osvajanje i bijeg

Smrt

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.

Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio

Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.

Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.

U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.

Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.

Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.

Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Biskup Uzinić ide starim jugoudbaškim stazama

Onda nam postaje jasno o kakvoj se temi radi. Promatrajući facu biskupa Uzinića nazire se osoba koja više sliči na nekog biznismena negoli na svetog biskupa Katoličke Crkve u Hrvata. Ovdje vidimo da se ne radi o vjerskim temama nego o hrvatskim političkim i to o hrvatskom pozdravu kojim se služilo i u NDH "Za dom - Spremni!".

Ne samo to nego ovaj biskup često ne kontrolira svoje izjave. Nedavno smo ga čuli kako su afričko-azijske muslimanske izbjeglice dobro došle u RH za demografiju RH i tolike druge zabrinjavajuće izjave. I dokle će on biti dubrovački biskup. Mnogi bi željeli znati Crkveni stav i o nekim grješnim osobama iz doba svetoga Pavla o kojima biskup Uzinić ima sasvim liberalno mišljenje koje iznaša i u ovome članku.

Slastice za kapetana Dragana

Gorak okus poslije propovijedi biskupa Uzinića na Bleiburgu!?

I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno.

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

“Svi se jezici siromašni rađaju,

s trudom se obogaćuju.”

Antun Mihanović

- Evo, vi sve ispočetka graditi morate. Čuvajte se pogrešnih početaka. Ono krivo što u početku izgleda beznačajno i lako popravljivo, na kraju vas iznenadi svojom veličinom i snagom pogrešnosti i nepopravljivosti. Zato ne dajte da vam pogrešni počeci zagađuju i upropaštavaju vaše djelo.

I koji je vaš jezik uopće? Zar ne znate da ne pripadate narodima s kojima sličnim jezikom govorite? Svoj jezik tim narodima morate učiniti nerazumljivim, ako se ponovo roditi želite i biti uzvišeni narod. Narod odabrani. Jer sami sebe odabrati morate. Sve druge odabranosti su laž, ako ne govore da su sami sebe odabrali.

Zar ne znaš da je rečeno: “Za neke jezike, kao što su zend i staroslavenski, čak se i ne zna koji su ih narodi govorili” (Saussure). Pošto nisi samo slavenski, nego pretežito hrvatski narod, ni tvoj izvorni jezik možda nije slavenski nego zend-hrvatski. A koji je to jezik? Sjeti se, možda ti je iskonski zend jezik! Ili pak huritski!

Svim stvarima daj novo ime. Kao da ih prvi put vidiš. Tko ti to može zabraniti! Iz sna svoga, iz bajke svoga prvoga života pozovi sve stvari i daj im novo ime. Obnovite jezičnu igru. Zar još uvijek nije zelen onaj bor pod kojim si prvi put sanjao! Ti ne vjeruj ničijoj drugoj mudrosti nego se drži svoga sna; ruži daj i drugo ime ona će jednako mirisati! Drži se svog proročkog sna, sna svoga prvoga dana. Tek tada ćete stvari prepoznati, a ti njima dati novi život.

Ti si vlastan govoriti jezikom kojim ti hoćeš. Zato nemoj više neprijateljskim i susjedovim jezikom ni moliti ni kleti. Jer ni njemu to nije drago. To te na svađu navodi.

Vi niste isprazni dakavci, oni što daču svoju ispraznost. Vaše Da je ozbiljno, i ozbiljno je suprotstavljeno vašem također ozbiljnome Ne. Ono dijeli nebo od zemlje, istinu od laži, dan od noći, dobro od zla. Ono je jasno i istinito, ne poigrava se sa zbiljom, ne lukavi i ne pretvara se. Ono dijeli bitak od nebitka. Nema ništa zajedničko ni s dakanjem ni s dekanjem. Oni bivši vaši, oni prizemljari koji su dakali, vaša pala braća, oni su se od vas odradili i otišli onim drugim dakavcima i s njima se protiv tebe udružuju. Otjeraj ih od sebe, iz svoje zemlje, ako se ne pokaju i dragovoljno ne prihvate tvoju zastavu i tvoju pjesmu.

Iščupaj taj jezik iz utrobe svoje, iz grla i iz duha svoga, odagnaj ga od sebe. Ti ne smiješ govoriti ni istim niti sličnim jezikom s onim mucavcima koji te uvjeravaju da s njima na istom jeziku brbljate, dokonujete.

Dubina i razvoj vas pojedinačno, kao i vas kao nacije, vezana je za bogatstvo i superiornost vaše kulture, vašega jezika i njegova rječnika. Vaš izvorni posebni jezik jest autohtoni proizvod vašega duha, vašega središta. Izvan njega ništa ne mislite, dapače on

Pošto ste iseljenički narod raspršen po cijelom svijetu, ne zaboravite da ste jedan narod i jedna nacija. A da biste to i ostali, trebate trajno ostati emocionalni zavičaj, emocionalni san i emocionalno sidrište svih Kravatana na svijetu. To ćete biti i ostati samo ako ih na to djelatno podsjećate, ako im budete davali stalnu kulturnu potporu, s njima održavali stalnu kulturnu vezu. Tako ćete u njih održavati živu nacionalnu svijest i živi nacionalni osjećaj pripadnosti kravatanskoj naciji. Ako s vama i ne dijele sve materijalne zasnivajuće sastavnice nacije - ozemlje, gospodarstvo, komunikacije, politički sustav i dr. - dijele (ili bi trebali dijeliti) sve idealne (duhovne) zasnivajuće sastavnice: jezik, kulturu, zajedničko sjećanje i povijest. No, u svima je vama isti naciogeni instinkt koji proizlazi iz vašeg zajedničkog duhovnog, ali i biološkog supstrata, iz zajedničkih gena, hereditarno naslijeđeno ponašanje i svojstva koja imaju svrhu u stvaranju, održavanju i usavršavanju nacije. Zato, iako ste raspršeni po svijetu, s obzirom na taj naciogenetski instinkt i moderna komunikacijska sredstva, moguće je održavanje nacionalne homogenosti na neteritorijalnom načelu, dakle i bez onih materijalnih sastavnica.

Još se osjećaju posljedice vašeg stupanje u jezičnu zajednicu Jugoantije, jezični komunizam s nižim narodima i pogubni utjecaj toga komunizma na vaš jezik i vaše ukupno duhovno stanje. Jer stupanjem u jezičnu, stupili ste u duhovnu zajednicu s tim primitivnim narodima i izgubili duhovni integritet. Taj narod ima najprimitivniji pravopis od svih naroda na svijetu, a pravopis je duhovni i kulturni red što ga taj vulgarni narod nikad ne može steći. On nema pojam aristokratičnosti; u javnoj komunikaciji služi se tikanjem, primitivnim demokratskim egalitarizmom, nema osjećaja za rang i distancu. Vaša misao i način kako je stvarate i izričete, kako je pišete i govorite, vaša gramatika i vaša logika sasvim su drukčije od njihovih. Jer vaš duh koji ih stvara sasvim je drukčiji - sasvim drugi. Znate li da jezikom putuje svijest kako čovjeka pojedinca, tako i svakog cijeloga naroda. Pa kakva će vam biti nacionalna svijest, ako govorite tuđim jezikom? Jezik je verbalni izražaj svijesti (samosvijesti), pa kako ćete se uzdignuti do samosvijesti Višega naroda, ako ne stvorite svoj vlastiti jezik koji ni s kime ne ćete dijeliti?

Vaš jezik je vaše središte. Nećete napredovati, ako se na vratite u svoje središte. Samo po svom jeziku dospjet ćete u Središte.

KONAČNO JAVNA OSUDA KRVOLOKA TITA

Osim na znanstvenoj podlozi, Hrvatsko nacionalno etičko sudište ovu odluku temelji i na rezultatima provedene višemjesečne javne rasprave, pri čemu se polazilo od općepoznate činjenice da su brojni Hrvati tijekom Drugoga svjetskoga rata kao i u poslijeratnome razdoblju stradali samo zbog toga jer su bili neprihvatljivi jugokomunističkoj ideologiji.

Međutim, i unatoč tako snažnoj međunarodnoj osudi zločina komunističkoga totalitarizma, njegovi su ideološki ostatci još uvijek duboko ukorijenjeni u hrvatskome javnom, društvenom i političkom životu i zbog toga oni uvelike koče civilizacijski napredak hrvatskoga društva.

ETIČKOJ OSUDI

JOSIPA BROZA TITA ZA DJELA GENOCIDA

I DRUGIH ZLOČINA POČINJENIH NAD HRVATSKIM NARODOM,

KAO I NJEGOVIH IDEOLOŠKIH SLJEDBENIKA PREDVOĐENIH ZORANOM MILANOVIĆEM

PREDSJEDNIK HRVATSKOG NACIONALNOG ETIČKOG SUDIŠTA

Prof. emer. dr. sc. Zvonimir Šeparović

Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića

članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

Antifašizam je najviše zlorabljena riječ u cijeloj hrvatskoj jezičnoj povijesti

Zlorabljene riječi vode do trajnoga moralnog i vrjednosnog siromaštva

Razvijeni ljudski jezici, koji se sastoje od nekoliko stotina tisuća riječi, uglavnom se u normalnoj uporabi koriste u znatno manjoj mjeri. Velika većina su obične riječi i koriste se u razgovoru, izražavanju ili opisu. Njihova gramatička nekorektnost, nerazumjevanje ili čak zloraba, nema značajnijih posljedica za pojedince ili sredinu. Međutim, svaka riječ u rječniku nema istu važnost i težinu u ljudskom govoru ili pisanom obliku. U svim jezicima postoji mali broj izričito važnih riječi, i njihove krive interpretacije, nerazumjevanje i zloupotrebe, odnosno negativne manipulacije s tim riječima koje traju duže vremena, mogu imati nesagledive posljedice. Te su riječi vezane za područje ljudskog inženjeringa, i značajno i tragično mogu poremetiti društvene i gospodarske procese, kao i odnose među ljudima.

Na žalost, u slobodnoj Hrvatskoj danas smo svjedoci svakodnevnim negativnim manipulacijama i zlorabi riječi u političkom, moralnom, povijesnom i gospodarskom jezičnom području u najgorem mogućem obliku, rijetko viđenom u jezičkim manipulacijama širom svijeta, nastavljajući tako tradiciju negativnih manipulacija iz komunizma i komunističke Jugoslavije. To je znak i da hrvatski jezik, hrvatski riječnik i hrvatski leksikon, još uvijek nedovoljno točno obrađuju, definiraju i moderniziraju važne ključne riječi hrvatskog jezika, što velikim dijelom omogućava i danas ove negativne manipulacije nad nama.

Tragične manipulacije ključnim riječima

Naprimjer, negativno manipuliranje s osnovnom biti jedne od najvažnijih i najkompleksnijih riječi u modernoj civilizaciji “razvoj” (zajedno sa njenim složenicama), dovelo je cijeli komunistički svijet u zaostajenje u svim područjima ljudskog dijelovanja, tijekom cijeloga trajanja komunističkih diktatura a i dugogodišnje poslije njih. Jer nikada u povijesti ljudske civilizacije nisu važne riječi bile tako tragično krivo zlorabljene i shvaćane, kao pri komunističkim revolucijama i komunističkim diktaturama, kod nas i svuda po svijetu.

Čineći to tijekom duljeg vremenskog perioda i ne znajući pravo značenje riječi “razvoj”, izgubili su svoje viskoprofitne proizvode koje su nasljedili iz predhodnog naprednijeg sustava ili potencijalne koje su mogli sami stvoriti da nisu bili negativno manipulirani. Posljedice toga vidljive su i danas jer je praktično nemoguće značajnije osvojiti viskoprofitne proizvode u području profitnog znanja, što je najvažniji faktor zapošljavanja i gospodarskog rasta i moći. To je danas povlastica samo razvijenih nemanipuliranih društvenih sustava, koji svoje građane nisu pretvarali u ideološke robove.

Ne razumijevajući kritično važnu riječ “razvoj” i gubeći profitno razvojnu vrijednosnu utrku s protivničkim tržno kapitalističkim slobodnim svijetom, komunisti su morali manipulirati i zlorabiti važne riječi slobodnog svijeta kao: “demokracija, antifašizam, sloboda, razvoj, moral, povijest, proizvod, proizvodnja, vrijednosti i slično”. Nazivali su tim imenima svoj nazadni komunistički zločinaćki sustav, svoje masovne okrutne zločine, svoje primitivne moralne i gospodarske vrijednosti. Pomoću represivnih zločinačkih mjera, podrške ideoloških manipulatora riječima i medija, ideoloških jezikoslovaca i povjesničara, prisilno su postupno uvjeravali i mentalno nazadno mjenjali narod, pokušavajući ostvariti svoje bolesne i nestvarne ideje. Zlorabiti bit važnih riječi ljudskog inženjeringa od gospodarskih do moralnih, oduvijek je bio, i uvijek će biti, razlog općeg stagniranja, te moralnog i gospodarskog izopačenja.

Vodimo li dovoljno brige o sebi i hrvatskome jeziku?

A ta sveta moralno pozitivna (ne više u današnjoj Hrvatskoj) riječ je “antifašizam” i u osnovi označava suprotstavljanje demokratskog svijeta agresivnom totalitarnom fašističkom sustavu i njegovim oblicima, odnosno svim totalitarnim agresivnim nehumanim sustavima, koji nepriznaju osnovne ljudske slobode i prava, i koje im antifašizam vraća. Današnja hrvatska strana riječ “antifašizam”, u bivšem jugokomunistilkom i sadašnjem ponovnom značenju hrvatskih novih ideoloških neokomunističkih jednoumnika, ustvari predstavlja nekoliko pojmova zajedno: borba za komunizam i marksizam, borba protiv kapitalizma, titoizam s jugoboljševičkim genocidom nad protivnicima, razvojni geneocid profitnog znanja, kulturocid, genetski duhovni, moralni i stvaralački poremećaj, ograničavanje svih osnovnih ljudskig sloboda. Sve potpuno suprotno od prave riječi antifašizam s kojom se komunisti manipulacijski ukrašuju i sakrivaju.

Kako je moguće da mi danas još uvijek službeno ne znamo što u biti znače dva osnovna totalitarna zločinačka sustava koja koriste negativne manipulacije riječima, pa nam se mogu podvaljivati primitivne stare i nove otrcane manipulacije, dogme i neistine? Kako je moguće da Hrvati i građani Hrvatske, posebno oni koji simpatiziraju tzv. ljevičare, ne shvaćaju posljedice negativnih manipulacija i opasnosti na svim područjima ljudskog rada i na nih same, koje donosi danasnji hrvatski neokomunizam?

Manipulacija s riječju “antifašizam”

Današnje posljedice ovih negativnih manipulacija bivših komunista mogle su se predvidjeti i uočiti, na osnovi teorije o destruktivnim političkim i religioznim kultovima i britanskim neokolonijalnim interesima, desetak godina ranije. Lako je i predvidjeti i daljna nastojanja hrvatskoga neokomunističkog kulta. Postignut je plan osvajanja vlasti na svim važnijim političkim, medijskim, obavještajnim, vojnim i policijskim, sudskim, gospodarskim i drustvenim ključnim područjima, i sada se osvajaju sporednija područja. Kralježnica hrvatskoga neokomunističkog kulta je moćna strana riječ “antifašizam”, kao lažno opojno perfidno jezično oružje i mobilizacijsko manipulacijsko sretstvo, s kojim se uljepšavaju stare dogme i s kojim se pretvara poraz, zločini i neuspjeh komunizma u prihvatljivi oblik, a postupnim uzdizanjem boljševičkog antihrvatskog diktatora i masovnog komunističkog zločinca Josipa Broza u vrhunskog zaslužnika za demokraciju i samostalnu demokratsku Hrvatsku, kao konačnog cilja opstojnosti i vladanja neokomunističkog kulta. Sve što je na tom putu, ali baš sve, postupno se ruši uz suradnju i uzdizanje svih onih, koji mogu pomoći neokomunističkoj ideološkoj borbi, i osvajanju i održavanju vlasti. Ovi ideološki ciljevi su iznad svega, od nacionalne sigurnosti do gospodarskoga i moralnog razvoja, što je danas jasno vidljivo na svakom koraku.

Deformacije dijela moždanih stanica

Od pada pod utjecaj ovih negativnih destruktivnih kultova i mentalnih deformacija, koje su posljedice negativnih kultnih komunističkih manipulacija, nitko nije zaštićen bez obzira na obrazovanje, spol, religiju ili nacionalnost. To objašnjava sličnu doživotnu pripadnost komunizmu i vođi, od članova komunističke partije do njihovih bioloških i ideoloških nasljednika, bez obzira na nacionalnost, rasu, obrazovanje ili vjeru. Čak i komunistički pojedinci iz naroda koji su doživili genocid, mogu uz mirnu savjest biti gorljivi kultni članovi uz odobravanja masovnih zločina i genocida nad svojim i drugim narodima i veličanja ideološkog zločinca, što upravo potvrđuju primjeri danas u Hrvatskoj.

Ali najtočniji dokazi o pogubnosti negativnih manipulacija riječima i njihovim posljedicama na ljude, kao i mogućnost liječenja od istog, potvrđuju se najnovijim znanstvenim istraživanjima ljudskog mozga pomoću usavršenog aparata fMRI (functional Magnetic Resonant Imaging) za snimanje moždanih reakcija prilikom specijalnih vizualnih i pisanih testova. Ovaj najnoviji medicinsko-računalni sustav prvi puta u povijesti omogućava uvid u ponašanje moždanih stanica na vanjske pozitivne ili negativne informacije, davajući istraživačima neprocjenjivo korisne podatke, kako o samoj osobi ili statističkoj grupi karakterističnih osoba sličnih mentalnih ili ideoloških opredjeljena, tako i o povijesnim masovnim negativnim manipulacijama masama, kao jednoj od najopasnijih mentalnih devijacija čovječanstva.

Ova istraživanja nedvojbeno objašnjavaju razloge ostvarenoga primitivnog vrjednosnog razvoja komunizma do genetskih kreativnih i moralnih deformiranja komunista i njihovih diktatorskih vođa od Lenjina, Staljina do Broza, koji su naivno mislili da stvaraju novi pravedni i napredni komunistički svijet, čineći zbog toga i nepotrebne masovne okrutne zločine nad protivnicima. Nerazumjevajući ključnu riječ “razvoj” ujedno su bili i mega mediokriteti ljudskog inženjeringa, dok je učinak njihovih država u korisnim i profitnim vrijednostima, pored miljunana intelektualaca i uzaludno visokoobrazovanih kadrova u komunističkim manipulatorskim uvjetima, bio jednak učinku imbecilnog i nazadnog društva, koji bi u dugoj konačnici vodio do potpune degradacije država, civilizacije i općenito ljudskog roda.

S fMRI istraživanjima i dokazima moždanih promjena i njihovih reakcija, također se mogu objasniti današnja vrjednosna nekreativnost vladajućih neokomunista (bivših komunista i njihove prve i druge generacije), ograničenih negativnim ideološkim komunistoidnim okvirima, kao i njihova moralna nazadnost i odanost primitivnom zločinačkom vrhovnom vođi, bez ikakve grižnje savjesti prema masovnim i monstruoznim zločinima i njihovim obiteljima, koje su počinili oni ili njihovi biološki ili ideološki predhodnici za pobjedu komunizma. Istine se opet moraju sakrivati putem svih oblika negativnih manipulacija riječima.

Kako se oduprijeti negativnim manipulacijama riječima?

Pod ovakvim teškim uvjetima medijskoga i jezičnog terora, i populacije koja je zbog dugotrajno negativnoga ideološkog manipuliranja sklona lakim medijskim obmanama i prijevarama, vrlo se je teško suprostavljati hrvatskom neokomunizmu, bez masovnog jedinstva svih neizmanipuliranih razumnih ljudi, koji žele dobro sebi i slobodnoj Hrvatskoj. Osnova za suprotstavljanje svakom negativnom kultu je negacija i osuda vrhovnoga lažnog antifašističkog vođe bez kojeg se kult ne može širiti i postojati u bliskoj budućnosti, i pripadnost pozitivnoj religiji koja je još uvijek najjači mentalni zaštitnik od negativnih manipulacija riječima.

Treba otvoreno upoznati ljude s metodom razotkrivanja političko-ideoloških negativnih manipulatora i upozoravati s mogućim mentalnim posljedicama svakog pojedinca koji je uvučen, ili može biti uvučen u kultne neokomunističke aktivnosti i pomaganja. Ako vodstvo političkih stranaka ili udruga, nema u osnovnom programu negaciju svih totalitarnih sustava i njihovih zločinačkih vrhovnih vođa (posebno Josipa Broza), onda su oni ili direktni potpomagači ili skriveni pomagači neokomunističkog kulta bez obzira na desnu ili lijevu retoriku, te njihove manipulacije i namjere od izbornih birača mogu lako biti otkrivene.

Prilično točno svaki pojedinac može otkriti neokomunističkog manipulatora riječima i njegovo vrjednosno kreativno, duhovno i mentalno deformiranje i bez pomoći močnih najnovijih skupih suvremenih aparata, pomoću odgovora (ili pretpostavki) na pet osnovnih pitanja:

Ako su pozitvni odgovori na svih pet pitanja osoba je negativni manipulator riječima a negov kreativni duhovni i vrijednosni potencijal može se smanjiti do 50 posto (i daleko više u ekstremnim slučajevima) od njegovoga prirodnog mogućeg potencijala, radi ideoloških ograničenja i mentalnih deformacija putem negativnih manipulacija riječima. Kako su takvi pojedinci skoro na svim vrhunskim političkim i medijskim pozicijama u današnjoj Hrvatskoj, potpuno je jasna sveopća gospodarska kriza te moralno i vrjednosno siromaštvo neokomunističkoga sustava i samih građana koji su žrtve istoga.

Otkrivajmo manipulatore jer su oko nas i na svim glasačkim listama. Razjasnimo i dopunima pravo značenja i opise važnih riječi hrvatskoga jezika, i nadopunimo ga s novim važnim ključnim riječima vezanim za naše karakteristično povijesno područje. Ne dozvolimo da se ikada više naš jezik ponovno koristi za nazadne, destruktivne, nemoralne i zločinačke manipulacije riječima nad nama. Vratimo ponos našemu hrvatskom jeziku a time i mogućnost profitnoga duhovnog i kreativnog nacionalnog hrvatskog stvaralaštva i visokoprofitnog gospodarskog razvoja za koje imamo pravo prema svim osnovnim ljudskim slobodama i pravima. Onemogućimo mediokritetskim neokomunističkim manijacima da nam ih oduzimaju pretvarajući nas opet u njihove, nešto modernije nego prije, ideološko mentalne deformirane robove.

Ante Bruno Bušić

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Već kao gimnazijalac Bušić se našao pod paskom Udbe

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Bruno Ante Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. S tri i pol godine, u lipnju 1943. umrla mu je majka. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću, vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: »Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.« Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom od 1950. do 1954. Budući da je imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskome. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio »udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima«, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Tekst je sažetak iz 2. proširenog izdanje knjige Bušićevih sabranih tekstova »Jedino Hrvatska!« u izdanju FRAM-ZIRAL Mostar, Hrvatska matica iseljenika i Zaklada »Ante Bruno Bušić« Zagreb.

NEPOPUSTLJIV, UPORAN U SVOJIM POGLEDIMA I SVOJIM CILJEVIMA

Bušić kažnjen sa skupinom gimnazijalaca zbog veze s ilegalnom organizacijom »Tiho«

ZAPOŠLJAVANJE U INSTITUTU

U sudskom procesu 1966. Bušić je osuđen na deset mjeseci zatvora

Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez saslušavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imotskom. Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove – kotara Makarska 5. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Biočića, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji »Tiho« u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a. U smislu tih odredaba Bruno Bušić je 7. svibnja 1959. uhićen i isti dan priveden u zatvor u Makarskoj. Uglavnom, osumnjičene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom proslavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije – (»Tiho«). U saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. Bušić je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući svemu svoje tumačenje. Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Makarskoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati. Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani školovanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gimnazije u Splitu, na I. gimnaziji koji je završio i ispit zrelosti položio u lipnju 1960. s vrlo dobrim uspjehom. Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika, ali se je, po vlastitom svjedočenju i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se na Ekonomski fakultet u Zagrebu.Diplomirao je u redovnom roku u jesen 1964. godine diplomskim radom »Moral i socijalizam«. Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i polaganja ispita, prati književno-kulturna zbivanja.

PRVI BIJEG U INOZEMSTVO

Bušić se iz Beča vratio u Zagreb uz pomoć dr. Franje Tuđmana

U KAZNIONICI U STAROJ GRADIŠKI

Nakon sastanka u Karađorđevu Bušić je osuđen na zatvorsku kaznu

SIMBOL HRVATSKE NEOVISNOSTI

Pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – nacionalnu slobodu i neovisnost

Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada 1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost. Iako se je zbog različitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Jedno pismo Brune Bušića:

U obrani svoga postupka navodiš i pismo koje si mi nekada uputio u London. To je to! Ja uopće kod njega ne bih napisao ni slova, niti s njim surađivao na bilo koji način da nije dopustio objavljivanje moje kritike njegova pisanja o Bugojnu i Velebitu. Tek kad bi objavio Zvonkino pismo, onda bi se moglo s njim surađivati.

Ista je stvar s Marunom [Boris]. Ja sam s njim prijatelj i uvjeren sam da je pošten čovjek. Uključivanje njega u Odbor ipak čitavoj stvari donosi veliku štetu bez obzira koliko on radio i bio osobno koristan. On se ničim nije ogradio od Kušanova pisanja o Bugojnu, Velebitu, pa ni o ovoj zadnjoj stvari. Njegova nazočnost u Odboru i njegov supotpis (kao urednika) s Kušanovim bljuvotinama i podvalama dvije su nespojive stvari. Reci mu da je to moj stav. Vidjet ćeš, njegovu nazočnost u Odboru Kušan će iskoristiti za svoje osobne svrhe.

Prije dva tjedna ovdje u Parizu Kušan je držao nekakvo bezvezno predavanje. O čitavom pothvatu nije rekao ništa lijepo, ali nije ni napadao, nego je rekao da je još uvijek preuranjeno bilo što reći ([…] !!!). Poslije predavanja (neslužbeno, ali u istom krugu ljudi) ponovio je i to u još gorem obliku sve one bljuvotine iz NH. Ljudi su povjerovali, pa su mene u čudu pitali kako su Zvonko i ostali mogli tako diletantski nastupiti i osramotiti nas pred svijetom. Naravno, pobjesnio sam, pa sam im savjetovao da engleski tekst dadu na čitanje jednom engleskom katoličkom svećeniku, koji zna hrvatski i veliki je prijatelj Hrvata. Oni su me poslušali. Nakon pozornog čitanja ovaj svećenik je rekao da na prvoj stranici letka ima 15 grešaka, da na drugoj stranici ima znatno manje, da su u čitavom tekstu teško razumljive dvije rečenice, ali da je tekst inače jasan. Iako se i u hrvatskom tekstu može naći 20 grešaka, Zvonko ipak nije ovaj propust smio napraviti, iako je on beznačajan, tim vise što većina američkog tiska nije taj propust ni spomenula. Ovaj engleski svećenik zgražao se i čudio nad Kušanovim pisanjem. Kaže da mu nije jasno zašto je napisao sve te neistine.

Oprosti na riječima. Bolje da ti kažem sve otvoreno, nego da uvijam i zavijam diplomatski. Znam da ti je teško, ali treba izdržati. Ovaj engleski svećenik bi bio voljan pomoći. Ako nešto treba samo javi.

P. S. Oni ispravci su izvrsni. Bit će uskoro tiskan i razaslan. U Australiji se pripremaju demonstracije. Ponovno ti govorim da si s Marunom napravio veliku pogrešku. One bljuvotine u NH (na koje se i Hrvoje Vukelić zgraža, iako je veći pacifist od bilo kojeg poznatog pacifiste) napisao je Kušan, ali to je urednički (nepotpisani) članak za koji odgovaraju svi urednici, pa i Maruna. Maruna se niti jednom javnom riječju nije ogradio od toga, a ti ga uzimaš u Odbor. To je nespojivo. Ne možemo mi više dijeliti moral na javni i privatni. Maruna treba učiniti ono što mu savjest nalaže. Ako je pošten i dobronamjeran čovjek, onda je on mogao pomoći, a da u Odbor ne ulazi. Ponovno ti ponavljam: mi imamo jedino moralna uporišta i ništa drugo. Svako poigravanje, taktiziranje i "lukavost" s moralnim načelima mora biti štetno i štoviše fatalno. O tome imamo i previše povijesnih pouka. Takvo taktiziranje ljude zbunjuje i demoralizira. Ako se Maruna od toga javno ne ogradi u NH, to će ostati zapisano kao jedan njegov nemoralni, antihrvatski i antislobodarski čin. To mu reci. Uostalom pokaži mu ovaj list.

24. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 23. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojim ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.

Željela bih vas podsjetiti da je 11. listopada spomendan na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika.

Dr. Ante Starčević, kao što znamo, bio je ideolog hrvatskoga državnoga prava, utemeljenog na hrvatskoj povijesti od stoljeća sedmog, kada smo imali svoje samostalne države, kneževine i kraljevine, sve do 1102. godine, kada smo ušli u Personalnu uniju sa Mađarskom, i 1526. godine s Austrijom, ali smo kroz svoj Hrvatski državni sabor sačuvali kontinuitet svoje hrvatske državnosti, do ostvarenja u Domovinskom ratu svoje suverene, samostalne i slobodne Republike Hrvatske.

Bio je, u nekim razdobljima, i zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, ali kako je uvijek bio beskompromisan borac za hrvatska prava, to su ga austrijski i mađarski moćnici, uz pomoć tadašnjih domaćih izdajnika, kojih je uvijek bilo, kao na žalost i danas, najviše u zastupničkim mandatima onemogućavali. Poznate su riječi dr. Ante Starčevića: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." (Iz knjige "Nekolike uspomene", Zagreb, srpanj 1870. godine).

Osnovali su privremenu hrvatsku vladu na demokratskim principima, na čelu sa Eugenom Kvaternikom, te planirali osvojiti Rakovicu, kao sjedište privremene vlade.

Nakon sloma pobune nastale su teške represalije nad hrvatskim narodom. Mnogi su uhićeni i suđeni na teške robije, pa i na smrt. Uhićen je tada bio i dr. Ante Starčević, kao i cijelo vodstvo Hrvatske stranke prava, ali, kako im nije dokazano da su znali za pripreme, oslobođeni su nakon višemjesečne istrage.

Prvi spomenik Eugenu Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933. godine, autora Marijana Matijevića, učenika Ivana Meštrovića. Taj spomenik je uklonjen odmah nakon 1945. godine, a na to mjesto je postavljen spomenik palim partizanskim borcima. Nakon više godina sami su ga ponovno postavili na malo udaljenije mjesto.

Nakon Oluje nađen je teško oštećen, te je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto, te svečano otkriven 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičke bune.

Eto, kako završavaju hrvatski domoljubi i velikani, ako nemamo svoju samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, ako nam upravljaju tuđini ili veleizdajnici iz našega naroda.

Dr. Ružica Ćavar,

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

OSUĐENI NA ZAJEDNIŠTVO

Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H. Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svima troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost napretka za ulazak BiH u EU i NATO.

Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vicevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH temeljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom, od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari. Znaju li okupatori BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego nešto specifično – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski kalendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvatski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati, koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu.

Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izdavali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a 1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu, mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma, glagoljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan Bosne, Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice, najljepšeg hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić. Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na bosansko kristjanstvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje (1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski. Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćanske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio ponudu pape iz svog vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvatske, koju nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi današnji Hrvati katolici toliko smo napredovali, po sporazumu koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji, ako to papa hoće.

Pa zar nije izdaja Hrvata iz Bosne i ono što je 1697. napravio vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva, spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji okupatori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu, uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hrvati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna šaptom pala 1463. zbog svega navedenog, Hercegovina skoro 20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek 1592. godine. Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila 1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnostima. Siguran sam da je znao za ovu oporuku.

Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost, međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u austrijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandijski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposobnostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene, uglavnom, tzv. Svištovskim mirom iz 1791. između hrvatskog kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.? Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske vojske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom kongresu 1878., i anektira je, pripoji svom carstvu a ne hrvatskom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao. A kad je veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Meštrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu naroda, Jugoslaviju.

Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, pokušali su joj sačuvati sjeme držeći zajedno, prisilno, zavađajući ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vodstva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičarima, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, premda smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovinu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika, ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum. Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hrvata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samouprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti Hrvata u BiH sa ostala dva naroda.

Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati samostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima, nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovićem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada. Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janjičara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički diljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zubak i M. Granić, na neki način je priznao i samostalnu srpsku Krvavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli.

Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogovoreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu održana Federacija BiH.

Ipak, sve ratne igre, sva ratna krvoprolića na području bivše nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. studenog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da glavni cilj Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se detaljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti: Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamo li na RBiH. Zbog toga ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i haškog nadzorom..

Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu 14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hrvatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i odgovorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prijatelja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime, kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Grgurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski. Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i upitaju ga – kako i šta dalje? Više nego žalosno je što je međunarodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je najoštrije kaznila; uvredljivo je što je ovlastila zločinca Slobodana Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod patronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima (lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sramotnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević) i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što, koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno.

Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Janjičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacionih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod engleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom. Svima okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, velikih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili, gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći izdajnici nego strani neprijatelji. U RH se je pojavilo jedno u povijesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da se ustanovi da u BiH postoje barem dva takva zla. Bojim se dok se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu hrvatskog naroda će se zanesvistiti.

Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno izdaji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu 1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na kocku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se vojno moglo, da bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno povezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horvatiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a, Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam znao prigovoriti: Da si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je njemu poznato, bio u Bosni do 1990. samo jedanput, i to s njim u društvu.

A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske) rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima.

I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je realno, moguće?

Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće zajednički boriti se (sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogućim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad ostvarivi planovi – utopija.

Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH, niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Europe mogu obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima, ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Broda. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti; bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati. (OSVIT 1-4/2013.)

KRONIKA

6. studenoga.

Poglavnik je primio izaslanstva iz kotareva Tešanj, Teslić, Doboj, Maglaj, Gračanica, Zavidovići, Bogujno, Glamoč, Livno i Kupres, koji su došli Poglavniku da mu izraze vjernost naroda iz njihovih kotareva.

7. studenoga.

8. studenoga.

Njemačko ratno vodstvo pohvalilo je hrvatske dobrovoljce, koji se bore na istočnom bojištu. U dopisima njemačkih ratnih izvjestitelja ističe se, da su oni prevalili u 32 dana pješice preko 1.000 km i da su sjajno dokazali svoje vojničke sposobnosti već u prvom doticaju s neprijateljem.

U Zagrebu je na svečan način proslavljena godišnjica palih njemačkih boraca, kojoj su prisustvovali članovi hrvatske državne vlade, predstavnici hrvatske i njemačke vojske i članovi diplomatskog kora.

10. studenoga.

12. studenoga.

Silvije Strahimir Kranjčević

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Davor Dijanović

VELIKA HRVATSKA POBJEDA

KOZARA - koja se proteže između Save, Une i Vrbasa, sjeverno od ceste Banja Luka-Priedor - jest petdesetak kilometara dugačko i 15-20 kilometara široko pošumljeno gorje, vrlo pogodno za gerilsko ratovanje sa svojim gustim šumama i dobrim zakloništima. To je područje već od početka borbi u Hrvatskoj služilo kao skrivalište i sastajalište partizana i iz njega su poduzimali svoje iznenadne napada je na manje hrvatske posade, u raznim smjerovima, paleći i uništavajući svu hrvatsku imovinu. Već u proljeće 1942. kozarski partizani zauzeli su Sanski Most i Ključ. Najvažniji partizanski zahvat sliedio je 15. i 16. svibnja 1942. kada su zauzeli Priedor i tiekom svoje strahovlade - svo do 10. lipnja iste godine - poubijali 429 nepoželjnih Hrvata i Hrvatica.

Zapovjednik lll. Sbornog područja, general Đuro Iger dočekuje I. bojnu domobranske pješačke pukovnije na čelcr s podpukovnikom Zdenkom Begićem u Osieku. zapovjedničtvom pukovnika Šolca, Zorna i Rupčića, jedna bojna Crne legije te posadne jedinice Banje Luke - svega skupa 22 bojne s nekih 25 000 boraca i dvadesetak brdskih i lakih topova, te par tisuća vojnika njemačke 704. lovačke divizije.

U dolinama rieke Save i Une "Prva krajiška narodno-oslobodilačka udarna brigada" i "Prvi krajiški narodno-oslobodilački partizanski odred" - razvili su snažnu djelatnost na hrvatske jedinice u pokretu, na položajima i na mjestima razporeda. Napadnut je veći broj domobranskih i ustaških bojni, promet prekinut te su partizani privremeno zaposjeli Bosansku Krupu, Dobrljin, Bronzani Majdan. Izvršen je napadaj na hrvatske posade u Sanskom Mostu, Bosanskom Novom i drugim većim mjestima.

Hrvatske snage su stiskale obruč i napredovale prema hrbtu Kozare (1 000 m). J. B. Tito priznaje da su borbe na Kozari "bile vrlo ogorčene i da su gubitci na obje strane bili veliki". Težke borbe trajale su punih 14 dana i 14 noći, s brojnim jurišima i čestim borbama bodovima prsa o prsa. U njima su se iztakli borci gorskih sdrugova, Crne legije i 6. domobranske pješačke pukovnije.

Podhvat na Kozari bio je prvi veći podhvat hrvatskih oružanih snaga i ulazi svakako u sjajne stranice hrvatske vojne poviesti. To svjedoče slike brda zaplienjenog oružja, pušaka, strojnica i bacača.

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Tako je govorio Poglavnik

Tako je govorio Otac Domovine

Savezi i sloboda

Pod dojmom Prorokovođinih riječi i prizora s orlom i jarebicom narod se dao u živu raspravu o svojim ciljevima i svojim svrhama, i o tome što mu je činiti da povrati svoju slobodu i svoje dostojanstvo. Time Prorokovođa bi vrlo zadovoljan jer vidje da narod traži svoje ciljeve. Da je spreman za njih na žrtvu. Vidje da narod cijenu životu i smrti izjednačuje, vidje u njega hrabrost i odlučnost. To ga razveseli te otpočne govoriti:

Kad narod s drugim narodom stupa u vezu, on prekoračuje svoje granice. Izlaže se opasnostima raznih gubitaka. U samoći sebe stječete, a drugoga ne gubite. Samo u samoći izbjegavate mnogobrojne opasnosti nesporazuma. Znajte da su narodi otoci, i da se ne dodiruju kopnom, nego samo morem. Zato su njihovi dodiri tako nježni i tako opasni. Tako lažni i tako himbeni kao diplomacija. Njihovo dodirivanje zemljom je nevidljivo. Tamo dolje pod morem gdje se dodiruju, njihova su srca otrovna i neprijateljska. Jedan na drugoga nabacuju se kopljem. Ona jedna jedina grana na kojoj svi sjede njima je nedostupna u spoznaji. Zato je prijateljstvo među narodima pjena morska. Nestvarna i ćudljiva, pa narodi koji na toj pjeni grade svoju sigurnost, u veliku nevolju zalaze. A najgore od svih prijateljstava jest prijateljstvo mnogih ili svih međusobno. Takvo je prijateljstvo najnesigurnije i najpodmuklije, jer jedan drugome ne upozna srce, jer se ono spliće od mnogih nevidljivih urotničkih prijateljstava. Zato prihvatite svoju samoću s veseljem i bez hroptanja, jer i drugi su kao i vi sami. Prijateljstvo među narodima, ustvari, dobro je odmjereno i dobro kontrolirano neprijateljstvo.

Samoća vas uči slobodi: učite se biti slobodni. Neka to bude zapisano na najvišoj ploči vaših zakona, zakona kojih se nikad ne odričite. Ni za kakve druge vrijednosti. Budite slobodni od drugih naroda, ali budite slobodni i jedan od drugoga jer tek tada ćete biti i pripadati zajedničkoj slobodi. Po tome ćete dobiti najvišu vrsnoću i po tome ćete se razlikovati od drugih naroda. Svoju državu, svoju kuću slobode izgradite tako da je i ne osjetite. Što bude nježnija, to će biti dublje u vašem srcu, usrdnije ćete je ljubiti i braniti kao slobodu svoju. I znajte: država nije da vam osigurava sreću ili nesreću: za to se sami morate pobrinuti. Država neka bude budni stražar pred vratima vaše slobode. Zato ne idite u čvrste saveze, jer oni će ti oduzeti slobodu. Neka je tvoja sloboda i tvoja samovlast tvoj vrhovni, posvećeni zakon koji ti, krvlju svojih pravednika, onih koji prvi ustaše, posveti. Saveze sklapaj samo povremeno, one koji ti koriste i nisu protivni tvojoj slobodi odlučivanja. Čuvaj se mnogostranih saveza jer te oni kolektivizmu vraćaju. Smiješ sklapati samo one saveze koji ti potvrđuju tvoju slobodu, iz kojih možeš istupiti kad god zaželiš. Ne sklapaj savez kojim se uklanjaju tvoji stražari ispred vrata tvoje slobode i postavljaju strani. Oni će najprije zanemariti čuvanje tvoje slobode, a zatim će ti svoju nametnuti. Od tvoje kuće slobode s vremenom će napraviti kuću ropstva. Zbog loših saveza tuđinac je i prečesto razarao tvoje dobro djelo. Kad sklopiš savez budi vjeran saveznik, ali ne na svoju štetu. Jer ima i dobrih saveza. Dobar savez ti udvostručuje snagu, a loš udvostručuje tvoju slabost od koje propast dolazi. Zato se stalno podsjećaj, na svakoj sjednici tvoga Skupa, da zbog loših saveza što ih tvoji očevi sklapahu vi gubiste slobodu. Tako oni veliki grijeh protiv sebe napraviše, grijeh koji dugo okajavaste. Ne dopustite više da ikad itko takve saveze u vaše ime sklapa. Prvake koji takve saveze hoće sklopiti maknite s očiju svojih. Budnost i oprez zbog slobode neka vam je stalna družica, najdraža miljenica vaša.

Ne zanosite se ni svjetovnom ni religijskom iluzijom o vladavini dobra na svijetu, o dobrim namjerama i vječnom miru i prijateljstvu među narodima. Ako tako budete mislili i postupali, ponovo ćete izgubiti državu, a s njom i slobodu, ponovo ćete pasti u ropstvo. Koliku pogrješku počiniše tvoji mudri preci kad - da bi se od jednog neprijatelja obranili, Mletaka - s drugim, Osmanlijama, mir i savez sklopiše, darovaše mu dio svoga primorskoga ozemlja i tako tvoje kraljevstvo zavazda osta podijeljeno na dva dijela! Sad to njihovim nasljednicima za ucjenu tebe služi.

Kad s osvajačima sklapate saveze ili ugovore, oni rabe sve moguće trikove, prijevare i podvale samo da vas navedu da potpišete neki sporazum ili ugovor kako njima odgovara. Ne sustežu se ni od ucjena i prisile, ali ni od lažnih obećanja. Služe se taktikom toplo-hladno, sve dok vam ne slome volju i ne potpišete što oni žele. Tako su postupali i kod potpisivanja sporazuma u Danu Teškom. A kad potpišete, oni mijenjaju lice i zauzimaju pozu moralne superiornosti poštenjaka koji poštivaju sve što je ugovoreno i potpisano. Uostalom, zar nije vrhunsko civilizacijsko, pravno i moralno dostignuće načelo pacta sunt servanda!(Ugovori se trebaju poštivati.(lat.)) A ako ne izvršavate tako potpisane ugovore na svoju štetu, oni po svijetu rastrube da ste vi moralni defraudanti, bića niže moralne vrijednosti, lažljivci i prevrtljivci prema kojima je legitimno primijeniti svaku vrstu sile, pa i nasilja.

I tako bi i prođe i dvadeset osmi dan učenja Ispravnoga puta.

Okrivljeni:

Drage gospođe i gospodo,

PRVI PROBLEM JE PITANJE NACIONALNOG IDENTITETA

U tom pogledu ne moram sada objašnjavati razlike između multietničnoga i multikulturalnog. Danas, međutim sve više građana ne smatraju multikulturalizam kao rješenje nego kao uzrok problema. Mnoge europske zemlje su u proteklih trideset godina odlučile primiti masu osoba na najširoj osnovi pripadnike različitih civilizacija. Uvjeren sam da nije na nama da sudimo o takvom pokušaju, ali kako mi se čini, nije mi čak dopušteno ni reći što mislim o rezultatim ovakvog pokušaja. Jedino što možemo reći, ali odlučno, da vidjevši njihove rezultate, ne želimo probati na samima sebi i na to imamo pravo.

DRUGO PITANJE O KOJEM MORAMO RAZGOVARATI DIREKTNO I JASNO JE DA POSTOJI DIREKTNA VEZA IZMEĐU ILEGALNIH IMIGRANATA KOJI DOLAZE U EUROPU I EKSPANZIJE TERORIZMA

Drage gospođe i gospodo, moramo se složiti s britanskim premijerom Cameronom koji kaže da krizu nećemo uspjeti riješiti dok ne zaustavimo ove osobe na samom početku, u trenutku kad napuštaju svoju zemlju.

TREĆI PROBLEM S KOJIM SE MORAMO SUČELITI NAKON MULTIKULTURALIZMA I TERORIZMA JE EKONOMSKE NARAVI

U Italiji četvrtinu svih kaznenih djela počinili su imigranti. Pa možemo nastaviti sumirajući ove činjenice da ilegalna imigracija prijeti kako Mađarskoj tako i Europi. To je prijetnja našim zajedničkim vrijednostim, našoj zajedničkoj kulturi, našoj raznolikosti, prijetnja je našoj sigurnosti europskih građana i dovodi u pitanje stabilizaciju naših ekonomskih rezultata.

Drago ljetno učilište, dragi biskupe, pitanje sadašnje migracije je pitanje zdrave pameti i morala, srca i mozga i zbog toga je komplicirano i izaziva duboke osjećaje. Pitanja ovakve vrste se mogu raspravljati jedino u jednom društvu ako se stvaraju zajedničke odluke.

Drage gospođe i gospodo, sljedeći se rezultati mogu utvrditi iz tih odgovora. Više od trećine mađarskog naroda u pogledu vlastitog života je uvjereno da su ilegalni imigranti prijetnja poslu i materijalnim dobrima madžara. Jedan od četri Mađara drži da je politika Bruxelles-a u pitanju imigracije i terorizma promašena i posljedice će biti, da če novi pristup s nova pravila donijeti još veću strogost.

I na kraju, najvažnija stvar pod koju se može sve ostalo svrstati je da najveži broj mađara, 95% onih koji su odgovorili na upitnik, umjesto da podržava ilegalne imigrante, misli da je nužno pomoći madžarske obitelji i djecu koja još nisu roađena. Vidi se da madžari još nisu izgubili zdravu pamet. Zaključci ove konsultacije pokazuju da Mađari ne žele ilegalne migrante i ne podržavaju intelektualnu ludost europske ljevice.

Hvala na pozornosti!

BORBA EUROPSKIH MOĆNIKA PROTIV NACIONALNOG IDENTITETA,

O EUROPSKOJ DEGENERACIJI koja se pretvorila u pragmatični organ zatvorene ideologije:

Trojanski konj ilegalne imigracije

Drage gospođe i gospodo,

Drage gospođe i gospodo,

Mejđutim, dragi prijatelji, budućnost ima sasvim drugačiju narav. Njena je karakteristika još važnija i upravo zbog toga što nije prisutna, čak ne postoji, dogodit će se nakon ovoga momenta, zato nema nikakvog smisla izoštriti vid unaprijed.

STOGA MISAO O BUDUĆNOSTI NIJE NAPOR DA SE GLEDA U DALJINU, NEGO NAPOR DA SHVATIMO PROŠLOST.

Drage gospođe i gospodo,

Ako razmišljamo o Europskoj uniji i o našoj budućnosti u njoj najprije nam mora biti jasno što je prošlost Europske unije. Prema svim kritikama koje dobivamo od Europske unije mogli bismo reći da je Europska unija kakva je grandiozni uspjeh: mir, razvoj i blagostanje.

Drage gospođe i gospodo, moramo shvatiti pojave koje nam govore o tome kako odrediti narav određenog razdoblja. Jedna pojava takve vrste u našem životu je i nova seoba narsoda. Ako pogledamo kroz taj prozor vidjet ćemo cijeli svijet. Danas je to fokus svijeta kroz koji možemo shvatiti naš položaj i ono što nas čeka.

Drage gospođe i gospodo,

Kao posledica toga u kratkom vremenu nastao je ogroman problem. Slažem se s bivšim predsjednikom Sarkozyem koji je nedavno govorio na francuskoj televiziji. Rekao je da je sadšnji val samo početak. U Africi trenutno živi milijarda i stotina milijuna ljudi od kojih su najveći broj mlađi od 25 godina. Prema onom što kaže Sarkozy ubrzo stotinu miljuna neće imati gdje stanovati, neće imati dovoljno vode i hrane za sve s obzirom na sadašnje izvore, i poći će u emigraciju.

Nije to samo pitanje nas Mađara, to je pitanje u kakvoj ćemo Europi živjeti. To je i pitanje hoće li postojati ono što danas zovemo Europa.

Mi hoćemo, ali je za to potrebna i volja ostalih. Ali ima nešto što ne bismo htjeli. Ono što ovisi isključivo o nama je da želimo sačuvati Mađarsku kao zemlju Mađara. Hoćemo reći da je to za nas središnje pitanje, no ipak to treba naglašavati jer postoje osobe koje drugačije misle. Iako je nevjerojatno prema našim mentalnim i duhovnim sposobnostima shvatiti da postoje osobe koje misle drugačije.

Nije slučajno, mada na prvi pogled može izgledati apsurdno, ako razmotrimo slučajse Mađarske, možemo vidjeti - 2004. mađarska ljevica je zazivala Mađare preko granice a sada bi prigrlila s ljubavlju ilegalne imigrante.

Drage gospođe i gospodo,

Kako Europska unija ima samo principe a nema istinski i pravi suverenitet tako i nema granične straže i ne zna kako reagirati u ovakvoj situaciji. Bruxelles nije u stanju zaštititi evropske građane u odnosu na ilegalne imigrante kako je to izjavio bivši minstar financija Njemačke:"Problem Europe je što udara loptu uzbrdo i zgraža se kada se ona vraća natrag."

Drage gospođe i gospodo, Europska unija je prema svom pozivu nudila istinska rješenja istinskih problema za dugo vrijeme: mir umjesto rata, jedinstveno tržište umjesto rascjepkanog, za siromašnije mogućnost zbiju redove da ne zaostaju.

Europa, umjesto istinskih rješenja je postala jedna ideologija koja više ne razmatra probleme nego činjenicu da li je dato rješenje čini slabom ili jakom. To je postala njena zatvorena ideologija.

Ono što činimo mi Mađari je neupitni uspjeh, ali kako se ne uklapa u ideologiju Bruxellesa, ne oslabljuje, nego jača nacionalni suverenitet mađarske države, s njihove točke gledišta je neprihvatljivo. Zbog toga Europska unija ne napreduje, nije uspjela riješiti ni grčku krizu. Radi se o praktičnom problemu za koji bi trebalo naći praktično rješenje. Mi Mađari smo jako zainteresirani za Uniju i mislimo da uspješna rješenja jačaju Europu. Glavna politička struja i intelektualna evropska moć nas čini uvjerenim da će Europa postati jaka ako na neki način stvorimo Sjedinjene države Europe.

Kako je europska činjenica da je stvorena od naroda ludost je težiti stvaranju Sjedinjenih država Europe kao nadnacionalno tijelo.

Ako hoćemo vrijednovati i ocijenit napore madžara onda svrnimo pogled na Grčku.

Ne zaboravite da Mađarska nije nikada tražila popust ili produžetak otplate svojih dugova. Za neke je to slabost a za druge vrlina. Ja spadam u ovu drugu grupu. Sve se to dogodilo za vrijeme dok je stopa rasta internog proizvoda među državama članicam U€ bila izvrsna. U ekonomskoj povijesti Mađarske, dragi prijatelji, rijetko, a u zadnjim desetljećima je jedinstveno, da se istovremeno poboljšavaju pokazatelji uravnoteženosti vanjske i unutarne ekonomije koja u medjuvremeno raste.

Hvala vam na pozornosti!

fra Danijel Maljur: Križarski ratovi

Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!

Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska

• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?

• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?

• Objasnite nam tu međuovisnost?

• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?

• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?

• Kako je komentirano stvaranje NDH?

To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.

• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)

• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?

• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?

• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?

• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?

• Do čega to pak dovodi?

• Spominjete demonizaciju NDH?

• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?

• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...

• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?

• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?

• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?

• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?

• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?

• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?

• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?

• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?

• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?

Tako je govorio Otac Domovine

ZNAMO LI MOLITI!?

Koji su uvjeti ispravne molitve?

Uvjet za pravu molitvu jest da izgradimo odnos s Bogom, da nam on ne bude stranac, da se ne dovikujemo s njime kao da je na kraju svijeta. Kao da smo mi radiopostaja koja šalje poruke na nebesa, pa se pitamo je li nas uopće čuo. Sveto pismo kaže da je Bog svima stvorio uši da svi čuju pa i najmanji šapat. Jednako tako svaku našu izgovorenu riječ Bog čuje.

Koje su pretpostavke molitve?

Molitva mijenja mene

Moliti i ljubiti, kaže sveti Ivan Vianej, blaženstvo je čovjekovo na zemlji. Molitva ne smije biti neko moranje, nego najljepši susret s Gospodinom, s beskrajnom ljepotom, milinom, ljubavlju. Moliti znači biti s Isusom. To znači ne činiti napore ili nešto na silu, nego mirno sjediti otvorenih dlanova i srca otvorenog, te osluškivati. Predajući sebe i život svoj Gospodinu, biti svjestan da je Isus s nama. To je kao sjediti na suncu i primati toplinu. Tako od Isusa primamo ozdravljenje. Molitvom se prima više nego što svijet sanja.

Farizej i carinik u molitvi (primjer iskrene i pomirne molitve, te kajanja)

Molitva je borba: protiv koga?

Molitva - Euharistija

Duh Sveti i molitva

Postoje mnogi svjedoci koji govore o svojim ozdravljenjima, a nalazimo ih na karizmatskim susretima. Na molitvi koju vodim ozdravilo je mnogo ljudi. Zasada imamo 54 štake koje više nemaju prvotnu funkciju. Jednako tako mnogi su po molitvi oslobođeni od raznih ovisnosti. Bitno je naglasiti da Bog uslišava onu molitvu koja je dobra za nas. Mi smo sredstvo u Božjim rukama i sva su uslišanja plod naše vjere i Božje ljubavi koja je bezgranična. Neka nam duša, naš život, bude uvijek okrenut Gospodinu koji je sve u svemu! Gospodine, omekšaj tvrda srca da započnu novi život po molitvi!

fra Danijel Maljur: Meso i petak

DIDOVI OPANCI

Nekoliko sličica uz Budakovu Liku

I ta šaka zemlje, toliko ljubljena, njegovana, natopljena krvlju i znojem škrto uzvraća trud i pažnju, prisiljava ih na selenje u grad, daleke rudokope, odakle se vraćaju s nešto uštedjevine u rodni kraj rano ostarjeli, izcrpljeni da na djedovskom ognjištu zauviek sklope umorne oči. Ili će iza propasti zadruge mučno potražiti novo ognjište, gdje su pogodniji životni uslovi. Nije to ni opjevana hajdučka zemlja »gdje se kamen sije, a junaci niču«, ni »plodonosno uzgajalište vojnika«, već stoljećima pod tudjinskim upravama zaboravljena zemlja, opustošena i popaljena u dugim i krvavim borbama.

Sve te okolnosti moramo uočiti kad gledamo, kako je Lika obradjena u književnosti. Budakova je Lika maleno seoce pod Velebitom, kroz koje protječe bistra i hladna rječica Opsenica, potok Ojevac, a nad svim se ponosno koči Sveto Brdo, vilinsko sielo sa čudotvornim prikazama. Svega nekoliko kućica, razasutih uz glavnu kirijašku cestu, koja vodi preko Alana za Dalmaciju, ili razbacanih po daljim obroncima velebitskim, u kojima stanuje nekoliko, uglavnom, bolje stojećih obitelji, povezanih razlicitim odnosima — čine Budakovu Liku, oblikuju sviet njegovih umjetničkih prinosa.

Ličke žene su uzvišene žrtve materinstva, ljubavi i odricanja. U neizpunjenim čežnjama i vječnim brigama njihov patnički lik osvjetljava im stazu životnih težkoća, šutke pod nose česte uvrede i ponižavanja, ali mužki uztraju i do kraja razpiruju vatru na ognjištu.

»Život je takav i prilično jednoličan i teče kao Krušnica, kao Ojevac, kao Opsenica i kao Ričica bez velikih slapova, bez velikih ustava, bez velikih dubina i bez velikih pličina. Sve je tako: njive i livade zimi upočivaju bez straha pred ledom i sniegom, ljeti radjaju bez bolova i bez straha pred Božjim zvjezdanom, kad pripeče. I ljudi su taki: nit pobožnjaci nit bezbožnici, niti prepošteni niti razbojnici, nit kukavice nit junaci, sve to tako teče osrednje: tko bolji, tko gori, kad bolje, kad lošije — eto živi se.« (Ognjište II., 179).

»Pogospodjivanje je najstrašnija mana! Čim netko ode u grad, u svojoj se duši, svojim nazorima o poštenju, o sticanju, o ponosu, o časti, o ugledu, o osobnoj vriednosti čovjeka toliko udalji od svojih seoskih grobova, kao da ga djavo baci na drugi planet« (M. B. o svom romanu »Na ponorima«; iz kronike »15 dana«, Zagreb 1932.).

S unukom Mićom razgovara o Blažiću: »Otkinije se od zemlje, al' će to proći, ka i drugi naši ljudi To su sve benolije lude mladosti. Otkinije se i ništa drugo, a će on opet prirasti za ovaj naš kamen i grmeče. 'Oće, 'cee!« (»Opanci dida Vidurine, str. 98.). Opanke dida Vidurine dovršio je unuk Mićan, jer su se amerikanske čižme, poklonjene od oca, brzo poderale. Prosjak Blažević (u »Razcvjetaloj trešnji«) predstavlja probudjenu sviest seljaka, da je on dio onog krša i goleti, čežnje za domom, uz kojeg je vezan djedovinom — ognjištem.

* Budak sam iztiče, da on svojih osoba i zbivanja nikada ne izmišlja. On nam je potanko izpričao, da su ne samo sve osobe u »Ognjištu«, već i glavni dogadjaji podpuno autentični: mnogi karakteri romana još su živi (Manda, Joso, Anerina djeca itd.), a drugi su živjeli, dapače je Blažić bio doista zagonetan, pomalo mračan čudak, mjesto brazgotine od nevjestine britve bik' mu je tko zna kako izbijeno jedno oko, a i umro je uistinu nedaleko »Turskog Avana«, izipremlaćen, što li. I Anera je uistinu živjela i bila sasvim osobita pojava u puku. Istina je i ono s njezinom kolibicom, a i smrt je njezina ostala ovita nekom tajnom, koju dobri stric Lukan nije iz pieteta htio odkrivati.

Kako se Blažić brani od grieha: kad mu je nesrećom pao pogled na Aneru, uzeo mu je Bog oči i bacio u Anerina njedra — on se uporno opire griehu! Prije svega on nju izbjegava, ne traži je i ne napastuje! Istom kad rnu sudbina odredjuje, da mu postane nevjestom, on se stavlja u otvorenu borbu proti njoj; ne izbjegava je, nego izričito zabranjuje, da mu postane nevjestom, a kada mu rekoše, da to već jest, on je baca iz svoje kuće, jer neće da okalja svoje ognjište. Blažić je rasni Ličanin, opor, samosviestan, težak. respektira vraga i žandara, bori se protd zlu, dok može, a kada ne može drugačije, kada se otisne niz brdo, onda ide kao lavina. Kad je već podpuno zasliepio i izgubio moć nadzora nad samim sobom, tada više ne preza ni pred čim, jer je bio velik u odricanju, a još veći u gramženju za zadovoljenjem. Kao što poziva Boga za svjedoka, da je odbija kao nevjestu u najčestitijim nakanama, tako mirno i hladnokrvno izmišlja priču o povratku svog sin Miće, samo da baci zabunu medju Aneru i Lukana i očito računa, da će ona ići u kolibicu, da ga čeka, pa se i on hladnokrvno upućuje na taj doček, koji svršava Anerinom smrću. Blažić nije mnogo gori od ostalih naših ljudi, napose Lioana — zaključuje Budak — kao što ni Lukan nije nekakav tokmak i posvole, koji je lud od dobrote i prenemaganja, jer da je doista takav, on ne bi prije svega htio ići na Tursku gradinu, a kada bi išao, išao bi kao tele, koje bi tamo na avanu ostavilo kožu«.

Ali ima i ovakovih opisa na prvim stranicama Budakova posljednjeg romana »Musinka«: »Kasno je jesenje jutro svom snagom prodiralo kroz mali prozorčić, no nije nikako moglo iztjerati polutame, koja je tu vječno carevala, jer je soba nizka, dosta velika, a samo jedan jedini prozorčić na njoj, a i taj je toliki, da omašnija ljudska glava ne bi mogla kroza nj proviriti u dvorište. Osim toga je staklo bilo toliko zamazano i blatno, koliko je nečistoće moglo primiti kroz nekih pedesetak godina, odkad je tu postavljeno, u koliko ga niesu saprali veliki sniežni udarci i navale jeseniskih kiša.«

A nad svim tim je »prvi treptaj zore probio noćnu tamu i dopro u svaki kutić zbijene podvelebitske krajine. Tamo je o'd Resnika i Filara silazila u nizine lagana, trepetljiva paučina prve svjetlosti, zavirivala u svaki kutić vrietnih dočića, u svaki ugao stoljetnih gajeva i lagano se penjala preko dolina i brežuljaka na velebitske visove, da se tamo pojavi u najvećoj snagi jutarnjega svitanja. Sveto Brdo je — navrh Velebita — vazda prvo primalo cjelove jutarnjeg sunca, koje se je sramežljivo penjalo iza Resnika, da ogrije najdivnije proplanke najdonje Like; ono je primalo navještaj prvih cjelova, dok je još prevladavao sumrak u nizkim kolibieama i neuglednim pojatama« (Musinka, str. 254).

Uzajamno oplemenjivanje seljaka i njegove zemlje — prirode čine ga živim bićem, koje osjeća i ljubi, plače, veseli se. Što više, ujedinjuje sa sobom dušu njegovu, koja kao najbolja supatnica trpi i plače, kad prirodne nepogode unište sjetvu, kad bolest proriedi stoku — jer je odkinut dio njegova duševnog i tjelesnog bića. Kako mu se poistovjetuje rad sa životom. to kao narod postaju trajni i budni čuvari svega onoga, što narod u njegovoj kulturni čini narodom, izvor svega što je zdravo, dobro i plemenito — temelj i izvor hrvatskog narodnog života, čuvar hrvatske narodne samobitnosti.

FM: Povod ovom intervjuu, zapravo je Vaše pismo koje ste poslali dr. Andriji Hebrangu, a u kojem iskazujete razočarenje aktualnom vlasti, opsesivnošću Titom, njegovim simbolima u Lovranu i, citiram: „Neću dolaziti u Hrvatsku sve dok sva sjećanja na tog monstruoznog koljača ne budu maknuta s javnih mjesta širom Hrvatske.“ Uistinu će biti tako?

FM: Vi ste poznati slikar u svijetu, u Australiji u kojoj živite, Ujedinjenim narodima, Vatikanu, pa čak i u Kini, no u Hrvatskoj, izgleda, s Vama imaju nekakav problem. Nikako se ne mogu odlučiti jeste li u okvirima akademskog slikara ili su Vaša djela vrhunska. U čemu je problem?

Ali samo neka dalje pišu, makar i dobro! Na koncu, ja od svakog pomalo nešto naučim, trebalo mi ili ne.

FM: Čak i oko slike koju je svojedobno Buschu darovao Ivo Sanader, podigla se prašina. Domaći kritičari su smatrali kako Vaš rad nije „dostojan“. Kako ste na to reagirali?

FM: Ali bili ste omiljeni umjetnik Franje Tuđmana. Čega se najradije sjećate iz tog doba?

FM. Zoran Milanović Vas je također posjetio u galeriji. Jeste li mu govorili o Vašem problemu u Lovranu?

FM: Vaše su slike iznimno skupe. Koliko je iznosila Vaša najskuplja slika?

Prepoznajući znakove vremena koji govore:

Konstatiramo da je nužno uvažiti činjenice koje kažu:

Izjavljujemo stoga:

Izjava o stanju i položaju hrvatskog naroda i domovine

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nalazi se danas u najtežem stanju u svojoj povijesti kada mu se na sve moguće načine uskraćuju i zatiru njegova ljudska i narodna prava na njegovoj četrnaest-stoljetnoj grudi na svim poljima njegovog ljudskog i narodnog djelovanja. Uskraćuje mu se čak i pravo na život u njegovoj domovini i nasilno je podijeljen i razdvojen od drugog dijela svoje braće u današnjoj Republici Hrvatskoj.

Isto tako, svjedoci smo da se u javnosti s razno raznih strana iz raznih razloga nameću svakovrsni prijedlozi o mogućim izmjenama i budućem izgledu sadašnjeg Ustava BiH, koji do današnjeg dana nije službeno objavljen i kojeg u stvari nitko nije ni vidio u službenoj verziji na hrvatskom jeziku. Uočljivo je da se pri tome ne govori o biti stvari, o tomu da je neodrživo i duboko nepravedno nasilno održavanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nemoralan i pravno ništavan, jer je ozakonio genocid i nepravdu, na štetu hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda, već se nažalost radi o orkestriranim primjedbama i prijedlozima mogućih izmjena Ustava kojima se u biti zamagljuju stvarni problemi ove i ovakve Bosne i Hercegovine te ih se u konačnici želi učvrstiti ili još više produbiti, prije svega, opet na štetu hrvatskog naroda. Pri tome je najvjerojatnije da je u istim centrima moći već napisan novi Ustav BiH na istim starim temeljima nepravde i nasilja nad ljudskim i narodnim pravima hrvatskog naroda.

Zbog svega toga, potrebno je radi istine i pravde i budućnosti naglasiti da su Bosna i Hercegovina povijesno hrvatske zemlje! U doba prije četrnaest stoljeća hrvatski narod je nastanio ova područja i učinio ih svojom hrvatskom domovinom i na području te svoje domovine i oživotvorio svoje kraljevstvo, svoju državu. Sa turskom okupacijom, te poslije stvaranjem velikosrpske jugoslavije, tamnice naroda, i nakon nje stvaranja srbokomunističke jugoslavije na genocidu, dolazi do značajnog izdvajanja Bosne i Hercegovine iz sastava cjelokupnog hrvatskog nacionalnog područja, odnosno njenog izuzimanja iz sastava hrvatske države.

Dalje, htijenjem i borbom cjelokupnog hrvatskog naroda u oslobodilačkom Domovinskom ratu izborena je hrvatska država na području kojeg su za papirnatu socijalističku Republiku Hrvatsku u socijalističkoj Jugoslaviji dopustili i odredili neprijatelji i zatornici hrvatskog naroda, a hrvatski narod na području Bosne i Hercegovine, kao i na ostalim rubnim hrvatskim područjima u bivšoj SFRJ, našao se tako izvan novouspostavljene hrvatske države, Republike Hrvatske.

Dakle, imajući u vidu da hrvatski narod kao jedan i jedinstven narod ima jednu domovinu, jedan jezik, a trenutno je razdvojen uglavnom na dvije države uslijed povijesnih okolnosti i trenutnih interesa koje su diktirali neprijatelji hrvatskog naroda na sili i nepravdi to je potrebno izjašnajavanje cjelokupnog hrvatskog naroda, svih njegovih institucija vlasti, udruga i političkih stranki kao i svakog mislećeg pojedinaca koji diše jasnim hrvatskim duhom o svim ovim činjenicama i potrebnim akcijama u cilju ispravljanja povijesne i aktualne nepravde koja se svakim danom sve više učvršćuje s novim ograničavanjem neotuđivih prava kako hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini tako i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj kojem se trenutno protuustavno nameću isprazni i u konačnici razarujući ciljevi koji ga udaljuju od zajedništva i oživotvorenja pune slobode i nezavisnosti, blagostanja i napretka u njegovoj domovini Hrvatskoj.

Zato Stranka hrvatskog prava neizostavno traži od svih, a prije svega od predstavnika vlasti hrvatskog naroda u RH i BiH, te svih hrvatskih institucija, udruga i stranaka, kao i hrvatskih ljudi u Domovini i svijetu koji promišljaju trenutnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatski narod i država, da se izjasne i nedvosmisleno odrede o ovim teškim i sudbonosnim pitanjima za budućnost i opstanak cjelokupnog hrvatskog naroda i hrvatske države!

Samo tako će biti ispravljena povijesna nepravda i omogućeno hrvatskom narodu doživjeti slobodu, pravdu, blagostanje i napredak u svojoj domovini u zajedništvu sa svim ostalim državljanima koji će se nalaziti u takvoj državno pravnoj zajednici. To nipošto ne znači da će pripadnici drugih naroda biti u bilo čemu uskraćeni u svojim pravima, već će naprotiv doživjeti sreću i blagostanje zajedno sa hrvatskim narodom u državnoj zajednici zasnovanoj na slobodi, pravdi i moralu, zajednici u kojoj će se radom stvarati nove vrijednosti i probitci.

Marija Dubravac, Brisbane

Zdenka Bilobrk

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU U HERCEGOVINI

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

Sedamdeset jednu godinu nakon počinjenja partizanskoga gnjusnog zločina nad šesnaest nedužnih žitelja Vedašića i dvoje žitelja Letke, na mjestu njihove mučke smrti na planini Ljubuši, u Paklinama, je otkriven i blagoslovljen spomen-križ i osamnaest kamenih ploče s imenima svake nedužne žrtve koje su bile stare između trinaest i šezdeset godina, te je služena sveta misa zadušnica.

"Ovaj spomenik bi morao biti trajni podsjetnik da nikada ne smijemo mi prijeći na drugu stranu, to jest da nikada nitko iz našega naroda ne smije mučiti, sakatiti i ubijati nevine ljude, nenaoružane, nemoćne iz bilo kojega drugog naroda i na bilo kojoj strani svijeta", u svojoj propovijedi naglasio je fra. Robert Jolić.

Ispod spomen-križa stoji natpis:

DANA 13. VI. 1944. G.

NA OVOME MJESTU PARTIZANI SU

IZVRŠILI POKOLJ NAD 18 ŽITELJA,

IZ VEDAŠIĆA (16) I LETKE (2)

SAMO ZATO JER SU BILI HRVATSKOGA RODA.

SPOMENIK PODIŽU HRVATI

DUVANJSKOG KRAJA

I tada je uz suslavlje duvanjskoga župnika fra Velimira Bagavca, svetu misu predmolio je dr. fra Robert Jolić, koji je na samome početku pročitao imena pobijenih, opisavši i način njihove mučeničke smrti:

Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov ) r. 1929. Pronađen slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.

Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Anica Gudelj r.1914. Pronađena iznakažena tijela, slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj bili isprobadani nožem.

Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.

Ruža Bokanović zv. Krištuša r. 1910. Nađena na ledini sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina tijela.

Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke su mu bile prebijene.

Bože Papić zv. Boškica r. 1899. Iznakažena i polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima. Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i polaže je u grob svoga oca.

Stojan Papić zv. Stole r. 1904. Unakažena tijela, potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu stravičnog zločina.

Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta zločina odnio u vreći.

- Imena svih žrtava do kojih smo uspjeli doći popisana su u „Duvanjskom žrtvoslovu“ i nas trojica autora (Robert Jolić, Jure Krišto, Ante Tadić, op.a.) danas smo ovdje kako bismo odali počast stradalima, naglasio je fra Robert.

Tako da su postavljanjem sadašnjeg novog spomen-križa i osamnest kamenih ploča s imenima svih pobijenih zamijenjeni tada postavljeni drveni križ i privremene ploče uz osamnaest stabala koji simboliziraju osamnaest nevino pobijenih duvanjskih Hrvata, čime se odala primjerena počast nevinim žrtvama partizanskih zlotvora.

Marija Dubravac, Brisbane

Kršćani

Mala riznica hrvatskoga identiteta

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

PRIMORSKI KRAJ:

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

HRVATSKO ZAGORJE:

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

Tvoja zemlja

Drago Britvić

POGLAVNIKOV GOVOR ČLANICAMA ŽENSKE LOZE USTAŠKOG POKRETA

SESTRE!

Onda se opet podigne, pa živi bolje, pa opet nešto gore, prolazi kroz razne faze, kao što to prolazi i čovjek u svom privatnom životu.takovim različitim dobima uskrsavaju u narodu pojedinci, koji se bore, koji svoje živote, svoju krv za domovinu svoju prolijevaju, pojavljuju se muževi velikoga uma, koji narodu čine velika dobra svojom mudrošću i svojom pameću.

Žena, jer ona ima bogodani poziv, da bude trajni ugaoni kamen pojedinog doma, a po tom i trajni ugaoni kamen domovine i naroda.

Prošlosti, predaje ih novim naraštajima, sinovima, unucima, kazujući što je bilo zlo i žalostno u prošlosti, što je bilo dobro i veselo, s čime se prošlost podičiti može, da novi naraštaj i nova pokoljenja znadu prosuditi da se mogu naučiti i da mogu za budućnost se ravnati.

Evo, sestre, narod koji ima žene, koje doista ovaj veliki narodni poziv vrše, može se smatrati sretnim i može biti siguran, da njegova zvijezda nikada potamniti ne će, da njegov rod nikada izroditi ne će i da ga ne će nikada nestati. Može biti siguran da će se obnavljati i preporadjati, može biti siguran da će napredovati i da će sve više rasti, sve više jačati i sve više postati dostojnim u pravom smislu rieči imena naroda, a po tome da će imati svoju slobodu, da će svoju slobodu znati štititi a ako ju je izgubio da će imati mogućnosti svoju slobodu opet zadobiti.

Hrvatske žene, Hrvatice u prošlosti u svojim družtvima ispunile su i izpunjavaju svoje dužnosti kako su mogle, kako su znale, i kako su im prilike dopuštale. One su svoju dužnost i svoju zadaću zaista ispunile častno.

Kao što je žena u kući, u domu, u obitelji zvana i najsposobnija, da dom drži u redu, da u njemu vlada uzor čistoće i red i da se u njemu obitelj udobno osjeća, isto tako ima ulogu žena u velikom našem zajedničkom domu, u našoj domovini, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da u tom velikom domu bude reduša, koja ima svaku stvar unutar doma postaviti na svoje mjesto, koja se ima skrbiti i brinuti za to, da u tom domu vlada čistoća i red i da se u svakom domu svaki osjeća udobno, kao i na domaćem ognjištu u pojedinoj kući, da nalazi svoju sreću i svoje zadovoljstvo.

Sestre!

I ova velika dužnost čeka ženu. U pojedinim slučajevima ne bi ona mogla izpuniti sve svoje zadaće, ne bi mogla učiniti za svoj narod i državu ono, što je njima danas potrebno i što danas za njih odsudno i važno, nego se sve hrvatske žene moraju naći na poslu u jednom družtvu. U prvom redu svatko, koji se laća bilo kakvog posla mora biti na čistu sam sa sobom, mora znati, što hoće, mora znati što će raditi i mora znati što kako treba raditi. Da se može svaka Hrvatica snaći u svom poslu, da se može tog svog posla prihvatiti, smatraio sam potrebnim da pozovem Hrvatice, da se organiziraju u Žensku lozu hrvatskiog ustaškog pokreta na načelima koje je čitav hrvatski narod, sve ono što je hrvatsko, što pošteno hrvatski misli, svojom voljom usvojio, postavivši, točne ciljeve za sve one, što je od trajne i nepromjenljive vriednosti za obstanak hrvatskog naroda, a to je uz pojedine dielove sažeto u nekoliko rieči:

Sestre!

Nu, narod se može održati, može svoju slobodu postići, može je čuvati, onda ako sve svoje snage, sve svoje vrline i krieposti stavi u službu u zajedničtvo, u službu domovine, i u službu svoje države t.j. i oni koji mogu raditi umom da tu svoju sposobnost upotriebe za dobro naroda i države, i oni koji mogu raditi plugom i čekićem i da njihov rad bude uskladjen s obćšim narodnim probitcima, kao i onih koji mogu raditi za narod, za državu s puškom i mačem.

Treba oplemenjavati srdce svoje, svoje djece, treba uzgajati novo pokoljenje, koje će ljubiti svoju domovinu i za nju raditi. To je njiva na kojoj svaka Hrvatica može izvršiti svoju dužnost do najveće mjere za probitke i svog doma i svoje obitelji za probitke ciele domovine, cielog naroda i Nezavisne Države Hrvatske, ato će se izvršiti najbolje u Ženskoj lozi.

Sestre!

Kad sam izdao odredbu, da se unutar Hrvatskog ustaškog pokreta osnuje Ženska loza, imao sam pred očima, da Hrvatice moraju početi novim radom, radom na novim temeljima, oboružavši se sa svim potrebnim oružjem, za taj rad, oboružavši se poznavanjem i upoznavanjem načela, po kojima treba raditi, po načelima potreba, koje narod i država imaju, koje hrvatski narod treba. Molio sam gdju. Javor, kada počne neka ne pravi velike postrojbe iz početka, koje bi imale služiti samo za to da se žene sastaju, da dolaze na svečanosti, da dolaze na razne manifestacije, da bude toliko predsjednica koliko podpredsjednica, i kako je to već prije bilo u družtvima bio slučaj, i da se na tom pitanju ciepaju, te da od jednog družtva postanu dva ili četiri, kao što je to u prošlosti bilo, nego sam ja molio, neka iz početka pokupi najbolje i najčestitije po srdcu i obrazu, i neka uradi da se mogu najprije one očeličiti, i ogrijati na žaru pravog rodoljublja, s kojim je ustaštvo od svoga početka, pa do pobjede radilo i živjeklo, da se na tom vrelu nahrane, hranom odvažnosti i hranom krieposti za rad i za sve ono, što će u toj organizaciji, morati činiti, a možda i trpjeti.

Sestre!

Vama, koje ste iz svih krajeva ovdje, koje ste kolo povele, mogu reći, budite ponosne i sviestne, da će taj primjer sliediti nove, i da će ovo sjeme, koje ste vi posijale sazrieti po cieloj zemlji. Veseo sam, što Vas vidim, iz svih krajeva i molim vas kad se vratite svojim domovima ponesite moje pozdrave domovima, vašim obiteljima, vašim mjestima.

Naći će se hrvatskih žena, koje će znati taj dom, tu kuću, našu hrvatsku državu iznutra liepo, dostojno i plemenito urediti, da bude iznutra liepa, dostojna i plemenita, urediti je da bude na korist čitavom narodu, a da bude na ponos nas svakoga, a napose na ponos vas začetnika i prvoradnika u Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta.

Ilija Barbarić dokumentirano raskrinkao jugokomunističke protuhrvatske laži

Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja brazilskoga Hrvata Ilije Barbarića: „Nezavisna Država Hrvatska/ Bilo je pravo ime“ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskoga naroda i iznadljudske izdržljivosti hrvatskoga bojovnika, ustašâ i domobranâ u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskoga naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskoga Holokausta, prof. John Ivan Prcela iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku – svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti'' (str. 5.). Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika'' (Zajedničar, 15. 9. 2010., str. 11.).

Evanđelje po Iliji

U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedna od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednik Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskome Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titini partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare'' (str. 28. – 32.). Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!

Napomena: Uz ovaj gnusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su ljesovi ubijenih ustaša doneseni u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

Razoružanje Talijana i pregovori s partizanima

Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori s Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše, ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima. ''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe'' (str. 42.).

Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim mjerodavnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji od Auschwitza!

U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auschwitza? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano – 700 studija, dočim o Auschwitzu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (postotno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu! Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka – oko ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drukčije.

Adil Zulfikarpašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titine dokumente o tom logoru, rekao je: ''U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.) Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!

Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više ne će pročitati (na žalost!, podcrtao R.T.) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika'' (str. 100.). Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru.

Bleiburg – Golgota Hrvata

Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremani u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja: ''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12.000 vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7000 ljudi, oko 1700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu.'' (str. 47. – 49.). Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovno su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešić. Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Ilijinu ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskoga Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''.

Doživljaji Ilije Barbarića

U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenoga križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaš (2. 8. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća. Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD-u nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji izraelski general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji Sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!)

- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. – 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS-a i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao spomenica žrtvama hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobrižnicima.

Rudi Tomić

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

70. obljetnica

1945. - 2015.

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31 u Zagrebu

služit će se

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

Krivo su nas učili

Tko su ti bogataši, razbježali 1990. g. po svijetu i odakle im kapital kojim sada diktiraju Hrvatskoj?

Teško Vam je zamisliti se u svijetu bez TV, Interneta, klađenja, potrošaštva, pornografije, automobila? Nu, jeste li doista sretniji od ljudi toga svijeta?

Ovom knjigom dokazujem metodologiju laži kojom je jasenovački mit prouzročio genocid nad hrvatskim narodom protuzakonitim ubojstvom više od 500.000 ljudi 1944. i 1945. g., izgonom i progonom dodatnih najmanje pola milijuna te uništajem stotina tisuća hrvatskih obitelji sve do raspada SFRJ i nove agresije na hrvatski narod, tijekom koje su se antifašisti SRH/RH samo privremeno skrili iza nas, a sada opet sa svojim beogradskim drugovima kopaju oči djevojčicama i cijelome hrvatskom narodu.

Cvjetko Bezić bio je jedan od najuglednijih stanovnika mjesta Grohota na otoku Šolti. Rođen je 1894. Bio je vijećnik Općine Grohote i kao takav puno učinio za napredak svoga mjesta. Otac brojne obitelji sa sedmero djece svoju je katoličku vjeru javno svjedočio, a od mladosti se uključio u rad tadašnjih katoličkih organizacija, posebice orlovskog društva i poslije Katoličke akcije čiji je bio veliki promicatelj. Osobno je poznavao bl. Ivana Merza i bio je njegov veliki štovatelj sve do kraja života.

Matica hrvatska u Splitu objavila je 1998. g. njegovu biografiju pod naslovom "Šoltanski orao". Glas Koncila objavio je 10. veljače 1991. u br. 6, str. 14 o njemu i njegovoj mučeničkoj smrti u rubrici Svjedočanstva o patnjama opširan članak od naslovom "Javno je ispovijedao svoje ideale."

DOKLE OVAKO PRAVAŠI!?

- A-HSP poziva na okupljanje i javni prosvjed, dana 26. rujna 2015. god. (subota) s početkom od 11 sati na Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu PROTIV ULASKA TERORISTA I MIGRANATA U HRVATSKU I EUROPU. (Objavljeno: 21.9.2015.)

- Hrvatska čista stranka prava u subotu 26. rujna 2015. u 13 sati na Trgu bana Jelačića u Zagrebu organizira mirni prosvjed protiv samoubilačke imigracijske politike Europske unije. (Objavljeno: 22.9.2015.)

Prijedlog Stine hrvatskih pradidova za sve pravaške frakcije je da odu na grob viteza Ante Paradžika i možda se ondje dogodi čudo pa im Bog prosvijetli pamet i otrgnu se mreži jala i raskola zarad neprijatelja naših i ugledaju se na prave primjere pravaške svijesti i požrtvovnosti poput poginulog viteza Ante!

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Tako je govorio Ante Paradžik

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

Sin: A tata moj gdje si ti bio, šta si radio, kad su migranti muslimani vršili i izvršili tihu okupaciju naše Njemačke?!

Tata: Sine moj, a gdje bih bio, pa na granici kao svaki moderni Nijemac!

Držao sam transparent "WILLKOMMEN"...

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Marija Dubravac Brisbane

NE ŽELIMO MIGRANTE U HRVATSKOJ!

HRVATSKA HRVATOM!

AUTOHTONA - HRVATSKA STRANKA PRAVA

Cijenjena gospođo predsjednice RH, Kolinda Grabar Kitarović!

Gospodin Orban, častan i karakteran političar za razliku od mnogih drugih diljem EU-a, jako dobro svjestan stanja hrvatske nacije, želi, svih mogućim i dopustivim sredstvima spriječiti tu pojavu “hrvatske bolesti” u Mađarskoj, koja je još za sada homogena nacija, a koju prijetnju mnogi ne žele vidjeti, jer upravo svojom odbojnom politikom glede Hrvatske i hrvatskog naroda koriste antihrvatske elemente već više od 25 godina i uspješno rastaču hrvatsko biračko tijelo, ali i društvo kao socijalnu zajednicu, a što je autor ovih redaka toliko često i opsežno podvrgao kritici, no unatoč toliko oštrim kritikama ovih dana predsjednik Juncker je putem svoga sekretara zahvalio na svim poslanim pisanim primjedbama, očito svjestan i sam uvjeren kako do sada nitko od imenovanih nije proturječio, a kamo li nešto drugo poduzeo, dok je autor ovih redaka sebi dozvolio jednoga njemačkoga sveučilišoga profesora imena Wolfgang Oschlies javno nazvali analfabetom i neznalicom ili Josipa YUratovića u funkciji člana njemačkoga parlamenta i SPD-a, potencijalnim ubojicom 19 Hrvata sa njegovim dolaskom u Njemačku 1974. godine!

Hrvati su poznati kao veliki gubitnici u miru i to je jako i dobro poznato svim njihovim smrtnim neprijateljima, pa kao da je to njihova sudbina i posljedica nekog čudnog davno izrečenoga prokletstva…..četnički zločinac Aleksandar Vučić može prosipati konstantno diljem svijeta svoje notorne laži glede “likvidacije” njegove obitelji u JASENOVCU iako mu njegov bivši stranački drug, Ljubiša Petković pismenim uratkom dokazao kako nitko od njegove obitelji nije stradao u Jasenovcu, dapače, neki članovi njegove takozvane obitelji bili su ustaški doušnici, a neki čak i sami ustaše, ali on pred svijetom dalje uporno i silovito melje svoje laži i dokazuje tako autentično koliko je JASENOVAC sustavno izgrađena fama velikosrba i ostalih najgorih neprijatelja hrvatskog naroda, gdje je ova velika stigma sustavno osmišljena u beogradskom pašaluku djelom SANU i zločinaca SPC – hrvatska vlada šuti poslije ove bezočne laži četnika i velikosrbina Aleksandra Vučića upravo nanovo prošli tjedan, glede moguće kanonizacije blaženika Stepinca, kojoj se ovaj “veliki” borac “pogubljenih” Srba svojim lažima, udružen velikosrpskim popom i najvećim lažovom i neznalicom ovih prostora, patrijarhom Irinejom i Tomom Grobarom svakoj kanonizaciji hrvatskog sveca i zaslužnika, otvoreno bez i jedne trunke srama suprostavlja – istovremeno hrvatska vlada Zorana NUlanovića ne poziva hrvatskog veleposlanika na konzultacije u Zagreb i zatvara hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu, svodi isto samo na djelovanje domopazitelja pa neka onda velikosrpske glavešine oko predsjednika Tome Grobara, koji je osobno ubio 10 hrvatskih starica i staraca, te istim zlodjelom stekao “slavu i zasluge” jednog četničkog vojvode glede svoje toliko “velike hrabrosti”, koja mu odmah na mjestu zločina dodijeljena od njegovog spiritus rector -a, Voje Šešelja!

K tome još suludi Francek iz Vatikana, ne samo da je naredio hrvatskim biskupima osnivanje zajedničke komisije velikosrpskih zločinaca SPC, koju vodi pritajeni koljač i zločinac Irinej, onaj koji se toliko puta ljubio i blagoslovio onomad svoga deliju Arkana i njegove “hrabre” koljače hrvatskog nedužnog puka, gdje sa takovima umno izgubljeni rimski biskup, nasilnički glede “ugleda” svoga ureda, prisiljava predstavnike HBK aktivno učestvovati u njegovom umobolnom “izumu” imena “zajednička komisija”, dok je taj umobolnik ovih dana primio u audijenciju velikosrpskog četničkog krvnika Tomu Grobara, taj je očito postao potpuno izgubljen u vremenu i prostoru, a što drugo reći nego, o sancta siplicitas!

Umjesto da ta hrabra pobjednička žrtva krene u novu OLUJA95-u svom snagom, pa onima umnim nesretnicima Brüssela u središnjici NATO-a ali i u EU kaže: zahvaljujući vama nastala je SREBRENICA95 onih nevinih stradalnika, jer da ste slušali našega vrhovnika, ista se ne bi nikada dogodila, HV je bila spremna već krajem lipnja 1995. vođena izuzetnom mudrosti dr. Franje Tuđmana, našim sposobnim i umnim generalima, te hrabrim bojovnicima, spasiti poslije vaše okaljane obraze krvlju srebreničkih žrtava, jer Bihać bi postao bez našeg djelovanja dvadeset i pet puta veći zločin i genocid, počinjen od velikosrpskog agresora nad narodom BiH, stoga odlučno i bezuvjetno tražimo od vas da jedan od velikih trgova Brüssela dobije u što doglednije vrijeme ime dr. Franje Tuđmana i slavne HV, pred kojim vam je dužnost pokloniti se, isto kao i pobijeđeni neprijatelj, čiji smo narod spasili od stigmatizacije mogućeg genocida u Bihaću!

Znam jako dobro o čemu pričam, hranio sa uspješno tri puta dnevno s mojim drugovima, Antom Džepinom, Željkom Horvatićem, Milom Protićem, Milojkom Milojevićem zvan Nišlija i ostalima – nekoliko tisuća vojnika ondašnje JNA i pod mojom dirigentskom rukom mladca sa tek navršenom dvadesetom godinom krenuo udružen s njima i vođen drugarskom ljubavi i vjerom u trijumfalno osvajanje i to tri puta za redom, nagrade prvog pobjednika na natjecanju vojnih kuhinja Slovenske vojne oblasti, isto tako sam kao trener tenisa doveo nekoliko mladaca u situaciju gdje ih je poslije uspješnog testata bio spreman trenirati i sam veliki Niki Pilić!

No ja ne bio ja i carlo, vrlo stručno i bez imalo poštovanja glede ljepšeg spola sam tu zmijurinu intelektualno sasjekao kao što sam to napravio i sa regačom Maricom Bodrožić, koja je lažan Kermit ili Snježanom Kordić ili Andrejom Zorić. Jer mene ni najmanje ne zanima ljepota njihove “guze” kako to EPH-ova medijska glasila, ali i međuvremeno čak DNEVNO toliko pretenciozno ističu i naglašavaju, kao da se naš cijeli svijet vrti samo oko”guze”, a ne oko vagine i pupka, vjerojatno i zato i jesmo vriti, kak je meni znal to povedati moj dober deda Tonči iz Preloga, onomad dok je Drava još bila velka divlja reka i stihija za mene klinca!

25 godina nisu osim osobnog boljitka ništo dobra učinili za hrvatski narod i hrvatsku državu, nikada prije hrvatski narod nije bio deprimiran kao sada i s tolikom gorčinom napuštao svoju rodnu grudu i djedova ognjišta! Neoborivo je dokazano koliko su velike laži jednog velikosrpskog lažova i zločinca, Aleksandra Vučića, kako je sve čista mitomanija u dosluhu sa četničkim zločincem Miloradom Pupovcem i petom kolonom koju predvodi jedna Vedrana Rudan, Vesna Teršelič, Vesna i Zoran Pusić, Ivo YUSipović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Vojko Obersnel, Burduš i stotine huškačkih udruga kao ona “Documenta”, “Gong” i bezbroj drugih, koji svim silama žele spriječiti kanonizaciju blaženika Stepinca, jer istim velikosrpska laž o Jasenovcu, Jadovnu, Stara Gradiška, njihov svako godišnji dernek u Srbu 27. srpnja postaje mitomanska u stilu kosovske, onoga cara Lazara!

Dok SPC istovremeno jednog od glavnog zločinca toga zločina proglašava njenim 77. “svetiteljem” bez da se itko od hrvatskih političara istom činu usprotivi, nikakav protest Hrvatske vlade Ive Seradera, još manje oporbe pa čak ni od strane HBK, dok se dalje nesmiljeno i bezočno laže glede njihovih žrtava OLUJA95 koje se svim silama želi izjednačiti sa hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije, a što je nanovo zločin, kao da onaj počinjen od 18. kolovoza 1990. do kraja 1995. nije bio dovoljan, laže se besramno, ali ovaj puta postoje ipak hrvatski autentični zapisi, ali i originalni snimci Vučićevih i Tome Grobara zločinaca, poraženih u OLUJA95……no oni uporno i nesmiljeno pripremaju novu harangu na Hrvatsku i hrvatski narod onim tiskanjem Viktora Novaka Magnum Crimen-a u najmodernijem izdanju na engleskom i srpskom jeziku 2012., knjiga koja osim laži obmana ništo drugo ne posjeduje, a dokazao je to već u mnogim kružnim pismima autor ovih redaka uz svesrdnu pomoć citata teksta glupog Novaka, ali ona je postala i ostala “mjerilo hrvatskog zločina”, Tako misle velikosrbi i četnici SANU one udružene zločinačke organizacije u Beogradu i pašaluku, Vasilije Krestić i Milorad Ekmečić, Ljuba Tadić, Brana Crnčević, Srboljub Živanović i mnogi drugi, koji uporno šire svoje laži, zahvaljujući jednom Karlheinz Deschner-u i Milanu Petroviću i plejadi njihovih pulena i epigona poput onog beskrajnog licemjernog jeguljastog neznalice Wolfganga Oschliesa, Norbert Mappes-Niediek-a, Wolframa Heinza, Peter Gorenflos-a, Kathrin Jurak, pa se i prekjučer jedan Branimir Pofuk u istoj izgubio i govori u svojoj kolumni samo o “klerofašistima”, čovjek koji se izdaje de facto jednom riječi, koju je onomad pred II. SR uveo u svoju stručnu terminologiju i rabio i toliko zlorabio, jedan od najvećih hrvatskih izdajica, onaj devotni lažov Viktor Novak, koji na svakoj stranici barem dva puta i to na preko tisuću stranica sve inog bezočne laži kao i od onih portalskih huškača “Stipeprof”…..”20.000 pobijene djece u Jasenovcu”, koji ponavlja kao pokvareni gramofon po portalima i nikome ništo, administratori šute i sve odlazi u svijet i po svijetu ili ona “anticenzura” koja sve zna a ništo ne zna, blebeće kako danas Turci drže Njemačku…..njih dva milijuna drže najjače gospodarstvo EU-a na životu, moš mislit, da nije glupo bilo bi i smiješno…..ona neka Hrvatica, a od Hrvatice ne posjeduje ni “H”, oficirska kći poslana na studij onomad da prati hrvatsku emigraciju, prodaje danas dalje prozirne udbaške mudrosti po hrvatskim i drugim portalima pa ona “chemica” koja 05.09.2015 u 12:39h na portalu Večernjeg lista piše: Papa nije balavio po jednom od najvećih krvoloka čovječanstva. Zato će ovoga Papu voljeti svi, a Stepinca samo dica iz krvoločnih ustaških familija.

Istim je bilo i odmah jasno najavljeno što hrvatski narod očekuje u poraću i sve se na kraju i tako to strašno zbilo, dok upravo svi ti prozvani poput “Stipeprof”, “anticenzura”, “chemica”, “nijeminišto”, “antejagec1”, “melinda” “činbenik”, bljuju uporno svoje izmišljotine i laži bez i jednog trunka dokaza i srama, razumije se, sve u dogovoru s admistratorima EPH-a u stilu one dojave glede “ustašluka” monsinjora Velimira Puljića, koje je Die ZEIT razglasio po Njemačkoj!

Da Vi toliko volite svoj hrvatski narod koliko to eksplicitno naglašavate onda bi već odavno Ivan Pranklin i ostali bili slobodni, a ne kod zločinca Vlade YUkića i adlatusa mu Haida, dobili ste od mene nekoliko pisama i zahtjeva isto dokinuti pa je i nekoliko od istih objavilo i DNEVNO, no Vi ste se oglušili i pretvorili u poznate indijske majmune, okružena “fantastičnim” savjetnicima, a ne zna se koji je “bolji” od kojega za licemjerne izmame i prijevare, upravo isti kao i današnji glumci

Ne zavaravajte hrvatski narod, koji je upravo ovih zadnji mjeseci morao jasno spoznati kako mu je prije svega za opstanak njega i njegove države potrebna OLUJA95/2, a istu su u stanju sprovesti samo ljudi mojeg znanja i kova, sve drugo su iluzije bez granica i bezočna fantazija naivnih!

Dokazani zločinac, direktno odgovoran za smrt dr. Ivana Šretera, Gordana Lederera i mog prijatelja Egona Scotlanda, do današnjeg dana ne procesuiran, iz meni nepoznatih razloga, jer sama Tuđmanova abolicija nije vidan razlog za takvo držanje glede ovoga velikosrpskog zločinca i glavnog protagoniste svih zala na ovim prostorima glede ne Srba i Srba, već očito neki udruženi interes vodećih udbaša SPD-a & HDZ-a, sve drugo su najobičnije nebuloze za naivne!

Cjelokupna hrvatska diplomacija je glede svoga nerada i nesposobnosti kao i velikog antihrvatskog djelovanja najbolnija točka hrvatskog društvenog postojanja i njezino najveće ruglo u zatvorenim kuloarima svjetskog diplomatskog korpusa, koje Vi uporno dalje gotovo mazohistički trpite!

Kada napišem da isto nije moguće oboriti ni od strane 3000 najelitnijih profesora ovoga svijeta onda je to tako, draga moja, i nikako drugačije jer tako je to bilo i kada sam još bio gimnazijalac i ostati će za sva vremena dok živim, a to je očito i u konačnici shvatio i gospodin Juncker, što sam na početku ovog pisma opisao, pa čak i Vaš kolega Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora!

Hrvatska sve prepuna mudraca, kak bi negdar povedal moj deda Tonči iz Preloga: Mudri kak pčela koja na dreku meda išće!

Drugim riječima, oni svi čine dva velika zla glede hrvatskog naroda: Šire neumorno i ustrajno svoje laži i namjerno zatiru spoznaju o njegovoj tragičnoj sudbini i istini!

Cijenjena gospođo predsjednice, Kolinda Grabar Kitarović, morate me shvatiti, izuzetno sam razočaran Vašim stavom glede zabrane isticanja stijega HOS-a za vrijeme mimohoda i proslave OLUJE95, ali i istovremenog sustavnog prešućivanja “umjetnika” poljudske svastike, ne povlačenja diplomatskog kora iz hrvatskih veleposlanstva u Beogradu ovih dana i Ljubljani prije gotovo dva mjeseca, ako je potrebno i iz drugih EU centara, da na kraju svi shvate kako je bilo dosta ucjena i agresija na RH!

Sine ira et studio,

Priopćenje HAZUDD

povodom prijama i izjava srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića

kod Pape Franje

Crkva sve dokaze o nepravednom boljševičkom suđenju i njegovu tužiteljskom vampiru Jakovu Blaževiću u cijelosti ima, te Stepinac i njegova nedužnost ne mogu biti predmet prljave političke trgovine sa četničkom satrapijom Srbijom, koja nastavlja agresivnu tradiciju velikosrpstva i velikosrpske laži, što u Hrvatskoj svaki dan moramo trpjeti i o tome također raspolažemo s mnoštvom evidencije.

Ovaj škandal pripada u red protuhrvatskih škandala bez presedana i zahtijevamo da se takve moralne sablazni više ne ponavljaju i da se blaženog slugu Božjeg Stepinca proglasi svetim u skladu s utvrđenim činjenicama i zaslugama.

Za HAZUDD

1.) Slovenija i Austrija zatvorile su svoje granice, pa imigranti neće moći samo „proći“ kroz Hrvatsku kako nam to govori premijer Milanović. Hrvatska nema uvjete ni za privremeni, a pogotovo ne za trajni ostanak velikog broja imigranata u Hrvatskoj. Stoga, Hrvatskoj prijeti da se pretvori u jedan veliki ulični sabirni logor koji bi, ako se nastavi današnja stopa od ulaska oko 6.000 imigranata na dan, za samo 15-ak dana mogao brojati preko 100.000 imigranata.

3.) Veliki broj tzv. izbjeglica koji se predstavljaju kao Sirijci zapravo nisu Sirijci, već dolaze iz drugih zemalja, te posjeduju krivotvorene dokumente. Prema službenim informacijama iz Austrije, takvih je gotovo 50%. Također, prema informacijama iz Tovarnika utvrđeno je da među onima koji su ušli u Hrvatsku najmanje ima Sirijaca, a da većina dolazi iz Sudana, Afganistana, Albanije, Kosova, Mauritanije, Iraka, Irana… Pri ovakvom velikom priljevu ljudi nemoguće je utvrđivati stvarni identitet svakog imigranta pojedinačno.

Pozivamo Vladu da s ovom mjerom počne što prije te da mjeru provede svim raspoloživim sredstvima.

Sve raspoložive činjenice upućuju na to da je masovna invazija imigranata iz Bliskog istoka i Afrike, kao i rat na Bliskom istoku, dirigirana i pomno isplanirana. Hrvatska ne smije nasjesti na tu igru, niti bespogovorno izvršavati naredbe šefova zapadnih zemalja, već mora pokazati da je suverena i samostalna država te štititi nacionalnu sigurnost svoje države.

U ime Glavnog stana HČSP-a,

Norveška – prva asocijacija je poraz naše nogometne repke i smjena izbornika Nike Kovača. Usput rečeno, potpuno promašena. Bio izbornik Niko ili Ante Čačić, Hrvatska će kod kuće dobiti Bugare, u gostima Maltu te otići na prvenstvo Europe. Kako su nogometne glavešine svojedobno dale još jednu priliku Slavenu Biliću tako su i sad mogli svojim božanskim blagoslovom pomilovati Niku, a sve druge teorije spadaju u teoriju svih teorija koja se zove -trla-baba-lan. Na kraju im je Niko Kovač pokazao kako se ponaša gentleman.

No, dobro, napokon ću vam otkriti zašto su u moju kolumnu zalutali Hitler, Quisling, Peten, Staljin i drugi etablirani španeri. Naime, naši su došli u Oslo da norveškim ribarima pokažu kako mi Balkanci igramo nogomet i s tri nova boda pokažemo svoju klasu. Kako je završilo znamo i ne želimo se više prisjećati. Ali naši novinari, pravilno klasno odgojeni, doživjeli su još veći šok nego igrači na terenu. Došavši na Ullevaal stadion, u press centru mogli su vidjeti najznačajnije događaje iz povijesti norveške nogometne repke. Norvežani se odmah pohvališe kako je njih gledao i Adolf Hitler. Na velikoj fotografiji snimljenoj 7. kolovoza 1936. g., na Olimpijskim igrama u Berlinu, Norveška je savladala Njemačku s 2:0 i osvojila brončanu medalju. Na fotki se vidi kako Adi gleda tekmu i ne sanjajući da će jednog dana sveti bijeli dres Njemačke navući Gerald Asamoah. Nikada redakciji nisam ni pokušao sugerirati naslov kolumne, ali sad bi preporučio ovaj “I Hitler nas je gledao“.

Zoran Stevanović i njegova udruga za cinkanje “Fare” odmah bi otišli u partizane, i to u Ravnu goru, točnije u selo Ba, gdje je poznati antifašista Draža Mihajlović gledao preko Eurosporta tekmu Njemačka – Norveška i zavijao za Norvešku. Jer nije voleo Nemce kao i svaki pravi antifašista. Za Maksimir i Poljud možemo zamisliti. U mašti je sve dozvoljeno. Ali za Kantridu nema mašte. Frljić, Jovanović, Stevanović i gradonačelnik takovu sramotu gradu heroju Rijeci nikada ne bi dopustili. Sliku Benita Musolinija kako gleda utakmicu Rijeka-Udineze. Nakon takvih fašističkih skandala, Milorad Pupovac opet bi morao u Saboru uvoditi red sa žutom trakom oko ruke.

Dok papa Franjo prima u Vatikanu srpskog predsjednika Nikolića kako bi čuo pravu destiliranu istinu o pok. kardinalu Stepincu, u Srbiji se priprema pravna i politička rehabilitacija Dragutina Dimitrijevića Apisa, osnivača terorističke organizacije Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt. Ovo ujedinjenje znači pragmatičnu želju da svi Srbi žive u jednoj državi. U praksi to znači ujedinjenje s Hrvatskom, Dalmacijom, Slavonijom, Likom, Kordunom i Banijom kako nas je podučio papin informator Irinej. Od ujedinjenja, kao što nas povijest uči, ništa ali smrti, kao originalnog srpskog proizvoda, koliko ti srce želi. 1903. g., srpski junak Apis izmasakrirao je kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu te ih nakon toga bacio kroz prozor.

I s takvim likovima mora Sveti Otac voditi razgovore je li solunski dragovoljac na srpskoj strani blaženi kardinal Alojzije Stepinac dostojan da bude proglašen svecem. Možda ipak dođe do nekog razumnog kompromisa ako Toma Grobar papi Franji predloži da umjesto posjeta Jasenovcu odmah proglasi svetim Dražu Mihajlovića i Apisa. Možda se uz njih prošverca i srpski dragovoljac Stepinac.

Milorad Pupovac smatra da Srbi za provedbu plana SVI SRBI U JEDNOJ DRŽAVI nikako ne mogu snositi kolektivnu krivnju jer su nastupili kao jedan.

Sad mi je prilično jasno zašto papa Franjo, prilikom posjeta Sarajevu, nije ni jednom prilikom spomenuo Hrvate. Kao što se Kolinda nije zainteresirala tko je Isa-beg Ishaković, tako se ni Papa nije zapitao otkuda su sve one trobojnice i koga one predstavljaju. Dobro, stvar je donekle spasio kardinal Puljić koji je u jednom danu čak dva puta spomenuo ime Hrvat ili Hrvati. Odlazeći u Sarajevo po nagradu koja nosi ime časnog Isa-beg Ishakovića, nigdje nisam mogao pročitati neki suvisli komentar nekog časnog povijesničara tipa Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine ili Dragana Markovine.

Kažu drugovi: “U ovom slučaju to bi značilo da su potpisnici ove peticije trebali podastrijeti primjere uporabe ovog ustaškog pozdrava prije pojave ustaškog pokreta. Budući da to nisu učinili, odstupili su od temeljnih načela znanstvenog rada i time doveli ne samo svoj ljudski nego i znanstveni kredibilitet u pitanje. U tom ćemo smislu predložiti njihovo isključenje iz svih strukovnih udruga hrvatskih povjesničara“.

Nije sporno što drugovi i drugarice imaju svoj stav. Skandalozno je što ljevičarske perjanice s jednog u suštini neokomunističkog faksa odmah traže isključenje neistomišljenika iz svih strukovnih udruga te dovode u pitanje kako njihov znanstveni tako i ljudski kredibilitet. To su nasljednici i sljedbenici Mladena Zvonarevića koji je sedamdeset i prve javno, zajedno s Jožom Horvatom i Gustavom Krklecom, tražio zatvaranje studenata i svih onih koji su potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Za razliku od tih idiličnih vremena, danas kriptokomunisti mogu pucati samo na osobni i znanstveni kredibilitet te tražiti: “van s njima iz svih strukovnih udruga”. I tako drug do druga, eto nam povijesna udruga!

Na veličanstvenom skupu povodom Dana antifašističke borbe na Trgu žrtava fašizma, nisu dominirali antifašistički borci već antifašistički specijalci.

Enigmatski biser: kadrovskom premetaljkom, podmetaljkom, ispuštaljkom i spuštaljkom SLOBODNA DALMACIJA postane PODOBNA DALMACIJA.

Morbidna strana jugo-komunizma upravo je bila ta da je on žderao sve i svakog. Jer ovdje na Golom otoku, nisu bili samo zatočeni i mučeni tzv. klasni neprijatelji ili tzv. klerofašisti, već i brojni bivši suborci komunističkog diktatora J.B. Tita.

Shvatiti uzroke nedavnog Domovinskog rata, znači prvenstveno shvatiti pervertiranu jugo-komunističku svijest i lažiranu povijest koja je dovela do rata 1991. Hrvatska i hrvatski narod neće se maknuti sa današnje mrtve točke u svim sferama javnog života dokle god ne odstrane komunističku svijesti. Ne smijemo zaboraviti: Hrvatska nije samo vodila obrambeni Domovinski rat; Hrvatska je vodila oslobodilački rat protiv komunizma i jugoslavenstva.

Hrvatska i smrdljivi duhovi Udbe

Spor između dvaju glavnih gradova o izručenju Josipa Perkovića – čemu se službena Hrvatska snažno protivi - donošenjem posebnog zakona u njegovo ime. Ovaj pojedinac, koji još uvijek svoje stare dane mirno provodi u Hrvatskoj, sudjelovao je, vrlo vjerojatno, u pripremi i planiranju ubojstva Stjepana Đurekovića, političkog emigranta, kojeg je divljački ubila hrpa pristaša jugoslavenskog režima 28. srpnja 1983 u predgrađu Münchena.

Primjerice, u nedavnom članku (10. lipnja 2013), Daily Mail piše o iznenađujućem imenovanju hrvatskog političara Neven Mimica, kao europskog povjerenika. U spomenutom članku Mimica je opisan kao bivši pripadnik jugoslavenske tajne policije. Uz mjesečnu plaću od 20.000 eura, gospodin Mimica je postao najplaćeniji službenik u hrvatskoj povijesti. To ujedno objašnjava zašto je sadašnja vlada, sastavljena od starih komunista i mlađih "liberalnih" potomaka, zaštitila svog starog prijatelja od njemačkih vlasti.

Djelatnici 2. Uprave UDBA-e uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje hrvatske emigrante u inozemstvu. Općenito, i osim nekih izoliranih slučajeva, obrazovna razina tih agenata bio je relativno niska, što ne znači da u praksi nisu bili lukaviji i dovoljno zlonamjerni. Što se tiče hrvatske emigracije, UDBA je uspjela provesti najmanje 68 do 69 likvidacija, pet otmica čije žrtve su kasnije pogubljene, 23 pokušaja ubojstava (s nekoliko slučajeva teško ozlijeđenih žrtava), 4 otmice čije žrtve su preživjele i dva pokušaja otmice.

Gangsterske metode

Zatvaranja, premlaćivanja i razne zloupotrebe ovlasti su tipični primjeri svakodnevnih aktivnosti jugoslavenske UDBA-e. Na primjer, Ivan Gabelica (student prava, a kasnije odvjetnik) je uhićen 1965. On je u pritvoru zadržan 45 dana s lisicama na rukama, što je za posljedicu imalo ozbiljne ozlijede ruku i uzrokovao mu trajni hendikep. Godine 1980., mladi student Ernst Brajder je umro pod "misterioznim okolnostima", dok je u Zagrebu bio pritvoren od strane Udbe. To se dogodilo prešutnim dogovorom jugoslavenskih državnih odvjetnika i sudaca koji su „zažmirili“ u ovom slučaju. S druge strane, i unatoč svim naporima, UDBA nije mogla biti prisutna svugdje i u svako vrijeme.

Aktivnosti UDBA-e uspjele su u hrvatskoj dijaspori probuditi paranoju i psihozu, koja je imala za cilj spriječiti pokretanje bilo kakvih akcija protiv jugoslavenskih vlasti. Takvim akcijama UDBA-a je također uspjela u podrivanju ugleda hrvatskog iseljeništva, prikazujući ih kao "teroriste" u zemljama domaćinima. Na primjer, poznat slučaj dogodio se u Australiji gdje je, kao rezultat akcija UDBA-inih medijskih manipulacija, šest mladih Hrvata ("Hrvatska šestorka") završila iza rešetaka na 15 godina.

Neobična okrutnost

Slična priča dogodila se u Chicagu, u lipnju 1977., kada je UDBA likvidirala srpskog emigranta Dragišu Kašikovića. Kašiković je tada zadobio 64 ubodne rane, a njegova pokćerka (9 godina) dobila je 58 uboda nožem .

Vrijeme hladnog rata

Nakon što je ubojstvo bilo obavljeno, lokalna policijska istraga brzo bi na temelju podmetnutih dokaza utvrdila kako „izgleda kao da je došlo do obračuna među iseljeničkim skupinama“, što je za posljedicu imalo dalje narušavanje povjerenja među iseljeništvom ali i sigurno izvlačenje ubojice.

Ponekad je to "neznanje " znalo otići toliko daleko da su sigurnosne službe zemalja domaćina pokazivale čudnu „kratkovidnost“ prema hrvatskom iseljeništvu. Zahvaljujući UDBA-nim spletkama, sigurnosni aparati zemalja su često znali privesti pravdi nevine osobe a ne UDBA-ine ubojice. U slučaju Đureković, što je stvarno čudno, trebalo je proći skoro trideset godina da bi njemačka savezna policija, BKA, pokazala interes za uhićenjem Josipa Perkovića...

Jedan američki obavještajni stručnjak je nedavno primijetio: "Tito je imovina na Zapadu, tako su zločini UDBA-e najčešće bili ignorirani (...) Za vrijeme Hladnog rata, UDBA je ubila više ljudi na Zapadu nego tajne službe SSSR-a, ali ona je dobila vrlo malo pažnje u zapadnim medijima".

Zločine treba kažnjavati

Neki od njih su se odlučili skrasiti u Francuskoj gdje provode bezbrižne dane pod palmama na rivijeri. Javno optuženi u Hrvatskoj za sudjelovanje u pet ili šest ubojstava emigranata u ime UDBE, braća J., zvani "Šimun" (ili "Šime") i "Đorđe", dobivaju francusko državljanstvo, a njihov predmet je stupio u zastaru, što im jamči sigurnost.

Nedavni dobro orkestrirani posjet patrijarha Srbske pravoslavne crkve Hrvatskoj i njegovi otvoreno velikosrbski govori o “Srbima svima i svuda”, koji su nadmašili čak i one velikosrbskih ideologa Vuka Karadžića i Ilije Savića “Garašanina” iz 19. stoljeća, koji su, po prvi put u povijesti, sve Hrvate grčko-pravoslavne vjere počeli nazivati Srbima, samo zato što su po vjerskoj pripadnosti spadali u okvir vjerske zajednice u koju su spadali i stanovnici tadašnje knjaževine Srbije.

“Manastir na Krki je podignut u 14. stoljeću, to znači da Srbi nisu došli s Turcima, nego da je ovo područje srpska postojbina kao i drugih koji tu žive”, dobacio je u lice nazočnim “hrvatskim” visokim svećenicima patrijarh SPC-a za vrieme svoje “velebne” i, kako se vidi, od nekih predstavnika “hrvatskog” katoličkog klera, jedva dočekane posjete fantomskoj “Srpskoj Krajini”.

Na tom četničkom slavlju u ovom manastiru, jednom od glavnih legla četništva u Hrvatskoj, upriličenom za još jednu fazu pokušaja tihe rezurekcije propale “Krajine, ne kao počastni gosti, nego, kako sami izjaviše, kao “prava braća”, nazoče i visoki dostojanstvenici hrvatske (?) katoličke crkve na čelu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem.

Umjesto da ga podsjeti da te njegove sulude tvrdnje nisu ništa drugo nego laudiranje starih velikosrbskih ekspanzionističkih pretenzija iz Garašaninovog “Načertanija” i da ova njegova posjeta nije ništa drugo nego još jedna prozirna velikosrbska ofenziva na Hrvatsku kao što je nekad bila i ona Vuka Karadžića, nadbiskup Puljić mu samo kima glavom. Umjesto da mu odgovori da do 1918. godine u Hrvatskoj nije bilo nikakvih “srbskih manastira” Puljić trabunja o nekakvim (ne kaže čijim) “crkvenim učilištima na području Hrvatske, a posebno Dalmacije” i kako, po njegovom mišljenju, tu Srbi i Hrvati mogu zajedno liepo živjeti.

Uobće ne čudi ono što danas u Hrvatskoj brbljaju i čine jugoboljševički sinovi i kćeri, alias “antifašisti”, ali kad se ovako ponaša jedan hrvatski katolički nadbiskup, onda se moramo upitati je li demon jugoslavenstva ponovno ušao i u duše nekih naših “duhovnih pastira”, ili ih ikada napustio?

”Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri...”, bez imalo sustezanja (jer tko je ikada vidio da Srbin ima stida), kaže srbski patrijarh.

Ni glupima nije potrebno nagađati o ciljevima njegove posjete ovim leglima četništva u Hrvatskoj, jer on u svom govoru otvoreno kaže da je “došao ohrabriti Srbe koji su ostali na ovim prostorima, ali i ohrabriti one koji su napustili da se vrate”. Kao i za njegove preteče, za njega su to “prostori” “postojbine” i sve drugo samo nije Hrvatska koju toliko mrzi da bi se sigurno udavio kad bi je spomenuo.

Evo opisa samo jednoga od tisuća groznih zločina koje su Srbi počinili nad susjednim narodima u čije su zemlje došli kao okupatori.

“Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće u koje su najprije zatvorili sve žene i djecu. Kad bi se te žene i djeca pokušali spasiti bijegom iz plamena bili usmrćeni su bajunetama.

Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su uhitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom. U grupama od dvadesetak ljudi odvedeni su izvan mjesta, ubijeni kunadcima i bajunetama i bačeni u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.

Sve zločine koje su njegovi Srbi, najprije fašisti, a kasnje fašisti premondureni u komuniste, počinili nad albanskim stanovništvom Kosova nemoguće bi bilo nabrojiti i u najdebljoj knjizi.

Poslie propasti prve Srboslavije i uzpostave nove komunističke Aleksandar Ranković je preuzeo dužnost vojvoda Stepanovića, Putnika idrugih. Pod njegovim terorom život Albanca na Kosovu je u mnogočemu postao puno gori od života nekadašnjih crnih robova na plantažama pamuka u Americi.

Torture koje je taj narod proživljavao pod Rankovićevim terorom, uglavnom od srbskih susjeda u njegovoj službi, nije moguće adekvatno opisati.

To puko siromaštvo kosovskih Albanaca za srbske zločince nije bila dostatna kazna pa su uvijek izmišljali nove načine mučenja.

Pošto su zatvori i logori već bili pretrpani, Srbi su izmislili jedan specifično srbski razbojnički način kako siromašnom Albancu oduzeti i tu jednu kravu i tako njega i njegovu obitelj pokušati umoriti glađu.

Srbski udbaši bi tada prešli na glumenje onoga što se u Americi zove “Good Cop - Bad Cop” (dobar policajac - loš policajac).

Kad bi im ovaj jadnik rekao da on nema nikakva novca, Good Cop bi mu rekao da će mu dati rok od dva ili tri dana da proda svoju kravu i da se odkupi.

Kao što Pavle i Irinej za ove kasnije, ondašnji patrijarsi Vikentije i German za te zločine “nisu čuli”. Jer daleko je Beograd od Kosova, zar ne?

Masovni četnički pokolji tisuća i tisuća muslimanskog i katoličkog pučanstva u Foči, Vlasenici, Višegradu, Goraždu, Srebrenici, Pljevljima i stotinama drugih mjesta doljem Nezavisne Države Hrvatske, koje su za vrieme 2. svj. rata predvodili sveštenici njegove Srpske crkve; Vasilije Jovičić, Sergije Mastilović, Radojica Perišić, Momčilo Đujić i dr., za njega su “manji zločini”.

Zar on nije nije vidio da je na prvom četničkom tenku 1992. u Bosni bio jedan od njegovih sveštenika?

Ne zna on ni za Bleiburg, ni Križne puteve, ni tisuće i tisuće jama i drugih masovnih grobova koje su pod zapoviedanjem njegovih Srba poput Koste Nađa, Koče Popovića, Sime Dubajića i niza drugih, napunjene stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava.

Nije Irinej čuo ni za knjigu crnogorskog Srbina, partizanskog pukovnika Janka Lopićića, u kojoj ovaj opisuje kako je “drug Koča (Popović) naredio da se u Bosni na mjestu srielja sve one koji nisu mogli izgovoriti - četiristo četrdeset četiri čavke sjede na četiristo četrdeset četiri čuke.

Mučenja u Kninu i u samom tom manastiru u kojeg, zahvaljujući izdajničkoj bandi na vlasti u Hrvatskoj, on ima kuraži doći i tako neobuzdano lajati, nisu za njega veliki zločini.

Kako izgleda, to puno ne smeta nadbiskupu Puljiću. To je i za njega “prošlost” koju će vrieme izbrisati.

E, sada kad je vidio reakciju na njegovo udvaranje i bezsmislice koje je tom prilikom izgovorio, nadbiskup se pokušava izvući iz škripca s pričama kako je Irinejeva ”paušalna procjena uvreda svim žrtvama”. Ovdje valjda ubraja i Irinejeve “srpske žrtve” uključivši i one četničke zvieri koje su izvršile pokolj u Škabrnji a kasnije dobile po glavi ili pred Hrvatskom vojskom pobjegle u Srbiju.

Neka mi zamjeri tko hoće, ali za moj pojam ovaj gospodin ili je podpuno skrenuo s pameti ili je uistinu neo-orjunaš, potomak onih orginalnih splitskih orjunaša, koji su se dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća isto tako susretali i ljubili s “braćom Srbima”, a razbijali glave Hrvatima.

Ako misli na ono razdoblje prije “Velike šizme” 1054. godine, kad su rimski papa Lav IX. i carigradski patrijarh Mihelis Keroularius jedan drugoga izopćili iz kršćanske Crkve.

Nu, od onda do danas ništa, baš ništa, se nije promijenilo u odnosima između te dvije Crkve, posebno ne u odnosu na SPC, koja je postala još puno radikalnija u napadima na katoličku crkvu.

Čak ako uzmemo srbsko tumačenje o postanku njihove Crkve vidi se da ju je Rastko Nemanjić, alias sv. Sava, pokušao osnovati tek 165 godina kasnije,1219. godine.

Kad znamo da bi nestankom srbske nacionalne (autokefalne) Crkve zauvijek propao i san o Velikoj Srbiji, je li teško zaključiti na što Irinej cilja kad kaže, “...krajnje je vreme da vrhovi crkava sednu, analiziraju vreme i prilike da se vrate vremenu našeg zajedničkog života”?

Podmukli Irinej ne ustručava se ‘izvaliti i ostati živ’ kako su Srbi i Hrvati dugo vremena živjeli kao braća. Biti će u one dvije Srboslavije, koje su hrvatski narod stajale preko milijuna žrtava.

A kako i kada je počelo nasilno masovno posrbljavanje hrvatskog pravoslavog puka jasno je opisao jedan stari seljak iz okolice Sunje, koji je 1941. s grupom svojih susjeda došao pred dr. Pavelića s molbom da im pomogne da pređu na katoličku vjeru.

“...Naši su pradjedovi, katolici i pravoslavni, Bog zna odkada, u ovoj zemlji ponoj svakog Božjeg dobra živjeli kao prava braća. Nije se tu pitalo koje si vjere, je si li Hrvat katolik, Hrvat pravoslavac ili neke druge vjere...

Ti što nosiše tu propagandu, počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi.

Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kada smo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji?

Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao, da što to ima s narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi i katolici i pravoslavni molimo pa zato nikome ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti”.

Pokušava li on s time reći da Srbi rabe latinicu iz ljubavi prema Hrvatima?

Ćirilica je oduvijek pismo bizantskog Iztoka. Ona je prvi put u poviesti došla u Hrvatsku na srbijanskim opancima 1918. godine.

Zato se ne čudim njegovim igrama s proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svecem i sumnjama o ukazanjima Gospe u Međugorju.

Nu, nije ovo prvi, a vjerojatno ni zadnji put da su neki naši “duhovni pastiri” zaboravili da je put do pakla popločan dobrim namjerama, pa s istim tim namjerama s vragom tikve sade. (Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 5. rujna 2015.)

Za Dom Spremni!

Marija Dubravac Brisbane

U dugačkim redovima plastičnih kanti za kruh smještene su pronađene kosti; i živo zazidanih, i u duboka rudarska okna, žicom vezani, živo pobacani, oko 3000 ljudi, približno 2000 Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Austrijanaca. Od lociranih, identificiranih i nikada kažnjenih 356 pripadnika KNOJ-a, 18 ih je još živih, i svi primaju mirovine veće od 1000 eura. Ovako piše i govori Roman Leljak, voditelj istraživačkog tima za istraživanje poslijeratnih jugokomunističkih zločina u Sloveniji, koja je najveća kosturnica Hrvata, kako reče Ljeljakov kolega, povjesničar dr.Turk, napominjući da oni zato imaju moralnu obavezu učiniti sve koliko mogu, i da je titoizam naš najveći zajednički problem, a ne Savudrijska vala.

Prof. dr. Josip Jurčević je ponovio, da je ova Huda jama samo jedna od više od 1700 jama, masovnih prikrivenih grobišta: Slovenija 600, RH 850, BIH 100, Srbija 200…

Sve hrvatske stranke se trebaju izjasniti po pitanju promjene ustava i reći da ova RH nije nastala na antifašističkoj borbi. Uvjerljivo je naglasio Tomac. Publici su preneseni i pozdravi iz Zagreba od prof. dr. Šeparovića, prof. Debelića i akademika Pečarića iz HŽD-a, koje je bilo i suorganizator ove tribine. Dvorana je jedno vrijeme ostala bez struje, a na izlazu iz Slovenije, Kučanova policajka nas je, uz nekakav glumeći gestikulirajući ples, bespotrebno zadržala punih sat vremena.

Još u ljeto 1945. godine. Ovi tužni stihovi su izlazili iz dna narodne duše, a ovaj zadnji stih je bio i zadani zavjet, koga smo i mi prije par dana ispunjavali. Zavjet je, uz biskupa Milu Bogovića, obilazeći pakao Hude jame, ispunjavao i 92-godišnji Vinko Vice Ostojić, sretni provlačitelj kroz iglene uši Bleiburškog pakla, i dugogodišnji neslomljivi Tito robijaš.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

Zvijezda vodilja

Želiš li postati ime u književnosti ne piši ono što ne bi ili o kome ne bi trebalo i ne piši o onome o čemu ili o kome ne bi trebalo. Ali, preskočimo mi to.

Likovi koji izranjaju pred našim očima nisu izmišljeni. Čavka ih je pokupio iz naše bliže i nešto dalje prošlosti. Odnosi među njima možda djelomično jesu, nisam istraživao, ali to nije ni važno. Ovo nije povijest, ovo je priča o usudu hrvatskog naroda tamo oko Knina. Međutim, nije to lokalna priča, priča je to koja se odražava na čitavu Hrvatsku. U središtu pozornosti je velikosrpska namisao. Nemilosrdno napada sve oko sebe. Ne čini to sama, jer za to nema hrabrosti, nego samo onda kada joj izgleda da je u prednosti. Takva su bila vremena prve Jugoslavije, kao i vremena kada su tim krajevima carevali Talijani. Komunizam je, pak, posebna priča. Velikosrpstvo i on nalijepili su se jedno na drugo bez nekih velikih poteškoća. Ta neprijatelj im je bio zajednički: Hrvati. Sadašnjost je u sve uvučena pomoću likova Carle del Ponte i Save Štrbca. Oboje progone Hrvate, iako su oboje zapravo tuđinci u hrvatskoj zemlji.

Iako glavni likovi pripadaju različitim narodima, zapravo svi imaju istog vođu, Britance koji im samo na čela lijepe različite znakove: lubanju i mrtvačke kosti, pruće, petokraku... Hrvatski puk zapamtio ih je po zlu. Svi misle da predstavljaju nešto važno, a konci se zapravo vuku u pozadini. Da to nije tako, ne bi Britanci ljubomorno čuvali svoje pismohrane čak i više od propisanih 50 godina. Objašnjava to fra Ivan, pripovjedač u romanu, svojim slušateljima, Talijanu i Britancu, tamo u Rimu u samostanu gdje svi zajedno stanuju. Fra Ivan je pokušao za svoju doktorsku tezu uzeti temu o povijesti engleske genocidnosti, ali mu je nitko ne želi prihvatiti. Umjesto toga nazivaju ga tvrdoglavim glupanom. On priča o svemu tome svojim spomenutim kolegama. Njima izgleda ništa nije jasno. Fra Ivan je, ipak, olakšao svoju dušu i može se vratiti u domovinu makar naizgled neobavljena posla.

Na prolivenoj krvi bratskoj

Mane Hrvata

Istina, Drugi taj mir potpisa pod velikim pritiskom velikoga i moćnoga stranca, a sve himbeni Albion pripremi. Potpisa mir i time otvori vrata vašoj propasti. Za nesreću on ubrzo umri. Umri on i njegov najvažniji doglavnik, onaj što ti mačeve pribavi i obranu tako osigura, a tada stranac, domaća šizma, koja ime promijeni ali ćudi ne promijeni, te domaća i strana Svrab stadoše ugovor tumačiti na propast tvoju. Domaća šizma ojača i namnoži se pod raznim imenima pa preuze vlast, te strancu na volju izruči tvoje kraljevstvo. Od tada stranac preuze tvoje bogatstvo, on ti donosi zakone i bira tvoje prvake. Na oprost zločinačkom Svrabu on te natjera. Na žalost, ideje domaće šizme prevladaše i među mnogim sljedbenicima Drugoga, pa i oni kraljevstvo podvrgoše strancu. Ugovor iz Dana Teškoga oni također tumače na tvoju propast, a neki od njih i kod potpisa pomagaše strancu. To Drugi sigurno ne bi dopustio. Oni dopustiše povratak pobunjenog Svraba pa se tako ispuni zakletva nad tobom da ti se dabogda povijest ponovila.

Stijena ćete ga zvati jer je kao stijena tvrda njegova vjera u vas i njegova ljubav za vas. Jer je njegova odlučnost i vjera u djelo njegovo, djelo vaše čvrsta kao gnanit. I jer zna načela države čuvati i braniti. Ali prije nego ti više o tom nagovještaju kažem, moram te još jednom opomenuti i prekoriti za tvoju lakomislenost i mlitavost.

Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi. A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv. Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.

Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta, judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.

Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite ih svojom braćom.

Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio!

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. ARBiH a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sedinom ljeta ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

- Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića - Ćele;

- "Igmanski vukovi" pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

- "Handžar divizija" i

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu - Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran. Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao: "ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu"!

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir "vitezova" ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

U suludom krvavom piru pripadnika "viteške i slavne " ABIH 8./9. rujna 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično . Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik "Dani" od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Danas, toliko godina poslije ništa se nije promjenilo.Ponovo će u Grabovici na misnome slavlju svećenik i neko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vjence izricati velike riječi.

Nada i zora spasenja

Blažena je Djevica početak boljega svijeta i putokaz sigurne nade (predslovlje na Veliku Gospu) prvenstveno zbog proslave svečanim uznesenjem u nebesku slavu. Po tome je ona postala slavnija od svih svetaca i anđela. Ta slava i čast kojom je od Boga počašćena svijetu je očitovana njezinim rođenjem. Marijino bezgrješno začeće vidljivo je samo očima vjere, ali njezino rođenje postalo je očito i običnom ljudskom oku.

Marija je na zemlji živo nebo, određeno da nosi živo sunce, sunce učbrfšeno na najvišem nebeskom svodu. Ona je na zemlji svetište što ga Bog ispunja čudesima i u kojem će on jednom otpočinuti na nov i neočekivan način. Ona je rajski vrt u kome Bog prebiva. Ali ne kao Adamov rajski vrt koji je narušen njegovom krivnjom, niti anđeoski raj na nebesima. Marija je nebeski raj na zemlji, rajski vrt što ga je Bog zasadio svojom rukom i u njejga postavio kralja neba i zemlje.

Slika svoje majke

U evanđeljima je jasno opisano da je Isus stvarno živio ideale što ih je proglasio blaženima u Govoru na gori: poniznost, strpljivost, blagost, smirenost, milostivost, jakost. Zasigurno je to uočavao i na svojoj majci još kao dijete i u tom odsjeku života nastojao je oponašati kao što svako dijete čini. Zbog toga kad kod Isusa uočavamo navedene ljudske i duševne vrline, s pravom možemo zaključiti da ih je učio u Nazaretskoj školi svoje majke i sv. Josipa.

Početak novoga čovječanstva

U današnjem misnom bogoslužju Crkva predlaže odlomak iz Matejeva evanđelja koje donosi Isusovo rodoslovlje od Abrahama do Josipa, muža Marijina od koje se rodi Krist. Za nas, obične kršćane, nabrajanje imena u tom rodoslovlju izgleda isprazno i skoro bezvrijedno. Prelazeći preko toga da tim rodoslovljem Matej želio čvrsto ukorijeniti Isusovo rođenje u našu ljudskost, istaknimo jednu posebnost o kojoj se rijetko govori a za Mateja je, očito, veoma važna. U rodoslovlju su istaknute četiri žene prije Marije i sve su obilježene neobičnim, grešnim znakovima Izabranog naroda baštinjenim od majke Eve. Tamara je začela dijete sa svojim svekrom, Rahela je bila javna bludnica, Betšeba preljubnica, Ruta strankinja i inovjerka.

Zbog toga bogoslužje na nju primjenjuje usklik iz knjige Juditine: Ti si slava grada Božjega, ti si radost naroda Božjega, ti si naša čast, Djevice Majko Marijo! Nadahnuti tim pohvalama, molimo je riječima pjesnika Vladimira Nazora:

Marija Dubravac Brisbane

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

VELEBITSKI USTANAK

Stanje u Jugoslaviji početkom 1930-ih godina

Osnutak i djelovanje Ustaškog Pokreta

Ustaške pripreme za veći oružani ustanak

Velebitski Ustanak

Posljedice ustanka

Zaključak

Literatura:

Uz 82. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya,03.09.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

HRVATE PREBIJAJU PA KOLJU

Dragi druže Andrija!

1./ POPIS OBITELJI KOJE IMAJU NJEMAČKA PREZIMENA.

2./ PRESELJAVANJE I KOLONIZIRANJE NARODA

3./ MASOVNO UBIJANJE HRVATA ZAROBLJENIKA

4./ INTERNIRANJE HRVATA U MADJARSKU.

5./ OMALOVAŽAVANJE MJESNOG NOO SUHOPOLJE.

6./ ISTJERIVANJE ZAGORACA.

________

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

Moje svjedočenje

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv. Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Pripomene uz svjedočenja

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.

NARODNA BORBA BUNJEVACA I ŠOKACA

Odakle su došli Bunjevci i Šokci ne može se sasvim sigurno reći. Sigruno je jedino to da su došli iz hrvatskih krajeva. Općenito se misli da su Bunjevci došli iz Hercegovine i to iz područja rijeke Bune, po kojoj se tumači ime Bunjevac. No ima još nekih tumačenja koja ne moraju biti sasvim bez temelja. Misli se da su Bunjevci došli u novi kraj iz Hercegovine putem kroz Dalmaciju i Liku gdje su se neki i zadržali. To mišljenje potvrđuju mnoga novija istraživanja, neobična sličnost prezimena i još više govor u nekim dalmatinskim i ličkim krajevima gdje se i ljudi nazivaju Bunjevcima. To dokazuju i istraživanja bunjevačkog biskupa Lajče Budanoviča koji je bačke Bunjevce doveo u vezu s Bunjevcima iz okoline Senja. Danas je to pitanje staroga zavičaja još uvijek otvoreno, ali svi su izgledi da će nauka i tu reći svoju odlučnu, poslejdnju i sigurnu riječ koja ni u kojem slučaju ne može izmijeniti ništa bitno glede narodnosti Bunjevaca i Šokaca, a to je za nas najvažnije.

PRVE BORBE

Taj grozan pokolj nevinih žrtava i nezaštićenih ljudi izazva otpor i ogorćenje bunjevačkih Hrvata u čijim žilama progovori stara krv spremna na borbu nametnutu od drugih. I zbilja svega četitri godine kasnije (1707.) potuku bunjevački Hrvati Turke kod Kečekemeta pod vodstvom svoga kapetana Luke Sučića. Pobjeda je bila velika i značajna i posljednji važniji okršaj s Turcima. Bio je tu završetak prvog dijela nacionalne borbe bunjevačkih Hrvata, borbe mačem protiv Turaka, a pod vodstvom najvećeg bunjevačkog Hrvata iz prvog razdoblja te borbe kapetana Luke Sučića. Time svršava prvo razdoblje narodne borbe bunejvačko-šokačkih Hrvata, borbe s Turcima.

MADŽARIZACIJA I PREPOROD

I baš kada je to nasilno podjarmljivanje počelo uspijevati u gradovima došao je jedan naš čovjek, suradnik i vršnjak bana-pjesnika Ivana Mažuranića i povjesničara Franje Račkog: bio je to najveći bunjevački Hrvat i naš prvi preporoditelj naslovni biskup bosanski Ivan Antunović koji je najsvjetliji lik bunjevačke prošlosti. Njegov je rad najzaslužniji za bunjevačko-šokačko hrvatstvo. Ivan Antunović je visoko uzdigao luč prosvjete i narodne svijesti na našim bačkim salašima. On je probudio svoje bunjevačko-šokačke Hrvate, spasio ih od podjarmljivanja, pokrenuo našu štampu i spasio ono što se već činilo izgubljeno.

Ali Madžari su sve nasilnije provodili svoju namjeru da nas unište. Na svim poljima javnog rada oni su progonili bačke Hrvate. Naša družtva su zabranjivana u Subotici, u gradu gdje živi 3/4 hrvatskog življa. Štoviše pod prijetnjom batinjanja i globe bilo je zabranjeno govoriti hrvatski. Pomadžareni katolički biskup Gavro Patačić kažnjavao je sve one koji bi progovorili u crkvi hrvatski. Učitelji su batinali hrvatsku djecu kada bi progovorila hrvatsku materinsku riječ. I madžarsko je svećenstvo nastojalo Bunjevce i Šokce madžarizirati pa je radi toga znalo na žalost doći i do pravih okršaja u crkvama kako je bilo u Bajmoku, Kaćmaru i Sv.Ivanu. Najviše je nepravde nanijelo madžarsko svećenstvo našim ljudima u Santomu. Nikakve molbe ni memorandumi koje su bunjevačko-šokački Hrvati slali župniku, biskupu, ministarstvima i svim mogućim vlastima nisu koristile i nisu ispravile nepravdu. To je tako ogorčilo ljude da je na žalost skoro cijelo Santovo (1200. Hrvata) PREŠLO NA PRAVOSLAVLJE 1899.godine. Taj se prijelaz na drugu vjeru dakako ne može opravdati. Junaštvo je ustrajati i u najtežim prilikama. A eto ti Bunjevci iz Santova bili su malodušni, očajni, pa su klonuli. Još i danas strše u malom Santovu koje je ostalo u Madžarskoj dva tornja: jedan je crveni i u njemu se uzdižu molitvice zadnjih ostataka tamošnjih naših Bunjevaca, a drugi je plav i stoji još i danas kao dokaz kuda je dovelo nesretno pomadžarivanje neke naše ljude.

GODINA 1918.

Svjetski je rat u listopadu 1918. išao kraju. Svu su se hrvatski narodni prvaci okupljali u Zagrebu poradi oslobođenja Hrvata od Austro-Ugarske. Tu se našao i Blaško Rajić kao predstavnik bačkih Hrvata. Kada je 29.listopada 1918. hrvatski sabor svečanim načinom proglasio odcijepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske, bio je kod toga u hrvatskoj sabornici i Blaško Rajić. Sav oduševljen pohrlio je iza toga natrag u Suboticu da ondje isto provede za Bačku, što je 29.listopada provedeno u Hrvatskoj. Za desetak dana okupio je sve subotičke narodne prvake, te je 10.studenog 1918. na javnoj skupštini na kojoj se sakupilo oko 10 000 ljudi, Blaško Rajić proglasio odcijepljenje Bačke od Madžarske. To ej bio velik dan za nas bačke Hrvate. Ljudi se nisu bojali premda je još u gradu bilo madžarske vojske, a omladina bunjevačko-šokačkih Hrvata zanosila se sva svojim divnim oduševljenjem. U onom golemom oduševljenju nad proglašenjem slobode Bunjevaca i Šokaca donijeli su naši mladići veliku hrvatsku zastavu i razvili je. Gavro Čović koji je još bio u madžarskoj časničkoj uniformi pronio ju je kroz ulice Subotice, a svi su u povorci pošli za njim kličući novoj slobodi. I na očigled madžarskih vlasti i vojske izvješena je hrvatska zastava na tornju subotičke gradske vijećnice kao svečan znak hrvatske slobode sviju Bunnjevaca i Šokaca i njihova ujedinjenja s ostalim hrvatskim narodom.

BAJSKI TROKUT - DRUGA HRVATSKA ISTRA

Za taj Bajski trokut vodile su se poslije prevrata godine 1918. velike borbe. Bunjevački vodja Rajić i drugi prvaci bačkih Hrvata upirali su sve svoje sile da i taj kraj oslobode ispod Madžarske vlasti. Išao je Rajić radi toga štoviše i u Pariz na mirovnu konferenciju, ali sve je ostalo bez uspjeha krivnjom Nikole Pašića koji je zastupao ovu današnju državu (Kraljevinu Jugoslaviju) na toj konferenciji. Tako smo mi bunjevačko-šokački Hrvati bili razdijeljeni na dvije strane, a cijeli je hrvatski narod tim izgubio jedan dragocjen svoj kraj. Ne kaže se zato uzalud, da je Bajski trokut druga hrvatska Istra.

TEŠKOĆE U NOVOJ DRŽAVI

Život u novoj državi nije bio ni izdaleka onakav kakav je morao biti i kakav se očekivao, pa su nas tu dočekale nove borbe i nevolje. Uspjesi i pobjeda obnovljene Bunjevačko-šokačke stranke na izborima godine 1920. i kasnije svjedočile su o svijesti Bunjevaca i Šokaca, a kad su narodni zastupnici te stranke glasovali protiv Vidovdanskog ustava, to se centralistima nije svidjelo, pa je nastalo zapostavljanje i proganjanje bunjevačko-šokačkih Hrvata koje je pod diktaturom doseglo najveći zamah.

DRUGI PREPOROD

Još za vrijeme diktature bunjevačko-šokački prvaci razmišljali su što bi trebalo učiniti da se narodni život, narodna prosvjeta i narodna svijest među Bunjevcima i Šokcima više razvije. Konačno je osnovana godine 1924. Subotička Matica koja sad ima i svoju posebnu zgradu, te je od god.1936. stupila u usku vezu s Društvom sv.Jeronima. Iste je godine proslavljena na veličanstven način 250.godišnjica glavne seobe Bunjevaca u Bačku. Tim je započela cijela jedna preporodna godina za nas Bunjevce i Šokce. Tada je otvoren i Hrvatski Seljački Dom na salašima u Djurdjinu uz velike svečanosti.

GODINA 1938.

Kada se Europa 1938. u rujnu bila sva uzdrmala, te je prijetila opasnost od novog svjetskog rata, javila se i Madžarska sa zahtjevom da joj se od Čeho-Slovačke vrate svi oni krajevi koji su do god.1918.bili pod njenom vlašću. Računali su da će Slovaci, koji u zajedničkoj državi s Česima nisu kroz 20.godina mogli doći do svojih narodnih prava, objeručke dočekati svoje stare gospodare.

Marko Čović u Hrvatskom oraču za godište 1940.

Nikada u dugačkoj poviesti hrvatskog naroda nije postojao jedan politički pokret koji je više napadan, osuđivan, kritiziran i demoniziran, a da je u isto vrieme bio više obljubljen i imao više fanatičnih pristaša i odigrao veću ulogu u oslobođenju jednog naroda izpod tiranije okupatora i oblikovanju države za kojom su kroz duga stoljeća žudila njegova pokoljenja, kao što je bio Ustaški Pokret.

Ako je mjerilo vitalnosti, dubine i snage jednoga političkog i revolucionarnog pokreta privrženost, fanatizam i dragovoljne mučeničke žrtve, s jedne strane i bjesomučna mržnja i strah svih neprijatelja hrvatskoga naroda naprama tome pokretu, s druge strane, onda, po tim zakonima, Ustaški Pokret nije bio samo jedan radikalniji pokret za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske tiranije, ili pak nekakva obrambena reakcija jednoga naroda na nepodnosive torture tuđinske tiranije, nego je to bilo nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, ono što prodire u temelje duhovne i biološke egzistencije jednog naroda.

Drugim riečima, Ustaški Pokret je suvremeno ogledalo sudbine čitavoga hrvatskog naroda.

Nu u najviše slučajeva on u nekom obliku nastavlja postojati ali skoro uvijek na njegovo čelo dođu politički nesposobni, korumpirani, a mnogo puta i pokvareni ljudi, koji ili iz neznanja i nesposobnosti ili namjerno skrenu ga s puta koji mu je zacrtao njegov tvorac i ideolog.

Smrt Poglavnika dr. Ante Pavelića, 28. prosinca 1959. godine, potresla je sve domoljubne Hrvate u Domovini i dijaspori, a naročito Ustaški Pokret , koji je osjetio da možda više nikada neće naći dostojnog nasljednika dr. Paveliću.

Iz stanja odlučne poslušnosti, u znaku vertikalnosti prešlo se u odgovornu osjetljivost svakog pristaše Ustaškog Pokreta u znaku horizontalnosti.

Svi pokušaji neprijatelja da se ustaštvo prikaže zločinačkim, nepoželjnim, štetnim, opasnim i nesuvremenim u suvremenoj hrvatskoj oslobodilačkoj borbi, posebno za vrieme Domovinskog rata, ostali su bez vidnijeg uspjeha.

Hrvatski je narod, po svome poviestnom porieklu i po nuždi svoga geo-političkog položaja, prije svega ratnički narod.

Proiztičući iz tog ratničkog mentaliteta nastao je i Ustaški Pokret, koji je hrvatskom narodu dao njegovu sudbonosnu sintezu, da bez krvi i žrtava nema ni slobode, ni pobjede, ni obstanka. Prema tome, ako nam je već sudbina dodielila da se moramo neprestano boriti za svoju slobodu i svoj obstanak, onda ne smijemo više prolievati hrvatsku krv za tuđinca, nego samo za svoj narod i svoju vlastitu slobodu.

Iz te sinteze proiztiču mnoga imena ljudi stranog poriekla, koji, kao dragovoljci pod hrvatskim barjakom, padoše u borbama za slobodu svoje hrvatske domovine. Iz te iste sinteze proiztiču i osude onih, koji se, iako hrvatskog poriekla, oglušiše na poziv u obranu svoga naroda, a posebno na one koji ga izdadoše i pridružiše se njegovom krvniku i zajedno s njime počiniše goleme zločine protiv svoga naroda.

Ta hrvatska narodna ogorčenost i nepovjerenje našli su svoju logičnu sintezu u Ustaškom Pokretu, koji se bori da hrvatske mostove i prema Iztoku i prema Zapadu svede na granice hrvatskih nacionalnih interesa sintetiziranih u okviru njegove slobodne i podpuno nezavisne države Hrvatske i njezinih poviestnih granica, pazeći budno i ljubomorno da preko tih mostova ne prelaze niti pretjerane utopije hrvatske širokogrudnosti, niti pretjerano grabežljivi univerzalizam (europizam) stranaca. Temeljeći se na narodnom ponosu slobodnjaka, proizteklog iz prava posjeda i vlasništva hrvatske zemlje, te tisućljećne borbe za slobodu i ravnopravnost svih njegovih članova, hrvatski je narod davno postao demokratski narod, s naglašenom svojstvenošću svoje, hrvatske, demokratičnosti koja je slična, ali ne mora biti i istovjetna s demokratičnosti ni jednog drugog naroda. Hrvatski narod je osjetio da, niti stranački despotizam balkansko-orientalnog izdanja, a još manje ideološka izključivost marksizma, ne odgovaraju duhovnoj tradiciji i demokratskom mentalitetu hrvatskog naroda.

Odmah poslie smrti dr. Ante Pavelića u redovima HOP-a došlo do izviestnih neslaganja, trzavica i sukoba. Glavni uzrok bio je “izbor” dr. Stjepana Hefera na čelo Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Osim što je za vrieme NDH, poslie 1943., bio ministar seljačkog gospodarstva, mlađim hrvatskim generacijama u emigraciji do Poglavnikove smrti (odnosno dok nije došao na čelo HOP-a) uobće nije bio poznat. O njegovom “izboru” za glavnog predsjednika HOP-a kružile su razne priče: Najviše širena među njima je bila da je dr. Pavelić, u zadnjim momentima na smrtnoj postelji u Madridu, njegovome izpovjedniku fra. Branku Mariću i supruzi Mariji ostavio oporuku u kojoj imenuje Hefera za svoga nasljednika. Oni koji su Poglavnika Pavelića poznavali, takrekuć u dušu, vrlo dobro su znali da on nikada ne bi nešto takvoga učinio, posebno kad se radilo o jednom mlakom i nesposobnom čovječuljku poput Hefera. Zaključak svega toga je bio da je gđa. Marija Pavelić, u dogovoru s fra. Marićem, izmislila tu oporuku, jer je Hefer bio tip kojega se lako moglo kontrolirati.

Uzprkos svemu tome, svim podjelama i neslaganjima u tome koja je od tri glavne hrvatske borbene organizacije, koje su proiztekle iz Ustaškog Pokreta (Hrvatski Narodni Odpor, jedno ili drugo krilo HOP-a), pravi nasljednik tog Pokreta, ne ubrajajući neke egocentrične frakcionaše kojih je uvijek bilo i biti će u svakoj organizaciji, svi mi, stari i mladi emigranti, koliko god smo mogli sliedili smo glavna načela i upute Ustaškog Pokreta a to je da je dužnost svakog čestitog Hrvata boriti se svom svojom snagom, svim svojim bićem za oslobođenje Domovine izpod tuđinske okupacije.

Ne znajući u ono vrieme (1960.) kada sam kod Lavamünda prelazio granicu da sam gazio po tim našim tužnim grobovima nu odmah po dobijanju azila, izlazku iz zatvora u Klagenfurtu i dolazku u logor Treiskirchen kod Beča, učlanio sam se u Ustaški Pokret i saznao za Bleiburg i Križne puteve našeg naroda u kojima su nestali mnogi članovi moje rodbine. Iako vrlo mlad, već u karanteni u Klagenfurtu imao sam čast upoznati i dobiti za mentora jednog hrvatskog generala ( tada austrijski visoki policijski častnik u logoru), a u Treiskirchenu dva hrvatska pukovnika (jedan je bio tumač kod visokog komesara UN-a, a drugi glavni registrator za izseljavanje). O svemu tome u jednoj od narednih emisija. Za vrieme boravka u Austriji imao sam također čast upoznati Poglavnikovog izpovjednika vlč. Vilima Cecelju i svećenika Hrvatske Pravoslavne Crkve protojereja Vasu Šurlana, Odmah u prvim danima relativne slobode u logoru sam i među novopridošlim emigrantima upoznao dobar broj čestitih Hrvata među kojima su bili: Branko Keleminec, Ante Miletić, Jerko Boban, Vid Perić, Bože Guvo, Mate Miljak, Petar Pavela, Šima Pavković, Suljo Zeljković, Hazim Brdar i mnogi drugi. Sve su to bili članovi organizacije Pokreta koji je u logoru tada brojilo oko 350 članova.

Ustaški pokret proiztekao je iz hrvatske integralnosti, dao je hrvatskoj nacionalnoj oslobodilačkoj borbi sintezu da s hrvatskim susjedima, naročito sa Srbima, hrvatski narod može pacifistički pregovarati jedino preko utvrđenih hrvatskih nacionalnih granica, dok unutar tih granica može postojati samo hrvatski narod i, svakako, nacionalne manjine, koje samo smatrajući Hrvatsku svojom jedinom domovinom i kroz pridržavanje hrvatskim zakonima mogu steći prava ravnopravnih hrvatskih građana. U okviru i na temelju tog istog političkog realizma Ustaški Pokret je smatrao da bez obzira na to gdje koji Hrvat živio, koje vjeroizpoviesti bio, on je neotuđivi integralni dio hrvatskog korpusa. On to prestaje biti jedino onda ako stupi u službu hrvatskoga neprijatelja i tako se, kao odrod i izdajnik, dragovoljno odrekne pripadništva svome narodu.

U svojoj većini, Ustaški Pokret proiztekao je iz najširih slojeva hrvatskog puka sviestan da se hrvatski državotvorni i oslobodilački realizam mora temeljiti na hrvatskoj nacionalnoj integralnosti koja je proiztekla iz nužde, patnja, želja i borbenosti toga puka, sintetiziranog u uvjerenju da je samo neštedljivi ulog krvi u obćem oslobodilačkom ustanku, pa makar i golim šakama, jedini put koji može dovesti hrvatski narod do slobode.

Sve ovo vrlo dobro je poznato i velikosrbima i jugokomunistima, alias “antifašistima”. O tog i takvog hrvatskog revolucionarnog narodnog pokreta, ma kako se on u koje vrieme zvao, strepe i jedni i drugi. Ta njihova strepnja glavni je razlog za njihove bjesomučne napadaje ustaštvo.

Za Dom Spremni!

Marija Dubravac Brisbane

Kada kažemo: za dom, vi znate da ne mislimo ovaj ili onaj dom, ovu ili onu kuću, nego mislimo na zajednički dom svih nas Hrvata na našu lijepu Hrvatsku domovinu. Kao što je dom, kuća, obitavallšte jedne obitelji male zajednice ljudi povezanih krvnom vezom, tako je domovina veliko obitavalište ogromne obitelji, koja se zove narod.

U njoj se opisuje jedan mali, ubavi dom, u kojem za dugih zimskih večeri uz svjetiljku sjedi jedna obitelj: otac s malim sinom na krilu, majka, što ziba kćerku i pjeva joj: Lijepa naša domovino.

Mali sin čuo je riječ domovina, pa ga je počelo zanimati, šta to znači. On se okrenu tati:

˝Dok si, sine, bio malen kao seka, domovina bila ti je cijela ova zipka kićena i meka, majka, ja i ova izba bijela. Ali poslije, kada si malo odrastao, ti si vidio da ti ne pripadaš samo ovoj zajednici, našoj kući i obitelji, nego da si ti pripadnik ovoga sela. Poslije, kada podeš u školu, vidjet ćeš, da ti pripadaš još većoj, još široj zajednici, zajednici ljudi:

Oni imaju mnogo toga zajedničkog, što svi nazivlju svojim. N. pr. imaju zajedničke velikane s kojima se ponose pred drugim narodima kao što se mi Hrvati ponosimo sa svojim kraljem Tomislavom, Krešimirom, Zrinskim, Starčevićem, Kvaternikom i s našim Poglavnikom. Nikada ne ćete čuti pripadnika drugog naroda n. pr. Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio.

Kada je trebalo braniti svoju grudu zemlje na kojoj žive Hrvati, naši su pređi bili prvi. Bili smo narod ratnika i boraca za krst časni i slobodu zlatnu. No osim toga našlo se kod nas ljudi, koji su dospjeli usred bojne buke da pograbe pero još u ruke, - - da napišu krasna književna djela, koja dokazuju, da mi Hrvati nismo samo narod vojnika, nego i kulturni narod književnika, umjetnika i učenjaka.

To je sve naš dom, to je naša domovina. Baština naših umrlih junaka. I oni su nam je ostavili, ne da se samo s njome hvalimo, nego da njihovu baštinu još povećamo, da nastavimo njihovo djelo.

U spomenotoj pjesmi ˝Domovina˝ pita na završetku otac svoga maloga sina: Hoćeš li mi, sinko, ti djedova stazom?

Vidite, dragi ustaški Junaci, taj mali je pokazao tim riječima sve ono, što mi razumijevamo pod rječju: spreman!

Spreman! - slušati i pokoravati se svojim predpostavljenima, držati disciplinu na svakom koraku, jer se bez discipline ne postizava ništa.

Zato, dragi ustaški junaci, izgovarajte naš pozdrav s poštovanjem, da pokažete, da razumijete što on znači.

Poslije trodnevnih žestokih borbi razbile su ih i prisilile na kapitulaciju. Ovime su likvidirane posljednje neprijateljske snage koje su pred našim trupama još pružale organizirani otpor.

III. armija zarobila je preko 20.000 ustaša i na čelu sa ust. puk. Sudarom, gen. Sertićem i pohvatani su brojni ustaški koljači iz jasenovačkog i starogradiškog logora.

U toku dva dana zarobljeno je još preko 40.000 Nijemaca, 4 generala, ogromne količine ratnog materijala, a između ostalog nekoliko hiljada kamiona, 800 topova, 25 tenkova itd.

Napomena: Po završetku II. svjetskog rata, Okružni odbor Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte, zapravo nova partizanska vlast, počeo je izdavati novine pod imenom Vijesti. Prvi broj izašao je 19. svibnja 1945., a kao njegovo uredništvo navodi se Propagandni odjel Okružnog odbora. Od 7. broja, s datumom od 30. lipnja, Vijesti mijenjaju naziv u Varaždinske vijesti i pod tim imenom izlaze neprestance do danas.

Iako je hrvatska Vlada predložila promjenu odgovarajućih zakona, a Gradsko vijeće Vukovara donijelo statutarne odredbe po zahtjevu Ustavnog suda za osiguravanje ravnopravnosti jezika i pisma srpske nacionalne manjine u Vukovaru, taj problem nije nimalo bliže rješenju. Novi vukovarski statut, naime, ne predviđa uvođenje javnih ćiriličnih natpisa u gradu, a promjene zakona omogućuju raspuštanje Gradskog vijeća baš ako u statut ne unese takvu odredbu. Tako se čak zakonom uspostavlja i potiče krug nestabilnosti lokalne vlasti u Vukovaru koju bi Vlada mogla unedogled smjenjivati odbiju li u Vukovaru uvesti ćirilicu. I političari i pravnici pokazali su, dakle, da ne znaju naći održivo rješenje spora oko ćirilice koje ne uključuje represiju, nezadovoljstvo i nastavak sukoba.

Jezikoslovni pristup "ćirilici u Vukovaru" sastoji se od dva ključna pitanja: prvo, osigurava li doista oblik srpskog jezika i pisma koje zahtijevaju vukovarski Srbi ravnopravnost srpskog kao manjinskog jezika u Vukovaru i Hrvatskoj i, drugo, je li zahtjev hrvatskih branitelja u Vukovaru za isključivanjem ćirilice, zbog kojega je cijeli spor i nastao, utemeljen u nekim civilizacijski mjerodavnim spoznajama ili je to najobičnije primitivno nasilje hrvatske većine nad srpskom manjinom i njezinim osnovnim pravima koja joj jamče hrvatski Ustav i zakoni te međunarodni standardi.

To proizlazi, ni manje ni više, nego iz aktualnog pravopisa srpskoga jezika. Naime, Pravopis srpskoga jezika (izdala Matica srpska u Novom Sadu, posljednje izdanje 2013.) precizno određuje pravopisne standarde toga jezika koji bi se trebali poštovati svugdje gdje se njime govori, pa i u Hrvatskoj, budući da Srbi u Hrvatskoj nemaju poseban jezični standard. Pritom je ključno da taj Pravopis ne propisuje jedan, nego dva standarda - u pismu ćirilicu i latinicu, a u izgovoru glasova e/ije, ekavicu i ijekavicu. Politika i pravosuđe, pa ni srpske političke stranke i udruge, tu nemaju pravo arbitraže kojom bi se ti standardi podvrgli trenutačnoj politici, jer je to stručno-znanstveno pitanje. Mogu tek odlučiti koji je od ta dva standarda prihvatljiviji za rješavanje vukovarskog problema s ćirilicom.

Prvo po važnosti

Nadalje, po srpskom Pravopisu, u srpskom jeziku potpuno su ravnopravni ekavski i ijekavski izgovor (pravilno je i dete/deteta i dijete/djeteta), pa je čak predviđeno i ekavsko i ijekavsko izdanje pravopisa. Taj dvostruki izgovorni standard može se nazvati istočnom i zapadnom varijantom srpskog jezika jer se ekavski u narodu govori i javno koristi u Srbiji (istok), a ijekavski izvorno govore uglavnom Srbi izvan Srbije (Hrvatska, BiH, Crna Gora, tj. zapad). Većina "istočnih" Srba pripada ekavskom šumadijsko-vojvođanskom dijalektu, a većina "zapadnih" Srba istočnohercegovačkom ili krajiškom, tj. ijekavskom novoštokavskom dijalektu srpskog jezika kojim u Hrvatskoj govore npr. Srbi u Slavoniji, Lici i unutarnjoj Dalmaciji. Takav dvostruki standard u izgovoru, baš kao i dva pisma, posebnost je srpskog jezika kakvu ima malo koji jezik u svijetu. To ima svoje povijesno i ideološko-političko objašnjenje u srpskoj ekspanzionističkoj politici koja je doživjela poraz pa se sada nacionalistička jezična politika u Srbiji vraća ćirilici i latinicu doživljava kao nužno zlo. No, latinica je tijekom posljednjeg stoljeća postala neodvojiv dio srpske kulture pa je svako apsolutiziranje ćirilice kao jedinog srpskog pisma osuđeno na neuspjeh i može se smatrati jezičnim nasiljem kao što je to, za vrijeme obiju Jugoslavija, bilo nametanje zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika.

Pravo i struka

Srpski pravopis, kao obvezujući standard srpskog jezika, očito jako relativizira inzistiranje vukovarskih Srba na ćirilici i ekavici. Oni zapravo inzistiraju da jezik srpske manjine u Vukovaru, odnosno u Hrvatskoj, bude isti onaj srpski jezik kojim se govori u Srbiji, bez obzira na to kakvim jezikom govore i kojim pismom pišu Srbi u Hrvatskoj. A poznato je da Srbi u Hrvatskoj uglavnom govore ijekavski, jer im je to materinski izgovor, i pišu latinicom, što pod utjecajem hrvatskoga jezika, a što zbog učinaka jezične politike u bivšoj Jugoslaviji koja je i među Srbima davala prednost latinici nad ćirilicom. Ako danas politički predstavnici Srba u Hrvatskoj inzistiraju na ćirilici i ekavici kao obilježjima hrvatskih Srba, oni svojim sunarodnjacima zapravo nameću standard srpskog jezika uobičajen u Srbiji, koji osobito forsira i aktualna srpska politika, a zanemaruju stvarnu jezičnu praksu srpskog naroda u Hrvatskoj. Time se ne želi sugerirati da ćirilicu treba isključiti iz javne uporabe u Hrvatskoj. Dapače, ćirilica se posve normalno rabi u srpskim manjinskim školama, izdavaštvu i svim drugim područjima života srpske manjine i tome se nitko u Hrvatskoj ne protivi. No, Vukovar je, zbog teških trauma iz Domovinskog rata, specifičan slučaj koji bi tamošnji Srbi trebali razumjeti i dogovoriti se s Hrvatima o uporabi ćirilice radi zajedničkog snošljivog suživota, umjesto da inzistiraju na zakonskim formulama iza kojih, kao što smo vidjeli, ne stoji baš jasan i uvjerljiv sadržaj. Ovako ispada da oni ne mare za poraz srpske agresije na Vukovar i Hrvatsku i da su branitelji bili pripadnici pobjedničke vojske. To je jedino logično objašnjenje zašto im očito nije primarno uspostaviti miran suživot s Hrvatima, koji u sadašnjoj situaciji nužno podrazumijeva i njihove ustupke, nego su im važnija politička nadmetanja i zaoštravanja te profiti koji iz njih mogu proizaći.

Nije to presedan

Na kraju treba upitati zašto problem "ćirilice u Vukovaru", koji očito ima i svoj lingvistički, komunikacijski, kulturološki pa i antropološki sloj, aktualna vlast lomi preko koljena i rješava samo političkim i pravosudnim, a i ideološkim sredstvima koja nude samo nove sporove, kaos i represiju. Zašto pravosuđe nije zatražilo "prijatelje suda" među stručnjacima koji bi znali objasniti sadržaj ustavnih i zakonskih pojmova te stvarne mogućnosti primjene zakonskih odredbi? Zašto, dakle, nije napravljena kompleksnija ekspertiza tog pitanja, a suprotstavljene strane pozvane na prethodni obvezujući dogovor? Opravdano je i pitanje zašto se u razjašnjavanje dvojbi oko ćirilice nisu uključile naše najviše znanstvene ustanove i ponudile za to neki realan model? "Ćirilica u Vukovaru" nije samo lokalno pitanje nego važna nacionalna i međunarodna tema u koju treba uložiti dobre volje, znanja i odgovornosti. (vecernji.hr, 23.8.2015)

ŽIVOT ZA HRVATSKU!

NEKA SVATKO ZNADE!

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Dr. Ante Pavelić

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.

Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Eugen Kumičić

Ante Kovačić

PRVI POZDRAVNI GOVOR NA PROSLAVI 50. OBLJETNICE USPOSTAVE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U HOTELU MARJAN U SPLITU 10. TRAVNJA 1991. GODINE

Hvaljen Isus i Marija!

Esselamu alejkum!

August Harambašić

Silvije Strahimir Kranjčević

Odgovor Mladena Ivezića Hrvoju Klasiću

„Pitaju me što je problem s pjesmom Evo Jure i Bobana… te Jasenovac i Gradiška Stara“.

„Treba prikazivati slike uz pjesmu kuća Maksovih mesara, jer inače mladi ne znaju na što se misli“.

„Za dom spremni isključivo ustaški pozdrav, kojim su podpisivani zakoni po kojioma su ubijani desetci i desetci tisuća ljudi na najsvirepiji način“.

„Ivica Olić je oduševio time što je rekao da je mislio da je za dom spremni izpravno, ali je sada shvatio da je to zabranjeno vikati, pa se više neće vikati“.

„Ponašali su se kao teenageri, tražeći izlaz ne u liberalizmu i ne u demokraciji, nego u onome što je suprotno komunizmu“.

„Stavovi ljudi najčešće oblikovani obiteljskim predajama“.

„U boj u boj za narod svoj“ je poklič iz srbskoga pjesništva.

„O stravičnim zločinima koje su četnici činili po Hrvatskoj“.

„Skandalozno je što se u Srbiji i zakonski četnike proglasilo antifašističkim postrojbama“.

„Nijedan četnik još nije dobio mirovinu“.

„Domovinska vojska su ustaše i domobrani“ a kasnije kaže „i legionari, dragovoljci u SS-u„, dok su tu bili objektivno i redarstvenici, oružnici (preko 8000, velikom većinom pravoslavci).

„Suđenje Stepincu i Hebrangu“.

„Na kraju Rata bilo oko 300.000 sudionika NOB“.

„1944. g. Tito pozvao sve u partizane“.

„Nacizam i fašizam hrvatski se kaže ustaše“

„Na Bleiburgu su stradali uglavnom krivci“.

„Vojnica NDH često civile uzimala kao živi štit“.

„Iz Zagreba i mnogih gradova su iztrebljeni Srbi i Židovi“.

„Truman je bacio atomske bombe s 200.000 žrtava“.

„Churchill odgovoran za granatiranje Dresdena“.

„Iz toga nije ni Tito toliko krivac“.

„Kako je katoličko svećenstvo reagiralo na osnivanje (NDH?)“,

„Nisu ubijali katoličke svećenike zbog svećeništva“.

„Svejedno, je li u Jasenovcu preminulo 10.000 ili 110.000 ljudi“.

„Prvi partizanski odred u Sisku bio je važan i zato ga je Tuđman proglasio dostojnim praznika“.

„Koga je slijedio sisački župnik, koji je travnja 1941. misu svršavao živio Adolf Hitler, živio Ante Pavelić; Krista ili antikrista

„Josip Broz Tito nije donosio zakone“.

„JBT nije postavljao dužnosnike“.

„Neki su ubijali jugo-diplomate“.

„Zato što se Obamu, T. Blaira i slične ne usuđujemo nazvati zločincima, zato Tito nije ratni zločinac“.

„Pavelić je rekao borite se do kraja“

„Građanski je rat unutar neke države, pa postojanje i agresije ne umanjuje postojanje građanskoga rata“.

O pravednosti i pravednicima. O istini i istinoljupcima

Ne budi prepravedan,

Zašto da se uništavaš.

Propovjednik, 7, 16.

A ti i sam znaš da se tvoji najveći neprijatelji, lukavi Albion i Svrab, najčešće i najspretnije pravednicima prave. Znaj da su to narodi bez savjesti, zato im onemogući boravak u svojoj zemlji.

U svijetu opstoje tri vrste zla: fizičko, moralno i metafizičko. Ukloniti fizičko zlo značilo bi čovjeku oduzeti i dušu i tijelo. Od kojih mu patnja, ali i uživanje života dolazi. A oni su u istoj kutiji i ne idu jedna bez drugoga. Bez njih bi čovjeku život bljutav bio. Ukloniti moralno zlo od čovjeka značilo bi od njega napraviti sveca. Onoga što ne prekrši nijedno pravilo, onoga što u svom odricanju od života ništa od života ne iskuša i ne ispita. Značilo bi od čovjeka napraviti krjeposnoga mrtvaca. O, teške li prijevare i zablude! A metafizičko je zlo negativna strana bitka, bez koje nema ni pozitivne. Zato vidite kako vas ti navodni pravednici varaju, kako vas zaluđuju. Za otkup grijeha svijeta oni ne za sebe, nego za tebe osnivaju međunarodne sudove. Ti bi svojom krvlju pred pravdom trebao otkupiti njihova razbojstva i zločine. Oni su bezbožnici, jer kad bi to bilo moguće, onda vam Otkupitelj ničemu ne bi služio.

Zato, jačajte se, povećavajte svoju snagu da ne budete poraženi jer, doklegod budeš slab i kadgod budeš poražen bit ćeš i zločinac. Bez obzira na pravdu i pravednost.

I ne samo da ćeš biti zločinac, nego ćeš agresoru na svoju državu i narod morati i plaćati odštetu za to što te je razarao i pri tome imao troškove i ljudske gubitke. Zar ne znaš za primjere iz stare i novije povijesti? Zar nisu Vijetnamci morali SAD-u platiti ogromne odštete jer su napadači prikazani kao žrtve, zar nisu Irokezi također morali prepustiti im zemlju zato što su imali troškove pri nasilnom tjeranju s njihove zemlje, zar Kinezi nisu morali platiti odštetu zbog Boksačkog ustanka, a Haiti Francuskoj 1825., pošto se 1804. oslobodio francuske kolonijalne vlasti, kao kaznu za oslobođennje robova? (Tako su i jugoantski “antifašisti” ubojice slali račune roditeljima ubijenih kravatanskih “fašista”. Za svaki ispaljeni metak u Kravatana tražili su naknadu, odštetu od tri dinara). S druge strane, iako je Međunarodni sud presudio da SAD ima platiti odštete za velika razaranja što su ih proizveli 1980-tih godina agresijom na Nikaragvu, a zatim to potvrdili i Vijeće sigurnosti i Opća skupština OUN, SAD - ne obazirući se na sve te svjetske instancije - nikada nije platio nikakvu odštetu. Sila ima svoje pravo. Zar ste vi dobili kakvu odštetu od Svraba i Karadaga iako ste bili žrtve agresije? Pače, vi njima plaćate odštetu popravljajući im kuće i dajući im druge vidove odštete. Ako vas sud u Haagu izjednači da ste se međusobno razarali - nećete dobiti nikakvu odštetu. Zašto? Zato jer su pobjednik i oštećenik oni za koga gospodari svijeta kažu da je oštećenik, a ne onaj tko stvarno jest.

Čovjek je nesavršeno biće, biće dobra i zla, a u politici upravo zlom najčešće i postiže svoje ciljeve. On i dobro i pravdu okreću u zlo radi koristi svoje. A vi od sebe tražite nebesku pravdu! Onu što vam je nametnuše vaši neprijatelji, a vaši pismoznanci prihvatiše i među vama je šire i opravdavaju! Vi, amoralni pravdoljupci, što ljubitelji ste pravde za tuđina i nepravde za svoj narod, zar ne vidite, slijepci, nepravdu što ih ti svjetski “pravednici” počiniše vašen narodu. Zar ne vidjeste kako ne dopustiše da se sudi njihovoj vojsci, vojsci pod njihovim zapovjedništvom i za najgnusnije zločine što ih počiniše prema vašem narodu? Za silovanja i žena i muškarca i djece i odraslih i starih? A trebali su donijeti mir za Patriotskog rata (SFOR, KFOR i dr.).

Naročito podmukli pismoznanci i drugi unutarnji neprijatelji od tebe traže takvu pravdu. Jer ti žele propast. U svakom sporu, pa tako i u Patriotskom ratu oni tebe nalaze krivim. Prepoznaj ih i obračunaj se s njima, inače ćeš propasti.

Tako bi i prođe i trideset prvi dan učenja Ispravnoga puta.

Hrvatska: komunistički zločinci postali antifašisti

I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina.

O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera.

Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate.

S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima.

Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže:

Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[2]

Bilješke:

HAPŠENJA I UBIJANJE NEVINIH HRVATA

Prije toga je imenovani upozoren na davanje netočnih izjava, što povlači za sobom i snosi tešku odgovornost, na pitanja odgovara :

1. OPŠTI PODATCI:

2. TKO VAM JE DAO DIREKTIVU ZA HAPŠENJE I PO ČIJEM NAREDJENJU STE TO RADILI?

3. ŠTO STE RADILI U SLAVONSKOM ŠAMCU?

4. ŠTO VAM JE NA TO REKAO KOMANDANT?

5. ZA KOLIKO STE LJUDI IMALI POPIS OD MIHAJLA

6. TKO JE RUKOVODIO HAPŠENJEM? STRELJANJEM I TKO JE IZDAO NAREDJENJE?

7. GDJE STE VRŠILI STRELJANJE I NA KOJI NAČIN?

8. KOLIKO JE SVEGA STRELJANIH OSOBA?

9. ZAŠTO STE VRŠILI PROVOKACIJU KADA STE IŠLI HAPSITI?

10. TKO JE SVE UČESTVOVAO U TOM UBISTVU I HAPŠENJU?

11. NA TEMELJU ČEGA STE UBIJALI TE LJUDE?

12. ZAŠTO STE HAPSILI ŽENE?

12. TKO JE IZVRŠIO HAPŠENJA U SIKIREVCIMA I JARUGA[MA]?

13. ŠTO VAM JE POZNATO O SLUČAJU U KOPANICI?

14. DALI ZNATE IMENA LJUDI KOJI SU POBIJENI, NJIHOVU PROŠLOST I NA TEMELJU ČEGA SU HAPŠENI?

15. KAKOVU SI DIREKTIVU PRIMIO OD KOMESARA BRIGADE?

16. ŠTA JE PRENIO KOMANDANT BRIGADE?

17. DA LI JE BIO PRISUTAN TKO KADA JE KOMANDANT PRENIO DIREKTIVU KOMANDANTA DIVIZIJE?

18. IMAŠ LI JOŠ ŠTA DA KAŽEŠ?

Dovršeno 14. XI. 1945. u 16 sati.

Za točnost prepisa jamči i ovjerava:

UBOJSTVO ŽUPNIKA DON EUGENA ŠUTRINE

Iz Zadra: Prošle noći odveden je od nepoznate dvojice župnik iz Privlake, kotar Zadar, Don Eugen Šutrin, zatim ubijen i lješ bačen u more, gdje je jutros pronadjen. Na osnovu indicija utvrdjenih istragom, jednodušnog zahtjeva naroda u Privlaci, uhapšena kao osumnjičenica za organizovanje ubijstva Mata Cintaša, sestra bivšeg župnika Privlake, koja se sada nalazi na izdržavanju kazne prisilnog rada. 28. XI. 45. br. 687

Osim činjenice da su ubojstvom popa u Privlaci Don Eugena Šutrina izvršili sekretar Općinskog komiteta Nin, Djani Pavlović i član KK. KP. Pere Ćurke, kako smo već izvjestili tokom provedene istrage konstatovano je: djelo je izvršeno iz razloga ličnog nepoznavanja partijske linije u raspoloženju djelomično uslovljenim pogrešnim stavom i postupcima Kotarskog Komiteta Zadar. Momentalni povod za to ubojstvo bila je obljetnica smrti Lole Ribara . U zatvoru Javnog tužioca nalazi se i dalje osumljičena Mata Cintaša, ustaški element, omrznut od naroda zbog svoje ranije saradnje sa okupatorima i ustašama i još uvijek od naroda sa velikom vjerojatnošću osumnjičena za ubijstvo, radi njezinih ranijih izjava, koje se sa počinjenim djelom mogu povezati. Donekle postoji mogućnost da se inscenira povezanost krivične odgovornosti, izvršioca Ćurka sa osumnjičenjem Matacin t.j. kao inspiratora djela. Ćurko kao izvršioc neprijateljske provokacije. Okrivljenje u cjelini izvršioca imali bi štetnih i dugotrajnih posljedica po interese partije na okrugu, obzirom da je sam okrivljeni Djani Pavlović poznat kao sekretar Opć. komiteta.

7. XII. 1945. 867

LIKVIDIRAJTE BEZ SKRUPULA

1/ Stanje u sekciji:

Do dolaska Brka za šefa sekcije, sastav te sekcije bio je slijedeći:

Prilikom mog dolaska Brk je već bio preuzeo dužnost i u sekciji su se nalazili ovi drugovi:

3/ RAD SEKCIJE I OPUNOMOĆENIŠTVA

Odmah po dolasku u VI. Korpus poveo sam istragu u vezi sa likvidacijom domobranskih oficira i vojnika o čemu mi je govorio drug Gašpar. Ustanovio sam da su prilikom ovoga učinjene zamašnije greške:

Ova je cifra samo približna. Manji dio streljan je presudom suda, dok je većina likvidirana bez suda.

Prilikom ispitivanja ovoga ustanovio sam nadalje da su likvidacije vršene neodgovorno kako kod same sekcije, tako i kod Štabova Divizija i Komandi Područja. Prije likvidacije nije proveden potreban postupak, kojim bi se dokazalo krivice pohapšenih, nekima čak nisu uzete ni potrebne generalije. Šef sekcije Lazo Vidović nije centralizirao ovaj posao u svojim rukama, te su pojedini članovi sekcije vršili likvidaciju na svoju ruku i davali naloge za izvršenje istih. Razlog ovim likvidacijama bilo je stanovište, koje u Slavoniji uzela ne samo O.Z.N. a III, nego i druge ustanove, a koja se svodi na ovo:

Karakteristično je da je većina likvidacija izvršena na sugestiju, koje su davane O.Z.N.-i III od strane pojedinih članova Štaba Korpusa, tako su pozvali drugove iz O.Z.N.-e komandant Kopusa Mato Jerković, njegov zamjenik potpukovnik Toljan , načelnik Štaba pukovnik Milan Stanivuković i postavljali im pitanja: "Šta je stim i stim, zar ga još niste ubili, odmah ga ubijte." Ako se uzme u obzir da je naša sekcija u Slavoniji bila nesamostalna i da se u njoj nalazili ljudi, koji su ranije, kao podređeni izvršavali naredjenja pojedinih članova Štaba bez pogovora, lako se može razumjeti, da su i ove sugestije imali kao neku vrst naredjenja i na lak način prilazili likvidacijama. Razlog, zašto su većina od ovih likvidirani bez suda, leži u tome, što u samoj III. Sekciji postoji nepovjerenje prema odlukama suda u kome sjedi sudija Jelavić iz Broda.

/…/

U Slavoniji postoji tri vrste logora:

U kažnjeničkim logorima rukovodi neposredno O.Z.N.-a III. Odlučeno je da se pojača kontrola sekciji nad tim logorima, te će u buduće kod izvještaja biti saopćeno i o stanju i promjenama u tim logorima. Kažnjenički logori su pod komandom Korpusne Vojne Oblasti i suda. U njima je bilo za vrijeme mog boravka u Slavoniji oko 1.000 ljudi, od kojih su neki u medjuvremenu, na osnovu naredjenja G.Š.H. pušteni, odnosno uvršteni u jedinice.

/…/

ISTINA O KRIŽARSKIM RATOVIMA

Govori fra Danijel Maljur:

Ernest Hemingway negdje tamo tridesetih godina prošlog stoljeća za stolom u jednom društvu je kazao da će napisati dramu u šest riječi. Svi u njegovu društvu su se začudili i mislili da je u pitanju kakav vic pa mu je jedan od prijatelja kazao da ne će te da prihvaćaju okladu tako da svatko stavi stotinu dolara na stol i pričekaju pisanje drame.

Valja se zapitati koliko bi našim fitokomunistima trebalo za opis neke drame koja bi to uistinu bila, a ne tirada junaštva i kulture ispranih mozgova na temu Jasenovca, koji je kako god okrenuli, samo nastavak pothvata klaonica, kako to Ivan John Prcela reče u djelu o Bleiburgu i Križnim putovima. Vjerojatno ne bih pisao ovaj tekst da oni koji niti jednu svoju vlas kose ne žele dati radi utvrđenja istine o Šaranovoj jami, napadaju Natašu Jovičić, ravnateljicu Javne ustanove Spomen područje Jasenovac i posebnu savjetnicu naše Predsjednice RH-e za pitanja Holokausta, u čemu znakovito prednjači Slavko Goldstein.

Takva „istina“ nije ništa drugo nego dokaz da u Hrvatskoj postoji samo mentalna kriza, a da je sve ostalo njen proizvod što opet dokazuje i plasiranje uskrsnuća nikog drugog nego samog Adolfa Hitlera i u isto vrijeme negira se istina da je Isus Krist bio živ čovjek. Za ovu novu doktrinu zaglupljivanja naroda potrebito je opet od radnog i zdravog čovjeka stvoriti što više propaliteta, neradnika i beskućnika. Zar nije to doktrina i samog Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a u jedanaestom mjesecu, čini mi se, 1942. godine u Bihaću!?

„Potrebno je za to stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako će mo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju, stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“

Hrvatsku nisu opljačkali nikakvi desničari, domoljubi ili svenazočne ustaše, nego su to učinili pod kapom Vlade RH-e udbaši i komunistički dužnosnici dogovorno. Oni se svih ovih godina samo smjenjuju na poziciji jedan ili dva. Dok su se domoljubi borili kontra agresora oni su složno torbarili i uništavali sve što se moglo. Mi malo zreliji i oni stariji znademo da smo iz kvazi povijesti morali učiti da su partizani vodili narodnooslobodilački rat i socijalističku revoluciju istovremeno.

Kardinal Stepinac je odbacio i osudio komunizam prije svih i zloća je kazati da je bio duhovnik NDH-e. Štoviše famozno pismo upućeno Paveliću, koji preslik imam, nije pisano zbog Jasenovca. No, razumjeti će te me da na njegovu objavu, ima onaj koji mi ga je proslijedio. Mogu samo kazati da se radi o sasvim drugom zločinu i zločinu počinjenom u drugoj državi, a ne o zločinima u Jasenovcu kojih je bilo od svih struktura koji su počinjeni nad svim kategorijama posebice onim političkim.

Ne ću ovdje konkretizirati zablude o zločinima, posebice o izvršiteljima, koji su počinjeni u Jasenovcu već ću navesti slučaj od šestog svibnja 1950. godine, kako bi se netko sjetio i otvorio odgovore na primjerice rečeno neka od ovih pitanja, zašto Jasenovac nije istražen, tko je istraživanje zabranio, je li to (zabranu) učinio Ante Pavelić , koliko je stradalo logoraša od angloameričkog bombardiranja Jasenovca, zašto je Jasenovac priča bez pokrića, imaju li njegove nevine žrtve uopće vrijednost, tko je dovozio suhe kosti iz Austrije i Slovenije i do kada u Jasenovac, kada će se o istom pisati s dubokim poštovanjem itd.

Mjera je dakle, kaznila i nevine u prvom redu djecu, za grijehe svojih očeva kao nepoćudnog naroda, koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova. Hrvati slunjskog kraja navodno su iseljeni u Zagreb, a o čemu uopće nema dokaza. Uopće nije upitno da je sve inicirano iz Beograda, o čemu je i sam Đilas govorio upirući prstom i u partijskog rukovoditelja B i H-e H. Pozderca. Cilj nije bio sprečavanje već traženja povoda za represiju i obračun s ljudima koji su s bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem, koji je 1943. godine napustio partijsko vodstvo i koji je različitim vidovima samoorganiziranja uspio spasiti taj kraj od razaranja i na taj način spasiti narod, većinom bošnjački. Tako su područja Cazina i Velike Kladuše bila jedina općinska područja Bi H-e u kojima se nisu vodile „ bitke za oslobođenje.“

Dragi ljudi, kada će sazrjeti vrijeme za istinu poput podnevnog sunca i čistu poput kristala, da više ne uzmičemo ni pred kim ni na bilo koji način.

Valja nam zaista prijeći na temeljit rad i uzročno-posljedično proučavanje naše povijesti bez povećanja svijetlih i umanjivanja loših čina te svakako bez uvećavanja učinjenog nam zla na štetu drugoga da više buduća pokoljenja ne snose posljedice izuzeća zločinaca i njihovih potomaka u toj raboti od 1941. do 1953. godine.

Želim kazati da državno stajalište i uopće mnogih pojedinaca prema NDH-oj ne smije biti školski diktat koji učenik doslovce mora napisati jer je to onda intelektualni zločin pa bi sadašnja država Hrvatska bila opet zločinačka organizacija!? Jednom za uvijek treba reći Hrvatska nije glumište, njeni građani nisu Oliver Frljić, Emir Kusturica ili pak „kvalificirani Haaški svjedok“ te joj ne trebaju šaptači.

Dozovimo se pameti, vrijeme nam istječe, otarasimo se bauka komunizma, kako bi smo zadržali vjeru u jednakopravne odnose među ljudima i nacijama. Tko u tome ne vidi znak vremena, taj je duhovno slijep. Hrvatska nikada nije imala toliko neprijatelja i klevetnika, koliko ih ima danas ( pa bilo to i pod izlikom športskih igara) jer narod i dalje ispašta zlu ćud onih koji su svoju moć stvorili masovnim ubijanjem rasa i naroda u vlastitoj kući.

Ako razmotrimo korespondenciju pozicije i opozicije praktičnim silogizmom možemo slobodno zaključiti da su vlastodršci notorni psihopati jer se upravo bave „krađom“ svojih misli i svojih ideja glorificirajući besmislicu. Narode moj, ne uzmiči pred takvima jer će drama iz uvoda ovog teksta biti satkana i od manje riječi.

Slijede pitanja visokoobrazovane Hrvatice iz Canade:

Odgovor Dragana Hazlera poštovanoj Hrvatici dr. znanosti

Najvažnije što treba reći i znati za sva vremena: Nezavisna Država Hrvatska sa svojom vojskom USTAŠAMA I DOMOBRANIMA je spasila hrvatski narod od SRBSKOG i od KOMUNISTIČKOG GENOCIDA, koji su planski, prvi po velikosrbskim ideologijama i drugi po Marxovoj idelogiji trebali izbrisati hrvatski narod iz živoga svijeta.

Odkad se znade da postoje SRBI oni genocidno ratuju protiv Hrvata: ubijanjem, progonom, mučenjem, silovanjem, pljačkom, vandalizmom, otimanjem hrvatskog prostora, prevođenjem pošteđenih Hrvata u srbsku pravoslavnu vjeru, što znači u Srbe, zatim prisilom, brakovima i sa svima agresivnim i “umiljatim” metodama (vjenčanjem u srbskoj pravoslavnoj crkvi)… Sa srbskim multimetodama stvorenim i usavršavanim u Srbskoj akademiji SANU prave Srbe od Hrvata, od Vlaha, od Bošnjaka, od Crnogoraca, od Roma (pola Srba su posrbljeni Romi) i od drugih nesrbskih naroda.

Uz brojne Hrvate, koje su kroz državno političku SPC preveli i Srbe, Srbska pravoslavna crkva posrbila je sve Vlase (ili Vlahe) u Hrvatskoj, koji ne postoje danas niti kao nacionalna manjina u Hrvatskoj, a bili su brojno drugi narod u Hrvatskoj. U arhivima postoje i danas takozvani Vlaški statuti i vlaške privilegije, koje su dobivali za borbu protiv udruženih Turaka i protiv Srba – masovnih poturica.

Još živući stariji Hrvati pamte srbska zločinstva od 1918. naovamo

Potjernica za Draganom Hazlerom “neprijateljem socijalističke Jugoslavije, povezanim s ustašama u inostranstvu…” visjela je do 1991. na svima graničnim ulazima u titovaču, čak i s grčke strane (imam primjerak te potjernice). U visokoj sam starosti (86 godina) i imam iza sebe tri moždana udara pa još jedva funkcioniram. Sam sebi se čudim po tom pitanju. Dosta o sebi i nastavljan u množini i miješano, kada što rasprava iziskuje.

Ali za TAJ POSAO takvih Hrvatica i Hrvata među mlađima gotovo i NEMA. Moji najbliži suradnici u HAZUD-u su jedva zainteresirani ili su posve bezzainteresirani za tu temu. Jednom sam čak doživio neugodnost i prigovor od 30-godišnje djevojke prezimenom Štefanac u Slunju (u Slunju ima vrlo mnogo Štefanaca pa sam točno prezime napisao ne ugrožavajući nikoga), kojoj su svi predci bili ustaše i domobrani. Jednom prilikom sam u povećem društvu govoreći o NDH i ustašama doživio od gđice Štefanac sljedeće: “Gospodine Hazler, molim Vas nemojte o ustašama i domobranima, nego govorite nama mlađima o partizanima, koji su nas oslobodili od ustaša!” Iz ovog stava, koji nije usamljen, se vidi što je srbski i komunistički odgoj učinio od generacija Hrvatica i Hrvata tijekom 20. stoljeća…

Iz ogromnog antihrvatskog opusa u Hrvatskoj, iznijet ću ovdje samo jedan, a taj je izvor i duboki tok “Sjaja i bijede” politike u Hrvatskoj, iz koje se razvija sve problematično za Hrvate i Hrvatsku… Najkraće izraženo:

Hrvatska je usvojila o sebi i za sebe ocjenu proisteklu iz velikosrbskih ideologija, kojima su se pridružile marxističko-komunističke genocidne odrednice za Hrvate.

Ostanemo li kod kratkog izražavanja na što sam primoran, bojim se da me se neće razumjeti, a za jasnu sliku hrvatskog kapitulantstva pred Srbijom potrebna je knjiga – knjige i to od neutralnih hrvatskih stručnjaka. Takvih imamo premalo i nemoćni su.

Kapitulirala je hrvatska historiografija i državotvorstvo 20. stoljeća

To je strašna hipoteka na Hrvatskome narodu, izmišljena i nametnuta Hrvatima iz svih najpodlijih velikosrbskih izvora i dodati je uvijek – pomognutim iz marxističkokomunističkih stavova s točno određenom svrhom: ratni i mirnodobski genocid nad Hrvatima da bi se na očišćenome prostoru mogla stvoriti Velika Srbija.

Mržnja komunistička i srbska vlada i danas u Hrvatskoj!!!

Srbi mrze Hrvatsku i Hrvate odkad postoje

Povijesno je poznato ubojstvo hrvatskih zastupnika čak u beogradskoj Narodnoj skupštini (Radić i pristaše). Ubijani su i batinani hrvatski intelektualci na ulici (Šuflay, Budak…).

Hrvatski komunisti su bili i ostali na Marxovoj protuhrvatskoj liniji i u savezu sa Srbima svih velikosrbskih ideologija, itd…etc…usw… Takvi su hrvatski komunisti, na primjer SDP i danas, a lustraciju po EU rezoluciji 1481 ne sprovodi u Hrvatskoj nitko. Sva naša poduzimanja i nastojanja iz dijaspore za sprovedbu lustracije u Hrvatskoj, ostala su na mrtvoj točki.

Na što je spalo novinarstvo kada budala glumi pametnog novinara koji je na liniji:

Ovako pionirski zatucano lupati kao voditelj na televiziji je jasan dokaz koje škole je drug Jovanović, pardon Šprajc završio pa bjelodano zaslužuje orden Nikoletine Bursaća s lentom od Vesele sveske

To se vidi po njezinu dosadašnjem ponašanju na predsjedničkom položaju RH kao što su nastupi u šumi Brezovici kao i u Izraelu. Mi ne odbacujemo borbu hrvatskih partizana koji su vjerovali da se bore za nekakvu hrvatsku socijalističku državu. To su bili hrvatski ljudi koji su se borili protiv srpskog četničkog i talijanskog fašizma vjerujući da je i J. B. Tito tobože Hrvat, a nisu znali da ga je Hrvatima podmetnula Kominterna. Jedan od takvih bio je i Andrija Hebrang kojega je Tito onako razbojnički dao usmrtiti. Zato tražimo do Predsjednice RH da se bista Andrije Hebranga postavi u njezin ured umjesto zločinca Tita. Ali je očito da ona nije politički potpuno dorasla predsjedničkom položaju RH. Sigurno se ovaj peticijski zahtjev od nekoliko tisuća potpisnika do sada, među kojima ima i nekoliko imena akademika kao i biskupskih imena, ne bi trebao od predsjednice RH nazvati nekakvom provokacijom. Zar nije mogla reći kako HV za sada ima pristojan "Pozdrav Domovini!".

Vidimo kako se Predsjednica RH osjetila jako ponosnom kada je saznala da se nalazi među ženama svijeta za koje se smatra da su dorasle za glavnu tajnicu UN-a na čemu joj i mi čestitamo! I ukoliko bi bila izabrana da joj preporučamo neka ode na to povijesno mjesto, koje je vjerojatno na svjetskoj razni zanimljivije od Predsjednice RH. To je velika čast za Hrvate da imaju svoju kandidatkinju na svjetskoj razini za razliku od jugo bake Pusićke, koja se na sve načine gura na taj položaj, a koja nije uvrštena među svjetske žene kandidate. Mi istinski pozdravljamo hrvatsku nacionalnu peticiju "Za dom - Spremni". To je hrvatski nacionalni pozdrav kroz sva vremena, od kojega nema humanijeg na svijetu, za bilo koji narod. Zahvaljujemo inicijatorima, a posebice našem legendarnom zapovjedniku Vukovarske obrane hrvatskom vitezu Branku Borkoviću, na njegovoj inicijativi, koju smo i sami predlagali u svojim člancima. Samo složno nastavimo sa potpisivanjem, pa neka nas i dalje Predsjednica RH naziva provokatorima zbog pozdrava "Za dom - Spremni!". Milijuni Hrvata domovine i svijeta će se naći na toj peticiji kao pravi istinski domoljubi svoje domovine i svoga hrvatskog doma. Mi smo narod koji voli svoju domovinu i svoj dom u kojemu se rađamo i iz kojega odlazimo u vječnost hrvatskog neba.

Iz Ureda predsjednice poručeno je kako je inicijativa da se pozdrav “Za dom spremni” vrati kao službeni pozdrav Oružanih snaga “neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije”.

Karijeru naravno nije napravio u Zagrebu ako je vjerovat’ Branimiru Pofuku. Njemu, pak, treba vjerovati k’o partizanskim komesarima koji su četrdesetipete dolazili u ranu zoru i odvodili ljude na “informativne razgovore“ s kojih se u pravilu nitko više nije vraćao. Brane u “odbrani“ ofucanog bratstva i jedinstva citira 22. kolovoza u Večernjem krajnje povjerljiv izvor beogradski “Blic”. Da ne citiram tu kvaziintelektualnu musaku, Arsen, po Blicu, govori da je karijeru šansonjera počeo na stadionu ”Tašmajdan”, pa je sudjelovao u izboru ”Lepote devojke“, potom spominje solistički koncert u Domu sindikata, Gaby je snimila PGP ploču i na kraju ”mogu da priznam da nas je Beograd stvorio kao umetnike…“ Svaka ti dala Brane…. Od Vedrane Rudan do Vesne Teršelič.

Predsjednik SDS Milorad Pupovac je navodno izjavio: “Na prošlom popisu stanovnika mnogi Srbi su se izjasnili kao Hrvati iz straha da u njih ne upiru prstom oni u koje su oni upirali puškom.“

Navodno se Isus ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati vožda Slobodana jer je izgubio rat rekavši im: “Neka se prvi baci kamenom onaj tko je bez ratnog zločina!“ Nato se ljudi postiđeno raziđoše, a Voždu pade golem kamen sa srca.“

Thompson je devedesetiprve krezub i slabo naoružan krenuo u rat s pokličem “za dom“ u svojoj epskoj pjesmi Čavoglave. Tu nema umjetničke slobode. Dnevno prijetnje i sablažavanje raznih Lovrićkih, Pufoka, Teršelički i sličnih likova nad činjenicom da Thompson zbog toga nije u zatvoru. Pjesma se izvodi 25 g. Ne postoji ni jedan izričiti zakonski tekst koji brani uzvik “za dom spremni”. Nema ni jedne pravomoćne sudske presude ni prekršajnog riješenja po kojem je netko sankcioniran po toj osnovi, ali ipak haranga je kontinuirana. Međutim, “dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek’ sve bije“ je zgodna satira. K’o da je to napisao pok. Arsen pa se trebamo cerekati. U pravno uređenoj državi “Novosti” bi ubuduće trebao sufinancirati patrijarh Irinej i privatne donacije Ante Tomića, Saše Lekovića i Marinka Jurasića. Uz milijun gledalaca Žikine dinastije i njihove donacije mogli bi prijeći s tjednika i na dnevnik. Evo posla za Vedranu Rudan, Dežulovića, riječkog Pavelića, Krilea, Davorku Blažević, Drageca Zvonimira Carlosa Pilsela itd. Iz sterotipnog imena Novosti moglo bi se prijeći na ime “Zenit”. Među gore nabrojenima kriju se novi Ljubomiri Micići. Njegov Zenit od početka izlaženja u Zagrebu 1921.g., sve do kraja 1926.g., nastojao je znanstveno dijalektički dokazati da su Hrvati križanci između papige i majmuna. Zadnja događanja oko Irineja, Haubice, Frljića, malo su me pokolebala. Što ako je Ljubo ipak bio u pravu?

Abu Miljenkovi “ratnici Islamske države“ ponosni i hrabri, zabilježili su još jedan triumf. U žestokoj borbi dočepali su se Khalida al-Assada 82 godine starog arheologa drevne antičke Palmire. Opasnom i žilavom protivniku odrubili su glavu, nabili je na kolac i paradirali gradom s vrijednim trofejom. Opet je negdje na nevjerničkom Zapadu netko strgnuo mladoj muslimanki hidžab sa lica i opasnom osamdesetgodišnjaku nije bilo spasa. I tako pokvareni Zapad ima na duši još jednu žrtvu. I sad kontam, k’o Mujo, zašto ovih dana rijeke Muslimana ne birajući sredstva jurišaju preko zapadnih granica? To ne zna objasniti ni glasnogovornik ISIL-a iz Hrvatske – Abu Miljenko Jergović. Pokvareni islamofobni Zapad, a sirotinja daje i zadnji dolar ili euro da se dočepa trulog Zapada kako su ga lijepo nazivali i drugovi u komunizmu.

U Jadranskom akvatoriju održana je zajednička vježba HRM i američke šeste flote pod hrvatskim geslom ZAJEDNO SMO JAČI i pod američkim geslom ZAJEDNO SMO SLABIJI.

Marija Dubravac Brisbane

SAVJETNICI PREDSJEDNICE I DALJE NA LINIJI CRVENE NITI

Trebao je čuti Poglavnikova duhovnika Vilima Cecelju koji dobro zna da su se izuzetno poštivali. Poglavnik je išao na svete mise i svetu ispovijed kad god je mogao od svojih državnih dužnosti. Ni u kom slučaju nikada ne bi tim imenima nazivao najsvetijeg suvremenika na položaju nadbiskupa zagrebačkoga, primasa Hrvata. Čudno je da takve stvari lansiraju i ovako učeni Hrvati. Što se tiče izjava gospođe Predsjednice RH mi smo iznenađeni njezinim izjavama kako u šumi Brezovici tako i u Izraelu. Očito da i ona kao poslijeratna generacija pada pod utjecaj antifašističke lige u RH. Ne može se tako ponašati niti u nazočnosti njih u Brezovici ili njezina savjetnika Lustiga u Izraelu. Za ljubav bilo koga ne smije se monstruoznim lažima vrijeđati svoj narod i branitelje NDH koji su bili daleko najhumaniji na prostorima NDH u onome ratu, što sada pokazuju hrvatski znanstveni istražitelji kao što je dr. Josip Jurčević profesor na Institutu "Ivo Pilar", koji je utvrdio kako samo 0,13 posto grobišta otpada na branitelje NDH.

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Jugoslavenska monarhija

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

U NDH

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Bilješke:

Literatura:

Na treću obljetnicu naše narodne države

Mi znamo, mi čvrsto vjerujemo, da ona strana, uz koju stojimo u borbi u ovom velikom ratu, ne može izgubiti konačne bitke.

Kada povučemo bilancu ove tri godine, svaki Hrvat vidi, da smo u tom vremenu u glavnom u cielosti izveli ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, koje su naše, neporecivo naše po narodnosnom i poviestnom pravu. (Samo se po sebi razumije da je i Medjumurje naše). Već radi toga ovo je razdoblje najvažnije i najveće u svoj našoj prošlosti, odkako je krivulja našega života iz više vanjskih razloga išla neželjenim pravcem.

Nema sumnje, da nas čekaju još težka izkušenja, dok budemo mogli mirno odahnuti i uživati u neizmjernoj sreći što smo konačno osigurali svoje mjesto u zajednici slobodnih europskih naroda, no sumnje u podpuni uspjeh ne može biti. Čak, kad bismo predpostavili, da će ovaj rat završiti sporazumnim mirom, nemamo se čega bojati. Na hrvatskom Jadranu uzpostavijena je sigurno na dugo vrieme ravnoteža, za vrieme koje ne dolaze u pitanje ni naša obala, ni naši otoci. To uvjerenje ima i s pravom može imati cieli hrvatski narod. Naše iztočne granice ne dolaze u pitanje. Prvo zato, jer šu pravedne, drugo zato, jer na njihovom braniku stoji i stajat će kako volja tako i sva oružana snaga hrvatskog naroda.

Uostalom možemo sigurno reći, da nema nijednog naroda na Balkanu, koji bi mirno gledao da se Srbija opet pokušava širiti preko svojih prirodnih granica, kao što se pouzdano može reći, da nema ozbiljnog državnika ni u prijateljskom, ni u neprijateljskom vanjskom svietu, koji ne bi znao, da na Balkanu nema i ne može biti mira sve dotle, dok se narod Srbije ne pomiri s time, da ostane u svojim granicama i da ne uznemiruje nas i druge u našem narodnom i životnom pravu.

Tko to nije uočio, taj ne razumije ništa, taj nije ni političko diete!

Na rieči jedan, na djelu drugi, partizanski je neprijatelj uništavao u Hrvatskoj sve što je mogao, pače i obćine i škole. Na stotine škola popalili su partizani u našoj zemlji. Palili su ih sa užitkom, premda nisu imale nikakovog vojničkog značenja. Palili su i gruntovnice, da se danas sutra ne bi znalo što je čije.

Velikosrbsko-jugoslavenstvo, koje se bilo povampirilo još jednom u partizanstvu, doživjelo je svoj konačni pogreb u susretu sa sviestnim hrvatskim narodom na selu i gradu. To je ogroman uspjeh, premda nas je stajao mnogo žrtava.

Mi smo u svom životu i kao slobodan državni narod upućeni kulturno i gospodarski na naše susjede europskog prosvjećenog kruga, kome od vajkada pripadamo i sami. To je trajan razlog, koji odredjuje i naš životni politički pravac, sada i u budućnosti.

Hrvatski se narod nalazi tri godine na djelu osiguranja i učvršćenja svoje države. To nije bio mali, nego orijaški zadatak. Trebalo je uklanjati zaprieke i trebalo je povezivali i čvrsto povezati ono, što je stoljećima bilo razkidano.

Ustaška misao oživotvorila je i unutarnje oslobodjenje hrvatskog naroda. Nestalo je tudjinskih izrabljivača kao preko noći. Družtvovna misao, koju nosi ustaški pokret, kroči odlučno putem družtvovnoj pravici na svim linijama. Rad je postao sveta dužnost, rad postepeno, ali ubrzano dobiva svoje priznanje. Da nam partizanski i četnički neprijatelj nije uništio nebrojena dobra, da nam sramotni talijanski generali nisu nanieli toliko jada, i kad ne bismo živjeli u ratnom vremenu, i naše narodne snage ne bi se bile u ove tri godine morale u tolikoj mjeri trošiti za obranu države i naroda, sigurno je, da bismo na području družtvovne pravice bili već vrlo daleko i postigli uspjehe, da bi Hrvatska već danas bila jedna sredjena i sretna narodna zajednica, ili kako reče Poglavnik - cvietni vrt.

U ove tri godine junačkih borba, nevidjenih primjera narodne i državne sviesti, hrvatski je narod stekao jedno izkustvo, koje mora izkoristiti u najvećoj mjeri: Poslije ovoga rata biti će slobodni i sretni oni narodi, koji sačuvaju svoju staloženost, svoj unutarnji mir. Potreba najveće sloge i zajedničkog nastupa cielog hrvatskog naroda nije nikada bila veća, nego u svom završnom dielu rata i obračuna s unutarnjim neprijateljem. Jer u pitanju je ciela naša budućnost. Ako ikada, sada ne smijemo - kako bi rekao blagopokojni vodja i učitelj Stjepan Radić - biti sliepci kraj zdravih očiju.

Kraj takovog držanja, rada i požrtvovnosti Hrvatska se nema ničega bojati. Ona će nakon ovog velikog rata, sačuvanai iznutra duhovno očeličena, ući u novi sretni život rada, stvaranja i napredka, koji će posvetiti sve ove muke i patnje što ih sada snosimo, i koji će dati konačno smirenje našim palim borcima u njihovim svetim grobovima.

Mala riznica hrvatskoga identiteta

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

Hrvatski mentalitet:

– kolovoz 1941.

– rujan, listopad 1941.

– studeni 1941.

U Jasenovac dolaze predstavnici Židovske bogoštovne općine iz Osijeka Vlado Grünbaum i Andrija Ripp i s povjerenikom za logore Vjekoslavom Luburićem dogovaraju nabavu hrane za zatočenike. Postignut je dogovor: Židovska općina kupovat će hranu za zatočenike – kupus, grah, mast, tjesteninu, luk, papriku – a logorska uprava isplatit će im novac prema računima koje donesu. Grinbaum i Rip nabavili su za logor i 50 šivaćih mašina te odjeću i obuću. (HDA ZKRZ-GUZ, kut 10)

– prosinac 1941.

Zadnjih dana prosinca odmetnici (kasnije partizani) su pokušali napad na logor. Došli su u selo Gradinu, koje leži točno preko Save, i otvorili vatru na logor. Poginula su trojica ustaša i nekoliko logoraša. (HDA, Ministarstvo oružanih snaga, kut 1, izvješće br. 17)

– siječanj 1942.

Intervencija nadbiskupa Stepinca za uvjete u kojima žive zatočenici te glasine koje su o njima kolale u Zagrebu, potaknula je uređivanje logora. Iz Njemačke je naručeno osam montažnih baraka. Šest je namijenjeno za boravak i spavanje (oko 200 u svakoj), a u dvije se organizira ambulanta i kuhinja s blagovaonicom. (biv. zatvorenik Vukašin Žegarac u Miletić, KLJ, I, str. 221)

Poslove vode inženjeri, arhitekti, obrnici i tehničari raznih struka, većinom Židovi, koji tu rade u svojim predratnim strukama. U mjestu Jasenovcu osniva se radionica za štavljenje kože i proizvodnju obuće, poznata kao Kožara. Njezinih 140 zatočenika gotovo u istom sastavu, na čelu sa zatočenikom-upraviteljem Silvijem Alkalajem, radi cijeli rat. U veljači se u logor sličnog tipa pretvara i dotadašnja kaznionica u Staroj Gradiški. Dio zatočenika iz Jasenovca, osobito obrtnici, preseljavaju se u Gradišku. (HDA, Ustaška nadzorna služba, kut. 3)

– veljača 1942.

U veljači je strijeljano 15 zatočenika zbog pokušaja bijega i napad na stražara. O strijeljanju je napravljen zapisnik. Smrt strijeljanih utvrdili su logorski liječnici. (HDA, ZIG-NDH, kut. 72)

– ožujak 1942.

Nakon poplave pojavljuju se tifus i druge bolesti. Prema sjećanju Josefa Konfortija, liječnika iz Travnika, na 30 stranica knjige Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac iz 1970 godine, poduzete u temeljite mjere za suzbijanje epidemije tifusa. Po Konfortijevu prijedlogu nabavljeni su dezinfekcijski uređaji, naređeno šišanje svih (i zatočenika i ustaša) na nulu, redovito tuširanje i kupanje u toploj i hladnoj vodi. Epidemija je suzbijena i u tako velikom obliku više se nije pojavila, rekao je Konforti.

– travanj 1942.

Hrana od kuće poboljšavala je jednoličnu logorsku prehranu. U logoru su bila redovita tri obroka, a katkad su se dobivali i gableci u obliku kruha s nekim namazom. Za doručak je bio čaj ili kava s kruhom, za ručak kukuruzna kaša (pura, žganci), grah, govedska juha, juha od kupusa i slično. Slično je bilo i za večeru. Zatočenici su imali bonove za obroke na temelju koji su dobivali hranu. Redari u barakama mogli bi kazniti oduzimanjem bonova one koji nisu ujutro složili svoj krevet na vojnički način ili su radili neki drugi nered. (biv. zatv. Hinko Singer u HDA ZKRZ-GUZ, kut. 9)

Zatim je 14. travnja uslijedio i partizanski napad i na ustašku posadu u Mlaki. Poginula su tri ustaše, a 14 ih je ranjeno. U protunapadu partizani su odbačeni, a selo zauzeto. Stanovnici Mlake su riječnim putem preseljeni u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Odatle žene odlaze na rad u Njemačku, a muškarci se otpremaju prvo u logor Sajmište u Zemun, a potom na rad u Njemačku i Norvešku. (A. Buljan i F. Horvat, Prešućene novljanske žrtve, 2011., str. 604)

– svibanj 1942.

Partizani su s bosanske strane u svibnju 1942. izveli jedan pravi gusarski napad čamcima na šlep koji je plovio iz Jasenovca u Gradišku. „Borci su gađali posadu koja je opalila oko 10 metaka. Borci su sjeli u čamac i požurili prema šlepu i bacili bombu u motor. Ustaški satnik pucao je iz pištolja dok nije ubijen. Pronađena su dva civila u šlepu. Od neprijateljske posade jedan se spasio skakanjem u Savu i plivanjem. U šlepu je zaplijenjen jedan puškomitraljez, 5 karabina, 2 pištolja, 400 metaka, 2 ustaške uniforme, 100 metara kukuruza, 30 metara sijena, kovački alat, nekoliko stotina metara žice, razni lonci i 300 litara nafte. Borci su motor izvadili i prazan šlep potopili. (Zbornik dokumenata o Naroodnooslobodilačkom ratu, tom IV/5, Vojnoistorijski institut JA, Beograd, str. 151)

U svibnju je ustaški odred krenuo u proboj ceste prema Bosanskoj Dubici na koju su se spustili partizani. Uz ustaše kao sanitet idu logorski liječnici Josef Konforti, Igor Gasparini i Marin Jurčev. Angažirao ih je osobno Vjekoslav Luburić. Dan prije akcije, koja se dogodila 25. svibnja, Konforti i drugi liječnici su za desetak vojnika, «deset dječaka u ustaškim uniformama», održali kratki tečaj previjanja i podvezivanja rana. Na smotri prije polaska u proboj bio je i šef UNS-a Eugen Dido Kvaternik koji je Gaspariniju i Jurčevu, kao Hrvatima, poručio da imaju priliku «okajati grijehe i stupiti u redove domoljuba». (Josef Konforti u Sećanja Jevreja…)

– lipanj 1942.

– srpanj 1942.

Kroz logor prolaze zarobljenici s Kozare, oko 9000 muškaraca i 23.000 žena. To je i najveći broj Srba koji prolazi kroz logor. Muškarci odlaze u Njemačku, vlakom do Zemuna a onda brodom do Beča i na sjever, neki sve do Norveške. Žene i djeca šalju se na poljske radove po Slavoniji. Znatan broj žena ide u Njemačku, a oko 12.000 djece ostaje na brigu NDH. Država ih zbrinjava u dječjim domovima i prihvatilištima (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te u obiteljima. Pomažu Karitas, Crveni križ, časne sestre i drugi crkveni redovi… Glavni organizator zbrinjavanja je Kamilo Bresler iz Odsjeka za skrb obitelji Ministarstva udružbe NDH (D. Budisavljević, Dnevnik, 2004; Ć. Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, 1990)

– kolovoz 1942.

– rujan 1942.

U logoru počinje raditi obrtnička škola za dječake. Teorijske i praktične predmete predaju im zatočeni majstori i učitelji. Dječaci od 9 do 13 godina učili su za automehaničare, električare, brijače i druga obrtnička zanimanja, sve do travnja 1945. (biv. učenik Zvonko Pajur, u Glas Koncila, 31/2014; T. Erjavec, Španovica, 1992., str 144.)

– listopad 1942.

Tijekom godine u logor su zatvorena i četvorica katoličkih svećenika Slovenaca i jedan Poljak. Riječ je o svećenicima iz Slovenije koje su Nijemci protjerali u NDH. Živjeli su većinom u Hrvatskom zagorju. U logor su dovedeni zbog suradnje s partizanima. Neki umiru od bolesti, neke su po svemu sudeći strijeljali za odmazdu. Preživio je svećenik Anton Rantaša. Zbog slučaja svećenika i akcije Crkveni Bok poduzete su disciplinske mjere prema Vjekoslavu Luburiću. U logor je poslana nova istražna komisija, na čelu s visokim dužnosnikom Vlade NDH Aleksandrom Seitzom i Ivom Bogdanom, šefom Glavnog ravnateljstva za promidžbu. Na inzistiranje njemačkih predstavnika Luburić je suspendiran i maknut iz povjereništva za logore. Interniran je u mjesto Šumec kraj Lepoglave. Umjesto njega povjerenik za logore u Ministarstvu unutarnjih poslova postaje Stanko Šarac. Iz Jasenovca odlazi i Ljubo Miloš, koji je zbog akcije u Crkvenom Boku uhićen i pritvoren u Zagrebu, na Savskoj cesti. Luburić utjecaj na logor ponovo dobiva u travnju 1944., a Ljubo Miloš će se u Jasenovac vratiti tek u travnju 1945. (A. Rantaša, Jasenovac, Nova pot, II, 1950, str. 121-127 i 158-164)

– prosinac 1942.

Hrvatska je u XX. stoljeću izgubila dva milijuna i 434 tisuće ljudi

Teorija demografske tranzicije koju zastupaju svi svjetski i domaći demografi kaže da postoje zakonitosti po kojima se razvija pojedina populacija. Te su zakonitosti uglavnom univerzalne. Međutim, postoji nešto što je na hrvatsku populaciju posebno utjecalo. Postoji sedam razdoblja, odnosno sedam faktora koji su slamali hrvatsku populaciju od početka XX. stoljeća do sada, navodi Šterc. »Prvi je velika i brojna iseljavanja s početka XX. stoljeća prema Amerikama. Procjena je da je Hrvatsku napustilo 350 tisuća ljudi. Drugo su stradanja u Prvom svjetskom rat., Hrvatska je jedina zemlja u okruženju, koja je imala depopulaciju u prvom popisu stanovništva nakon Prvog svjetskog rata. Procjena izravnih i neizravnih gubitaka vezano uz to razdoblje su 363 tisuće ljudi.Treće su stradanja u Drugom svjetskom ratu, a četvrto stradanja na Križnom putu i u Bleiburgu, stavit ću ih u jednu brojku koja iznosi 639 tisuća ljudi. U popisu 1948. godine koji nije radila Hrvatska, nego tadašnji Državni zavod za statistiku nedostaje 639 tisuća ljudi. Peti faktor je velika imigracija 60-ih godina, kada je bivša država otvorila granice i kada su svi tvrdili da se radi o gospodarskoj emigraciji, a zapravo je bila i politička. Po našim procjenama Hrvatsku je tada napustilo 450 tisuća ljudi, uglavnom iz ruralnih sredina, manje obrazovanih i slično. Šesto su stradanja u Domovinskom ratu - 482 tisuće posredno i neposredno su ratni gubitci, od toga je oko 300 tisuća Srba napustilo Hrvatsku. Sedmo je razdoblje u kojem smo sada, kada nas napuštaju mladi, obrazovani ljudi i ono što je budućnost Hrvatske. Po procjeni u zadnjih četiri godine napustilo nas je 150 tisuća ljudi«, rekao je Šterc.

»Toliko o tome kolika su bila stradanja i gdje. Ključno pitanje je tko je u Hrvatskoj stradao, što se nametalo cijelo vrijeme kroz prošlo razdoblje, posebno kroz obrazovni i politički sustav. Danas Srbija ima sedam milijuna i sto tisuća stanovnika, od čega ih je popisano 300 tisuać izvan Srbije, gdje postoji gubitak nakon popisa od četiri godine od 252 tisuće, dakle puno više nego Hrvatska, jer gubi godišnje oko 65 tisuća stanovnika, što prirodnim putem, što iseljavanjem. Srbija danas ima 6,5 milijuna stanovnika, a da se nije ovo dogodilo u Hrvatskoj, naša zemlja bi imala 6,7 milijuna. Bez Vojvodine četiri milijuna 650 tisuća. Toliko o populacijskoj snazi dvije zemlje«, kaže Šterc.

Šterc je pratio i prirodno kretanje stanovnika, odnosno natalitet, mortalitet i prirodni prirast, posebno u Hrvatskoj. »U to je vrijeme prirodni rast ukupnog stanovništva trebao iznositi osam promila, odnosno otprilike 30 tisuća stanovnika godišnje. Na osnovi podatka od 60 tisuća rođene djece godišnje i umiranja 30 tisuća djece, smanjimo li taj prirodni rast za 16,9 posto, koliko je nedostatak stanovništva izračunat po ovoj metodi, to iznosi pet tisuća i 70 stanovnika godišnje manje po prirodnom rastu, rodnosti deset tisuća, odnosno umiranja pet tisuća. Svake godine nakon 1945. godine rođeno je prosječno, zbog posrednih ili neposrednih gubitaka u Hrvatskoj deset tisuća i 140 djece godišnje manje.

Ako se uzme činjenica i pretpostavka da u tih pet godina nije bilo prirodnog rasta, da je rađanje bilo smanjeno za 50 posto, da je smrtnost između ostalog bila bitno veća s obzirom na rat koji se tada odvijao, moguće je smanjiti ukupno pretpostavljeni broj rođene djece u tih pet godina za 30 posto. Ako se smanji za 30 posto, od godišnjeg očekivanog rađanja, odnosno kroz 17 godina od popisa između 1931. i 1948., koji nismo mi radili, rođeno je oko 714 tisuća djece, ako to smanjimo za 30 posto dobit ćemo prirodni prirast od 357 tisuća stanovnika u tom razdoblju. To govorim zato što time potvrđujemo da je postojao demografski potencijal, koji je trebao biti registriran u popisu stanovništva 1948. godine. Da je postojao, kao posljedica klasične reprodukcije stanovništva u neratnom dijelu godine, koji je bio 70 posto vremena i smanjenog za 30 posto ukupnog rađanja s obzirom na pet godina gdje smo pretpostavili da je prirodni prirast bio nulti«, tvrdi Šterc.

Od tih 639 tisuća smanjimo to s faktorom 30, još uvijek ostaje potencijal od 447 tisuća i 300 stanovnika koji su trebali biti popisani u popisu stanovništva 1948. godine. Tu smo isključili migraciju prema Srbiji, isključili smo mogući prirodni rast koji je vrlo vjerojatno bio zabilježen i uzeli smo sve najmanje parametre kako bi smanjili sve te iznose koji sami po sebi izazivaju puno toga. Gdje je tih 447 tisuća stanovnika? Uzeo sam izvore koji su govorili koliko je stradalo partizana, koliko je u Jasenovcu stradalo hrvatske vojske i prihvatio sam za sada brojke od 70 tisuća u Jasenovcu od 45 tisuća stradalih partizana i 30 tisuća stradalih pripadnika hrvatske vojske tijekom rata.

Kada se pogleda cijela priča, demografske posljedice iza toga, koliki je broj bio manje rođene djece u Hrvatskoj nakon svih tih strahota, kada se pogleda sedam koraka koji su utjecali na demografski razvoj Hrvatske, današnju suvremenu situaciju gdje pred nama odlazi mladost i budućnost Hrvatske da se gotovo ne osvrćemo za tim, Šterc je zaključio sa slijedećim: Dobro da nas uopće ima!

– siječanj

– veljača

– ožujak

– travanj

– lipanj

– srpanj

– kolovoz

– rujan

Bolnicu u Jasenovcu vodili su partizanski simpatizeri Marin Jurčev i Ivan Belužić. Jurčev je prvo bio logoraš, a onda je prešao u ustaše. Iz bolnice je partizanima slao sanitetski materijal. Jurčev i Belužić su u rujnu 1943. preko svojih veza koordinirali akciju u kojoj su partizani sa šumskog rada odveli dvadesetak logoraša, poubijavši ustaše koji su ih pratili kao stražari. Akciju je potaknuo logoraš Moric Montiljo, bivši partizan zarobljen na Romaniji. (Sećanja Jevreja…, 1970; Nada Salomon, Mladost u zatvorima, 1984, str. 352)

– listopad

– studeni

– prosinac

Poetika narodne samobitnosti

Osvrt na knjigu: Mile Budak, Izabrane pripoviesti, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.

Priređivač je već u proslovu zamijetio Budakovo pripovjedačko zanimanje za narod i zemlju iz koje je ponikao pa se s njim i danas, premda je svijet Budakovih priča poodavno nestao s našega obzorja, možemo složiti kako je Budakova proza modernoga realizma svojevrsna poetika narodne samobitnosti.

To prostorno ograničenje ne umanjuje značaj općih vrijednosti, jer Budak iz pojedinačnih i mjesnih isječaka života izvlači općeljudske vrijednosti, koje na svojoj svježini ni danas nisu ništa manje aktualne. Doduše promijenila se društvovna slika Hrvatske pa umjesto nekadašnje seljačke većine danas u njoj prevladava gradsko stanovništvo, osiromašeno i prepušteno na milost i nemilost tržišnim odnosima, na čije razorne posljetke upravo Budak i upozorava u svojoj prozi.

Masovno iseljavanje te poratna proletarizacija opustošile su cijele hrvatske krajeve, a novčana ovisnost o nestalnoj industrijskoj plaći te prekomjerno zaduživanje znatan su dio Hrvata pretvorili u dužničke robove, čime im je ograničena i politička sloboda. Demografski slom te sve veća razlika između broja umrlih i novorođenih u samostalnoj hrvatskoj državi prijete, kojeg li apsurda, nestanku cijeloga naroda s lica zemlje.

Poseban vid zajedničkoga pasivnog otpora režimima koji se okreću proti interesima zajednice Budak je obradio u priči „Čiji je Velebit“. Vezanost pak za zemlju i njezine neiskorištene gospodarske mogućnosti oslikao je u priči „Jolino oranje“, koja u mnogočemu podsjeća na sudbinu hrvatskih branitelja u razdoblju poslije Domovinskoga rata. Premda se na površnoj razini u priči „Na Veliki petak“ može govoriti o sukobu lokalnih mentaliteta, ipak je slika zatvora, kažnjenika, domaćih čuvara i nadređenih im stranaca svojevrsna tamnica naroda, kojom dominira samovoljni tiranin.

U priči „Pod gorom“ Budak narodnu budućnost gleda kroz prizmu onoga što danas nazivamo demografskom obnovom. Obitelji, toj osnovnoj stanici društva, a onda i cijeloga naroda smrt je zajamčena bez potomaka. Slike poratnoga gomilanja bogatstva i bešćutnoga iskorišćivanja radništva ocrtane su u priči „Adamović d.d.“. Neizbježna je podudarnost s današnjim stanjem u mnogim hrvatskim tvrtkama, u kojima, za razliku od Adamovića, još uvijek ne stoluje minimalna količina socijalne razboritosti.

Mate Kovačević

Četnici su iz vlaka izvukli župnika i vjernike, okrutno ih poubijali, a tijela su bacili u jamu Golubnjača, Borićevac su spalil, a stanovnike koji nisu pobjegli poubijali, svečenika pekli na ražnju. Te su žrtve jugokomunisti i četnici proglasili ustašama , samo da bi spriječili i sami spomen na njih i tako da bi počinitelji prikrili svoj zločin.

Moramo naglasti da u Srbu nije bilo antifašističkog ustanka, a u svojoj knjizi upravo to je napisala Savka Dapčević Kučan. Ne moramo pisati tko je bila Savka Dapčević Kučan. Milorad Pupovac preko Srpskog narodnog vijeća pokušava iskriviti povijest, a preko toga slaviti i obilježavati četničke pokolje prema Hrvatskom narodu. Upravo su oba brata od Milorada Pupovca, Vojislav i Mladem bili u četničkim postrojbama zločinca KAPETANA DRAGANA pa ovom prilikom pozivamo Hrvatske institucije da ih dovedu pred sud, kao što je to danas i sa Kapetanom Draganom.

Autohtona – Hrvatska stranka prava ponovno dolazi u Srb , dana 26. 07. 2015. godine. Ove godine Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće pokušalo je spriječiti naš dolazak te su iz tog razloga prijavili svoje okupljanje upravo na našem mjestu na koji svake godine dolazimo. Stoga ćemo ovaj put biti na samo 10 metara od njih. Pozivamo sve DOMOLJUBE, HRVATICE I HRVATE da dođu 26. 07. 2015. godine do 10, 00 sati u mjesto Bruvno ( kraj Gračaca ) , a sa Bruvna ćemo svi zajedno u koloni krenuti za SRB. Ponesite Hrvatske barjake i pokažimo Miloradu Pupovcu da je ovo Hrvatska , a ne Velika Srbija.

Na kraju poručujemo Miloradu Pupovcu i Srpskom narodnom vijeću neka ne zaborave poslovicu ; „ TKO NAD DRUGIM JAMU KOPA, SAM U NJU UPADA „ !.

Bog i Hrvati!

Za dom spremni!

Autohtona – Hrvatska stranka prava

predsjednik, Dražen Keleminec

– siječanj, veljača

– ožujak

– travanj

U travnju su iz Jasenovca zajedno na motoru pobjegli židovski zatočenik i ustaša koji ga je čuvao. Pobjegli su k partizanima na Papuk. Ustaša se zvao Viktor Štefančić, imao je 18 godina, a bio je iz sela Španovica nedaleko Pakraca. Partizani su ga po kratkom postupku strijeljali, proglasivši ga špijunom. Nije pomoglo što se pobjegli logoraš založio za njega. U logoru je nakon toga za kaznu strijeljan i Viktorov 21-godišnji brat Franjo, također pripadnik ustaške straže. Bilo je to 13. travnja 1944. (T. Erjavec, Španovica, 1992, str. 145)

– svibanj

– lipanj

– srpanj

U logor dolazi inspekcija Međunarodnog odbora Crvenog križa, koju vodi izaslanik Julius Schmidlin. Viđeno u Jasenovcu i Staroj Gradiški na komisiju je ostavilo relativno dobar dojam. U okviru posjeta, Schmidlin je nazočio i uprizorenju Nušićeve komedije „Gospođa ministarka“, u izvedbi logorskog kazališta u Staroj Gradiški. (M. Kevo, Veze MOCK i NDH, 2009, str. 393)

– kolovoz

Logoraši predlažu da ustanak počne zajedno s partizanskim zračnim napadom, da se bombardiranjem sruši dio logorskog zida, a logorašima baci dodatno oružje. Pišu da bi najbolji trenutak napad bio nedjelja ili praznik prije podne u 10 sati, jer je tada vojska u crkvi. Drugo dobro vrijeme je 19 sati uvečer, kad su svi zatočenici u logoru nakon povratka s vanjskih radova. (HDA, mikrofilm D-2377, dok. 30)

– rujan

– listopad

– studeni

– prosinac

Tipična je to srbijanska politika licemjernog jadikovanja pogotovo što se tiče onog rigidnog četnika Milorada Dodika čija je tvorevina nastala tijekom rata u BiH upravo na neviđenom etnocidu/etničkom čišćenju više od 200.000 Hrvata i Bošnjaka Bosanske Posavine od kojih se velika većina nikad ne će vratiti na svoja, ali ne ognjišta, nego zgarišta; poznata je to perfidna politika 'drž'te lopova'! Svi oni koji dođu na proslavu Oluje, u Zagreb (ili Knin?), za Srbijance će biti državni neprijatelji, rekoše i Dodik i Vučić!

Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi Koste Novakovića u povlačenju gazili kolonu izbjeglica prema BiH, Puhovski je potvrdio da je od svojih kolega iz Helsinškog odbora (Dodikove, takozvane) Republike srpske 1996. dobio podatke da se radi 'o (sitnom?, op. a.) incidentu gdje su stradala 82 srpska civila'. Kakav je bio taj 'incident'? Srpski zrakoplovi očito su čistili put nadolazećoj koloni Novakovićevih oklopnjaka kako ta moćna i skupocjena borbena sredstva ne bi pala u ruke 'ustaša', a devetoro poginulih od zrakoplovnih raketa i osamdeset i dvoje pod gusjenicama srpskih tenkova (pregaženih civila!, op. a.) smatraju se kolateralnim žrtvama bezglave srpske bežanije. Dakako, umjesto da štite mirnu 'svatovsku traktorijadu', tenkovi 'hrabre' srbijanske vojske, uz zračnu podršku svoje avijacije, pregazili su svoju čeljad u bezglavoj, zečjoj bežaniji!

A što se tiče etničkog čišćenja umjesto glupavog lupetanja, Aleksandar Vučić bi trebao pročitati i sljedeće veoma precizne podatke tim više jer je i sam bio aktivni četnik u provođenju tog, uistinu, najvećeg etničkog čišćenja nakon završetka drugog svjetskog rata. A to najveće etničko čišćenje dogodilo se nešto ranije, 1991./1992. godine, ali s Hrvatima i ostalim nesrbima. Jedan od najznačajnijih oblika srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku u cilju stvaranja Velike Srbije bilo je etničko čišćenje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene tzv. Krajine. Prognanici su tijekom rata bili najbrojnija skupina hrvatskih ratnih stradalnika. Koncem 1991. godine oko pola milijuna stanovnika Hrvatske zbog srbijanske ratne agresije oružanom prijetnjom bilo je prisiljeno napustiti svoj dom jer je trećina Hrvatske bila okupirana. Radilo se o stanovništvu koje je bilo protjerano iz tada okupiranih naselja, ali i o ljudima koji su zbog blizine bojišnice i zbog velikih razaranja te iz sigurnosnih i drugih razloga privremeno bili napustili svoj dom.

Hrvatski prognanici nisu poput srbijanskih 'svatova' otmjeno putovali (iz okupiranih krajeva u svoju otadžbinu) mahom pokradenim osobnim vozilima, kamionima ili traktorima nego su pješačili s mizernim zavežljajem u rukama uz oružanu prijetnju razbojnika, ubojica i palikuća. Napuštali su svoj grad i svoje selo sravnjeno sa zemljom; doživjeli su etnocid, genocid, kulturocid i urbocid zajedno! Aleksandar Vučić i ina srbijanska bulumenta provest će taj dan, 5. kolovoza, u bolu, tuzi i jadikovanju ali ne zbog navodnog i izmišljenog etničkog čišćenja nego stoga jer im je hrvatska Oluja razbila stoljetni san o Velikoj Srbiji i pokazala da onaj 'tko se mača lača od mača i pogiba'; a malo su i dobili koliko su zaslužili! Umjesto da bahatoj četničkoj bagri na ove provokacije odgovori kako spada, naša aktualna 'politička elita' na čelu s orjunašicom Vesnom Pusić alias Erazmus Gildom već sutra će zajedno s Dodikom i Vučićem roniti gorke suze jer su im hrvatski branitelji pobjedonosnom i oslobodilačkom Olujom ukrali njihovu milu, dragu, nikad prežaljenu J(Š)UGOSLAVIJU alias Veliku Srbiju!

– siječanj

– veljača

– ožujak

– travanj

Oni svoga četničkog generala Dražu Mihailovića i njegova popa Momčila Đujića četničkog vojvodu dižu na pijedestale srpske slave, kao nekakve antifašiste koji su Hrvatskom žarili i ubijali nedužne Hrvate katoličke i muslimanske vjere. Na žalost još uvijek se po RH osnivaju nove "antifašističke lige" protiv hrvatskoga naroda i "ustaških zmija". Nije čudo za četničku Srbiju i četničke vojvode na čelnim pozicijama četničke Srbije što to čine, kada im nitko i ne prigovara od strane vladajućih struktura jugopartije SDP u RH. Pusićka veli kako je to njihova srpska unutrašnja stvar. Za nas je ponajviše neshvatljiva hrvatska okorjelost hrvatskih kolumnista koji se često služe lažima kao Nino Raspudić kada piše: "Na mjestu masovnih ustaških zločina nemaju obzira prema ustaškim žrtvama".

Zar Nino Raspudić neće biti nazočan skorim četničkim orgijama u Srbu za dan kada su masakrirali i u jamu Golubnjaču pobacali sve putnike onoga hodočasničkog vlaka skupa sa njihovim svećenikom koji je predvodio to hodočašće Svetoj Ani, koja bi trebala biti i njihova svetica. I što su sve radili od hrvatskih katolika i muslimana onih prvih ratnih dana NDH kada su tisućama poubijani od strane tih četničkih krvnika po selima proglašene NDH protiv koje su ustali i ratovali cijelo vrijeme njezina postojanja sve do kraja. NDH nije bila ni fašistička ni nacistička država nego država stvorena voljom ogromne većine hrvatskoga naroda. Ona je bila nezavisna samo u svome nazivu kakvu su ustaše sanjale i željele. Pozivamo sve hrvatske pripadnike da se jednom oslobode svekolikih laži protiv hrvatskih branitelja NDH koji su bili daleko najhumanija vojska na prostorima NDH. Hitlerove "ratne zakone" morale su prihvaćati sve države pod Hitlerovom dominacijom ali se samo NDH to predbacuje, koja ih je najmanje primjenjivala, u svojim ratnim uvjetima. Podržimo sve one koji rade na istinitom utvrđivanju svih zločina počinjenih u NDH kojima se lažno optužuju Hrvati kao genocidni narod.

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Davor Dijanović

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

"Ustaški režim nije bio odraz istinskih želja hrvatskog naroda za neovisnom državom. Nažalost, izmanipulirali su želju hrvatskog naroda za neovisnošću" rekla je predsjednica i istaknula da je veliki dio hrvatskog naroda bio dio antifašističkog pokreta otpora.

"Zahvalna sam onima koji su nas stavili na pravu stranu povijesti. Sadašnja Republika Hrvatska utemeljena je na antifašizmu i na Domovinskom ratu", kazala je predsjednica.

„Hrvatska je danas ponosna članica Europske unije i NATO-a koja je zasnovana na zajedničkim vrijednostima, vrijednostima koje dijelimo s Izraelom i međunarodnom zajednicom, vrijednostima demokracije, slobode i poštivanja svakog pojedinca bez obzira na njegovo porijeklo“, istaknula je predsjednica Grabar-Kitarović.

Hrvati imaju jednu Domovinu Hrvatsku!

Poštovani,

Stoga vam moram reći da je opće poznato, ne ulazeći ovdje u lik i djelo dr.Tuđmana, da je za svakog istinoljubivog i svjesnog Hrvata Otac Domovine dr.Ante Starčević.

Stoga smatram neprihvatljivim da vi to omalovažavate ili relativizirate udjelujući taj časni i neoborivi naslov drugom, jer kako Hrvati imaju jednu Domovinu tako imaju i jednog Oca Domovine, tim više što mi se zbog toga nameće pitanje što vi smatrate hrvatskom Domovinom!?

Naime, kao Starčevićev sljedbenik iz Bosne i Hercegovine smatram da Hrvati imaju jednu Domovinu: Hrvatsku (i jednog Oca domovine) i ona se prostire na barem 100% većem prostoru od današnje RH!

Zaboravljena tragedija Hrvata iz Briševa

Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.

Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.

Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Priča o baki Ani Ivandić, ženi VELIKOG srca

Ana Ivandić je rođena 1928 god. u Dževaru, kao mlada djevojka iz skromne i siromašne obitelji udala se za Ivu Ivandića sa Briševa. Kao i drugi mnogobrojni ljudi koji su kroz ta teška vremena radili i živjeli na selu i mučili se za život i za svoju djecu tako je i Ana donijela na život petoro djece ,četiri sina i kćer: Pejo,Stipo,Milan,Drago i Anđa. Djeca su joj se školovala rasla i počeli su raditi i skrbiti za obitelj i stvarati i osnivati svoje obitelji. Dva starija sina joj se oženiše i kćer joj se u međuvremenu udala. Sin Pejo joj se oženio i doveo snahu u kuću Luciju rođ. Zekić iz Tomašice, koja je rodila četiri kćeri i podarila baki radost u kući. Baka je uživala gledajući kako joj unuke rastu iz dana u dan.

Kada su unuke porasle od četiri pa do dvanaest godina dođoše ti crni i teški dani za ovu obitelj kao i za mnoge druge na Briševu. Kako u selu nije uopće bilo vojske niti bilo kakvih vojnih punktova i objekata, stanovnike Briševa je iznenadila ničim izazvana artiljerijska vatra i granatiranje sela iz minobacača od strane tzv. JNA vojske i drugih paravojnih naoružanih srpskih postrojbi čiji su pripadnici bili većinom iz okolnih srpskih sela oko Prijedora.

Cijele obitelji su tjerali iz svojih kuća da se grupiraju u druge kuće, pa tako i obitelj bake Ane bijaše smještena u jedan podrum skupa sa njene četiri unuke i tri sina: Pejo,Milan i Stipo.

Zatim su došli i po zadnjeg sina Peju oca njenih unuka i njega su na istom mjestu također mučili i ubili, a baka je Ana je sve to slušala iz podruma njihove krikove, jauke i zapomaganje svojih sinova dok je čvrsto grlila svoje četiri unuke u podrumu i dok joj molitva bila na usnama da ne dođu i po njih, što se hvala dragom Bogu nije dogodilo, jer dok je jedan od vojnika također htio i njih izvesti jedan je duboki glas progovorio od strane tzv. zapovjednika postrojbe: „Njih ne diraj! Dosta je zla danas učinjeno!“

Kako je baka Ana uspjela preživjeti slušajući samrtne jauke svojih sinova dok su u teškim mukama umirali, sa nejakom ženskoj dječicom stisnuti uza sebe?

U Ljubiji su dobili nekakav smještaj,mizeran, jedva dostatan za preživljavanje.

Brinući se o unukama baka Ana se nakon kratkog vremena teško razboli od tuge i pretrpjelog straha, toliko da je završila u Prijedoru u bolnici, A za to vrijeme brigu o njenim unukama su preuzele neke druge žene koje su joj bile u susjedstvu.

Nedugo iza bakinog povratka iz bolnice, morali su se preseliti u Prijedor, opet u nekakav smještaj, jedva da su se se privikli, došla je naredba da idu u Hrvatsku, o čemu je baka Ana danima sanjala jer ima još jednog sina i kćer u Zagrebu, ali nije smjela reći kako nebi ugrozila svoj i život svojih unuka. Došli su kamioni i autobusi koji su trebali prevesti velik broj stradalnika Hrvata i Muslimana u Hrvatsku. Kada je ta kolona vozila krenula, baki Ani je bilo jasno da se ne kreću prema Hrvatskoj već u nekom drugom suprotnom smjeru, nakon dugog putovanja, punog zastoja i razdvajanja pojedinih obitelji napokon su stigli u Travnik, kojeg su tada držale snage HVO-a BiH. Kada je baka Ana vidjela da su u Travniku, tada je malo odahnula, jer je bila uvjerena da će iz Travnika nekako lakše naći put prema Hrvatskoj.

Kad je šira javnost saznala za ovu tešku tragediju u ovoj obitelji, čuo je i gospodin Slavko Deogiricija koji je bio visoki dužnosnik u Hrvatskoj vladi i osobno je posjetio baku Anu i obećao joj je smještaj u SOS dječjem selu Lekenik koje je u to vrijeme bilo u fazi izgradnje, kao i adekvatno obrazovanje i skrb o njenim unukama.

Baka je Ana i sa njom imala težak put kroz to razdoblje dok su o njenim unukama drugi skrbili a ona je to sa strane i iz prikrajka nadgledala i često dolazila u sukobe sa upravom SOS sela zbog tih odgajateljica i teških razmirica i neslaganja oko odgoja njene dječice.

Vrijeme čini svoje, unuke joj rastu, pa tako već moraju i u srednje škole , a to znači da već moraju pomalo napuštati SOS dječje selo.

Prođe još mnogo godina muke sa svojim unukama i sa podlim zlikovcima koji gledaju samo svoje koristoljublje u SOS dječjem selu Lekenik.

Slike događaja 24.07.1992 su joj se ponovno vratile, zvukovi i jauci i ta teška bol na srcu kao da nikad nije ni nestala dok je dostojno pokapala svoje sinove na groblju na Raljašu gdje danas počivaju.

Godine su prošle , rane ostaju ne zacjeljuju, baka Ana je sve starija i slabija. Samo joj jedna radost u njenim mislima a to su njezine unuke.

A baka Ana... je dočekala svoje praunuke od svojih unuka, i raduje se svakom njihovom posjetu u njenoj kućici u SOS dječjem selu Lekenik gdje i danas živi.

Nekad se zapitam koliko srce čovjek mora imati da bi sve ovo proživio što je proživila baka Ana Ivandić a da ne umre od patnje i tuge, i da toliku tragediju nosi u svojim mislima i u srcu.

„Ja se svaki dan molim Blaženoj Djevici Mariji, jer ona zna kako je meni jer je i sama to proživjela dok je gledala kako joj njezinog sina jedinca muče, tuku, ponižavaju i razapinju na križ i na kraju umire na njenim rukama...ona mi snagu za životom daje“

I uvijek voljna razgovarati, jer od ove bake uvijek imate nešto čuti što vas stavlja na razmišljanje.

Dimitrija Demeter

Misao i riječ kao sredstva motivacije tvornoga zločina

Vidjeli smo da je cjelokupan marksistički način mišljenja, ovdje posebno prikazan odnos prema znanosti i umjetnosti, posve negatorski. Oni odbacuju i vjeru, etiku, naciju, običaje, ćudoređe, privatno vlasništvo, poduzetništvo, ljudska prava i građanske slobode i druge vrijednosti tradicijskoga društva.

Sličnost komunističkoga djelovanja i učenja s masonskim, kabalističkim, židovskim, kapitalističkim, socijaldemokratskim i drugim ustrojbama i pokretima te komunistička služba tim snagama u kanaliziranju masovnih nepravdi i nezadovoljstava masa nisu slučajne, kao ni sveze koje su svi komunisti, od Marxa kao filozofa i Židova, do Broza kao državnika, s tim silama imali.

Umjetnost i kultura bijahu a još su uvijek jednom od ključnih dodirnih ploha. Zajedničko je u hedonizmu i materijalizmu te u neprijateljstvu prema Bogu. Drugi svjetski rat donio je nove strahote u kojima je hrvatski narod brojem ljudi kojima je protuzakonito oduzet život stradao proporcionalno otprilike koliko i njemački i židovski. A Hrvati poslije Drugoga svjetskog rata nisu dobili državu, ni tvorivnu pomoć!

Time se prihvatilo najkrvoločnije zločince nad hrvatskim narodom kao suce. Pred Miloševićevim divljaštvom oni se prikriše i prihvatiše hrvatski nacionalizam, nadahnuto i iskreno vođen, ali i ograničen osobom Franje Tuđmana. Hrvatski domoljubi i mladež odoše ginuti; u obranu Hrvatske, ali i onih koji su je uvijek prezirali, mrzjeli i izrabljivali.

A istina kaže da su nehrvati vodili i četnike i partizane u agresiji protiv Hrvatske. Britanija ih priznaje antifašistima.

U tim okolnostima i Obrambeni i osloboditeljski rat gubi vrijednost, jer je spriječio ono što su i jedni i drugi od njih htjeli; obezglavljenje i izrabljivanje Hrvatske pod balkanskom strahovladom.

Antifašizam je bio i ostao pokret protiv hrvatske nezavisnosti. Ovdje bih ukazao samo na neke suštinske osobine toga pokreta i tih ljudi:

2. Antifašisti ni na koji način ne podučavaju međunarodnome ratnom pravu, nego suprotno njemu.

4. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima se ljude koji obavljaju redovne građanske poslove mora osuditi na smrt.

6. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima pljačkaju i oduzimaju prava svima svojim protivnicima.

8. Antifašisti dio svojih zločina samo neuvjerljivo prikrivaju tvrdnjama da su njihove žrtve špijuni, narodni neprijatelji, saboteri i sl., ali se stvarno hvale time što ubijaju desetine tisuća civila i ratnih zarobljenika, što je posve razvidno iz omjera žrtava, jer komunisti žrtava imaju jako malo, a protivnici mnogo puta više, što je moguće jedino ubojstvom ratnih zarobljenika.

10. Antifašisti sve svoje huškačke naputke i zapovijedi prilagođuju svome čitateljstvu po naciji, vjeri, području, spolu, starosti i drugim pripadnostima, ne bi li ga jače potakli na dalje zločine.

12. Antifašistima su Hrvati glavna žrtva, jer imaju potrebu i zapovijest uništiti hrvatsku državnu nezavisnost a Nezavisna Država Hrvatska je i jedina organizirana sila koja se protivi njihovoj revoluciji, pa su sve antifašističke protuzakonitosti i amoralnosti, svi zločini, usmjereni protiv svih domoljubnih Hrvata i svih lojalnih državljana Hrvatska.

4. Antifašisti su takvom promidžbom nad Hrvatima (dakle, svim narodnim Hrvatima i "političkim Hrvatima", ljudima koji priznavahu Hrvatsku kao svoju domovinu) potakli, zapovijedili i počinili genocid kojim je protivno odredbama međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava pobijeno oko pola milijuna najsposobnijih i najvrijednijih ljudi a još najmanje toliko pobjeglo ili protjerano u tijeku Drugoga svjetskog rata i prvih nekoliko godina, čime ja hrvatski narod ostao bez svoga prirodnog duhovnog, vojnog, intelektualnog, poduzetničkog i svakoga drugog vodstva i kapitala, što je prouzročilo dalje slabljenje Hrvatske i lakoću njezine izrabe.

16. Time antifašisti podučavaju sve pripadnike svoga pokreta da treba kršiti sve pravne odredbe i svaku pravdu.

Ona nije imala interesa praviti nered na svome prostoru. Ti, koji počeše s neredom i koji kršijahu svako pravo, bijahu neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, a ne ona. Oni su radili protiv hrvatskoga naroda a u interesu vanjskih sila i time bili agresori.

Smiješno je kada antifašisti Paveliću predbacuju da je silom došao na vlast, kada su oni revolucionarci. Nesmisleno je kada oni govore da je Pavelić zavladao tuđom pomoći a baš su oni radili za strance. Pavelić nije do vlasti mogao demokratski, nije mogao održati demokratske izbore, jer su ga u tome, kao i u redu i radu Nezavisne Države Hrvatske, sprječavali četnički i titoistički masovni ubojice. U toj je situaciji Pavelić morao djelovati. On je morao zaštititi mirne građane (pa i pravoslavne). On je morao kazniti pobunjenike i zločince. Njega je njegova vlast primoravala na djelo.

Nemoguće je nabrojiti sve vrste, a kamo li primjere zločinačkoga etiketiranja, psovačkoga i uvredljivog pisanja titoista ("antifašista"). U ovome odlomku ukazujem samo na neke najgrublje izraze.

Možda se pitate; Tko bi u ratu još pazio na finoću? Nije li važno to tko je počinio zločine, a ne tko je kako pisao?

Mi smo ukazali da je titoistički tisak bio:

Ne samo zbog međunarodnoga ratnog prava, nego po svakoj logici vidi se da se time motiviralo genocid nad Hrvatima, ali i Nijemcima, Talijanima i Mađarima na kraju Rata. Svaki bi dobronamjerni državni vođa pri kraju rata smirivao strasti, videći da će se (ne svojom zaslugom ni uspjehom) naći na pobjedničkoj strani.

1. Antifašisti lagahu, osobito o navodnim krvoločnim zločinima organa reda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, potičući time osvetu i mržnju, radi postignuća genocida nad hrvatskim narodom.

3. Antifašisti time razviše osjećaj ugroženosti i osvetoljubivosti kod svojih podređenika te potrebu da se te životinje i zvijeri (Hrvate) pobije, ako ne sve, barem sve koji imahu škole, sredstava ili domoljublja.

5. Antifašisti jasno pozvaše na osvetu i doniješe i objaviše zapovijesti za osvetu i ubijanje ljudi bez suda.

Nezavisna Država Hrvatska nikada nije ni tako lagala ni tako psovala, vrijeđala ili klela u svojemu tisku. Ona nikada nije cijele narode ili rase pečatila kao životinje. Njoj nikada nije bio cilj ratnu promidžbu uporabiti za potaknuće ili pravdanje genocida i nad kojim narodom ili rasom.

Genocid je napravljen pod zapovjedništvom i po zapovijestima Josipa Broza i u ozračju koje je on ovakvim lažima i etiketama bio pripravio. Naravno da su taj genocid najviše zagovarali i provodili bivši četnici, dakle, Srbi, ali i Slovenci, Židovi i drugi nehrvati. Ali, u svakome slučaju, oni to učiniše pod Titovim vodstvom i uza sudioništvo hrvatskih antifašista.

Ali mi smo proučili i prikazali ono što je motiviralo na genocid nad Hrvatima za Drugoga svjetskog rata i poraća te cijeloga trajanja komunističke jugoslavije. Već smo naglasili da u tisku Nezavisne Države Hrvatske nije bilo članaka toliko krvoločnih kao što je bilo barem 10.000 njih u antifašističkome nakladništvu.

Zbog tih razloga ne samo što tema pozitivnih napisa u antifašističkim tiskovinama nije važna za ovu knjigu. Ona je nevažna za sveukupan smisao svake od titoističkih tiskovina pa i svih njiz zajedno. Zlo je u njima toliko nadmoćno nad dobrom, da se o dobru može pisati samo kao o rijetkosti.

Naprotiv; oni su zdušno pomagali. Nije istina da za pripravu toga genocida nisu znali, da joj nisu pomagali idejno ili da u njoj nisu tvorno sudjelovali tzv. nekomunistički antifašisti! Naprotiv, upravo su svojim tobožnjim građanskim utemeljenjem te prozelitskom gorljivošću opravdavali i poticali taj genocid kao vrhunsku pravdu!

I poslije Drugoga svjetskog rata nastavljena je protuhrvatska genocidna promidžba, jako utkana u informativni, umjetnički i svaki drugi kulturalni sustav, u službi totalitarističke komunističke diktature i sprječavanja osamostaljenja hrvatskoga naroda. Ona je 1990.-ih godina odlično poslužila velikosrpskoj agresiji, ali i sveopćoj izolaciji i djelovanju Ujedinjenih nacija protiv hrvatske državne nezavisnosti.

Kultura nasilja i obmane djeluje i danas.

U drugoj, koju je financiralo izraelsko zrakoplovno društvo "El Al" policiju koja u Tel Avivu napokon kreće uhititi opasne zlikovce sprječava Arapin, čiji je magarac zastao pred njenim džipom te mu vlasnik viče nekakvim čudnim, "barbarskim", jezikom.

U stalnoj tražnji jeftinih knjiga, kupio sam na zagrebačkom Hreljiču, od Cigana, za pet kuna, knjigu "Priče iz narodnooslobodilačke borbe", izdanje "Naše djece", Zagreb 1974. Bogato je ilustrirana. Na 250 stranica govori o djeci kuririma i jurišnicima, koja bivaju ranjena. Djeca od 13 godina i mlađa ubijaju protivnike iz zasjede, dižu u zrak vlakove u kojima ginu ljudi.

Ali, kakve su to ideje, kada se slavi Ivana Gorana Kovačića, auktora toga ludila? Kakve su ideje, kada se djecu u desetcima tisuća knjiga kljuka ubijanjem iz zasjede kao časnim radom? I samu malu djece se navodi na ubijanje!

Antifašistička laž i hegemonija dnevno odnose 200-300.000 života pripadnika izrabljivanih naroda. Mnogo gore; one onemogućavaju zdrav razgovor i svaku polemiku. One namjerno izazivaju lokalne ratove.

Sveti Ilija prorok

Svetac

"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: 'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!' I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: 'Gdje je Jahve, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe" (2 Kr 2,1-14).

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Leon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: "Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen 'u vihoru', 'u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim', a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo."

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod" (Jak 5,16b-18).

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: "Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje." Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: "Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica."

Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: "Naš poglavica".

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. "Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio" (Francesco Spadafora).

Ja sam po mojem govoru na čistacu, i za budućnost ne marim za drugo nego u svim zgodama oddružiti se od izdajica!

Tako je govorio Ante Paradžik

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet! DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu... A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

Ubojstvo svećenika Matije Žigrovića izljev sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića i, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju. Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda. To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika pl. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije pl. Žigrovića ostalo zapisano slijedeće:

Zatim Katolički list iii 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega - ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko... Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami...

Puno godina kasnije, Glas Koncila v 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku "Kako je ubijen svećenik Žigrović" navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje - zločinačko dijelo partizana - ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću - što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije ix stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Kao ubojicu optužuje tadašnjeg komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka. Živičnjak temelji svoje zaključke na Hršakovom iskazu u Nacionalu xi 1996. godine. Bivši partizanski komandant Hršak je tada priznao kako su partizani jednog svećenika "reakcionara" iz Pregrade "sredili", što se s velikom vjerojatnošću odnosi na velečasnog Matiju Žigrovića, jer je on najprije bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a potom u Jesenju. Naime, ne postoji drugi podatak o nekom drugom ubijenom svećeniku s područja Pregrade. Spomenuti Nacional iz 1996. objavljuje također fotografiju mrtvog tijela župnika Matije Žigrovića, povezujući ga s Hršakom i kasnijim maceljskim žrtvama. Naime, u današnjoj grobnici na Maclju uz ostatke zarobljene razvojačene vojske i civila, pokopani su i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova. Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost. Fran Živičnjak je uspio preživjeti vrijeme Križnog puta i komunističkih odmazdi na Maclju. Ostavio je pisano i slikovno svjedočanstvo, knjižicu U vječni spomen, kako bi idući naraštaji shvatili težinu krvavih partizanskih zlodjela nad zarobljenicima u lipnju 1945. u Maceljskoj gori. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj bivši partizanski stražar Mladen Šafranko u srpnju 1990. xii pokazao je mjesta likvidacija, a Fran Živičnjak je to svjedočastvo zapisao. Na Maclju je procjenjen broj ubijenih zarobljenika na više od 13.000 u 130 jama xiii. Fran Živičnjak opisuje kako je Šafranko za likvidacije svećenika optužio Stjepana Hršaka, koji im je svojim pištoljem "Walter" 7,65 mm pojedinačno pucao u potiljak. Ekshumirane lubanje iz jame IVd u Lepoj Bukvi to i potvrđuju. Trofejni pištolj "Walter" se spominje i u razgovoru s Hršakom u Nacionalu. Poubijani svećenici su poznati po imenu, prezimenu, biskupijskoj i provincijalnoj pripadnosti, zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini i upisom od 20. svibnja 1945. gvardijana fra Ostijana Ostrognaja xiv, koji ih je prije odvođenja na stratište u Lepu Bukvu sve popisao. Njihova imena danas se nalaze na maceljskoj grobnici, gdje su njihovi ostaci svečano pokopani 22. listopada 2005.g.. Pokop je vodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tadašnji varaždinski biskup Marko Culej. Lepa Bukva u Maclju, gdje je kardinal Franjo Kuharić još prije ekshumacija služio prvu misu zadušnicu 9. lipnja 1991., zaslužuje naziv - sveto tlo, kao najveće masovno stratište katoličkog svećanstva u Republici Hrvatskoj. A župnik Matija pl. Žigrović, kao prva svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju, bio je preteča tim maceljskim žrtvama.

Protiv Stjepana Hršaka podnesena je Kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO od 21.12.2005., od strane prve nevladine internet-udruge hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA xv iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina, počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi. No u kaznenoj prijavi navodi se kako je Stjepan Hršak opisao svoje djelovanje u intervju objavljenom u «Nacionalu» br. 28 od 24. svibnja 1996., str. 22, u kojemu se hvali vlastitim zvjerstvima, i to kao organizator «sređivanja» svećenika-reakcionara pri čemu mu se možda može pripisati i 22. svećeničko ime, vlč. Matija pl. Žigrović, župnik iz Kostela kod Pregrade, a kasnije iz Jesenja, kojega su drugovi vezali za repove dva konja i – raspolutili ga.

Dana 25. svibnja 2009. od pripadnika Hrvatskoga domoljubnog pokreta organiziran je prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u maceljskoj šumi.

No prosvjedi ispred vile na Tuškancu 61 nastavili su se i idućih godina, bez veće medijske pozornosti.

Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom Zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u RH, kao posljedice sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince, i poslijeratne udbaške zločince, sve do danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića u kuću Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Čak ni moralno – odgovorni organizator udruženog zločinačkog pothavata istrebljenja svih nepodobnih novoj vlasti i maršal zločinačkog boljševizma, ratnih i poratnih zločinačkih odmazdi J.B.Tito još danas ima svoje ulice i trgove po Hrvatskoj. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke boljševističko-partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca, nalogodavaca i izvršitelja te svih njihovih zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

I na kraju što je činiti svima nama okupljenima u ime istine na 70. obljetnici smrti župnika Matije Žigrovića:

- Članovima Udruge Macelj 1945., na poticaj našeg člana Milana Pavića Vukine, dužnost nam je svećeniku Antunu Dunaju, rođenom u Gornjem Maclju, ubijenom u Slavoniji nedaleko sela Podgorač, također podići dostojno obilježje u spomen svjedočanstva vjere: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod."

A nama svima je dužnost na to poticati i u tome što više pomoći. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna! Konačno, kada u svemu tome uzme učešća i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju ili opciju, te lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo putem zajedništva u istini i ljubavi, prema sretnijoj budućnosti. Molimo Gospodina neka prestane svaka mržnja. Uz pomoć istine, ne ponovilo se komunističko zlo više nikada!

Nakon izručenja iz Amerike, završio je u notornom zatvoru Kumla u podzemnoj samici zvanoj bunker, za koju ni većina Šveđana nikad nije ni čula niti vjerovala da jedna liberalna i socijalna država uopće može imati takav zatvor. Kad sam u to vrijeme s grupom prijatelja sakupljao potpise na peticiju da mu se poprave zatvorski uvjeti, pristupali su nam Šveđani i tvrdili da takav zatvor u Švedskoj ne postoji. Barešić je stupio na štrajk glađu. Po švedskom zakonu ga nisu mogli prisilno hraniti. Štrajkao je 50 dana a kad je Šveđanima postalo jasno da Miro neće popustiti, popustili su oni. Njegova odlučnost izdržati do smrti, donijela mu je poštovanje. Od Iraca koji su umrli štajakući glađu, nitko nije preživio 50 dana neprekidnog gladovanja. Bobby Sands je umro nakon 60 dana ali je napravio nekoliko prekida.

Kao dužnosnih HDP-a, čiji je jedan od zadataka bio brinuti za hrvatske političke zatvorenike, posjetio sam većinu zatvora na tri kontinenta u kojima su boravili hrvatski politički zatvorenici, žrtve uvjerenja i savjesti.

Miro Barešić i “lavica”

U zgradi smo upoznali guvernerku zatvora, ženu koja je sjedila ispred cijele hrpe tv ekrana i gledala slike sigurnosnih kamera. Pušila je lulu. Prezime joj je bilo Lejon (lav na švedskom). S dozom humora ali i upozorenja nam je rekla da ju ne podcijenimo jer ona je ipak lavica. O Barešiću je govorila s respektom. Tek sam kasnije iz razgovora s Mirom saznao koliko je bilo njezino povjerenje u njega.

Kad smo se sastali, Miro nam je pričao o svojoj okladi s gospođom “lavicom”. Znala je da je sposoban, ekspert u borilačkim vještinama, vojni stručnjak, trener u paragvajskoj vojsci i tjelohranitelj švedskog ambasadora u Sjedinjenim Državama, neustrašiv, za Šveđane, kako se kasnije pokazalo, pojam supermana.

Kazna mu je 1985. s doživotne smanjena na 18 godina. Premješten je u zatvor niske sigurnosti, izvan grada, pored jednog jezera. Kad smo stigli u posjetu, Miro nije bio na prostoru zatvora, nego je s guvernerom zatvora na smrznutom jezeru lovio ribu. Ponijeli su veliko svrdlo, izbušili široku rupu na ledu, stavili stolice pokraj rupe i bacili udice.

Ubojstvo Vladimira Rolovića

Miro i Anđelko su u jugoslavensku ambasadu ušli spremni poginuti. Očekivali su da će u ambasadu, prije ili kasnje, upasti švedska policija i poubijati ih. Rolović se hrabro držao. Odbio je pomoću radio-stanice kojom je imao direktnu vezu s Beogradom, prenijeti zahtijeve svojih otmičara. Bio je velik i snažan čovjek. Miro ga je zavezao za stolicu, ruke i noge. Rolović im je govorio: “Ovdje su i zidovi protiv vas.” Uspio si je osloboditi ruke. Posegnuo je u ladicu u kojoj se nalazio pištolj. Barešić je pucao prvi. Događaji su se uživo prenosili preko švedske tv. Trg oko ambasade se napunio znatiželjnim narodom. Švedska policija je konačno upala u ambasadu. Očekivali su da će pucati bez poziva na predaju. Začudo, Šveđani su ih pozvali da se predaju, što su oni i učinili. S lisicama svezani jedan za drugoga, izvedeni su na ulicu punu ljudi, koji su natezali vratove da ih vide. Brajković je pitao: “Što ćemo sada?” Barešić je odgovorio: “Aj’mo zapjevati.” Tako se u nekoliko sati svijetom raširila njihova najpoznatija slika.

Švedska je prije drugih zaključila da se Jugoslaviji primiče kraj

U Švedsku se naselio veliki broj hrvatskih političkih i ekonomskih izbjeglica. Neki su završili s pozicijama u švedskim sredstvima javnog informiranja, nekoliko na televiziji. I oni su pomogli formirati švedsko javno mnijenje. Šveđani su bili upoznati s radom Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP) kojemu je Miro Barešić bio član i ozbiljno prihvatili mogućnost rastvaranja Jugoslavije. Druge zapadne države su tolerirale isključivo onu struju hrvatske političke emigracije koja je za princip uzela “borbu” za hrvatsku državu isključivo mirnim putem, dok su u borbi protiv HRB-a, HDP-a, Otpora i općenito sljedbenika bušićanske revolucionarne linije aktivno surađivale s udbom, uključujući i likvidacije hrvatskih emigrantskih aktivista. Švedska je poznavala načela HDP-a, uključujući i “borbu za uspostavu hrvatske države svim primjerenim sredstvima”. Jednog od njih su držali u zatvoru a nije slučajno da je baš u Švedskoj, u gradu Mamlmou održana osnivačka skupština HDP-a, gdje je za predsjednika izabran Nikola Štedul, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik. Jugoslavenski obavještajci su Švedsku dobro pokrivali i unatoč toga što su se komunikacije između švedskih vlasti i HDP-a održavale u tajnosti, Jugoslavija je očito nešto znala i po svom dobro uvježbanom planu, baš kao i kasnije u operaciji “Labrador”, pokušala sabotirati naše aktivnosti na međunarodnom planu. Posebno im je to bilo važno jer je u Švedskoj na vlasti bila socijal-demokratska vlada. Jugoslavenski lijevi prijatelji počeli su ju napuštati jedan po jedan. Prije toga, uspostavili smo bliske odnose sa Socijalističkom strankom Australije koja je u svom glasilu “Australian Socialist” denuncirala Jugoslaviju i podržala uspostavu samostalne hrvatske države (o tom događaju donijeti ću poseban prilog). Slijedila je suradnja sa Sandinistima, Kurdima, Albancima i jednom makedonskom antijugosalvenskom organizacijom. Kad se na našoj strani pojavila Švedska, jedino oružje koje im je ostalo, bili su atentati. Udbina akcija je kulminirala atentatom na Nikolu Štedula u Škotskoj a njeni elementi transplantirani u Hrvatsku nakon pada Jugoslavije, završili su posao likvidacijom Mire Berešića.

Ubojstvo Olofa Palmea

Nema nikakve sumnje da je Jugoslavija kroz svoju obavještajnu mrežu znala za ove komunikacije. U Stockholmu na ulazu u hotel, u kojemu se kratko prije Palmeova ubojstva, trebao održati sastanak predstavnika švedskih vlast i prestavnika HDP-a, u vrijeme kad smo mi ulazili u hotel, uhićen je naoružani udbin agent, za kojega su nam švedske vlasti rekle jedino da mu je prezime bilo Kalezić i da je bio Crnogorac. Sastanak nije održan ali je očita namjera Jugoslavije bila upotrijebiti baš taj moment i pokvariti švedsko-hrvatske odnose likvidacijom Olofa Palmea u očekivanju da će Švedi najprije posumnjati na Hrvate. Jugoslavenski plan je propao jer je Švedska odbacila taj scenario.

U svojoj ranijoj političkoj karijeri, Palme je kao socijal-demokrat zajedno s Willijem Brandtom i drugim liderima europske socijal-demokratske internacionale gajio izvjesne simpatije prema Jugoslaviji. Naime, zapadno-europski model socijal-demokracije nije mogao naći uzora u opresivnim režimima SSSR-a ili Kine, pa su su si kao model izabrali jugoslavenski “socijalizmom s ljudskim licem”. S vremenom su se u Jugoslaviji razočarali ali bez obzira na moguće ideološke simpatije, takve “sitnice” nebi zaustavile Jugoslaviju od provoda nihovog primarnog plana, obračunati s sa svojim glavnim neprijateljem, nosiocima ideje hrvatske državne samostalnosti, koji su od vremena Hrvatskog proljeća jačali dok je Jugoslavija slabila s kojeg god aspekta to promatrali.

Kako su se Mustač i Perković u vrijeme Palmeova ubojstva nalazili u vrhu jugoslavenske obavještajne službe i sudjelovali u operacijama izvan granica Jugoslavije, zanimljivo bi bilo znati da li su se u procesu istrage njemački istražitelji dotakli i ove teme.

Šveđani su tražili opcije kako Barešića osloboditi iz zatvora. Čak su i njegovu ženidbu sa Slavicom vidjeli kao pozitivan korak u procesu njegova oslobođenja. Tog vikenda bio je pušten na dopust. Želja mu je bila posjetiti Gothenburg, grad iz kojeg je zajedno s Anđelkom Brajkovićem krenuo u Stockholm u jugoslavensku ambasadu. Gothenburg je imao jaku hrvatsku revolucionarnu čeliju čiji je lider bio Stipe Mikulić, inicijator i organizator otmice Vladimira Rolovića, radi čega ga je udba u prosincu 1975. likvidirala u Falkenbergu nedaleko Gothenburga (http://hr.metapedia.org/wiki/Stipe_Mikulić).

Kad smo konačno krenuli na vlak, nismo primjećivali policijsku ili bilo kakvu sigurnosnu prisutnost, iako smo znali da bi po švedskom iskustvu s jugoslavenskim agentima i ubojicama, prostor oko nas morao vrviti agentima švedske tajne službe SAPO.

Vlakom prema Gothenburgu

Onda se dogodilo nešto što nikad neću zaboraviti. U naš kupe je ušao čovjek mršava koščata lica, crne kose i s crnim brkovima. Vidio sam ga kad je ušao. Na sebi je imao tamne hlače i bijelu štrikanu vestu domaće proizvodnje. Bio je tamnije puti pa sam si pomislio da bi mogao biti Srbin ali isto tako i Grk i Turčin ili netko s jedne ili druge strane Mediterana.

Tada mi je postalo jasno da smo oko sebe i po gradu i na vlaku i na svakoj željezničkoj stanici bili okruženi službenicima švedske sigurnosti a da nikoga osim uniformiranih policajaca na peronima nismo mogli prepoznati. I neki od nas su bili naoružani, što je bio dvosjekli mač, jer u Švedskoj nije baš preporučljivo nositi oružje za koje nemaš dozvolu, pa da je to stvarno bio udbin atentator, čak i da nije uspio pucati, bilo bi reperkusija.

Na kraju, Šveđani su ustrajali u svom obećanju Barešića osloboditi iz zatvora ali su ga iz bojazni da bi ga udba u Švedskoj mogla likvidirati, odlučili deportirati natrag u Paragvaj. Miro je sa Slavicom jednim vojnim transportnim zrakoplovom napustio Švedsku. Pokušali smo intervenirati kod švedskih vlasti da ga ne deportiraju. Dao sam nekoliko intervjua švedskoj televiziji s apelom da ga ne izruče, ali nije pomoglo. U svakom slučaju, crnogorskom timu koji je likvidirao Stipu Mikulića bilo bi lakše izvrštiti atentat na Miru u Švedskoj nego u dalekom Paragvaju, gdje je Barešić imao dobre vojne konekcije.

Epilog

Iako HDP po statutu nije imao pretenzija na vlast, morao je umrijeti kako bi udba mogla živjeti. U političkom i vojnom rukovodstvu bilo je mjesta za bivši kadar iz JNA, udbe i kosa pa i za one koji su služili u Legiji stranaca ali nije bilo za one koji su živjeli i ginuli za Hrvatsku. HDP je stavljen pod direktnu kontrolu Perkovića a sve komunikacije s predsjednikom Tuđmanom direktno je kontrolirao trokut Boljkovac-Manolić-Perković. U vrijeme Jugoslavije brinuli su se za državnu sigurnost a u Hrvatskoj za vlastitu. Jedan fenomenalan čovjek koji je svojom hrabrošću, požrtvovonošću i sposobnošću zadivio sve koji su ga poznavali, uključujući i Šveđane i Paragvajce a hrvatski ratni moral digao kao nitko prije njega, danas leži na Mirogoju isto kao i Bruno Bušić. Revolucionarni emigrantski faktor ugušen je u samim počecima a braniteljski nakon rata. Hrvatskom haraju oni koji ju nikad nisu htjeli. (kamenjar.com)

Dan Gospe Karmelske u Glavici nedaleko Slunja

U dekanatskom Slunju je glavna crkva posvećena Presvetom Trojstvu i jedan od tri Oltara posvećen je Mariji - Majki Božjoj. U središtu obnovljene starodrevne Crkve, koju su spalili srbski barbari (1991-1995) nalazi se velika slika (uskoro će biti i kip!) Gospe Slunjske, zaštitnice hrvatskih ognjišta, koja se je prema predaji prikazala narodu na slapovima Slunjčice 1267. godine u jeku velikog požara ondašnjeg Slunja.

Ovo je preobširna tema za najavljeni naslov i podnaslov pa se vraćam samo jednom sjećanju na proštenje (u Slunju se kaže zbor) u šumi zvanoj Glavica, gdje se od davnine nalazi Kapelica Gospe Karmelske. Tu se je svake godine uz 16. srpnja na Dan Gospe Karmelske okupljalo po nekoliko tisuća Hrvatica i Hrvata - katoličkih vjernika.

Sada se okuplja mnogo manje vjernika na zboru u Glavici

Za nagradu za srbska zločinstva nad Hrvatima, država Hrvatska ih je ne samo abolirala i amnestirala, nego im je dala politički status države u državi sa Srbskim narodnim vijećem, s vladjućom SPC, od koje patrijarsi sa sjedištem u Hrvatskoj vladaju Hrvatskom, Slovenijom i vascelom Italijom.

Sjećanje na prvi Zbor u Glavici kod Kapelice Gospe Karmelske

Ne znam ni danas, kojom snalažljivošću ili datoj mu privilegiji, kao vrlo uglednom građaninu Slunja, moj otac Josip Hazler s nama troje djece smo se našli u Karmelskoj kapelici, na misnom slavlju, a tisuće ljudi pratile su Misu oko kapelice.

Nakon Mise djevojke i mladići su zaigrali kolo

Cure i momci, kako se u Slunju tada nazivalo hrvatsku mladež igrali su kolo u raskrčenoj ravnoj udolini nedaleko kapelice Gospe Karmelske. Sve je bilo vrlo zanimljivo vidjeti i doživjeti. Po staroj slunjskoj izreki: "Lipota je pogledati bilo!"

Još ću jednu pjesmu zapjevati, zapjevati, zapjevati živjeli Hrvati!

Kao odrastao dječak čuo sam o ovoj tragediji nedužne hrvatske mladeži počinjene od okrutnih srbskih žandara. Sedam hrvatskih djevojaka i momaka je bilo izranjavano od žandarske pucnjave po kolu. Bilo bi ih i više unesrećenih, ali su ondašnji hrabri Hrvati - Slunjani (hodočastnici) skočili na žandare i malne na mrtvo ih isprebijali. Oduzeli su im puške i slomili na žandarskim leđima. Počinitelji su završili u zatvoru, iz kojeg su "nepažnjom" čuvara zatvora Ivana Dubravčića pobjegli i završili među ustašama u Italiji.

Sjećam se imena spominjanim stradalnicima ranjenih i poginulih mladih Hrvatica i Hrvata, ali iz obzira prema njihovim obiteljima ovdje ih ne navodi.

Hrvat nije, tkoj ustaša nije

Smrt ga vrieba, on se na nju smije!

- A di je did Luka moj, pita svoga netjaka dragovoljac Jure.

- A eno ga kod kukurzane, maše mali Luka takunicom.

- A šta će sad tamo, šta sad majstorija, sebi u bradu zamišljeno će Jure.

- Ma pravi grablje i onda će klepat kosu, a i reka je da ćeš ti pokosit ogradicu, viče mali Luka tražeć svrdlo u klitiću di ga je did posla.

- Šta je Jure, šta si se zamislija, koja je nivolja na vidiku, pozdravlja did Juru dok kucka po grabljama.

- E dide šta ću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante.

- Šta veliš sine dragi, opet protiv našega dičnoga mučenika, našega neumrlog Poglavnika, a di to, zašto, zabrinuto će did. Pa prošlo je,  je l’ ono dvi godine, otkad smo o tomu razglabali, kad je zadnji put o tomu ludo zboria.

- Ma ne samo to dide, vraća se mali Luka s burgijom iz klitića, nego kaže da se moramo odmaknuti i od desetog travnja i od 29. novembra, posprdno će mali Luka sidajući na didov tronožac.

- A Marice, oko didovo, deder mi donesi vodir pa ću čim ovo popravim na grabljama malo oklepat kosu, istupila se, da Jure poslin može pokosit ogradicu i bostan smješka se did Marici i gladi malog Luku po kosi, pa se okrenu prema Juri.

Šta to reče naš admiral da se odmaknemo od travnja hrvatskoga i novembra komunističkoga, vrti did glavom. Ma bolje bi bilo da se on odmakne od ludi’ gljiva ča su mu pamet pomutile izgleda, ljuti se did. Dajder mi to svrdlo Luka, namišta did grablje.

Pa zna li on šta je to 10. travanj za ‘Rvatski narod, zna li on, đava li ga lipi ne odnija, da je to najsvetiji dan u našoj povisti, dan kad je uskrisila naša ‘Rvatska, naša Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom našega dičnog Poglavnika dr.Ante Pavelića!? Najradosniji dan u našem narodu poslin 839 godina od propasti kraljevstva Hrvatskoga, žesti se did.  Radovalo se tad, dico moja, i staro i mlado, poslin tolikih lita stradanja i patnji, tolikih muka, višala i tamnica, poslin tolikih žrtava deseti travanj nam donise radost na lice svakog pravog Hrvata, radost nam donesiše ustaše našega dotura Ante koji ih je hrabro poveja u borbu protiv srbskoga terora kralja Ace.

Nije zalud bila žrtva tolike izginule mladosti od žandarske čizme i metka, nije zalud bila smrt našega mučenika Stipe Javora i tolikih znanih i neznanih koji padoše radi svete nam ‘Rvatske, ustade se did. I sad ni’ko ima obraza u današnjoj ‘Rvatskoj, poslin krvlju izborene slobode, govorit nam da se odmaknemo od tog svetog travnja i stavljat ga u istu ravan s krvničkim novembrom, rano moja ljuta. Tako pljuvat na najsvetiji datum naše novije povisti je nezamisliva ujdurma antihrvatska, stišće šaku did.

- Je dide, doda mala Marica, kaže on, koliko sam ga uspila razumit uz upadice i podržavanja Branimira Bilića u njegovoj emisiji na Radmanoviziji, baš ovako: zato se ja sada izravno obraćam gledateljima hrvatske televizije, jednom se otklonimo za sva vremena od 10. travnja i 29. novembra, znam što govorim. I Pavelić i Tito imali su istog šefa. Pavelić je imao ideju da kompromitira ideju hrvatske države i državotvornosti... ta je država između ostaloga i propala, izgubila je rat i ne možemo obilježavati nešto što si izgubio..... A onda kada je kompromitirao ideju hrvatske države onda je Tito idućih 45 godina ubijao Hrvate kako je htio počevši od Bleiburga...

- Nu mu đava jezik zaveza, tako znači kaza, a nije nas kleti Tito ubija i kla do pada NDH, nije nas napada i ubija nevini narod i svićenike naše dok još Pavelić nije kompromitira ideju hrvatske države crni admirale, ppljuuu, ražesti se did sada još više i pljujući baci kapu i kosu što ju je počea klepati!

- O jadna ti sam, šta ti je, priskoči baba, neka ga vrag nosi ka i svakog koritaša, šta ti je oćeš dite povridit sa tom kosom, šta ti je, ljuti se baba.

- O baba oprosti mi, ne ću više, Isusa mi miloga, pazim ja na janjce svoje, vidiš da su oni na sigurnom, ne ću, pazim, de, dobro je. Pa vidiš li šta kaza ono spadalo đeneralsko žesti se i dalje did. Kako ne ću beštimat, jadan ti sam, na takve ogavne potvore kojih se ne bi postidija ni Jakov Blažević kada je ono našeg nadbiskupa Stepinca bija sudija.

- Da dide, podržava Marica, samo Stepinac je bija čovik nesalomljiv i jasno je kaza svima iako mu je bio komunistički nož pod grlom: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!

- Dobro kažeš sinko, Stepinac nije ka’ šta kaza bio ništarija, ma samo smo danas bogati sa ništarijama koji pljuju po hrvatskoj istini, sida did na tronožac i namišća zgužvanu kapu.

I čuj ti ništarije jedne, Pavelić da je kompromitira hravtsku državu da nas Tito može klati. Čuj ti, pa on to pravda Titu krvavog, a Poglavnika optužuje na pravdi Boga! Jadna ti duša, jadna ti nauka crna, admiraaleee, vrti did glavom. Pa tako možemo i Isusa na križu optužit da je kriv za sva stradanja što ih kršćani, dica njegova, doživiše kroz povist kletu, jer da je šutija da nije narod bunija, i tako kompromitira ideju čovjekoljublja i bogoljublja ne bi toliki njigovi slidbenici stradali u mukama njegovim od križa do kandži lavovskih i nabijanja na kolac! Bože moj premili oprosti mi na ovim ričima, gleda did u nebo raskriljenih ruku. Pa imaš li obraza Lošo, pa kako tako možeš blatiti one koji najviše dadoše za Hrvatsku i baš njih optuživati, smiruje se nevoljko did i uze opet klepat kosu.

- I još da to kaže admiral hrvatske vojske, pa to je za Bogu plakat’, kakva vojska, kakva Hrvatska, Bože moj, razjario se i dragovoljac Jure. Triba je on u kletoj Yugi govorit odmaknite se od 10. travnja i 29. novembra pa bi sad nikom možda bija i uvirljiv, škrguće i Jure

Da odmicali su nas od 10. travnja pendrecima i livorima, milicija i udba pivajući novembru admirale. I nisu nas uspili odvojit od tog svetog travnja admirale i zato smo stvorili ovu, kakvu takvu, ‘Rvatsku i bila bi još i bolja i veća da smo odstranili odmah sve novermbaše koji su se sakrili u mišje rupe odmah na početku, moj admirale. I tko to danas ima obraza pod naletom novemberaša da nas odmiče od 10. travnja kao jedine brane opstanku Hrvatske i Hrvata!?

Dakle prozirna je to taktika!

Paveliću je šef bio samo i jedino Otac Domovine i hrvatski narod, admirale! Nije on nikad dvojio staviti glavu u torbu za Hrvatsku pred bilo kojom burom i olujom, admirale. Nije on iša u beogradske skule, admirale, nego je uvik bija uz svoj narod i od tog Beograda doživljava’ je samo smrtne prisude, admirale vajni, maše razdraženo dragovoljac Jure.

- I ako se dogodi, preuze mala Marica jer se sad i ona uzrujala nad potvorama zabludjelog admirala, da suvremenici ne shvate, ne razumiju, ne procijene i ociene kako treba pojedince, pokrete i događaje, nego ih zamagljeni, zamračeni i zavedeni bilo čim i zbog čega sude i osude - kao na pr. Sokrata, Galilea i t.d. - buduća pokoljenja, poviest priznat će im pravu vriednost, svrstat će ih u pravi red, podignuti na dostojni i odgovarajuće mjesto. Istina će pobiediti!

Tako kaza dr. Kruno Pandžić, dide, tako govori čovik koji nije koritar. A admiral danas poslije svega, umisto da poštuje žrtvu i nadu koju je Poglavnik vratio napaćenom narodu 10. travnja, blati taj sveti dan, taj sveti putokaz koji je vodio sve svjesne Hrvate kroz sve dane srbokomunizma da izdrže i ne pokleknu na putu rušenja klaonice jugoslavije i uspostave naše NDH na tlu naše Domovine Hrvatske!

Takvi ljudi su se borili i žrtvovali za Hrvatsku i na njihovoj ideologiji smo odstranili agesora iz naše Domovine, a ne na tvojoj današnjoj tlapnji kukavni admirale, ide didu mala Marica. Upravo zbog takvih koji se nisu napajali sa izvora studenca 10. travnja, a zasjeli su na čelo naše borbe, mi nismo i ostvarili ono za što smo se borili, za čim smo čeznuli, a  ostvarili smo bili pod vodstvom Poglavnika, nego nam je Domovina Hrvatska razdjeljena na dvi države i u jednoj smo robovi novemberaša, a u drugoj smo osuđenik osuđen na propast u Daytonskoj luđačkoj košulji što nam je i takvi slugani, uz bjelosvjetske hohštaplere, navukoše, stišće šake i mala Marica.

- O bravo, zlato didovo, grli i ljubi did malu Maricu odlažući oklepanu kosu, tako govori ponosna Hrvatica, razdragano će did. Jesi li vidila baba kako ti unuka zbori, poskakuje did i namišta kapu na glavi.

- Dobro dide, samo da još kažem koju od spomenutog dr. Pandžića: I uz velike nadnevke i događaje hrvatske poviestnice, od Tomislava, Krešimira, Domagoja i Svačića, od Kulina bana, Tvrtka, Hrvoja, Tomaševića i bana Pavla Šubića, uz Zrinjski-Frankopane, Cetinskig Sabora, do žalostne i tužne i sramotne godine 1918., zabilježit će hrvatska poviest zlatnim i velikim slovima:

10. TRAVNJA 1941., njezine protagoniste i posebno prvoborca toga doba

DRA  ANTU PAVELIĆA!

Ustade se mala Marica kad to reče, pa nastavi, kao što će i zlatnim slovima biti upisan i 5. kolovoza kao kruna 10. travnja, te ideje poklane generacije koju je pobjednička hrvatska vojska uvijek imala u vidu i na usnama nosila, a što se vidilo na svakom koraku pa tako i pri pobjedničkom ulasku u oslobođeni Knin sa pjesmom Juri i Bobanu, a ne kao negacija njega i novembra kao smrtnih antipidova, već kao, dakle,desetotravanjski protuotrov svakom srbokomunističkom novembru, uznosito će mala Marica!

I samo smutljivci, koji liječe svoje traume i skretanja, mogu te datume i ideje izjednačavati i kao jednake i antihrvatske ih suprotstavljati 5. kolovozu i to predstavljati kao tobožnji vrhunac i rješenje hrvatskog pitanja ostavljajući s jedne strane pola Domovine i naroda van države Hrvatske na milost i nemilost svakovrsnom neprijatelju, a s druge istu tu državu RH u rukama javnih i prikrivenih sljedbenika tog 29. novembra, podcrtava Marica!

Tako i slijepcu postaje jasno komu i zašto smeta Poglavnik i 10. travanj! Smeta svima kojima smeta potpuna sloboda  hrvatskog naroda na njegovom povijestnom i etničkom području kao što im je to smetalo za vrijeme NDH i za vrijeme ponovnog mogućeg oživotvorenja iste za Oslobodilačkog rata 1991., ljutito će mala Marica koju grli sada i mali Ivo koji ju je pažljivo slušao čim je čuo o čem je iglena.

I sad kad su gotovo ubili svaku nadu hrvatskom narodu iz naših redova nam dolaze ovakvi podmukli udarci iz potaje kao zadnji čavao na lijes poklane generacije razasutih po škrapama i jamama diljem Domovine i srboslavije i njihovoj žrtvi za ideje 10. travnja!

- Bravo Marice, srce strikino, baš tako je, tako im triba reći bez pardona! Bravo! Oni koji su bili sljedbenici krvavog novembra, dok su sljedbenici slavnog travnja krvavili za Hrvatsku, će nama određivati naše ciljeve i zatomljivati naše domete i stremljenja. Nama koji smo patili i tražili istinu o mučeništvu desetotravanjske generacije, o stotinama tisuća poklanih i mrcvarenih, starih i mladih, vojske i dice, nama koji smo sanjali i spremali pad zločinačke jugoslavije i uskrsnuće NDH dok su oni slavili 29. novembar i školali se u zločinačkoj JNA, dok smo mi sanjali slobodnu Hrvatsku, padali ispite u njihovim školama zbog hrvatstva, oni su laštili crvenu zvizdu sanjajući činove titine soldateske koja bdije na braniku krvave juge držeći sve Hrvate u sužanjstvu paklenom!

Zašto to ne reći, jer tko pobi sljedbenike 10. travnja, Pavlovića, Barešića, Paradžika, Blaževića i sudrugove kao predvodnike one Hrvatske od 10. travnja kao glavne smetnje tim priobraćenim slidnicima 29. novembra koji su nam stali na čelo i kormilo okrićali u skladu s svojom naobrazbom koja je nastala na blaćenju toga 10. travnja i svakog zdravog hrvatskog stremljenja.

I tako smo dočekali da su takvi izručili, zapravo, Hrvatsku otvorenim novemberašima glumeći žrtve takvih, a zapravo odrađuju za njih vražji posa Jude Iškariotskog, određujući nama zatomljeno hrvatstvo kao tobožnji cilj Olujnog 5. kolovoza!

E, ne će ići, admirale Lošo! Loš ti je posa’ i nema tog naivca hrvatskog koji ima i zeru hrvatstva u sebi, a koji će ti povirovat i izdat sveti slobodarski 10. travanj i sve one stotine tisuće koji za njega padoše!  Nisu to uspjeli ni za krvolokove yuge pa ne će ni danas admirale. Stoga se mani ćorava posla, to ti kažem ja koji sam usta za Hrvatsku dok si ti još gleda šta ćeš i di ćeš, škrguće dragovoljac Jure.

- Dobro je Jure moj, tako je, al’ ne jidi se, nije toga vridan, smiruje did, pusti vrime će pokazati. Eto mu, na čast mu bilo, vidija si i sam, malopri, da se grozin ovoga što govori, nego na, isprobaj kosu, jesam li je dobro oklepa, gleda did da smiri svog dragovoljca.

- Ma dosta je dide bilo, dosta je i našeg popuštanja, neda se Jure zamahujući snažni otkos. Dobra je dide, daj brus da još naoštrim, smireno će Jure pokazujuć didu da vlada situacijom. I kad smo ono, ima dva lita, na ovu temu raspravljali i onda smo popustili na sva ona okapanja kukavnog admirala protiv NDH i našeg Poglavnika, te nije agent KOS-a, te naš je, sta je na našu stranu i tako, opet nismo posa dovršili dide, višajući će Jure naoštrenu kosu na krošnju starog orasa. Deder Luka, srićo moja, de pročitaj one admiralove bljuvotine šta ih je sve sipa uokolo da se podsitimo.

- Evo strikane sad sam opet proguglao i evo ti rezutata ka’ i onda iz kuhinje vajnog admirala:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."

- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"

- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"

- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."

- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Ma dosta, Luka moj, oćeš da me kap ud’ri ka i onda, ma dosta toga, i slipac vidi da su to ogavne laži kojima je admiral nafilovan u školama JNA koje mu ne će iz glave i kad je sta na našu ‘rvatsku stranu di nami i dalje s vrimena na vrime zabija autogolove braneći nas poput slona u staklariji, đava mu jezik pogani zaveza, vrti did glavom neutješno.

Nego de, mili moj Ivane, de didu pročitaj što ono kaza dotur Antun Bonifačić da malo dođemo sebi poslin svega, sklapa ruke did upiruć pogled u nebo.

- Evo dide, kao zapeta puška čeka mali Ivo, evo šta kaže na jednom mistu poslin svega dr. Antun Bonifačić:

“...Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati.

Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara...

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući - "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu stari živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji...

... Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma, isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi…

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom...”, eto tako zbori jedan Antun koji isto nije koritar, zaključi mali Ivan okrićući se didu.

- Ja bi dide ovdi pripomenula i ono što je 1955. svima javno, kada su krenule neke druge potvore iz iste antihrvatske kuhinje protiv Poglavnika, izjavio vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan ev. Šarić:

„Kako je bilo za očekivati, neprijatelj Svete Stolice i našeg mučeničkog hrvatskog Naroda bacio se je opet protiv Vaše ličnosti, izkorišćujući težka i uznemirujuća vremena, koja trpi danas ta gostoprimiva i velika država Argentina. Ona poslovica o ribarima u mutnoj vodi je stvarna činjenica u poviesti našeg jadnog čovječanstva.

    Kao hrvatski nadbiskup Bosne i Hercegovine uzdižem svoj punomoćni glas protiv uvreda i podvala, koje spomenuti neprijatelj baca na Vaš obraz i protiv Vaše ličnosti. Za Vaše djelovanje u korist katoličanstva i svetih interesa Crkve, zalažem se kao Vaš branitelj i jamac u svako doba i pred kim bude trebalo.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

Katolička Crkva nikad nije bila tako zaštićena, te njezina nastojanja u širenju istine tako garantirana, kao za vrieme Vaše Vlade.“

- E evala ti bilo mila moja Marice, nek si i to pripomenula, jer dok mi šutimo razni smutljivci, klatež svake fele, koritari svakog vrimena potvaraju naše velikane poput kakvih mizernih firaunčeta ne prezajući ni pred istinom ni hrvatskim svetinjama. Nek se ti filozofi ugledaju na ovo što ti pročita i ono što mali Luka kaza iz usta našeg kniževnika Bonifačića. Nek' mizerije vide kako je uvik bilo uzor značajeva koji se nisu bojali silnika ovog svita i uvik su bili spremni staviti glavu na panj zarad istine i nisu se prodali za korito antihrvatskog napoja, priti kažiprstom did pogledajući sve na svoje janjce skupljene oko dragovoljca Jure.

E unučadi moja, didova janjadi, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najio bunike!

Ovako dico moja, ubuduće, poslušajte me ka i zadnji put ča sam vam reka, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više oni' njegovi' knjižurina, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene, govori did mašući kapom kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu što je upeka čak i pod starim orasom kod kukurzane.

A sad, de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči babi, vidi je l' ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog orasa ne može durat' i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, popravili smo grablje, oklepali kosu, digli glas pravednički protiv potvora admiralskih i prisitili se naših uzor pravidnika, zadovoljno se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- E dide, imali smo još šta reć, nezadovoljan je Jure što prekinuše raspravu.

- Ma nastavit' ćemo za stolom Jure moj i ja sam se sitija još nikih činjenica koje razotkrivaju admiralčetove potvore. I nemoj mili moj, poslin kad zaladi, zaboravit pokosit ogradicu, osmjehnu se did, klimajući glavom, svome Juri.

Ispod Starog orasa lita Gospodnjeg 14. srpnja 2015. na rođendan našega Poglavnika dotura Ante Pavelića

Uvodne pripomene

U Hrvatskoj je ovo tabu tema, o kojoj je nezahvalno pisati, kad je riječ o pozitivnom dijelu životopisa Ante Pavelića, a o onim drugima životopisnim dijelovima bile točne ili netočne, napose ako su poluistine, neistine i laži dobro napuhane iz komunističke i velikosrbske mješine može se pisati u nedogled. Odmah valja reći, da će u raspravnom prilogu biti dotaknute tek neke pojedinosti s obadva predznaka, a za podpuni životopis Ante Pavelića trebalo bi barem nekoliko knjiga.

Zanimljivo je pripomenuti, da današnji (14.srpnja 2009) HTV kalendar, donosi sliku poglavnika Dr. Ante Pavelića i naziva ga zločincem, a zna se da poglavnik Pavelić nije osuđen niti proglašen zločincem od nijednog Međunarodnog suda pa čak niti od regularnog suda komunističke Jugoslavije. Štoviše, ime Dr. Ante Pavelića nije uvedeno u nijednu listu ratnih i mirnodobskih zločinaca 20. stoljeća.

Upravo, taj neispravni kriterij HTV-a daje mi povod za ovaj prilog.

Tko je Ante Pavelić?

Antini roditelji, Mile i Marija ostali su u svibnju 1945. godine u okupiranom Zagrebu od velikosrbskih partizanočetnika Koče Popovića, smješteni u Bolnici milosrdnih sestara i o njima je vodio brigu i zaštiu od komunističkog masakra poslijeratni upravitelj bolnice Ante Mile Krvavica, Hrvat iz Knina. Pisatelj ovih redova dobivao je podatke od navedenog gospodina A.M.K. i objavit će ih u zasebnom prilogu.

Oženio je 1922. godine Maru Lovrenčević i s njom imao troje djece, sina Velimira i kćeri Višnju i Mirjanu.

Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je s Antom Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U čelništvu toga bloka, uz ostale nalazio se je i dekan Slunjskog dekanata Ivan Mikan. Pisac ovih redaka je kršten od dekana Slunjskog dekanata, vlč. Ivana Mikana

Atentat na hrvatske zastupnike u Beogradu i aktivnost Dr. Ante Pavelića

Diktatura kralja Aleksandra od 6. siječnja 1929

Podkraj 1930. godine osniva Dr. Ante Pavelić Tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave Nezavisne države Hrvatske uz pomoć Italije; uzima naslov poglavnika.

U Glavnom ustaškom stanu 01. travnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka te kao cilj pokreta ističe uzpostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njenom povijesnom i etničkom području, što se ima pravo sprovesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Pokreće i organizira promičbene akcije, atentate i diverzije.

Velebitski ustanak i zbivanja iza njega

Kraljevina Jugoslavija surađuje s fašističkom Italijom

Nakon pada Milana Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga Galeazzo Ciano (23.01.1940) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uzpostavu nazavisne države Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, a potom i u personalnu uniju s Italijom.

Beogradski puč i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske

Ustrojstvo Nezavisne Države Hrvatske

Rimski ugovori

Sve ovo je povijesno točno, ali to nije bila ni volja ni želja poglavnika Dr. Ante Pavelića, nego teatralni scenarij, kojim su Talijani uzeli one teritorijalne dijelove Hrvatske, koji su joj bili obećani Londonskim sporazumom od svibnja 1915. godine kao nagradu za pristupanje Italije na stranu Entente, a protiv centralnih sila predvođenih Njemačkom i Austrougarskom. Pavelićev podpis Rimskih ugovora je bio samo političko uljepšavanje teške i bezizlazne stvarnosti za Hrvatsku. O tome mi je pred nekoliko godina nakon pogreba Srećka Pšeničnika, govorila njegova udovica Pavelićeva kćer Mirjana, rekavši da je njezin otac nakon dolazka iz Rima i uvjetnog podpisa Rimskih ugovora suzama plakao i nekoliko dana uzimao tablete za smirivanje. Licemjerno govore komunisti, da je Pavelić darovao Italiji dio hrvatske jadranske obale i nekoliko otoka. Umjesto uvjeravanja komunista, da Pavelić nije darovao hrvatske prostore, postavlja se komunistima pitanje: Tko je darovao Italiji pola Slovenije, Crnu Goru s Bokom Kotorskom, čitavu Albaniju i Francuski dio obale Cote d' Azur s gradom Nizza.

Zašto je Kraljevina SHS dala Italiji Istru, Rijeku i Zadar s otocima?

Valja ovdje dodati, da je Kraljevina SHS kroz Srbiju bila na strani pobjedničke Entente pa je mogla zaštitii od pohlepne Italije hrvatske i slovenske zemlje i Jadransku obalu s otocima. Za razliku od moćne državne diplomacije Kraljevine SHS, poglavnik Dr. Ante Pavelić je bio nemoćan da se suprostavi kliještima dvojice političko-ratnih manijaka Adolfa Hitlera i Benita Mussolinia i morao je pristati na ono, što su mu ta dvojica manijaka nudili.

Sličnost Rimskih ugovora i Daytonskog sporazuma

Tolliko uz Rođendan Čovjeka, koji je PRVI nakon pogibije posljednjeg hrvatskog kralja Petra u Gvozdu proglasio Hrvatsku državom, 10 TRAVNJA 1941.. U ratu je bila onakova kao i sve države u ratu, a stjecajem okolnosti (NE SVOJOM VOLJOM!) bila je vezana uz gubitnike rata pa je kao država bez podpisane kapitulacije nestala.

Nad starim dvorom usred glavnog grada

ko plamen vječnog svietla stieg vihori;

u dvoru, blied od neprekidnog rada:

Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,

more Ga brige mnogih podanika,

ipak Mu bdienjem izmučene sjene

sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo

nad uzglavljima ranjenih junakâ;

ko brižan otac izlazi u selo

vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:

sa koliko se boraca On bori,

od kolikih Mu boli srdce pati

i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,

znati, što bješe činio i htio,

a poviest naša s ponosom će reći:

Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Vladimir Nazor

DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Piše: dr.Ante Bonifačić

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Učenik Staroga shvaća,

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI JE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.

KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!

ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ĆE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

Tako je govorio Poglavnik

Kao predsjednik četničke vlade četničke Srbije odlučio se izraziti sućut povodom dvadesete obljetnice srebreničkog genocida i tragedije skoro deset tisuća civila muškaraca muslimana stavljajući cvjetić u spomen stradalima u srpskom četničkom genocidu. To je izazvalo pravi bijes ožalošćenih obitelji i naroda i kada je prolazio kraj natpisa na kojemu je pisalo kako je u ono vrijeme ovaj isti Aleksandar u ratu izjavio kako za svakog poginulog Srbina treba ubiti tristo muslimana. I na jednom je eruptirao bijes ožalošćenih, te je poletjelo mnoštvo kamenja na Vučića koji je bježao glavom bez obzira, jedva zaštićen od tih čuvara reda. On je ovih dana nagovarao Ruse da ne priznaju ovaj srebrenički genocid u UN-u gdje se donašala Rezolucija o genocidu što mu je Rusija i udovoljila.

I tko je u UN-u ikada spominjao ovaj strašni genocid u miru, nad razoružanom vojskom i onim izbjeglim narodom Hrvata. Hoće li se ikada očitovati UN za najveće stratište nakon Drugog svjetskog rata, koje je bilo čisti genocid jer se ubijalo da bi Srboslavija mogla živjeti. Tako je pisao Milovan Đilas jadan do prvih ratnih suradnika sa zločincem Titom. Hrvatski narod još mora trpjeti režim u RH koji niječe genocid nad Hrvatima od strane zločinca Tita. U RH sada vlada jugopartija, koja se domogla vlasti nakon Domovinskog rata i smrti Franje Tuđmana. To je režim koji Hrvate maltretira imenom zločinca Tita po Zagrebu gdje se na jednome od najljepših trgova nalazi ime toga krvavog maršala Tita.

Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao Dragan Vasiljković - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Bio sam 72 dana u zemunici

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Ne mogu opisati taj j... strah

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Najljepši i najsretniji dan

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

„MOJA NOGA VIŠE NE ĆE STUPITI U BEOGRAD“

Zračnu luku u Beogradu prozvali su „Nikola Tesla“, što je izrugivanje geniju s obzirom na njegov vlastiti stav prema Beogradu. Lik Nikole Tesle nalazi se u grbu gotovo svake srpske institucije u Hrvatskoj koja ima pročetničku orijentaciju. U vrijeme svoje oružane agresije na Hrvatsku, Srbi su Novi Lički Osik prozvali Teslingrad, iako izumitelj tamo nikada nije boravio. Istovremeno su njihovi topnici gađali njegovu rodnu kuću kod Smiljana i zapalili staju, ali kuću i crkvu nisu uspjeli pogoditi. Vrhunac neukusa je predstava oko Teslinog spomenika na Niagari s kanadske strane. Otkrivanje spomenika bilo je „aranžirano“ srpskim zastavama i himnom „Bože pravde“.

No kako svaka laž prije ili kasnije dođe do svoga kraja, s vremenom se je iz dubine mitova i priča polako izdigla prava istina. Njezini komadići zasvjetlucali su još davno. Meštrović je svoju već spomenutu knjigu objavio 1962. godine, ali ju u tadašnjoj državi nitko nije smio primijetiti. Ćiril Petešić je u svojoj knjizi „Genij s našeg kamenjara“ u nekoliko izdanja u 70-tim godinama prošlog stoljeća objavio njegov krsni list kojeg je napisao njegov otac Milutin i u kojemu je napisano da je njegova vjera istočnopravoslavna (dakle nije srpska pravoslavna). Ni to tada nitko nije smio komentirati.

DUBOKI HRVATSKI KORIJENI IZUMITELJA

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji preci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) te se tamo oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla, prema alatki kojom se obrađuje drvo, i od tuda i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota".

Tesla se je u Americi često družio s Hrvatima. Nakon svjetske izložbe u Chicagu na kojoj je on bio „mag svjetlosti“, dopisivao se je s tamošnjim Hrvatima. U poznijoj dobi družio se je s Ivanom Meštrovićem, violinistom Zlatkom Balokovićem, a volio je i boks, pa je održavao kontakte s potomkom hrvatskih izseljenika koji se je zvao Jimmy Adamick.

NEMA DOKAZA ZA „SRPSKI ROD I HRVATSKU DOMOVINU“

Uoči samog jubileja Muzej Nikola Tesla je „iznenada otkrio“ Teslin telegram kojim je navodno odgovorio Vladku Mačeku na njegovu čestitku povodom njegovog 80. rođendana. Međutim, o izumiteljevom 80. rođendanu postoji cijela knjiga u kojoj je sve u detalje opisano zajedno sa svim telegramima. U telegramu upućenom u Beograd npr. uskliknuo je: „Živela Jugoslavija!“, a u onom koji je stigao u Zagreb: „Živila Domovina!“ Ni traga „srpskom rodu i hrvatskoj domovini“. Da je takav telegram postojao, sasvim sigurno bi se našao u toj knjizi, jer je Vladko Maček tada bio važna osoba. Osim toga, zašto bi takav telegram dospio u beogradski muzej? Tamo su, naime, prevezeni Teslini papiri iz New Yorka, a taj telegram trebao bi u Beograd poslati sam Maček ili njegova obitelj. Očito je dakle da je taj telegram prilično loš falsifikat kako bi se velikom izumitelju „prišilo“ barem nešto srpsko.

TESLINO BLAGO NA PRIJEVARU OTIŠLO U BEOGRAD

Iako Tesla nije volio svog nametljivog nećaka, što je primijetio i John O'Neal u svojoj knjizi „Prodigal genius“ (Rasipni genij), Kosanović se je stalno motao oko njega i nakon Tesline smrti tvrdio da mu je izumitelj rekao da njegovo znanstveno blago želi pokloniti domovini u kojoj je rođen. Kosanović je to preveo kao Jugoslavija čiji je glavni grad Beograd, a američki sud mu je udovoljio (nakon što je FBI uzeo ono što mu se je činilo zanimljivo).

No Tesla ipak nije rođen u banskoj Hrvatskoj, nego na teritoriju Vojne krajine ili granice („Militärgrenze“) koja je tada postojala još samo formalno, jer Turci već odavno nisu bili opasni. Ukinuta je 1881. godine kada je Tesla imao 25 godina. Uoči njegovog puta u Ameriku, Predsjedništvo kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade izdalo mu je putovnicu koja se je i tada tako zvala.

Tesla se nikada nije izjašnjavao o svojoj nacionalnosti, iako neki, pa čak i sam kralj Petar, pričaju da je govorio da je Srbin. Postoje i neki dokumenti o Tesli Srbinu, čija autentičnost nikada nije dokazana. Naprotiv, postoje jasni dokazi da je Tesla bio jugoslavenski orijentiran i smatrao je da su Srbi i Hrvati skoro jedno te isto. Nije bio svjestan ili nije želio priznati koliko je silna želja velikosrpskih propagandista da Teslu za sva vremena upišu u povijest kao Srbina.

Opet stare nebuloze đenerala Loše...

Pisma Dida Vidurine...

Navik On živi ki zgine pošteno!

Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?!

- Ma sinko to si ti nešto pobrka di će admiral protiv našeg Ante i pogladi svoga malog unuka po glavi.

- A di je školovan ne trebaju nikoga ni čuditi njegove nebuloze o tomu kako je dr. Ante Pavelić radio za nekoga protiv svoga naroda - prekinu Maricu stric Jure, dragovoljac Domovinskog rata i nastavi, pa on ti je KOS-ovac to svi znaju i on i sada za nekoga odrađuje posao...

- Vidno uzrujan Jure samo doda da je sve upitno, jer su mnogi poslani po zadatku i mnogi su na tu temu iznosili optužbe u javnosti o mnogim stvarima vezane za aktivnosti đenerala Loše...

- Dide blati dr. Antu Pavelića i bulazni kako su on i Tito radili na različitim stranama za istog gospodara, sve protiv hrvatskog naroda i hrvatske države, a za Jugoslaviju! - reče Jure ne mogavši se suzdržati i glasno zapsova...

- Dide, dide, poteže dida za ruku mala Marica, ma smiri se dide, zašto te to sekira, pa zar nisi dovoljno laži čuo u svom životu o Paveliću, ustašama i NDH i zašto te sadašnji napadi raznih smutljivaca iz iste jugo kuhinje tako brinu, pa sam si reka di je svoje znanje naučio admiral!

- Imamo Hrvatsku, ponovi Jure i još se više ražesti, imamo mi sad ja ne reko šta, imamo mi komuniste i udbaše, imamo kosovce koji nam žive na grbači i još nam sole pamet!

- Bravo Marice! Zaplješće Luka, a did zagrli svoju unučicu.

- Da znaju da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti, kako reče neumrli Šufflay, i zato im smetaju, nastavi jasno i glasno Marica didova miljenica, ustaše i NDH, zato ih blate i čistu i junačku žrtvu za narod i Dom uspoređuju s krvoločnim partizanima koji pobiše preko pola milijuna Hrvata na svom putu rušenja NDH i stvaranja klaonice Jugoslavije!

- Neka dide, opet će Marica, a kad se prijetvorno krije iza blaženog nam Stepinca onda nek zna da je imalo bio protiv NDH to bi i rekao i ne bi pred komunističkim zlotvorima onako hrabro branio Hrvatsku, narod i vjeru ne bojeći se partizanskog noža! Ako je ustaški režim zločinački zašto ga nadbiskup zagrebački takvim nije nazvao i prozvao!

- E bravo, prihvati dragovoljac Jure, sve potpisujem, nek si mu rekla, istinu si rekla, još jednom bravo reče ponosno Jure, grleći svoju nećakinju.

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- Ali dide, di ćemo sad, ne ćemo samo tako prijeći preko ovi brljotina admiralskih koje nam Luka pronađe i pročita - povika žustro Jure i pohita za didom s Lukom na ramenima.

Ispod starog hrasta, lita Gospodnjeg 2013., a 24. svibnja

Intervju s dr. Antom Pavelićem

HORESEY: Je li istina, da su poslije Svjetskog rata, kada je stvorena Jugoslavija ujedinjenjem Srbije sa južnim dijelovima Austro - Ugarske Mornahije nastale hrvatske nacionalističke tendencije i separatizam? Da li se Vi sada borite za Hrvatsku?

"Hrvatski nacionalizam, koji ima značenje borbe za narodno ujedinjenje i nezavisnost postoji dakle već mnogo vremena. U suvremenom političkom smislu hrvatski nacionalizam počinje godine 1848. Ovaj je politički pravac dobio najjači izražaj u programu HRVATSKE STRANKE HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA (Konstitucionalne Stranke), koju je godine 1861. osnovao i vodio do svoje smrti Dr. ANTE STARČEVIĆ, općenito nazvan "Otac-Domovine". Ovoj stranci pripadam od svoje mladosti. Njezinim generalnim tajnikom bio sam izabran godine 1918., a potpredsjednikom godine 1927."

"Hrvatski je narod nastavio ovu oslobodilačku borbu i poslije godine 1918. To jest u umjetno stvorenoj državi, tzv. JUGOSLAVIJI (dekretom od godine 1931. prozvanoj po kralju diktatoru Aleksandru Karađorđeviću), a da bi pred inozemstvom diskreditirali našu borbu za slobodu, beogradski su je režimi prozvali - separatizmom. Moja borba za nezavisnost Hrvatske ide od vremena ulaska u redove stranke osnovane po gore spomenutom dr. Anti Starčeviću, dok moje efektivno sudjelovanje u borbi počinje godine 1918.

PAVELIĆ: "Istina je! Do 6. siječnja 1929. godine hrvatski se narod borio za svoju nezavisnost parlamentarnim sredstvima. Sudjelovao sam u toj borbi kao izabrani narodni zastupnik za Glavni Grad Hrvatske, grad Zagreb. Pristupivši prigodom nastupa u beogradski parlament, zajedno sa zastupnikom dr. Antom Trumbićem (hrvatskim političarom) dali smo zajedničku izjavu, "da hrvatski narod ne priznaje Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da nastoji zadobiti svoju državnu nezavisnost. Izričito smo naglasili, da naše prisustvo u beogradskom parlamentu, ne znači priznanje te države".

HORESEY: Da li je istina da je ta organizacija dobila političku i financijsku pomoć i od Mussolinija, ali također i od Mađarske?

HORESEY: Godine 1934., iako se nije nikada posve razjasnilo, tko su bili pravi počinitelji, svjetski tisak i ne malo ministarstva vanjskih poslova su Vama i ustašama pripisivali umorstvo kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua u Marseillesu.

"Pod uplivom tog općeg mišljenja jedna je hrvatska radnička organizacija u Belgiji spontano odlučila osuditi na smrt kralja Aleksandra. Osuda je bila objelodanjena u jednom listu organizacije i izvršena u Marseillesu. Francuski ministar LOUISE BARTHOU je izgubio život slučajno. Nalazio se u istim kolima sa kraljem, bio je ranjen u ruku i umro uslijed gubitka krvi, jer mu nije bila pružena na vrijeme prva pomoć (kugla koja ga je pogodila znanstveno je utvrđeno bila je kugla pratećeg policajca na konju). Atentator je učinio samoubojstvo".

PAVELIĆ: "Nezavisna Država Hrvatska bila je proglašena 10. travnja 1941. godine nakon općeg ustanka hrvatskog naroda, koji je izvršio tadašnji pukovnik, a kasnije maršal Hrvatske SLAVKO KVATERNIK u ime moje kao državnog poglavara. Ponuda upućena u smislu da vojvoda od Spoleta bude kralj Hrvatske POD POVIJESNIM IMENOM Tomislav, učinjena je kasnije, i to 17.svibnja 1941. god. Ovu ponudu učinio sam da spriječim odluku talijanske vlade da nam nametne personalnu uniju, pod žezlom talijanskog kralja. Budući da vojvoda od Spoleta nije došao u Hrvatsku vršio sam cijelo vrijeme dužnost poglavara države. Početkom 1942. godine naš je parlament - Hrvatski Sabor, sankcionirao stanje stvoreno de facto".

PAVELIĆ: "Ne. Koliko mi je poznato, vojvoda od Spoleta je došao u Brazil u siječnju 1947. godine i nakon nekoliko mjeseci u Buenos Aires".

HORESEY: Čujem da ste Vi nanovo počeli život u Argentini kao graditelj.

HORESEY: Međutim, Vaše je pravo zvanje liječnik?

HORESEY: Oprostite našu indiskreciju, ali moramo Vas pitati da li Vi zbilja imate 86 godina, kako veli "Who is Who International"?

HORESEY: Čujemo da ste bili javno optuženi, da ste organizirali terorističku snagu za argentinsku "Alinaza Libetadora Nacionalista", ili u najmanju ruku dali druge Hrvate kao udarnu jedinicu?

HORESEY: Poznato nam je da ste se predstavili redarstvu i ostalim oblastima u svrhu oprovgnuća tih optužbi?

HORESEY: Da li su te prijave napravili Jugoslaveni?

HORESEY: Ti Jugoslaveni su pristaše maršala Tita ili su to nepolitički ljudi?

HORESEY: Da li je sa strane Titove komunističke vlade bilo što ozbiljnoga poduzeto za traženje Vašeg izručenja sa strane Argetine?

HORESEY: Da li ste Vi već napisali međunarodnu politiku?

Pletenje sudbine hrvatskih emigranata

Trebalo je proteći više od šezdeset godina da bi se na historiografskoj pozornici pojavila američka povjesničarka Esther Gitman, koja je svojim istraživanjem pobila prevladavajući interpretativni diskurs jugoslavenske i komunističke historiografije o genocidnosti hrvatskoga naroda. Gitman je, naime, utvrdila kako je uza svu tragediju židovskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, na području Nezavisne Države Hrvatske od sigurne smrti ipak spašena jedna trećina hrvatskih Židova te da su u njihovu spašavanju, a Gitman je i sama bila spašena, sudjelovali svi slojevi hrvatskoga naroda, ali i pripadnici različitih političkih pokreta, koji su, između ostaloga, i međusobno ratovali.

Za drukčiji vid otpora velikosrpskoj diktaturi, dakle, silom na tiraninovu silu, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj skupštini 1928., odlučio se utemeljitelj ustaškoga pokreta i bivši zastupnik u toj skupštini odvjetnik Ante Pavelić. Vrijeme organizirane nacionalne borbe protiv srpskoga kralja i njegove diktature sve do njegova smaknuća u Marseilleu 1934. Pavelić je literarno obradio u svom romanu „Liepa plavka“ (1935.).

Auktor je oko kralješnice ove priče ispleo sudbinu hrvatskoga političkog emigranta tijekom cijeloga 20. stoljeća, a karakter doušnika koji su uredovali po jugoslavenskim veleposlanstvima nije se mijenjao sve do stvaranja hrvatske državne nezavisnosti 1990. S druge pak strane naturalističke slike redarstva u Petrinjskoj te mučenja osumnjičenika predstavljaju položaj cijeloga hrvatskog naroda u karađorđevićevskoj državi, u kojoj prevladava tek primitivni duh nasilja i velikosrpstva. Na društvovnoj pak pozornici figuriraju moralno sumnjivi tipovi, koji su se preko noći obogatili u sprezi s diktatorskim režimom te se bahatim razbacivanjem novca uspinju na režimski poželjnoj društvenoj ljestvici. Epizodni pak likovi figuriraju kao kamenčići mozaika u strukturi opće slike nasilničke tvorevine, a njihova imena, pokreti, manire i ponašanje pravi su kontrast uljuđenim predstavnicima zaposjednuta i obespravljena naroda.

Tematski pak roman daje presjek života hrvatskoga društva u razdoblju od ubojstva skupine hrvatskih poslanika u beogradskoj skupštini 1928. do ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Slika surovoga i okrutnoga, jugoslavenskoga zločinačkog režima posvuda je nazočna, a njoj kao kontrapunkt figurira otpor cijeloga hrvatskog naroda, koji se bori za svoju slobodu. Roman „Liepa plavka“, kao što je i razumljivo tijekom jugoslavenskih okupacija hrvatske države nije bio dostupan hrvatskoj javnosti, a o njem su ponešto znali tek hrvatski emigranti.

Mate Kovačević

SMIJU LI ZNAČAJNIJI HRVATSKI POLITIČARI I DUŽNOSNICI U REPUBLICI HRVATSKOJ, PA I CRKVENI DOSTOJANSTVENICI, ZASTUPATI I BRANITI ISTINU?

Nije pravedno da se to pravo na državu osporava bilo kojem narodu, koji ima svoj teritorij, svoj jezik i kulturni i duhovni identitet, pa tako ni nama Hrvatima, koji imamo svoju državno-pravnu tradiciju na ovim prostorima svoje domovine već blizu 14 stoljeća. Posebno nam se to pravo osporava od 1918. godine, kada nam je od strane moćnika svijeta, prvi put u povijesti, nametnuto državno zajedništvo sa susjednim srpskim narodom i njegovom državom Srbijom. Znamo kakav smo velikosrpski teror, uz najgore diplomatske i promidžbene krivotvorine i blaćenje u cijelome svijetu, proživljavali prije, u vrijeme Drugog svjetskog rata i posebno nakon rata, sve do 1990. godine.

Znamo kakav je genocid doživio hrvatski narod u tome ratu, a posebno nakon rata, od strane velikosrpskog jugokomunističkog režima. Znamo kakve su se strašne laži i mitovi od strane velikosrba širili o ratnoj hrvatskoj državi, a mi nismo smjeli ni govoriti o svojim prevelikim žrtvama. Dočekali smo 90-e godine 20. stoljeća i željeli demokratskim putem obnoviti svoju samostalnu i suverenu državu. No, opet smo imali strašnu velikosrpsku agresiju i nezamislive zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom. No, uspjeli smo, velikim srcem i hrabrošću naših junaka, hrvatskih branitelja, a najviše uz Božju pomoć, uz velike žrtve, osloboditi okupirana područja, pobijediti velikosrpskog neprijatelja i sačuvati svoju međunarodno priznatu suverenu obnovljenu državu Republiku Hrvatsku.

Rodoljubni znanstvenici su svojim marljivim i mukotrpnim radom, bez državne potpore, dokazali kakve se fantastične laži šire o ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, kako se očigledno i masovno krivotvore podaci i izmišljaju žrtve, ali ta istina ne nalazi mjesta u utjecajnim medijima.

Nikada nitko nije vidio takva naređenja niti izvješća od strane vlasti NDH, niti od ustaških zapovjednika, nego su izvršitelji pojedinih nekontroliranih zločina bili presuđivani na smrtne kazne.

Ipak, bivši ministar znanosti, obrazovanja i športa, Željko Jovanović, ponižava Republiku Hrvatsku i šalje hrvatske udžbenike na kontrolu četničkoj vlasti u Srbiji, dok u Vojvodini, posebno u Srijemu, od ono nešto preostalih Hrvata, svako malo poneki mirni hrvatski čovjek ili žena na selu budu brutalno ubijeni, bez otkrivenih počinitelja. Od 2004. godine na dalje ubijeno je 11 osoba, od kojih 9 muškaraca i 2 žene. O tim zločinima hrvatski mediji ne pišu niti govore, a hrvatska vlast i dužnosnici šute, pa, na žalost, šuti i Katolička Crkva. Da se radi o ubijanju pasa ili mačaka, sigurno bi se više govorilo. Ujedno, u Srbiji, odnosno Vojvodini, vlastodršci dijele preostali hrvatski korpus na Hrvate i Bunjevce, te u udžbenicima za hrvatsku djecu, koje plaća Republika Hrvatska prezentiraju zločinačke laži o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, te da Srbija ima 2 antifašistička pokreta, četnički i partizanski, a o hrvatskim zastupnicima u srbijanskom parlamentu nema ni pomisli. I na to sve vlasti u Republici Hrvatskoj šute i razvijaju dobrosusjedske odnose, iako su Hrvati u Vojvodini u svojoj izvornoj domovini, koja do 1918. godine nikada nije bila u sastavu Srbije, nego u hrvatskoj državnoj zajednici, kao i Bosna i Hercegovina i Boka Kotorska.

Sramotno prešućivanje skandalozne laži o Šaranovoj jami

Godine 2015, 22. lipnja, bio je i velikosrbin četnik Aleksandar Vulin, ministar u vladi Republike Srbije, a kao predstavnike Vlade Republike Hrvatske bio je ministar kulture Berislav Šipuš, koji je i sam govorio kako svi oni tu stoje nad desecima tisuća ubijenih nedužnih žrtava od strane ustaša i kako im i on odaje počast u ime Republike Hrvatske. Aleksandar Vulin, koji je i ranije, u više navrata, provocirao i vrijeđao hrvatski narod, pa čak i hrvatske branitelje u samoj Republici Hrvatskoj, u svezi ćiriličnih ploča u Vukovaru, ovom prigodom je srcedrapateljno zazivao nebesa i vrijeđao hrvatskoga kardinala mučenika jugokomunističkog režima, najhumanijega čovjeka i sveca, Alojzija Stepinca, pitajući se kako će on u nebo sa 14.000 "ubijene srpske dece". Čudo da nije, kao na jasenovačkom popisu, spominjao izmišljenih 20.000 ubijene djece.

Reagirao je, svojim priopćenjem od 23. lipnja 2015. godine, objavljenim u Glasu Koncila od 28. lipnja, i Nadbiskupski duhovni stol Zagrebačke nadbiskupije. Oni u priopćenju osuđuju vrijeđanje našega blaženika, ponižavanje Hrvata i gaženje istine, te zamjeraju vlastima Republike Hrvatske što to dopuštaju.

I osobno sam o tome razgovarala sa najpoznatijim hrvatskim speleologom i hidrologom dr. sc. Srećkom Božičevićem. Boravio je u mirovnom domu "Maksimir", a umro je prije oko godinu dana. On mi je osobno rekao da se u tu jamu, duboku oko 40 metara, spuštao dva puta, te da u toj jami zaista nema ljudskih kostiju. Ujedno mi je rekao da na tome području ima još 17 neistraženih zatrpanih jama, te da nije bilo dozvoljeno istraživanje tih jama u bivšoj Jugoslaviji, a ni kasnije, te da mu je poznato, budući da je rodom iz Like, da su 1945. godine prema Jadovnu odvoženi brojni kamioni sa hrvatskim zarobljenicima sa križnih puteva, a da su se kamioni vraćali prazni.

Tako nam je Bog baš dao argument, kao na dlanu, da na temelju te laži pobijemo i sve ostale laži protiv našeg naroda i naše ratne hrvatski države. Na žalost, naši političari, pa i predstavnici Crkve, baš to neće reći, iako im je poznato, a što svakako nije teško ni provjeriti.

Žalosno je da se tako ponašaju i značajni rodoljubni publicisti sa svojim člancima u medijima, osuđujući Vulina i velikosrpsku politiku prema Hrvatskoj, a ne spominjući glavni argument, da je ta jama nad kojom oni tobože žale žrtve svoga naroda, zapravo potpuno prazna. Pogotovo utjecajni mediji u Republici Hrvatskoj apsolutno ne govore i ne pišu o toj praznoj jami. Tako svi skupa bijedno gaze očiglednu istinu, a to nikako ne može na dobro izaći, kako u nas, a tako i u cijelome svijetu.

I zar ne vidimo brižnu samilost hrvatskog ratnog dezertera Zorana Milanovića kako mu smeta da se toga zločinca zove ratnim imenom kakvim se sam prozvao kada je stigao iz daleke Australije da se junači sa svojim zločinima po državi R. Hrvatskoj. Tako se prozvao da bude što popularniji među svojom četničkom bandom. Bio je nekakav kapetan što se vidi i po TV slikama u ratnoj mu Krajini ispred postrojenih četnika, kojima je zapovijedao. A eto sada uoči njegova izručenja RH kako mu nježno tepa ovaj hrvatski ratni dezerter koji se klatario po Bruxellesu dok je nepismena sirotinja branila Hrvatsku od kapetana Dragana za kojega Milanović kaže kako je vjerovao da se časno bori protiv hrvatskoga naroda u zemlji Hrvatskoj.

Tako misli i ova jugopartija, koja želi i drugi mandat kako bi stigli Grčke dugove. Ta postojala je izreka "dužan kao Grčka", a onda će biti kao Hrvatska ako budemo dozvolili i drugi mandat ovim jugofilima koji znaju samo krasti i gospodovati, ali ne i upravljati. Nikada nismo gledali čudnije slavlje od ovoga u Grčkoj, koji nisu glasovali za štednju na mirovinama i plaćama koje su puno veće nego u samoj Njemačkoj. Nadamo se da više hrvatski narod neće dozvoliti neznalicama i kriminalcima mrziteljima Hrvata i Hrvatske, da nas zajaše i sramote pred cijelim svijetom nekakvim nacistima kojima podvaljuju kukaste križeve. Valjda još uvijek aludirajući na NDH u kojoj se niti jedan branitelj NDH nije kitio kukastim križevima.

POSTAVLJEN SPOMENIK HRVATSKOM MUČENIKU ZVONKU BUŠIĆU NA MIROGOJU

A di će ti duša Lošo...

U članku se na pokvareni način pokušava dovesti rad ovoga Društva u svezu s podmetanjem svastike na poljudskom travnjaku u Splitu, a ujedno je neizravan odgovor na moj članak u Hrvatskom tjedniku (br. 559), u kojem sam odkrio veliku prijevaru radnika JUSP-a Jasenovac s jasenovačkim popisom žrtava.

Već na samom početku upada u oči kako člankopisac Vladimir Matijanić o ozbiljnim pitanjima piše na sarkastičan i pamfletistički način da bi tako privukao čitateljstvo na svoju navijačku stranu. Već sam naslov to dokazuje. Prvi dio “Jasenovac i navika stara” aludira na Staru Gradišku ili na pjesmu o Jasenovcu i Staroj Gradiški, koja je udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja. Drugi dio naslova, “negacija holokausta” je laž i podvala hrvatskim povjesničarima i istražiteljima radnoga i sabirnog logora Jasenovca, koji nigdje i nikada u svojim radovima i javnim nastupima nisu negirali holokaust, nego su dapače isticali kako je titovska partizanska vojska učinila genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom. Možda člankopisac Matijanić misli da je riječ holokaust pričuvana samo za jedan narod i da se u povijesti dogodio samo jedan holokaust? Neka se malo bolje potrudi proučiti povijest XX. stoljeća.

Nakaradna logika novinara 'Slobodne Dalmacije'

Za člankopisca je držanje tribine u Splitu u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt o jasenovačkom mitu u metaforičkom smislu gnojenje splitskog travnjaka na kojem se pojavila svastika. Lijepo je koristiti metaforiku i slike, ali one nemaju veze sa stvarnošću i s povjesničkom znanošću, već s lijepom književnošću. Prema člankopiscu u hrvatskom se društvu ne bi trebalo govoriti o jasenovačkom mitu, jer u hrvatskom društvu ima i drugih poteškoća. On bi valjda htio određivati tko će se čime baviti i što će izučavati. Možda je člankopisac Matijanić sveznadar, ali svaki razuman čovjek znade da se današnji znanstvenici ne mogu baviti svime, već samo jednim ili drugim područjem proučavanja. Mnoštvo znanstvenika pokrit će svako područje života.

Što znači Matijanićevo podmetanje “rehabilitacije ustaškog režima” Katoličkoj crkvi, Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, Hrvatskoj udruzi Benedikt i predavačima Igoru Vukiću i Stipi Piliću? Zašto on misli da netko danas želi rehabilitirati ustaše? Ako uzmemo riječ rehabilitacija u doslovnom značenju, onda je riječ o osposobljavanju. Tko i zašto bi želio danas osposobiti ustaše, kad mi imamo danas hrvatske branitelje koji su nam osigurali slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Nikome tko prihvaća Republiku Hrvatsku svojom domovinom nije potrebno vraćati se u prošlost u smislu osposobljavanja ili rehabilitiranja ustaša da bi nam oni stvorili državu, kad državu već imamo. No, oni koji ne mogu nikako prihvatiti slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku imaju potrebu vraćati se u prošlost, u kojoj ta naša država, tada pod imenom Nezavisna Država Hrvatska nije uspjela obstati, pa nam vraćanjem u prošlost žele poručiti da ni sadašnja Republika Hrvatska ne će uspjeti. Tako nam jugonostalgičari, jugofili, komunisti, antifašisti i titoisti neprestano bacaju kost ustaštva, kost fašizma i njegovog brata antifašizma, kako bi se hrvatska javnost zabavljala, a oni će iza zavjese raditi na stvarnom rušenju Republike Hrvatske. Je li i člankopisac Matijanić spada u tu skupinu rušitelja Republike Hrvatske, ili je samo naivan pa ne zna o čemu piše?

Jasenovačkome otrovu laži potreban lijek istine

Člankopiscu je zazorno i samo postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. To je nevladina udruga koja je upisana u Registar udruga Republike Hrvatske, te djeluje entuzijazmom i troškom svojih članova. Ona je u podpunom smislu nevladina udruga, jer ne siše proračunski novac kao što to čine mnoge nazovi-nevladine udruge, koje to uobće nisu. Članovi te udruge su za člankopisca “nebitni bukači” koji se pretvaraju u “ozbiljne revizioniste”. Ako su oni nebitni bukači, čudi me da im je člankopisac posvetio cijele dvije stranice svojih novina. Kao da je novinski prostor danas besplatan, ili te novine nemaju dovoljno ozbiljnih novinara koji bi pisali o bitnim stvarima?!? No, slažem se s time da smo mi u Društvu ozbiljni revizionisti. Nismo šarlatani, nismo šaljivđije, nismo površni. Bavimo se ozbiljnim istraživanjem i bacamo novo svjetlo u crno-bijeli svijet naše nedavne prošlosti. Ne bježimo od toga da smo revizionisti u najboljem smislu te riječi. Naravno da to mnogima smeta, jer ih uznemirujemo u njihovim nezasluženim i na zločinu stečenim povlaštenim položajima. Baš kao što lopovi u poduzećima i državnim ustanovama ne vole revizore, koji istražuju njihovo ispravno ili neispravno novčano poslovanje, tako ni uništavatelji države Hrvatske ne vole revizioniste koji ih razotkrivaju u njihovim protunarodnim poslovima.

Inače, slažem se da je Jasenovac velika hrvatska rana. Samo se pitam: kako ju izliječiti i ozdraviti? To sigurno ne ćemo postići unoseći u nju otrov laži, već lijek istine. Ako člankopisac Matijanić misli da mi dosada već imamo istinu o logoru Jasenovac, ili je veliki neznalica, ili naivan čovjek, ili nešto treće, što je najvjerojatnije, a to je da je glasnogovornik onih kojima laž o Jasenovcu odgovara. Drugim riječima, širitelj je laži. Kad se radi o teškim lažima koje imaju posljedice, ne samo za jednog ili drugog čovjeka, već za cijeli hrvatski narod, onda je to i kazneno djelo.

Dr. Banac je u ove dvije rečenice izrekao četiri gluposti ili porazne istine o sebi:

2.) Izražavanje tako izričitoga stava da ne želi imati absolutno nikakve veze s tezama o Jasenovcu – niti ih potvrditi, niti zanijekati, očituje čovjeka s velikim strahom. Naime, u riječima “ne želim imati” naslućuje se strah. Koga se ili čega i zašto boji? Je li znanstvenik poput njega treba dobiti neko dopuštenje da istražuje neki predmet?

4.) Najveća glupost od svih navedenih je posljednja, a to je da dr. Banac nije vidio ozbiljnih dokaza da Jasenovac nije bio logor smrti. Ovo je očito izvrtanje stvarnosti naopačke. To je slično onome kad je predsjednik Veleizdajnik govorio da hrvatski generali moraju u Haagu dokazati da su nevini, umjesto da tužiteljstvo dokaže njihovu krivicu. Da bi nešto bilo logor smrti, trebalo bi valjda imati dokaza za to. Stvarni pak nedostatak takvih dokaza Bancu ne smeta da i dalje smatra da je Jasenovac bio logor smrti, jer netko ga je tako podučio (valjda drugarica učiteljica u osnovnoj školi!). Razumno bi bilo na novinarov upit očekivati odgovor: nisam se time bavio, pa ne mogu o tome ništa reći. Ali izražavati sumnju u nešto u što ne želi ni ulaziti, i s čime ne želi imati nikakve veze, nerazumno je i kukavički. Kukavički je zbog toga što on kao povjesničar, ne može izbjeći temu Jasenovca, koja se nameće cijelom narodu kao tema, a on s njome ne želi imati veze.

Goldstein nudi pljevu

Već sama ta knjiga dovoljno govori o Goldštajnovoj neznanstvenosti. Tu on, a onda i Matijanić, pokušava istražnim iskazom koji je Slavko Kvaternik dao prevratničkim komunističkim vlastodršcima dokazati neku istinu o Jasenovcu. Znamo što su ljudi sve spremi reći, a osobito obtužiti druge, pa onda reći i ono što iztražitelj očekuje, samo kako bi spasili vlastitu kožu. Takav je upravo slučaj s iskazom Slavka Kvaternika. Slično se u svojim memoarima htio za svoju ratnu ulogu oprati pred svjetskom javnošću Glais von Horstenau. Naravno da su i sjećanja Vladka Mačeka, koji je inače u logoru Jasenovac imao sasvim pristojnu obskrbu i brigu, takva kakva jesu, jer su pisana pod utjecajem poslijeratne agitpropovske promičbe. Slavko Goldstein nije sposoban ili ne želi razlučiti pljevu od srži, pa nam kao istinu podvaljuje pljevu.

Isto me tako čudi drugi dio njegove izjave u kojem govori o “pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu”. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je upravo zato da dođe do istine glede toga logora, budući da desetljećima prije toga oni koji su se smatrali mjerodavnim za to područje nisu nam podarili tu istinu, već nasuprot, sve su ga više omatali u laž i mit. Poznato je da je Slavko Goldstein bio član saborske Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća i da je obećao dati cjeloviti popis žrtava hrvatskih Židova, jer navodno zagrebačka židovska obćina posjeduje takav popis. No, takav popis on nikada nije Komisiji dostavio, a danas je i razumljivo zašto. Naime, na jasenovačkom popisu nalaze se mnogi hrvatski Židovi koji su ipak – Bogu hvala – preživjeli rat, ali unatoč tome oni su i dalje na tom popisu kao žrtve tadašnje ND Hrvatske. On, kao svojedobni stručnjak za Jasenovac morao je biti upoznat s tim činjenicama, ali nije poduzeo ništa da bi se taj popis u tom smislu ispravio. Stoga ne mogu, nego zaključiti kada je riječ o Jasenovcu, da se Slavko Goldstein ponaša kao etnobiznismen, što je u našem hrvatskom društvu već poznata pojava i nažalost vrlo unosna, pa u skladu s time mora lagati. Stoga je iluzorno od njega očekivati ikakvu mjerodavnu riječ glede toga.

'Fina' gospođa Jovičić uhvaćena u velikoj laži

Kad je riječ o navedenom broju od 83.763 osobe, treba reći da je taj broj 2. lipnja iznosio 83.767 osoba, što znači da je smanjen za četiri osobe. Jedna od njih je i Ogulinac Filip Schleifer, na kojeg sam ukazao u predhodnom članku u Hrvatskom tjedniku (br. 557). No, danas (25. lipnja) ima ih još manje, 83.751 osoba, što znači da su radnici JUSP-a Jasenovac konačno ozbiljno shvatili svoj posao i počeli su pročišćavati popis od onih osoba koje na njemu nikako nemaju mjesta. To znači da rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac već sada donosi plodove, premda neznatne, ali ipak plodove. Nadam se da bi već i zbog toga člankopisac Vladimir Matijanić i njegovi autoriteti – dr. Ivo Banac, Slavko Goldstein, dr. Tvrtko Jakovina, dr. Hrvoje Klasić i Nataša Jovičić trebali biti zahvalni za postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Vidim da mnogi naši ljudi čak i na našem portalu i još jednom ili dva druga, pišu kako su iznenađeni ovim njezinim ponašanjem. Ja bez ikakva sustezanja mogu reći da uopće nisam iznenađen, ali sam, ne znam već po koji put, do dna duše revoltiran tim i takvim “antifašističkim” podvalama, bez obzira od koga i s koje strane dolaze.

Bez obzira na sve kasnije obrazovanje i nauke koje će ih možda iz svijesti potisnuti u podsvijest, zasade koje je u tim godinama naučila, primila od svojih starijih, kroz čitav život će joj služiti kao neka vrsta podsjetnika kako se u kojoj situaciji treba vladati.

Da je Kolinda uistinu hrvatska predsjednica ona ne bi imalo što tražiti na dernecima na kojima se okupljaju krvnici hrvatskoga naroda i njihovi nasljednici. Onaj komu se na samu pomisao na te zločince koža ne ježi i u duši ne mu gori plamen mržnje na njih i njihove krvave idole ne može računati na poštovanje, ni bilo kakvu podršku, nego samo na odbojnost i prezir svakog hrvatskog domoljuba. Poput starih francuskih komunista, ti mizerni komunistički izrodi već 75 godina trabunjaju o nekakvim svojim revolucijama.

Jugokomunistička “revolucija” nije podignuta za oslobađanje ni stvarnih ni fiktivnih zatvorenika, nego izključivo za rušenje hrvatske države i klanje hrvatskog naroda. Ustvari, jugokomunisti imaju čak nekoliko svojih hibridnih “revolucija” među kojima je glavna tzv. socijalistička, čiji cilj je bio poklati što više nevinog hrvatskog pučanstva i sve te žrtve pripisati ustašama i hrvatskom narodu uobće. Ta “revolucija” i danas živi na mitovima ZAVNOH-a, te raznih Jasenovaca i Šaranovih jama.

ZAVNOH

Kad su polovicom 1943. godine njihovi vođe uvidjeli da u Hrvatskoj gube perspektivu svih uvjeta organiziranosti i da se hrvatsko pučanstvo oglušuje na njihove pozive oni pokušavaju stvoriti nešto što bi im dalo nove perspektive u širenju i jačanju borbe protiv Nezavisne Države Hrvatske. Pozivaju na satanak rukovodstvo Komunističke partije i u pozivu snagom abstraktne dijalektičke filozofije nastoje izpuniti stvarnu prazninu političke organiziranosti svojih paravojnih grupa, iznoseći potrebu da su tobože sazreli uvjeti da se stvori nekakvo “političko predstavništvo naroda Hrvatske”. S blagoslovom talijanske okupacijske vojske najprije tu svoju komitsku konferenciju pokušavaju na noć 13. lipnja 1943. održati u Otočcu, ali čuvši da se približavaju ustaše, bježe u vlaško selo Labudovac u šumi kod Plitvica i tamo idući dan i tamo osnivaju svoj ZAVNOH. Taj dan, kako bi se tom četničko komunističkom....dalo tobožnji legitimitet ličke Vlahinje na nosilima iz šume donose bolesnog i fizički podpuno izcrpljenog Vladimira Nazora kojeg su komunistički uhode kidnapirali iz Zagreba i drugovi ga “biraju” za prvog predsjednika, a da ovaj nije imao ni blagog pojma o čemu se tu radi.

Uzalud su sve Hude jame, Jazovke, i tisuće i tisuće drugih jama i masovnih grobova koji su izravne posljedice tih “zavnoha” i “antifašizama”, te za svakoh poštenog Hrvata pogrdne komunističke podvale upisane su u ustav ove Hrvatske kao temelj njezine obstojnosti, pa se, kao i oni prije nje, današnja predsjednica na komunističkom derneku u Brezovici u svom govoru eto poziva na njihov tobožnji legitimitet. Na sve to većina naših oporbenih političara, a ponekad i mi sami, kako Amerikanci kažu, uglavnom lajemo uz krivo drvo (mainly barking up a wrong tree).

Mi za vrieme izbora uvijek biramo “manje zlo”, a po dolazku na vlast to manje zlo dijeli nam iste porcije pljusaka koje smo dobivali od onog većeg, samo na malo finiji, perfidniji način. Nedavno jedan poznati Hrvat reče da gospođa predsjednica puno govori a vrlo malo kaže. Nu ovoga puta nije tako dugo govorila ali je u svome govoru jasno i glasno rekla da je na strani “antifašizma”. Tomu je dodala da time nije i na starni komunizma. To je nešto slično kad bi netko reko da je sluga vraga ali ne i Sotone.

Moje je mišljenje, a vjerujem i mišljenje mnogih, da je, da i ne spomenemo njezin govor, samim svojim dolazkom na taj zločinački dernek Kolinda otvorila vrata ne samo Milanoviću, nego svim “atifašistima” da njoj, a kroz nju i čitavom hrvatskom narodu, zabiju niz golova. Nažalost, lideri mnogi oporbenh grupica, moram ih tako nazvati jer to ustvari nisu nikakve stranke, tu i tamo se bune, uvijek nešto traže, a da i sami ne znaju što hoće. I dok “antifašisti” organizirano i sustavno strovaljuju Hrvatsku u bezdani ponor, svaki od njih o tome ima svoje specifično mišljenje i u ničemu ne mogu naći konsenzus. Slušajući ta, većinom prazna, razglabanja puna više dubokog razočaranja nego ičega drugoga čovjek ne može izbjeći da se i sam ne osjeti duboko razočaran. Ali, mi ipak volimo debate i razprave, a mirno trpimo sve njihove uvrede, a najveća među njima je ona gdje se hrvatske branitelje uzpoređuje s Titinim partizanima, komunističkim krvnicima, najvećim zločincima nad hrvatskim narodom.

Bivši glavni predstavnik Beogradske “Borbe” u Americi, nekadašnji gorljivi Jugoslaven, našim upornim radom sedamdesetih godina prošlog stoljeća obraćeni Hrvat, profesor Bogdan Radica, kad smo mu, kako mi je sam jednom rekao u Ćikagu, mi mlađi otvorili oči, iako u poodmaklim godinama, postao još gorljiviji Hrvat, jednom je napisao:

Ugledajte se u Slovake, rekoše mi Mađari koji su prije ratova živjeli u Slovačkoj i sada posjete Slovačku. Slovaci su, govore mi mađarski marksisti, izstisnuli iz svoje zemlje Čehe, koji su nad njima vladali za vrijeme Beneša. Znate li da nema toga Slovaka koji bi u Slovačkoj mogao dobiti namještenje ako je oženjen sa Čehinjom. Slovaci su sistematski iz Slovačke izbacili sve Čehe. Nije tajna, rekoše mi nekoji, da to čine i Makedonci u Makedoniji i Albanci na Kosovu.

Bijemo se međusobno umjesto da se ojačamo i Domovinu oslobodimo od uljeza koji vrlo brzo steknu čak i pravo da nas odhrvate i posrbe....” Nu profesor Radica još nije bio shvatio da se mi Hrvati uvelike razlikujemo ne samo od Slovaka, nego od svih naroda na svijetu. Kao prvo, barem od svoga dolazka u ove naše zemlje mi smo imali više odroda i izdajnika od ijednog drugog naroda. Pokvarenost, okrutnost i krvništvo naših izdajnika uvijek, a posebno u zadnjih 75 godina, kao što su bili ovi koji se danas zovu “antifašistima”, nije “krasila” izdajnike ni jednoga drugog naroda. Uz razne Mesiće, Manoliće, Boljkovce, Josipoviće, Pusiće danas ih u Hrvatskoj ima toliko da im se ne zna broj.

Bogdan Radica je u svojim ranim godinama odgajan kao Jugoslaven ali ne i kao komunist. Iako nitko u Hrvatskoj ije mogao biti “antifašist” ako najprije nije bio Jugoslaven između Radičinog jugoslavenstva i ovog “antifašističkog” postoje velike razlike. Kao i tvorci jugoslavenstva - Frano Supilo i Ante Trumbić, koji su čim su uvidjeli pogibelj i zlo koje je ta njihova suluda ideja donijela hrvatskom narodu, odbacili svoje zablude i postali hrvatski domoljubi (Trumbić je izvršio samoubojstvo jer si nije mogao oprostiti za sva zla koje jugoslavenstvo nanijelo njegovome narodu), tako je i Radica poslije obraćenja postao domoljub i vrstan hrvatski djelatnik. Nu druga je stvar s onim, vrlo malim, brojem obraćenih “antifašista”.

Ovo što se događa s Hrvatskom nije se dogodilo niti u jednoj drugoj državi koja se padom komunizma(?) 90-ih godina oslobodila(?) komunističkoga jarma. Što se pak tiče tog njihovog neprestanog naglašavanja ustaštva, to je ista retorika kao i ona Mesićevska, Josipovićevska i Pusičevska. Ali mora se priznati da su JNA i četnici bili u pravu kad su za vrieme ovoga Domovinskoga rata Hrvatsku vojsku i sve druge braniteljske jedinice zvali ustašama. Jer oni su to ustvari i bili! U hrvatskom riječniku ustaša i ustanik ima podpuno isto značenje. Iako je naziv ustaša za ove srbske fašiste, kao i njihove “antifašističke” drugove, stereotip za one koji su im za vrieme 2. svj. rata znali dobro podpaliti pod repove dok su bježali po šumama, hrvatskom riječju ustaša ne opisuje se ništa drugo nego nekoga tko je sudjelovao u nekom ustanku. Svakome je danas jasno, pa tako valjda i gospođi Kitarović, da su se hrvatski branitelji, poglavito dragovoljci, 1991. godine digli na ustanak protiv agresije “antifašističke” JNA i četnika, pa što je onda sporno s time što ih se zove ustašama?

Stalno govorimo da smo dobili rat. Jesmo li? A ako jesmo što od toga danas imamo? Imamo to da sada umjesto zaostalih nepismenih crvenih “proletera”, (ne)radnika koji su se “borili za bezklasno društvo u kojem neće biti buržoazije”, za gospodare imamo novu, komunističku, buržoaziju, njihove sinove i kćeri, koje su umjesto da im u ruke daju srp i čekić njihovi očevi poslali na visoke partijske škole. Srp i čekić, kramp i lopata postali su pribor samo za fašiste. Onaj tko poslije genocida koji su “antifašisti” počinili nad hrvatskim narodom za vrieme i po završetku 2. svj. rata, i poslije svih zločina počinjenih u ovom prošlom ratu još želi glorificirati te megazločince i njihove antihrvatske “revolucije” za mene je neprijatelj hrvatskoga naroda i kao takav ne može predstavljati mene i one koji misle kao i ja. Predsjednica Hrvatske misli da ona može biti pokrovitelj komemoracije žrtvama Jazovke, a istovremeno glorificirati “antifašiste”, njihove ubojice. Ovakvo njezino ponašanje, i svih onih u koje smo se barem donekle nadali da će pokušati Hrvatsku povratiti na put s kojeg je nasilno skrenuta povratkom crvenih zlotvora na vlast 2000-te godine, u svakom istinskom Hrvatu ubija sve nade i težnje za Hrvatskom za koju se hrvatski narod u oba prošla rata borio, prolio rijeke krvi i dao stotine tisuća života.

Može se g. Kitarović opravdavati čim, kako i kad god hoće. Može svoje gafove o zločestim ustašama i dobrim “antifašistima” koji su, kako reče, oslobodili nekakvu Hrvatsku za koju samo ona zna, opravdavati naknadnim lijepim riječima o danu državnosti, budućem prosperitetu, retuđmanizaciji i čemu god joj padne na pamet, ali to joj nikada više neće vratiti ni ono malo ugleda i poštovanja koje je imala. Onaj tko na istu klupu i za isti stol može sjesti sa spogrdama kao što veleizdajnik Mesić, krvnik Manolić, komunistički izmet Milanović i drugi njima slični, ne zaslužuje moje poštovanje. Mnogi su narodi nestali kroz povijest za to što se nisu na vrieme ustajali protiv lidera koji su ih vodili krivim putevima, a što tek mogu očekivati narodi čiji predstavnici slave njegove krvnike.

Za Dom Spremni!

Uz sedmu obljetnicu smrti junačke majke Kate Šoljić...

Pokoj joj vječni!

Uz spomendan mučeničke smrti hrvatske djevice,

Dive Grabovčeve,

prve nedjelje u srpnju...

-

-

***

Osuđena je na smrt jer se ne želi odreći katoličke vjere! Pomozimo širenjem istine!

Asija Bibi, pakistanska kršćanka u lipnju 2009. osuđena je na smrt vješanjem zbog optužbe za svetogrđe. Asija je radila u polju pokraj jedne muslimanke. Žene su je napale da ‘uprljala’ vodu jer je, kao kršćanka, rukama dirala kantu.

Optužena za svetogrđe, Asija se tijekom suđenja nije imala priliku braniti, te je osuđena na smrt. U zatvoru je već pet godina. Dvije osobe koje su joj tijekom suđenja pokušale pomoći, Salaman Taseer, musliman i upravitelj pokrajne Punjab, te Shahbaz Bhatti, kršćanin i ministar za manjine, brutalno su ubijeni. Iako, njezin slučaj prate brojne organizacije za ljudska prava, a o njemu se govorilo i u UN-u kao i u Europskom parlamentu Asija je i danas u zatvoru. Njena presuda: SMRT!

Mohammed Idris (vlasnik polja gdje je Asija navodno svetogrdila) i Mohammed Salim (lokalni imam) u filmu priznaju kako osobno nisu čuli da Asija izgovara riječi za koje je optužena. Čuli su samo iskaze Asme i Mafie, koje su direktno svjedočile navodnom svetogrđu. Ipak, Mohammed Idris i Mohammed Salim glavni su svjedoci na suđenju.

Dio Asijine obitelji prisustvovao je međunarodnom kongresu o progonjenim kršćanima u Madridu. Prije samog kongresa, u Rimu su imali priliku upoznati Papu, te tijekom boravka u Europi govoriti o Asiji i situaciji u kojoj se nalaze kršćani u Pakistanu. Nakon što je vijest o tome stigla u Punjab, pakistansku pokrajnu u kojoj obitelj Bibi živi, morali su pobjeći, oni i svi koji su im pomagali. Nitko ne smije biti kažnjen zbog svojih vjerskih uvjerenje, samo zbog toga jer pripada manjini…

Potpišite peticiju za Asiju Bibi, podijelite je na društvenim mrežama, proširite glas o njoj. Do sad ju je na životu održao međunarodni pritisak u čijem stvaranju sudjeluju svi koji su popisali peticiju za Asiju. Pozivamo vas još jednom, pišite Vrhovnom sudu da prihvati nove, ključne dokaza za Asijino oslobođenje ali i potpišite peticiju koju je do sada potpisalo preko 116,5 tisuća ljudi ovdje:

—

—

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

Neke nacionalne manjine u Hrvatskoj su peta kolona

Nikada u povijesti se nije Srbija namatala Hrvatskoj kao što čini sada!

Niti za najistaknutijeg komunističkog velikosrbina Aleksandra Rankovića nije u Zagrebu bila otvorena srbska gimnazija niti su u Vukovaru postavljane ćrilične ploče. Niti Aleksandar Ranković nije učestalo posjećivao Zagreb niti su u Beogradu paljene hrvatske zastave. Najveći Srbin u Hrvatskoj je bio Rade Bulat, ali njegovo prosrbsko i protuhrvatsko djelovanje nije bilo niti do pete današnjem velikosrbskom četniku Miloradu Pupovcu, koji čak u Hrvatskom saboru diktira smjer hrvatske politike... O izmišljanju i ustotručavamnju ustaških ratnih zločina nije Pupovcu dorastao niti Dražo Mihailović, a još nikada taj velečetnik Pupovac nije spomenuo niti osudio srbske zločine na Hrvatima, koji su potakli ustaše na osvetu, počev od 1918. primjerice: ubijanje hrvatskih domobrana u Zagrebu, atentat na hrvatske zastupnike u Beogradu, ubijanje hrvatskih seljaka po Slavoniji i drugdje, strijeljanje gospićkih gimnazijalaca u Senju, a što tek reći na "Pupovčevo sljepilo" za ubojstvo, progon i denacionalizaciju više od 4 (četiri) milijuna Hrvata od Drugog svjetskog rata naovamo.

Današnje ponašanje Beograda prema Hrvatskoj je nepodnošljivo!

Danas u suverenoj Hrvatskoj imamo istaknutije svestrano srbovanje, nego je to bilo u obadvije velikosrbske Jugoslavije. Tek ću primjerice spomenuti: U Republici Hrvatskoj postoji srbska vlada - Srpsko narodno vijeće, srbske političke stranke, postoji jače središte političkog SPC-a u Zagrebu, nego u Beogradu. Uz beogradskoga, srbski patrijarh u Zagrebu vlada Hrvatskom, Slovenijom i "vascelom" Italijom. Srbska prosvjeta sa sjedištem u Zagrebu ima oko 250 organizacija, a pospana Matica hrvatska ima jedva dvadesetak ogranaka. Četrdesetak Ogranaka MH u dijaspori je Matica hrvatska posve zanemarila.

Četnik Aleksandar Vučić nadmašivo slijedi Đilasa

Kad Srbija uđe u Europsku Uniju onda će referendumom oduzeti Hrvatskoj Istočnu Slavoniju i Baranju jer se Srbskoj nacionalnoj manjini, protivno praksi u cijelome svijetu daju sva nacionalna nadprava uz 30%-tnu nazočnost, što je jedinstven slučaj i nepoznat u svijetu, u kojemu je za ovakove i slične slučajeve odlučujuće stanje iznad 50%, a ne 30%. Dakle, po nezaštičenosti Hrvata u vlastitoj domovini, srbska manjina od 30% se nameće Hrvatskoj većini od 70%. Takav absurd je nepoznanica u civiliziranom svijetu, kakav u Hrvatskoj sprovode Srbi uz pomoć komutičkih političara u Hrvatskoj. Ovakav kriterij ne vlada nigdje u svijetu, nego samo u Hrvatskoj, gdje srpska petokolonaška manjina, koja je vodila genocidni rat protiv matičnog naroda Hrvata u Hrvatskoj vlada nad većinskim narodom Hrvatima u njegovoj domovini.

Hrvatska sjedi na dvije stolice: Europska Unija i Balkanska regija!

Evo za to samo jedan dvojni primjer. Političari u Hrvatskoj prepustili su Srbiji vjekovne hrvatske prostore, na kojima danas još žive Hrvati katolici kao nacionalna manjina, a nadbiskup im je po pravilu Slovenac, a ne Hrvat. Tko je odgovoran za to poniženje Hrvata katolika na svojoj zemlji, okupiranoj od pohlepne i genocidne četničkofašističke Srbije: političari iz Hrvatske, Kaptol ili Vatikan. Točan odgovor jest "triumvirat": političari iz Hrvatske, Kaptol i Vatikan. Zašto nadbiskup za Hrvate u okupiranim dijelovima Hrvatske nije Hrvat, nego Slovenac i to trajno???!!!

Razumijemo li mi Hrvati govor četničko-fašističkog Srbina Aleksandra Vučića?

Kad bi ti bjedniče fašističkočetnički priznao svetaštvo uzoritom kardinalu Dr. Alojziju Stepincu i poistovjetio bi ga sa sobom, u tom slučaju bi se ja kao kršćanski katolik i kao Hrvat odrekao svetaštva Alojziju Stepincu. Meni je drago da fašistički četnik takav ološ!

Papa Franjo čini strahovite nepravde prema katoličkim Hrvatima!

2. Nije se Majka Božja nigdje prikazala: ni u Lourdu, ni u Fatimi, ni u Međugorju, niti u Americi - nigdje, nigdje i nigdje... To su fikcije, ali ako fikcije vrijede priznanja u Lourdu i u Fatimi, zašto ne bi vrijedile u Međugorju???!!!!. Kad ne bi postojala fikcija prikazanja Majke Božje u Međugorju, papa Franjo bi trebao ustoličiti hodočastnički kult Međugorja jer je Međugorje najjači štit katoličkog krščanstva po Kristu od ugroženosti raznih oblika muslimamstva i od srbskog svetosavskog odmetništva - SPC-a.

4. Ima još dosta neispravnih stavova Vatikana prema Hrvatima, ali je ta tema preobširna i ne ću u nju ulaziti. Spomenut ću samo 1. Hrvati nemaju iz "Predziđa krščanstva" nijednog mučenika (zašto biskup Petar Berislavić, branitelj kršćanstva i naroda nije mučenik?) i 2. Svima se prašta samo Hrvatima ne! Primjerice, stramputični Talijani poput Giordana Bruna su rehabilitirani, a zašto pape ne rehabilitiraju primjerice: hrvatskog biskupa Andriju Jamometića i Marka-Antuna de Dominisa???!!!

U ovim "miscelanea" vraćam se na srbsko-hrvatske odnose

To kompleksno i obširno područje prepuštam za drugu raspravu, a ovdje ću spomenuti samo noviju srbsku pljačku i krađu svega hrvatskoga, što se pljačkati i ukrasti može.

Po pitanju svih krađa i pljačke izrazit ću se najkraće: Suverena država Hrvatske treba sa svima načinima i metodama zatražiti povrat svega ukradenoga i popljačkanoga. Ako to Srbija ne učini, onda Hrvatskoj stoje ne raspolaganju (uz ostalo) dvije opcije:

Zašto se tako ne ponašaju odgovarajuće hrvatske vlasti u suverenoj državi Republici Hrvatskoj! Uvjeren sam da nisam jedini Hrvat, koji postavlja ovakova pitanja, ali nažalost suverena Hrvatska nema poštene, pravedne i domoljubne političare, nego slične srbskim pljačkašima i kradljivcima pa se ponašaju prema naučenom od Srba.

Vaš jučerašnji igrokaz: Kako privesti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod u stanje grčke tragikomedije ili fosilni gosp. Nikica Valentić i ostatak savjetodavne ekipe će predsjednicu savjetovati kako nastaviti daljnju sustavnu udruženu pljačku RH i hrvatskog naroda kao što je to činio u vrijeme svoga mandata hrvatskog premijera

Uvažena gospođo predsjednice RH, Kolinda Grabar Kitarović!

Politički unakaženo svepartijsko ukrižano ustrojstvo u Hrvatskom saboru doseglo je svoju kulminaciju perveznosti kada se prije nekoliko nedjelja u istom pod pokroviteljstvom predsjednika sabora Josipa Leke raspravljalo o povrijeđenim pravima jedne poznate zagrebačke kurtizane i manekenke glede i kakti njenog navodnog silovanja, a ne o povrijeđenim pravima i povrijeđenom ljudskom dostojanstvu jednoga Ivana Pranklina i ostalim sužnjima Jukićeve zločinačke organizacije po svim do sada izglasanim poveljama UN-a i EU-a.

Sve ovo u prijašnjim redovima opisano je posljedica zla koje udruženim udbaškim elementima svih boja, a kojima pripada i Vaš novoimenovani savjetnik Nikica Valentić kao bivši visoko pozicionirani djelatnik INA-e u svojstvu CEO-a od 1990. do 1995. ali i kasnije u ulozi premijera RH, istovremeno vlasnik tvrtke u Švicarskoj u Zugu pod imenom Alpe Commerce, Bauernstr. 36, CH-6304 ZUG, kada je na moje veliko čuđenje toliko često odlazio ugovarati velike poslove i letio o državnom trošku vladinim zrakoplovom kakti u interesu naroda RH, a de facto ugovarati derivatne poslove u Iranu i Indoneziji za svoju vlastitu tvrtku, isti ili sličan zločin čine danas drugi, a najbolje nam to ovih dana demonstrira slučaj Hrvatskog imunološkog zavoda u Zagrebu, svi oni zajedno posluju tako već već više od dvadeset godina i uništavaju svojom beskrajnom pohlepom i neznanjem tisuće i tisuće radnih mjesta u Zagrebu i diljem Hrvatske!

Pa za koga Vi gospođo Grabar Kitarović radite, kada takove fosilne propalitete i zločince imenujete za Vaše savjetnike? Tko su Vaši tajni gazde, recite, pa ćemo se stručno i adekvatno postaviti glede njih, znali smo to 1991. i znati ćemo to i danas još bolje?!

Dr. Dragan Hazler je daleko stariji nego taj Vaš "veliki ekspert" Nikica Valentić, zašto niste njega imenovali za savjetnika? Kolega Hazler zacijelo ima viziju i znanje kako dovesti narod i Republiku Hrvatsku na staze uspjeha, koji svoj cijeli život radi bez plaće na boljitku i stvaranju pozitivnog rejtinga RH i dobrobit hrvatskog naroda, za razliku od takovih i njemu sličnih političkih uhljeba i protuha, koje onda uza sve dobivaju od kojekakvih Burduša, YUsipovića i odlikovanja za njihove počinjene zločine glede hrvatskog naroda, kao onomad onaj Vladimir Drobnjak ili Ivo Sarader!

Dok bi Hrvatska de facto mogla živjeti samo od turizma i proizvodnje ekološke hrane da postoji um i vizija u glavama vladajuće političke elite uz sve ostale popratne proizvodnje i industrije koje već postoje, što sam ja sa nekoliko kolega još prije dvadeset godina stručno analizirao i u još uvijek neobjavljenoj knjizi: Hrvatska u 21. stoljeću ili kako je moguće postići boljitak bez prijevara - pismeno podastro.

Tvrtka koja je vršila reviziju njegovog poslovanja i danas postoji, a osim toga bavi se i izdavačkom djelatnošću. O istom sam u mojem, ne tako davnom objavljenom kružnom pismu detaljno sve opisao, a isto stoji na nekoliko medijskih portala, pa tako i na HAZUD-ovom i ovom udruženom zločinu počinjenom glede hrvatskog naroda pjevaju prekrasni crni kosovi i vrapci po zagrebačkim i drugim krovovima, gospođo predsjednice Kolinda Grabar Kitarović i takav ljudski otpad ste Vi jučer predstavila hrvatskom puku kao savjetnika, koji sa ostalima spodobama sličnim njemu treba Hrvatsku spasiti od grčke tragikomedije?

O tempora o mores!

Ovaj slučaj jasno ukazuje na veliku potrebu skorog sprovođenja generalne LUSTRACIJE hrvatskog društva u duhu conditio sine qua non!

Cijenjena gospođo predsjednice, Kolinda Grabar Kitarović, morate me shvatiti kako ću o ovom Vašem odabiru obavijestiti predsjednicu njemačke vlade, dr. Angelu Merkel, gospođu Doris Pack, gospođu Eriku Steinbach, gospodina Elmara Broka kao mnoge članove Hrvatskog sabora pa i sve meritorne predstavnike političkih organizacija Europe i svijeta, jer očito je samo tako moguće uspješno privesti ovaj ciljani marifetluk svih mrzitelja i sustavnih zločinačkih uništivača naroda i RH, konačnom i potrebnom kraju, a kojima je očito jedino njihova udbaška zakletva sveta dok im napaćeni narod kopa po kontejnerima, a mladi napuštaju masovno Domaju, što je ovih dana potvrdila i njemačka ministrica socijalne skrbi kako je oko sto tisuća hrvatskih građana došlo u Njemačku zadnjih 20 mjeseci!

Silvije Strahimir Kranjčević

NISU SRBI SAMI U ŠIRENJU IDEJE VELIKOSRBSTVA

Bez obzira na to što je samo dio tih ljudi u najmanju ruku petnaesto u Hrvatskoj rođeno i odgojeno pokoljenje doseljenih Vlaha, a velika većina potomstvo hrvatskih Vlaha i Hrvata pravoslavne, grkokatoličke i katoličke vjere, njih se smatra Srbima.

Pa kad sve to uzmemo u obzir i kad malo promislimo o agresivnosti SPC-a i stranih protuhrvatskih režima koji su stoljećima vladali Hrvatskom, a posebno onih prve i posljednje Jugoslavije, nije ni čudno da su ti ljudi podlegli velikosrbskom agresivnom izpiranju mozga.

Takvo mišljenje dokazuje da iako na puno višem stupnju obrazovanja od svojih predaka ti naši današnji ljudi su toliko zatrovani velikosrbskom promičbom da uobće nisu sposobni shvatiti da takvo nešto ne postoji nigdje na svietu osim u tim ostatcima Velike Srbije aka. Jugoslavije.

Nedavno slušam kako na “Bujici” tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, g. Igor Vukić kaže da su ”u vladi NDH Srbi imali svog predstavnika u osobi dra. Save Besarovića”.

Kakav i koliki “Srbin” je bio dr. Savo Besarović potvrđuju njegove rieči 1945. g., na komunističkom sudu u Sarajevu - koji ga je radi njegovog hrvatsva osudio na smrt. Kada ga je tužitelj upitao kako je on kao Srbin mogao služiti ustaškoj državi, dr. Besarović je odgovorio:

“Nitko od mojih, pradjed, djed, moj otac, moja majka , pa tako ni ja nikada se nismo osjećali nikakvim Srbima, nego samo i jedino Hrvatima.

A to što smo pravoslavne vjere nema nikakve veze s nacionalnom pripadnosti bilo kojem narodu.

Ponosan sam što sam služio svome narodu i svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i kada bi se ponovno rodio, opet bi im služio!”

Za Dom Spremni!

Ja sam po mojem govoru na čistacu, i za budućnost ne marim za drugo nego u svim zgodama oddružiti se od izdajica!

NAHID KULENOVIĆ

Ing Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I.Galića 30. Lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.

Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanojetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi". Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.

Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.

Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".

U svojem zadnjem članku "i krv za Hrvatsku" Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt

Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi" (Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik Stiijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires 1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).

I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".

Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".

Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.

Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vraatima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.

"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".

Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".

Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.

Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a granica na Drini je utopija.

Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču, dotle se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama, dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne, te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.

Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo neprijatelja s našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji. Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete u Titovoj Jugoslaviji.

Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3. Listopada 1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.

Široka Kula i Vukava

Od 31 do 34 su Srbi i ubijeni su samo zato što je Luja Rakić bila Hrvatica. Radmila je uhapšena i mjesec dana su je držali u zatvoru u Teslingradu i beskrajno silovali (valjda htrvatsku majku u njoj) i na kraju zaklali i bacili u jamu.

Bukovac, zaseok Vučići (nekoliko kilometara sjevernije od Kule):

Zaseok Radići, stotinjak metara dalje od Vučića zaklali su:

Dalje, sudac u Gospiću (Pavle Rukavina) je 16. «januara» 2001. valjda po naredbi I.Račana i R.Ortinskog oslobodio počinitelje zločina, Čedu Budisavljevića i drugove:

OBUSTAVLJA SE istraga protiv:

itd do broja

Obrazloženje

U Gospiću, dne 16. siječnja 2001.

I nitko nikada nije išao pitati toga Rukavinu zašto je to učinio. Nu, da vidimo, i vjerujem da će Vas zanimati, ovo: u ruke mi je dospio originalni dokument iz Štaba srbskih snaga (studeni 1991. godine, Gračac) i šaljem Vam prijepis gdje ćete vidjeti kako sami Srbi pišu o ovima zločincima.

Evo prijepisa dokumenta (preslik je dosta mutan):

Predmet: Budisavljević Čedo i drugi. Vršenje ubojstava, silovanja i drugih kriminalnih radnji na području Teslingrada.

Mile Martića: Rambo, Đorđe Božović-Giška, Bosanac-Legenda, Branko Kapetan-Strašni, Brkica, Čedo Budisavljavić, Dule, Duško-Mali, Milan Jelača, Dušan Kleut, Željko Knežević, Đoko Krneta, Boško Mašić, Zdravko Novaković, Srđan Potkonjak, Iso Potkonjak, Suad Šalov, Momčilo Zoraja, zapovjednik zatvora, kapetan Milan Veselinović i njegov zamjenik Jovica Novaković.

Budisavljević je od Rakić Mane oduzeo osobno vozilo “Ford Eskort” koje su on ili njegovi ljudi prodali u Bosni. Ovakvim svojim postupcima, koji više ne graniče s ničim ljudskim, isti je ne najgrozniji način zatro porodicu Rakić kao i uništio imovinu kako bi prikrio tragove koji su nestali u jami Golubnjači.

U Gračacu, 11.11.1991.

Kako smo vidjeli, «hrvatsko pravosuđe» je rečene srpske zločince oslobodilo!

Kome uopće mogu smetati riječi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izrečene u šumi Brezovica, na obilježavanju 22. lipnja, Dana antifašizma i dana osnutka Sisačkog partizanskog odreda, prve antifašističke postrojbe u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji.

- Dideee, o didee, viče mala Marica. Di si, dideee.

- Ma dide obistinile su se crne slutnje našeg dragovoljca Jure.

- A dide znaš da je danas oni isprazni crveni praznik kada crveni fašisti, subnorovci ili antifašisti kako se sada vole zvati, derneče u šumi Brezovici lažući bez srama i stida o svojoj krvavoj prošlosti.

- Ma, nisu dide, ima ih danas u onom Capinom šumarku dosta, sve izdajnik do izdajnika, ne znaš koji je veći firaun. Nego nije nevolja u tome nego tamo ti je i naša prisidnica!

- Tako je dide održala je govor pozdravljajući crvenu bratiju od Milančeta i one dibele potprisidnice našeg nazovi Sabora i bivših prisidnika veleizdajnika do zadnjeg "antifašiste", ka prava unuka none i nona antifašista, zajedljivo će Jure!

- Tako dide, s tim da na internetu na stranici pisidničinoj, ne više onoj šta je orjunaši proglasiše najgorom na svitu nego novoj, umivenoj, reka bi crvenoj, u govoru nema pozdrava Burdušu i Lignji, ali ja sam taj pozdrav čuja na televiziji. Ponila je valjda crvena atmosfera komunističkog derneka, smješka se Jure gledajuć u daljinu.

- Da, još da si sluša Milančeta šta rogobori, pa prosto svakog normalnog bude stid da ga sluša. Prisidnik Vlade, a toliki matun, ma ni Nikoletina Bursać mu nije ni do kolina, pa to je za nepovirovat dide, domeće mala Marica.

- Evo dide da krenem ispočetka, namišta se Marica:

- Dide, de smiri se, ne jidi se, nastavlja Marica prisidničin govor:

- Ha, u pravu si dide, jer ovo je j..., da ne kažem pred dicom šta, u zdrav mozak!

Reći staru da je povijest učiteljica života i da trebamo prihvatiti povijesne činjenice, a onda se na to doslovno pos..., ne smim govorit' pred dicom, nekakvom jadnom pričom da je izmišljena antifašistička borba nekakvih sisačkih jadnika, kokošara koji pobjegoše od policije u šumu, antihrvata, dio našeg povijesnog hoda, jer su na dan napada na Sovjetski Savez digli kao neki ustanak u Hrvatskoj i da je to početak oslobađanja Hrvatske je stvarno dno dna u kojem se praćaka svakakva klatež a la Burduš oli Klasić i company!

- I sama ne znam di joj je pamet bila kad je tako počela govorit, vrti glavom i baba, pa zar nikad nije pročitala oni članak iz novina šta mi ga je mali Luka još prošle godine čita o tom izmišljenom sisačkom partizanskom odredu, đava mu sriću odnija!

- Evo ga baba, evo što kaže Lojzo Buturac iz Siska koji je sluša ća priča taj Vlado Janjić, ko iz puške će mali Luka:

"Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije kojoj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske države, kompromitirajući je međutim predajom dijela povijesnih hrvatskih krajeva okupacijskim silama, te zločinima i progonima na rasnoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, sedamdeset četiri godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških ili drugih prijepora."

- O zlato didovo, dođi 'vamo didu, dođi da te ljubim srce moje 'Rvatsko, zadovoljno se smiješi did, pogledajuć na babu što je zadivljeno slušala svoga unuka držeći sač u rukama. Ma ne ćemo propast Jure kad imamo ovakve nove ustanike, hrabri did Juru.

- E svaka ti se pozlatila moje unuče drago, ljubi i baba.

- Tako je, nastavlja Marica s govorom dične prisidnice:

"Tužne su sudbine brojnih hrvatskih i srpskih obitelji iz Hrvatske koje i dan danas, 70 godina od završetka rata, ne znaju gdje su njihovi najmiliji završili, nemaju mjesto gdje zapaliti svijeću ili odati dužnu počast stradalima u vihoru Drugog svjetskog rata. A sudbine ljudi bile su različite i to vi - veterani Drugog svjetskog rata najbolje znate. Znate kako su stradala i brojna djeca, žene i nevini civili, naprosto iz razloga što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu."

- A dide šta ti je, šta se tolko jidiš, smiruje prekorno baba.

- Evo tog svjedočenja, pruža papir mali Luka.

- Ma daj to 'vamo, ljutito će did, di si to naša, to ne smiš čitat, uzrujano će did da dica ne vide šta piše.

- Čita Jure komad papira priskakice i suza mu suzu goni:

Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po "propisu i kako valja"!

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.

- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe…"

- Da bi razbila mučnu tišinu, Marica nastavi s ričima prisidnice:

- Bože mili pa to je nečuveno, zlo komunizma uopće ne spominje!

- Jašta me straj moj junače, jašta me mori, ljubi did u kosu malog Luku zamišljeno gledajuć čas babu, čas u Juru.

Zaista humano poji Ivan Goran ka pravi titin glasnogovornik mržnje!

- Ma ima dide koliko oćeš, sve u istom stilu komunističke šumske škole laži k'o da ono 90. sa dolaskom slobode i slobodne Hrvatske nije šumski akademik Bilandžić reka da je sva njihova vajna nauka i pusti doktorati sada obično smeće!

...Govoreći, dakle, danas o vrijednostima antifašizma, potrebno je lučiti opravdanu borbu protiv okupacije i totalitarnih ideologija fašizma i nacizma te ustaških i četničkih zločina od onoga što sav demokratski svijet odbacuje kao negativno nasljeđe totalitarne komunističke ideologije...

- Dobro veliš babo moja, ajmo, tako je. A prisidnici Bog neka pamet prosvitli!

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

IVAN KRSTITELJ – MALEN PRED BOGOM, VELIK PRED LJUDIMA

Homilija

Ivanovo rođenje

O njegovu rođenju znate sve, ako ste slušali današnje evanđelje. Još samo valja pridodati da mu je rođeni otac Zaharija zanijemio, jer nije vjerovao Bogu da će kao starac konačno dobiti sina. Tražio je od Božjega glasnika neki znak, potvrdu da je to istina. Tražio si, Zaharija, i dobio si! Ne ćeš više moći ni reći kako ne vjeruješ Bogu. Ne ćeš više moći reći ništa, čak ni sinovo ime, nego ćeš ga morati pisati na pločici. Tek onda mu se dar govora vrati. Opasno je od Boga tražiti znakove i čudesa. Ne traži, čovječe, znaka od Boga, ne traži mu iskaznice, moglo bi te skupo stajati. Bogu se vjeruje na riječ.

Ivan je neustrašiv pred ljudima

Imamo li mi Ivanove vjernosti i neustrašivosti? Usudimo li se biti zahtjevni prema svojoj djeci, učeći ih Božjemu putu? Ili se priklanjamo većini, ne želeći se zamjeriti, pa puštamo da nam djeca odrastaju u neodgovornosti, neradu, besposlici koja vodi i u drogu i u alkohol i u razvrat i u svaku drugu ovisnost? Ivan proročki oštro upozorava: «Svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj!» (Mt 3,10b). Ne dopustimo to, ne budimo sami krivci svoje propasti!

Ivan je ponizan pred Bogom

Ivanove poruke

Njegov je temeljni poziv: «Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,2). Ali mi taj poziv toliko puta čujemo, pa idemo dalje, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ne da Ivan da to ostane tako nego svakome tko mu dolazi sasvim jasno odgovara što mu je konkretno činiti. Sažmimo neke Ivanove poruke, jer su one poruke i nama:

Narodu koji grne sa svih strana veli: «Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako» (Lk 3,11). Imaj srca kršćanine za drugoga, pa će ga i Bog imati za tebe!

Vojnicima: «Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte!» Lk 3,14b). Obavljajte pošteno svoju službu! Vi ste da čuvate slabije i održavate red, ne da činite nasilje.

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

Da bismo se mogli do kraja boriti u toj areni života, potrebno je uzeti oružje koje jedino pobjeđuje. Ljudska povijest do sada pokazuje da je jedino Isus iz Nazareta imao takvo oružje. Samo je on istjerivao zle duhove, mogao čudesno nahraniti ljude kruhom, samo je on mogao izbaviti ljude od smrti, samo on je mogao uskrisivati, opraštati grijehe, samo je on mogao sve bolesti i nemoći liječiti. On je jedini ostavio u baštinu oporuku da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. A on je sve ljubio tako da je pošao za nas u smrt. Bogovi religija traže da se za njih gine. Naš Bog gine za nas.

Ivan Krstitelj borio se za prvo mjesto u društvu. Kako? Otišao je u pustinju još kao mladić, tamo živio sam, molio, čitao Božju riječ i tražio snagu da može proročki govoriti ljudima, suprotstaviti se njihovim krivim mentalitetima i devijacijama u umu, te da im može reći istinu i uvesti ih u istinu. Oblačio se ne u najmodernije haljine nego u devinu kožu, nije jeo sa bogatih stolova i pio vina, nego izvor-vodu i medovinu, ali je zato imao bezbroj učenika koji su ga htjeli u tome slijediti. No, on je imao snage reći političkim predstavnicima svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da ne mogu živjeti samo za svoj probitak nego za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod, da moraju živjeti za puk, a ne tražiti da puk živi za njih, da moraju obogaćivati druge, a ne samo sebe. Teško je imati takvu hrabrost u bilo kojem društvu. Istina, zato je Ivan Krstitelj platio životom. Ali je istina i to da od tada živi u slavi čovječanstva i židovskog naroda, i da živi u nebu i da ćemo ga i mi susresti.

Možda u tebi čeka proročki dar.

JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

Mučenicima Jazovke

Mučenicima u spomen Mate Ćavar

Draga braćo i sestre,

Tada je rekao: "Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne radi osvete, nego zato da budete mirotvorci, da biste mogli ljubiti poput njih. U vama, u vašem pozivu stoji krv, stoji svjedočanstvo tih vaših mučenika. To je krv i svjedočanstvo tolikih svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova." Sveti Pavao u poslanici Hebrejima poručuje: "Ne zaboravite svojih predaka. Oni su vam prenijeli vjeru, upravo oni su nam prenijeli kako se živi vjera."

Zapamtimo si, braćo i sestre, riječi pape Franje: "Nemate pravo zaboraviti svoju povijest."

Negdje potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se već nazirao kraj komunističke diktature, zamolio sam kolegu svećenika Nikolu - Ninu Kekića, današnjeg vladiku križevačkog, koji je rodom iz ovoga kraja, da idemo tražiti jamu Jazovku o kojoj sam tada već nešto čuo, ali se o njoj još uvijek govorilo potajno i šapćući. Došli smo u Sošice i nakon okrjepe kod sestara bazilijanki krenuli u potragu. Sjećam se da smo dugo hodali kroz neko grmlje i šumarak, ali nikako naći Jazovku. Spustili smo se ponovno na cestu, susreli jednu ženu koja je išla iz polja i pitali ju zna li gdje je ta jama. Žena nam je rekla: "Nemojte me to pitati i najbolje je da što prije odete odavde."

Evo što o laži kaže Katekizam Katoličke Crkve: "Laž je najizravnija povreda istine. Lagati, znači govoriti ili raditi protiv istine, da se zavede u bludnju one tko je ima pravo saznati. Ranjavajući čovjekov odnos prema istini i prema bližnjemu, laž vrijeđa temeljni odnošaj čovjeka i njegove riječi prema Gospodinu (KKC 2483)."

Zar ne prepoznajemo u ovoj rečenici stanje društvenih odnosa u našoj domovini?

Evo što kaže KKC: "Obavještavanje preko mass–medija u službi je općeg dobra. Društvo ima pravo na obaviještenost utemeljeno na istini, slobodi, pravdi i solidarnosti." KKC 2494

Ovo je poruka svim našim medijima, a posebno onima koji su zajedničko dobro svih građana ove zemlje, da se zalažu za istinu. Ne smijemo živjeti u strahu i u lažima. Istina, samo istina oslobađa nas i straha i laži. Istina u kojoj priznajemo svoje ljudske slabosti i vlastite pogreške. Istina u kojoj priznajemo zlo i zločine s bilo koje strane i od bilo koga. Jedino takva istina može nas voditi u bolju budućnost u kojoj možemo biti mirotvorci i graditelji boljeg i ljepšeg svijeta.

Idimo hrabro tim Putem, otkrivajmo iz dana u dan sve više tu Istinu i s nadom čekajmo Život u koji su, vjerujemo, ušli naši stradalnici i mučenici koji su svoj zemaljski život završili upravo u ovoj jami. Vjerujemo da su u kući Oca nebeskoga u kojoj ima mnogo stanova i u kojoj ima mjesta za sve ljude.

Skupili se gadovi

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nazočila je svečanosti obilježavanja Dana antifašističke borbe u Spomen parku "Brezovica" te tom prilikom kazala:

Dobili smo značajne promjene u Regionu. U skladu s objavljenim deklaracijama u Srbiji, četnici su antifašisti i imaju svako pravo na svoju antifašističku promičbu, kako u Srbiji, tako i u Lijepoj Našoj. Agresorski tenk pronađen ne tako davno u manjinskom selu na istoku Hrvatske postao je antifašistički tenk. Srbija je time praktično uputila poziv Hrvatima da obnove Ustaški pokret. Četnici su rehabilitirani, rehabilitirajmo i ustaše, pa da je ideološki mir barem dok ne izađemo iz ove ekonomske krize i društvene depresije. Posve opravdano, jer su se antifašisti partizani i četnici borili na strani talijanskih fašista, kojima su se suprotstavili samo ustaše! I čemu mahnite reakcije na turistički incident na Poljudu – neki njemački turist načinio je ono isto što radi u Njemačkoj. Pa, nije nacrtao petokraku! Pustimo pacijenta da se osjeća doma i da troši kao da je doma. Uredno plaća krevet i hranu i neka crta što hoće.

Kako rehabilitirati Antu Pavelića?

Kako smo se morali odreći Ante Pavelića, nadao sam se da će ga antifašisti ostaviti kao strašilo u žitu, da odvraća grabežljivce od naših usjeva, ali su Poglavnika posve protjerali iz našeg života. Kod nas krade tko stigne. I još nam umjesto našeg Doktora serviraju odurne tuđe nakaze. Na roditeljskom sastanku ostali smo zatečeni: posjet Francovom grobu poskupljuje maturalac u Španjolsku! Naravno da sam pitao koliko trebamo doplatiti za posjet Pavelićevom grobu. Svi su me gledali kao da sam nešto opsovao. Ante Pavelić jedva da je postojao, a naši neprijatelji prikazuju ga kao ključnu osobu Drugog svjetskoga rata. Naravno, nije Paveliću bilo lako – u Kninu su uz antifašiste (četnike i partizane) bili talijanski fašisti. Postoji neraskidiva veza i suradnja fašista i antifašista, pa ću ovdje još jednom naglasiti svoju staru tezu da je prihvatljivo samo “ne biti fašist”.

Predivna je četnička šubara

Kokarda je antifašistički ponos, a niti njemačka svastika više nije toliko opasna – zapravo je simbol progresa, križ koji postaje kotač! Korporacije obožavaju fašiste. U svijetu je razvijen fašistički turizam – obilaze se nacistički koncentracijski logori i posljednja počivališta fašista svjetskog glasa, dok je problem jedino odlazak na grob Anti Paveliću. Mnogima je četnički vojvoda Draža Mihailović trodimenzionalan! Utemeljitelja fašizma Benita Mussolinija prikazuju kao bezazlenog cirkusanta. Charlie Chaplin veselo je parodirao Adolfa Hitlera, a nacistička Vučja jama postala je priznato svetište. Samo je Ante Pavelić ostao smrtno ozbiljan. Nakon što su talijanski fašisti i njemački nacisti izazvali svjetski rat i proveli Holokaust, sva je krivnja prevaljena na Hrvate. I nad Hrvatima je proveden genocid! Eto kako su se Nijemci i Talijani, pa i Saveznici, suočili sa svojom fašističkom prošlošću. Znate, gnjaviti mnogoljudne i moćne Nijemce i Talijane zbog bilo čega, to nije dobro za biznis.

“Gledajte, eno svastike!”, viče vam presretni profesionalni antifašist, u duši četnik, upravo onaj koji je nacrtao svastiku. A vi budite mudri, ignorirajte smutljivca i pogledom tražite sestru svoje supruge. Nemate pojma što je to kukasti krst! Jelena Lovrić najozbiljnije tvrdi da su Hrvatska i hrvatski tekstovi krcati slovom U. Ako niste znali, kod Hrvata je idealna U kuhinja.

Hudo nam se piše

“Tvoja postelja bit ću ja, premda hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti uspavanku. A ti, samo mirno spavaj, dijete moje! Blizu si mog srca, koje te mnogo voli. Nažalost, premda te ljubim, od smrti koja nas čeka, ne mogu te spasiti. Samo mirno spavaj! Ne možeš slutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. I tad će biti kraj stradanja i muke, naše borbe. Zajedno ćemo poći k Bogu.”

Jezovit pokolj Hrvata nad hudima jamama i na našem Križnom putu uvijek će buditi tugaljivu sjetu na tragičnu NDH i Ustaški pokret. Antifašisti su pobili našu djecu, planski i zvjerski, da spriječe demografsku obnovu Hrvata. Ivana Novak pokopala je u svome usmrćenom tijelu svoje nerođeno dijete i tu nije bio kraj. I nju i njeno dijete oplakali su njeni roditelji i njena rodbina. Tisuće ožalošćenih majki širom naše Domovine godinama su čekale da ugledaju svoje dijete, makar u lancima i prebijeno na smrt. Strašan je taj osjećaj da je smrtonosni Labrador među nama i da se četništvo može ponovno reorganizirati, osnaženo antifašističkom iskaznicom Hude jame. Zastrašujuća je činjenica da antifašist nikada neće prihvatiti hrvatsku državu, čak i kada dođe na funkciju predsjednika Hrvatske. To je razumski neobjašnjivo. Naša djeca napuštaju svoju Domovinu jer osjećaju da ih na neki način u njoj čeka smaknuće.

Koliko je pravih ustaša u Registru branitelja?

“Nezadovoljni smo činjenicom da predsjednik Vlade ne želi razgovarati o onima koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i za to su plaćeni iz našeg proračuna”, izjavio je Đuro Glogoški. Ali, prijatelju, četnici su antifašisti! Mogu li branitelji za glavnog pregovarača prihvatiti ministra čiju ostavku traže? Bitka Partije protiv takozvanih lažnih branitelja ima svoje skrivene političke ciljeve.

Domovinski rat bio je građanski! Baš zgodno – oni su građani RH! Vrijeme je da autohtoni branitelji postave pitanje nekim bivšim oficirima JNA – kamo konačno pripadaju i zašto ih nema na prosvjedima branitelja? Koliko je lažnih branitelja detektirao Predrag Matić među bivšim oficirima JNA? Posebnu pomutnju rade branitelji poput Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Trebaju li Šatoraši organizirati prosvjed u Münchenu? Ako smo prihvatili to nakazno pomirenje, zašto od sebe gurati lažne branitelje, koji su ipak prevalili preko usta da vole ovu zemlju! Tita nisu brinuli lažni partizani, jer je dobio njihovu punu podršku. Istu logiku trebaju slijediti branitelji. /7dnevno, 19. lipnja 2015./

Marija Dubravac (Brisbane)

Marija Dubravac (Brisbane 1984.)

Prije par godina u američkoj državi Floridi jedan ateist poveo je sudsku parnicu u svezi s dolazećim blagdanima Uskrsa i Passovera. Uzeo je odvjetnika koji je podigao tužbu u kojoj je stajalo da slavljenjem Uskrsa i Passovera, kršćani i židovi čine diskriminaciju i nepravdu ateistima, koji nemaju jedan takav priznati blagdan. Sudac je mirno saslušao odvjetnikovo izlaganje, a onda je snažno lupio drvenim batom (gavelom) i, bez ikakvog razglabanja, povišenim glasom rekao :“Case dismissed !”- (Predmet odbačen ili žalba odbjena).

Iznenađen, ovim sudčevim odgovorom odvjetnik jeuzvratio: “ Častni sude, nama nije poznato nikakvo održavanje ili blagdan za ateiste”. Na to je sudac odgovorio: “Kalendar kaže da je 1. Travnja Dan budala. Psalm 14:1 kaže: “Budala kaže u svome srcu, da ne postoji Bog”.

U Hrvatskoj je Dan budala, zločinaca i lažova zakonom određen kao “državni praznik”.

Vrlo slično je i s hrvatskim jezikom gdje je blagdan inačica za blagoslovljeni dan ili dan za blagovanje. Nu holiday-u je možda bliža naša riječ svetkovina.

Osim različitog datuma na koji razni kreteni, misfit-i (odpad ljudskoga društva) sada, prema odredbi ovoga genijalnog sudca u Floridi, na Zapadu mogu slaviti svoj Dan budala, postoje još neke druge razlike između njih i ovih u Hrvatskoj.

A što to ta rulja svake godine slavi po vukojebinama Brezovice tamo negdje kod Siska? Pa, eto, kažu da u tom žbunju, nastanjenom tvorovima, zečevima, divljim svinjama, lisicama i, ponekad ponekim kradljivcem i drumskim razbojnikom, oni slave “dan antifašističke borbe”.

Četnici pak tvrde da je njihov Draža Mihailović bio “prvi gerilac u Evropi”.

Naprimjer, dva mjeseca poslie nacističke invazije (9. studenog 1939. g.) u Poljskoj je osnovan gerilski pokret odpora TAP (Tajna Armia Polska), koja već u proljeće 1940. broji 19.000 gerilaca.

Jer ga nikada nije ni bilo, do 1991. nitko nije slavio nikakav komunistički ustanak u Brezovici. “Državni praznik antifašističkog ustanka u Hrvatskoj” četnici i komunisti su slavili na 27. srpnja. Kako je već svima poznato, na taj dan 1941. godine, pod protektoratom okupacijske talijanske fašističke vojske, velikosrbski četnički fašisti iz Srba i okolnih vlaških sela u Lici opljačkali su i popalili sva okolna hrvatska sela, a mirno hrvatsko pučansto poklali ili živo pobacali u jame. Skoro svi ovi četnici kasnije su se priključili Titinim partizanima, a njihovi kolovođe, kao Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Milan Žeželj, Milan Kuprešanin i drugi postadoše Titini visoki službenici i top-generali.

Poslie odcjepljenja Socijalističke Republike Hrvatske od Jugoslavije došlo je do svojevrsnog nadmetanja (kontesta) između “obraćenih” hrvatskih komunista i velikosrbskih unitarista o tome tko je prvi ustao protiv Nezavisne Države Hrvatske i počeo sa sustavnim klanjem nevinog hrvatskog civilnog pučanstva. Operacijom “Oluja” velikosrbske unitarističke snage u Hrvatskoj su potučene i (na kratko vrieme) četnici su u ovom nadmetanju bili gubitnici.

KOMUNISTI PRIZNAJU DA SU BILI NACISTIČKI SAVEZNICI

Iako je to već svakome poznato, ipak je vriedno i ovdje navesti ono što o tom događaju, koji se uobće nije dogodio, sami komunisti pišu u svojoj “povijesti” : “Nacionalsocijalistička je Njemačka toga jutra (22. lipnja 1941.) napala Sovjetski Savez u operaciji pod kodnim nazivom Operacija Barbarossa. Time je izigran pakt Ribbentrop-Molotov o nenapadanju između ove dvije sile. Zbog takvih novonastalih okolnosti pripadnici Komunističke partije Hrvatske u Sisku našli su se u opasnosti, te su se povukli u okolicu grada - najprije u selo Žabno, a potom u šumu Brezovicu kraj Siska”.

Istina je pak da su negdje u ljeto te godine par kriminalaca; Vlado Janić “Capo”, koji je taj nadimak dobio jer se bavio krađom “capanjem”, njegov ortak Mika Špiljak i još dvojica kriminalaca pobjegli iz Siska pred policijskom potjerom i kasnije se negdje u nekoj šumi pridružili jednom čoporu Titinih komita i zajedno s njima počeli s pljajčkanjem i ubojstvima mirnog hrvatskog pučanstva.

I, samo četiri i pol godine kasnije to im uspijeva. Dolazkom Ivice Račana i njegovog starog jugokomunističkog kadra na vlast dolazi do rezurekcije starih boljševičkih vrednota i metoda i sve okreće starim đavolskim putem.

Na njihovim slavljima su prisutni i svi oni što su do 1995. u Srbu slavili “27. Jula”, a sada eto pobjedom njihovih saveznika opet će ga svake godine moći slaviti. Na tim njihovim novim slavama glavni gosti i govornici biti će njihovi drugovi koji eto slave isto što i oni, ali sada, iz nekog nepoznatog razloga, na “22. Juna”.

Problem im je samo bio što im je za vrieme “Oluje” Hrvatska vojska u Srbu razorila spomenik nihovog četničkog (anti) fašističkog ustanka. Ali nije dugo trebalo čekati da im njihov saveznik, hrvatski odrod, superkriminalac Ivo Sanader s milijunima kuna hrvatskih poreznika podigne novi, veći od onoga prvoga, što je od njega bilo “drugarski i veoma lepo”

Jedino što im želim poručiti je, kako se u Liki kaže - Do ‘ednom crvena bando!

Zar nije već toliko puta pisano i ponavljano u Hrvatskom tjedniku kako se u Šaranovoj jami Jadovna ne nalazi niti jedna ljudska kost, a oni i dalje tvrde da se u toj jami nalazi 38 tisuća pobijenih Srba. Pa zar nije bilo moguće kroz toliko vrijeme njihove vladavine istražiti te izvikane jame. I još k tome nekakvi četnički ministri četničke Srbije slobodno uzvikuju srcem Hrvatske klevete na najsvetijeg sina hrvatskoga naroda blaženog mučenika Alojzija Stepinca. I tko će im odgovoriti. Neće valjda ovaj kardinal koji se klanjao po srpskom svetištu Oplencu, ljubeći im nekakve sličetine Svetoga Save i kralja Aleksandra. Taj zagrebački kardinal nije u stanju predočiti Papi Bergogliu pravo stanje SPC-a koja nije nikakva crkva, nego nacističko fašistička organizacija, koja je i za vrijeme rata s talijanskim Mussolinijevim fašistima počinila tolike zločine nad Hrvatima NDH. I ovo sve što četnici laju protiv hrvatskog mučenika i sveca Stepinca mogu slobodno jer je njihova pročetnička vlada Zorana Milanovića u RH na vlasti. Zar i druge članice SDP Kukuriku koalicije ne misle isto kao i četnički ministar četničke Srbije, koji slobodno vrijeđa cijeli hrvatski narod u srcu RH.

Eto o kakvim se Eugenovim potomcima radi. A ima još podosta istih tipova po RH koji blate životnu borbu svojih roditelja. I bilo bi zanimljivo na mjestu glavne tajnice UN-a vidjeti jednu "antifašistkinju" Vesnu Pusić, koja je onako napadala dr. Franju Tuđmana i Domovinski rat, kada je skupa sa Čičkom i Puhovskim lansirala preko šest stotina pobijenih srpskih civila dok je Haaški sud utvrdio samo 44 koji su stradali tijekom Olujne pobjede Hrvata. Nadamo se kako hrvatski narod više nikada neće dozvoliti jugopartiji da se domogne bilo kakve vlasti u Hrvatskoj. Oni koji se nisu oslobodili titoizma i srbizma moraju čistkom nestati s položaja u RH. A svi Srbi koji i dalje budu širili grozne laži o njihovim žrtvama u NDH morat će prestati s tim groznim lažima protiv hrvatskoga naroda. O tim lažima svjedoče brojni svjedoci okupljeni u Hrvatsko istražno jasenovačko vijeće!

Raskrinkavanje crnih mitova o Hrvatima

U tradiciji političke misli hrvatske emigracije Kazimir Katalinić spada u skupinu političara koja se okupljala i razvijala u buenosaireškom krugu oko Ive Oršanića i njegove Hrvatske republikanske stranke te oko vrlo uglednoga političkoga časopisa Republike Hrvatske. Katalinić se zapravo politički nadovezuje, preko Ive Korskoga, na samog Oršanića, a ta skupina hrvatskih političara, među prvima je u poratnoj emigraciji prihvatila modernu ideju u borbi za oslobođenje hrvatske države od jugoslavenske okupacije i komunističkoga režima. Naime, Oršanić i njegovi republikanci su napravili otklon od Pavelićeve politike, nu ne i od ideje hrvatske državnosti.

U razdoblju znatnijih progona, a poglavito nakon ubojstva hrvatskih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pojačana je međunarodna aktivnost hrvatskih političara, koji su u kontaktima sa stranim diplomatima i državnicima otvoreno govorili o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji te pitanje svoga opstanka tražili u stvaranju vlastite državnosti. Tim nastojanjima, kako uostalom izvješćuju i britanski te američki diplomati, bila je upoznata međunarodna javnost. Stvaranjem pak Banovine Hrvatske u predvečerje Drugoga svjetskog rata pokušalo se, doduše na ograničen način, riješiti pitanje hrvatske državnosti, kojoj je kumovala upravo Velika Britanija. Sve to Katalinić čvrsto argumentira, ali i dokumentira kako je Njemačka sve do puča u Beogradu odbijala pomisao o razbijanju Jugoslavije, a svoju politiku gradila na jačanju velikosrpstva, što pokazuje i tajni plan o Hitlerovoj dodjeli luke Soluna Srbiji, kako bi, nakon zaposjedanja Grčke, Srbija izašla na more. Hrvati su, što je vidljivo iz dokumenata koje navodi Katalinić, svojom organizacijom i preuzimanjem vlasti te madžarskim diplomatskim ustezanjem glede napada na Jugoslaviju Nijemce doveli pred svršen čin, kojima onda nije preostalo ništa drugo nego priznati faktično stanje. Prosrpsku i jugoslavensku politiku jednako su, ali još intenzivnije vodili Talijani, kojima je srpski otpor svakoj hrvatskoj državnosti služio da iz zaposjednutih hrvatskih krajeva protjeraju hrvatsko stanovništvo.

Studija je pisana u predvečerje raspada jugoslavenske države, a opaske i političke zakonitosti što ih je već tada zapazio Katalinić, koju godinu kasnije ostvarile su se na terenu. Naime, povezivanje muslimana s Hrvatima vodilo je BiH iz Jugoslavije, a time i ispod srbijanske prevlasti, što se pokazalo nakon referenduma o nezavisnosti. Približavanje pak muslimanske politike Srbima vodilo je nestanku te države ili pak njezinoj podjeli, što je također kasnije pokazalo vrijeme. Naime, zahvaljujući toj politici nije bilo mogućnosti da se ustroji zajednička hrvatsko-muslimanska obrana, a gubitak prostora i pokušaj da se on nadoknadi od Hrvata doveo je čak i do međusobnoga muslimansko-hrvatskoga sukoba.

Nu Katalinić je kritikom metoda dotadašnjih istraživača, a ponajprije ozbiljnih znanstvenika - Kočovića i Žerjavića, pokazao smišljeno i proračunato manipuliranje brojkama žrtava, kako bi se što uspješnije prikrio jugokomunistički genocid počinjen nad hrvatskim narodom, nakon razaranja njegove države.

MORATE UBIJATI KONSPIRATIVNIJE!

Za vrijeme mog boravka u Dalmaciji zapazio sam stanovitu nepravilnosti od kojih iznosim najglavnije. Povjerenik OZN-e za kninski sektor drug Ilija izjavio mi je, da su oni dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu.

Prvo, sve je radjeno vrlo nekonspirativno. Tako su na primjer iz zatvora i zarobljeničkog logora u Splitu odvodjeni zatvorenici i zarobljenici u kamionima u grupama različitog broja sa izjavom, da idu u vojsku. Razumije se, da je to bilo vrlo providno i neuvjerljivo, jer nitko ne može vjerovati da će se zatvorenici i zarobljenici ravno iz zatvora ili zarobljeničkog logora voziti u kamionima u jednice, dok naši borci idu pješice, a s druge strane, kad su porodice likvidiranih počele obilaziti naše jedinice tražeći svoje članove i razumje se nisu ih mogli pronaći, brzo im je postalo jasno što se je s njima desilo. Vrativši se svojim kućama, razumije se da o tome nisu šutile, nego na veliko pripovjedale.

Treće, sama justifikacija likvidiranih vršena je bez potrebne opreznosti na vrlo nezgodan način, što kao primjer navodimo slučaj, gdje je jedna grupa iz Drniša strijeljana i bačena u jame a da svi iz te grupe nisu bili ni do kraja ubijeni tako, da su iz jame vikali - majku vam vašu ubijte me do kraja! /To mi je pripovjedao komandant kninskog područja i predsjednik vojnog suda VIII korpusa/: - ili slučaj u Dubrovniku gdje se je justifikacija vršila ne strijeljanjem već su takve ljude klali. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane, a ja sam za to saznao od komandira čete narodne obrane.

Peto, među likvidiranima bez suda nalaze se i takovi, koji bi, da imaju deset života deset puta bili osudjeni na smrt. To su ljudi, koji su svojim radom počinili toliko zla tamošnjem narodu, organizatori četničkih i ustaških banda, te bi se, njihovim izvodjenjem na javno sudjenje, dala ne samo izvjesna zadovoljština tamošnjem narodu, već bi se i postigao veliki politički uspjeh, jer su to klasični primjeri preko kojih bi se sjajno moglo raskrinkati i ustaštvo i četništvo, kao i djelovanje okupatora.

Šesto, već sam napred naveo, da je za jedan dio od likvidiranih zatraženo od naših sudskih organa, da se izradi presuda isključivo u svrhu javnog objavljivanja. Naši sudski organi u velikoj su većini tek od novijeg vremena u našem pokretu. Politički su neizgradjeni, s našim pokretom i borbom nesaživljeni, malogradjani. Saznavši za takav postupak OZN-e oni su, razumije se, primili to s negodovanjem i o tome, možda ne u zloj namjeri, pripovjedali drugima. Kako je to daleko otišlo, koliko pogrešno i sa kakvim nerazumjevanjem je to shvaćeno sa strane naših organa najbolje ilustrira slučaj sekretara našeg vojnog suda vijeća kod komande šibenskog područja, koji je učinio čak slijedeću "uredovnu zabilješku":

Sedmo, od OZN-e je zatraženo, a po našim organima tako izradjene presude u svrhu objavljivanja nisu od drugova iz OZN-e pregledane, te se je i u tom pravcu griješilo. Kao primjer navodim presudu Oliver Mate, koji je osudjen na smrt strijeljanjem, a u dispozitivu presude navedeno je, da se isti osudjeni na smrt medju ostalima i za to "što je osorno nastupao prema predstavnicima narodno oslobodilačkog pokreta, kad bi od njega zatražili ekonomsku pripomoć i premda imućan nije im htio dati bilo kakovu pomoć".

Ima još dosta ovakovih primjera, a koliko ih ima koji meni nisu poznati!

Savezno sa napred navedenim htio bi reći još i ovo. Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu u kojem su za ovo čitavo vrijeme carevali i ustaše i četnici, Talijani i Nijemci, a ogromna većina Dubrovčana s njima se je povezala. Osim toga u samom Dubrovniku radjale su se ideje i izgradjivali planovi vršenog nasilja nad čitavom Južnom Dalmacijom. Petokolonaštvo i špijunaža bilo je u punom cvatu. Mišljenja sam da je uzrok tako malog broja likvidiranih baš u načinu sprovodjenja date direktive , jer je uslijed toga javnost za istu vrlo brzo saznala, te se je osjetila reakcija javnog mišljenja. Naši drugovi su pred tim i takovim "javnim mišljenjem" zastali i prešli u drugi ekstrem, u drugu pogrešku u pretjeranu blagost. Kao primjer navodim slučaj velikog župana dubrovačkog , koji je izveden pred sud i kažnjen jedva jedvice sa dvije godine prisilnog rada, dok je dubrovačka OZN-a predlagala oslobadjajuću presudu: - ili slučaj u Kninu gdje se članovi četničkog oblasnog odbora i četničkog ratnog vijeća šeću slobodno po kninskoj krajini, a samo u Kosovskom polju postoji groblja stotine i hiljada srpskih žrtava i nasilja kojeg su počinili četnici.

Nadalje na našoj konferenciji svih predsjednika sudskih vijeća i sudskih organa izvjestio me je istražitelj vijeća kod biokovskog područja da tamošnji opunomoćenik OZN-e sadistički muči ljude, a onda traži od suda da se isti moraju osuditi bez obzira da li im se krivnja ustanovi ili ne, jer bi bilo vrlo nezgodno da ih se pusti na slobodu nakon što su tako istučeni. Kao primjer naveo mi je slučaj dviju žena, seljakinja, koje je isti organ OZN-e najprije strahovito istukao, a onda im nije dao vode za piti tako, da su bile prisiljene piti svoju vlastitu mokraću; - ili slučaj iz splitskog područja, odnosno sudskog vijeća u čiji su zatvor dopraćene dvije žene iz komande mjesta Kaštela gdje su bile zlostavljane - palili su im noge itd. - a za koje se u toku postupka ustanovilo, da nisu gotovo ništa krive i trebat će ih osloboditi.

2.- Pod kraj XI mjeseca praćen je u sudski zatvor u Zadar po straži jedan uhapšenik i na putu, na cesti Obrovac-Zadar ubio ga je s kundakom puške jedan partizan koji je onuda prolazio.

O načinu sprovodjenja konfiskacije i o odnosu NOO-a prema sudu po pitanju podataka ili informacija za sudske zatvorenike

U traženju podataka za zatvorenike naši organi nailaze na velike poteškoće. Ne samo što se na podatke treba dugo čekati, što su oni apstraktni /četnici, ustaše, tukao rodoljube i td./, nego su zapaženi i slučajevi otvorene sabotaže. Navodim primjer iz općine Vrlika. Istražitelj sudskog vijeća u Sinju zatražio je od općine Vrlika podatke za jednog okrivljenika. Općina Vrlika sa službenim pečatom i potpisom predsjednika i tajnika daje za taj konkretni slučaj slijedeće podatke: "čovjek za kojeg tražite podatke i koji se nalazi u vašem zatvoru je pošten i dobar drug. Nikad nije pripadao nijednoj neprijateljskoj grupaciji niti je primio bilo talijansku bilo četničku pušku"; - Sam zatvorenik izjavljuje: "Po dolasku Talijana stupio sam u seosku miliciju i primio pušku od Talijana. Kad je Italija kapitulirala stupio sam u četnike i bio sam su tim i tim akcijama".

Na završetku navodim izjavu opunomoćenika OZN-e XIX divizije, koji mi je kazao da mu opunomoćenik OZN-e zadarskog područja šalje u jedinicu ljude s napomenom da ih se u jedinici na zgodan način likvidira, jer da je nemoguće izvesti ih pred narodni sud pošto ga sud ne bi osudio na smrt.

Zapažene greške i nedostatci u našim jedinicama

/…/

Jedinice 34. divizije i to karlovačka brigada 17. II. o.g. zarobila je 4 ustaše. Saslušao ih je vojno-obavještajni oficir te brigade Ačić Milan te ih svukao do gola, pobio i bacio u Kupu. Voda ih je izbacila kod sela Ljetovaniča i taj se dogadjaj dosta prepričavao.

ODSJEKU ZAŠTITE NARODA II

Za Zagrebačku Oblast

Posilović Josip, Ištok Josip st., Ištok Josip ml. i Čauš Djuro. Svi su iz sela Caginca. Kauzlarić Franjo i Novosel Stjepan iz sela Lonje, Kihanj Mirko i Radošević Josip iz sela Graberja. Drugovi iz OZN-a 21. Makedonske divizije obratili su se na povjerenika OZN-a II. za kotar Čazmu, Gretić Rudu, da im dade podatke za imenovane hapšenike. Iako drug Gretić znade jako dobro direktive i poznaje lično uhapšene, rekao je drugovima iz OZN-a 21. Divizije, da su to banditi i da su svi aktivni ustaše, što nije tačno i tako su svi prema tim podacima bili streljani u selu Lupoglavu dana 10. V. o.g. Neki od pomenutih bili su čak odbornici u mjesnim NOO-ima, pa je narod jako ogorčen zbog toga dogadjaja. Prilikom same likvidacije Ištok Josip st. dobio je 7 metaka i usprkos toga svejedno je ostao živ i nalazi se kod svoje kuće u Cagincu. Mišljenja smo da druga Gretić Rudu pozovete na odgovornost i najstrožije kaznite, radi nepravilnog postupka.

Jedan bat. uputili smo po naređenju u St. Veit - Miklauš. Ima zadatak da sa prvim bat. šeste brig. likvidira Ustaše od 5 stotina koji su na sektoru Miklauš. Jedan bat. ostavili smo za obezbeđenje svih brig. logora. Sa jednim bat. krećemo čim dođu Vojvođanske jedinice.

Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade. Juče nam je poginuo nesrećnim slučajem komandant drugog bataljona na strelištu drug Moma Divljak. Danas smo nastavili sa streljanjem. Brigada je smeštena u Gradu.

Iz operacijskog dnevnika Trećeg bataljuna 6. istočnobosanske brigade XVII. istočnobosanske divizije III. JA o "likvidiranju narodnih izdajnika" u razdoblju od 23. do 25. svibnja 1945.

Izvješće OZN-e za okrug Banija upućen OZN-i za Hrvatsku o svojem radu, o masovnoj likvidaciji kod Kostajnice i o radu Oblasnog suda Banije

Iz ovih izveštaja, koje Vam šaljemo možete vidjeti pregled političkoga stanja, kao i razne banditske grupe, koje krstare po našem teritoriju.

Rad I.S-a, u koliko smo Vam dosada slali izveštaje mogli ste vidjeti da su nosioci u glavnom Jevreji, koji su bili nastanjeni u Glini, Topuskom, te u pojedinim našim ustanovama. Skoro svi Jevreji napustili su naš okrug što možete vidjeti i iz priloženog popisa u kojima su pravcima otišli.

U ovom mjesecu otkrili smo dve četničke grupe, i to: jedna na Dvorskom kotaru, kojoj je na čelu čovek iz Kotarske J.[edinstvene] Fronte, a druga u Vojnoj komandi Glina. Svaka grupa broji 3 - 5 članova, koje su održavale svoj sastanak unazad osam dana. Grupa na Dvorskom kotaru, poznat nam je i sadržaj sastanaka, pošto je lično naš poverenik slušao t.j. grupa je zaključila, da je sada momenat da se okupi srpski narod, te da se digne ustanak, ali da ovaj ustanak neće biti dug kao što su partizani radili, pošto će im Englezi priteći u pomoć, kao i da već postoje četničke formacije u Bosni, koje su već zauzele Banja Luku i Sarajevo. Mi ovu grupu još nismo uhapsili, pošto smo dali povereniku u zadatak da dobro ispita skim su vezani te dali će još koji sastanak održali.

Usmeno sam Vas upoznao o stanju u II. bat. N.[arodne] Obrane, do danas se nije skoro ništa učinilo, da se nekoji rukovodioci tamo smijene, kao napr. Pomoćnik komesara zvani Firga. Moje mišljenje je da on imade podršku iz štaba brigade te Vi trebate nastojati da se već jednom sredi stanje u ovom bataljonu. Ponovno Vas upozoravam o likvidaciji, koja je izvršena unazad 5 - 6 dana. Sa istom likvidacijom rukovodio je Firga, koji je odveo jednu grupu od 194 te ih likvidirao u blizini sela Knezovljana, svega udaljenosti kilometar od sela i 40 - 50 metara daleko od puta, kod same likvidacije bili su odbornici sela tako da za likvidaciju znade cijelo selo, pošto su nekoji dobili i robe od ubijenih. Nedaleko od samoga mjesta gdje su ovi likvidirani imade jedan bunar, u kojemu se pojavila sama krv. Pošto likvidirani nisu bili dobro zakopani, dali smo u zadatak da se odmah nabaca još zemlje, pošto su već počeli smrditi, a ujedno da se sam bunar zatrpa.

/…/

NEZNANI GROB

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević