Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

O izborima isusovac p. Ivan Ike Mandurić...

IZBORI – kome dati glas?

)

PRIČA PRVA:

„Patre, za koga! Kome dati glas, dajte mi vi recite!“ zapita me u sakristiji jedna gospođa nakon svete Mise.
„Ne smijem vam to reći gospođo! To vi morate sami!“
„Ali, ne znam tko je dobar, dajte za koga ćete vi?“
A ja, ako sam pravi čistunac, moram ostati neutralan i ostaviti je u nedoumici. A djela milosrđa?
– Neuka poučiti; dvoumna svjetovati? – stade mi prolaziti glavom.
A onda opet ono prvo razmišljanje: A ne, ne! Ne miješaj se pope u politiku! Ostani čist, neutralan!
Pusti ti ljude da lutaju a drži se pravila; budi dosljedan, ostani farizejčina do kraja!

Pa kako bih mogao tako?

PRIČA DRUGA:

Neki dan susretoh dvojicu mladića, poštenih i pobožnih – poznam ih – koji u dvorištu naše Crkve dijele mandarine pomiješane s letcima HDZ-a. Sretoh ih baš pred SKAC-klubom. Dakle, upravo na mjestu gdje su neki drugi brojni mladi od istog tog HDZ-a nedavno doživjeli neviđenu izdaju. Koje li ironije! Baš na istom mjestu gdje su se skupljali kako bi krvarili po štandovima za ovaj drugi referendum i bolno podnosili izdaju i napade iz HDZ-a, sad ta ista stranka uz mandarine nutka letke za novo povjerenje. Zar nije smiješno? Kao nekakvo bestidno ruganje.

Ne stigoh ovim mladim i posve nedužnim momcima reći što je za mene HDZ danas, i koliko se toga u meni promijenilo od tog događaja. Samo mi pred oči opet dođe slika kako je taj HDZ držao svijeću SDP-u dok je izmanipulirao vlastiti narod i oteo mu referendum čist ko suza, neviđeno pošteno i krvavo zaslužen. Danas svi znaju i priznaju da je bilo potrebno tek 350 000, a oni su bili skupili preko 380 000.

Razumijem da se HDZ-u taj referendum nije sviđao, i da ga nije podržao. Ali, nikako mu ne mogu oprostiti to što se nije barem borio za pravdu i pravo koje je narod mukotrpno bio izborio. Veliki je to bio test na kojem je domoljublje ove stranke posve kapituliralo. HDZ-u nije bilo na kraj pameti da obrani svoj narod od prevare i otimanja prava, i barem da progovori koju riječ. Ma kakvi! I ne samo da im se nije suprotstavio, nego im se i sam pridružio u ovom nedjelu. Bio je to zapravo pokušaj uništavanja najplemenitije i najautentičnije građanske i domoljubne inicijative od rata na ovamo. Evo, na to je spao, i to je postao nekad slavni HDZ.

I sad im ja, kao, trebam dati glas? Čovječe! Dati povjerenje izdajici vlastitog naroda? Kako bih to mogao?

PRIČA TREĆA:

Cijelu ovu godinu sam uz branitelje u Savskoj, od prvih dana. Zatekao sam se tamo kad se pokušao spaliti jedan nesretni branitelj; a zatekoh se igrom slučaja i na Markovom Trgu kad je na njih jurišala policija koja je gore došla s jasnim zadatkom da izazove nemir, koji je čudom izostao. I zatječem se u Savskoj kod šatora skoro svakog utorka navečer, u molitvi sam s njima. Na srcu su mi te živuće žrtve za domovinu, i sva njihova muka. Ali, svo ovo vrijeme, svaki put kad dođem u Savsku, imam duboki osjećaj kako netko nad ovim jadom likuje: HDZ! Duboki osjećaj imam da mu uopće nije toliko stalo do toga da se ovo pitanje braniteljske muke riješi, nego tek do toga da ovaj prosvjed njima donese političku dobit. Sve bih dao da se ta agonija prekine. Ali nismo svi isti!

Nisam ni jednom čuo, načuo, dočuo, naslutio, osjetio da je netko u HDZ-u tužan i žalostan što se branitelji muče i nestaju, kopne do iznemoglosti snaga; što ih mediji čerupaju do gole kože… A ja bih o tome trebao šutjeti. Zgrčiti svoj prst da ne bi upro u nekoga. Pa kako bih to mogao?

Jer znam što bi moj zaštitnik, Krstitelj vikao:

Gdje si bio svo ovo vrijeme dragi HDZ?

Gdje si bio kad su se otimali mandati dijaspori? Da, ti si im ih oduzeo!

Gdje si bio kad je SDP u suradnji s neprijateljskim medijanima i vladinim udrugama čerupao tvoj narod? Da, bio si s otimačima, i ti si to isto činio.

Gdje si ti, dok se branitelji u Savskoj muče? Aha, da, evo te ovih dana: dolaziš da uzmeš danak naše muke.

I evo te ovih dana i pred mojim vratima i tražiš moj glas.

Ti zapravo tražiš da sada ja izdam i branitelje, i dijasporu, i moje mlade! Ti tražiš to! Strašno! Ali, moja savjest traži – ne samo da ti ne dam glas, nego i da te javno ukorim zbog nedjela tvojih.

Nisi zavrijedio glas ni jednog od onih koji su se svo ovo vrijeme borili za malo više svjetla, istine i slobode, dostojanstva. Ti u svemu tome nisi bio s nama. Mi dalje ne možemo skupa, jer naši pogledi na Hrvatsku se posve, posve razlikuju.

Mi sanjamo Hrvatsku koja pripada narodu. Vi onu koja pripada vama.

Mi Hrvatsku u kojoj se za nju i dalje život daje. Vi Hrvatsku od koje se uzima.

Mi Hrvatsku za narod, vi Hrvatsku za sebe.

Mi sanjamo Hrvatsku u kojoj se duboko razumije hrvatski čovjek, njegova muka i duša. A vi Hrvatsku kojoj bi vi udahnuli svoju dušu.

Mi Hrvatsku punu referenduma. Vi Hrvatsku u kojoj se referendum ne bi mogao provoditi. Naša je Hrvatska ona ista kakvu je nekada HDZ sanjao. Ali, vaša više nije. Nego neka druga, protiv kakve smo se i borili.

„Patre, za koga! Kome dati glas, dajte mi vi recite!“

„Gospođo! Nemojte ni za SDP ni za HDZ gospođo! Ja njima ne vjerujem!“ smilovah se – i rekoh joj.

„Fala vam lepa, puno ste mi pomogli", reče mi starija gospođa.

Osjetih milinu u duši, pravo olakšanje što sam joj pomogao. Ali i dalje razmišljam o tom nekad tako dragom HDZ-u koji je toliko toga značio. Kako se to zbilo? U što se to pretvorio. Tako mi je nepoznat, dalek, stran. Kao da nikad nismo bilo zajedno. Slično kao i u židovskom vodstvu, koje je prezrelo i zaboravilo ono Mojsijevo, zapostavilo istinsku požrtvovnost i spremnost na umiranje i služenje, zagovaranje, prisutnost i bliskost čovjeku. I okrenuo se sam sebi, uveo svojevremenu korupciju, protekciju, nepotizam, odnarođenost.

Zato ih Krist i kori, zbog farizejstva i licemjerstva, i proziva: "Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. (...) Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. (...) Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima..." Čisti HDZ! Stoga ih Isus i kori, i milost Božja ih napušta.

Ali, baš tada nastaje i rađa se novi savez. Za one koji su s Bogom, uvijek ima šanse i nade, i uvijek je perspektiva otvorena. Bog uvijek obnavlja, pokreće, čini novo. Nikad nije kraj, nego uvijek je tek početak, i vrijeme pred nama u kojem s Njim sve možemo! Duboko vjerujem da se i ovdje, kroz ova nevjerstva, upravo otvara novi prostor. Prigoda za novi savez. Toliko žrtve, vjere i truda mora donijeti ploda.

Vjerujem u to i molim za to.

Bože dobri, blagoslovi svoj narod, i ove izbore, da pronađemo i izaberemo tebi vjerne i hrabre, koji osjećaju muku naroda, i spremni su žrtvovati se za njega, u pravdi, ljubavi i istini.

Molim te!

p. Ivan Ike Mandurić


Zagreb, 5.11.2015.

Teška diskriminacija Hrvata, hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Budući da su, po Božjim i naravnim zakonima, svi ljudi stvoreni i rođeni jednaki, sa svojim neotuđivim i nepovredivim naravnim i zakonskim ljudskim pravima, ta temeljna ljudska prava na jednakost svih ljudi su regulirana i u svim međunarodnim dokumentima, kao i u dokumentima pojedinih država, pa tako i u Ustavu Republike Hrvatske.

No, prema Izbornom zakonu Republike Hrvatske, izborna prava su daleko od jednakosti za sve državljane Republike Hrvatske.

Primjerice, za izbor zastupnika u Hrvatski (državni) sabor, tj. za parlamentarne izbore, koji se održavaju svake 4 godine, hrvatski državljani sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, a to su u najvećem postotku Hrvati, nemaju ni blizu jednaka prava glasovanja kao što ih imaju hrvatski državljani sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Drugo, mnogi Hrvati koji su davno, stjecajem okolnosti, odselili iz Republike Hrvatske, a osjećaju se svim svojim bićem vezanima za nacionalnu domovinu Hrvatsku, imali su i svoje prebivalište u izvornim mjestima svojega života, makar su imali i svoja stalna prebivališta u svojim novim građanskim domovinama. To pravo izvornog stalnoga prebivališta nedavno im je zakonski ukinuto, ako dulje od godinu dana ne žive na toj adresi.

Tako je izbrisano i odbačeno od domovine oko 250.000 Hrvata izvan Republike Hrvatske. Hrvata izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine ima, kako se procjenjuje, u svijetu blizu 3.000.000 i oni su od sebe sve davali za obranu od velikosrpske agresije, a svake godine šalju u domovinu bar desetak milijardi dolara.

Srbi u Republici Hrvatskoj, koji su većinom bili na strani velikosrpskog agresora i počinili užasne zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, i koji su svojevoljno ili po naredbi i planu svojih vođa odbjegli na traktorima iz Republike Hrvatske, te su većinom abolirani, nisu izbrisani, te mogu glasovati i na lokalnim izborima, jer se oni tobože misle i žele vratiti u Republiku Hrvatsku kada im padne na pamet i kada im to bude odgovaralo.

Zar ne bi bilo normalno i logično za parlamentarne izbore, kada je već fiksiran broj saborskih zastupnika na 151, da se podijele izborne jedinici po prilici prema jednakom broju birača za jednaki broj zastupnika? Kao što je to predviđeno u 10 izbornih jedinica, tako bi trebalo biti i u 11. izbornoj jedinici za takozvanu dijasporu, u koju se uključuje i Bosna i Hercegovina, pa tako i za 12. izbornu jedinicu, u kojoj se biraju zastupnici nacionalnih manjina.

Sigurno, u današnje vrijeme digitalizacije svih sustava, nije problem znati koliko je državljana Republike Hrvatske u takozvanoj dijaspori. Poznato je da je samo u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati temeljni i najstariji autohtoni konstitutivni narod, makar su nakon Domovinskog rata upola smanjeni, ima oko 260.000 državljana Republike Hrvatske sa pravom biranja zastupnika u Hrvatski (državni) sabor, dok u svijetu, tj. u pravoj dijaspori, ima bar 500.000 državljana Republike Hrvatske sa biračkim pravom.

Kakva je to onda ustavna i logična ravnopravnost, ako ti državljani Republike Hrvatske, njih oko 760.000, prema izbornome pravilu, tj. ustavnim promjenama od 16. lipnja 2010. godine, koje je ucjenama nametnula SDP-ova i HNS-ova oporba, a prihvatila nenarodna vlast Jadranke Kosor, imaju pravo samo na 3 zastupnika, te da im se i to pravo ograničava prethodnom registracijom i glasovanjem na mjestima i u par tisuća kilometara udaljenim predstavništvima Republike Hrvatske?

Zar se nije moglo uvesti dopisno pravo glasovanja, jer svakako u državi postoji kompjutorski popis državljana i njihove adrese prebivališta izvan Republike Hrvatske?

Tako su se, na žalost, za ove parlamentarne izbore, u nedjelju, 8. studenog 2015. godine, svi hrvatski birači izvan Republike Hrvatske, sveli na svega oko 30.000 glasača.

Sav njihov grijeh je u tome što nisu pogodni ispiranju mozgova SDP-ovske vlasti Zorana Milanovića, pa većinom glasuju prema srcu i razumu za zaslužne i državotvorne stranke, koje su opredijeljene za Boga i svoj narod, i koje žele ostvariti naprednu i prosperitetnu Republiku Hrvatsku.

Stoga me jako čudi da nije pokrenut postupak ustavnosti takvog izbornog zakona i njegovo rušenje, pa i pred međunarodnim sudovima.

Naprotiv, Srbi, kao nacionalna manjina, imaju zagarantirano pravo na 3 zastupnika, bez obzira koliko ih glasovalo za svoje nacionalne predstavnike, jer se mogu opredijeliti hoće li glasovati za njih ili za građanske predstavnike na drugim listama.

Ostale nacionalne manjine, njih dvadesetak, imaju pravo na ukupno 5 zastupnika, bez obzira koliko birača za njih glasovalo, jer i oni imaju pravo glasovati za svoje nacionalne ili za građanske predstavnike.

Znači, srpska nacionalna manjina može većinom na građanskim listama glasovati za SDP i koaliciju Zorana Milanovića, a svoje nacionalne zastupnike dobiva automatski.

Tako isto mogu postupati i druge nacionalne manjine, pa ispadne da neki zastupnik dolazi u Sabor sa 200-300 glasova iza sebe, a većina zastupnika mora ima iza sebe oko 17.000 birača, dok bi hrvatski zastupnici izabrani na listi takozvane dijaspore u 11. izbornoj jedinici, trebali potencijalno iza sebe imati potporu bar 200.000 glasača.

Dakle, gdje to još u svijetu ima da je većinski narod toliko diskriminiran od svoje vlastite nacionalne države, kao što je to u Republici Hrvatskoj?

Uz srdačan pozdrav s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov!

Dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Knjiga o Hrvatskom ustaškom pokretu na francuskom...

Véridique Histoire des Oustachis
Prava istina o ustašama

Christophe Dolbeau

Hrvatski ustaški pokret, osnovan početkom 1929. godine, zajedno sa svojim vođom Ante Pavelićem (1889-1959), prečesto se prikazuje kao mračna skupina ubojica koju pod krinkom fašista vodi jedan psihopat.

Ustaški pokret nije nimalo bila balkanska verzija fašizma. Pokret su prvenstveno činili nepokolebljivi domoljubi ogorčeni tlačiteljskom klimom u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji, ali i pokret koji je izržavao vrstu radikalizirane političke tradicije hrvatskog zemljoradništva i kršćanskog socijalnog nauka. Suočeni sa zločinima srpskih četnika, ustaše rano postavljaju okvire za vođenje tajne i oružane borbe. Ovo je istinska priča u knjizi koja se oslanja na brojne hrvatske i strane izvore u cilju praćenja osnivanja ustaškog pokreta, organizacija u hrvatskoj dijaspori (Austrija, Kanada, Italija, SAD, Australija), atentat na kralja Aleksandra, 9. listopada 1934. u Marseilleu, komplicirani odnosi sa ostalim fašističkim režimima, te konačno proglašenje, 1941. godine, Neovisne Hrvatske Države. Knjiga ilustrira svu težinu te ideje čiji je cilj bio izgradnja države ex- nihilo , i to na teritoriju okupiranog od stranih vojski i izložen napadima naoružanih neprijateljskih banda.

Detaljno su također prikazani detalji koju su nepoznati francuskoj javnosti, a koji su vezani za kraj rata kojeg prati zastrašujući jugoslavenski democid u Bleiburgu, u svibnju 1945. (300.000 hrvatskih vojnika i gotovo isto toliko civila), izručeni od Britanaca Titovom krvnicima), ali istovremeno nastavak gerilske borbe, atentati u inozemstvu, kao i nevjerovatan bijeg Ante Pavelića. Autor također osvjetljuje ulogu tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, primasa Alojzija Stepinca. Ova knjiga, koju upotpunjuje opća i podugačka bibliografija, stavlja povijesne događa u svoje okvire, te je ona stoga neophodno štivo za spoznaju istine o događajima jedne izuzetno tragične prirode.

Christopher Dolbeau je rođen 1953 u Francuskoj. Bivši je profesor engleskog jezika. Piše za brojne francuske i inozemene publikacije (Rivarol, Écrits de Paris, Défense de l’Occident, La Revue universelle, Présent, Studia Croatica, Tomislav, Hrvatski list, Razón espanola, Lodestar, The Occidental Observer) Od 1970. do 1990. bio je blizak hrvatskoj nacionalističkoj emigracije kod koje objavljuje članke. Dolbeau je posebno usredotočen na probleme u bivšoj Jugoslaviji i kojima je on posvećuje nekoliko knjiga. (Ante Pavelic, 1889-1959 ; Le Panserbisme, cancer yougoslave ; La Croatie, sentinelle de l’Occident ; Les Forces armées croates, 1941-1945, France-Croatie, une vieille amitié). Također je objavio nekoliko knjiga o povijesti fašizma ( Les Parias; Fascistes, pseudo-fascistes et mal-pensants) kao i o borbi protiv komunizma u Europi (Les Sacrifiés de Yalta ; Ce qu’on ne vous a jamais dit sur la guerre d’Espagne; Face au bolchevisme: Petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe, 1917-1989).

Knjiga (424 stranice – na francuskom jeziku) se može naručiti na adresi:
AKRIBEIA – 45/3, route de Vourles – 69230 Saint-Genis-Laval – France
(www.akribeia.fr)
Cijena knjige: 27 eur
Troškovi isporuke: Francuska: 5 eur
Europa (kao Hrvatska): 5 eur
(colissimo international : 15 eur)


Osuda krvoloka Tita...

Povijesnom odlukom Etičkog sudišta osuđen Tito i njegovi sljedbenici

Hrvatsko nacionalno etičko sudište u subotu 31. listopada 2015. održalo je javnu sjednicu u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu na kojoj se etički sudilo jugoslavenskom komunističkom diktatoru Titu i njegovim suradnicima i ideologijskim sljedbenicima, uz više od dvije tisuće nazočnih posjetitelja koji su sa sudionicima svjedočili ovom povijesnom događaju i na kojemu su donesene i obznanjene odluke Etičkog sudišta, ali i predstavljena knjiga “Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika”.

Suđenje komunističkom jugoslavenskom diktatoru Titu i njegovim sljedbenicima održalo je Hrvatsko nacionalno etičko sudište na IV. javnoj sjednici, 31. listopada 2015. u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, uz mnoštvo posjetitelja koji su došli iz svih hrvatskih područja, kako Bosne i Hercegovine, tako i iz čitavog svijeta, i uz goste iz Slovenije. Među mnoštvom publike koji su se zbili u dvorani zatekli su se poznati uglednici, među njima spomenut ćemo pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića i hrvatskog haaškog zatvorenika Daria Kordića kojeg je publika s posebnim odobravanjem i poštovanjem naveliko pozdravila. Na ovoj sjednici etičkog sudišta hrvatski stradalnici kao žrtve tog zloglasnog komunističko jugoslavenkog Titovog okrutnog režima bili su prvi govornici, prvi je govorio disident dr.sc. Marko Veselica, i Nikola Štedul, na kojeg je Vinko Sindičić kao pripadnik jugoslavenske Udbe izvršio atentat u Škotskoj pogodivši ga s pet hitaca koje je jedva preživio.

Iz Slovenije je došao Franc Breznik koji je govorio i kao član slovenskog parlamenta i kao član Slovenske demokratske stranke, istaknuvši: «Danas se u Hrvatskoj etičkom osudom Tita dogodio hrvatski nurmberški proces. Poslije suđenja u Nurmbergu, koje je počelo 20. studenog 1945. godine započeo je proces denacifikacije Njemačke. Današnjom etičkom osudom Tita i njegovih ideoloških sljedbenika započet će demokumizacija Hrvatske, Slovenije i drugih dijelova drugih država koje su bile u sastavu komunističke Jugoslavije. Sad je na nama u Sloveniji da slijedimo vaš hrvatski primjer».

Ipak pravo je čudo kako je Nikola Štedul uspio preživjeti pomno planiran i izveden atentat, i ipak nakon toliko godina doživjeti da napokon javno svjedoči o zlodjelima i zločinima zloglasne jugoslavenske „obaviještajne“ Udbe, koja nije djelovala bez bez Titovog znanja i dopuštenja, sve dok je živio. Potom je Anto Kovačević govorio kako je zbog jednog vica o Titu robijao sedam godina u Zenici. Na sjednicu iz BiH je došao prof. Džemaludin Latić koji je govoro (i kao zatvorenik i kao kolega Ante Kovačevića iz zatvora u Zenici), koji je istaknuo „…Bosna i Hercegovina također domovina hrvatskog naroda i da Hrvati i Bošnjaci zajedno ne će popustiti velikosrpskom projektu.“

Lustracija zalog jačanju demokracije i budućnosti

Na sjednicu iz Pariza doputovao je Ante Glibota koji je govorio o lustraciji i demokratskoj budućnosti. Za njim je govorio Anton Kikaš, hrvatski pečalbar u Kanadi koji je nastojao puno toga dobrog učiniti za Hrvatsku naročito kad se stvarala i branila, publika ga je uvelike s poštovanjem pozdravila. Sjednici je nazočio i ostarjeli Vinko Vice Ostojić koji je desetljećima bio logoraš i zatvorenik u Titovim kazamatima a, kao žrtva proganjan je od 1945. godine.

Na etičku osudu zločinca Tita i njegovih ideologijskih sljedbenika pristigla je skupina Slovenaca koje je predvodio Roman Ljeljak, slovenski aktivist za razotkrivanje genocida i ratnih zločina Titove partizanske vojske nakon Drugog svjetskog rata i udbaških atentata na hrvatske političke emigrante u Europi, ali i u Austriji. Zapravo Roman je Ljeljak pogotovo stručnoj hrvatskoj javnosti dobro znan – govorio je o Hudoj jami i udbaškom ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca.

Nakon prijašnjih zapaženih govornika riječ je uzeo predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta dr. sc. Zvonimir Šeparović odvevši sjednicu HNES-a. na glavni događaj prema kraju.

Osuda Tita i njegovih sljedbenika

«Hrvatsko nacionalno etičko sudište u Petom sudbenom vijeću za odlučivanje o etičkim optužbama, u sastavu: Zvonimir Šeparović, predsjednik Vijeća i članovi: Nikola Debelić, Zdravko Tomac, Josip Jurčević, Zdravko Vladanović, Zvonimir Hodak, Ivan Kozlica, Božidar Alić, Ante Beljo, Nevenka Nekić i Tomislav Josić, u postupku protiv Josipa Broza Tita i jugoslavenskog komunističkog totalitarizma za djela genocida i drugih teških zločina počinjenih na hrvatskim narodom, za koje je 25. lipnja 2015. godine podignuta optužba jednoglasno je donijelo ETIČKU OSUDU PROTIV JOSIPA BROZA TITA I JUGOSLAVENSKOGA KOMUNISTIČKOG TOTALITARIZMA».

Riječi etičke osude Tita koje je izrekao Zvonimir Šeparović naišle su na veliko odobravanje publike u popunjenoj dvorani Lisinski. Dok su točke optužnice i obrazloženja čitali prof. dr. sc. Josip Jurčević, prof. dr. sc. Nikola Debelić, Rozalija Bartolić i Zdravko Vladanović.

O podrijetlu Tita iz knjige «Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika»: Podrijetlo i životni put osobe koju znamo kao Josipa Broza Tita, po službenim podatcima rođenog u Kumrovcu 7. svibnja 1892. i umrlog 4. svibnja 1980. u Ljubljani, doživotnog predsjednika komunističke SFR Jugoslavije i predsjednika KPJ još nisu do kraja znanstveno rasvijetljeni. Mnogobrojne teorije, a među njima i ona američke NSA, National Security Agency, ukazuju temeljem i jezično morfološke analize njegovog govora na moguće rusko, poljsko, ukrajinsko i židovsko porijeklo. NSA ujedno zaključuje da zbog njegovog postupanja prema Hrvatima (pokolji, progoni, op. ND) nije vjerojatno da je Tito hrvatskog podrijetla. Upitno je uz ostalo, i njegovo tečno sviranje klavira, koje potvrđuje i hrvatska i svjetska primadona Zinka Kunc-Milanov, zatim osvojena srebrena medalja u mačevanju na prvenstvu austrijske vojske, obje vještine teško spojive s obrazovanjem skromnog bravara rodom iz Kumrovca. Tu su i razna svjedočanstva među kojima i ono da je bravaru Titu iz Kumrovca nedostajao srednji prst ruke.

Na IV. javnoj sjednici HNES-a trebali su još govoriti uglavnom članovi HNES-a prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Nenad Vlahović, Ante Beljo, Miljenko Prskalo, Zvonimir Hodak, Nevenka Nekić, Eva Kirchmayer Bilić i Joško Čelan. Ali to nije bilo moguće zbog tri ure koliko je trajala sjednica, pa njihove radove možete pročitati u knjizi «Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika», koju je objavilo Hrvatsko nacionalno etičko sudište, pod uredništvom dr. sc. Zvonimira Šeparovića.

Trosatni doživljaj Nacionalnog etičkog sudišta u Lisinskom povijesno je značajan

Nakon kraljevski dostojanstvenog trosatnog doživljaja povijesne značnosti 31. listopada 2015. mogla se nabaviti i knjiga Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta “Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika”, urednika dr.sc. Zvonimira Šeparovića, satkana na 280 stranica. Hrvatsko žrtvoslovno društvo od 1989. održava svoje trogodišnje znanstvene skupove i objavljuje zbornike radova, u kojima se redovito piše i o hrvatskim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća (str. 173.).

Prikaz odabranih dijelova knjige Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika

Prva javna sjednica održana je u Vukovaru, druga u Zagrebu s osudom Ive Josipovića, još tad kao predsjednika RH, a u ovoj trećoj presudilo se J.B. Titu i njegovim sljedbenicima smatrajući ih izdajnicima zbog zanemarivanja narodnog interesa hrvatske nacije.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište zapravo je ogranak Hrvatskog žrtvoslovnog društva kojemu je težište čuvanje hrvatskih javnih dobara koja mogu biti ugrožena, dok nadnevak 31. listopda 2014. uzet je kao polazna kritična točka od koje se stvaraju pretpostavke za slogu hrvatskog naroda, a ne samo utvrđivanje istine o Titu.

Etička optužba protiv VESNE PUSIĆ za veleizdaju donesena u Vukovaru 20. rujna 2014. sadrži 11 točaka, i zaista je prva u borbi protiv interesa hrvatske nacije i širenju krivotvorina o Domovinskom ratu. Etička osuda Milorada Pupovca oznanjena u 13 točaka, ističe ga kao zastunika Srba u Hrvatskoj koji je od početka Domovinskog rata stao na stranu agresora i okupatora. Vesna Teršelič etički je odgovorna čak prema 15 točaka optužnice, poglavito stoga jer je javno izjavljivala o podijeljenoj odgovornosti za rat.

Zato Hrvatsko nacionalno etičko sudište nastoji braniti hrvatske duhovne, kulturske, gospodarske, vojne i političke vrjednote ali i odlučno ukazuje narodu da se budi umrtvljeno biće hrvatske nacije – trenutak je.

Vijeće Europe kojeg je Hrvatska članica od 06. studenoga1996., donijelo je 2 rezolucije koje se odnose na vrjednosnu ocjenu komunističkog upravljačkog modela. Prvu 1996. o mjerama uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i drugu 2006. o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, istaknuvši da nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Hrvstki narod kao najveća žrtva Titovih pokolja, ima pravo znanstveno ustvrditi istinu o duhovnom i fizičkom zatiranju Hrvata tijekom diktatorske vladavine Josipa Broza Tita. Kako ističe Milovan Đilas jedan od najbližih Titovih suradnika Milovan Đilas u knjizi Ratno doba iz 1977. ocjenjujući Bleiburg: “Pokolj kakav je proveden nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji!”

Huda jama kod Celja u Sloveniji otkrivena je javno 2009. zahvaljujući Romanu Leljaku koji za sebe kaže da je do početka toga otkrića 1989. živio u zabludama i neznanju. Ovo grobište u napuštenom dijelu rudnika, rov sv. Barbare u kojemu se nalazi gotovo 3000 ubijenih osoba, od kojih je zakopano 2000 živih Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Njemaca, a 10% su bili djeca i žene, drugi su bili zarobljenici koji su se zamjerili partizanima kao pripadnici Rupnikova domobranskog bataljuna i jedinica iz Šentjošta. Skidani su do gola, vezani žicom po dvoje, tjerani u rov da iz njega nikad ne iziđu, umirali su polagano dok nije nestalo kisika, u mraku, bez hrane, vode, – nade. Objavljeno je i pismo mlade žene Ivanke Novak Škrabec koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, a napisla ga je svojem nerođenom djetetu prije nego su je bacili s ostalima u mračno okno Hude jame, a nekako je do pisma došla njezina sestra (str.166.). Stoga je potrebno omogućiti cjelovit lustracijski ciklus predlaže se za moralno ozračje Hrvatske (str. 185.). Primjeri veleizdaje predajom hrvatskog teritorija (str. 201.), kulturocid (str. 113.,213., 218.). Spomenute su i napomene drugih da grobišta i stratišta ne treba dirati i spominjati, ali u kjnizi vrli autori kažu da se ne mogu ignorirati iz prostog razloga jer su (tu i treba ih vidjeti), i omogućiti pokop kakav zaslužuje svako ljudsko biće. Prešućivati povijest svojeg naroda čin je izdaje.

Dana 25. lipnja 2015. podignuta je etička optužba protiv J.B. Tita i jugokomunističkog totalitarizma za djela genocida i drgih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom. Nakon čega je 31. listopada 2015. donesena etička osuda protiv J.B.Tita kao diktatora i njegovog zločinačkog režima prema taksativno navedenih 12 točaka s obrazloženjem, a uz potpis predsj. Petog sudbenog vijeća i Hrv.nac.etičkog sudišta prof.dr.sc. Z. Šeparovića, i članova Nikola Debelić, Zdravko Tomac, Josip Jurčević, Zdravko Vladanović, Zvonimir Hodak, Ivan Kozlica, Božidar Alić, Ante Beljo, Nevenka Nekić i Tomislav Josić.

Etički osuđen i proglašen odgovornim Zoran Milanović

Etički su na Petom sudbenom vijeću osuđeni i proglašeni odgovornima Zoran Milanović i svi drugi sljedbenici i zagovornici ideologije zločinačkog jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima prema 12 točaka osude uz obrazloženje. A na samom kraju knjige postavlja se pitanje što je to u običnoj pjesmi “VIla Velebita” vrjeđalo toliko da se nije smjela pjevati, inače bi momak ili djevojka završili u zatvoru na više mjeseci. Ostavila je živi strah, neumoran u rastu, svojim rastom preraste i grob, useli se u naraštaje, vlada onima u koje se useli vjernošću nejvjernijih. Zato strah oni koji se time bave u čovjeka useljavaju što ranije najbolje odmah, u mladosti, jer je mladost spremna živjeti u slobodi ako je strah ne sprječi u tomu. Ipak, ti što sve znaju nisu očekivali da će se grobna plača ikad dignuti, a ona se digne kad-tad ako u grobu nije rob, Domovinski rat je bio kad-tad. (str. 278.).

Zapravo tzv. „Titova Jugoslavija“ nastala je u zločinima i na masovnim ubojstvima naročito nad Hrvatima, održavala se sve tolike godine i desteljeća okrutnošću, strahovladom i nasilništvom, ubojstvima, golim otocima i utjeranim strahom u živote građana. U strahotama i zločinima je tzv. „Titova Jugoslavija“ nastala, u njima se tako i održavala i, zauvjek je crkla i nestala u zločinima. Nastanku i održavosti diktatorske „Titove Jugoslavije“ najvišu smo cjenu platitli baš mi Hrvati koju plaćamo još i dan danas zbog tolikih poziciranih Titovih ideologijskih nasljednika kojih ima mnogo uokolo po Hrvatskoj, koji čine sve kako bi ispunili Titovu želju da se uništi hrvatski narod i svaka ideja o samostalnoj hrvatskoj državi.

Ivan Raos


Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Dušni dana ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama).

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.


www.katolici.org

Svi sveti, 1. studenoga

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".


‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Alojzije Stepinac

Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)


Povijest u slikopisu...

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.


Alternativa

Alternativa je nova kultura rada, zasnovana na natjecanju, nagradama i kaznama, te na pokretanju gospodarstva slobodnog tržišta. Zemlji je prijeko potrebna etička revolucija koja će (preko Vlade) proglasiti i (preko pravosuđa) nametnuti valjanu ljestvicu vijednosti.
Mladen Rojnica


Kršćani

Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik


Glas naroda

Valja ići od kuće do kuće, od sela do sela, slušajući i pridobivajući narod novim zamislima i umješnim i čestitim političarima, ustrajući na važnosti njihova glasa.
Mladen Rojnica


Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu

O zemlji i kraljevstvu hrvatskom

Zemlja bez naroda je pustinja,
Narod bez zemlje je lutalica
.

Sljedećeg jutra, na molbu naroda, prvaci izabraše izaslanstvo i uputiše ga Prorokovođi. Prorokovođa ih lijepo primi u svojoj kolibi te ih upita zašto su došli. Jedan od njih se ohrabri pa mu odvrati da ih je narod izabrao i zamolio da prenesu njihovu molbu da im progovori o njihovoj zemlji. Naime, da su mnogo svađe i ratova sa susjedima imali jer svaki od njih hoće dio naše zemlje, govori narod. I zaista, bijaše mnogo neznanja i pomutnje oko međa sa susjedima. Kad to ču, Prorokovođa im reče da će im rado udovoljiti molbi, da se vrate i okupe narod. Izaslanstvo se vrati te s ostalim prvacima okupi narod. Kad se narod okupio i primirio, Prorokovođa progovori:

- O, plemeniti, o, ljudi, o, Hrvati, ja vas u ovu zemlju dovede pred 24 tisuće godina. Izabra za vas ovu zemlju, najljepšu od svih zemalja. Zemlja je ova tada bila pusta i nenaseljena. Ti si se prvi vjenčao s njom i oplodio je. Zato je ona zauvijek tvoja. Tada si tvrdu zakletvu položio da je nikada napustiti nećeš, da ćeš je braniti od svakog drugog naroda. Ali si je iz nužde (klimatske promjene) zadugo bio djelomice napustio i uputio se na sjever Zemlje…

U ono vrijeme drugih naroda okolo nije ni bilo, pa si ti dugo ovu zemlju mirno uživao. A veliku ti zemlju ja dade. Od rijeke zapadne do rijeke istočne, od jezera Blatnoga na sjeveru, do mora tvoga, Kravatanskoga mora, bijaše sva tvoja zemlja.

Ja pred vam hodeći dovedoh vas u vašu zemlju, u Kravataniju. Izabrao sam vas i doveo kao izogen narod. Ne dovedoh vas u bilo koju, nego upravo u najljepšu zemlju, dovedoh vas na Kravatansko more. Vi svome moru dadoste i svoje ime, ali ga onda i zaboraviste. Samozaborav i jest vaš najveći grijeh.

I na svojoj zemlji vaši pretci kraljevstvo osnovaše. Vi ga s nebrige izgubiste, ali ga nikad sasvim ne zaboraviste. O tome, o svakoj zgodi podrobno vam sad govoriti neću. Gubili ste ga i obnavljali na razne načine. Kako, to možete i sami dokučiti, jer, evo, i sami živite u doba propadanja kraljevstva vašega. Na vama je da ga obnovite, i to u stanju u kakvom ga obnoviše oni koji prvi ustaše. Jer ono kraljevstvo što ga oživješe oni koji prvi ustaše nije bilo nikakav državotvorni improvizorij, nego ono izraste iz temelja tvoga bića, iz duha, iz najjače tvoje volje. Zato je ono veliko i sveto u srcu tvome. I dok njega pred svijetom ne opravdaš, znaj da ti svijet ni ovo propadajuće opravdati neće. Na vama je da ga opravdate, na vama je da na to natjerate vaše neprijatelje. I da svoje more ponovo svojim kravatanskim imenom nazovete.

Ti ponovo naseli ovu zemlju davno, pred osam tisuća godina. I tada ona, osim malobrojnog tvoga naroda, bijaše pusta. Ti ne imade ni susjeda istočnoga ni zapadnoga, ni južnoga ni sjevernoga. Sva zemlja do unedogled tvoja bijaše. I već tada ti se s njom vjenča i oplodi je. Zakleo si se da je nikada nećeš napustiti. Ali joj nisi uvijek bio vjeran. Kao da te vjetar po svijetu raznio, ti postade narod svih pet kontinenata. Jesi li ti određen da budeš sol svim narodima svijeta? Razne strasti te ponesoše i po svijetu posijaše. Ali najmanje strast za osvajanjem. Jer nisi osnivao nova kraljevstva, nego si tuđa priznavao. Među domorodačkim narodom si živio kao manjina i branio njihove domove. Ti nikad ne izda domaćina svoga onako kako tvoju braću u domovini tuđinci izdaju. Jer ti si ratnik tvrde vjere, odan si savezniku i prijatelju.

Razišao si se po svem svijetu, jer je to poslanje tvoje. Poslanje tvoje da budeš sol i začin narodima. A jesi li izgubio svoju domovinu? Mnogi su za domovinu izgubljeni, u zaborav su pali. Ali većina zabrinuti pogled skreću na domovinu. Iz ljubavi, iz čežnje za njom. Ali u samoj Kravataniji imaju neprijatelje. Stara i nova šizma im osporava domovinu. Zato uništi šizmu...

Sjedini u svoje kraljevstvo sve pokrajine svoje koje od tebe odbjegoše. Sve istočne, kao i zapadnu. U onoj zapadnoj pokrajini živi dio tvoga naroda što se od tebe odvoji i koji se Alpincem prozva. On nema povijesti. Tvoja povijest je njegova povijest, jer je dio tvoga naroda i tvoga kraljevstva. Tvoja je ne samo zato jer je ona tvoja najveća masovna grobnica, u njoj šizma pogubi cvijet tvoga naroda. Ona tamo pobi one koji prvi ustaše, kao i tvoju djecu, žene i starce. Stotine tisuća. Tamo ti namijeni opće uništenje. Tvoja je, jer je ti otpočetka naseli.

Ali imaj na umu da ona istočna, što se po rijeci i po vjeri zove, da je ona tvoja crna rupa. Da je ona grobnica kravatanskoga duha, da je ona zemlja prokletstva koja ne živi od sebe, nego od drugoga. Ona vazda i samo od tuđe volje postoji, tebi za prkos i za dobro neprijatelja tvojih i svojih. U sebi snage za samoodređenje nema, zato je na tebi da je oblikuješ, da joj kulturu, jezik i vjeru daruješ. Da je za sebe preodgojiš. Ili da je podijeliš, jer u njoj živi viteški dio tvoga naroda.

Ali što će ti sva ta zemlja, ako je napučiti ne ćeš! Zemlja je kao i žena: voli onoga tko se o njoj brine i plodove, naraštaje joj uzgaja. A da znaš, lijepa zemlja i lijepe naraštaje rađa. Zato si ti lijep narod, pa ne budi nezahvalan svojoj zemlji; napuči je. Jer, o Kravatani, o plemeniti, uzvišeni narode, kakva bi to nesreća bila da takav narod nestane, izumre. Tko bi narodima bio uzorom, tko bi svemu svijetu bio sol? A eto, od tamo, odakle ti sva učenja dolaze, dolazi ti i smrtonosno učenje, učenje na tvoju nesreću. Dolazi ti smrtonosno učenje koje govori da je u bezdjetsvu blaženstvo, jer te ono svake brige i žrtve lišava. O, kako je to učenje smrtonosno, kako je ono prijevara, u kakvu zabludu vas vodi. A radost, odakle radost, odakle životni ushit dolazi, ako ne od zanosnih i vrlih sinova i ljupkih kćeriju tvojih? Zar mu u žrtvi za život pohvala i smisao nije? O, kako bi bez žrtve bljutav i prizemljarski život bio! Bez veličine, bez mjere ljudske. Čime bi veličina i radost života mjereni bili, ako žrtvom ne bi? Bez sinova i kćeri ti smrti i pustoši spomenike u svom kraljevstvu dižeš. Pomračit će sunce radosti u srcima vašim bez sinova tvojih, nestat će zvijezda veselja u oku vašem bez lijepih kćeriju vaših.

Ne zaboravite da ste se vjenčali sa svojom domovinom. I da ste joj obećali vječno potomstvo. Bez ispunjenja obećanja ni vi na nju nemate pravo. Bez ispunjenja obećanja vi je udovicom pravite. A znate li da udovica ništa tako kao svoje udovištvo ne mrzi. Da njezino srce za novim draganom hlepi, da novoga zaručnika očekuje s nestrpljivom žudnjom. Preudat će se, zavoljet će drugoga, ako svoju domovinu napravite udovicom. Zato istjeraj, istrijebi zlokobne hvalitelje smrti iz svoga kraljevstva. Ako to ne učiniš, ostat ćeš udovac bez nove nevjeste, jer sve se one već poudaše i sinove i kćeri izrodiše i njima svoju zemlju napučiše. Ako taj sveti zavjet sa svojom zemljom raskinete, postat ćete nevoljno i prezreno svjetsko potucalo. Sa svojih pragova tjerat će vas svi narodi, za vama će se kao za nevjernom bludnicom bacati kamenjem. Zar ste zaboravili opomenu što vam je vaš pjesnik, jedan od onih koji prvi ustaše, izreče: “Jer zemlja bez čovjeka je pustinja, a čovjek bez zemlje je skitnica” (Vinko Nikolić). Ja sam vam tu poruku ponovio, ali kao otvorenu poruku vašem kolektivnom Ja, vama kao narodu umjesto da se taj kolektivni Ja skriva posredovan individualističkim pojedincem. Zaista zar želite biti lutalice? Zar želite živjeti u pustinji? Istina, u svojoj himni svoju Domovinu ste opisali i opjevali kao rajski pejzaž vašom maštom i ljubavlju zagrljen, kao dio vašega identiteta. U njoj je ispričana i vaša povijest kao neprestano ratište u borbi za identitet. Na ratištu su padali vaši vrli sinovi, padali su ko junaci, ko Hrvati, ali su svaki put izvojevali pobjedu jer “dušman leži” mrtav na bojištu. Leži poražen, jer vaš nacionalni identitet je junački, ratnički. Opjevana je i opričana hvalom i brigom za hrvatski cjelokupni topos, ali i etnos. Ona se pita što se zbiva s Hrvatima iza Une: “Magla, što li, magla skriva / Nije li to naših jauk turobni? / Tko li moleć smrt zaziva? / Il slobodni, il su robovi?”

A vi ste stihove koji govore o vašem ratničkom mentalitetu ispustili. Od 56 stihova pjesme Horvatska domovina, vi u himnu pretvoriste samo 14, i to samo onih pejzažno liričnih, a ispustili ste ostale, iako već drugi stih zazivlje “Oj junačka zemljo mila.”. I pitate li se uopće za svoju braću koja žive preko Une? Jesu li slobodni ili robovi? Na žalost, više su robovi, a vi mirno i bezbrižno to promatrate, umjesto da stvarate planove kako da ih oslobodite od onih koji alaču. Veliki je to vaš grijeh. U pjesmi Horvatska domovina, koje samo dio pjevate kao svoju himnu Lijepa naša, izraženo je vaše posvemašnje jedinstvo: prostora, vremena (povijesti) i sudbine, jedinstvo naroda i njegove zemlje. Ona vas je anticipirala kao narod posebnog, hrvatskoga jezika, jer je napisana štokavskim, kajkavskim i čakavskim dijalektom. I tako u najvišem naponu ilirstva kao otudujuće, anacionalne ideje, ona je afirmirala hrvatsku ideju o vašoj nacionalnoj individualnosti, samosvojnosti i jedinstvu. Od pjesme, ona snagom stvaralačkog ognjištarskog duha postade narodna popijevka, od popijevke narodna himna i napokon državna himna - Lijepa naša. Državnom himnom uspostaviše je ognjištari, tj. oni koji prvi ustaše, jer ognjištari su oni koji uvijek prvi ustaju. No, vi iz nje izbaciste svoju obvezu, izbaciste zazov Drine koja također treba kao vaša mirno teći. Ne razumijete ili ste zaboravili u njoj skriveni zavjet za cijelu povijest, za sve naraštaje Hrvata. Ne shvaćate razliku između njezina liričnog dijela, koji je za pjevanje, i ratničko-epskoga i državotvornog dijela koji ratnim pobjedama trebate ostvariti. I na koncu, iako ste utvrdili da vašu himnu nije komponirao inorodac, nehrvat (jer on ni note nije znao), nego vaš sin (Josip Vendl), vi nehrvatu kao autoru spomenik podigoste (1996.), a ne svom sinu, stvarnom autoru. Tako podigoste spomenik svome zatoru, posvjedočiste još uvijek o nedovršenosti vaše nacionalne svijesti, o dualitetu i otuđenosti nacionalne svijesti, posvjedočiste da još uvijek niste postali samosvjestan Viši narod, da u vama još uvijek ima previše prizemljarstva. Još uvijek se ponašate po vašoj staroj navici pasivne tolerancije. Ne razlikujete uljuđeno ponašanje aktivne tolerancije samosvjesnoga naroda, ponosne nacije koja poštuje svaki drugi narod a sobom se diči, te bez opravdanoga razloga nije agresivan ni prema kojem drugom narodu. Po pasivnoj toleranciji postajete narod-žrtva, rasipljete i asimilirate se u druge narode, nestajete umjesto da se množite.

Zato, množite se. Jer od malobrojnosti dolaze mnoge vaše nevolje. Malobrojnom narodu, pa i najkvalitetnijem, malena je i snaga. Vi slavu među narodima po svojim velikanima stekoste, ali kao malobrojni za velika povijesna postignuća nemate dovoljno snage. Ne dajte se zavarati regionalističkom parolom “malo je lijepo” (small is beautiful), jer ona ima isključivo estetsku vrijednost. Da, malo je lijepo, ali nemoćno. Ali još ljepše je moćno i veliko, jer ono i stvara lijepo.

Zato ljubite svoju zemlju, da vam se trag ne zatre, da vam se ime ne izmetne. Ali ne budite prizemljari. Vaš duh neka njome slobodno korača, neka od nje ne pravi svoju vječnu kuću, jer njegovo vječno boravište je drugdje...Budite prije svega rodoljubi, jer je rodoljublje prvenstveno ljubav prema vlastitom narodu, naciji. Jer nacija je ljubav, i kao moralna i politička zajednica zaslužuje vašu privrženost, vašu ljubav. A potom budite domoljubi, ljubitelji i branitelji svoje zemlje, domovine, svoga kraljevstva. Prvrženost aktualnoj vlasti dugujete samo ako poštuje pravednost i druge vrline, a ako ne, nastupa potreba borbe za promjene. Promjene ne stranke, nego režima i političkog sustava u cjelini. No, kad stranac kaže da voli vašu zemlju, znajte da ju zaista voli, ali bez vas, vas bi rado istjerao iz nje.

Zar ne vidite da ste najvrsniji narod na svijetu? Usporedite vaše uspjehe, vaše dosege u kulturi, u sportu itd. s uspjesima i dosezima velikih, mnogoljudnih naroda koji su desetke pa i stotine puta brojniji od vas. Vidjet ćete koliko ste vrsniji od njih. Koji to još tako malobrojan narod ima tri nobelovca? A još neki vaši zaslužiše tu nagradu, ali zavist i politička intriga gospodara svijeta to ne dopusti i tako vam nepravdu napravi. Zato množite se, rađajte se. Zatvorite vrata grobovima. Palite vatre na svim vašim gorskim i planinskim visovima svaki put kada se rodi novo kravatansko dijete. I s iskrenim poštovanjem uznosite i veličajte majke i majčinstvo. Blagoslivajte ga i nagrađujte.

Pobjedom u Patriotskom ratu izborio si se za svoj novi početak, za novu političku i uljudbenu priliku samoizgradnje i usavršavanja. Sad, kad ni o kome ne ovisiš, sad moraš pokazati svoj politički genij. Sve o tebi ovisi, više se ne možeš pozivati ni tužiti ni koga drugoga, tvoja sudbina ovisi o tebi. Ako pogriješiš, sam si kriv. Zato iskoristi izborenu priliku da izgradiš svoju državu i društvo na modernim i pravednim osnovama, primjerene tebi, tvome mentalitetu i tvojoj političkoj i uljudbenoj povijesti. Izgradi napredno, pravedno i prosperitetno demokratsko društvo. Novu, pomlađenu Kravataniju. I ne preuzimajte olako uzore od drugih nacija, makar one imale i demokratsko uređenje. Ne ugledavajte se na anglosaksonske uzore jer oni imaju većinsku (50 % + 1), imperijalnu demokraciju koja se ostvaruje kao diktatura većine, počiva na sili, pače i na nasilju. Ona omogućuje voluntarizam parlamentarne većine i marginalizaciju manjine. U biti, to su samo nominalno demokratska društva. Takvo bi te društveno i državno uređenje upropastilo.

Za vas je primjeren drugi tip demokracije. Vama je “u genima” suglasnička (konsenzualna) demokracija kao za vas najsavršeniji tip demokracije u kojoj možete postići spomenute društvene i državne ciljeve. U genima vam je, a nastala je kombinacijom vašeg nacionalnog mentaliteta i vaše političke povijesti. S jedne strane narod ste vrlo budne, ponekad i rigorozne savjesti, s osjećajem za pravednost i socijalnu solidarnost, a s druge, kao stoljećima obespravljeni narod, težili ste političkoj i socijalnoj pravdi i demokraciji jer su vam samo one mogle osigurati legitimaciju povijesnog naroda, neovisnog i samostalnog političkoga subjekta. Vi ste tako u nasljedstvo stekli demokratsku političku kulturu.

Što se tiče državnoga ustroja, vaša država treba ostati unitarna. Jer premaleno ste ozemlje i premalobrojan narod da se federalizirate. Vi trebate ostati unitarna država, ali s decentraliziranim odlučivanjem. Ta decentralizacija je učinjena podjelom na županije, pa ako treba dati više kompetencija županijama, lokalnim tijelima uprave i samouprave da bi se što bolje obavljali poslovi i da bi što više naroda sudjelovalo u obavljanju javnih poslova, to učinite, dajte im više ovlasti. Imali ste dvodomni parlament - Kravatanski državni sabor sastavljen od Zastupničkog doma i od Županijskoga doma, s manjim kompetencijama Županijskoga doma. Ukidajući Županijski dom nerazumno ste postupili jer ste tako umanjili utjecaj decentralizirane vlasti na državne poslove.

Da bi se osiguralo da manjina ne bude majorizirana i marginalizirana te da što više ljudi sudjeluje u odlučivanju, trebate težiti takvoj koalicijskoj vladi u kojoj će biti zastupljene sve veće parlamentarne stranke, bez obzira što takva demokracija može biti skuplja, jer je skopčana s češćim padom vlada. Demokracija nikad nije skupa ako je njezino financiranje racionalno uređeno. Isto tako, određivanje numerus claususa za organiziranje građana u političke stranke je antidemokratsko. Zdravlje demokracije ovisi o političkoj slobodi građana za organiziranje, o slobodnoj građanskoj inicijativi na svim područjima djelatnosti. Izborni sustav uredite tako da se što više poklapa broj glasova koje dobije neka stranka s brojem mandata u Saboru. To je najdemokratskije i najpravednije. U vašoj je državno-političkoj tradiciji da imate pisani ustav. On je jamstvo i zaštita slobode protiv raznih samovolja koje bi mogle štetiti tvome kraljevstvu, bilo od Sabora, bilo od predsjednika države. Takvo jako povjerenje u parlament i vladu u upravljanju državom bez pisanoga ustava mogu imati samo nacionalno i državotvorno najsvjesniji narodi. Kod njih su nacionalna svijest i državna ideja te svijest o vlastitoj snazi i odabranosti tako jaki da nikad neće pogriješiti na vlastitu štetu. Kod većine naroda, pa i u vas to nije slučaj, pa zato morate imati pisani ustav. Po ustavu ste najprije imali polupredsjednički sustav, da bi ga izmjenama pretvorili u parlamentarni. To je velika pogreška koju ste počinili na nagovor i utjecaj stranaca koji su vas htjeli oslabiti, oslabiti središnji autoritet koji je imao predsjednik u polupredsjedničkom sustavu. Ta je promjena ustvari bila prikriveni državni udar i dio je političkih promjena koje su se dogodile 2000. izborom novoga predsjednika države i promjenom političke stranke na vlasti. Novom promjenom ustava trebate ponovo uvesti polupredsjednički sustav (ali ne za vrijeme aktualnog predsjednika jer on i u granicama sadašnjih ovlasti pravi štetu državi, a s 123 povećanim ovlastima pravio bi još veću). Tim promjenama, također, trebate izvršiti izmjene u Izvorišnim osnovama te kao izraženu volju kravatanskoga naroda za uspostavom temelja državne suverenosti priznati volju izraženu u osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, a brisanje pozivanja na odluke ZAVNOH-a, jer su njegove odluke upravo negacija te volje. Jer, ako je pozivanje na odluke ZAVNOH-a i bilo nužno 1990. radi antifašističke legitimacije i priznanja od međunarodne zajednice, sad je to kao neistinito štetno, jer NDH nije bila fašistička i jer je ona bila supstancijalni državotvorni zahtjev Kravatana tijekom cijele povijesti, a ostvariše ga oni koji prvi ustaše, najvrsniji i najvjerniji sinovi vaši.

Vaša demokracija ne smije nikad postati ni neodgovorna ni diktaturna. Diktaturna tako da većina nema nikakvih obveza prema manjini, a manjina nikakvih prava prema većini. Takva diktatura većine ima tendenciju pretvaranja u despotsku vlast. Tako da većina može činiti što se uopće može činiti.

Kod uređivanja države morate stalno imati na umu razliku između nacije, društva i države. Kao nacija ste braća, a kao društvo građani. Prvenstveno građanski, a ne bratski duh neka vas vodi kod uređenja države jer se uređuju interesi, a ne ljubav. Ali, dakako, uvijek tako da respektira, da nikad ne smije dovesti u pitanje niti povrijediti bratski duh organske solidarnosti i homogenosti što proizlazi iz nacije i što je ono supstancijalno po čemu ste jedno. Istina, država vam je nastala iz ljubavi i iz ljubavi se brani, ali ju unutar treba urediti građanskim razborom koji također sudjeluje, podredno, i kod uspostave i obrane države. Nacija je, naime, moralna zajednica, a društvo interesna udruga, dok država kao vlast, sila, štiti naciju i praktičnom mudrošću uređuje odnose medu različitim, pa i suprotnim političkim, gospodarskim, kulturnim i drugim interesima političkih stranaka i skupina, klasa, slojeva i pojedinaca, raznih udruga itd., i njihov odnos prema državi. Za dobro državno uređenje nije, naime, dovoljna spekulativna, nego je potrebna i praktična mudrost. Takvi praktični mudraci bili su oduvijek, sve tamo od Klistena i Solona i vašega kralja Tomislava, potrebni za dobro uređivanje države i dobrog života u njoj.

Većinska demokracija je, kako rekosmo, u biti negacija demokracije. Ona umanjuje ljudska prava manjine i neprivilegiranih. Zato je ona ujedno i neodgovorna demokracija. Odgovorna, a to je suglasnička ili konsenzualna demokracija, jest ona koja odgovorno obnaša vlast, tj. ona koja ne obespravljuje manjinu. Koja ne donosi takve zakone ili ustav kojima političkim, a naročito izbornim, inženjerstvom onemogućuje na izborima ili na drugi način da manjina dođe na vlast. Odgovorna je ona demokracija koja bez opravdane osnove ne privilegira ni pojedince, ni obitelji, skupine, klase niti općenito pripadnike većine. Jasno je da većinska vlast, bilo ona većinske stranke ili većinske koalicije, obnaša najvažnije državne dužnosti, ali to ne znači i sve funkcije. Koalicije se ne smiju pretvoriti u višestranačku diktaturu. Odgovorna demokracija kao odgovorna vlast uspostavlja unutarnarodnu ravnotežu, usklađuje interese, a ne umnaža kontradikcije i raskole. Jasno je da u odgovornoj demokraciji i manjina mora biti odgovorna i ne smije nedemokratskim metodama i sredstvima osporavati vlast većine.

Ako tako budete postupali slijedit ćete Ispravni put, a vlast koja slijedi Ispravni put ne inspirira protiv sebe pobune, ustanke i revolucije koji su inače naravno pravo potlačenih, majoriziranih i marginaliziranih. No, vi sad živite u neodgovornoj demokraciji i pod neodgovornom vlašću. Ono što je prigovarano Drugom da je uspostavio autokratsku vlast, to je u vašem sustavu većinske demokracije, u parlamentarnom sustavu, pervertiralo u diktaturu većine, autokraciju vođa parlamentarne većine. To vam je ujedno dobar primjer da se unutar stranačke borbe vode, isto kao i one na međunarodnom planu, za moć, za vlast i osobnu i stranačku korist, a ne za pravdu i istinu, niti za opće dobro, dobro svih. Takva demokracija kriminalizira cijelo društvo i daje opravdanje raznim vrstama despotizma i diktatura. Zato državnu moć raspodijelite na nekoliko subjekta tako da jedna moć nadzire i ograničava drugu. To je jedina garancija protiv kriminalizacije društva i protiv uspostave neodgovorne demokracije tlačenja.

U neodgovornoj, većinskoj demokraciji, koja nije ništa drugo do demokratski ekvivalent monarhističkog apsolutizma, cijeli je narod podčinjen kao u aristokratskom poretku vlasti. Takva vlast narod pretvara u podanike. Izmjena stranaka na vlasti u takvoj demokraciji samo uvećava revanšizam, potlačivanje i obespravljivanje naroda. Kako rekosmo, ta zla ništa ne umanjuje većinska stranačka koalicija, nego samo nešto proširuje kandidate za privilegije i protekcije.

No, u ratu mora dominirati volja jednoga. Ne jedina vladati, nego dominirati. I u vojsci i u državi, ali po završetku rata to treba prestati, da bi se mogla ubrzano ustrojiti prema suvremenim obrascima odgovorne demokracije i civilizirati se. Jer, svaka država nastala u ratu iz rata izađe donekle sirova, pa je izgradnjom uljudbenih i civilizatorskih institucija treba civilizirati i kultivirati. Međutim, u slučaju Kravatanije to iz mnogo razloga ide sporo i u pogrješnom smjeru, jer joj je kapitalistička, nova ljevica kao uljudbene obrasce nametnula ne samo dekadentne, nego i degenerirajuće obrasce. U njoj sad vlada moralna anarhija, anarhija svih vrijednosti. Između vlasti i naroda ne postoji nikakva moralna, pače ni interesna veza.

I ne dajte se zavarati demokratskim imenom države i njezinih pojedinih tijela. Samo ime države za ocjenu slobode i demokracije u njoj ne znači ništa. U parlamentarnim kraljevinama, kao što su npr. Albion i druge europske kraljevine i kneževine, osiguran je daleko veći stupanj sloboda i demokracije nego u mnogim republikama liberalne demokracije.

Tako bi i prođe i tridest peti dan učenja Ispravnoga puta.


Mostar, 29.10.2015.

Čudnovati pravaši!

...Dužnosnici HSP AS Pero Ćorić i Ivan Tepeš prof. zahvalili su na njihovoj potpori podsjećajući kako Statut i program HSP AS govore kako su Hrvati jedan narod koji živi u dvije Domovine, te na tom tragu neće izostati potpora buduće Vlade RH u kojoj će svoje mjesto zauzeti i HSP AS, navodi se u priopćenju.

Stoga čudnovatim pravašima predlažemo da pomno pročitaju pismo Dida Vidurine i da tako nešto i nauče pa da se ubuduće više ne blamiraju sramoteći okolo pravaštvo:

Pismo dida Vidurine

MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.

- Ma jesam dide, priko volje će Marica.
Ma, Bože mi prosti, bolje bi bilo da... (vidi Marica da će je did prikorit pa promini umisto bolje bi bilo da nisam išla u bolje bi bilo da) sam išla u Novu.
Dide bila sam na Gorici i zaboravila sam ti reć jutros, nigdi si bija izaša, da je ovu misu prinosila hrvatska televizija, jer je ovu nedilju misnim slavljem obilježen Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.
Misu ti je predvodia predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak. A bija je i naš biskup Franjo Komarica.

- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.

- E dide, imamo li mi Hrvati svoju domovinu!?

- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

- Ja, i je li ta naša domovina ima svoje ime, umiljato će Marica. Je li ta naša domovina ima svoje ime Hrvatska!?

- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?

- E pa dide, pa gleda si i sluša misu i jesi čuja šta naši biskupi govore: te Bosna te susjedna Hrvatska, te naša domovina Bosna i Hercegovina, te da se solidariziraju s nama Hrvatima ovdje u ovoj zemlji BiH naša braća iz Hrvatske i tako dalje i tako dalje k´o da smo mi tamo niko pleme u Abesiniji i šalju nam tamo nika braća iz Hrvatske milodare da nas ljudožderi ne pojidu daleko od naše rodne grude, naše daleke domovine Hrvatske, ljutito će Marica.

- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

Je u pravu si, kako da se čovik ne najidi kad naši pastiri tako govoridu i kako ćemo unda naprid, kako da domovina napriduje kad oni koji su prvi tako falidiju.
A to je vrlo važno pitanje, dico moja, šta bi niki rekli krucijalno pitanje i na njemu se vidi ´koje gori a ´ko doli, ´ko je Rvat Oca Domovine, a ´ko Rvat priučeni!

Da se razumimo nema nitko ništa protiv milodara, da se braća miđusobno ispomažu u nevolji, ta zar i mi tako ovdi ne kupimo i šaljemo potrebitima.
Ma samo su trebali naglasiti naše jedinstvo, da smo jedan narod istog imena hrvatskog i da tako imamo istu domovinu što su nan je preci naši namrli i dali joj sveto ime Hrvatska i da je domovina jedna ko što je i jedna majka i da ćemo biti jedno i da će biti naše Kroacije dok nam bije naše srce junačko.
Eto tako su tribali govorit, tako su tribali s oltara divanit i svit prosvićivati, evanđelje navišćujući, vrteći kapom će did.

- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

- Tako je dide, prikljući se dragovoljac Jure, tako je, nije to nevažno pitanje, nego je to temelj na kojem se kuća gradi.
A sićaš li se dide kad sam ono govorija na početku, kad smo kupili prvi kalašnjikov i za njega dali, jel ´no, tisuću i tristo maraka, a već su ga bili platili naši emigranti u Nimačkoj i poslali nam za obranu, da je to prvi znak da ne bude dobro izišlo kao ni to što naš Vranjo ne inzistira ne na nikakvoj konfederaciji nego na nezavisnosti i ujedinjenju naše Rvacke ka šta se ujedinila Istočna i Zapadna Njemačka.
E da smo na tome istrajali i ka takvoj nezavisnosti išli lustraciju provodeć sigurno da danas ne bi ovako završili i ovim temeljnim pitanjima raspravljali i toplu vodu otkrivali zarad dice komunizma i raznih naših mlakonja.
Ta da smo i do dan danas ratovali sigurno bi nas manje poginulo i znali bismo da ginemo za jednu i jedinstvenu i cjelovitu Hrvatsku! I kad li tad li bismo se izborili za svoje na svome za vike vikova!
A ovako vidimo što je nama naša borba dala da imamo kiflu od države Hrvatske i da smo mi ovdi u BiH ostali vanka kuće i da nas se u miru đavlijem ubilo preko tri tisuće branitelja i ne vidimo izlaz iz ove kalvarije nego je svaki dan sve gore i gore, sve je banda rasprodala i zadužila nas do sedmog kolina, sve će uzrujanije dragovoljac Jure.

- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.

- Ma nek škodi, ma neću bandi šutit, nisam ni kad je grmilo i sivalo!

- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.

- E strikane moj, zagrli i mali netijak Ivan Juru, i doda kako je sve to zabrinjavajuće kako naši vođe olako shvaćaju to pitanje domovine. Eno zar i naša prisidnica nije u nikom govoru rekla da imamo dvi domovine ka šta je i Karamarko na onim predizbornim skupovima ovdi kod nas govorija da smo jedan narod sa dvije domovine, a što sad i neki naši biskupi govore.

- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

- Da zar je niko zaboravuja da je on primija i onu limariju od zločinačke srbske tvorevine ča je zovu Ripublika iz ruku Milorada Dodika, dal ka zahvalu što su bile mirne i pokorne ovce za klanje i protjerivanje, ljutito se nadoveza dragovoljac Jure.

- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.

- Je, ma sve znam, neda se smesti Ivo, al da se vratim na domovinu, upravo je neshvatljivo da tako olako mogu oni na vrhu navoditi vodu na miln neprijatelja naših i naše domovine. Zapravo možda je bolje reći da je shvatljivo kad se zna di su se i kako neki razvijali i koliko im je Hrvatska značila.
Baš zato, zbog toga što je zbog svih dosadašnjih pripuznih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo i hrvatstvo, triba jasno i glasno reći i Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska!
Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.
Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!
Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!
Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda možemo reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!
Dakle triba jasno i glasno svima reći, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatstvo, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim, svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom!
Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštititi sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući. Jer narod bez države je u ropstvu, u okupaciji i opasnoj ovisnosti o drugim državama.

- O srce didovo održa si nam pravi govor, dođi ´vamo da te did ljubi, e di je naš Antiša da te čuje, da vidi da još ima kremen Rvata šta se ne boje reć šta je pravo pa kom drago kom krivo.
Ma dite moje triba tebe za profešura rvatstva dat ovim našim predvodnicima da se nauče ča to znači Rvat biti i za svoj rod se borit, da znaju da rod bo svoj štuje onaj ko na prošlosti budućnost si snuje, da znaju kukavice jedne da navik živi onaj ki zgine pošteno!
O di su Zrinski Frankopani di su ona Lava dva, govori did i unuke svoje ljubi, a oči mu suze u daljinu gledeć.

- Da, bravo Ivane, zagrli ga i njegov braco Luka, možemo reći, ka šta nam je govorija fra Berislav, da je domovina isto što i narod, živi narod sa svim svojim vrijednostima, uspomenama, postignućima gospodarstva, umjetnosti, znanosti i kulture, narodnim običajima, patnjama i nadama. Zapravo domovina je naša svijest, naše narodno sjećanje, povijest i stremljenje, domovina je živi narod koji zna za sebe. Ka šta pisnik poji: Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono dublje u riječi s Hrvatskom me veže i ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i di god krenem sa mnom je Hrvatska!
Narod hrvatski je, dakle, jedan i tako ima i jednu domovinu koja se zove narodnim imenom hrvatskim i tko to može zamisliti narod izvan svoje domovine!?
Tko to može reći Duvanjskom polju koje je vidilo krunidbu Kralja Tomislava da ono nije više u domovini Hrvatskoj!?
Tko to i zarad čijih interesa dijelove naše napaćene didovine proglašava posebnim domovinama dok nam je majka Hrvatska živa i za život se bori!?
Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.
To mu je i uspjelo, u najvećoj mjeri, 10. travnja 1941., jer je bio svjestan svoje jedine domovine Hrvatske. Zar tada onaj Hrvat iz Trebinja, Senja, Sarajeva, Zagreba, Banja Luke, Bjelovara… nije sa najvećom radošću dočekao ostvarenje višestoljetnog sna - uskrsnuće svoje nezavisne države na najvećem dijelu svoje Domovine.
Bi li to uspio da su mu neprijatelji nametnuli razdijeljenost i nejedinstvo s domovinama: Bosnom, Hercegovinom, Slavonijom, Dalmacijom…
Hrvatska Domovina je Hrvatska Majka i ako su nam majci otrgnuli ruku nećemo, valjda, tu otrgnutu ruku uzeti za Domovinu, pa onda dalje, kako je dušmani budu kidali, prst, nokat, što li!?
Ta i Njemačka je bila nasilno razdijeljena na dvije države i jesu li onda istočni i zapadni Nijemci živjeli u različitim domovinama ili u različitim državama?!
I u naše obrambenom Domovinskom ratu pred velikosrpskom agresijom je Hrvat iz Livna kao i iz Viteza stao u obranu svoje domovine hrvatske, jednako kao i Hrvat iz Splita i Varaždina, jer je bio svjestan da je on koji živi u državi BiH jednako u domovini Hrvatskoj, kao i Hrvat koji živi u RH.
Bio je svjestan da može živjeti u slobodi i uživati plodove svoga rada samo u svojoj cjelovitoj državi i u zajedništvu svog naroda u svojoj domovini.
Za to smo se borili, ali voljom svjetskih moćnika i domaćih beskičmenjaka i poslušnika to nismo uspjeli ostvariti, propustili smo povijesnu priliku, i danas imamo državu RH i državu BiH, i vidimo da nismo slobodni. Niti ćemo biti s obzirom kako govore o domovini niki koji nas vode kako u crikvi tako i u politici.

- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.

Eto Marice opet si ti nas uplela u još jednu hrvacku raspru, veselo će did tapšući dragovoljca Juru dajući mu do znanja da je ima onda pravo kad se i did nije sa svime slaga, jer da smo goloruki, a oni imaju sve, i ne možeš kad je svit na njiovoj strani i tako dalje đava im sriću odnija!

- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

- E srce didovo duboko oreš. A šta ću ti reć, kad i sama znaš da nas ima svakakvih i nije svak rabar, nima svak rabro srce, nima svak čistu dušu, nije svak od riči kad nas ima i potkupljivih, zasukanih, prodanih i zadrtih, kukavnih, koji zarad svoje koristi su spremni služit svemu šta im daje važnost u svitu, šta im puni korito i tako ih čini robom tila i đavla udaljujućih i od Boga i od svoje braće, svoga naroda i riči istinite.
Mnogi su se odnarodili, mnogi su zabludjeli i postali mlakonje, nemajući rabrosti reći istinu jer su mnoge ove ideje oblaćene i ozloglašene kao i oni koji su ih nekad oživotvorili tako da oni nastoje ići putem manjeg otpora ne bi li izokola došli do ovoga o čem mi pričamo.
Ali to je jalov posa, izgubljena bitka, jer kako nema kršćanstva po sniženoj cini tako i nema slobode bez žrtve! A upravo smo mi kršćani dužni širiti istinu, i mi smo dužni biti novi proroci, jer prorok je onaj koji govori istinu, podignu kažiprst did visoko!
A to što su niki dobronamirni, ne znači da ne mogu time gadno pogrišit, jer uz očenaše i puška nas je obranila. Ne znači da je pamitan onaj dobronamirnik koji se samo u očenaše uzda da će ga branit od četničkog noža, jer ne kaže se džaba pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći.
A ima i ona, srce didovo, put u paka je popločan dobrim namirama!
Oću reć, ne povodit se prema nikim nego se uzdat use, u prosudbu, savist i ono ča su nas naučili naši neumrli mučenici, oci naši koji krvcu liše zarad imena rvatskog.

- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?

Pa ja sam mislila kad je ovo država Bosna i Hercegovina da je to onda naša domovina, a oni tamo ka i moj dica u Hrvatskoj imaju svoju domovinu. Dobro da ste mi pamet prosvitlili.
E Bože, Bože moj i umrla bi a tako nisam čula da niko govori, priteže šudar susida Zora. Vala vam dico didova. Ma znaju današnja dica više nek neki naši novoviki pismoznanci.

- Ali dobro si shvatila, Republika Hrvatska je naša država, zapravo naše dice koja žive doli u Trogiru, ka šta je i naša država ova i ovakva Bosna i Hercegovina iako smo se borili za Državu Hrvatsku, ali domovina nam je svima Rvatska!
Nu, Zore, Zore da si mene unda slušala, a ne virovala prokletim komunistima davno bi znala što je država, a što je domovina i ne bi dala Janku da ono uzme crvenu knjižicu u prokletoj šugoslaviji, u partiju uđe i sve one jade nam svima priredi zbog špijanja poštenih Rvata i nako se s ljudima u selu zavadit.

- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

- Dobro, dobro, bolje ikad pameti doć nego nikada. Ja volim reć, Rvat je mio koje vjere bio, na šalu će did!
Nego, eto kud se dođe kad se ne misli svojom glavom i ne sluša narodna mudrost i pamćenje. Eto recimo ti imaš njivu preko granice i sad ti je sestra, ćemo reć u Domovini Rvatskoj, a ti ko biva u domovini Bosni i Hercegovini, a iz iste kuće ste izišli i iste njive orali dok niko nije sve crnom granicom pripolovija. Kako ti to nije čudno, kod otvorenih očiju ti viruješ što ti drugi pripovida, neprijatelj koji je gazija sve nama sveto. Zar mi nisi i unda plačuć išla dojavit žalosnu vist da je umra Tito, a ja ti radosno reka da je krepa pas krvoločni!
Znači niki su naši zemlju podilili i mi prihvaćamo to nasilje prihvaćajući njihove riči za naš razdiljeni dom.
Ženska glavo, ovo može biti naša država ako nam nije nasiljem nametnuta i ako štiti naše pravice, ali ne može biti naša domovina jer naša je domovina Rvatska.
Domovina se ne dili ka šta se ni narod ne dili.
Ka šta Ivo i Luka rekoše mi možemo imati i nemati državu il ih imati više, ali nikad ne možemo ostati bez domovine! Domovina je ka majka jedna i ne može se nikim drugim imenom zvati venga Rvatskim!
Domovina nije određena državnim granicama i srića je od Boga i sritan je narod koji uspije tako napravit državu da zaokruži državnom međom svoju domovinu . Ka šta su i Hrvati bili sretni za Kralja Tomislava il za našega Ante kad smo pod okrilje svoje države okupili najveći dio svoga naroda, svoje domovine!
I zato griše i neki naši branitelji koji kažu mi smo obranom od srpskog agresora stvorili domovinu Hrvatsku! Ispravno je reći, mi smo srušili prokletu jugovinu i ponovno stvorili državu, Republiku Hrvatsku.
Zato treba paziti što se govori. I po sto puti triba ponovit, imamo kao jedan hrvatski narod svoju jedinu domovinu Hrvatsku i imamo državu Republiku Hrvatsku i imamo i državu Bosnu Hercegovinu koja je naša država i nju ne zovemo domovinom niti govorimo da nam je država RH domovina. Domovina nam je Rvatska! Ako se čije misto našlo nesrićom vanka naše državne granice to ne znači da je vanka domovine Rvatske! Svaki narod teži tomu da ima svoju državu na tlu svoje domovine okupljajući rasuto stado, dico moja!
Samo mi lutamo i ne znamo što hoćemo i strane tutore slušamo, a o glavi nam rade.

- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

- Znam Jure, znam. Nego dajder donesi domijanu iz jatića pa nam nali u bukaru, a dici i babi i Zori donesi po malo soka od kadulje. Zaslužili smo kad smo vako proljudikali. Zore ponesi štokrlu vamo i sidi s nama za stol kad nas vako sunce lipo grije na starom gumnu
I baba kad će ručak, ti nas slušaš, a dica gladna, zadovoljno će did gladeći malog Luku po glavi.

- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

- Evala ti bilo babo moja, čuvarice naša, uzdarje moje, vidija sam ja dim kad si vatru ložila. I nisam zaboravija druge naše Rvate, ne diraj mi staru ranu, a tko je pamitan znat će da se sve ća rekosmo i na nji odnosi. Samo evo da zasad malo odmorimo, nastavit ćemo niki drugi put.

- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

- Ma jesmo zlato moje. Čak smo se i više puta ponovili, viče did za unučadi. Brzo se vratite i čuvajte se pasa dida Matiše, znate da su odvezani, zabrinuto će did vrteći glavom.
Jure, de rođeni, de dolij dok baba ode, vidiš da bukara žeđa.

Did Vidurina

Sa Starog gumna 8. ožujka 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Povijest u slikopisu...

Posjet Poglavnika dr. Ante Pavelića sjevernoj Hrvatskoj


Povijest u slikopisu...

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića u Zagrebu 21.5.1941. godine


Podsjetnik...

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Knjiga "Tržišno Gospodarstvo i neokomunizam" opisuje bitna načela i ponašanja u slobodnom društvu i napisana je kao rezultat moje zabrinutosti za naš nacionalni i teritorijalni integritet, za politiku općenito, pravdu, gospodarstvo i društvene posljedice mjera i postupaka koji se gomilaju od 1995. godine. Moja je nada da će iznjedriti novi način mišljenja u smjeru slobode i suprotan neljudskom, razornom, služinskom kriteriju komunista, kolektivista općenito i jugo-panslavista. Ne pretjerujem ako tvrdim da u današnjoj Hrvatskoj nema prave demokracije, republike ni tržišnog gospodarstva. Još prevladavaju komunistička ideologija, strukture i navike, i ne samo da prevladavaju nego su još na vlasti jugokomunisti, oni s većinom medija, dobrim dijelom intelektualaca i s drugim istomišljenicima, susjedima i europskim silama, rade da se sve vrati u stanje kakvo je bilo prije 1990. godine.

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Tržišno gospodarstvo zahtjeva slobodni postupak svakog pojedinca, svakog radnika, da on odlučuje što će učiniti s novcem plod svog fizičkog ili intelektualnog rada. Jedna od najvećih tragedija za slobodu i blagostanje čovječanstva je činjenica kako su nas vjekovima različite vlade nagovorile ili prisilile da njima predamo plod našeg rada tako da ga političari troše kako njima padne napamet.

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Svaki trenutak, svaki dan, obvezni smo slobodno birati resurse i potrebe. Resursi ili sredstva - tradicionalno opisani kao zemlja, rad i kapital u širem smislu - su raspoloživi u ograničenim količinama dok su potrebe građana i društva za gospodarskim dobrima i uslugama neograničene. Gospodarstvo se stalno suočava s problemom kako dodijeliti oskudna sredstva proizvodnje na takav način da zadovolje više ljudskih potreba. Svaki izbor resursa, dobara i usluga ima alternativnu cijenu: ta cijena su dobra, usluge ili druga sredstva koji se ne mogu u tom trenutku koristiti. To je tzv. cijena "povoljne prilike" ili "opportunity cost". Ovaj pojam je važan i ima ozbiljne posljedice kad se određuju državni troškovi i mora se promatrati ne samo odnos troškova i koristi određenog državnog investicijskog projekta koji će se financirati iz poreznih prihoda, nego i cijena "povoljne prilike" privatnih projekata koji bi se realizirali da ne postoji obveza plaćanja poreza. U socijalističkim državama, kao što je Hrvatska, ovakve analize se ne čine, nego nomenklatura odlučuje!

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Različite osobe vrjednuju dobra i usluge na različite načine, dapače te vrijednosti mijenjaju s vremenom i ovisno o okolnostima. Osim toga, pojedinac i sam neprestano različito vrjednuje stvari ovisno o tome koliko zadovoljava njegove potrebe. Gospodarstvo je dinamičan proces sa stalnim promjenama u potražnji, ponudi i tehnološkim uvjetima koji trebaju riješiti kako raspodijeliti oskudna raspoloživa sredstva za proizvodnju kako bi u svakom pojedinom trenutku što bolje zadovoljili promjenjive potrebe ljudi.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

U stvarnom svijetu, ritam gospodarstva određuju dinamika ponude i potražnje na tržištu i usklađenosti cijena i uloga države, posebice, ako visoka razina državne intervencije pobuđuje ili otežava efikasnu uporabu uvijek oskudnih proizvodnih sredstava. Slobodne tržišne cijene ispunjavaju tri osnovne funkcije u organizaciji gospodarske aktivnosti.

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Drugo: valja pojasniti da informacija koja je važna za organizaciju ekonomske proizvodnje je zapravo informacija o relativnim cijenama - cijena dobara ili usluga u odnosu na druga dobra i usluge. Relativne cijene predstavljaju poticaj prema kojem će poduzetnici postupiti i odlučiti kamo usmjeriti svoje investicije.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Ali glavni ključ da se temeljito dođe do spoznaje slobodnog tržišta je pravo na privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo je materijalna vrijednost stvorena plodom intelektualnog ili fizičkog rada pojedinaca, koja se oblikuje kao prihod, stvarne vrijednosti kao npr. nekretnine ili intelektualno vlasništvo.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Želio bih istaknuti bitnu važnost privatnog vlasništva za slobodu, za pravedno i uspješno društvo. Pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja jedan moralni sustav nagrada i kazni izgrađen na temeljnim vrijednostima kao što su poštenje, korektni rad, štednja, poštivanje sposobnosti i znanja drugih i snošljivost. Kada govorim o tržišnom gospodarstvu uključujem neizbježivu potrebu tih vrijednosti u njezinoj definiciji toliko ili više značajnu od one koja se isključivo odnosi na traženje materijalnog napretka. Spomenute vrijednosti stvaraju socijalnu etiku koja mora postojati u privatnom životu i mora se zatim proširiti na cijelo društvo i moraju biti uključene u filozofiju, politiku, gospodarstvo, pravdu. Ta društvena etika mora također biti temeljni sadržaj našeg Ustava i svih postojećih zakona i one koje tek treba Sabor usvojiti.

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Kakva je gospodarska situacija u Hrvatskoj? Dopustite mi da pojednostavim teoriju i opišem ponašanje države i pojedinaca i da to svedem na četiri kategorije, uglavnom dobro određene: kad su država i pučanstvo u njoj siromašni i žive siromašno; kad su oba bogati i žive kao siromasi; kad su oba bogati i žive kao bogati, i kad su država i pučanstvo siromašni i žive kao bogati.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska je, nažalost, u ovoj četvrtoj kategoriji, najgoroj s ekonomskog i moralnog stajališta. U Hrvatskoj, država i pučanstvo su siromašni, ali ponašaju se i troše kao da su bogati. Tako, npr., državni proračunski deficit je kroničan, vanjski dug raste nekontrolirano, uvoz daleko premašuje izvoz, dok država i privatnici troše u kupnji automobila, mobitela, pokućstva, u izgradnji stambenih objekata namijenjenih rodbini onih koji su nas razorili, silovali i ubijali, sumnjivih državnih investicija u infrastrukturu, subvencije propalim poduzećima, saniranje banaka, putovanja... da ne spomenemo izravnu i golemu nekažnjenu korupciju, sve financirano porezima, kreditima i inozemnim zajmovima.

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Imam osjećaj kao da narod misli da će ga država opskrbiti u svemu. Žalim, ali moram ga razočarati, jer država ništa nema i, prema tome, ništa ne može dati a da nije prije utržila od onih koji rade, putem poreza i drugih davanja. Privatni sektor ulaže svoj vlastiti novac i vrijeme i snosi rizik u procesu proizvodnje. Država samo troši uključivši slučaj kad upravlja tvrtkama koje proizvode dobra i usluge loše kvalitete. Očito je da je država i te kako dobar posao za političare. Za ostale ljude naša država je danas "tsunami" za gospodarstvo i za moralno, političko i socijalno zdravlje Hrvata. Država nije jedan mističan stvor, svemoguća, za koju se pretpostavlja da djeluje čineći dobro. Naša država nije ono što bi trebala biti za Hrvate. Ona je osim toga, danas konstituirana, nažalost, sa ovakvim predsjednikom, premijerom, drugim ministrima i dužnosnicima, te birokracijom koja ih okružuje u sve većem broju. Snaga i vrijednost Republike je utvrđena u djelotvornim, transparent-nim, neovisnim institucijama i u odgovornoj slobodi građana, a ne onima koji prolazno sjede na vlasti.

Nova Oluja

Spomenuo sam da ekonomija nije samostalna znanost: ovisi, također, o stupnju kakvoće pravnih, političkih i ekonomskih institucija zemlje. Nažalost, toga nema u Hrvatskoj. Zapravo, "nešto je trulo u Hrvatskoj". I smrad proizlazi iz mozgova naših vladajućih ekipa. Budimo svjesni da nećemo doći do prave suverene države, ni do slobodnog tržišta, ni blagostanja u Hrvatskoj dok god Hrvati ne spriječe djelovanje grobara naše povijesti, naših velikana i junaka, našeg naroda i domovine, rušitelja našeg društva. Sve se to događa zahvaljujući šutnji i ravnodušnosti Hrvata koji su dopustili uporabu nesposobnosti, laži, izdaje i najniži stupanj morala u našem političkom životu. Domovinski rat nije još završio. On se sada vodi na području ideja i promidžbe. Iz vladajućih ekipa serviraju nam lažne, pokvarene propagande. Ono što se odlučuje nisu samo gospodarski problemi naroda, već borba na život i smrt da Hrvatska opstane kao suverena i neovisna država, koja odlučuje sama, i jedino ona, o svojoj sudbini. Pripremimo novu Oluju, ovog puta na intelektualnom i demokratskom području, s golemom i aktivnom potporom naroda, da se jednom zauvijek riješimo zlehude pošasti jugokomunističkog raka.

Mladen Rojnica


Povijesni podsjetnik...

Hrvatsko jedinstvo, 14. 02.1944.

Nevolja gola - najbolja škola

Obračun s lažima zločinaca i zadatci koji nas čekaju

Četiri i pol mjeseca partizanske vlasti! Četiri i pol mjeseca laži, podlosti, varanja, pljačke, otimačine, razbojstva i ubijanja. Kao da se sav gad i smrad, sve zlo ovoga svieta ujedinilo i srušilo nad onim krajem, koji iz poruge nazivlju "oslobođenim teritorijem".

Nema te kuge, nema te pošasti, te poplave ili požara, koji bi sličili onome, što oni nazivlja oslobođenjem. Tu rieč jako vole! Svi ti njihovi "odbori" (N.O.O., ZAVNOH, AVNOJ) pa i njihove "vojske" nose u svom nazivu tu rieč.

Mongoli, Tatari i Osmanlije bili su prava gospoda prema njima. Ta preko onog kamenog mosta kraj Novog Marofa, koji stoji tamo još od Kristovih vremena, prođoše tolike vojske, kulturne i nekulturne, prođoše horde razbojnika i rulje, vođene samo nagonom osvajanja i uništavanja, ali ni jednoj od njih ne pade na pamet, da taj most ruši. Ostao je čvrst i odolio hiljadama godina zubu vremena i tereta, koji je preko njega prešao - dok ne dođoše usrećitelji i osloboditelji, ti. koji kažu, da s bore protiv okupatora i tuđina, za sreću i socijalnu pravdu.

Desetcima godina ste radili na tom, da se sagradi željeznička veza između Koprivnice i Varaždina. Dobili ste ju - jedinu željezničku prugu, koju je b. Jugoslavija sagradila između Save i Drave. Nije građena ni za Pavelića, ni za ustaše ni za okupatora! Ta oni se njom ni vozili nisu! Gradili ste je vi - to su vaši žuljevi i vaša muka, gradili ste ju za sebe, za svoje potrebe. Došao je divljak, boljševik i silio vas, da ju sana razorite. Osloboditelj vas je oslobodio željeznica, mostova, kotara, obćina, škoča, stoke i živeža. Pravi osloboditelj!

Kad pobiedimo okupatora - sagradit ćemo - vele - novo, bolje i više! Tko će graditi? Tko će obnavljati Zar te dangube, ti fakini, ti seoski tatovi, te djevojčine i te bludnice? Zar će graditi srbski četnici i partizani nama Hrvatima željeznice, zgrade i ceste? Ne! Opet ćete graditi vi - vi seljaci i radnici, vaša djeca, svojim žuljevima i natapati svojim znojem.

Nu, eto, hvala Bogu (za Njega kažu da ga nema!) recimo i - ako smo lakovjerni, - vjerujmo, graditi će Niemci, kad izgube rat. Svejedno tko - svega toga nije bilo i što su ljudi već jednom načinili, mogu i drugi put.

Strašnije je nešto drago - oslobođuju nas ljudi, Hrvata. Smišljeno i sustavno. Vele - udaramo samo na ustaše, jer ustaše su krvnici i pljačkaši, uzrok svega zla. Ustaše su po njihovom najveći lopovi, kapitalisti, sve sami bogataši, među njima nema sirotinje, seljaka i radnika. Tako barem veli njihova promičba. Ta zamislite - ustaša poštenjak, ustaša sirotinja, seljak! Takvog - kažu - nema. Dakle - ustaše prvi na red i udri po ustašama! Nažalost, nasjeli su mnogi; inače dobri Hrvati, ali, rekli su: ne može se s ustašama! I onda još ovo: ustaša prodao Hrvatsku i hrvatsko more Talijanima! Kako ćemo onda s ustašama?! Valjda su takvi danas došli k sebi! Možda je suvišno, ali radi onih, koji težko dolaze k sebi, pogledajmo kako stvar stoji. Ne idimo daleko - ostanimo samo u Ludbregu i okolici.

Sa svojim prijateljima Ludbrežanima nekog sam dana pravio jednu tužnu statistiku: popis Hrvata i ustaša, koje su partizani do danas u tom kotaru ubili. Nabrojismo 61 (šestdesct i jednu) žrtvu. Zacielo smo koga zaboravili, nu ni jednog previše nismo uzeli. Od tih je 36 listaša, ostalo su legionari i još neki ugledni Hrvati. Među njima je 1 učitelj, 1 student, 1 umirovljenik, nekoliko obrtnika, a sve ostalo seljaci, ljudi s obiteljima, sa sitnom djecom, braćom i roditeljima. Ni jednog kapitaliste, ni jednog bogataša, ni jednog tvorničara ili trgovca nisu partizani ubili u ludbrežkom kotaru. A mogli su ih dosta, da su samo htjeli!

Nu dobro, pomisliti će kakav naivčina: valjda su bili pljačkaši i krvnici, koji su ubijali slobodoumne, napredne, demokratski ili jugoslavenski razpoložene ljude.

Mjesto odgovora pogledajte ovo:

Gabriel Kuharić - krvnik i pljačkaš
Josip Herceg - krvnik i pljačkaš
Tom Gložinić - krvnik i pljačkaš
Stjepan Kancijan - krvolok
Post. činovnik Fizir - krvolok i razbojnik
Obrtnik Špoljarić - krvolok i razbojnik
I tako dalje - vriedi za svakog od 61 žrtve.

Poznati su vam dobro ti ljudi, poznati su cielom kotaru po svojem poštenju, po svojoj dobroti, poznati su kao skromni seljaci i radnici, s vama su se razgovarali i s vama živjeli!

Nikoga nisu ti ljudi opljačkali, ni jednog svog političkog protivnika nisu ubili.

Svejedno - ubijeni su ili iz zasjede ili goloruki, a neki od njih i strašno mučeni. Zašto onda?

Zato, baš zato, jer su bili dobri Hrvati, jer su bili uzor seljaci, jer su voljeli svoju državu. Takvi su partizanima najopasniji. Ne ubijaju oni seoske tatove i pljačkaše, one, koji napadaju tuđe žene ili one, koji pijančuju i ne vole raditi. Boljševizam, koji partizani žele ostvariti, ne voli čestitosti, ne voli obitelji i ne voli morala. Ovakvi uzorni ljudi boljševizam najviše smetaju. Kad su se ovih riešili, došli su na red drugi. Najprije ih proglasiše taocima i odvedoše u Kalnik. Puštali su ih pomalo natrag, ali tko garantira, da ih drugi put za kakvu sitnicu opet ne će uhvatiti i likvidirati. A zašto njih, pa bar oni nisu ustaše? Baš zato, što su dobri i čestiti! Nakon njih došli bi na red i drugi - zato jer su Hrvati, a na koncu i oni sliepci i lude, i oni zločinci: partizani-Hrvati.

Tko to ne vidi i ne će da vidi ili je glup ili je zločinac. Ide se za tim, da se uništi hrvatski narod.

A kako je to s Dalmacijom i Jadranom? Dvije i pol godine su nas napadali radi prodaje tih najdragocienijih dielova Hrvatske. Svršilo se tako, da su Ustaše razoružavali Talijane i tjerali ih, a partizani se s Talijanima složili i nastavili zulumom nad našim tamošnjim svietom. Pokazalo se, da su kroz čitave te dvie i pol godine Talijani paktirali i s četnicima i s paritizanima i zajednički uništavali sve, što je hrvatsko, a još više ono, što je ustaško. Dok su se četnici i partizani slobodno šetali Splitom, Šibenikom i Dalmacijom, ustaša se tamo nije smio pokazati.

Reći će vam partizani još jedno: borimo se proti okupatora, protiv Niemca.

Kao da je Niemcima drago, što moraju u Hrvatsku slati svoje divizije i čuvati si leđa u ovom velikom ratu i što njihovi sinovi u sukobu s tim banditima moraju gubiti svoje živote. Niemci bi bili najsretniji, kad bi Hrvati sami branili svoju zemlju, a time ujedno i ovaj dio Europe i svjetskog ratišta.

Da nema partizana, ni jednog njemačkog vojnika sigurno ne bi bilo u Hrvatskoj.

Uzrok svakome zlu u našoj državi samo su partizani. Oni su krivi svim našim brigama i nedaćama.

Pitajte ih još jedno:

- Odkud njima tolika ljubav prema Hrvatskoj?
- Kako dođoše na to, da baš Hrvatsku prvu oslobode?
- Zašto ne čine to u Srbiji, Rumunjskoj, Francuzkoj, Češkoj, Belgiji, Nizozemskoj i t. d.?
- I tamo vlada Niemac, ili kako oni kažu - okupator.

Zato - odgovaramo mi - jer to nije borba protiv okupatora, jer to nije borba za demokraciju, već borba za podpuno uništenje hrvatskog naroda i za pobjedu velike Srbije. Da li će ta Velika Srbija biti partizanska (boljševička), anglofilska, pravoslavna ili kakva druga, svejedno je: glavno da je Velika Srbija, a ta je bila i biti će, dok je svieta i vieka, protivnica svega, što je hrvatsko i europsko.

Hrvati! Osviestimo se! Složimo se! Vrieme je! Nevolja nas je mnogo toga naučila! Danas ustaše tu zemlju brane i za nju daju svoje najbolje živote. Iz ustaških redova odpalo je sve, što ne vriedi i što nije dostojno toga imena.

Ovu borbu vodimo za svoju državu, za koju su se borili kroz stotine godina najbolji Hrvati - Zrinski, Kvaternik, Starčević, vođa i učitelj Stjepan Radić, Javor i bezbroj drugih.

To je istovremeno borba za sve, što je naše - za našu zemlju, za naše obitelji i za naše gole živote.

Ako budemo složni, biti ćemo jaki i ne trebamo se bojati nikoga - nitko nam onda ne će moći države oteti. Pustimo danas po strani sve naše suprotnosti i opreke, koje su tako neznatne i sićušne, kad se radi o svetom i velikom cilju, o našoj državi i slobodi. Kad tu državu osiguramo, onda je naša stvar, kako ćemo ju urediti i izgraditi. Tu se možemo i razlikovati, ali kad se radi o njenom obstanku, razlike biti ne smije.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!


KOSTI PRAVEDNIKA

Ove su kosti nekad bile ljudi,
Ratnici hrabri, mučenička braća,
U prahu njinom vječna čežnja žudi -
Milo za drago nek Bog vječni vraća
Onim' što grešnom pobiše ih rukom
Kiteći čela crven slavolukom.

Ove su kosti ljutu bitku bile
Četrdeset prve u danima rata,
Ljubeći skute Domovine mile
Branile staru među Harahuata.
Nisu željele tuđe zemlje truna
Duša im bila blagoslova puna.

Ove su kosti smrskali neljudi
Maršala Tita bezbožnoga klika
Na obrazu im biljeg osto hudi
Upisan krvlju hrvatskih vojnika.
Taj biljeg sramni ni u času smrti
Čarobni doktor ne može otrti.

Ove će kosti oživjeti ope’
Blizu je zora željnog uskrsnuća
Unuci, sinci, slijedit će im stope
I kliknut snažno nasred krstopuća:
Živjele kosti hrvatskih vojnika
Živjelo ime svetih pravednika!

Ove će kosti opet u boj krenut
Za stijeg i boju crven bijelu plavu,
Hrvatski narod iz sna će se prenut
I vratit Domu izgubljenu slavu.
Klonut će krvlju okaljana ruka
Svenuti vijenac crven slavoluka.

Cvjetat će mirom Zemlja Harahuata
Ko nekad davno dok je pravde bilo
Dok blistala je kruna joj od zlata
Dok svak ljubio majčinsko joj krilo.
O sini sunce potlačenom robu,
Nek Hrvat sretan počiva u grobu.

Marija Dubravac, Brisbane


Iz knjige Radovana Latkovića ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

ALMANAH HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA

Posebno važno dostignuće Sveučilišnoga pododbora MH bilo je izdanje Almanaha hrvatskih sveučilištaraca g. 1938. lzdanje sličnog almanaha bilo je pokrenuto po jednoj skupini sveučilištaraca već 1935., ali zbog pomanjkanja materijalnih sredstava i organizatornih preduvjeta, ovaj podhvat nije bio ostvaren.
Uspjelo je to sveučilišnom pododboru MH 1938.

U Uvodnoj riječi Urednički odbor obrazlaže temeljne poglede tadanje Hvatske sveučilišne omladine:

Ovdje donosim pretisak Uvodne riječi ALMANAHA, koji je sačuvao Marko Čović i prenio u Sao Paulo, Brazil.

Uvodna riječ

Ukoliko je uopće moguće, bili smo otvoreni i iskreni, pa ne moramo uvodnim riječima ništa sugerirati ili podcrtavati, niti se od nečega ograđivati. Ne pridržajemo za sebe monopol ispravnosti, nijekajući drugima zasluge i tu ispravnost. Želimo samo našoj javnosti dati dokumenat o tome, kako misli i na kojim načelima radi hrvatska sveučilišna omladina. Hoćemo pružiti, pa makar i fragmentarni prilog upoznavanju mentaliteta hrvatske sveučilišne omladine, formiranog u teškim vremenima neprikrivene šestosiječanjske diktature.

Naš Almanah donosi priloge starijih drugova, koji su sudjelovali u teškom pionirskom radu stvaranja i izgrađivanja novoga mentaliteta, a donosi priloge i mladih i najmladih, koji uspješno nastavljaju djelo starijih i požrtvovno ostvaruju i razgraduju prve zamisli, želje i programe. Jedni i drugi prilozi sačinjavaju skladnu cjelinu, kao što je cjelovito i djelo hrvatske sveučilišne omladine od prvih godina diktature do danas.

Osnovna je značajka ove generacije i njezina rada jako naglašeno opće narodno hrvatsko shvaćanje, oslobođeno preživjelih stranačkih razilaženja i zastranjivanja, i lišeno nezdravih strančarskih strasti i nakana; ona opća integracija svih narodnih snaga i komponenata u oslobođilačkoj borbi hrvatskog naroda i u radu na oživotvorenju naših ideala. A cilj oslobođilačke borbe i našega rada je postignuće slobode i državnosti na čitavome našem etničkom i historičkom teritoriju, tako da se u slobodnoj domovini nadu združeni svi Hrvati, katolici i muslimani, te da plodove slobode zajedno s braćom iz Trojednice i Bosne i Hercegovine uživaju i istarski, međimurski, šokački i bunjevački Hrvati.

Za tim sada teži naš hrvatski nacionalizam. Mi smo hrvatski nacionalisti, a ne nešto drugo. Zato, po riječima Prvoborca, pobijamo "neprijateljski protivnički manevar, kojim oslobodilačku borbu i borbe nastoje okrštavati frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati Ijude i djela".

Hrvatski nacionalistički pokret, u kojemu sklopu i mi djelujemo, "ideološki odgovara potpuno tradicionalnom shvaćanju i težnjama hrvatskoga naroda, te nije plod, a niti je natrušen nikakvim tuđinskim ideološkim zasadama". Današnji hrvatski nacionalizam nije ništa drugo, nego "praktična primjena starčevićanstva, on je socijalno obilježen podpuno duhom seljaštva, koje je temelj svakoga života naše nacije, i to ne samo na riječima, nego istinski i duboko".

"Almanah hrvatskih sveučilištaraca", po želji i nakani izdavača, uredničkog odbora i suradnika, ima biti skromni prilog općim narodnim nastojanjima. Zadržali smo se zato na općim temama narodno-političkog obilježja, jer hoćemo u prvom redu iznijeti načela s kojih polazimo u svom radu. Konkretne političke aktualne teme namjerice smo mimoišli, jer nismo htjeli zaći ni na periferiju dnevne politike. Dovoljna su načela i opći pogledi, a drugo će se nadovezati i nadgraditi kasnije u životu i daljem radu. To nas je vodilo kod uređivanja ovoga Almanaha.

Svijesni smo, da ćemo biti napadani i klevetani, kao i sva poštena hrvatska nastojanja. Znamo teškoće, na koje ćemo naići, ali znamo i istinu, da su poteškoće, s kojima se neko naziranje mora boriti, razlog više za veću aktivnost i rad onih, koji se za to naziranje, za taj program zalažu.

Uz ove misli predajemo hrvatskoj javnosti naš almanah, želeći, da ga ona primi s onoliko ljubavi za hrvatsku narodnu stvar, s koliko je naši suradnici i izdavači predaju njima.

Zagreb, o Uskrsu 1938.

Značenje pokretanja Almanaha hrvatskih sveučilištaraca ocijenila je odmah jugoslavenska vlada. Još u tiskari policija je zaplijenila Almanah i uništila znatan dio naklade. Ipak, slučajem, bio je spašen jedan dio primjeraka i Almanah je tijekom vremena postao pristupačan hrvatskoj javnosti.
Sljed događaja je potvrdio, da se ideje ne mogu pobiti kundacima.

Opravdanje hrvatskog nacionalizma

I.

Svaki čovjek, rođen i odgojen u jednoj izgradenoj kulturnoj sredini, ljubi narodnu zajednicu, kojoj pripada i ta je ljubav toliko prirodna da se ona upravo nužno čovjeku nameće, jer ne ljubiti svoj narod značilo bi ne ljubiti samoga sebe, a to je nemoguće, jer se protivi osnovnom životnom zakonu. Čovjek osjeća, da smisao života nije izvan njega, nego u njemu, te da je puna i potpuna afirmacija vlastite ličnosti prvi postulat ljudske naravi. Ali afirmacija vlastite ličnosti moguća je samo u društvu, jer je uz društvo nužno vezana i sama egzistencija čovjekova, pa njegov stvaralački rad nije nikada osamljen, nego se popunjuje doprinosima drugih pojedinaca. Tako čovjek stvara zajednice, gonjen nuždom vlastite prirode, i u okviru zajednica odvija se individualni život čovjekov, pa ga izvan toga okvira i ne možemo naći, jer svaki čovjek živi u društvu, pa ćemo lako shvatiti, da izmedu čovjeka i zajednice postoji neki uzročni odnos i da se jedno drugim uvjetuje. Bez čovjeka nema zajednice, ali niti bez zajednice nema čovjeka. Nije dakle čudo, da se čovjek uvijek veže uz neku zajednicu i da u njoj nalazi na neki način samoga sebe, a upravo neshvatljive žrtve, koje često doprinose pojedinci za opće dobro svoje zajednice bit će nam shvatljivije, ako uočimo da ih na to goni životni instinkt, jer u podsvijesti ispravno osjećaju, da propašću zajednice padaju i oni sami kao posebne ličnosti.

Zajednice su najprije malene, prva je u redu obitelj, onda zadruga, pa bratstvo, rod, pleme, a sve konvergiraju prema narodu, koji je zadnji i najsavršeniji u redu društvenih zajednica. O narodu možemo govoriti onda, kad je bar u krvi i podsvijesti ostvaren vez umrlih i živih generacija, te kad taj vez stvaran biologijskim i duhovnim srodstvom pojedinaca jedne zajednice, dobije tokom vremena organički karakter, a sama zajednica svoj specifični bitak, koji se na svoj način manifestira u njezinim vlastitim oblicima života. Na taj način nastaje neko duhovno zajedništvo pojedinaca, obilježeno zajedničkim nastojanjima i zajedničkim težnjama, ali to nije samo u sadašnjosti, nego je prošireno duboko u prošlost i seže daleko u budućnost. Kad takva zajednica u svome povijesnom razvoju stekne i svijest o svojoj posebnoj egzistenciji, o svojoj snazi i o vrijednostima, koje baš ona unosi među ljude, onda se to duhovno zajedništvo potencira do maksimuma, jer pojedince ne ujedinjuje više samo nagonski osjećaj srodnosti, nego i spoznaja,, da hiljade i milijuni njihovih pojedinačnih života tvore jedan novi, potpuni život, koji je rezultat njihovih ličnih napora i borba. I tako narod postaje ne samo oznakom jedne etničke cjelovite skupine, nego u prvom redu simbolom njezinih duhovnih vrednota, te svaki čovjek, u kojemu materija nije potpuno negirala njegovu duhovnu prirodu, ostaje vjeran svojemu narodu čak i uz cijenu stradanja i žrtve.

Posve je jasno, da i mi nosimo u sebi ovaj općeljudski osjećaj privrženosti svojemu narodu, a kako smo mi pripadnici brojem malenog i ugroženog naroda, taj je osjećaj kod nas je još jače razvijen. Sve što smo stvorili, stvorili smo sami, iz teških borba i uz cijenu najvećih žrtava, pa smo ponosni da pripadamo takvu narodu. Nacionalna orijentacija nije za nas stvar naše slobodne volje i našega ličnog izbora, jer smo nacionalno opredjeljenje primili rođenjem i ono je sastavni dio nas samih. Mi ljubimo svoj narod i ne možemo drugačije, jer odreći se svojeg naroda značilo bi odreći se svoje prirode, a to bi značilo poniziti u sebi čovjeka. Stoga smo mi nacionalisti, već potom što smo ljudi, i koliko želimo i slobodu i samostalni razvitak nas kao cjeline, naroda. Jedno od drugog se ne može odvojiti, jer kolikogod mi kao pojedinci činimo i stvaramo narod, toliko iz nas opet narod stvara ono što jesmo, jer je svaki pojedinac samo dijelak narodnog duha, pa se izvan narodne zajednice ne mofe razviti u potpuna čovjeka.

Mi ne možemo biti, sve kad bismo i htjeli, drugo, nego što jesmo, ali mi to niti ne želimo, nego se naprotiv ponosimo, što smo sinovi baš hrvatskog naroda. Istina, kao brojčano malen narod mi se ne možemo u svemu mjerili s drugim narodima, ali pravu vrijednost malih naroda i ne smijemo tražiti samo u bogatstvu i veličini, nego ponajprije u onoj golemoj snazi, koju mali narodi pokazuju u borbi za opstanak, te u životnoj sposobnosti i energiji, koja je velika, iako ne nalazi, zbog mnogih zapreka analogan izražaj u djelima u koje je uložena. Kad bismo male narode u poredbi s velikima mjerili samo po onome, što su jedni i drugi stvorili i dali čovječanstvu, onda bi mali narodi za velikima toliko zaostajali, da bi skoro izgubili opravdanje svojeg postojanja. Ali uzmemo li za mjerilo onu unutrašnju snagu naroda, kojom se suprotstavljaju i najvećim materijalnim zaprekama; onaj smisao da žrtvuju materijalna, prolazna dobra za ostvarenje svojih vječnih narodnih ideala; onu toliko veliku i lijepu težnju da svoj život uzdrže i afirmiraju uz najveće žrtve i onda, kad bi razum već rekao, da je to nemoguće - uzmemo li i ove momente kao kriterij vrijednosti pojedinih naroda, onda ćemo vidjeti ne samo to, da se mali narodi mogu mjeriti s velikima po vrijednosti, nego da su često od njih i vredniji.

Da i hrvatski narod ujedinjuje u sebi vrijedne osobine, to nam dokazuje već i činjenica, da se do dana današnjeg održao, pa naš nacionalni zanos nije samo plod onoga općeg osjećaja odanosti svojemu narodu, nego je uz to još duboko ukorijenjen i u spoznaji naše narodne vrijednosti i snage. A u tome i jest cijelo pitanje: imamo li mi dosta snage da ostvarimo naše prirodne težnje, ili časoviti neuspjesi, koje smo doživljavali i koje još uvijek doživljujemo, znače našu unutarnju nemoć i nesposobnost za samostalan život? Ako je tako, onda je naš nacionalizam doista tek neko mladenačko zanešenjaštvo, ili neki nezreli ekstremizam, ali ako se iza tih časovitih neuspjeha krije latentna, još sasvim neizražena i neostvarena snaga, onda je sve drugo iluzija i zanešenjaštvo, a naš nacionalizam jedina stvarnost i jedini put.

II.

Svaki narod, a osobito maleni narod, nailazi u svome povijesnom razvitku na mnoge zapreke, pa kako želimo ocijeniti njegovu vrijednost i snagu moramo omjeriti ponajprije veličinu tih zapreka. Po svom geografskom položaju hrvatski narod je došao u središte sukoba geopolitičkih sila Istoka i Zapada, a sa sjevera nalegla Panonska nizina, koja je stalno, poput teškog tereta, prijetila da će nam zdrobiti hrptenicu. U unakrsnom sukobljavanju tih sila odvijala se naša povijest, a koliko su te sile skretale pravilan tok narodnog života nije teško dokučiti. Ipak Hrvati već u prvim danima svojega narodnog života, prvi od svojih doseljenih susjeda, stvaraju svoju narodnu državu i borba za njezinu samostalnost daje osnovni ton cijeloj hrvatskoj povijesti. Djelo Tomislavovo odaje bez sumnje državotvornu snagu hrvatskog naroda, a ta snaga ne utrnjuje nikada, ni onda, kad je hrvatska država sužena na najmanji teritorij.

Krivo je mišljenje, da hrvatska država iz doba narodnih vladara znači zadnju točku napona hrvatskog naroda i da od te godine počinje retrogradni razvoj. Uživimo li se malo bolje u geopolitički položaj Hrvatske, vidjet ćemo da se tek -baš obratno- u dogadajima, koji nastaju poslije godine 1102., očituje prava snaga i životna sposobnost hrvatskog naroda, jer je upravo nevjerojatno, da se tako malen narod, kao što je hrvatski, zapljusnut turskom bujicom, i samo održao na životu (kao na pr. srpski), a upravo je neshvatljivo, da je tu bujicu mogao na svojem teritoriju i zaustaviti. To mu je, dakako, uspjelo samo uz cijenu najvećih žrtava, a te su baš dovele do kidanja hrvatskoga državnog teritorija. Zahvaljujući tome hrvatski narod je dočekao devetnaesto stoljeće, stoljeće probudene nacionalne misli, kad je trebalo mnogo energije, da se drži korak s drugim narodima, na jednoj trećini svojeg teritorija i s prilivom srpskog, stranog, kulturno inferiornog elementa, koji je gurala pred sobom, poput drvlja i tršća, turska bujica, a od tih udaraca naš se narod nije mogao pravo pridići kroz cijelo XIX. stoljeće, pa u toj baštini, koju nam je nanijelo trostoljento klanje treba, mislim, tražiti i izvor svih onih uzroka, koji su učinili da hrvatski narod još danas nije potpuno ostvario svoje narodne težnje.

Ali državna misao - dokaz narodne vitalnosti - ostaje uza sve te okolnosti živa. Za hrvatsku državu daje glavu hrvatski kralj Petar, a ugovor od god. 1102. ne znači kapitulaciju, nego najbolji izlaz u onom momentu.
- No državna misao nije oslabila niti poslije toga, nego je predavana mladim generacijama, ispisana uvijek svježom krvlju. Za tu ideju žrtvuju se stotine i stotine života, za nju umiru i seljaci i ona ne slabi sa slabljenjem hrvatske državne nezavisnosti, nego naprotiv jača, pa se za nju u XIX. i XX. stoljeću ne bore hrvatski političari samo oštrinom svoga pera i snagom svog uma, nego još i u tim stoljećima daju i živote za nju. Kvaternik, Bach i Rakijaš padaju u Rakovici, ne kao zadnji borci za slobodu i samostalnost Hrvatske, nego kao predvodnici nove, odlučne borbe, koju prihvaća cijeli narod.

Snaga hrvatskog naroda, koja se pokazuje u stalnoj težnji da se on posve slobono i samostalno afirmira i ogradi od drugih svoju individualnost, ne jenjava nikada, pa ni onda, kad nam se to u prvi mah pričinja. Tako i proces prelaženja hrvatskog naroda iz biologijskog stadija u stadij svijesnog naroda, koji se odigrava u ilirskom pokretu, unatoč sveslavenskog obilježja, koje pokazuje taj pokret, nosi ipak hrvatske značajke. Taj pokret okuplja ponovno u jedan cjelinu hrvatske razdvojene pokrajine i prvi, što zvuči paradoksalno, unatoč svome sveslavenskom obilježju, povlači jasnu granicu između Hrvata i njihovih susjeda Srba i Slovenaca, jer i jedan i drugi otvoreno ostaju protiv llirstva, te Slovenci nazivaju Vraza uskokom i sličnim imenima, a Srbi postavljaju malo kasnije svoju velikosrpsku tezu. Tako je ilirski pokret razvio hrvatsku, narodnu svijest, pa se i Ante Starčević morao nadahnuti na ilirskim davorijama i budnicama, prije nego je u veličanstvenoj sintezi vjekovnih hrvatskih težnja dao ideologiju hrvatskog nacionalizma.

Dakako da je i ilirski pokret imao svoje vrijeme, pa ako to i nije shvatio jedan dio hrvatske inteligencije, nego je, mjesto da pristupi usavršavanju i istančavanju narodne individualnosti, počeo sve više tonuti u magli neke jugoslavenske iluzije, a Vuk Karadžić, iskorišćavajući tu naivnost, nastojao teoretski opravdati srpski imperijalizam i težnju za prisvajanjem hrvatskih zemalja, ipak je hrvatski narod, kao organička cijelina spontano reagirao i jasno progovorio u ličnosti Ante Starčevića. Nije hrvatski narod bio nemoćan, nego je u času, kad je vrijeme tražilo, da se njegova individualnost izrazito obilježi ne samo prema Nijemcima i Madžarima, nego i prema Srbima, to i učinio, pa je i ilirsko ime, koje sada nije dovoljno ftksiralo njegovu individualnost, promijenio u hrvatsko, jer "ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvate pod narodnu zastavu, ono promiče svijest narodnu, ono se jasno javlja svakim narodnim dahom". (T. Smičiklas).

Jugoslavenska orijentacija naše inteligencije imala je dakako kobnih političkih posljedica, kojih odraz nalazimo još i u našim danima, i ona je doista značila pomanjkanje unutarnje snage, ali nemoć i nesposobnost tog dijela inteligencije nije nipošto refleks raspoloženja hrvatskog naroda, jer ne samo da hrvatski narod nije jugoslavensku koncepciju nikada primio, nego je baš u to vrijeme iz svoje sredine izbacio u osobi Ante Starčevića takvu ličnost kakvu je teško naći i kod velikih naroda. I dok bismo po službenom stavu hrvatskih političara u drugoj polovici devetnaestog početkom dvadesetog stoljeća mogli zaključiti, da se hrvatski narod odriče svoje samostalnosti dotle uistinu baš to doba znači triumf probudene hrvatske nacionalne misli, te sve, što se je tada stvorilo, ostaje putokazom baš za današnje dane. Baš u to doba formuliraju se potpuno hrvatski nacionalni zahtjevi i nacionalna ideja poistovjetuje se s državom "Ja ne razumijem - govori Ante Starčević - što hoće da kažu oni koji vele, da kraljevina Hrvatska, kraljevina pet stoljeća prkosivša Istoku i Zapadu, ne može o sebe, neodvisna stajati". Pitanje slobode, pitanje hrvatske samostalnosti i nezavisnosti ne može trpjeti nikakvih kompromisa, vezívanja ni uz kakve uvjete. To je aksiom - pravílo, o kojem nema diskusije. "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka; makar bilo samo pet Hrvata, neka ih to pet bude slobodno i sretno!" (Starčević).

Razvoj hrvatske nacionalne misli nalazi svoj vrhunac u osohi Ante Starčevića, jer je on znao riječima izreći i perom napisati ono što je vjekovima govorila krv hrvatskog naroda. U svojoj ličnosti on je ujedinio sve značajke hrvatske nacije, pa će načela, koja je on postavio, ostati putokazom za sva vremena, dok bude Hrvata i Hrvatske. Stoga sve, što će se poslije njega stvarati na političkom polju u Hrvatskoj, moći će biti tek konkretna primjena njegove nauke, i svaki hrvatski političar, bude li htio voditi zaista hrvatsku politiku, morat će se držati sígurna puta, koji je zacrtao Ante Starčević. Tu istinu potvrduje svojom smrću - rječitije nego riječima - i Stjepan Radić, ali to priznanje nisu čuli, ili su ga brzo zaboravili oni, koji ne običavaju ništa naučíti iz života i povijesti.

U povijesnoj perspektivi snaga hrvatskog naroda je očigledna. Izrastao na ruševinama Rímskog Imperija, na ovoj grudi, koju je stekao borbom i žrtvama, hrvatski narod živi već jedno cijelo tisućljeće, doživjevši smrt moćne avarske i franačke vlasti, pad turske síle i rasap velike Austro-Ugarske carevine, pa se čovjeku nameće misao da je baš žilavost, sposobnost odhrvati se i najvećim pogiblima osnovna značajka hrvatskog naroda. Tako je braneći sebe na ovom presudnom graničarskom području hrvatski narod branio vjekovima od istočnog barbarstva evropsku kulturu, a tu svoju providencijalnu misiju on je divno vršio, pa mu je za to i podijeljen časni naslov: antemurale christianitatis - predzide kršćanstva. Koliko je hrvatski narod već tim svojim defenzivnim stavom zadužio zapadnu civilizaciju, nije potrebno ni spominjati, jer je jasno, da se bez hrvatskoga junačkoga bedema teško mogu zamisliti onakva velika stvaranja Renesanse. Kad se sve to uoči "svaki hrvatski inteligenat, pa čak i filozof, znat će posve točno, da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma bilo kojeg nepograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu korisniji od integralnog jugoslavenstva" (Šufflay).

Ali nije hrvatski narod samo posredno doprinosio evropskoj kulturi. Primivši kršćanstvo i zapadne tekovine on je ubrzo ušao kao subjekat u okvir zapadne kulture i nije se nikada u njoj izgubio, nego je do danas sačuvao svoj specifični narodni izraz. On je imao književnost na narodnom jeziku "kada zapadni narodi, danas najizobraženiji jedava da su znali Oče naš u svom jeziku izbrojiti" (Starčević), i njegovo kulturno stvaranje nije zamrlo niti u danima najžešćih ratova. Kao klasična Grčka i malena hrvatska zemlja posuta je bezbrojem spomenika koji su svjedoci snage Hrvatskog duha, a imena Marulić, Zlatarić, Hektorović, Gundulić, Bošković, Medulić, Kačić, Vitezović u prošlosti i bezbroj drugih u nedavnoj prošlosti i sadašnjosti govore jasno o produktivnosti i vrijednosti našeg naroda.

U cijelom našem kulturnom stvaranju očituje se duboko etičko poimanje života, religioznost, smisao za pravdu i čovječnost, a te značajke napose danas u vijeku materijalne sile odaju i višu, duhovnu vrijednost hrvatskog nacionalizma. U neprestanoj borbi i neprestanom braniku zemlje, vlastitog života, tradicije, vjere i narodnih ideala iskristalizirao se hrvatski duh nesebičan i altruističan, junačan i ponosan, spreman da se uvijek žrtvuje za pobjedu duha i pravde. Izrastao na zaista jedinstvenom teritoriju, hrvatski narod je stvorio i jedinstvenog čovjeka, čovjeka idealistu, čovjeka duše í srca, a takvog čovjeka baš danas, više nego ikada prije, treba naša materijalistička kultura.

Te je značajke hrvatske narodne duše zapazio čak i Dante, jedan od najvećih pjesnika na svijetu, koji je stvorio divnu viziju u XXXI. pjevanju "Raja", inspiriran u Rimu religioznim zanosom hrvatskih hodočasnika. Ali te značajke uočavali su i sami Hrvati, pa je mesijanska ideja živa u svakom razdoblju njihove povijesti. Mesijanska ideja rada Križanića i Vitezovića; ona daje svoje obilježje i ilirskom i jugoslavenskom pokretu, a i Stjepana Radića pravo naziva Šufflay mesijom. No taj hrvatski mesijanizam bio je uvijek krivo shvaćen, pa je on i jedan od ponajglavnijih uzroka da Hrvati nisu potpuno ostvarili svoje narodne težnje, jer su pojedinci, radeći za neke opće ideale, žrtvovali njima za volju naše narodne interese. A to je lako misleno i krivo shvaćeno mesijanstvo. Svaki narod ima neku misiju u svijetu u tome smislu, što svaki narod, već time, što je narod, stvara, pa svojom stvaralaštvom doprinosi općem napretku i kulturi. Ali, da može doprinjeti nešto čovječanstvu, svaki narod mora sebi ponajprije osigurati samostalan i nezavisan razvitak, pa tako i hrvatski narod, želi li svojom kulturom vršiti neku misiju u čovječanstvu, mora ponajprije stvoriti preduvjete za samostalan i nezavisan narodni život. Nikakvo dakle sveslavenstvo ili jugoslavenstvo, nikakvo internaciolizirano radništvo ili seljaštvo, nego hrvatstvo, čisto, integralno hrvatstvo. A Hrvati doista mogu dati nešto evropskoj kulturi i to nešto zaista svojega. Mogu joj dati malo duše, mogu joj dati opet čovječanski biljeg, a to joj je zbilja potrebno, jer je dotjerala do apsurda, da je čovjek zarobljen od vlastitih tvorevina, te je njemu postalo svrhom ono, čemu je on prije bio svrha.

Kao narodni individualitet Hrvati i danas stvaraju i unose svoje hrvatske značajke u opće kulturno stvaranje, pa je i danas očita, unatoč teškim prilikama, u kojima živi hrvatski narod, njegova produktivna snaga i vrijednost. Nema sumnje, da sve to stvaranje i u prošlosti i u sadašnjosti ne odaje stvarnu snagu i vrijednost hrvatskog nacionalizma, jer se ta snaga, stoljećima sputavana nevjerojatnim zaprekama, nije mogla nikada potpuno odraziti. Hrvatski narod je stvorio, istina, divnih djela, djela, po kojima ide u red prvih naroda, ali pravu njegovu veličinu pokazat će tek budućnost, koja će donijeti slobodu hrvatskog naroda.

III.

Svi momenti iz naše narodne prošlosti odrazuju se i danas u našem nacionalizmu, jer on i nije drugo nego sinteza prošlosti, kontinuirana težnja da se opet ostvari ono, što je izgubljeno, da se naša narodna individualnost afirmira slobodno i u svakom smjeru. On prema tome nije neka doktrina, koja bi se nametala hrvatskom narodu kao neki nazor na svijet; on je izrečena misao i volja hrvatske narodne duše. Etičan je, obilježen duhom borbe za "stare pravice", nije ekskluzivan, ne postavlja se na pijedestal božanstva, nego poštiva slobodnu, odgovornu i savršenu ljudsku ličnost. Temelji se na najzdravijem sloju ljudi - seljaštvu, pa je stoga čovječan, protkan socijalnim osjećajem i smislom za prava, jednakost i suradnju svih staleža. Borben je, jer je usko povezan uz grudu i narodnu tradiciju, i jer se u borbenosti najbolje očituje hrvatski duh, otporan i neslomiv.

Hrvatski nacionalizam nije za nas stranačko opredjeljenje, jer je iznad svih stranaka i pokreta. On nas ujedinjuje, uskladujući naša pojedinačna nastojanja i tražeći od nas da zatomimo vlastite materijalne interese, kad je u pitanju opće narodno dobro. Idealizam i borbenost, vrednote, koje ujedinjuje u sebi hrvatska narodna duša, i snaga, kojom se hrvatski narod stoljećima odupire svakoj sili i borbi za svoju slobodu i nezavisnost - to su dva pola, na kojima se temelji hrvatski nacionalizam. Između ta dva pola kreće se naše nacionalno dozrijevanje. Sve vrednote, svu snagu prošlosti ujedinjuje u nama naš hrvatski nacionalizam, pa mi po njemu stičemo idealnije poimanje života. Zato nas ne može zaustaviti nikakva materijalna sila, a ne mogu nas zaplašiti niti naši časoviti neuspjesi, kao ni pokušaj sitnih duhova, da unište naše narodne vrijednosti i rastoče našu narodnu snagu. Iza nas stoje legije hrvatskih mučenika - pred nama veliki cilj. Između tih moćnih sila stojimo mi, današnja generacija, odlučni, neumoljivo odlučni u svojem nacionalnom stavu i borbi.

Ideja i borbenost pobjeduju uvijek u konačnoj bitci materijalnu silu i borbu, koju diktira interes. U tome je onaj dublji, unutrašnji razlog zašto hrvatski nacionalizam mora nužno pobijediti.

Radovan Latković


Nekadašnji istaknuti pravaši

August Harambašić

Pravaški bard August Harambašić rodio se je u Donjemu Miholjcu 14. srpnja 1861., a umro je u Zagrebu 16. srpnja 1911.
Pravo je doktorirao u Zagrebu 1892. Po zanimanju je bio odvjetnik.
Zbog svoga pravaškoga uvjerenja 13 puta bio je zatvaran.
Bio je poznat kao izvrstan govornik. Uživao je za života veliku popularnost zbog svojih rodoljubnih pjesama. Još dok je bio živ izišle su mu zbirke pjesama "Ružmarinke"(l882), "Slobodarke" (1883), "Sitne pjesme"(1884), "Tugomilke"(l887), "Nevenke"(l892), "Izabrane pjesme"(1895) i t.d.
Njegova pjesma "Starčevićeva himna" uglazbljena je kao pravaška himna.


Evo t´ naške domovine!

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Marin Bego, Hrvatska mladost, broj 4-5.
Zagreb, prosinac - siječanj 1943 - 1944.

"Liepa naša domovina" himna Hrvatskog naroda plamti divnim zanosom, kojim vanredna ljepota Hrvatske zemlje napunja dušu čovječju. U srdcu Europe, u žarištu njene kulture, kao golemi nasip prema Jadranskom moru strši Dinarsko gorje - Slikovito gorje prema moru pada strmo i sliči fantastičnim kazalištnim kulisama, pripremljenim za neku čudesnu priču. S druge strane, prema kopnu, veličanstvene planine, obrasle šumama, spuštaju se u osam gorskih tala sa sve niže i niže, što dublje ulaze u kontinent, gdje se drobe u tisuće sjenovitih brežuljaka preko ciele Bosne i Hercegovine sve do Hrvatskog Zagorja, da se konačno smire i uztupe mjesta bezkrajnim žitorodnim ravnicama Hrvatske, Slavonije i Sriema.

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

Ali, kao što je raslinje pod južnim podnebljem bujno i raznoliko, tako se i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske razlikuju po ćudi i temperamentu, po navikama i sklonostima, akoprem ih izta krv, izti jezik i vjekovna sudbina, spaja u jednu nerazdjeljivu zajednicu, koju nikad ni najezde divljih horda, ni družtvovni kataklizmi, ni najveće nesreće, nisu mogli razbiti.

PRIMORSKI KRAJ:

Primorski Hrvati, u neprestanom dodiru sa kulturnim svietom tipični su predstavnici uljudbe i pozitivnih vrjednota Hrvatskog naroda. Nije bez važnosti, da je najmoćniji Hrvatski kralj Petar Krešimir (1058.-1074.) upravo iz Dalmacije proširio svoju vlast na Neretvansku nizinu i Bosnu i tako već sredinom jedanaestoga stoljeća pod svojim žezlom zahvatio cieli teritorij, koji je danas priznat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve, što je Hrvatski narod dao u kulturnom i družtvovnom pogledu, sve njegove težnje i nastojanja kroz dugi niz vjekova, najbolje se odrazuju na Primorju, u Istri i Dalmaciji, posebno u Splitu i Dubrovniku kao središtima Hrvatskog Primorja.

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

U drugom središtu Hrvatskog primorja, u Dubrovniku, osjeća se bilo cielog Hrvatskog naroda, od onog vremena, kad je taj narod došao u ove krajeve. Na negda goloj litici, pred licem bezkrajne površine morske, podigoše Hrvati grad, kojemu je po ljepoti težko naći premca, ogradiše ga visokim mirima, tvrđama i kulama, zasadiše u njemu i oko njega sve cvieće i južno raslinje tako, da se on danas izdiže kao iz velike cvjetne bašte vanredan i divan u živoj izmjeni boja. Svaki stil i svako novo nastojanje na polju arhitekture zastupano je u Dubrovniku. Na polju privredne aktivnosti i kulturnog stvaranja Dubrovnik je postigao vrhunac još u doba renesanse (oko god. 1500.), Hrvatska književnost cvala je tu u XVI. stoljeću i takmi čila se najnaprednijim narodima. Marin Držić još prije Moliera pisao je svoje drame, koje su i danas na razporedu; Ivan Gundulić spjevao je prvi epos slobodi. Tisuću godina samostalnog života dokaz je izvanredne diplomatske vježtine i državničke mudrosti, a veliko bogatstvo i sjaj, plod su zamašitih pomorskih podhvata i uzpješnog trgovanja po svim morima svieta.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

Hrvatski pomorci odlikuju se vedrim pogledom na sviet, hitrim mišljenjem, duhovitošću, oštroumnim zapažanjem, odlučnim i sigurnim nastupom. Imaju svoje određeno naziranje na sviet i njegove probleme. Svoju Hrvatsku domovinu, a napose svoj primorski krš, koji rodi izvrstnim vinom, maslinom i svakojakim južnim voćem, vole iznad svega. Hrvati iz ostalih krajeva obično smatraju primorje siromašnim, budući je u narodu 80% poljodjelaca, oni bogatstvo ocjenjuju prema plodnosti zemlje u žitaricama. Primorci naprotiv drže svoj kraj najbogatijim, obzirom na neizmjerne privredne i ekonomske mogućnosti, koje daje more.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Prielaz iz Primorja u Liku po strmoj gorskoj kosi Velebita nije lagan; krajobraz se mienja, ali ipak osjeća se blizina mora. Primorci i Ličani, po prirođenoj bistrini duha, oštroumlju, razvi jenoj osjećajnosti i odlučnosti, sasvim su slični. Ali Ličani razlikuju se od Primoraca upornošću, većim samoodricanjem i odlučnom voljom, koja ja nepokolebiva kao masiv Velebita.

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

S druge strane, čednost i skromnost njihovih žena pojačava kod njih ljubav za obitelj za ognjište. Kod Ličana je ognjište podignuto na oltar veće svetinje od ove on nepozna. Nema sumnje, da idilična tišina Velebitskog gorja, neobična šumovitost i izvanredna romantičnost Plitvičkih jezera utječu na ćud i karakter Ličana.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Bosanski i Hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rieke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dielu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugniezdio se na visokom, šumovitom briegu između rieke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orientalni karakter. Nekoć je bio priestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rieka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se medu zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote.

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći Hrvatski elemenat. Romantičnost Bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama". Takove tankoćutnosti, takovog ljubavnog zanosa nema u svietu. Sladka omama završava podpunom predanošću sudbini, pokornošću Bogu i višim silama "kismetom", da opet odjednom plane neviđenom preduzimljivosti i skrajnom odvažnosti u slučaju rata. Vojničke vrline Bosanaca i Hercegovaca nadaleko su poznate disciplina i poslušnost, uztrajnost, neograničeni samopriegor i požrtvovnost uz prirođenu inteligenciju i žarko rodoljublje čine od njih vojnika, pred kojim svaki neprijatelj drhti i sve zapreke padaju.

HRVATSKO ZAGORJE:

Jesu li mali, ubavi brežuljci Hrvatskog Zagorja oni, koji su se najdalje odkotrljali od Velebitskog masiva ili pripadaju srednjeeuropskom subalpinskom gorju, težko je u prvi mah odgonetati. Svakako oni su vrlo liepi i vrlo plodni. Rode obilato grožđem, svakojakim voćem i povrćem. Posvuda žubore brzi gorski potoci, obilja vode natapa gredice u polju i vrtovima, gdje je savka stopa zemlje brižno obrađena Zagorje je najnapučeniji kraj Nezavisne Države Hrvatske, dapače jedan od najnapučenijih krajeva Europe.

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Ljeti, kad voćke dozrievaju, vide se posvuda ljudi u polju: među zelenim granjem, koje se savija pod težinon ploda, kao da su se zapleli veliki bieli leptiri.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Velebno primorsko i velebitsko gorje, prašume, tisuće zelenih brežuljaka, čarobna jezera, vodopadi rieka i brzih gorskih potoka odpjevali su svoju pjesmu, tlo zemlje spustilo se i smirilo zauviek. Iztočno od Zagreba pa kroz cielu Slavoniju i Sriem, prostiru se nepregledne žitorodne ravnice, kojima nema ni kraja ni konca. Ova plodna najbogatija nizina, žitnica je Hrvatske. Rubom nepregledne ravnice teče s južne strane rieka Sava, sa sjeverne strane Drava, koje obe utječu u središnju europsku rieku Dunav.

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Čitava putanja sunca, kad jutrom izađe na jednoj strani, dok uveče zapadne na drugoj, kreće se na njoj. Za dugih ljetnih dana sve se privida kao u snu: neosjetljivost tvrdih predmeta unaokolo, titrava izmjena boja i zvukova, plača i smieha. U tom prostranstvu svrt naše tuge i žalosti, sve brige i obziri morali bi izgledati bezkrajno smiešnim, ali nije tako. Pustopašnost, širo kogrudnost i ekspanzivna suosjećajnost Slavonaca prelazi kadkad u slabost, koja je bez sum nje odraz bezkrajne jednolične nizine, što sve daje, a ništa ne traži. Samo kad popodnevni vjetrić uzbiba valove dozrelog žutog klasja, sumorni pogled oživi i zadovoljno kruži u nedo gled po bezkrajnoj ravnici, koja se sva prenemaže od težkog ploda ...

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Ne, ni plodnost zemlje,
ni obilje, ni lagodan život,
ništa ne može odviknuti od borbe onoga,
koji se borbi raduje,
jer ju je u krvi nasliedio i na nju navikao.

"Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
to je naša domovina!"


Zahvala...


Nezavisna Država Hrvatska


Povijesni podsjetnik...

Hrvatski branik, Vinkovci, 10. travnja 1942.

Uz prvu obljetnicu našeg državnog života

Hrvatski je narod vjekovima kročio mučnim i trnovitim putem, dok nije došao do žuđene slobode - tog najvećeg božjeg dara, koji svakom narodu omogućuje njegov pravilan i nesmetan razvitak. Prohujali su vjekovi patnja, suza i sudbonosnih povjesnih lomova; izgarale su žrtve paljenice na oltaru naše narodne slobode; krv je tekla i oplodavala našu izranjenu zemlju; pokraj nas su prolazile galerije umnika, građana, seljaka i boraca i nosile u rukama goruću zublju, a u duši san naš: slobodu.

"O mila, o draga, o slatka slobodo,
Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do'."

I naše su tijelo, izranjeno i izmučeno, pribijali naši neprijatelji na stup sramote; ubijali nam dušu, ali je ubili nisu. Ona je u agoniji samrtnih muka gledala san privrženih pokoljenja i nazrela osvit novog dana. Ona je izlila iz groba poniženja, odvalila tešku kamenu ploču, koja je pritiskivala njezine grudi, ponizila svoje neprijatelje, razgnala tešku magluštinu i doživila svoje uskrsno slavlje.

I naše je pokoljenje sretno, što mu je providnost namenila, da uskrs svog narodnog i državnog života slavi baš u vrieme velike proljetne kršćanske svetkovine - Uskrsa.

I kao što ja Krist svojim uskrsnućem najjasnije dokazao svoje božansko podrietlo i označio svoju odkupiteijsku misiju, tako je i hrvatski narod, uspostavom svoje narodne i nezavisne države, dokazao svoju vitalnu snagu i pravo na život, i kao što bi uzaludna bila naša vjera u vječno spasenje, da Krist nije uskrsnuo, tako bi i vjera u snagu i izgradnju naše države bila uzaludna, da nije počivala na vjeri u narodno uskrsnuće.

Krist je isplatio posljednji novčić za slobodu djece božje. Iz njegova žrtvenog prinosa mora prostrujiti blagoslov na sve pojedince i sve narode, žele li i pojedinci i narodi biti sretni. Nikada ne smijemo zaboraviti, da sve blagodati našega života i sve duhovne vriednosti izviru iz božanskog zaklada Kristove nauke.

Uzalud nam je tražiti put, istinu, pravdu, život, ako ne sliedimo onoga, koji je sam Put, Istina, Pravednost i Život.

Da Hrvatski narod nije bio kroz vlekove sudbinski povezen sa životom crkve Božje, i da nije svoju odpornu snagu crpio iz njezine nauke, nebi mogao očuvati svoj poviesni položaj na granici istoka i zapada; ne bi mogao odoljeti turskoj najezdi ni prislzanju austrougarske kamarilske politike.

Da hrvatski narod nije imao čvrste vjere i pouzdanja u uspjeh, nebi ni danas još ubirao plodove svojih žrtava. To je vjera u vitalnost i vječnu snagu hrvatske, koja nam je rodila genije, vidovnjake, apostole, mučenike i borce.

Geniji su kazaljke na satu, koje pokazuju doba u životu jednog naroda. Vidovnjaci su proroci sretne njegove budućnosti. Apostoli su propovjednici i promicatelji sviestživotnih energija. Oni ne traže sebe ni plaće za svoj rad, već izranjenih nogu, štapom u ruci i torbom na ramenu diele kvasac i prosiplju blagoslov. Mučenici su sjeme novih i jakih pokoljenja, a borci su stražari, koji bdiju nad granicama našeg povjesnng i državnog prava.

Uz pojam narodne slobode i državne nezavisnosti čvrsto su i nedjeljivo povezana imena Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Milana Šuflaja, braće Radića, Stipe Javora, znanih i neznanih ustaških boraca do naših dana, a iznad svih ime velikog osloboditelja i preporoditelja našega poglavnika dr. Ante Pavelića. Boljega vođu niti smo trebali niti smo mogli poželjeti. On je u svom biću oličio najbolje duhovne vriednosti našega naroda. Iz njega je prosukljala sva iskonska i eruptivna snaga našeg narodnog bića. On je stvoritelj naših vjekovnih težnja, uskrsitelj naše države i čuvar njenih prava i nezavisnosti.

Njegov je rad nesebičan, ustrajan i požrtvovan. On je svoje djelo okrunio uspostavom države hrvatske, koja je izašla iz krvplamena ovog našeg orijaškog svjetskog sukoba. Poglavnik je ujedinio i povezao sve narodne snage, da uspostavljenu državu ojača i izgradi prema ustaškim načelima i da ju jaku preda budućim pokoljenjima.

O, krvava, draga zemljo,
O, grobovi zarasli dračem,
O, spomeni kameni davni,
Domovino branjena mačem.

Očevi, majke i djeco
Luzi, njive i gore
Čujte Šumare, rijeke
Slušajte bruji more

Zatresla se utroba zemlje
Planulo sunce vrh gora
Bacismo lance sa sebe
Osvanula je zora.

O blažena mati bila
Koja nam sina rodi
Hosana, hrvatska zemljo -
Hosana, koji te vodi.

Mara Schwell-Gamiršek

Prošla je godina dana od uspostave Nezavisne Države Hrvatske, godina dana ustrajnog i požrtvovnog rada u svim pravcima narodnog i državnog života. Poglavnik nije zaboravio ni radnika, ni seljaka, ni vojnika, ni činovnika. On nas sve poziva na konstruktivan rad u dobro naroda i države.

Samo u složnom i nesebičnom radu doprinijet ćemo najbolji udio novoj europskoj zajednici i sretnijoj budućnosti hrvatskog naroda.

S.B.



Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.
I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.
I u tome je smisao našega života.


Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.

Životopis

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Tursko osvajanje i bijeg

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere". Katarinin sin Sigismund, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.


drustvojasenovac.wordpress.com

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.

Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio

Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.

Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.

Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.

Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.

U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.

U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.

U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.

U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.

Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.

U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.

Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.

Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.

Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.

Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.

Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.

Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.

Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić


SLIKE I PRILIKE JUTARNJEG I VEČERNJEG

Iznenadile su nas na nedjeljnim dnevnicima Jutarnjeg i Večernjeg lista na prvim stranicama slike dvojice vrlo poznatih različitih osoba koje nikada prije nismo vidjeli. Prva slika na čelnoj stranci Jutarnjeg je gospodina dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića. Budući da znamo kakvu politiku vodi i tko sve piše u Jutarnjem čudno nam bijaše otkuda se takva počast dala jednome katoličkome biskupu u Jutarnjem listu među tolikim ateističkim kolumnistima, koji su sve gadniji od gadnijih, Jergović, Tomić, Lovrić i svi drugi. No odmah pored biskupa Uzinića nalazi se kratak tekst kako Mate Uzinić izlaže zašto Katoličkoj Crkvi u Hrvata ne odgovara hrvatski pozdrav "Za dom - Spremni!".

Biskup Uzinić ide starim jugoudbaškim stazama

Onda nam postaje jasno o kakvoj se temi radi. Promatrajući facu biskupa Uzinića nazire se osoba koja više sliči na nekog biznismena negoli na svetog biskupa Katoličke Crkve u Hrvata. Ovdje vidimo da se ne radi o vjerskim temama nego o hrvatskim političkim i to o hrvatskom pozdravu kojim se služilo i u NDH "Za dom - Spremni!".

Ovaj dobro nam poznati dubrovački biskup Uzinić to tumači na svoj način kao da je velika razlika za Hrvate između vjerskog i nacionalnog pozdrava "Za dom - Spremni!" i kako ga je koristila zločinačka NDH i zato ne dolazi u obzir da ga brani Katolička Crkva. Uzinić se često pretvara kao u glasnogovornika Katoličke Crkve u Hrvata. I ne znamo da li ga je za to itko ovlastio. Čudno je da je ova faca dogurala i do biskupa Katoličke Crkve. Nije nam poznato kada je zaređen za biskupa i tko ga je zaredio, ali su nam dobro poznata jugoudbaška stajališta biskupa Uzinića još puno prije a posebice iz govora sa obljetnice Bleiburške tragedije gdje je pokušao izjednačiti zločine NDH i jugo Udbe nad narodom Hrvata, što može samo neprijatelj ili nepoznavatelj tragedije hrvatskoga naroda u borbi za svoja prava i svoju državu.

Ne samo to nego ovaj biskup često ne kontrolira svoje izjave. Nedavno smo ga čuli kako su afričko-azijske muslimanske izbjeglice dobro došle u RH za demografiju RH i tolike druge zabrinjavajuće izjave. I dokle će on biti dubrovački biskup. Mnogi bi željeli znati Crkveni stav i o nekim grješnim osobama iz doba svetoga Pavla o kojima biskup Uzinić ima sasvim liberalno mišljenje koje iznaša i u ovome članku.

Slastice za kapetana Dragana

Druga slika je na naslovnoj stranici drugog zagrebačkog dnevnika Večernjeg lista, a to je sasvim drugi tip. Radi se o ratnom zločincu kapetanu Draganu Vasiljkoviću, koji se hvali kako mu u hrvatskome zatvoru serviraju čak 22 poslastice i ne zna koje su bolje. Tako kapetan Dragan na sav glas veli zašto mi niste rekli kako se ponašate u zatvoru pa bih ja davno dragovoljno sam došao i ne bih se tolike godine otimao izručenju RH. Svaka čast tome zatvorskome režimu koji nagrađuje četničkog zločinca kapetana Dragana s 22 poslastice sve bolje od boljih. Samo da pripaze ako se kapetan Dragan toliko nadeblja da li će ga moći izvlačiti iz ćelije. Sretan je šef "knindža" koji je svakim danom lomio rebra hrvatskim zarobljenim braniteljima kao i Hrvatima uopće. Zašto ga ne puste na slobodu da se ne troši na njega sa poslasticama. Ako nitko nije osuđen za zločine Škabrnje zašto bi se kapetana Dragana sudilo za zločine po "krajini". Ta za zločine nad Hrvatima ionako nitko od Srba ne odgovara. Eno četnika Stanimirovića kao i Pupovca i po Hrvatskom saboru koje se ne optužuje ni za što nego ih se nagrađuje.

Mate Ćavar, Savjet Slobodne Hrvatske


Podsjetnik...

Moj odgovor biskupu Uziniću, 19. svibanj 2014.

Gorak okus poslije propovijedi biskupa Uzinića na Bleiburgu!?

I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno.

Pa biskupe Uziniću trebali biste znati da su ustaški "sebični interesi" bili sloboda i sreća hrvatskog naroda u slobodnoj hrvatskoj domovini, odnosno hrvatskoj državi na cjelokupnom povijesnom i narodnom području, a udbaške interesi, što "preuzvišeni" nikako ne može biti svejedno, su zator svega hrvatskoga zarad života klaonice i tamnice Jugoslavije!
I tko to biskupe Uziniću na ovoj hrvatsko strani, rekli biste "ustaškoj", vidi samo „svoje" žrtve i „tuđe" zločine?!
Pa čitav naš problem je da slabo vidimo svoje žrtve, preko pola milijuna poklanih Hrvata, a posipamo se pepelom zbog izmišljenih zločina koje nam podmeću krvnici komunistički koji učiniše najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti!
I žalosno je da vi baš na mjestu najvećeg pokolja nevinih hrvatskih ljudi, žena, staraca, djece, vojske zazivate komunističku laž o logoru Jasenovac.
A posebno je neprimjereno, pozivajući se na blaženog Stepinca koji je komunističkom režimu jasno rekao istinu u lice, da izjednačavate Jasenovac i Bleiburg, sabirni i radni logor Nezavisne Države Hrvatske s Bleiburškim pokoljima i hrvatskim holokaustom!
Pa kad ste već toliko istinoljubivi što ne kazaste ništa o Titovom logoru Jasenovac koji, po kazivanju svjedoka, je radio (klao) do 1951. godine.
Da zaista, biskupe Uziniću, "ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlost", kako rekoste, pa tako ni vi se ne možete izdignuti iznad "ideoloških podjela" i "istina" koje nametnu srbokomunistički režim i izjedančujete krivnju žrtve i krvnika što me kao vjernika, Hrvata, stražno žalosti i ostavi gorak okus poslije vaše propovijedi.
I kad kažete: "Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre!", mislite li da i onih preko 600 stotina krvoločno pobijenih, svećenika i redovnica, nisu htjeli biti komu braća i sestre?!
Predlažem vam biskupe Mate Uziniću da vi sve svoje poruke razložite novoosnovanoj Antifašističkoj ligi, koja će, čini mi se, mnoge vaše stavove podržati, pa kad usuglasite sve stavove iz svoje propovijedi dođite nam reći sljedeće godine na Bleiburg što nam poručiše "braća i sestre" udbaši, partizani i njihovi sinovi i unuci.
Skrušeno ćemo saslušati vaše i njihove poruke, pa ćemo vidjeti hoćemo li se uslišiti vaša "Završimo konačno Drugi svjetski rat" ili će te spoznati da se istina i laž ne mogu izmiriti, da nema pomirbe između zla i dobra, jer kao što je Sotona neprijatelj Boga i čovjeka tako su i jugosloveni i njihovi sljednici i sljedbenici neprijatelji i zatornici svega istinski hrvatskoga.
Tu pomirbe ne može biti, jer nema pomirbe između hrvatstva i jugoslovenstva, između časne borbe za hrvatski narod i državu i jugoslovenskog, komunističkog zatora svega imalo hrvatskoga!
Dakle, kao što se s Bogom mirimo kad se pokajemo, ispovjedimo i dobijemo oprost naših grijeha, tako je pomirba nas živih moguća kad se izvrši lustracija svih provoditelja komunističkih zločina kao i onih koji ih zagovaraju i niječu, naravno uz jasno kajanje za sva zla koja počiniše!
Samo tako će zaživjeti povijesna istina i mi koji štujemo žrtve Bliburga i Križnog puta hrvatskog naroda danas ne ćemo imati neprijatelja u izgradnji slobodne i cjelokupne Hrvatske.
Ali, poslije svega, ja vam, ipak, savjetujem, znajući s kim imamo posla, da se "vratite" na Bleiburg u svibanj 1945. godine, među izbjegli narod hrvatski, pa da i tako vidite što biste doživjeli od očeva njihovih, "braće" partizana, pa nam onda recite ima li kakve razlike između očeva i sinova partizanskih, onih koji počiniše zločin nad hrvatskim narodom i državom te 1945. godine i oni koji se kite "antifašizmom" ove 2014. godine.

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

ing. Ante Matić od Livna


Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu

Jezik

“Svi se jezici siromašni rađaju,
s trudom se obogaćuju.”
Antun Mihanović

Pošto je narod pažljivo slušao koje su mu zadaće obnoviteljske, Prorokovođa procijeni da je narod pripravan duhom i za daljnje upute. Stoga odluči upoznati ga i s još nekim zadaćama koje ga čekaju. Odluči mu govoriti najprije o jeziku. I Prorokovođa reče:

- Evo, vi sve ispočetka graditi morate. Čuvajte se pogrešnih početaka. Ono krivo što u početku izgleda beznačajno i lako popravljivo, na kraju vas iznenadi svojom veličinom i snagom pogrešnosti i nepopravljivosti. Zato ne dajte da vam pogrešni počeci zagađuju i upropaštavaju vaše djelo.

Prije svega morate ustanoviti svoj jezik. Jer, evo, ja vas ne razumijem. Ne razumijem jezik kojim govorite. Vaše misli u vašem duhu vidim, iz očiju, s čela vaših misli vaše čitam, a ne iz vaših riječi. Jer tuđim jezikom govorite. Zato, najprije jezik svoj, samo svoj morate ustanoviti. Zar niste čuli da je rečeno kako je jezik kuća bitka? I gdje je onda vaš bitak? U tuđoj kući zasužnjen. Svoj jezik morate ustanoviti da dobijete pristup istini, vjeri i ljubavi, jer se njima samo vlastitim jezikom dolazi. Tim najvećim božanskim darovima. Iz svoga duha, u svojoj ga tišini stvorite, a ne slušajte prijetvorne i prijevarne pismoznance i gramatičare. Te neplodne mudrijaše. I ne slušajte strance koji ti tuđi jezik nameću i pravopise i gramatike tuđega naroda za te pišu. Slušaj samo gramatiku svoga uma i srca. Ustanovi svoj vlastiti jezik, ako želiš biti i ostati plemenit i gospodujući narod.

I koji je vaš jezik uopće? Zar ne znate da ne pripadate narodima s kojima sličnim jezikom govorite? Svoj jezik tim narodima morate učiniti nerazumljivim, ako se ponovo roditi želite i biti uzvišeni narod. Narod odabrani. Jer sami sebe odabrati morate. Sve druge odabranosti su laž, ako ne govore da su sami sebe odabrali.

Zar vas Preteča nije na to nagovarao. Da, nagovarao vas je, ali vi ste bili preslabi za to veliko djelo. No, vi posebna nacija nećete postati sve dok svoj jezik ne napravite nerazumljivim svim svojim susjedima. I kako si uopće svoj izvorni jezik zaboravio? Gdje ga, u čijoj ga kući u Aziji ostavi, komu ga darova ili privremeno posudi, a on ti ga nikad ne vrati! Ako si ga sasvim i zaboravio, sjeti ga se. Tim jezikom ti i sad sanjaš, tim jezikom u bitkama pobjeđuješ, njime pjesmu i priču pišeš, njime slaviš svoju vjeru. Pa zašto ga onda ne zapišeš? Zar nitko među vas nije poslan s darom jezika?

Zar ne znaš da je rečeno: “Za neke jezike, kao što su zend i staroslavenski, čak se i ne zna koji su ih narodi govorili” (Saussure). Pošto nisi samo slavenski, nego pretežito hrvatski narod, ni tvoj izvorni jezik možda nije slavenski nego zend-hrvatski. A koji je to jezik? Sjeti se, možda ti je iskonski zend jezik! Ili pak huritski!

Mentalno skladište jezika je nesvjesno. Ono, nesvjesno, strukturirano je kao jezik (Lacan), pa preuzimanje tuđega jezika i potiskivavanje vlastitoga u svakog naroda stvara nesretnu svijest. Ta, kod vas stvorena nesretna svijest, velikim dijelom je kriva za vaše povijesno lutalaštvo. Zato odbacite tuđi jezik i iz podruma, iz kolektivnog nacionalnog nesvjesnog prizovite svoj vlastiti.

Svim stvarima daj novo ime. Kao da ih prvi put vidiš. Tko ti to može zabraniti! Iz sna svoga, iz bajke svoga prvoga života pozovi sve stvari i daj im novo ime. Obnovite jezičnu igru. Zar još uvijek nije zelen onaj bor pod kojim si prvi put sanjao! Ti ne vjeruj ničijoj drugoj mudrosti nego se drži svoga sna; ruži daj i drugo ime ona će jednako mirisati! Drži se svog proročkog sna, sna svoga prvoga dana. Tek tada ćete stvari prepoznati, a ti njima dati novi život.

U onaj isti prvi dan iz svoga proročkoga sna što si ga sanjao pod zelenim borom, izumio si i svoje pismo - glagoljicu. Izsanja ga vaš duh, vaš tvorački genij. Vi ga već jednom zaboraviste, ali ga vaš duhovni velikan, Hrvat sv. Jeronim, ponovo prizva u svoj duh, ponovo zapisa i darova vam ga kao svom, Višem narodu, kao svjedočanstvo vaše više posebnosti, kao pečat vaše više pozvanosti. Od vas ga preuzeše i neki drugi narodi koji su dijelom potomci vaših predaka, a dijelom drugih rodozačetnika, ali ne imadoše duhovne snage nasljedovati ga. No vi nikad ne zaboravite da ste obnovljeno pismo primili iz ruku sveca kao posvećeni dar, da ste dužni čuvati i obnavljati ga u svakom svome naraštaju.

Ti si vlastan govoriti jezikom kojim ti hoćeš. Zato nemoj više neprijateljskim i susjedovim jezikom ni moliti ni kleti. Jer ni njemu to nije drago. To te na svađu navodi.

Kroz svoj jezik ti ćeš se tek roditi, postati Novi narod, Nova, plemenita nacija. Tvoj duh te na vratima čeka, samo ga pozovi i izmislite i ustanovite novi jezik. Jer tvoj je duh sad zarobljen u tom zajedničkom jeziku. Samo ćeš svojim izvornim jezikom stići u svoje središte.

Vi niste isprazni dakavci, oni što daču svoju ispraznost. Vaše Da je ozbiljno, i ozbiljno je suprotstavljeno vašem također ozbiljnome Ne. Ono dijeli nebo od zemlje, istinu od laži, dan od noći, dobro od zla. Ono je jasno i istinito, ne poigrava se sa zbiljom, ne lukavi i ne pretvara se. Ono dijeli bitak od nebitka. Nema ništa zajedničko ni s dakanjem ni s dekanjem. Oni bivši vaši, oni prizemljari koji su dakali, vaša pala braća, oni su se od vas odradili i otišli onim drugim dakavcima i s njima se protiv tebe udružuju. Otjeraj ih od sebe, iz svoje zemlje, ako se ne pokaju i dragovoljno ne prihvate tvoju zastavu i tvoju pjesmu.

Ti si narod nijem i ostat ćeš nijem sve dok ne ustanoviš samo svoj jezik. Jer ovaj nije strijela što suncu stremi, nego suha grana koja zemlji pada i tebe k zemlji privlači. On ti ne da da jasno vidiš neprijatelja svoga. Dapače, on ti ga zasjenjuje, miri te s njime i tako te ostavlja u pijesku i glibu toga tvoga nazovi prijateljstva.

Iščupaj taj jezik iz utrobe svoje, iz grla i iz duha svoga, odagnaj ga od sebe. Ti ne smiješ govoriti ni istim niti sličnim jezikom s onim mucavcima koji te uvjeravaju da s njima na istom jeziku brbljate, dokonujete.

Narod ste velike kulture i zato morate imati svoj jezik, i ni s kime ga ne dijeliti. I ne dopustite da vam ičiji strani jezik zamijeni vaš. Budite pažljivi i izbirljivi kad usvajate tuđe riječi, jer nepotrebnim usvajanjem tuđih riječi osiromašujete svoj rječnik. Slabiš svoju duhovnu stvaralačku snagu inovacije, izmišljanja novih pojmova što ih zahtijeva razvoj kulture i civilizacije. Tako postaješ kulturni parazit i ovisnik o stranim stvaralačkim kulturama. Jer kolikogod je za neki narod štetno autistično zatvaranje i ograđivanje od utjecaja kulturnoga i civilizacijskoga okruženja, jer tako mu kultura i civilizacija degenerira, kao što i svaki zatvoreni sustav doživljava entropiju, a svaki otvoreni sustav, kakav je i nacionalna kultura i civilizacija, dobiva energiju iz okruženja kakvo je svjetska kultura i civilizacija, toliko postoji i opasnost od nekritičkog usvajanja tuđih kulturnih i civilizacijskih dostignuća. Na vama je ne da prepisujete nego da “prevodite” i unosite u nacionalnu matricu, prilagođeno vlastitom nacionalnom kodu. Da vam utjecaji iz vanjskog okruženja budu poticaji za vlastito stvaralačko naprezanje, a ne kopiranje i nekritičko uzimanje gotovih proizvoda pod oportunističkim mottom “ne treba izmišljati toplu vodu”. Tako ćete ne samo bogatiti sebe, nego se i osposobljavati da utječete na okolne narode i asimilirati one koji to dragovoljno žele. Superiornost se rado oponaša i s njom poistovjećuje. A vi imate superiornu kulturu.

Dubina i razvoj vas pojedinačno, kao i vas kao nacije, vezana je za bogatstvo i superiornost vaše kulture, vašega jezika i njegova rječnika. Vaš izvorni posebni jezik jest autohtoni proizvod vašega duha, vašega središta. Izvan njega ništa ne mislite, dapače on

određuje granice uopće zamislivoga, granice mišljenja. Samo unutar njega ste djelatna duhovna bića. Vi niste narod imitator, nego autentični stvaratelj, pa zato nije slučajno što vas je Svrab tijekom cijele povijesti potkradao i u svijetu se kitio vašim kulturnim proizvodima i lažno se predstavljao (Vukodlak - Hasanaginica, dubrovački pisci itd.).

Pošto ste iseljenički narod raspršen po cijelom svijetu, ne zaboravite da ste jedan narod i jedna nacija. A da biste to i ostali, trebate trajno ostati emocionalni zavičaj, emocionalni san i emocionalno sidrište svih Kravatana na svijetu. To ćete biti i ostati samo ako ih na to djelatno podsjećate, ako im budete davali stalnu kulturnu potporu, s njima održavali stalnu kulturnu vezu. Tako ćete u njih održavati živu nacionalnu svijest i živi nacionalni osjećaj pripadnosti kravatanskoj naciji. Ako s vama i ne dijele sve materijalne zasnivajuće sastavnice nacije - ozemlje, gospodarstvo, komunikacije, politički sustav i dr. - dijele (ili bi trebali dijeliti) sve idealne (duhovne) zasnivajuće sastavnice: jezik, kulturu, zajedničko sjećanje i povijest. No, u svima je vama isti naciogeni instinkt koji proizlazi iz vašeg zajedničkog duhovnog, ali i biološkog supstrata, iz zajedničkih gena, hereditarno naslijeđeno ponašanje i svojstva koja imaju svrhu u stvaranju, održavanju i usavršavanju nacije. Zato, iako ste raspršeni po svijetu, s obzirom na taj naciogenetski instinkt i moderna komunikacijska sredstva, moguće je održavanje nacionalne homogenosti na neteritorijalnom načelu, dakle i bez onih materijalnih sastavnica.

A kakvo vam je stanje jezika i nacije sad? Nacija vam se raspada, dezintegrira. Teritorijalno separatističkom regionalizacijom (Istra), kulturno jezičnom anarhijom, nepostojanjem jezičnih normi, konkurencijom i stjecanjem prava dijalekata koje jedino treba imati hrvatski službeni, standardni jezik. Jezik vaše javne komunikacije je proizvoljan, arbitraran.

Još se osjećaju posljedice vašeg stupanje u jezičnu zajednicu Jugoantije, jezični komunizam s nižim narodima i pogubni utjecaj toga komunizma na vaš jezik i vaše ukupno duhovno stanje. Jer stupanjem u jezičnu, stupili ste u duhovnu zajednicu s tim primitivnim narodima i izgubili duhovni integritet. Taj narod ima najprimitivniji pravopis od svih naroda na svijetu, a pravopis je duhovni i kulturni red što ga taj vulgarni narod nikad ne može steći. On nema pojam aristokratičnosti; u javnoj komunikaciji služi se tikanjem, primitivnim demokratskim egalitarizmom, nema osjećaja za rang i distancu. Vaša misao i način kako je stvarate i izričete, kako je pišete i govorite, vaša gramatika i vaša logika sasvim su drukčije od njihovih. Jer vaš duh koji ih stvara sasvim je drukčiji - sasvim drugi. Znate li da jezikom putuje svijest kako čovjeka pojedinca, tako i svakog cijeloga naroda. Pa kakva će vam biti nacionalna svijest, ako govorite tuđim jezikom? Jezik je verbalni izražaj svijesti (samosvijesti), pa kako ćete se uzdignuti do samosvijesti Višega naroda, ako ne stvorite svoj vlastiti jezik koji ni s kime ne ćete dijeliti?

Stupanjem u tu zajednicu duhovno si pao, pao si na duhovnu razinu toga primitivnog naroda, snizio uporabu svojih umnih sposobnosti, posebno generičkih lingvističkih sposobnosti. A jezik je sam duh svoga naroda, njegova individualnost, jedincatost u svijetu. Zato se trgnite, postanite, konačno, ono što jeste. Izdvojite se iz tog jezičnog komunizma i od svoga duha stvorite jezični nacionalni idiolekt. Samo se po njemu možete usavršavati.

Vaš jezik je vaše središte. Nećete napredovati, ako se na vratite u svoje središte. Samo po svom jeziku dospjet ćete u Središte.

Tako bi i prođe i tridest četvrti dan učenja Ispravnoga puta.


KONAČNO JAVNA OSUDA KRVOLOKA TITA

Hrvatsko nacionalno etičko sudište, utemeljeno pri Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, u okviru svoje stvarne nadležnosti provelo je postupak razmatranja etičke odgovornosti Josipa Broza Tita za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, kao i njegovih ideoloških sljedbenika predvođenih Zoranom Milanovićem i o tome donijelo odluku o etičkoj osudi.

Osim na znanstvenoj podlozi, Hrvatsko nacionalno etičko sudište ovu odluku temelji i na rezultatima provedene višemjesečne javne rasprave, pri čemu se polazilo od općepoznate činjenice da su brojni Hrvati tijekom Drugoga svjetskoga rata kao i u poslijeratnome razdoblju stradali samo zbog toga jer su bili neprihvatljivi jugokomunističkoj ideologiji.

Tu je zločinačku ideologiju osudio cijeli civilizirani svijet, pa tako i Vijeće Europe svojom Rezolucijom broj 1481 (25. siječnja 2006.). Iste je godine Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. (“Narodne novine”, br. 76/2006.), pa je time formalno prihvatio preporuku parlamentarne skupštine Vijeća Europe.

Međutim, i unatoč tako snažnoj međunarodnoj osudi zločina komunističkoga totalitarizma, njegovi su ideološki ostatci još uvijek duboko ukorijenjeni u hrvatskome javnom, društvenom i političkom životu i zbog toga oni uvelike koče civilizacijski napredak hrvatskoga društva.

Upravo će zbog toga Hrvatsko nacionalno etičko sudište u subotu, 31. listopada 2015. godine, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, održati svoju IV. javnu sjednicu na kojoj će službeno objaviti svoju odluku o

ETIČKOJ OSUDI
JOSIPA BROZA TITA ZA DJELA GENOCIDA
I DRUGIH ZLOČINA POČINJENIH NAD HRVATSKIM NARODOM,
KAO I NJEGOVIH IDEOLOŠKIH SLJEDBENIKA PREDVOĐENIH ZORANOM MILANOVIĆEM

Hrvatsko nacionalno etičko sudište poziva hrvatsku i međunarodnu javnost da dođe na ovu javnu sjednicu i vlastitom prisutnošću uveliča ovaj društveni događaj, za koji vjerujemo da će pridonijeti širem razvoju društvene svijesti o osudi protagonista jugokomunističkoga totalitarizma i njihovih ideoloških sljedbenika, jednako kao što je to učinjeno prema ostalim totalitarnim režimima koji su vladali Europom tijekom 20. stoljeća.

PLANIRAJTE ZAGREB I VELIKU DVORANU LISINSKI ZA SUBOTU, 31. LISTOPADA 2015. U 10,00 SATI

S poštovanjem!

PREDSJEDNIK HRVATSKOG NACIONALNOG ETIČKOG SUDIŠTA
Prof. emer. dr. sc. Zvonimir Šeparović


Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića
članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

(Prema originalu u časopisu "Hervatska", god. 1871.)


Trebamo se uskladiti, trebamo biti poput struna glazbala.
Sv.Ignacije Antiohijski


Podsjetnik...

Antifašizam je najviše zlorabljena riječ u cijeloj hrvatskoj jezičnoj povijesti

Zlorabljene riječi vode do trajnoga moralnog i vrjednosnog siromaštva

Svaki napredni jezik se tijekom vremena nadopunjuje, prilagođava i modernizira. Stvaraju se nove riječi a zamjenjuju stare ili strane, a velika pozornost posvećuje se očuvanju pravilne upotrebe i značenja riječi. Jezik je važan ljudski i nacionalni čimbenik i odraz kulturnog, povijesnog, nacionalnog i razvojnog identiteta svake napredne nacije. Zato se o njemu u naprednom razvojnom društvenom sustavu, posebno iznimno jako vodi nacionalna briga. Tako bi trebalo biti i s našim hrvatskim jezikom, koji se ustvari stalno modernizira i proširuje. Upravo je nedavno dobio nekoliko izrazito lijepih primjera novih hrvatskih običnih riječi kao: dodirnik, iskočnik, rasprodajnica, pretjecajnik ili proširnica, koje jasno i slikovito zamjenjuju strane riječi. Ali, je li dovoljno što sve činimo za našhrvatski jezik u njegovom najznačjnijem dijelu?

Razvijeni ljudski jezici, koji se sastoje od nekoliko stotina tisuća riječi, uglavnom se u normalnoj uporabi koriste u znatno manjoj mjeri. Velika većina su obične riječi i koriste se u razgovoru, izražavanju ili opisu. Njihova gramatička nekorektnost, nerazumjevanje ili čak zloraba, nema značajnijih posljedica za pojedince ili sredinu. Međutim, svaka riječ u rječniku nema istu važnost i težinu u ljudskom govoru ili pisanom obliku. U svim jezicima postoji mali broj izričito važnih riječi, i njihove krive interpretacije, nerazumjevanje i zloupotrebe, odnosno negativne manipulacije s tim riječima koje traju duže vremena, mogu imati nesagledive posljedice. Te su riječi vezane za područje ljudskog inženjeringa, i značajno i tragično mogu poremetiti društvene i gospodarske procese, kao i odnose među ljudima.

Zato je vrlo važno znati, da koliko je korisno uvođenje novih riječi i modernizacija jezika, toliko je neuporedivo više važno očuvanje točnih značenja i nadopuna važnih postojećih riječi, njihova pravilna upotreba uz upozorenje na negativne manipulacije s značenjem riječi, što se ne događa u potpunosti kod nas u Hrvatskoj. Te važne riječi su se vrlo vješto i perfidno koristile ili se koriste pri negativnoj manipulaciji uma stanovništva, što je vrhunsko umijeće totalitarnih ideološko političkih sustava, naročito komunizma, ali i svih tranzicijskih postkomunističkih sustava. Vladajuće strukture novih postdiktatorskih sustava koje se služe negativnim manipulacijama riječima u borbi za vlast, i oni pojedinci koji ih demokratskim glasovanjem biraju, ni danas ne razumiju u potpunosti, ili ne mogu razumjeti, sve ključne i važne riječi svoga jezika, a time ni moderne svijetske vrijednosne razvojne procese. Čuvanje značenja važnih riječi je posebno kritično značajna za jezična podrućja zemalja, koja su bile ili jesu pod utjecajem negativnih manipulacija, u koje spada Hrvatska, kao posebno specifični i teški stoljetni slučaj svih vrsta negativnih manipulacija riječima.

Na žalost, u slobodnoj Hrvatskoj danas smo svjedoci svakodnevnim negativnim manipulacijama i zlorabi riječi u političkom, moralnom, povijesnom i gospodarskom jezičnom području u najgorem mogućem obliku, rijetko viđenom u jezičkim manipulacijama širom svijeta, nastavljajući tako tradiciju negativnih manipulacija iz komunizma i komunističke Jugoslavije. To je znak i da hrvatski jezik, hrvatski riječnik i hrvatski leksikon, još uvijek nedovoljno točno obrađuju, definiraju i moderniziraju važne ključne riječi hrvatskog jezika, što velikim dijelom omogućava i danas ove negativne manipulacije nad nama.

Tragične manipulacije ključnim riječima

Ljudi okupirani svakodnevnim problemima većinom ne primjećuju, ili nemogu primjetiti, sve medijske, pisane ili političke govorne varijante negativnih manipuliranja riječima i neistinama, kao i sve namjere njihovih korisnika koji su uglavnom pod zaštitom najvišeg vrha vladajućeg političkog sustava. Ako pak i vide, ne obraćaju posebnu pozornost tome, ili iz nemoći ignoriraju i prešućuju manipulacije. Ali negativne manipulacije ključnim riječima nisu tako nevažne, naivne i nebitne, kako se to obično mislilo i misli kod nas. Ustvari, stalne i dugotrajne negativne manipulacije ključnim riječima mogu voditi do nesagledivih posljedica i ljudskih žrtava, a u ekstermnom slučaju mogu izazvati i skrivene mentalne poremećaje velikih ljuskih razmjera, što se danas očituje skoro u svim komunističkim, postkomunističkim ili nazadno religioznim sredinama.

Naprimjer, negativno manipuliranje s osnovnom biti jedne od najvažnijih i najkompleksnijih riječi u modernoj civilizaciji “razvoj” (zajedno sa njenim složenicama), dovelo je cijeli komunistički svijet u zaostajenje u svim područjima ljudskog dijelovanja, tijekom cijeloga trajanja komunističkih diktatura a i dugogodišnje poslije njih. Jer nikada u povijesti ljudske civilizacije nisu važne riječi bile tako tragično krivo zlorabljene i shvaćane, kao pri komunističkim revolucijama i komunističkim diktaturama, kod nas i svuda po svijetu.

Nikada u ljudskoj povijesti radnička klasa, seljaci, inteligencija, kreatori, službenici, brojni potkazivači i agenti, članovi komunističke partije kao više ljudske klase, cijeli narod, nikada nisu toliko bili prevareni, poniženi i vrijednosno razvojno osakaćeni kao u komunizmu (komunističkom socijalizmu), iako su uporno radili i stvarali komunistički svijet svojih diktatora, i bezvrijedne vrijednosti koje su samo oni koristili.

Čineći to tijekom duljeg vremenskog perioda i ne znajući pravo značenje riječi “razvoj”, izgubili su svoje viskoprofitne proizvode koje su nasljedili iz predhodnog naprednijeg sustava ili potencijalne koje su mogli sami stvoriti da nisu bili negativno manipulirani. Posljedice toga vidljive su i danas jer je praktično nemoguće značajnije osvojiti viskoprofitne proizvode u području profitnog znanja, što je najvažniji faktor zapošljavanja i gospodarskog rasta i moći. To je danas povlastica samo razvijenih nemanipuliranih društvenih sustava, koji svoje građane nisu pretvarali u ideološke robove.

Josip Broz je najveći dugogodišnji negativni ideološki manipulator riječima koji je ikada postojao. Zaražen boljševičkim ideološkim mentalnim virusom koga je prenio na mnoge u svijetu i na žalost na mnoge unazađene Hrvate, koji ga jedini danas i službeno slave i cijene.

Ne razumijevajući kritično važnu riječ “razvoj” i gubeći profitno razvojnu vrijednosnu utrku s protivničkim tržno kapitalističkim slobodnim svijetom, komunisti su morali manipulirati i zlorabiti važne riječi slobodnog svijeta kao: “demokracija, antifašizam, sloboda, razvoj, moral, povijest, proizvod, proizvodnja, vrijednosti i slično”. Nazivali su tim imenima svoj nazadni komunistički zločinaćki sustav, svoje masovne okrutne zločine, svoje primitivne moralne i gospodarske vrijednosti. Pomoću represivnih zločinačkih mjera, podrške ideoloških manipulatora riječima i medija, ideoloških jezikoslovaca i povjesničara, prisilno su postupno uvjeravali i mentalno nazadno mjenjali narod, pokušavajući ostvariti svoje bolesne i nestvarne ideje. Zlorabiti bit važnih riječi ljudskog inženjeringa od gospodarskih do moralnih, oduvijek je bio, i uvijek će biti, razlog općeg stagniranja, te moralnog i gospodarskog izopačenja.

Vodimo li dovoljno brige o sebi i hrvatskome jeziku?

Jesmo li nešto naučili od naše teške prošlosti nakon dugotrajne negativne manipulacije riječima? Izgleda ne mnogo, jer danas uporna negativna manipulacija i zloupotreba jedne važne strane riječi u hrvatskom jeziku, ne izaziva posebnu pozornost, upozorenje i zabrinutost hrvatskih jezikoslovaca, kao ni svih nas. Ta se je riječ, koja ima iznimno veliko društveno, moralno i gospodarsko značenje, počela ponovo pretjerano često netočno koristiti zadnjih (desetak) godina, za nešto što nije, ili nije u cijelosti, iskrivljujući smisao značenja i svoje poruke. Tako je ta važna strana riječ postala danas u hrvatskom jeziku netočna, otrcana, neupotrebljiva, perfidna i zbunjujuća. Kako se pri manipulacijama koristi većinom u pogrješnoj usporedbi, ili lažnoj namjeri objašnjenja, povremeno je mijenjala svoje značenje i smisao do te mjere, da predstavlja potpuno suprotni pojam od onaga koji se s njom želi istaći ili objasniti.

A ta sveta moralno pozitivna (ne više u današnjoj Hrvatskoj) riječ je “antifašizam” i u osnovi označava suprotstavljanje demokratskog svijeta agresivnom totalitarnom fašističkom sustavu i njegovim oblicima, odnosno svim totalitarnim agresivnim nehumanim sustavima, koji nepriznaju osnovne ljudske slobode i prava, i koje im antifašizam vraća. Današnja hrvatska strana riječ “antifašizam”, u bivšem jugokomunistilkom i sadašnjem ponovnom značenju hrvatskih novih ideoloških neokomunističkih jednoumnika, ustvari predstavlja nekoliko pojmova zajedno: borba za komunizam i marksizam, borba protiv kapitalizma, titoizam s jugoboljševičkim genocidom nad protivnicima, razvojni geneocid profitnog znanja, kulturocid, genetski duhovni, moralni i stvaralački poremećaj, ograničavanje svih osnovnih ljudskig sloboda. Sve potpuno suprotno od prave riječi antifašizam s kojom se komunisti manipulacijski ukrašuju i sakrivaju.

Po demokratskim moralnim i jezičnim standardima, komunizam ili ostale totalitarne diktatorske ideologije, nigdje se u demokratskom svijetu ne mogu smatrati antifašističke, osim posprdno. Antifašizam je suprotstavljanje svim totalitarnim sustavima, i kao završni cilj suprotstavljanja je stvaranje naprednoga razvojnog demokratskog i gospodarskog sustava s osnovnim ljudskim slobodama, pravima i mogućnostima za sve.Međutim, danas bivši komunisti u Hrvatskoj i njihovi biološki i ideološki nasljednici, jugokomunističku revoluciju i boljševičko-komunističku okrutnu i zločinačku borbu za vlast uz masovne poslijeratne zločine, negativnom manipulacijom riječi nazivaju i uspoređuju s demokratskom riječi “antifašizam”. Oni pokušavaju na taj način sakriti i opravdati, sve zločine i negativne događaje 45-godisnje komunističke diktature i negativnih manipulacija i jednoumlja u Brozovoj komunističkoj Jugoslaviji. I ne samo obične masovne zločine, već jedne od najokutnijih i najmasovnijih poslijeratnih zločina u borbi za vlast u svjetskoj povijesti uopće, koje i danas uspješno pokušavaju sakrivati i opravdati. Oni i njihovi nasljednici tim činom dokazuju da ni danas nisu, ni nikada ne će, i ne mogu biti, “antifašisti”, čineći tako i najveću jezičnu negativnu manipulaciju u hrvatskoj jezičnoj povijesti, koje će se sramiti i sve buduće hrvatske generacije. I ne samo da nisu “antifašisti“ već su moralni zločinci koje bi prava pravna država krivično gonila ili udaljila iz političkoga i obrazovnog sustava.

Kako je moguće da mi danas još uvijek službeno ne znamo što u biti znače dva osnovna totalitarna zločinačka sustava koja koriste negativne manipulacije riječima, pa nam se mogu podvaljivati primitivne stare i nove otrcane manipulacije, dogme i neistine? Kako je moguće da Hrvati i građani Hrvatske, posebno oni koji simpatiziraju tzv. ljevičare, ne shvaćaju posljedice negativnih manipulacija i opasnosti na svim područjima ljudskog rada i na nih same, koje donosi danasnji hrvatski neokomunizam?

Manipulacija s riječju “antifašizam”

Moguće je da se to događa, jer po brojnim pokazateljima danas u Hrvatskoj vlada neokomunistički sustav ili točnije rečeno neokomunistički kult podešen demokratskim uvjetima, formiran od ortodoksnog dijela komunističke stare elite i potpomognut od većine bivših komunista i njihovih bioloških i ideoloških sljedbenika. Moguće je, jer manipulirani glasači (gasovatelji) (jezično neobrazovani i mentalno deformirani) i dalje biraju ljude koji koriste najnegativnije manipulacije uma masa, baziranim na jugoboljševičkim i velikosrpskim manipulacijama riječi, neistinama i dogmama, potpomognim britanskim neokolonijalnim interesima.

Današnje posljedice ovih negativnih manipulacija bivših komunista mogle su se predvidjeti i uočiti, na osnovi teorije o destruktivnim političkim i religioznim kultovima i britanskim neokolonijalnim interesima, desetak godina ranije. Lako je i predvidjeti i daljna nastojanja hrvatskoga neokomunističkog kulta. Postignut je plan osvajanja vlasti na svim važnijim političkim, medijskim, obavještajnim, vojnim i policijskim, sudskim, gospodarskim i drustvenim ključnim područjima, i sada se osvajaju sporednija područja. Kralježnica hrvatskoga neokomunističkog kulta je moćna strana riječ “antifašizam”, kao lažno opojno perfidno jezično oružje i mobilizacijsko manipulacijsko sretstvo, s kojim se uljepšavaju stare dogme i s kojim se pretvara poraz, zločini i neuspjeh komunizma u prihvatljivi oblik, a postupnim uzdizanjem boljševičkog antihrvatskog diktatora i masovnog komunističkog zločinca Josipa Broza u vrhunskog zaslužnika za demokraciju i samostalnu demokratsku Hrvatsku, kao konačnog cilja opstojnosti i vladanja neokomunističkog kulta. Sve što je na tom putu, ali baš sve, postupno se ruši uz suradnju i uzdizanje svih onih, koji mogu pomoći neokomunističkoj ideološkoj borbi, i osvajanju i održavanju vlasti. Ovi ideološki ciljevi su iznad svega, od nacionalne sigurnosti do gospodarskoga i moralnog razvoja, što je danas jasno vidljivo na svakom koraku.

Neočekivana potuna politička vladavina neokomunizma u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj je teže razumljiva ako se ne zna tajna uspjeha komunističkih metoda manipuliranja riječima, kao i posljedice na ljude koje uzrokuju negativne ideološke manipulacije. Te metode negativnih manipulacija sada vrlo uspješno koristi neokomunističko vodstvo nad svima i prvenstveno nad bivšim komunističkim članovima i njihovim biološkim i ideološkim nasljednicima kao najlakše unovačene moderne robove, kojiponovnim manipulacijama postaju jeftini partijski ideološki radnici ali i neophodno potrebni glasački sroj u demokratskim uvijetima.

Deformacije dijela moždanih stanica

Metode manipuliranja masama, i metode uspješnog širenja komunizma među narodima svijeta poznate su od prije. Međutim, tek su nedavno istražene i detaljnije potvrđene nakon proučavanja nekoliko najopasnijih destruktivnih religioznih kultova koji koriste komunističke metode privlačenja i pokoravanja članova uz pomoć manipuliranja riječima o blagostanju, napredovanju i nagrađivanju za poslušni rad i prijetnjama za nepošlusnost. Zastrašujuća je činjenica moći negativnih manipuliranja riječima ovih kultova. Članovi, koji dobrovoljno pristupe tom kultu i bivaju podvrgnuti samo dijelu komunističkih negativnih manipulacijskih metoda, praktično se ne mogu samostalno odvojiti od služenja i slavljenja vrhovnoga vođe i robovskog izvršavanja njegovih želja i ideoloških obveza, i spremni su učiniti i zločine nad svima pa čak i na najbližima kako bi zaštitili kult, ideologiju kulta ili vođu. Članovi prenose ideologiju kulta na obitelj, prijatelje, sredinu i opsjednuto mobiliziraju druge za interese kulta.

Od pada pod utjecaj ovih negativnih destruktivnih kultova i mentalnih deformacija, koje su posljedice negativnih kultnih komunističkih manipulacija, nitko nije zaštićen bez obzira na obrazovanje, spol, religiju ili nacionalnost. To objašnjava sličnu doživotnu pripadnost komunizmu i vođi, od članova komunističke partije do njihovih bioloških i ideoloških nasljednika, bez obzira na nacionalnost, rasu, obrazovanje ili vjeru. Čak i komunistički pojedinci iz naroda koji su doživili genocid, mogu uz mirnu savjest biti gorljivi kultni članovi uz odobravanja masovnih zločina i genocida nad svojim i drugim narodima i veličanja ideološkog zločinca, što upravo potvrđuju primjeri danas u Hrvatskoj.

fMRI stroj – moćni računalsko programski sustav, koji utvrđuje mentalne deformacije uslijed negativnih manipuliranja riječima i koji će u skoroj budućnosti otkrivati negativne manipulatore prije nego što budu izabrani na vrhunska politička mjesta. Hoćemo li, dok ta mogućnost dođe do nas, preživjeti politički i gospodarski kao država i narod, pod razvojno nazadnom i nenarodnom neokomunističkom diktaturom?

Ali najtočniji dokazi o pogubnosti negativnih manipulacija riječima i njihovim posljedicama na ljude, kao i mogućnost liječenja od istog, potvrđuju se najnovijim znanstvenim istraživanjima ljudskog mozga pomoću usavršenog aparata fMRI (functional Magnetic Resonant Imaging) za snimanje moždanih reakcija prilikom specijalnih vizualnih i pisanih testova. Ovaj najnoviji medicinsko-računalni sustav prvi puta u povijesti omogućava uvid u ponašanje moždanih stanica na vanjske pozitivne ili negativne informacije, davajući istraživačima neprocjenjivo korisne podatke, kako o samoj osobi ili statističkoj grupi karakterističnih osoba sličnih mentalnih ili ideoloških opredjeljena, tako i o povijesnim masovnim negativnim manipulacijama masama, kao jednoj od najopasnijih mentalnih devijacija čovječanstva.

Osobe pod dugotrajnom negativnom manipulacijom razuma (u koje spadaju članovi destruktivnih religioznih kultova, totalitarno-diktatorskih sustava, posebno komunizama) imaju drugačije moždane reakcije i smanjene aktivnosti dijelova mozga na vanjska zbivanja, rasuđivanja, moralnu odgovornost, emocije i vrijednosnu kreativnost i stvaralaštvo izvan ideoloških okvira.

Ova istraživanja nedvojbeno objašnjavaju razloge ostvarenoga primitivnog vrjednosnog razvoja komunizma do genetskih kreativnih i moralnih deformiranja komunista i njihovih diktatorskih vođa od Lenjina, Staljina do Broza, koji su naivno mislili da stvaraju novi pravedni i napredni komunistički svijet, čineći zbog toga i nepotrebne masovne okrutne zločine nad protivnicima. Nerazumjevajući ključnu riječ “razvoj” ujedno su bili i mega mediokriteti ljudskog inženjeringa, dok je učinak njihovih država u korisnim i profitnim vrijednostima, pored miljunana intelektualaca i uzaludno visokoobrazovanih kadrova u komunističkim manipulatorskim uvjetima, bio jednak učinku imbecilnog i nazadnog društva, koji bi u dugoj konačnici vodio do potpune degradacije država, civilizacije i općenito ljudskog roda.

Neke od mnoštva snimaka moždanih aktivnosti pri istom testu normalne i ideološki negativno manipulirane osobe, koje pokazuju razlike u mentalnim reakcijama ljudi i smanjenim reakcijama određenih dijelovamozga (destruktivno religiozni, komunistoidni, fašistoidni ili teroristčki mentalni sklop), koje su poslužile za stvaranje moćnih defektološko računalskih programa

S fMRI istraživanjima i dokazima moždanih promjena i njihovih reakcija, također se mogu objasniti današnja vrjednosna nekreativnost vladajućih neokomunista (bivših komunista i njihove prve i druge generacije), ograničenih negativnim ideološkim komunistoidnim okvirima, kao i njihova moralna nazadnost i odanost primitivnom zločinačkom vrhovnom vođi, bez ikakve grižnje savjesti prema masovnim i monstruoznim zločinima i njihovim obiteljima, koje su počinili oni ili njihovi biološki ili ideološki predhodnici za pobjedu komunizma. Istine se opet moraju sakrivati putem svih oblika negativnih manipulacija riječima.

Kako se oduprijeti negativnim manipulacijama riječima?

Neokomunizam je, uz veliku pomoć negativnih manipulacija riječima, toliko danas ojačao uz podržavanje vodstva gotovo u svim političkim strankama i udrugama koje tamo nadziru neokomunisti, da je izvan kontrole demokratskih procesa i dijela stanovništva koji nije još pao pod potpuni utjecaj negativnih manipulacija. Čak nedavno ukidanje Vijeća za normu i standard hrvatskoga jezika od strane neokomunističke Vlade, još više će povećati nebrigu hrvatskih institucija za negativne manipulacije riječima u svim područjima dijelatnosti.

Pod ovakvim teškim uvjetima medijskoga i jezičnog terora, i populacije koja je zbog dugotrajno negativnoga ideološkog manipuliranja sklona lakim medijskim obmanama i prijevarama, vrlo se je teško suprostavljati hrvatskom neokomunizmu, bez masovnog jedinstva svih neizmanipuliranih razumnih ljudi, koji žele dobro sebi i slobodnoj Hrvatskoj. Osnova za suprotstavljanje svakom negativnom kultu je negacija i osuda vrhovnoga lažnog antifašističkog vođe bez kojeg se kult ne može širiti i postojati u bliskoj budućnosti, i pripadnost pozitivnoj religiji koja je još uvijek najjači mentalni zaštitnik od negativnih manipulacija riječima.

Zato se danas traži pozornost, reakcija i zajedništvo naprednih Hrvata i hrvatskih domoljuba i jezikoslovaca, ma gdje oni bili, da se na demokratski način (glasovanjem, referendumom, potpisima peticija) suprotstave hrvatskim neokomunističkim manipulacijama s hrvatskim lažnim antifašizmom kao temeljem neokomunističkog hrvatskog nazadnog kulta. Na taj način jedino je moguće zaustavljanje daljnjeg oštećenja moralnih i kreativnih potencijala hrvatskoga naroda, koji sve više doseže krajne kritične granice.

Treba otvoreno upoznati ljude s metodom razotkrivanja političko-ideoloških negativnih manipulatora i upozoravati s mogućim mentalnim posljedicama svakog pojedinca koji je uvučen, ili može biti uvučen u kultne neokomunističke aktivnosti i pomaganja. Ako vodstvo političkih stranaka ili udruga, nema u osnovnom programu negaciju svih totalitarnih sustava i njihovih zločinačkih vrhovnih vođa (posebno Josipa Broza), onda su oni ili direktni potpomagači ili skriveni pomagači neokomunističkog kulta bez obzira na desnu ili lijevu retoriku, te njihove manipulacije i namjere od izbornih birača mogu lako biti otkrivene.

Prilično točno svaki pojedinac može otkriti neokomunističkog manipulatora riječima i njegovo vrjednosno kreativno, duhovno i mentalno deformiranje i bez pomoći močnih najnovijih skupih suvremenih aparata, pomoću odgovora (ili pretpostavki) na pet osnovnih pitanja:

1. Stav prema komunizmu, komunističkom diktatoru Josipu Brozu i njegovim komunističkim zločinima
2. Duljina aktivnog članstva u komunističkoj partiji (ili današnjoj njezinoj nasljednici SDP-u, ili ostalim ideološkim strankama koje se nisu ogradile od zločina komunizma i Josipa Broza)
3. Napredovanje u komunističkoj partiji (ili SDP-u i ostalim ideološkim strankama) i vrsta nagrađivanja
4. Obiteljsko odgojno okruženje, broj roditelja i bliskih rođaka koji su ili su bili u komunističkoj partiji, ili sličnim ideološkim manipulatorskim organizacijama
5. Dužina školovanja i rada u negativno manipuliranim ideološkim i netržišno gospodarskim uvjetima.

Ako su pozitvni odgovori na svih pet pitanja osoba je negativni manipulator riječima a negov kreativni duhovni i vrijednosni potencijal može se smanjiti do 50 posto (i daleko više u ekstremnim slučajevima) od njegovoga prirodnog mogućeg potencijala, radi ideoloških ograničenja i mentalnih deformacija putem negativnih manipulacija riječima. Kako su takvi pojedinci skoro na svim vrhunskim političkim i medijskim pozicijama u današnjoj Hrvatskoj, potpuno je jasna sveopća gospodarska kriza te moralno i vrjednosno siromaštvo neokomunističkoga sustava i samih građana koji su žrtve istoga.

Otkrivajmo manipulatore jer su oko nas i na svim glasačkim listama. Razjasnimo i dopunima pravo značenja i opise važnih riječi hrvatskoga jezika, i nadopunimo ga s novim važnim ključnim riječima vezanim za naše karakteristično povijesno područje. Ne dozvolimo da se ikada više naš jezik ponovno koristi za nazadne, destruktivne, nemoralne i zločinačke manipulacije riječima nad nama. Vratimo ponos našemu hrvatskom jeziku a time i mogućnost profitnoga duhovnog i kreativnog nacionalnog hrvatskog stvaralaštva i visokoprofitnog gospodarskog razvoja za koje imamo pravo prema svim osnovnim ljudskim slobodama i pravima. Onemogućimo mediokritetskim neokomunističkim manijacima da nam ih oduzimaju pretvarajući nas opet u njihove, nešto modernije nego prije, ideološko mentalne deformirane robove.

Zlatko Uvanović


Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine!

Prorokovođa


Ante Bruno Bušić

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Već kao gimnazijalac Bušić se našao pod paskom Udbe

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Bruno Ante Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. S tri i pol godine, u lipnju 1943. umrla mu je majka. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću, vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: »Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.« Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom od 1950. do 1954. Budući da je imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskome. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio »udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima«, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Već kao trinaestogodišnjak objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku – »Kako su se Bušići borili protiv Turaka«, s potpisom Bruno Bušić – o Bušićima kao borcima protiv Osmanlija. U pripovijetci »Starac i život«, objavljenoj u Poletu 1955., pisac prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina »ko četeri briga«, a oni su mu poginuli u ratu.
Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu.
Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskome. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji »stari sistem ili današnji«, tj. ondašnji komunistički sustav (10. pitanje). Po jednom dokumentu Udbe u Makarskoj iz g. 1960., ta je pitanja osmislila Udba da bi ispitala politička razmišljanja učenika. Na šesto pitanje (»Vjeruješ li u Boga«) Bušić je odgovorio: »U Boga vjerujem.« Na deseto pitanje (»Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?«) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: »Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.« Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje »nigdje nego na papiru«. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: »Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.« Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskome i predala joj original Bušićevih odgovora.

Tekst je sažetak iz 2. proširenog izdanje knjige Bušićevih sabranih tekstova »Jedino Hrvatska!« u izdanju FRAM-ZIRAL Mostar, Hrvatska matica iseljenika i Zaklada »Ante Bruno Bušić« Zagreb.

NEPOPUSTLJIV, UPORAN U SVOJIM POGLEDIMA I SVOJIM CILJEVIMA

Bušić kažnjen sa skupinom gimnazijalaca zbog veze s ilegalnom organizacijom »Tiho«

Već 1957. godine, koliko se vidi iz pristupačne Udbine tadašnje dokumentacije, Bruno Bušić i većina njegovih kolega predmet su Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je »saznanje« Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini »rade na osnivanju« Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – »Tiho«. Da bi to prekinula, Udba je u lipnju 1957. s nastave iz gimnazije u Imotskome odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su ispitivani u vezi sa slavljenjem 10. travnja – dana NDH-a – i članstvom u organizaciji »Tiho«. Kućama su pušteni nakon ponoći. Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom (tako i onih u Lištici), poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. Međutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita inicirala i usmjeravala »stvaranje« organizacije »Tiho« pa da zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere. Uglavnom, ona ih je, sustavno prateći i pozivajući sve identificirane na razgovore, nastojala pridobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izigravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane informacije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole. Budući da se nije, kao i većina drugih, odzivao pozivima na sastanke, Udba je Bušića u početku listopada 1957. u Imotskom privela na razgovor. Bušić je svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: »Nisam htio dolaziti jer ne mislim biti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uostalom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špijun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.« Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957. upoznala je direktora gimnazije u Imotskom s postojanjem ilegalne organizacije »Tiho« i predala mu s istim nadnevkom pisanu informaciju »kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine«. U smislu tih uputa, 13. studenoga, kažnjeni su Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić »najoštrijom kaznom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH«, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić »privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu«. Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije uložili su 20. studenog 1957. žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na području NRH. U žalbi su naveli da su kažnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time »onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo stanje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i zakonita odluka«, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Zatim su iznijeli da je do osnivanja organizacije »Tiho« u Lištici i Imotskom došlo na prijedlog »Dubrovčanina« Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, sugerirao što trebaju poduzeti u vezi s programom organizacije »Tiho«. Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskome. Udbin suradnik Merkur, jedan od njihovih gimnazijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred »osim što je Bušić Bruno digao ruku s otvorenom pesnicom govoreći "doviđenja"« i što se dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo«. Udbin suradnik Aco, jedan od »kažnjenih« gimnazijalaca, u Imotskom 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića je rekao: »On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.« A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić 8. travnja 1958. otišao od kuće u Zagreb i Osijek »radi traženja posla i raspitivanja da li bi se mogao na neki način školovati«, a i kako mu je rekao »da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gleda kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice«. Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom da je Bruno Bušić »jako uporan i nepopustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje velika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te kako je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko granice." Dvadesetak dana kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin suradnik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovu rodnom mjestu. Razgovarali su o organizaciji »Tiho«, njezinim članovima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu. Udbin suradnik Madrid, također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskome da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskome i da mu je on rekao da će ako ne mogne nastaviti školovanje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se sljedeće srijede sastati u Imotskom. Ujedno je imotsku Udbu 22. svibnja 1958. izvijestio da je sreo Ivana Gabelicu koji je, govoreći o kolegama, za Bušića rekao »da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje«.

ZAPOŠLJAVANJE U INSTITUTU

U sudskom procesu 1966. Bušić je osuđen na deset mjeseci zatvora

Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez saslušavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imotskom. Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove – kotara Makarska 5. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Biočića, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji »Tiho« u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a. U smislu tih odredaba Bruno Bušić je 7. svibnja 1959. uhićen i isti dan priveden u zatvor u Makarskoj. Uglavnom, osumnjičene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom proslavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije – (»Tiho«). U saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. Bušić je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući svemu svoje tumačenje. Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Makarskoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati. Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani školovanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gimnazije u Splitu, na I. gimnaziji koji je završio i ispit zrelosti položio u lipnju 1960. s vrlo dobrim uspjehom. Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika, ali se je, po vlastitom svjedočenju i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se na Ekonomski fakultet u Zagrebu.Diplomirao je u redovnom roku u jesen 1964. godine diplomskim radom »Moral i socijalizam«. Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i polaganja ispita, prati književno-kulturna zbivanja.

S prijateljima često planinari po Medvednici, ali i drugdje ide na izlete. Redovito je nedjeljom i blagdanom sudjelovao u misnom slavlju u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u 11 sati i večernjim predavanjima koja su jedanput tjedno isusovci u Palmotićevoj ulici održavali za studente. Stanuje privatno. Nakon svršetka studija Bušić se je zaposlio 5. siječnja 1965. u poduzeću »Geoistraživanje – Elektrosond«, Zagreb, Kupska 2, od koga je zadnje godine studija dobivao stipendiju. U tom poduzeću radio je kao referent na analitičko-planskim poslovima. Ubrzo, 16. lipnja 1965., zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, s kojim će Bušić sudbinski biti vezan do kraja života. Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: »Turistička privreda i njeni ekonomski i politički nedostatci«, »Ratne štete« i »Privredna reforma i njeni odjeci u suvremenim zbivanjima« koji je trebao objaviti časopis »Razlog«. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu. Bušić je 9. kolovoza 1965. uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18. Tomu uhićenju prethodilo je bacanje i širenje po Zagrebu na šapirograf izvučenih protujugoslavenskih i protukomunističkih letaka što je organizirao student građevinarstva Branimir Petener sa svojim kolegama. Budući da redovnim radnjama nije mogla otkriti širitelje tih letaka, Udba se je vrlo drastično okomila na skupinu studenata koje je držala pod nadzorom još od pedesetih godina. Uhićeni su ili na zagrebačkim ulicama kidnapirani i Bušićevi prijatelji i znanci: Ivan Gabelica, Vice Vukojević, Rudo Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić. Oni su na nepoznatim mjestima bili podvrgnuti mučenjima, premlaćivanjima i drugim oblicima istražne torture jer je Udba očito pretpostavljala da bi iz te skupine mogli biti širitelji tih protujugoslavenskih letaka. I Bušića su udbaši, pjevajući »Lijepu našu«, tukli u automobilu dok su ga vodili u svoje sjedište na Zrinjevac 7. Bušić je u istrazi ispitivan u vezi s povezivanjem s drugim osobama radi »neprijateljske djelatnosti«, stvaranja jedne tajne organizacije koja bi se borila za samostalnu hrvatsku državu i u vezi sa širenjem »neprijateljskog« tiska. U sudskom procesu od 9. do 25. ožujka 1966., u kome se sudilo Anđelku Mijatoviću, Ivanu Gabelici, Rudolfu Arapoviću, Zvonki Drkulcu, Bruni Bušiću i Marku Barišiću, zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska (»Mlade Hrvatske«, »Hrvatske revije«) te sudjelovanja u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije Bruno Bušić je, kao peti optuženi, osuđen na kaznu zatvora deset mjeseci, uvjetno na dvije godine. Budući da je bio pušten na slobodu do pravomoćnosti, nakon izlaska iz zatvora Bušić se vratio na posao u Institutu.

PRVI BIJEG U INOZEMSTVO

Bušić se iz Beča vratio u Zagreb uz pomoć dr. Franje Tuđmana

Kad je Bušiću i drugovima u 13. rujna 1966. dovršen kazneni postupak i izrečena mu uvjetna kazna pretvorena u kaznu od deset mjeseci zatvora, a i u Institutu neki nisu dobro gledali na njega, Bušić se je odlučio na bijeg u inozemstvo. Ubrzo, 24. listopada, s prijateljem i suosuđenikom Rudolfom Arapovićem, s krivotvorenom putovnicom sretno su prešli austrijsko-jugoslavensku granicu i isti dan stigli u Beč. Dan nakon što je došao u Beč, 25. listopada 1966., Bušić se je pismom javio prof. Marijanu Krmpotiću, tajniku Odjela socijalističke izgradnje u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. U pismu Bušić objašnjava zašto je napustio Zagreb, uglavnom zbog »inkvizitorskih metoda« u sudskom procesu protiv njega i izrečene mu zatvorske kazne. Nakon primitka Bušićeva pisma iz Beča u Institutu, direktor Instituta dr. Franjo Tuđman s njim je upoznao Upravni odbor i Savjet Instituta te Miku Tripala, tadašnjega sekretara Izvršnog komiteta CK SKH. Istodobno je jedna skupina suradnika Instituta predložila da se uputi jedna predstavka Izvršnom komitetu CK SKH i Vrhovnom sudu koju su potpisala 62 suradnika, »s molbom da se čitav slučaj preispita«. U Beču je Bušić boravio u izbjegličkom logoru Traiskirchen, a ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćanskih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika – Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Zvonimir Komarica i Ićan Ramljak. Tada je direktor Instituta Tuđman dao uputu djelatnicima Instituta Zvonimiru Komarici i Ićanu Ramljaku da u Beču potraže Bušića, nagovore ga na povratak i potrebne mu povratne dokumente srede u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi. Bušić je prihvatio taj poziv i nakon što mu je Komarica sredio povratne dokumente, zajedno s Komaricom i Ramljakom, vratio se tih dana vlakom u Zagreb. Svakako, potaknut svim tim okolnostima Bušić je putem Okružnog suda 29. prosinca 1966. podnio zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Vrhovni sud je njegov zahtjev razmatrao 13. siječnja 1967. i uzevši u obzir da se Bušić slobodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se za njega zauzeo gotovo čitavi Institut, uvažio ga, odgodivši izvršenje kazne od deset mjeseci na rok od jedne godine. Ako se ima na umu brzina kojom je to rješavano, onda je nemoguće ne povjerovati da su tome svemu prethodili politički dogovori, vjerojatno direktora Tuđmana i drugih s članovima Vrhovnog suda Hrvatske i Izvršnog komiteta CK SKH. Bušić je s radom u Institutu nastavio 1. ožujka 1967. na radnom mjestu pomoćnog istraživača u Odjelu za socijalističku izgradnju. U Institutu je, uz određene peripetije, Bušić ostao do 12. veljače 1969. Kad je poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić u travnju g. 1968. pokrenuo »Hrvatski književni list« (HKL), Bušić, tada još uvijek u radnom odnosu u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u njemu surađuje od 9. broja, prosinac 1968. g., kao stalni mjesečni honorarni suradnik i urednik u tome glasilu. U svakom broju HKL, do broja 18, listopad 1969. g., Bušić je objavljivao prikaze raznih knjiga i časopisa te tekstove o posebnim političkim i drugim problemima, u ono vrijeme vrlo teškim i »vrućim« temama. Bušićevi tekstovi »Žrtve rata«, objavljen u 15. broju HKL, u srpnju 1969., u kome je žrtve rata 1941.– 1945. na strani partizanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava (185.327) u SR Hrvatskoj, za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno promicanih u jugoslavenskom političkom životu, i »Sudbina Mimarine donacije«, objavljen u posljednjem, 18. broju HKL, listopad 1968., ne samo da su potaknuli vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu nego su njihovu autoru Bušiću prouzročili nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o njegovoj likvidaciji. Njegov rad u uredništvu HKL prestao je potkraj 1969. prisilnim obustavljanjem izlaženja toga vrlo značajnoga glasila u širenju hrvatske nacionalne svijesti. Istodobno Bušić je objavljivao prikaze u časopisu »Republici« i tjedniku »Telegram«.

U KAZNIONICI U STAROJ GRADIŠKI

Nakon sastanka u Karađorđevu Bušić je osuđen na zatvorsku kaznu

Ostavši bez posla u domovini, Bušić je početkom 1970. otišao u Pariz, gdje je posredstvom jednoga hrvatskog književnika stupio u vezu s francuskim književnikom Pierreom Emmanuelom, članom francuske Akademije i tadašnjim predsjednikom PEN kluba, koji je Bušiću dodijelio stipendiju PEN kluba. Kada mu je ta stipendija istekla, francuski filozof, pisac i član francuske Akademije Gabriel Marcel dodijelio mu je svoju osobnu stipendiju. Zapravo, posredovanjem poznatoga hrvatskoga kulturnog djelatnika u svijetu Branka Franolića Bušiću je tu stipendiju prepustio prof. Radovan Grgec iz Zagreba. U Parizu je upisao postdiplomski studij iz političke ekonomije, ali ga nije završio jer je za taj studij bilo potrebno najmanje dvije godine. Bušić je u Parizu prisustvovao Osnivačkoj skupštini Društva članova »Matice hrvatske«, a 1972. godine taj čin mu se pripisao kao kazneno djelo. Sredinom kolovoza 1970. boravio je u Salzburgu oko tjedan dana u gostima kod Ante Topića Mimare i u njegovu obližnjem dvorcu Neuhausu. Novu godinu 1971. proveo je u Londonu, u gostima Jakše Kušana, urednika i izdavača »Nove Hrvatske«. Sva ta putovanja i veze s određenim ljudima 1972. godine postat će predmet istrage. U »Hrvatskom tjedniku«, pokrenutom 16. travnja 1971., Bušić se prvi put javio u 7. broju. Uskoro postaje stalnim honorarnim suradnikom, a od sredine lipnja 1971. i honorarnim urednikom. Njegovi tekstovi postaju jednima od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić stječe velik ugled u hrvatskom narodu, posebno među hrvatskim studentima i mladeži općenito. Bušićeva suradnja u »Hrvatskom tjedniku« prekinuta je u prosincu 1971., kad su, nakon sastanka predsjednika Jugoslavije Tita i njegova užeg kruga suradnika 1. prosinca u Karađorđevu, počeli poznati politički progoni svih koji su iole demokratski razmišljali. Bušić je uhićen 12. prosinca 1971. bez naloga za uhićenje. Isti dan protiv njega je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba podnio kaznenu prijavu zbog nekih njegovih članaka u »Hrvatskom književnom listu«, »Hrvatskom tjedniku« i drugim glasilima, te zbog rada na stvaranju Društva prijatelja Matice hrvatske u Parizu »jer je ocijenio da kroz tu instituciju može nacionalistički djelovati«, a u »vrijeme studentskog štrajka od 22. 11. do 3. 12. 1971. godine Bušić se posebno aktivirao u kontaktiranju većeg broja lica iz Predsjedništva SS Hrvatske, te je zapaženo njegovo prisustvo u prostorijama Predsjedništva SS Zagreba gdje je sa studentima štrajkašima dogovarao taktiku o provođenju štrajka«, čime je »izvršio krivično djelo iz člana 119. stav 1. i 2. KZ-a, izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske netrpeljivosti, mržnje i razdora«. Gotovo šest mjeseci nakon uhićenja, 2. lipnja 1972., Okružno javno tužilaštvo Zagreb podiglo je optužnicu protiv Bušića, a glavna rasprava započela je 18. rujna 1972. U istom procesu sudilo se i Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđmanu, a presuda im je izrečena 13. listopada 1972. Bruno Bušić je kao prvooptuženi osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u tisku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. (Dragutin Šćukanec osuđen je na kaznu strogog zatvora od četiri godine, a dr. Franjo Tuđman na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine). Bušićevu žalbu Vrhovni sud Hrvatske je 26. lipnja 1973. odbio i potvrdio njegovu presudu prvoga stupnja. Budući da je većinu kazne izdržao u zatvorima u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, ostatak kazne izdržao je u kaznionici u Staroj Gradiški, gdje je priveden 30. srpnja 1973. Nakon boravka u tzv. ulaznoj karanteni, Bušić je premješten na II. odjel, s rasporedom u najnižu klasifikacijsku skupinu zatvorenika, u »grupu C«, u zatvoreničku skupinu s najmanjim zatvoreničkim pravima u dopisivanju, primanju paketa, dužini razgovora u prigodi posjeta, bez prava na boravak u dnevnom boravištu, što znači bez prava gledanja televizije i grijanja zimi. Tada su se od poznatijih hrvatskih političkih osuđenika u starogradiškoj kaznionici nalazili: Marko Veselica, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Đuka Srnec, Hrvoje Šošić, Stjepan Sulimanec, Dražen Budiša, Zvonimir Červenko, Ante Todorić, Blaž Bordić, Krešo Parać, Mato Marčinko, Stjepan Sučić, Franjo Mikulić, Bruno Tandara, Ferdo Bušić, Jerko Prka, Drago Prlj, Mijo Jukić i dr. Izrečenu kaznu Bušić je izdržao do kraja i iz starogradiške kaznionice izišao je 12. prosinca 1973. Naravno, u onim političkim prilikama zaposlenje primjereno svom zvanju i zanimanju Bušić nije mogao dobiti. Takvo stanje iskoristio je za dalje usavršavanje i 22. listopada 1974. u Dubrovniku u Centru za postdiplomski studij (Inter-University Centre of Post-Graduate Studies) upisao je studij Filozofije znanosti. I tu ga je Udba pratila, i nastojala izolirati od prijatelja, upozoravajući ih da se radi o »ustaši«, a njemu samom se prijetilo ubojstvom ako ne napusti Dubrovnik. Oko 23 sata, 6. prosinca 1974., na Stradunu, blizu Sponze i ispred »Cele« njega je i još dvojicu njegovih kolega postdiplomaca, Markicu Rebića i Josepha Levyja iz Jeruzalema, napala skupina od »najmanje petnaest mladića«. Iako su puno kasnije, 1991., napadači na Bušića i Rebića taj događaj nazvali »mladenačkim prijestupom«, Bušić je bio uvjeren, a i njegovi prijatelji, da je iza toga stajala Udba. Pod tim dojmom on je napustio Dubrovnik i započeti postdiplomski studij.

SIMBOL HRVATSKE NEOVISNOSTI

Pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – nacionalnu slobodu i neovisnost

Bruno Bušić je, nakon određenih priprema, s falsificiranom putovnicom 12. rujna 1975. prešao austrijsko-jugoslavensku granicu na graničnom prijelazu Šentilj, bez ikakvih problema. Nakon kraćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr. Jure Petričevića i u Parizu, u London je stigao 26. rujna 1975., gdje je još u početku 1975. bilo sve pripremljeno za njegov dolazak. Tu je ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu. Već po prijašnjem dogovoru, započeo je radom u uredništvu »Nove Hrvatske« objavljujući u tom glasilu svoje tekstove o povijesnoj i suvremenoj hrvatskoj domovinskoj, iseljeničkoj i emigrantskoj zbilji. Rad i suradnju u »Novoj Hrvatskoj« napustio je polovinom 1976. Osim objavljenih tekstova u »Novoj Hrvatskoj«, objavljivao je još u »Hrvatskoj borbi« (HB), »Hrvatskom tjedniku »Danica«, »Hrvatskom vjesniku« (HV), »Hrvatskom listu«, »Poruci slobodne Hrvatske«(PSH), »Otporu« i drugdje. U 1976. i Bušić je bio angažiran u akciji zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mlađih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić. Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se u radu oko tekstova »Poziv na dostojanstvo i slobodu« i »Deklaracije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Francuske. Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV: 1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo; 2. Djelatna veza Domovine i izbjeglištva; 3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih; 4. Nadideologijska nacionalna borba; 5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada; 6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i 7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu. Na izborima za II. Sabor HNV 6. - 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, pokrenuo je i uređivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a. Uz navedeno, Bušić je u 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom »Hrvati teroristi ili borci za slobodu«. Bušić je u emigraciju otišao sa znanjem svoga nekadašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tuđmana, ostali su u vezi i povremeno razmjenjivali usmene i pisane informacije. U kolovozu 1977. sastali su se u Njemačkoj, a u kolovozu 1978. u Španjolskoj, kamo je Franjo Tuđman putovao ilegalno. Na putu u Amsterdam, gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. listopada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je stigao u Pariz. Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na izletu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog redarstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao suprotstaviti svojoj neizbježnoj sudbini, doušnicima koji su ga okruživali i ubojicama koji su ga slijedili. Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogođen s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja »astra« kalibra 7,65 mm. Njegova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunističku presiju. Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i iz domovine, u privremenom grobu na pariškom groblju Pere-Lachaise, a kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. sanduk s njegovim posmrtnim ostatcima prenesen je u taj grob.

Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada 1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost. Iako se je zbog različitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost.

prof.dr. Anđelko MIJATOVIĆ


Navik on živi ki zgine pošteno!


Jedno pismo Brune Bušića:

Pariz, 30. listopada 1976
Dragi Marijane,
pišem ti u žurbi. Hitno je. U vezi Kušana i NH potpuno si pogriješio. Zbog toga taktiziranja, potpuno nepotrebnoga i suvišnoga, Zvonko i drugovi mu izgubili su na moralnom prestižu, a Kušan [Jakša] je dobio. On sada izgleda objektivan, nepristran, jedini koji zna što valja, a što ne valja, jedini pravednik i mučenik u ovome emigrantskom svijetu luđaka i kretena. Trebao si postupiti prema dogovoru. Iz Kanade i Amerike stižu pisma u Njemačku u kojima se tvrdi da si se slizao s NH i podredio joj se. Znam da to nije istina, ali i ti trebaš znati da ova pisma pišu potpuno dobronamjerni ljudi, do kraja nesebični i pošteni.
Hrvatski narod ima jedino uporište i jedinu snagu u moralnim načelima. Sve drugo je protiv nas.
Kad su u pitanju moralna načela onda nam se svako taktiziranje vraća kao bumerang i može biti fatalno. Zvonko je u svoju akciju išao s najdubljim moralnim načelima i s najvećom ozbiljnošću. Kušan je upravo to htio pokopati. Njegov nemoralni stav je doveo do toga da je i sam uvidio da će on osobno biti pokopan. Nepoštivajući dogovor, ti si mu omogućio da izađe kao moralni pobjednik i da svojim prljavštinama nastavi ponovno i to ojačan. Zvonko nije završio kao Bugojanci, Prpić i Matičević i drugi i on je trebao progovoriti i u njihovo ime. Pišeš mi "trebamo biti lukavi i iskoristiti svakoga". Dođavola, o kakvoj se ovdje lukavosti radi???!!! Kušan nije imao drugog izbora nego da okrene ploču, a Zvonkovom šutnjom i priznavanjem neistine kao istine još je ispao kao moralni pobjednik.

U obrani svoga postupka navodiš i pismo koje si mi nekada uputio u London. To je to! Ja uopće kod njega ne bih napisao ni slova, niti s njim surađivao na bilo koji način da nije dopustio objavljivanje moje kritike njegova pisanja o Bugojnu i Velebitu. Tek kad bi objavio Zvonkino pismo, onda bi se moglo s njim surađivati.

Ista je stvar s Marunom [Boris]. Ja sam s njim prijatelj i uvjeren sam da je pošten čovjek. Uključivanje njega u Odbor ipak čitavoj stvari donosi veliku štetu bez obzira koliko on radio i bio osobno koristan. On se ničim nije ogradio od Kušanova pisanja o Bugojnu, Velebitu, pa ni o ovoj zadnjoj stvari. Njegova nazočnost u Odboru i njegov supotpis (kao urednika) s Kušanovim bljuvotinama i podvalama dvije su nespojive stvari. Reci mu da je to moj stav. Vidjet ćeš, njegovu nazočnost u Odboru Kušan će iskoristiti za svoje osobne svrhe.

Neophodno je da Zvonko izrazi svoju zahvalnost hrvatskom tisku (svakako spomenuti dr. Krnjevića), hrvatskoj javnosti (naročito tzv. malim ljudima), te da onda pristojno, bez ikakva povišenog tona i jetkosti izrazi svoje čuđenje nad pisanjem NH. Treba naglasiti svoje neshvaćanje zašto je NH gotovo u potpunosti preuzela, pa i još više proširila negativno, neprijateljsko, zlobno i podvaljivačko pisanje Washington Stara i Washington Posta. Od okupatorskog i kvislinškog tiska u Jugoslaviji to je učinio jedino NIN i to u daleko manjoj mjeri nego NH. Na poleđini letka Odbora isto tako treba izdati svoje priopćenje u vezi toga i ostalih stvari. Zaista od javnosti kriti da za obranu utamničenika HNV nije ne samo ništa pridonijelo iz svoga vlastitog fonda, nego da je još zadržalo novac koji je uplaćen u tu svrhu? Treba narodu položiti račune. Nikakve zakulisne igre ne dolaze u obzir. Što se tiče pravilnog i masovnog obavještavanja javnosti i tu si pogriješio. NH ima sada nakladu oko 6.000. Svaki letak koji dođe iz Amerike ja mogu u Njemačkoj umnožiti i razdijeliti u 10.000 [primjeraka]. Imam ljude i u Australiji koji će ga rasturiti u još većoj količini. U kojekakvom taktiziranju mi možemo samo izgubiti i hrvatsku javnost prepustiti kojekakvim manipulacijama. U odgovoru Kušanu svakako diskretno spomenuti Bugojno i Velebit, i napomenuti da se mrtvi hrvatski borci nisu mogli braniti i da će u hrvatskoj borbi i ubuduće biti mrtvih junaka te da je stoga živima obveza, moralna i nacionalna dužnost da govore istinu i samo istinu.

Prije dva tjedna ovdje u Parizu Kušan je držao nekakvo bezvezno predavanje. O čitavom pothvatu nije rekao ništa lijepo, ali nije ni napadao, nego je rekao da je još uvijek preuranjeno bilo što reći ([…] !!!). Poslije predavanja (neslužbeno, ali u istom krugu ljudi) ponovio je i to u još gorem obliku sve one bljuvotine iz NH. Ljudi su povjerovali, pa su mene u čudu pitali kako su Zvonko i ostali mogli tako diletantski nastupiti i osramotiti nas pred svijetom. Naravno, pobjesnio sam, pa sam im savjetovao da engleski tekst dadu na čitanje jednom engleskom katoličkom svećeniku, koji zna hrvatski i veliki je prijatelj Hrvata. Oni su me poslušali. Nakon pozornog čitanja ovaj svećenik je rekao da na prvoj stranici letka ima 15 grešaka, da na drugoj stranici ima znatno manje, da su u čitavom tekstu teško razumljive dvije rečenice, ali da je tekst inače jasan. Iako se i u hrvatskom tekstu može naći 20 grešaka, Zvonko ipak nije ovaj propust smio napraviti, iako je on beznačajan, tim vise što većina američkog tiska nije taj propust ni spomenula. Ovaj engleski svećenik zgražao se i čudio nad Kušanovim pisanjem. Kaže da mu nije jasno zašto je napisao sve te neistine.

Svakako usporediti pisanje WP, WS, NIN-a i NH.
Osvrnuti se i na Pavlinićevo radovanje da će biti puno kažnjeni i da imaju sada mnogo osobniju brigu da se brane pred sudom. Sad je vrijeme da se razgalite svi ti lešinari. Maruni očitati bukvicu zbog solidariziranja s Kušanovim bljuvotinama. Pošalji mi njegovu adresu. On mi je obećao pisati i poslati neke stvari, pa je prevario. Pitanja i odgovore sredit ću u dogovoru s ovim ljudima ovdje. Zasada jedino ovo, jer je ovo najhitnije. Ljudi su zbunjeni.

Oprosti na riječima. Bolje da ti kažem sve otvoreno, nego da uvijam i zavijam diplomatski. Znam da ti je teško, ali treba izdržati. Ovaj engleski svećenik bi bio voljan pomoći. Ako nešto treba samo javi.

Tebe i sve druge srdačno pozdravlja
Bruno

P. S. Oni ispravci su izvrsni. Bit će uskoro tiskan i razaslan. U Australiji se pripremaju demonstracije. Ponovno ti govorim da si s Marunom napravio veliku pogrešku. One bljuvotine u NH (na koje se i Hrvoje Vukelić zgraža, iako je veći pacifist od bilo kojeg poznatog pacifiste) napisao je Kušan, ali to je urednički (nepotpisani) članak za koji odgovaraju svi urednici, pa i Maruna. Maruna se niti jednom javnom riječju nije ogradio od toga, a ti ga uzimaš u Odbor. To je nespojivo. Ne možemo mi više dijeliti moral na javni i privatni. Maruna treba učiniti ono što mu savjest nalaže. Ako je pošten i dobronamjeran čovjek, onda je on mogao pomoći, a da u Odbor ne ulazi. Ponovno ti ponavljam: mi imamo jedino moralna uporišta i ništa drugo. Svako poigravanje, taktiziranje i "lukavost" s moralnim načelima mora biti štetno i štoviše fatalno. O tome imamo i previše povijesnih pouka. Takvo taktiziranje ljude zbunjuje i demoralizira. Ako se Maruna od toga javno ne ogradi u NH, to će ostati zapisano kao jedan njegov nemoralni, antihrvatski i antislobodarski čin. To mu reci. Uostalom pokaži mu ovaj list.


24. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 23. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojim ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore četnika i JNA na Trpinjskoj cesti.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskome Novom groblju 16. listopada 1998 nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto '98 zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.


Pismo, 11. listopad 2015.

SPOMENDAN NA POGIBIJU REVOLUCIONARA EUGENA KVATERNIKA

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Željela bih vas podsjetiti da je 11. listopada spomendan na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika.

Rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. godine u intelektualnoj obitelji. Otac mu je bio profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, a majka mu je bila učiteljica. Završio je studij prava, bio pisac i govorio je desetak stranih jezika.
Najbolji prijatelj cijeloga života, još iz gimnazijskih dana, bio mu je Otac Domovine dr. Ante Starčević.
Zajedno su osnovali, 1861. godine, Hrvatsku stranku prava.

Dr. Ante Starčević, kao što znamo, bio je ideolog hrvatskoga državnoga prava, utemeljenog na hrvatskoj povijesti od stoljeća sedmog, kada smo imali svoje samostalne države, kneževine i kraljevine, sve do 1102. godine, kada smo ušli u Personalnu uniju sa Mađarskom, i 1526. godine s Austrijom, ali smo kroz svoj Hrvatski državni sabor sačuvali kontinuitet svoje hrvatske državnosti, do ostvarenja u Domovinskom ratu svoje suverene, samostalne i slobodne Republike Hrvatske.

Dr. Eugen Kvaternik je bio nestrpljiviji i u svoje vrijeme je teško podnosio dominaciju Austrije i Mađarske nad hrvatskim narodom. Djelovao je već tada i u međunarodnom revolucionarnom pokretu, te je se i na međunarodnom planu najprije pokušavao izboriti za oslobođenje Kraljevine Hrvatske, kako se tada govorilo "od švapsko-mađarskog gospodstva".

Bio je, u nekim razdobljima, i zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, ali kako je uvijek bio beskompromisan borac za hrvatska prava, to su ga austrijski i mađarski moćnici, uz pomoć tadašnjih domaćih izdajnika, kojih je uvijek bilo, kao na žalost i danas, najviše u zastupničkim mandatima onemogućavali. Poznate su riječi dr. Ante Starčevića: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." (Iz knjige "Nekolike uspomene", Zagreb, srpanj 1870. godine).

Eugen Kvaternik je znao da je veliko nezadovoljstvo hrvatskoga naroda, osobito nakon Hrvatsko-mađarske nagodbe 1868. godine i mislio je to nezadovoljstvo, kako u narodu, tako i u redovima hrvatske krajiške vojske, iskoristiti za opći narodni ustanak. Imao je svoje suradnike i potporu nekoliko stotina krajiških vojnika, a mislio je da će se ustanak brzo proširiti i na ostale.

Osnovali su privremenu hrvatsku vladu na demokratskim principima, na čelu sa Eugenom Kvaternikom, te planirali osvojiti Rakovicu, kao sjedište privremene vlade.

Krenuli su ustanici sa hrvatskim zastavama 8. listopada 1871. godine iz mjesta Broćanac blizu Rakovice. Međutim, brzo je reagirala austrijska vojska i opkolila cijelo područje. Ustanici su se nastojali probiti prema Bosni i pri tom su, u mjestu Klanac, poginuli vođe ustanka Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach, te mnogi pobunjeni vojnici.

Nakon sloma pobune nastale su teške represalije nad hrvatskim narodom. Mnogi su uhićeni i suđeni na teške robije, pa i na smrt. Uhićen je tada bio i dr. Ante Starčević, kao i cijelo vodstvo Hrvatske stranke prava, ali, kako im nije dokazano da su znali za pripreme, oslobođeni su nakon višemjesečne istrage.

Djelovanje Hrvatske stranke prava bilo je zabranjeno sve do 1878. godine, a njihovo glasilo "Hrvatska" obustavljeno.

Prvi spomenik Eugenu Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933. godine, autora Marijana Matijevića, učenika Ivana Meštrovića. Taj spomenik je uklonjen odmah nakon 1945. godine, a na to mjesto je postavljen spomenik palim partizanskim borcima. Nakon više godina sami su ga ponovno postavili na malo udaljenije mjesto.

Za vrijeme Domovinskog rata četnici su okupirali Rakovicu, sve hrvatsko stanovništvo protjerali, a kuće spalili. Spomenik Eugenu Kvaterniku su devastirali, odbacili i na njemu vježbali gađanje.

Nakon Oluje nađen je teško oštećen, te je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto, te svečano otkriven 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičke bune.

Godine 1921. u organizaciji Braće hrvatskoga zmaja, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha svečano su prenešene u Zagrebačku katedralu, u grobnicu iznad oltara, s hrvatskim banom Petrom Zrinskim i knezom Franom Krstom Frankopanom, osuđenim i ubijenim u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, u vrijeme austrijskog cara Leopolda I, iz razloga što su se zauzimali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Kosti su im, u organizaciji iste udruge, prenešene u Zagrebačku katedralu 1919. godine.

Eto, kako završavaju hrvatski domoljubi i velikani, ako nemamo svoju samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, ako nam upravljaju tuđini ili veleizdajnici iz našega naroda.

Srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

Dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije


Promišljanja...

OSUĐENI NA ZAJEDNIŠTVO

Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H. Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svima troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost napretka za ulazak BiH u EU i NATO.

Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vicevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH temeljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom, od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari. Znaju li okupatori BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego nešto specifično – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski kalendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvatski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati, koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu.

Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izdavali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a 1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu, mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma, glagoljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan Bosne, Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice, najljepšeg hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić. Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na bosansko kristjanstvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje (1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski. Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćanske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio ponudu pape iz svog vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvatske, koju nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi današnji Hrvati katolici toliko smo napredovali, po sporazumu koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji, ako to papa hoće.

Pa zar nije izdaja Hrvata iz Bosne i ono što je 1697. napravio vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva, spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji okupatori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu, uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hrvati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna šaptom pala 1463. zbog svega navedenog, Hercegovina skoro 20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek 1592. godine. Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila 1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnostima. Siguran sam da je znao za ovu oporuku.

Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost, međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u austrijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandijski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposobnostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene, uglavnom, tzv. Svištovskim mirom iz 1791. između hrvatskog kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.? Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske vojske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom kongresu 1878., i anektira je, pripoji svom carstvu a ne hrvatskom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao. A kad je veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Meštrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu naroda, Jugoslaviju.

Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, pokušali su joj sačuvati sjeme držeći zajedno, prisilno, zavađajući ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vodstva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičarima, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, premda smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovinu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika, ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum. Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hrvata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samouprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti Hrvata u BiH sa ostala dva naroda.

Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati samostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima, nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovićem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada. Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janjičara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički diljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zubak i M. Granić, na neki način je priznao i samostalnu srpsku Krvavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli.

Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogovoreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu održana Federacija BiH.

Ipak, sve ratne igre, sva ratna krvoprolića na području bivše nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. studenog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da glavni cilj Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se detaljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti: Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamo li na RBiH. Zbog toga ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i haškog nadzorom..

Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu 14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hrvatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i odgovorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prijatelja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime, kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Grgurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski. Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i upitaju ga – kako i šta dalje? Više nego žalosno je što je međunarodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je najoštrije kaznila; uvredljivo je što je ovlastila zločinca Slobodana Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod patronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima (lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sramotnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević) i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što, koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno.

Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Janjičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacionih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod engleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom. Svima okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, velikih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili, gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći izdajnici nego strani neprijatelji. U RH se je pojavilo jedno u povijesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da se ustanovi da u BiH postoje barem dva takva zla. Bojim se dok se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu hrvatskog naroda će se zanesvistiti.

Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno izdaji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu 1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na kocku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se vojno moglo, da bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno povezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horvatiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a, Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam znao prigovoriti: Da si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je njemu poznato, bio u Bosni do 1990. samo jedanput, i to s njim u društvu.

A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske) rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima.

I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je realno, moguće?

Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće zajednički boriti se (sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogućim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad ostvarivi planovi – utopija.

Uvjeren sam da će se utopiti svatko tko ne radi na zajedništvu krvno srodnih naroda u BiH i na barem konfederalnoj povezanosti današnje RBiH i RH. Vlast u BiH najlakše može profunkcionirati ako sva tri naroda budu zastupljena paritetno na državnoj razini, a na općinskoj i županijskoj proporcionalno, prema broju stanovnika prije ovog zadnjeg (nadam se) nesretnog rata.

Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH, niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Europe mogu obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima, ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Broda. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti; bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati. (OSVIT 1-4/2013.)

Marko MATIĆ


Hrvatska smotra, Zagreb, br. 1, 1942.

KRONIKA

1941. godina

6. studenoga.

Poglavnik je u povijesnim dvorcima na Trgu Stjepana Radića primio izaslanstvo njemačkih trgovaca, koji su došli u Zagreb na podpisivanje hrvatskonjemačkog trgovačkog ugovora.

Poglavnik je primio izaslanstva iz kotareva Tešanj, Teslić, Doboj, Maglaj, Gračanica, Zavidovići, Bogujno, Glamoč, Livno i Kupres, koji su došli Poglavniku da mu izraze vjernost naroda iz njihovih kotareva.

7. studenoga.

U Zagrebu je proslavljen blagdan Rumunjske, rođendan kralja Mihajla I. Rumunjskom kralju je Poglavnik poslao svoju čestitku, na koju je Poglavnik dobio srdačan odgovor.

8. studenoga.

Hrvatska državna banka stavila je u kolanje nove hrvatske novčanice od 500, 50 i 10 Kuna, koje je hrvatska javnost pozdravila, jer je povlačenjem srpskih novčanica nestao opet jedan trag njihovog gospodarenja nad hrvatskim narodom.

Njemačko ratno vodstvo pohvalilo je hrvatske dobrovoljce, koji se bore na istočnom bojištu. U dopisima njemačkih ratnih izvjestitelja ističe se, da su oni prevalili u 32 dana pješice preko 1.000 km i da su sjajno dokazali svoje vojničke sposobnosti već u prvom doticaju s neprijateljem.

U Zagrebu je obavljena prisega novaka zagrebačke domobranske posade.

U Zagrebu je na svečan način proslavljena godišnjica palih njemačkih boraca, kojoj su prisustvovali članovi hrvatske državne vlade, predstavnici hrvatske i njemačke vojske i članovi diplomatskog kora.

10. studenoga.

Novi podpredsjednik hrvatske državne vlade dr. Džaferbeg Kulenović položio je na Koran prisegu u prisutnosti Poglavnika.

12. studenoga.

Mornari novaci u Zemunu položili su svečanu prisegu vjernosti Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)


Podsjetnik..., 8. listopad 2015.

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

Davor Dijanović


Iz knjige: HOS: 1941.-1945. / Miron Krešimir Begić

VELIKA HRVATSKA POBJEDA

Mi i naše pokoljenje postigli smo najveće i najviše dobro, za kojim je Hrvatski Narod tolika stoljeća težio... Postigli smo Hrvatsku, postigli smo Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je izraz svega onog, što jedan narod za svoju sreću i za svoju budućnost i za svoju sigurnost i za svoj život može samo željeti.

POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ

KOZARA - koja se proteže između Save, Une i Vrbasa, sjeverno od ceste Banja Luka-Priedor - jest petdesetak kilometara dugačko i 15-20 kilometara široko pošumljeno gorje, vrlo pogodno za gerilsko ratovanje sa svojim gustim šumama i dobrim zakloništima. To je područje već od početka borbi u Hrvatskoj služilo kao skrivalište i sastajalište partizana i iz njega su poduzimali svoje iznenadne napada je na manje hrvatske posade, u raznim smjerovima, paleći i uništavajući svu hrvatsku imovinu. Već u proljeće 1942. kozarski partizani zauzeli su Sanski Most i Ključ. Najvažniji partizanski zahvat sliedio je 15. i 16. svibnja 1942. kada su zauzeli Priedor i tiekom svoje strahovlade - svo do 10. lipnja iste godine - poubijali 429 nepoželjnih Hrvata i Hrvatica.

Glavna partizanska snaga na Kozari sastojala se iz tzv. "Drugog krajiškog narodno-oslobodilačkog partizanskog odreda" (II. KNOP) koji se sastojao od 3 200 boraca, većinom Vlaha. Dne 10. lipnja 1942. započela je hrvatska ofenziva na Kozaru u kojoj su sudjelovali l., 2. i 3. gorski sdrug, pod

Zapovjednik lll. Sbornog područja, general Đuro Iger dočekuje I. bojnu domobranske pješačke pukovnije na čelcr s podpukovnikom Zdenkom Begićem u Osieku. zapovjedničtvom pukovnika Šolca, Zorna i Rupčića, jedna bojna Crne legije te posadne jedinice Banje Luke - svega skupa 22 bojne s nekih 25 000 boraca i dvadesetak brdskih i lakih topova, te par tisuća vojnika njemačke 704. lovačke divizije.

"Vrhovni štab" partizana, na čelu s Titom, odlučio je polovicom 1942. krenuti s hrvatsko-crnogorske granice, sa svojih pet srbijanskih i crnogorskih "proleterskih udarnih brigada", u pomoć obkoljenim partizanima u zapadnoj Bosni. Od prvog dana hrvatske ofenzive na Kozaru, dne 10. lipnja 1942., komandant "Operativnog štaba narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda i dobrovoljačke vojske Jugoslavije" za Bosansku Krajinu, Kosta Nađ, upotriebio je sve razpoložive snage za pomoć Drugom KNOP-u.

U dolinama rieke Save i Une "Prva krajiška narodno-oslobodilačka udarna brigada" i "Prvi krajiški narodno-oslobodilački partizanski odred" - razvili su snažnu djelatnost na hrvatske jedinice u pokretu, na položajima i na mjestima razporeda. Napadnut je veći broj domobranskih i ustaških bojni, promet prekinut te su partizani privremeno zaposjeli Bosansku Krupu, Dobrljin, Bronzani Majdan. Izvršen je napadaj na hrvatske posade u Sanskom Mostu, Bosanskom Novom i drugim većim mjestima.

Najvažniji zadatak ofenzive bio je uništiti Drugi KNOP odred i njegovih više od tri tisuće boraca. U žilavim borbama, koje su trajale petdesetak dana, provedeno je prema osnovi dobro pripremljeno čišćenje područja Kozare. Nu snage partizanskog odreda nisu se pasivno branile, već su prešle u djelatnu obranu, uz pomoć snaga "Prve krajiške udarne brigade" i "Prvog partizanskog odreda". Iako je područje Kozare bilo očišćeno od partizanskih snaga, nije se uspjelo zahvatiti njihovu glavninu te ju posvema uništiti. S druge strane, partizani nisu uspjeli probiti čvrsti obruč. Tek je jedan "bataljun" od nekih 600 boraca uspio kod samog nastupa za obkoljavanje iznenadnim noćnim napadajem otvoriti si put - i nestati u južnom smjeru, prema Grmeč Planini. Oni partizani, koji su ostali u Kozari, bili su uglavnom uništeni, ukoliko se nisu posakrivali u dobro pripravljenim i dubokim podzemnim skloništima i bunkerima iz kojih su izašli tek nakon svršetka podhvata. Sami partizanski izvori priznaju da je samo taj "krajiški odred" imao 800 poginulih i 350 ranjenih.

Hrvatske snage su stiskale obruč i napredovale prema hrbtu Kozare (1 000 m). J. B. Tito priznaje da su borbe na Kozari "bile vrlo ogorčene i da su gubitci na obje strane bili veliki". Težke borbe trajale su punih 14 dana i 14 noći, s brojnim jurišima i čestim borbama bodovima prsa o prsa. U njima su se iztakli borci gorskih sdrugova, Crne legije i 6. domobranske pješačke pukovnije.

U završnom dielu bitke posjetio je Kozaru i okolne krajeve i sam Vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga, Poglavnik dr. Ante Pavelić, koji je upravljao jednim odieljenjem težkih strojnica. Borba je vođena po vrlo težkom području, a često i po kišnom vremenu. Cieni se da je u čitavoj akciji uništeno oko četiri tisuće partizana, od njihove ukupne snage od kojih desetak tisuća. Slične gubitke imale su i hrvatske podhvatne snage što dokazuje ogorčenost borbi.

Podhvat na Kozari bio je prvi veći podhvat hrvatskih oružanih snaga i ulazi svakako u sjajne stranice hrvatske vojne poviesti. To svjedoče slike brda zaplienjenog oružja, pušaka, strojnica i bacača.

Poglavnik je nakon toga, dne 5. i 6. kolovoza 1942., posjetio Kostajnicu, Bosanski Novi i spaljeni Dobrljin gdje je bio burno pozdravljen od stanovničtva. U selu Ravici pregledao je 2. gorski sdrug, pod zapovjedničtvom pukovnika Zorna, te odlikovao brojne hrvatske junake. Zapovjednika 3. gorskog sdruga, zrakoplovnog pukovnika Dragu Rupčića, osobno je odlikovao Velikom zlatnom kolajnom za hrabrost, s naslovom viteza. U oslobođenom Priedoru narod mu je priredio manifestacije.


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


Tako je govorio Poglavnik

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države.
Spajaju nas rad, borba i ustaška načela u kojima je sažeto sve što jedan narod može sebi želiti.

Dr. Ante Pavelić


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset osmi dan

Savezi i sloboda

O prijatelji moji, prijatelja nema.

Aristotel (prema Montaigneu)

Pod dojmom Prorokovođinih riječi i prizora s orlom i jarebicom narod se dao u živu raspravu o svojim ciljevima i svojim svrhama, i o tome što mu je činiti da povrati svoju slobodu i svoje dostojanstvo. Time Prorokovođa bi vrlo zadovoljan jer vidje da narod traži svoje ciljeve. Da je spreman za njih na žrtvu. Vidje da narod cijenu životu i smrti izjednačuje, vidje u njega hrabrost i odlučnost. To ga razveseli te otpočne govoriti:

- Svaki, a najviše oni najjači narodi, žive u samoći svoga bitka. Ne bojte se samoće. U samoći svoga srca naći ćete svoju snagu i nadu. Zar ne vidite kako se Zemlja usamljena u svemiru vrti. Pita li ona koga za svoj smisao? Tko je pokreni i tko će joj okretanje zaustaviti? Ne, ona u samoći svemira dobi smisao.

Kad narod s drugim narodom stupa u vezu, on prekoračuje svoje granice. Izlaže se opasnostima raznih gubitaka. U samoći sebe stječete, a drugoga ne gubite. Samo u samoći izbjegavate mnogobrojne opasnosti nesporazuma. Znajte da su narodi otoci, i da se ne dodiruju kopnom, nego samo morem. Zato su njihovi dodiri tako nježni i tako opasni. Tako lažni i tako himbeni kao diplomacija. Njihovo dodirivanje zemljom je nevidljivo. Tamo dolje pod morem gdje se dodiruju, njihova su srca otrovna i neprijateljska. Jedan na drugoga nabacuju se kopljem. Ona jedna jedina grana na kojoj svi sjede njima je nedostupna u spoznaji. Zato je prijateljstvo među narodima pjena morska. Nestvarna i ćudljiva, pa narodi koji na toj pjeni grade svoju sigurnost, u veliku nevolju zalaze. A najgore od svih prijateljstava jest prijateljstvo mnogih ili svih međusobno. Takvo je prijateljstvo najnesigurnije i najpodmuklije, jer jedan drugome ne upozna srce, jer se ono spliće od mnogih nevidljivih urotničkih prijateljstava. Zato prihvatite svoju samoću s veseljem i bez hroptanja, jer i drugi su kao i vi sami. Prijateljstvo među narodima, ustvari, dobro je odmjereno i dobro kontrolirano neprijateljstvo.

Prvo što trebate učinite jest da se obazrete oko sebe i orijentirate se. Orijentirajte se po vjetru popodnevnome, po suncu i po mjesecu. Po lađaru i po brodaru i kretanju njihovu. Pogledajte stablima južnu stranu pa ćete znati gdje ste. Shvatit ćete da ste narod ni na istoku ni na zapadu. Da ste narod na križu i da vam ni sjever ni jug nije prijatelj. Da nema prijateljstva među narodima. I da je to njihova sreća, jer se tako samousavršavaju i zadobivaju snagu. U samoći. Ali najveći neprijatelj vaš je onaj tko vam krila, tko vam slomi volju za let preko oceana, onaj što mač prezire, što mnogo vjera ima, a vjere nema.

Samoća vas uči slobodi: učite se biti slobodni. Neka to bude zapisano na najvišoj ploči vaših zakona, zakona kojih se nikad ne odričite. Ni za kakve druge vrijednosti. Budite slobodni od drugih naroda, ali budite slobodni i jedan od drugoga jer tek tada ćete biti i pripadati zajedničkoj slobodi. Po tome ćete dobiti najvišu vrsnoću i po tome ćete se razlikovati od drugih naroda. Svoju državu, svoju kuću slobode izgradite tako da je i ne osjetite. Što bude nježnija, to će biti dublje u vašem srcu, usrdnije ćete je ljubiti i braniti kao slobodu svoju. I znajte: država nije da vam osigurava sreću ili nesreću: za to se sami morate pobrinuti. Država neka bude budni stražar pred vratima vaše slobode. Zato ne idite u čvrste saveze, jer oni će ti oduzeti slobodu. Neka je tvoja sloboda i tvoja samovlast tvoj vrhovni, posvećeni zakon koji ti, krvlju svojih pravednika, onih koji prvi ustaše, posveti. Saveze sklapaj samo povremeno, one koji ti koriste i nisu protivni tvojoj slobodi odlučivanja. Čuvaj se mnogostranih saveza jer te oni kolektivizmu vraćaju. Smiješ sklapati samo one saveze koji ti potvrđuju tvoju slobodu, iz kojih možeš istupiti kad god zaželiš. Ne sklapaj savez kojim se uklanjaju tvoji stražari ispred vrata tvoje slobode i postavljaju strani. Oni će najprije zanemariti čuvanje tvoje slobode, a zatim će ti svoju nametnuti. Od tvoje kuće slobode s vremenom će napraviti kuću ropstva. Zbog loših saveza tuđinac je i prečesto razarao tvoje dobro djelo. Kad sklopiš savez budi vjeran saveznik, ali ne na svoju štetu. Jer ima i dobrih saveza. Dobar savez ti udvostručuje snagu, a loš udvostručuje tvoju slabost od koje propast dolazi. Zato se stalno podsjećaj, na svakoj sjednici tvoga Skupa, da zbog loših saveza što ih tvoji očevi sklapahu vi gubiste slobodu. Tako oni veliki grijeh protiv sebe napraviše, grijeh koji dugo okajavaste. Ne dopustite više da ikad itko takve saveze u vaše ime sklapa. Prvake koji takve saveze hoće sklopiti maknite s očiju svojih. Budnost i oprez zbog slobode neka vam je stalna družica, najdraža miljenica vaša.

Silu možeš prezirati, ali je moraš respektirati, uvažavati. Bez moraliziranja. U svakom vremenu postoje narodi - glavni nositelji sile. Kad birate saveznike birajte, po mogućnosti, prvenstveno one koji nemaju pretenzije na tvoje ozemlje i koji raspolažu najvećom silom. Kloni se moralnih i ideoloških sporova s glavnom silom jer će to biti na tvoju štetu. Budi saveznik sili jer ona vlada svijetom. Takav je saveznik poželjan, pogotovo ako ima legitimaciju nositelja napretka, demokracije i slobode. Koristi svoj važan geopolitički položaj, ali znaj da ni to nije moguće uvijek, da je i to relativno jer s geopolitičkim promjenama u svijetu mijenja se i tvoja geopolitička važnost.

Ne zanosite se ni svjetovnom ni religijskom iluzijom o vladavini dobra na svijetu, o dobrim namjerama i vječnom miru i prijateljstvu među narodima. Ako tako budete mislili i postupali, ponovo ćete izgubiti državu, a s njom i slobodu, ponovo ćete pasti u ropstvo. Koliku pogrješku počiniše tvoji mudri preci kad - da bi se od jednog neprijatelja obranili, Mletaka - s drugim, Osmanlijama, mir i savez sklopiše, darovaše mu dio svoga primorskoga ozemlja i tako tvoje kraljevstvo zavazda osta podijeljeno na dva dijela! Sad to njihovim nasljednicima za ucjenu tebe služi.

Čuvajte se saveza s osvajačima svijeta, jer ih oni sklapaju samo kad su u njihovom isključivom ili pretežitom hegemonističkom interesu. To su tzv. pacta leonina, savezi u kojima lavovsku korist ima jedna strana. Takav je savez i Ropska Unija koju može spasiti tek Albion i njegov hegemonijalni um. I pretvoriti u pactum leoninum u kojem će se članice dijeliti na države/nacije dobitnice i države/nacije gubitnice.

Kad s osvajačima sklapate saveze ili ugovore, oni rabe sve moguće trikove, prijevare i podvale samo da vas navedu da potpišete neki sporazum ili ugovor kako njima odgovara. Ne sustežu se ni od ucjena i prisile, ali ni od lažnih obećanja. Služe se taktikom toplo-hladno, sve dok vam ne slome volju i ne potpišete što oni žele. Tako su postupali i kod potpisivanja sporazuma u Danu Teškom. A kad potpišete, oni mijenjaju lice i zauzimaju pozu moralne superiornosti poštenjaka koji poštivaju sve što je ugovoreno i potpisano. Uostalom, zar nije vrhunsko civilizacijsko, pravno i moralno dostignuće načelo pacta sunt servanda!(Ugovori se trebaju poštivati.(lat.)) A ako ne izvršavate tako potpisane ugovore na svoju štetu, oni po svijetu rastrube da ste vi moralni defraudanti, bića niže moralne vrijednosti, lažljivci i prevrtljivci prema kojima je legitimno primijeniti svaku vrstu sile, pa i nasilja.

Još dok je govorio, Prorokovođa ugleda pastira kako niz brdo prašnjavim puteljkom tjera stado ovaca i koza prema mostu. Čuo je blejanje ovaca i meket koza te udaranje roga o rog, sve to pomiješano sa zvonjavom klepaka i zvona s vratova njihovih. K pojilu ih pod most tjerao. Vidje Prorokovođa da se taj bukolički prizor narodu svidi pa presta govoriti. Naklonom i rukom pozdravi narod, a on mu odzdravi.

I tako bi i prođe i dvadeset osmi dan učenja Ispravnoga puta.


Dokumenti o partizanskim zločinima

Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba vojnim dušobrižnicima Hrvatskih oružanih snaga NDH

VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA
Sudb. Br. 347/1945
9. VII.1945.

U IME NARODA JUGOSLAVIJE

Vojni sud Komande grada Zagreba sastavljen od poručnika Kovačević Žarka kao predsjedatelja vijeća, kapetana Valjan Vladimira i redova Pierbon Viktora kao članova vijeća, sekretara Radan dr. Ota kao zapisničara, u prisustvu istražitelja Lončar Ivana kao zastupnika optužbe u krivičnom predmetu protiv okriv. BOCAK VALENTINA i družine radi služenja okupatoru, nakon održanog glavnog pretresa u prisustvu okrivljenih donio je dana 9. VII. 1045. slijedeću

PRESUDU

Okrivljeni:

1. BOCAK VALENTIN Stjepanov i Barbare rodj. Celovec rodj. 4. II. 1913 u Prikraju, kotar Križevci, zavičajan i stalno boravi u Križevcima, svećenik, rkt. Hrvat, neoženjen ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan.
2. ŠABALJA IVAN, pok. Ivana i Jelene. Rodj. Milčetić, rod. 22. V. 1915. u Podratu, kotar Krk, zavičajan i nastanjen u Zagrebu, svećenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
3. VRANČIĆ ANTUN, Pavlov i Anastazije rodj. Trislić rod. 13. X. 1913. u Tovarniku, kotar Šid, zavičajan u Tovarniku, stalno nastanjen u Sremskim Karlovcima, svečenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
4. ŽIVKOVIĆ ILIJA pok. Lovre pok. Marije r. Dabić, rod. 4. IX. 1910. u Štitaru, kotar Županja, zavičajan u Štitaru, nastanjen u Đakovu, profesor bogoslovije, neoženjen, rkt. Hrvat, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
5. MEDIĆ HERBERT Egona i Marije rodj. Gerstner, rod. 10. XI. 1913. u Čepinu, kotar Osijek, zavičajan u Čepinu, zadnje stalno boravište u Podvinju, svečenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan

krivi su

što su kao vojnici svećenici i viši časnici aktivno sudjelovali u neprijateljskoj vojsci te iskorišćujući položaj i ugled svećeničkog staleža putem propovijedi širili propagandu za krvoloka Pavelića i NDH, te podstrekivali mržnju prema narodima Jugoslavije, dakle počinili krivično djelo pripadništva neprijateljskim oružanim formacijama, širenja neprijateljske propagande i pomaganja neprijatelju pa su time počinili djela narodnog neprijatelja opisanog u čl. 14 Uredbe o vojnim sudovima;

napose krivi su:

Onaj ad 1./ Bocak Valentin što je vršio dužnost pobočnika logornika u Križevcima u ono vrijeme kada je logornikom bio Fištrović, organizator i izvršitelj masovnog hapšenja, paleža i ubijanja u Križevcima i okolici, dakle počinio krivično djelo učestvovanja hapšenja, paleža i ubijanja mirnog stanovništva, pa je time počinio djela ratnog zločinstva opisanog u čl. 13 Uredbe o v. s. Ona ad 2./ Šabalja Ivan Što je [od] konca 1943. pa do sloma tzv. NDH bio ustaški bojnik, dakle počinio krivično djelo aktivnog ustaštva. Stoga se okrivljeni Bocak Valentin, Šabalja Ivan, Živković dr. Ilija i Medić Herbert na osnovu čl. 16 i 17 Uredbe o vojnim sudovima

PRESUDJUJU

na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6 zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945.
Ova presuda postaje izvršna nakon odobrenja od strane Vojnog suda II. Armije J.A.

O b r a z l o ž e nj e

Okrivljeni priznaju da su bili u neprijateljskoj vojsci na visokim časničkim položajima, ali se brane da su izvršavali samo svoju duhovničku dužnost.
Takovu obranu sud je odbacio kao neosnovanu, jer je njima kao svećenicima bila dužnost da ukažu na sve strahote koji su ustaški i švapski zločinci počinili po našoj zemlji i da pozivaju narod da stupi u borbu protiv okupatora. Protivno od toga oni svojim govorima podižu moral neprijateljskim vojnicima i potiču ih na daljnju borbu protiv vlastitog naroda. Tim svojim propovijedima, koji su u stvari obična agitacija za ustaški režim oni su samo produbivali teški i krvavi rat i njegove strašne posljedice u našoj zemlji. Oni su svojim ugledom i svećeničkim položajem služili ustaškim i nacističkim banditima i tako zlo upotrebili svoj položaj. Neki od njih pošli su tako daleko da su obavljali razne ustaške funkcije, tako je n. pr. okrivljeni Bocak bio pobočnik logornika u ono doba kad su u Križevcima vršena masovna hapšenja i ubojstva.
Svojim radom okrivljeni su se teško ogrešili o interese naroda, oni su to prećutno priznali svojim bijegom pred narodnom vojskom. Oni koji tvrde da su radili po svojoj savjesti i dužnosti nalaze se skupa u društvu sa zločinacima i banditima u bijegu pred vlastitim narodom.
Krivnja je njihova dokazana a posljedica djela teške, pa je sud donio presudu kao u dispozitivu, koja se temelji na propisima Uredbe o vojnim sudovima.

Smrt fašizmu - sloboda narodu!

Zapisničar:
Pretsjedavatelj vijeća :
Dr. Radan [v.r.]
M.P.
Kovačević Žarko [v.r.]
Izvornik, strojopis
HDA, Zagreb, 306, Vojni sud Komande grada Zagreba, 347/1945.


Viktor Orban na XXVI ljetnom sveučlišnom okupljanju studenata Balvanyos-a, 25. srpnja 2015.

GOVOR O IMIGRACIJI VIKTORA ORBANA - MAĐARSKOG PREDSJEDNIKA

Viktor Orban: Hrvatskog premijera Zorana Milanovića treba promatrati kao predstavnika Socijalističke internacionale čiji je posao napadati Mađarsku. To što priča Milanović nije stav hrvatskog naroda.

Drage gospođe i gospodo,

Kada sam govorio da je ilegalna imigracija kao kaplja u moru znači da je uključen čitav svijet. Time tvrdim da možemo time razumjeti ono što trebamo činiti u godinama koje dolaze. Moramo razgovarati o četiri problema koja će u nadolazećem vremenu postati veoma važni za čitavu Europu, a onda i za Mađare, a reći ću vam i zašto.

PRVI PROBLEM JE PITANJE NACIONALNOG IDENTITETA

Već tridesetak godina brojni su europljani gledali rjelešenja svojih socijalnih problema u tzv. multikulturalizmu.

U tom pogledu ne moram sada objašnjavati razlike između multietničnoga i multikulturalnog. Danas, međutim sve više građana ne smatraju multikulturalizam kao rješenje nego kao uzrok problema. Mnoge europske zemlje su u proteklih trideset godina odlučile primiti masu osoba na najširoj osnovi pripadnike različitih civilizacija. Uvjeren sam da nije na nama da sudimo o takvom pokušaju, ali kako mi se čini, nije mi čak dopušteno ni reći što mislim o rezultatim ovakvog pokušaja. Jedino što možemo reći, ali odlučno, da vidjevši njihove rezultate, ne želimo probati na samima sebi i na to imamo pravo.

DRUGO PITANJE O KOJEM MORAMO RAZGOVARATI DIREKTNO I JASNO JE DA POSTOJI DIREKTNA VEZA IZMEĐU ILEGALNIH IMIGRANATA KOJI DOLAZE U EUROPU I EKSPANZIJE TERORIZMA

Interesantno je primjetiti da je ova činjenica očita u anglosaksonskim zemljama dok ju drugi negiraju. Nedavno je jedan visoki službenik javne sigurnosti iz SAD-a izjavio u Mađarskoj da je očigeledan odnos između ove dvije činjenice. Jer je očigledno da ogromnu masu ljudi ne uspjevamo filtrirati i otkriti neprijateljske teroriste.

Drage gospođe i gospodo, moramo se složiti s britanskim premijerom Cameronom koji kaže da krizu nećemo uspjeti riješiti dok ne zaustavimo ove osobe na samom početku, u trenutku kad napuštaju svoju zemlju.

TREĆI PROBLEM S KOJIM SE MORAMO SUČELITI NAKON MULTIKULTURALIZMA I TERORIZMA JE EKONOMSKE NARAVI

Iskustva zapada pokazuju da ilegalni imigranti doprinose povećanju nezaposlenosti. Ova je činjenica očigledna od 2008 u Europskoj uniji i pojačava se s ekonomskom krizom u najvećem dijeli Europe, jer nisu svi Njemačka, a najveća napetost nastaje zbog povećane nezaposlenosti. Dolazak novih masa ljudi u zemlje s velikom nezaposlenošću postaje uzrokom još veće nezaposlenosti. Ovo je očito kao pitagorin poučak. I na kraju govort ćemo o jednom problemu o kojem se zbog političke korektnosti u Europi stidljivo šuti. Prema zapadnim policijskim statistikama u mjestima gdje žive ilegalni imigranti u povećanom broju drastično se povisuje stupanj kriminaliteta i proporcionalno se smanjuje sigurnost građana. Nabrojit ću primjere o kojim trebamo razmišljati. Prema statistikama ONU, a ne mađarskim, Ujedinjeni narodi smatraju da je broj silovanja u Švedskoj na drugom mjestu u svijetu poslije Lesota i Južne Afrike. Prema izvještajima britanskog parlamenta iz 2013. u britanskim zatvorima broj muslimanskih zatvorenika u zadnjih 15 godina se povećao za 300%, utrostručio se.

U Italiji četvrtinu svih kaznenih djela počinili su imigranti. Pa možemo nastaviti sumirajući ove činjenice da ilegalna imigracija prijeti kako Mađarskoj tako i Europi. To je prijetnja našim zajedničkim vrijednostim, našoj zajedničkoj kulturi, našoj raznolikosti, prijetnja je našoj sigurnosti europskih građana i dovodi u pitanje stabilizaciju naših ekonomskih rezultata.

Mađarska, dok je to moguće, tražila je mogućnosti, da sve što čini, čini s obzirom na interese svojih susjeda. Sada se naša zemlja našla u stisci. Jer ne samo da s juga nastavljaju stizati izbjeglice u valovima nego se na zapadu stvara namjera da se izbjeglice koje stižu iz Mađarske moraju vratiti u Mađarsku. Mi smo pod pritiskom s dviju strana: s juga i sa zapada i istina je da nećemo izdržati.

Drago ljetno učilište, dragi biskupe, pitanje sadašnje migracije je pitanje zdrave pameti i morala, srca i mozga i zbog toga je komplicirano i izaziva duboke osjećaje. Pitanja ovakve vrste se mogu raspravljati jedino u jednom društvu ako se stvaraju zajedničke odluke.

To je bila namjera nacionalne rasprave o migraciji o čijim službenim rezultatima želim sada govoriti. Za vrijeme nacionalne konsultacije 21 srpnja poslano je milijun i dvjesto pedeset tisuća upitnika. Mi smo poslali osam milijuna upitnika i primili smo milijun odgovora.

Drage gospođe i gospodo, sljedeći se rezultati mogu utvrditi iz tih odgovora. Više od trećine mađarskog naroda u pogledu vlastitog života je uvjereno da su ilegalni imigranti prijetnja poslu i materijalnim dobrima madžara. Jedan od četri Mađara drži da je politika Bruxelles-a u pitanju imigracije i terorizma promašena i posljedice će biti, da če novi pristup s nova pravila donijeti još veću strogost.

I dalje četiri od pet mađara ohrabruju vladu da utvrdi stroga pravila nasuprot permisivnom Bruxelles-u i da obuzda ilegalnu imigraciju. Pravila koja omogućuju da oni koji ilegalno pređu mađarsku granicu mogu biti zatvoreni i deportirani u svoju zemlju u najkraćem roku. 80% vraćenih odgovora zahtjeva da ilegalni imigranti dok su u Mađarskoj moraju snositi troškove svog izdržavanja. Ovo su tvrdi zaključci, ali je to mađarski stav.

I na kraju, najvažnija stvar pod koju se može sve ostalo svrstati je da najveži broj mađara, 95% onih koji su odgovorili na upitnik, umjesto da podržava ilegalne imigrante, misli da je nužno pomoći madžarske obitelji i djecu koja još nisu roađena. Vidi se da madžari još nisu izgubili zdravu pamet. Zaključci ove konsultacije pokazuju da Mađari ne žele ilegalne migrante i ne podržavaju intelektualnu ludost europske ljevice.

Mađarska je zauzela svoj stav jer su mađarski građani tako odlučili. To znači da mi želimo ostati sigurna i stabilna država, ujedinjena i uravnotežena nacija u nesigurnom svijetu koji nas okružuje. Zato vjerojatno imam pravo kad kažem da se danas u svijetu može svašta dogoditi i ne griješim kad tvrdim da mi svi želimo, da Mađarska bude država u kojoj se to neće dogoditi.

Hvala na pozornosti!

II dio

EUROPA: IDEOLOŠKA OPSESIJA BORBE PROTIV NACIONALNOG IDENTITETA

BORBA EUROPSKIH MOĆNIKA PROTIV NACIONALNOG IDENTITETA,
O EUROPSKOJ DEGENERACIJI koja se pretvorila u pragmatični organ zatvorene ideologije:
Trojanski konj ilegalne imigracije

Drage gospođe i gospodo,

Prije godinu dana sam rekao da se svašta može dogoditi a to držim istinitim i sada. Tko bi mogao zamisliti da je Europa nesposobna zaštiti svoje granice, čak kad su u pitanju nenaoružani ilegalci?
Tko bi i pomislio da u Francuskoj situacija postane takva da poglavar islamske lokalne zajednice otvoreno traži od francuske države da crkve koje nisu pune vjernika budu predane njima da od njih naprave islamske crkve?
Tko bi mogao pomisliti da SAD prisluškuje njemačke političke vođe? I da to prođe glatko i bez posljedica….?
Tko bi mogao pomisliti da ćemo se mi europljani praviti kao da se ništa nije dogodilo i prijateljski nastaviti pregovore o slobodnoj trgovini s onom stranom koja vjerojatno poznaje naše pregovaračke pozicije prije nego ih znamo mi?
Tko bi pomislio prije godinu dana da će amerikanci rasporediti oružje u srednjoj Europi a da će mađarski parlament prouzročiti probleme ako ne bude slijedio druge države koje su prignule glavu?
I tko bi pomislio osim nas da će na kraju 2014 .Mađarska postati druga država prem brzini rasta u čitavoj Europskoj uniji?

Drage gospođe i gospodo,

Nesigurnost u pitanjima budućnosti može nekoga uvjeriti u potrebu da razmišlja o naravi političke budućnosti, to jest, o mogućnosti predviđanja budućnosti kako to čine kapetani koji plove prema nepoznatom. Na palubi smo broda s dalekozorom u ruci i istražujemo nepoznate obale. Prvi će onaj koji ima oštriji vid i bolji dalekozor sagledati budućnost. Budućnost koja je pred nama čini nam se kao budućnost na još neotkrivenom kontitnentu.

Mejđutim, dragi prijatelji, budućnost ima sasvim drugačiju narav. Njena je karakteristika još važnija i upravo zbog toga što nije prisutna, čak ne postoji, dogodit će se nakon ovoga momenta, zato nema nikakvog smisla izoštriti vid unaprijed.

Međutim vrijedi zamišljati budućnost kako čine veslači na takmičenjima za vrijeme regate: sjedeći leđima okrenuti pravcu kretanja. Vidimo samo ono što je pred nama, što napuštamo i ono što ulazi u naše vidno polje. Moramo upraviti provu barke prema budućnosti prema onome što se otvara na našem horizntu i moramo shvatiti budućnost na osnovi onoga što već poznajemo.

STOGA MISAO O BUDUĆNOSTI NIJE NAPOR DA SE GLEDA U DALJINU, NEGO NAPOR DA SHVATIMO PROŠLOST.

Pobjeđuje onaj koji uspije shvatiti dubinu prošlosti i što brže i što hrabrije izvuće iz nje poduku. TO JE POLAZNA TOČKA SVAKOG POLITIČKOG VODSTVA I PROJEKTA.

Drage gospođe i gospodo,

Ovo je dobra vijest, jer za razumijevanje moramo najprije imati razum, to jest, mozak. Ljudski mozak je u svijetu vrlo dobro raspodjeljen jer svi su uvjereni da ga imaju više od drugih.

Ako razmišljamo o Europskoj uniji i o našoj budućnosti u njoj najprije nam mora biti jasno što je prošlost Europske unije. Prema svim kritikama koje dobivamo od Europske unije mogli bismo reći da je Europska unija kakva je grandiozni uspjeh: mir, razvoj i blagostanje.

Istina je da mir koji traje nakon II svjetskog rata sve do 1990. nije naša zasluga nego zasluga rusa i amerikanaca koji su umjesto nas odlučivali o europskim poslovima. No bez sumnje, nakon 1990. dogodio se naš europski uspjeh i stoga sada imamo problema. Ovdje ne govorimo o onome što se dogodilo 2008.

Drage gospođe i gospodo, moramo shvatiti pojave koje nam govore o tome kako odrediti narav određenog razdoblja. Jedna pojava takve vrste u našem životu je i nova seoba narsoda. Ako pogledamo kroz taj prozor vidjet ćemo cijeli svijet. Danas je to fokus svijeta kroz koji možemo shvatiti naš položaj i ono što nas čeka.

Drage gospođe i gospodo,

Govorimo jasno: Rast seobe naroda novoga doba je posljedica političkih procesa. Države sjeverne Afrike bile su ranije utvrda koja je štitila Europu i zadržavala narode koji su stizali iz središnje Afrike. Ozbiljna prijetnja ne dolazi iz ratnih zona nego iz dubine Afrike. S rušenjem država sjeverne Afrike očito je pao i zaštitni pojas i sjeverna Afrika više nije u stanju zaštiti Europu od ogromnih ljudskih masa.

Kao posledica toga u kratkom vremenu nastao je ogroman problem. Slažem se s bivšim predsjednikom Sarkozyem koji je nedavno govorio na francuskoj televiziji. Rekao je da je sadšnji val samo početak. U Africi trenutno živi milijarda i stotina milijuna ljudi od kojih su najveći broj mlađi od 25 godina. Prema onom što kaže Sarkozy ubrzo stotinu miljuna neće imati gdje stanovati, neće imati dovoljno vode i hrane za sve s obzirom na sadašnje izvore, i poći će u emigraciju.

Stoga, drage gospođe i gospdo, časni biskupe, za nas koji smo danas pod plaštom Europe, na način da živimo kao europski građani po europskim vrijednostima pitanje je opstanka ili nestanka, za nas je to pitanje promjena koja će nas učinit neprepoznatljivim kao europske nacije.

Nije to samo pitanje nas Mađara, to je pitanje u kakvoj ćemo Europi živjeti. To je i pitanje hoće li postojati ono što danas zovemo Europa.

ZA NAS JE ODGOVOR JASAN. HOĆEMO DA EUROPA OSTANE EUROPSKA.

Mi hoćemo, ali je za to potrebna i volja ostalih. Ali ima nešto što ne bismo htjeli. Ono što ovisi isključivo o nama je da želimo sačuvati Mađarsku kao zemlju Mađara. Hoćemo reći da je to za nas središnje pitanje, no ipak to treba naglašavati jer postoje osobe koje drugačije misle. Iako je nevjerojatno prema našim mentalnim i duhovnim sposobnostima shvatiti da postoje osobe koje misle drugačije.

EUROPSKA LJEVICA NE SMATRA ILEGALNU IMIGRACIJU KAO IZVOR OPASNOSTI, NEGO SAMO KAO MOGUĆNOST!!!
LJEVICA JE UVIJEK SA SUMNJOM GLEDALA NA NACIJU I NA NACIONALNI IDENTITET.
ZA NJIH - ČUJTE DOBRO NJIHOVE RIJEČI - INTEZIFIKACIJA IMIGRACIJE BI TREBALA UBLAŽITI I TO DEFINITIVNO NACIONALNE OKVIRE I TIME BI SE OSTVRILI DUGOTRAJNI CILJEVI LJEVICE.

Nije slučajno, mada na prvi pogled može izgledati apsurdno, ako razmotrimo slučajse Mađarske, možemo vidjeti - 2004. mađarska ljevica je zazivala Mađare preko granice a sada bi prigrlila s ljubavlju ilegalne imigrante.

Ove osobe, ti političari jednostavno ne žele dobro Mađarima i ne žele im dobro jer nisu Mađari. Oni, kao i toliki centri političke i financijske moći u Bruxellesu, su zainteresirani da ponište nacionalne okvire, da oslabe nacionalni suverenitet i da izbrišu nacionalni identitet. Probajte zamisliti kakva bi bila Mađarska da je 2014. ljevica uspjela sastaviti vladu?
To je strašno i pomisliti. Pokušajmo na trenuta zamisliti kako za par godina ne bismo više prepoznali našu zemlju, našu domovinu, ne bismo više prepoznali Mađrsku. Bili bismo ogromni izbjeglički kamp, neka vrsta Marselja srednje Europe.

Drage gospođe i gospodo,

Možemo vidjeti da se ne radi o šali, kao što to parlamentarni izbori i nisu.Moramo napomenuti da intezifikacija imigracije je povezana s činjenicom da fundamentalizam ljudskih prava na Zapadu daje moralnu podršku svakoj osobi, bez obzira na motiv zbog koje želi da napusti vlastitu domovinu. Zbog toga i postoje mnogobrojne izbjeglice, ali ih je mnogo više koji bi željeli uživati prednosti života na evropski način. Kako na zakonit način tolike osobe ne uspjevaju nikada ući na teritorij Unije, ima ih sve više koji prihvaćaju usputne žrtve ilegalne imigracije.

Kako Europska unija ima samo principe a nema istinski i pravi suverenitet tako i nema granične straže i ne zna kako reagirati u ovakvoj situaciji. Bruxelles nije u stanju zaštititi evropske građane u odnosu na ilegalne imigrante kako je to izjavio bivši minstar financija Njemačke:"Problem Europe je što udara loptu uzbrdo i zgraža se kada se ona vraća natrag."

Europska unije je nastala kao ekonomsk savez nakon čega je postala i politički savez. Danas bi morala djelovati kao suvereno tijelo ali zato bi morala ograničiti nacionalni suverenitet. Šala kaže: Prvi put bio je pravi cilj, ali se loše radilo. Poslije je bilo sve u krivom smjeru, ali se radilo dobro.

Drage gospođe i gospodo, Europska unija je prema svom pozivu nudila istinska rješenja istinskih problema za dugo vrijeme: mir umjesto rata, jedinstveno tržište umjesto rascjepkanog, za siromašnije mogućnost zbiju redove da ne zaostaju.

Europska unija je bila pragmatična i relativno fleksibilna i u tome su bile njezina organizacijska rješenja jedinstvena, ali se očito danas nešto pokvarilo

Europa, umjesto istinskih rješenja je postala jedna ideologija koja više ne razmatra probleme nego činjenicu da li je dato rješenje čini slabom ili jakom. To je postala njena zatvorena ideologija.

EUROPA JE POSTALA IDEOLOŠKA OPSESIJA. AKO JE NEŠTO DOBRO ALI JAČA DRŽAVNI SUVERENITET MORA SE ODBACITI,
DAKLE NEPRIJATELJSKO, AKO JE USPJEŠNIJE ONDA JE OPASNO.
TO JE BIT MAĐARSKE PRIČE.

Ono što činimo mi Mađari je neupitni uspjeh, ali kako se ne uklapa u ideologiju Bruxellesa, ne oslabljuje, nego jača nacionalni suverenitet mađarske države, s njihove točke gledišta je neprihvatljivo. Zbog toga Europska unija ne napreduje, nije uspjela riješiti ni grčku krizu. Radi se o praktičnom problemu za koji bi trebalo naći praktično rješenje. Mi Mađari smo jako zainteresirani za Uniju i mislimo da uspješna rješenja jačaju Europu. Glavna politička struja i intelektualna evropska moć nas čini uvjerenim da će Europa postati jaka ako na neki način stvorimo Sjedinjene države Europe.

Gledajući tako horizont našeg kontinenta mi Mađari smo danas de Gaulisti kontinenta. Sjedinjene Države po svojoj naravi i strukturi nemaju različite nacionalnosti, dakle mi ih ne trebao imitirati.

Kako je europska činjenica da je stvorena od naroda ludost je težiti stvaranju Sjedinjenih država Europe kao nadnacionalno tijelo.

Amerika nije velika jer ju ne čine narodi nego zbog toga što je sposobna iznalaziti uspješna rješenja. Stoga, ako Unija hoće uspjeh neka nađe vlastita rješenja koja mogu funkcionirati. Ako to nije sposobna, to još ne znamo, ali znamo da je Europa od 2008, na neki način pod hipotekom. Od 2008 građani imaju utisak da Europska unija ponavlja svoje akcije s vremena na vrijema i istovremeno očekuje različite rezultate. Ukoliko se sjećate da je nako krize 2008 prva zemlja koja je imala potrebu za međunarodnim paketom financijske pomoći bila Mađarska, a ne Grčka. Nakon 2010 uspjeli smo postati jedna od država članica s malo stanovnika čiji dug izražen u postotcima interne proizvodnje nije rastao nego se smanjivao.

Ako hoćemo vrijednovati i ocijenit napore madžara onda svrnimo pogled na Grčku.

Mi smo ponosni što smo otplatili naše dugove MMF-u i za otplatu financijske podrške Unije ostaje jedan mali dio koji ćemo otplatiti do kraja 2016.

Ne zaboravite da Mađarska nije nikada tražila popust ili produžetak otplate svojih dugova. Za neke je to slabost a za druge vrlina. Ja spadam u ovu drugu grupu. Sve se to dogodilo za vrijeme dok je stopa rasta internog proizvoda među državama članicam U€ bila izvrsna. U ekonomskoj povijesti Mađarske, dragi prijatelji, rijetko, a u zadnjim desetljećima je jedinstveno, da se istovremeno poboljšavaju pokazatelji uravnoteženosti vanjske i unutarne ekonomije koja u medjuvremeno raste.

Tako nam je uspjelo ispraviti i greške iz prošlosti: eliminirali smo kredite za stanovništvo u stranoj valuti i na taj način usjeli preduhriti ekonomski potres. U međuvremenu smo uspjeli vratiti u društveno /javno/ vlasništvo objekte i vrijednosti od strateškog interesa koji su prethodno bili privatizirani što je pitanje od fundamentalne važnosti za madžarski nacionalni suverenitet.

Hvala vam na pozornosti!

Prevela: prof.Kornelija Pejčinović


fra Danijel Maljur: Križarski ratovi


Podsjetnik...

Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!

Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska

Gotovo 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao lovine, što je doseglo vrhunac genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas, naročito od 2000.

Hrvatskog dirigenta, sveučilišnog profesora i diplomata prof. dr. Nikolu Debelića poznajemo po njegovu opsežnom glazbenom opusu, a posebno kao autora i dirigenta dviju najvećih orkestralnih turneja u hrvatskoj glazbenoj povijesti, s Dubrovačkim simfoničarima u SAD-u, koje su dale vrijedan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Kao prvi hrvatski veleposlanik u Rumunjskoj primio je niz priznanja, a nedavni njegov nastup u jednoj televizijskoj emisiji otkrio je i njegov interes za nacionalnu povijest i položaj hrvatskog naroda, što je bio neposredni povod za ovaj razgovor.

• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?

- Upravo tako. Smijemo li zanemariti da se od popisa do popisa broj Hrvata smanjuje za 170.000, u pet posljednjih godina iz Hrvatske iselilo je 150 tisuća uglavnom mladih ljudi, Hrvati u BiH brojčano su prepolovljeni u odnosu na 1991., u Vojvodini su izloženi sustavnom zatiranju, iseljeništvo se zanemaruje, a sve to zajedno uz nepojmljivu ravnodušnost hrvatskih vlasti. Akademik Davorin Rudolf kaže: “Uz ovu vlast i ove ustrašene i njunjave intelektualce od Hrvatske ne će ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti”, a dr. Slavko Kulić: “Do 2070. Hrvati će nestati, kao Iliri”.

• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?

- Na žalost to je točno. Skoro 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanja Hrvata kao lovine, što je vrhunac doseglo genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas naročito od 2000. Bez temeljne zakonitosti zločin – kazna, dolazi do svojevrsne legalizacije nasilja. Karađorđevićev jugo-teror učinio je bleiburški genocid 1945. lakšim, bez tog genocida ne bi ni 1971. bila tako okrutna, niti bi tako lako došlo do novog genocida 1991. Sve je u uzročno-posljedičnoj međuovisnosti.

• Objasnite nam tu međuovisnost?

- Teror nad Hrvatima počeo je u Odesi 1916., kad se hrvatske vojnike-dobrovoljce tjeralo da se izjasne kao Srbi. Miroslav Krleža piše: “ Počelo je u krvavoj Odesi, gdje se masakriralo en mass i gdje su rekli grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. ...tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Ubojstvo demonstranata na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918., za koje se Grga Anđelinović pohvalio 'svojim krvavim rukama', predstavljalo je zeleno svjetlo za slobodni lov na Hrvate o čemu akademik Dubravko Jelčić bilježi: „Žandari ubijaju kada hoće i koga hoće i onda šalju obiteljima ubijenih račun da plate metak kojim je ubijen njihov otac, brat...“ Državni je teror nastavljen ubojstvima Stjepana Radića i drugova, Milana Šufflaya i td. o čemu piše Krleža : „U prvih deset godina jugoslavenske države: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata...onda se to zove 'Naša rasna Svečovečanstvenost“. Zanimljivo, je li to velikosrpski rasizam?

• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?

- Točno. Prosvjeduju Albert Einstein, Heinrich Mann i mnogi drugi kao na pr. budući otac Europe Robert Schumann, Theodore Dreiser, John Dos Pasos, Upton Sinclair, Nobelovac Andre Gide... Naglasimo, da su za počinjeno nasilje nad Hrvatima kazne bile simbolične ili nikakve, o čemu svjedoči tzv. izdržavanje kazne Radićevog ubojice Puniše Račića u komfornoj vili s poslugom i slobodnim kretanjem. Zar to nije slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata?

• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?

- Svakako, jer su državni teror i sramotna šutnja službene Europe izazvali samoorganiziranje kao jedini način narodnog opstanka. Pristaše hrvatske samostalnosti, pravaši nazivani i 'frankovci', osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu” ('Proleter' 1932.). Dr. Georges Desbons piše: „Bilo je logično da nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga 1941. Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom“, a francuski pisac Christophe Dolbeau navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: „Hrvati su 1941. godine samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.“

• Kako je komentirano stvaranje NDH?

- Britanski konzul Thomas Rapp kazao je Ivanu Meštroviću u Splitu 12. travnja 1941. „Hrvatska država je tu i narod je za nju“. Slično je izjavio i konzul SAD. Kardinal Alojzije Stepinac na suđenju 1946. izjavljuje: „Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Akademik Dušan Bilandžić bilježi: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda“. A Stjepan Mesić, kasniji Predsjednik kaže: 'Mi smo pobijedili dvaputa...prvi put 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale državu...'.

To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.

• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)

• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?

Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je kulminiralo genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše: „...do prije pet godina se držalo da ima 40 lokacija masovnih zločina, a mi smo ih do sada utvrdili 540 (samo u Sloveniji do 2008., op. N.D.). Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca... golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“. Podsjetimo na činjenicu da za likvidaciju nekoliko stotina tisuća civila i zarobljenika nitko nije kažnjen niti stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta. Naprotiv, postali su nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama, TV kućama...

• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?

- Nažalost ne ili bar ne dovoljno. U progonu hrvatstva aktivnu su ulogu odigrali i igraju nazovihrvati uglavnom oni jugokomunističkog svjetonazora. Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara...u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Vrhuška KP Hrvatske u velikoj je mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. I današnja vlast ne štiti dovoljno nacionalne interese pa time sebe deklarira ne samo nenarodnom nego i protuhrvatskom. Pravo reče Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”

• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?

- To je obrambeni mehanizam vlasti bivše države jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe...“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006.. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo dragocjenih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: 'Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili' (ist. N.D.). Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu primitivnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja svijetom.

• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?

- To bi trebali odgovoriti današnji slavitelji partizanske kape. Jesu li to zarobljenici koji su britanskom prijevarom izručeni ubojicama o kojima govori Jože Dežman ili su to možda oni „obični seljaci koje smo mi sve poubijali“ (Milovan Đilas) ili su to srednjoškolci zrakoplovne škole u Zagrebu iskopani u plitkoj grobnici u Gračanima ili onih 70 djevojaka iz Doma u Preradovićevoj ulici ubijenih kod Kravarskog ili možda bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica ili...? Hrvatski povjesnik dr. Josip Jurčević u knjizi o prikrivenim stratištima jugokomunističkih vlasti navodi da je čak 88,5 posto žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a samo 0,13 posto vlasti NDH. Vlast je mogla te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti. Nažalost, ništa slično nije učinjeno. Jednostavno je prešućeno.

• Do čega to pak dovodi?

- Desetljeća nasilja i pranja mozga uzrokuju strah od izjašnjavanja, kapitulanstvo i poznatu hrvatsku šutnju posebno intelektualaca na što je upozorio i kardinal Bozanić. Ako se desetljećima narodu uz riječ Hrvat automatski vezuju pogrdni pojmovi (zločinački, genocidni, neprijateljski, šovinistički itd.) onda to duhovno ubijanje ostavlja, jednako kao i bleiburški genocid, dugotrajne tragove na dušu hrvatskog čovjeka. Ono uništava i izokreće nacionalnu svijest, iz čega često nastaju najgori progonitelji vlastitog naroda, primjera ima i previše. Dodajmo, da je kadgod promašena naša ljutnja na velikosrpsku agresivnost i bahatost, jer velikosrbi rade upravo ono što im mi dozvoljavamo. Josipović tvrdi u Sarajevu: 'Za rat 1991. odgovorne su pogrešne politike'. Po tome sve su politike jednake i Tuđmanova i Miloševićeva, nema srpske agresije ni genocida '91?!

• Spominjete demonizaciju NDH?

- Dr. Slobodan Lang kaže: “Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom”. Umjesto suočavanja s vlastitim zločinima, pokajanjem i katarzom od strane uskrslih bivših vlastodržaca i njihove ideološke djece, opet je okrivljen stari i vječni neprijatelj – hrvatstvo, očitovano u hrvatskoj državotvornoj misli. Tako je bilo 1918., 1945., 1971., 1989., 2000., a tako je velikim dijelom i danas.

• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?

- Demokratsko je pravo svakoga da iskaže svoje mišljenje o raznim političkim i drugim pitanjima pod uvjetom prihvatljive argumentacije. Začuđuje da Predsjednik rabeći teške riječi za svoje svjetonazorske protivnike istovremeno ne pokazuje ni najmanji interes za istraživanje spomenutoga bleiburškog genocida i za sudbine tisuća svojih zemljaka, žrtava jugokomunizma. S druge strane, velik dio optužaba koje se imputiraju NDH i ustašama za postupanja u ratnom vremenu, čega je simbol Jasenovac, do sada nije vjerodostojno argumentiran, a još manje dokazan.

• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...

- Što je otkrilo višestruko snimanje iz zraka područja Jasenovca? Je su li razmotreni deseci/stotine radova koji preispituju dosadašnja službena stajališta koja su i sama često kontradiktorna (na pr. broj i imena žrtava...), a istovremeno se pojavljuje niz podataka nepovoljnih za komunističku vlast (Jasenovac iza 1945.?...). Već je rečeno da je osnovni cilj hrvatskog revolucionarnog pokreta - Ustaša bio oslobođenje hrvatskog naroda od tiranije i ustroj vlastite države, što su temeljna ljudska prava. Mnogi Hrvati ostali su vjerni svojoj državi, dugo iščekivanoj stare slave djedovini, tada NDH. Stoga je za vjerovati da mnogi od njih kao i njihovih potomaka, poštovatelja i mnogih drugih Hrvata prozivanje ustašom ili neko povezivanje s NDH ne smatraju pogrdom ili uvrjedom jer su se borili, mnogi i pali, za svoje domoljubne ideale i za svoju hrvatsku državu. Zato bi, umjesto neutemeljenoga i već potrošenoga demoniziranja, bilo svrsishodnije, pogotovo na planu nacionalnog okupljanja i obnove pobjedničkog duha, osloniti se na činjenično utemeljene povijesne istine. Oživljavanje junačke stoljetne, a po genetičkm spoznajama i tisućljetne, borbe za opstojnost svog doma i naroda brzo će obnoviti hrvatski nacionalni duh, samosvijest i identitet.

• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?

- To je bilo samorazumljivo nakon pada totalitarnog režima, a danas je to moguće tek nakon dolaska na vlast političke opcije koja će brinuti prvenstveno o državnim nacionalnim interesima.

• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?

- Politika je briga za opće dobro. Nakon međunarodnog priznanja RH predsjednik Tuđman je prve veleposlanike potražio i u redovima onih koji su na svom polju stekli međunarodni ugled i iskustvo, poznavali strane jezike itd., pa je tako izbor pao i na mene. Pri interesu za politiku ima nešto i genetike, tri generacije mojih predaka bili su doktori prava i političari, a pradjed je uz to bio rektor Zagrebačkog sveučilišta i akademik. Njihovo poimanje politike bilo je zapravo istoznačnica za domoljublje i borbu za hrvatstvo. Ja sam, kao već mladi dirigent Sarajevske opere, upisao pravo iz hobija i, usput rečeno, uzrokovao nešto nalik anegdoti. Na ispitu iz Teorije države i prava tražio sam od dr. Ljube Tadića, oca Borisa Tadića, inače straha i trepeta Pravnog fakulteta, da me uzme ex abrupto, bez pripreme, što je bilo malo svetogrđe. Naravno da sam prešutio da žurim na pokus u Operu. Namršten zbog te drskosti i nakon podužeg rešetanja, prof. Tadić je ustao i dao mi ruku rječima čestitam kolega, dobili ste deset. Ali glavno - stigao sam na pokus u Operu!

• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?

- Točno. Imao sam sreću da sam na početku mandata, 1993., bio pozvan dirigirati svečani koncert za Dan UN-a čemu je nazočio cijeli državni vrh i diplomatski kor, što je bila najbolja moguća inauguracija prvog veleposlanika nevelike zemlje koja je još uz to u ratu. Kao jedinom veleposlaniku tog sastava diplomatskog kora uručena su mi dva počasna doktorata te Kristalni globus za razvijanje gospodarske suradnje. Kao zanimljiv podatak, u samo tri godine sklopljeno je s Rumunjskom 14 bilateralnih sporazuma i ugovora, a znatno je povećana i gospodarska razmjena. Zar nije sadašnje stanje hrvatskog gospodarstva ogledalo i gospodarske diplomacije?

• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?

- Vanjska politika RH trenutačno je najvećim dijelom određena stajalištem užeg državnog političkog vrha, čiji su protagonisti i njihovi temeljni politički nazori okvirno poznati i javnosti.

• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?

- Stav o novijoj hrvatskoj povijest ovisi o točki gledišta. Da, hrvatski suverenitet smeta mnogima, petoj koloni iznutra i mnogim kombinatorima izvana. Jedini pravi odgovor na te ugroze istina je, o čemu govori cijeli meritum ovog uratka.

• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?

-Moguće, ako dođe do promjene. Nismo li ranije naveli kako se nasiljem i pranjem mozga narodu generacijama mijenjala i zombirala svijest? Sadašnji Predsjednik, predsjednik vlade i, vjerojatno, velika većina sadašnjih političkih, medijskih i gospodarskih moćnika djeca su komunizma, svi su glavni mediji pod njihovom kontrolom, a oni sami su mudro raspoređeni po svim glavnim strankama. Zašto ni jedna od vladajućih stranaka nije skinula ili odlučno tražila skidanje imena krvoloka (po riječima dr. Andrije Hebranga) s Kazališnog trga? Sjećamo li se zamuckivanja o tom pitanju jednog europarlamentarca u emisiji Nedjeljom u 2?

• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?

-Iskreno se nadam da će glas našeg naroda progovoriti u pravi čas za vječnu i jedinu Hrvatsku. Neka i to bude dar adventa!

• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?

- Vrijeme će pokazati. Održavanje i funkcioniranje te zgrade zahtijevati će i sukladno financiranje. Umjesto mase betona, čelika, stakla...možda je moglo nešto toplo i primjereno Trgu, nešto javne namjene za građane i goste s pogledom na Trg? Ili možda ništa, šarmantni zeleni kutak, klupe, poprsja, odmorište...? Zagreb je imao dosta prostora za Muzičku Akademiju kao što ima i za Vladu koju je trebalo odavno preseliti s Markova trga. Gornji Grad, taj dragocjeni mini srednjevjekovni prostor treba urediti i prepustiti građanima, kulturi i turistima. Treba li i na dubrovačkom Stradunu podići nešto tako ogromno? No, svakako, mladim kolegama glazbenicima želim puno zadovoljstva i uspjeha u vječnoj i neusporedivoj čaroliji glazbe.

• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?

- Životni i politički put dr. Franje Tuđmana unekoliko je odraz onih povijesnih datosti koje smo ranije opisali i kojih je on bio suvremenik. Kao dio jugoslavenskih vladajućih struktura mogao je samo napredovati i uživati blagodati tog sustava, da se u njemu nije probudilo hrvatstvo. Nastavak je poznat. Vjerovao je u svoj narod, a hrvatski su branitelji pod njegovim vodstvom ostvarili, u vrlo teškim okolnostima, državnu samostalnost, međunarodno priznanje i oslobođenje cijelog državnog teritorija. Ostaje pitanje zašto se dopustilo, još za njegova života, da vlast ponovno preuzmu stare komunističke strukture koje su i danas na vlasti, a vidi se da nisu iskreno željele nezavisnu, demokratsku i naprednu Hrvatsku. Najkraće, Franjo Tuđman je velik državnik koji je ispisao kapitalan dio hrvatske povijesti. (Hrvatski tjednik)

Marko Curać


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)


ZNAMO LI MOLITI!?

Koji su uvjeti ispravne molitve?

Isus nas uči da Boga zovemo Abba, Oče. U hebrejskom jeziku to znači familijarno tata, tatica. Isus se obraćao Ocu kao sin. Po cijeli je dan Isus boravio s ljudima, propovijedao, molio za njih a navečer se povlačio u osamu i evanđelisti nam svjedoče da je satima molio. Isus je u molitvi razgovarao sa svojim Ocem.

Uvjet za pravu molitvu jest da izgradimo odnos s Bogom, da nam on ne bude stranac, da se ne dovikujemo s njime kao da je na kraju svijeta. Kao da smo mi radiopostaja koja šalje poruke na nebesa, pa se pitamo je li nas uopće čuo. Sveto pismo kaže da je Bog svima stvorio uši da svi čuju pa i najmanji šapat. Jednako tako svaku našu izgovorenu riječ Bog čuje.

Koje su pretpostavke molitve?

Molitva pretpostavlja poznavanje Boga te prisan odnos s njim. Ponajprije treba shvatiti da je on Bog koji nas beskrajno ljubi i koji nas želi usrećiti. Psalmist kaže: Otvori svoja usta da ih napunim! (Ps 81,11). Bog nas želi ispuniti svakim blagoslovom i zemaljskim i nebeskim. Biti s Bogom, biti s Kristom, s Duhom Svetim, znači uživati njihovu blizinu, prisutnost, ljubav i onu neiskazanu milinu koju daje Bog onima koji ga ljube i koji imaju čisto srce. Dakle, pretpostavka je da imamo čisto srce. Kada nam je srce čisto, Boga vidimo, jer je Isus rekao: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati (Mt 5, 8). U molitvi je važno imati ispravnu sliku o Bogu da je On nježni Otac koji nas drži u naručju a ne kao neki okrutni sudac. Reci mi kakvu imaš sliku o Bogu, i reći ću ti kako moliš.

Molitva mijenja mene

Mnogi kršćani smatraju da se kršćanski život sastoji u tome da mijenjamo druge. Tako na primjer žena moli da muž prestane biti alkoholičar, očekuje Božji zahvat. Naposljetku kaže: ja sam molila godinama i ništa, kao da Bog ne čuje moje molitve. Onda dolazi sumnja u Božje postojanje. To je pokazatelj da treba zauzeti drukčiji stav prema molitvi. Molitva se prije svega odnosi na mene. Ona mene mijenja. Kada se ja promijenim, Bog će promijeniti ljude oko mene i dati ono što je najbolje za nas i naše situacije. Kada se mi izgradimo u molitvi, snažno molimo, spašavamo i sebe i svoju obitelj, svoj narod. Molitva treba biti najljepši trenutak dana.

Moliti i ljubiti, kaže sveti Ivan Vianej, blaženstvo je čovjekovo na zemlji. Molitva ne smije biti neko moranje, nego najljepši susret s Gospodinom, s beskrajnom ljepotom, milinom, ljubavlju. Moliti znači biti s Isusom. To znači ne činiti napore ili nešto na silu, nego mirno sjediti otvorenih dlanova i srca otvorenog, te osluškivati. Predajući sebe i život svoj Gospodinu, biti svjestan da je Isus s nama. To je kao sjediti na suncu i primati toplinu. Tako od Isusa primamo ozdravljenje. Molitvom se prima više nego što svijet sanja.

Molitva je dakle susret sa Svemogućim, koji je beskrajna slava i ljepota. Trčati na molitvu, iskoristiti svaki trenutak dana i noći da bismo čitali Sveto pismo, da bismo išli na svete sakramente, znači živjeti molitvu. I kad postanemo narod molitve, ljudi molitve, vidjet ćemo kako nam zle sile ne mogu ništa jer je s nama i u nama Onaj koji je jači. Onaj koji je pobijedio svijet, Isus Krist koji nas spašava.

Farizej i carinik u molitvi (primjer iskrene i pomirne molitve, te kajanja)

Isus u evanđelju govori o dvojici ljudi koji ulaze u hram na brdu na bogomolju. Jedan je bio farizej. Pripadao je onim ljudima koji su bili neprijatelji Isusa Krista, jer je Isus razotkrivao njihovu oholost i dvoličnost, nije ih štedio. Carinici su pak bili najomraženiji u narodu. Farizej je došao u hram i otišao ravno do oltara. Stajao je uspravno do Gospodina, uzdigao svoje ruke prema nebu, pogledao prema Gospodinu i započeo sebe hvaliti: "Gospodine, ti znaš koliko molim, koliko postim, kako sam dobar i bolji od svih, bolji od onog carinika kojega sam vidio na ulazu". Možda bi išao tako daleko da bi rekao: "Bolji sam i od tebe, Gospodine". A što je farizej time govorio Gospodinu? Iščitavamo njegov govor koji kaže: Ja sam savršen. Nisi mi potreban. Isus je rekao da je taj čovjek otišao kući, a da mu nije bilo oprošteno. Nije bio izliječen. Što je carinik učinio? Ostao je izvan hrama, kleknuo je i gledao u tlo, udarao se u prsa i rekao: Smiluj se meni grešniku! Moj je život u kaosu, u neredu. Sav je moj život zbrka. Isus je pohvalio iskrenu molitvu carinika i rekao da mu je oprošteno. Carinik je otišao kući opravdan tj. ozdravljen. Molitva je to srca, a ne forme. Osnovni stav da bismo ispravno molili jest iskrenost, poniznost i hrabrost da dođemo do Gospodina. Primjer imamo i u rasipnom sinu koji se vratio k ocu svome.

Molitva je borba: protiv koga?

-Protiv idolatrije
-Protiv mentaliteta ovoga svijeta
-Protiv racionalizma i ravnodušnosti
-Protiv vlastitih neuspjeha i slabosti
-Protiv vlastitih grijeha
-Protiv duhovne tromosti, oholosti i praznovjerja

Molitva - Euharistija

Ljudi me često pitaju što je najbolje moliti? Najveća je molitva Euharistija. Svatko od nas treba pronaći vremena provoditi vrijeme s Bogom, i to pred Euharistijskim Isusom. Dvoje ljudi koji se uzajamno vole, žele biti zajedno. Tako je i s Isusom. Ako volimo Isusa, naći ćemo vremena biti s njim. Isus želi biti s nama i on treba biti naša prva ljubav. Što više vremena budemo provodili s Isusom, Bogom koji nas ljubi, ta će ljubav sve više rasti i onda ćemo sve više biti nalik Njemu.

Duh Sveti i molitva

Sveti Pavao kaže da je bez Duha Svetoga nemoguće reći: "Isus Krist je Gospodin". Nevjernici ne mogu reći "Isus Krist je Gospodin" jer nemaju u sebi Duha Svetoga. Uvjet da budemo dobri molitelji jest da budemo prijatelji s Duhom Svetim. On u nama moli Abba - Oče. U poslanici Rimljanima sv. Pavao piše da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan (Rim 5,5). A darovan nam je da bismo molili. Primjer je molitva ozdravljenja u kojoj nam Bog daje zdravlje.

Postoje mnogi svjedoci koji govore o svojim ozdravljenjima, a nalazimo ih na karizmatskim susretima. Na molitvi koju vodim ozdravilo je mnogo ljudi. Zasada imamo 54 štake koje više nemaju prvotnu funkciju. Jednako tako mnogi su po molitvi oslobođeni od raznih ovisnosti. Bitno je naglasiti da Bog uslišava onu molitvu koja je dobra za nas. Mi smo sredstvo u Božjim rukama i sva su uslišanja plod naše vjere i Božje ljubavi koja je bezgranična. Neka nam duša, naš život, bude uvijek okrenut Gospodinu koji je sve u svemu! Gospodine, omekšaj tvrda srca da započnu novi život po molitvi!

fra Ivo Pavić


fra Danijel Maljur: Meso i petak


DIDOVI OPANCI



Živio si na kršu i pustoj goleti,
U izbici trošnoj i slamnatoj kleti,
Unucima svojim pravio opanke,
Neka oni bosi ne gaze proplanke.

Dobri stari Dida zvani Vidurina,
Pravio opanke od jareće kože,
On opanke pravi unuku i sinu,
Uzdišući bolno, pomozi mi Bože!

Stari dobri Dida, stare priče priča,
Uz njega je unuk njegov mali Mića,
On se svome Didu tako slatko smije,
Kako Dida priče ispričao nije.

Dida svome dragom unučiću piva,
Sretan dok ga vidi vesela i živa,
Tvom uzrastu Mićune srdcem se veselim,
Jer ja ovo ognjište ne želim da dielim.

Mićune, poslušaj što tvoj Dida ište,
Čuvaj ovo sveto Didovo ognjište,
Dušmaninu ne daj, nikada za pravo,
Ti didova liepa i mudra i pametna glavo.

Mića svoga Dida kao Boga sluša,
U milini cvieta Mićunova duša,
On radosno vazda uz svog Dida sjedi,
I pažljivo prati što mu Did besjedi.

Moj Mićune, sunce Didovo sa neba,
Dida tebe dušo svakog dana treba,
U Božjoj milosti rodila Te mati,
Ti ćeš svome Didu uviek pomoć dati.

Sa koljena Mića na novo koljeno,
Sve hrvatsko bješe vriedno preneseno,
Ti ćeš svoju djecu dobro odgajati,
Kao što je tebe odgojila dobra mati.

I umirem sretan, ne tražeći ništa,
Samo vječnu vatru hrvatskog ognjišta,
Tako sretan dida dušicu ispusti,
Mićun svog ognjišta nikad ne napusti.

ZDS
Tuga sa Drine


KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1943

(Refleksije o Ličanima i ličkom krajoliku)

Nekoliko sličica uz Budakovu Liku

Budakova Lika na prvi mah nam se čini kao neki romantični kraj podno Velebita, gdje ljudi ništa ne rade no se lome i otimlju za ognjište i zemlju, dočekuju radostno sina, koji će održati vatru na ognjištu — ili su tužni, vječno usamljeni i bolni, jer je nesretna krv djedovska zatrovana i nova pokoljenja trpe zbog toga ili — u ludilu mučeni — tragično završavaju. Nije to, doduše, ni zaseban sviet, poznat radi slavne vojničke prošlosti, tjelesne snage i hrabrosti, tvrdoglavog ponosa, odjeven u bogatu šarenu narodnu nošnju, uhranjen čuvenom »lajom« — noobični ljudi: na jalovoj i težko obradjenoj zemlji pognuti seljaci, koji prehranjuju mnogobrojnu čeljad.

I ta šaka zemlje, toliko ljubljena, njegovana, natopljena krvlju i znojem škrto uzvraća trud i pažnju, prisiljava ih na selenje u grad, daleke rudokope, odakle se vraćaju s nešto uštedjevine u rodni kraj rano ostarjeli, izcrpljeni da na djedovskom ognjištu zauviek sklope umorne oči. Ili će iza propasti zadruge mučno potražiti novo ognjište, gdje su pogodniji životni uslovi. Nije to ni opjevana hajdučka zemlja »gdje se kamen sije, a junaci niču«, ni »plodonosno uzgajalište vojnika«, već stoljećima pod tudjinskim upravama zaboravljena zemlja, opustošena i popaljena u dugim i krvavim borbama.

»Corpus separatum«, tudjinska krajiška uprava planski je uništavala svaki napredak, a carski namjestnici gazili su i mučki vriedjali uvrieženi osjećaj ličkog čovjeka za pravdu i ponos, a otuda i hajdukovanje postade sinonim prkosa i odpora protiv tudjinske uprave. Uz to je i priroda nemilo pogodila taj zaboravljeni kraj i odielila ga od svieta gorostasnim hladnim planinama prepustivši ga svojoj sudbini i prilikama vremena i odgojila od njenih stanovnika poseban soj ljudi tvrdokornih, hladnih, postojanih i trieznih. I ta vječna borba za opstanak ostavila je uz materialnu biedu i duhovnu zaostalost, a Ličani su živjeli po svojim starinskim moralnim i etičkim načelima i svom lokalnom ljudstvu i obrazu.

Sve te okolnosti moramo uočiti kad gledamo, kako je Lika obradjena u književnosti. Budakova je Lika maleno seoce pod Velebitom, kroz koje protječe bistra i hladna rječica Opsenica, potok Ojevac, a nad svim se ponosno koči Sveto Brdo, vilinsko sielo sa čudotvornim prikazama. Svega nekoliko kućica, razasutih uz glavnu kirijašku cestu, koja vodi preko Alana za Dalmaciju, ili razbacanih po daljim obroncima velebitskim, u kojima stanuje nekoliko, uglavnom, bolje stojećih obitelji, povezanih razlicitim odnosima — čine Budakovu Liku, oblikuju sviet njegovih umjetničkih prinosa.

Svoj rodni kraj ponio je on u uzpomenama ranoga djetinjstva, kad se je zauviek odielio od njega, da ga oživi i ovjekovječi himnom ognjišta i Vidurinovih opanaka, koji će sa starina poštenjem i obrazom nanovo uzkrsnuti starinsku Liku. Korjenike, poštenjaci su mu izmoreni graničari, ponosni, kremeniti — kao od Velebita odvaljeni. Do strasti ljube taj krš, tu »zemljicu majku«, a ako bi ga možda nužna otjerala u sviet, vratio bi se opet na djedovsko ognjište, gdje bi mirno usnuo, jer će unuci uzdržati vječnu vatru; razplamsati je, a i proširiti »grunat« Kresojevića Docom.

Ličke žene su uzvišene žrtve materinstva, ljubavi i odricanja. U neizpunjenim čežnjama i vječnim brigama njihov patnički lik osvjetljava im stazu životnih težkoća, šutke pod nose česte uvrede i ponižavanja, ali mužki uztraju i do kraja razpiruju vatru na ognjištu.

»Žena j' ognjište, una j' temelj kuće. Ako j' i najbolji čovik i veleko bogatstvo a nevaljana žena — nikad u kući ni kruva ni ruva ni veselja ni Božijega blagoslova. Ako li je čovik i slabiji i potriban, a prava žena, vaik puna kuća smija i svaki se zalogaj — i suvoparan! — poide s Božjim mirom i. blagoslovom.« (Ognjište, III., 195.).

»Život je takav i prilično jednoličan i teče kao Krušnica, kao Ojevac, kao Opsenica i kao Ričica bez velikih slapova, bez velikih ustava, bez velikih dubina i bez velikih pličina. Sve je tako: njive i livade zimi upočivaju bez straha pred ledom i sniegom, ljeti radjaju bez bolova i bez straha pred Božjim zvjezdanom, kad pripeče. I ljudi su taki: nit pobožnjaci nit bezbožnici, niti prepošteni niti razbojnici, nit kukavice nit junaci, sve to tako teče osrednje: tko bolji, tko gori, kad bolje, kad lošije — eto živi se.« (Ognjište II., 179).

Možda tu ima i nevaljalih ljudi. Ali to je izvan Like; u svietu se pokvarili, »probarabili« i donieli nezdrave novotarije, koje selo ne prima rado, već ih nastoji vratiti na pravi put starinskog poštenja i obraza. Nečujno mu prate svaki korali, na liep i oprezan način svjetuju tvrdokornog nametnika ili u protivnom nasilno ga odstranjuju iz mirnog sela. Sve novotarije ne može selo jednostavno primiti, a da nisu prilagodjene duhu i potrebama njegovih stanovnika.

»Pogospodjivanje je najstrašnija mana! Čim netko ode u grad, u svojoj se duši, svojim nazorima o poštenju, o sticanju, o ponosu, o časti, o ugledu, o osobnoj vriednosti čovjeka toliko udalji od svojih seoskih grobova, kao da ga djavo baci na drugi planet« (M. B. o svom romanu »Na ponorima«; iz kronike »15 dana«, Zagreb 1932.).

Sve što je strano i tudje ne mora biti dobro i prihvatljivo. Samo što je zdravo prima seljački dom. Did Vidurina u razgovoru sa sinom Blažićem: »Nude, molim te, recide mi: bi l' ti i drugi taki, moga', da nam doneseš iz te Amerike i Prajske zemlje, pa da pokriješ ovu našu mučenicu, da se za nju više ne zna?! Eto, bi li moga'?! I unda njijove trave i grabiće, i bukviće, i jaseniće i sve njihovo da prineseš, pa da ova naša Lika ne bude više Lika ni po licu ni po srcu, kad nije po tim vašim dronjcima, birtijama, nikakvim novim poštenjem i što ti ja, jadan i kukavan, sve znam — nude, more li to biti?! Reci mi ti sa svojom pameti i tim vražjim pantalonima.«

S unukom Mićom razgovara o Blažiću: »Otkinije se od zemlje, al' će to proći, ka i drugi naši ljudi To su sve benolije lude mladosti. Otkinije se i ništa drugo, a će on opet prirasti za ovaj naš kamen i grmeče. 'Oće, 'cee!« (»Opanci dida Vidurine, str. 98.). Opanke dida Vidurine dovršio je unuk Mićan, jer su se amerikanske čižme, poklonjene od oca, brzo poderale. Prosjak Blažević (u »Razcvjetaloj trešnji«) predstavlja probudjenu sviest seljaka, da je on dio onog krša i goleti, čežnje za domom, uz kojeg je vezan djedovinom — ognjištem.

Dobro je Budak ocrtao nekoliko karaktera, idealiziranih ličkih »korenika«. Danas su to svagdanji ljudi, u borbi s mršavom zemljom uz plug, motiku ili sjekiru. Ne dospiju rješavati kojekakve probleme, još manje filozofiraju, a uz poznatu plodnost u dječici, nema bojazni za nasljednika niti će se vatra utrnuti na ognjištu, dok se spomen na zadružni život kadkada javlja iz prošlosti. Žene patnice rade i radjaju. Djeca priraštaju i privredjujiu.

* Budak sam iztiče, da on svojih osoba i zbivanja nikada ne izmišlja. On nam je potanko izpričao, da su ne samo sve osobe u »Ognjištu«, već i glavni dogadjaji podpuno autentični: mnogi karakteri romana još su živi (Manda, Joso, Anerina djeca itd.), a drugi su živjeli, dapače je Blažić bio doista zagonetan, pomalo mračan čudak, mjesto brazgotine od nevjestine britve bik' mu je tko zna kako izbijeno jedno oko, a i umro je uistinu nedaleko »Turskog Avana«, izipremlaćen, što li. I Anera je uistinu živjela i bila sasvim osobita pojava u puku. Istina je i ono s njezinom kolibicom, a i smrt je njezina ostala ovita nekom tajnom, koju dobri stric Lukan nije iz pieteta htio odkrivati.

Kako autor opravdava svog Blažića i štiti ga od nasilnih recenzenata: »Dao sam u njemu običnog ili ako hoćete posve neobičnog seljaka, koji se malko ogrijao na američkom suncu, malko razbjesnio u američkim rudnicima i nekoliko puta opio u američkim kabaretima, a uz to imade neobično otvorenu i bistru ličku glavu. Kad se taj primitivac toliko opalio i okalio, i povratio u Liku, i vidio, s jedne strane svoju izmučenu i navoranu Mandu, a s druge strane divnu, netaknutu Aneru, njemu je palo na dušu nešto, što on nije mogao više normalno nositi i prikrivati, kao što bi to učinio, da nije nikuda makao iz svojega sela. Možda on nije inače ni bolji ni gori od ostalih seljana, a ja vjerujem, da bi u njegovim dogodovštinama i izkustvima barem dvije trećine Ličana na iste dogadjaju reagiralo baš kao i on. Blažić je pojam tvrdokorna opora muškarca, napose opora muža, koji je bio u svietu, pa nehajno pregazio pradjedovske običaje, a nedorastao, da je prihvatio valjane tudje običaje.

Kako se Blažić brani od grieha: kad mu je nesrećom pao pogled na Aneru, uzeo mu je Bog oči i bacio u Anerina njedra — on se uporno opire griehu! Prije svega on nju izbjegava, ne traži je i ne napastuje! Istom kad rnu sudbina odredjuje, da mu postane nevjestom, on se stavlja u otvorenu borbu proti njoj; ne izbjegava je, nego izričito zabranjuje, da mu postane nevjestom, a kada mu rekoše, da to već jest, on je baca iz svoje kuće, jer neće da okalja svoje ognjište. Blažić je rasni Ličanin, opor, samosviestan, težak. respektira vraga i žandara, bori se protd zlu, dok može, a kada ne može drugačije, kada se otisne niz brdo, onda ide kao lavina. Kad je već podpuno zasliepio i izgubio moć nadzora nad samim sobom, tada više ne preza ni pred čim, jer je bio velik u odricanju, a još veći u gramženju za zadovoljenjem. Kao što poziva Boga za svjedoka, da je odbija kao nevjestu u najčestitijim nakanama, tako mirno i hladnokrvno izmišlja priču o povratku svog sin Miće, samo da baci zabunu medju Aneru i Lukana i očito računa, da će ona ići u kolibicu, da ga čeka, pa se i on hladnokrvno upućuje na taj doček, koji svršava Anerinom smrću. Blažić nije mnogo gori od ostalih naših ljudi, napose Lioana — zaključuje Budak — kao što ni Lukan nije nekakav tokmak i posvole, koji je lud od dobrote i prenemaganja, jer da je doista takav, on ne bi prije svega htio ići na Tursku gradinu, a kada bi išao, išao bi kao tele, koje bi tamo na avanu ostavilo kožu«.

Dakle izlazi, da su sve osobe uzete iz stvarnog života, a »kad gledaš očima umjetnika, onda svaka ljepota bljesne u svojoj čarobnoj svjetlosti, da nevješto oko ne može ni gledati tolike divote, a i svaka rugoba dobiva svoje pravo lice.« Ima u Budaka mnogo one vječne romantike i primitivne epske veličine, koju je intenzivno osjetio u dalekoj čežnji za rodnim krajem i u nostalgičnom zovu nicao je sviet djetinjskih uzpomena, a njegovi junaci (»apoštol« Vidurina, Anera, Lukan) stekli nimbus sreće, blaženstva, a u isto vrieme pregaranja i patnje. A može li se zamjeriti književniku, ako se kadkada udalji iz svega tog užasa, u kojem živi i ako iz bučne ulice svog vieka zakrene u tihe putove prošlosti?«

Ali ima i ovakovih opisa na prvim stranicama Budakova posljednjeg romana »Musinka«: »Kasno je jesenje jutro svom snagom prodiralo kroz mali prozorčić, no nije nikako moglo iztjerati polutame, koja je tu vječno carevala, jer je soba nizka, dosta velika, a samo jedan jedini prozorčić na njoj, a i taj je toliki, da omašnija ljudska glava ne bi mogla kroza nj proviriti u dvorište. Osim toga je staklo bilo toliko zamazano i blatno, koliko je nečistoće moglo primiti kroz nekih pedesetak godina, odkad je tu postavljeno, u koliko ga niesu saprali veliki sniežni udarci i navale jeseniskih kiša.«

Ili malo dalje opisuje prehranu stanovnika opisane kuće: »Ujutru palenta u svojoj rodjenoj kaši, u koju bi bacili žlicu dvije skorupa; kad ne bi bila kaša, za promjenu bi natočili iz badnja rasola od kiselog kupusa, u riedkim zgodama u njeg žlicu ulja i polili palentu! Ljeti je grah za objed i grah za večeru. Začina nema nikakva, osim ako bi kad planinka u veliku zdjelu graha metnula žlicu kiselog kupusa. Zimi se taj jelovnik mienja utoliko, što se nekoliko puta na tjedan kuha kiselo zelje i suho meso. Uz objed i uz večeru u svakom slučaju kuhaju krumpir, ogule i tako prircdni dolaze na stolicu. Koja kuća ima sve ovo: ovako obilno, spada medju gazdinske, bogate kuće, dok oni siromašniji često imadu i za objed i za večeru samo suhe krumpire, te se desi tjednima, da ne jedu žlicom. Za njih je Božić, kad rade na tudjoj njivi, jer se onda najedu do sita, budući da težaku mora biti, pa domaći imali ili nemali. Tko težaka zove, mora ga valjano i podvoriti. Na djecu se malo pazi, dok su u kolievci, a čim jednom iz nje izmilje, pomieša se diete sa sitnim domaćim životinjama i ostalom seoskom djecom, pa gacka po blatu i prašini, po smeću i djubrištu, ljeti u gustim neprozirnim rojevima muha, a zimi u sniegu i ledu«« (M. Budak »Musinka« str. 31.).

A nad svim tim je »prvi treptaj zore probio noćnu tamu i dopro u svaki kutić zbijene podvelebitske krajine. Tamo je o'd Resnika i Filara silazila u nizine lagana, trepetljiva paučina prve svjetlosti, zavirivala u svaki kutić vrietnih dočića, u svaki ugao stoljetnih gajeva i lagano se penjala preko dolina i brežuljaka na velebitske visove, da se tamo pojavi u najvećoj snagi jutarnjega svitanja. Sveto Brdo je — navrh Velebita — vazda prvo primalo cjelove jutarnjeg sunca, koje se je sramežljivo penjalo iza Resnika, da ogrije najdivnije proplanke najdonje Like; ono je primalo navještaj prvih cjelova, dok je još prevladavao sumrak u nizkim kolibieama i neuglednim pojatama« (Musinka, str. 254).

Velebit i Opsenica skrivali su mnoge tajne, tihe šapate, neizpunjene želje i nade. Ostali su niemi i tajinstveni. Lički seljak po svojoj ljubavi za selo i svoj seljački dom, svoju domovinu — postaje pravi gospodar svega onoga, što je izkonskom snagom stvorio, a svojom čistom seljačkom kulturom oplodio. Zemlja je dio njegove duše i njegova života, dio čitava narodnog bića, i on je duševno i narodno srastao s njom svojim poštenjem, svojim požrtvovanjem za bližnjega, svojom ljubavi za rodjenu grudu. Djedovska zemlja je dio samoga njega, njegove krvi, koja natapa svaku grudu, svaku travčicu, svaku vlat. Otuda ona nezasitna glad za zemljom i neutaživa čežnja za djecom, sinom nasljednikom, koji će održati i proširiti imanje i sačuvati vatru na ognjištu. Ljubav prema zemlji izvire živo iz njegova rada, koji prima sliku i oblik njegove duše i njegove pažnje, jer se sve to pred njegovim očima rodilo, sve pod njegovom očinskom pažnjom raslo i dozrievalo.

Uzajamno oplemenjivanje seljaka i njegove zemlje — prirode čine ga živim bićem, koje osjeća i ljubi, plače, veseli se. Što više, ujedinjuje sa sobom dušu njegovu, koja kao najbolja supatnica trpi i plače, kad prirodne nepogode unište sjetvu, kad bolest proriedi stoku — jer je odkinut dio njegova duševnog i tjelesnog bića. Kako mu se poistovjetuje rad sa životom. to kao narod postaju trajni i budni čuvari svega onoga, što narod u njegovoj kulturni čini narodom, izvor svega što je zdravo, dobro i plemenito — temelj i izvor hrvatskog narodnog života, čuvar hrvatske narodne samobitnosti.

K.PAVELIĆ


fenix-magazin.de

Charles Bilich: Tito je krvnik hrvatskog naroda!

Iseljenici moraju upornije lobirati u Hrvatskoj za ono što žele. Trebaju biti jako oprezni i što dulje boraviti u Hrvatskoj.

Charles Billich, svjetski poznati slikar i politički emigrant

.jpg (19,7kb)
Charles Billich s papom Ivanom Pavlom II

Charles Billich (Karlo Bilić) svjetski poznati slikar s australskom adresom, još uvijek čeka priznanje u domovini. Ono što svjetski kritičari smatraju velikom umjetnošću, domaći svrstavaju u prosječnost akademske manire. Bilića to ne zabrinjava. Kaže da se na to samo može „cerekati“. Ono što ga zabrinjava, političke je prirode. Smeta ga što Hrvati nikako da zaborave na Tita, ali i Titove simbole u njegovom rodnom Lovranu.

FM: Povod ovom intervjuu, zapravo je Vaše pismo koje ste poslali dr. Andriji Hebrangu, a u kojem iskazujete razočarenje aktualnom vlasti, opsesivnošću Titom, njegovim simbolima u Lovranu i, citiram: „Neću dolaziti u Hrvatsku sve dok sva sjećanja na tog monstruoznog koljača ne budu maknuta s javnih mjesta širom Hrvatske.“ Uistinu će biti tako?

Bit će tako za stalno, iako ne i što se tiče kraćih posjeta. Ne shvaćam zašto Hrvatska nije spremna suočiti se s tužnom istinom iz prošlosti. Okrenimo stranicu već jednom! Krenimo prema nekom suvremenom pojmu sloge, prema nekoj logici. Zar je to tako teško? S time bi se, valjda, trebao artikulirati neki novi ideal, svježa preporodna ideja. Materijalna očekivanja nisu odgovor, niti su moguća uoči strašnih demografskih dinamika u Hrvatskoj i svjetske krize. Došlo je vrijeme rekalibracija vrijednosti i razvitka duševnih sadržaja u našim životima. Lažna obećanja prošle diktature, jedino služe kao otvor napredovanju, i samo neki luđaci mogu tvrditi kako je dobro bilo pod „ljubičicom belom“!

.jpg (31,6kb)
Na slici je Josipa Broza Tita prikazao kao krvnika hrvatskoga naroda

FM: Vi ste poznati slikar u svijetu, u Australiji u kojoj živite, Ujedinjenim narodima, Vatikanu, pa čak i u Kini, no u Hrvatskoj, izgleda, s Vama imaju nekakav problem. Nikako se ne mogu odlučiti jeste li u okvirima akademskog slikara ili su Vaša djela vrhunska. U čemu je problem?

Ne znam mentalitet nekih izoliranih i moroznih fosila u Hrvatskoj i kritičara koji me vole mrziti. Imaju neki klasifikacijski stav, a ja nažalost ne spadam nigdje zbog mojih ekscesnih impulsa, egzotičnih likovnih izleta i ekscentričnosti mojih tematskih kaprica. Takvi tipiziraju neke zaostale stavove prošlog režima i samu pojavu na prošloj umjetničkoj pozornici režimskog slikara. Ili si bio u „struci“, ili nisi egzistirao.

Ali samo neka dalje pišu, makar i dobro! Na koncu, ja od svakog pomalo nešto naučim, trebalo mi ili ne.

FM: Čak i oko slike koju je svojedobno Buschu darovao Ivo Sanader, podigla se prašina. Domaći kritičari su smatrali kako Vaš rad nije „dostojan“. Kako ste na to reagirali?

Da, cerio sam se. Dobri komedijanti! Jedan bi bio Sanaderu preporučio sliku sisate skijašice na vodi, koja promovira „kokainu“ na prsima. I oni u Bushevu protokolu bili bi zadivljeni. Druga preporuka bila je portret pretužnog bračnog para s djecom u očigledno krajnje gladnom stanju u prljavoj sobi. Dostojno? Molim vas! Ali čekajte, moje slike ni traga ni glasa! Usporedba nije važna, samo mlati Billich!

FM: Ali bili ste omiljeni umjetnik Franje Tuđmana. Čega se najradije sjećate iz tog doba?

Tuđman mi je rekao da se vratim doma. To sam i učinio i otvorio atelje i galeriju u Lovranu. U to doba sam stvorio ciklus „13 hrvatskih velikana“ i ciklus „Zagreb – idealizirana apoteoza Zagrepčanke“ personifikacija glavnog Grada.

FM. Zoran Milanović Vas je također posjetio u galeriji. Jeste li mu govorili o Vašem problemu u Lovranu?

Nisam. Ne bih se usudio premijera opterećivati s mojim sitnim problemima. Imali smo drugih, pametnijih tema. Ali radim s drugim pravnicima na prekršajima, podvalama, izdajama i urotama protiv mene i mojih ljudskih prava.

FM: Vaše su slike iznimno skupe. Koliko je iznosila Vaša najskuplja slika?

Otprilike pola milijuna eura. Slika 1 m x 1 m prodana je na aukciji u Pekingu za „China Foundation for the Alleviation of Poverty“ pod pokroviteljstvom Centralnog komiteta. Cijelu sam svotu 2012. godine donirao u humanitarne svrhe. Moje donacije su dio mog života, a ove godine doniram i kip. Često doniram grafike i crteže diljem Australije. Između ostalog, idem svake godine i na daleke misije po cijelom kontinentu u ulozi australskog ambasadora (Ambassador for Australia Day) (Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina)

Marijana Dokoza


Sarajevo, 29. rujan 2015.

Izjava o aktualnom crkvenom i društvenom stanju u Bosni i Hercegovini

Na 20. godišnjem susretu svećenika Vrhbosanske nadbiskupije održanom 23. rujna 2015. u Svećeničkom domu u Sarajevu, pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića i uz sudjelovanje 127 svećenika, između ostaloga, razmatrana je Izjava o aktualnom crkvenom i društvenom stanju u Bosni i Hercegovini. Nakon prikazanog teksta razvila se rasprava i iznosili su se različiti prijedlozi. Za Izjavu je glasovala velika većina svećenika uz dodatak da se unesu izneseni prijedlozi. Nakon redakcije Izjava se objavljuje:

Prepoznajući znakove vremena koji govore:

da je broj katolika u Bosni i Hercegovini manji nego prije 100 godina;
da ljudi sve više iz ove zemlje odlaze;
da je, nažalost, proces povratka izbjeglica (predviđen Aneksom 7 Daytonskog mirovnog sporazuma) uglavnom završen, s naglaskom da na prostoru Republike Srpske i na pojedinim dijelovima Federacije BiH nikada zapravo za njega nisu ni stvoreni adekvatni uvjeti;
da zbog različitih političkih interesa, nesretnoga rata i zbunjujućega poraća ovu zemlju mnogi Hrvati ne smatraju svojom;
da se kada se govori o hrvatstvu u BiH, često zanemaruje činjenica da katolici, najvećim dijelom Hrvati, žive na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine;
da ne postoji nacionalna strategija opstanka Hrvata i katolika na cijelom području Bosne i Hercegovine;
da su pojedinim stranim, ali i domaćim političkim opcijama Hrvati i katolici u Bosni i Hercegovini smetnja;
da u državnim strukturama nisu jednako zastupljeni Hrvati iz cijele BiH;
da se katolicima u Bosni godinama nameće osjećaj manje vrijednosti;
da dominantne srpske i bošnjačke politike nemaju spremnosti prihvatiti hrvatski narod kao konstitutivan i jednakopravan u cijeloj BiH;
da ne postoji stvarna volja kod međunarodnih predstavnika, za reformom nepravednog i nefunkcionalnoga Daytonskog sporazuma, a time i Ustava BiH kojim bi sva tri konstitutivna naroda bila jednakopravna i svi građani imali jednaka prava u svakom dijelu BiH;

Konstatiramo da je nužno uvažiti činjenice koje kažu:

da su katolici u Bosni i Hercegovini, u najvećoj mjeri Hrvati, autohtono pučanstvo na cijelom njezinu prostoru;
da je Katolička Crkva prisutna u Bosni i Hercegovini od rimskih vremena, a Vrhbosanska nadbiskupija spominje se daleke 1089.;
da su na referendumu 1992. za neovisnu i suverenu državu BiH, na poziv nadbiskupa vrhbosanskog, glasovali i katolici, najvećim dijelom Hrvati, bez čijih glasova ne bi bilo neovisne BiH;
da su Katolička Crkva u BiH i Sveta Stolica podržali neovisnost BiH;
da je Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini pretrpjela strašna stradanja tijekom rata 1992. – 1995., ali je ostala vjerna svome poslanju živeći uz katolički narod;
da je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić s najbližim suradnicima tijekom cijeloga rata ostao u Sarajevu koje je sjedište crkvene i državne vlasti u BiH te da su i drugi biskupi ostali u svojim sjedištima;
da su svećenici vrlo često bili pioniri povratka na ratom opustošena područja;
da je Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini promicatelj ekumenizma i međureligijskoga dijaloga;
da je Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini još uvijek duhovno snažna zajednica kojoj ne manjka duhovnih zvanja ni pastoralnih projekata;

Izjavljujemo stoga:

da se kao svećenici ne odričemo nijednog dijela Bosne i Hercegovine koja pripada i katolicima u jednakopravnosti;
da poslušni poticajima pape Franje koje nam je uputio u sarajevskoj prvostolnici 6. lipnja 2015. nećemo zaboraviti svoju prošlost, nego iz nje crpiti snagu za požrtvovnost u sadašnjici;
da je Bosna i Hercegovina naša država, a Sarajevo glavni grad;
da su državna zastava i himna BiH također dio sadašnjega identiteta Hrvata u BiH;
da je potrebno vratiti zastavu hrvatskog naroda koja simbolizira sve Hrvate i u Republici Hrvatskoj i u BiH i na svim prostorima gdje Hrvati žive;
da kada govorimo o domovini, onda mislimo na cjelokupan prostor gdje Hrvati žive kao autohtoni narod, danas uokviren državama: BiH i Republici Hrvatskoj;
da duhovno skrbeći za naše prognane i izbjegle sunarodnjake, želimo njegovati i učvršćivati povezanost s njima kako ne bi zaboravili svojih korijena;
da nitko nema pravo nametati nam dvojbu ili BiH ili Hrvatska, nego je naše opredjeljenje BiH, a i Hrvatska;
da su legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH dužni zalagati se za prava Hrvata, najvećim dijelom katolika, na cijelom prostoru BiH, s posebnim naglaskom na Republiku Srpsku;
da je međunarodna zajednica dužna računati s Hrvatima, najvećim dijelom katolicima, kao s konstitutivnim narodom u BiH te ispraviti političke nepravde učinjene ovom narodu i mnogim drugim građanima BiH;
da je obveza svih političkih predstavnika i svih katolika učiniti sve moguće, u skladu s evanđeljem i pozitivnim zakonima, da Crkva i katolici u što većem broju opstanu u Bosni i Hercegovini.


Podsjetnik...

Izjava o stanju i položaju hrvatskog naroda i domovine

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nalazi se danas u najtežem stanju u svojoj povijesti kada mu se na sve moguće načine uskraćuju i zatiru njegova ljudska i narodna prava na njegovoj četrnaest-stoljetnoj grudi na svim poljima njegovog ljudskog i narodnog djelovanja. Uskraćuje mu se čak i pravo na život u njegovoj domovini i nasilno je podijeljen i razdvojen od drugog dijela svoje braće u današnjoj Republici Hrvatskoj.

Hrvatski narod u Republici Hrvatskoj nalazi se u teškom stanju kada mu se nameću i određuju ciljevi i stremljenja koja ga odvlače od njegove pune slobode i nezavisnosti, blagostanja i napretka na tlu njegove domovine u zajedništvu cijeloga hrvatskoga naroda.

Isto tako, svjedoci smo da se u javnosti s razno raznih strana iz raznih razloga nameću svakovrsni prijedlozi o mogućim izmjenama i budućem izgledu sadašnjeg Ustava BiH, koji do današnjeg dana nije službeno objavljen i kojeg u stvari nitko nije ni vidio u službenoj verziji na hrvatskom jeziku. Uočljivo je da se pri tome ne govori o biti stvari, o tomu da je neodrživo i duboko nepravedno nasilno održavanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nemoralan i pravno ništavan, jer je ozakonio genocid i nepravdu, na štetu hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda, već se nažalost radi o orkestriranim primjedbama i prijedlozima mogućih izmjena Ustava kojima se u biti zamagljuju stvarni problemi ove i ovakve Bosne i Hercegovine te ih se u konačnici želi učvrstiti ili još više produbiti, prije svega, opet na štetu hrvatskog naroda. Pri tome je najvjerojatnije da je u istim centrima moći već napisan novi Ustav BiH na istim starim temeljima nepravde i nasilja nad ljudskim i narodnim pravima hrvatskog naroda.

Dakle, mnogi kada govore o promjeni Ustava BiH, odnosno Daytonskog sporazuma ne uvažavaju potrebu ispravljanja nepravde koja je u prvom redu nanesena i nanosi se hrvatskom narodu, a onda i ostalima u BiH, već traže promjenu Daytonskog sporazuma u cilju dobivanja nekih dodatnih mrvica sa stola Međunarodne zajednice kao što to traže neki iz reda hrvatskog naroda, ne shvaćajući da tako prihvaćaju i dodatno učvršćuju stanje pogibeljne nepravde nad hrvatskim narodom i domovinom, ili kao neki koji traže promjenu Daytonskog sporazuma u cilju zatiranja i preostalih prava hrvatskog naroda kojeg žele svesti na nacionalnu manjinu, e da bi lakše dobili građansku Bosnu u kojoj će postojati samo bosanci kao neki novi narod ili u drugom slučaju kao BiH podijeljenu na srpski i bošnjačko-muslimanski-bosanski dio bez hrvatskog dijela i udjela!

Zbog svega toga, potrebno je radi istine i pravde i budućnosti naglasiti da su Bosna i Hercegovina povijesno hrvatske zemlje! U doba prije četrnaest stoljeća hrvatski narod je nastanio ova područja i učinio ih svojom hrvatskom domovinom i na području te svoje domovine i oživotvorio svoje kraljevstvo, svoju državu. Sa turskom okupacijom, te poslije stvaranjem velikosrpske jugoslavije, tamnice naroda, i nakon nje stvaranja srbokomunističke jugoslavije na genocidu, dolazi do značajnog izdvajanja Bosne i Hercegovine iz sastava cjelokupnog hrvatskog nacionalnog područja, odnosno njenog izuzimanja iz sastava hrvatske države.

To sve je činjeno na zločinački način oduzimajući hrvatskom narodu njegova temeljna prava na samostalan državnopravni život u svojoj državi na području svoje domovine uskraćujući mu i pravo na sami biološki opstanak, a što je bilo posebno izraženo pod turskom okupacijom, te tijekom i nakon drugog svjetskog rata kada su partizansko-četničke snage na pravdi Boga pobile preko pola milijuna hrvatskog naroda na monstruozno zločinački način da bi tako srušili hrvatsku državu i zatrli u hrvatskom narodu i samu svijest o njenoj ponovnoj uspostavi i uspostavili komunističku Jugoslaviju odcjepljujući hrvatske prostore iz jedne cjeline.

Dalje, htijenjem i borbom cjelokupnog hrvatskog naroda u oslobodilačkom Domovinskom ratu izborena je hrvatska država na području kojeg su za papirnatu socijalističku Republiku Hrvatsku u socijalističkoj Jugoslaviji dopustili i odredili neprijatelji i zatornici hrvatskog naroda, a hrvatski narod na području Bosne i Hercegovine, kao i na ostalim rubnim hrvatskim područjima u bivšoj SFRJ, našao se tako izvan novouspostavljene hrvatske države, Republike Hrvatske.

A to je neodrživo ako hrvatski narod u svojoj domovini hoće da živi u pravdi i slobodi na svojoj grudi ne gazeći svojih povijesnih, državnih i ljudskih i narodnih prava. Stoga je potrebno neizostavno jedinstvo hrvatskog naroda oko ovih spoznaja, jedinstvo u traženju i oživotvorenju svojih neotuđivih prava u cilju stvaranja uvjeta da hrvatski narod živi u sreći i blagostanju! To blagostanje i ta sreća mogu se oživotvoriti kako za hrvatski narod u cjelini tako i za svakog pojedinca samo u zajedništvu hrvatskog naroda u njegovoj jedinstvenoj državi, u njegovoj domovini Hrvatskoj! Ta prava nisu na štetu nikoga tko nije iz reda hrvatskoga naroda, a koji žive u zajedništvu s hrvatskim narodom na području njegove domovine!

Dakle, imajući u vidu da hrvatski narod kao jedan i jedinstven narod ima jednu domovinu, jedan jezik, a trenutno je razdvojen uglavnom na dvije države uslijed povijesnih okolnosti i trenutnih interesa koje su diktirali neprijatelji hrvatskog naroda na sili i nepravdi to je potrebno izjašnajavanje cjelokupnog hrvatskog naroda, svih njegovih institucija vlasti, udruga i političkih stranki kao i svakog mislećeg pojedinaca koji diše jasnim hrvatskim duhom o svim ovim činjenicama i potrebnim akcijama u cilju ispravljanja povijesne i aktualne nepravde koja se svakim danom sve više učvršćuje s novim ograničavanjem neotuđivih prava kako hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini tako i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj kojem se trenutno protuustavno nameću isprazni i u konačnici razarujući ciljevi koji ga udaljuju od zajedništva i oživotvorenja pune slobode i nezavisnosti, blagostanja i napretka u njegovoj domovini Hrvatskoj.

Za odlučujuću akciju je došao krajnji čas, jer se ne smije dopustiti zaživljavanje onih rješenja koja se pokušavaju nametnuti hrvatskom narodu u cilju njegovog daljnjeg obespravljivanja i protjerivanja sa njegovih 14 stoljetnih ognjišta, te u konačnici njegovog potpunog biološkog uništenja.

Zato Stranka hrvatskog prava neizostavno traži od svih, a prije svega od predstavnika vlasti hrvatskog naroda u RH i BiH, te svih hrvatskih institucija, udruga i stranaka, kao i hrvatskih ljudi u Domovini i svijetu koji promišljaju trenutnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatski narod i država, da se izjasne i nedvosmisleno odrede o ovim teškim i sudbonosnim pitanjima za budućnost i opstanak cjelokupnog hrvatskog naroda i hrvatske države!

S obzirom da su Bosna i Hercegovina povijesno hrvatske zemlje koje su nasilno izuzete iz državnopravnog života hrvatske države i da današnja Republika Hrvatska sa Bosnom i Hercegovinom čini jednu neraskidivu geopolitičku cjelinu na području domovine hrvatskog naroda to Stranka hrvatskog prava zahtijeva:
-trenutno ukidanje Daytonskog sporazuma, kao pravno ništavnog i moralno neprihvatljivog sporazuma, i s njim tkz. Republike Srpske,
- neizostavno poduzimanje svih potrebnih mjera za nesmetan povratak svih na svoja ognjišta,
- ustroj Bosne i Hercegovine kao visoko decentralizirane države ustrojene od općina i županija u skladu sa sastavom stanovništva do 1991. godine,
- stupanje sadašnje Republike Hrvatske i države Bosne i Hercegovine, na temelju referenduma, u državno pravni savez u obliku konfederalne zajednice sa jasnom i potpunom zaštitom svih neotuđivih prava kako hrvatskog naroda tako i onih koji nisu pripadnici hrvatskog naroda.

Samo tako će biti ispravljena povijesna nepravda i omogućeno hrvatskom narodu doživjeti slobodu, pravdu, blagostanje i napredak u svojoj domovini u zajedništvu sa svim ostalim državljanima koji će se nalaziti u takvoj državno pravnoj zajednici. To nipošto ne znači da će pripadnici drugih naroda biti u bilo čemu uskraćeni u svojim pravima, već će naprotiv doživjeti sreću i blagostanje zajedno sa hrvatskim narodom u državnoj zajednici zasnovanoj na slobodi, pravdi i moralu, zajednici u kojoj će se radom stvarati nove vrijednosti i probitci.

Bog i Hrvati!

ing. Ante Matić, predsjednik Stranke Hrvatskog Prava

U Livnu, 14. studenog 2005. godine


HRVATSKO MOJA

Hrvatsko moja kuda te vodi
Onaj što krivim putima hodi?
Onaj tko stijegu okreće leđa
Kog 'Za Dom spremni' boli i vrijeđa,
Onaj ko’m tvoje mrsko je mlijeko
Koj danas laže što j’ jučer reko.
Hrvatsko moja kuda te vodi
Jadnik ko’m režim crveni godi,
Koj’ Blajburgu se poklonit ne će,
Već Brezovici sramotno kreće
I crvenim se naukom truje,
Na prošlost našu podmuklo pljuje.

Hrvatsko moja kraljice slavna
Na tuđem čelu kruna ti davna,
Tvojim se cvijećem tuđinac kiti
S bistrog ti vrela milo mu piti.
Spala si jadna na niske grane
Stranci te kruhom bljutavim hrane -
Plodovim’ što no gorki su vazda;
Gle, tuđin skuplja rod tvojih brazda,
Rod kojeg’ stvori ljubav Hrvata,
Dobro mu srce od suhog zlata;
Rod čija j’ njiva topljena znojem
Onih što nisu svoji na svojem,
Onih što mukom plaćali bjehu
Danak, tuđemu hiru i grijehu.

Hrvatsko moja kuda te svrću
Oni što s tebe dukate zgrću
I lažu da su pošteno stekli -
Plati im Bože kako su rekli.
O mili rode, patnički rode,
Slijepi i gluhi Zemlju nam vode.
Ne daj im rode svojega glasa,
Dok slijepac vlada, nema nam spasa.

Marija Dubravac, Brisbane


Sinovi Hercegovine

Osjenčan od čežnje i sjete, pogled užgaren, plamen;
Licem heroja i mučenika, usud je iskovan zlamen.
Zemlja im ostade vjerna, na pragu velebne priče,
Dostojne posvete kamenjara; imena im slavna ne odriče.

Daleko od svagdanjeg puta, na uzglavlju golog kamena,
Zaostao klanja se korak, tragu nemirnih sjena.
Ponizno raznosi vjetar, molitve pritajeni glas,
Iza golgotskog promiče križa, lik, što djeda mog ima stas.

Zaustavljena u procjepu kamena, prošlost u vječnosti stoji,
I pod pokrovom prašine vremena, tužaljku broji i broji.
Tek tu, na toj pustari, među škripinama i dračem,
Tuzi puštam da teče... I iz dna duše, plačem, plačem...

Zdenka Bilobrk


Da se ne zaboravi...

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU U HERCEGOVINI

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi zločini nad hercegovačkim Hrvatima dogodili su se i prije 10. travnja 1941., odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Naime, odmah nakon 06. travnja 1941. i njemačkog napada na kraljevinu Jugoslaviju četnički su elementi počinili stravične zločine u Ilićima i Čapljini, što je, na žalost, u narednim danima dovelo do odmazdi novoformirane ustaške vlasti.

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

Već 1943.god. partizanske jedinice iz Biokova i Imotske krajine prelaze u Hercegovinu te pljačkaju i teroriziraju pučanstvo.

U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.

Partizani su poharali i planinsko područje između Čvrsnice i Vrana pljačkajući pastire, oduzimajući im blago i hranu.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U ljeto 1944.god stravičan zločin dogodio se u selu Paklinama u duvanjskom kraju. Partizani su tada prvo mučili, zatim pobili 18 seljaka (od toga 3 žene) iz sela Vedašića koji su krenuli u potragu za svojom stokom, prethodno otetom od partizana. Najstariji od njih Ivan Miškić imao je 58 godina, a najmlađi Blaž Bilić samo 18 god.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U siječnju 1945.god partizani su u Posuškom Gracu upali na „silo“ i zarobili petoricu mladića. To su bili Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.). Odveli su ih u Mamiće te ih postrijeljali kod mamićkoga groblja.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

Komunističke vlasti su nakon završetka rata nastavile sa zločinima započetima u ratu, pogotovo su se obračunavale sa škriparima, članovima njihovih obitelji i jatacima (ljudima koji su im donosili hranu, te ostale potrepštine).

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva - // - ( - // - )
3. Mila - // - ( 19 god. )
4. Zora - // - ( 17 god. )
5. Ivan - // - ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

8. studenog 1947. god. komunisti su počinili stravičan zločin u selu Drinovci. Uhitili su Dragicu Glavaš ženu škripara Ante Glavaša . Mučili su je na razne načine kako bi rekla gdje se nalazi njen muž, što ona uopće nije znala. Tada su okupili mnoštvo naroda ispred crkve u Drinovcima, te je osudili na smrt strijeljanjem. Ubio ju je Petar Marinović Perica pucnjem u zatiljak. Njezin muž Ante ubijen je u blizini Crvenica kod Tomislavgrada.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković dogodio se u Izbičnu pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947.god. Dragicu, ženu pok. Mile, odvode na Svi Svete 1947. na crnačke Cerove Doce u Spržića kuću gdje je bio zatvor i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i pre hladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete“ da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

Komunističke vlasti žestoko su se obračunavale sa škriparima bivšim hrvatskim vojnicima koji se nisu željeli predati. Jedan od takvih bio je i Benedikt Benko Penavić iz Širokog Brijega. Bio je fakultetski obrazovan i još od gimnazijskih dana bavio se politikom. Prošao je Bleiburg i Križni put te stigao do Sarajeva. Ne mogavši se pomiriti sa zarobljeništvom bježi iz Sarajeva i dolazi u rodni kraj. Tu se priključuje križarima pod vodstvom Bože Mandića i postaje jedan od glavnih vođa križarskog pokreta. 1947. god biva teško ranjen u okršaju sa komunistima, te je smješten u Vrljića pojatu u selu Bogodolu podno Čabulje. Za njega su se brinuli Jure, Manda i Frano Vrljić. Komunističkim vlastima izdao ih je Pero Čuljak iz Goranaca te je Benko otkriven i ubijen kao i njegovi domaćini. Glava mu je tri dana bila izložena na mostu u središtu Širokog Brijega, a lištički komunisti su se iživljavali stavljajući mu cigaretu u usta i igrajući kozaračko kolo oko njegove glave.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

Tad su ubijeni:

1. Ivan Kovačić (1925.)
2. Ivan Bakula (1926.)
3. Ivan Biško (1911.)
4. Jure - // - (1921.
5. Marijan Bošnjak Marjanica (1915.)
6. Ivan Marić Bili (1909.)
7. Jozo Karamatić Josa (1919.)

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

1. Ante Križić (1923.)
2. Mate - // - (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan - // - (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

Marko Barbarić


Tomislavgrad, 26.9.2015.

SPOMENIK ŽRTVAMA STRAVIČNOG PARTIZANSKOG POKOLJA NA PLANINI LJUBUŠI

Sedamdeset jednu godinu nakon počinjenja partizanskoga gnjusnog zločina nad šesnaest nedužnih žitelja Vedašića i dvoje žitelja Letke, na mjestu njihove mučke smrti na planini Ljubuši, u Paklinama, je otkriven i blagoslovljen spomen-križ i osamnaest kamenih ploče s imenima svake nedužne žrtve koje su bile stare između trinaest i šezdeset godina, te je služena sveta misa zadušnica.

Spomen obilježje je otkrio i blagoslovio duvanjski župnik fra Velimir Bagavac, a svetu misu je predvodio fra Robert Jolić.

"Ovaj spomenik bi morao biti trajni podsjetnik da nikada ne smijemo mi prijeći na drugu stranu, to jest da nikada nitko iz našega naroda ne smije mučiti, sakatiti i ubijati nevine ljude, nenaoružane, nemoćne iz bilo kojega drugog naroda i na bilo kojoj strani svijeta", u svojoj propovijedi naglasio je fra. Robert Jolić.

Ispod spomen-križa stoji natpis:

DANA 13. VI. 1944. G.
NA OVOME MJESTU PARTIZANI SU
IZVRŠILI POKOLJ NAD 18 ŽITELJA,
IZ VEDAŠIĆA (16) I LETKE (2)
SAMO ZATO JER SU BILI HRVATSKOGA RODA.
SPOMENIK PODIŽU HRVATI
DUVANJSKOG KRAJA

Inicijativa za podizanje primjerenoga spomenika žrtvama ovoga stravičnoga zločina pokrenuta je u lipnju prošle godine, na 70. obljetnicu zločina, kada je na ovome mjestu prvi puta služena sveta misa zadušnica za stradale Hrvate Letke i Vedašića.

I tada je uz suslavlje duvanjskoga župnika fra Velimira Bagavca, svetu misu predmolio je dr. fra Robert Jolić, koji je na samome početku pročitao imena pobijenih, opisavši i način njihove mučeničke smrti:

Ivan Miškić zv. Milan r. 1886. Pronađen potpuno izmasakriran i satrven, kostiju potpuno izlomljenih, tako da su mu tijelo morali donijeti u vreći.

Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov ) r. 1929. Pronađen slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.

Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Josip Gudelj r. 1891. Također odveden podalje i strijeljan zajedno s Ilijom Miškićem. Ni na njemu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Anica Gudelj r.1914. Pronađena iznakažena tijela, slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj bili isprobadani nožem.

Jakov Bokanović r. 1889. Po svjedočenju očevidaca iznakažen do te mjere da ga se od straha nije moglo gledati.

Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.

Ante Bokanović Antuka r. 1903. Pronađen nešto podalje od ostalih, ispod jedne litice gdje je bačen u šumu. Po ozljedama na tijelu se vidjelo da je bio teško mučen i polomljen.

Ruža Bokanović zv. Krištuša r. 1910. Nađena na ledini sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina tijela.

Iva Šteko r. 1892. Pronađena iznakažena s očenašima u ruci. Grudi su joj bile probodene i tijelo iznakaženo, a glava probijena. Pretpostavlja se da je umrla u teškim mukama sklopljenih ruku.

Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke su mu bile prebijene.

Bože Papić Boko r. 1907. Pronađeno tijelo bilo je zvjerski unakaženo. Noge su mu oderali sve do nokata.

Bože Papić zv. Boškica r. 1899. Iznakažena i polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima. Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i polaže je u grob svoga oca.

Jozo Papić zv. Jozuka r. 1922. Također krvnički unakažen, oderane kože s nagorjelim tijelom što bi moglo značiti da je stavljan na vatru kako bi krvnici udovoljili različitim metodama mučenja.

Stojan Papić zv. Stole r. 1904. Unakažena tijela, potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu stravičnog zločina.

Blaž Bilić r. 1926. Njegovo tijelo je pronađeno potpuno golo. Umoren na vrlo čudan način, bez vidljivih izvanjskih ozljeda. Tijelo je bilo neuobičajeno dugačko i tanko što upućuje na to da su ga krvnici mučili rastezanjem. Pretpostavlja se da je umro u strašnim mukama.

Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta zločina odnio u vreći.

Miško Ljubičić r. 1924. Pronađeno tijelo s mnogim ozljedama od bodeža, a nogu oguljenih do nokata.

- Imena svih žrtava do kojih smo uspjeli doći popisana su u „Duvanjskom žrtvoslovu“ i nas trojica autora (Robert Jolić, Jure Krišto, Ante Tadić, op.a.) danas smo ovdje kako bismo odali počast stradalima, naglasio je fra Robert.

Pri kraju tadašnjeg svetog misnog slavlja u ime organizatora okupljanja, MZ Vedašić, nazočnima se na dolasku, ali i svima zaslužnima u provedbi obilježavanja ove tragične obljetnice zahvalio Ilija Papić, napomenuvši kako se ne namjerava stati nego naprotiv, u idućem razdoblju raditi na izgradnji primjerenoga spomen obilježja za stradale.

Tako da su postavljanjem sadašnjeg novog spomen-križa i osamnest kamenih ploča s imenima svih pobijenih zamijenjeni tada postavljeni drveni križ i privremene ploče uz osamnaest stabala koji simboliziraju osamnaest nevino pobijenih duvanjskih Hrvata, čime se odala primjerena počast nevinim žrtvama partizanskih zlotvora.


MOJ DOM

Na svijetu tom
Jedan je Dom
Najljepši raj
Životu mom.
Moj dragi Dom,
Moj sveti Dom,
Nosit ću vijek
U srcu svom.

Spreman sam ja
Za njega mrijet
Za crven bijeli
I plavi cvijet.
Hrvat sveđ klico
Snagom svom
Za Dom, za Dom,
Za rodni Dom!

Taj topli Dom
Premili spom
Najdraži kut
Djetinjstva mog.
Nad njime bdi
Oca mi duh
Sunašca sjaj
I dobri Bog.

Spreman sam ja
Za njega mrijet
Za crven bijeli
I plavi cvijet.
Za njega moj
Mrio je rod,
Ljubit ću ga
Kud pođem god.

Moj stari dom
Hrvatski dom
Ne može strt
Strijela ni grom
Jer on je gord,
Jer on je čvrst
Brani ga stijeg
I sveti Krst.

Spreman sam ja
Za njega mrijet
Za crven, bijeli
I plavi cvijet.
Kliknimo braćo
Snagom svom
Za Dom, za Dom,
Hrvatski Dom!

Marija Dubravac, Brisbane


Kršćani

Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik


Mala riznica hrvatskoga identiteta

Ljubo Karaman, Živa starina – Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, HIBZ, Zagreb, 1943.

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

Mate Kovačević


Evo t´ naške domovine!

NAŠI LJUDI I KRAJEVI

Marin Bego, Hrvatska mladost, broj 4-5.
Zagreb, prosinac - siječanj 1943 - 1944.

"Liepa naša domovina" himna Hrvatskog naroda plamti divnim zanosom, kojim vanredna ljepota Hrvatske zemlje napunja dušu čovječju. U srdcu Europe, u žarištu njene kulture, kao golemi nasip prema Jadranskom moru strši Dinarsko gorje - Slikovito gorje prema moru pada strmo i sliči fantastičnim kazalištnim kulisama, pripremljenim za neku čudesnu priču. S druge strane, prema kopnu, veličanstvene planine, obrasle šumama, spuštaju se u osam gorskih tala sa sve niže i niže, što dublje ulaze u kontinent, gdje se drobe u tisuće sjenovitih brežuljaka preko ciele Bosne i Hercegovine sve do Hrvatskog Zagorja, da se konačno smire i uztupe mjesta bezkrajnim žitorodnim ravnicama Hrvatske, Slavonije i Sriema.

Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja, koju su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII. stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za cjelinu, za družtvenost i uljudbu.

Ali, kao što je raslinje pod južnim podnebljem bujno i raznoliko, tako se i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske razlikuju po ćudi i temperamentu, po navikama i sklonostima, akoprem ih izta krv, izti jezik i vjekovna sudbina, spaja u jednu nerazdjeljivu zajednicu, koju nikad ni najezde divljih horda, ni družtvovni kataklizmi, ni najveće nesreće, nisu mogli razbiti.

PRIMORSKI KRAJ:

Primorski Hrvati, u neprestanom dodiru sa kulturnim svietom tipični su predstavnici uljudbe i pozitivnih vrjednota Hrvatskog naroda. Nije bez važnosti, da je najmoćniji Hrvatski kralj Petar Krešimir (1058.-1074.) upravo iz Dalmacije proširio svoju vlast na Neretvansku nizinu i Bosnu i tako već sredinom jedanaestoga stoljeća pod svojim žezlom zahvatio cieli teritorij, koji je danas priznat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve, što je Hrvatski narod dao u kulturnom i družtvovnom pogledu, sve njegove težnje i nastojanja kroz dugi niz vjekova, najbolje se odrazuju na Primorju, u Istri i Dalmaciji, posebno u Splitu i Dubrovniku kao središtima Hrvatskog Primorja.

U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi: stari, srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima, u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.

U drugom središtu Hrvatskog primorja, u Dubrovniku, osjeća se bilo cielog Hrvatskog naroda, od onog vremena, kad je taj narod došao u ove krajeve. Na negda goloj litici, pred licem bezkrajne površine morske, podigoše Hrvati grad, kojemu je po ljepoti težko naći premca, ogradiše ga visokim mirima, tvrđama i kulama, zasadiše u njemu i oko njega sve cvieće i južno raslinje tako, da se on danas izdiže kao iz velike cvjetne bašte vanredan i divan u živoj izmjeni boja. Svaki stil i svako novo nastojanje na polju arhitekture zastupano je u Dubrovniku. Na polju privredne aktivnosti i kulturnog stvaranja Dubrovnik je postigao vrhunac još u doba renesanse (oko god. 1500.), Hrvatska književnost cvala je tu u XVI. stoljeću i takmi čila se najnaprednijim narodima. Marin Držić još prije Moliera pisao je svoje drame, koje su i danas na razporedu; Ivan Gundulić spjevao je prvi epos slobodi. Tisuću godina samostalnog života dokaz je izvanredne diplomatske vježtine i državničke mudrosti, a veliko bogatstvo i sjaj, plod su zamašitih pomorskih podhvata i uzpješnog trgovanja po svim morima svieta.

Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i promećali onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava, nego koristni i ozbiljni narodni posao.

Hrvatski pomorci odlikuju se vedrim pogledom na sviet, hitrim mišljenjem, duhovitošću, oštroumnim zapažanjem, odlučnim i sigurnim nastupom. Imaju svoje određeno naziranje na sviet i njegove probleme. Svoju Hrvatsku domovinu, a napose svoj primorski krš, koji rodi izvrstnim vinom, maslinom i svakojakim južnim voćem, vole iznad svega. Hrvati iz ostalih krajeva obično smatraju primorje siromašnim, budući je u narodu 80% poljodjelaca, oni bogatstvo ocjenjuju prema plodnosti zemlje u žitaricama. Primorci naprotiv drže svoj kraj najbogatijim, obzirom na neizmjerne privredne i ekonomske mogućnosti, koje daje more.

I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka, morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke nutarnje duboke radosti ...

LIČKI KRAJ:

Prielaz iz Primorja u Liku po strmoj gorskoj kosi Velebita nije lagan; krajobraz se mienja, ali ipak osjeća se blizina mora. Primorci i Ličani, po prirođenoj bistrini duha, oštroumlju, razvi jenoj osjećajnosti i odlučnosti, sasvim su slični. Ali Ličani razlikuju se od Primoraca upornošću, većim samoodricanjem i odlučnom voljom, koja ja nepokolebiva kao masiv Velebita.

Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.

S druge strane, čednost i skromnost njihovih žena pojačava kod njih ljubav za obitelj za ognjište. Kod Ličana je ognjište podignuto na oltar veće svetinje od ove on nepozna. Nema sumnje, da idilična tišina Velebitskog gorja, neobična šumovitost i izvanredna romantičnost Plitvičkih jezera utječu na ćud i karakter Ličana.

Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i Plješivice. Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita, prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar, koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih jezera pjevaju vječitu himnu.

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:

Bosanski i Hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rieke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dielu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugniezdio se na visokom, šumovitom briegu između rieke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orientalni karakter. Nekoć je bio priestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rieka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se medu zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote.

Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neke dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.

Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći Hrvatski elemenat. Romantičnost Bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama". Takove tankoćutnosti, takovog ljubavnog zanosa nema u svietu. Sladka omama završava podpunom predanošću sudbini, pokornošću Bogu i višim silama "kismetom", da opet odjednom plane neviđenom preduzimljivosti i skrajnom odvažnosti u slučaju rata. Vojničke vrline Bosanaca i Hercegovaca nadaleko su poznate disciplina i poslušnost, uztrajnost, neograničeni samopriegor i požrtvovnost uz prirođenu inteligenciju i žarko rodoljublje čine od njih vojnika, pred kojim svaki neprijatelj drhti i sve zapreke padaju.

HRVATSKO ZAGORJE:

Jesu li mali, ubavi brežuljci Hrvatskog Zagorja oni, koji su se najdalje odkotrljali od Velebitskog masiva ili pripadaju srednjeeuropskom subalpinskom gorju, težko je u prvi mah odgonetati. Svakako oni su vrlo liepi i vrlo plodni. Rode obilato grožđem, svakojakim voćem i povrćem. Posvuda žubore brzi gorski potoci, obilja vode natapa gredice u polju i vrtovima, gdje je savka stopa zemlje brižno obrađena Zagorje je najnapučeniji kraj Nezavisne Države Hrvatske, dapače jedan od najnapučenijih krajeva Europe.

Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta, kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči domaća živad.

Ljeti, kad voćke dozrievaju, vide se posvuda ljudi u polju: među zelenim granjem, koje se savija pod težinon ploda, kao da su se zapleli veliki bieli leptiri.

Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i uztrajnosti. Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju kulturnih i materialnih dobara.

SLAVONSKI KRAJ:

Velebno primorsko i velebitsko gorje, prašume, tisuće zelenih brežuljaka, čarobna jezera, vodopadi rieka i brzih gorskih potoka odpjevali su svoju pjesmu, tlo zemlje spustilo se i smirilo zauviek. Iztočno od Zagreba pa kroz cielu Slavoniju i Sriem, prostiru se nepregledne žitorodne ravnice, kojima nema ni kraja ni konca. Ova plodna najbogatija nizina, žitnica je Hrvatske. Rubom nepregledne ravnice teče s južne strane rieka Sava, sa sjeverne strane Drava, koje obe utječu u središnju europsku rieku Dunav.

Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste: tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj. Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!

Čitava putanja sunca, kad jutrom izađe na jednoj strani, dok uveče zapadne na drugoj, kreće se na njoj. Za dugih ljetnih dana sve se privida kao u snu: neosjetljivost tvrdih predmeta unaokolo, titrava izmjena boja i zvukova, plača i smieha. U tom prostranstvu svrt naše tuge i žalosti, sve brige i obziri morali bi izgledati bezkrajno smiešnim, ali nije tako. Pustopašnost, širo kogrudnost i ekspanzivna suosjećajnost Slavonaca prelazi kadkad u slabost, koja je bez sum nje odraz bezkrajne jednolične nizine, što sve daje, a ništa ne traži. Samo kad popodnevni vjetrić uzbiba valove dozrelog žutog klasja, sumorni pogled oživi i zadovoljno kruži u nedo gled po bezkrajnoj ravnici, koja se sva prenemaže od težkog ploda ...

Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca zamrla djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli, neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića, koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim okršajima suzbio biesne navale Turaka.

Ne, ni plodnost zemlje,
ni obilje, ni lagodan život,
ništa ne može odviknuti od borbe onoga,
koji se borbi raduje,
jer ju je u krvi nasliedio i na nju navikao.

"Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
to je naša domovina!"


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.

Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.


Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Alojzije Stepinac

Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72


Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,
srce koje kuca za te,
ruku da te prati,
majku da te shvati,
znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač
kada tvoja zemlja pati;
ali iza svega
sigurno ćeš znati
što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja,
tu sagradi dom,
tu je stari temelj,
tu na kršu tvom.
Tuđin i oluje
kidali su nju,
al' još uvijek tu je
sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,
kralj što ne zna što je kruna,
al' na svojoj grudi
ko i ovi ljudi
bit ćeš velik ko i mi.

To je tvoja zemlja...

Drago Britvić


Podsjetnik...

POGLAVNIKOV GOVOR ČLANICAMA ŽENSKE LOZE USTAŠKOG POKRETA

SESTRE!

Narod proživljuje svoj život kroz vjekove tako, da jedanput stoji visoko, jedanput živi životom dostojnim naroda, kad mu sve uspijeva, kada mu se slava širi, onda dodju razdoblja, desetljeća i stoljeća kada trpi i stradava.

Onda se opet podigne, pa živi bolje, pa opet nešto gore, prolazi kroz razne faze, kao što to prolazi i čovjek u svom privatnom životu.takovim različitim dobima uskrsavaju u narodu pojedinci, koji se bore, koji svoje živote, svoju krv za domovinu svoju prolijevaju, pojavljuju se muževi velikoga uma, koji narodu čine velika dobra svojom mudrošću i svojom pameću.

Pojavljuju se i drugi koji ga vode, a pojavljuju se osobito i onda, kada narod dolazi u velika razdoblja, nesreće i nedaća, pojavljuju se ljudi, koji ga sramote, koji mu nanose štetu možda više nego neprijatelji, pojavljuju se oni koji ga zatiru, vlastiti sinovi, koji mu uništavaju domovinu, dobra, koji mu crne obraz i koji ga osramoćuju. Tako se to dogadja, kao valovi mora što se dižu gore i dolje, ali uviek kroz sva doba, kroz sva razdoblja, i kad valovi narodnog života idu gore i dolje, ostaje jedna nepromjenljiva poluga na kojoj stoji budućnost i obstojnost naroda, a to je žena.

Žena, jer ona ima bogodani poziv, da bude trajni ugaoni kamen pojedinog doma, a po tom i trajni ugaoni kamen domovine i naroda.

Žena koja radja i odgaja nova pokoljenja i koja na taj način pomladjuje i uzdiže svoju obitelj, a potom i cieli narod, koja drži kuću, ognjište, žena čuva uspomene

Prošlosti, predaje ih novim naraštajima, sinovima, unucima, kazujući što je bilo zlo i žalostno u prošlosti, što je bilo dobro i veselo, s čime se prošlost podičiti može, da novi naraštaj i nova pokoljenja znadu prosuditi da se mogu naučiti i da mogu za budućnost se ravnati.

Ta i takova žena prenaša svojim darom, kojega ima, uspomene – prenaša predaju i kroz nju živi narod, kroz nju se obnavlja, kroz nju narod svoju prošlost daje i namjenjuje potomstvu, sva dobra krieposti i vrline i život uobće.

Evo, sestre, narod koji ima žene, koje doista ovaj veliki narodni poziv vrše, može se smatrati sretnim i može biti siguran, da njegova zvijezda nikada potamniti ne će, da njegov rod nikada izroditi ne će i da ga ne će nikada nestati. Može biti siguran da će se obnavljati i preporadjati, može biti siguran da će napredovati i da će sve više rasti, sve više jačati i sve više postati dostojnim u pravom smislu rieči imena naroda, a po tome da će imati svoju slobodu, da će svoju slobodu znati štititi a ako ju je izgubio da će imati mogućnosti svoju slobodu opet zadobiti.

Sestre, i naš hrvatski narod je imao u svojoj prošlosti svietlih primjera ženske vriednosti na svakom polju. Zato se hrvatski narod mogao održati kroz tolika stoljeća, često puta bez ikakova štita, bez ikakova oklopa, izvrgnut najvećim i najtežim nevoljama, a često puta izvrgnut upravo smrtnoj pogibelji. Danas narod i sviet žive jednim brzim životom, žive u prilikama za koje se ne može reći, da su naravne, jer je u velikoj borbi za obstanak. Svi narodi žive danas tako, a hrvatski narod dieli tu sudbinu. Ako Hrvatice, hrvatske žene izvrše u ovom razdoblju svoju dužnost, ako zaokupljene sviešću o onome, što se danas u svietu zbiva ostanu na braniku kuće, doma, opstanu na braniku onih vriednosti, koje predstavljaju kućno ognjište, obitelji i koje predstavljaju obitelj za sadašnja i buduća pokoljenja, život će hrvatskog naroda biti siguran. Da Hrvatica može tu svoju dužnost doista izpuniti, da može doista izvršiti svoje deržanstvo, potrebno je, da ima za to i sredstva, a to je dobro i na dobrim i zdravim temeljuima postavljena organizacija.

Hrvatske žene, Hrvatice u prošlosti u svojim družtvima ispunile su i izpunjavaju svoje dužnosti kako su mogle, kako su znale, i kako su im prilike dopuštale. One su svoju dužnost i svoju zadaću zaista ispunile častno.

Nu, vrieme traži nešto mnogo više, današnje vrieme traži, da ta organizacija bude postavljena na mnogo jačim i čvršćim i složnijim temeljima. Mi smo ovo naše pokoljenje, doživjeli najveću sreću o kojoj su pokoljenja hrvatskoga naroda sanjala. Doživjeli smo ostvarenje najvećeg narodnog ideala, a to je uzpostava Nezavisne Države Hrvatske. Dobili smo svoju kuću, svoj dom, a što znači imati svoju kuću, dom i svoje ognjište, to svaka žena sama najbolje znade. Što znači to za čovjekja, za obitelj, isto što znači i za cieli narod, kao takav. Dobili smo, stekli i izvojevali smo svoj dom, ako se mi brinemo nu, to nije dosta. Nije dosta sagradjena kuća i dom, ako se mi ne brinemo za uzdržavanje, ako se ne popravljaju i ako se ne vodi briga o njemu, da se uredjuje i poljepšava, jer s vremena na vrieme ostaje podrtina, ostaje ruina, dok se ne svrši.

Kao što je žena u kući, u domu, u obitelji zvana i najsposobnija, da dom drži u redu, da u njemu vlada uzor čistoće i red i da se u njemu obitelj udobno osjeća, isto tako ima ulogu žena u velikom našem zajedničkom domu, u našoj domovini, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da u tom velikom domu bude reduša, koja ima svaku stvar unutar doma postaviti na svoje mjesto, koja se ima skrbiti i brinuti za to, da u tom domu vlada čistoća i red i da se u svakom domu svaki osjeća udobno, kao i na domaćem ognjištu u pojedinoj kući, da nalazi svoju sreću i svoje zadovoljstvo.

Evo velike uloge, velike dužnosti svake Hrvatice i svake hrvatske žene. I doista, domovina, država, ako u njoj marne ruke i vješte ruke žene rade na njezinim ljepotama, na njezinoj urednosti, na njezinom ukrasu, onda ta država, ta domovina doista ima i izgleda onakvom, što se može nazvati i činiti pravom domovinom i državom, u kojoj se svaki njezin sin osjeća sretnim i zadovoljnim.

Sestre!

I ova velika dužnost čeka ženu. U pojedinim slučajevima ne bi ona mogla izpuniti sve svoje zadaće, ne bi mogla učiniti za svoj narod i državu ono, što je njima danas potrebno i što danas za njih odsudno i važno, nego se sve hrvatske žene moraju naći na poslu u jednom družtvu. U prvom redu svatko, koji se laća bilo kakvog posla mora biti na čistu sam sa sobom, mora znati, što hoće, mora znati što će raditi i mora znati što kako treba raditi. Da se može svaka Hrvatica snaći u svom poslu, da se može tog svog posla prihvatiti, smatraio sam potrebnim da pozovem Hrvatice, da se organiziraju u Žensku lozu hrvatskiog ustaškog pokreta na načelima koje je čitav hrvatski narod, sve ono što je hrvatsko, što pošteno hrvatski misli, svojom voljom usvojio, postavivši, točne ciljeve za sve one, što je od trajne i nepromjenljive vriednosti za obstanak hrvatskog naroda, a to je uz pojedine dielove sažeto u nekoliko rieči:

Da je hrvatski narod sam po sebi narod i da ne može i ne će biti sustavnim dielom ni jednog drugog naroda.
Kad je narod i kad ima svoju zemlju, da onda mora biti gospodar u svojoj zemlji, t.j. da mora imati i svoju vlastitu državu.
Onda u svojoj vlastitoj državi nema rzlike ne može biti razlike izmedju jednog sloja i drugog, da se ne može biti jednih koji gospodare, a drugih koji samo služe, nego da su svi jednaki, da su svi stališi na svom mjestu, da su svi jednako vriedni i da svi imaju jednako dužnosti i jednaka prava.
Razumije se, svi oni koji rade, svi oni koji svojim žuljevima ili umom živu, ne samo za sebe, nego za cjelinu, za narod i za domovinu.

Sestre!

Mnogi su Hrvati mislili, da se narod može održati samo pjesmom. Mnogi su mislili da se narod može održati s prosvjetom, a mnogi opet samo oružjem.

Nu, narod se može održati, može svoju slobodu postići, može je čuvati, onda ako sve svoje snage, sve svoje vrline i krieposti stavi u službu u zajedničtvo, u službu domovine, i u službu svoje države t.j. i oni koji mogu raditi umom da tu svoju sposobnost upotriebe za dobro naroda i države, i oni koji mogu raditi plugom i čekićem i da njihov rad bude uskladjen s obćšim narodnim probitcima, kao i onih koji mogu raditi za narod, za državu s puškom i mačem.

Nu, za ženu sačuvana je posebna dužnost, koju ne mogu izvršiti niti oni koji rade svojim umom, svojim žuljevima ili oružjem sačuvano je djelo, posao, koji se radi sa srdcem, a taj posao nije manje važan od svih onih drugih poslova, od onih drugih narodnih pregnuća. Život je krut i tvrd. Ima i kod pojedinaca i kod naroda liepih i vedrih strana, a ima teških i tvrdih. U tom životu potrebno je srdca, potrebno je činiti i ne raditi uviek samo ono, što traži um, ne činiti uviek ono što traži želudac. A kako će žena raditi srdcem? Tako da srdcem radi najprije u svojoj kući u svojoj obitelji, da drži srdačnost, da drži one liepe, vedre i dobre strane, koje su dane u životu obitelji i koje se preko svih obitelji povezuju na cieli život, na cieli narod.

Treba oplemenjavati srdce svoje, svoje djece, treba uzgajati novo pokoljenje, koje će ljubiti svoju domovinu i za nju raditi. To je njiva na kojoj svaka Hrvatica može izvršiti svoju dužnost do najveće mjere za probitke i svog doma i svoje obitelji za probitke ciele domovine, cielog naroda i Nezavisne Države Hrvatske, ato će se izvršiti najbolje u Ženskoj lozi.

Sestre!

Vi koje ste vedra čela i sviesne u te redove stupile, budite pozdravljene, budite u svojoj odluci, na tom svom radu, na radu kojeg vam ljudi platiti ne će, na kojem ljudi često puta ni zahvaliti vam ne će, budite pozdravljene jer ćete imati zadovoljštinu, jer ćete imati sretan i ugodan osjećaj, da povezujete Hrvatice u jedno kolo, da ih povezujete u jednom radu za domovinu, za svoj narod i za svoju državu.

Kad sam izdao odredbu, da se unutar Hrvatskog ustaškog pokreta osnuje Ženska loza, imao sam pred očima, da Hrvatice moraju početi novim radom, radom na novim temeljima, oboružavši se sa svim potrebnim oružjem, za taj rad, oboružavši se poznavanjem i upoznavanjem načela, po kojima treba raditi, po načelima potreba, koje narod i država imaju, koje hrvatski narod treba. Molio sam gdju. Javor, kada počne neka ne pravi velike postrojbe iz početka, koje bi imale služiti samo za to da se žene sastaju, da dolaze na svečanosti, da dolaze na razne manifestacije, da bude toliko predsjednica koliko podpredsjednica, i kako je to već prije bilo u družtvima bio slučaj, i da se na tom pitanju ciepaju, te da od jednog družtva postanu dva ili četiri, kao što je to u prošlosti bilo, nego sam ja molio, neka iz početka pokupi najbolje i najčestitije po srdcu i obrazu, i neka uradi da se mogu najprije one očeličiti, i ogrijati na žaru pravog rodoljublja, s kojim je ustaštvo od svoga početka, pa do pobjede radilo i živjeklo, da se na tom vrelu nahrane, hranom odvažnosti i hranom krieposti za rad i za sve ono, što će u toj organizaciji, morati činiti, a možda i trpjeti.

Sestre!

Budite sigurne, da će Ženska loza biti u skoro vrieme jedna velika organizacija Hrvatica a kojoj će se hrvatske žene i seljakinje i radnice i gradjanke, naći mogućnosti rada, naći mogućnosti poljepšavanja života doma svoga i doma cielog hrvatskog naroda i vjerujte, da ne će biti čestite Hrvatice iz kojeg bilo stališa, koja se ne će u tom kolu naći i raditi za narod za domovinu i za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Vama, koje ste iz svih krajeva ovdje, koje ste kolo povele, mogu reći, budite ponosne i sviestne, da će taj primjer sliediti nove, i da će ovo sjeme, koje ste vi posijale sazrieti po cieloj zemlji. Veseo sam, što Vas vidim, iz svih krajeva i molim vas kad se vratite svojim domovima ponesite moje pozdrave domovima, vašim obiteljima, vašim mjestima.

Danas prohujava vrieme nad nama, danas u mnogim krajevima gdje su teške prilike, gdje narod proživljava mnoge teške dane. U tim krajevima i mjestima, dopriniele su žene često strašne žrtve, kakove se i zamisliti dadu i budite sigurne iz tih žrtava, iz tog stanja rodit će se sreća, dobro i blagostanje čitavom hrvatskom narodu, rodit će se sinovi, rodit će se junaci, koji će, kao i u prošlosti, tako sada i u budućnost znati svoj dom, svoje kuće, svoju slobodu i svoju državu obranuiti.

Naći će se hrvatskih žena, koje će znati taj dom, tu kuću, našu hrvatsku državu iznutra liepo, dostojno i plemenito urediti, da bude iznutra liepa, dostojna i plemenita, urediti je da bude na korist čitavom narodu, a da bude na ponos nas svakoga, a napose na ponos vas začetnika i prvoradnika u Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta.

Vratite se svojim domovima sa sviešću, da ste na putu, koji vodi na dobro naroda, na dobro domovine, budite sigurne, da će svaki vaš i najm,anji rad biti od velike koristi, jer ste za hrvatski narod i za, Dom spremne!

(Govor održan u dvorani Hrvatskog Državnog Sabora)


Podsjetnik...

Ilija Barbarić dokumentirano raskrinkao jugokomunističke protuhrvatske laži

NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio. To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi Alojzije Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu

Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja brazilskoga Hrvata Ilije Barbarića: „Nezavisna Država Hrvatska/ Bilo je pravo ime“ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskoga naroda i iznadljudske izdržljivosti hrvatskoga bojovnika, ustašâ i domobranâ u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH ( Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.

Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskoga naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz Drugoga svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutačno istina o Domovinskome ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan. Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju s ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskome ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvatima kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i dana aktualna povijesna zbivanja iz Drugoga svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskoga rata. ''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo'' (Mirko Vidović).

Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskoga Holokausta, prof. John Ivan Prcela iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku – svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti'' (str. 5.). Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika'' (Zajedničar, 15. 9. 2010., str. 11.).

Evanđelje po Iliji

Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o iznadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi hrvatsku državu i hrvatski narod. Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka Drugoga svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po Ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga, a ne kao ratni zarobljenici. Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titi, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.

U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedna od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941. donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 svojih pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić'' (str. 15.).

Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednik Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskome Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titini partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare'' (str. 28. – 32.). Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!

U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede. ''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik… krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni… s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, sa četvorice su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.).

Napomena: Uz ovaj gnusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su ljesovi ubijenih ustaša doneseni u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

Razoružanje Talijana i pregovori s partizanima

''Dne 8. rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9. rujna 1943. god. zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika'' (str. 41.).

Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori s Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše, ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima. ''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe'' (str. 42.).

Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu s partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati. ''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S naše strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je Italija kapitulirala i oni nemaju više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat, hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu'' (str. 44.).

Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim mjerodavnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji od Auschwitza!

Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvoga obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu. Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'', također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkve u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.

U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auschwitza? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano – 700 studija, dočim o Auschwitzu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (postotno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu! Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka – oko ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drukčije.

Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin'' (str. 98.). Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata'' (str. 99.).

Adil Zulfikarpašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titine dokumente o tom logoru, rekao je: ''U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.) Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!

Na Institutu for Reseach of genocid Canada od 27. srpnja 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 – 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu''. Dakako, broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70 posto veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. godine na ogled. ''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima – lažov i ubojica'' (Mirko Vidović, Hrvatski fokus).

Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više ne će pročitati (na žalost!, podcrtao R.T.) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika'' (str. 100.). Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru.

Naime, mnogi od anti-hrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

Bleiburg – Golgota Hrvata

''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tite. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade. 'Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titi na milost i nemilost. Nitko ne može opisati divljački postupak Titinih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titine armije'' (str. 46. – 47.).

Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremani u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja: ''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12.000 vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7000 ljudi, oko 1700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu.'' (str. 47. – 49.). Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovno su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešić. Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Ilijinu ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskoga Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''.

Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva puta, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi s obitelji.

Doživljaji Ilije Barbarića

Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu. Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno ne će doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i iseljeništvu; niti će biti predstavljena na Globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš, Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić), a sigurno ne će ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH u program emisije ''Nedjeljom u 2'', kako što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupavca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.

U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenoga križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaš (2. 8. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća. Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD-u nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji izraelski general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji Sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!)

- Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo – i to datumski kada i gdje.

- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. – 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS-a i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao spomenica žrtvama hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobrižnicima.

U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače 1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Sao Paulu u Brazilu. Ne samo što govori više jezika (osim hrvatskoga govori talijanski, španjolski i portugalski jezik), ima isto toliko i državljanstava: bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo. Zbog gore svega iznesenog preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskoga naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nije jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe. Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković, Tijardovićeva 22, 21 000 Split, Republika Hrvatska; e-mail: [email protected].

Rudi Tomić


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


70. obljetnica
1945. - 2015.

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se

u četvrtak, 24. rujna 2015. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji


Da se ne zaboravi...

Kako su nas ubijali...

Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

1. Artur Gustović,
2. Đuro Grujić,
3. Tomislav Sertić,
4. Ivan Markulj,
5. Ivan Tomašević,
6. Slavko Skoliber,
7. Zvonimir Stimaković,
8. Mirko Gregorić,
9. Bogdan Majetić,
10. Franjo Dolački,
11. Muhamed Kromić,
12. Antun Nardelli,
13. Julio Fritz,
14. Josip Šolc,
15. Vladimir Metikoš,
16. Rudolf Lukanec,
17. Miroslav Schlacher,
18. Ivan Severović,
19. Romuald Manola,
20. Ivan Kurelac,
21. Dragutin Mesić,
22. Rudolf Setz,
23. Mićo Mičić,
24. Zvonimir Jakšić,
25. Vladimir Majer,
26. Petar Sabljak,
27. Anđelko Grabić,
28. Ivan Poić,
29. Nikola Mikec,
30. Zlatko Šintić,
31. Franjo Džal,
32. Antun Schuh,
33. Hinko Hubl,
34. Julio Niderlender,
35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja


Iz knjige Mladena Ivezića Titov Jasenovac...

Krivo su nas učili

Od 100 službeno najvažnijih vođa boljševičke revolucije, koje narodnosti bijaše njih 90?
Znate li što je bio projekt Madagaskar?
A što je bio Biro Bidžan?
Znate li kada je stvarno započeo Drugi svjetski rat?
Znate li radi čega?
Kojega je točnog datuma, u kojemu mjestu i od kojega tijela Jugoslavija proglašena republikom?
Kako se izvorno zvala jugo-himna Hej, Slaveni?
Kojega je datuma osnovana Prva proleterska brigada?
Tko su bili prvi antifašistički borci Kraljevine Jugoslavije?
Znate li koji je brod svojim potonućem ostavio najviše mrtvih u povijesti?
Jeste li znali da je objava vijesti o atomskoj bombi bila u FNRJ zabranjena sve do sukoba Staljin - Tito (1948.g.)?
Je li Ranković uhodio Broza?
A znate li zašto se u stvari vođahu yu-ratovi 1990.-ih godina? Vi ste htjeli nezavisnost, slobodu i blagostanje. I ja sam! Kažu da smo pobijedili, a imamo li išta od toga?

Tko su ti bogataši, razbježali 1990. g. po svijetu i odakle im kapital kojim sada diktiraju Hrvatskoj?

Možda naslućujete, ali bez temeljite prouke skrivenih i zabranjenih vrela pa i knjiga i slikopisa, nećete ništa shvatiti.
Svi vi što naivno vjerujete UN-u, novinama i TV-u te New Ageu i tehnologiji, napuštajući vjeru, shvatite da laži ili zabačaj istine o povijesti mogu voditi jedino u još gora zla budućnosti, i to ne samo glede idejnih pitanja. Povijest je jedini dio vremena o kojemu koliko - toliko znamo. Sve su ostalo lažna obećanja i puste nade. Tko nam zabranjuje prouku prave istine o povijesti, taj nam onemogućuje svaku spoznaju.

Zato se progresisti (liberal-komunisti) sve češće suočavaju s fizičkim kataklizmama koje su oni sami prouzročili obećavajući nam fizičko blagostanje, odreknemo li se Boga.

Teško Vam je zamisliti se u svijetu bez TV, Interneta, klađenja, potrošaštva, pornografije, automobila? Nu, jeste li doista sretniji od ljudi toga svijeta?

Donosi li tvorivno bogatstvo pravi raj?

Ovom knjigom dokazujem metodologiju laži kojom je jasenovački mit prouzročio genocid nad hrvatskim narodom protuzakonitim ubojstvom više od 500.000 ljudi 1944. i 1945. g., izgonom i progonom dodatnih najmanje pola milijuna te uništajem stotina tisuća hrvatskih obitelji sve do raspada SFRJ i nove agresije na hrvatski narod, tijekom koje su se antifašisti SRH/RH samo privremeno skrili iza nas, a sada opet sa svojim beogradskim drugovima kopaju oči djevojčicama i cijelome hrvatskom narodu.

Jesmo li doista zaboravili prave zločine, one koji su počinjeni protiv našega naroda?
Imamo li pravo na taj zaborav?
Dok uživate u indiferenciji prema istini, pravdi i zaboravu povijesti te svojim ovisnostima i prividnim ugodama, sve više zatvarajući oči, ne zaboravite da strelovito propadate i sve ste bliži nepovratu, jer:

NEMA NADPISA NA ULAZU U PAKAO!


Obljetnica smrti, 22. rujna 2015.

CVJETKO BEZIĆ (1894. - 1943.): Mučenik vjere i domovine na Šolti

Danas je u Domu hrvatskih hodočasnika u Rimu služena sveta misa za Cvjetka Bezića, mučenika za vjeru i domovinu kojega su na današnji dan 22. rujna 1943. g. na otoku Šolti partizanski komunisti po noći mučki ubili a tijelo mu bacili u jamu na Rudinama.

Cvjetko Bezić bio je jedan od najuglednijih stanovnika mjesta Grohota na otoku Šolti. Rođen je 1894. Bio je vijećnik Općine Grohote i kao takav puno učinio za napredak svoga mjesta. Otac brojne obitelji sa sedmero djece svoju je katoličku vjeru javno svjedočio, a od mladosti se uključio u rad tadašnjih katoličkih organizacija, posebice orlovskog društva i poslije Katoličke akcije čiji je bio veliki promicatelj. Osobno je poznavao bl. Ivana Merza i bio je njegov veliki štovatelj sve do kraja života.

Bio je angažirani i formirani katolički laik koji je živio za svoje ideale vjere i domoljublja. Dvije velike spomen-ploče, jedna na zgradi općine Grohote a druga na mjestu njegove pogibije kraj jame na Rudinama, jesu trajno sjećanje na ovoga mučenika vjere i domovine koji je ubijen u svojoj 49. god. života samo iz mržnje prema Bogu, kršćanskoj vjeri i hrvatskom narodu.

Matica hrvatska u Splitu objavila je 1998. g. njegovu biografiju pod naslovom "Šoltanski orao". Glas Koncila objavio je 10. veljače 1991. u br. 6, str. 14 o njemu i njegovoj mučeničkoj smrti u rubrici Svjedočanstva o patnjama opširan članak od naslovom "Javno je ispovijedao svoje ideale."


DOKLE OVAKO PRAVAŠI!?

- A-HSP poziva na okupljanje i javni prosvjed, dana 26. rujna 2015. god. (subota) s početkom od 11 sati na Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu PROTIV ULASKA TERORISTA I MIGRANATA U HRVATSKU I EUROPU. (Objavljeno: 21.9.2015.)

- Hrvatska čista stranka prava u subotu 26. rujna 2015. u 13 sati na Trgu bana Jelačića u Zagrebu organizira mirni prosvjed protiv samoubilačke imigracijske politike Europske unije. (Objavljeno: 22.9.2015.)

Prijedlog Stine hrvatskih pradidova za sve pravaške frakcije je da odu na grob viteza Ante Paradžika i možda se ondje dogodi čudo pa im Bog prosvijetli pamet i otrgnu se mreži jala i raskola zarad neprijatelja naših i ugledaju se na prave primjere pravaške svijesti i požrtvovnosti poput poginulog viteza Ante!


21. rujna 1991. na zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Ubili su ga, kao psa, 21. rujna 1991., kad se vraćao sa stranačkog skupa iz Križevaca u Zagreb. Još se ni dan danas ne zna tko stoji iza njegovog podmuklog ubojstva. Ne, nisu ga ubili Srbi, ubili su ga Hrvati.

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

U osobnom automobili Paradžik je na mjestu ubijen, dok je njegov vozač Branko Perković teško ranjen, a Ivica Oršanić, koji se također vozio u istom automobilu, ali na zadnjem sjedalu prošao je bez ozljeda. Nakon toga (što će drugo) vratio se u Kanadu, gdje je, razočaran, umro.

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Osim u Lepoglavi, ovaj je domoljub (r. 10. veljače 1943. u Ljubuškom) kao jedan od organizatora Hrvatskog proljeća 1971. robijao i bio mučen i u Brozovim logorima i u Ljubuškom, Zagrebu i Mostaru. Zanimljivo je da su ga razni perkovići i slični neprestano progonili.
1976., da ti pamet stane, osudili su ga na dva mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde!

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Kako to da ni nakon toliko godina od Paradžikova ubojstva nitko ne zna i ne želi reći istinu -tko je naredio i zašto ubojstvo ovog istinskog borca za slobodu, samo zato što je bio - Hrvat?

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


Tako je govorio Ante Paradžik

„Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju (kao SDP) ni konfederaciju (kao HDZ)!
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru!

* * *

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet!

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)
* * *

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

* * *

„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Ne mogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahtjevi apsurdni...“


Poslije okupiranja nema kajanja...

BILO JEDNOM U NJEMAČKOJ

Sin: A tata moj gdje si ti bio, šta si radio, kad su migranti muslimani vršili i izvršili tihu okupaciju naše Njemačke?!

Tata: Sine moj, a gdje bih bio, pa na granici kao svaki moderni Nijemac!
Držao sam transparent "WILLKOMMEN"...


Obljetnica pogibije brigadira Ludviga Pavlovića-Lutka, 18. rujna 2015.godine.

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Ludvig Pavlović "Lutko" (10. travnja 1951. - 18. rujna 1991.), hrvatski iseljenički aktivist, pripadnik Bugojanske skupine i časnik Hrvatske vojske. Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u Studenim Vrilima kod Posušja pred rat u Bosni i Hercegovini.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine, najvećeg poraza UDBE, koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja pod nerazjašnjenim okolnostima na današnji dan prije točno 23. godine. (sipovaca-portal.blogspot.ba)


ZORICI

Kome smeta Gregurić Zorica
Što no Domu mladost svoju dala,
Kom je milo pismo ćirilica,
Tko je ‘priša’ srpskih ideala?

Kroacijo, Majko ispaćena
Dokle li ćeš gorke suze ronit?
Ajme krvi za Dom prolivena
Kad će ti se dušmani poklonit?

Zoro nova ho’š li ikad svanut
Domoljublja suncem ozarena,
Hoće l’ Pravda protjerana banut
I carevat u vječna vremena?

Sini sunce Hrvatska te moli,
Ogrij Veljka, Ivana, Zoricu…
Vukovarom tko šetati voli,
Nek poštiva pismo latinicu.

Oj Zorice Hrvatice mlada,
Nadu, vjeru, u Pravdu ne gubi.
‘Za Dom spremni’ tko trpi i strada,
Uz njega su vrli domoljubi.

Marija Dubravac Brisbane


Zagreb, 17.09.2015

POZIV NA OBRANU HRVATSKE

Autohtona – Hrvatska stranka prava i stranačke postrojbe Hrvatske domoljubne snage zbog ulaska migranata u Hrvatsku i sigurnosti hrvatskih građana i stabilnosti hrvatske države

POZIVAJU HRVATSKE DRAGOVOLJCE

Da se ŽURNO jave u formirani “STOŽER ZA OBRANU HRVATSKE” na brojeve brzoglasa:
- Zoran Mareković, 097 603 5577
- Miljenko Maljevac, 097 725 0877
- Filip Kovačević, 095 864 6995
Upisom u Stožer dobit ćete daljne upute za djelovanje!

NE ŽELIMO MIGRANTE U HRVATSKOJ!
HRVATSKA HRVATOM!

AUTOHTONA - HRVATSKA STRANKA PRAVA

HRVATSKE DOMOLJUBNE SNAGE
PREDSJEDNIK, DRAŽEN KELEMINEC


Pismo predsjednici RH, gospođi Kolindi Grabar Kitarović

Stanje nacije ili do kada žele Hrvati biti mazohisti?

Cijenjena gospođo predsjednice RH, Kolinda Grabar Kitarović!

Nedavno ste bila počašćena nagradom “Ise bega Ishakovića” u Sarajevu, radujemo se istom, ali još bi naša radost bila veća da je ime iste nagrade bilo Džafer beg Kulenović, jer nitko nije zadužio BiH narod kao beg Kulenović! No bilo kako bilo, znamo istim još bolje koja je intencija nagrade, poglavito kada je uručena od jednog od najvećih mrzitelja hrvatskog naroda u BiH, ali i uopće, gdje se vrlo lukavo zatiru sustavno hrvatski korijeni i da je BiH kolijevka Hrvata i hrvatska zemlja od pamtivijeka, tako je i upravo ponašanje Viktora Orbana glede izbjeglica i sukoba sa vrhovnicima EU-a činjenična posljedica dobrog poznavanja hrvatske i madžarske povijesti gdje su mađarskoga predsjednika preci upravo sa Hrvatima živjeli punih 816 godina!

Gospodin Orban, častan i karakteran političar za razliku od mnogih drugih diljem EU-a, jako dobro svjestan stanja hrvatske nacije, želi, svih mogućim i dopustivim sredstvima spriječiti tu pojavu “hrvatske bolesti” u Mađarskoj, koja je još za sada homogena nacija, a koju prijetnju mnogi ne žele vidjeti, jer upravo svojom odbojnom politikom glede Hrvatske i hrvatskog naroda koriste antihrvatske elemente već više od 25 godina i uspješno rastaču hrvatsko biračko tijelo, ali i društvo kao socijalnu zajednicu, a što je autor ovih redaka toliko često i opsežno podvrgao kritici, no unatoč toliko oštrim kritikama ovih dana predsjednik Juncker je putem svoga sekretara zahvalio na svim poslanim pisanim primjedbama, očito svjestan i sam uvjeren kako do sada nitko od imenovanih nije proturječio, a kamo li nešto drugo poduzeo, dok je autor ovih redaka sebi dozvolio jednoga njemačkoga sveučilišoga profesora imena Wolfgang Oschlies javno nazvali analfabetom i neznalicom ili Josipa YUratovića u funkciji člana njemačkoga parlamenta i SPD-a, potencijalnim ubojicom 19 Hrvata sa njegovim dolaskom u Njemačku 1974. godine!

Razumije se, da za sve postoje dokazi, jer ako netko sebe naziva slavistom, a ne govori ni jedan slavenski jezik i u telefonskom razgovoru sa skromnim autorom ovih redaka poslije onoga ludog izleta neznanja na internetu u vrijeme profesure u Gießen-u to priznaje: Kroaten haben den Serben die Sprache geklaut! / Hrvati su Srbima ukrali jezik! – onda su to neki čudni parametri, upravo slični onima Kopitarsko – Vukovim vremenima univerziteta u Jeni iz 1823. godine, i izgleda gotovo tako kao da se do današnjeg dana ništo nije ni promijenilo!

Hrvati su poznati kao veliki gubitnici u miru i to je jako i dobro poznato svim njihovim smrtnim neprijateljima, pa kao da je to njihova sudbina i posljedica nekog čudnog davno izrečenoga prokletstva…..četnički zločinac Aleksandar Vučić može prosipati konstantno diljem svijeta svoje notorne laži glede “likvidacije” njegove obitelji u JASENOVCU iako mu njegov bivši stranački drug, Ljubiša Petković pismenim uratkom dokazao kako nitko od njegove obitelji nije stradao u Jasenovcu, dapače, neki članovi njegove takozvane obitelji bili su ustaški doušnici, a neki čak i sami ustaše, ali on pred svijetom dalje uporno i silovito melje svoje laži i dokazuje tako autentično koliko je JASENOVAC sustavno izgrađena fama velikosrba i ostalih najgorih neprijatelja hrvatskog naroda, gdje je ova velika stigma sustavno osmišljena u beogradskom pašaluku djelom SANU i zločinaca SPC – hrvatska vlada šuti poslije ove bezočne laži četnika i velikosrbina Aleksandra Vučića upravo nanovo prošli tjedan, glede moguće kanonizacije blaženika Stepinca, kojoj se ovaj “veliki” borac “pogubljenih” Srba svojim lažima, udružen velikosrpskim popom i najvećim lažovom i neznalicom ovih prostora, patrijarhom Irinejom i Tomom Grobarom svakoj kanonizaciji hrvatskog sveca i zaslužnika, otvoreno bez i jedne trunke srama suprostavlja – istovremeno hrvatska vlada Zorana NUlanovića ne poziva hrvatskog veleposlanika na konzultacije u Zagreb i zatvara hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu, svodi isto samo na djelovanje domopazitelja pa neka onda velikosrpske glavešine oko predsjednika Tome Grobara, koji je osobno ubio 10 hrvatskih starica i staraca, te istim zlodjelom stekao “slavu i zasluge” jednog četničkog vojvode glede svoje toliko “velike hrabrosti”, koja mu odmah na mjestu zločina dodijeljena od njegovog spiritus rector -a, Voje Šešelja!

Tako bi u zajedništvu Toma Grobar sa vladom Aleksandra Vučića i pop Irinej na čelu SPC, imali vremena razbijati svoje prazne umišljene velikosrpske tikve što im je dalje činiti, ali ne, svi ovi “velikani” hrvatske politike “mudro” šute u Zagrebu, niti vlada niti oporba ne djeluju udruženo već svi djeluju u stilu afričkih nojeva, a istim paraliziraju cijelu naciju i tako to već teče od 2000. godine i mi se čudimo da nam i vrhunski sportaši zataje u jednoj tako mračnoj i nesnošljivoj atmosferi nepouzdanja, laži i obmana, dok bratija pašalučka nesmiljeno i degutantno ciljski obmanjuje svijet i hrvatsku naivu svojim osmišljenim lažima po medijima i medijskim plaćenim huškačima iz Srbije i petokolonaške ekipe izdajnika Domaje i vlastitog naroda!

K tome još suludi Francek iz Vatikana, ne samo da je naredio hrvatskim biskupima osnivanje zajedničke komisije velikosrpskih zločinaca SPC, koju vodi pritajeni koljač i zločinac Irinej, onaj koji se toliko puta ljubio i blagoslovio onomad svoga deliju Arkana i njegove “hrabre” koljače hrvatskog nedužnog puka, gdje sa takovima umno izgubljeni rimski biskup, nasilnički glede “ugleda” svoga ureda, prisiljava predstavnike HBK aktivno učestvovati u njegovom umobolnom “izumu” imena “zajednička komisija”, dok je taj umobolnik ovih dana primio u audijenciju velikosrpskog četničkog krvnika Tomu Grobara, taj je očito postao potpuno izgubljen u vremenu i prostoru, a što drugo reći nego, o sancta siplicitas!

Još je i daleko dogurao Marin Čilić na US-Open-u kao i košarkaška reprezentacija na EUROBASKETU, dakako imali su potencijala za daleko više, ali to je gotovo neostvarivo u takovim vremenima depresije i sa ovom političkom elitom prijevare i obmane, sve to negativno djeluje na psihu tih mladih ljudi, glede istog nam se događaju i svi ti abnormalni zločini i sve čudne nesreće, a oni koji sada glede Marina ili Sandre ili Blanke ili košarkaša prolijevaju po portalima svoje “mudrosti” blebetanja u stilu selskih babetina, jer ništo drugo nisu ni naučili i postigli osobno! U nas je sve neki veliki “Big Brother”, piše se po takozvanim “vodećim” hrvatskim glasilima na prvoj stranici kako je nečija ili neka guza očarala svijet ili kao neka “pevaljka” i javna droca ili opće poznata kurtizana bila oskudno obućena na nekom njenom koncertu i mi se čudimo da nam sve ide nekako zbrda zdola, pa ljudi dragi, istina je voda duboka, pjeva naš veliki Thompson! Koliko nacija bi bile presretne da im neka njihova Blanka uzela u Pekingu srebro ili neka Sandra isto tako, ali to je posljedica naše psihe, gdje mi sve gledamo samo crno u crnilu naše svakodnevnice, dok naši najžešći neprijatelji od zla stvorenoga njihovim SANU umom i djelom, stvaraju pred naivnim svijetom od sebe nedužne žrtvene janjce i dižu se svojim lažima na neosnovani pijedestal kakti nekih moralnih pobjednika, tražeći izjednačenje njihove podmukle i glupe velikosrpske agresije sa veličanstvenom pobjedom nevine hrvatske žrtve!

Umjesto da ta hrabra pobjednička žrtva krene u novu OLUJA95-u svom snagom, pa onima umnim nesretnicima Brüssela u središnjici NATO-a ali i u EU kaže: zahvaljujući vama nastala je SREBRENICA95 onih nevinih stradalnika, jer da ste slušali našega vrhovnika, ista se ne bi nikada dogodila, HV je bila spremna već krajem lipnja 1995. vođena izuzetnom mudrosti dr. Franje Tuđmana, našim sposobnim i umnim generalima, te hrabrim bojovnicima, spasiti poslije vaše okaljane obraze krvlju srebreničkih žrtava, jer Bihać bi postao bez našeg djelovanja dvadeset i pet puta veći zločin i genocid, počinjen od velikosrpskog agresora nad narodom BiH, stoga odlučno i bezuvjetno tražimo od vas da jedan od velikih trgova Brüssela dobije u što doglednije vrijeme ime dr. Franje Tuđmana i slavne HV, pred kojim vam je dužnost pokloniti se, isto kao i pobijeđeni neprijatelj, čiji smo narod spasili od stigmatizacije mogućeg genocida u Bihaću!

A što radimo mi, opisao je najbolje ovih dana vukovarski branitelj i liječnik, dr. Željko Horvatić, umjesto da svi kao jedan tražimo gore navedeno, mi se rastačemo, i rastačemo i državu koju smo krvlju i žrtvom hrabre hrvatske mladosti i mudrim vođenjem dr. Franje Tuđmana stvorili i s pravom je toliko puta rekao: kako je pravo čudo da smo pored toliko izdajničkih elemenata oslobodili domaju i stvorili RH, koju sada treba urediti, kako bi svi bili sretni u njoj, a to je moguće i naš novi veliki izazov!

Znam jako dobro o čemu pričam, hranio sa uspješno tri puta dnevno s mojim drugovima, Antom Džepinom, Željkom Horvatićem, Milom Protićem, Milojkom Milojevićem zvan Nišlija i ostalima – nekoliko tisuća vojnika ondašnje JNA i pod mojom dirigentskom rukom mladca sa tek navršenom dvadesetom godinom krenuo udružen s njima i vođen drugarskom ljubavi i vjerom u trijumfalno osvajanje i to tri puta za redom, nagrade prvog pobjednika na natjecanju vojnih kuhinja Slovenske vojne oblasti, isto tako sam kao trener tenisa doveo nekoliko mladaca u situaciju gdje ih je poslije uspješnog testata bio spreman trenirati i sam veliki Niki Pilić!

Dok sam ja već u Bensheimu kod Koelna 1992. na kongresu HAS ( Hrvatski akademski savez) došao u otvoreni sukob sa tom pritajenom udbaškom elitom, jer sam rekao kako je najveća tragedija hrvatskog naroda da njega danas vode njegovi bivši krvnici, a istim prije svega mislio na Manolića i Boljkovca! Ostao mi je jako dobro u sjećanju sukob sa tada vrlo mladom zgodnom damom, koju sam kasnije prepoznao u kabinetu Ive Seradera, Blankom Matković, samo što tada nisam još znao da joj je ujak general UDBA-e Zdravko Mustač, koja je inače našu jako ugodnu diskusiju za stolom doručka tog ljeta na mene navalila kao neka neman i stihija, jer sam sugovornicima rekao kako Hrvatska i hrvatski narod nemaju šanse na demokratski razvoj i boljitak bez provedbe generalne LUSTRACIJE – a što je ovu pritajenu mladu šarku jako žacnulo!

No ja ne bio ja i carlo, vrlo stručno i bez imalo poštovanja glede ljepšeg spola sam tu zmijurinu intelektualno sasjekao kao što sam to napravio i sa regačom Maricom Bodrožić, koja je lažan Kermit ili Snježanom Kordić ili Andrejom Zorić. Jer mene ni najmanje ne zanima ljepota njihove “guze” kako to EPH-ova medijska glasila, ali i međuvremeno čak DNEVNO toliko pretenciozno ističu i naglašavaju, kao da se naš cijeli svijet vrti samo oko”guze”, a ne oko vagine i pupka, vjerojatno i zato i jesmo vriti, kak je meni znal to povedati moj dober deda Tonči iz Preloga, onomad dok je Drava još bila velka divlja reka i stihija za mene klinca!

Ali eto na veliku našu tugu i nesreću, općunarodnu žalost i poslije 23 godine nije se u Hrvatskoj ništo na bolje promijenilo i još uvijek nitko od tih, kako to reče onaj lukavi Branko Hrg ovih dana član “domoljubne” koalicije, javno ne govori o LUSTRACIJI, a koja je de facto conditio sine qua non hrvatskog boljitka, sve drugo su puste iluzije, koje ova dva velika udbaška koalicionara imena SDP i HDZ nikada ne mogu i ne će ispuniti već to može samo i jedino opći savez svih stvarnih rodoljuba znanja Hrvatske koji moraju sagraditi zajednički dom bolje i poštene HRVATSKE i spremni su odlučno skinuti sve neosnovane stigme nametnute hrvatskom narodu u posljednjih sto godina što željom velikosrpskih zločinaca, a što egomanijom devotnih hrvatskih petokolonaša i orjunaša!

25 godina nisu osim osobnog boljitka ništo dobra učinili za hrvatski narod i hrvatsku državu, nikada prije hrvatski narod nije bio deprimiran kao sada i s tolikom gorčinom napuštao svoju rodnu grudu i djedova ognjišta! Neoborivo je dokazano koliko su velike laži jednog velikosrpskog lažova i zločinca, Aleksandra Vučića, kako je sve čista mitomanija u dosluhu sa četničkim zločincem Miloradom Pupovcem i petom kolonom koju predvodi jedna Vedrana Rudan, Vesna Teršelič, Vesna i Zoran Pusić, Ivo YUSipović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Vojko Obersnel, Burduš i stotine huškačkih udruga kao ona “Documenta”, “Gong” i bezbroj drugih, koji svim silama žele spriječiti kanonizaciju blaženika Stepinca, jer istim velikosrpska laž o Jasenovcu, Jadovnu, Stara Gradiška, njihov svako godišnji dernek u Srbu 27. srpnja postaje mitomanska u stilu kosovske, onoga cara Lazara!

Dok istovremeno SPC 2005. proglašava najvećeg antisemita Balkana Nikolaja Velimirovića, onoga koji je sa njegovim protama manijački jurio i lovio Židove diljem Srbije za izdašne premije Nedića i njemačke vojne komande generala Badera, onaj isti, koji već krajem 1941. javlja dragom fireru kako je Srbija prva zemlja u svetu bez Židova, a što potvrđuje ovih dana i srpski profesor sa univerziteta u Beogradu Filip David, Srbin židovskih korijena kako je početkom 1942. u Srbiji likvidirano već 90% njenih građana Mojsijeve vjeroispovijesti, a cijelom svijetu se o istom tajilo i to ni malo ni više već punih i više od 70 godina, ali u toliko više sve tovarilo na leđa Hrvata i Jasenovca, upravo u stilu onoga podmuklog Aleksandra Nećaka u društvu srpskog mladog “istoričara” i čestog gosta u SNV Milorada Pupovca, onoga lukavog Čedomira Antića, Slavka Goldsteina i Živice Tucića u emisiji fenomenalne i profesionalne, ali oprezne novinarke Olivere Kovačević, 16. travnja 2012. na RTS-u: Da možda ne, Stepinac?

Dok SPC istovremeno jednog od glavnog zločinca toga zločina proglašava njenim 77. “svetiteljem” bez da se itko od hrvatskih političara istom činu usprotivi, nikakav protest Hrvatske vlade Ive Seradera, još manje oporbe pa čak ni od strane HBK, dok se dalje nesmiljeno i bezočno laže glede njihovih žrtava OLUJA95 koje se svim silama želi izjednačiti sa hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije, a što je nanovo zločin, kao da onaj počinjen od 18. kolovoza 1990. do kraja 1995. nije bio dovoljan, laže se besramno, ali ovaj puta postoje ipak hrvatski autentični zapisi, ali i originalni snimci Vučićevih i Tome Grobara zločinaca, poraženih u OLUJA95……no oni uporno i nesmiljeno pripremaju novu harangu na Hrvatsku i hrvatski narod onim tiskanjem Viktora Novaka Magnum Crimen-a u najmodernijem izdanju na engleskom i srpskom jeziku 2012., knjiga koja osim laži obmana ništo drugo ne posjeduje, a dokazao je to već u mnogim kružnim pismima autor ovih redaka uz svesrdnu pomoć citata teksta glupog Novaka, ali ona je postala i ostala “mjerilo hrvatskog zločina”, Tako misle velikosrbi i četnici SANU one udružene zločinačke organizacije u Beogradu i pašaluku, Vasilije Krestić i Milorad Ekmečić, Ljuba Tadić, Brana Crnčević, Srboljub Živanović i mnogi drugi, koji uporno šire svoje laži, zahvaljujući jednom Karlheinz Deschner-u i Milanu Petroviću i plejadi njihovih pulena i epigona poput onog beskrajnog licemjernog jeguljastog neznalice Wolfganga Oschliesa, Norbert Mappes-Niediek-a, Wolframa Heinza, Peter Gorenflos-a, Kathrin Jurak, pa se i prekjučer jedan Branimir Pofuk u istoj izgubio i govori u svojoj kolumni samo o “klerofašistima”, čovjek koji se izdaje de facto jednom riječi, koju je onomad pred II. SR uveo u svoju stručnu terminologiju i rabio i toliko zlorabio, jedan od najvećih hrvatskih izdajica, onaj devotni lažov Viktor Novak, koji na svakoj stranici barem dva puta i to na preko tisuću stranica sve inog bezočne laži kao i od onih portalskih huškača “Stipeprof”…..”20.000 pobijene djece u Jasenovcu”, koji ponavlja kao pokvareni gramofon po portalima i nikome ništo, administratori šute i sve odlazi u svijet i po svijetu ili ona “anticenzura” koja sve zna a ništo ne zna, blebeće kako danas Turci drže Njemačku…..njih dva milijuna drže najjače gospodarstvo EU-a na životu, moš mislit, da nije glupo bilo bi i smiješno…..ona neka Hrvatica, a od Hrvatice ne posjeduje ni “H”, oficirska kći poslana na studij onomad da prati hrvatsku emigraciju, prodaje danas dalje prozirne udbaške mudrosti po hrvatskim i drugim portalima pa ona “chemica” koja 05.09.2015 u 12:39h na portalu Večernjeg lista piše: Papa nije balavio po jednom od najvećih krvoloka čovječanstva. Zato će ovoga Papu voljeti svi, a Stepinca samo dica iz krvoločnih ustaških familija.

Ovaj slučaj najslikovitije dočarava stanje hrvatskog društva i Hrvata kao najvećih ovozemaljskih mazohista, sve vide, sve mogu čitati i sve doživljavaju osobno, i nitko ne dolazi na ideju razotkriti te likove i zločince koji se skrivaju iza stotine nikova, a koji sve to rade na teret hrvatskih poreskih obveznika, i gdje Hrvati i hrvatski domoljubni građani već 25 godina ponavljaju iste greške i opet su na putu ponoviti prijašnje bez da si postavljaju pitanje: – ako nam svi ti velikosrbi zločinci like jedan Milorad Pupovac i sva ta peta kolona sada, kada smo sve to doživjeli kao da se dogodilo jučer, tako uporno i nesmiljeno lažu, obmanjuju, krivotvore, kako je to tek moglo izgledati od 1918. pa do 1990. gdje ni izdaleka nema toliko autentično dokumentiranog materijala, jer je velikim dijelom isti otpremljen iz Hrvatske u Beograd zahvaljujući onoj Titovoj osvetničko – krvničkoj naredbi, gdje hrvatske partizanske jedince nisu smjele ući u prazan Zagreb prije armije partizansko-četničkih generala Koče Popovića i onoga Koste Nađa, Milana Baste i ostalih?

Istim je bilo i odmah jasno najavljeno što hrvatski narod očekuje u poraću i sve se na kraju i tako to strašno zbilo, dok upravo svi ti prozvani poput “Stipeprof”, “anticenzura”, “chemica”, “nijeminišto”, “antejagec1”, “melinda” “činbenik”, bljuju uporno svoje izmišljotine i laži bez i jednog trunka dokaza i srama, razumije se, sve u dogovoru s admistratorima EPH-a u stilu one dojave glede “ustašluka” monsinjora Velimira Puljića, koje je Die ZEIT razglasio po Njemačkoj!

Dakle, upravo takvo kriminalno djelovanje istih govori nam kako je krajnje vrijeme da se prekopaju i Jasenovac i istraže naučno sve te jame od strane stručne komisije stranih stručnjaka i da se konačno potvrdi ili skine nametnuta stigma hrvatskom narodu, a velikosrpska gospoda laži neka se pjene glede toga “prohtjeva” hrvatskog naroda zajedno sa jednom Vedranom Rudan, Vesnom Teršelič i ostalom bratijom koliko ih volja, zacijelo će nas sve to daleko manje koštati koliko danas hrvatski narod košta njihovo “balavljenje” u “Documenta-i”, “GONG-u” i svim ostalim protuhrvatskim izdajničkim udrugama!

Da Vi toliko volite svoj hrvatski narod koliko to eksplicitno naglašavate onda bi već odavno Ivan Pranklin i ostali bili slobodni, a ne kod zločinca Vlade YUkića i adlatusa mu Haida, dobili ste od mene nekoliko pisama i zahtjeva isto dokinuti pa je i nekoliko od istih objavilo i DNEVNO, no Vi ste se oglušili i pretvorili u poznate indijske majmune, okružena “fantastičnim” savjetnicima, a ne zna se koji je “bolji” od kojega za licemjerne izmame i prijevare, upravo isti kao i današnji glumci

Da Vam je stalo do stvarnog boljitka hrvatskog društva i naroda, onda bi zacijelo uzeli za savjetnika jednoga dr. Dragana Hazlera ili akademika Davora Pavunu ili Mirka Vidovića ili njemu slične, a u krajnosti i ovu malenkost, koja Vam piše ove redove.

Ne zavaravajte hrvatski narod, koji je upravo ovih zadnji mjeseci morao jasno spoznati kako mu je prije svega za opstanak njega i njegove države potrebna OLUJA95/2, a istu su u stanju sprovesti samo ljudi mojeg znanja i kova, sve drugo su iluzije bez granica i bezočna fantazija naivnih!

Može li ljudska perverznost biti još koju dimenziju veća, gospođo predsjednice RH, Kolinda Grabar – Kitarović, gdje se Vi još družite sa takovim i sličnim zločincima – o tempora o mores?

Dokazani zločinac, direktno odgovoran za smrt dr. Ivana Šretera, Gordana Lederera i mog prijatelja Egona Scotlanda, do današnjeg dana ne procesuiran, iz meni nepoznatih razloga, jer sama Tuđmanova abolicija nije vidan razlog za takvo držanje glede ovoga velikosrpskog zločinca i glavnog protagoniste svih zala na ovim prostorima glede ne Srba i Srba, već očito neki udruženi interes vodećih udbaša SPD-a & HDZ-a, sve drugo su najobičnije nebuloze za naivne!

Pojasnite mi kako nije bilo moguće za savjetnike po pitanju integracije Srba u RH u Vašem timu naći mjesta za jednoga Predraga i Nenada Gagića?

Cjelokupna hrvatska diplomacija je glede svoga nerada i nesposobnosti kao i velikog antihrvatskog djelovanja najbolnija točka hrvatskog društvenog postojanja i njezino najveće ruglo u zatvorenim kuloarima svjetskog diplomatskog korpusa, koje Vi uporno dalje gotovo mazohistički trpite!

Da taj Vaš HDZ ima dobre namjere glede hrvatskog naroda, onda bi odavno javno podržao priznavanje HPC, koja u Zadru osnovana i započela svoj rad, ali je vlada Zorana NUlanovića ne priznaje i ne želi sufinancirati, a što je ustavnim zakonom o jednakosti de fakto crimen i kršenje ljudskih elementarnih prava glede vjerske slobode i izražavanja, dok se jednom Petru Kuzmiču, onome majstoru lukavih laži i obmana sa ona njegova tri luteranska manekena odobravaju izlišna sredstva i sve druge povlastice, HPC sa minimalno 100.000 potencijalnih vjernika uskraćuju se elementarna ljudska prava i krše sve EU i UN povelje jer to od vlade ultimativno zahtjeva SPC pod vodstvom velikosrpskog četnika imena Porfirije koji je za minuli pravoslavni Uskrs pokazao svoje pravo lice, a Vi i HDZ o istom uporno šutite!

Kada napišem da isto nije moguće oboriti ni od strane 3000 najelitnijih profesora ovoga svijeta onda je to tako, draga moja, i nikako drugačije jer tako je to bilo i kada sam još bio gimnazijalac i ostati će za sva vremena dok živim, a to je očito i u konačnici shvatio i gospodin Juncker, što sam na početku ovog pisma opisao, pa čak i Vaš kolega Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora!

Mene se ne može i nije me se moglo nikada kupiti, za razliku od Vaših i njihovih poltrončića, a u kakvoj se ugrozbi Hrvatska i hrvatski narod nalazi opisao sam Vam u pismu od 24. Srpnja pod naslovom: Totalni poraz hrvatske politike i nesposobne diplomacije…..ne želim sada isto ovdje ponavljati, svatko tko želi, može ga pročitati na raznim portalima, dovoljno je ukucati samo moje ime i prezime i već će ga pronaći!

Hrvatska sve prepuna mudraca, kak bi negdar povedal moj deda Tonči iz Preloga: Mudri kak pčela koja na dreku meda išće!

Staro-kineski mudrac još u 6. vijeku prije Krista Laotse divno je i točno rekao: Odgovoran nije čovjek samo za to što čini, već i za ono što ne čini!

Drugim riječima, oni svi čine dva velika zla glede hrvatskog naroda: Šire neumorno i ustrajno svoje laži i namjerno zatiru spoznaju o njegovoj tragičnoj sudbini i istini!

Došlo je vrijeme istom stati na rep i započeti stvarati istinski boljitak hrvatske države i naroda!

Cijenjena gospođo predsjednice, Kolinda Grabar Kitarović, morate me shvatiti, izuzetno sam razočaran Vašim stavom glede zabrane isticanja stijega HOS-a za vrijeme mimohoda i proslave OLUJE95, ali i istovremenog sustavnog prešućivanja “umjetnika” poljudske svastike, ne povlačenja diplomatskog kora iz hrvatskih veleposlanstva u Beogradu ovih dana i Ljubljani prije gotovo dva mjeseca, ako je potrebno i iz drugih EU centara, da na kraju svi shvate kako je bilo dosta ucjena i agresija na RH!

Vi ste vrhovna zapovjednica HV i diplomacije pa pokažite tko nosi hlače, dokažite da volite istinski svoj narod, a to znači da ovaj i ovakav HDZ ne može biti njegova orijentacija jer se isti prvo sam mora lustrirati iznutra, već to može biti samo jedna nova i zdrava i čista rodoljubna kvaliteta znanja, koju Vaš HDZ barem za sada ni izdaleka ne posjeduje i zato je došlo vrijeme da isti ne bude krajnja orijentacija hrvatske predsjednice, već od mene opisana opcija domoljuba, koja će imati umne kapacitete u stvaranju hrvatskog svekolikog boljitka i toliko potrebnoga samopouzdanja hrvatskom narodu, istim će mogući inovativni i već uspješni mladi hrvatski poduzetnici čistih obraza i moralnih vertikala kao i hrvatski sport krenuti u velike nove pobjede!

Sine ira et studio,

Karl Kutniak


Priopćenje HAZUDD
povodom prijama i izjava srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića
kod Pape Franje

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti domovine i dijaspore sa zgražanjem i punom odbojnošću primila je vijest o rezultatima razgovora između Hrvatima neprijateljske rasističko-četničke Srbije i Pape Franje, u Vatikanu 10. rujna o.g. Prije svega iz jasnih, preglednih i dokazanih povijesnih podataka jasno je da Srbija nosi hipoteku okupatora Hrvatske još od godine 1918. (npr. žrtve prosvjednika 5. prosinca 1918.), koji je Hrvatsku pljačkao i opljačkao, te progonio i ubijao njegove političare (npr. ubojstvo hrvatskih poslanika u srbijanskom parlamentu 20. lipnja, 1928.g. i potom svjetskog znanstvenika Milana Šufflaya 18. veljače, 1931. g. o čemu su protestno pismo pisali Albert Einstein i Heinrich Mann, itd), te nedužan hrvatski puk (npr. Senjske žrtve od 9. svibnja, 1937.), pa stoga nema nikakvih moralnih i povijesnih prava davati bilo kakve zahtjeve, ili savjete o proglašenju svetim blaženog kardinala Alojzija Stepinca, koji je svoju obrambenu ulogu hrvatskog naroda pred srbijanskim zvjerstvima odigrao u tzv. kraljevini Jugoslaviji, a isto tako i u Neovisnoj Državi Hrvatskoj, u kojoj je bio zaštita pred progonom nad onim civilima koji nisu bili strana u sukobu, a trpjeli su nepravednu odmazdu. Neovisna Država Hrvatska godine 1941. je i nastala upravo uslijed četničkog terora nad cijelim Hrvatskim narodom, koji je na kraju po simbiozi četnika i komunista kulminirao velikosrpskim Bleiburškim pokoljem godine 1945., kada je stradalo oko milijun Hrvata.

Crkva sve dokaze o nepravednom boljševičkom suđenju i njegovu tužiteljskom vampiru Jakovu Blaževiću u cijelosti ima, te Stepinac i njegova nedužnost ne mogu biti predmet prljave političke trgovine sa četničkom satrapijom Srbijom, koja nastavlja agresivnu tradiciju velikosrpstva i velikosrpske laži, što u Hrvatskoj svaki dan moramo trpjeti i o tome također raspolažemo s mnoštvom evidencije.

Podsjećamo da je komunističko – četnička Srbija bila agresor u zadnjem hrvatsko-srbijanskom ratu 1990.-1995. i da su njezini četnici – kojima pripada i Nikolić – godine 1995. nakon pada Vukovara spaljivali žive ljude, njih oko 200, o čemu nitko od njih nije položio račun. Predstavnik te i takve Srbije, Tomislav Nikolić, sudjelovao je u tom protuhrvatskom ratu i svi njegovi javni stavovi i izjave su izrazito protuhrvatski, pa nije primjereno da on prvi nastupa kao glasnogovornik Vatikana i da daje izjave o dogovorima oko Stepinca, jer je to poniženje i za Stepinca i za Vatikan i cijelu Katoličku Crkvu, koju ne može predstavljati pripadnik raskolničke Srpske Pravoslavne Crkve, koja je više politička nego li vjerska ustanova. K tome, dodajmo i to da je Srbija jedno od svjetskih središta u kojima se redovito sastaju najvažniji predstavnici svjetske masonerije, koja je – po enciklikama najsvetijih papa – odvajkada najveći neprijatelj Katoličke Crkve.

Ovaj škandal pripada u red protuhrvatskih škandala bez presedana i zahtijevamo da se takve moralne sablazni više ne ponavljaju i da se blaženog slugu Božjeg Stepinca proglasi svetim u skladu s utvrđenim činjenicama i zaslugama.

Za HAZUDD

Glavni odbor HAZUDD

U Zagrebu, rujna, 2015.


STOP IMIGRANTIMA

Hrvatska čista stranka prava od Vlade RH traži hitno zatvaranje granica sa Srbijom i zabranu ulaska imigranata u Hrvatsku. Razlozi za donošenje te mjere su sljedeći:

1.) Slovenija i Austrija zatvorile su svoje granice, pa imigranti neće moći samo „proći“ kroz Hrvatsku kako nam to govori premijer Milanović. Hrvatska nema uvjete ni za privremeni, a pogotovo ne za trajni ostanak velikog broja imigranata u Hrvatskoj. Stoga, Hrvatskoj prijeti da se pretvori u jedan veliki ulični sabirni logor koji bi, ako se nastavi današnja stopa od ulaska oko 6.000 imigranata na dan, za samo 15-ak dana mogao brojati preko 100.000 imigranata.

2.) Među imigrantima koje je Hrvatska već primila nalazi se oko 80% vojno sposobnih muškaraca, što nam kazuje da se većinom ne radi o izbjeglicama, već o imigrantima koji se pokušavaju domoći ultraliberalnih socijalnih naknada u Njemačkoj i Švedskoj. Takvu skupinu ljudi s razlogom možemo nazvati „visoko rizičnom“ jer se u ostatku Europe već pokazalo da su takve skupine vrlo sklone izazivanju nereda, često i krvavih sukoba, a pogotovo ukoliko se ne udovolji njihovim najčešće nerealnim zahtjevima.

3.) Veliki broj tzv. izbjeglica koji se predstavljaju kao Sirijci zapravo nisu Sirijci, već dolaze iz drugih zemalja, te posjeduju krivotvorene dokumente. Prema službenim informacijama iz Austrije, takvih je gotovo 50%. Također, prema informacijama iz Tovarnika utvrđeno je da među onima koji su ušli u Hrvatsku najmanje ima Sirijaca, a da većina dolazi iz Sudana, Afganistana, Albanije, Kosova, Mauritanije, Iraka, Irana… Pri ovakvom velikom priljevu ljudi nemoguće je utvrđivati stvarni identitet svakog imigranta pojedinačno.

4.) Sve države koje su primile veći broj imigranata, identificirale su među njima nemali broj terorista povezanih s Islamskom državom. Možemo samo nagađati koliko je onih koji nisu identificirani. Takvi ljudi su s razlogom poslani u Europu, te predstavljaju veliku opasnost za sigurnost našeg kontinenta. Hrvatska ne smije dozvoliti ulazak takvih ljudi u našu državu, niti u ostatak Europe.

Pozivamo Vladu da s ovom mjerom počne što prije te da mjeru provede svim raspoloživim sredstvima.

Zatvaranje granica nije pitanje lijevog ili desnog političkog opredjeljenja, ni poštivanja tzv. ljudskih prava, niti pokazivanja neke tolerancije i humanosti. Ljudsko je pravo hrvatskog naroda da spriječi neizbježnu katastrofu do koje će doći ako se ne zaustavi ovakva masovna invazija imigranata u Hrvatsku i ostatak Europe, a u kojoj će stradati i Hrvati i imigranti. Ne budimo naivni i ne postavljajmo tempiranu bombu ni sebi, a ni drugim državama.

Sve raspoložive činjenice upućuju na to da je masovna invazija imigranata iz Bliskog istoka i Afrike, kao i rat na Bliskom istoku, dirigirana i pomno isplanirana. Hrvatska ne smije nasjesti na tu igru, niti bespogovorno izvršavati naredbe šefova zapadnih zemalja, već mora pokazati da je suverena i samostalna država te štititi nacionalnu sigurnost svoje države.

Ako Vlada RH ne zatvori granicu sa Srbijom i ne spriječi nekontroliranu masovnu invaziju imigranata u Hrvatsku, HČSP će biti primorana pokrenuti masovne prosvjede.

U ime Glavnog stana HČSP-a,

Frano Čirko, predsjednik Mladeži HČSP-a


Prenosimo...

I Hitler nas je gledao!

Netko će se zapitati: zašto se troši toliko tinte i papira na Norvežane, Hitlera, Petena i utakmicu iz 1936. g.? Odgovor je: zbog imaginacije. Zamislite stadion u Maksimiru ili Poljud i u press loži sliku Hitlera, Pavelića, Musolinija kako gledaju neku tekmu iz 1938. godine. Zamislite sve hrvatske antifašiste, mlade i stare, kakvu bi histeričnu dreku dignuli.

Norveška – prva asocijacija je poraz naše nogometne repke i smjena izbornika Nike Kovača. Usput rečeno, potpuno promašena. Bio izbornik Niko ili Ante Čačić, Hrvatska će kod kuće dobiti Bugare, u gostima Maltu te otići na prvenstvo Europe. Kako su nogometne glavešine svojedobno dale još jednu priliku Slavenu Biliću tako su i sad mogli svojim božanskim blagoslovom pomilovati Niku, a sve druge teorije spadaju u teoriju svih teorija koja se zove -trla-baba-lan. Na kraju im je Niko Kovač pokazao kako se ponaša gentleman.

No, Norveška mi je zanimljivija izvan balkanskih nogometnih razračunavanja. Od svih skandinavskih zemalja Norveška je imala najrazvijeniji pokret otpora Hitleru od 1941. g. do 1945. g. U tom razdoblju predsjednik Norveške vlade, koja je usko surađivala s nacistima, bio je Vidkun Quisling. On je postao sinonim za izdajstvo svog naroda i služenja agresorima zbog svoje zemlje. U Francuskoj je to bio, recimo, maršal Filip Peten, u Italiji Benito Musolini itd. Od onih koji nisu nikada bili uhićeni, a zanimljivo ni osuđeni u odsustvu, bio je i Ante Pavelić. Norvežani su Quislinga uredno osudili i smaknuli. Musolini je s ljubavnicom pao u ruke talijanskih partizana, a kako je prošao zna svaki srednjoškolac u RH. Peten je također osuđen na smrt, ali ga je Charles de Gaulle pomilovao. Rekli bi – različiti pogledi na one koji su povjerovali da će kup prvaka osvojiti Hitlerova Njemačka od onih koji su bili uvjereni da Staljin, Roosevelt i Churchill imaju bolje momčadi od Hitlera. Kad je za Njemačku repku zaigrao prvi crni nogometaš Gerald Asamoah 2001. g., sjetio sam se pokojnika i zamislio njegov izraz lica kad je odozgo gledao tu utakmicu.

No, dobro, napokon ću vam otkriti zašto su u moju kolumnu zalutali Hitler, Quisling, Peten, Staljin i drugi etablirani španeri. Naime, naši su došli u Oslo da norveškim ribarima pokažu kako mi Balkanci igramo nogomet i s tri nova boda pokažemo svoju klasu. Kako je završilo znamo i ne želimo se više prisjećati. Ali naši novinari, pravilno klasno odgojeni, doživjeli su još veći šok nego igrači na terenu. Došavši na Ullevaal stadion, u press centru mogli su vidjeti najznačajnije događaje iz povijesti norveške nogometne repke. Norvežani se odmah pohvališe kako je njih gledao i Adolf Hitler. Na velikoj fotografiji snimljenoj 7. kolovoza 1936. g., na Olimpijskim igrama u Berlinu, Norveška je savladala Njemačku s 2:0 i osvojila brončanu medalju. Na fotki se vidi kako Adi gleda tekmu i ne sanjajući da će jednog dana sveti bijeli dres Njemačke navući Gerald Asamoah. Nikada redakciji nisam ni pokušao sugerirati naslov kolumne, ali sad bi preporučio ovaj “I Hitler nas je gledao“.

I na kraju, netko će se zapitati: zašto se troši toliko tinte i papira na Norvežane, Hitlera, Petena i utakmicu iz 1936. g.? Odgovor je: zbog imaginacije. Zamislite stadion u Maksimiru ili Poljud i u press loži sliku Hitlera, Pavelića, Musolinija kako gledaju neku tekmu iz 1938. godine. Zamislite sve hrvatske antifašiste, mlade i stare, kakvu bi histeričnu dreku dignuli. Probajte si dočarati iskreni sram na licima Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Vedrane Rudan, Jelene Lovrić, Branimira Pofuka ili facu Stipe Alfiera na HRT-u.

Zoran Stevanović i njegova udruga za cinkanje “Fare” odmah bi otišli u partizane, i to u Ravnu goru, točnije u selo Ba, gdje je poznati antifašista Draža Mihajlović gledao preko Eurosporta tekmu Njemačka – Norveška i zavijao za Norvešku. Jer nije voleo Nemce kao i svaki pravi antifašista. Za Maksimir i Poljud možemo zamisliti. U mašti je sve dozvoljeno. Ali za Kantridu nema mašte. Frljić, Jovanović, Stevanović i gradonačelnik takovu sramotu gradu heroju Rijeci nikada ne bi dopustili. Sliku Benita Musolinija kako gleda utakmicu Rijeka-Udineze. Nakon takvih fašističkih skandala, Milorad Pupovac opet bi morao u Saboru uvoditi red sa žutom trakom oko ruke.

U Nizozemskoj je legalizirana prostitucija pa će kurve rata slobodno štajgati pred Haškim sudom.

Dok papa Franjo prima u Vatikanu srpskog predsjednika Nikolića kako bi čuo pravu destiliranu istinu o pok. kardinalu Stepincu, u Srbiji se priprema pravna i politička rehabilitacija Dragutina Dimitrijevića Apisa, osnivača terorističke organizacije Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt. Ovo ujedinjenje znači pragmatičnu želju da svi Srbi žive u jednoj državi. U praksi to znači ujedinjenje s Hrvatskom, Dalmacijom, Slavonijom, Likom, Kordunom i Banijom kako nas je podučio papin informator Irinej. Od ujedinjenja, kao što nas povijest uči, ništa ali smrti, kao originalnog srpskog proizvoda, koliko ti srce želi. 1903. g., srpski junak Apis izmasakrirao je kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu te ih nakon toga bacio kroz prozor.

Nakon tog, tipičnog srpskog, herojstva Apis stoji iza atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika Ferdinada zbog kojeg su u Prvom svjetskom ratu izginuli milijuni ljudi. Ubivši Obrenoviće Apis je doveo na vlast regenta Aleksandra Karađorđevića koji se 1917. g., s Apisom obračunao tako da ga je dao strijeljati u Grčkoj. Kao što vidite jedna nezaustavljiva spirala smrti koja je inspirirala Acu Vulina, koji vidi Apisa kao simbol naraštaja željnog slobode pa je za njega Dragec pravi srbijanski velikan. Velikan koji je miroljubivo poručio ili smo svi Srbi ili smrt.

I s takvim likovima mora Sveti Otac voditi razgovore je li solunski dragovoljac na srpskoj strani blaženi kardinal Alojzije Stepinac dostojan da bude proglašen svecem. Možda ipak dođe do nekog razumnog kompromisa ako Toma Grobar papi Franji predloži da umjesto posjeta Jasenovcu odmah proglasi svetim Dražu Mihajlovića i Apisa. Možda se uz njih prošverca i srpski dragovoljac Stepinac.

Zanimljiv je sud hrvatskih istoričara i srpskih povjesničara o pokretu za rehabilitaciju Apisa i “Crne ruke“, jedne klasične terorističke organizacije. Hrvoje Klasić se još nije javio. Možda i bolje. Ali njegov alter ego Tvrko Jakovina misli da je sve to besmisleno i da iscpljuje. Misli da je Apis već 1953. g., rehabilitiran kao antirojalist. Hrvatski istoričar misli da nema razloga za zabrinutost u Hrvatskoj što se u Srbiji glorificira i pretvara u nacionalnog junaka osoba koja želi Srbe sve u jednoj državi ili smrt. Osoba koja je uspješno organizirala atentate kako bi Srbi živjeli u jednom toru. Srpska povjesničarka Dubravka Stojanović ne bi se složila s drugom Tvrtkom. Piše Dubravka “Defenestracijom kraljevskog para, Apis je kroz prozor bacio svaku nadu da bi Srbija mogla ući u stabilno razdoblje. Zato je taj zločin iz 1903. g., prazločin, onaj iz kojeg su proizlašli svi drugi u dugom trajanju od 1903. g. do 2003. g… Državni pokop Apisa na Kalamegdanu jasno bi poručio da s tog puta ne skrećemo”. E, kad bi postojao neki papin nuncij koji bi Svetom Ocu skrenuo pažnju s kim se ustvari savjetuje oko kanonizacije Alojzija Stepinca.

Milorad Pupovac smatra da Srbi za provedbu plana SVI SRBI U JEDNOJ DRŽAVI nikako ne mogu snositi kolektivnu krivnju jer su nastupili kao jedan.

I sam sam bio tronut kad sam pročitao da će naša predsjednica Kolinda u Sarajevu primiti nagradu Isa-beg Ishaković. Usput nisam znao da Predsjednica puši. Pa tko je Isa-beg Ishaković? Kažu da je ostao upamćen kao graditelj brojnih vjerskih objekata te kao osnivatelj osmanskog Sarajeva. Prema nekim povjesničarima (ne onih s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu) uspon je ostvario zahvaljujući nemilosrdnoj vojnoj karijeri i zulumom nad kršćanima srednjevjekovne Bosne pod turskom okupacijom. Broj žrtava penje se na desetke tisuća ubijenih.

Sad mi je prilično jasno zašto papa Franjo, prilikom posjeta Sarajevu, nije ni jednom prilikom spomenuo Hrvate. Kao što se Kolinda nije zainteresirala tko je Isa-beg Ishaković, tako se ni Papa nije zapitao otkuda su sve one trobojnice i koga one predstavljaju. Dobro, stvar je donekle spasio kardinal Puljić koji je u jednom danu čak dva puta spomenuo ime Hrvat ili Hrvati. Odlazeći u Sarajevo po nagradu koja nosi ime časnog Isa-beg Ishakovića, nigdje nisam mogao pročitati neki suvisli komentar nekog časnog povijesničara tipa Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine ili Dragana Markovine.

Oni su bili zauzeti svetom borbom Filozofskog faksa protiv krucijalnog problema RH – pokličem ZDS. Povijesničari s Filozofskog fakulteta ističu u svom proglasu da bi potpisnike peticije ZDS znanstvenike, sveučilišne profesore i akademike trebale ocijeniti nadležne institucije. Vjerojatno su se sa sjetom sjetili partijskih ćelija, gradskih komiteta, SUBNORA i kaznenih sudova bivše Juge. Drugovi se digoše na zadnje noge! K’o u idilično doba, recimo, sedamdeset i prve godine.

Kažu drugovi: “U ovom slučaju to bi značilo da su potpisnici ove peticije trebali podastrijeti primjere uporabe ovog ustaškog pozdrava prije pojave ustaškog pokreta. Budući da to nisu učinili, odstupili su od temeljnih načela znanstvenog rada i time doveli ne samo svoj ljudski nego i znanstveni kredibilitet u pitanje. U tom ćemo smislu predložiti njihovo isključenje iz svih strukovnih udruga hrvatskih povjesničara“.

Kako iza ovog ljevičarskog pamfleta nije stao prof. dr. Ivo Banac, za očekivati je da će prijava protiv njega ići izravno vojnom sucu Ivanu Fumiću, a ostale potpisnike trebalo bi “prevaspitati“. Bože! 2015. g., a recidiv komunizma je galvaniziran u glavama “hrvatskih povjesničara.“ Radi se o 30-ak profesora na čelu s predstojnikom Odsjeka za povijest dr. Tvrtkom Jakovinom i glavnim režiserom hajke Hrvojem Klasićem.
Evo ljudi koji, zahvaljujući nikad provedenoj lustraciji, još žive u sferi javne i svake druge osude svih onih koji ne misle kao oni. Dr. Damir Agić, dr. Neven Budak, dr. Ivo Goldstein, dr. Ivica Prlender, dr. Borislav Grgin, dr. Iskra Iveljić, dr. Bruna Kuntić Makvić, dr. Mirjana Matijević-Sokol, dr. Nenad Moačanin, dr. Drago Roksandić, dr Mario Strecha, dr. Božena Vranješ-Šoljan i da ih ne nabrajam baš sve.

Nije sporno što drugovi i drugarice imaju svoj stav. Skandalozno je što ljevičarske perjanice s jednog u suštini neokomunističkog faksa odmah traže isključenje neistomišljenika iz svih strukovnih udruga te dovode u pitanje kako njihov znanstveni tako i ljudski kredibilitet. To su nasljednici i sljedbenici Mladena Zvonarevića koji je sedamdeset i prve javno, zajedno s Jožom Horvatom i Gustavom Krklecom, tražio zatvaranje studenata i svih onih koji su potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Za razliku od tih idiličnih vremena, danas kriptokomunisti mogu pucati samo na osobni i znanstveni kredibilitet te tražiti: “van s njima iz svih strukovnih udruga”. I tako drug do druga, eto nam povijesna udruga!

Na veličanstvenom skupu povodom Dana antifašističke borbe na Trgu žrtava fašizma, nisu dominirali antifašistički borci već antifašistički specijalci.

Slavica Lukić je provela u Jutarnjem listu empirijsko istraživanje o neprogresivnom odnosu pravosuđa prema starohrvatskom pozdravu ZDS. Zgrožena, Slavica je uzela kao bazičnu godinu 2010. g. Naslov “Istraga : kako sudovi tretiraju ustaški pozdrav“. Kaže naša Slava: “Na sudu od 2010. g., samo 13 kazni za uzvik ‘Za dom spremni’”. Zamislite, u tih 13 kazni nema čak nijedne doživotne robije. Nema ni smrtne kazne. Nema ni statistike koliko je “zločinaca“ oslobođeno. Ni empirijska istraživanja nisu što su nekad bila.

Enigmatski biser: kadrovskom premetaljkom, podmetaljkom, ispuštaljkom i spuštaljkom SLOBODNA DALMACIJA postane PODOBNA DALMACIJA.

Zvonimir Hodak


HRVATSKA OKOVANA KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA

Hrvatska ima začaranu, nadrealističku, ali i morbidnu stranu. Hrvatska je zemlja ljepota; ali Hrvatska je također zemlja strašne smrti. Njena obala, njeni otoci, njen Kvarner, slove kao svjetske lokacije maksimalnog turističkog užitka; no njena obala i otoci također su lokacije maksimalne komunističke smrti. S jedne strane, ovdje u blizini, ima krasnih hotela i krasnih nudističkih plaža; s druge strane, na ovim istim plažama i u istim uvalama, jugo-komunisti i partizani ubijali su masovno svoje razoružane protivnike u ljeti 1945. godine. Sovjetski Savez imao je svoj arhipelag Gulag; jugoslavenski komunisti izgradili su ovdje svoj arhipelag kojeg su činili otoci Sv. Grgur, Rab, Prvić i Goli otok. Samo ovdje u blizini, na otoku Rabu, komunisti su u ljeti 1945. godine, likvidirali stotine razoružanih njemačkih vojnika-i bacili ih u jame na lokaciji koju sada resi mondenski hotel “Imperial“. Bleiburg ne počinje u Koruškoj u svibnju 1945.g.; Bleiburg započinje na ukletom otoku Daksa, pored Dubrovnika, u jesen 1944. i doživljava vrhunac strave na Kvarneru — od uvale Scott, pa do Golog otoka — godinu dana kasnije. A na Golom otoku je u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji trebalo uistinu imati talenta sačuvati goli život.

Morbidna strana jugo-komunizma upravo je bila ta da je on žderao sve i svakog. Jer ovdje na Golom otoku, nisu bili samo zatočeni i mučeni tzv. klasni neprijatelji ili tzv. klerofašisti, već i brojni bivši suborci komunističkog diktatora J.B. Tita.

Čemu dakle i dalje kod bivših komunista u Hrvatskoj zavjet šutnje? Jedino objašnjenje je to da svoju patogenu komunističku svijest bivši hrvatski komunisti mogu najbolje skriti putem izmišljanja mitova i putem demoniziranja i sotoniziranja svakog nacionalno svjesnog Hrvata, ili putem prizivanja vlastitog izmišljenog, tzv. antifašističkog žrtvoslovlja. Na antifašističke kritke kako “hrvatski nacionalisti i pravaši stalno prizivaju duhove prošlosti, umjesto da se okrenu svjetloj budućnosti”, mi moramo odgovoriti: “Ne drugovi i drugarice, ili današnje dame i gospodo, mi duhove prošlosti i masovna grobišta nimalo ne prizivamo. Oni samo od sebe stalno izviru na površinu - od Slavonije do Dalmacije. Drugim riječima, antifašistički historičari, ili boje rečeno, režimski hagiografi u modernoj Hrvatskoj, zamjenli su uloge, u kojima komunistički krivci postaju žrtve, a žrtve komunizma postaju monstrumi.

Shvatiti uzroke nedavnog Domovinskog rata, znači prvenstveno shvatiti pervertiranu jugo-komunističku svijest i lažiranu povijest koja je dovela do rata 1991. Hrvatska i hrvatski narod neće se maknuti sa današnje mrtve točke u svim sferama javnog života dokle god ne odstrane komunističku svijesti. Ne smijemo zaboraviti: Hrvatska nije samo vodila obrambeni Domovinski rat; Hrvatska je vodila oslobodilački rat protiv komunizma i jugoslavenstva.

Dr. Tomislav Sunić


Hrvatska i smrdljivi duhovi Udbe

Nedavni diplomatski spor između Berlina i Zagreba, kao i upadljiva odsutnost njemačke kancelarke Angele Merkel tijekom svečanosti 1. srpnja 2013., kojim je obilježen ulazak Hrvatske u Europsku uniju, doveo je u središte pozornosti nerazjašnjeno pitanje o zločinima UDBA, bivše jugoslavenske komunističke tajne policije.

Spor između dvaju glavnih gradova o izručenju Josipa Perkovića – čemu se službena Hrvatska snažno protivi - donošenjem posebnog zakona u njegovo ime. Ovaj pojedinac, koji još uvijek svoje stare dane mirno provodi u Hrvatskoj, sudjelovao je, vrlo vjerojatno, u pripremi i planiranju ubojstva Stjepana Đurekovića, političkog emigranta, kojeg je divljački ubila hrpa pristaša jugoslavenskog režima 28. srpnja 1983 u predgrađu Münchena.

Gledana 45 godina od strane hrvatskog iseljeništva i nacionalista kao noćna mora, zlokobna“ UDBA se uspjela ušuljati tijekom nedavnog rata za oslobođenje Hrvatske (1991 - 1995), a preživjela je i promjenu režima. Dali su potporu prvom hrvatskom predsjedniku Franje Tuđmana, kako bi izbjegli lustraciju. Ministarstva, Sabor, mediji, gospodarstvo, uprava, diplomacija - rijetka su javna područja gdje su ti bivši suradnici UDBA-e ne drže glavne pozicije.

Primjerice, u nedavnom članku (10. lipnja 2013), Daily Mail piše o iznenađujućem imenovanju hrvatskog političara Neven Mimica, kao europskog povjerenika. U spomenutom članku Mimica je opisan kao bivši pripadnik jugoslavenske tajne policije. Uz mjesečnu plaću od 20.000 eura, gospodin Mimica je postao najplaćeniji službenik u hrvatskoj povijesti. To ujedno objašnjava zašto je sadašnja vlada, sastavljena od starih komunista i mlađih "liberalnih" potomaka, zaštitila svog starog prijatelja od njemačkih vlasti.

Nastala 1946. u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, jugoslavenska komunistička tajna služba, UDBA, zamišljena je kao Protuobavještajna agencija i politička policija, što je pak bila njezina daleko najvažnija zadaća. UDBA se sastojala od četiri glavna sektora, odnosno Uprave ("unutarnji neprijatelj", "neprijateljska emigracija", "stranim obavještajnim službama", "praćenjem i prisluškivanjem“). U UDBA-i je bilo zaposleno stotine agenata, analitičara, i suradnika, kao i tisuće informatora. Osnovana je gusta zavjerenička mreža, koja je djelovala u različitim regionalnim centrima u bivšoj Jugoslaviji, bila je aktivna u svim gradovima i selima u svakoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika. Cijeli špijunski aparat je pratila nacionalna Uprava Udba-e sa sjedištem u Beogradu, glavnom gradu bivše Jugoslavije. Za razliku od mnogih drugih komunističkih zemalja, republički centri UDBA-e centara u bivšoj Jugoslaviji uživali su visoki stupanj autonomije, a svakim se centrom upravljalo iz svog područja. Međutim,drugi dio bio je zadužen i za zapošljavanje tajnih agenata u inozemstvu.

Djelatnici 2. Uprave UDBA-e uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje hrvatske emigrante u inozemstvu. Općenito, i osim nekih izoliranih slučajeva, obrazovna razina tih agenata bio je relativno niska, što ne znači da u praksi nisu bili lukaviji i dovoljno zlonamjerni. Što se tiče hrvatske emigracije, UDBA je uspjela provesti najmanje 68 do 69 likvidacija, pet otmica čije žrtve su kasnije pogubljene, 23 pokušaja ubojstava (s nekoliko slučajeva teško ozlijeđenih žrtava), 4 otmice čije žrtve su preživjele i dva pokušaja otmice.

Uprava koja je bila zadužena za "unutarnje" neprijatelja imala je bolje educirano osoblje, zahvaljujući tadašnjim jugoslavenskim vlastima, čija je paranoja bila toliko velika da je moguće agente i doušnike „vidjela“ u raznim ministarstvima, među svećenstvom, pa je stoga svoje suradnike tražila među članovima komunističke partije, tisku, među radio i TV novinarima, sucima, odvjetnicima, učiteljima i komercijalnim menadžerima. Sveukupno, a s obzirom opsega svoje velike mreže, UDBA je postala okosnica jugoslavenske federacije i njegova komunističkog režima. Svatko se bojao UDBA-ine sveprisutnosti i njenih iznimno brutalnih postupaka.

Gangsterske metode

Ako se može priznati da je prikupljanje političkih, vojnih i ekonomskih podataka potrebno u nastojanju da zaštiti državu i na taj način donese neke prednosti u sigurnosti svojih građana, špijuniranje svojih sunarodnjaka, nečovječno postupanje i ubojstva, trebali bi biti okarakterizirani kao gangsterske metode i čin čistog divljaštva. Za gotovo pedeset godina (1946-1990), upravo je to bio težišna aktivnost jugoslavenske Udbe i njezinih agenata.

Zatvaranja, premlaćivanja i razne zloupotrebe ovlasti su tipični primjeri svakodnevnih aktivnosti jugoslavenske UDBA-e. Na primjer, Ivan Gabelica (student prava, a kasnije odvjetnik) je uhićen 1965. On je u pritvoru zadržan 45 dana s lisicama na rukama, što je za posljedicu imalo ozbiljne ozlijede ruku i uzrokovao mu trajni hendikep. Godine 1980., mladi student Ernst Brajder je umro pod "misterioznim okolnostima", dok je u Zagrebu bio pritvoren od strane Udbe. To se dogodilo prešutnim dogovorom jugoslavenskih državnih odvjetnika i sudaca koji su „zažmirili“ u ovom slučaju. S druge strane, i unatoč svim naporima, UDBA nije mogla biti prisutna svugdje i u svako vrijeme.

II. odjel UDBA-e zadužen za borbu protiv "neprijateljskih emigranata" primjenjivao je još gore metode, a nije oklijevao posegnuti ni za "posebnim" operacijama, odnosno, ubojstvima. Njihova aktivnost vođena je na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu. Ukratko, drugi odjel, koji je vodio Josip Perković - bio je prilično jednostavno organizirana kriminala agencija.

Aktivnosti UDBA-e uspjele su u hrvatskoj dijaspori probuditi paranoju i psihozu, koja je imala za cilj spriječiti pokretanje bilo kakvih akcija protiv jugoslavenskih vlasti. Takvim akcijama UDBA-a je također uspjela u podrivanju ugleda hrvatskog iseljeništva, prikazujući ih kao "teroriste" u zemljama domaćinima. Na primjer, poznat slučaj dogodio se u Australiji gdje je, kao rezultat akcija UDBA-inih medijskih manipulacija, šest mladih Hrvata ("Hrvatska šestorka") završila iza rešetaka na 15 godina.

Usput, a osim ove zastrašujuće slike od UDBE, vrijedno je spomenuti da je jugoslavenski režim donio neka pravila za rad sigurnosnih službi. Članak XVI. ovih pravila propisivao je da su njezini agenti dužni "poštovati slobodnu volju, humanizam, slobodu i prava građana". Cinizam i licemjerje koje oduzima dah.

Neobična okrutnost

Promatrajući veliki popis zločina i posebice ubojstava koje su agenti UDBA-e počinili u inozemstvu, ne može se ne primijetiti i velika količina zlobe koji karakterizira ubojice. Vrlo često hrvatske žrtve su bile izdane od strane prijatelja, a ubojice su ih ubijale bombom, ili im je prerezan vrat, ili im je glava razbijena sjekirom. (Ovo je zastrašujući način na koji je ubijen Jozo Oreč, hrvatski iseljenik, ubijen je u Johannesburgu (Južna Afrika), u prosincu 1977 godine.) U nekoliko navrata, rodbina, pa čak i djeca od UDBA-inih ciljeva su sjecakni na komadiće U kolovozu 1972, kada je Stjepan Ševo ubijen od strane svog "prijatelja" Vinka Sindičića, ubojica Sindičić također je ubio njegovu suprugu i njegovu kćerkicu, Rosemarie, u dobi od devet godina. Iako je osumnjičen da je ubio desetak hrvatskih iseljenika, Sindičić se trenutno bez ikakve kazne kočoperi po Hrvatskoj, s pristojnom mirovinom.

Slična priča dogodila se u Chicagu, u lipnju 1977., kada je UDBA likvidirala srpskog emigranta Dragišu Kašikovića. Kašiković je tada zadobio 64 ubodne rane, a njegova pokćerka (9 godina) dobila je 58 uboda nožem .

Ta je okrutnost bila vjerojatno zbog činjenice da je u cilju provedbe "napadačke operacije", UDBA često angažirala kriminalce i psihopate. Takva taktika je imala dvostruku korist: prvo, krvnik bi bio potpuno beskrupulozan i, u slučaju da je uhvaćen, nemoguće bi bilo dokazati da je imao bilo kakve veze s jugoslavenskom službom sigurnosti. Nakon što bi počinili zločin, većina ubojica vratila bi se u Jugoslaviju, gdje su bili amnestirani, primili novac, ili bi postali vlasnici noćnih klubova i restorana na Jadranu. Neki od tih ubojica su vjerojatno još uvijek živi…

Vrijeme hladnog rata

Zamagljujući svoje tragove nakon počinjenog ubojstva, UDBA je uvijek vodila računa o tome za ostavljanje određenih dokaza, putem kojih će kasnije potkrijepiti svoju tezu o "unutarnjim razračunavanjima među htvatskim iseljeništvom“. Dobro obaviješteni od strane svojih agenata o manjim incidentima i svađama koje su se događale među iseljeničkim skupinama, Udba je često znala, ako je bilo potrebno, i sama ih podsticati, što je za posljedicu imalo stvaranje međusobnog nepovjerenja među iseljeništvom.

Nakon što je ubojstvo bilo obavljeno, lokalna policijska istraga brzo bi na temelju podmetnutih dokaza utvrdila kako „izgleda kao da je došlo do obračuna među iseljeničkim skupinama“, što je za posljedicu imalo dalje narušavanje povjerenja među iseljeništvom ali i sigurno izvlačenje ubojice.

Očito je da takav manevar UDBA-e, nije mogao zavesti istinske stručnjake za dugo, ali je bilo dosta namjerne naivnosti u zemljama domaćinima. Na žalost, većina zapadnih zemalja imala je dovoljno razloga za nespremnost istraživanja zločina počinjenih od strane jugoslavenske UDBA-e, jer zbog geopolitičkih razloga "nesvrstana " Jugoslavija u tim je zemljama imala poseban tretman.

Ponekad je to "neznanje " znalo otići toliko daleko da su sigurnosne službe zemalja domaćina pokazivale čudnu „kratkovidnost“ prema hrvatskom iseljeništvu. Zahvaljujući UDBA-nim spletkama, sigurnosni aparati zemalja su često znali privesti pravdi nevine osobe a ne UDBA-ine ubojice. U slučaju Đureković, što je stvarno čudno, trebalo je proći skoro trideset godina da bi njemačka savezna policija, BKA, pokazala interes za uhićenjem Josipa Perkovića...

Kada je u pitanju Francuska, čudno je da ni jedno UDBA-ino ubojstvo ili otmica hrvatskog emigranta još uvijek nisu riješeni. Na primjer, 17. listopada 1978. hrvatski novinar Bruno Bušić je ubijen u Parizu, a francuska policija nikada nije identificirala, niti uhitila, počinitelja ovog kaznenog djela. Kasnije je postalo poznato da je za pripremu ove operaciju bilo angažirano nekoliko agenata i doušnike koji su došli u Pariz, zajedno s nekoliko visokih časnika Udbe (najmanje tri šefa regionalnih ureda, nekoliko nacionalnih rukovoditelja i jedan ili dva federalna šefa). Čini se nevjerojatnim da je ova neobična operacija, uključujući dolazak i odlazak, mogao proći bez znanja ugledne francuske protuobavještajne agencije, DST.

Jedan američki obavještajni stručnjak je nedavno primijetio: "Tito je imovina na Zapadu, tako su zločini UDBA-e najčešće bili ignorirani (...) Za vrijeme Hladnog rata, UDBA je ubila više ljudi na Zapadu nego tajne službe SSSR-a, ali ona je dobila vrlo malo pažnje u zapadnim medijima".

Zločine treba kažnjavati

Smrdljivi duhovi UDBA-e iz druge Jugoslavije, s plaštom i bodežom, još su uvijek prisutni u Hrvatskoj. Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti deseci bivših UDBA-ša nisu odgovarali za počinjene zločine. Oni su čak zadržali važne pozicije u vlasti, ili su ih prenijeti na svoje potomstvo. Većina ubojica danas u Hrvatskoj živi u udobnoj materijalnoj situaciji, ne proganja ih policija i mirno uživaju u svome nepoštenju i stečenom bogatstvu.

Neki od njih su se odlučili skrasiti u Francuskoj gdje provode bezbrižne dane pod palmama na rivijeri. Javno optuženi u Hrvatskoj za sudjelovanje u pet ili šest ubojstava emigranata u ime UDBE, braća J., zvani "Šimun" (ili "Šime") i "Đorđe", dobivaju francusko državljanstvo, a njihov predmet je stupio u zastaru, što im jamči sigurnost.

Naravno, nacionalno pomirenje je potrebno, ali će biti vrlo pogrešno nastaviti živjeti u vjerovanju da je kolektivna amnezija i nekažnjavanje najtežih zločina rezultirati bilo čim dobrim. Anglosaksonci vole reći da se "zločin ne isplati". Međutim, s Perkovićem, Sindičićem i ostatkom te komunističke skupine, Hrvatska trenutačno dokazuje suprotno!

Christophe Dolbeau

Christophe Dolbeau je stručnjak za revolucije i špijunažu, a autor je i mnogih knjiga koje se bave komunističkim zločinima i sudbinom istočne Europe tijekom takozvanog hladnog rata. Autor je Petit dictionnaire des otpori nationales a l'Est de l' Europe (1917-1989); Face au bolchevisme (Arctic, 2006) i La Guerre d' Espagne (Atelier Fol'fer , 2010).


TKO S VRAGOM TIKVE SADI

“Opasna svojstva predaje i težnje srbskobizantske Crkve, naišla su u srbskom narodu na neobično djelotvornu dopunu u prodiranju balkanskoromanske nomadske krvi, koja je svojim prirodnim rasnim prohtjevom za prisvajanjem, svojim antisocijalnim sklonostima, manijom za uništavanjem i raztvaranjem učinila Srbe prvorazrednom opasnošću za susjedne im narode i države”.
(Dr. Ivo Pilar)

Nedavni dobro orkestrirani posjet patrijarha Srbske pravoslavne crkve Hrvatskoj i njegovi otvoreno velikosrbski govori o “Srbima svima i svuda”, koji su nadmašili čak i one velikosrbskih ideologa Vuka Karadžića i Ilije Savića “Garašanina” iz 19. stoljeća, koji su, po prvi put u povijesti, sve Hrvate grčko-pravoslavne vjere počeli nazivati Srbima, samo zato što su po vjerskoj pripadnosti spadali u okvir vjerske zajednice u koju su spadali i stanovnici tadašnje knjaževine Srbije.

Tadašnji srbski političari vrlo dobro su znali da u vjersku zajednicu grčko-pravoslavne vjere spadaju i drugi, puno veći, narodi; Grci, Bugari, Rumunji, Ukrajinci, Rusi i neki drugi i da su Srbi najmanji dio te zajednice, ali ni jednome od njih nije palo na pamet da te hrvatske pravoslavce napr. prekrste u Grke, Bugare ili Ruse.

“Manastir na Krki je podignut u 14. stoljeću, to znači da Srbi nisu došli s Turcima, nego da je ovo područje srpska postojbina kao i drugih koji tu žive”, dobacio je u lice nazočnim “hrvatskim” visokim svećenicima patrijarh SPC-a za vrieme svoje “velebne” i, kako se vidi, od nekih predstavnika “hrvatskog” katoličkog klera, jedva dočekane posjete fantomskoj “Srpskoj Krajini”.

Jeste li primjetili kako je, kao nekad za Vuka Karadžića i Iliju Garašanina, i za ovu velikosrbsku vucibatinu ovaj dio Hrvatske “srpska postojbina”, a Hrvati su neki “drugi”?

Na tom četničkom slavlju u ovom manastiru, jednom od glavnih legla četništva u Hrvatskoj, upriličenom za još jednu fazu pokušaja tihe rezurekcije propale “Krajine, ne kao počastni gosti, nego, kako sami izjaviše, kao “prava braća”, nazoče i visoki dostojanstvenici hrvatske (?) katoličke crkve na čelu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem.

Poslie srdačnog grljenja i trostrukog cmokanja (pravo na srbski način) s podmuklim velikosrbinom Miroslavom Gavrilovićem, današnjim glavnim ideologom i širiteljem velikosrbstva, Puljić mirno sluša ove njegove provokacije .

Umjesto da ga podsjeti da te njegove sulude tvrdnje nisu ništa drugo nego laudiranje starih velikosrbskih ekspanzionističkih pretenzija iz Garašaninovog “Načertanija” i da ova njegova posjeta nije ništa drugo nego još jedna prozirna velikosrbska ofenziva na Hrvatsku kao što je nekad bila i ona Vuka Karadžića, nadbiskup Puljić mu samo kima glavom. Umjesto da mu odgovori da do 1918. godine u Hrvatskoj nije bilo nikakvih “srbskih manastira” Puljić trabunja o nekakvim (ne kaže čijim) “crkvenim učilištima na području Hrvatske, a posebno Dalmacije” i kako, po njegovom mišljenju, tu Srbi i Hrvati mogu zajedno liepo živjeti.

Zar poslie svega što je hrvatski narod proživio u sedamdesetak godina “zajedništva” sa Srbima ovom uzvišenom gospodinu još nije jasno da Srbi nikada nisu mogli u miru živjeti s nijednim susjednim narodom, a mnogo puta ni sami sa sobom?

Uobće ne čudi ono što danas u Hrvatskoj brbljaju i čine jugoboljševički sinovi i kćeri, alias “antifašisti”, ali kad se ovako ponaša jedan hrvatski katolički nadbiskup, onda se moramo upitati je li demon jugoslavenstva ponovno ušao i u duše nekih naših “duhovnih pastira”, ili ih ikada napustio?

Nemoguće je da je nadbiskup Puljić toliko neinformiran da baš nimalo ne pozna velikosrbski mentalitet, posebno onaj posrbljenih hrvatskih Vlaha, koji su od uzpostave prve Velike Srbije 1918., djelima dokazali da je ona stara hrvatska izreka - poturica gori od Turčina, u ovom slučaju, posrbica gori od Srbina, podpuno točna.

”Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri...”, bez imalo sustezanja (jer tko je ikada vidio da Srbin ima stida), kaže srbski patrijarh.

Kad znamo za goleme zločine koje su Srbi od 1918. do 1995. počinili nad hrvatskim narodom, ovakav bezobrazluk ovog velikosrbskog šarlatana jasno pokazuje kojim ciljem je on došao u ovu našu teško ranjenu Hrvatsku koja, zahvaljujući njemu i njegovoj Crkvi još uvijek iz tih rana krvari.

Ni glupima nije potrebno nagađati o ciljevima njegove posjete ovim leglima četništva u Hrvatskoj, jer on u svom govoru otvoreno kaže da je “došao ohrabriti Srbe koji su ostali na ovim prostorima, ali i ohrabriti one koji su napustili da se vrate”. Kao i za njegove preteče, za njega su to “prostori” “postojbine” i sve drugo samo nije Hrvatska koju toliko mrzi da bi se sigurno udavio kad bi je spomenuo.

Ovaj novi poglavica srbskoga modela pravoslavlja i duhovni pastir velikosrbstva “ne zna” za grozote koje su njegovi sunarodnjaci kroz zadnjih 200 godina na divljački način činili nad susjednim narodima.

Evo opisa samo jednoga od tisuća groznih zločina koje su Srbi počinili nad susjednim narodima u čije su zemlje došli kao okupatori.

U listopadu 1913., austrougarski generalni konzul u Skopju, Heinrich Jehlitschka, šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom makedonskih Bugara gdje, uz mnoštvo drugih, opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo podpuno bilo na divljački način iztriebljeno:

“Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće u koje su najprije zatvorili sve žene i djecu. Kad bi se te žene i djeca pokušali spasiti bijegom iz plamena bili usmrćeni su bajunetama.

Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu.

Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su uhitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom. U grupama od dvadesetak ljudi odvedeni su izvan mjesta, ubijeni kunadcima i bajunetama i bačeni u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.

“Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna opreacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”.

Sve zločine koje su njegovi Srbi, najprije fašisti, a kasnje fašisti premondureni u komuniste, počinili nad albanskim stanovništvom Kosova nemoguće bi bilo nabrojiti i u najdebljoj knjizi.

Naprimjer, dvadesetih godina prošlog stoljeća umirovljeni srbski “heroj” vojvoda Stepa Stepanović se po kavanama u Beogradu hvalio: “Ja sam bre svojom rukom dvanajest arnautskih glava odsekao!”

Poslie propasti prve Srboslavije i uzpostave nove komunističke Aleksandar Ranković je preuzeo dužnost vojvoda Stepanovića, Putnika idrugih. Pod njegovim terorom život Albanca na Kosovu je u mnogočemu postao puno gori od života nekadašnjih crnih robova na plantažama pamuka u Americi.

Dok su obitelji američkih crnih robova živjele u kakvim-takvim drvenim kućama i barakama tisuće kosovskih Albanaca s velikim brojem djece bili su prisiljeni živjeti pod zemljom, u tzv. zemunicama. Sve što su neki “bolje stojeći” od ovih zemuničara posjedovali, u najviše slučajeva bila je jedna krava, koja je bila glavni kontributor mizerne prehrane nihovih obitelji.

Torture koje je taj narod proživljavao pod Rankovićevim terorom, uglavnom od srbskih susjeda u njegovoj službi, nije moguće adekvatno opisati.

Nije se pitalo je li netko od tih jadnih ljudi za nešto kriv ili nije. Kriv je bio jer je bio “Škipetar na srpskoj zemlji” i, kao takav, on je bio uljez, bez obzira na to što je potomak starih Ilira koji su tu živjeli najmanje tisuću godina prije nego su se tu doselili sbski predci Rasci.

To puko siromaštvo kosovskih Albanaca za srbske zločince nije bila dostatna kazna pa su uvijek izmišljali nove načine mučenja.

Kako su svi bili proglašeni “balistima opasnim po narod i državu” imati bilo kakvo oružje za Albanca je značilo duga robija, s koje se mnogi nisu vratili.

Pošto su zatvori i logori već bili pretrpani, Srbi su izmislili jedan specifično srbski razbojnički način kako siromašnom Albancu oduzeti i tu jednu kravu i tako njega i njegovu obitelj pokušati umoriti glađu.

Najprije bi ga, po nalogu Rankovićeve Udbe, neki Srbin iz susjedstva prijavio da posjeduje oružje. Odmah bi došlo nekoliko udbaša, iztjerali bi obitelj na polje i počeli “pretraživati” njegovu zemunicu i, bez iznimke, uvijek bi “našli” neku pušku, koju su, normalno, sa sobom donieli i “sakrili” u toj mizernoj izbi. Uzalud se jadan čovjek opravdavao i kleo da nema pojma od kuda je ta puška.

Srbski udbaši bi tada prešli na glumenje onoga što se u Americi zove “Good Cop - Bad Cop” (dobar policajac - loš policajac).

Bad Cop bi mu prietio da će ga odmah izprebijati, vezati i odvesti u zatvor, u kojem će ga još dobro izpeglati, a onda predati “narodnom sudu”, koji će ga poslati na robiju od najmanje 10 godina, a Good Cop bi ga tobože branio savjetujući mu da im izplati veliku svotu novca i da će sve biti u redu.

Kad bi im ovaj jadnik rekao da on nema nikakva novca, Good Cop bi mu rekao da će mu dati rok od dva ili tri dana da proda svoju kravu i da se odkupi.

Na ove zločine srbski patrijarsi, niti itko iz njihove Crkve nikada nije progovorio niti jednu rieč. Dapače oni su u svojim propoviedima huškali svoje vjernike da nad ovom albanskom sirotinjom “osvete Kosovo”.

Kao što Pavle i Irinej za ove kasnije, ondašnji patrijarsi Vikentije i German za te zločine “nisu čuli”. Jer daleko je Beograd od Kosova, zar ne?

Oni nisu čuli ni za Sibinjske, ni Senjske žrtve koje su, s blagoslovom njegove Srpske pravoslavne crkve, pobili njegovi srbski žandari. Kao ni Gavrilović danas, ni ondašnji prvi patrijarh “Ujedinjene srpske pravoslavne crkve” Dimitrije Pavlović, nije čuo za ubojstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem u njihovoj velikosrbskoj jazbini razbojnika i ubojica.

Masovni četnički pokolji tisuća i tisuća muslimanskog i katoličkog pučanstva u Foči, Vlasenici, Višegradu, Goraždu, Srebrenici, Pljevljima i stotinama drugih mjesta doljem Nezavisne Države Hrvatske, koje su za vrieme 2. svj. rata predvodili sveštenici njegove Srpske crkve; Vasilije Jovičić, Sergije Mastilović, Radojica Perišić, Momčilo Đujić i dr., za njega su “manji zločini”.

Za njega je mali srbski zločin i nedavni (ponovni) genocid u Srebrenici, koji su počinili sinovi i unuci onih njegovih sunarodnjaka koji su počinili onaj prvi.

Zar on nije nije vidio da je na prvom četničkom tenku 1992. u Bosni bio jedan od njegovih sveštenika?

Nisam suguran, ali moguće je da je možda on bio taj sveštenik.

Ne zna on ni za Bleiburg, ni Križne puteve, ni tisuće i tisuće jama i drugih masovnih grobova koje su pod zapoviedanjem njegovih Srba poput Koste Nađa, Koče Popovića, Sime Dubajića i niza drugih, napunjene stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava.

Ne zna ni za masovna ubojstva u stotinama logora u kojima su po završetku 2. svj. rata ubijene tisuće i tisuće hrvatskih vojnika i civila, kao ona u Jasenovcu po naredbi njegovog Srbina Jefte Šašića?

Nije Irinej čuo ni za knjigu crnogorskog Srbina, partizanskog pukovnika Janka Lopićića, u kojoj ovaj opisuje kako je “drug Koča (Popović) naredio da se u Bosni na mjestu srielja sve one koji nisu mogli izgovoriti - četiristo četrdeset četiri čavke sjede na četiristo četrdeset četiri čuke.

Razaranja, masovna ubojstva i svakojaki zločini koje su njegovi Srbi počinili u Vukovaru, Voćinu i nizu drugih hrvatskih sela i gradova za njega su mali u usporedbi na što?

Mučenja u Kninu i u samom tom manastiru u kojeg, zahvaljujući izdajničkoj bandi na vlasti u Hrvatskoj, on ima kuraži doći i tako neobuzdano lajati, nisu za njega veliki zločini.

Pokolj nevinih staraca, žena i djece u Puljićevoj pastvi u Škabrnji, na čiju krv je taj superčetnik došao izbljuvati svoj veliko srbski otrov, ne spada u njegovu rubriku srbskih zločina. On samo zna da su drugi činili “veće zločine” njegovim Srbima.

Kako izgleda, to puno ne smeta nadbiskupu Puljiću. To je i za njega “prošlost” koju će vrieme izbrisati.

Ali, varate se, ekselencijo! Krv naših nevinih žrtava nitko nikada neće moći izbrisati za ničije pomirbe, a najmanje ovu o kojoj vi naglabate.

E, sada kad je vidio reakciju na njegovo udvaranje i bezsmislice koje je tom prilikom izgovorio, nadbiskup se pokušava izvući iz škripca s pričama kako je Irinejeva ”paušalna procjena uvreda svim žrtvama”. Ovdje valjda ubraja i Irinejeve “srpske žrtve” uključivši i one četničke zvieri koje su izvršile pokolj u Škabrnji a kasnije dobile po glavi ili pred Hrvatskom vojskom pobjegle u Srbiju.

Ali, u ovoj, kako bi u Americi rekli, rat race (utrci štakora) hrvatskih biskupa na lizanje s poglavicom glavne velikosrbske institucije, pobjeda svakako pripada splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću, koji, kao da je novo izabrani predsjednik Orjune, ovom velikosrbskom poglavici razdragano kliče: “Kako je lijepo i ugodno kad se braća sretnu. Zajednička nam je tisućljetna povijest, i tradicija i kako nas puno toga povezuje, a malo razlikuje....”.

Neka mi zamjeri tko hoće, ali za moj pojam ovaj gospodin ili je podpuno skrenuo s pameti ili je uistinu neo-orjunaš, potomak onih orginalnih splitskih orjunaša, koji su se dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća isto tako susretali i ljubili s “braćom Srbima”, a razbijali glave Hrvatima.

O kakvoj to tisućljetnoj povijesti i tradiciji Barišić teljuzga?

Ako misli na ono razdoblje prije “Velike šizme” 1054. godine, kad su rimski papa Lav IX. i carigradski patrijarh Mihelis Keroularius jedan drugoga izopćili iz kršćanske Crkve.

To izopćenje, na koje su jedan drugome odgovorili: “ne možeš ti izopćiti mene, jer sam ja prije izopćio tebe”, trajalo je punih 911 godina sve dok su se 1965., papa Pavao VI. i patrijarh Atenagoras dogovorili da ga formalno ukinu.

Nu, od onda do danas ništa, baš ništa, se nije promijenilo u odnosima između te dvije Crkve, posebno ne u odnosu na SPC, koja je postala još puno radikalnija u napadima na katoličku crkvu.

Da ne ulazimo u detalje o toj podjeli kršaćanske Crkve, koja ustvari nikada nije ni bila jedinstvena, što dokazuje i samo postojanje dvojice poglavara; pape na Zapadu i patrijarha na Iztoku, moram upitati nadbiskupa Barišića zar on zbilja ne zna da u tih “tisuću godina” nitko nije čuo za Srpsku pravoslavnu crkvu?

Čak ako uzmemo srbsko tumačenje o postanku njihove Crkve vidi se da ju je Rastko Nemanjić, alias sv. Sava, pokušao osnovati tek 165 godina kasnije,1219. godine.

Ako je ta Savina “Srpska crkva” i postojala, što je upitno, onda i onim mentalno izazvanim, kako se to danas kaže prema “politički korektnom” rječniku, mora biti jasno da oni koji su joj pripadali nisu nikako mogli biti sudionici te “tisićljetne zajedničke povijesti i tradicije” o kojoj Barišić priča.

Kad znamo da bi nestankom srbske nacionalne (autokefalne) Crkve zauvijek propao i san o Velikoj Srbiji, je li teško zaključiti na što Irinej cilja kad kaže, “...krajnje je vreme da vrhovi crkava sednu, analiziraju vreme i prilike da se vrate vremenu našeg zajedničkog života”?

Nu, prema onome što se odigravalo na tom bratimljenju s vragom, izgleda da to ipak nije jasno našim biskupima”

Podmukli Irinej ne ustručava se ‘izvaliti i ostati živ’ kako su Srbi i Hrvati dugo vremena živjeli kao braća. Biti će u one dvije Srboslavije, koje su hrvatski narod stajale preko milijuna žrtava.

Srbi i Hrvati nikada nisu živjeli kao braća! Hrvati katoličke i pravoslane vjere su živjeli kao braća sve do “posjeta” Vuka Karadžića i “Načertanija” Ilije Savića “Garašanina”. Kad je Karadžić prolazio tim čisto hrvatskim krajevima i vidio da tu uz većinu katoličkog puka živi i manjina iztočno-pravoslavne vjere on je zaključio da su to sve “Srbi rimske i grčke vere”. To je isto to što danas govori Irinej.

A kako i kada je počelo nasilno masovno posrbljavanje hrvatskog pravoslavog puka jasno je opisao jedan stari seljak iz okolice Sunje, koji je 1941. s grupom svojih susjeda došao pred dr. Pavelića s molbom da im pomogne da pređu na katoličku vjeru.

Kad im je on rekao da to od njih nitko ne traži i da to nipošto ne čine, starac je između ostalog rekao:

“...Naši su pradjedovi, katolici i pravoslavni, Bog zna odkada, u ovoj zemlji ponoj svakog Božjeg dobra živjeli kao prava braća. Nije se tu pitalo koje si vjere, je si li Hrvat katolik, Hrvat pravoslavac ili neke druge vjere...

A onda poslije rata ( 1. svj.) dođoše iz Srbije nekakvi kaluđeri i popovi s njihovom propagandom da šire razdor među narodom, prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu.

Ti što nosiše tu propagandu, počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi.

Ma ljudi su pitali kako to, do sada smo bili uvijek Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo. Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslavni Hrvati!

Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kada smo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji?

A oni su nam govorili: “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi, gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu...koji je osnovao srbsku pravoslavnu vjeru”?

Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao, da što to ima s narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi i katolici i pravoslavni molimo pa zato nikome ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti”.

Kao i razni Draškovići, Nikolići, Vulići i Vučići i Irinej bi želio da se srbska ćirilica “kao identitet srpskoga naroda” u punom obliku povrati u Hrvatsku, pa za šepave argumente navodi da se i latinica rabi u Beogradu.

Pokušava li on s time reći da Srbi rabe latinicu iz ljubavi prema Hrvatima?

Svaka budala zna da i Kina i Japan i Rusija i čitav sviet danas rabe latinicu iz razloga što su na tom pismu utemeljeni svi sustavi komuniciranja u današnjoj cyberspace tehnologiji, bez koje danas ništa ne može funkcionirati, pa tako ni zaostala Srbija.

Ćirilica je oduvijek pismo bizantskog Iztoka. Ona je prvi put u poviesti došla u Hrvatsku na srbijanskim opancima 1918. godine.

A što je, kako kaže Irinej, sadašnji papa dao “divan priedlog da dojučerašnja braća” (valjda misli na onu Karadžićevu braću grčke i rimske vere) sjednu i analiziraju sadašnjost i prošlost, moram reći da mi ovaj papa sve više i više sliči na nekadašnjeg Titinog obožavatelja, talijanskog “socijalista” Giovanija Montinija, isto poznatog kao papa Pavao VI.

Zato se ne čudim njegovim igrama s proglašenjem blaženog Alojzija Stepinca svecem i sumnjama o ukazanjima Gospe u Međugorju.

Izgleda da su ti naši biskupi tako brzo zaboravili da su hrvatski branitelji u oba prošla rata s oružjem u ruci glasovali za podpunu slobodu Hrvatske, za prekid svih mogućih veza sa Srbijom, jer je ona kroz svoju Crkvu kao lučonošu velikosrbstva, počinila najsurovije zločine protiv hrvatskog naroda; oskvrnula njegove svetinje, uništavala gospodarski život i razarala kulturne i vjerske ustanove.

Nu, nije ovo prvi, a vjerojatno ni zadnji put da su neki naši “duhovni pastiri” zaboravili da je put do pakla popločan dobrim namjerama, pa s istim tim namjerama s vragom tikve sade. (Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 5. rujna 2015.)

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen


Hrvatske nacije cvijet

‘‘Čujte stari i mladi, evo vam filma novog
O strašnome djelu, o bezdušju Hrvata!
Ubiše srpsko dijete! Jao, užasa ovog,
Evo gole istine Domovinskoga rata!’’
Razvika se javnost… Gle, hrle mladi sini
Da vide svjedočanstvo – ‘‘sramotu neviđenu’’.
I mučno im je živjet u svojoj Domovini,
Gdje zlotvor baca u smeće curicu ubijenu.
Aleksandri Zec u spomen svijeće se pale
Nad sudbom krutom srce im bijesom plamti.
Vječni joj pokoj… No da li itko pamti
Četristo janjića – hrvatske anđele male,
Koje bezdušno pobi Aleksandrin rod?
Jesu li oči srpske bar časkom zaplakale
Dok njini ‘heroji’ ništiše Slavonski Brod?
Jesu li čuli vriske curice Andrijane,
Ivana, Marinka, Marka, Dalibora,
Vedrane, Gorana, Đure i seke Ane –
Dva’eset osam žrtava krvavog pomora?
Pamte li dječicu i mlade majke njine
Kako ih rafal kosi i nož četnički reže?
Ljudski stvor čini što ne bi činile psine,
Od takvih krvoloka krštene duše bježe.
Hrvatski brate, stidi se imena svoga
Ako kriješ istinu i slaviš srpski rod.
Zar ti je preči tuđin od roda hrvatskoga?
Nije l’ rad’ zloće njeg’ve vrišt’o nebeski svod?
Nije li zemlja tvoja plamenim gorila žarom,
Nije l’ ti sestra bila pohotnikova žrtva?
Tko li iskopa oči tvojemu didi starom?
Nije l’ ti sveđ u mislim’ zaklana majka mrtva?
Ne budi izdajica! Otimaj zaboravu
Krvavu povijest Domovinskoga rata.
Pamti stvorove male, a u vječnu im slavu
U knjizi nek svjedoči strahota nepoznata.
Piši, filmove snimaj, pjesme dječici sroči,
Zar se i danas bojiš neprijatelja svog?
Istinom hrabro u budućnost kroči,
Po istini i pravdi cijeni nas moćni Bog.
Aleksandra Zec nek mirnim sankom snije,
Ubojici njezinom do groba život je klet.
Al’ brate, gledni k Nebu. Tamo se stvarnost krije,
Četristo malih anđela – hrvatske nacije cvijet.

Marija Dubravac Brisbane


U PAKLU HUDE JAME

OS frontale (čeona kost), os occipitale (potiljačna kost), os temporale (slijepoočna kost), os parietale (tjemena kost), maxilla, mandibula, foramen ovale, foramen rotundum… Idemo dalje: scapula, sternum, clavicula, humerus, radius, ulna, os cocsae, femur, tibia, fibula… Nekada davno stečena znanja iz anatomije, pisac ovih redaka je ovih dana obnavljao, vjerovali ili ne, u paklu Hude jame, koja je prvi put otvorena za širi krug posjetitelja.

U dugačkim redovima plastičnih kanti za kruh smještene su pronađene kosti; i živo zazidanih, i u duboka rudarska okna, žicom vezani, živo pobacani, oko 3000 ljudi, približno 2000 Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Austrijanaca. Od lociranih, identificiranih i nikada kažnjenih 356 pripadnika KNOJ-a, 18 ih je još živih, i svi primaju mirovine veće od 1000 eura. Ovako piše i govori Roman Leljak, voditelj istraživačkog tima za istraživanje poslijeratnih jugokomunističkih zločina u Sloveniji, koja je najveća kosturnica Hrvata, kako reče Ljeljakov kolega, povjesničar dr.Turk, napominjući da oni zato imaju moralnu obavezu učiniti sve koliko mogu, i da je titoizam naš najveći zajednički problem, a ne Savudrijska vala.

Tribina nije održana ispred ulaza Hude jame kako je najavljeno, nego, moguće i iz sigurnosnih razloga, u velikom podrumskom prostoru obližnjeg ugostiteljskog objekta.

Prof. dr. Josip Jurčević je ponovio, da je ova Huda jama samo jedna od više od 1700 jama, masovnih prikrivenih grobišta: Slovenija 600, RH 850, BIH 100, Srbija 200…

Ove brojke su približne, i prije će biti uvećane nego umanjene. Zločin je bio, ne spontan, nego i ideološki i politički i organizacijski planiran. Vrhovni zapovjednik revolucionarnog komunističko zločinačkog režima je obnašao sve čelne funkcije i bio je zlatno tele jugoslavenskog komunističko zločinačkog sustava. Oslanjajući se na ovu znanstvenu potvrdu, znanstveni pečat prof.dr.Jurčevića, prof. dr. Zdravko Tomac je predložio, da predsjednik naše vlade uđe u Hudu jamu, i da u njoj jedno vrijeme meditira, pa da onda rekne, je li J. B. Tito ono najbolje što je hrvatski narod imao, najavljujući istovremeno ispred HNES-a suđenje istome za veleizdaju i genocid nad hrvatskim narodom.

Sve hrvatske stranke se trebaju izjasniti po pitanju promjene ustava i reći da ova RH nije nastala na antifašističkoj borbi. Uvjerljivo je naglasio Tomac. Publici su preneseni i pozdravi iz Zagreba od prof. dr. Šeparovića, prof. Debelića i akademika Pečarića iz HŽD-a, koje je bilo i suorganizator ove tribine. Dvorana je jedno vrijeme ostala bez struje, a na izlazu iz Slovenije, Kučanova policajka nas je, uz nekakav glumeći gestikulirajući ples, bespotrebno zadržala punih sat vremena.

Kažite nam brda Maribora, gdje su naša braća iz logora.
Maribore i tvoji borići, kažite nam gdje su nam mladići.
Maribore do Zidanog mosta, na tisuću samo jedan osta.
Kažu Tito ne bije Hrvate, a di su nam što nam se ne vrate.
Morat ćemo Sloveniju gazit, naše braće grobove ob'lazit.

Još u ljeto 1945. godine. Ovi tužni stihovi su izlazili iz dna narodne duše, a ovaj zadnji stih je bio i zadani zavjet, koga smo i mi prije par dana ispunjavali. Zavjet je, uz biskupa Milu Bogovića, obilazeći pakao Hude jame, ispunjavao i 92-godišnji Vinko Vice Ostojić, sretni provlačitelj kroz iglene uši Bleiburškog pakla, i dugogodišnji neslomljivi Tito robijaš.

Žarko Marić


Podsjetnik...

ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutrašnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida. (Braniteljski radio, 11. siječnja 2014.)

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Zvijezda vodilja

Osvrt na knjigu: Ante Čavka, Kaže se puttana, Vlastita naklada, Knin, 2012.

Želiš li postati ime u književnosti ne piši ono što ne bi ili o kome ne bi trebalo i ne piši o onome o čemu ili o kome ne bi trebalo. Ali, preskočimo mi to.

Ante Čavka poznati je hrvatski književnik koji zaista ide svojim putem u književnosti. S pravom kaže u nekoliko rečenica na koricama, koje bi zapravo trebale biti njegov životopis, da ne pripada ni kakvom društvu niti odgovara bilo kojim i bilo čijim stilovima ili odredbama. Razumljivo. Dokazuje to roman na koji se osvrćemo.

Likovi koji izranjaju pred našim očima nisu izmišljeni. Čavka ih je pokupio iz naše bliže i nešto dalje prošlosti. Odnosi među njima možda djelomično jesu, nisam istraživao, ali to nije ni važno. Ovo nije povijest, ovo je priča o usudu hrvatskog naroda tamo oko Knina. Međutim, nije to lokalna priča, priča je to koja se odražava na čitavu Hrvatsku. U središtu pozornosti je velikosrpska namisao. Nemilosrdno napada sve oko sebe. Ne čini to sama, jer za to nema hrabrosti, nego samo onda kada joj izgleda da je u prednosti. Takva su bila vremena prve Jugoslavije, kao i vremena kada su tim krajevima carevali Talijani. Komunizam je, pak, posebna priča. Velikosrpstvo i on nalijepili su se jedno na drugo bez nekih velikih poteškoća. Ta neprijatelj im je bio zajednički: Hrvati. Sadašnjost je u sve uvučena pomoću likova Carle del Ponte i Save Štrbca. Oboje progone Hrvate, iako su oboje zapravo tuđinci u hrvatskoj zemlji.

Stil romana je britak, bez bilo kakve zadrške. Čitateljima je uvijek jasno što pisac želi poručiti. Zbog toga netko knjigu ostavlja odmah na početku, drugi je čita do kraja. Poniremo u povijesnu maglu otkrivajući zapravo prave silnice, tako različite od onih u našim medijima. Sve je puno sarkazma i želje razotkriti mutne povijesne igre. U tome se ovaj Čavkin roman približava Araličinim romanima Ambra, Fukara, Svetinka, Mentalni komunist... romanima koji našu sadašnjost nastoje učiniti boljom čisteći je od raznih pogubnih likova. Time ne dobivaju ništa na trenutnom hrvatskom književnom polju, ali dobivaju mnogo u očima hrvatskog puka. To je ta jedina zvijezda koja bi nas trebala voditi u životu.

Iako glavni likovi pripadaju različitim narodima, zapravo svi imaju istog vođu, Britance koji im samo na čela lijepe različite znakove: lubanju i mrtvačke kosti, pruće, petokraku... Hrvatski puk zapamtio ih je po zlu. Svi misle da predstavljaju nešto važno, a konci se zapravo vuku u pozadini. Da to nije tako, ne bi Britanci ljubomorno čuvali svoje pismohrane čak i više od propisanih 50 godina. Objašnjava to fra Ivan, pripovjedač u romanu, svojim slušateljima, Talijanu i Britancu, tamo u Rimu u samostanu gdje svi zajedno stanuju. Fra Ivan je pokušao za svoju doktorsku tezu uzeti temu o povijesti engleske genocidnosti, ali mu je nitko ne želi prihvatiti. Umjesto toga nazivaju ga tvrdoglavim glupanom. On priča o svemu tome svojim spomenutim kolegama. Njima izgleda ništa nije jasno. Fra Ivan je, ipak, olakšao svoju dušu i može se vratiti u domovinu makar naizgled neobavljena posla.

Ovaj roman zacijelo treba drugima preporučiti za čitanje. Ne susreće se svaki dan nešto ovakvo. Povijest, sadašnjost, vješto pripovijedanje kucaju pred našim očima. Gdje smo mi u svemu tomu? Daj, ne budimo kukavice, iskreno odgovorimo.

Miljenko Stojić


Na prolivenoj krvi bratskoj

Moj mladi život trune
Međ zidinama polivenim
Još toplom krvlju moje braće.
Moj mladi život gine
Bez poljubaca toplih zraka
I milovanja nježne ruke,
Tek grozna šutnja hladnih raka
Drsko se kesi iz polutmine,
Navještajući srcu muke.

Moj mladi život trune,
Al’ srce živo još se kune
Na prolivenoj krvi bratskoj,
Da još nas ima u Hrvatskoj,
Što smiješeći se u smrt hode,
Jer smrt će svaka smrću novom
Koraknut korak do slobode,
Dok jednog dana sine zraka
Iz razrušenih mračnih raka
I ustanu se kosti mrtve
Po mraku tražeć svoje žrtve.

(Posvećeno u ju-zatvoru umorenom prijatelju Nikoli Raspudiću, koji je umro ZA DOM i, nadam se, da mu Nino nije bio u svojti)

Žarko Dugandžić


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ dvadeset treći dan

Mane Hrvata

“Slobodni narodi, pamtite ovu poruku:
sloboda se može steći, ali se nikada ne
može ponovo zadobiti.”
J. J. Rosseau

- Jučer sam vam govorio o vašim vrlinama. O junaštvu i pobjedama vašim. O hrabri, o plemeniti Hrvati! kako mi je teško o vašim manama govoriti kod tolike moje ljubavi za vas. O vašoj naivnosti i vašoj lakomislenosti!? A upravo me ljubav za vas na to obvezuje. Bez toga upozerenja ne bih ispunio svoju zadaću. Bio bih kao vrtlar što ravnodušno promatra kako korov uništava plemenito i korisno raslinje u njegovu vrtu. A upravo se to dogodilo i događa u kraljevstvu vašem. Jer, ono što u ratu postigoste, u miru nebrigom upropaštavate. Eto, zašto vam se povijest ponavlja. Već vaš vođa bijaše lakomislen ili mu je srce zadrhtalo od straha pred strancem kad u mjestu Indiocida zvanom Dan Teški pristade na uvjete mira koji ograničiše vaše kraljevstvo i obveza vas na pokoru. Ugovorom se odreče polovice kraljevstva vašega i pristade da tuđi sud sudi onima koji prvi ustaše. Kakve li nepravde, kakve li samozataje, ludosti. Od toga dana mnoge majke zakukaše, mnoge supruge crni rubac staviše na glavu, zaplaka mnoga siročad.

Istina, Drugi taj mir potpisa pod velikim pritiskom velikoga i moćnoga stranca, a sve himbeni Albion pripremi. Potpisa mir i time otvori vrata vašoj propasti. Za nesreću on ubrzo umri. Umri on i njegov najvažniji doglavnik, onaj što ti mačeve pribavi i obranu tako osigura, a tada stranac, domaća šizma, koja ime promijeni ali ćudi ne promijeni, te domaća i strana Svrab stadoše ugovor tumačiti na propast tvoju. Domaća šizma ojača i namnoži se pod raznim imenima pa preuze vlast, te strancu na volju izruči tvoje kraljevstvo. Od tada stranac preuze tvoje bogatstvo, on ti donosi zakone i bira tvoje prvake. Na oprost zločinačkom Svrabu on te natjera. Na žalost, ideje domaće šizme prevladaše i među mnogim sljedbenicima Drugoga, pa i oni kraljevstvo podvrgoše strancu. Ugovor iz Dana Teškoga oni također tumače na tvoju propast, a neki od njih i kod potpisa pomagaše strancu. To Drugi sigurno ne bi dopustio. Oni dopustiše povratak pobunjenog Svraba pa se tako ispuni zakletva nad tobom da ti se dabogda povijest ponovila.

I ponovila se. Jer ti zaboravi da se nečista Svrab već i prije dizala protiv tvoga kraljevstva. U posljednjih sto godina ona se protiv tvoga kraljevstva i za uništenje tvoje pet puta dizala. I sa svim tvojim neprijateljima se protiv tebe udruživala. Međutim, to tebi ne bî dovoljna opomena! O nesretna, o tužna Hrvatska! Tako ti od pobjednice mučenica i pokornica posta. I prosjakinja posta, jer strancu predade svoje bogatstvo pa sad u njega kruh prosiš. Stranac, domaća Svrab i šizma svih vrsta zarobi i duh i srce tvoje, ote ti izborenu slobodu i u svoju je slobodu za tebe uništavati pretvori. I tako ti posta rob u vlastitoj domovini. Povijest se ponovila: uzalud si ratovao, uzalud si nakratko budan bio, jer evo ponovo spavaš, hrčeš. Zato te dođoh probuditi i navijestiti dolazak Trećega koji će se Stijena zvati. Trećega, jer sve što po sudbini dolazi u tri koraka se izvršava.

Stijena ćete ga zvati jer je kao stijena tvrda njegova vjera u vas i njegova ljubav za vas. Jer je njegova odlučnost i vjera u djelo njegovo, djelo vaše čvrsta kao gnanit. I jer zna načela države čuvati i braniti. Ali prije nego ti više o tom nagovještaju kažem, moram te još jednom opomenuti i prekoriti za tvoju lakomislenost i mlitavost.

Moram te, prije svega, još jednom upozoriti na tvoj nerazuman postupak glede oprosta neprijateljima tvojim. Kako rekoh, ti oprosti svemu i svakomu. Lakomisleno postupi. Ti, od stranca nagovoren, oprosti i šizmi domaćoj i Svrabu domaćem, a da nisi ni ispitao koliko tvoga naroda pobiše, koliko ga protjeraše, koliko ga u strani svijet otpremiše, koliko i tko tvoje domove popali, tko opljačka, tko te po cijelom svijetu oblati i svoje zločine pripisa tebi. A ti im sućutni i sažalni, naivni narode, oprosti jer ti rekoše da oni ne znaju što čine. Oni se u svojoj razbojničkoj oholosti i ne pokajaše, a oprosta i ne može biti bez prethodnoga priznanja krivnje i kajanja. Onaj koji to reče pred dvije tisuće godina kad su ga razapinjali, rekao je to kao ekskulpirajuće samo za one razbojnike što su njega osudili i razapeli, a ne za sve kasnije razbojnike. A i oni se prije toga pokajaše. Ta je poruka ujedno bila opomena dana na znanje cijelom ondašnjem i svom kasnijem čovječanstvu poslije njega do dana današnjega, pa zauvijek, da od tada svi znaju da to nije dopušteno činiti. Da je zabranjeno i kažnjivo i da se više nitko ne može pozivati da nije znao što čini. Ne, oni su znali što čine. Planirali su i planski izvodili genocid nad tobom. Sav narod Svraba je odgovoran, iako sav nije kriv. Odgovorne iz svoje zemlje si trebao istjerati, a krive pred svojim državnim sudom i na osnovi svojih zakona osuditi. Pa zar nije zapovjeđeno Ne ubij, a oni su ubijali. Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine. Zato oprostiti im bez suđenja znači svjesno ili nesvjesno podržavati ih da ponove zločine. Sad reći za normalne ljude, da kad čine zločin ne znaju što čine, znači proglasiti ih neubrojivima, ludima. Pa zar nisu i normalni ljudi zločinci! Da nije tako, svijet bi odavno bio ludnica.

Koliko je to lakomisleno s tvoje strane bilo vidiš i po posljedicama. Ti njima oprosti, ali oni tebi nisu. Svrab koja u ratu poražena pobježe iz tvoje zemlje jer se bojala zaslužene kazne, kad mu ti oprosti vrati se u tvoju zemlju i sad tvoje sinove progoni i ponovo kolje. A ni bježala ne bi Svrab da nije bila svjesna svoje krivnje i svoje odgovornosti. Jer, onima koji ne pobjegoše ništa se od vaše vlasti dogodilo nije. I sad udružena s tvojom šizmom, Svrab progoni tebe i zločincem te proglašava. Zbog njih tvoji pravednici i oni koji prvi ustaše, po stranim sudovima i zatvorima čame i propadaju. Više ni njihovu krivnju spomenuti ne smiješ. Kažu da činiš zločin prebrajanja crvenih krvnih zrnaca. Oni koji ti to govore svi su s njihove strane. Oni ne samo da su ih prebrojavali i prebrajaju, nego su ih i prolijevali i opet će ih prolijevati. U zločinu svome protiv tebe. A i prebrojavanje je samo oprez. Ako ih ne budeš prebrojavao, neprijatelj će se tvoj u tvojoj zemlji toliko namnožiti i tako ojačati da ćeš ih i ti morati prolijevati. Zato, o ljudi, o Hrvati, opomenite se već jednom. Probudite se, progledajte! Ne dajte se više zavoditi od neprijatelja svojih. Bilo stranih bilo domaćih.

Zbog tisućugodišnjeg vladanja tuđina nad vama došlo je do djelomičnog kvarenja karaktera u mnogima od vas. lako je to razumljivo, događalo se i još uvijek se događa potlačenim narodima, ipak je to teška bolest koja se teško i dugotrajno liječi. Jer od izdaje mnogi imadoše velike koristi, vaš neprijatelj je gospodarski moćniji i može bolje nagrađivati nego vi. Na izdaji vlastitoga naroda mnogi izgradiše karijere. Laka je to zarada, ali je prokleta, judinska, i kad-tad se osvećuje izdajicama. Imajte strepljenja s onima koji hoće prihvatiti svoj grijeh i popravljati se, ali nemajte milosti prema onima koji to nastavljaju i dalje raditi.

Zbog takve vaše povijesti još dugo će se među vama rađati ljudi podaničkoga i kmetskoga mentaliteta; mentaliteta koji će hvaliti samo stranca, a vas kuditi i prezirati. Pa i sad neki, prezirući vašeg istočnog neprijatelja, zaboravljaju što vam je zapadni napravio. Onoga kojega je Preteča najviše mrzio i protiv njega najviše grmio. Onoga što pogubi vaše prvake u Vinerskom Novom Gradu, koji vas je toliko tlačio, vašom krvlju branio granice svoga carstva, a vaše prepuštao krvoločnim Osmanlijama. I jezik vam oduzimao. I sad se taj ropski nakot ponovo ulaguje tom dvoglavom zmaju i nasljedniku njegove krune nazivajući ga svojim kraljem, diveći mu se govoreći kako to nije mala stvar 700 godina carske krvi imati. O, niske duše, o, bezumnici, pismoznanci! Vaše i naše ropstvo vi ponovo hvalite i ponovo ga prizivate. O, kad ćete nestati nesretni nakote!

II.

Mnogi tvoji ne samo da odbaciše tvoju nacionalnost te umjesto Hrvati postadoše netko drugi, nego i prezime hrvatsko odbaciše, a tuđe uzeše. I time se ponose, uznosito hvale. Tobože tuđim, višim podrijetlom, iako od tvoga podrijetla časnijega i višega nema. Tako sramotom i izdajom obilježiše ne samo sebe nego i čitav svoj rod. Zato neka oni među vama prezreni i tuđinci budu sve dok svoje hrvatsko prezime i svoju hrvatsku nacionalnost ne povrate.

Pravedno bi bilo da onima čiji preci, ili oni sami, nacionalnost ili prezime hrvatsko odbaciše, da im dopustite da ih vrate i da tako ne žive među vama kao vječni tuđinci. Da tako sa svoga čela skinu prezreni znak izdaje, jer sve dotle vi s pravom od njih zazirete i ne držite ih svojom braćom.

Sad, o plemeniti narode, vidiš odakle dolazi tvoje propadanje. Dolazi od tvoje lakomislenosti i tvoje sentimentalnosti. A i Drugi krivnju za tvoje propadanje djelomice snosi. Uza sve vrline on imaše i neke mane. On se, naime, previše bojao za svoje djelo. Previše je mislio na svoju besmrtnost, na očuvanje svoga djela koje će ga proslaviti. To mu je oduzimalo hrabrost i nukalo ga na pomirljivost i oprost. A i njegovi bogovi bijahu od zlata. Zato mu njegovo djelo, koje je toliko volio, sad propada. Da. Još uvijek ste narod lutalački, jer živite zavezanih očiju. Zato vam šaljem Trećega da vam s očiju skini povez obmane i da više nikad ne padnete u stanje mraka, obmane. On će vas osloboditi prokletstva ponavljanja povijesti, ponavljanja gubitka slobode.

Prorokovođa vidje da je za taj dan Hrvatima dosta uznemirio i opteretio savjest, pa zato presta s govorom. Na kraju, rukama i naklonom napravi gestu ljubavi i pozdrava, kao i prethodni dan, a narod mu isto odzdravi s pljeskom i - Živio!

I tako bi i prođe i dvadeset treći dan učenja Ispravnoga puta.


Grabovica, 9. rujna 2015.

GRABOVICA: ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO

Danas se ne će oglasiti Documenta, Teršelička, Zoran Pusić, opskurni portali i silne udruge koje izdašno financira hrvatska vlada i ne će zatražiti kažnjavanje krivaca i pravdu. Danas se ne će oglasiti ni sijači mržnje Oliver Frljić sa predstavom niti Drago Pilsel sa kolumnom o malenoj Mladenki Zadro četverogodišnjoj djevojčici Mladena i Ljubice Zadro koja je surovo pogubljena zajedno sa svojim roditeljima i babom i didom u bestijalnom zločinu pripadnika "viteške i slavne " Armije BiH .

.jpg (12,9kb)

Danas će Huškačka Radmanova Televizija posvetiti samo par minuta teškom zločinu u Grabovici. Danas se ne će dijeliti simboli Grabovice. Pravda je za nekoga drugoga ne za Hrvate BiH. Sve te opskurne NVO udruge "pravednika" su ipak izdašno plaćene samo za progon Hrvata poradi i procesuiranog već kažnjenog zločina u Ahmićima.

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a: Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić. Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. ARBiH a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sedinom ljeta ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago - Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH "Zulfikar". Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe "Zulfikar" u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe "Zulfikar"na području Grabovice često su boravili i pripadnici "Drežničkog bataljona" pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića - Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH. Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije "Neretva 93", koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji "Neretva 93" bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

- Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića - Ćele;

- Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića - Cace, kao i manje postrojbe za posebne namjene;

- "Igmanski vukovi" pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

- Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao "Solakovi ljudi" ili "Adnanova grupa"

- "Handžar divizija" i

- Odred za posebne namjene MUP-a BiH "Laste". Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK "Zulfikar" pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage - Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu - Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran. Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao: "ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu"!

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir "vitezova" ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

"...Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali - Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: 'Hajde da se sklonimo'. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: 'Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali'. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine..."

U suludom krvavom piru pripadnika "viteške i slavne " ABIH 8./9. rujna 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo 1939.
Luca Brekalo 1939. žena Josipa
Pero Čuljak 1913.
Matija Čuljak 1917. žena Pere
Andrija Drežnjak 1921.
Mara Drežnjak 1921. žena Andrije
Dragica Drežnjak 1953. kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak 1933.
Ljubica Drežnjak 1932. žena Živkova
Cvitan Lovrić 1936. ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić 1940. žena Cvitanova ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić 1912.
Ivan Mandić 1935.
Pero Marić 1914.
Dragica Marić 1914. žena Perina
Ilka Marić 1921.
Ruža Marić 1956.
Martin Marić 1911.
Marinko Marić 1941.
Luca Marić 1944. žena Marinkova
Marko Marić 1906.
Matija Marić 1907 žena Markova Ruža Marić 1935.
Ilka Miletić 1926.
Anica Pranjić 1914.
Franjo Ravlić 1918.
Ivan Šarić 1939.
Ivan Zadro 1924
Matija Zadro 1923. žena Ivanova
Mladen Zadro 1956. sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro 1956. žena Mladenova
Mladenka Zadro 1989 četverogodišnja kčer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk 1930 ubijen prije 30.07 1993 u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično . Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova .

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

"Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica."

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik "Dani" od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

"...Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik... Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti."

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: "vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala. General Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije "Neretva '93".Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

Danas, toliko godina poslije ništa se nije promjenilo.Ponovo će u Grabovici na misnome slavlju svećenik i neko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vjence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

Daran Bašić


franjevci-split.hr, 8. rujna 2015.

Mala Gospa, početak boljega svijeta

Na crkvi u Gospinu svetištu Trški vrh nalazi se krasan latinski natpis:
Melioris mundi origo – Izvor ili početak boljega svijeta.
Pod tim je motom 1971. g. u Mariji Bistrici održan međunarodni mariološko-marijanski kongres. Govor o izvoru i početku boljega svijeta lijepo pristaje blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije ali i trenutku života Crkve i naroda.

Nada i zora spasenja

Sve ono po čemu i zbog čega častimo i štujemo Blaženu Djevicu proizlazi iz činjenice da je ona u promislu Božjem bila predviđena i postala Bogorodica. Zbog toga na početku današnjeg misnog bogoslužja zanosno kličemo: Puni radosti svetkujmo rođenje Djevice Marije. Iz nje je isteklo Sunce pravde. Ta radost odzvanja čitavim današnjim bogoslužjem, a to je obilježje u rimskom obredu od službenog uvođenja ovoga blagdana u kalendar polovicom 7. stoljeća.

Blažena je Djevica početak boljega svijeta i putokaz sigurne nade (predslovlje na Veliku Gospu) prvenstveno zbog proslave svečanim uznesenjem u nebesku slavu. Po tome je ona postala slavnija od svih svetaca i anđela. Ta slava i čast kojom je od Boga počašćena svijetu je očitovana njezinim rođenjem. Marijino bezgrješno začeće vidljivo je samo očima vjere, ali njezino rođenje postalo je očito i običnom ljudskom oku.

Među mnogim starozavjetnim proroštvima kršćani su pronašli i prepoznali najavu Marijine uloge u ostvarivanju povijesti spasenja. Za današnji blagdan veoma lijepo pristaje proroštvo o hramu u kojemu će Bog prebivati. Ako je starozavjetni kovčeg bio slika Božje prisutnosti među svojim narodom, onda je Marija daleko uzvišeniji kovčeg Božji jer će Bog u njoj stvarno prebivati.

Marija je na zemlji živo nebo, određeno da nosi živo sunce, sunce učbrfšeno na najvišem nebeskom svodu. Ona je na zemlji svetište što ga Bog ispunja čudesima i u kojem će on jednom otpočinuti na nov i neočekivan način. Ona je rajski vrt u kome Bog prebiva. Ali ne kao Adamov rajski vrt koji je narušen njegovom krivnjom, niti anđeoski raj na nebesima. Marija je nebeski raj na zemlji, rajski vrt što ga je Bog zasadio svojom rukom i u njejga postavio kralja neba i zemlje.

Slika svoje majke

Skromna Marija iz Nazareta nama je zanimljiva zbog njezina Sina. Ali ono što pouzdano znamo o Mariji, znademo po njezinu porodu, njezinu Jedinorođencu. Vanjski izgled, ali i genetske sklonosti djeca primaju od roditelja. Oni uvelike uvjetuju način izražavanja osjećaja, karakterne osobine i općenit način življenja. O životu i djelovanju, kao i o specifičnom načinu reagiranja, Isusa iz Nazareta imamo relativno dosta podataka u evanđeljima i živoj kršćanskoj predaji. O njegovoj majci Mariji, relativno malo. Ono što zasigurno možemo o tome saznati treba tražiti na njezinu sinu Isusu.

U evanđeljima je jasno opisano da je Isus stvarno živio ideale što ih je proglasio blaženima u Govoru na gori: poniznost, strpljivost, blagost, smirenost, milostivost, jakost. Zasigurno je to uočavao i na svojoj majci još kao dijete i u tom odsjeku života nastojao je oponašati kao što svako dijete čini. Zbog toga kad kod Isusa uočavamo navedene ljudske i duševne vrline, s pravom možemo zaključiti da ih je učio u Nazaretskoj školi svoje majke i sv. Josipa.

Početak novoga čovječanstva

U današnjem misnom bogoslužju Crkva predlaže odlomak iz Matejeva evanđelja koje donosi Isusovo rodoslovlje od Abrahama do Josipa, muža Marijina od koje se rodi Krist. Za nas, obične kršćane, nabrajanje imena u tom rodoslovlju izgleda isprazno i skoro bezvrijedno. Prelazeći preko toga da tim rodoslovljem Matej želio čvrsto ukorijeniti Isusovo rođenje u našu ljudskost, istaknimo jednu posebnost o kojoj se rijetko govori a za Mateja je, očito, veoma važna. U rodoslovlju su istaknute četiri žene prije Marije i sve su obilježene neobičnim, grešnim znakovima Izabranog naroda baštinjenim od majke Eve. Tamara je začela dijete sa svojim svekrom, Rahela je bila javna bludnica, Betšeba preljubnica, Ruta strankinja i inovjerka.

Sve navedene starozavjetne žene u Isusovu rodoslovlju očituju Evino prokletstvo. Nasuprot njima stoji Marija. S njome završava Isusovo rodoslovlje, rađa se Isus koji grešno prokletstvo, simbolizirano grešnicama iz svoga rodoslovlja, pretvara u blagoslov. Time počinje era novoga pokoljenja, novoga čovječanstva kojemu je Marija zora vječnoga sunca.

Zbog toga bogoslužje na nju primjenjuje usklik iz knjige Juditine: Ti si slava grada Božjega, ti si radost naroda Božjega, ti si naša čast, Djevice Majko Marijo! Nadahnuti tim pohvalama, molimo je riječima pjesnika Vladimira Nazora:

O kućo zlatna, o Zvijezdo morska,
O kulo bjelokosti.
Ostani burnim nad morem našim
Ti majko od milosti!


PRAVDO BOŽJA, OSVETI ME!

Iznad Maclja ponoć bila, oblak skrio mjesec, zvijezde.
Sablasnoga sred mrtvila bijele sjene neke jezde.
Šeta l' šumom svijet duhova, vara li te razum zdravi?
Jesu l' sjene priča snova, je l' ti mašta kule pravi?
Čuješ pucnje gromovite, zemlja stenje, podrhtaje,
Oj strahote jezovite, danak sudnji reć bi, da je.
Uzbiba se Macelj cio, zemlje ždrijelo riknu dosti,
Vulkan gnjevni provalio, uskrsnule ljudske kosti.

Tisuć' kosti', sto put više, tisuć' grla, strašnih krika,
Macelj šumu preplaviše hrabre vojske bojovnika.
Ljepote li svakolike: Hercegovci, Dalmatini,
Junačine kršne Like, Slavonci i Istranini
I Zagorci i Prigorci, Bosanci i Podravljani
Hrvatice majke momci, rodu na dar odabrani.
Svećenici, Kristu vjerni, s pukom nikli s pukom mrli,
Riječi meke, dobri, smjerni, ruka stado bratski grli.

Oko gleda, uho sluša, divni borci u red stali
I ko jedno srce, duša, gromoglasno ponavljali:
''Zaklinjem se moćnom Bogu da ću slušat Poglavnika,
Krvlju branit Zemlju svoju, biti Domu štit i dika.
Dokle živim duša će mi izgarat ko baklje plamen,
Domovino, blago sve mi, tebe ljubim, vijekom, amen.''
Vrijeme stalo. Mjesec zasja, časkom bjegnu pomrčina.
Macljom jeknu ''Lijepa naša'' sveta pjesma od davnina.

Tisuć' ruku, tisuć' grla, digoše se k Nebu gore.
Slušaj brate, usta vrla Gospodaru žića zbore:
''O, Svesilni, de pogledaj, vapiju ti roblja glasi!
Umaknuti pravdi ne daj, od ljage nam ime spasi.
Nikom nismo krivi bili nit' željesmo tuđu mrvu.
Hrvat topli zaklon dao strancu, bogcu, mravu, crvu...
Branili smo prag otaca, vatru, pepel svog ognjišta,
Naredbu ti sveđ štovali - Ne poželi bližnjeg, ništa:

Njeg'va kuća, njiva, žena, konj, magare, tvoje nije.
Časni zakon svih vremena – opomena iz Biblije.
Junački nam pradjedovi poštenje u dušu vrgli,
Hrvatstvom nam čelo slovi, stijeg s barjaka nismo strgli.
Reci, Bože, gdje je sada boja crven bijela plava
S koje vojska naša strada? Gdje je Doma našeg slava?
Zar znak grešne petokrake nad Hrvatskom da nam stoji,
Da Hrvatu kopa rake, da krvavu sudbu kroji?

Domovinu ovi tama, ajme, Bože, Bože velji,
Skopaše nam tisuć' jama bezbožnici mučitelji:
Valjevec, Šbrek, Brodar, Smrečki, i Draganić i Vinceljak.
Fizir, Krivak i Strmečki, Herceg, Koret, grozni Leljak...
Krvava im lica, ruke, pokoljenje kletvu prima,
Hrvatskog će borca muke pravdu tražit vjekovima.
Oj dušmane, hladni kamu, dođi, vidi mučilišta,
Povijest ti na stupa sramu broji žrtve i grobišta.

Na koljena, vražje sluge, izdajnici roda, vjere,
Čekaju vas kazne duge, vatri pakla nema mjere.
Pokajanje, suza gorka, kutak će vam Neba spravit,
Krista radi prostit ćemo, al' nikada zaboravit.
Strašne jame, hude jame, čiji li vas izum stvori,
Sred sablasne noći tame da se duh za pravdu bori?
Zar boginje klete ruka žrtveniku grotlo sazda,
Da ju bolnih sred jauka Hrvat krvlju poji vazda?
Zar je plaća domoljublja podla smrt i bezdno mrko,
Zar još trubi vraga trublja da je 'pas' bez duše crko?''
--

Utihnulo tisuć' grla, nad Macljom gle, sviće zora,
Vojska silna gdje no mrla, zemlja vječno stenjat mora.
Kost Hrvata pravdu žudi, groblje oca, križ i ime.
Noću i sad vrište ljudi: ''PRAVDO BOŽJA, OSVETI ME!''

Marija Dubravac Brisbane


Podsjetnik...

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

(USTAŠA, Godina Vll, studeni 1980. broj 11-12.)

Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa.
Odsjednemo u jednom svratištu na"Avenida de mayo", da se malo odmorimo.
Neke su izbjegličke novine doniele, da je velika pogrješka što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim" pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!".

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

- Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.

Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima.
Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja.
Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti.

Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069.
Medju inim kralj veli:"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..."
Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more".

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

"Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješitiji za pozdrav.
Postavlja se pitanje: Spremni za što?
Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM!

Dom ne znači samo domovinu, nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Taj se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Uporabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagići, Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

M.K.B


Podsjetnik, 7. rujan 2015.

VELEBITSKI USTANAK

Velebit, ta div-planina, simbol hrvatske državotvorne oslobodilačke borbe, tih dana opet se našla u središtu zbivanja misli hrvatskog naroda. Bilo je to 7. rujna davne 1932. godine, pakleni strojevi su puknuli, hrvatske ustaše započeli borbu, a narod je željno izčekivao svoju slobodu. Nu, krenimo iz početka…

Stanje u Jugoslaviji početkom 1930-ih godina

Prielaz iz 1920-ih u 1930-e godine u Jugoslaviji je bio obilježen uzpostavom diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, tzv. "šestosiečanjske diktature", te pojačanom državnom represijom prema narodima neprijateljskima prema Jugoslaviji - Hrvatima i makedonskim Bugarima prvenstveno. Uvođenje diktaure popraćeno je novim zakonima koji su, u biti, državno nasilje i nepravdu učinili zakonski utemeljenima. Tu mislim konkretno na Zakon o zaštiti države ali i množtvo drugih zakona i podzakonskih akata kojima su progoni i ubojstva hrvatskih državotvornih političara postali dopuštenima, dapače, i poželjnima. Zato je na ulici 18. veljače 1931.g. željeznim štapom Zwerger (član organizacije "Mlada Jugoslavija") ubio dr. Milana pl. Šufflaj-a, iztaknutog hrvatskog povjestničara i političara. Iduće godine istu sudbinu velikosrbi su namienili hrvatskom književniku političaru i članu Ustaškog Pokreta dr. Mile Budaku. Srećom, sudbina je ovaj put bila na strani Hrvata, pa je dr. Budak preživio fizički napad na sebe te se nakon nekog vremena oporavio i sklonio se u izseljeničtvo. Nu, mnogi nisu bili te "sreće". Tako su 1931. g. stradali hrvatski omladinac Josip Poropat, limar Bošnjaković, Ilija Petranović, Ivan Jedlička i Zvonimir Topolnik, svi od posljedica bezsramnog mučenja i zlostavljanja. Godine 1932., ista ili slična sudbina zadesila je: Ivu Duševića, Jozu Olujića, Luku Devčića, Ivana Ereša, i t.d. Kako ne bismo nabrajali sve ubijene Hrvate 1930-ih, jer bi popis uistinu bio dugačak, idemo in medias res. Hrvatski je narod neosporno u Jugoslaviji bio potlačen, proganjan te psihički i fizički zlostavljan. Nu, ono što je najvjerojatnije bio najveći zločin velikosrbskih vlastodržaca, jeste pokušaj zatiranja hrvatske narodne samobitnosti. Jer, najviše što se čovjeku može oduzeti je njegova sviest i pripadnost široj zajednici, odnosno narodu. A velikosrbi, zamaskirani pod jugoslavenskim imenom, upravo su to pokušali oduzeti Hrvatima - njihovu hrvatsku nacionalnu sviest, poviestno ime, njihovo Hrvatstvo.

Osnutak i djelovanje Ustaškog Pokreta

Kao reakcija na atentat na hrvatske narodne zastupnike, uvođenje velikosrbske diktature, a posredno i na gore navedene nepravde prema Hrvatima, u siečnju 1929. u Zagrebu je osnovan Ustaški Pokret. Pokret je težio uzpostavi slobodne i Nezavisne Države Hrvatske te uvođenju družtvovnih promiena u hrvatski narod i Državu. Kao simbol svoje oslobodilačke borbe, ustaše su uzele prasku (ručnu bombu) koja više nego jasno pokazuje revolucionarnost Ustaštva, te je ujedno ogledalo načina ustaške borbe. Dr. Ante Pavelić, bivši glavni tajnik i podpredsjednik HSP-a te hrvatski narodni zastupnik u beogradskoj Narodnoj Skupštini bio je utemeljitelj i Poglavnik Ustaškog Pokreta. Nakon oblikovanja ideoložkih pitanja i početka promičbeno-obaviestnog rada 1929. i 1930. godine, uzstrojavaju se prvi logori za izobrazbu ustaša. Počinje se prebacivati oružje i oprema u Domovinu, te započinju prvi oružani sukobi s jugoslavenskom vlašću. U Zagrebu je već u ožujku 1929. godine ubijen Toni Schlegel, Židov, vlastnik i upravitelj vodećeg novinarsko-izdavačkog poduzeća. Ustaše borbu nastavljaju paklenim strojevima, pa tako se eksplozije događaju 8.XI.1931., uoči izbora za Narodnu Skupštinu, 19.II.1932. u Zagrebu dvie bombe, 9.IV. iste godine u Splitu, takodjer dvie bombe. Pakleni strojevi postavljaju se i na vlakovima, i to najviše na onima u smieru Zagreb-Split i Zagreb-Zemun. Posebne "poslastice" ustaše su pripremale za važne državne praznike u Jugoslaviji pa je tako rođendan kralja Aleksandra 17.XII.1932. "proslavljen" s eksplozijama čak 4 paklena stroja u Zagrebu. Navedeni način borbe ustaše su vjerno sliedile i u Velebitskom ustanku, koji je najveličajnija ustaška akcija, akcija koja je trebala uzpostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Ustaške pripreme za veći oružani ustanak

Negdje u proljeće i početkom ljeta 1932. u glavama vodećih ustaških dužnostnika sazrila je ideja o pokušaju većeg ustanka u Domovini. Kao što je gore navedeno, manjih oružanih akcija u ustaškoj borbi nije nedostajalo, no kako se ustaškoj borbi željelo pridodati veće značenje, kao narodnom pokretu, a i kako bi se hrvatskom seljačkom narodu pokazalo da "tamo u izseljeničtvu" još djeluje hrvatsko državotvorno vodstvo, započelo se s pripremama za ustanak. U tu svrhu u austrijskom gradiću Spittal-u došlo je do sastanka izmedju dr. Pavelića, Vjekoslava Servatzy-ja i Gustava Perčeca, koji se odigrao u ljeto 1932. godine. Na sastanku su dogovorene pojedinosti vezane uz ustanak, kao i dogovoren tiek priprema i oružanih sukoba. Već u proljeće 1932. započelo je prebacivanje oružja iz Zadra (koji je tada bio u sklopu Kraljevine Italije) u Liku, pri čemu je posredovao Ante Brkan, ustaški povjerenik u Zadru. Oružje je iz Zadra u Lukovo Šugarje podno Velebita prebacivao Ivan Devčić "Pivac" svojom bracerom, dok ga je iz podvelebitskih mjesta u Liku prebacivao Drago Devčić. U organizaciji su sudjelovali Josip Tomljenović "Joža" (trgovac), dr. Andrija Artuković (odvjetnik u Gospiću), Marko Došen (posjednik, inače zastupnik u hrvatskom Saboru tiekom Austro-Ugarske i predsjednik H.D. Sabora tiekom NDH), Juraj Juco Rukavina (bivši k.u k. častnik), Josip Japunčić (porezki činovnik) te Nikola Orešković (trgovac). Tiekom priprema za ustanak ustaše su uspjele pridobiti još nekolicinu novih članova, prvenstveno dvojicu narednika - Josipa Čačića i Antu Malbašu - koji su trebali u odlučujućem trenutku razoružati i preuzeti upravu u lokalnom vojnom garnizonu te tako onemogućiti jugoslavensku vojnu intervenciju. Već u srpnju je u Liku bilo prebačeno 5 obučenih ustaša, u odorama i punoj ratnoj spremi. Drugih 5 ustaša pristiglo je 28.VIII. sa zadnjom većom pošiljkom oružja i letaka u Kusaču Dragu. Ustaše pristigle iz Italije bile su smještene kod Mande Devčić u Lukovom Šugarju te poneki u ostalim podvelebitskim mjestima. Dne 31.VIII. Zadar je napustio Ante Brkan, a 3.IX. Jugoslaviju su napustili dr. Andrija Artuković i Marko Došen, kako bi izbjegli moguću odmazdu jugoslavenskog vodstva ili utamničenje.

Velebitski Ustanak

Ustanak je započeo u noći između 6. i 7. IX. 1932. godine. Nakon što su presjekli žice te onemogućili brzojavnu i brzoglasnu vezu s Gospićem, ustaše, njih 14 ukupno, započeli su pucnjavu na zgradu žandarmerije u Brušanima, u blizini Gospića. Jerko Sudar je postavio pakleni stroj u podnožje zgrade, čija je eksplozija naniela veliku štetu zgradi. Pucnjava je potrajala još pola sata, nakon čega su se ustaše povukle. Istovremeno s ovim, druga ustaška skupina napala je kuće u kojima su stanovali žandarmerijski narednik Jovo Batinica i podnarednik Dušan Sušnjar, ali su se obojica izvukla samo lakše ranjeni. Ustaše su se pri povlačenju podielie na dvie grupe. Prvu grupu činili su: Petar Šarlija, Mile Barišić, Ventura Baljak, nepoznati čovjek pod nadimkom "stari" te najvjerojatnije Stjepan Devčić. Pri okršaju 14.IX. kod sela Jadovno, ubijen je ustaša Stjepan Devčić iz Lukovog Šugarja, po kojemu je kasnije nazvan i ogranak Hrvatskog Domobrana. Na mjestu okršaja žandari su kasnije našli 4 ustaške kape, 2 revolvera, 6 paklenih strojeva, 6 pelerina, 5 ručnih bombi, 6 vojničkih torba, 3 metra žice za paljenje eksploziva, 206 metaka za revolvere te dielove vojne opreme, a uz to ustaške listove "Grič", "Ustaša" i "Hrvatski Domobran". Ostatak grupe stigao je u Zadar prešavši talijansko-jugoslavensku granicu između Brebinja i Babin Duba. Drugu grupu činili su: Ivan Devčić "Pivac", Pavao Devčić, Jure Devčić i Rafael Ranko Boban. Oni su u Zadar stigli ukradenom barkom s obalne strane, i to 18.X.1932. godine. Osim ovih gore navedenih, B. Krizman u svojoj knjizi "Pavelić i ustaše" navodi da je u drugoj skupini pri povlačenju bio i Jure Rukavina (Juraj Juco Rukavina) iako je on uhićen u svojoj kući u Perušiću te mu je kasnije suđeno. Moguće je da je ovdje Krizman mislio na Juku Rukavinu koji se u literaturi spominje kao "otpušteni robijaš Jakov Jacketa Rukavina" (M. Colić). Od članova prvog ustaškog roja na Velebitu spominju se i Krune Devčić te gimnazialac Ivica Šarić (nekad i kao Frane Šarić), nu njihova uloga u ustanku nije još posve razjašnjena.

Posljedice ustanka

Velebitski ustanak zadobio je u ustaškoj i inozemnoj literaturi važno promičbeno značenje. U mađarskom i talijanskom tisku, koji su u tom razdoblju imali neprijateljske odnose prema jugoslavenskoj državi, Velebitski ustanak označavan je i kao "revolucija", "narodna buna" i sl. čime se htjelo prikazati Jugoslaviju kao neodrživu državu. Sličan cilj imalo je i vodstvo Ustaškog Pokreta na čelu s Poglavnikom koje je namjeravalo Velebitskim ustankom destabilizirati Jugoslaviju, upozoriti strane države na nezadovoljstvo u Jugoslaviji te predočiti hrvatskom narodu ciljeve Ustaškog Pokreta. Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Jugoslavenska vlast u ovom slučaju je samo "pomogla" ustaškoj promičbi, i to brojnim uhićenjima, ubojstvima i mučenjima ličkih seljaka, kako onih "krivih" za Velebitski ustanak, tako i onih "nedužnih". Suđenja obtuženima započela su sredinom 1933. godine, dok je presuda izrečena 10.VII. iste godine. Na najveću kaznu osuđen je Juraj Juco Rukavina, jedan od organizatora Velebitskog ustanka - kaznu smrti. Srećom, kazna mu je, nakon zamolbe kralju Aleksandru, preinačena u "vječnu" robiju, a nakon kraljeve smrti u 20 godina zatvora.

Zaključak

Velebitski ustanak, kao najznačajnije djelo ustaške borbe, uz atentat na kralja Aleksandra, zasigurno je veliki poviestni dogođaj u Hrvata. Tim ustankom, koji je imao za cilj stvoriti ponovno slobodnu, cjelokupnu i snažnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, ustaše su ostvarile svoju "bit postojanja" - borbu za Hrvatsku Državu. I uzprkos tome što nam poneki hrvatski neprijatelji spočitavaju "fetišiziranje države" mi im kažemo: svaki narod svoju Državu ima, pa zašto ne bi i hrvatski? Zašto je jedino borba za hrvatsku državu zločin, a sve druge su "narodno oslobodilačke"? Zašto hrvatski narod na svojem teritoriju ne bi imao sva prava kao i drugi narodi, ako ne i puno veća prava, jer je ovdje nosilac uljudbe i tisućljetne državnosti? Velebitski ustanak "težio" je tim pravima, i zato je on HRVATSKI ustanak, čije ideale i mi danas, kao hrvatski nacionalisti, moramo sliediti. Nažalost, u Brušanima, mjestu gdje je započeo Velebitski ustanak, danas se nalazi samo jedna bijedna ploča. Hrvatski ustaše, koji su taj državotvorni ustanak započeli, zaslužuju puno više. Ali najviše od svega - njihove žrtve zaslužuju počivati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Literatura:

1. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Školska Knjiga, Zagreb, 1992. (pretisak)
2. Ante Moškov: Pavelićevo doba, Laus, Split, 1999.
3. Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1978.

Trpimir Gudar


Uz 82. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.) pronađen je u Zagrebu 03.09.1933. mrtav u svojoj kući na Tuškancu. Prema službenoj verziji iztaknuti je hrvatski intelektualac počinio samoubojstvo revolverom. S obzirom na činjenicu da dr. Ivo Pilar nije bio neuravnotežena osoba sklona naglim i nekontroliranim postupcima,u Zagrebu se brzo pročuo glas da ga je dala ubiti beogradska vlada, kojoj se zamjerio svojim pisanim djelima u kojima je zastupao uzpostavu Hrvatske države na cjelokupnom Hrvatskom Narodnom teritoriju, te je razkrinkavao pogubnost velikosrbske osvajačke politike.

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya,03.09.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Važno je spomenuti da je dr. Ivo Pilar bio član kluba STARČEVIĆEVE HRVATSKE ČISTE STRANKE PRAVA, osnovanog 1909. godine u Sarajevu, a proglas o njegovom osnutku objavilo je Hrvatsko pravo, Glasilo Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava čime su dr. Josip Frank i vodstvo stranke dali legitimitet zastupanja pravaškog programa u BiH. Politički tekstovi dr. Ive Pilara objavljivani su u Frankovačko-pravaškom glasilu "Kroatische Rundschau". Bio je blizki suradnik sluge božjega Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa, koji je također bio u političkom pogledu pravaški orijentiran.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

"ZAHTJEVAMO SJEDINJENJE ONIH ZEMALJA NA KOJE SE HRVATSKO DRŽAVNO PRAVO PROTEŽE, naime, HRVATSKE, SLAVONIJE, DALMACIJE, BOSNE I HERCEGOVINE TE HRVATSKE ISTRE U JEDNO POLITIČKO I FINANCIJSKI AUTONOMNO, SA HABSBURŠKOM MONARHIJOM KAO CJELINOM NERAZDRUŽIVO SPOJENO DRŽAVNO TIJELO".

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

HVALA I SLAVA HRVATSKOM VELIKANU dr. IVI PILARU

Najvažnija djela:

-JUŽNOSLAVENSKO PITANJE 1918. godine na njemačkom jeziku, 1943. godine, prijevod na hrvatski jezik: FERDO PUCEK, 1990. godine pretisak.
-POLITIČKI ZEMLJOPIS HRVATSKIH ZEMALJA - 1918. godine, pretisak 1995. godine.
-UVIJEK IZNOVA SRBIJA - 1933. godine na njemačkom jeziku, pretisak 1994.godine.
-USUD HRVATSKIH ZEMALJA - 1997. godine.


Dokumenti o partizanskim zločinima

HRVATE PREBIJAJU PA KOLJU

Zapisnik sa sastanka boraca Suhopolja upućen Andriji Hebrangu, u kojem prosvjeduju protiv kolonizacije Srba u Viroviticu, masovnog protjerivanja katolika iz kotara Virovitica, te ubijanja zarobljenih Hrvata

Suhopolje, dne 20. jula 1945.

Drugu Ministru
Andriji Hebrangu
Beograd

Dragi druže Andrija!

Potpisani borci iz Suhopolja slobodni smo Ti se obratiti sa par riječi, koje će Te zanimati zbog dogadjaja koji se odigravaju ovdje oko nas. Ja sam Ivan Lucović baš ovdje u Suhopolju sa još nekoliko drugova Suhopoljčana, koji smo radi tih nepravednih činjenica došli ovamo i ustanovili sve kako smo opisali u zapisniku koji Ti prilažemo.
Ja sam Ti već više puta pisao, ali nisam primio odgovora.
Ovdje se toga mnogo svašta čini, što ide na štetu pokreta, pa bi to trebalo na neki način odstraniti, jer je po Srbima veliki teror, a izgleda koji to čine, da šire propagandu i sigurno hoće da se vrati Kralj Petar.
Pred nekoliko dana bio sam sa Tvojom sestrom Ilonkom i rekao da ću doći u Suhopolje do Pauline, kamo i ona ima doći i odovud do Tebe u Beograd, da Ti sve podnese o tome izvještaj, a širje obrazloženje imadeš u ovom našem zapisniku, kojega Ti dostavljamo.
Treba što prije nešto poduzeti, ne momentalno velikom strogoćom već postepeno i na dobar način, time da i Vi od Vaše strane ispitate te pojedinosti koje se dogadjaju ovdje.
Ja sam onaj Bosanac koji sam bio odhranjen kod Magenhajma, a zadnji puta bio sa tobom u Zailama kada smo Te zamjenili sa onim dvojicom ustaških glavešina, Futucom i Vagnerom .
Uz drugarski pozdrav.

Smrt fašizmu - Sloboda narodu !

Lucović Ivan [v.r.]
Reder Stjepan [v.r.]
Mirko Vinter [v.r.]
Ferdinand Lisinski [v.r]
Gjuro Stipić [v.r.]
Škvoc Josip [v.r.]
-.-

Z A P I S N I K

Sastavljen dana 20. jula 1945. u Suhopolju po potpisanim drugovima borcima, koji su iz jednica došli svojim kućama radi toga što im su ugrožene obitelji i roditelji zbog internacije.
Mi potpisani došli smo svojim kućama u Suhopolje i došli u dodir sa ljudima ovog mjesta kao i iz drugih sela naročito sa drugovima: predsjednikom NOO Suhopolje Stipić Gjurom, bivšim tajnim predsjednikom Suhopolja Škvorc Josipom, Lisinski Ferdom, te mnogim drugima, pa smo ustanovili slijedeće:

1./ POPIS OBITELJI KOJE IMAJU NJEMAČKA PREZIMENA.

U Suhopolju je došlo do nervoze izmedju naroda zbog toga, jer su već u kratko vrijeme bili popisani svi oni koji imadu Njemačko prezime, bez obzira na to, što nisu nikada bili upisani u Njemačke organizacije. To je naišlo na nezadovoljstvo medju narodom, Hrvatima koji ovdje žive jer se uvidja da pravoslavci Srbi svoje provadjaju i ubacuju svoje srpstvo na svakom koraku.

2./ PRESELJAVANJE I KOLONIZIRANJE NARODA

Iz kotara Daruvar kolonizira se narod u kotar Viroviticu i to samo Srbi pravoslavci a najviše u okolicu Suhopolja. Oni svakako nastoje da ovdje dobiju apsolutnu prevlast pa zato ovo i čine. Hrvati koji se i nalaze na nekim malim dužnostima, moraju samo klimati glavama, nesmiju nigdje ništa govoriti, nalaze se samo na manjim sporednim mjestima gdje moraju šutjeti i gledati nepravdu koja se čini katoličkom narodu bez obzira na naciju. Zbog toga dolazi do velike reakcije medju narodom i veliko nezadovoljstvo se kuje, a to sve ide na šteu današnjeg poredka koji je krvavo stečen. Narod ništa ne radi zbog toga, svaki se pita što će dalje biti, dakle živi u neizvjesnosti.
Prema ustanovljenju može se konstatirati da pravoslavci traže nešto treće jer provadjaju svoju srpsku nacionalnost i izgleda da hoće urušiti današnji poredak.
Dobrovoljci koji su se iz Srbije povratili govore, da oni ovdje nisu došli raditi, već da će za njih drugi raditi /misle na Hrvate/ a oni će gotove crpiti plodove tuđih žuljeva.
Isti Solunski dobrovoljci ispoljavaju se kao Veliko Srbi i neće da odgajaju jedinstvo medju narodom, već svakako nastoje svojim srpstvom razjediniti što sve koči radu današnjih probitaka.
Pravoslavci govore, da će oni likvidirati i sa Hrvatima komunistima za probitak svojih ciljeva.

3./ MASOVNO UBIJANJE HRVATA ZAROBLJENIKA

Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika, koje su otpremili u obližnju šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije izprebijali, pa su onda klali. To su izvršili drugovi iz 4. bataljona V. Proleterske Crnogorske brigade koji su bili onda u Suhopolju, a kada su se vraćali u Suhopolje govorili su narodu kako su ih klali. Ovi isti drugovi koji su bili u V. Proleterskoj Crnogorskoj brigadi govorili su narodu da su ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane.
Iz toga se može zaključiti, da ovi Srbi sada kao četnici pod drugom firmom /maskom/ ubijaju nemile Hrvate.
Na ovo narod ne gleda dobro, time je takodjer krnjen današnji probitak. Prije nego što su prešli na klanje zarobljenika brusili su noževe po kućama i kupili štrikove.
Zbog toga je došlo do kritike na sastanku AFŽ. U Suhopolju dana 1. VII. 1945.
Došla je jedna drugarica iz Kotarskog AFŽ. I kritizirala radi toga što drugarice ne dolaze na sastanak, a predsjenica AFŽ. Drugarica Micika Huber odgovorila joj, da je narod nezadovoljan zbog ubistava masovnog koji se vrši oko Suhopolja, jer su vidjeni mrtvi kojima je vadjeno srce i razni djelovi tjela, pa su govorili da nije to možda moj brat, sin i t.d. a zašto da onda idemo na sastanke i t.d.
Drugarica iz Kotara pitala i dala pozvati Komandanta 4. Bataljona V. Prol.[eterske] Crn.[ogorske] Brigade i istoga pitala "kakvo se ovo klanje vrši" a on je govorio, da to nije istina, medjutim u suočenju sa drugaricom Huber Micikom predsjednicom AFŽ. Isti nije to mogao poreći, već pocrvenivši odgovorio, nasotjati ćemo, da se ovo više ne dogodi.
Kada su prolazili domobrani /zarobljenici/ kao i ustaše nisu dozvolili da im narod nosi bilo kakvu hranu i ako je kotar odredio da se hrana pripravi za zarobljenike koji imadu doći, već su bili tučeni i dalje tjerani, a kada su naišli četnici dobili su oni jesti, dapače su neki Srbi iz općine išli i ljubili zarobljenike četnike.
Ovo je kritizirala drugarica Micika Huber na masovnom sasanku 1. VII. 1945.
Sve ovo bilo je na željezničkom transportu zarobljenika koji je prolazio kroz Suhopolje.
Zbog toga je ova drugarica Micika Huber skinuta sa dužnosti predsjednice AFŽ. Kao i izbačena iz Mjesnog NOO Suhopolje, a ne obazirajući se na to da je njezin drug Zdenko još i danas kao stari borac u NOV.
Ustanovljeno je, da je ukupno ubijanje zarobljenika izmedju Pitomače i Sladojevaca 1416 ljudi.

4./ INTERNIRANJE HRVATA U MADJARSKU.

Još u jeseni 1944. mjeseca studena bilo je internirano u Madjarsku oko 15 obitelji koji nisu bili presudjeni niti po narodnom niti po vojnom sudu.
Medju istima bio je interniran i Mijo Fett nekada načelnik općine Suhopolje. On je sa obitelji bio dignut iz kuće i pred večer pušten kući, istoga dana na večer bio je masovni sastanak u Suhopolju na kojemu je govorio predsjednik Okružnog NOO Virovitica Latinović /Mili/ i rekao je na tome sastanku da je Fett Miju oslobodio jer su mu okolišni ljudi iz drugih sela kao i pravoslavci rekli, da je Fett ispravan čovjek i da mu se neće niša dogoditi. Došlo je drugi dan u jutro pa je Fett ponovno bio dignut i otjeran u Madjarsku.
Dakle oni su govorili narodu ovako, a provelo se opet drugačije.
Znade se točno, da su ove familije još 1942. pomagale narodni pokret, i ako je bilo u pitanju život njihov i njihovih familija, a ako su već bili internirani onda je to trebao presudi[ti] narodni sud, dok je narod javno vikao na masovnom sastanku, da nije zato, da se isti interniraju jer nisu krivi pa su svejedno bili prebačeni u Madjarsku protiv narodne volje. Sva njihova imovina pokradena odmah iste noći bila je razvučena po selima tako da vlast uopće nije imala nikakav pregled a niti izvršen popis. Nakon 14 dana došao je izaslanik iz kotara da vrši popis, ali u kućama nije ništa nadjeno. Protiv krivaca ovog razvlačenja nije ništa poduzeto.
Fetta Miju dao je internirati neki Crnja iz Okružnog NOO. Virovitica radi rakije koja je 1941. god. bila zaplenjena po financima u Suhopolju i pohranjena u općinu na čuvanje, a kada je naišla Njemačka vojska istu rakiju je razvukla, pa je radi toga Fett bio kriv sada zbog nestanka rakije i radi toga bio po istome Crnji interniran u Madjarsku.
Ista rakija bila je vlasništvo nekog Kuprešana iz okolice Požege koji je ovdje bio u Suhopolju i govorio, da je on sve uredio kod njegovoga rodjaka Crnje u Okružnom NOO. I da će Fetta radi toga udesiti. To su stvarno i proveli.
Na masovnom sastanku rekao je predsjednik /Mili/ Latinović, da je dozvoljeno svakome braniti, a neka se svaki pazi koji brani bandita. Time je odmah utukao svakoga poštenog čovjeka koji pošteno misli i radi.
Vukelić Nikola koji je još 1942. bio predsjednik opštinskog NOO Suhopolje /u šumu/ branio je Fetta jer je snjime suradjivao za pokret, pa ga je poznavao kao dobrog i poštenog čovjeka, pa je isti Vukelić radi toga nedavno kažnjen na gubitak časnih prava kroz 2 godine.
U to vreme baš kada je bilo dizanje tih ljudi bio je takodjer zatvoren i bivši predsjednik Mjesnog NOO. Škvorc Josip samo radi toga da nemože braniti ljude koji su pravedni.

5./ OMALOVAŽAVANJE MJESNOG NOO SUHOPOLJE.

U mjesni NOO. Suhopolje birani su ljudi koji su bili predloženi po predstavnicima Srba iz općine Suhopolje.
Isti drugovi u mjesnog NOO. Nemaju nikakva prava već samo dužnosti.
Na primjer: Mjesni odbor u Suhopolju izdao je potvrdu drugarici Rak Heleni, kojoj se drug nalazi u NOV da nije bila u Njemačkoj skupini, i tu potvrdu trebao je potpisati tajnik opć.[inskog] NOO. Ogrizović, ali ju nije htjeo prijepis već ju poderao govoreći "vi bi svakome krvniku izdali potvrdu". Takvih slučajeva je bilo mnogo, jer svaku potvrdu koju je izdao mjesni NOO Suhopolje nije općina htjela potpisati.
Niti jednu napuštenu kuću u Suhopolje nemože mjesni NOO. Suhopolje nikome podjeliti pa makar to bio i borac NOV. Hrvat, već Srbi iz općinskog NOO. Suhopolje naguravaju svoje Srbe.
Svaki drug brani se biti biran u mjesni NOO. Jer kaže "zašto da budem figura i da izvršavam naredjenja kao kakav bandit, a prava nemam nikakva".
Dana 16. VII. biran je na masovnom sastanku odbor Mjesnog NOO. Suhopolje. Birano je 5 odbornika od toga 3 Hrvata i 2 pravoslavca. Pravoslavac Obrad Stojanović rekao je, da nemože biti Hrvat predsjednik, pa se postavlja pitanje, dali mogu biti birani oni koji su davali i radili na NOP. Ili oni koji su kao što i sam Stojanović i drugi pravoslavci koji su došli sada iz Srbije, a nisu niti poznati kakvi su. Sami Srbi koji ovdje žive kao starosjedioci i pomagali pokret kroz 4 godine govore da kako dolaze do toga oni koji se vraćaju iz Srbije i hoće imati ovdje veliko pravo, a uopće se nezna što su tamo radili i kakovi su bili.
Oni Srbi koji se vraćaju kažu i ovdašnjim Hrvatima i Srbima, kako mogu doći u odbor kada su svi ustaše, dok se iz toga može vidjeti da se svi iz Srbije vraćaju do jednoga, jer su si tamo sačuvali glave, a da su se tukli i borili kao ovaj narod ovdje nebi se svi mogli vratiti.
U Suhopolju imade 36 kuća pravoslavaca a preko 150 kuća katolika, pa nije moglo biti birano u odbor 2 pravoslavca koji su jedan podpredsjednik a drugi tajnik /naprama 3 trojice katolika/. To nisu starosjedioci već dobrovoljci.
Znade se da dobrovoljci iz Soluna nisu nikakvi gospodari seljaci, jer su većinom svoju zemlju davali obrađivati na pola domaćim ljudima koji imadu malo zemlje.

6./ ISTJERIVANJE ZAGORACA.

Godine 1941. naseljeni su po NDH. Zagorci koji su ovdje dobili agrarnu zemlju /podkućnice/ i na tim zemljama načinili kuće i gospod. zgrade. Ti Zagorci su sve svoje prodali što su imali u Zagorju i krvlju i znojem došli do krova nad glavom, pa sada hoće ovi Srbi koji se vraćaju /samo radi zemlje/ da ih iz kuća iztjeraju i da se oni usele u ove kuće. Narod govori, da imadu apsoluno veće pravo na ove kuće oni koji su ih znojem i žuljevima sagradili, negoli lijeni dobrovoljci koji bi htjeli sve dobiti gotovo i uvijek samo državne pomoći. Neke Zagorce su potpuno očistili oteli marvu i hranu i sve što su imali i na čisto ih preselili i poslali u Hrastovac kotar Daruvar na praznu i golu zamlju, ne čekajući niti dok si pokose i skinu usjeve koje su zasijali na zemljištu.
Ako je već to moralo ovako biti, onda je to trebalo da odredi narod i da se pravedno izvrši, a ne da ovakove činjenice provadjaju samo pojedinci na štetu jednoga naroda, a ne misleći nato, da se time dolazi do nacionalnog neprijateljstva.
U komisiji za preseljavanje nalaze sami pravoslavci, koji bez ikakvih naredjenja dolaze i naredjuju zaplašenom narodu, da mora seliti, a nitko se neće potpisati po čijem se naredjenju ovo radi, već samo dolaze sa oružjem i govore seli tamo i tamo.
Takvim načinom preseljeno je do sada iz kotara Virovitica oko 1.700 obitelji. Jedni se vraćaju i nazad u stari kraj Zagorje, pa makar da i nemaju tamo više ništa, ali ih tamošnji NOO. Vraćaju nazad ovamo, jer tamo nemaju ništa pošto su prodali, a kada se ovamo ponovno vrate, dolaze u logore.
Narod priznaje i znade, da su pravoslavci stradali, pa bi im priskočio u pomoć u izgradnji domova na lijepi pravedni i pošteni način, ali se ta metoda nije upotrebila, već terorom i nasiljem hoće doći do svojih ciljeva i do onoga što su izgubili za vrijeme rata.
Srbi koji se vraćaju traže i zadnji čavao kojega su ostavili u kućama, pa kada im se kaže neka budu zadovoljni što su našli čitave kuće oni kažu "bolje da u njoj nije nitko stanovao i da je izgorila".

________

Mi domaći borci vidjevši nepravde i patnje kojega proživljava narod u ovome kraju boreći se za probitke Srbskog i Hrvatskog naroda i kovali to naše jedinstvo, pa zato ovo opisujemo i pitamo se, gdje su one naše žrtve koje su pale za ovu borbu kao i oni drugovi koji su bili po tamnicama, sigurno su vodili računa i mislili na izgradnju takve države i domovine, koja će biti svakome gradjaninu osigurana, dobar i česti život, a tako isto i za njegova pokoljenja. A ne sada nakon toliko godina borbe krvlju stečeno traži nešto treće i očito se vidi po raznim pjevanjima poznate već pjesme "Nećemo Tita hrvatskog bandita- Hoćemo Kralja ako ne valja".
Stečeno je uvjerenje, da pravoslavci pojedine njihove reakcije koje su ubačene medju narod i čine razdor traže nešto treće što se vidi po tome, što je pred kratko vreme došao kod predsjednika Mjesnog NOO. Stipić Gjuru jedan drug Srbijanac i rekao "bio sam zarobljen u Sloveniji kao četnik a sada sam dobio pušku i partizan sam. Kada sam bio kao četnik sa Njemcima imao sam sve bolje nego sada i radio što sam htjeo."
Da se to u buduće ne dogadja bilo bi poželijo da se poduzmu koraci da se to ovo suzbije, jer se traži, da se zaštiti sav pošteni živalj bez obzira na vjeru i naciju i jedino time će se očuvati tekovine naše borbe, koje su tako krvavo stečene.

Smrt Fašizmu - Sloboda Narodu!

Izvornik, strojopis
HDA, Zagreb, 1561/1, spis br. 309


Na pitanje predsjednika srbokomunističkog koljačkog suda pukovnika Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić mu je odgovorio:

Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat!

general Đuro Grujić, Hrvat pravoslavne vjeroispovjesti, posljednji načelnik glavnog stožera NDH


Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini:

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire". Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast. Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.

Moje svjedočenje

Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje. Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:

Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća. Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir. Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje. Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik. Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv. Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni. Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio. Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji. Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom "Izlazi ovamo!". Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu. Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine. Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima. Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

Od moga dogona u tu zloglasnu "kuću", krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas. U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: "Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!"

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi "Jame (kao) grobnice" navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"

U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji. Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice. Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu. To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.

Pripomene uz svjedočenja

Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj "kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice pada NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.


Podsjetnik, Hrvatski orač 1940.

NARODNA BORBA BUNJEVACA I ŠOKACA

Bunjevci i Šokci nisu najedamput došli u krajeve u kojima danas žive. I jedni i drugi su dolazili postupno u većim i manjim skupinama pa su te seobe trajale više od jednog stoljeća. Bunjevačko-šokačkih Hrvata bilo je u Bačkoj prije Mohačke bitke, dakle prije 1526.godine. Šokci su u većem mnoštvu došli oko 1530. i kasnije u Bačku. A glavna seoba Bunjevaca u današnje krajeve bila je u drugoj polovini 17. stoljeća i to 1686.godine. Onda je došlo najviše bunjevačkih Hrvata u današnje krajeve pod vodstvom otaca franjevaca iz provincije Bosne Srebrene. Onda je tek današnji zavičaj bunjevačko-šokačkih Hrvata postao pretežno njihov i tek onda je dobio pravi i neizbrisivi i vječni biljeg hrvatstva koji će ostati sve dotle dok nas bude među živima, jer taj je biljeg proviđen krvlju koja se ne briše tako lako.

Odakle su došli Bunjevci i Šokci ne može se sasvim sigurno reći. Sigruno je jedino to da su došli iz hrvatskih krajeva. Općenito se misli da su Bunjevci došli iz Hercegovine i to iz područja rijeke Bune, po kojoj se tumači ime Bunjevac. No ima još nekih tumačenja koja ne moraju biti sasvim bez temelja. Misli se da su Bunjevci došli u novi kraj iz Hercegovine putem kroz Dalmaciju i Liku gdje su se neki i zadržali. To mišljenje potvrđuju mnoga novija istraživanja, neobična sličnost prezimena i još više govor u nekim dalmatinskim i ličkim krajevima gdje se i ljudi nazivaju Bunjevcima. To dokazuju i istraživanja bunjevačkog biskupa Lajče Budanoviča koji je bačke Bunjevce doveo u vezu s Bunjevcima iz okoline Senja. Danas je to pitanje staroga zavičaja još uvijek otvoreno, ali svi su izgledi da će nauka i tu reći svoju odlučnu, poslejdnju i sigurnu riječ koja ni u kojem slučaju ne može izmijeniti ništa bitno glede narodnosti Bunjevaca i Šokaca, a to je za nas najvažnije.

PRVE BORBE

Prvi put u novi zavičaj bio je krvav i trnovit, a prve borbe s Turcima donijele su pobjedu bunjevačkim Hrvatima koji su krajem 17.stoljeća mačem u ruci osvojili današnje krajeve. To je bio prvi početak neprestanih okršaja s Turcima i Kurucima koji su pustošili bunjevačke naseobine i to uvijek onda kad su gotovo svi muškarci bili negdje daleko pod zastavom. Turci i Kuruci su nemilosrdno ubijali bunjevačku djecu i starce a zlostavljali žene i djevojke, osamljene i nezaštićene. Jedina zaštita bila su im trskovite bare i ritovi gdje su se skrivali pred divljim napadačima dok godine 1703. Kuruci nisu popalili ludaške ritove u kojima je izginulo u groznim mukama mnogo bunjevačkih Hrvata.

Taj grozan pokolj nevinih žrtava i nezaštićenih ljudi izazva otpor i ogorćenje bunjevačkih Hrvata u čijim žilama progovori stara krv spremna na borbu nametnutu od drugih. I zbilja svega četitri godine kasnije (1707.) potuku bunjevački Hrvati Turke kod Kečekemeta pod vodstvom svoga kapetana Luke Sučića. Pobjeda je bila velika i značajna i posljednji važniji okršaj s Turcima. Bio je tu završetak prvog dijela nacionalne borbe bunjevačkih Hrvata, borbe mačem protiv Turaka, a pod vodstvom najvećeg bunjevačkog Hrvata iz prvog razdoblja te borbe kapetana Luke Sučića. Time svršava prvo razdoblje narodne borbe bunejvačko-šokačkih Hrvata, borbe s Turcima.

MADŽARIZACIJA I PREPOROD

Drugo je razdoblje narodne borbe Bunjevaca i Šokaca bilo mnogo duže, značajnije i teže. To nije bilo više razdoblje borbe s oružjem nego borbe duha i to neravnopravne borbe malog broja ljudi, zapuštenih i nezaštićenih ljudi protiv jednog cijelog naroda, cijele jedne države. To je borba protiv nasilne madžarizacije koja nije birala sredstva i nije poznavala pravdu. Madžari su htjeli nas bunjevačko-šokačke Hrvate pošto-poto madžarizirati.

I baš kada je to nasilno podjarmljivanje počelo uspijevati u gradovima došao je jedan naš čovjek, suradnik i vršnjak bana-pjesnika Ivana Mažuranića i povjesničara Franje Račkog: bio je to najveći bunjevački Hrvat i naš prvi preporoditelj naslovni biskup bosanski Ivan Antunović koji je najsvjetliji lik bunjevačke prošlosti. Njegov je rad najzaslužniji za bunjevačko-šokačko hrvatstvo. Ivan Antunović je visoko uzdigao luč prosvjete i narodne svijesti na našim bačkim salašima. On je probudio svoje bunjevačko-šokačke Hrvate, spasio ih od podjarmljivanja, pokrenuo našu štampu i spasio ono što se već činilo izgubljeno.

Biskup Antunović je g. 1870. počeo izdavati "Bunjevačke i Šokačke novine". Sam ih je uređivao, sam pisao, sam ih je razašiljao. Kad bi svršio svoje službene poslove obilazio bi usprkos slabog zdravlja na običnim salašarskim kolima od salaša do salaša, upućivao ljude, davao im knjige na našem hrvatskom jeziku i budio hrvatsku svijest. Protivnici su ga napadali i sumnjičili. Madžarsko ga je svećenstvo optuživalo kod viših vlasti, ali Antunović je ostao borben i nepobjediv. Biskup je izdavao novine, mjesčnik i vlastite knjige, a njegovi su probuđeni suradnici osnovali u Subotici Bunjevačko-pučku Kasinu, koju je madžarsko ministarstvo nakon mnogih traženja dozvolilo, ali samo kao Pučku Kasinu (bez nunjevačkog imena). Pučka je Kasina od svog osnutka pa sve do nedavna glavno žarište hrvatske misli i među Bunjevcima i Šokcima, ona je glavni nosilac narodne borbe protiv pomadjarivanja i zato je bila trn u oku madžarskih vlastodržaca. Učenik biskupa Antunovića Božo Šarčević osnovao je i političku stranku koja se zvala Bunjevačka stranka i koja je za kratko vrijeme osvojila sve naše ljude.

Ali Madžari su sve nasilnije provodili svoju namjeru da nas unište. Na svim poljima javnog rada oni su progonili bačke Hrvate. Naša družtva su zabranjivana u Subotici, u gradu gdje živi 3/4 hrvatskog življa. Štoviše pod prijetnjom batinjanja i globe bilo je zabranjeno govoriti hrvatski. Pomadžareni katolički biskup Gavro Patačić kažnjavao je sve one koji bi progovorili u crkvi hrvatski. Učitelji su batinali hrvatsku djecu kada bi progovorila hrvatsku materinsku riječ. I madžarsko je svećenstvo nastojalo Bunjevce i Šokce madžarizirati pa je radi toga znalo na žalost doći i do pravih okršaja u crkvama kako je bilo u Bajmoku, Kaćmaru i Sv.Ivanu. Najviše je nepravde nanijelo madžarsko svećenstvo našim ljudima u Santomu. Nikakve molbe ni memorandumi koje su bunjevačko-šokački Hrvati slali župniku, biskupu, ministarstvima i svim mogućim vlastima nisu koristile i nisu ispravile nepravdu. To je tako ogorčilo ljude da je na žalost skoro cijelo Santovo (1200. Hrvata) PREŠLO NA PRAVOSLAVLJE 1899.godine. Taj se prijelaz na drugu vjeru dakako ne može opravdati. Junaštvo je ustrajati i u najtežim prilikama. A eto ti Bunjevci iz Santova bili su malodušni, očajni, pa su klonuli. Još i danas strše u malom Santovu koje je ostalo u Madžarskoj dva tornja: jedan je crveni i u njemu se uzdižu molitvice zadnjih ostataka tamošnjih naših Bunjevaca, a drugi je plav i stoji još i danas kao dokaz kuda je dovelo nesretno pomadžarivanje neke naše ljude.

Bilo je još mnogo teških i krvavih borbi s Madžarima koji nisu popuštali, ali su bunjevačko-šokački Hrvati, ujedinjeni i složni, znali barem na neko vrijeme izvojevati prava i uzeti položaje koji im pripadaju. To drugo doba narodne borbe bunjevačko-šokačkih Hrvata trajalo je do godine 1918. te je donijelo borbu s Madžarima, borbu za Hrvatstvo protiv pomadžarivanja. Ta borba je donijela pobjedu bunjevačkih Hrvata. Isto tako kao i ona prva borba protiv Turaka. Godina pobjede protiv Madžara bila je 1918. koja je donijela i sasvim novi život i nove prilike.

GODINA 1918.

U prvom razdoblju narodne borbe bio je bunjevačko-šokačkim Hrvatima na čelu kapetan Luka Sučić, u drugom biskup Ivan Antunović, a godina 1918. je izdigla za vođu Blaška Rajića koji je najzaslužniji bunjevački Hrvat za naše oslobođenje od Madžarske. Kada se za vrijeme svjetskoga rata po cijelom hrvatskom narodu razvio pokret za oslobođenje od Austro-Ugarske, tom se pokretu pridružio i subotički župnik Blaško Rajić. On je vidio da Bunjevcima i Šokcima nema opstanka pod Madžarima. On je neumorno širio svetojeronimske knjige među katoličkim Hrvatima i nastojao sačuvati od propasti ono malo narodne svijesti što je Madžari u Bunjevcima nisu još bili posve zatrli, ali je vidio da madžarske škole i sve madžarske vlasti nemilice razaraju sve što je u bunjevačkim dušama ostalo hrvatsko. I zato je Blaško Rajić, taj najveći Bunjevac najnovijega doba, poduzeo nada sve junačko djelo: osloboditi bunjevačko-šokačke Hrvate ispod madžarske vlasti i združiti tu hrvatsku granu s ostalim hrvatskim narodom.

Svjetski je rat u listopadu 1918. išao kraju. Svu su se hrvatski narodni prvaci okupljali u Zagrebu poradi oslobođenja Hrvata od Austro-Ugarske. Tu se našao i Blaško Rajić kao predstavnik bačkih Hrvata. Kada je 29.listopada 1918. hrvatski sabor svečanim načinom proglasio odcijepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske, bio je kod toga u hrvatskoj sabornici i Blaško Rajić. Sav oduševljen pohrlio je iza toga natrag u Suboticu da ondje isto provede za Bačku, što je 29.listopada provedeno u Hrvatskoj. Za desetak dana okupio je sve subotičke narodne prvake, te je 10.studenog 1918. na javnoj skupštini na kojoj se sakupilo oko 10 000 ljudi, Blaško Rajić proglasio odcijepljenje Bačke od Madžarske. To ej bio velik dan za nas bačke Hrvate. Ljudi se nisu bojali premda je još u gradu bilo madžarske vojske, a omladina bunjevačko-šokačkih Hrvata zanosila se sva svojim divnim oduševljenjem. U onom golemom oduševljenju nad proglašenjem slobode Bunjevaca i Šokaca donijeli su naši mladići veliku hrvatsku zastavu i razvili je. Gavro Čović koji je još bio u madžarskoj časničkoj uniformi pronio ju je kroz ulice Subotice, a svi su u povorci pošli za njim kličući novoj slobodi. I na očigled madžarskih vlasti i vojske izvješena je hrvatska zastava na tornju subotičke gradske vijećnice kao svečan znak hrvatske slobode sviju Bunnjevaca i Šokaca i njihova ujedinjenja s ostalim hrvatskim narodom.

BAJSKI TROKUT - DRUGA HRVATSKA ISTRA

Nije nažalost uspjelo da se oslobode svi bunjevačko-šokački Hrvati. Usprkos načela: samoodređenja naroda, koje je bilo postavljeno 1918., gotovo polovica Hrvata ostalo je u Madžarskoj. A najviše moramo žaliti što je jedan čisto naš hrvatski kraj, tako zvani Bajski trokut, s više od 50 000 Hrvata, ostao i dalje pod Madžarskom.

Za taj Bajski trokut vodile su se poslije prevrata godine 1918. velike borbe. Bunjevački vodja Rajić i drugi prvaci bačkih Hrvata upirali su sve svoje sile da i taj kraj oslobode ispod Madžarske vlasti. Išao je Rajić radi toga štoviše i u Pariz na mirovnu konferenciju, ali sve je ostalo bez uspjeha krivnjom Nikole Pašića koji je zastupao ovu današnju državu (Kraljevinu Jugoslaviju) na toj konferenciji. Tako smo mi bunjevačko-šokački Hrvati bili razdijeljeni na dvije strane, a cijeli je hrvatski narod tim izgubio jedan dragocjen svoj kraj. Ne kaže se zato uzalud, da je Bajski trokut druga hrvatska Istra.

TEŠKOĆE U NOVOJ DRŽAVI

Život u novoj državi nije bio ni izdaleka onakav kakav je morao biti i kakav se očekivao, pa su nas tu dočekale nove borbe i nevolje. Uspjesi i pobjeda obnovljene Bunjevačko-šokačke stranke na izborima godine 1920. i kasnije svjedočile su o svijesti Bunjevaca i Šokaca, a kad su narodni zastupnici te stranke glasovali protiv Vidovdanskog ustava, to se centralistima nije svidjelo, pa je nastalo zapostavljanje i proganjanje bunjevačko-šokačkih Hrvata koje je pod diktaturom doseglo najveći zamah.

Subotica, treći hrvatski grad u državi (po broju u njemu živućih Hrvata) nije imao te sreće da mu bude prema njegovoj veličini i značenju posvećena briga i pažnja od onih koji su tada državom upravljali. A to mi Bunjevci i Šokci i te kako teško osjećamo. Jednako teško osjećamo i to što su naši krajevi, nekada tako bogati, sada osiromašili, jer im nije općom gospodarskom politkom omogućen razvoj i napredak. To su sve razlozi velikoj potištenosti koja je zavladala medju ovdašnjim Hrvatima. Dakako da sve to madžarski agitatori nastoje izrabiti u svoju korist govoreći kako nam je gospodarski bolje bilo nekad pod Madžarskom. Jest,bilo je, ali su bile opće prilike u cijelom svijetu bolje nego danas. A bajski Hrvati, koji dolaze k nama, ni najmanje se ne hvale da je kod njih onako kako je nekad prije rata bilo. Štoviše, oni bi i te kako rado htjeli k nama.

DRUGI PREPOROD

Za vrijeme šestosiječanske diktature od godine 1929. do 1935. sve je bilo zamrlo da se kasnije opet probudi na novi život mnogo jači i bujniji. Poslije izbora 5.svibnja 1935., koji su donijeli i kod nas Bunjevaca i Šokaca apsolutnu pobjedu hrvatske narodne misli, počeo je bujati novi život, pa godine 1935-1937 nose biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata koji je možda sasvim ravan onom prvom, Antunovićevom preporodu.

Još za vrijeme diktature bunjevačko-šokački prvaci razmišljali su što bi trebalo učiniti da se narodni život, narodna prosvjeta i narodna svijest među Bunjevcima i Šokcima više razvije. Konačno je osnovana godine 1924. Subotička Matica koja sad ima i svoju posebnu zgradu, te je od god.1936. stupila u usku vezu s Društvom sv.Jeronima. Iste je godine proslavljena na veličanstven način 250.godišnjica glavne seobe Bunjevaca u Bačku. Tim je započela cijela jedna preporodna godina za nas Bunjevce i Šokce. Tada je otvoren i Hrvatski Seljački Dom na salašima u Djurdjinu uz velike svečanosti.

U isto vrijeme, dok su nailazile te svečanosti kao jasni dokazi nove preporođene svijesti bačkih Hrvata, stala se pojavljivati izdanja mnogih knjiga bunjevačko-šokačkih pisaca, a u časopisu "Klasje naše ravni" stvorili su hrvatski pisci u Bačkoj svoje glasilo kojemu je duša profesor Ivan Malagurski, najveći kulturni radnik u tom drugom preporodu. Taj je naš preporod zlatni slovima upisao godinu 1936. u povijest bačkih Hrvata.

GODINA 1938.

U poratnoj Europi ni jedna godina nije donijela toliko bura toliko oluje i teških trzavica kao godina 1938. Europska karta znatno je izmijenjena. Jedna europska država sasvim izbrisana, a druga vrlo okljaštrena. Samoodređenje naroda je opet na dnevnom redu. Ispravljaju se stare pogreške i stvaraju opet nove, a pri tom se zaboravlja da će te nove pogreške izazvati nove otpore, nove bune, nove krize. Stare pogreške se ne popravljaju, jer krojači nove europske karte opet zaboravljaju da se pravda ne može nazidati na zidove nepravde i da istina nikada ne može pobijediti ako se za njeno ostvarenje služimo laži.

Kada se Europa 1938. u rujnu bila sva uzdrmala, te je prijetila opasnost od novog svjetskog rata, javila se i Madžarska sa zahtjevom da joj se od Čeho-Slovačke vrate svi oni krajevi koji su do god.1918.bili pod njenom vlašću. Računali su da će Slovaci, koji u zajedničkoj državi s Česima nisu kroz 20.godina mogli doći do svojih narodnih prava, objeručke dočekati svoje stare gospodare.

Ti nedavni događaji i nas bunjevačko-šokačke Hrvate sile na razmišljanje i oprez. U ovim mutnim i teškim vremenima, gdje se pojavljuju nove struje, nove težnje i nove borbe u Europi, potrebno je više nego ikada obratiti punu pažnju Hrvatima s najistaknutije granice lijepe naše domovine, a to su bački Bunjevci i Šokci. Neka ne budu ostavljeni po strani, neka ne budu sporedna briga u mnogim brigama koje tište hrvatski narod, nego neka budu srcu cijeloga hrvatskog naroda što bliži i sastavni dio sviju težnji, kojima hrvatski narod želi sebi i svakomu svom narodnom dijelu ostvariti jedinstvenu što bolju budućnost.

Marko Čović u Hrvatskom oraču za godište 1940.


USTAŠTVO JE NAJHRVATSKIJE HRVATSTVO!

Narod koji je oružjem ili makar kako, samo ne svojom voljom, izgubio svoju samostalnost, mora tu samostalnost oteti bajunetama i topovima, ako mu je otimač dobrovoljno ne povrati.
Dr. Ante Starčević

Nikada u dugačkoj poviesti hrvatskog naroda nije postojao jedan politički pokret koji je više napadan, osuđivan, kritiziran i demoniziran, a da je u isto vrieme bio više obljubljen i imao više fanatičnih pristaša i odigrao veću ulogu u oslobođenju jednog naroda izpod tiranije okupatora i oblikovanju države za kojom su kroz duga stoljeća žudila njegova pokoljenja, kao što je bio Ustaški Pokret.

U isto vrieme, dieleći istovjetnu sudbinu, ni jedan hrvatski političar nije doživio takvog burnog odjeka u cielome svietu, kao što je u svoje vrieme doživio utemeljitelj Ustaškog Pokreta dr. Ante Pavelić.

Ako je mjerilo vitalnosti, dubine i snage jednoga političkog i revolucionarnog pokreta privrženost, fanatizam i dragovoljne mučeničke žrtve, s jedne strane i bjesomučna mržnja i strah svih neprijatelja hrvatskoga naroda naprama tome pokretu, s druge strane, onda, po tim zakonima, Ustaški Pokret nije bio samo jedan radikalniji pokret za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske tiranije, ili pak nekakva obrambena reakcija jednoga naroda na nepodnosive torture tuđinske tiranije, nego je to bilo nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, ono što prodire u temelje duhovne i biološke egzistencije jednog naroda.

Ako su danas napadaji domaćih izdajnika, boljševika, alias “antifašista” u tandemu s velikosrbijanskim, cionističkim i drugim stranim neprijateljima hrvatskog naroda na Ustaški Pokret, koji su ne samo nepopustivi, nego iz dana u dan sve jači i oštriji, mjerilo značaja i životne snage ustaštva, onda Ustaški Pokret ne samo da nije izgubio ništa od svoga značaja i svoje vitalnosti, nego se, prolazeći kroz poviesni žrvanj borbe i mučeništva, pomlađuje i obnavlja u istovjetnosti sudbine svoga hrvatskog naroda.

Drugim riečima, Ustaški Pokret je suvremeno ogledalo sudbine čitavoga hrvatskog naroda.

Redovito se događa da gubitkom tvorca, duhovnog i političkog vođe jednog pokreta ( ili stranke) isti, u potrazi za nasljednikom, ili u međusobnim borbama za naslieđe, slabi ili se razpada.

Nu u najviše slučajeva on u nekom obliku nastavlja postojati ali skoro uvijek na njegovo čelo dođu politički nesposobni, korumpirani, a mnogo puta i pokvareni ljudi, koji ili iz neznanja i nesposobnosti ili namjerno skrenu ga s puta koji mu je zacrtao njegov tvorac i ideolog.

Najbolji primjer jest ono što se dogodilo s Tuđmanaovom Hrvatskom Demokratskom Zajednicom poslie njegove smrti.

Smrt Poglavnika dr. Ante Pavelića, 28. prosinca 1959. godine, potresla je sve domoljubne Hrvate u Domovini i dijaspori, a naročito Ustaški Pokret , koji je osjetio da možda više nikada neće naći dostojnog nasljednika dr. Paveliću.

Ali, taj neizmjerni gubitak nije uništio vitalnost ustaštva kao što se ne može uništiti ni volju i želju hrvatskog naroda za svojom slobodom i svojom suverenom državom.

Iz stanja odlučne poslušnosti, u znaku vertikalnosti prešlo se u odgovornu osjetljivost svakog pristaše Ustaškog Pokreta u znaku horizontalnosti.

Jednostavno rečeno, političkog vođu zamjenio je njegov ideološki program!

Svi pokušaji neprijatelja da se ustaštvo prikaže zločinačkim, nepoželjnim, štetnim, opasnim i nesuvremenim u suvremenoj hrvatskoj oslobodilačkoj borbi, posebno za vrieme Domovinskog rata, ostali su bez vidnijeg uspjeha.

Bez obzira na sve negacije, pa i otvorene juriše ne samo “antifašista”, četnika i cionista, nego i onih koji bi htjeli, a ne mogu se otresti antiustaštva, neka se nitko ne vara da je i u ovom Domovinskom ratu duh hrvatskog ustaštva (ustaništva protiv istog okupatora i istih njegovih sluga) nadživio sve težke bitke i izkristalizirao se u još čišće hrvatsko ustaništvo.

Hrvatski je narod, po svome poviestnom porieklu i po nuždi svoga geo-političkog položaja, prije svega ratnički narod.

Kao takav on je u početku 7. stoljeća pozvan od bizantskog cara Heraklija I., vojnički organiziran došao na prostore današnje Republike Hrvatske, Bosne, Hercegovine i diela Crne Gore odakle je silom oružja iztjerao azijatske avarske horde i za stalno zaposjeo te zemlje kao stvarni i jedini njihov gospodar. Te zemlje on je kroz duga stoljeća branio od niza okupatora; Franaka, Bugara, Mađara, Mlečana Mongola, Turaka i na koncu četnika i Titinih jugoboljševika, što znači da je kroz cielo to vrieme, silom prilika, morao ostati poglavito ratnički narod.

Proiztičući iz tog ratničkog mentaliteta nastao je i Ustaški Pokret, koji je hrvatskom narodu dao njegovu sudbonosnu sintezu, da bez krvi i žrtava nema ni slobode, ni pobjede, ni obstanka. Prema tome, ako nam je već sudbina dodielila da se moramo neprestano boriti za svoju slobodu i svoj obstanak, onda ne smijemo više prolievati hrvatsku krv za tuđinca, nego samo za svoj narod i svoju vlastitu slobodu.

Hrvatski narod je pretežno seljačkog poriekla, temeljenog na zadružno-obiteljskoj povezanosti, bez naglašenog izdvajanja pojedinih staleža. I toj tradiciji hrvatske društvovne skladnosti ustaštvo je dalo sintezu da hrvatski narod mora biti jedna jedinstvena obitelj koja povezuje i uzklađuje sve slojeve hrvatskog društva u ravnoteži zajedničkog uzpona, gdje samo domoljubne žrtve i stvaralački rad za zajednicu jesu i mjerilo uspjeha svakog pojedinca. Uz sav svoj ratnički mentalitet, u kojem je kroz tisuće bitaka u obrani svoje domovine, kalio svoju dušu hrvatski narod je uvijek bio narod bezgraničnog gostoljublja i uviek je imao širom otvorena vrata za sve dobronamjerne strance. To hrvatsko gostoljublje, koje je uviek zaziralo od rasizma i vjerske podjele našlo je svoju prirodnu sintezu i u Ustaškom Pokretu u čijim načelima se kaže, da samo osjećaj i privrženost hrvatskoj grudi kao svojoj jedinoj domovini, i hrvatskoj naciji jesu mjerilo za građanska prava i dužnosti svakog stanovnika Hrvatske.

Iz te sinteze proiztiču mnoga imena ljudi stranog poriekla, koji, kao dragovoljci pod hrvatskim barjakom, padoše u borbama za slobodu svoje hrvatske domovine. Iz te iste sinteze proiztiču i osude onih, koji se, iako hrvatskog poriekla, oglušiše na poziv u obranu svoga naroda, a posebno na one koji ga izdadoše i pridružiše se njegovom krvniku i zajedno s njime počiniše goleme zločine protiv svoga naroda.

U tu grupu izdajnika i zločinaca spadaju ne samo oni koji su se poput Grge Anđelinovića, Jure Krnjevića, Ivana Šubašića i niza drugih dodvornika koji su se, uzprkos svim njihovim zločinima nad hrvatskim narodom pridružili velikosrbskim krvnicima karađorđevske Jugoslavije, nego, pogotovo, domaći komunistički zlikovci, krvavi jugoboljševici, koji se danas nazivaju nekakvim antifašistima i svim silama rade da svojim zakulisnim igrama unište u Hrvatskoj ono što nisu bili kadri uništiti silom. Štiteći kršćansrvo i ‘civiliziranu Europu’ hrvatski narod se nadljudski borio protiv raznih osvajača koji su nadirali s Iztoka. Skoro puna četiri stoljeća branio je, i obranio, tu Europu i kršćanstvo od najezda Osmanlija da bi od te iste Europe, a mnogo puta i od ‘glavnih nositelja’ kršćanstva bio izkorištavan, izdavan i zarobljavan. Pokušavao je hrvatski narod naći barem trunak osjećaja i razumievanja i među slavenskim narodima, naročito u Rusiji, ali je doživio još goru sudbinu nego s ‘kršćanskom Europom’. Je li onda čudo da je hrvatski narod u borbi za biološki obstanak i nacionalnu individualnost bio prisiljen zatvarati se u svoj narodni i nacionalni okvir, te s opravdanim nepovjerenjem gledati prema Iztoku i prema zapadu.

Ta hrvatska narodna ogorčenost i nepovjerenje našli su svoju logičnu sintezu u Ustaškom Pokretu, koji se bori da hrvatske mostove i prema Iztoku i prema Zapadu svede na granice hrvatskih nacionalnih interesa sintetiziranih u okviru njegove slobodne i podpuno nezavisne države Hrvatske i njezinih poviestnih granica, pazeći budno i ljubomorno da preko tih mostova ne prelaze niti pretjerane utopije hrvatske širokogrudnosti, niti pretjerano grabežljivi univerzalizam (europizam) stranaca. Temeljeći se na narodnom ponosu slobodnjaka, proizteklog iz prava posjeda i vlasništva hrvatske zemlje, te tisućljećne borbe za slobodu i ravnopravnost svih njegovih članova, hrvatski je narod davno postao demokratski narod, s naglašenom svojstvenošću svoje, hrvatske, demokratičnosti koja je slična, ali ne mora biti i istovjetna s demokratičnosti ni jednog drugog naroda. Hrvatski narod je osjetio da, niti stranački despotizam balkansko-orientalnog izdanja, a još manje ideološka izključivost marksizma, ne odgovaraju duhovnoj tradiciji i demokratskom mentalitetu hrvatskog naroda.

U Ustaškom Pokretu hrvatski je narod dobio sintezu svojoj demokraciji s naglaskom da hrvatski osjećaj demokracije proiztiče iz sdružene ravnopravnosti svih članova hrvatske narodne obitelji. Prema tome, hrvatska demokracija mora biti gospodarska, društvena i kulturna ravnoteža svih hrvatskih staleža, ali ne u obliku klasičnog sindikalizma i stranačkog nadjačavanja gdje postaje žrtvom ideološko-stranačke igre, poglavito ne ove današnje neokomunističke, privremeno zakukuljene u plašt tobožnjeg demokratskog kapitalizma. Ustaški Pokret preimenovan je 1956. godine u Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP). Za života dr. Ante Pavelića ovaj Pokret bio je u svakom pogledu jaka antijugoslavenska i antikomunistička organizacija. U njemu su aktivno bili uključeni skoro svi preživjeli važniji dužnostnici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj među kojima su bili; dr. Lovro Sušić, Ing. Ivica Frković, dr. Edo Bulat, general Ivan Herenčić, dr. Vjekoslav Vrančić i mnogi drugi.

Odmah poslie smrti dr. Ante Pavelića u redovima HOP-a došlo do izviestnih neslaganja, trzavica i sukoba. Glavni uzrok bio je “izbor” dr. Stjepana Hefera na čelo Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Osim što je za vrieme NDH, poslie 1943., bio ministar seljačkog gospodarstva, mlađim hrvatskim generacijama u emigraciji do Poglavnikove smrti (odnosno dok nije došao na čelo HOP-a) uobće nije bio poznat. O njegovom “izboru” za glavnog predsjednika HOP-a kružile su razne priče: Najviše širena među njima je bila da je dr. Pavelić, u zadnjim momentima na smrtnoj postelji u Madridu, njegovome izpovjedniku fra. Branku Mariću i supruzi Mariji ostavio oporuku u kojoj imenuje Hefera za svoga nasljednika. Oni koji su Poglavnika Pavelića poznavali, takrekuć u dušu, vrlo dobro su znali da on nikada ne bi nešto takvoga učinio, posebno kad se radilo o jednom mlakom i nesposobnom čovječuljku poput Hefera. Zaključak svega toga je bio da je gđa. Marija Pavelić, u dogovoru s fra. Marićem, izmislila tu oporuku, jer je Hefer bio tip kojega se lako moglo kontrolirati.

Teško je ocijeniti što je tu istina, a što falsifikat, ali istina je da je do pobune protiv Hefera došlo uglavnom radi toga što je on kao mlaki gospodičić samom svojom pojavom generirao političku nesposobnost koja se prenosila na njegove sljedbenike, među kojima je ionako bilo malo sposobnih kadrova. Na čelu pobune bili su ministar dr. Vjekoslav Vrančić i šef Hrvatskih željeznica za vrieme NDH Josip Marković. Tako je osnovano drugo krilo HOP-a ili Reorganizirani Hrvatski Oslobodilački Pokret.

Uzprkos svemu tome, svim podjelama i neslaganjima u tome koja je od tri glavne hrvatske borbene organizacije, koje su proiztekle iz Ustaškog Pokreta (Hrvatski Narodni Odpor, jedno ili drugo krilo HOP-a), pravi nasljednik tog Pokreta, ne ubrajajući neke egocentrične frakcionaše kojih je uvijek bilo i biti će u svakoj organizaciji, svi mi, stari i mladi emigranti, koliko god smo mogli sliedili smo glavna načela i upute Ustaškog Pokreta a to je da je dužnost svakog čestitog Hrvata boriti se svom svojom snagom, svim svojim bićem za oslobođenje Domovine izpod tuđinske okupacije.

To je u prvom redu značilo da nam je dužnost, kako je jednom napisao general Luburić, ruštiti svaku Jugoslaviju! Rušiti je dijalektikom pera, rieči i dinamita! Rušiti je sa svakim tko ju hoće rušiti. Rušiti je s prijateljima i s neprijateljima! Rušiti ju iz bilo kojih razloga - ali ju rušiti ! Jer ako i jedna državna tvorevina na ovom svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija. Jer, to je velikosrbska i komunistička tvorevina koja je sazdana na tisućama masovnih grobnica nevinog hrvatskog pučanstva likvidiranog da bi ta krvava tvorevina mogla postojati.

Ne znajući u ono vrieme (1960.) kada sam kod Lavamünda prelazio granicu da sam gazio po tim našim tužnim grobovima nu odmah po dobijanju azila, izlazku iz zatvora u Klagenfurtu i dolazku u logor Treiskirchen kod Beča, učlanio sam se u Ustaški Pokret i saznao za Bleiburg i Križne puteve našeg naroda u kojima su nestali mnogi članovi moje rodbine. Iako vrlo mlad, već u karanteni u Klagenfurtu imao sam čast upoznati i dobiti za mentora jednog hrvatskog generala ( tada austrijski visoki policijski častnik u logoru), a u Treiskirchenu dva hrvatska pukovnika (jedan je bio tumač kod visokog komesara UN-a, a drugi glavni registrator za izseljavanje). O svemu tome u jednoj od narednih emisija. Za vrieme boravka u Austriji imao sam također čast upoznati Poglavnikovog izpovjednika vlč. Vilima Cecelju i svećenika Hrvatske Pravoslavne Crkve protojereja Vasu Šurlana, Odmah u prvim danima relativne slobode u logoru sam i među novopridošlim emigrantima upoznao dobar broj čestitih Hrvata među kojima su bili: Branko Keleminec, Ante Miletić, Jerko Boban, Vid Perić, Bože Guvo, Mate Miljak, Petar Pavela, Šima Pavković, Suljo Zeljković, Hazim Brdar i mnogi drugi. Sve su to bili članovi organizacije Pokreta koji je u logoru tada brojilo oko 350 članova.

Utemeljitelji Ustaškog Pokreta znali su da bitni neuspjesi hrvatske nacionalne i državotvorne politike kroz stoljeća proiztiču iz naše vlastite političke desorientacije, kao ploda dugoročnog pomanjkanja nacionalne i geografske integralnosti gledanja i planificiranja hrvatske narodne politike. Drugim riječima, sve do pojave Ustaškog Pokreta hrvatska politika bila je gledana i oblikovana u mentalitetu užeg kruga političkih centara kao periferijalne izdvojenosti, pretežno srednjo i zapadno-europske orientacije, dok je absolutna većina hrvatskog nacionalnog teritorija bila podvrgnuta zakonima balkanskog stila politike.

Ustaški pokret proiztekao je iz hrvatske integralnosti, dao je hrvatskoj nacionalnoj oslobodilačkoj borbi sintezu da s hrvatskim susjedima, naročito sa Srbima, hrvatski narod može pacifistički pregovarati jedino preko utvrđenih hrvatskih nacionalnih granica, dok unutar tih granica može postojati samo hrvatski narod i, svakako, nacionalne manjine, koje samo smatrajući Hrvatsku svojom jedinom domovinom i kroz pridržavanje hrvatskim zakonima mogu steći prava ravnopravnih hrvatskih građana. U okviru i na temelju tog istog političkog realizma Ustaški Pokret je smatrao da bez obzira na to gdje koji Hrvat živio, koje vjeroizpoviesti bio, on je neotuđivi integralni dio hrvatskog korpusa. On to prestaje biti jedino onda ako stupi u službu hrvatskoga neprijatelja i tako se, kao odrod i izdajnik, dragovoljno odrekne pripadništva svome narodu.

Na žalost, hrvatski je narod kroz povijest uviek imao takvih izdajnika, a prema ovome što se odigrava u ovoj današnjoj krhotini od Hrvatske, lako je zaključiti da ih danas ima više nego ikada prije.

U svojoj većini, Ustaški Pokret proiztekao je iz najširih slojeva hrvatskog puka sviestan da se hrvatski državotvorni i oslobodilački realizam mora temeljiti na hrvatskoj nacionalnoj integralnosti koja je proiztekla iz nužde, patnja, želja i borbenosti toga puka, sintetiziranog u uvjerenju da je samo neštedljivi ulog krvi u obćem oslobodilačkom ustanku, pa makar i golim šakama, jedini put koji može dovesti hrvatski narod do slobode.

Kako god ga se kasnije nazivalo, pod kojim god imenom on bio poznat, taj i takav pokret, pokret volje i duha hrvatskog naroda, bio je 1941. i 1991. godine jedini nosioc suvremene političke volje i uvjerenja absolutne većine hrvatskog naroda da bez obćeg hrvatskog nacionalnog ustanka ne postoji ni jedna druga suvremena opcija za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske i komunističke tiranije.

Sve ovo vrlo dobro je poznato i velikosrbima i jugokomunistima, alias “antifašistima”. O tog i takvog hrvatskog revolucionarnog narodnog pokreta, ma kako se on u koje vrieme zvao, strepe i jedni i drugi. Ta njihova strepnja glavni je razlog za njihove bjesomučne napadaje ustaštvo.

Njihova mržnja time je veća jer ustaštvo nije ništa drugo nego superlativ hrvatstva - najhrvatskije hrvatstvo. Taj superlativ trn je u oku svih hrvatskih neprijatelja, a ponajviše tih mizernih izdajnika, preživjelih jugoboljševika, njihovih potomaka “antifašista”. Nu, tome se nije čuditi kad znamo da su u oba hrvatska obrambena rata, na sam spomenom ustaštva, kao zečevi bježali pred hrvatskim bojovnicima. (Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 22. kolovoza 2015.)

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen


TA VOLJENA KROACIJA SVETA

Kome smeta moja loza sveta
Tko to mrko na nju oko baca?
Koji l' dušman prezire i mrzi
Dično ime hrvatskih otaca?

Kome smeta moje polje rodno
Tko bi htio Jadran - more sinje?
Tko nam psuje majke krilo plodno,
Sinke njene tko li joj proklinje?

Kome smeta Zemlja roda moga,
Što no svakom topli stanak dala,
Koja spasi stranca prognanoga,
A nikad joj nije rek'o hvala.

Koga vrijeđa pozdrav 'Za Dom spreman'
Stari pozdrav još od Frankopana.
Koja je to goropadna neman,
Da joj smeta Zvonimira grana?

Kome smeta trobojnica stara
Tko bi rado pogazit ju htio?
Čijem srcu ona muku stvara
Tko bi slavu djeda uništio?

Pa neka je strancu trn u oku
Ne dajmo je za sve blago svijeta.
Neka živi u srcu i duši
Ta voljena Kroacija sveta!

Marija Dubravac Brisbane


Hrvatski Branik, br.46; Vinkovci, 15. studenoga 1941.

NAŠ RAD

Tjednik Ustaške mladeži

Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške Junake

Dragi ustaški junaci!
Svakoga dana, prije svakoga sata u školi, prije i poslije svakoga sastanka, na ulici i kod kuće mi se pozdravljamo s našim lijepim ustaškim pozdravom: za dom spremni. Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja. Da bismo taj naš pozdrav mogli još više zavoljeti, da bismo ga s razumjevanjem i poštovanjem izgovarali, ja ću vam danas govoriti što znači taj pozdrav i zašto se ml ustaše baš tako pozdravljamo.

Kada kažemo: za dom, vi znate da ne mislimo ovaj ili onaj dom, ovu ili onu kuću, nego mislimo na zajednički dom svih nas Hrvata na našu lijepu Hrvatsku domovinu. Kao što je dom, kuća, obitavallšte jedne obitelji male zajednice ljudi povezanih krvnom vezom, tako je domovina veliko obitavalište ogromne obitelji, koja se zove narod.

Ali, vidite dragi ustaški junaci, nije to samo slučajno, da riječd domovina dolazi od riječi dom. Domovina je dom u velikom, a dom je domovina u malom. To nam krasno tumači naš pjesnik Đuro Arnold u svojoj pjesmi: Domovina. Ta se pjesma nalazi u staroj čitanci III. razreda gimnazije i sigurno su je neki već čitali.

U njoj se opisuje jedan mali, ubavi dom, u kojem za dugih zimskih večeri uz svjetiljku sjedi jedna obitelj: otac s malim sinom na krilu, majka, što ziba kćerku i pjeva joj: Lijepa naša domovino.

Mali sin čuo je riječ domovina, pa ga je počelo zanimati, šta to znači. On se okrenu tati:

Netom šanu rujne usne sina
Reci, tato, što je domovina... ?!
I sada mu tata stane tumačiti:

˝Dok si, sine, bio malen kao seka, domovina bila ti je cijela ova zipka kićena i meka, majka, ja i ova izba bijela. Ali poslije, kada si malo odrastao, ti si vidio da ti ne pripadaš samo ovoj zajednici, našoj kući i obitelji, nego da si ti pripadnik ovoga sela. Poslije, kada podeš u školu, vidjet ćeš, da ti pripadaš još većoj, još široj zajednici, zajednici ljudi:

Kojim isti govor život sladi.
Kojim isto srce grije grudi . . .
Oni sačinjavaju jednu veliku zajednicu, koja se zove narod.

Oni imaju mnogo toga zajedničkog, što svi nazivlju svojim. N. pr. imaju zajedničke velikane s kojima se ponose pred drugim narodima kao što se mi Hrvati ponosimo sa svojim kraljem Tomislavom, Krešimirom, Zrinskim, Starčevićem, Kvaternikom i s našim Poglavnikom. Nikada ne ćete čuti pripadnika drugog naroda n. pr. Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio.

A mi s ponosom izgovaramo: oni su naši! I mi znamo, kako su naši velikani učinili velika i sjajna djela, kojima se divio čitav svijet. Kako su oni čitavim svijetom pronijeli slavu hrvatskoga imena. Vi znate, da su nas katoličke Hrvate zvali svuda u Europi: predziđe kršćanstva. A u isto vrijeme su muslimanski Hrvati na drugoj strani bili najugledniji dostojanstvenici na dvorovima sultana na kojima se govorilo hrvatskim jezikom . . .

Kada je trebalo braniti svoju grudu zemlje na kojoj žive Hrvati, naši su pređi bili prvi. Bili smo narod ratnika i boraca za krst časni i slobodu zlatnu. No osim toga našlo se kod nas ljudi, koji su dospjeli usred bojne buke da pograbe pero još u ruke, - - da napišu krasna književna djela, koja dokazuju, da mi Hrvati nismo samo narod vojnika, nego i kulturni narod književnika, umjetnika i učenjaka.

I, evo dragi ustaški junaci, to sve što su oni nama ostavili, to je naš dom, to je naša domovina. Obranili su nam naše lijepe krajeve svojom krvlju. Njima imamo zahvaliti da divno Jadransko more možemo nazivati našim. Ostavili su nam slavu ratnika i boraca, slavu umjetnika i književnika.

To je sve naš dom, to je naša domovina. Baština naših umrlih junaka. I oni su nam je ostavili, ne da se samo s njome hvalimo, nego da njihovu baštinu još povećamo, da nastavimo njihovo djelo.

U spomenotoj pjesmi ˝Domovina˝ pita na završetku otac svoga maloga sina: Hoćeš li mi, sinko, ti djedova stazom?

A mali sinčić odgovara:
Hoću, tato, kunem ti se vjerom
Radit ob dan, učit u noć kasnu.
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu.

Vidite, dragi ustaški Junaci, taj mali je pokazao tim riječima sve ono, što mi razumijevamo pod rječju: spreman!

Spreman! - raditi, učiti, da se izobrazim za pametnog, spremnog i za svaki posao sposobnog Hrvata, koji će moći dobro poslužiti domovini.

Spreman! - slušati i pokoravati se svojim predpostavljenima, držati disciplinu na svakom koraku, jer se bez discipline ne postizava ništa.

Spreman! - žrtvovati se, pregorjeti svoje lične želje i prohtjeve, jer samo na žrtvama gradi se veličina hrvatskoga doma.

Zato, dragi ustaški junaci, izgovarajte naš pozdrav s poštovanjem, da pokažete, da razumijete što on znači.

Pokažite u životu, da ste razumjeli naš ustaški pozdrav. Ne izgovarajte ga samo riječima, nego i u vašem vladanju pokažite da ste zbilja

ZA DOM SPREMNI!

Logor ustaške mladeži


VIJESTI IZ KLAONICE JUGOSLAVIJE: POBIJENO PREKO 10000 USTAŠA

VIJESTI, br.1; Cijena Kn 100 - Varaždin, 19. svibnja 1945.

Uništeni posljednji ostaci neprijatelja u Jugoslaviji

Brzim i energičnim nadiranjem prema gornjem toku rijeke Drave naše trupe presjekle su otstupnicu ostacima njemačkih i ustaško-četničkih bandi i zakružile ih na području Slov. Gradec - Guštanj - Pliberg - Dravograd.

Poslije trodnevnih žestokih borbi razbile su ih i prisilile na kapitulaciju. Ovime su likvidirane posljednje neprijateljske snage koje su pred našim trupama još pružale organizirani otpor.

Zarobljeno je preko 20.000 ustaša, medju kojima ima veliki broj poznatih zlikovaca. Sa ustašama je zarobljen i veći broj četnika.

III. armija zarobila je preko 20.000 ustaša i na čelu sa ust. puk. Sudarom, gen. Sertićem i pohvatani su brojni ustaški koljači iz jasenovačkog i starogradiškog logora.

Osim toga oslobođeno je 20.000 građana koje su ustaše gonili pred sobom i pobijeno preko 10.000 ustaša, a medju njima i zloglasni koljač Maks Luburić.

U toku dva dana zarobljeno je još preko 40.000 Nijemaca, 4 generala, ogromne količine ratnog materijala, a između ostalog nekoliko hiljada kamiona, 800 topova, 25 tenkova itd.

(Iz izvještaja jugoslavenske Armije od 15. V, 1945.)

Napomena: Po završetku II. svjetskog rata, Okružni odbor Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte, zapravo nova partizanska vlast, počeo je izdavati novine pod imenom Vijesti. Prvi broj izašao je 19. svibnja 1945., a kao njegovo uredništvo navodi se Propagandni odjel Okružnog odbora. Od 7. broja, s datumom od 30. lipnja, Vijesti mijenjaju naziv u Varaždinske vijesti i pod tim imenom izlaze neprestance do danas.


Jezikoslovni pogled na vukovarski problem

Ćirilične ploče: Srpski pravopis kao srpska pisma navodi i ćirilicu i latinicu

Latinica je neodvojiv dio srpske kulture pa se svako apsolutiziranje ćirilice kao jedinog srpskog pisma može smatrati jezičnim nasiljem

Iako je hrvatska Vlada predložila promjenu odgovarajućih zakona, a Gradsko vijeće Vukovara donijelo statutarne odredbe po zahtjevu Ustavnog suda za osiguravanje ravnopravnosti jezika i pisma srpske nacionalne manjine u Vukovaru, taj problem nije nimalo bliže rješenju. Novi vukovarski statut, naime, ne predviđa uvođenje javnih ćiriličnih natpisa u gradu, a promjene zakona omogućuju raspuštanje Gradskog vijeća baš ako u statut ne unese takvu odredbu. Tako se čak zakonom uspostavlja i potiče krug nestabilnosti lokalne vlasti u Vukovaru koju bi Vlada mogla unedogled smjenjivati odbiju li u Vukovaru uvesti ćirilicu. I političari i pravnici pokazali su, dakle, da ne znaju naći održivo rješenje spora oko ćirilice koje ne uključuje represiju, nezadovoljstvo i nastavak sukoba.

To zapravo i nije čudno ima li se na umu da i političari i pravosuđe problemu "ćirilice u Vukovaru" pristupaju posve formalistički, na razini apstraktnih ustavnih i zakonskih formulacija, ne ulazeći uopće u njihov konkretni sadržaj. A taj sadržaj je sam sporni srpski jezik i ćirilično pismo i njihova normativna pozicija iz koje treba proizaći pravno reguliranje javne uporabe srpskog jezika i pisma. Nigdje do sada nismo ni čuli ni pročitali u medijima jezikoslovnu ekspertizu ili barem mišljenje jezikoslovaca o sporu s "ćirilicom u Vukovaru". A jezikoslovni pogled taj problem pokazuje u znatno drukčijem svjetlu koje ni politika ni pravosuđe ne bi smjeli zanemariti.

Jezikoslovni pristup "ćirilici u Vukovaru" sastoji se od dva ključna pitanja: prvo, osigurava li doista oblik srpskog jezika i pisma koje zahtijevaju vukovarski Srbi ravnopravnost srpskog kao manjinskog jezika u Vukovaru i Hrvatskoj i, drugo, je li zahtjev hrvatskih branitelja u Vukovaru za isključivanjem ćirilice, zbog kojega je cijeli spor i nastao, utemeljen u nekim civilizacijski mjerodavnim spoznajama ili je to najobičnije primitivno nasilje hrvatske većine nad srpskom manjinom i njezinim osnovnim pravima koja joj jamče hrvatski Ustav i zakoni te međunarodni standardi.

Kakav srpski jezik zapravo traže vukovarski Srbi da bi se osjećali ravnopravnima vidi se iz dvojezičnih natpisa koji su nekoliko puta postavljeni pa razbijani i skinuti u Vukovaru. Pogledajmo natpis na policijskoj postaji. On na hrvatskom jeziku i latiničkom pismu glasi: POLICIJSKA UPRAVA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA/POLICIJSKA POSTAJA VUKOVAR, a na srpskom jeziku i ćirilici: ... . Dakle, zahtijeva se da srpski jezik u Vukovaru bude zastupljen ćiriličnim pismom i ekavskim izgovorom (SRIJEMSKA/...). Međutim, jezikoslovna analiza pokazuje da to ne mora biti baš tako.

To proizlazi, ni manje ni više, nego iz aktualnog pravopisa srpskoga jezika. Naime, Pravopis srpskoga jezika (izdala Matica srpska u Novom Sadu, posljednje izdanje 2013.) precizno određuje pravopisne standarde toga jezika koji bi se trebali poštovati svugdje gdje se njime govori, pa i u Hrvatskoj, budući da Srbi u Hrvatskoj nemaju poseban jezični standard. Pritom je ključno da taj Pravopis ne propisuje jedan, nego dva standarda - u pismu ćirilicu i latinicu, a u izgovoru glasova e/ije, ekavicu i ijekavicu. Politika i pravosuđe, pa ni srpske političke stranke i udruge, tu nemaju pravo arbitraže kojom bi se ti standardi podvrgli trenutačnoj politici, jer je to stručno-znanstveno pitanje. Mogu tek odlučiti koji je od ta dva standarda prihvatljiviji za rješavanje vukovarskog problema s ćirilicom.

Prvo po važnosti

U tom danas važećem srpskom Pravopisu piše da je "ćirilica po važnosti prvo i osnovno srpsko pismo", da je ona "od sedamdesetih godina 20. stoljeća zapostavljena, marginalizirana i zapuštena, od potiskivanja u službenoj i javnoj upotrebi do umjetničke stagnacije", posljedica čega je da "sigurno vladanje latinicom i u pisanju srpskim jezikom postane naša svakodnevna potreba". Oba se pisma uče i u školama u Srbiji. Pravopis donosi tablice ćirilične azbuke i latiničke abecede sa slovima za tisak i za početno čitanje i pisanje (pojednostavnjeno "bukvarsko" pismo). Sve to pokazuje da i latinica u Srbiji, uza sve navedene ograde, ipak ima status standardnog srpskog pisma i da se ne može isključiti iz života, nego se upotrebljava usporedno s ćirilicom. Potvrde za to mogu se naći i u svakodnevnoj stvarnosti. Premda, osobito u novije vrijeme, u Srbiji politika prednost daje ćirilici, ipak je znatan dio javnih komunikacija i tamo (dio administracije i medija, javni natpisi po srbijanskim gradovima) i dalje i na latinici. Postoji i znanstveni pojam, pa i mrežni portal, Srpska latinica. Brojni Srbi u Srbiji smatraju latinicu svojim drugim nacionalnim pismom i ne doživljavaju je kao nesrpsko pismo. To još više vrijedi za Srbe u Hrvatskoj koji uglavnom pišu latinicom, iako se ne može sa sigurnošću tvrditi u kojim sve prilikama i u kojem postotku jer takva istraživanja ne postoje.

Nadalje, po srpskom Pravopisu, u srpskom jeziku potpuno su ravnopravni ekavski i ijekavski izgovor (pravilno je i dete/deteta i dijete/djeteta), pa je čak predviđeno i ekavsko i ijekavsko izdanje pravopisa. Taj dvostruki izgovorni standard može se nazvati istočnom i zapadnom varijantom srpskog jezika jer se ekavski u narodu govori i javno koristi u Srbiji (istok), a ijekavski izvorno govore uglavnom Srbi izvan Srbije (Hrvatska, BiH, Crna Gora, tj. zapad). Većina "istočnih" Srba pripada ekavskom šumadijsko-vojvođanskom dijalektu, a većina "zapadnih" Srba istočnohercegovačkom ili krajiškom, tj. ijekavskom novoštokavskom dijalektu srpskog jezika kojim u Hrvatskoj govore npr. Srbi u Slavoniji, Lici i unutarnjoj Dalmaciji. Takav dvostruki standard u izgovoru, baš kao i dva pisma, posebnost je srpskog jezika kakvu ima malo koji jezik u svijetu. To ima svoje povijesno i ideološko-političko objašnjenje u srpskoj ekspanzionističkoj politici koja je doživjela poraz pa se sada nacionalistička jezična politika u Srbiji vraća ćirilici i latinicu doživljava kao nužno zlo. No, latinica je tijekom posljednjeg stoljeća postala neodvojiv dio srpske kulture pa je svako apsolutiziranje ćirilice kao jedinog srpskog pisma osuđeno na neuspjeh i može se smatrati jezičnim nasiljem kao što je to, za vrijeme obiju Jugoslavija, bilo nametanje zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika.

Pravo i struka

Ukratko, srpski pravopis dopušta da se srpski jezik u svom standardnom obliku piše i ćirilicom i latinicom te ekavicom i ijekavicom. To je pravno relevantno jer pravo mora poštovati struku koju regulira, koliko god jezik istodobno bio i politička i pravna materija. To također omogućuje da se problem ćirilice u Vukovaru promatra u širem kontekstu od onoga u kojemu ga predstavljaju predstavnici srpske manjine u Vukovaru te hrvatska službena politika i pravosuđe. Jer, ako su i ćirilica i latinica srpska standardna pisma, a ekavica i i/jekavica dva ravnopravna izgovora srpskog jezika, to znači da natpisi na srpskom jeziku na dvojezičnim pločama u Vukovaru (a i drugdje po Hrvatskoj) mogu biti pisani ne samo ćirilicom i ekavicom nego i latinicom i ijekavicom pa da i to bude u skladu sa srpskom jezičnom normom. Dakle, tekst POLICIJSKA UPRAVA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA / POLICIJSKA STANICA VUKOVAR (latinica i ijekavica) napisan je također po srpskom pravopisu, tj. jednim od dva njegova standarda. Ćirilica po tome nije nužno manjinsko pismo Srba u Vukovaru, i to po - srpskom pravopisu. Zato je baš srpski pravopis izvrsna osnova i za političko raščišćavanje jezičnog pitanja Srba u Vukovaru, a i u cijeloj Hrvatskoj.

Srpski pravopis, kao obvezujući standard srpskog jezika, očito jako relativizira inzistiranje vukovarskih Srba na ćirilici i ekavici. Oni zapravo inzistiraju da jezik srpske manjine u Vukovaru, odnosno u Hrvatskoj, bude isti onaj srpski jezik kojim se govori u Srbiji, bez obzira na to kakvim jezikom govore i kojim pismom pišu Srbi u Hrvatskoj. A poznato je da Srbi u Hrvatskoj uglavnom govore ijekavski, jer im je to materinski izgovor, i pišu latinicom, što pod utjecajem hrvatskoga jezika, a što zbog učinaka jezične politike u bivšoj Jugoslaviji koja je i među Srbima davala prednost latinici nad ćirilicom. Ako danas politički predstavnici Srba u Hrvatskoj inzistiraju na ćirilici i ekavici kao obilježjima hrvatskih Srba, oni svojim sunarodnjacima zapravo nameću standard srpskog jezika uobičajen u Srbiji, koji osobito forsira i aktualna srpska politika, a zanemaruju stvarnu jezičnu praksu srpskog naroda u Hrvatskoj. Time se ne želi sugerirati da ćirilicu treba isključiti iz javne uporabe u Hrvatskoj. Dapače, ćirilica se posve normalno rabi u srpskim manjinskim školama, izdavaštvu i svim drugim područjima života srpske manjine i tome se nitko u Hrvatskoj ne protivi. No, Vukovar je, zbog teških trauma iz Domovinskog rata, specifičan slučaj koji bi tamošnji Srbi trebali razumjeti i dogovoriti se s Hrvatima o uporabi ćirilice radi zajedničkog snošljivog suživota, umjesto da inzistiraju na zakonskim formulama iza kojih, kao što smo vidjeli, ne stoji baš jasan i uvjerljiv sadržaj. Ovako ispada da oni ne mare za poraz srpske agresije na Vukovar i Hrvatsku i da su branitelji bili pripadnici pobjedničke vojske. To je jedino logično objašnjenje zašto im očito nije primarno uspostaviti miran suživot s Hrvatima, koji u sadašnjoj situaciji nužno podrazumijeva i njihove ustupke, nego su im važnija politička nadmetanja i zaoštravanja te profiti koji iz njih mogu proizaći.

Drugo ključno pitanje "ćirilice u Vukovaru" jest legitimnost stava vukovarskih branitelja da ih ćirilica na javnim mjestima u Vukovaru, kako navode, izravno psihički opterećuje podsjećanjem na golema stradanja i patnje u Domovinskom ratu te stoga traže odgodu javne uporabe toga pisma proglašavanjem Vukovara mjestom posebnog pijeteta zbog enormnog stradanja u Domovinskom ratu. Zahtjev vukovarskih branitelja znanstveno je i moralno legitiman. Pripada problematici jezične viktimologije, tj. ljudskog stradanja uzrokovanog zloporabom jezika. Nasilje jezikom, nad jezikom i zbog jezika te otpor takvom nasilju poznata su pojava ne samo u hrvatskoj nego i u prošlosti drugih naroda. Nasilje (nad) jezikom uvijek je bilo sastavnica neke porobljivačke, nedemokratske politike. Braniteljski zahtjev za isključivanjem ćirilice proizlazi od tvrdnje da je postojalo zlostavljanje jezikom po tome što je agresorska vojska u Vukovaru upravo ćirilicu upotrijebila kao jedan od najsnažnijih simbola vlasti. Odmah poslije ulaska u Vukovar srpska je vlast skinula ploče s nazivima ulica na latinici i postavila nove na ćirilici i s novim imenima. Osobito je zapamćena zamjena imena Trga Stjepana Radića imenom njegova ubojice Puniše Račića. Poruka je te zamjene bila stravično jasna, a sam čin tog nasilja utisnuo se u sjećanje upravo po ćirilici kojom je nova ploča napisana. Dodaju li se tome ćirilične parole po zidovima "Ovo je Srbija" i četiri ćirilska slova C iz srpskog grba, je li čudno i neočekivano što ponovna javna uporaba ćirilice u Vukovaru, na kojoj k tome formalistički inzistira i aktualna hrvatska vlast, izaziva kod branitelja, poput uvjetovanog refleksa, psihičke traume i revolt? Istina, i vukovarski Srbi imaju pravo na nelagodu i prosvjed zbog izuzimanja ćirilice kao obilježja njihova nacionalnog identiteta, no ne mogu se ponašati kao da nedavno rata nije bilo i da upravo ćirilica nije upotrijebljena kao simboličko oružje agresora koji je njihove sugrađane Hrvate mučio i ubijao. Upravo tako, ćirilica je u okupirani Vukovar ušla ponajprije kao simbol agresora, a tek potom kao pismo, tj. sredstvo komunikacije. Nije stoga ni uvjerljivo ni pošteno braniteljski zahtjev svoditi na netrpeljivost i barbarsko protivljenje uporabi jednog pisma koje ima važno mjesto u kulturi ljudskog roda.

Nije to presedan

Inače, opredjeljenje Gradskog vijeća Vukovara da zasad ne uvodi ćirilicu kao manjinsko pismo na javna mjesta, u svijetu nije nikakav presedan u odnosu vlasti prema manjini u sličnim okolnostima. Dobar su primjer Litva, Letonija i Estonija, koje su se osamostalile raspadom SSSR-a i danas su također u EU. Mala Letonija (ima oko 2,3 milijuna stanovnika, od čega je oko 30 posto Rusa) izbacila je referendumom iz službene uporabe ruski jezik i ćirilicu smatrajući ih simbolima ruske okupacije i odmah precrtala ćirilične javne natpise. Štoviše, prisilila je manjinsko rusko stanovništvo da, ako želi letonsko državljanstvo i pravo glasa, mora dokazati da zna letonski jezik.

Na kraju treba upitati zašto problem "ćirilice u Vukovaru", koji očito ima i svoj lingvistički, komunikacijski, kulturološki pa i antropološki sloj, aktualna vlast lomi preko koljena i rješava samo političkim i pravosudnim, a i ideološkim sredstvima koja nude samo nove sporove, kaos i represiju. Zašto pravosuđe nije zatražilo "prijatelje suda" među stručnjacima koji bi znali objasniti sadržaj ustavnih i zakonskih pojmova te stvarne mogućnosti primjene zakonskih odredbi? Zašto, dakle, nije napravljena kompleksnija ekspertiza tog pitanja, a suprotstavljene strane pozvane na prethodni obvezujući dogovor? Opravdano je i pitanje zašto se u razjašnjavanje dvojbi oko ćirilice nisu uključile naše najviše znanstvene ustanove i ponudile za to neki realan model? "Ćirilica u Vukovaru" nije samo lokalno pitanje nego važna nacionalna i međunarodna tema u koju treba uložiti dobre volje, znanja i odgovornosti. (vecernji.hr, 23.8.2015)

prof. dr. sc. Ante Bežen


ŽIVOT ZA HRVATSKU!

Hrvatski junak i mučenik Zvonko Bušić

(Gorica, 23.siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.)


Podsjetnik...

Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić


Podsjetnik...

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Braćo moja,

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

Marko Mileusnić

U Maksimiru 18. listopada 1895.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.


RAZLOG NASTANKA USTAŠKOG POKRETA

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Poglavnik dr. Ante Pavelić


Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.


Da se ne zaboravi...

UMIREM ZA HRVATSKU!

Ja, niti itko od mojih pređa nikad nismo bili nikakvi Srbi nego Hrvati pravoslavne vjere!

dr. Savo Besarović

(Odgovor na pitanje "druga sudije" zašto se on kao Srbin borio za NDH, srpanj 1945.)

Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!

dr. Savo Besarović

(Uzvik pred izvršenje smrtne kazne od strane komunističkih koljača, srpanj 1945.)


Nekadašnji istaknuti pravaši

Ante Kovačić

Ante Kovačić je bio po zanimanju odvjetnik. Rođen je u selu Celine, kraj Zaprešića, 6. lipnja 1854., a umro u Zagrebu 10. prosinca 1889.
Smatran je najborbenijim pravašem svoga naraštaja.
Pisao je pjesme, satiru, feljtone i romane. Napisao je najbolji hrvatski roman 19. stoljeća "U registraturi". Značajan mu je roman "Fiškal", u kojemu, između ostaloga, obračunava s ilirizmom i njegovim pogledima na hrvatski narod.
U mnogim svojim satiričkim pjesmama obračunava s političkim protivnicima.
Posebno je na glasu njegova travestija "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj na vrlo uspješan način ismijava Ivana Mažuranića i njegov ep "Smrt Smailage Čengića".
U nedovršenomu romanu "Među žabari" analizira psihologiju provincije, demaskira moralnu pokvarenost i licemjerstvo "žabarskog" društva i daje niz grotesknih portreta i karikatura malograđana i moralnih puzavaca.


Podsjetnik...

PRVI POZDRAVNI GOVOR NA PROSLAVI 50. OBLJETNICE USPOSTAVE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U HOTELU MARJAN U SPLITU 10. TRAVNJA 1991. GODINE

Hvaljen Isus i Marija!
Esselamu alejkum!

Dame i gospodo, dopustite da vas pozdravim u ime inicijativnog kruga HSP Livno i HSP Banja Luke!
Na današnji veliki dan uskrsla je Nezavisna Država Hrvatska!
U potpunosti je oživotvoreno Hrvatsko državno pravo poslije osam stoljeća mukotrpne borbe.
Nu, suočeni sa današnjim stanjem i snagama koje nam ograničavaju naša narodna i ljudska prava, misli nam lete prema onim nevinim žrtvama koje padoše u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske!
Misli nam lete prema Njima koji su svojim životima branili državu, narod i vjeru od četničkih i boljševičkih zločinaca!
I oni, uzor rodoljublja i čovječnosti satkane od vjere u Boga i Alaha, su označeni od srbokomunističkih zlotvora, zločincima svake vrste.
Od hrvatskog naroda stvorena država pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića je označena, radi opravdanja četničkih i boljševičkih zločina, fašističkom i zločinačkom tvorevinom. Što je najveća povijesna laž i gnjusni zločin nad napaćenim narodom!
A ono što je bjelodano je da dok nije postala stvarnost, dok nije oživotvorena voljom i snagom Hrvatskog naroda - Nezavisna država Hrvatska nije postojala ni kao ideja u Hitlerovim i Musolinijevim mislima.
To nepobitno svjedoče povijesni dokumenti koji će sa dolaskom slobode popuno izići na svjetlo dana.
Ali, dame i gospodo, ono što Hrvate Herceg-Bosne najviše boli je podupiranje, uslijed neznanja ili kukavičkog beskičmenjaštva, srbokomunističkih laži od strane, za mene, nazovi hrvatskih političara.
Pa, vitez pokrajina Herceg-Bosna poručuje svima da je ona bila i ostala, srce i duša Nezavisne Države Hrvatske!
Zato kažemo, jasno i glasno, da nikada ne ćemo prihvatiti mizernu politiku obrane današnjih granica koje predstavljaju karikaturu od hrvatske države!
Već ćemo kao i uvijek, u duhu kralja Tvrtka i velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, sa svim Hrvatima braniti svaki kutak napaćene nam domovine u njenim povijesnim i etničkim granicama!
I samo tako, uz pomoć Božiju i desnicu junačku, uskrsnut će slobodna i Nezavisna Država Hrvatska!
U tom duhu primite i moj pozdrav: ZA DOM SPREMNI!
Živjeli!

Ante Matić od Livna


Nekadašnji istaknuti pravaši

August Harambašić

Pravaški bard August Harambašić rodio se je u Donjemu Miholjcu 14. srpnja 1861., a umro je u Zagrebu 16. srpnja 1911.
Pravo je doktorirao u Zagrebu 1892. Po zanimanju je bio odvjetnik.
Zbog svoga pravaškoga uvjerenja 13 puta bio je zatvaran.
Bio je poznat kao izvrstan govornik. Uživao je za života veliku popularnost zbog svojih rodoljubnih pjesama. Još dok je bio živ izišle su mu zbirke pjesama "Ružmarinke"(l882), "Slobodarke" (1883), "Sitne pjesme"(1884), "Tugomilke"(l887), "Nevenke"(l892), "Izabrane pjesme"(1895) i t.d.
Njegova pjesma "Starčevićeva himna" uglazbljena je kao pravaška himna.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)


Podsjetnik ...

Odgovor Mladena Ivezića Hrvoju Klasiću

Povjesničar Mladen Ivezić odgovorio je na teze Hrvoja Klasića izrečene u emisiji Nedjeljom u 2, prikazanoj 17. svibnja. Klasićeve misli označene su masnim slovima.

„Pitaju me što je problem s pjesmom Evo Jure i Bobana… te Jasenovac i Gradiška Stara“.

Potonja je udbaška izmišljotina. Da je tko u NDH pjevao da su u Jasenovcu „Maksovi mesari“ brzo bi bio kažnjen jer je Državi bilo do mira s pravoslavcima pa je i većina četnika bila prisegla Poglavniku, na užas slugu SSSR-a.
Klasić ništa ne zna ili drzko laže počinjajući mutatio gentis jer mijenja neopasnu domoljubnu pjesmu o Juri i Bobanu s izmišljenom i naknadno podmetnutom Udbinom pjesmom o tome da su tobože Hrvati klali druge u Jasenovcu.

„Treba prikazivati slike uz pjesmu kuća Maksovih mesara, jer inače mladi ne znaju na što se misli“.

Mladi dobro znaju a slike su sve krivo atribuirane i izvađene iz Hrvatskoga slikopisa. To je bio 10 minutni tjedni pregled koji se cijeli tjedan morao emitirati prije igranih filmova u svim kinima NDH. Dakle, cijeli je hrvatski narod viđao kako general Luburić oko sebe skuplja pravoslavnu djecu što su ih vlasti našli napuštenu nakon Kozare te oprale, izliječile i obukla u male ustaške odore, te pred njome pušta bijelu golubicu. Mnogi prilozi pokazuju nježnu skrb Caritasa, časnih sestara i dragovoljki oko najmanje djece u kolijevkama. Ta su djeca živa. Antifašistički zlotvori naknadno te slike prikazuju uz komentar (Luburić će kasnije tu djecu ubiti“ ili „fotografije djece u kolijevkama, koju su ustaše (ili časne sestre) ubile“. NEISTINA

„Za dom spremni isključivo ustaški pozdrav, kojim su podpisivani zakoni po kojioma su ubijani desetci i desetci tisuća ljudi na najsvirepiji način“.

NEISTINA koja zlorabi argumentum ad verecundiam (to je uhodano, pa što ćeš ti, neznalice, mudrijati). Nikada nitko nije dokazao da je postojale i jedna zakonska odredba u NDH po kojoj bi bili ubijani desetci i desetci tisuća ljudi pa ni da su ubijeni toliki ljudi silom svih zakona u NDH. Samo ilustracije radi; u NDH je bilo zabranjeno točiti pivo njemačkoj vojsci prije 18 sati! a Nijemci su ginuli za Hrvatsku! Argumentum ad ignorantiam; ako nema dokaza da je prije bilo neopasnih takvih pozdrava, valjalo bi pogledati što rječnički i logički znači taj pozdrav. Izključivo spremnost sebe žrtvovati za opće dobro.

„Ivica Olić je oduševio time što je rekao da je mislio da je za dom spremni izpravno, ali je sada shvatio da je to zabranjeno vikati, pa se više neće vikati“.

Non sequitur. Strašni argumentum ad baculum!!!
Olić nije stručnjak, ali Klasića veseli time što priznaje da smo dobili batinom (= baculum) po glavi i sad ćemo se pokunjiti. Hrvate, dakle, zuvijek treba po glavi, pa će tek onda biti po Klasićevu.

„Ponašali su se kao teenageri, tražeći izlaz ne u liberalizmu i ne u demokraciji, nego u onome što je suprotno komunizmu“.

Zar nije demokracija protivna komunizmu? NEISTINA

„Stavovi ljudi najčešće oblikovani obiteljskim predajama“.

A 50 godina krive škole? NEISTINA

„U boj u boj za narod svoj“ je poklič iz srbskoga pjesništva.

NEISTINA! Kada to viču Hrvati, onda je to hrvatski poklič. Non sequitur.

„O stravičnim zločinima koje su četnici činili po Hrvatskoj“.

Opet argumentu ad verecundiam. NEISTINA!!! Error fundamantalis. Ti su zločini bili 50 puta malobrojniji, nego li titovski! Ne smije se miješati četnike Draže Mihailovića s onima Momčila Đujića (ukupno ubili 50 katolika i 1500 pravoslavca – komunista) ili Banje Luke. Ti četnici, Đujićevi od jeseni 1941. a banjalučki od lipnja 1942., kada Poglavnika priznaše svojim vrhovnikom, bijahu strašno napadnuti od strane titovaca.

„Skandalozno je što se u Srbiji i zakonski četnike proglasilo antifašističkim postrojbama“.

NEISTINA!!! Četnici jesu bili prvi borci protiv Nijemaca, Talijana i Hrvata na području Kraljevine Jugoslavije što bi moralo biti dovoljno da ih proglasimo vremenski prvim antifašistima. To mnogo više govori o značaju antifašizma, nego li četništva. Titovci im se priključiše tek naknadno, davajući im 5000 pušaka iz tvornice u Užicu i boreći se na njihovoj strani. Koja je od tih sila kasnije kretala kojim putem, drugo je pitanje, ali ne treba zaboraviti titovske pregovore o suradnji s Nijemcima 1943. pa i 1944., kada htjedoše spriječiti britansku invaziju Dalmacije. Imamo li na umu da su mnogostruko najveći zločinci nad hrvatskim narodom bili antifašisti (titovci), valja znati da je za nas utrka četnika i titovaca za prvenstvo u antifašizmu dokaz da su i jedni i drugi bili strašni hrvatožderi. Titovci mnogo gori od četnika.

„Nijedan četnik još nije dobio mirovinu“.

NEISTINA!!!! Dobiše ju četnici što prijeđoše u titovce.

„Domovinska vojska su ustaše i domobrani“ a kasnije kaže „i legionari, dragovoljci u SS-u„, dok su tu bili objektivno i redarstvenici, oružnici (preko 8000, velikom većinom pravoslavci).

NEISTINA!!! On pojma nema o tematici.

„Suđenje Stepincu i Hebrangu“.

NEISTINA!!! Hebrangu se nikada nije sudilo.

„Na kraju Rata bilo oko 300.000 sudionika NOB“.

NEISTINA!!! Po titovcima je 1945. bilo 800.000 sudionika a 1953. g. 1,300.000 nositelja beriva po toj osnovici. Klasić izbjegava i skriva činjenicu da na području današnje Republike Hrvatske do talijanske kapitulacije među titovcima nije bilo više od 25%. Stalno brka titovce na području današnje RH s ukupnim brojem i tako nastoji dokazati da je Hrvata bilo više! Titovci jednostavno nisu bili hrvatska vojska, narod ih nije volio, dok nisu uveli mobilizaciju pod prijetnjom smrću i natjerali mladost, koju će kasnije namjerno žrtvotari na Neretvi, u Istri i drugdje, jer je J. Broz zapovjedio da se prisilne mobilizacije provode u hrvatskim područjima i da se u najgore bitke baca tako mobilizirane Hrvate. Tako je činio s 42. i 48. macedonskom divizijom, gdje je pod hrvatske mitraljeze u Srijemu bacao Macedonce i Šćiptare, itsl.

„1944. g. Tito pozvao sve u partizane“.

NEISTINA!!! Error fundamentalis. On je sve pozivao uvijek te razrađivao posebne taktike kako privući Hrvate. 1944. i početkom 1945. godine Tito nije ništa više pozivao, ali je bitno više mogao nasilu mobilizirati. Osim toga, u to doba on i AVNOJ izdadoše neke parazakonske odredbe i tri tzv. amnestije, kojima, protivno međudržavnome ratnom i humanitarnom pravu, svim protivnicima prijeti smrću, a u nekim formulacijama čak i ako se nisu predali u trenutku nastupa amnestija na snagu (čime u stvari derogira tu amnestiju glede njezine blagosti, ali ne i glede njezine okrutnosti i protuzakonitosti).

„Nacizam i fašizam hrvatski se kaže ustaše“

NEISTINA!!! Argumentum ad numerum, jer su goleme brojeve ljudi titovci krivo naučili. Razlike bijahu ogromne. NDH je bila zahvalna državama, a ne pokretima te se ustrojila po ustaškim načelima koja su nastala prije razvoja nacizma.

„Na Bleiburgu su stradali uglavnom krivci“.

NEISTINA!!! Nitko nije krivac, dok mu se na čestitu sudu krivnja ne dokaže! Primitivna generalizacija. Error fundamentalis.

„Vojnica NDH često civile uzimala kao živi štit“.

BJESOMUČNA NEISTINA!!! Nikada nije dokazan nijedan takav slučaj!!!

„Iz Zagreba i mnogih gradova su iztrebljeni Srbi i Židovi“.

NEISTINA!!! Logička bifurkacija. To bi moralo značiti da su svi pripadnici tih skupina poubijani! To je strašna laž. Usput valja naglasiti da su Židovi od titovaca rijedko dobili povrat makar 10% imovine.

„Truman je bacio atomske bombe s 200.000 žrtava“.

NEISTINA!!! Žrtava bilo pola milijuna.

„Churchill odgovoran za granatiranje Dresdena“.

NEISTINA!!! Nema pojma. To nije bilo granatiranje, nego zračno bombardiranje. Najmanje 90.000, a ne 60.000 žrtava.

„Iz toga nije ni Tito toliko krivac“.

NEISTINA!!! Idem per idem. Oni su svi ratni zločinci. To što osim Klasićevih malosnažnih ali mnogoubojitih ubojica postoje i veći ubojice, to ne znači da je zločin manji, nego veći. Broz nije mogao dvjema bombama pobiti 500.000 ljudi, pa je to radio u manjim zahvatima. A ubio ih je više. Treba znati, da je sve to bilo zabranjeno međuržavnim ratnim i humanitarnim pravom tempore criminis. E basta!!! Ubijali jedni naši pa logično ubijaju i drugi naši, a Bog, zakoni i pravda nisu važni. Idem per idem! Petitio principii. Circulus in demonstrando.
Klasićev primitivni mutatio elenchi!

„Kako je katoličko svećenstvo reagiralo na osnivanje (NDH?)“,

Klasićeva optužnica. Praesumtio nocentiae; čim smo katolici, odmah smo ubojice. Anakronizam! Bijaše to divno proljeće; rat u Europi nigdje, ni vani, dobismo nezavisnost, moćni SSSR saveznik Njemačke, Poglavnik šalje Hrvatskoj bratskoj zajednici u SAD ploče s govorima na hrvatskom i engleskom, a koncem 1941. u Zagrebu izlazi kalendar za 1942. na 300 stranica s dvjema fotografijama na prvim stranicama uz podpis: Dva najveća muža Novoga doba; hrvatski Poglavnik dr. Ante Pavelić i predsjednik SAD Franklin Delano Roosevelt.

„Nisu ubijali katoličke svećenike zbog svećeništva“.

STRAVIČNA NEISTINA!!! Tome što je bilo u Sloveniji svećenika – partizana, uzrok je u činjenici što su Slovenci uvijek bili jedan od glavnih stupova svake Jugoslavije pa je i titovstvo, obnovom Jugoslavije, radilo za Sloveniju.

„Svejedno, je li u Jasenovcu preminulo 10.000 ili 110.000 ljudi“.

NEISTINA!!! Potonje je 11 puta veće od prvoga. Podijelimo li 10.000 s 11 pa još 11 pa još 11 i još jedanaest, to znači da nitko nije preminuo!!!
Koliko je hrvatske krvi, znoja i suza proliveno zbog te laži!!! Nije svejedno, ako Klasićev gazda Goldstein piše, a ovaj se slaže, da je Jasenovac bio logor iztrjebe iz kojega se moglo izići samo slučajno ili ja dokažem da preminulih nije moglo biti više od 1000.
Preminulih, ne ubijenih! Uza stalan prolaz hrvatskoga naroda željezničkom prugom prema Beogradu, razmjene zatočenika, odpuštanje, filmove i druge reportaže o Taboru, nadzor svjetskih povjerenstava…
Klasiću su ljudski životi nevažni, jer on traži svoj politički probitak. On je taj koji podcjenjuje prave žrtve!

„Prvi partizanski odred u Sisku bio je važan i zato ga je Tuđman proglasio dostojnim praznika“.

NEISTINA!!! Anakronizam, mutatio gentis i magister dixit ipse. Tuđman je to učinio da bi uza se zadržavo titovce i time parirao Miloševićevoj jugofiliju i petokraci.
Riječ je o političkome zahvatu, koji nema sveze s poviješću. Sisački partizanski odred nije nikada počinio nijednu vojnu ili sličnu akciju.
Svojim je brojem on bio 10-ak pa i više desetaka puta manji, nego drugi titovski odredi. Nije imao pravoga oružja.

„Koga je slijedio sisački župnik, koji je travnja 1941. misu svršavao živio Adolf Hitler, živio Ante Pavelić; Krista ili antikrista

(Klasić sugerira da je slijedio zlo, premda se čini da je Klasiću zlo sami Krist)?„
Toga je mjeseca kancelar Hitler bio čovjek koji je Hrvatima dopustio i izborio nezavisnost, a Poglavnik životni borac za nju i vrhovnik Države. Hitler je nakon pobjede kog Dünkirchena pustio Brite pobjeći i održao pred Reichstagom peti pomirljivi govor, luđački rasistički zaljubljen u Engleze, moleći, kao trenutni pobjednik, za mir. Britanska su glasila i to prikrila.

„Josip Broz Tito nije donosio zakone“.

NAJRUŽNIJA NEISTINA!!! On je putem Tajnoga službenog lista SFRJ donosio zakone jače od onih Skupštine SFRJ.

„JBT nije postavljao dužnosnike“.

NAJRUŽNIJA NEISTINA!!! On je dekretima postavljao najvažnije dužnosnke. Klasić nema pojma il se pravi blesav glede ustava FNRJ (SFRJ) o predsjedničkim ovlasima.

„Neki su ubijali jugo-diplomate“.

NEISTINA!!! U oružanom obračunu stradao je samo veleposlanik u Švedskoj Rolović, dokazani Udbin ubojica. I Stanković i Klasić skrivaju suštinu: Udbini su ubojice mali dio sustava i radili su po nalogu kompartije!!!

„Zato što se Obamu, T. Blaira i slične ne usuđujemo nazvati zločincima, zato Tito nije ratni zločinac“.

NEISTINA!!! Argumentum ad verecundiam.

Argumentum ad baculum. Ako je najveći moćnik ubojica, to znači da je manji ubojica nedužnik, to je logika Klasićeva. I to su ubojice uvijek s jedne strane!!! Oni smiju ubijati, Hrvati ne! Ni u obrani domovine!

„Pavelić je rekao borite se do kraja“

NEISTINA!!!

„Građanski je rat unutar neke države, pa postojanje i agresije ne umanjuje postojanje građanskoga rata“.

NEISTINA!!! Ako strana zemlja organizira pobunu u mojoj, onda to nije građanski rat, nego izključivo agresija. Tako su titovci vodili agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju i NDH. Tako su miloševićevci u Hrvatskoj bili dio agresije na Hrvatsku, radeći za agresorsku silu (ma sjetimo se samo njihovih parola, gdje je jedan srpski grob, tu je Srbija, Slobo…). Ženevske konvencije iz 1947. i (pogotovo 2.) dopunski protokoli uz njih iz 1977. to jasno opisuju. Moglo bi se govoriti o građanskome ratu jedino u SFRJ, ali pod predpostavkom da se derogira pravo SRH na odcjepu i hrvatskoga naroda na nezavisnost. To Klasić i SDP stalno ponavljaju.

Svim studentima i ljudima koji vjeruju Hrvoju Klasiću izkazujem najdublji žal.

Mladen Ivezić


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ trideset prvi dan

O pravednosti i pravednicima. O istini i istinoljupcima

Ne budi prepravedan,
Zašto da se uništavaš.
Propovjednik, 7, 16.

- Eto, dolaze zakrabuljeni, oni u obrazinama svetačkim, pravednici dolaze da te prevare, da te pokore. “Pravednici” dolaze da ti otmu slobodu. Oni su u tvom narodu našli i sljedbenike. Pravednici himbene riječi. Spretni su i lukavi ti pravednici. Dolaze ravno od Lukavoga; kod njega pravdu i pravednost izučiše. Prijevara je njihov cilj, njihova pravda nosi obrazinu. Od svoje lukavosti pravo načiniše, a od svoga prava pravdu za se i za druge. Opominjem te i govorim ti zato: tvoja volja i tvoja snaga jedina su tvoja pravda. I ne priznaj ničiju drugu pravdu. Zato jačaj svoju moć, svoju snagu, jer to je jedina pravda pred kojom se oni klanjaju i od koje bježe. Kada ih potjeraš, vidjet ćeš te lazare kako brzo trče, te salaste trbonje kako dugo mogu gladni biti kada ih utamničiš. Zato ih ne žali, tjeraj te snishodljive varalice što ti sklopljenih ruku i licemjernoga osmijeha dolaze, tjeraj ih preko mora i gora. Sve ih iz svoje zemlje istjeraj zajedno s njihovim svecima i njihovim lažnim bogovima. Oltare im poruši, zatri im svaki trag u svojoj zemlji. Vjera u različite bogove od jednoga naroda pravi više naroda. A onima od njih koji bi htjeli u tvoju zemlju ući, njima koljena prebij, lazarima ih napravi i otpravi u njihove krajeve. Da se više nikad ne vrate.

A ti i sam znaš da se tvoji najveći neprijatelji, lukavi Albion i Svrab, najčešće i najspretnije pravednicima prave. Znaj da su to narodi bez savjesti, zato im onemogući boravak u svojoj zemlji.

Tobožnji pravednici dolaze k tebi i govore ti kako sva zla iz svijeta hoće ukloniti. O, kakve prijevare, kakve zamke vam spremaju, u kakve zablude vas uvode! Te varalice znaju da to nije moguće, a oni od tvojih koji im vjeruju su budale. Jer čovjek je biće iskušenja. Ne daj da te zavode i vode varalice i budale.

U svijetu opstoje tri vrste zla: fizičko, moralno i metafizičko. Ukloniti fizičko zlo značilo bi čovjeku oduzeti i dušu i tijelo. Od kojih mu patnja, ali i uživanje života dolazi. A oni su u istoj kutiji i ne idu jedna bez drugoga. Bez njih bi čovjeku život bljutav bio. Ukloniti moralno zlo od čovjeka značilo bi od njega napraviti sveca. Onoga što ne prekrši nijedno pravilo, onoga što u svom odricanju od života ništa od života ne iskuša i ne ispita. Značilo bi od čovjeka napraviti krjeposnoga mrtvaca. O, teške li prijevare i zablude! A metafizičko je zlo negativna strana bitka, bez koje nema ni pozitivne. Zato vidite kako vas ti navodni pravednici varaju, kako vas zaluđuju. Za otkup grijeha svijeta oni ne za sebe, nego za tebe osnivaju međunarodne sudove. Ti bi svojom krvlju pred pravdom trebao otkupiti njihova razbojstva i zločine. Oni su bezbožnici, jer kad bi to bilo moguće, onda vam Otkupitelj ničemu ne bi služio.

Krist je otkupio čovjeka za sve metafizičko zlo što ga počini do Krista. Ali čovjek to zlo i dalje čini i na svakome je pojedinačno da se za nj otkupi. Jer zlo je dijelom bitka, dijelom povijesti. Ono se nastoji ozbiljiti, odjeloviti se u svijetu i ozbiljuje se. Protiv njega rabite mač i vrlinu. To je vaša pravednost, zlo bježi jedino pred njima, jedino se njih plaši. No, tvoji pismoznanci prihvaćaju takvu, strančevu, pravdu gospodara svijeta i njome te žrtvuju. Oni tvoje junake i pravednike šalju u Haag iako znaju da su pravednici i nedužni i da tamo pravdu neće zaslužiti. Pače, i kad po haškom zakonu zakonito postupaju oni su nepravedni, jer su im takvi zakoni; oni nisu nepristrani, da ne govorimo o tome da nikad i nisu nepristrani.

Zato, jačajte se, povećavajte svoju snagu da ne budete poraženi jer, doklegod budeš slab i kadgod budeš poražen bit ćeš i zločinac. Bez obzira na pravdu i pravednost.

Kad osvajači svijeta biraju žrtve, biraju ih po kriteriju isplativosti, gdje će plijen biti najizdašniji, ali i po tome tko je najslabiji, najbespomoćniji. Tako su SAD pri obračunu s “osovinom zla” kao žrtvu izabrali najprije Irak kao najizdašniji plijen, ali i kao zbog najslabijih mogućnosti obrane. (Iscrpljen sankcijama s genocidnim posljedicama.). Treba očekivati da sljedeća žrtva bude Iran, gdje je također u izgledu bogati plijen, ali i država koja još nema oružje za masovno uništenje (nuklearno oružje), a tek onda Sjeverna Koreja, i to zato jer je siromašna, a ima oružje za masovno uništenje koje može upotrijebiti u obrani. Pristajući na razoružanje po kriteriju NATO-a, vi ste svoju državu, turistički i ekološki atraktivnu, doveli u stanje lake i poželjne žrtve. Vi još niste shvatili da su zabrana nabave oružja i druge sankcije, nametnute od gospodara svijeta u Patriotskom ratu, imale genocidne ciljeve, da ste se samo vještinom i sposobnošću Drugoga i ministra Hojka Šuška spasili od totalnoga uništenja.

I ne samo da ćeš biti zločinac, nego ćeš agresoru na svoju državu i narod morati i plaćati odštetu za to što te je razarao i pri tome imao troškove i ljudske gubitke. Zar ne znaš za primjere iz stare i novije povijesti? Zar nisu Vijetnamci morali SAD-u platiti ogromne odštete jer su napadači prikazani kao žrtve, zar nisu Irokezi također morali prepustiti im zemlju zato što su imali troškove pri nasilnom tjeranju s njihove zemlje, zar Kinezi nisu morali platiti odštetu zbog Boksačkog ustanka, a Haiti Francuskoj 1825., pošto se 1804. oslobodio francuske kolonijalne vlasti, kao kaznu za oslobođennje robova? (Tako su i jugoantski “antifašisti” ubojice slali račune roditeljima ubijenih kravatanskih “fašista”. Za svaki ispaljeni metak u Kravatana tražili su naknadu, odštetu od tri dinara). S druge strane, iako je Međunarodni sud presudio da SAD ima platiti odštete za velika razaranja što su ih proizveli 1980-tih godina agresijom na Nikaragvu, a zatim to potvrdili i Vijeće sigurnosti i Opća skupština OUN, SAD - ne obazirući se na sve te svjetske instancije - nikada nije platio nikakvu odštetu. Sila ima svoje pravo. Zar ste vi dobili kakvu odštetu od Svraba i Karadaga iako ste bili žrtve agresije? Pače, vi njima plaćate odštetu popravljajući im kuće i dajući im druge vidove odštete. Ako vas sud u Haagu izjednači da ste se međusobno razarali - nećete dobiti nikakvu odštetu. Zašto? Zato jer su pobjednik i oštećenik oni za koga gospodari svijeta kažu da je oštećenik, a ne onaj tko stvarno jest.

O, nedužni narode kravatanski! Ne daj se u ruke tuđe pravde. Jer čovjek je nesavršeno biće i nije gospodar pravde. On nije sposoban uspostaviti pravdu na zemlji; on uvijek uspostavlja samo svoju pravdu. A naročito pravdu političku, koja je posve relativna jer je to pravda jačega, pravda sile. Sjeti se pravde što ti je nametaše Albion, Karlovi sinovi i Indijanocidija koja je Albionu poslušna.

Čovjek je nesavršeno biće, biće dobra i zla, a u politici upravo zlom najčešće i postiže svoje ciljeve. On i dobro i pravdu okreću u zlo radi koristi svoje. A vi od sebe tražite nebesku pravdu! Onu što vam je nametnuše vaši neprijatelji, a vaši pismoznanci prihvatiše i među vama je šire i opravdavaju! Vi, amoralni pravdoljupci, što ljubitelji ste pravde za tuđina i nepravde za svoj narod, zar ne vidite, slijepci, nepravdu što ih ti svjetski “pravednici” počiniše vašen narodu. Zar ne vidjeste kako ne dopustiše da se sudi njihovoj vojsci, vojsci pod njihovim zapovjedništvom i za najgnusnije zločine što ih počiniše prema vašem narodu? Za silovanja i žena i muškarca i djece i odraslih i starih? A trebali su donijeti mir za Patriotskog rata (SFOR, KFOR i dr.).

Međutim, nebeskom se pravdom ne postižu politički ciljevi na zemlji. Tko vjeruje i slijedi tu pravdu na zemlji, ona od njega nužno pravi žrtvu. Plemenito je slijediti tu evanđeosku pravdu, ali na žalost i štetno.

Naročito podmukli pismoznanci i drugi unutarnji neprijatelji od tebe traže takvu pravdu. Jer ti žele propast. U svakom sporu, pa tako i u Patriotskom ratu oni tebe nalaze krivim. Prepoznaj ih i obračunaj se s njima, inače ćeš propasti.

Poslije ovoga opominjućega govora Prorokovođa bi umoran. Ta, nije ni čudno s obzirom na njegovu starost. Odluči sutra nastaviti govor. Podiže ruke u vis, raširi ih narodu na pozdrav i odu i on i narod na odmor.

Tako bi i prođe i trideset prvi dan učenja Ispravnoga puta.


Hrvatska: komunistički zločinci postali antifašisti

Mogli bi pisati o tisućama takvih svjedočanstva, o statističkim podacima koje neumoljivo govore da je u Titovoj Jugoslaviji od 1945. god. svakog dana u prosjeku ubijeno po 30 Hrvata, a i o trideset tisuća političkih procesa. Što to vrijedi kada je Hrvatska još uvijek gluha na osudu najvećeg zločinačkog režima u povijesti čovječanstva.

I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina.

Što se u Hrvatskoj događa? Ništa, osim što su komunistički zločinci postali antifašisti. Paradoks je taj što su upravo ti novostvoreni antifašisti zbog „alergije“ na hrvatsku državu, a osobito na pridjev hrvatski, postali najveći zagovornici ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a u njoj će morati položiti račune za svu svoju zločinačku prošlost prema državi koja im je sada toliko mrska.

O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera.

Brigadir Scott je u svoj dnevnik 15. svibnja 1945. godine zapisao: „U Bleiburg sam stigao u 12.30 i provozao se okolicom. Činilo se da se nepovezani zvukovi puščane paljbe razliježu u različitim smjerovima, ali mislim da se radilo samo o junačenju tako dragom Jugoslavenima i, na sreću, po pravilu, sasvim bezazlenom.“

Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate.

Scottov kolega, zapovjednik velških gardista, pukovnik Robin Rose-Price, ipak je napisao nešto drugačije u svoj ratni dnevnik: „Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primljena zapovjed zloslutne dvoličnosti, tj. izručiti Hrvate njihovim neprijateljima, odnosno Titu u Jugoslaviju, pri čemu ih ostaviti u uvjerenju da idu u Italiju.“[1]

S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima.

Istraživati pokolje u Bleiburgu za vrijeme Titove Jugoslavije značilo je „gledati smrti u lice“ jer je zloglasna UDBA likvidirala diljem Svijeta svakog istražitelja do kojega je uspjela doprijeti. Svi preživjeli svjedoci živjeli su u strahu, iako su uredno vođeni samo pod brojem, u pismohrani hrvatske emigracije. Hrvatski povjesničar dr. Krunoslav Draganović napravio je više od stotinjak takvih svjedočanstava i najzaslužniji što su prva istraživanja objavljena u Buenos Airesu pod nazivljem La Tragediade Bleiburg, za koja je ugledni hrvatski publicist Ivo Bogdan napisao opširni predgovor. No kako je dr. Draganović odjednom tajanstveno nestao iz emigracije, tako je Ivo Bogdan na najzvjerskiji način ubijen od strane UDBE 18. kolovoza 1971. godine. U daljnjim istraživanjima sudjelovali su Ivo Rojnica, Franjo Nevestić i dr., a osobio Vinko Nikolić.

Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže:

„U onom času čuo sam pucnjavu strojnica i automatskih revolvera, jauk i poziv u pomoć. Kad sam se malo pribrao od trešnje u kamionu, čuo sam viku: 'Neka sađu prva trojca i ostali neka čekaju'. Čim su prvi iskočili, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali su ih po glavi, po licu i u želudac tako okrutno, da nisam više mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene lubanje. Među krvnicima bilo je malodobnika od 12 i 15 godina, žena i naoružanih civila. Usupnut ovim strašnim prizorom, nisam odmah ni primjetio jedan jarak od 3 metra duljine i 4 širine, a da mu se nije moglo vidjeti kraj ni s lijeve ni s desne strane. Bio je zatrpan do polovice leševima po trojce svezanih, jednih preko drugih, isprevrtanih, izobličenih, a nekima je manjkala polovica glave, goli.
Neki su ležali u dnu jarka, zatrpani s 5 ili 6 redova ubijenih, i jaukali: 'Ubijte me, jer sam još živ.'
Krvnici su se cinički rugali: 'Mi nikoga ne ubijamo, mi želimo da svi žive'.
Bio sam zaprepašten.
Prva trojica, koju sam pratio u kamionu, bili su napola mrtvi. Donijeli su ih na rub jarka. Zatim drugu trojicu, i tako redom.
Neki, još uvijek pri svijesti, klicali su: 'Živjela Nezavisna Država Hrvatska'.
Neki su molili: 'Bože moj, Isuse i Marijo, pomozite mi'.
Među krvnicima došaptavanja, ruganje i smijeh.
Ozada su ih turali na rub jarka. Tamo su čekali krvnici, naslonjene noge na leševe. Jedan daje nalog: 'Pucaj'. Krvnici pucaju u zatiljak i u isto vrijeme guraju u jarak na druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom...

Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[2]

Bilješke:

[1] Ivan Bekavac: Izdaja na Pantovčaku, Tiva, Varaždin, 2001., str. 147. i 173.
[2] Vinko Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ART studio Azinović, Zagreb, 1995., str. 174. i 175.

Mladen Lojkić


Dokumenti o partizanskim zločinima

HAPŠENJA I UBIJANJE NEVINIH HRVATA

Z A P I S N I K

Sastavljen pri Opunomoćstvu OZN-e XII Proleterske brigade dana 14. XI. 1945. u 14,30 časova. Saslušani polit. komesar Krajačić Vjekoslav, koji izjavljuje slijedeće:

Prije toga je imenovani upozoren na davanje netočnih izjava, što povlači za sobom i snosi tešku odgovornost, na pitanja odgovara :

1. OPŠTI PODATCI:

Zovem se Krajačić Vjekoslav, rodjen 28. II. 1924. u Banja Luci, općina i kotar ista, Hrvat, neženjen, svršio 8 razreda realne gimnazije u Zagrebu, zanimanjem djak, otac Ivan i majka Ana, rodjena Zmailović, brat Otmar, oficir u J.A. Miroslav, sekretar P.O.J. i sestra Margareta udata Turkulin, kućanica, ne posjedujem ništa, stupio u NOV 12. VI. 1943.

2. TKO VAM JE DAO DIREKTIVU ZA HAPŠENJE I PO ČIJEM NAREDJENJU STE TO RADILI?

Dana 7. XI. ov. g. imali smo sastanak Polit. otsjeka, na kojem nam je prenjeo direktive Polit. kapetan Aleksić Risto, instruktor za kadrove XIII. divizije. Nakon završenog sastanka došao je komandant brigade Živković Milan, koji je imao sastanak sa komandantom XII. Ud. divizije Četnik Gjurom, koji je trajao oko dva sata nasamo. Komandant brigade nam je prenjeo direktive i to: ukida se radno vrijeme, svi oficiri imaju spavati u kasarnama, strogo pripremno stanje u Vukovaru da je bio Luburić , a isto da je vidjen na stanici u Vinkovcima u činu našeg kapetana. Patrole treba sastavljati samo od komunista. Svakog onog koji piše neprijateljske parole i kida naše letke na licu mjesta treba ubiti, za biračka mjesta gdje se nalaze naše jedinice odgovarat ćemo glavom. Direktivu, koju nismo pisali u notese a niti će postavljat pitanja za to divizija i armija, a to je slijedeće: da sve one, koji bi mogli ometati i spriječavati izbore na pametan način nestanu. Ne mogu reći da je on mislio da ih ubijamo, ali ja sam to shvatio kruto, na rastanku, pri prelasku u bataljon ja sam rekao drugu Aleksiću Risti - vidjet ćeš kako će tamo izbori uspjeti i kako ću ja tu bandu očistiti. Ja sam krenuo u Sl. Šamac 8. XI. ov.g. i stigao istog dana oko pola noći.

3. ŠTO STE RADILI U SLAVONSKOM ŠAMCU?

Odma tog dana održao sam sastanak sa komandantom bataljona i rekao sam mu da svi oni koji bi mogli omesti izbore tokom noći imadu nestati, tj. da će mo ih ubiti.

4. ŠTO VAM JE NA TO REKAO KOMANDANT?

Komandant Prodanović Stojan nije mi ništa rekao a niti pitao tko je izdao naredjenje nego sam ja rekao, da smo imali sastanak u brigadi i da za tu stvar neće nitko stavljati pitanje, tj. brigada, divizija a niti armija. Na to je komandant otišao do Mihajla Nikolića i prikupio podatke odn. samo popise za ljude koje treba hapsiti.

5. ZA KOLIKO STE LJUDI IMALI POPIS OD MIHAJLA

Nakon prve noći bilo je uhapšeno 11 ljudi, koje je dao Mihajlo, sem jednoga, koji je doveden iz Strizivojne, a za kojega Mihajlo nije dao nikakve podatke. Što se tiče samog popisa imena nije mi poznato.

6. TKO JE RUKOVODIO HAPŠENJEM? STRELJANJEM I TKO JE IZDAO NAREDJENJE?

Prvu noć, tj. 8. XI. ja sam hapsio petoricu u Šamcu, dočim drugu noć je imao sve podatke o hapšenicima komandant bataljona Prodanović Stojan. Streljanjem sam rukovodio lično ja.

7. GDJE STE VRŠILI STRELJANJE I NA KOJI NAČIN?

Streljanje smo izvršili poslije pola noći na lijevoj obali rijeke Save sa pištoljima u zatiljak i metnuli ih u čamac i pobacali ih u sredinu Save. Nakon toga u jutro izvršili smo pregled obale da se moguće ne bi što primjetilo po danu, ali medjutim nismo ništa primjetili.

8. KOLIKO JE SVEGA STRELJANIH OSOBA?

Prvu noć, tj 8. XI. ubijeno je 11, medju njima i dvije žene, dok drugu noć ubijeno je 10 od kojih je bila isto jedna žena.

9. ZAŠTO STE VRŠILI PROVOKACIJU KADA STE IŠLI HAPSITI?

Provokaciju po kućama nismo vršili, a može se i kazati da to nije bila provokacija ako smo unišli u kuću pod imenom "križara". To je bila moja želja da vidim kako će se ponašati kada im kažem da smo križari.

10. TKO JE SVE UČESTVOVAO U TOM UBISTVU I HAPŠENJU?

U hapšenju su sudjelovali slijedeći: Kreačić, Prodanović Stojan, komandant bataljona, Magdić Drago, vodnik veze, Vukelić Savo komandir, Filković Pero, komandir, Matić Stevo i Mihailo Nikolić. Za ostale mi nije poznato. Kod ubijanja su isto sudjelovali ovdje navedeni.

11. NA TEMELJU ČEGA STE UBIJALI TE LJUDE?

Prema podatcima koje smo dobili od Mihajla Nikolića, koje je on dao komandantu bataljona Prodanović Stojanu na temelju kojih smo streljali. Istrage nismo vršili nikakve nad hapšenicima. Hapšenici su dolazili u štab bataljona vezani u žicu i bili tučeni samo pojedinci.

12. ZAŠTO STE HAPSILI ŽENE?

Žene smo hapsili zato što su imali veze sa "križarima" i davale pomoć u novcu, hrani i sanitetskom materijalu, što su one priznale kod svoje kuće kada smo došli kao križari.

12. TKO JE IZVRŠIO HAPŠENJA U SIKIREVCIMA I JARUGA[MA]?

Dana 9. XI. vršili su hapšenja komandant Prodanović Stojan i Mihajlo Nikolić. Od vojnika nije mi poznato dali je tko bio. Ja sam samo vidio kada su došli hapšenici iz Sikirevaca i Jaruge i to desetorica, za koje nisam znao imena. Dopratio ih je komandant i Mihajlo Nikolić. Hapšenici su bili vezani u žicu i obučeni u civilno odjelo.

13. ŠTO VAM JE POZNATO O SLUČAJU U KOPANICI?

Poznato mi je da je dotjeran u štab bataljona jedan civil, koji je kidao parole i zamazao sliku Tita u Kopanici. Kada je došao isti je bio streljan sa ostalima, a tako isto i onaj civil iz Strizivojne, kojeg je uputio komandant brigade, s tim da se stavi samo u pritvor dok ne prodju izbori.

14. DALI ZNATE IMENA LJUDI KOJI SU POBIJENI, NJIHOVU PROŠLOST I NA TEMELJU ČEGA SU HAPŠENI?

Poznato mi je samo da sam ja hapsio i to u Sl. Šamcu. 1. Nikola Crnolatac iz Sl. Šamca, ustaški dojavnik od 1941., sada govorio kako ova vlast neće opstati, jer naši križari će nas spasiti, jer su oni jedini branioci Hrvata. Dao podatke Mihajlo Vukelić. 2. Nikola Crnolatac, sin, aktivni ustaški avijatičar, oficir, poručnik isto kao i otac. Za ženu i snahu nemam imena, a o njima samo znadem da su govorile kako je kod njih bio jedan križar iz Škicine grupe i kako su davale matrijal i hranu koju su skupljale po selu. Tako isto i nama su htjele dati novaca i plahte, ali mi nismo primili. 3. Tomašić Stipo. Za njega smo dobili podatke od Mihajla, da on je pričao da kod njega stanuje jedan komunistički bandit i kako ga mi moramo ubiti. Isto tako nam je rekao da će tokom sutrašnjeg dana od bilježnika nabaviti dvadeset propusnica sa štambiljem, jer je on naš čovjek. Za ostale podatke neznam, nego kažem da su svi dobiveni od Mihajla a predati komandantu bataljona.

15. KAKOVU SI DIREKTIVU PRIMIO OD KOMESARA BRIGADE?

Od komesara brigade primio sam samo političke direktive po pitanju izbora, a on nije znao što sam ja uradio. Jedino je bio prisutan komandant ovom razgovoru poslije sastanka.

16. ŠTA JE PRENIO KOMANDANT BRIGADE?

Komandant brigade prenio je samo direktive što se napomenulo pod točkom dva, a načelnik brigade uopće nije bio prisutan tom sastanku.

17. DA LI JE BIO PRISUTAN TKO KADA JE KOMANDANT PRENIO DIREKTIVU KOMANDANTA DIVIZIJE?

Drug Risto bio je prisutan ali nije ništa na to odgovorio, a niti se mješao u razgovor.

18. IMAŠ LI JOŠ ŠTA DA KAŽEŠ?

Imam da kažem, da opozivam svoju izjavu u vezi sa čamcem nego napominjem da su ubijeni na obali Save i gurnuti u vodu, u tok rijeke Save.
Zapisnik mi je pročitan i sve su moje riječi tačno u njega upisane.

Dovršeno 14. XI. 1945. u 16 sati.

Saslušao:
Saslušani:
Kapetan Vedriš, s.r.
Kapetan Kreačić Vjekoslav s.r.

Za točnost prepisa jamči i ovjerava:

Zamjenik opunomoćenika OZN-e XII Ud. divizije
Kapetan Vedriš Franjo s.r.


Dokumenti o partizanskim zločinima

UBOJSTVO ŽUPNIKA DON EUGENA ŠUTRINE

Izvješće OZN-e upućeno Centralnom komitetu KPH o ubojstvu svećenika don Eugena Šutrina u Privlaci kod Zadra

ODJELJENJE ZAŠTITE NARODA (OZNA)
Z A H R V A T S K U
MINISTARSTVA NARODNE OBRANE
FEDERATIVNE JUGOSLAVIJE
Br. 4993
9. XII. 1945.
ZAGREB

CENTRALNOM KOMITETU K.P. HRVATSKE

Dostavljamo Vam radi znanja slijedeće depeše:

Iz Zadra: Prošle noći odveden je od nepoznate dvojice župnik iz Privlake, kotar Zadar, Don Eugen Šutrin, zatim ubijen i lješ bačen u more, gdje je jutros pronadjen. Na osnovu indicija utvrdjenih istragom, jednodušnog zahtjeva naroda u Privlaci, uhapšena kao osumnjičenica za organizovanje ubijstva Mata Cintaša, sestra bivšeg župnika Privlake, koja se sada nalazi na izdržavanju kazne prisilnog rada. 28. XI. 45. br. 687

Istragom po ubojstvu Don Eugena Šutrina iz Privlake, ustanovljeno je da je isto izvršio sekretar Općinskog komiteta Nin. Postoji mogućnost da se po indicijama krivične odgovornosti prebaci na Matacin Stošu, koja je uhapšena, a ovo predlaže Okružni komitet iz političkih razloga. Sa činjenicom je upoznato u sve 12 članova K.P. Vodimo istragu za ustanovljenje inspiratora djela. Javite kakav stav da zauzmemo. 30. XI. 45. br. 739.

Osim činjenice da su ubojstvom popa u Privlaci Don Eugena Šutrina izvršili sekretar Općinskog komiteta Nin, Djani Pavlović i član KK. KP. Pere Ćurke, kako smo već izvjestili tokom provedene istrage konstatovano je: djelo je izvršeno iz razloga ličnog nepoznavanja partijske linije u raspoloženju djelomično uslovljenim pogrešnim stavom i postupcima Kotarskog Komiteta Zadar. Momentalni povod za to ubojstvo bila je obljetnica smrti Lole Ribara . U zatvoru Javnog tužioca nalazi se i dalje osumljičena Mata Cintaša, ustaški element, omrznut od naroda zbog svoje ranije saradnje sa okupatorima i ustašama i još uvijek od naroda sa velikom vjerojatnošću osumnjičena za ubijstvo, radi njezinih ranijih izjava, koje se sa počinjenim djelom mogu povezati. Donekle postoji mogućnost da se inscenira povezanost krivične odgovornosti, izvršioca Ćurka sa osumnjičenjem Matacin t.j. kao inspiratora djela. Ćurko kao izvršioc neprijateljske provokacije. Okrivljenje u cjelini izvršioca imali bi štetnih i dugotrajnih posljedica po interese partije na okrugu, obzirom da je sam okrivljeni Djani Pavlović poznat kao sekretar Opć. komiteta.

Javite nam svoj stav.

7. XII. 1945. 867


Dokumenti o partizanskim zločinima

LIKVIDIRAJTE BEZ SKRUPULA

Izvješće o razlozima likvidacija domobranskih časnika i vojnika koji su se odazvali amnestiji, od strane pripadnika OZN-e VI. korpusa NOV i PO Jugoslavije, u razdoblju od 15. rujna 1944. do 1. siječnja 1945.

1945., [siječanj]

O.Z.N.-a III. VI. KORPUSA

1/ Stanje u sekciji:

Prema depeši druga Gašpara , kojom je tražio smenjivanje majora Laze Vidovića sa dužnosti šefa sekcije, i postavljanje na njegovo mjesto Ivana Miškovića -"Brke", te prema aljkavom odnošaju te sekcije prema odsjeku i nesavjesnosti u izvještavanju, znali smo da stanje u III. Sekciji O.Z.N.-e VI. Korpusa nije dobro i da im je potrebna pomoć kao i smjenjivanje izvjesnih drugova. Na putu sam sreo druga Gašpara koji me upozorio da narod priča, kako je O.Z.N.-a III pobila bez suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika /oko 200-300/ koji su prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944 godine. Takodjer sam se na putu našao sa drugom Culom sekretarom Oblasnog Komiteta, koji me je upozorio na nedostatke naše III. Sekcije u Slavoniji.

Do dolaska Brka za šefa sekcije, sastav te sekcije bio je slijedeći:

1/ Lazo Vidović - šef sekcije
2/ Florijan Vidović - zamjenik šefa
3/ Valter Andjelko - pomoćnik
4/ Olhovi Pero - pomoćnik

Prilikom mog dolaska Brk je već bio preuzeo dužnost i u sekciji su se nalazili ovi drugovi:

1/ Ivan Mišković - Brk - šef sekcije
2/ Lazo Vidović - zamjenik šefa
3/ Florijan Vidović
4/ Djuka Balenović
5/ Valter Andjelko - pomoćnici
/…/

3/ RAD SEKCIJE I OPUNOMOĆENIŠTVA

/…/
c/ Likvidacija domobranskih oficira i vojnika.

Odmah po dolasku u VI. Korpus poveo sam istragu u vezi sa likvidacijom domobranskih oficira i vojnika o čemu mi je govorio drug Gašpar. Ustanovio sam da su prilikom ovoga učinjene zamašnije greške:

1/ Prema podacima koje sam mogao sakupiti likvidirano je:
a/ kod III. sekcije VI. Korpusa 17 ljudi
b/ Kod Požeškog Područja 29 "
c/ Kod Novogradiškog Područja 4 "
d/ u XII. Diviziji 13 "
e/ u XL. Diviziji 14 "
f/ Četnika, Nedićevaca 25 " /Kod Ist.[očne] Grupe Odr.[eda]/
U k u p n o 102

Ova je cifra samo približna. Manji dio streljan je presudom suda, dok je većina likvidirana bez suda.

/…/

Prilikom ispitivanja ovoga ustanovio sam nadalje da su likvidacije vršene neodgovorno kako kod same sekcije, tako i kod Štabova Divizija i Komandi Područja. Prije likvidacije nije proveden potreban postupak, kojim bi se dokazalo krivice pohapšenih, nekima čak nisu uzete ni potrebne generalije. Šef sekcije Lazo Vidović nije centralizirao ovaj posao u svojim rukama, te su pojedini članovi sekcije vršili likvidaciju na svoju ruku i davali naloge za izvršenje istih. Razlog ovim likvidacijama bilo je stanovište, koje u Slavoniji uzela ne samo O.Z.N. a III, nego i druge ustanove, a koja se svodi na ovo:

Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas.

Karakteristično je da je većina likvidacija izvršena na sugestiju, koje su davane O.Z.N.-i III od strane pojedinih članova Štaba Korpusa, tako su pozvali drugove iz O.Z.N.-e komandant Kopusa Mato Jerković, njegov zamjenik potpukovnik Toljan , načelnik Štaba pukovnik Milan Stanivuković i postavljali im pitanja: "Šta je stim i stim, zar ga još niste ubili, odmah ga ubijte." Ako se uzme u obzir da je naša sekcija u Slavoniji bila nesamostalna i da se u njoj nalazili ljudi, koji su ranije, kao podređeni izvršavali naredjenja pojedinih članova Štaba bez pogovora, lako se može razumjeti, da su i ove sugestije imali kao neku vrst naredjenja i na lak način prilazili likvidacijama. Razlog, zašto su većina od ovih likvidirani bez suda, leži u tome, što u samoj III. Sekciji postoji nepovjerenje prema odlukama suda u kome sjedi sudija Jelavić iz Broda.

Nakon održanog sastanka sa mnom drugovi su uvidjeli greške i spoznali kamo ih je vodio ovakav rad, te je odlučeno da se skupi sav materijal o izvršenim likvidacijama i pošalje u odsjek, a za buduće da nemože niko vršiti hapšenja ove vrste bez znanja i odobrenja šefa sekcije, dok za sve likvidacije treba tražiti odobrenje od gore.

/…/

Logori

U Slavoniji postoji tri vrste logora:

1/ Zarobljenički logori - pri svakoj komandi područja
2/ Kažnjenički logori
3/ Logori za internaciju.

U kažnjeničkim logorima rukovodi neposredno O.Z.N.-a III. Odlučeno je da se pojača kontrola sekciji nad tim logorima, te će u buduće kod izvještaja biti saopćeno i o stanju i promjenama u tim logorima. Kažnjenički logori su pod komandom Korpusne Vojne Oblasti i suda. U njima je bilo za vrijeme mog boravka u Slavoniji oko 1.000 ljudi, od kojih su neki u medjuvremenu, na osnovu naredjenja G.Š.H. pušteni, odnosno uvršteni u jedinice.

Logori za internaciju su pod rukovodstvom II. sekcije O.Z.N.-e. U tim logorima bilo je oko 300 interniranih.

/…/

Izvornik, strojopis
HDA, Zagreb, 1491, 2.25.


ISTINA O KRIŽARSKIM RATOVIMA

Govori fra Danijel Maljur:


SVI PUTEVI VODE U JASENOVAC

Čuvajte se dobra, zlo i samo dolazi
(autor teksta)

Ernest Hemingway negdje tamo tridesetih godina prošlog stoljeća za stolom u jednom društvu je kazao da će napisati dramu u šest riječi. Svi u njegovu društvu su se začudili i mislili da je u pitanju kakav vic pa mu je jedan od prijatelja kazao da ne će te da prihvaćaju okladu tako da svatko stavi stotinu dolara na stol i pričekaju pisanje drame.

U kratkom vremenu Hemingway reče: „Prodajem cipelice nenošene tek rođenog djeteta:“
Za stolom umah nastane muk i tišina.

Valja se zapitati koliko bi našim fitokomunistima trebalo za opis neke drame koja bi to uistinu bila, a ne tirada junaštva i kulture ispranih mozgova na temu Jasenovca, koji je kako god okrenuli, samo nastavak pothvata klaonica, kako to Ivan John Prcela reče u djelu o Bleiburgu i Križnim putovima. Vjerojatno ne bih pisao ovaj tekst da oni koji niti jednu svoju vlas kose ne žele dati radi utvrđenja istine o Šaranovoj jami, napadaju Natašu Jovičić, ravnateljicu Javne ustanove Spomen područje Jasenovac i posebnu savjetnicu naše Predsjednice RH-e za pitanja Holokausta, u čemu znakovito prednjači Slavko Goldstein.

Mali čovjek naslušao se priča i pričica oko zločina koji su počinjeni na našim prostorima u drugom svjetskom ratu i odista, samo naslušao, a rijetko spoznao. Utvrđenje cjelovite istine, jer samo istina može donijeti boljitak naših međusobnih odnosa, mora biti zadatak naše vlasti u prvom redu Vlade RH-e i što hitnije valja formirati tim stručnjaka koji će izvršiti detaljna iskapanja Jasenovca. Uostalom, ako se može iskapati Sobibor, zašto se to ne bi učinilo i s Jasenovcem. Kanimo se gluposti tkz. Kuće ljudskih prava koja je u stvari mreža šest organizacija koji su cijepljeni na sam spomen bilo čega hrvatskog (BaBe, Centar za mirovne studije, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava, Udruga za promicanje istih mogućnosti i Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Svitanje) da ne treba miriti kosti!?

Takva „istina“ nije ništa drugo nego dokaz da u Hrvatskoj postoji samo mentalna kriza, a da je sve ostalo njen proizvod što opet dokazuje i plasiranje uskrsnuća nikog drugog nego samog Adolfa Hitlera i u isto vrijeme negira se istina da je Isus Krist bio živ čovjek. Za ovu novu doktrinu zaglupljivanja naroda potrebito je opet od radnog i zdravog čovjeka stvoriti što više propaliteta, neradnika i beskućnika. Zar nije to doktrina i samog Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a u jedanaestom mjesecu, čini mi se, 1942. godine u Bihaću!?

Prema dokumentu koji se nalazi u Arhivu vojnopovijesnog instituta u spisima Štaba vrhovne komande JVUO-Četnička arhiva, pod oznakom K-12, 30/12 Pijade je tada naveo, citiram:

„Potrebno je za to stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako će mo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju, stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“

Kao što vidimo ponašanje i politika svih kaponja nije se ništa promijenila ni do dana današnjeg.

Hrvatsku nisu opljačkali nikakvi desničari, domoljubi ili svenazočne ustaše, nego su to učinili pod kapom Vlade RH-e udbaši i komunistički dužnosnici dogovorno. Oni se svih ovih godina samo smjenjuju na poziciji jedan ili dva. Dok su se domoljubi borili kontra agresora oni su složno torbarili i uništavali sve što se moglo. Mi malo zreliji i oni stariji znademo da smo iz kvazi povijesti morali učiti da su partizani vodili narodnooslobodilački rat i socijalističku revoluciju istovremeno.

Što nam se sada desilo. Nadljudi, posebice oni koji ističu da je u rat išla sirotinja, svoj lopovluk opravdali su zakonima. U tim zakonima svakako kičma pljačke vlastitog naroda jest i Zakon o pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća. Što je broj jedan Maxa Bunkera iz popularnog Alana Forda, šuplji bob za ovu pamet i nije li kukasti križ na Poljudu subkultura ispranih mozgova koji misle da donose korist sebi kada udaraju po onima koji se ne daju stjerati ni u koju skašelu pa i onu koja se sastoji od stigmatiziranih papkara. Ovo je posebice znakovito kada svi udbaški agenti idu za tim da nas cijeli svijet zamrzi pa se po tko zna koji put prilikom svakog posjeta nekog državnika u tuzemstvu ili inozemstvu moramo ispričavati.

Kardinal Stepinac je odbacio i osudio komunizam prije svih i zloća je kazati da je bio duhovnik NDH-e. Štoviše famozno pismo upućeno Paveliću, koji preslik imam, nije pisano zbog Jasenovca. No, razumjeti će te me da na njegovu objavu, ima onaj koji mi ga je proslijedio. Mogu samo kazati da se radi o sasvim drugom zločinu i zločinu počinjenom u drugoj državi, a ne o zločinima u Jasenovcu kojih je bilo od svih struktura koji su počinjeni nad svim kategorijama posebice onim političkim.

Stepinac je otrovan i maksimalno ponižen komunističkom osudom da bude interniran sa zločincima pod nadzorom još većih zlikovaca, a u svojim riječima na suđenju izjavi je i ovo: „Znajte da je Isus Bog! Huljenje na Boga ne može ostati nekažnjeno.“

Ne ću ovdje konkretizirati zablude o zločinima, posebice o izvršiteljima, koji su počinjeni u Jasenovcu već ću navesti slučaj od šestog svibnja 1950. godine, kako bi se netko sjetio i otvorio odgovore na primjerice rečeno neka od ovih pitanja, zašto Jasenovac nije istražen, tko je istraživanje zabranio, je li to (zabranu) učinio Ante Pavelić , koliko je stradalo logoraša od angloameričkog bombardiranja Jasenovca, zašto je Jasenovac priča bez pokrića, imaju li njegove nevine žrtve uopće vrijednost, tko je dovozio suhe kosti iz Austrije i Slovenije i do kada u Jasenovac, kada će se o istom pisati s dubokim poštovanjem itd.

Događaj pobune ustanika iz tadašnjih srezova Cazina, Velike Kladuše i Slunja poznatom kao Cazinska buna, još uvijek je zabranjena tema iako danas imamo samostalne dvije države i premda se zbio u našoj nedavnoj prošlosti. Opet je partija bila ta koja je sve provela na dobro pripremljenu zavjeru. Tada je običnom seljačkom puku dozlogrdila tiranija lokalnih odbornika, kolektivizacija i čuvenih narodnih odbora vlasti koja se sastojala u raznim i neosnovanim nametima te fizičkim i psihičkim maltretiranjima seljaka. Partija je to znala, te je infiltrirala jednog kapetana JNA koji je bio na službi u Bihaću da organizira šire mase te da ih zavede na otpor vlasti. Ustanici su tada napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali pet šest policajaca. Pobuna je bila ugašena tog zaboravljenog 6. svibnja 1950. godine te je petnaestak učesnika odmah strijeljano bez suda i presude, a stotine ih je kažnjeno iseljenjem. Iseljenje je provedeno prema Srpcu, koji izgon predstavlja nezapamćen slučaj jer za to nije bilo nikakvog pravnog okvira u zakonodavstvu tkz. Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Čak niti tiranski Zakon o zaštiti države iz 1946. godine nije imao takvu odredbu!? Tom prilikom je oko osam stotina osoba Bošnjaka (uključujući žene, djecu i starije osobe) kolektivno iseljeno u područje Srbca gdje je do tada živjelo preko 90% pravoslavnog stanovništva, pretežito Srba.

Mjera je dakle, kaznila i nevine u prvom redu djecu, za grijehe svojih očeva kao nepoćudnog naroda, koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova. Hrvati slunjskog kraja navodno su iseljeni u Zagreb, a o čemu uopće nema dokaza. Uopće nije upitno da je sve inicirano iz Beograda, o čemu je i sam Đilas govorio upirući prstom i u partijskog rukovoditelja B i H-e H. Pozderca. Cilj nije bio sprečavanje već traženja povoda za represiju i obračun s ljudima koji su s bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem, koji je 1943. godine napustio partijsko vodstvo i koji je različitim vidovima samoorganiziranja uspio spasiti taj kraj od razaranja i na taj način spasiti narod, većinom bošnjački. Tako su područja Cazina i Velike Kladuše bila jedina općinska područja Bi H-e u kojima se nisu vodile „ bitke za oslobođenje.“

Dokumentacija o ovom zločinu je većim dijelom uništena, a manji dio nalazi se u Beogradu. Od izuzetne važnosti bi bilo da nam netko dokaže koliko je tih ustanika ostalo kao bošnjaka, dakle, muslimana u Srbcu, odmah nakon događaja i koliko ih je danas u toj općini te da li je istina da je većina završila u „koljačnici“ Jasenovac. Kako su oni prošli u očuvanju vjeroispovijesti i kako i komu se danas mole, ukoliko ih uopće kao takvih ima na tom području.

Dragi ljudi, kada će sazrjeti vrijeme za istinu poput podnevnog sunca i čistu poput kristala, da više ne uzmičemo ni pred kim ni na bilo koji način.

Možemo li onda kazati i ovako, budući da NDH-a nije bila naša država (svakako da jest o. a.) onda ni ustaše ni domobrani nisu bili naši vojnici pa nismo ni odgovorni za njihove čine i zašto nas prozivaju da smo ustaške zmije i zašto preuzimamo tuđu krivnju pa slobodno kažimo ne povezujete Hrvate s ustašama.

Valja nam zaista prijeći na temeljit rad i uzročno-posljedično proučavanje naše povijesti bez povećanja svijetlih i umanjivanja loših čina te svakako bez uvećavanja učinjenog nam zla na štetu drugoga da više buduća pokoljenja ne snose posljedice izuzeća zločinaca i njihovih potomaka u toj raboti od 1941. do 1953. godine.

Ako me pamet služi, sjećam se da je Andrija Artuković na suđenju sudu rekao da u Jasenovcu počiva njegova vojska, prekopajte Jasenovac, naći će te dugmad i vojničke odore koje jesu možda sagnjile, no dugmad sigurno nisu, nije to bila nekakva država već NDH-a koju je priznalo preko dvadeset zemalja Lige naroda i nije to bila nekakva vojska već ponosna domoljubna vojska.

Želim kazati da državno stajalište i uopće mnogih pojedinaca prema NDH-oj ne smije biti školski diktat koji učenik doslovce mora napisati jer je to onda intelektualni zločin pa bi sadašnja država Hrvatska bila opet zločinačka organizacija!? Jednom za uvijek treba reći Hrvatska nije glumište, njeni građani nisu Oliver Frljić, Emir Kusturica ili pak „kvalificirani Haaški svjedok“ te joj ne trebaju šaptači.

Po mom sudu treba pisati otvoreno jer su i razoružani vojnici NDH-e te nezaštićeni civili okrutno godinama bez suda i presude okrutno poubijani na više od tisuću stratišta na koju svirepost eklatantno ukazuje Huda jama, gdje su žrtve žive zazidane, ali i Jasenovac koji godinama nakon završetka drugog svetskog rata bijaše posljednja životna stanica nepodobnih. Neosporne činjenice o tom zločinu prekrivene su i dalje velom šutnje, evo prije par dana je u okolici Zadra svjetlo dana ugledala još jedna jama Bezdanka. Prešućivanje takvih zločina je novo ubijanje ubijenih i novi zločin veći i gori od učinjena ubojstva. Pitati se valja zašto je usvojeno načelo, Ustaša je zao samo zato što je ustaša. Dakle dok je to tako, padati će hrvatski narod od zlih jezika i tako unedogled samo su Hrvati rođeni zločinci i samo zbog toga što postoje.

Dozovimo se pameti, vrijeme nam istječe, otarasimo se bauka komunizma, kako bi smo zadržali vjeru u jednakopravne odnose među ljudima i nacijama. Tko u tome ne vidi znak vremena, taj je duhovno slijep. Hrvatska nikada nije imala toliko neprijatelja i klevetnika, koliko ih ima danas ( pa bilo to i pod izlikom športskih igara) jer narod i dalje ispašta zlu ćud onih koji su svoju moć stvorili masovnim ubijanjem rasa i naroda u vlastitoj kući.

Gotovo u svim psihijatrijskim ustanova najčešće pitanje glasi tretiranom: „Krade li vam tko vaše misli“.

Ako razmotrimo korespondenciju pozicije i opozicije praktičnim silogizmom možemo slobodno zaključiti da su vlastodršci notorni psihopati jer se upravo bave „krađom“ svojih misli i svojih ideja glorificirajući besmislicu. Narode moj, ne uzmiči pred takvima jer će drama iz uvoda ovog teksta biti satkana i od manje riječi.

Ante Baraba Miš

U Pagliuchu, 23. srpnja 2015. godine.


Odgovor jednoj Hrvatici iz Canade o ponašanju Hrvata

Slijede pitanja visokoobrazovane Hrvatice iz Canade:

“Dragi Dragane – imam par pitanja vezanih uz Hrvatsku ratnu državu. Građa o njoj, ako dobro shvaćam, jest jako raštrkana, i ne zna se čak ni ima li je u kojim privatnim arhivima diljem svijeta. Bilo bi dobro da se ta građa okupi na jednom mjestu – možda čak i digitalizira. Inače mrzim tu riječ – ali to da digitalizacija pomaže je istina.

Mislim da je Dr. Vjekoslav Vrančić napisao knjigu “Branili Smo Državu:. Postoji ovdje, u jednoj biblioteci, ali tu knjigu nisam mogla nigdje za sebe nabaviti. Potrebna je ne jedna nova studija o toj problematici, nego baš udžbenik, koji je koherentan od početka do kraja.

Velika je vrijednost za povijesnu znanost da o jednom razdoblju postoje svjedočanstva suvremenika! Ali treba objasniti nužnost stvaranja NDH (Hrvatska ratna država) sa stanovišta suvremenog demokratskog mišljenja.

Dakle, treba odgovoriti na ključno pitanje – ZAŠTO JE STVORENA? – Svima pravo-mislećim ljudima jasno je od prve da je država stvorena kao garant NEZAVISNOSTI. Ali treba također navesti cijeli niz kriminalnih čina Kraljevine Jugoslavije, a kasnije se to ponovilo i u tzv. Socijalističkoj Jugoslaviji.”

Dr.sc. A.A.S. (završna slova umjesto imena i prezimena jer nisam pitao autoricu za dozvolu)

Odgovor Dragana Hazlera poštovanoj Hrvatici dr. znanosti

“Ove Vaše postavke su sve u naboljem redu. Treba pisati knjigu – knjige udžbenik – udžbenike o svima aspektima ratne države, koja se je službeno zvala Nezavisna Država Hrvatska.

Najvažnije što treba reći i znati za sva vremena: Nezavisna Država Hrvatska sa svojom vojskom USTAŠAMA I DOMOBRANIMA je spasila hrvatski narod od SRBSKOG i od KOMUNISTIČKOG GENOCIDA, koji su planski, prvi po velikosrbskim ideologijama i drugi po Marxovoj idelogiji trebali izbrisati hrvatski narod iz živoga svijeta.

Boreći se na život i smrt za spas hrvatskog naroda USTAŠE su također primjenjivale srbske i komunističke metode ubijanja NEPRIJATELJA i pomagača, ali i tu treba dodati, uglavnom kroz primjenu pravosudnih metoda. Bilo je primjene srbskih i komunističkih metoda bez suda. Svaki rat od svake strane u ratu je zločinstvo.

Odkad se znade da postoje SRBI oni genocidno ratuju protiv Hrvata: ubijanjem, progonom, mučenjem, silovanjem, pljačkom, vandalizmom, otimanjem hrvatskog prostora, prevođenjem pošteđenih Hrvata u srbsku pravoslavnu vjeru, što znači u Srbe, zatim prisilom, brakovima i sa svima agresivnim i “umiljatim” metodama (vjenčanjem u srbskoj pravoslavnoj crkvi)… Sa srbskim multimetodama stvorenim i usavršavanim u Srbskoj akademiji SANU prave Srbe od Hrvata, od Vlaha, od Bošnjaka, od Crnogoraca, od Roma (pola Srba su posrbljeni Romi) i od drugih nesrbskih naroda.

Genetičkim metodama utvrđeno je da jedva 20% Srba ima genetičko srbsko podrijetlo. Sve ostalo su posrbljeni drugi narodi – Romi i napose Hrvati, koji postaju najzločinačkiji Srbi, primjerice predsjednik tzv. Republike srpske Dodik ima hrvatsku genetiku. “Poturica je gori od Turčina!”.

Uz brojne Hrvate, koje su kroz državno političku SPC preveli i Srbe, Srbska pravoslavna crkva posrbila je sve Vlase (ili Vlahe) u Hrvatskoj, koji ne postoje danas niti kao nacionalna manjina u Hrvatskoj, a bili su brojno drugi narod u Hrvatskoj. U arhivima postoje i danas takozvani Vlaški statuti i vlaške privilegije, koje su dobivali za borbu protiv udruženih Turaka i protiv Srba – masovnih poturica.

O ovim istinama hrvatska povijest šuti i dodaje im još brojne krivotvorine od raznih Pupovaca, Stanimirovića, Goldsteina, Puhovskih, Jakovina, Pusića, Teršelička, Frljića… dakako i od srbskih patrijarha, “naučnika” iz SANU i od srbskih političara mahom četničko-fašističke orijentacije.

Još živući stariji Hrvati pamte srbska zločinstva od 1918. naovamo

Starijih od mene i mojih vršnjaka, koji su punom sviješću živjeli i djelovali u prvoj Jugoslaviji i u NDH ima još vrlo malo i sve nas je u životu nešto klopilo. Udbaška mučenja, zlostavljanja i zatvori… Osobno sam pretrpio od djetinjstva nadalje u Slunju i u Zagrebu i kasnije 50-godišnja udbaška zlostavljanja u Hrvatskoj i u dijaspori.

Potjernica za Draganom Hazlerom “neprijateljem socijalističke Jugoslavije, povezanim s ustašama u inostranstvu…” visjela je do 1991. na svima graničnim ulazima u titovaču, čak i s grčke strane (imam primjerak te potjernice). U visokoj sam starosti (86 godina) i imam iza sebe tri moždana udara pa još jedva funkcioniram. Sam sebi se čudim po tom pitanju. Dosta o sebi i nastavljan u množini i miješano, kada što rasprava iziskuje.

Mi malobrojni živući starci bismo još mogli dati od sebe mnogo istina na temu o NDH, kad bi se netko s nama bavio u obliku razgovora: postavljanja brojnih pitanja i podpitanja, na koja bismo odgovarali. NE PISMENO POSTAVLJENA PITANJA i OČEKIVATI PISMENI ODGOVOR NA NJIH, NEGO RAZGOVOR UŽIVO I SNIMATI GA.

Ali za TAJ POSAO takvih Hrvatica i Hrvata među mlađima gotovo i NEMA. Moji najbliži suradnici u HAZUD-u su jedva zainteresirani ili su posve bezzainteresirani za tu temu. Jednom sam čak doživio neugodnost i prigovor od 30-godišnje djevojke prezimenom Štefanac u Slunju (u Slunju ima vrlo mnogo Štefanaca pa sam točno prezime napisao ne ugrožavajući nikoga), kojoj su svi predci bili ustaše i domobrani. Jednom prilikom sam u povećem društvu govoreći o NDH i ustašama doživio od gđice Štefanac sljedeće: “Gospodine Hazler, molim Vas nemojte o ustašama i domobranima, nego govorite nama mlađima o partizanima, koji su nas oslobodili od ustaša!” Iz ovog stava, koji nije usamljen, se vidi što je srbski i komunistički odgoj učinio od generacija Hrvatica i Hrvata tijekom 20. stoljeća…

Komunistički i četnički partizani su poubijali više nedužnih Hrvata, nego sve vojske zajedno, koje su se kretale po hrvatskome tlu u Drugome svjetskom ratu. Unatoč poznatih masovnih ubojstava Hrvata oba spola i svih uzrasta, njihovi ubojice su za Hrvatski narod predstavljeni i usvojeni kao “naši osloboditelji”. Ponavljam ovdje već gore napisano da je velezločinac Tito ubijao Hrvate sprovodeći marxizam po kojemu Hrvate “kao nepodoban narod treba uništiti!” (Karl Marx).

Iz ogromnog antihrvatskog opusa u Hrvatskoj, iznijet ću ovdje samo jedan, a taj je izvor i duboki tok “Sjaja i bijede” politike u Hrvatskoj, iz koje se razvija sve problematično za Hrvate i Hrvatsku… Najkraće izraženo:

Hrvatska je usvojila o sebi i za sebe ocjenu proisteklu iz velikosrbskih ideologija, kojima su se pridružile marxističko-komunističke genocidne odrednice za Hrvate.

Ostanemo li kod kratkog izražavanja na što sam primoran, bojim se da me se neće razumjeti, a za jasnu sliku hrvatskog kapitulantstva pred Srbijom potrebna je knjiga – knjige i to od neutralnih hrvatskih stručnjaka. Takvih imamo premalo i nemoćni su.

Kapitulirala je hrvatska historiografija i državotvorstvo 20. stoljeća

Najgore je to, što hrvatska historiografija, hrvatsko državotvorstvo, hrvatska pravosudna znanost, politika u Hrvatskoj, hrvatska kultura pa dobrim udjelom i Katolička crkva u Hrvata i nemali broj tako odgajanih Hrvata usvojili i promiču, čak sada u suverenoj državi Republici Hrvatskoj srbski i komunistički kriterij o NDH, o ustašama i za sve, što se je negativno događalo u tom vremenu, u 20. stoljeću, etiketira se ustaše i pripisuje im se bezbroj negativnih predznaka.

To je strašna hipoteka na Hrvatskome narodu, izmišljena i nametnuta Hrvatima iz svih najpodlijih velikosrbskih izvora i dodati je uvijek – pomognutim iz marxističkokomunističkih stavova s točno određenom svrhom: ratni i mirnodobski genocid nad Hrvatima da bi se na očišćenome prostoru mogla stvoriti Velika Srbija.

Sve srbske teorije državno-političke, ideologijske i napose od Srbske pravoslavne crkve kroz čitavu povijest djeluju na uništavanju, progonu denacionalizaciji i prekrštavanju – prevođenju Hrvata u Srbe, za što postoje nepobitni dokumenti za prostor BiH i za prostor uže Hrvatske.

Mržnja komunistička i srbska vlada i danas u Hrvatskoj!!!

Na mržnji srbskoj iz Srbije upletenoj u Hrvatskoj kroz razne načine i petokolonaškoj u Hrvatskoj udruženim s komunističkom mržnjom vlastitog naroda ne može se stvarati stabilna i napredna država Hrvatske. Komunisti i Srbi sa zadržanom mržnjom prema većini Hrvatskog naroda, ne mogu i neće stvoriti suverenu državu Hrvatsku. Zato ih treba lustrirati, da bi država Hrvatska mogla postojati i napredovati.

Srbi mrze Hrvatsku i Hrvate odkad postoje

Srbske klevete, demonizacija, sotonizacija i najstroža osuda ustaša započela je vće 1929. godine. Utemeljitelj Ustaškog pokreta Dr. Ante Pavelić je bio prije Drugog svjetskog rata triput osuđen na smrt od strane srbskih sudova.

Povijesno je poznato ubojstvo hrvatskih zastupnika čak u beogradskoj Narodnoj skupštini (Radić i pristaše). Ubijani su i batinani hrvatski intelektualci na ulici (Šuflay, Budak…).

Srbi su ubijali seljake na njivama (Podravina i okolica Slav. Broda) i čak na proštenjima, u Slunju i gospički gimnazijalci u Senju.

Hrvatski komunisti su bili i ostali na Marxovoj protuhrvatskoj liniji i u savezu sa Srbima svih velikosrbskih ideologija, itd…etc…usw… Takvi su hrvatski komunisti, na primjer SDP i danas, a lustraciju po EU rezoluciji 1481 ne sprovodi u Hrvatskoj nitko. Sva naša poduzimanja i nastojanja iz dijaspore za sprovedbu lustracije u Hrvatskoj, ostala su na mrtvoj točki.

Dragan Hazler

Basel, polovicom kolovoza 2015.


Komunistička glavinjanja...

BUDALETINA GODINE

Na što je spalo novinarstvo kada budala glumi pametnog novinara koji je na liniji:

“Kada su se već pozvali na pozdrav ‘Za dom spremni’, za očekivati je da će potpisnici ove inicijative ostati dosljedni i da će predložiti da hrvatski vojnici zakletvu polažu i s tri uzdignuta prsta. Upravo su tako, naime, njihovi ustaški uzori polagali zakletvu, a i to je vjerojatno neki starohrvatski pozdrav. Ako tko zna, onda ustaše valjda znaju”, kazao je Zoran Šprajc u emisiji RTL Direkt.

Ovako pionirski zatucano lupati kao voditelj na televiziji je jasan dokaz koje škole je drug Jovanović, pardon Šprajc završio pa bjelodano zaslužuje orden Nikoletine Bursaća s lentom od Vesele sveske

Stoga molimo predsjednicu da ga ne zaobiđe prilikom sljedeće runde odličja.

Inače bi svaki pučkoškolac trebao znati da hrvatski vojnik daje prisegu, a kad je riječ o tri prsta nek pijoniri odu na sat vjeronauka o Svetom Trojstvu i prisjete se vremena kad je prisega nešto značila, pa tako i ta tri prsta - stari bi rekli: DVA BEZ DUŠE - TREĆI BEZ GLAVE!
Al' vrdalame poput jadnog voditeljčića mogu bez straha prosipati ovakve bisere, jer su idioti danas na vlasti...


HRVATSKA PETICIJA ZA DOM - SPREMNI!

Peticija za oslobađanje hrvatskog nacionalnog pozdrava "Za dom - Spremni" sa do sada tisućama potpisnika za Predsjednicu RH je provokacija. Očito da gospođa Predsjednica RH ipak partizanski diše a da nam se predizbornom kampanjom za taj čelni položaj ipak nacionalno hrvatski podmetnula.

To se vidi po njezinu dosadašnjem ponašanju na predsjedničkom položaju RH kao što su nastupi u šumi Brezovici kao i u Izraelu. Mi ne odbacujemo borbu hrvatskih partizana koji su vjerovali da se bore za nekakvu hrvatsku socijalističku državu. To su bili hrvatski ljudi koji su se borili protiv srpskog četničkog i talijanskog fašizma vjerujući da je i J. B. Tito tobože Hrvat, a nisu znali da ga je Hrvatima podmetnula Kominterna. Jedan od takvih bio je i Andrija Hebrang kojega je Tito onako razbojnički dao usmrtiti. Zato tražimo do Predsjednice RH da se bista Andrije Hebranga postavi u njezin ured umjesto zločinca Tita. Ali je očito da ona nije politički potpuno dorasla predsjedničkom položaju RH. Sigurno se ovaj peticijski zahtjev od nekoliko tisuća potpisnika do sada, među kojima ima i nekoliko imena akademika kao i biskupskih imena, ne bi trebao od predsjednice RH nazvati nekakvom provokacijom. Zar nije mogla reći kako HV za sada ima pristojan "Pozdrav Domovini!".

Ali ono što ova hrvatska peticija traži, koju će još potpisati milijuni Hrvata, jest da se "Za dom - Spremni!" oslobodi bilo kakvih fašističkih natruha kojima se nedavno kažnjavalo dičnog hrvatskog nogometaša što je onako zorno pozdravljao svoj narod nakon nogometne pobjede na Dinamovu stadionu, s pozdravom "Za Dom!". On je odmah od strane DORH-a kažnjen sa 25 tisuća kuna, zbog čega su uslijedile druge sportske kazne ovom divnom hrvatskom nogometašu, od strane svjetskih žbira, koji nasjedaju domaćim jugo institucijama RH. Neka se pozdrav "Za dom - Spremni" odmah proglasi hrvatskim nacionalnim pozdravom kojim su se u Domovinskom ratu pozdravljali elitni ratnici HOS-a, a taj pozdrav se nalazi i u njihovom simbolu. Tko ima pravo ustvrditi kako toga pozdrava u Domovinskom ratu nije bilo. Neka se nikoga više ne proziva za nekakav "fašistički pozdrav" jer Hrvati nikada nisu bili nikakvi ni nacisti ni fašisti nego osloboditelji od fašističke Srbije, koja se iskazala kolijevkom europskog fašizma protiv ovog naroda Hrvata. Zato predlažemo da se kazna Josipu Šimuniću od strane tog DORH-a potpuno ukine i da mu se vrati 25 tisuća kuna što su mu izrekli.

Vidimo kako se Predsjednica RH osjetila jako ponosnom kada je saznala da se nalazi među ženama svijeta za koje se smatra da su dorasle za glavnu tajnicu UN-a na čemu joj i mi čestitamo! I ukoliko bi bila izabrana da joj preporučamo neka ode na to povijesno mjesto, koje je vjerojatno na svjetskoj razni zanimljivije od Predsjednice RH. To je velika čast za Hrvate da imaju svoju kandidatkinju na svjetskoj razini za razliku od jugo bake Pusićke, koja se na sve načine gura na taj položaj, a koja nije uvrštena među svjetske žene kandidate. Mi istinski pozdravljamo hrvatsku nacionalnu peticiju "Za dom - Spremni". To je hrvatski nacionalni pozdrav kroz sva vremena, od kojega nema humanijeg na svijetu, za bilo koji narod. Zahvaljujemo inicijatorima, a posebice našem legendarnom zapovjedniku Vukovarske obrane hrvatskom vitezu Branku Borkoviću, na njegovoj inicijativi, koju smo i sami predlagali u svojim člancima. Samo složno nastavimo sa potpisivanjem, pa neka nas i dalje Predsjednica RH naziva provokatorima zbog pozdrava "Za dom - Spremni!". Milijuni Hrvata domovine i svijeta će se naći na toj peticiji kao pravi istinski domoljubi svoje domovine i svoga hrvatskog doma. Mi smo narod koji voli svoju domovinu i svoj dom u kojemu se rađamo i iz kojega odlazimo u vječnost hrvatskog neba.

Pozdrav svim potpisnicima sa našim hrvatskim nacionalnim pozdravom "Za dom - Spremni!" Neka nam živi vječna najveća ljubav naša Hrvatska!

Mate Ćavar


Sramotno...

KOLINDA I HDZ REAGIRALI NA PETICIJU da se pozdrav ‘ZA DOM SPREMNI’ uvede u službenu vojnu uporabu

Skupina iznimno cijenjenih hrvatskih znanstvenika, akademika, doktora znanosti uputili su otvoreno pismo predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku HDZ-a, Tomislavu Karamarku, tražeći ih da usvoje sugestiju Mladog Jastreba i predlože izmjene zakona o hrvatskoj vojsci, tj. da se pozdrav 'ZA DOM - SPREMNI' uvede u službenu vojnu uporabu.

Iz Ureda predsjednice poručeno je kako je inicijativa da se pozdrav “Za dom spremni” vrati kao službeni pozdrav Oružanih snaga “neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije”.


“Kako je lijepo i ugodno kad se braća sretnu!“

Otišao je najveći, napisao sam na f.b., čuvši za Arsenovu smrt. Neću sad njegovu očekivanu smrt pretvarati u moja “sabrana djela“. Ne bojte se. Suprugu i mene s Arsenom je upoznala naša vjenčana kuma Radojka Šverko u kultnoj Palainovki gdje smo se družili jedno vrijeme s Arsenom, Gaby, Zvonkom Špišićem i sličnim sretnim svijetom za koje Remetinac, pritvori i zatvori nisu predstavljali realan svijet. Arsen je bio skladatelj, pjesnik, pjevač i slikar, ali mene je oduševio humorom. Napose svojim izvrsnim cinizmom. O Arsenu kao slikaru, pjevaču, skladatelju i pjesniku napisati nešto bilo bi s moje strane krajnje pretenciozno. To ostavljam umjetnički obrazovanima i kompetentnima. Da je Arsen bio tako svestran k’o naš Ante Tomić, mogao je dogurati do kolumniste Feral Tribune. A onda bi došla devedeseta. ”Otac reče sad ili nikada…“ Arsen je na svoj način pokazao da je “politički Hrvat“. Pjevao je na TV “Moja domovina“. Dizao moral onima slabo naoružanim, ali odlučnima da onima, koji su “ činili zlo u manjoj mjeri“, pokažu kako je ovo još jedan u nizu ratova koji neće dobiti. Uz humor još jedan razlog za naklon do poda. Rekli bi pa što? U Zagrebu se ženio ,živio, dobio djecu i skućio se u srcima svih nas.

Karijeru naravno nije napravio u Zagrebu ako je vjerovat’ Branimiru Pofuku. Njemu, pak, treba vjerovati k’o partizanskim komesarima koji su četrdesetipete dolazili u ranu zoru i odvodili ljude na “informativne razgovore“ s kojih se u pravilu nitko više nije vraćao. Brane u “odbrani“ ofucanog bratstva i jedinstva citira 22. kolovoza u Večernjem krajnje povjerljiv izvor beogradski “Blic”. Da ne citiram tu kvaziintelektualnu musaku, Arsen, po Blicu, govori da je karijeru šansonjera počeo na stadionu ”Tašmajdan”, pa je sudjelovao u izboru ”Lepote devojke“, potom spominje solistički koncert u Domu sindikata, Gaby je snimila PGP ploču i na kraju ”mogu da priznam da nas je Beograd stvorio kao umetnike…“ Svaka ti dala Brane…. Od Vedrane Rudan do Vesne Teršelič.

Istina uvjek na kraju izbije na vidjelo. Mali, sasvim mali, problem nastaje ako se neki ognjištar, kao recimo ja, zapita: kako to da Arsen, kojeg je “Beograd stvorio kao umetnika“ nije u jesen devedestiprve pokupio svari preplašen dolaskom ustaša na vlast, i po noći “zapalio“ na Tašmajdan te održao slobodarski koncert u Domu sindikata? Među oduševljenim gledateljima, u prvom redu partera, sjedili bi možda baš “izbeglice“ od ustaške kame kao npr.: Rade Šeberdžija, Mira Furlan, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević i k’o bi ih sve nabrojao. Mogao je, s ostalim miroljubivim Srbima, bacati cvijeće na tenkove koji su krenuli u “oslobađanje” Vukovara da učine “zlo u manjoj mjeri“. Međutim, Arsen je hrabro ostao kod svoje kuće, angažiran je bio kao umjetnik u obrani svoje domovine. Nije izdao Hrvatsku nego je izdao ploče u svom gradu Zagrebu. No, u jednom se napokon slažem u cijelosti s Antom Tomićem. Ante je nedavno, u času “lucide intervala“, napisao kako mu je uvijek bliži Srbin iz Imotskog od Hrvata iz Međimurja. Ili tako nekako. Ante, ma pogodija si točno u sridu! Srbin Arsen Dedić sto puta mi je bliži, draži, prirodniji, naravniji i humaniji od Ante Tomića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Branimira Pofuka, Borisa Dežulovića, Vedrane Rudan, Drage Zvonimira Carlosa Pilsela itd. Kad bi sad nabrajao sve Hrvate koji Arsenu nisu ni do koljena u smislu lojalnosti ovoj državi onda u kolumni ne bi bilo dosta mjesta. Bila bi to podeblja knjiga. Arsenova ostavština je ogromna. Ona zaslužuje jednu podeblju knjigu. Nadam se samo da je neće pisati razni Tomići, Pofuci i slični likovi.

Predsjednik SDS Milorad Pupovac je navodno izjavio: “Na prošlom popisu stanovnika mnogi Srbi su se izjasnili kao Hrvati iz straha da u njih ne upiru prstom oni u koje su oni upirali puškom.“

Počelo je opće zbližavanje Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve. Zahvaljujući, između ostalog, i Svetom ocu stvari su se pokrenule s mrtve točke. Patrijarh Irinej, onako nekonfliktan i pomirljiv, sastao se predsjednikom HBK mons. Želimirom Puljićem i nadbiskupom Barišićem. Skoro da čovjek osjeti neku pastoralnu toplinu u duši. “Kako je lijepo i ugodno kad se braća sretnu!“ Pozdravio je mons. Barišić u splitskoj katedrali svetog Dujma Patrijarha Irineja. Stara Njemačka poslovica glasi: ”Čovjek mora mnogo znati da bi znao kako malo zna.“ Brata Irineja pamtim po izjavi da je u okolici Petrinje, u vrijeme Domovinskog rata, ubijeno 19.000 srpske djece. Zatim, čestitajući pravoslavnim vjernicima 2014.g., Božić, izveo je to u vrlo diplomatskoj formi. Rekao je da čestita Božić vjernicima u Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji, Lici… I sad je u manastiru Krka mudro podučio Hrvate: “Naš je narod puno puta bježao, ali i vraćao se ovdje. Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri. Moramo oprostiti za zlo koje su nama činili, ali i moliti da nam oproste za one koje su poneki od nas činili.“ Pametnom dosta! Irinej se, onako tronut i shrvan, požalio “Pravoslavcima, na žalost, još dobacuju“. Poneki od pravoslavaca, misli Patrijarh, činili su zlo u manjoj mjeri, a ustašoidi im još uvijek dobacuju. Kratka rekapitulacija: Irinijevi zemljaci oružjem su se obrušili na RH; razorili Vukovar; pobili ranjenike u bolnici i na Ovčari; pjevali ljupke narodne pjesmice “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“. Nisu ostali samo na pjesmi. Rušili su katoličke crkve, ubijali civile u Škrabrnji, Saborskom, palili starce u Sertić poljani. Granatirali Karlovac, Gospić, Dubrovnik; u tri dana smaknuli preko 8 tisuća muškaraca i dječaka u Srebrenici; klali redarstvenike u Borovom selu; ubili preko 400 djece tijekom četiri godine krvavog rata. Na kraju Haaški sud, koji je sudio kao da ga je osnovao Savo Štrbac, a ne Vijeće sigurnosti UN, rekao je svoje osudivši Hrvate na 294.g., robije, a Srbe na 1.146 godina te na 4 doživotne robije. Zar ove brojke ne govore sve o onima koji su činili zlo “u manjoj mjeri“ i to “poneki od nas“??? I zato zvuči papagajski glorificiranje zla koje nam je došlo držati lekcije jer smo se drznuli osloboditi zemlju, protjerati agresora i stvoriti RH, kava bila da bila. Razni Pofuci, Pavičići, Tomići, Dežulovići, Pavelići, Lovrićke itd., proturaju svoju politiku uvjek računajući na kratko političko pamćenje Hrvata. Politiku koju je mons. Nunzio Galantino, tajnik Talijanske biskupske konferencije, s pravom okarekterizirao kao “hram prevaranata“.

Navodno se Isus ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati vožda Slobodana jer je izgubio rat rekavši im: “Neka se prvi baci kamenom onaj tko je bez ratnog zločina!“ Nato se ljudi postiđeno raziđoše, a Voždu pade golem kamen sa srca.“

Srpske “Novosti”, po mišljenju Marinka Jurasića iz Večernjaka, rugaju se ratu, a ne himni RH. Saša Leković, predsjednik boljševičkog HND, smatra da je sve podložno satiri pa i da ”Lijepa naša haubica“ predstavlja uverski primjerak satire. Ne znam čemu onda postoji čl. 349. KZ RH koji kaže: “Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju RH, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se zatvorom do jedne godine.“ Moram iskreno priznati da sam riknuo od smijeha dok sam čitao ovaj vrhunski satirični dio “Dok mu Meron suce sije, Dok mu Haag prijetnja nije, Dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek’ sve bije!“ Mudro zaključuje naš Marinko da je očito kako autoru nije bila namjera omalovažavati hrvatsku himnu i da tu nema kaznenog djela. Evidentno je da je Frljićeva “umjetnička sloboda“ dobila punu slobodu vrijeđati, ismijavati, sprdati se i krezubo se cerekati onim stvarima i događajima koji su za veliku većinu Hrvata svetinja. Kao što je francuska himna svetinja za Francuze, američka za Amerikance, tako je i hrvatska za Hrvate.

Thompson je devedesetiprve krezub i slabo naoružan krenuo u rat s pokličem “za dom“ u svojoj epskoj pjesmi Čavoglave. Tu nema umjetničke slobode. Dnevno prijetnje i sablažavanje raznih Lovrićkih, Pufoka, Teršelički i sličnih likova nad činjenicom da Thompson zbog toga nije u zatvoru. Pjesma se izvodi 25 g. Ne postoji ni jedan izričiti zakonski tekst koji brani uzvik “za dom spremni”. Nema ni jedne pravomoćne sudske presude ni prekršajnog riješenja po kojem je netko sankcioniran po toj osnovi, ali ipak haranga je kontinuirana. Međutim, “dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek’ sve bije“ je zgodna satira. K’o da je to napisao pok. Arsen pa se trebamo cerekati. U pravno uređenoj državi “Novosti” bi ubuduće trebao sufinancirati patrijarh Irinej i privatne donacije Ante Tomića, Saše Lekovića i Marinka Jurasića. Uz milijun gledalaca Žikine dinastije i njihove donacije mogli bi prijeći s tjednika i na dnevnik. Evo posla za Vedranu Rudan, Dežulovića, riječkog Pavelića, Krilea, Davorku Blažević, Drageca Zvonimira Carlosa Pilsela itd. Iz sterotipnog imena Novosti moglo bi se prijeći na ime “Zenit”. Među gore nabrojenima kriju se novi Ljubomiri Micići. Njegov Zenit od početka izlaženja u Zagrebu 1921.g., sve do kraja 1926.g., nastojao je znanstveno dijalektički dokazati da su Hrvati križanci između papige i majmuna. Zadnja događanja oko Irineja, Haubice, Frljića, malo su me pokolebala. Što ako je Ljubo ipak bio u pravu?

Da pomirimo dvije ekstremne opcije, od kojih jedna zagovara dvojezične natpise po čitavoj Istri, a druga ih u cijelosti odbija, predlažem kao kompromis da se u malo veću košarkašku dvoranu stisne svih 13 tisuća istarskih Talijana, a dvorana se iznutra iskiti dvojezičnim natpisima, a ako baš netko i hoće samo talijanskim. Capisci!!

Abu Miljenkovi “ratnici Islamske države“ ponosni i hrabri, zabilježili su još jedan triumf. U žestokoj borbi dočepali su se Khalida al-Assada 82 godine starog arheologa drevne antičke Palmire. Opasnom i žilavom protivniku odrubili su glavu, nabili je na kolac i paradirali gradom s vrijednim trofejom. Opet je negdje na nevjerničkom Zapadu netko strgnuo mladoj muslimanki hidžab sa lica i opasnom osamdesetgodišnjaku nije bilo spasa. I tako pokvareni Zapad ima na duši još jednu žrtvu. I sad kontam, k’o Mujo, zašto ovih dana rijeke Muslimana ne birajući sredstva jurišaju preko zapadnih granica? To ne zna objasniti ni glasnogovornik ISIL-a iz Hrvatske – Abu Miljenko Jergović. Pokvareni islamofobni Zapad, a sirotinja daje i zadnji dolar ili euro da se dočepa trulog Zapada kako su ga lijepo nazivali i drugovi u komunizmu.

I da ne zaboravimo Slovence: oni se i dalje nadaju. Znaju da nada umire posljednja. Predsjednik arbitražnog suda Gilbert Guillaumeu imenovat će nove arbitre: hrvatskog i slovenskog. Isti onaj gentleman koji je slovenskom arbitru mudro savjetovao da se ostavi kopna jer će i tako na moru dobiti ono što je i tražio. Prevedeno! Hrvatska će izgubiti Savudrijsku valu, a Slovenija dobiva Piranski zaljev. Većina smatra da će rasplet ovog Rašomona biti ujedno i presedan u budućim sporovima. E, neće! Godine 1955., u arbitražnom sporu između Velike Britanije i Saudijske Arabije, Britanci su se povukli zbog arapskog muljanja sličnog slovenskom. Tada je arbitražni sud bio raspušten. Znači ništa od presedana. Već ga imamo.

U Jadranskom akvatoriju održana je zajednička vježba HRM i američke šeste flote pod hrvatskim geslom ZAJEDNO SMO JAČI i pod američkim geslom ZAJEDNO SMO SLABIJI.

Zvonimir Hodak


SUNČICA

Rodila me mama, nježno mi tepala:
‘‘Janješce milo, lutko slatka mala,
Ti si moja sreća s Neba darovana
Nek ti je staza suncem obasjana.
Sunčica budi, grij me duše žarom,
Zrake domoljublja prospi Vukovarom.’’

U rodnome kraju, sred maminog krila,
Osam mjeseci sam ko princeza bila.
Snažila me ljubav miloga joj smješka;
Gle, preko noći stiže sudba teška -
Provali vulkan dušmanskoga hira
U gradu nesta jučerašnjeg mira.

Vukovar sakrio oblak crnog dima
Krv i suze tekle našim domovima.
Hrvate klali divljaci pomamni
Lijepo mi ime ‘Sunčica’ potamni.
Bezbrižne snove ukradoše ljudi
Susjedi naši, grešnog srca, ćudi.

Žrtvom njinom posta dobra moja maja,
Groznom silovanju ne bijaše kraja.
Slušah joj krike i jaukah s njome,
Oni se prijetili čedu hrvatskome.
Zatrpali me kaputima cijelu
Nek umukne glasić u sićušnom tijelu.

I bijah često ni živa ni mrtva,
A majka draga pohotnicim’ žrtva
Vikala očajana: ‘‘Guši mi se dijete,
O pustite me, siledžije klete!
Poklonite nam makar život goli…
Sunčice, ne umri, majčica te voli.
Isuse spasi nas iz đavoljih ruku,
Gospo pomozi izdržati muku.’’

Tek čudom Božjim ostadosmo žive
Nikome dužne, a još manje krive,
Greška nam samo što smo Hrvatice,
Sjemenje svete katoličke klice.

Odavno prošla strašna tragedija,
Al’ moju majku prati Kalvarija:
Užasno sjećanje agresorskog rata
Na vukovarsku sudbinu Hrvata,
Na dane srama, dane poniženja,
Zvjerskog silovanja, dugoga trpljenja…

U srcu plače vječno svjedočanstvo
I pogaženo majke dostojanstvo,
Istina bolna vijekom u njoj tinja -
Ljudi su gori nego životinja.
Hoće li ikad pravda pobijediti,
Majčica moja hoće l’ se smiriti?

Hrvatski ‘bogovi’ otvorite oči,
Siledžija i sad Vukovarom kroči.
Hrvatskim kunama budućnost si gradi
U poglavarstvu jedan mirno radi.
Čovjeku Hrvatu namećete lanac
Od vašeg roda miliji vam stranac.
Zemlja nam ispašta s tuđega ološa,
Ko i nekada u vrijeme Matoša.

Marija Dubravac Brisbane


SAVJETNICI PREDSJEDNICE I DALJE NA LINIJI CRVENE NITI

U jednim povećim novinama, da ne pišemo ime, pročitasmo savjet kolumniste istih novina, koji savjetuje Predsjednici RH da ne bude ni ustašica ni partizanka. A mi bi joj savjetovali da bude i hrvatska ustašica i hrvatska partizanka. Gospodin Tomac se ne može potpuno osloboditi one titoističko jugokomunističke ubitačne promidžbe o ustaškim zločinima, u koje vjeruje, pa bismo ga slobodno zapitali gdje je on vidio ustaške zločine ili je za njih čuo osim od jugopartije SKJ. Ne može se uvlačiti u usporedbe nadbiskupa, sada blaženog Alojzija Stepinca ni s Tuđmanom ni s Kolindom, jer se radi o prvorazrednom hrvatskom svetom čovjeku, koji je volio svoj narod i svoju državu Hrvatsku i nije dozvolio da ga u toj ljubavi itko natkrili. Također se u posljednje vrijeme pojavio učeni hrvatski filozof dr. sc. Jure Zovko koji izjavljuje kao da je poglavnik dr. Ante Pavelić nazivao nadbiskupa Alojzija Stepinca magarcem i balavcem, što je nečija izmišljotina.

Trebao je čuti Poglavnikova duhovnika Vilima Cecelju koji dobro zna da su se izuzetno poštivali. Poglavnik je išao na svete mise i svetu ispovijed kad god je mogao od svojih državnih dužnosti. Ni u kom slučaju nikada ne bi tim imenima nazivao najsvetijeg suvremenika na položaju nadbiskupa zagrebačkoga, primasa Hrvata. Čudno je da takve stvari lansiraju i ovako učeni Hrvati. Što se tiče izjava gospođe Predsjednice RH mi smo iznenađeni njezinim izjavama kako u šumi Brezovici tako i u Izraelu. Očito da i ona kao poslijeratna generacija pada pod utjecaj antifašističke lige u RH. Ne može se tako ponašati niti u nazočnosti njih u Brezovici ili njezina savjetnika Lustiga u Izraelu. Za ljubav bilo koga ne smije se monstruoznim lažima vrijeđati svoj narod i branitelje NDH koji su bili daleko najhumaniji na prostorima NDH u onome ratu, što sada pokazuju hrvatski znanstveni istražitelji kao što je dr. Josip Jurčević profesor na Institutu "Ivo Pilar", koji je utvrdio kako samo 0,13 posto grobišta otpada na branitelje NDH.

Zalazi li predsjednica u arhive i vidi li kako su ustaški prijestupi kažnjavani zbog samovolje. A tko je od četnika ili partizana bio kažnjen za zločine nad hrvatskim narodom na tlu NDH. Oni su mržnjom poticani na zločine nad hrvatskim narodom NDH. Na Bleiburg je poslala svoju savjetnicu a sama se nije usudila biti nazočna na svetoj misi zadušnici. Pitamo se kako se u savjetu Predsjednice našla Nataša Jovičić iz Javne ustanove spomen područja Jasenovac. Zar Predsjednica nije mogla uzeti za svoga savjetnika svećenika dr. Stjepana Razuma predsjednika Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Predsjednica RH ne bi smjela napamet ponavljati laži protiv milijunskih žrtava branitelja i naroda NDH na kojima je jednim dijelom obnovljena ova naša Tuđmanova RH. Što se tiče samoga autoriteta koji savjetuje Predsjednici da ne bude ni hrvatska ustašica ni hrvatska partizanka, mi joj savjetujemo da bude i hrvatska ustašica i hrvatska partizanka svih onih koji su se borili za državu Hrvatsku i koji su doživjeli istu tragediju što pokazuje smaknuće Andrije Hebranga čelnog hrvatskog partizanskog prvaka u Beogradu od strane J. B. Tita, Rankovića, Kardelja, Đilasa i Moše Pijade, zato što se borio za socijalističku državu Hrvatsku. Ubijali su Hrvate u partizanima cijelo vrijeme na sve načine od izdajstva Kerestinca do Ive Lole Ribara na Kupreškom polju ili čak Vladimira Nazora na dužnosti predsjednika Hrvatskog sabora SRH. Zdravko pabirči neka imena kao Vinka Nikolića koji je izjavio "kako je 10. travnja bio za NDH a već 11. protiv nje". Nije li Zdravko čitao njegovu pjesmu Poglavniku za Deseti travnja u kojemu veli kako nema ni srebra ni zlata osim ovoga buketa strofa umjesto buketa cvijeća. Ljudi su slaba bića koja se često prilagođavaju situaciji i vremenu. Ta to ponajbolje zna upravo Zdravko Tomac. Molimo sve istaknute Hrvate da se jednom oslobode svih ponavljanja monstruoznih laži o ustaškim zločinima i NDH.

Mate Ćavar, SSH


Da se ne zaboravi...

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Već 70 godina prenosi se slika NDH kao jedne izuzetno nazadnjačke države u kojoj su žene, ako već nisu bile žrtve zlostavljanja, imale podređenu ulogu. U načelu, ovakva su uopćavanja naslijeđena iz marksističkog govora lažna, a dovoljno se u to uvjeriti ako se baci kratki pogled na povijest te toliko ocrnjene države.

Jugoslavenska monarhija

Već početkom dvadesetog stoljeća Hrvatice sudjeluju u političkom i društvenom životu, i to najčešće unutar Hrvatske seljačke stranke. Osnivaju prvu udrugu “Hrvatska srca”, koja se ubrzo pretvara – na čelu s tri istaknute žene, Zorom Trnski, barunicom Ivkom Ožegović i Marijom Kumičić – u veliki pokret “Hrvatska žena”, i koji uzima maha u cijeloj zemlji. Toliko je jak smjer tog domoljubnog pokreta da ga vlada Kraljevine Jugoslavije odlučuje, 12. lipnja 1922., zabraniti. Krajem 20-ih godina, mnoge katoličke djevojke skupljaju se u redovima ” Saveza hrvatskih orlica”, a zatim u “Velikom križarskom sestrinstvu”, dvjema skupinama gdje solidarnost i dobročinstvo čine neodvojivi dio “hrvatstva.” Kasnije ćemo naići na mnoge od tih mladih žena u socijalnim službama i organizacijama mladeži NDH.

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

Nemilosrdna je bila policijske represija i represija kraljevske žandarmerije. Brojne su žene uhićene, premlaćivane i bičevane, kao što je to slučaj sa Marijom Hranilović. Bez dvojbe, nije slučajno što je jedna od žrtava policijskih ubojstava u Senju, 9. svibnja 1937.g. mlada djevojka, Katica Tonković. Veliki simbol hrabrosti i nesebičnosti tih žena u tom vremenu predstavlja seljanka Manda Devčić, udovica od 64 godina, čija tri sina sudjeluju u ustaškom pokretu. Nakon ustanka u Lici 1932. godine, ona je uhićena, izložena je prijetnjama, zlostavljanju i brutalnosti, a zatim provodi tri godine iza rešetaka, no nikada ne daje jugoslavenskoj policiji bilo kakve informacije (1).

U NDH

Nastankom NDH, status hrvatskih žena nimalo se ne vraća na staro stanje. Podrazumijeva se da novi režim, nadahnut nacionalizmom i katoličanstvom, potiče i promiče natalitet i tradicionalnu obitelj. S tim u svezi, režim ne postavlja nikakve prepreke u promidžbi žena. Mnogo govori i brojka koja to potvrđuje: broj studentica prava između travnja 1941. i proljeća 1942., penje se od 120 na 727. Očito je da je ustaški pokret otvoren ženama koje se skupljaju unutar zasebne strukture poznate pod nazivom “Ženska loza ustaškog pokreta“. Glede mladih djevojaka, one se kao i dječaci, primaju u “Ustašku mladež”, prije nego što započinju razdoblje u jedinicama Državne časne radne službe. Nimalo ih se ne isključuje, što govori da žene, poput slikarice Anke Krizmanić (1896.-1987.) i kiparice Ksenije Kantoci (1909-1995) – redovito dobivaju pozive za sudjelovanje na predstavljaju hrvatske suvremene umjetnosti na velikim međunarodnim izložbama u Berlinu, Beču i Bratislavi.

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

Zbog ratnih okolnosti, mnoge žene su pozvane da preuzmu radna mjesta koja se tradicionalno dodjeljuju muškarcima. Pojavljuju se i prve žene vozačice tramvaja u Zagrebu. Budući da je Hrvatska, kao i većina civiliziranih naroda, smatrala da poziv žene nije da ide u rat i ubija, rijetke su stoga žene koje se nalaze na bojnom polju. Međutim, postoje iznimke, jer ponekad i okolnosti odlučuju. Tijekom opsade Kule Fazlagić, više žena sudjeluje u borbi pod zapovijedi Derviše Jugo, majke dvoje djece. Kao simbolične likove te vrste muških djelatnosti navedimo pilotkinju (i skakačicu padobranom) Katarinu Kulenović (1913-2003), koja služi u zrakoplovstvu (3), i pukovnicu Nadu Miškulin, koja je zapovjednica ženske pomoćne garde Poglavnika.

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Nisu samo aktivistice morali proći oluju okrutnosti. Tisuće supružnica, majki, kćeri i sestara običnih vojnika, ili pak malih anonimnih dužnosnika, prolaze sličnu sudbinu. Nazočnost nacionalističke gerile (“Križari”) samo je pooštrila brutalnost novih komunističkih vlasti. Govori se kako je samo u Hercegovini ubijeno 800 žena, iz jednostavnog razloga što ih se sumnjičilo, bilo krivom bilo pravom, da dostavljaju pomoć ili obavještavaju gerilce. Žene koje su uspjele izbjeći smrtnu kaznu, dobivaju teške zatvorske kazne od 10 do 15 godina prisilnog rada.

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Christophe Dolbeau

Bilješke:

1. Kasnije, sa gotovo 80 godina, ta stara gospođa odlazi i sklanja se u Austriji, u sabirnom logoru, a nakon toga odlazi u Argentinu gdje i umire.
2. U siječnju 1947.g. tu mlada nahočad, koja se spasila bijegom Austriju, Anglosaksonci isporučuju jugoslavenskim komunistima, tj.istim ljudima koji su ubili njihove roditelje!
3. Upravo kao i njena njemačka kolegica, glasovita Hanna Reitsch (1912-1979) prvi as njemačkog Luftwaffea.

Literatura:

- Rory Yeomans, Militant Women, Warrior Men and Revolutionary Personae: The New Ustasha Man and Woman in the Independent Stae of Croatia, 1941-1945, The Slavonic and East European Review, vol. 83, N°4, 685-732. (listopad, 2005)
- Ivica Lučić, Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. , ČSP, br. 3, 631-670. 3/2010.
- N.D.H., Ustaška majka – Manda Devčić, Hrvatska (Buenos Aires), br.9 (1982), 1-2.
- Marko Bojčetić, Ustaški dječački zavod, Nezavisna Država Hrvatska (Toronto), br. 12 (1993), 10-11 ; br. 2 (1994), 10.


Hrvatsko jedinstvo, 8.4.1944
Varaždin, na Uskrs

Na treću obljetnicu naše narodne države

Sama činjenica što slavimo treću godinu obstanka naše narodne države, bila bi dovoljna da nas izpuni najvećim ponosom. Tri godine zacrtana je Hrvatska na zemljovidnoj karti Europe i s tom se činjenicom pomirio sav sviet, osim onog nepomirljivog neprijatelja, koji gaji nade, da bi ovaj veliki rat mogao izbrisati naše mjesto i naše pravo u europskoj zajednici naroda. ’

Mi znamo, mi čvrsto vjerujemo, da ona strana, uz koju stojimo u borbi u ovom velikom ratu, ne može izgubiti konačne bitke.

Poviest nas nadalje uči da narod, koji je u sebi utjelovio misao slobode, koji je srastao sa svojom državom i u njezine temelje stavlja svu svoju volju i sve što mu je najdraže, pa i goli život, može zadobiti udarce, ali ne može izgubiti slobode i države.

Kada povučemo bilancu ove tri godine, svaki Hrvat vidi, da smo u tom vremenu u glavnom u cielosti izveli ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, koje su naše, neporecivo naše po narodnosnom i poviestnom pravu. (Samo se po sebi razumije da je i Medjumurje naše). Već radi toga ovo je razdoblje najvažnije i najveće u svoj našoj prošlosti, odkako je krivulja našega života iz više vanjskih razloga išla neželjenim pravcem.

Kraj veličine našeg uspjeha žrtve, koje smo dali, ne mogu nas izpunjati boli, jer nisu bile uzaludne. Ako ikada hrvatski je narod od 10. travnja 1941. znao, za što se bori i svaki Hrvat pod puškom ima i nosi i sviest da se bori za svoje najveće blago, da se bori za svoju državu, a protiv povratka tužnih vremena, u kojima je samo težio da bude svoj na svome.

Nema sumnje, da nas čekaju još težka izkušenja, dok budemo mogli mirno odahnuti i uživati u neizmjernoj sreći što smo konačno osigurali svoje mjesto u zajednici slobodnih europskih naroda, no sumnje u podpuni uspjeh ne može biti. Čak, kad bismo predpostavili, da će ovaj rat završiti sporazumnim mirom, nemamo se čega bojati. Na hrvatskom Jadranu uzpostavijena je sigurno na dugo vrieme ravnoteža, za vrieme koje ne dolaze u pitanje ni naša obala, ni naši otoci. To uvjerenje ima i s pravom može imati cieli hrvatski narod. Naše iztočne granice ne dolaze u pitanje. Prvo zato, jer šu pravedne, drugo zato, jer na njihovom braniku stoji i stajat će kako volja tako i sva oružana snaga hrvatskog naroda.

Samo naivnjaci mogu još računati sa mogućnošću, da bi Hrvatska i Srbija mogle kada tada doći opet u neku državnu zajednicu. Ako uobće može negdje na svietu doći do nekog spajanja dviju država, sigurno je da se nitko razuman, pa čak ni Englezi, ne bave ozbiljnom mišlju da silom obnavljaju Jugoslaviju, jer ni ona prva, nasilno stvorena, nije imala nikakovog uvjeta za život i održanje, a kako bi ga mogla povampirena Jugoslavija nakon svega, što se je zbilo izmedja Hrvatske i Srbije krivnjom naroda Srbije!?

Uostalom možemo sigurno reći, da nema nijednog naroda na Balkanu, koji bi mirno gledao da se Srbija opet pokušava širiti preko svojih prirodnih granica, kao što se pouzdano može reći, da nema ozbiljnog državnika ni u prijateljskom, ni u neprijateljskom vanjskom svietu, koji ne bi znao, da na Balkanu nema i ne može biti mira sve dotle, dok se narod Srbije ne pomiri s time, da ostane u svojim granicama i da ne uznemiruje nas i druge u našem narodnom i životnom pravu.

Posljednji pokušaj srbstva da dade životne snage velikosrbskoj misli bilo je partizanstvo. Njegovi politički i vojnički vođe mislili su, da će možda ovako zakrabuljeni unieti zabunu u hrvatski narod, razvodniti njegovu narodnu i državnu sviest i Hrvatsku učiniti nesposobnom za život. Njihov plan bio je ovaj: baciti Hrvatsku i hrvatski narod u gradjanski brato-ubilački rat, dovesti nas u sukob sa velikim njemačkim narodom, koji nam je pomogao kod ostvarenja naše narodne države i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Taj plan, kad bi bio uspio, sto zahvaljujući sviesti našeg sela i grada nije i nije mogao, stvorio bi bio užas u Hrvatskoj i jednom zauviek pokopao sav stečeni ugled hrvatskog naroda i sve ono stečeno povjerenje u hrvatski narod, da hoće i da je sposoban imati svoju državu.

Tko to nije uočio, taj ne razumije ništa, taj nije ni političko diete!

Hrvatski je narod uočio tu ogromnu pogibelj, a napose hrvatski seljak. Tu mu je spoznaju olakšao i sam neprijatelj, koji je otkrio svoje karte i upozorio sav hrvatski narod, da teži za uspostavom velikosrbske Jugoslavije, k tome komunističke, u kojoj bi hrvatski narod izgubio i svaki tračak slobode, a hrvatski seljak izgubio zemlju, svoju kuću, svoju slobodicu i postao kmet u novom obliku, a radnik rob u pravom smislu rieči.

Na rieči jedan, na djelu drugi, partizanski je neprijatelj uništavao u Hrvatskoj sve što je mogao, pače i obćine i škole. Na stotine škola popalili su partizani u našoj zemlji. Palili su ih sa užitkom, premda nisu imale nikakovog vojničkog značenja. Palili su i gruntovnice, da se danas sutra ne bi znalo što je čije.

Tako je svaki, pa i onaj najzatucaniji pojedinac medju nama, vidio i spoznao, da se u toj tako zvanoj "Norodno oslobodilačkoj vojsci" ne krije ništa drugo, nego jedna urota protiv slobode, života i obstanka hrvatskog naroda.

Velikosrbsko-jugoslavenstvo, koje se bilo povampirilo još jednom u partizanstvu, doživjelo je svoj konačni pogreb u susretu sa sviestnim hrvatskim narodom na selu i gradu. To je ogroman uspjeh, premda nas je stajao mnogo žrtava.

Možda je ova nevolja, koja je zbog partizanstva bila stigla mnoge hrvatske krajeve, bila neka tajnovita nužda, da hrvatski narod postane još jače očeličen za svoju državu, a da se u isto vrieme učini najodpornijim protiv svakog pokušaja boljševizma na hrvatskom narodnom i državnom području. Jer sada je svaki Hrvat vidio kakav bi to strašan život bio kad bi po nesreći bio uspio plan partizana. Da je od Beograda, onog velikosrbskog Beograda, Hrvatima dolazilo samo najveće zlo, i da je sa Kalimegdana uviek duvao vjetar, koji je išao za tim, da hrvatski narod ne bude svoj na svome, to su Hrvati osjetih dovoljno za vrieme Jugoslavije. Sada je hrvatski narod u partizanstvu vidio i doživio još jednu veliku istinu, naime, da bi mu i Moskva doniela propast, kad bi njoj nasjeo! Mi Hrvati nismo nikada bili niti ćemo biti susjedi Rusije, ni boljševičke ni bilo kakove druge. Nikada s njome nismo imali, niti ćemo imati bilo kakve a kamoli kulturne i gospodarske veze.

Mi smo u svom životu i kao slobodan državni narod upućeni kulturno i gospodarski na naše susjede europskog prosvjećenog kruga, kome od vajkada pripadamo i sami. To je trajan razlog, koji odredjuje i naš životni politički pravac, sada i u budućnosti.

U minule tri godine našeg nezavisnog državnog života mi smo Hrvati - to treba imati stalno u vidu - izpravljali nedaće, koje su nas zadešavale kroz stoljeća. Tko to ne razumije, ništa ne razumije! Mi ih još i sada izpravljamo jačajući iz dana u dan naš državni organizam.

Hrvatski se narod nalazi tri godine na djelu osiguranja i učvršćenja svoje države. To nije bio mali, nego orijaški zadatak. Trebalo je uklanjati zaprieke i trebalo je povezivali i čvrsto povezati ono, što je stoljećima bilo razkidano.

Na tisuće i tisuće Hrvata, koji su na tom djelu u ustaškoj ili domobranskoj odori dali svoje živote, izvršili su dužnost, koju će znati pravedno i dostojno cieniti samo budući naraštaji.

Ustaška misao oživotvorila je i unutarnje oslobodjenje hrvatskog naroda. Nestalo je tudjinskih izrabljivača kao preko noći. Družtvovna misao, koju nosi ustaški pokret, kroči odlučno putem družtvovnoj pravici na svim linijama. Rad je postao sveta dužnost, rad postepeno, ali ubrzano dobiva svoje priznanje. Da nam partizanski i četnički neprijatelj nije uništio nebrojena dobra, da nam sramotni talijanski generali nisu nanieli toliko jada, i kad ne bismo živjeli u ratnom vremenu, i naše narodne snage ne bi se bile u ove tri godine morale u tolikoj mjeri trošiti za obranu države i naroda, sigurno je, da bismo na području družtvovne pravice bili već vrlo daleko i postigli uspjehe, da bi Hrvatska već danas bila jedna sredjena i sretna narodna zajednica, ili kako reče Poglavnik - cvietni vrt.

U ove tri godine junačkih borba, nevidjenih primjera narodne i državne sviesti, hrvatski je narod stekao jedno izkustvo, koje mora izkoristiti u najvećoj mjeri: Poslije ovoga rata biti će slobodni i sretni oni narodi, koji sačuvaju svoju staloženost, svoj unutarnji mir. Potreba najveće sloge i zajedničkog nastupa cielog hrvatskog naroda nije nikada bila veća, nego u svom završnom dielu rata i obračuna s unutarnjim neprijateljem. Jer u pitanju je ciela naša budućnost. Ako ikada, sada ne smijemo - kako bi rekao blagopokojni vodja i učitelj Stjepan Radić - biti sliepci kraj zdravih očiju.

Naš zavjet u ovom času, kada u očima cielog svieta slavimo treću obljetnicu naše narodne države, i kada na njezinom braniku stoji nekoliko stotina tisuća hrvatskih sinova pod oružjem, može biti samo jedan: uložiti sve sile da što prije uzpostavimo u svakom kutiću hrvatske zemlje podpuni mir, zakonitost i pravdu; da sve naše snage upotriebimo da ni jedan komadić obradive hrvatske zemlje ne ostane bez ploda. Moramo osigurati prehranu cieoga naroda.

Kraj takovog držanja, rada i požrtvovnosti Hrvatska se nema ničega bojati. Ona će nakon ovog velikog rata, sačuvanai iznutra duhovno očeličena, ući u novi sretni život rada, stvaranja i napredka, koji će posvetiti sve ove muke i patnje što ih sada snosimo, i koji će dati konačno smirenje našim palim borcima u njihovim svetim grobovima.

Na sadanje pokoljenje hrvatskog naroda stavljen je najveći i najsvetiji zadatak. Ono će ga izvesti do kraja. Ono ga mora izvesti do kraja radi sretne budućnosti hrvatskog roda.

Matija Kovačić


Mala riznica hrvatskoga identiteta

Ljubo Karaman, Živa starina – Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, HIBZ, Zagreb, 1943.

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

Mate Kovačević


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1941. i 1942. godini

– kolovoz 1941.

Prvi zatočenici dolaze u dvije barake pored sela Bročice, smještenog između Novske i Jasenovca. Sljedeća skupina dolazi u Krapje, nekoliko kilometara zapadno od Jasenovca. I tu su smješteni u dvije barake. Prema sjećanjima zatočenika iz tog vremena u Krapju i Bročicama bilo je ukupno oko 600 zatočenika (Jakob Danon u A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, III, str. 514.)

– rujan, listopad 1941.

Zatočenici rade na gradnji nasipa na rijeci Strug, zajedno s mještanima. Straža koja ih prati uglavnom se sastoji od ustaša iz Osijeka. Bili su to stariji ljudi i korektno su se ponašali prema zatvorenicima. Radovima rukovodi inženjer Franjo Beretin u ime Ravnateljstva melioracijskih radova. Počinje pretvaranje industrijskih pogona u Jasenovcu (ciglana, lančara…), vlasništvo obitelji Bačić, u logor. Postrojenja se ograđuju bodljikavom žicom. U Krapju izbija pobuna zbog slabe hrane. Dolazi Pokretni prijeki sud i osuđuje nekoliko desetaka zatočenika na smrt strijeljanjem. (Hrvatski državni arhiv, Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina-glavni urudžbeni zapisnik, kut. 10; M. Kevo, Počeci logora Jasenovac, 2003)

– studeni 1941.

Zatočenici se sele iz Krapja i Bročica u središnji logor koji dobiva ime Logor III Ciglana.

U Jasenovac dolaze predstavnici Židovske bogoštovne općine iz Osijeka Vlado Grünbaum i Andrija Ripp i s povjerenikom za logore Vjekoslavom Luburićem dogovaraju nabavu hrane za zatočenike. Postignut je dogovor: Židovska općina kupovat će hranu za zatočenike – kupus, grah, mast, tjesteninu, luk, papriku – a logorska uprava isplatit će im novac prema računima koje donesu. Grinbaum i Rip nabavili su za logor i 50 šivaćih mašina te odjeću i obuću. (HDA ZKRZ-GUZ, kut 10)

Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih osoba na boravak u sabirnim i radnim logorima, koja je predstavljala pravni temelj za zatočenje donosi se 25. studenog. Prijedloge za logor davale su redarstvene oblasti a potvrđivao Ured I Ustaške nadzorne službe. Mogle su se izreći kazne od 3 mjeseca do 3 godine boravka u logoru.

– prosinac 1941.

Radi održavanja discipline zapovjednik logora Luburić naredio strijeljanje 10 ustaša iz logorske posade koji su pljačkali u okolnim selima. Na njihovu grobu dao je izvjestiti napis: ovdje leži 10 ustaša koji su se ogriješili o ustaška pravila. Druga polovica lista bila je prazna, a na vrhu je pisalo: ovdje će doći oni koji će se ogriješiti o ustaška pravila. Nove straže kod tih su zapisa polagale prisegu da će se držati pravila. (Drago Hadži Čolaković, Jasenovac, 1948; bivši zatočenik Hinko Singer u HDA ZKRZ-GUZ, kut. 9)

Zadnjih dana prosinca odmetnici (kasnije partizani) su pokušali napad na logor. Došli su u selo Gradinu, koje leži točno preko Save, i otvorili vatru na logor. Poginula su trojica ustaša i nekoliko logoraša. (HDA, Ministarstvo oružanih snaga, kut 1, izvješće br. 17)

– siječanj 1942.

Na Gradinu je 15. siječnja organiziran protunapad. Ustaše i domobrani forsirali su Savu i odbacili odmetnike i sve stanovnike Gradine, južnije prema Kozari. U toj akciji ustaški odred ušao je i u selo Draksenić (južno od Gradine) gdje su za osvetu poubijali dio zarobljenih stanovnika.

Intervencija nadbiskupa Stepinca za uvjete u kojima žive zatočenici te glasine koje su o njima kolale u Zagrebu, potaknula je uređivanje logora. Iz Njemačke je naručeno osam montažnih baraka. Šest je namijenjeno za boravak i spavanje (oko 200 u svakoj), a u dvije se organizira ambulanta i kuhinja s blagovaonicom. (biv. zatvorenik Vukašin Žegarac u Miletić, KLJ, I, str. 221)

Osim u barakama, logoraši spavaju i u prostorima niza radionica koje postoje u logoru. Tu je ciglana, zatim tvornica lanaca, po kojoj cijeli kompleks radionica nosi ime Lančara. U njoj su kovači, izrađivači lanaca, autolimari, automehaničari, bravari, precizni mehaničari. Nadalje električari, a radi i električna centrala na drvo. U logoru postoji i stolarija, mlin, pekara, mesnica s ledanom, ekonomija sa svinjcima i peradarnicom. Mala rafinerija nafte. U lančari je i tvornica oružja, odnosno, puškarnica. Kupljeni su rabljeni strojevi iz austrijske tvornice oružja Steyer. Serijski se na hidrauličkim prešama proizvode bajuneti, vojnički kreveti, i mnogo toga drugog. (biv. zatv. Savo Delibašić za web stranicu JasenovacMemorial; T. Aralica i V. Aralica, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 2012; HDA Zbirka izvornog gradiva NDH, kut. 72)

Poslove vode inženjeri, arhitekti, obrnici i tehničari raznih struka, većinom Židovi, koji tu rade u svojim predratnim strukama. U mjestu Jasenovcu osniva se radionica za štavljenje kože i proizvodnju obuće, poznata kao Kožara. Njezinih 140 zatočenika gotovo u istom sastavu, na čelu sa zatočenikom-upraviteljem Silvijem Alkalajem, radi cijeli rat. U veljači se u logor sličnog tipa pretvara i dotadašnja kaznionica u Staroj Gradiški. Dio zatočenika iz Jasenovca, osobito obrtnici, preseljavaju se u Gradišku. (HDA, Ustaška nadzorna služba, kut. 3)

– veljača 1942.

U Jasenovac dolazi međunarodna komisija. Dočekuje ih uređeni logor, nove barake s pećima, uredna ambulanta, radionice. Prema izvještajima, većina logoraša su Židovi. Odmah nakon komisijskog pregleda u upravu se poziva 13 logoraša Srba koji se puštaju na slobodu i otpremaju u Srbiju. Uskoro počinje i otpremanje zatočenika na rad u Njemačku (A. Miletić, KJL, I, str. 207., 221., 239.)

U veljači je strijeljano 15 zatočenika zbog pokušaja bijega i napad na stražara. O strijeljanju je napravljen zapisnik. Smrt strijeljanih utvrdili su logorski liječnici. (HDA, ZIG-NDH, kut. 72)

– ožujak 1942.

Nakon topljenja snijega nastupaju velike poplave i Sava probija nasip. Dio logoraša je kamionima prevezen u Staru Gradišku dok se voda ne povuče. „Guske, patke, kokoši i purani razbježali su se iz ekonomije i kratko se vrijeme zadržavali na otočićima tog mora. Uspjeli smo ipak spasiti gotovo svu stoku“, opisao je Gjuro Schwartz. (HDA, ZKRZ, mikrofilm Z-2942)

Nakon poplave pojavljuju se tifus i druge bolesti. Prema sjećanju Josefa Konfortija, liječnika iz Travnika, na 30 stranica knjige Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac iz 1970 godine, poduzete u temeljite mjere za suzbijanje epidemije tifusa. Po Konfortijevu prijedlogu nabavljeni su dezinfekcijski uređaji, naređeno šišanje svih (i zatočenika i ustaša) na nulu, redovito tuširanje i kupanje u toploj i hladnoj vodi. Epidemija je suzbijena i u tako velikom obliku više se nije pojavila, rekao je Konforti.

Logoraše pred upravom logora predstavljao logornik, a pojedine radne skupine vode grupnici. Prvi logornik bio je Bruno Diamantstein. U proljeće izbija tzv. zlatna afera. Diamanstein i nekoliko drugih zatočenika iz unutarnje uprave optuženi su da su izvan logora krijumčarili stvari koje su se oduzimale zatočenicima na ulazu u logor. Radili su to u dogovoru s ustašama iz uprave. Zbog toga su strijeljani Diamantstein i njegovi suradnici ali i ustaša Ljubo Matković, brat tadašnjeg upravitelja logora Ivice Matkovića. (Konforti, Sećanja Jevreja…, str. 209-239)

– travanj 1942.

Zatočenici dobivaju mogućnost komuniciranja sa svojom rodbinom i prijateljima putem dopisnica. Imali su pravo na pakete s hranom i odjećom. Židovska zajednica slala je u logor 600 paketa tjedno svojim članovima, ili oko 50.000 komada za trajajanja cijelog rata. (HDA ZKRZ-GUZ, kut. 10)

Hrana od kuće poboljšavala je jednoličnu logorsku prehranu. U logoru su bila redovita tri obroka, a katkad su se dobivali i gableci u obliku kruha s nekim namazom. Za doručak je bio čaj ili kava s kruhom, za ručak kukuruzna kaša (pura, žganci), grah, govedska juha, juha od kupusa i slično. Slično je bilo i za večeru. Zatočenici su imali bonove za obroke na temelju koji su dobivali hranu. Redari u barakama mogli bi kazniti oduzimanjem bonova one koji nisu ujutro složili svoj krevet na vojnički način ili su radili neki drugi nered. (biv. zatv. Hinko Singer u HDA ZKRZ-GUZ, kut. 9)

U noći između 3. i 4. travnja partizani se prebacuju preko Save iz sela Orahova, s desne obale, u Jablanac, udaljen nekoliko kilometara nizvodno od Jasenovca. Ustaška ophodnja koja je čamcima pokušala doći u Jablanac nije uspjela, a putem nije mogla zbog poplave. Partizani čamcima sele preko rijeke svih 350 stanovnika Jablanca, njihovih 200 svinja i mnogo pokretne imovine. Nakon toga partizani i seljani spaljuju svoje selo, uključujući i pravoslavnu crkvu. Nekoliko katoličkih obitelji preselilo se u susjednu Mlaku. (HDA, Izvješća Glavnog stožera, kut. 1)

Zatim je 14. travnja uslijedio i partizanski napad i na ustašku posadu u Mlaki. Poginula su tri ustaše, a 14 ih je ranjeno. U protunapadu partizani su odbačeni, a selo zauzeto. Stanovnici Mlake su riječnim putem preseljeni u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Odatle žene odlaze na rad u Njemačku, a muškarci se otpremaju prvo u logor Sajmište u Zemun, a potom na rad u Njemačku i Norvešku. (A. Buljan i F. Horvat, Prešućene novljanske žrtve, 2011., str. 604)

– svibanj 1942.

Partizani su pokušali još nekoliko napada na Jasenovac. Napad 17. travnja trajao je od 4 do 6 sati ujutro. Napad je odbijen. Sljedeći je zabilježen 5. svibnja. Oko 23.30 doplovilo je čamcima rijekom Unom dvadesetak partizana. Kod Gradine su napali ustašku stražu. Idući dan, opet u gluho doba noći, uslijedilo je novo puškaranje. «Na ustaške straže pucalo je i pučanstvo grkoistočne vjere, kojom prilikom je jedan ustaša pao. Zbog tog slučaja dao je zapovjednik sabirnog logora sve grkoistočnjake internirati u sabirni logor“, stoji u službenom izvještaju. Stanovnici Jasenovca prebačeni u Zemun, odatle neki u Srbiju, drugi u Njemačku. (HDA, Izvješća Glavnog stožera, 16. svibnja 1942.)

Partizani su s bosanske strane u svibnju 1942. izveli jedan pravi gusarski napad čamcima na šlep koji je plovio iz Jasenovca u Gradišku. „Borci su gađali posadu koja je opalila oko 10 metaka. Borci su sjeli u čamac i požurili prema šlepu i bacili bombu u motor. Ustaški satnik pucao je iz pištolja dok nije ubijen. Pronađena su dva civila u šlepu. Od neprijateljske posade jedan se spasio skakanjem u Savu i plivanjem. U šlepu je zaplijenjen jedan puškomitraljez, 5 karabina, 2 pištolja, 400 metaka, 2 ustaške uniforme, 100 metara kukuruza, 30 metara sijena, kovački alat, nekoliko stotina metara žice, razni lonci i 300 litara nafte. Borci su motor izvadili i prazan šlep potopili. (Zbornik dokumenata o Naroodnooslobodilačkom ratu, tom IV/5, Vojnoistorijski institut JA, Beograd, str. 151)

Židovska općina iz Osijeka i epidemiološki odsjeka Ministarstva zdravstva dogovarali su nabavu dezinfekcijskog aparata. ŽBO iz Osijeka kupila je 4. svibnja 1942. mikroskop za laboratorij jasenovačke logorske bolnice. Stajao je 6000 kuna (HDA, UNS, kut. 6)

U svibnju je ustaški odred krenuo u proboj ceste prema Bosanskoj Dubici na koju su se spustili partizani. Uz ustaše kao sanitet idu logorski liječnici Josef Konforti, Igor Gasparini i Marin Jurčev. Angažirao ih je osobno Vjekoslav Luburić. Dan prije akcije, koja se dogodila 25. svibnja, Konforti i drugi liječnici su za desetak vojnika, «deset dječaka u ustaškim uniformama», održali kratki tečaj previjanja i podvezivanja rana. Na smotri prije polaska u proboj bio je i šef UNS-a Eugen Dido Kvaternik koji je Gaspariniju i Jurčevu, kao Hrvatima, poručio da imaju priliku «okajati grijehe i stupiti u redove domoljuba». (Josef Konforti u Sećanja Jevreja…)

Igor Gasparini poginuo je tog dana, pored ceste za Dubicu, pomažući ranjenim ustašama. Marin Jurčev nakon akcije stupa u ustaške redove i postaje šef bolnice koja se gradi u mjestu Jasenovcu.

– lipanj 1942.

U logor se dovodi i skupina od nekoliko stotina Roma. Smješteni su prvo u logoru, gdje zabavljaju ostale zatočenike i ustaške stražare predstavama s cirkuskim medvjedima i majmunima. Zatim ih preseljavaju u selo Ušticu. (biv. zatv. Ante Miletić, HDA, UNS, kut. 1)

– srpanj 1942.

Započinje izgradnja logorskog zida, visokog oko tri metra. Za gradnju je trebalo oko 3,1 milijun cigli, za što se moralo iskopati 12.500 tona gline. (N. Mataušić, Jasenovac-fotomonografija, 2008)

Kroz logor prolaze zarobljenici s Kozare, oko 9000 muškaraca i 23.000 žena. To je i najveći broj Srba koji prolazi kroz logor. Muškarci odlaze u Njemačku, vlakom do Zemuna a onda brodom do Beča i na sjever, neki sve do Norveške. Žene i djeca šalju se na poljske radove po Slavoniji. Znatan broj žena ide u Njemačku, a oko 12.000 djece ostaje na brigu NDH. Država ih zbrinjava u dječjim domovima i prihvatilištima (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te u obiteljima. Pomažu Karitas, Crveni križ, časne sestre i drugi crkveni redovi… Glavni organizator zbrinjavanja je Kamilo Bresler iz Odsjeka za skrb obitelji Ministarstva udružbe NDH (D. Budisavljević, Dnevnik, 2004; Ć. Petešić, Dječji dom Jastrebarsko, 1990)

– kolovoz 1942.

Osniva se logorski orkestar. Vodi ga Natko Devčić, do zatočenja profesor na Muzičkoj akademiji. Orkestar pod Devčićevim ravnanjem svirao je himnu na povremenim svečanostima, a na Božić te godine izvodio je skladbe Händela, Beethovena i Franje Vilhara. (M. Riffer, Jasenovac 1943., str. 144 i 212-213)

– rujan 1942.

Radovi logorskih radionica izloženi su na izložbi na Zagrebačkom zboru (velesajmu). Izloženi su oružje, drveni i kožni proizvodi, umjetnički radovi, prehrambeni proizvodi (med, džemovi i slično) (A. Ciliga, Svjedok najvećih laži, 2001, str. 202)

U logoru počinje raditi obrtnička škola za dječake. Teorijske i praktične predmete predaju im zatočeni majstori i učitelji. Dječaci od 9 do 13 godina učili su za automehaničare, električare, brijače i druga obrtnička zanimanja, sve do travnja 1945. (biv. učenik Zvonko Pajur, u Glas Koncila, 31/2014; T. Erjavec, Španovica, 1992., str 144.)

– listopad 1942.

Slučaj sela Crkveni Bok, udaljenog 12 kilometara zapadno od Jasenovca. Motivirani sumnjom da stanovnici (Srbi-pravoslavci koji su 1941. prevedeni na katoličanstvo) surađuju s partizanima, ustaše iz Jasenovca upadaju u selo, i stanovnike odvode u logor. Na intervenciju seoskog župnika Augustina Kralja i drugih dužnosnika, koja je stigla sve do Pavelića i ministara u Vladi NDH (spominje je u svom dnevniku Mladen Lorković), seljani su uskoro pušteni kućama. Iz logorske blagajne isplaćena im je odšteta za uništenu i ukradenu imovinu. (F. Škiljan, Akcija Crkveni Bok, 2005; A. Miletić, KJL, I, str. 500)

Tijekom godine u logor su zatvorena i četvorica katoličkih svećenika Slovenaca i jedan Poljak. Riječ je o svećenicima iz Slovenije koje su Nijemci protjerali u NDH. Živjeli su većinom u Hrvatskom zagorju. U logor su dovedeni zbog suradnje s partizanima. Neki umiru od bolesti, neke su po svemu sudeći strijeljali za odmazdu. Preživio je svećenik Anton Rantaša. Zbog slučaja svećenika i akcije Crkveni Bok poduzete su disciplinske mjere prema Vjekoslavu Luburiću. U logor je poslana nova istražna komisija, na čelu s visokim dužnosnikom Vlade NDH Aleksandrom Seitzom i Ivom Bogdanom, šefom Glavnog ravnateljstva za promidžbu. Na inzistiranje njemačkih predstavnika Luburić je suspendiran i maknut iz povjereništva za logore. Interniran je u mjesto Šumec kraj Lepoglave. Umjesto njega povjerenik za logore u Ministarstvu unutarnjih poslova postaje Stanko Šarac. Iz Jasenovca odlazi i Ljubo Miloš, koji je zbog akcije u Crkvenom Boku uhićen i pritvoren u Zagrebu, na Savskoj cesti. Luburić utjecaj na logor ponovo dobiva u travnju 1944., a Ljubo Miloš će se u Jasenovac vratiti tek u travnju 1945. (A. Rantaša, Jasenovac, Nova pot, II, 1950, str. 121-127 i 158-164)

– prosinac 1942.

Za Božić u logoru je služena svečana misa. Predvodio ju je svećenik Zvonimir Brekalo koji od tada ostaje stalno u logoru kao dušobrižnik. Obrede za islamske zatočenike obavljao dvaput mjesečno Tahir Vojniković, imam iz Kozarca. (biv. zatv. Jakob Danon u HDA ZKRZ, kut 67)


Prenosimo...

Na Bleiburgu i Križnom putu pobijeno 500 tisuća Hrvata

Hrvatska je u XX. stoljeću izgubila dva milijuna i 434 tisuće ljudi

»Potvrđujemo da je postojao demografski potencijal, koji je trebao biti registriran u popisu stanovništva 1948. godine, ali nije«, rekao je ugledni hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc ususret 70. obljetnici tragedije na Bleiburgu, posvećujući izlaganje svome ocu koji je preživio Križni put, objasnio kako je hrvatsko dvadeseto stoljeće jedno od najtragičnijih stoljeća jednoga od europskih naroda, a to se nastavilo i u XXI. stoljeću. Jedini je hrvatski narod, naime, imao 1948. godine negativnu demografsku bilancu te se taj trend nastavio i nakon toga kroz iseljavanje političko ekonomske emigracije, mahom iz ruralnih krajeva, a vrhunac toga događa se danas. U posljednih je petnaest godina, kako kaže, iz Hrvatske iselilo približno 150 tisuća mladih i obrazovanih ljudi.

Teorija demografske tranzicije koju zastupaju svi svjetski i domaći demografi kaže da postoje zakonitosti po kojima se razvija pojedina populacija. Te su zakonitosti uglavnom univerzalne. Međutim, postoji nešto što je na hrvatsku populaciju posebno utjecalo. Postoji sedam razdoblja, odnosno sedam faktora koji su slamali hrvatsku populaciju od početka XX. stoljeća do sada, navodi Šterc. »Prvi je velika i brojna iseljavanja s početka XX. stoljeća prema Amerikama. Procjena je da je Hrvatsku napustilo 350 tisuća ljudi. Drugo su stradanja u Prvom svjetskom rat., Hrvatska je jedina zemlja u okruženju, koja je imala depopulaciju u prvom popisu stanovništva nakon Prvog svjetskog rata. Procjena izravnih i neizravnih gubitaka vezano uz to razdoblje su 363 tisuće ljudi.Treće su stradanja u Drugom svjetskom ratu, a četvrto stradanja na Križnom putu i u Bleiburgu, stavit ću ih u jednu brojku koja iznosi 639 tisuća ljudi. U popisu 1948. godine koji nije radila Hrvatska, nego tadašnji Državni zavod za statistiku nedostaje 639 tisuća ljudi. Peti faktor je velika imigracija 60-ih godina, kada je bivša država otvorila granice i kada su svi tvrdili da se radi o gospodarskoj emigraciji, a zapravo je bila i politička. Po našim procjenama Hrvatsku je tada napustilo 450 tisuća ljudi, uglavnom iz ruralnih sredina, manje obrazovanih i slično. Šesto su stradanja u Domovinskom ratu - 482 tisuće posredno i neposredno su ratni gubitci, od toga je oko 300 tisuća Srba napustilo Hrvatsku. Sedmo je razdoblje u kojem smo sada, kada nas napuštaju mladi, obrazovani ljudi i ono što je budućnost Hrvatske. Po procjeni u zadnjih četiri godine napustilo nas je 150 tisuća ljudi«, rekao je Šterc.

Dodaje kako je ukupno u XX. stoljeću Hrvatska izgubila dva milijuna 434 tisuće ljudi, što su brojke, koje su u odnosu na današnju populaciju prestrašne. »To vam je kao da Italija ili Velika Britanija izgube pola svoga stanovništva od 60 milijuna izravno ili neizravno. Da Hrvatska nije izgubila sve te ljude kroz XX. stoljeće danas bi imala 6,7 milijuna stanovnika, a umjesto toga imamo četiri milijuna 140 tisuća, s obzirom na to da je depopulacija od popisa stanovništva 2011. godine vrlo evidentna u Hrvatskoj«, naveo je Šterc. On je te rezultate uspoređivao sa Srbijom. U istom razdoblju, 17 godina od popisa stanovništva od 1931. do 1948. godine, Hrvatska je izravno ili neizravno izgubila 639 tisuća ljudi, a Srbija je imala ukupni porast od 802 tisuće stanovnika ili ukupnu stopu od 14 posto.

»Toliko o tome kolika su bila stradanja i gdje. Ključno pitanje je tko je u Hrvatskoj stradao, što se nametalo cijelo vrijeme kroz prošlo razdoblje, posebno kroz obrazovni i politički sustav. Danas Srbija ima sedam milijuna i sto tisuća stanovnika, od čega ih je popisano 300 tisuać izvan Srbije, gdje postoji gubitak nakon popisa od četiri godine od 252 tisuće, dakle puno više nego Hrvatska, jer gubi godišnje oko 65 tisuća stanovnika, što prirodnim putem, što iseljavanjem. Srbija danas ima 6,5 milijuna stanovnika, a da se nije ovo dogodilo u Hrvatskoj, naša zemlja bi imala 6,7 milijuna. Bez Vojvodine četiri milijuna 650 tisuća. Toliko o populacijskoj snazi dvije zemlje«, kaže Šterc.

Posredni i neposredni gubitci od 639 tisuća ljudi su činili 16,9 posto populacije iz popisa 1931. ili 1948. godine, a sasvim je svejedno, jer su apsolutne brojke bile vrlo slične. To je kao da u razdoblju od pet godina Italija i Velika Britanija, ponavlja Šterc, koje imaju otprilike 60 milijuna stanovnika izgube deset milijuna i 500 tisuća stanovnika. »Godine 1948. Hrvatska je trebala imati četiri milijuna i 400 tisuća stanovnika, a da je imala stopu rasta kao Srbija, a nije bilo nekog posebnog demografskog ili gospodarskog razdoblja da Hrvatska nema takvu stopu, imala bi čak 4,6 milijuna stanovnika 1948. godine«, objasnio je.

Šterc je pratio i prirodno kretanje stanovnika, odnosno natalitet, mortalitet i prirodni prirast, posebno u Hrvatskoj. »U to je vrijeme prirodni rast ukupnog stanovništva trebao iznositi osam promila, odnosno otprilike 30 tisuća stanovnika godišnje. Na osnovi podatka od 60 tisuća rođene djece godišnje i umiranja 30 tisuća djece, smanjimo li taj prirodni rast za 16,9 posto, koliko je nedostatak stanovništva izračunat po ovoj metodi, to iznosi pet tisuća i 70 stanovnika godišnje manje po prirodnom rastu, rodnosti deset tisuća, odnosno umiranja pet tisuća. Svake godine nakon 1945. godine rođeno je prosječno, zbog posrednih ili neposrednih gubitaka u Hrvatskoj deset tisuća i 140 djece godišnje manje.

Procjenjuje se kako je samo zbog tih gubitaka u Hrvatskoj od 1945. do 1991. godine rođeno 436 tisuća djece manje. To su posredni gubitci za Hrvatsku kao posljedica stradavanja u pet godina rata. Napomenut ću, da je od popisa 1931. do početka rata 1941. bio standardni demografski rast s normalnim rađanjem, umiranjem, imigracijom itd. u tih 17 godina – do 1948. – je tri godine poslije rata do popisa 1948. godine, koji je bio u srpnju, bilo takozvano kompenzacijsko razdoblje reprodukcije ukupnog stanovništva Hrvatske, za koji će mnogi reći da je riječ o baby boom-u, ali to nije nikakav baby boom nego naprosto kompenzacijsko razdoblje, gdje populacija reagira na smirivanje situacije.

Ako se uzme činjenica i pretpostavka da u tih pet godina nije bilo prirodnog rasta, da je rađanje bilo smanjeno za 50 posto, da je smrtnost između ostalog bila bitno veća s obzirom na rat koji se tada odvijao, moguće je smanjiti ukupno pretpostavljeni broj rođene djece u tih pet godina za 30 posto. Ako se smanji za 30 posto, od godišnjeg očekivanog rađanja, odnosno kroz 17 godina od popisa između 1931. i 1948., koji nismo mi radili, rođeno je oko 714 tisuća djece, ako to smanjimo za 30 posto dobit ćemo prirodni prirast od 357 tisuća stanovnika u tom razdoblju. To govorim zato što time potvrđujemo da je postojao demografski potencijal, koji je trebao biti registriran u popisu stanovništva 1948. godine. Da je postojao, kao posljedica klasične reprodukcije stanovništva u neratnom dijelu godine, koji je bio 70 posto vremena i smanjenog za 30 posto ukupnog rađanja s obzirom na pet godina gdje smo pretpostavili da je prirodni prirast bio nulti«, tvrdi Šterc.

Istraživanja su rađena i kako bi se moglo razlučiti što se dogodilo s neposrednim stradanjem za vrijeme rata i u neposrednom poraću, posebice kako bi se moglo razlučiti koliko je ljudi stradalo u izravnim ratnim sudjelovanjima, koliko je stradalo na Jasenovcu, koliko u partizanskoj vojsci, a koliko u hrvatskoj vojsci. »Napomenut ću da je u okviru današnjih granica Republike Hrvatske 1931. godine bilo u ukupnom stanovništvu Hrvatske 633 tisuće Srba, a popis iz 1948. ih je registrirao sto i nešto tisuća manje. S time da u niti jednoj analizi nisu spomenute migracije iz ratnog područja prema područjima koja nisu bila u ratu. To se potpuno zanemarilo, kao i onaj rast Srbije od 802 tisuće stanovnika koji može uključiti emigraciju stanovništva prema teritoriju na kojem je najmanje vođen rat. To je logika migriranja, koja je zabilježena i u Domovinskom ratu.

Od tih 639 tisuća smanjimo to s faktorom 30, još uvijek ostaje potencijal od 447 tisuća i 300 stanovnika koji su trebali biti popisani u popisu stanovništva 1948. godine. Tu smo isključili migraciju prema Srbiji, isključili smo mogući prirodni rast koji je vrlo vjerojatno bio zabilježen i uzeli smo sve najmanje parametre kako bi smanjili sve te iznose koji sami po sebi izazivaju puno toga. Gdje je tih 447 tisuća stanovnika? Uzeo sam izvore koji su govorili koliko je stradalo partizana, koliko je u Jasenovcu stradalo hrvatske vojske i prihvatio sam za sada brojke od 70 tisuća u Jasenovcu od 45 tisuća stradalih partizana i 30 tisuća stradalih pripadnika hrvatske vojske tijekom rata.

Dakle, još uvijek nam ostaje 145 tisuća, s tim da te brojke prihvaćamo zasad, jer nigdje nema izravnog popisa stanovništva. Moguće je samo izračunavati ovakve potencijale od strane onih koji znaju zakonitosti procesa, koji su se odvijali u tom razdoblju, koji znaju strukture stanovništva koje su očekivane u nekom popisu stanovništva i koji se ne boje to izreći. Gotovo 450 tisuća ljudi te nam ostaje da je 305 tisuća ljudi iz Hrvatske stradalo na Križnom putu i Bleiburgu. Međutim, to nije sve. Ako ove parametre o kojima sam govorio dovedete imalo u pitanje, brojka se diže na 350 tisuća iz Hrvatske, jer sam analizirao popis stanovništva u Hrvatskoj. Tu je isključeno stanovništvo koje je napuštalo ove prostore iz Bosne i Hercegovine. Brojke o kojima su mnogi govorili i gotovo da se nisu smjele javno iznositi koje se približavaju brojci od 500 tisuća stanovnika su realne«, ističe Šterc.

Kada se pogleda cijela priča, demografske posljedice iza toga, koliki je broj bio manje rođene djece u Hrvatskoj nakon svih tih strahota, kada se pogleda sedam koraka koji su utjecali na demografski razvoj Hrvatske, današnju suvremenu situaciju gdje pred nama odlazi mladost i budućnost Hrvatske da se gotovo ne osvrćemo za tim, Šterc je zaključio sa slijedećim: Dobro da nas uopće ima!

Petra Zahran


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1943. godini

– siječanj

Nakon odlaska Natka Devčića iz logora, ravnanje zatočeničkim orkestrom preuzima Erih Samlaić. Glazbeno-kazališna sekcija postojala je i u kožari, radnoj jedinici koja se nalazila izvan logora, u mjestu Jasenovcu. Erwin Miller u knjizi «Izabran za umiranje» (Zagreb, 2004.), piše kako je s kolegama uvježbao nekoliko glazbeno-scenskih prizora. Izvodili su ih prvo pred stražom pa pred mještanima Jasenovca i na kraju pred zatočenicima u glavnom logoru. Miller piše da su izvodili dijelove operete «Grofica Marica», dijelove Shakespearova «Sna ljetne noći», a zatočenik Arnold Basch pjevao je Ave Mariju. (E. Miller, Izabran za umiranje, 2004)

– veljača

Zatočenici održavaju vezu s partizanskim skupinama u okolici logora. Za to je bio zadužen veterinar Ivo Drežančić, član komunističke skupine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Rad Drežančića i pomagača (Zorko Golub, Ekrem Maglajlić i drugi) otkrivena je u prvom dijelu 1942. Nakon internacije u Jasenovcu, Drežančić i drugovi nastavili su se baviti svojom strukom na logorskoj ekonomiji. Drežančić je obilazio vanjska logorska imanja i farme, kontaktirajući s partizanima. Napad na logor izvana trebao je biti koordiniran s unutrašnjom pobunom. Prema izjavi Miloša Carevića, zatočenika koji je nešto kasnije pobjegao iz logora, do planiranog ustanka nije došlo jer je „obustavljen izvana“. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 142)

– ožujak

Logor dobiva novog upravitelja, Ivicu Brkljačića, koji zamjenjuje Ivicu Matkovića. Dolaskom Brkljačića razvio se sportski i kulturno-zabavni život zatočenika. Uz redovne kazališne predstave i koncerte, mogli su se logoraši za slobodnog vremena nakon rada baviti i sportom, nogometom i odbojkom. Odigravalo se nogometno prvenstvo logora. Svaka radna grupa imala je svoju ekipu. Igračima su sašiveni dresovi, postolari su napravili kopačke, a prije finala igrači su bili oslobođeni rada da bi mogli trenirati. (M. Riffer, Jasenovac 1943, str. 141)

– travanj

Proljeće donosi novu sezonu bjegova. Miloš Carević, Simo Vidović i Vujo Vorkapić, zaposleni u postolarskoj radionici, izašli su iz logora zaprežnim kolima po drva za logorsku pekaru. Kad su se udaljili iz logora, ubili su ustašu koji ih je pratio i pobjegli na Psunj. Zapovjednik Brkljačić zaprijetio je snažnijim odmazdama ponove li se takvi slučajevi. Neko vrijeme zatočenici su na vanjski rad izlazili okovani lancima, ali se od toga brzo odustalo zbog nepraktičnosti. Brkljačić je 1945. pred istražiteljima OZN-e tvrdio da je zbog korektnog odnosa prema zatočenicima dobio mnogo pisama zahvale onih koji su u međuvremenu pušteni kućama. (HDA, ZKRZ, kut. 264)

– lipanj

Zatočenici su priredili operetu za koju su sami napisali libreto i glazbu. Opereta u dva čina zvala se «Raj na oceanu». Zatočenik Riffer je odlazeći u listopadu 1943. kući iz logora sa sobom ponio i «programski listić» te operete. Bio je ilustriran crtežom pustog otoka s palmom, na kojem muškarac i žena bijelim maramicama mašu brodu koji plovi u daljini. Autor ilustracije je vjerojatno slikar Walter Kraus, koji se i potpisao na listić. Libreto su napisali Ivo Wollner (harmonikaš u orkestru) i Erih Samlaić. Glazbu je skladao Josef Kende, kojeg su zvali Švabo, jer je bio iz Beča. U tehničkoj crtaonici bio je i pijanino na kojem je Kende uvečer zabavljao korisnike crtaonice, uglavnom inženjere, arhitekte i druge tehničke stručnjake koji su ondje izrađivali nacrte i planove za radove u logoru i oko njega. Na pijaninu je Kende pripremao i partiture za logorski orkestar. (M. Riffer, Jasenovac 1943, str. 126 i 200)

– srpanj

Nada zatočenika da su partizani krenuli u osvajanje logora rasplamsala se 16. srpnja 1943., kad se zapodjenuo vatreni okršaj između 17. slavonske brigade i ustaške posade kod sela Krapja, udaljenog pet kilometara od Jasenovca. Partizanska postrojba se prebacivala preko Save u pravcu Banije. Lokalna ustaška posada ih je primijetila, počelo je puškaranje, a u pomoć su pristigli i ustaše iz Jasenovca. U bici je poginulo 19 ustaša, tri mještanina Krapja i 16 partizana, većinom Čeha i Slovaka, pripadnika čehoslovačkog bataljuna Jan Žiška, koji se tada nalazio u sastavu 17. slavonske brigade. (A. Buljan, F. Horva, Prešućene novljanske žrtve, 2011, str. 710)

– kolovoz

U ljeto 1943. u Jasenovac na poljske radove šalju se i žene, zatočenice iz Stare Gradiške. Smještene su u dvije barake, u žicom, kanalom i živicom odvojenom, istočnom dijelu logora. Zatočenik Riffer napisao je da je logorski orkestar za žene održao koncert, a one su s druge strane plesale. «Orkestar je svirao najbolje stvari iz repertoara, a pjevači su se natjecali u interpretaciji talijanskih i madžarskih romansi i tužnih međimurskih napjeva. Vokalni trio pjevao je uz pratnju orkestra plesne šlagere», zapisao je Riffer. Zatočenice su skelom preko Save prebacivane na desnu obalu gdje su radile na poljima logorske ekonomije. „Brale smo kukuruz, krumpir, paradajz, bundeve, skupljali sijeno… U ustaškim magacinima krao se grah, ponekad salama i slanina. Sve se to na zajedničkom sastanku ekonoma dijelilo na jednake dijelove za svaku grupu“ ispričala je poslije rata bivša zatočenica Nada Salamon. Na poslu se dobivao i «gablec»: tanke kriške kruha s komadićem slanine, pekmeza ili sličnog namaza.

– rujan

Zatočenice su slobodno vrijeme koristile i za učenje vještina koje će im pomoći u borbi kad izađu iz logora. Nada Salomon prisjetila se nakon rata kako su zarobljene partizanke drugim, neiskusnim zatočenicama, pokazivale kako se ponašaju odredi u napadu i obrani, kako se hvata zaklon pred neprijateljskom vatrom i slično. Održavala se veza s muškim dijelom logora te razmjenjivale novine, Vjesnik, Naprijed i druge partizanske publikacije.

Bolnicu u Jasenovcu vodili su partizanski simpatizeri Marin Jurčev i Ivan Belužić. Jurčev je prvo bio logoraš, a onda je prešao u ustaše. Iz bolnice je partizanima slao sanitetski materijal. Jurčev i Belužić su u rujnu 1943. preko svojih veza koordinirali akciju u kojoj su partizani sa šumskog rada odveli dvadesetak logoraša, poubijavši ustaše koji su ih pratili kao stražari. Akciju je potaknuo logoraš Moric Montiljo, bivši partizan zarobljen na Romaniji. (Sećanja Jevreja…, 1970; Nada Salomon, Mladost u zatvorima, 1984, str. 352)

– listopad

Pobunu planira i komunistička organizacija u logoru Stara Gradiška. U to vrijeme, prema izvještaju njihovih članova, u Staroj Gradiški je 1232 Hrvata, 96 pravoslavaca i 180 Židova u muškom logoru te 413 Hrvatica i 348 pravoslavki i Židovki u ženskom logoru. Fabijan Rukavina, sekretar komunističke grupe u Staroj Gradiški opisao je kako su prikupljali oružje (pištolje i puške) i skrivali ga u logoru. S partizanima su komunicirali i preko razmijenjenih logoraša. Štefica Serdar otišla je 4. listopada iz logora u zamjenu sa zadatkom da logor poveže s psunjskim odredom. „Javljala se par puta, odgovorili smo, ali trajna veza nije ostvarena. Svi pobjegli nisu ništa učinili“, zaključio je poslije rata CK KPH u jednom od osvrta na Drugi svjetski rat.

– studeni

U Jajcu je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Zatočenici u Jasenovcu i Staroj Gradiški saznali su za to (navodno preko članaka u Hrvatskom narodu, glavnom dnevnom listu NDH). Zatim su sudionicima zasjedanja poslali pismo podrške s potpisom „zatočenici ustaških logora“. Poruka je stigla do sudionika zasjedanja, što je potvrdio i „drug Moša Pijade“. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 160)

– prosinac

Napadajući Banju Luku i Bosansku Gradišku partizani su se približili logoru u Staroj Gradiški. Postojali su i planovi da se pritiskom partizana sa slavonske strane napadne i Stara Gradiška. Zbog dolaska njemačkih pojačanja i dodatnih snaga hrvatske vojske, planovi nisu realizirani. Približavanje i jačanje partizanskih snaga dovest će kasnije, u listopadu 1944., do odluke da se zatočenici logora Stara Gradiška većinom presele u Lepoglavu, a manjim dijelom u Jasenovac. (S. Odić, S. Komarica, Zašto Jasenovac nije oslobođen, str. 178)


Poetika narodne samobitnosti

Osvrt na knjigu: Mile Budak, Izabrane pripoviesti, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.

Svijet o kojem pripovijeda književnik Mile Budak u svojim pričama već odavno je na umoru, uostalom kao što je to proročki navijestio u svojoj pripovjedci „Pod gorom“, koja s još jedanaest drugih priča čini cjelovi izbor ove knjige. U izbor što ga je priredio A. R. Buerov (Radoslav Glavaš) ušle su i pripovijesti: Opanci dida Vidurine, Čiji je Velebit, Jolino oranje, Na Veliki petak, E l' vira?!, Vučja smrt, Pod gorom, Adamović d.d., Zmijar, Privor, Zemljice, majko i Grgičine gusle.

Priređivač je već u proslovu zamijetio Budakovo pripovjedačko zanimanje za narod i zemlju iz koje je ponikao pa se s njim i danas, premda je svijet Budakovih priča poodavno nestao s našega obzorja, možemo složiti kako je Budakova proza modernoga realizma svojevrsna poetika narodne samobitnosti.

U vrijeme intenzivna Budakova književnog stvaralaštva seljaštvo je činilo većinu hrvatskoga naroda, pa su teme i motivi u ovom izboru, ako se izuzme pripovijest „Adamović d.d.“, upravo život ličkoga čovjeka iz piščeva užega zavičaja.

To prostorno ograničenje ne umanjuje značaj općih vrijednosti, jer Budak iz pojedinačnih i mjesnih isječaka života izvlači općeljudske vrijednosti, koje na svojoj svježini ni danas nisu ništa manje aktualne. Doduše promijenila se društvovna slika Hrvatske pa umjesto nekadašnje seljačke većine danas u njoj prevladava gradsko stanovništvo, osiromašeno i prepušteno na milost i nemilost tržišnim odnosima, na čije razorne posljetke upravo Budak i upozorava u svojoj prozi.

U društvovnom pogledu Budak je predstavnik one intelektualne Hrvatske, o kojoj u svojim esejima o nacionalnoj samobitnosti, zemlji i narodu pišu Filip Lukas i Mladen Lorković. Budakov se pak modernitet ne zadržava na jednom socijalnom sloju, nego na narodu kao cjelini i njegovoj neprekidnoj borbi za opstanak. Suvremena bi društvovna znanost mogla štošta naučiti upravo iz Budakove književne riznice, a za opstanak jednoga društva vrijednosti o kojima on piše, jednako su narodu potrebne bile jučer kao i danas.

Masovno iseljavanje te poratna proletarizacija opustošile su cijele hrvatske krajeve, a novčana ovisnost o nestalnoj industrijskoj plaći te prekomjerno zaduživanje znatan su dio Hrvata pretvorili u dužničke robove, čime im je ograničena i politička sloboda. Demografski slom te sve veća razlika između broja umrlih i novorođenih u samostalnoj hrvatskoj državi prijete, kojeg li apsurda, nestanku cijeloga naroda s lica zemlje.

Motiv o povratku vlastitoj tradiciji i oživljavanju samostalne proizvodnje, kojeg Budak varira u pripovjedci „Opanci dida Vidurine“ danas možda ima melankoličan prizvuk na seosko društvo nestalo u kaosu poraća, nu primijenjeno na nacionalnu ekonomiju i danas je izazov svakoj ozbiljnoj nacionalnoj politici.

Poseban vid zajedničkoga pasivnog otpora režimima koji se okreću proti interesima zajednice Budak je obradio u priči „Čiji je Velebit“. Vezanost pak za zemlju i njezine neiskorištene gospodarske mogućnosti oslikao je u priči „Jolino oranje“, koja u mnogočemu podsjeća na sudbinu hrvatskih branitelja u razdoblju poslije Domovinskoga rata. Premda se na površnoj razini u priči „Na Veliki petak“ može govoriti o sukobu lokalnih mentaliteta, ipak je slika zatvora, kažnjenika, domaćih čuvara i nadređenih im stranaca svojevrsna tamnica naroda, kojom dominira samovoljni tiranin.

Na kraju njegova sudbina je ipak u rukama domaćih čuvara i zatočenika. Danas je posebno znakovita, ali i ništa manje aktualna Budakova priča „E l' vira?!“. Ona problematizira izdaju kao izrazito negativnu kategoriju ljudskoga ponašanja, koja je i danas iznimno unosno zanimanje, a što je u Hrvatskoj posebno dolazilo do izražaja tijekom haaških progona hrvatskih generala. U taj se progon, osim korumpirana vrha državnih političara, uključivao i cijeli niz javno poznatih osoba. Do koje se pak razine došlo u takvoj inverziji vrijednosti ponajbolje svjedoči promjena u duševnom ustrojstvu hrvatskih ljudi, koji su primjerice u dva uzastopna mandata za predsjednika države birali, ni manje ni više, nego izdajnika i klevetnika vlastitoga naroda. Stari su graničari, hajduci pa i odmetnici cijenili zadanu riječ. Kršenje zadane riječi i povjerenja imalo je svoje logične i razumljive posljedice. Opću i jedinstvenu osuda takvoga ponašanja.

U priči „Pod gorom“ Budak narodnu budućnost gleda kroz prizmu onoga što danas nazivamo demografskom obnovom. Obitelji, toj osnovnoj stanici društva, a onda i cijeloga naroda smrt je zajamčena bez potomaka. Slike poratnoga gomilanja bogatstva i bešćutnoga iskorišćivanja radništva ocrtane su u priči „Adamović d.d.“. Neizbježna je podudarnost s današnjim stanjem u mnogim hrvatskim tvrtkama, u kojima, za razliku od Adamovića, još uvijek ne stoluje minimalna količina socijalne razboritosti.

Budak nije bio tendenciozan politički pisac premda je pripovijedanjem ulazio bit samoga života pa su ponekad i tragične sudbine poput onih u pričama „Zmijar“ i „Privor“ tek sastavnice ljudskoga života, kao i borba za komadić svoje zemlje u pripovjedci „Zemljice, majko“ ili onoj šaljiva karaktera „Grgičine gusle“. U Budakovoj prozi otkrivamo svijet, ne samo izumrle i sad već davne Like, nego i cijeli sustav vrijednosti na kojem počiva život jednoga naroda.

Mate Kovačević


Zaustavimo veličanje četničkih zločina u Srbu

Autohtona – Hrvatska stranka prava već šestu godinu organizira prosvjed u Srbu povodom veličanja četničkih zločina nad Hrvatskim narodom u Srbu i Lici. Da posjetimo 27. 07. 1941. Godine četnici ( koje je naoružala FAŠISTIČKA ITALIJA ) zaustavili su vlak pun hodočasnika kod postaje Trubar.

Četnici su iz vlaka izvukli župnika i vjernike, okrutno ih poubijali, a tijela su bacili u jamu Golubnjača, Borićevac su spalil, a stanovnike koji nisu pobjegli poubijali, svečenika pekli na ražnju. Te su žrtve jugokomunisti i četnici proglasili ustašama , samo da bi spriječili i sami spomen na njih i tako da bi počinitelji prikrili svoj zločin.

Dana 25. 07. 1990. Upravo u Srbu održan je četnički miting sa nastupom četničkog zločinca Vojislava Šešelja, a nakon tog mitinga ponovno je krenulo ubijanje i protjerivanje Hrvatskog stanovništva i pokušaj stvaranja VELIKE SRBIJE.

Moramo naglasti da u Srbu nije bilo antifašističkog ustanka, a u svojoj knjizi upravo to je napisala Savka Dapčević Kučan. Ne moramo pisati tko je bila Savka Dapčević Kučan. Milorad Pupovac preko Srpskog narodnog vijeća pokušava iskriviti povijest, a preko toga slaviti i obilježavati četničke pokolje prema Hrvatskom narodu. Upravo su oba brata od Milorada Pupovca, Vojislav i Mladem bili u četničkim postrojbama zločinca KAPETANA DRAGANA pa ovom prilikom pozivamo Hrvatske institucije da ih dovedu pred sud, kao što je to danas i sa Kapetanom Draganom.

Smatramo nedopustivo da se u srcu Hrvatske obilježava slavlje četničkog divljanja nad nedužnim Hrvatskim narodom pod izgovorom antifašizma

Autohtona – Hrvatska stranka prava ponovno dolazi u Srb , dana 26. 07. 2015. godine. Ove godine Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće pokušalo je spriječiti naš dolazak te su iz tog razloga prijavili svoje okupljanje upravo na našem mjestu na koji svake godine dolazimo. Stoga ćemo ovaj put biti na samo 10 metara od njih. Pozivamo sve DOMOLJUBE, HRVATICE I HRVATE da dođu 26. 07. 2015. godine do 10, 00 sati u mjesto Bruvno ( kraj Gračaca ) , a sa Bruvna ćemo svi zajedno u koloni krenuti za SRB. Ponesite Hrvatske barjake i pokažimo Miloradu Pupovcu da je ovo Hrvatska , a ne Velika Srbija.

Osim našeg prosvjeda u Srbu, od strane policije zatražili smo naš dolazak ispred samog spomenika i polaganje vijenca svim Hrvatskim žrtvama koji su ubijeni od četnika kojima Milorad Pupovac daje lažnu važnost i slavi ih kao heroje. Osim toga pripremili smo još neka mala iznenađenja.

Na kraju poručujemo Miloradu Pupovcu i Srpskom narodnom vijeću neka ne zaborave poslovicu ; „ TKO NAD DRUGIM JAMU KOPA, SAM U NJU UPADA „ !.

Naša poruka Miloradu Pupovcu i Srpskom narodnom vijeću je : ovo vam je zadnja četnička proslava, a druge godine zaboravite da ćete doći u Srb i slaviti potoke krvi Hrvatskog naroda !

Bog i Hrvati!
Za dom spremni!

Autohtona – Hrvatska stranka prava
predsjednik, Dražen Keleminec


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1944. godini

– siječanj, veljača

Nastavlja se mirno razdoblje s uobičajenim radnim aktivnostima zatočenika. Radovi se obavljaju i na okolnim ekonomijama. Svaki dan izvan logora odlazi od 300 do 700 zatočenika ovisno o sezonskim radovima. Iz Jasenovca se upravljalo ekonomijom koja se prostirala oko sela Mlaka, a polja i voćnjaci obrađivali su se i s bosanske strane u Gradini, Međeđi, Podgradcima. U Bosanskoj Dubici bio je centar za proizvodnju kreča. U Hrvatskom državnom arhivu čuvaju se dnevnici radova iz 1944. godine. U njima je bilježeno vrijeme odlaska i povratka pojedine skupine, broj stražara koji ih prati i ime njihova zapovjednika. Na vanjski rad išli su svinjari, pčelari, volari, mljekari, bačvari, osoblje ribarice (ribarskog broda), građevinari koji prave bunkere… Neki se upućuju na stalni rad u Dubicu, Krapje, Prkos. Ostali se u istom brojnom stanju uvečer vraćaju u logor. (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ-Zh, kutija 231)

– ožujak

U 1944. godini nastavljaju se obavljati razmjene s partizanima, u demilitariziranoj zoni kod Pisarovine. S partizanske strane vodi ih Josip Brnčić, koji je, prema nekim izvorima, također bio zatočenik Stare Gradiške u 1942. godini. Brnčić u ožujku izvještava CK KPH da logorske uprave drže partizanske zarobljenike u lošim uvjetima ne bi li ih potaknuli da idu na rad u Njemačku. „Čim se netko javi za rad odmah se postupak prema njemu mijenja. Transporte zarobljenika šalju u Njemačku vrlo često. Mnogi drugovi pa čak i oficiri i komandati javljaju se na rad u Njemačku da se izbave loših uslova“, navodi Brnčić. Kaže da je osobno išao u zagrebački zatvor na Savskoj cesti i nagovarao skupinu partizana na razmjenu. Od 15 jedva ih se javilo četiri, „iako su sigurno znali da sam partizan“. (A. Miletić, KLJ, I, str. 727)

– travanj

Povodom 10. travnja, dana osnutka Nezavisne Države Hrvatske, iz Jasenovca i Stare Gradiške pušta se 289 zatočenika. Popis koji se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju nije pisan abecednim redom, nego počinje imenom Marije Mikac, a završava s Ivanom Sestrićem. Pored svakog imena su podaci o roditeljima, datumu i mjestu rođenja te vjeroispovjesti. Pušteni su većinom katolici, a ima i pravoslavnih i muslimana.

U travnju su iz Jasenovca zajedno na motoru pobjegli židovski zatočenik i ustaša koji ga je čuvao. Pobjegli su k partizanima na Papuk. Ustaša se zvao Viktor Štefančić, imao je 18 godina, a bio je iz sela Španovica nedaleko Pakraca. Partizani su ga po kratkom postupku strijeljali, proglasivši ga špijunom. Nije pomoglo što se pobjegli logoraš založio za njega. U logoru je nakon toga za kaznu strijeljan i Viktorov 21-godišnji brat Franjo, također pripadnik ustaške straže. Bilo je to 13. travnja 1944. (T. Erjavec, Španovica, 1992, str. 145)

– svibanj

Zatočenici iz komunističke grupe, i u Jasenovcu i u Staroj Gradiški, planiraju pobunu i bijeg iz logora. Komunistička organizacija u Jasenovcu imala je skriven sanduk bombi. Napravljen je raspored borbenih grupa. U logoru su trebali likvidirati 30 ustaških časnika i vojnika te napasti bunkere oko logora i u Gradini na desnoj obali Save (prema svjedočenju Ljube Vranješa, zarobljenog partizana).

– lipanj

Nakon neuspjelog bijega harmonikaša logorskog orkestra Ive Wollnera, strijeljano je 19 zatočenika, dijelom članova logorskog orkestra.

– srpanj

Povodom rođendana Ante Pavelića, 14. srpnja, iz logora su puštena 172 zatočenika. Popis počinje Dušanom Adamovićem iz Beočina. Završava s Antom Zofkićem iz Vukovara. Uz generalije zatočenika kod mnogih je dodano i njihovo zanimanje. Adamović je prije uhićenja bio tvornički radnik, a Zofkić – gostioničar. (A. Miletić, KJL, I, str. 383)

U logor dolazi inspekcija Međunarodnog odbora Crvenog križa, koju vodi izaslanik Julius Schmidlin. Viđeno u Jasenovcu i Staroj Gradiški na komisiju je ostavilo relativno dobar dojam. U okviru posjeta, Schmidlin je nazočio i uprizorenju Nušićeve komedije „Gospođa ministarka“, u izvedbi logorskog kazališta u Staroj Gradiški. (M. Kevo, Veze MOCK i NDH, 2009, str. 393)

– kolovoz

Komunistički odbor u logoru čeka znak za napad. U tom slučaju, „200 drugova i drugarica spremno je da na dani znak, izvrši zadatak. Ova brigada kadra je sutra makar i golih ruku započeti borbu na život i smrt. U stanju smo da skačemo i na žicu i bunkere i započemo borbu sa zločincima, makar i bez nade u uspjeh“, pišu u tajnom pismu partizanima. Logorski komunisti priznaju da njihov entuzijazam ne dijele svi zatočenici. „Nasuprot borcima stoji jedan dio zatočenika koji bi vjerojatno ostao pasivan. To je izvjestan broj Židova-satelista, nešto četnika pravoslavaca i izvjestan broj katolika kriminalaca“, ocjenjuje se u pismu.

Logoraši predlažu da ustanak počne zajedno s partizanskim zračnim napadom, da se bombardiranjem sruši dio logorskog zida, a logorašima baci dodatno oružje. Pišu da bi najbolji trenutak napad bio nedjelja ili praznik prije podne u 10 sati, jer je tada vojska u crkvi. Drugo dobro vrijeme je 19 sati uvečer, kad su svi zatočenici u logoru nakon povratka s vanjskih radova. (HDA, mikrofilm D-2377, dok. 30)

– rujan

Priprema bijega je otkrivena. Provedna je istraga, organizirano suđenje i na smrt vješanjem osuđeno 20 vođa potencijalne pobune. Presuda je izvršena 20. i 21. rujna. Od zavjerenika jedino je liječnik Milo Bošković strijeljan, jer je tako dogovorio s Vjekoslavom Luburićem. U razgovorima do tog slučaja njih su dvojica razvili određeni prijateljski odnos pa je Bošković mogao birati oblik kazne. Na suđenju 1999. godine u Zagrebu, Dinko Šakić, jedan od upravitelja logora, ponudio je i verziju po kojoj je kazna zavjerenicima određena i zbog pronevjere, odnosno, sakrivanja paketa koji su izvana slani zatočenicima. (A. Miletić, KJL, Presuda D. Šakiću, 1999)

– listopad

S radom praktično prestaje logor u Staroj Gradiški. Njegovi zatočenici sele se dijelom u Lepoglavu, a dijelom u Jasenovac. Nekoliko dana prije selidbe, iz Stare Gradiške brodićem je pobjegao Emerik Blum, poslije rata gradonačelnik Sarajeva.

– studeni

O povećanoj potrebi za radnom snagom u to vrijeme pisao je bivši zatočenik Čedomil Huber (Bio sam zatočenik logora Jasenovac, 1977): „Nova električna centrala gutala je veće količine drveta, ali je sigurnije davala struju za pojedine pogone. Produktivnost je bila vrlo niska. U tom pogledu logorska organizacija je činila što je više mogla da se kapaciteti ne povećavaju, da se proizvodi što manje i da norme radnog učinka budu smanjene.“

– prosinac

Nova skupina zatočenika izlazi prije vremena na slobodu. Popis ima 373 imena, a nastao je 24. prosinca 1944. Zatočenici se puštaju povodom „četvrtog Božića Nezavisne Države Hrvatske“. Odluku potpisuje Erih Lisak, glavni ravnatelj GLAVSIGUR-a. Popis koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu (fond 223 MUP NDH, kutija 301), počinje imenom Ivana Antolčića, a završava s Matijom Žufićem.


"ORGANIZOVANA BEŽANIJA" NIJE ETNIČKO ČIŠĆENJE

„Godišnjicu akcije Oluja ćemo zajedno obilježiti u tuzi i bolu“, rekao je srpski premijer i naveo da će simbolično obilježavanje biti na graničnom prijelazu Rača i da će tamo biti nazočno cijelo rukovodstvo Srbije i Republike srpske kao i mnogih udruženja građana. „Oluja je najveći zločin etničkog čišćenja nakon Drugoga svjetskog rata“, rekli su zajedno i Vučić i 'šerif' na zločinu stvorene RS, Milorad Dodik, a ex-četnik Aleksandar Vučić je dodao: „Teško je naći tužniji dan u srpskoj povijesti“.

Tipična je to srbijanska politika licemjernog jadikovanja pogotovo što se tiče onog rigidnog četnika Milorada Dodika čija je tvorevina nastala tijekom rata u BiH upravo na neviđenom etnocidu/etničkom čišćenju više od 200.000 Hrvata i Bošnjaka Bosanske Posavine od kojih se velika većina nikad ne će vratiti na svoja, ali ne ognjišta, nego zgarišta; poznata je to perfidna politika 'drž'te lopova'! Svi oni koji dođu na proslavu Oluje, u Zagreb (ili Knin?), za Srbijance će biti državni neprijatelji, rekoše i Dodik i Vučić!

'Ko gubi ima pravo da se ljuti', stara je narodna izreka ali po martićevcima unaprijed 'organizovana bežanija' ne može se označiti etničkim čišćenjem, u najboljoj namjeri mogla bi se nazvati masovnom traktorijadom uz brižnu pratnju hrvatske vojske; a više je sličila svatovskoj povorci nego etničkom progonu. Naoružani srbijanski zečevi su u tom egzodusu već bili daleko odmakli, prema onoj poemi srbijanskog pjesnika Đure Jakšića: 'Padajte braćo, padajte braćo, plin'te u krvi, al' pustite nas - 'junake' da bežimo prvi…'! Evo jedne zgodne crtice o toj bežaniji zabilježene temeljem svjedočenja uglednog profesora Žarka Puhovskog u Den Haagu iz koje se najbolje može očitati brzina srbijanskih zečeva-oklopnjaka (veljača 2009.).

Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi Koste Novakovića u povlačenju gazili kolonu izbjeglica prema BiH, Puhovski je potvrdio da je od svojih kolega iz Helsinškog odbora (Dodikove, takozvane) Republike srpske 1996. dobio podatke da se radi 'o (sitnom?, op. a.) incidentu gdje su stradala 82 srpska civila'. Kakav je bio taj 'incident'? Srpski zrakoplovi očito su čistili put nadolazećoj koloni Novakovićevih oklopnjaka kako ta moćna i skupocjena borbena sredstva ne bi pala u ruke 'ustaša', a devetoro poginulih od zrakoplovnih raketa i osamdeset i dvoje pod gusjenicama srpskih tenkova (pregaženih civila!, op. a.) smatraju se kolateralnim žrtvama bezglave srpske bežanije. Dakako, umjesto da štite mirnu 'svatovsku traktorijadu', tenkovi 'hrabre' srbijanske vojske, uz zračnu podršku svoje avijacije, pregazili su svoju čeljad u bezglavoj, zečjoj bežaniji!

Lucidna usporedba srbijanskih ratnika s plašljivim zečevima nikla je, ali, u srbijanskoj glavi, jer: „Utekli su ko zečevi, a sada hoće da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije… Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca, nisu se mogli braniti ni 12 sati“, rekao je s potpunim pravom nakon zečje bežanije krajinske vojske srbijanski vožd Slobodan Milošević.

A što se tiče etničkog čišćenja umjesto glupavog lupetanja, Aleksandar Vučić bi trebao pročitati i sljedeće veoma precizne podatke tim više jer je i sam bio aktivni četnik u provođenju tog, uistinu, najvećeg etničkog čišćenja nakon završetka drugog svjetskog rata. A to najveće etničko čišćenje dogodilo se nešto ranije, 1991./1992. godine, ali s Hrvatima i ostalim nesrbima. Jedan od najznačajnijih oblika srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku u cilju stvaranja Velike Srbije bilo je etničko čišćenje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene tzv. Krajine. Prognanici su tijekom rata bili najbrojnija skupina hrvatskih ratnih stradalnika. Koncem 1991. godine oko pola milijuna stanovnika Hrvatske zbog srbijanske ratne agresije oružanom prijetnjom bilo je prisiljeno napustiti svoj dom jer je trećina Hrvatske bila okupirana. Radilo se o stanovništvu koje je bilo protjerano iz tada okupiranih naselja, ali i o ljudima koji su zbog blizine bojišnice i zbog velikih razaranja te iz sigurnosnih i drugih razloga privremeno bili napustili svoj dom.

Valja istaknuti da je početkom 1992. godine okupirano bilo više od tisuću naselja u Hrvatskoj, u kojima je 1991. godine živjelo nešto više od pola milijuna stanovnika Hrvatske. Prvi masovni egzodus stanovništva tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku zbio se u srpnju 1991. godine, kada je protjerano cjelokupno stanovništvo sela Ćelije u bivšoj vukovarskoj općini. Radilo se tada o 150-ak osoba. Vrlo brzo su pod oružanom prijetnjom agresora uslijedili masovni egzodusi stanovništva iz Dalja, Petrinje, Aljmaša, Kijeva, Hrvatske Kostajnice, Erduta..., kasnije protjerivanja stanovništva iz Vukovara, Iloka, Drniša… Već sredinom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 30.000 prognanika. Protjerivanja s tadašnjih okupiranih područja Hrvatske nastavljena su mjesecima, pa i godinama nakon potpisivanja Sarajevskog primirja (2. siječnja 1992.) i dolaska međunarodnih snaga UN-a – UNPROFOR (u proljeće 1992.) (Vidi: dr. sc. Dražen Živić, znanstveni suradnik, Bruna Esih, prof., mlađi asistent, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar: „Ratni zločin - sredstvo i posljedica srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku“).

Hrvatski prognanici nisu poput srbijanskih 'svatova' otmjeno putovali (iz okupiranih krajeva u svoju otadžbinu) mahom pokradenim osobnim vozilima, kamionima ili traktorima nego su pješačili s mizernim zavežljajem u rukama uz oružanu prijetnju razbojnika, ubojica i palikuća. Napuštali su svoj grad i svoje selo sravnjeno sa zemljom; doživjeli su etnocid, genocid, kulturocid i urbocid zajedno! Aleksandar Vučić i ina srbijanska bulumenta provest će taj dan, 5. kolovoza, u bolu, tuzi i jadikovanju ali ne zbog navodnog i izmišljenog etničkog čišćenja nego stoga jer im je hrvatska Oluja razbila stoljetni san o Velikoj Srbiji i pokazala da onaj 'tko se mača lača od mača i pogiba'; a malo su i dobili koliko su zaslužili! Umjesto da bahatoj četničkoj bagri na ove provokacije odgovori kako spada, naša aktualna 'politička elita' na čelu s orjunašicom Vesnom Pusić alias Erazmus Gildom već sutra će zajedno s Dodikom i Vučićem roniti gorke suze jer su im hrvatski branitelji pobjedonosnom i oslobodilačkom Olujom ukrali njihovu milu, dragu, nikad prežaljenu J(Š)UGOSLAVIJU alias Veliku Srbiju!

Evo za čim bi Dodik i Vučić trebali tugovati i žaliti: Početkom 1995. krajinski vožd, Milan Martić, bahato i prepotentno odbija plan Z-4 koji je krajinskim Srbima jamčio „državu u državi“. U zamjenu za reintegraciju tog područja u hrvatski pravni sustav, međunarodna zajednica im je kroz taj plan nudila pravo na guvernera, vlastitu policiju, školstvo, vlastitu valutu, gardu. Martić je bahato odbacio taj plan hvaleći se posprdno pred međunarodnim izaslanicima kako nije ni pročitao taj dokument. Vjerovao milicioner Mile u snagu svoje krajiške vojske - plahih zečeva i moćne Miloševićeve JNA, pa je dobio 'po guzici', ono što je i zaslužio; tuga i žalost za Dodika i Vučića. Evo Martićeve 'hrabrosti': Prvog dana Oluje 4. kolovoza 1995. Martić zajedno s Milanom Mrkšićem, vojnim zapovjednikom tzv. krajinskih snaga, u 17 sati potpisuje dokument o evakuaciji srpskog stanovništva. Među prvima zajedno sa svojom pratnjom, u bijelom BMW-u napušta Knin s obrazloženjem da ide na izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb, međutim, zbog vojne situacije produžio je dalje prema BiH u Dodikovu etnički očišćenu Banja Luku!

Damir Kalafatić


drustvojasenovac.wordpress.com

Kronologija jasenovačkog logora u 1945. godini

– siječanj

Potkraj 1944. nova skupina jasenovačkih logoraša preseljena je Lepoglavu. Nastavljaju se i razmjene jasenovačkih zatvorenika za zarobljenike koje drže partizani. Ivan Dominec je 9. prosinca odveden iz Jasenovca u Zagreb, u zatvor na Savskoj cesti. Nekoliko dana prije kraja rata upravitelj zatvora predložio je zatvorenicima da se priključe ustaškoj vojsci i brane Hrvatsku. Oni su to odbili – i svjedeno potom bili pušteni na slobodu. (HDA, ZKRZ, kut. 220)

– veljača

Posljednja inspekcija jasenovačkog logora obavljena je u veljači 1945. godine. Izaslanstvo je vodio ministar unutarnjih poslova Mate Frković. U pratnji su bili filmski i foto snimatelji, zabilježivši obilazak električne centrale i drugih logorskih pogona i radionica. Ministrov posjet bio je dio priprema za odlazak velikog broja zatočenika na rad u Njemačku. Iz logora ih tada odlazi više stotina i logor ostaje znatno ispražnjen. (HDA, ZKRZ-Zh, kut. 211; N. Mataušić, KL, str. 51)

– ožujak

Nakon što je logor gotovo ispražnjen, uslijedilo je snažno zračno bombardiranje. U seriji zračnih napada u danima prije i poslije Uskrsa, američki i engleski zrakoplovi i manje partizanske letjelice, pogodili su gotovo sve zgrade u logoru. Srušene su i mnoge kuće u Jasenovcu. Najjači napad bio je na Veliki petak, 30. ožujka 1945. Pogođena je zgrada zapovjedništva i brojni tvornički objekti. Poginulo je pedesetak zatočenika. Među njima i neki koji su se trebali uputiti kući jer su pomilovani u povodu 10. travnja. (Č. Huber, Bio sam zatočenik…, 1977, str. 69; HDA, ZKRZ, kut. 218)

– travanj

Preostali zatočenici, još uvijek neutvrđena broja, krenuli su u proboj 22. travnja prema istočnom izlazu iz logora. „Organizirali smo taj prepad da pobjegnemo iz logora i da se pridružimo oslobodilačkoj vojsci koja se nalazila kod Nove Gradiške“, rekao je Ivan Kulaš istražiteljima ZKRZ-a. Prema više izvora, zatvorenici su trebali biti preseljeni u Sisak. Neke skupine su već i odvedene, među njima Mato Idžojtić. Iz sisačkog logora „staklana“ pušten je na slobodu. Dio zatvorenika se s ustaškom posadom povlači sve do Maribora. (HDA, ZKRZ, kut. 218; I. Karamatić, Svjedočenje iz radnog logora Jasenovac, Politički zatvorenik, 2011., br. 235)


NINO RASPUĆIN PROTIV NDH!

Iako tome nismo skloni jednom im se mora prigovoriti pa makar i preko portala. Zaista je čudno da i u ovome vremenu još uvijek ima ovih hrvatskih kolumnista koji se služe jugočetničkim optužbama na Hrvate NDH dok četnička Srbija rehabilitira svoje zločince kao nekakve antifašiste koji su ratovali u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Nedićeve Srbije.

Oni svoga četničkog generala Dražu Mihailovića i njegova popa Momčila Đujića četničkog vojvodu dižu na pijedestale srpske slave, kao nekakve antifašiste koji su Hrvatskom žarili i ubijali nedužne Hrvate katoličke i muslimanske vjere. Na žalost još uvijek se po RH osnivaju nove "antifašističke lige" protiv hrvatskoga naroda i "ustaških zmija". Nije čudo za četničku Srbiju i četničke vojvode na čelnim pozicijama četničke Srbije što to čine, kada im nitko i ne prigovara od strane vladajućih struktura jugopartije SDP u RH. Pusićka veli kako je to njihova srpska unutrašnja stvar. Za nas je ponajviše neshvatljiva hrvatska okorjelost hrvatskih kolumnista koji se često služe lažima kao Nino Raspudić kada piše: "Na mjestu masovnih ustaških zločina nemaju obzira prema ustaškim žrtvama".

Otkuda da jedan Nino Raspudić ponavlja srpske optužbe za masovne ustaške zločine. Riječ je o Šaranovoj jami o kojoj se već danima otvoreno piše da se radi o srpskim izmišljotinama na hrvatske branitelje NDH jer su speleolozi istražili da u Šaranovoj jami nema niti jedne ljudske kosti. Neka Nino Raspudić jednom potraži "Društvo za istraživanje žrtava trostrukog logora Jasenovca" i njegova predsjednika dr. Stjepana Razuma i upozna se sa svima koji temeljito otkrivaju teške laži protiv NDH i njezinih branitelja. Ili zar još nije pročitao knjigu dr. Josipa Jurčevića, iz Instituta "Dr. Ivo Pilar": "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina" i neka vidi da samo 0,13% svih grobišta otpada na ustaške žrtve NDH. Pa jesmo li mi Hrvati krivi sami sebi. Tko je od nas napravio genocidne vazale da pišemo samo ono što našim neprijateljima odgovara. Zašto napadati NDH i njezine obnovitelje i branitelje kada ona nije bila ni nacistička ni fašistička tvorevina nego pokušaj obnove države Hrvatske nakon 839 godina, od strane sinova hrvatskoga naroda i HOP-a "Ustaša" dr. Ante Pavelića, koji je bio poglavnik te NDH sa najškolovanijom vladom Drugog svjetskog rata u kojoj je napisano više hrvatskih knjiga nego u cijeloj povijesti hrvatskoga naroda sve do tada.

Zar Nino Raspudić neće biti nazočan skorim četničkim orgijama u Srbu za dan kada su masakrirali i u jamu Golubnjaču pobacali sve putnike onoga hodočasničkog vlaka skupa sa njihovim svećenikom koji je predvodio to hodočašće Svetoj Ani, koja bi trebala biti i njihova svetica. I što su sve radili od hrvatskih katolika i muslimana onih prvih ratnih dana NDH kada su tisućama poubijani od strane tih četničkih krvnika po selima proglašene NDH protiv koje su ustali i ratovali cijelo vrijeme njezina postojanja sve do kraja. NDH nije bila ni fašistička ni nacistička država nego država stvorena voljom ogromne većine hrvatskoga naroda. Ona je bila nezavisna samo u svome nazivu kakvu su ustaše sanjale i željele. Pozivamo sve hrvatske pripadnike da se jednom oslobode svekolikih laži protiv hrvatskih branitelja NDH koji su bili daleko najhumanija vojska na prostorima NDH. Hitlerove "ratne zakone" morale su prihvaćati sve države pod Hitlerovom dominacijom ali se samo NDH to predbacuje, koja ih je najmanje primjenjivala, u svojim ratnim uvjetima. Podržimo sve one koji rade na istinitom utvrđivanju svih zločina počinjenih u NDH kojima se lažno optužuju Hrvati kao genocidni narod.

Mate Ćavar


Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za