I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Uz 80. obljetnicu mučeničke smrti Stipe Javora, 27. ožujka 2016.
REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA
Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika, sjeme kršćana.
Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.
Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.
Politički put Stjepana Javora
Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku. On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša ( pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena, kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.
Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).
U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića, koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci, iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi, koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928., čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije prevrata ( 1918. – op.I.G. ) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto» (3).
Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada 1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine (4).
Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.
Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3. listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo». Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» ( Trumbić i Pavelić – op. I.G. ) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad», a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj stvari (6).
Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.
Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Macedonci, Albanci i Mađari) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu.
Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež.
Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7).
Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8).
Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9).
Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10).
Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).
Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan od najpovjerljivijih ljudi u stranci.
Pripreme za oružanu borbu
Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području» (12).
Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).
Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena.
Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.
I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi (velikosrpske vlasti – op.I.G.), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15).
Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22. ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici. Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod, ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici, pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6. kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i izazvali paniku i štetu većih razmjera.
To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).
Hapšenje i suđenje
Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor, Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku, koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31. listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom.
O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu.
Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod okova curile» (17).
No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina.
To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu robiju bez suze u oku (Oreb, Begović, Pospišil).
Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.
Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti.
U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku.
Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane.
Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.
Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu.
Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb (20).
Javorova smrt
Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod.
I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.
Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast.
Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 – godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).
Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske.
Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom.
Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.
Ivan GABELICA
Bilješke:
1. «Jutarnji list», Zagreb, 19.5.1931., str.4.
2. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog prava, prir. Višnja Pavelić, Buenos Aires – Madrid, 1977., str. 202., 215., 224 i 362.
3. Isto, str. 270., i «Hrvatsko pravo», Zagreb, 7.1.1928., str. 2.
4. Eugen – Dido Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925.- 1945., prir. dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 111.- 112.
5. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, prir.dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 23.
6. «Hrvatsko pravo», Zagreb, 8. 10. 1927., str. 1.
7. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28., i Marija Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku!, «Politički zatvorenik» br. 58, Zagreb, siječanj 1997., str. 10.
8. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28.
9. Marija Hranilović, nav. dj., str. 10.
10. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/ 1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 27.
11. Isto, str. 28. i 46.-47.
12. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944., str. 30. – 32.
13. Ante Pavelić, nav. dj., str. 384.
14. Ante Pavelić: Doživljaji II, Zagreb, 1998., str. 214. – 215. i 253., i Branimir Jelić, nav. dj., str. 37.
15. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6. i 26.
16. Isto, str. 46. – 47., i Ante Pavelić, nav. dj., str. 214. – 215.
17. Marija Hranilović, nav. dj., str. 12
18. Ilija Jakovljević: Mučeništvo i slava Stjepana Javora – Robijaš u hrvatskom Panteonu, «Evolucija» 4/1936., br. 6.-8., str. 348., i Vilim Peroš: Dvije smrtne osude vješanjem i 116 godina robije, «Ustaša» br. 12, Zagreb, 1943., str. 6.
19. Isto, str. 6., Ilija Jakovljević, nav. dj., str. 348.
20. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6.
21. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942., str. 570.-571.
Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti!
dr. Milan Šufflay
VELIKA SUBOTA
Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.
Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja. Obred u noći počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet. Slaviti Veliku subotu znači zaviriti u najtajnije ponore svoje duše zajedno s Kristom, jer u nama nema ničega što njegova ljubav i njegovo svjetlo ne može ozdraviti. Kristova ljubav pravi je put koji vodi u svjetlo i život, i po Njemu, sve u nama nastavlja nadalje živjeti.
Razmišljanje na Veliki petak
ŽIVOTNA KUŠNJA
Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?
Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije:» Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju?» (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.
Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.
Zar to onda nije naša današnja kušnja života i razvoja? To je kušnja smisla, opredjeljenja kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?
A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!
Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao «poslušan do smrti, smrti na križu» kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.
I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!
Fra Luka Tomašević
Pismo čitatelja...
MIRO EUGEN MARUŠIĆ 1926 - 1943.
Kako su sustavno likvidirani hrvatski rodoljubi
Ovo je sjećanje na mladića koji bijaše zločinački ubijen 1943. S nepunih sedamnaest godina samo zato jer je žarko volio svoju domovinu. I nije bio u tome jedini….
Riječ je o prijeratnom učeniku splitske Realne gimnazije imena Miro Eugen Marušić, r. 13.studenog 1926 u Montegneu, provincija Liege (Belgija) od oca Stjepana i majke Antonije r. Kuzniewski, Poljakinje. Ubijen je u Plavče Dragi blizu Plaškog u Gorskom Kotaru 4. Studenog 1943. Najraniju je mladost proveo i izbjeglištvu lutajući s roditeljima između Belgije, Poljske i Italije. Na proljeće 1938. Došli su u Split, a 1941. Odseliše u Zagreb.
***
Otac Stjepan je iz mjesta Dubočaj (Marušići) u Omiškoj Rogoznici, r. 1904. Kad je trebao ići u jugoslavensku kraljevsku vojsku, pomoću bratove (Jakova) putovnice bježi 1923. iz Jugoslavije. Stigao je u Belgiju gdje se zaposlio, a kao uvjereni radićevac djeluje u "Hrvatskom savezu" kao tajnik. Oženio se Poljakinjom čiji su roditelji također došli u Belgiju trbuhom za kruhom. Zvali su je gospođa Tonka. U braku su imali troje djece: sina i dvije kćeri. Po ubojstvu Stjepana Radića i proglašenjem diktature pristupa Ustaškom pokretu. Obavljajući odgovorne dužnosti u pokretu, a posebice boraveći na Lastovu i u Udinama, uočava osvajački teror i nasilnu talijanizaciju naših krajeva. Prozreo je himbenu Mussolinijevu politiku koja špekulira između Beograda i Zagreba, stvarajući pakleni plan kako prigrabiti našeg teritorija. Ustaše su internirali na Liparima i odvojili ih od vodstva koje pak zatvaraju u sjevernoj Italiji. Raspiruju među njima neslogu, intrigiraju šireći kojekakve glasine te dolazi do nesnošljivosti pa čak i obračuna među njima. Na drugoj strani domovina se pomalo budi, malo se lakše diše, posebno izlaskom dr. V. Mačeka iz zatvora. To sve djeluje na Stjepana, a k tome pritisnut nostalgijom i željom da mu djeca rastu u domovini, odlučuje se na povratak kući. Razočaran svime gore navedenim, raskida s ustašama i bježi iz Italije, u kojoj je bio konfiniran i nije se smio kretati bez policijskog odobrenja. Sredinom ožujka 1937. napušta Italiju i luta Europom, Austrijom, Njemačkom, Belgijom i Francuskom želeći obavijestiti svijet, a posebno našu javnost, o prilikama u Italiji. Nailazi na nerazumijevanje i sumnje zbog čega se 12. Travnja 1938. Konačno ipak vraća u domovinu. U međuvremenu su ga ustaše u Italiji osudili na smrt, jer ih je napustio. Čim je prešao granicu, biva uhićen i odveden u zatvor u Beograd, gdje je detaljno ispitivan. Nakon toga je u pratnju žandara sproveden do Omiša i protjeran u rodni Dubočaj (Marušići). Poslije kraćeg vremena dolazi u Split gdje se zapošljava, a malo potom mu dolazi obitelj iz Italije. Ponovo djeluje u HSS-u sve do talijanske okupacije 1941. Oduševljen proglašenjem NDH, ali nekoliko dana poslije, dolaskom talijanske soldatske, duboko je razočaran i ogorčen, jer ih je predobro upoznao i ponovo morao bježati. Dolazi u Zagreb, ali, nažalost, u svojoj slobodnoj domovini kojoj je posvetio sav svoj život, biva od ustaša uhićen. Zahvaljujući upornošću žene gospođe Tonke, koja je sa sve troje maloljetne djece obilazila znance iz emigracije i razne ustanove, ipak biva oslobođen. Stjepan se povlači iz političkog života, posvećujući se trgovini. Pomalo deprimiran, ali sretan, usprkos svemu, jer se ipak ostvarilo ono za
čim je čitav život žudio, borio se i žrtvovao. Dobio je državu u kojoj je mislio da će konačno s obitelji naći mir i zadovoljstvo.
Sve je nažalost, krenulo drugim tijekom. Najprije proživljava udarac gubitkom sina, a zatim i države. Smatrajući da se ne treba ničeg bojati, čiste savjesti, a ne želeći ponovno doživjeti emigraciju, ostaje u Zagrebu. Nekoliko dan po dolasku partizana odvode ga, osuđuju na smrt i strijeljaju pod optužbom da je ustaša, iako je s njima raskinuo prije punih osam godina. Zanimljivo je da je suđenje i smrtna kazna obavljena na brzinu, a da obitelj nije ni za što znala. Dobili su obavijest kad je Stjepan već bio ubijen, tako da je ikakva žalba bila bespredmetna. Naravno, uz to su mu opljačkali imetak i uselili u stan koji je bio u njegovu vlasništvu, a iz kojeg su mu žena sa dvije maloljetne kćeri izbacili na ulicu.
Tada a i čitavo vrijeme crvenog terora u Jugoslaviji najvažnije je bilo ukloniti što više svjesnih Hrvata,a to se postizalo montiranim političkim procesima, bez pravog suđenja i bez mogućnosti obrane.
Tako su mu 1946 uhitili brata , gore spomenutog , Jakova r. 1908, kojeg su osudili na 5 godina zatvora, zbog imetka kojeg su partizani oduzeli od Stjepana. Njegov brat Jakov je sproveo na robiji u Staroj Gradišci i Lepoglavi u dva navrata više od godinu i pol dan . No robija nije prestala, već se nastavlja " u slobodi" proganjajući i ponižavajući njega i njegovu obitelj. Zamislite u to vrijeme život bez osobne iskaznice, i to pet godina sve do 1955. Tek pri kraju života , a umro je 1983. ,su ga "pustili u miru".
***
Mladi Miro-Eugen odrastao je u okružju ljudi koji su i svoje živote podredili dobrobiti Hrvatske. Bez obzira na teškoće i očevo razočaranje u pojedinim trenutcima, u sebe upija ljubav prema domovini. Dolaskom u Split godine 1938. doživljava oduševljenje koje zahvaća grad pa i čitavu Hrvatsku, posebice za vrijeme i poslije izbora koncem iste godine, preko uspostave Banovine Hrvatske, pa do proglašenja NDH. Zbog dolaska Talijana, rekli smo, odselio je s obitelji u Zagreb. Bavi se hrvanjem, izrasta u snažnog mladića. Godine 1942. Onako poletan i mladenački zanesen pristupa jurišnicima Ustaške mladeži (to je bila poluvojna organizacija, nešto poput skauta) s većom skupinom svojih mladih prijatelja koji su napustili Split zbog Talijana. Redovito nastavlja pohađanje gimnazije. Sa šesnaest godina zaljubljuje se u S.B., djevojčica iz Ogulina. Moli svog starješinu, ako bude prigoda, da bi želio putovati u Ogulin. Konačno mu se početkom studenog 1943. pruža prilika. Na putu blizini Plaškog partizani napadaju kamion, Miro biva ranjen u nogu i zarobljen.
Provedeni su izvidi o sudbini nestalog jurišnika Marušića. Konačno su 6. travnja 1944. dobili izjavu, danu redarstvu u Ogulinu, Franje Skendera gostioničara iz Ogulina, koji je na terenu u isto vrijeme bio zarobljen. U izjavi izvještava da je 4. Ili 5.studenog 1943. oko dva sata u noć doveden u zatvor mladić koji kazuje da se zove Marušić i da je iz Splita. Puno ga nisu mogli i pitat, jer su sami bili u strahu za vlastiti život, pogotovo poslije premlaćivanja i zastrašivanja. To sr događalo u Plavče Dragi, gdje je, kako navodi Skender, bio štab II. udarne brigade. U svanuće dođoše stražari, skinuše mu kaputić i vidjevši lančić s križićem oko vrata, strgoše i oduzeše ga. Vezaše mu ruke iza leđa i odvedoše ga u kuću udaljenu pedesetak koraka, gdje je bila komanda. Zatvorenici su sve to gledali kroz prozor. Marušić je šepao zbog ranjene noge. U komandi je zadržan oko sat i pol na saslušanju i vraćen u zatvor. Isto jutro su ga
još jednom vodili na saslušanje. Popodne oko 16 sati izveli su ga samim hlačama be čizama i vezanog. Uz naoružanu pratnju odveli su ga iza zgrade u kojoj je bio zatvor, čuše se hici, a potom su se stražari vratili bez Marušića.
Tako je završio jedan mladi život samo zato jer je bezgranično volio svoju domovinu Hrvatsku. Zašto mladić koji ni sedamnaest godina ne navrši biva tako zločinački likvidiran i to bez suda? Sa sigurnošću se može tvrditi da nije sudjelovao ni u jednoj bitci, niti je na bili koga ispalio metak. Neka odgovore ono koji danas nalaze opravdanja za takove zločine, proglašavajući to borbom za slobodu naroda. Izuzetak su iskreni borci protiv okupatora koji nisu pribjegavali zločinima već su iskreno htjeli braniti svoju zemlju, posebno se klanjajući onima koji su u toj borbi položili živote. Sad se vidi tko ih je iskorištavao i bio u pozadini, služeći tuđim interesima, nastojeći likvidirati što više Hrvata, posebno mladih idealista zaljubljenih u svoju domovinu Hrvatsku.
Na kraju dolazi ono što je u svemu ovome najstrašnije, zapravo monstruozno. Roditelji očajavaju, nemaju nikakvih vijesti o sudbini sina. Tada između 17. prosinca 1943., dakle mjesec i pol iza ubojstva, pa do 7. Ožujka 1944. stiže šest ucjenjivačkih pisama na adresu njegovih roditelja. Prva četiri naslovljena na gospodina Marušića, peto na gospođu Tonku, a zadnje šesto na oboje roditelja.
U prvom pismu, datiranom 17. prosinca 1943., javlja se neki drug Adam. Navodi ocu daje njegov sin Eugen Marušić zarobljen od jedne brigade na putu prema Ogulinu. Lakše je ranjen ali ne opasno. U brigadi da je naišao na znance iz Splita, koji ga namjeravaju, pomoću jedne drugarice koja je u štabu, spasiti. Trebalo bi poslati 500.000 kuna. Za čitav slučaj, piše, znaju komesar i komandant brigade, a bilo bi dobro dodati još barem 300.000 za hranu i cigarete (iako Miro nikad nije pušio!?). Dalje slijede upute: "Novac treba večeras, između osam i pol i devet sati, u torbi ostaviti između kipova na Zdencu života, između Velikog kazališta i sveučilišta". Slijedi upozorenje ocu da ne bi slučajno kome pričao ili pak prijavio policiji, jer bi to Eugena stajalo glave. On ovo radi stoga jer i sam ima sina od dvanaest godina, pa ga razumije kao oca i želi mu pomoći.
Sutradan stiže drugo pismo. Po njemu se vidi da otac nije ostavio novce, već traži dokaze, a želi osobno vidjeti i razgovarati s onim koji mu šalje pismo. Isti to odbija, zahtijevajući od oca da večeras u isto doba i na istom mjestu ostavi novac. Ujedno upozorava da po ostavljanju novca ode natrag istim putem i da se ne zaustavlja i ne okreće, kao sinoć, na uglu Frankopanske ulice. Obećava da će mu se sin za dvadesetak dana vratiti kući ako izvrši sve što se od njega traži. Završava prijeteći: " U protivnom, ako kurir ode bez novca, sam ćete biti krivi za smrt sina Eugena".
Iz trećeg pisma 23. prosinca 1943. saznaje se da je otac ostavio samo 100.000 Kn. U ovom pismu kao dokaz šalju ključeve stana uz poruku da s obzirom na najavljenu devalvaciju kune treba svotu povećati za 20 - 30 %.
Četvrto pismo stiže između Božića i Nove godine. Drug Adam je veoma uvrijeđen jer mu gos. Marušić ne vjeruje usprkos tome što je primio ključeve stana, već traži uvjerljivije dokaze. Drug Adam navodi da se veoma trudi kako bi se Eugen oslobodio. Kaže da to ide vrlo teško, jer u ovim vremenima mladić od 18 ili 19 godina ne može biti čist i nevin ( iako E.M. nema ni sedamnaest navršenih godina). Na
kraju se u pismu već nestrpljivo prijeti. Ne dobije li se večeras traženi novac potpisani misli da će Eugen biti mrtav. Naravno, opet naglašava, otac će biti krivac.
Peto pismo 7. siječnja 1944. naslovljeno majci gospođi Tonki. Drug Adam predstavlja se vjerujući da joj muž iz straha i opreza nije o njemu govorio. On je drug iz štaba jedne jedinice NOV-a i drugarica iz njegove primorske brigade zamolila ga je da dođe u vezu s ocem zarobljenog. Kako otac oteže i sumnja usprkos dokazima (ključevi), obraća se njoj kao majci. Navodno sam Eugen kaže da otac nije ni ranije pokazivao naročitu ljubav prema njemu, a da mu je majka uvijek ugađala. Dalje piše: "Komesar je s jednim odjelom, vodeći sobom Eugena, krenuo prema Zagrebu. Tamo je stigao za Badnju noć. Obavijestio sam Vam supruga, ali on nije niti odgovorio." Zbog toga bi Eugen već vjerojatno ubijen da nije upravo tada 23. prosinca stigla depeša CK s uputom da se zarobljeni intelektualci ne smiju ubijati, već ih treba staviti pod utjecaj partizanske inteligencije kako bi ih se pridobilo. Stoga je, kako dalje piše, Eugen vraćen u brigadu gdje ga nekoliko mladića podučava marksizmu. Na kraju se traži da majka zapakuje 500.000 kuna i po mogućnosti još nešto uz to za hranu i ostavi na Zdencu života između osam i pol i devet sati.
Šesto zadnje pismo nosi nadnevak 7. ožujka 1944., dakle puna četiri mjeseca nakon ubojstva pok. Mira Eugena. Naslovljeno obojici roditelja, a potpisuje ga neki Mate. Tvrdi da se javlja zamolbom Mira, koji je dobro. Poznaju se po viđenju još iz Splita, pa su se sprijateljili. Miro je zdravo, ali je oslabio. Moli roditelje da pišu kako su i, naravno, traži novac. Pismu je priključena cedulja na kojoj piše da je Miro sam pokušavao pisati, ali kako je ranjen u ruku, pismo je diktirao i na kraju sam potpisao.
Tim je dopisivanje dovršeno. Roditelji uskoro dobivaju službenu obavijest o okrutnom svršetku mladog im sina. Kako smo vidjeli, sve se to zbiva bez ikakvog suda. Zanimljivo da i danas ima onih koji nas pokušavaju uvjeriti o nekakvom pravnom sustavu partizanske vlasti. Pa do samog kraja komunističke vlast nije bilo zakonitosti. Važno je jedino biti poslušnik Partije, jer ako nisi bio njihov, odmah si bio protivnik i narodni neprijatelj.
***
Netko će, čitajući gornji tekst, reći da je mogao svatko slati ucjenjivačka pisma. Moglo je i to biti točno, ali je to, nažalost, u ono doba bilo uobičajeno s njihove strane. Ovoga se treba podsjetiti, ne zaboravljati. Ne zato da stvaramo mržnju, već da budemo oprezni. Provodio se strašan genocid, perfidno i zločinački.
Sad kad smo konačno izborili slobodu i ostvarili svoju Hrvatsku državu, budimo zajedno, branimo je i pošteno radeći je uzdižimo. Kao što se pokazalo i u Domovinskom ratu, kad smo jedinstveni, nitko, pa ni najjači nam ne mogu nauditi. Jedino i sigurno ćemo tako osigurati djeci i unučadi sretan i miran život u svojoj jedinoj domovini Hrvatskoj.
Stipe Marušić
Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.
Vinograd zove...
Kako nam se u proljeće, kad prolazimo kojim krajem, pogled rado zaustavlja na lijepo obrađenim, bujno zelenim vinogradima, vrtovima i njivama, i promatrajući tu lijepu i privlačivu okolinu, mi joj se od srca veoma divimo, a u duši nam se javlja potajna radost i ugodno zadovoljstvo i tad nehotice odajemo počast i priznanje tim marljivim i vrijednim rukama, koje su sve to tako lijepo i brižno uredile. Susretnemo li pak koju neuzoranu i neobrađenu njivu, ili zapušten, neuskopan vinograd, u nama se odmah budi neki protest i prezir protiv dotičnoga vlasnika, i mi stvaramo pri tome o njemu rđavu sliku lošeg gospodara, lijenčine i nemarnjaka, što je dakako i pravilno, jer o njemu i ne možemo imati boljeg i ljepšeg mišljenja, osim ako je u pitanju bolest ili pomanikanje radne snage.
Vidite, kako mi dobro (lahko) uočavamo tuđe pogreške i tuđu lijenost i nemarnost. Kako nezadovoljno s protestom i prezirom posmatramo neuzoranu tudu njivu, neuskopan i zapušten tuđi vinograd. Vidite, kako mi dobro zapažamo trun u oku drugoga, dok u vlastitim očima ne primjećujemo golemu gredu.
Mi ne viddmo i ne priznajemo svoju vlastitu nemarnost i lijenost. Mi ne vidimo neuzoranu i neobrađenu našu veliku zajedničku narodnu njivu. Ne vidimo neiskrčen, neuskopan i u korov zarasli naš veliki zajednički vinograd, što su nam ga naši djedovi i očevi namrli, ostavivši nam u baštinu, da ga čuvamo, obrađujemo, uzgajamo i u njemu tražimo zakopano blago.
Jest, samo taj vinograd da obrađujemo, samo njemu da posvetimo svoje sile i snage, samo u njemu da tražimo zakopano blago, jer samo u njemu ćemo naći ono što tražimo. Nigdje na drugom mjestu, jer taj vinograd je naša lijepa i mila skupo plaćena i krvlju otkupljena domovina Hrvatska!
Da, za ovaj komadić prostora na kugli zemaljskoj, gdje se mi danas nalazimo, ovaj naš pradjedovski vincgrad, za ovu našu svetu grudu Hrvatsku, za njenu riječ i njenu slobodu kroz tolika stoljeća prolijevana je krv naših najboljih sinova.
Zato ona mora da nam bude sveta i mila. Mi treba da to stalno imamo na umu i pred očima. Mi moramo toga biti svjesni, te zbog toga da je još više cijenimo i volimo. Da je cijenimo i volimo, to smo cijelom svijetu pokazali i dokazali u tolikim dosadašnjim okršajima, kao i u najskorijoj 20-godišnjoj teškoj borbi, kojom smo izvojevali pobjedu. I ako sa tom pobjedom nije postignut potpun cilj i prava sloboda, ipak ta pobjeda je nedvojbeno ogroman i značajan uspjeh u toj dugotrajnoj i ustrajnoj borbi.
Ali mi ne smijemo ostati pri tome misleći, ako smo izvojštili granice svojoj domovini Hrvatskoj da je sa time sve svršeno. Ljuto se varamo, ako tako mislimo. Još nije postignuto ono, što se ima i mora postići. Tek sada počinje prava i ozbiljna borba. Borba za potpunu neovisnost i slobodu, borba za prave granice svoje domovine, borba protiv bijede i nevolje, borba protiv nepravde i izrabljivanja, borba protiv neznanja i mraka, borba protiv zabluda i nesavjesnosti, borba protiv zla i nevaljalštine, koje je već svuda pustila svoje zarazne klice, borba protiv svih štetnih poroka, u kojima se sve više gušimo, borba protiv svemu, što truje naš život i narodni organizam. Istom sada nastaje i počima pravi ozbiljni rad, da iskrčimo korov i očistimo naš zapušteni vinograd od štetne i opasne gube, koja se u njemu uvriježila i hoće da nam ga otruje i uništi.
Naš vinograd nas zove, a mi se ne odazivamo. Mi ne čujemo i ne hajemo. Mi skrštenih ruku stojimo, čekamo. Ne gledamo ili, bolje, gledamo a ne vidimo, kako nam ga nametnici i korov i gaba izjeda. Ne usuđujemo se, da mu pristupimo, da zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla.
Zar nam i iz prirode, koja je najbolja učiteljica života, nije jasno i dobro poznato, da se nikada košnica sama ne napuni medom, dok se marne pčelice ne razlete prostranim poljanama isisavajući iz cvijetnih čašaka slatki sok, donoseći ga u zajednički dom svojoj matici.
Znamo također, da ni seljak, ako prethodno svoju njivu nije pognojio, čestito uzorao, te najbcljim sjemenom zasijao, ne može očekivati žetvu...
A mi? Mi bi htjeli žetvu bez sjetve. Mi bi htjeli brati, a ne kopati ni saditi, a to ne može biti. Mi trpimo i mučimo se, zato žeiimo i hoćemo, da nam bude bolje, a ne žrtvujemo se, da stvorimo to bolje stanje. Mi znamo da moramo raditi, ali se od rada susprežemo i oklijevamo i sve kao da nešto gotovo čekamo, pa često u svojoj kolebljivosti i neodlučnosti uzdahnemo: »Dat će Bog, biti će bolje!« i to kao da je dovoljno, mi dalje mirno produžujemo u svojoj nehajnosti. Ali to je tako šuplja i isprazna nada i utjeha, da sami sebe s time samo zavaravamo.
Mi se moramo već jednom te samoobmane otresti i pogledati stvarncsti u lice. Jer Bog što nam je imao i trebao dati, On nam ie sve dao sa našim dolaskom na svijet. Dao nam je dušu kao naš glavni pokretač, srce, da njime ljubimo i suosjećamo, svijest, da se po njoj ravnamo i sudimo dobro od zla, pamet, da njome mislimo, razum i ruke, da njima radimo i stvaramo itd.
Dakle, kad nam je Bog sve to dao, što onda imamo više od Njega očekivati i tražiti? Do nas sada samih stoji, hoćemo li zlo ili da nam bude bolje. Ako hoćemo, da nam bude bolje, mi treba odmah da se ozbiljno i svojski prihvatimo rada, jer samo u radu nam je spas! A kako da se prihvatimo rada? Dobar i pravi vinogradar zna šta treba raditi u svome vinogradu. On će k njemu prići svom ljubavlju i požrtvovnošću. Najprije će očistiti lozu, pa ako je potrebno, koji suvišan čokot iščupati, što nije od koristi, i na njegovo mjesto zasaditi mladi novi čokot, jednom riječju, on će učiniti sve, što bude mogao, samo da mu vinograd dobro urodi.
Tako i mi u našem narodnom vinogradu trebarno pravih, iskusnih i čestitih vinogradara, ako hoćemo da nam naš narodni vinograd dobro uspijeva. Ako hoćemo i želimo da napredujemo, potreban je složan i čestit rad, jer samo složan rad vodi uspjehu, a za složan rad potrebna je sloga. Sloga ne može biti, gdje nema pravde. Dakle, prije svega potrebna je pravda, a pravda ne može da bivstvuje, gdje nema pravednih. Mi oko sebe na svakom koraku vidimo tromost, neaktivnost, nehaj, nerazumijevanje u svim kulturnim i privrednim granama narodnog života. Vidimo i susrećemo nepravdu i nered. Trebamo zato ljudi u pravom smislu značenja te riječi. Trebamo — osobito u današnje dane — čvrstih i postojanih karaktera.
Vodeća mjesta moraju da zastupaju ljudi čestiti i pošteni. Ljudi uma, srca i osjećaja, koji će svaku stvar postaviti na svoje pravo mjesto, i koji će požrtvovno raditi za opće dobro svog cjelokupnog ispaćenog, izvaranog, napuštenog seljačkog i siromašnog naroda, koji će mu biti od konisti, a ne da narodno povjerenje izigra i iskorišćuje za svoje lične interese, kao što smo nažalost često svjedoci mnogih takvih slučajeva.
Mi govorimo i vičemo, da smo Hrvati i da ljubimo svoju domovinu. To nije dosta. Domovina se ne ljubi samim razvijanjem barjaka i priređivanjem svečanosti. Domovina se ljubi radom i žrtvama za dobro naroda. Mi nismo vrijedni i dostojni reći, da je ljubimo, ako ne radimo za njezin razvitak 1 napredak, isto kao ni onaj, koji kaže, da ljubi slobodu, a nije spreman da se za tu slobodu žrtvuje, jer onaj, koji nešto ljubi, on je u stanju da samog sebe za tu ljubav žrtvuje.
Zapuštena domovina nas zove, a mi dragocjeno vrijeme gubimo u sitnicama, prepirkama. Naša snaga je razlivena kao razlivena rijeka, a razlivena rijeka samo čini štetu, dok rijeka slivena u jedan tok daje ogromnu snagu, koja je od neprocjenjive vrijednosti. Zato i mi ne budimo razlivena rijeka, već svedimo naše raštrkane snage u jedan tok i takova snaga stvarat će čudesa. Uzalud bi bile sve dosadašnje žrtve, ako bi nam domovina ostala ovakova. A zar kao pravi sinovi možemo dozvoliti, da nam ostane ovakova?
Hoćemo li čekati, da nam naš vinograd drugi uređuju? Ne uzdajmo se u drugoga, jer drugi bi ga samo za svoju korist uređivao. Budimo već jednom svjesni, pravi i potpuni ljudi. Manje riječi, više djela. Manje mržnje, više ljubavi. Manje svađe, više rada. Otresimo se jednom za uvijek svih sitničavosti, jer to od nas traži čast, dostojanstvo, potomstvo, dužnost i budućnost. Ne oklijevajmo, jer bi nam se nehajnost mogla ljuto osvetiti. Ako sebi dobro želimo, požurimo složni i zagrijeni u naš krvlju stečeni, zapušteni vinograd, jer samo u njemu ćemo naći ono, što nam treba.
Požurimo, vinograd nas zove i čeka!. ..
Stjepan ZRINUŠIĆ
Govor Viktora Orbana o Europi i migraciji 15.3.2016.
ROBOVI ILI SLOBODNI LJUDI!?
Sudbina Mađarske je usko povezana sa sudbinom ostalih europskih nacija, i toliko je postala dijelom Europe, da danas niti jedan europski narod, uključujući i mađarski narod, ne može biti slobodan, ako Europa nije slobodna.
Danas je Europa toliko krhka, slaba i boležljiva, poput biljke koju proždire crv, nevidljiv našim očima.
Danas, 168 godina nakon velikih ratova europskih zemalja za neovisnost, ne postoji više sloboda u našoj zajedničkoj europskoj kući!
Dame i gospodo, Europa nije slobodna. Jer sloboda započinje izgovaranjem istine.
Danas je u Europi zabranjeno govoriti istinu. Brnjica, ako je i od svile napravljena, još uvijek ostaje - brnjica.
Zabranjeno je reći da oni koji pristižu, nisu izbjeglice i da migracija predstavlja opasnost za Europu.
Zabranjeno je reći da su desetci milijuna spremni krenuti u našem smjeru.
Zabranjeno je reći da imigracija donosi teror i kriminal u naše zemlje.
Zabranjeno je reći da mase koje dolaze iz drugih kultura ugrožavaju naš način života, našu kulturu, naše običaje, naše kršćanske tradicije.
Zabranjeno je ukazati da su oni koji su već ranije došli, izgradili svoj vlastiti odvojeni svijet za sebe, sa njihovim vlastitim zakonima i vrijednostima koje urušavaju tisućugodišnje izgrađivanje Europe.
Zabranjeno je ukazati na to da ti nije nikakva slučajni ili neželjeni lanac događanja, već unaprijed detaljno isplanirana akcija pri kojoj se dirigiraju mase ljudi da krenu u našem smjeru.
Zabranjeno je govoriti da se u Briselu kuju planovi za što brže preseljenje stranaca u naše zemlje, i što brže naseljavanje među nama.
Zabranjeno je govoriti da to naseljavanje ima namjeru promijeniti religiozni i kulturološki krajolik Europe, te izmijeniti njene etničke fundamente - sa ciljem rušenja posljednjih barijera prema internacionalizmu - nacionalnih država.
Zabranjeno je govoriti da Brisel kriomice sve više proždire naše nacionalne suverenitete, i da Brisel kuje planove za Sjedinjene Europske Države, za koje mu nitko nikad nije dao nikakvo odobrenje.
Dame i gospodo, današnji neprijatelji su drugog kova od nekadašnjih kraljevskih, carskih ili onakvih kakve smo poznavali u sovjetskom sistemu. Koriste se drugačije metode i načini da nas pokore.
Danas nas ne stavljaju u zatvore, ne transportiraju nas u koncentracijske logore, ne šalju nam tenkove da zauzmu naše slobodne zemlje. Danas se koristi artiljerija medija, sa prijetnjama i ucjenama, odnosno, koristila se do sada.
Ljudi Europe se polako bude, formiraju se, iznova, i uzimaju sve više prostora. Grede Europe koje počivaju na suzbijanju istine, sve više škripe i lome se.
Narodi Europe su možda konačno shvatili je njihhova vlastita budućnost na kocki: sada više nije samo blagostanje, lagodan život i posao u opasnosti, nego su i naša sigurnost i naš miran uređeni život u opasnosti. Konačno su narodi Europe, uljuljkani u vlastitom obilju i blagostanju, shvatili, da su životni principi koji su Europu izgradili - u smrtnoj opasnosti.
Europa je zajednica kršćanskih, slobodnih i neovisnih naroda; jednakosti muškaraca i žena; pravednog natjecanja i solidarnosti; ponosa i poniznosti; pravednosti i milosti. U našem vremenu se ne događa napad u smislu rata ili prirodne katastrofe, kada nam odjednom nestane tlo pod nogama.
Masovna imigracija je poput vodene struje koja nezaustavljivo ispire obalu.
Maskirana je poput humanitarnog slučaja, ali je u svojoj srži okupiranje teritorija. I što za nju predstavlja zadobijeni teritorij, predstavlja za nas izgubljeni teritorij.
Jata opsjednutih zagovaratelja ljudskih prava imaju neodoljivu potrebu da nas ukoravaju i optužuju.
Mi smo navodno neprijateljski ksenofobi.
Ali istina je, da je povijest naše nacije povijet uključenja. I povijest kulturnog ispreplitanja.
Oni koji su htjeli doći ovamo, kao novi članovi obitelji, kao saveznici, kao protjerani, kao oni koji strahuju za vlastiti život, primljeni su, kako bi mogli ovdje sebi stvoriti novi dom.
Ali oni, koji su došli sa namjerom da promijene naše društvo, da prilagode naš narod njihovim predodžbama, onima koji su došli ovamo nasilno i protiv naše volje - uvijek su dočekani otporom.
Dame i gospodo, naprije su govorili o nekoliko stotina, zatim o tisuću do dvije premještenih osoba.
Ali niti jedan imalo odgovorni europski vođa se nebi usudio prisegnuti da ove tisuće neće prerasti u desetke i stotine tisuća.
Ako želimo zaustaviti ovu masovnu imigraciju, moramo najprije imati Brisel pod kontrolom.
Glavna opasnost ne prijeti od onih koji žele doći ovamo, nego od briselskog fanatičnog internacionalizma.
Ne smijemo dozvoliti da se Brisel izdigne iznad zakona.
Ne smijemo dozvoliti da nam budu nametnuti gorki plodovi kozmopolitske imigracijske politike.
Mi nećemo u Mađarsku importirati kriminal, teror, homofobiju, i antisemitizam koji pali sinagoge.
Nećemo dopustiti da se stvore gradski teritoriji nedostupni zakonu, nećemo dopustiti masovne nerede.
Ovdje neće biti imigrantskih nereda i bandi koje su u lovu na naše žene i kćeri.
Mi nećemo dozvoliti da nam drugi propisuju koga da pustimo u zemlju, s kim da živimo, i s kime da dijelimo našu zemlju.
Mi znamo kako se takve stvari razvijaju.
Najprije dozvolimo da nam propisuju koga ćemo pustiti da uđe, onda nas prisile da služimo strancu u našoj vlastitoj zemlji.
Na kraju će nam reći da se spakiramo i napustimo našu vlastitu zemlju.
Zato odbijamo planove prisilnih migracija, i ne toleriramo ucjenjivanje i prijetnje.
Došlo je vrijeme zvoniti zvona upozorenja.
Došlo je vrijeme opozicije i otpora.
Došlo je vrijeme sakupljanja saveznika.
Došlo je vrijeme podizanja barjaka ponosnih nacija.
Došlo je vrijeme zaustavljanja uništenja Europe i spašavanja njene budućnosti.
Za taj cilj pozivamo neovisno o političko-partijskoj pripadnosti, svakog građanina Mađarske na ujedinjenje i pozivamo sve narode Europe na ujedinjenje.
Europski lideri, i europski narod ne smiju više živjeti u dva odvojena svijeta.
Moramo ponovno postići ujedinjenje Europe.
Mi, narodi Europe, ne možemo pojedinačno biti slobodni, ako nismo zajedno slobodni.
Ako ujedinimo naše snage, bit ćemo uspješni; ako idemo u različitim smjerovima, nećemo uspjeti.
Zajedno smo jaki, u razjedinjenju smo oslabljeni.
Ili zajedno ili nikako - takav zakon vrijedi danas.
Mađari, tako je bilo zapisano 1848 u "knjizi sudbine" da se ništa ne može suprotstaviti Habsburškoj Monarhiji.
Da smo onda rezignirali, bila bi naša sudbina zapečaćena, i njemačko more bi progutalo Mađarsku.
1956 je zapisano u "knjizi sudbine" da ćemo ostati okupirana i sovjetizirana zemlja, sve dok patriotizam ne nestane i iz posljednjeg mađara.
Da smo tada rezignirali, bila bi naša sudbina zapečaćena i sovjetsko more bi progutalo Mađarsku.
Danas u "knjizi sudbine" stoji napisano da prikrivene, anonimne svjetske sile žele eliminirati sve što je jedinstveno, neovisno, stoljećima staro i nacionalno.
Oni žele izmiješati kulture, religije i narodnosti sve dok naša mnogostrana i ponosna Europa ne bude konačno iscijeđena i podložna.
I ako se pomirimo sa takvim svršetkom, onda će naša sudbina biti zapečaćena, i požderat će nas divovski želudac Sjedinjenih država.
Zadatak koji se očekuje mađarski narod, i sve ostale europske narode, koji još nisu sasvim izgubili zdravi razum, da se suprotstavimo, ispravimo i transformiramo sudbinu koja nam je namijenjena.
Mi, Mađari, i Poljaci, znamo kako se to radi. Mi smo naučili da se možemo suočiti sa opasnošću samo ako smo dovoljno hrabri.
Zato moramo izvući staru vrlinu hrabrosti iz mulja zaborava.
Ponajprije moramo ojačati našu kralježnicu, moramo odgovoriti jasno i sa glasom dovoljno jakim, da nas se može čuti blizu i daleko, na prvom mjestu, na najvažnje pitanje, koje je odlučujuće za našu daljnju sudbinu:
Pitanje po kojem će Europa opstati ili pasti:
Hoćemo li biti robovi, ili slobodni ljudi - to je pitanje na koje mi odgovor morate dati!
Naprijed Mađarska!
* forum.hr/showpost.php?p=57734399&postcount=7191
Podsjetnik
Metak, žica, grobnica: partizani smaknuli 19 osoba u srcu Mosora
Stravične priče o zločinima koje su desetljećima potiho prepričavali mještani Dubrave, poljičkoga sela u srcu Mosora, pokazale su se točnima: u vrtačama u kamenjaru s južne strane crkve sv. Luke pronađena je masovna grobnica pobijenih civila u Drugom svjetskom ratu.
Prema navodima i prijavi mještana, ubijali su ih partizani od 1943. nadalje. Najviše je tijela iskopano u ogradici za Dračevom rudinom, čak petnaest, u Peričinoj ogradi tri, a u Ljukovu docu jedan. Na temelju prijave koju su Dubravci podnijeli prije desetak godina, ekshumaciju provodi državna Komisija za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća.
Čitavom području onemogućen je prilaz dok traje istraga, osigurava ga MUP, a za logistiku je zadužena Hrvatska vojska. Pročelnik Odjela sudske medicine dr. Antonio Alujević, sudski vještak patolog, kojeg smo zatekli na iskopavanjima zadnje vrtače, kazao nam je kako se prije detaljnog ispitivanja može zaključiti da je riječ redom o mlađim muškim osobama.
Dajte krv
- Osim skeleta, nije bilo puno ostalih predmeta; ostaci cipela, čahure metaka i dijelovi projektila u glavama. Ruke su bile vezane sajlom, žicom, lancima, čak i katancem. Uzrok smrti su strijeljne ozljede, većinom glave, a tijela su bila poredana uz kameni zid vrtače u obliku potkove, na dubini od dvadest do sedamdeset centimetara. Po svemu je riječ o klasičnoj egzekuciji – kazao nam je dr. Alujević, dodajući kako će se iz ovih, kao i svih ostalih posmrtnih ostataka iz sličnih grobišta izolirati DNK profil, te je pozvao obitelji koje sumnjaju da je netko njihov nastradao na Mosoru da dođu izvaditi uzorke krvi na Odjelu sudske medicine u splitskom KBC-u, kako bi se identificiralo žrtve.
U zadnjoj vrtači u kojoj je pronađeno tijelo obitelj je već prije postavila kamenu ploču s križem i imenom “Almić Filip – Karlin” te godinom pogubljenja 1943.
’Narod prisudija’
- Sve smo znali šta se događa, slušali smo svake noći stravične krikove i dolazili godinama na ova mista molit Boga, donosili cviće i palili sviće. Niko nije obrađiva ove vrtače od toga doba. Strašan je to zločin, u nebo vapijući. To nisu bili mještani Dubrave, partizani su dovodili i neke iz okolnih mista, ali i neke momke iz Splita, koji su ih uvjeravali da su zagrebački studenti i da s ratom nemaju veze. Po robi su svi bili civili. Zločinci su im govorili: “Narod vam je prisudija!”, strašno ih mučili tamo u Osičine, kraj stare popove kuće i noću dovodili ovde na strijeljanje. I ne samo njih, cili je Mosor pun jama – ispričala nam je starija uznemirena Dubravka koju smo zatekli na brdu pred policijskom trakom.
Godine straha usađene u kosti stanovnika Mosora koji su o viđenim zločinima morali šutjeti, do danas “rade”. Teško je naći svjedoka voljna pričati imenom i prezimenom, tek članovi obitelji pobijenih na svoju ruku pretražuju jame, surađuju sa speleolozima, pokušavaju doći do kakvog traga svojih pokojnika, kako bi ih pokopali u obiteljskim grobnicama.
Javite se...
Na splitskoj Patologiji leži nešto manje od tisuću žrtava ratnih i poslijeratnih zločina kojima nije utvrđen identitet, a DNK profil je pohranjen u bazi, pa dr. Alujević poziva obitelji čiji su članovi pobijeni tih godina da se jave i ostave podatke i krv.
- S mjesnim vlastima obično dogovorimo pokop ostataka u zajedničku grobnicu, držim da će i ovog puta biti tako ako se ne utvrdi identitet pokojnika – navodi.
Traže se četvorica
Dubrava traži još četvoricu; glavara sela Marka Juginovića i trojicu braće Bašića – Jozu, Marina i Antu – koji su odvedeni u Mosor 1943. godine, a obitelji kroz godine dočuju tek tragove mučnih priča o njihovoj sudbini jer svjedoci ne pričaju do kraja.
- Naša je želja da se tijela žrtava nađu, identificiraju i dostojno pokopaju. Ne zanima nas istraga niti želimo sijati mržnju među današnjim generacijama, samo vratiti pokojnike njihovim obiteljima – kaže nam don Jakoslav Banić, dubravski župnik, dodajući i kako se u dubravskim vrletima gubi trag još mnogima, među ostalim i don Ivanu Staniću.
- Mosor je pun sličnih stratišta, godinama je netko kod stare župne kuće palio svijeću obilježavajući približno mjesto pogibije, a mještani su spominjali lokalitete. Sada se sve pokazalo točnim, nadam se da će se obitelji poginulih naći. U neku ruku smo i odahnuli jer je dokazana istina, a bez istine nema mira ni slobode – zaključio je don Jakoslav, napominjući da se nakon završetka istrage na stratištu održati misa i molitva. slobodnadalmacija.hr
Damir Šarac
Na izvoru...
LIJEPA NAŠA DOMOVINA
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)
Blizu župnog mjesta, kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u Klanjcu, nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao Kvaternik i Šenoa, Mihanović je doduše Zagrepčanin, zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici gdje je rođen, ali priređivači te apoteoze kao da osjetiše da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i da zagorski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg donjeg grada Zagreba, mađarskog kolodvora i nehrvatskih trgovina. Klanjac je još uvijek čisto hrvatsko mjesto, stara kula pravaške opozicije, još uvijek stare; ilirske spoljašnjosti, a Mihanović, ovjekovječen umjetnošću njegovog rođaka Frangeša, gledat će svakog ljeta staru, slatku, opjevanu sliku koju jamačno u duhu gledaše u tuđini na žalovima Egejskog mora.
Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji.
Pase marha, rog se čuje,
Oj – oj zveči, oj – – u tmine,
K ognju star i mlad šetuje,
Eto t’ naše domovine!
Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:
Oj hrvatska zemljo mila.
*
Mila si nam ti jedina.
*
Mila kuda si planina.
*
K ognju star i mlad šetuje.
*
Pjesme glasno rog odbija.
*
Mi smo u domovini… (Nema jedne stope.)
*
Ni l’ to naših jauk turobni.
*
Tko li moleć smrt naziva.
*
Véseli se tužna mati.
Uostalom, i narodna pjesma pozna takvih licencija nedopuštenih umjetnoj poeziji, mada ih je pun i jedan Preradović – o Vrazu i drugima da i ne besjedim! – pa kako se Lijepa naša kao i Još Hrvatska ne da pomisliti bez melodije, te disharmonije između ritma i naglaska mogu se oprostiti tim budnicama, jer su odista postale narodne pjesme, jer se pjevaju a ne čitaju.
I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno.
Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.
Dobra pjesma je izvor najsilnijih energija, i dok druge himne većinom slave domovinu kao vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno karakteristično što Domovina Mihanoviću nije toliko načelo borbe i pravde, što mu domovina nije toliko čovjek i narod koliko zemlja, divna lijepa naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, toplim ljetom, bistrim vodama, sa ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i seljačkim idilama. Narod u toj himni nije glavno, spominjući se tek kao proizvod lijepe te domovine, vedar kao njeno nebo, blag kao njene noći, topao kao njen klimat, bistrook kao njene vode, rumen kao vino i krepak kao njene gore.
Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.
Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civiliziranim nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez zemlje, bez stalnog krova, bez korijena, patriotizam Židova, patriotizam naroda bez domovine. Kao Mihanović, osjećahu prama domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina dubrava, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uskom okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prama onoj prirodi koju obitava poezija naše duše i hrvatskog narodnog čistog jezika.
I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.
Hrvatska priroda, naše ladanje daje zdravlja našoj knjizi, i vječna je Mihanovićeva zasluga što je otkrio taj momenat hrvatskog pejzaža sa Vrazom u Samoboru i Demetrom na Grobničkom polju. Od modernih slabo tko u tome slijedi divnu nauku Preporoditelja. Interes za divote hrvatskih krajeva u književnosti prije pada no raste, i neprolazna je zasluga Dragutina Hirca što je apostolskim upravo marom prošao lijepu našu domovinu uzduž i poprijeko, popevši se na sva naša brda i opisavši kao prvi naš Baedeker sve prirodne naše ljepote zanosom rodoljublja i stručnošću najboljeg poznavaoca hrvatske flore, u čemu je išao stopama ilirca Vukotinovića i Ivana Dežmana.
U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.
Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska!
I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?
Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i kovilja?
Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?
Koje nježne vile Hrvatice ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama jutarnje livade kojom drhti kaloperka, slakovica, ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bijelog đurđica što miriši po netaknutom snijegu?
I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova;
Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica:
sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.
Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima, što “kolo vode” kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, “lijepi vrti morem plivajući”.
Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.
Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikada, jer se iza jednog života ljudskog povraća isto onakvo crno i nesrećno vrijeme kao u dane kada je Jelačić pošao u obranu prava Hrvatske, postavši u stvari branilac nezahvalne bečke reakcije. U obrani najprimitivnijih, vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje bezazleni i manje optimistični.
Magla, što li, Dravu skriva.
Nije l’ to naših plač turobni?
Tko li moleć smrt naziva:
Il slobodni, il su robni?
“Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdje su naši.”
Antun Gustav Matoš
“Lijepa naša domovina”
Hrvatska sloboda, III, br. 177, 6. kolovoza 1910.
19. ožujka 2016.
Sveti Josip Nazarećanin
Zaručnik Blažene Djevice Marije, zaštitnik Crkve i hrvatskog naroda
Sveti Josip je po podrijetlom bio iz Davidova roda (Mt 1,1-16;Lk 3,23-31), rođen je u Nazaretu kao sin Jakovljev (Mt 1,16) ili Helijev (Lk 3,23). Radio je kao tesar.
Sv. Josip, muž Marijin zakonski je otac Isusov. On je zaštitnik hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog roda, u njegovo vrijeme vrlo siromašnog. Radio je kao stolar. Sv. Matej apostol i evanđelist kaže za nj da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Ostao je zbunjen kada je vidio da je Marija trudna, a nije znao na koji način je ostala trudna. Bio je siguran da je čestita žena te da izbjegne govorkanja i sve negativno što bi za nju slijedilo, odlučio ju je potajno otpustiti. No kada ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, prihvatio je bez bojazni Božji plan. Išao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i tada se rodio Isus. Potom je bježao u Egipat pod Herodovom smrtnom prijetnjom Isusu. Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz rodnog Nazareta u Jeruzalem i zabrinuto je tražio Isusa, koji im se bio izgubio. O kasnijem životu i kada je umro ne znamo ništa.
U Istočnoj Crkvi poznato je da je štovanje Svetog Josipa bilo vrlo rano. Na Zapadu je štovanje sv. Josipa poznato oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu.
U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli "da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…"
Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.
Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.
krugzemaljski.blogspot.ba
Dogma o spasenju
Dogma o spasenju je jedna od najnapadanijih dogmi Crkve i jedna od onih dogmi koja se najčešće krivo interpretira.
Temelj dogme je dakako Objava koju su primili apostoli od Gospodina i koja se nalazi u Evanđelju.
Evanđelje po Ivanu, treća glava - Isus odgovara Nikodemu:
Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: 'Treba da se rodite nanovo, odozgor.' Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha."
Evanđelje po Marku, 16:16, Isus prije uzašašća zapovijeda apostolima da idu po svijetu navještati Evanđelje i kaže im:
Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.
Evanđelje po Luki, 10:16
Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.
U tim tekstovima sadržana je dogma o spasenju:
- nema spasenja bez krštenja,
- nema spasenja bez vjere u Krista,
- nema spasenja izvan Crkve.
Vrlo jednostavno za razumiti i zapamtiti. Takve su sve dogme, da ih svatko može primiti, ako ima dobre volje.
Međutim povijest je pokazala da te dobre volje često nije bilo.
Oni koji su odbijali dogmu krenuli su s napadima na nju kako bi se dodale još neke odredbe koje će obezvrijediti dogmu pod krinkom boljeg i potpunijeg tumačenje dogme. Kao da Isus nije dio dovoljno dalekovidan kad je govorio apostolima, pa Ga treba nadopuniti.
Tako se postavilo pitanje što se događa s katekumenima koji umru prije krštenja.
Naravno, trebalo je dodati emocije kao argument, pa se je dodalo da su ti katekumeni bili mučenici.
Odnosno, kako će Krist koji je umro na križu radi spasenja ljudi, odbiti primiti u Raj mučenike koji su se htjeli krstiti, imali su vjeru u Njega i htjeli su pripadati Crkvi, ali ih je smrt u tome spriječila? (Crkvi se pripada u trenutku krštenja.)
Pitanje nije bilo usmjereno na Krista da pusti te nekrštene mučenike u Raj, nego da se izmjeni dogma u smislu da se dodaju dva krštenja koja se ne spominju nigdje u objavi, krštenje željom i krštenje krvlju.
Problem je u onima koji su išli na te nove pojmove što su se koncentrirali samo na vodu kao tvar sakramenta krštenja, a previdili su ono što je najvažnije - roditi se i iz Duha.
Ako je Duh, odnosno treća božanska osoba uzrok zašto neki čovjek se nanovo rađa za nebesko kraljevstvo, onda je ridikulozno zamišljati da katekumen, u kojem djeluje Duh, može umrijeti prije krštenja.
Sama želja za krštenjem i za mučeništvom proizvod je Duha Svetoga koji, kako Isus kaže Nikodemu, puše kamo hoće i daje milosrđe kome hoće i kome da tome mjenja srce i rađa u njemu želju za krštenjem ili za krštenjem njegove djece.
Kod Boga nema slučajnosti i zato je sv.Augustin upozorio kršćane da ne fantaziraju u glupostima zašto je neki 'dobar' katekumen umro prije krštenja i tako zaslužio Pakao, a neki drugi koji je bio razbojnik cijelog života, krstio se na kraju i dobio spasenje.
Koga Bog želi spasiti, odnosno onaj koji je Božji izabranik taj ne može iznenada umrijeti prije krštenja.
Drugi koje su isto uključili u raspravu su bili umrli pogani kojih su neki kršćani poganskog podrijetla držali velikim pravednicima i idealima, poput Sokrata, Platona ..., zar nisu i oni zaslužili spasenje?
U ponedjeljak je bilo liturgijsko čitanje o pokori i spasenju koje su preko stroge pokore dobili pogani Ninivljani.
Ne treba stoga zaboraviti kako je Isus nakon smrti sašao nad Pakao u kojem su bile zarobljene duše SZ pravednika i koje su ga čekale da im otvori vrata Raja. Nakon Isusove smrti, tako čitamo u Evanđelju, mnogi mrtvi su uskrsnuli i to su pravednici koji su se tada krstili, ponovno umrli i s Kristom uzašli na Nebo.
Ja vjerujem da su među njima bili Ninivljani i drugi pogani koji su prezirali poganske bogove poput Sokrata.
Ali opet su se i Ninivljani, kao i Adam, Noa, Abraham, Izak, Jakov, David ... morali krstiti prije nego što su došli pred Boga, morali su se nanovo roditi od vode i Duha i samim time su pripali Crkvi izvan koje nema spasenja.
Nakon sv.Augustina koji je bio priznat kao posljednji i najveći kršćanski otac, i koji je izvojevao veliku pobjedu nad krivojerjem Pelagija, nije bilo stoljećima napada na dogmu o spasenju.
Krenulo je negdje početkom 12 stoljeća kad se pojavila skolastika i kad je Petar Abellard počeo optuživati sv.Augustina kako je bio okrutan jer je 'osudio' malu djecu na Pakao. Dakle krenuo je Pelagijevim stopama, kako može Bog nevinu djecu poslati u Pakao, samo zato što ih nije nitko krstio prije smrti?
Treba dodati da je Crkva na koncilima u Kartagi i u Orangeu prihvatila nauk Augustinov o Božjem milosrđu i osudila pelagijanizam, pa i ovaj koji je obnavljao Abellard, deklarirajući dogmu kako ne postoji u vječnosti neko treće mjesto između Pakla i Raja u kojem bi bile duše nerođene i nekrštene djece.
Sveto Pismo i Objava je po tome posve jasna, Abellard je ili bio lažni prorok koji je htio izmjeniti Objavu ili je igrao na emocije kako bi nagrizao dogmu o spasenju.
Za bolje razumijevanje ove problematike, predlažem da pročitate tekstove o traducianizmu koje sam pisao.
Sv.Toma Akvinski kao najbolji i najpoznatiji skolastik, napisao je da postoji neko mjesto u Paklu gdje nema muka, nego vlada sreća među ljudima koji se tamo nalaze, i to je nazvao limbom. U tom limbu su bili pravednici SZ, a u vječnosti tamo su duše nekrštene djece.
Niti je on kao niti Abellard tvrdio da je dobio Božju objavu o tome, nego su do toga došli mudrovanjem.
Čini mi se da su oni time htjeli napraviti bolju sliku o Bogu kako bi On bio ljudima prihvatljiviji, humaniji.
Međutim ako su stvarno došli mudrovanjem do nove istine, onda po toj istini majke bi trebale radosno djecu abortirati, jer ovako idu na mjesto sreće Limb, a ako ostanu živi, velika je vjerojatnost da će biti na nižim katovima Pakla.
Toma Akvinski bavio se je sa svakakvim pitanjima kao i većina skolastika, tako da je mudrovao i o krštenju željom katekumena.
St. Thomas Aquinas, Summa Theologiae, Pt. III, Q. 68, A. 2, Reply to Obj. 2:
“If therefore a catechumen has the desire for baptism… then such a one departing [or dying] does not immediately attain eternal life but will suffer punishment for past sins. Nevertheless he himself will be saved in this way as though through fire, as stated in 1 Cor. III.”
Po ovome, katekumen koji umre prije krštenja odlazi u Čistilište. Jednostavno on nema milosti krštenja po kojoj se čovjek nanovo rađa čist pred Bogom tako da mu se u trenutku krštenja opraštaju svi grijesi i poništavaju sve vremenite kazne koje dobivamo ako nam je Bog oprostio grijehe nakon krštenja i koje moramo odraditi ili na Zemlji ili u Čistilištu.
Drugim riječima, Toma Akvinski kaže da krštenje željom ima samo djelomični efekt pravog krštenja, ostaje vremenita kazna u Čistilištu.
Opet, jel imao proročku objavu? Nije, htio je da Bog izgleda humaniji.
Ne treba napominjati kako je sv.Toma Akvinski imao i za života, a pogotovo poslije smrti veliki ugled tako da se je mudrovanje o dogmi o spasenju nastavilo pozivajući se na autoritet onog koji je i sam mudrovao.
Slijedeće što je trebalo ubaciti u dogmu o spasenju su oni koji ni ne znaju da postoji kršćanstvo.
S otkrićem Amerike saznalo se je da postoje milijuni pogana koji nisu nikad čuli za Krista.
Zar će ih Krist odbaciti samo zato što im nitko nije nikad navjestio Krista?
Dolazi do modificiranog krštenja željom, pogani koji nisu nikad čuli za Krista spašavaju se po želji koju bi imali za krštenjem da im je netko došao navjestiti Krista.
Eto dobili smo još humanijeg Boga. Mogli su ti pogani prinositi ljudske žrtve poganskim bogovima odnosno demonima, ali oni nisu krivi zbog toga, eventualno je kriv Bog zašto im nije na vrijeme poslao misionare, pa neka ih sad izvoli poslati u Čistilište, a nakon toga u Raj.
Slijedeći su na redu bili za puštanje u Raj oni koji su čuli riječ misionara, ali se nisu krstili ni uzvjerovali.
Nije li možda krivnja na slabim misionarima koji im nisu dovoljno atraktivno navjestili Evanđelje?
Sigurno, krštenje željom onda i njima, zato što Bog nije poslao bolje misionare.
Tko je još ostao za potpuno poništenje dogme o spasenju, odnosno o afirmaciji krivojerja o općem spasenju?
Ateisti, otvoreni protivnici Kristovi i demoni.
Bergoglio je rekao, a on nije prvi u tome od novoredne Crkve, kako se svi dobri ljudi spašavaju, vjerovali ili ne vjerovali u Krista, ili negirali da Bog postoji.
A svi su ljudi dobri, zar ne?
Umirovljeni novoredni papa Ratzinger je ovih dana razgovarao s jednim talijanskim novinarem.
Ratzinger se jada kako su do 16.stoljeća svi vjerovali kako nema spasenja bez krštenja, i kako je drugi vatikanski koncil to promijenio pa je sad postalo besmisleno misionariti.
Lijepo je čuti to od njega koji je bio jedan od vodećih modernista prije, za vrijeme i poslije tog koncila.
Bilo bi još bolje kad bi bio eksplicitniji i odrekao se svog 'djeteta' - koncila i pozvao sve novoredne katolike da se obrate i napuste modernističko i ino krivovjerje.
Što se mene tiče, kad bi to činio, odmah bi ga priznao papom.
Moram ipak dodati kako među tradicionalnim katolicima većina odbija dogmu o spasenju, iako će usnama reći da u nju vjeruju. Reći će kako nema spasenja bez krštenja i vjere u Krista odnosno bez pripadnosti Crkvi, ali dodat će mnogo alija koji onda dogmu čine besmislenom.
Evo citata iz knjige "Protiv hereza" pokojnog biskupa Lefebvrea:
Evidently, certain distinctions must be made. Souls can be saved in a religion other than the Catholic religion (Protestantism, Islam, Buddhism, etc.), but not by this religion. There may be souls who, not knowing Our Lord, have by the grace of the good Lord, good interior dispositions, who submit to God...But some of these persons make an act of love which implicitly is equivalent to baptism of desire. It is uniquely by this means that they are able to be saved.
Suštinske razlike između Bergoglia i Lefebvrea po pitanju spasenjske dogme nema.
U tome je Ratzinger u krivu kad kaže da je napad na dogmu o spasenju započeo s drugim vatikanskim koncilom. Ne mogu suditi i ne želim suditi jesu li se svi oni koji su tijekom života negirali dogmu prije smrti obratili i prihvatili je onakvom kakvu je Krist objavio, ali se nadam da jesu.
Evanđelje je napisano da ga ljudi jednostavna uma i dobre volje mogu razumiti. I svatko tko čita po prvi put Evanđelje i kad naiđe na one retke koji su cirirani na početku, i ako mu Duh da milosti da uzvjeruje, odmah će željeti se krstiti i biti u Crkvi da se spasi. Bez odlaganja.
Ali ako ide čitati teologe ili slušati 'pape', teško da će to učiniti.
Spasenjska dogma je temeljna dogma Crkve, bez nje ne samo da misionarenje nema smisla, nego ni Crkva nema smisla, niti Kristova žrtva ima smisla.
Jer ako se ljudi mogu spasiti ne znajući ili ne vjerujući u Njegovu žrtvu, onda je mogao umrijeti na križu na Antartiku pred pingvinima.
Štoviše, onda bi se još više ljudi spasilo jer bi imali opravdanje da nisu nikad čuli za Krista i Njegovu svetu žrtvu i muku. Ne bi morali sada postiti u korizmi, izbjegavati grijehe i ispovjedati se, ići na svetu Misu svake nedjelje i blagdana, činiti djela milosrđa kako bi im se skinula vremenita kazna zbog grijeha.
Mlako i neborbeno kršćanstvo, nespremno na žrtve i mučenička svjedočenja i na misionarenje, kojem danas svjedočimo, plod je truda mnogih koji su se trudili uništiti, svjesno ili nesvjesno, dogmu o spasenju.
Još jednom na kraju plediram da učvrstimo našu vjeru, odbacimo sva znana i neznana krivovjerja koja ćemo saznati da ih imamo dok čitamo Sveto pismo i kršćanske oce.
Emil Brusić
quovadiscroatia.com
Papa emeritus Benedikt XVI. progovorio o “dvostrukoj krizi” u Crkvi
U jednom od uistinu rijetkih istupa u javnost, u jučerašnjem intervjuu za Avvenire, dnevne novine Talijanske biskupske konferencije, papa emeritus Benedikt XVI. progovorio je o “dvostrukoj dubokoj krizi” s kojom se Crkva suočava u svjetlu Drugog vatikanskog koncila.
Intervju naslovljen “Dopustimo da nas Krist oblikuje” govori o promjenama koje su nastupile u samom vjerovanju i teologiji Katoličke crkve.
Papa Benedikt nas podsjeća na nekada nezaobilazno katoličko uvjerenje o mogućnosti gubitka vječnog spasenja, odnosno da ljudi idu u pakao:
Misionari u 16. stoljeću bili su uvjereni da je nekrštena osoba izgubljena zauvijek. Nakon [Drugoga vatikanskog] Sabora, ovo uvjerenje je definitivno napušteno. Rezultat je bila dvostruka duboka kriza. Bez te usmjerenosti na spasenje, vjera gubi svoje temelje.
On također govori o posljedicama “razvoja dogme” u odnosu na dogmu po kojoj nema spasenja izvan Crkve (extra Ecclesiam nulla salus). Ova navodna promjena u dogmi je dovela, u Benediktovim očima, do gubitka misionarskog žara u Crkvi – “svaka motivacija budućeg misionarskog opredjeljenja je uklonjena“.
Papa u miru Benedikt postavlja oštro pitanje izazvano ovom ogromnom promjenom u stavu Crkve:
Zašto bi pokušavali uvjeriti ljude da prihvate kršćansku vjeru ako se mogu spasiti i bez nje?
Što se tiče druge posljedice ovog novog stava u Crkvi, sami katolici, u Benediktovim očima, postali su manje povezani s vlastitom vjerom: ako ima onih koji mogu spasiti svoje duše i drugim sredstvima, “zašto bi kršćanin bio nužno vezan uz kršćansko vjerovanje i moral?”, upitao je papa. I zaključio:
Ali ako vjera i spasenje više nisu povezani, čak i vjera postaje bezrazložna.
Papa Benedikt također opovrgava ideju o “anonimnim kršćanima”, kako ju je razvio Karl Rahner, kao i indiferentnu ideju da su sve religije jednako vrijedne i korisne za postizanje vječnog života.
Još je manje prihvatljivo rješenje koje predlažu pluralističke teorije religija, po kojima sve religije, svaka na svoj način, imaju svoj način spasenja, pa se prema tome, moraju jednako uzeti u obzir. Kritika religija na način Starog zavjeta i Prve Crkve je znatno realističnija, konkretnija i istinitija u svom proučavanju različitih religija.
U tom kontekstu, dotakao se i ideje pokojnog isusovačkog kardinala, Henri de Lubaca, koji je naglasak stavio na navodne privremene Kristove preteče i posrednike, koju bi trebalo ponovno “razmatrati”, mada ni to neće riješiti sve probleme.
S obzirom na čovjekov odnos prema tehnologiji i ljubavi, papa Benedikt podsjeća na važnost ljudske ljubavi, rekavši da čovjek u dubini svog srca i dalje čezne “da mu Dobri Samaritanac dođe u pomoć.“
Pa nastavlja:
U grubom svijetu tehnologije – u kojem osjećaji više ne vrijede- raste nada o ljubavi koja spašava, ljubavi koja će se dati slobodno i velikodušno.
A o sve većem naglasku na Božjem milosrđu:
Znak je vremena, da se ideja Milosrđa, počevši od sestre Faustine, sve više stavlja u središte i postaje sve dominantnija.
Benedikt podsjeća da:
Crkva se nije sama stvorila, ona je Božja kreacija i stalno se formira po Njemu. Izražava se u sakramentima, prije svega u krštenju: Ne ulazimo u Crkvu birokratskim činom, nego uz pomoć ovog sakramenta.
Benedikt nadalje inzistira da su nam uvijek “potrebni milost i oproštenje”.
Grude, 15. ožujka 2016.
PRIOPĆENJE HRVATSKOJ JAVNOSTI
Dana 15. ožujka 2016. godine u Vukovaru je oštećena spomen ploča poginulom hrvatskom branitelju Velimiru Đereku Sokolu, mojemu bratu. Bešćutne zvijeri koje su to napravili pokušavaju još jednom ubiti moga brata bestijalnim činom koji je nerazumljiv civiliziranom svijetu.
Ožalošćena sam spoznajom kako po svetom hrvatskom tlu, natopljenom krvlju hrvatskih branitelja, tlu Sajmišta i Vukovara hodaju spodobe kojima smeta kameni spomen na žrtvu hrvatskoga branitelja koji je život položio za bolji i pravedniji svijet.
Svima onima koji su ovo zvjerstvu planirali, sudjelovali u uništavanju ili prikrivaju one koji su to napravili, poručujem sljedeće: Velimira Đereka Sokola, sina Imotskoga krša i dragovoljca obrane Vukovara ne možete ubiti! Ne možete ga ubiti zato jer vječno živi njegovo djelo – hrvatski Vukovar!! Ne možete ga ubiti jer je besmrtna njegova i žrtva svih poginulih hrvatskih branitelja – slobodna i neovisna Hrvatska.
Premda shrvana vašim zvjerstvom, poručujem svima vama koji se nikada niste pomirili s činjenicom slobodnoga hrvatskoga Vukovara i slobodne i neovisne Hrvatske – neće vam uspjeti!
Ne možete vi srušiti toliko spomenika hrvatskim braniteljima koliko ih mi iznova i opet možemo podići u beskrajnoj ljubavi prema njima i njihovoj žrtvi!
Moga brata ne možete ubiti, jer je u meni i svim hrvatskim braniteljima, članovima obitelji poginulih hrvatskih vitezova i hrvatskim domoljubima dovoljno ljubavi koja će uništiti, kao i dosad, svu vašu mržnju i destrukciju.
Moga brata ne možete ubiti, jer zajedno sa svim poginulim braniteljima živi u svakom novom danu slobodnoga hrvatskoga Vukovara i neovisne Hrvatske!
Moga brata ne možete ubiti jer NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO!!!
Rajka Mikulić, sestra Velimira Đereka Sokola
boboska.com
Tolić: Merkelica je pijun u rukama svjetskih moćnika
O Darku Toliću protekla dva tjedna pisali su njemački, ali i brojni domaći mediji kao jednom od najvećih protivnika migranata i izbjeglica u Njemačkoj. Ovaj 28-godišnjak iz BiH je još 90-ih napustio ovu zemlju i otišao u Njemačku s roditeljima, a tamo je politički aktivan kao utemeljitelj Autohtone Hrvatske stranke prava.
- Zbog čega ste protiv ulaska migranata i izbjeglica u Njemačku?
Godinama sam politički aktivan. Posebnu pozornost sam posvetio afričkim i azijskim kolonizatorima u Europi. Svatko tko se tom tematikom ozbiljnije bavi, doći će do zaključka da su oni razlog velikih problema u Europi. Odrastao sam među njima. Prijeziru Europu i Europljane, masovno siluju europske žene koje smatraju kurvama i nadproporcionalno su kriminalni. U nekim dijelovima Europe s velikim brojem afričkih i azijskih kolonizatora, državne vlasti su izgubile kontrolu. U Njemačkoj naprimjer arapski mafijaški klanovi slobodno djeluju bez da ih država može zaustaviti. Dokazano je da Arapi i Turci Njemačku koštaju mnogo više nego što unose. Zatvori u zapadnoj Europi su prepuni Afrikanaca i Azijata. Do godine 2050 će zapadne države Europe imati većinsku afričko-azijsku populaciju. Vizionar EU-a, mason Nikolaus Coudenhove-Kalergi, je u svojoj knjizi "Praktischer Idealimsus" 1924. godine tvrdio da će buduće stanovništvo Europe činiti izmješana euroazijsko-negroidna rasa koja će se moći lakše kontrolirati. To je stvarni razlog zašto se uvoze Afrikanci i Azijati u Europu iako je to na štetu europskih naroda. Sve više nastaju uvjeti za građanske ratove - koji odgovaraju međunarodnim profiterima. Ne zaboravimo da su okupatori iz Azije i Afrike stoljećima pokušavali oružjem osvojiti Europu, a danas je okupiraju nenaouružano.
- Kako gledate na činjenicu da vas Nijemci zovu 'Hrvatski križar'?
Ponosan sam što me nazivaju Hrvatski križar. Današnji Europljani su velikim brojem dekadentni i razmaženi. Nisu spremni boriti se za viši ideal. Bitan im je samo visok materijalni životni standard i tjelesni užici. Zato ih afrički i azijski kolonizatori preziru. Stoga mi je drago da me povezuje s plemenitim križarskim vitezovima koji spadaju među najbolje i najidealističnije ratnike u povijesti. Naravno ne mislim na križare koji su išli u rati iz materijalističkih motiva.
- Može li se usporediti vaš odlazak iz BiH s odlascima Sirijaca iz svoje zemlje?
Sirijci imaju mogućnost otići u susjedne zemlje, među kojima neke važe kao najbogatije svijeta. Mogli bi ići u drzave gdje živi stanovništvo istog roda, istog mentaliteta i iste vjeroispovijesti. Umjesto toga oni ilegalno provaljuju u Europi i nanose europskim narodima velike muke. Uz to su mnogi od njih vojni dezerteri u najboljim životnim godinama. Moj otac je branio naše selo. Pošto su nam kuću srušili, nismo se mogli vratiti. Slučajno smo završili u Njemačkoj gdje smo se dobro uklopili. Svakako mi je želja vratiti se u rodni kraj. Smatram se samo gostom u Njemačkoj dok afrički i azijsk kolonizatori kane ostati trajno.
- Koji su vam europski vladari uzori i koga posebno cijenite u ovom vremenu izbjegličke krize?
Najdraži političar u Europi mi je trenutno njemački rodoljub Udo Voigt koji je od 2014. godine član Europksog parlamenta. On se zalaže za Europu suverenih i nacija i postepeni povratak neeuropskih naroda u svoje matične zemlje. Političari poput njega su danas nažalost manjina. Većina su izdajnici koji pridonose razaranju svojih nacija. Glavni politički uzor mi je pokojni rumunjski rodoljub Corneliu Zelea Codreanu koji je važio kao veliki Idealist i radikalni neprijatelj masona.
- Što mislite o Angeli Merkel?
Njemačka je od 1945. okupirana zemlja. Od tada do danas ona nije bila ni u jednom trenutku potpuno suverena. Do današnjeg dana je američka vojska stacionirana u Njemačkoj. Većina njemačkog državnog zlata se nalazi u New Yorku. Svaki njemački kancelar mora prije početka svoga rada potpisati u SAD-u dokument s kojim se obvezuje biti lojalan SAD-u. Nekadašnji američki predsjednicki savjetnik i mason Zbigniew Brzezinski je u svojoj knjizi "The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives" pisao da je Njemačka vazal SAD-a. Angela Merkel je kroz pomoć masonskih Bilderbergovaca došla na vlast u Njemačkoj. Ona je samo pijun svjetskih moćnika koji djeluju iz pozadine i koji grade svjetsku državu.
Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu
Liberalizam i ljudska prava
Znajući da je pitanje ljudskih prava u liberalizmu i postmoderni stožerno političko i kulturološko pitanje, Prorokoviđa odluči govoriti Hrvatima i o tom pitanju:
- Dva su povijesna izvora ljudskih prava, prava koja pripadaju svakom čovjeku po samoj njegovoj naravi: svjetovni i duhovni, odnosno religijski, prvenstveno kršćanski. Svjetovni se nazire već kod stoika, a i Sofoklova Antigona stavlja ljudsko kao prirodno pravo iznad pozitivnih zakona. Svjetovno poimanje ljudskih prava počiva na autonomnosti i dostojanstvu ljudske naravi, na čovjekovom pravu na samoodređenje. Kršćansko, teološko poimanje ljudskih prava počiva, pak, na teonomnom poimanju ljudske osobe stvorene na sliku i priliku Božju, odakle mu i dostojanstvo.
Povijest ljudskih prava je povijest ljudskoga društva i njegove demokratizacije i humanizacije. Povijest je to samospoznaje vlastite naravi, kao osobe i kao generičkoga i socijalnoga bića. Ali povijest ljudskih, čovjekovih prava kao društvenoga bića povijest je i toga društva i njegove samorefleksije. Povijesni odnos prema ljudskim pravima je, međutim, uvijek bio klasni odnos. Jer, već od samih početaka nastanka ideje o ljudskim pravima, u grčkom i rimskom društvu, ljudska prava pripadaju samo slobodnim grčkim i rimskim građanima. Ona ne pripadaju djeci, ženama i robovima (aliena iuris). Drugi izvor, kršćanstvo, imalo je takoreći neizravni utjecaj na afirmaciju ljudskih prava. Ono je, s jedne strane, ta prava shvaćalo univerzalistički pozitivno. Objavljuje jednakost i dostojanstvo ljudske osobe bez obzira na društveni, klasni položaj čovjeka u društvu bez obzira na nacionalnost, spol, dob i rasu. No, ono se mirilo i s robovlasničkim i s feudalnim i s kapitalističkim društvenim uređenjem, pa je taj odnos bio poglavito duhovnoga, a ne i svjetovnoga značaja. Teološki pristup ljudskim pravima ipak je pozitivno, iako neizravno i nedovoljno utjecao na razvoj ljudskih prava. Odnos Katoličke crkve prema pravima robova (pravo sklapanja braka, zabrana trgovanja robljem i dr.), odnos prema ljudskim pravima Indijanaca i drugih indigenih naroda također svjedoči o tom pozitivnom odnosu (Las Casas i dr.). Sve to, međutim, nije bilo dovoljno. (Pravoslavne su crkve tijekom povijesti bile indolentne prema ljudskim pravima).
Moderna koncepcija ljudskih prava izum je liberalnog shvaćanja slobode, ali je i ta koncepcija zadržala klasni, nacionalni i rasni kriterij tih prava.
Buržoasko, liberalno-demokratsko društvo promoviralo je prava čovjeka kao subjektivna prava svih ljudi. Iako se kao iura hominum (Čovjekova prava (lat.)), prava čovjeka kao njegova subjektivna prava, spominju već kod Volmera 1537., pravi utemeljitelji modernih ljudskih prava su engleski filozofi XVII. st. John Locke i Thomas Hobbes. I dok je Hobbes držao temeljnim ljudskim pravom pravo na život, Lock ih je proširio na slobodu i vlasništvo, u koje je uključio i vjeroispovijest. No, tu nastaje napuklina stvorena klasnim pristupom, pa se razlikuju ljudska prava od građanskih (ili političkih) prava. Naime, za razliku od ljudskih prava, politička su prava ograničena samo na one koji nešto imaju, na vlasnike, na vlasničku klasu, na buržoaziju. Uostalom, u Albionu su otpočetka ljudska prava i zamišljena isključivo kao prava plemstva prema kralju (Magna charta libertatum, 1215.), da bi se postupno i ograničeno širila na ostalo stanovništvo (Bill of Rights, 1689.).
Time su ljudska prava ograničena feudalizmom prelazila u ljudska prava ograničena kapitalizmom, od prava plemstva postala su prava buržoazije. To kulminira u Francuskoj revoluciji (kojoj je prethodilo prosvjetiteljstvo), vođenoj idealima slobode, jednakosti i bratstva, koja u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789.) proglašava neotuđivim i svetim pravima čovjeka koji se rađa slobodan i jednakopravan sa svim ljudima i ima pravo tako i živjeti, te mu se zajamčuje sloboda, vlasništvo, sigurnost i pravo na otpor tlačenju, a ipak završava na naglašenoj nepovredivosti i svetosti vlasništva. Time je dovršeno ideologijsko slamanje feudalizma ne samo u toj zemlji, nego se buržoaske ideje te revolucije šire diljem Europe i svijeta.
Nastaje raskol između citoyena, građanina, i buržuja, bourgeoisa, te oni - iako formalno jednakopravni - u biti mogu koristiti različita prava: građanin kao biće društva i zajednice faktično može koristiti samo građanska prava (droits du citoyen), a buržuj kao vlasnik - ljudska prava. Tu je napetost već Marks dobro uočio. Ljudska prava: pravo na život, na vlasništvo, slobodu savjesti i vjerioispovjesti su bila prava plemstva, a zatim buržoazije kojoj je prvenstveno stalo do svetosti vlasništva. Ta napetost traje do danas; pače, u pojedinim dijelovima svijeta ona se i pojačava.
Napredak u ljudskim pravima kao općeljudskim pravima postala je briga i međunarodne zajednice, prvenstveno preko UN, njezine Povelje (naročito preko glave VII.), koji su 1948. donijele i Opću deklaraciju o pravima čovjeka, te razne ugovore o građanskim i političkim, gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, konvencije o zabrani rasne diskriminacije, diskriminacije žena, o diskriminaciji profesije, o zaštiti prava djeteta itd., kao i druge akte za zaštitu ljudskih prava donijete od te organizacije i drugih međunarodnih organizacija. Isto tako na regionalnoj razini je donesena Europska konvencija o ljudskim pravima (1950.) te KESS, Američka konvencija o ljudskim pravima, Afrička konvencija o ljudskim pravima itd.
Zaštita ljudskih prava provodi se na pravnoj i nepravnoj (zapravo političkoj) razini u vidu raznih vrsta gospodarskih sankcija, političkog i gospodarskog izolacionizma, itd. No, uza sve to praksa zaštite ljudskih prava nije slijedila i normativu o zaštiti tih prava. S jedne strane, same države koje su dužne provoditi zaštitu ljudskih prava to zanemaruju, a često i zlorabe, a s druge, zemlje osvajači i gospodari svijeta također zlorabe svoju moć u svrhu osvajanja svijeta. Tobožnja zaštita ljudskih prava tako služi kao izlika za miješanje u unutarnju politiku drugih država, kao, na primjer, miješanje u unutarnju politiku Kravatanije pri raspadu Jugoantije, i po osamostaljenju Kravatanije preko HHO-a, koji financiraju osvajači svijeta, te pri intervenciji u Afganistanu, Iraku i dr. Osvajači svijeta putem nevladinih organizacija, koje izdašno financiraju, zapravo stvaraju petu kolonu u pojedinim državama (tako i u Kravataniji) za optuživanje političkih snaga koje su nacionalno orijentirane, koje brane nacionalnu samostalnost i neovisnost, za njihovo blaćenje i optuživanje pred javnošću i dovođenje na vlast stranaka i pojedinaca-poslušnika koji će provoditi njihovu politiku.
Ipak, bez obzira na sve to, briga za zaštitu ljudskih prava bez daljnjega je veliki moralni i politički napredak čovječanstva. No, kako smo vidjeli, medalja ima dvije strane. Naime, i sama ljudska prava sadrže i moment idealizma, ali i moment iluzionizma. Pozitivnoga idealizma zato što bi ona trebala voditi, “primoravati” čovječanstvo, tj. države i međunarodne organizacije, da sa što više brige teže ostvarivanju tih prava, ali s druge strane, pošto su ta prava podložna ekstremnim interpretacijama i zahtjevu da se ona tako ekstremno interpretirana primijene i kada za to nema nikakvih uvjeta u pojedinoj državi, ona postaju predmetom manipulacije i zloporabe. Manipulacijom se tada iluzije podmeću za ideale, odgovorna demokracija i odgovorna sloboda pretvaraju se u neodgovorne itd.
U svijetu se još uvijek vode rasprave o tome koja ljudska prava, i u kojem njihovu dosegu i sadržaju treba zaštiti na svjetskoj razini. To je zapravo pitanje ostvarivosti ljudskih prava u različitim nacionalnim tradicijama: kulturnim, gospodarskim i političkim, ali i vjerskim. Međutim, s druge strane preko ljudskih se prava vode i ideološke i političke bitke i nadmetanja. Osvajači svijeta koriste i manjinska prava kao ljudska prava za podrivanje njima nepoćudnih vladajućih struktura, njihova rušenja i dovođenja poslušnika i slugana na vlast. Služe se tim pravima za nagrizanje i razaranje unutarnje kohezije određenoga društva i države.
Dakle, manipulacija ljudskim pravima je ne samo moguća, nego se stvarno i provodi od osvajača svijeta. Zato, o ljudi, o Kravatani, budite oprezni kad vam osvajači svijeta obećavaju ostvarenje svih ljudskih prava, kad vas i nagovaraju i prisiljavaju da priznate manjinska prava i onima koji na to i nemaju pravo.
Ostvarenje ljudskih prava, jer je, kako smo vidjeli, ograničeno rasno (apartheid, suvremeni rasizam), nacionalno (male nacije su “narodići”), i klasno (novi proletarijat), nije moguće ostvariti u liberalnoj demokraciji jer ona sadrži sva ta ograničenja, a naročito ih nije moguće ostvariti u neo-liberalnim poretcima. Jer, liberalizam je sustav formalne demokracije, demokracije koja sva građanska prava pretvara u formalna. Formalna prava formalne demokracije su poslužila za rušenje feudalizma, monarhisičkih, fašističkih i komunističkih diktatura, ali su dovela do uspostave neoliberalno-demokratske diktature kapitala, plutokratske oligarhije. Ta ih diktatura usavršava i dovršava. Dalje od toga ona zbog svojih ograničenja ne može ići. Istinsko ostvarenje ljudskih i građanskih prava povijest je ostavila za svoj sljedeći korak napretka, za postneoliberalno-demokratsko društvo.
Zato razbijte liberalno-demokratske ploče vrijednosti postmoderne, i napišite nove - ploče slobodarskoga društva. Liberalno-demokratski moral postmoderne nema ideju kakav bi čovjek trebao postati. Svojom “slobodom” i demokracijom liberalna demokracija je srozala zapadnog čovjeka i njegovu uljudbu te sve svela na animalnost. Primitivni kapitalistički materijalizam prognao je bogove i na njihovo mjesto ustoličio trbuh (drob), kopulaciju i druga animalmna uživanja. Nebo je prazno, čovjek je izgubljen! Treba ga ponovo nastaniti očaravajućim.
Zato, o ljudi, o Hrvati budite uzvišeni, budite revolucionari, jer vrijedite onoliko koliko ste revolucionarni. Prezrite dekadentnu liberalnu demokraciju, jer ona je bez strasti za vrlinom, za vrsnoćom. Budite klica nove, postliberalističko-demokratske kulture. Da, budite revolucionarni! Baviti se politikom bez revolucionarnih ciljeva znači permanentno lagati, varati narod.
Demokratski ustanak pretvorite u permanentnu revoluciju - mirnu. Vaša revolucija iz Domovinskoga rata ne smije stati, ugasiti se, što vam se sad događa. Ona samo treba promijeniti sredstva. Revolucija koja stane izdaje svoje djelo i umire, kao što ste vidjeli kako umiru komunističke revolucije. Značaj revolucije ovisi o uporabljenim sredstvima, a povijesne okolnosti određuju koja sredstva treba uporabiti kao primjerena. Ako okolnosti traže da se zakotrljaju glave, a vi ostanete skrućeni, mirni i ponizni, skrenuli ste s Ispravnoga puta. Ako pak u vrijeme kad nacionalno biće traži duhovnu obnovu, revoluciju duhovnog usavršavanja, primijenite sredstva fizičke prisile, opet ste skrenuli s Ispravnoga puta. Na Ispravnom ste putu samo kad uporabljena sredstva opravdavaju ciljeve. Zato ne slijedite nekritički postmodernu, jer ona je umnogome odustala od čovjeka i od istine. Ne slijedite je nekritički jer je i previše ljudska, previše prizemljarska. Ona se samoporažava.
Tako bi i prođe i četrdeset prvi dan učenja Ispravnoga puta.
KARDINAL FRANJO KUHARIĆ
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Jedanaestog ožujka bio je spomendan na preminuće u blaženu Vječnost, 2002. godine, u 83. godini života, velikoga hrvatskoga sina i, moglo bi se reći, uz blaženog kardinala Alojzija Stepinca, najvećeg duhovnoga oca, humanista i moralnog autoriteta u hrvatskome narodu, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, mons. Franje Kuharića, počasnog doktora zagrebačkog sveučilišta i počasnog akademika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Dvije tisuće i dvanaeste godine, odlukom Hrvatske biskupske konferencije, započet je i proces njegove beatifikacije, odnosno proglašen je Slugom Božjim.
Budući da je jako dobro poznavao djelovanje i stvarnu životnu svetost hrvatskoga mučenika od strane zločinačkog komunističkog režima, blaženoga kardinala i zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, jer su rodom iz istoga kraja i jer ga je nadbiskup Stepinac 1945. godine zaredio za svećenika, te njemu i dugim tadašnjim ređenicima rekao da ih šalje u "krvavu kupelj", što se, na žalost, i obistinilo u velikoj mjeri i u svećeničkom životu kardinala Kuharića.
On se, kao svećenik, nadbiskup zagrebački i hrvatski kardinal, uvijek, i u vrijeme totalitarnog zločinačkog komunističkog sustava, neumorno i neustrašivo zauzimao za istinu o kardinalu Stepincu, osobito u propovijedima u zagrebačkoj katedrali svake obljetnice smrti kardinala Stepinca, 10. veljače, i privlačio mnoštvo slavitelja svete mise i slušatelja, vjernika hrvatskoga naroda.
U vrijeme Domovinskog rata i najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku i mnogobrojnih četničkih zločina nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, kao najveći vjernik, dobrotvor i humanist, govorio je još 1991. godine, u propovijedi na blagdan sv. Lovre u Petrinji: "Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!".
Bio je veliki suradnik i duhovni učitelj, te veliki poštovatelj izvrsnog i odlučnog stratega i zaljubljenika u hrvatski narod i hrvatsku slobodu, dr. Franje Tuđmana.
Pod kraj života govorio je da je vrlo zahvalan Bogu, Svetoj Majci, svojim roditeljima i svećenicima odgojiteljima, jer je imao čvrstu i snažnu vjeru, pod vodstvom Duha Svetoga, koju je sačuvao, kao i ljubav prema Bogu i svim ljudima, te da su mu se ispunile tri najveće želje, a te su: da je doživio samostalnu i slobodnu demokratsku hrvatsku državu, dolazak Pape u Hrvatsku i proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca.
Za pouku svakoj političkoj eliti u Hrvatskoj, govorio je: "Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati; ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!", te im je dalje savjetovao: "Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali pred nikim ne klečite!".
Sve ovo što znamo o velikome kardinalu i zagrebačkom nadbiskupu nije bilo dovoljno da se uz obljetnicu njegove smrti niti ne spomene u društvenim hrvatskim medijima.
A u političkom smislu, od čelnika hrvatske politike, čelnika najznačajnijih hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, pa ni najviših Crkvenih dostojanstvenika, šutnjom se prelazi preko svih velikosrpskih laži, mitova i provokacija protiv hrvatskoga naroda, ne samo iz Drugoga svjetskog rata, nego i protiv hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Primjerice, za Šaranovu jamu kod Jadovna ne smije se reći da je prazna od ljudskih kostiju, nego se mora plaćati svake godine lakrdije od komemoracija za 40.000 ubijenih Srba u njoj.
Prelazi se preko svih mitova i laži o radnom logoru Jasenovcu i ne traže se dokazi o milijunima ubijenih Srba ili 20.000 ubijene djece i ne govori se ništa o krivotvorenom novijem popisu od 83.000 i nešto više tobože stvarnih žrtava u Jasenovcu, kao i preko tvrdnji u Memorijalnom muzeju holokausta u Jeruzalemu o nekoliko stotina tisuća ubijenih Srba i Židova u Jasenovcu od strane Hrvata u Drugom svjetskom ratu, opet bez ikakvih dokaza, i to nitko ne demantira od strane službene politike, iako imamo normalne i prijateljske odnose sa državom Izrael.
Nadalje, hrvatski branitelj i mučenik Veljko Marić mora ostati zločinac po nemoralnom i bespravnom sudu velikosrpskog agresora i po dolasku u Hrvatsku ne smije obnoviti postupak kako bi dokazao da nema nikakve veze sa tim zločinom za koji je osuđen, nego mora i dalje čamiti u hrvatskome zatvoru. Znači, hrvatska država, koji je i on svojom žrtvom stvarao, nije njemu majka, pa čak ni maćeha, nego vještica koja ga dalje muči i maltretira.
Također, splitski hrvatski branitelji, optuženi za izmišljene zločine u Lori, godinama se bezuspješno bore protiv pravne nepravde svoje vlastite države, koja ih progoni svojim suđenjima i presudama na temelju agresorskih svjedoka, kao što je slučaj i sa mnogim drugim hrvatskim braniteljima, jer to tako zahtijevaju agresori i njima naklonjeni moćnici svijeta.
Milorad Pupovac, Stanimirović, Frljići, Pusići, Teršeličke, Goldsteini i slični, uz patrijarha Irineja iz Beograda, divljaju po Hrvatskoj protiv hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja, za hrvatske novce, i opet hrvatska službena politika i druge hrvatske institucije šute.
Vjerojatno će patrijarh srpske svetosavske crkve Irinej pisati Papi i protiv beatifikacije kardinala Kuharića, a nije ga briga za ono što mu je nedavno, u Hrvatskome tjedniku od 21. siječnja 2016. godine, rekao Tomislav Vuković: "Vaša svetosti (a kako ga ja nikada ne bih oslovila), bilo bi dragocjeno znati je li Srpska pravoslavna Crkva, prije nego što je 2003. godine kanonizirala episkopa Nikolaja Velimirovića (moja opaska: kao Nikolaja Žičkog) pitala za mišljenje Papinsko vijeće, Hrvatsku biskupsku konferenciju, Svjetski židovski kongres, Islamsku zajednicu, nacionalne manjine u Srbiji (...), s obzirom na to da je episkop Nikolaj otvoreno zagovarao protukatolicizam, a Papu nazivao antikristom, zagovarao grubi antisemitizam, blagoslovio četnike zbog zločina nad muslimanima, blagoslovio Momčila Đujića zbog zločina nad Hrvatima (...)", a ja bih podsjetila i na proglašenje svetim nekakvog izmišljenog Vukašina Jasenovačkog, te više drugih zločinačkih tipova iz srpske povijesti. Dodala bih da je taj "sveti" Nikolaj silno hvalio Hitlera, te od njega bio odlikovan posebnim odličjem, a Nedićeva Srbija je također, kao prva među državama okupiranima od Njemačke, proglasila da je "judenfrei" (slobodna od Židova), koje su nažalost u svojim logorima sve pobili, a nisam čula ni da oni u Srbiji imaju ijednog pravednika među narodima, dok ih Hrvatska ima preko 100, a poznato je da su i hrvatske vlasti toga vremena štitile Židove koliko su god više mogle i da je jedino u Zagrebu cijelo vrijeme rata djelovala Židovska općina. Te činjenice izgleda nisu važne Efraimu Zuroffu, koji sa Srbima jako dobro surađuje kada se radi na optuživanju Hrvata.
Gdje je, zbog cjelokupnog takvoga stanja u Hrvatskoj i šutnje najodgovornijih (bez obzira na dužničko ropstvo u koje su nas namjerno i planski doveli svi oni na vlasti od 2000. godine na dalje, a što bi trebalo itekako istražiti i procesuirati, a ipak se ništa ne čini), njihovo dostojanstvo i dostojanstvo hrvatskoga naroda i hrvatske države, koje bi trebali štititi bez obzira na posljedice? Neka svatko zaključi sam! Istina je važnija od svega! Isus je rekao: "Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8:31-32).
Dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Iz Napretkova kalendara, 1.1.1935.
Narodni nazivi mjeseci
Još sam 1930. godine bio u namjeri, da u kalendaru »Napretku« prikažem nekoliko turskih rukopisa (kaiendara), u kojima su za sunčanu godinu upotrebljena hrvatska imena mjeseci. Ali sam kasnije ovu radnju znatno proširio upotrebom domaće i strane literature, pa je ona ispala prevelka, a da bi se mogla objaviti u »Napretkovu« kalendaru.
Osim toga je, za bolji prikaz pojedinih naziva, trebalo nekoje riječi citirati i arapskim slovima, a to nije bilo moguće u štampariji, gdje se kalendar »Napredak« štampa. Tako sam ovu radnju objelodanio u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovim« za 1930. (XVII) godinu.
U ovoj radnji su iznesena različita narodna imena pojedinih mjeseci, koja se upotrebljavaju po raznim krajevima, ali sva su ta imena samo lokaina za odnosni kraj, gdje ih narod upotrebljava. Opći narodni karakter imaju samo oni nazivi, koje danas upotrebljavaju Hrvati i koji su zapravo predmet ove moje radnje.
Turski rukopisi, koji su u ovoj radnji prikazani, dokazuju nam da su ova imena u sedamnaestom vijeku, ako ne čak i pod konac šestnaestoga, u našim krajevima bila toliko poznata i rasprostranjena, da su ih i sastavljači kalendara na turskom jeziku upotrebljavali, i to kao glavne nazive mjeseci po sunčanoj godini. Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pružili su nam dokaze, kako su naši ljudi, koji su se inače služili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su ih u rukopisima, koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima, koje su sami pisah, davali uvijek prvo i najupadnije mjesto.
Osim ovih dosta važnih otkrića iz naše prošlosti, bili su od interesa i nazivi pojedinih mjeseci u ovim rukopisima, jer su kođ nekojih, tečajem vremena, nastupale i bitne iznijene. Kako je ova radnja naišla na povoljnu kritiku u hrvatskoj javnosti, ja sam i dalje nastavio da tragam za ovakovim rukopisima, pa sam ih već shjedeće 1931. godine našao još nekoliko, koje sam prikazao u zagrebačkom »Obzoru« od 24. prosinca 1931.
Ovih dana došla mi je do ruku jedna t.zv. medžmua (zbirka, bilježnica), u koju su povezana zajedno najrazličitija djela i bilješke počevši od vjerskih i naučnih rasprava pa do pjesama i sanovnika. Rukopisi su posve različiti, a potječu i iz raznih razdoblja, počevši od polovice šestnaestoga pa sve do u osamnaesti vijek. Također su sastavci pisani u različitim jezicima. Dok je na početku odulja rasprava o sotoni na hrvatskom jeziku (ikavski) arapskim slovima, ostali je dio najvećim dijelom turski, ali ima kraćih sastavaka i na arapskom i perzijskom jeziku. Najveći dio rukopisa je iz naših krajeva, iz Bosne i Hercegovine. Jedna pjesma posvećena nekom Sulejman paši, koji se je vraćao iz Jemena, pisana je u Ulogu, koji se naziva kasabom. Prigodom smrti nekog učenjaka Sulejman efendije Mostarca iz derviškog reda mevlevija spjevao mu je jedan njegov učenik, imenom Salihaga, posmrtnicu, u kojoj zadnji distihon (tarih, kronogram) daje godinu 1064. p. H. (počinje 22. studenog 1653.).
Najviše je pjesama od poznatog Nerkesije, koji je bio rodom iz Sarajeva. Ima i kroničarskih i povjesničkih biIježaka. Bio je zanimljiv propis svih kadiluka u osmanlijskom carstvu, sastavljen po arapskoj abecedi, s oznakom kadijskog prihoda. Naravno tu su sadržana i mjesta u našim krajevima. Isto je tako bio istom rukom popis bosanskih vahja do 1061. (počinje 25. prosinca 1650.), a onda je nastavljen drugim rukopisom od 1078. (počinje 23. lipnja 1667.). Nažalost iz svakog sastavka kao za inad, izgubljen je po koji hst, a naročito iz onog popisa kadiluka nestalo je čitave sredine, tako da se je sačuvao samo prvi i pošljednji list.
Među ovim rukopisima uvezana su i tri kalendara, od kojih je prvi osobito važan. Svi dosada poznati rukopisi ovog kalendara, koje sam u prijašnjim radnjama prikazao, potječu iz sedamnaestoga vijeka, samo se za jedan može naslućivati da je pisan pod konac šesnaestoga. Međutim u ovom se rukopisu odmah na početku u jednom razjašnjenju spominje kao tekuća (»sadašnja«) godina 957. p. H. (počinje 20. siječnja 1550.).
Dakle ovaj je rukopis najstariji među dosada poznatim, stariji za čitava pola vijeka i od najstarijeg dosadašnjeg. Najstarija knjiga u hrvatskoj literaturi s potpunim popisom narodnih imena mjesecima potječe iz 1611. godine, a to je bosančicom u Mlecima tiskani Nauk krstjanski od fra Matije Divkovića iz Jelašaka u Bosni. U ovom kalendaru su hrvatska imena mjeseci stavljena kao glavna naslovna iznad tabela crvenim mastilom (osim ožujka i rujna, koji su ispisani crno), dok su nazivi u drugim jezicima navedeni unutra u samim skrižaljkama. Pred svakim imenom mjeseca (osim kod travnja) stoji da je to naziv »jezikom kršćana«. Godina po ovom kalendaru počinje ožujkom. U naslovu je ožujak označen nazivom, koji bi mogao da bude neka mješavina između ožujka i lažaka, naime tamo stoji 1aožujak ili lavžujak. Ali ovo bi lahko mogla da bude i pisarska pogrješka, jer se ime ovog mjeseca spominje još jednom i u samoj skrižaljci pored naziva u drugim jezicima, i tu stoji sasvim pravilno o ž u j a k. Travanj se zove u naslovu veliki travanj, dok u skrižaljci stoji samo travarj. Ovaj prvi naziv podsjeća nas na jedno lokalno nazivlje, koje su u nekim krajevima imali i Hrvati i Slovenci, kako to u svoje vrijeme piše »Danica Ilirska«, da se upotrebljavaju »u gornjo-ilirskih iliti kranjskih i u sredo-ilirskih iliti horvatskih prostih kalendarih«. U ovoj terminologiji se travanj zove mali traven, a svibanj veliki traven. Svibanj je napisan sasvim točno, samo što se ovdje može čitati i s v i b a n, jer u arapskom alfabetu, kojim su se služili i Turci, nema slova nj. List, na kojemu su bili lipanj i srpanj, izgubljen je. Kolovoz je ispisan s manjkavim samoglasnicima, tako da se može čitati iko1oz. Rujan je napisan posve točno. Listopad se ovdje zove listopan, kako je to već prije nađeno u starijim rukopisima.
Prema tome ovakav naziv listopan i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog nije bio štamparska pogrješka, kako se to dosada općenito držalo. Sada nam je jasno da to nije nikakva omaška, već je i ovaj naziv u starija vremena imao dočetak an kao što ga ima većina imena mjeseci iz ovog narodnog nazivlja. Studeni je napisan istudeni, a to je po pravilima arapskog i turskog jezika. U njih se može riječ počinjati s dva suglasnika, pa oni u tuđim riječima, koje tako počinju, stavljaju naprijed ili između ta dva suglasnika samoglasnik i. Prosinac je, izgleda, ispisan pravilno, samo je zadnje slovo nešto oštećeno, pa nije sigurno, da je to c, n, ili l. Siječanj se zove sičanj ili sičan. Zanimljivo je, da je u ovom najstarijem, dosada poznatom, rukopisu veljači dat sasvim ispravan naziv ve1jača, dok se u drugim starim rukopisima ovaj mjesec zove ve1janoć. Tako je i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog.
Od drugog rukopisa sačuvan je samo prvi list s ožujkom i travnjem. Nema nigdje navedene godine, kad je pisan, ali sudeći po papiru i pismu, potječe iz sedamnaestog vijeka. U naslovu iznad skrižaljki stavljena su imena u svim jezicima, koji se u ovim kalendarima upotebljavaju. Ispred hrvatskog naziva stoji kod obadva mjeseca »drugim imenom«, a kod ožujka još i iza naziva »bosanskim jezikom«.
U svima, dosada poznatim rukopisima ili nema uopće oznake u kojem su jeziku ovi nazivi, ili je rečeno da je to »jezikom kršćana«. Stoga je ova oznaka, da je to naziv »bosanskim jezikom« od važnosti, jer, kako znamo, i neki turski pisci, kao n. pr. Evlija čelebija u svom putopisu, kažu da je »bosanski« jezik istovjetan s hrvatskim. Obadva su mjeseca u ovom rukopisu ispisana sasvim pravilno ožujak i travanj, samo što se ovaj potonji prema naprijed izloženom, može čitati itravan.
U trećem rukopisu je sačuvan kraj od listopada do veljače. Kod 10. siječnja je kasnije rukom napisano: »Pazi, godina 1067. u subotu«. Prema tome je prvobitni rukopis svakako još stariji. Ovdje su u naslovu iznad skrižaljki stavljeni, pored imena u drugim jezicima i hrvatski nazivi, i to na prvom mjestu. Listopad se i ovdje zove listopan. Studeni prema naprijed izloženom pravilu arapskog i turskog jezika, istudeni. Prosinac je napisan bez samoglasnika »i« pa se može čitati pored prosinac i prosnac. Siječanj se zove sičanj, odnosno sičan. Kod veljače je ispušten samoglasnik »a«, pa se može čitati pored ve1jača također i ve1jča ili ve1iča.
U sva tri ova rukopisa su među kalendarskim podacima zabilježeni i mnogi kršćanski praznici, i to hrvatskim jezikom kao Blagovist, Božić, Mali gospođin dan, Lučin i t.d.
Fehim SPAHO
DIDOVI OPANCI
Živio si na kršu i pustoj goleti, U izbici trošnoj i slamnatoj kleti, Unucima svojim pravio opanke, Neka oni bosi ne gaze proplanke.
Dobri stari Dida zvani Vidurina, Pravio opanke od jareće kože, On opanke pravi unuku i sinu, Uzdišući bolno, pomozi mi Bože!
Stari dobri Dida, stare priče priča, Uz njega je unuk njegov mali Mića, On se svome Didu tako slatko smije, Kako Dida priče ispričao nije.
Dida svome dragom unučiću piva, Sretan dok ga vidi vesela i živa, Tvom uzrastu Mićune srdcem se veselim, Jer ja ovo ognjište ne želim da dielim.
Mićune, poslušaj što tvoj Dida ište, Čuvaj ovo sveto Didovo ognjište, Dušmaninu ne daj, nikada za pravo, Ti didova liepa i mudra i pametna glavo.
Mića svoga Dida kao Boga sluša, U milini cvieta Mićunova duša, On radosno vazda uz svog Dida sjedi, I pažljivo prati što mu Did besjedi.
Moj Mićune, sunce Didovo sa neba,
Dida tebe dušo svakog dana treba, U Božjoj milosti rodila Te mati, Ti ćeš svome Didu uviek pomoć dati.
Sa koljena Mića na novo koljeno, Sve hrvatsko bješe vriedno preneseno, Ti ćeš svoju djecu dobro odgajati, Kao što je tebe odgojila dobra mati.
I umirem sretan, ne tražeći ništa, Samo vječnu vatru hrvatskog ognjišta, Tako sretan dida dušicu ispusti, Mićun svog ognjišta nikad ne napusti.
ZDS Tuga sa Drine
KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1943
(Refleksije o Ličanima i ličkom krajoliku)
Nekoliko sličica uz Budakovu Liku
Budakova Lika na prvi mah nam se čini kao neki romantični kraj podno Velebita, gdje ljudi ništa ne rade no se lome i otimlju za ognjište i zemlju, dočekuju radostno sina, koji će održati vatru na ognjištu — ili su tužni, vječno usamljeni i bolni, jer je nesretna krv djedovska zatrovana i nova pokoljenja trpe zbog toga ili — u ludilu mučeni — tragično završavaju. Nije to, doduše, ni zaseban sviet, poznat radi slavne vojničke prošlosti, tjelesne snage i hrabrosti, tvrdoglavog ponosa, odjeven u bogatu šarenu narodnu nošnju, uhranjen čuvenom »lajom« — noobični ljudi: na jalovoj i težko obradjenoj zemlji pognuti seljaci, koji prehranjuju mnogobrojnu čeljad.
I ta šaka zemlje, toliko ljubljena, njegovana, natopljena krvlju i znojem škrto uzvraća trud i pažnju, prisiljava ih na selenje u grad, daleke rudokope, odakle se vraćaju s nešto uštedjevine u rodni kraj rano ostarjeli, izcrpljeni da na djedovskom ognjištu zauviek sklope umorne oči. Ili će iza propasti zadruge mučno potražiti novo ognjište, gdje su pogodniji životni uslovi. Nije to ni opjevana hajdučka zemlja »gdje se kamen sije, a junaci niču«, ni »plodonosno uzgajalište vojnika«, već stoljećima pod tudjinskim upravama zaboravljena zemlja, opustošena i popaljena u dugim i krvavim borbama.
»Corpus separatum«, tudjinska krajiška uprava planski je uništavala svaki napredak, a carski namjestnici gazili su i mučki vriedjali uvrieženi osjećaj ličkog čovjeka za pravdu i ponos, a otuda i hajdukovanje postade sinonim prkosa i odpora protiv tudjinske uprave. Uz to je i priroda nemilo pogodila taj zaboravljeni kraj i odielila ga od svieta gorostasnim hladnim planinama prepustivši ga svojoj sudbini i prilikama vremena i odgojila od njenih stanovnika poseban soj ljudi tvrdokornih, hladnih, postojanih i trieznih. I ta vječna borba za opstanak ostavila je uz materialnu biedu i duhovnu zaostalost, a Ličani su živjeli po svojim starinskim moralnim i etičkim načelima i svom lokalnom ljudstvu i obrazu.
Sve te okolnosti moramo uočiti kad gledamo, kako je Lika obradjena u književnosti. Budakova je Lika maleno seoce pod Velebitom, kroz koje protječe bistra i hladna rječica Opsenica, potok Ojevac, a nad svim se ponosno koči Sveto Brdo, vilinsko sielo sa čudotvornim prikazama. Svega nekoliko kućica, razasutih uz glavnu kirijašku cestu, koja vodi preko Alana za Dalmaciju, ili razbacanih po daljim obroncima velebitskim, u kojima stanuje nekoliko, uglavnom, bolje stojećih obitelji, povezanih razlicitim odnosima — čine Budakovu Liku, oblikuju sviet njegovih umjetničkih prinosa.
Svoj rodni kraj ponio je on u uzpomenama ranoga djetinjstva, kad se je zauviek odielio od njega, da ga oživi i ovjekovječi himnom ognjišta i Vidurinovih opanaka, koji će sa starina poštenjem i obrazom nanovo uzkrsnuti starinsku Liku. Korjenike, poštenjaci su mu izmoreni graničari, ponosni, kremeniti — kao od Velebita odvaljeni. Do strasti ljube taj krš, tu »zemljicu majku«, a ako bi ga možda nužna otjerala u sviet, vratio bi se opet na djedovsko ognjište, gdje bi mirno usnuo, jer će unuci uzdržati vječnu vatru; razplamsati je, a i proširiti »grunat« Kresojevića Docom.
Ličke žene su uzvišene žrtve materinstva, ljubavi i odricanja. U neizpunjenim čežnjama i vječnim brigama njihov patnički lik osvjetljava im stazu životnih težkoća, šutke pod nose česte uvrede i ponižavanja, ali mužki uztraju i do kraja razpiruju vatru na ognjištu.
»Žena j' ognjište, una j' temelj kuće. Ako j' i najbolji čovik i veleko bogatstvo a nevaljana žena — nikad u kući ni kruva ni ruva ni veselja ni Božijega blagoslova. Ako li je čovik i slabiji i potriban, a prava žena, vaik puna kuća smija i svaki se zalogaj — i suvoparan! — poide s Božjim mirom i. blagoslovom.« (Ognjište, III., 195.).
»Život je takav i prilično jednoličan i teče kao Krušnica, kao Ojevac, kao Opsenica i kao Ričica bez velikih slapova, bez velikih ustava, bez velikih dubina i bez velikih pličina. Sve je tako: njive i livade zimi upočivaju bez straha pred ledom i sniegom, ljeti radjaju bez bolova i bez straha pred Božjim zvjezdanom, kad pripeče. I ljudi su taki: nit pobožnjaci nit bezbožnici, niti prepošteni niti razbojnici, nit kukavice nit junaci, sve to tako teče osrednje: tko bolji, tko gori, kad bolje, kad lošije — eto živi se.« (Ognjište II., 179).
Možda tu ima i nevaljalih ljudi. Ali to je izvan Like; u svietu se pokvarili, »probarabili« i donieli nezdrave novotarije, koje selo ne prima rado, već ih nastoji vratiti na pravi put starinskog poštenja i obraza. Nečujno mu prate svaki korali, na liep i oprezan način svjetuju tvrdokornog nametnika ili u protivnom nasilno ga odstranjuju iz mirnog sela. Sve novotarije ne može selo jednostavno primiti, a da nisu prilagodjene duhu i potrebama njegovih stanovnika.
»Pogospodjivanje je najstrašnija mana! Čim netko ode u grad, u svojoj se duši, svojim nazorima o poštenju, o sticanju, o ponosu, o časti, o ugledu, o osobnoj vriednosti čovjeka toliko udalji od svojih seoskih grobova, kao da ga djavo baci na drugi planet« (M. B. o svom romanu »Na ponorima«; iz kronike »15 dana«, Zagreb 1932.).
Sve što je strano i tudje ne mora biti dobro i prihvatljivo. Samo što je zdravo prima seljački dom. Did Vidurina u razgovoru sa sinom Blažićem: »Nude, molim te, recide mi: bi l' ti i drugi taki, moga', da nam doneseš iz te Amerike i Prajske zemlje, pa da pokriješ ovu našu mučenicu, da se za nju više ne zna?! Eto, bi li moga'?! I unda njijove trave i grabiće, i bukviće, i jaseniće i sve njihovo da prineseš, pa da ova naša Lika ne bude više Lika ni po licu ni po srcu, kad nije po tim vašim dronjcima, birtijama, nikakvim novim poštenjem i što ti ja, jadan i kukavan, sve znam — nude, more li to biti?! Reci mi ti sa svojom pameti i tim vražjim pantalonima.«
S unukom Mićom razgovara o Blažiću: »Otkinije se od zemlje, al' će to proći, ka i drugi naši ljudi To su sve benolije lude mladosti. Otkinije se i ništa drugo, a će on opet prirasti za ovaj naš kamen i grmeče. 'Oće, 'cee!« (»Opanci dida Vidurine, str. 98.). Opanke dida Vidurine dovršio je unuk Mićan, jer su se amerikanske čižme, poklonjene od oca, brzo poderale. Prosjak Blažević (u »Razcvjetaloj trešnji«) predstavlja probudjenu sviest seljaka, da je on dio onog krša i goleti, čežnje za domom, uz kojeg je vezan djedovinom — ognjištem.
Dobro je Budak ocrtao nekoliko karaktera, idealiziranih ličkih »korenika«. Danas su to svagdanji ljudi, u borbi s mršavom zemljom uz plug, motiku ili sjekiru. Ne dospiju rješavati kojekakve probleme, još manje filozofiraju, a uz poznatu plodnost u dječici, nema bojazni za nasljednika niti će se vatra utrnuti na ognjištu, dok se spomen na zadružni život kadkada javlja iz prošlosti. Žene patnice rade i radjaju. Djeca priraštaju i privredjujiu.
* Budak sam iztiče, da on svojih osoba i zbivanja nikada ne izmišlja. On nam je potanko izpričao, da su ne samo sve osobe u »Ognjištu«, već i glavni dogadjaji podpuno autentični: mnogi karakteri romana još su živi (Manda, Joso, Anerina djeca itd.), a drugi su živjeli, dapače je Blažić bio doista zagonetan, pomalo mračan čudak, mjesto brazgotine od nevjestine britve bik' mu je tko zna kako izbijeno jedno oko, a i umro je uistinu nedaleko »Turskog Avana«, izipremlaćen, što li. I Anera je uistinu živjela i bila sasvim osobita pojava u puku. Istina je i ono s njezinom kolibicom, a i smrt je njezina ostala ovita nekom tajnom, koju dobri stric Lukan nije iz pieteta htio odkrivati.
Kako autor opravdava svog Blažića i štiti ga od nasilnih recenzenata: »Dao sam u njemu običnog ili ako hoćete posve neobičnog seljaka, koji se malko ogrijao na američkom suncu, malko razbjesnio u američkim rudnicima i nekoliko puta opio u američkim kabaretima, a uz to imade neobično otvorenu i bistru ličku glavu. Kad se taj primitivac toliko opalio i okalio, i povratio u Liku, i vidio, s jedne strane svoju izmučenu i navoranu Mandu, a s druge strane divnu, netaknutu Aneru, njemu je palo na dušu nešto, što on nije mogao više normalno nositi i prikrivati, kao što bi to učinio, da nije nikuda makao iz svojega sela. Možda on nije inače ni bolji ni gori od ostalih seljana, a ja vjerujem, da bi u njegovim dogodovštinama i izkustvima barem dvije trećine Ličana na iste dogadjaju reagiralo baš kao i on. Blažić je pojam tvrdokorna opora muškarca, napose opora muža, koji je bio u svietu, pa nehajno pregazio pradjedovske običaje, a nedorastao, da je prihvatio valjane tudje običaje.
Kako se Blažić brani od grieha: kad mu je nesrećom pao pogled na Aneru, uzeo mu je Bog oči i bacio u Anerina njedra — on se uporno opire griehu! Prije svega on nju izbjegava, ne traži je i ne napastuje! Istom kad rnu sudbina odredjuje, da mu postane nevjestom, on se stavlja u otvorenu borbu proti njoj; ne izbjegava je, nego izričito zabranjuje, da mu postane nevjestom, a kada mu rekoše, da to već jest, on je baca iz svoje kuće, jer neće da okalja svoje ognjište. Blažić je rasni Ličanin, opor, samosviestan, težak. Respektira vraga i žandara, bori se protd zlu, dok može, a kada ne može drugačije, kada se otisne niz brdo, onda ide kao lavina. Kad je već podpuno zasliepio i izgubio moć nadzora nad samim sobom, tada više ne preza ni pred čim, jer je bio velik u odricanju, a još veći u gramženju za zadovoljenjem. Kao što poziva Boga za svjedoka, da je odbija kao nevjestu u najčestitijim nakanama, tako mirno i hladnokrvno izmišlja priču o povratku svog sin Miće, samo da baci zabunu medju Aneru i Lukana i očito računa, da će ona ići u kolibicu, da ga čeka, pa se i on hladnokrvno upućuje na taj doček, koji svršava Anerinom smrću. Blažić nije mnogo gori od ostalih naših ljudi, napose Lioana — zaključuje Budak — kao što ni Lukan nije nekakav tokmak i posvole, koji je lud od dobrote i prenemaganja, jer da je doista takav, on ne bi prije svega htio ići na Tursku gradinu, a kada bi išao, išao bi kao tele, koje bi tamo na avanu ostavilo kožu«.
Dakle izlazi, da su sve osobe uzete iz stvarnog života, a »kad gledaš očima umjetnika, onda svaka ljepota bljesne u svojoj čarobnoj svjetlosti, da nevješto oko ne može ni gledati tolike divote, a i svaka rugoba dobiva svoje pravo lice.« Ima u Budaka mnogo one vječne romantike i primitivne epske veličine, koju je intenzivno osjetio u dalekoj čežnji za rodnim krajem i u nostalgičnom zovu nicao je sviet djetinjskih uzpomena, a njegovi junaci (»apoštol« Vidurina, Anera, Lukan) stekli nimbus sreće, blaženstva, a u isto vrieme pregaranja i patnje. A može li se zamjeriti književniku, ako se kadkada udalji iz svega tog užasa, u kojem živi i ako iz bučne ulice svog vieka zakrene u tihe putove prošlosti?«
Ali ima i ovakovih opisa na prvim stranicama Budakova posljednjeg romana »Musinka«: »Kasno je jesenje jutro svom snagom prodiralo kroz mali prozorčić, no nije nikako moglo iztjerati polutame, koja je tu vječno carevala, jer je soba nizka, dosta velika, a samo jedan jedini prozorčić na njoj, a i taj je toliki, da omašnija ljudska glava ne bi mogla kroza nj proviriti u dvorište. Osim toga je staklo bilo toliko zamazano i blatno, koliko je nečistoće moglo primiti kroz nekih pedesetak godina, odkad je tu postavljeno, u koliko ga niesu saprali veliki sniežni udarci i navale jeseniskih kiša.«
Ili malo dalje opisuje prehranu stanovnika opisane kuće: »Ujutru palenta u svojoj rodjenoj kaši, u koju bi bacili žlicu dvije skorupa; kad ne bi bila kaša, za promjenu bi natočili iz badnja rasola od kiselog kupusa, u riedkim zgodama u njeg žlicu ulja i polili palentu! Ljeti je grah za objed i grah za večeru. Začina nema nikakva, osim ako bi kad planinka u veliku zdjelu graha metnula žlicu kiselog kupusa. Zimi se taj jelovnik mienja utoliko, što se nekoliko puta na tjedan kuha kiselo zelje i suho meso. Uz objed i uz večeru u svakom slučaju kuhaju krumpir, ogule i tako prircdni dolaze na stolicu. Koja kuća ima sve ovo: ovako obilno, spada medju gazdinske, bogate kuće, dok oni siromašniji često imadu i za objed i za večeru samo suhe krumpire, te se desi tjednima, da ne jedu žlicom. Za njih je Božić, kad rade na tudjoj njivi, jer se onda najedu do sita, budući da težaku mora biti, pa domaći imali ili nemali. Tko težaka zove, mora ga valjano i podvoriti. Na djecu se malo pazi, dok su u kolievci, a čim jednom iz nje izmilje, pomieša se diete sa sitnim domaćim životinjama i ostalom seoskom djecom, pa gacka po blatu i prašini, po smeću i djubrištu, ljeti u gustim neprozirnim rojevima muha, a zimi u sniegu i ledu«« (M. Budak »Musinka« str. 31.).
A nad svim tim je »prvi treptaj zore probio noćnu tamu i dopro u svaki kutić zbijene podvelebitske krajine. Tamo je o'd Resnika i Filara silazila u nizine lagana, trepetljiva paučina prve svjetlosti, zavirivala u svaki kutić vrietnih dočića, u svaki ugao stoljetnih gajeva i lagano se penjala preko dolina i brežuljaka na velebitske visove, da se tamo pojavi u najvećoj snagi jutarnjega svitanja. Sveto Brdo je — navrh Velebita — vazda prvo primalo cjelove jutarnjeg sunca, koje se je sramežljivo penjalo iza Resnika, da ogrije najdivnije proplanke najdonje Like; ono je primalo navještaj prvih cjelova, dok je još prevladavao sumrak u nizkim kolibieama i neuglednim pojatama« (Musinka, str. 254).
Velebit i Opsenica skrivali su mnoge tajne, tihe šapate, neizpunjene želje i nade. Ostali su niemi i tajinstveni. Lički seljak po svojoj ljubavi za selo i svoj seljački dom, svoju domovinu — postaje pravi gospodar svega onoga, što je izkonskom snagom stvorio, a svojom čistom seljačkom kulturom oplodio. Zemlja je dio njegove duše i njegova života, dio čitava narodnog bića, i on je duševno i narodno srastao s njom svojim poštenjem, svojim požrtvovanjem za bližnjega, svojom ljubavi za rodjenu grudu. Djedovska zemlja je dio samoga njega, njegove krvi, koja natapa svaku grudu, svaku travčicu, svaku vlat. Otuda ona nezasitna glad za zemljom i neutaživa čežnja za djecom, sinom nasljednikom, koji će održati i proširiti imanje i sačuvati vatru na ognjištu. Ljubav prema zemlji izvire živo iz njegova rada, koji prima sliku i oblik njegove duše i njegove pažnje, jer se sve to pred njegovim očima rodilo, sve pod njegovom očinskom pažnjom raslo i dozrievalo.
Uzajamno oplemenjivanje seljaka i njegove zemlje — prirode čine ga živim bićem, koje osjeća i ljubi, plače, veseli se. Što više, ujedinjuje sa sobom dušu njegovu, koja kao najbolja supatnica trpi i plače, kad prirodne nepogode unište sjetvu, kad bolest proriedi stoku — jer je odkinut dio njegova duševnog i tjelesnog bića. Kako mu se poistovjetuje rad sa životom. to kao narod postaju trajni i budni čuvari svega onoga, što narod u njegovoj kulturni čini narodom, izvor svega što je zdravo, dobro i plemenito — temelj i izvor hrvatskog narodnog života, čuvar hrvatske narodne samobitnosti.
K.PAVELIĆ
U Chicagu predstavljene tri knjige profesora dr. Ante Čuvala
KOLIKO LOGORA I KRIŽNIH PUTOVA!
Komunizam nas je otjerao do krajeva zemlje. Istjerao iz zemlje koju volimo i natopio krvlju nevinih hrvatskih mučenika. Koliko logora i križnih putova! Koliko neispričanih životnih sudbina! Koliko obiteljskih tragedija i čežnji ostvarenih samo u snovima! Koliko generacija nestalih, nezapisanih!
Ali Istina ima zanimljivu sudbinu: satirana, napadana, uništavana, krivotvorena, ipak uvijek iznova živa. Nije se predala zaboravu nego uvijek nalazila načina kako vidjeti svjetlo i govoriti o sebi. Zalagati se za istinu je Božji posao.
Upravo vođeni tom mišlju, 3.ožujka 2016. Hrvati Chicaga se skupiše na večernju promociju knjiga koje žele samo biti svjedoci. Naime dr. Ante Čuvalo, professor, povjesničar, istraživač, tražitelj istine, napisao je zanimljive knjige koje otkrivajuskrivenu, zatiranu povijest hrvatskog čovjeka: “Od Bleiburga do Ljubuškoga”, “Hrvatska mala škola – izbjeglički Logor Fermo” i “Imigracija ljubuških Hrvata u Ameriku 1900.-1914.”-"Immigration of Ljubuški Croats to America: 1900 - 1914",. Ove važne knjige su konačno predstavljene i Hrvatima Chicaga.
Pozdravno slovo uputio je fra Ivica Majstorović, župnik hrvatske župe Sv. Jeronima. Glazbena domoljubna sjećanja umjetnički je darivao Mario Romnović. Fra Jozo Grbeš, kustod hrvatskih franjevaca govorio je o Logoru Fermo, organiziranoj školi hrvatskog jezika za izbjeglu hrvatsku djecu, ulozi franjevaca u zbrinjavanju izbjeglog hrvatskog puka, te o važnosti govora iskustava dijaspore u godinama komunizma.
Profesor Čuvalo je na kraju govorio o cijelom izdavačkom projektu “CroLibertas”, kako je došlo do ideje stvaranja ovih istraživačkih knjiga,te o važnosti publiciranja tih knjiga na engleskom jeziku koje se šalju u američke knjižnice. Ova ugodna večer završila je druženjem starih prijatelja i nadom da će ovakvih događaja biti još puno u budućnosti. (hrsvijet.net)
F.J.
KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1942
Za nacionalni zanos i odgoj
Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.
Tko sve nije uništavao hrvatski narod, a ipak on je još uvijek tu: neokrnjen, ponosan i odlučan da živi i postoji. I primjeri mnogih drugih naroda kazuju nam isto. Narodi zapadaju u teške situacije, rekao bi čovjek: Nestat će ih, ali da: oni tek iza požara i nesreća pokazuju svježe lice, živ duh i pojačani zanos. U najtragičnijem položaju, iza najbolnijih epizoda, oni nastupaju s najvećom vitalnošću da se održe i dignu. Narodi se opiru smrti, koristeći se iskustvima, što ih mrtvi ostaviše živima za ravnanje i pouku. Čudimo se više puta korjenitim promjenama u političkim sistemima i kulturnim ideologijama, ali ne trebamo se ništa čuditi, to duh naroda izmišlja načine i traži puteve, kako bi se što bolje i dulje održao.
Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.
Bez smilovanja kidaju narodi, kada treba, s prošlošću, mijenjaju shvaćanja, obaraju postojeće kulturne sisteme i uvađaju nove, smjenjuju generacije i ideologije. Kada treba izbjegnuti kapitaluciju, kada valja uteći porazu, kad se mora pronaći bolji put za napredak i život, onda su narodi spremni na najopsežnije podhvate, na najradikalnije operacije, samo da izađu iz stramputice na pravi put, iz zablude u istinu. Ovo traženje i pokušavanje, ovo štrcanje injekcija u vlastiti organizam, ova volja za životom i odpornost protiv smrti najbolje dolazi do izražaja poslije narodnih nesreća i poraza, iza ratnih neuspjeha, nakon velikih političkih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i elementarnih nepogoda i nesreća. Nastane tada potražnja za svakim atomom zdrave narodne snage, a zov na pomoć i mobilizaciju odjekuje kao glas utopljenika, koji će se i slamke prihvatiti, samo da se spasi. Sve je pozvano na suradnju, sve se razumno iskorišćuje, da bi blijedo narodno lice opet oblio val krvi i života.
U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.
Zbilja narodi hoće život pod svaku cijenu, oni se gvozdenom energijom bore, opiru i probijaju. I osakaćeni oni se opet drže, jer njihovi dijelovi imaju čudnovatu moć: oni kao magnet stežu k sebi, pozivaju, rastu, povećavaju se i množe. Na najvećoj udaljenosti, iz kontinenta na kontinent, razbacani dijelovi naroda osjećaju se kao jedno, surađuju i vežu se u cjelinu. Sa stajališta svakidašnjeg i pojedinačnog morala diplomacija možda i ispada kao nešto najnemoralnije, ali ona je najbolji barometar i najvjerniji predstavnik žilave narodne volje za životom i njegovih dalekovidnih računa, koji ne žive od danas do sutra, nego predviđaju i predpostavljaju. Nepojmljivi su nam razni okreti za 180 stupnjeva, nerazumljivi su nam ugovori i paktovi, osuđujemo emigracije i orijenitacije, ne shvaćamo bune, ustanke i revolucije, ali svc je to u službi uvijek mislećeg narodnog duha, koji kombinira, računa i gleda barem za deset godina unaprijed. On žrtvuje dio za cjelinu, malo za puno, od dva zla bira manje, opskrbljuje se za svaki slučaj, spašava što se spasiti dade, ne žali ništa da ozdravi, a kad je glava, bit će i kape.
* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.
Mnogobrojni su i drugi grijesi nacionalizma, koji će se kad tad osvetiti. No nama se čini, da je najpogubniji grijeh, onaj nacionalni pesimizam i nihilizam, koji upravo kopa svoj vlastiti grob, odbacujući životne sokove i snage, s kojima narodi stoje i padaju. Narodi hoće život, pa zar ne zaslužuje najoštriju osudu onakova kultura, koja propovijeda smrt? Narodi hoće život, pa zar nije dužnost kulture pratiti suradnjom i podpomagati narode u njihovoj živoj želji za životom? Radi nacionalne koristi potrebna nam je jedna konstruktivna i jasno određena, a ne smušena, kultura, koja će postaviti ciljeve, rasporediti vrijednosti i postulirati zahtjeve osobne i opće. Potrebna je ljestvica vrednota, za čije ostvarenje treba pozvati na suradnju sve i svakoga. Valja postaviti ideale i zagrijati duše ljubavlju i zanosom.
Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.
0 velikom nacionalizmu pričaju mnogi, a pružaju omladini turobne stranice lektire, slike potencirane bijede, komade s nategnutom socijalnošću, te razna druga djela, koja ne doprinose ništa drugo, osim što napunjaju mržnjom, ogorčenjem i razočaranjem. Sva ta djela govore o laži žrtve, rodoljublja, rada, te svake moralnoduhovne kulturne vrijednosti. Gledaoci, slušaoci i čitaoci toga gube najprije vjeru u sve što je opće i zajedničko, gube snalaženje, da onda s crnim naočarima ugledaju svugdje crninu, u kojoj nema smisla ni živjeti, a kamoli se boriti. Ono vječito kukanje, oni tugaljivi zvuci posmrtnog marša, lome krila svakome podhvatu, zanosu, poletu i oduševljenju, te ruše svako nastojanje za pojedinačnim i općim podizanjem i napredovanjem. Ni najteže objektivne prilike, ni najveća socijalna bijeda ne opravdava onu sivu i tešku atmosferu, koju su mnogi navikli sijati i promicati, bez ikakova obzira i osjećaja savjesti. Ne treba zaboraviti, da se iz odgojnih računa valja nekada i preko srca nasmijati. Svjedoci smo kako se Francuska, nastradala država, pokušava na novo dignuti i uspraviti. Ona više ne vjeruje u ništa, ne očekuje pomoć od nikoga, nego od zdravlja, duše i tijela, svojih građana, a osobito omladine, kojoj treba uštrcati vedri nacionalni duh, zanos i ljubav prema domovini, svijest odgovornosti i osjećaj pripadnosti cjelini. Odalečuje se od te omladine sve, što bi je u nacionalnom pogledu moglo razvodniti i omlohaviti, čuvaju se naraštaji kao oko u glavi, da bi u što većoj mjeri mogli pomoći obnovi i uskrsnuću. Preskupa je narodna koža, a da bi smjeli na njoj pokuse praviti, i previše je teško plaćeno iskustvo, a da bi se još smjelo ići drugim putevima, osim strogo nacionalnim. Pokraj drugih raznih momenata, uzeta je tamo u obzir i ona moralno-duhovna komponenta, jer nema društvenog poretka, u kojoj ne bi i ovaj čimbenik igrao svoju važnu ulogu. Ovaj primjer, izrneđu ostaloga i svojom krivicom, nastradale države poslužit će povijesti kao memento i opomena u putevima narodnog jačanja, te organizacije kulturne zgrade.
Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.
Nacionalna zastava na koju će se prišiti sve narodne vrijednosti, najbolje je sredstvo za izlaz iz nebuloznosti i stupanje jasno određenim putem. Treba nam pjesme, smijeha, radosti i vedrine, da rastjeramo oblake, koji bi mogli zatvoriti vidike i smutiti duše. Treba se otresti svih maglovitih teorija i naučavanja, da budemo najprije na čisto sa sobom i svojim narodom, a kada u tome bude reda, jasnoće i linije, onda je iako odrediti i izabrati jasan i određen posao, jasnu i određenu liniju i kulturu, na kojoj ćemo svi svim žarom surađivati.
Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.
Narodi hoće život, dužnost je stoga svake politike i kulture, da tu želju omogući i pomogne. Narodu se može u tome najbolje pomoći prije svega jednim općim nacionalndm odgojem, koji ima već na majčinom krilu početi, da se onda nastavi i produbi u školi nižoj i višoj, knjigom, novinom, priredbama, utakmicama, natjecanjima, kazalištem, nošnjom, običajima itd. Uvijek i u svemu treba osjetiti vedri i osvježujući narodni povjetarac. Na stvarima, ljudima, događajima, pojavama i djelima treba vidjeti nacionalni pečat.
* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.
Postali smo specijalisti i stručnjaci u ulozi opozicije i prigovaranja, ali nam je manjkala praksa stvaranja i podizanja, jer punim pravom, nijesmo htjeli surađivati na onome, što nas je dnevno mučilo i ponižavalo. Mi smo bili zaboravili tko smo i što smo. U zabludi ili idealizmu, kako hoćete, mi smo pretočili sebe u tuđe vode, da se izgubimo kao kapljica u moru, kao listić u krošnji. Vjekovna ugnjetavanja i sistematska navaljivanja na naše narodno biće, napunila su nas nekom bojažljivošću i stavila u poiožaj povučenosti iz koje smo se bojali poviriti na svijetlo dana i pomoliti glavu, Svim mogućim teorijama i ideologijama bili smo kljukani, svu moguću hranu smo dobivali, ali naš organizam slabio je, jer je oskudijevao na onome što mu je najpotrebnije: manjkala mu je ona specifična i domaća hrana, koja jača i krijepi. Da, jer se Hrvat može samo hrvatstvom snažiti, zanositi i preporađati na novi i bolji život. Izmišljali su da nismo narod nego pleme, da nismo sposobni za posebni život, jer da smo previše maleni. Govorili su, kako nikada nismo bili sami, kako je uvijek netko drugi s nama upravljao. Upirali su s prstom u naš zemljopisni položaj i govorili, kako je on nepovoljan i opasan, pa se treba uz nekoga vezati. Odkrivali su naše grobove i pozivali se na naše mrtve, koji da su drukčije i stvarnije mislili, nego li mi zanešenjaci i utopisti. Listali su našu književnost i trgali pojedine izreke o našem tobožnjem srodstvu i bratstvu s nekim drugim. Krivotvorili su našu povijest, lažima su napunjali našu djecu i omladinu od pučkih do visokih škola. Pokvarili su nam jezik dodatcima sasvim tuđih riječi i izraza. Zabranili su nam vijati narodni barjak, koji podsjeća na prošlost i pozivlje na okup. Promičba po kinematografima, kazalištima, novinama, brošurama i letcima, brisala je i gušila dnevno svaki trag naše nacionalne oznake.
A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.
Ponavljamo opet: nacionalni odgoj u najširem smislu potreban nam je kao svakidašnji kruh i na nama je, da ga s toplom ljubavlju i čvrstom odlukom započnemo. Počet ćemo odmah u kući, u obitelji. Mi smo lanjske godine u »Napredkovom kalendaru« u radnji: Nacionalna uloga hrvatske majke, iznijeli ulogu i zadatak hrvatske majke u izgradnji Hrvatske, a i ovdje ćemo neke momente iznijeti. Naša kuća mora postati u pravom smislu riječi hrvatska kuća! Sve ima govoriti i podsjećati, da je to hrvatski dom. Mi se nalazimo u takvome položaju, da nam je upravo potrebno po danu i noći hrvatovati, od praga do podkrovlja staviti pečat i znak na svaku stvarčicu. S nekom ironijom ulazili smo u kuće naših dobroćudnih «purgera« i seljaka, pa sa smiješkom na ustima promatrali one njihove znakove i slike po sobama i zidovima, ali našu nacionalnu stvar toliko su naši neprijatelji zapustili i upropastili, da bismo svi trebali naše domove onako »seljački« na hrvatski način ukrasiti, da se svakog momenta sjetimo što smo i gdje smo.
Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.
Sad nam se nakon toliko vjekova pruža prilika da, slobodni od svih zabluda i predrasuda, odgojimo čistu hrvatsku generaciju, koja će već u kolijevci i na majčinim grudima početi sa stvaranjem svoje hrvatske naravi. Hrvatski roditelji, a osobito naše hrvatske majke, moraju biti svijesne, da baš na njima leži važna uloga i da su dužne savjesno ispuniti svoj zadatak oko preporoda hrvatskog duha, koji se mora iz mrtvila uskrisiti na novi život. I u pogledu nacionalnog zanosa i duha mogu se primijeniti one Poglavnikove riječi: Iz ruševina i baruština moramo izgradit vrt i cvijetnjak. Treba nam nacionalnog duha i zanosa po školama pučkim, srednjim, stručnim i visokim, jer su baš škole bile one tvrđave iz kojih se pucalo, jače i žešče nego iz topova i mitraljeza, na hrvatski narod. Mi ih opet trebamo pretvoriti u tvrđave, ali naše tvrđave, iz kojih ne trebamo napadati nikoga ni osvajati, ali ćemo iz njih upravo jurišati na mlada hrvatska srca, da iz njih istjeramo tuđi duh i isčupamo kukolj, a posijemo vlastito sjeme na vlastitoj njivi.
Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.
Zbilja, prava »radna škola« najbolje će nam doći, jer nacionalna stvar nema bolje i vjernije službe, od službe rada. I to ne samo rada u tjelesnom i fizičkom smislu, nego mnogo više u duhovnom pogledu. Aktivnost, spontanost, okretnost, elastičnost i stalna budnoća najbolje su sredstvo, da se netko održi zdravim u svakom pa i u nacionalnom pogledu, jer se i ovdje može prodavati rog za svijeću samo onima, koji nijesu navikli misliti svojom glavom i rasuđivati, nego sve primati za gotov groš. Kad se naše škole pretvore u radionice ruku i glave, u odraz nacionalne stvarnosti koja ih okružuje, kad od zbornica preko hodnika do razreda prostruji čisti hrvatski duh, onda se više ne bojmo škola, nego se od njih nadajmo svemu najboljemn. Školske knjižnice, laboratoriji, školske organizacije, igrališta, priredbe, utakmice, izleti itd., moraju zbilja postati sredstva" valjane nacionalne obuke. škole, u valjanim i pametnim rukama, mogu najbolje i najuspješnije ostvariti naše nacionalno geslo: S radom, mladošću, pjesmom i veseljem za dom!
A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!
Iza nogometnog udarca, iza skoka u vis, bacanja kugle, trčanja, izleta, utakmice i priredbe, mora se uvijek nazrijevati hrvatski nacionalni duh i zanos, koii sve to pokreće i kojemu sve služi. Trebamo hrvatskog športaša, koga svijest i Ijubav prema svome narodu pokreće u radu sa napredovanjem i slavom. Šport mora postati sredstvo zdravlja i promičbe nacionalnog duha. Mi moramo, veli, odkupiti i nadoknaditi grijehe i propuste vjekova, zato je potrebno sve staviti u opći pogon i mobilizaciju, da svak na svoj način i na svome miestu doprinese najviše što može obnovi i jačanju organizma, koji je bio osuđen na ropstvo i smrt, a sada čeka na okrjepu. Nama su potrebna krugovalna-predavanja, promičbeni filmovi, kulturni žurnali, hrvatske kazališne i amaterske predstave, kratke i poučne knjižice za narod, pregledne zemljopisne karte, ukusne slike o krasotama naših gora, rijeka, gradova, sela i uvala, sažeti nadpisi po dućanima, kavanama, svratištima, parobrodima i željeznicama.
Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.
* Ovo razmatranje ne bi bilo potpuno, kada ne bismo na koncu nešto kazali o sadržini kulture, koju kanimo propagirati, o kvaliteti naše hrvatske kulturne stvarnosti i o vrijednosti ljudi od kojih na koncu konca sve zavisi. Jer i taj hrvatskj duh o kojemu je ovdje bilo govora, mora biti kulturno određen, a onda odgovarajućim ljudima ostvaren. Čitava naša politička borba protkana je načelom: k zapadu! Sada kada je uspješno dovršena ne bismo mogli napraviti veću nedosljednost i ludost, nego se vraćati natrag i tražiti kulturne staze, strane ovome dijelu svijeta.
Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.
Za dom spreman biti će samo onaj, koji je zbilja podkovan i spreman poštenjem, znanjem i umijećem, pa ne će ničim praviti smetnje, nego će glatko, kao šaraf na stroju, vršiti organsku funkciju na državnom aparatu; Mi ćemo stoga uvijek u nacionalnom odgoju morati paziti, da nas ne prevari golo dizanje ruke na pozdrav, puko klicanje i manifestiranje. Vanjština i riječi ne sniiju nas zadovoljiti, nutrina i djela neka imaju riječ. Važnije je ono u glavi, nego znak na kapi, pitajmo za srce, a ne za znakove na grudima. što će nam Hrvati nesposobni i nepošteni šarlatani? Čovjek kao takav sa čitavom svojom nutarnjom i kulturnom fizionomijom, uvijek i u svakome poredku igra veliku ulogu, pa ćemo i mi strogo paziti i što i tko govori o hrvatstvu.
Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.
Dosta je kavaniziranja, kritiziranja i strančarenja, treba slušati, prionuti uz posao, savjesno vršiti svoje dužnosti i raditi. Na rad, na rad, na rad — morali bismo ove Kranjčevićeve stihove uklesati na svakome mjestu. Duh rada treba sve prožeti, pjesma rada ima odjeknuti širom naše države, od istoka k zapadu, od sjevera k jugu. Samo rad nas može unaprijediti.
I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.
Naš je narod kroz vjekove pokazao, da hoće život, sačuvao se usprkos svih nevolja i oluja i došao, Bogu hvala, u krasnu prigodu, da se razvije onako kako hoće i kako mu odgovara. Dužnost nam je svoj narod, na svakom koraku podpomagati zdravim narodnim odgojem, radom i kulturom, koja odgovara njegovoj biti. Naš nacionalizam treba uvijek biti budan i živ, čist od svih dodataka u kulturnom i političkom pogledu, koji bi ga mogli razvodniti. Lično dotjerani, na izvorima narodne kulture nadahnuti, radom i disciplinom uređeni, moramo uvijek biti za narod i: ZA DOM SPREMNI!
Juraj JURJEVIĆ
OVO JE MOJA OPORUKA
I.Želio sam, da moje mrtvo tielo bude pokopano u
kostajničkom ili sisačkom groblju, nu doznav, da bi to bilo skopčano sa
prevelikim troškom, ja želim, mrtav sahranjen biti u kojemu groblju oko
Zagreba - samo ne u zagrebačkom.
II.Kod sprovadjanja zabranjujem svaki sjaj, kano glasbu,
pjevanje, zvonjenje, vience i t.d., ter se moje tielo ima opraviti u prostu
nepomazanu drvenu škrinju, pa po jednomu vriednonmu duhovniku
rimske crkve, i po njezinu obredu zemlji predati.
III.Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živjeti u sladkoj uspomeni naroda hrvatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u djelih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.
IV.Na moj grob ima se postaviti ploča iz kamena sa mojim imenom i prezimenom, pa godinami, mjeseci i dani narodjenja i smrti moje, grob se ne smi prekopavati, ako bi se dotično groblje kojoj drugoj porabi predalo, moje kosti i drugi ostanci sa pločom imaju se u drugo groblje premjestiti.
V. Sav moj nekretan i pokretan imetak i moja knjlževna djela
ostavljam u vlasništvo mojemu ljubljenomu sinovcu dru. Mili Starčeviću,
koji me je zadnjih godina moje nemoći kao pravi sin nastojao i njegovao.
VI.Moj rečeni obćeniti baštinik ne smi moj dom, što mi ga
vredniji i bolji diel naroda dao sagraditi najviše nastojanjem mojega i
hrvatskoga naroda nada sve gorljiva prijatelja dra. Josipa Franka,
nikakovu tečevnu ili spekulativnom družtvu prodati, darovati ili u zakup dati.
VII.Ako moj rečeni baštinik dr. Mile Starčevič ne bi u našem
rodu našao vriedna nasljednika si, on ima taj dom ostaviti jednom ili
dvama javnim hrvatskim družtvom, što su po njegovu sudu najkoristnija za
hrvatski narod.
VIII.Kad izplati dug, što je sada na mojem domu, ili ako bude
moguće, uz odplaćivanje duga toga, svakako za tri godine kon što je taj
dug izplaćen, moj će rečeni baštinik imatí izplatiti: društvu Ćirila i
Metoda u Istriji jednu tisuću for. (1000 for.), družtvu za izkapanje
davnina u Kninu četłri sto for. (400 for.), družtvu za hrvatsku poviest u
Splitu dvie sto for. (200 for.).
Ja ne poznam hrvatsko družtvo, koje bi zasluživalo ili trebalo
pripomoć kako ona tri, nu ako se koje pokaže, siguran sam, da će ga kako
i drugu svaku narodnu stvar moj rečeni baštinik po mogućnosti svesrdno
pomagati.
Ovako smislih, spisah i podpisah za da bude vjerno izvršeno.
U Zagrebu, na 26. srpnja 1895.
Dr. A. Starčević
Pismo dida Vidurine suprotiva klateži
MOGU NAS I SLOMIT, AL' NIKAD POVIT'
E zemljo
patnička, šta si Bogu skrivila.A Bože mi 'prosti, znaš ća sam mislia, upire Did pogled u
nebo, pravdajući se da ne krivi Njega za današnje stanje.
Kad se sitim, Bože dragi, suza krene, suza suzu goni.
Tuca did tako orase i odvaja jezgre za unuke svoje, a sve misli 'oće li oni
dočekati bolje dane, da žive k'o svoji na svome u zaista slobodnoj i
cjelovitoj 'Rvatskoj. Hoće li oni dočekati takvu 'Rvatsku u kojoj
će slobodno misliti i govoriti, a da im odma' ne skoči za vrat koja
zaostala yugokomunjara iz struktura moći (đava im sriću odnija) kao što je to slučaj danas u
ovoj kifli od 'Rvatske il ovdi u otrgnutojzemljici Bosni a i 'Ercegovini..
A jesmo
i ono, Bože dragi, pomislili odma' imamo
Hrvatsku iako smo je teritorijalno imali na pola Antine, a i s obzirom na
svijest 'rvatsku koja je možda prava kod tretine naroda onda se čini
da možemo biti sretni i Bogu zahvalni da i tak'u imamo.
Nije da
ja nisam odma' reka da se vara naš kardinal Kuharić kad 'no na Trgu
bana Jelačića Franji reče: i
sve ovo bez kapi krvi.
Da, sićam
se još da sam odma' reka, e kardinale bi' će, bi' će, jer je tek
pola kuće slobodno, a slobode nema bez krvi, i nažalost bija sam u
pravu, k'ima glavom did sam sebi pitajući se kako oni, velike glave, tako promašidu.
Nu, bit
će da kardinal ipak pored krvave
kupelji u koju ga je posla nadbiskup, blaženik naš, Alojzije,
ipak nije virova koliko se zlo, i pored toliko vremena, razbujalo u svim
neprijateljima naše 'Rvatske.
Očito
da dica krvoloka ne mogu sprati krv s ruku njihovih otaca već s
đavlom za leđima snuju uvik da i svoje okrvave krvlju nevinom. Da,
bit će da je tako, sime đavlije ne može od svoje sudbine, pa
nama ne daju živa mira, uzdiše did gledajući di je druga košarica
za otribljene orase. Nu, s druge strane, zamisli se did, čini mi se da smo
pravu 'Rvatsku imali samo dok je rat traja s obzirom na naš zanos i
htijenja, a i ustuk komunjarske bande! Napunivši košaricu orasa did
se vrati u stvarnost k'o iz nekog polusna: Marice, o Marice!
-
Šta je dide, doleti Marica na prozor.
- Deder,
srićo didova, donesi još koju košaricu za orase, evo sam ovu
punu natribija, pokazuje did.
- Na
dide, veselo doskakuta Marica. A šta si se zamislija, k'o da si mi nešto
tužan, ispituje Marica.
- E,
srce didovo, de nosi ove babi, rekla je da joj triba za baklavu pravit', pa i
ti uzmi malo, to ti je zdravo, za mozak dobro, zato ih je Bog i tak'e napravi'a
da nas jezgra na mozak podsića, domeće did tonući opet u svoja razmišljanja.
Kažeš
tužan, e dite drago, otpuhuje did, a i kako ne bi bija, kad upališ onu
televiziju, otvoriš novine il' na internetu te, kako kažeš, portale, je l' tako, uvik laž,
potvora đavlija sa svih strana iskače, ne da poštenu čoviku
ni malo mira. Odasvakud bije i puca, puška komunistička il'
orjunaška, ne zna čovik di bi prije uteka, di se sklonija, a di metak uzvratija, podcrtava did
namigujući Marici.
- Znam i
sama dide moj, da, biju četnici, rogobori Pupovec, Gizela televizije
zabranjuje, Radman partizanuje na
našoj pokorenoj HTV, milančetovi knojevci
stupaju k'o da je 45-ta, svim oružjima po ministrima pucaju, pa ih onda mlakonje smjenjuju i sam Bog zna di ćemo s
ovakvom vlasti stići.
A opet, dide, najgore je kad nas naši kao brane pa i od njih
dobijemo pokoju šljivu na oku
naše napaćene 'Rvatske, uzrujano će Marica.
Eno sam
ti bila kazivala što je ono ona Hloverka, crna Hlo, niku večer govorila kad sam se i sama onako bila
najidila. Bez imalo srama i stida ona tako u Bujici od Bujanca reče, a da on ni a na to ne zausti:Pa zašto bi Hrvati bili za NDH, molim vas lijepo, pa to je propala
tvorevina!
- I baš tako, tako reče,
đava joj podrepaštvo odnija, ljuti se did skidajući kapu.
Je li joj i Hrvatsko Kraljevstvo bilo tvorevina
neka, a i ono nam je doživjelo propast pogibijom posljednjeg našeg
kralja Svačića, pa je l' još 'ko čuja da je koja pogrda, a bilo ih je i previše u
našem viku, rekla da je to propala
tvorevina na koju se ne vridi ni osvrtati!
- Da dide, baš tako, ne da joj jugokomunistički
đava mira pa nas brani od yugo bande tako
što blati NDH!Napada komuniste braneći neke
svoje, vidi vraga, partizane
dalmatince, antifašiste koje
da joj je tito privaria i smaknia posli' rata, pa nas još, onako usput,
podsiti kako je kod Račana promovirala
svog nekadašnjeg favorita Milančeta koji joj eto nije
nešto dobro ispa'...
- Je
baš, podbacija joj je totalno, namišta did kapu podsmjehujući se.
- I
zamisli dide, hoće još Togonala da nam podmetne pod ustašu! E da
ne bi vala, oštro Marica nudi odma' odgovor. I još izvali tak'u
bezočnu laž, dide dragi, da sam mislila grom će udrit u studio Bujice: Hrvati su se opredjelili, decidirano, bez imalo ostatka, prema
fašističkoj tvorevini NDH!
- Nu ti
vidi podrepine jedne, đava li je lipi, o ne mogu sad beštimat,
žesti se did još više. Pa čoviku naprosto pamet stane kad
čuje tak'o što! Pa je l' ikad čula šta reče ono
naš časni nadbiskup Stepinac komunističkim zlotvorima na
montiranom suđenju u Zagrebu!?
Pa kako
se on nije tako branija dok mu je
komunistički nož bija pod grlom!
Zar mu
nije bilo jednostavnije, k'o i njoj danas, reći: jeste drugovi, baš tako što kažete, to je propala
tvorevina, pa drugovi, razumite, nemam ja ništa s tim!
A sve imajući
u vidu realnost i korist da bude
pastir na slobodi pa ušićari
nešta za puk napaćeni, neg' u uzama gdje će glavu na panj
stavit' i jasno i glasno reći: Hrvatski
narod se plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio
ništarija kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda koji je bio rob u
bivšoj Jugoslaviji!
Da to je
reka na svoju čast i na sramotu svih podrepina koji ga ka' brane
napadajući NDH, jer se nadbiskup vodija Istinom i geslom:
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo
uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo
sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo
izgubiti narod.
Nije se
povija, nije da na istinu pa makar se svit srušija i svi pali! Tko tako
gleda na interese svoga naroda ispred svega, a uzdajući se u Boga
Svemogućega, ne će zatajiti istine ni po cijenu života, jer
istina je od Boga, a laž od Sotone! Što je od Boga u interesu je
naroda pa se Stepinac zato za njega i borija. Zna je da je laž oruđe
Sotone protiv naroda Božijeg!
Zato crna Hloverko, jadna ne bila,
podiže did glas, moraš utuviti u tu svoju glavu da je Nezavisna Država
Hrvatska izrasla na svetoj težnji i žrtvi hrvatskog naroda za svojim
opstankom na ovoj grudi što nam ju je Svevišnji za Domovinu dao!
Hrvatsko
kraljevstvo je doživjelo svoju propast pa se nitko nije ograđiva od propale tvorevine nego su vrli muži
krvcu lili da ga opet uzdignu, u život vrate, jer to je uvjet i jamstvo
opstanka i napretka hrvatskog naroda u svojoj slobodnoj kući.
Sa
snagom i slavom toga nekadašnjeg Kraljevstva dušu su napajali svi
svjesni Hrvati i na tom izvoru tražili snage da izdrže sve
nedaće u svetoj borbi za njegovu ponovnu uspostavu. I na tim krilima
nekadašnje slave hrvatski narod kroz tolika stoljeća trvenja, patnje
i stradanja dočekao je s plebiscitarnom podrškom uskrsnuće
Nezavisne Države Hrvatske pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića!
Dakle,
poslije 839 godina uskrisili smo u život svoje Kraljevstvo, ostvario se
san generacija, pobijedila je naša vjera, kako reče Poglavnik kad je
stupio u Banske Dvore! Da pobijedila je ustaška vjera koja se nije
osvrtala i na ondašnje hloverkaste
mizerije koji su blatili svetu borbu za prava svoga napaćenog naroda,
osporavajući je kao uzaludnu i neostvarivu nudeći u zamjenu
izdajničku jugo magluštinu.
Dakle,
nikakva fašistička tvorevina,
mizerijo, nego narodno dilo pod vodstvom Ustaškog pokreta! NDH je nastala
voljom i htijenjem hrvatskog naroda i proglašena je nasuprot namjera
Hitlera koji je i sam prizna daje posta' nenamjerni pomagač hrvatske
nezavisnosti!
I za nju,
NDH, državu našu, ginuli su najbolji sinovi i kćeri hrvatskog naroda
pod vodstvom Poglavnika nasuprot svih neprijatelja, četnika i partizana
koji se digoše protiv nje, paleći i rušeći sve što je
'rvatsko uz pomoć talijanskih fašista!
Moraš
znati, crna Hloverko, da to što
je propala naša NDH nije krivnja palih za nju, koju ni jednu bitku ne
izgubiše u borbi sa zlotvorima četničko-partizanskim, nego
svjetskih moćnika koji, pogazivši sva moralna načela i
međunarodne konvencije, nas razoružane baciše u ruke tite krvoloka!
Ako je
nešto, crna Hloverko, propalo
fizički, na papiru, nije propalo u glavama preživjelih, jer krv palih
za Državu i Narod sjeme je novih boraca za Hrvatsku, bilo i ostalo, kako
onda tako i danas!
I na toj
vjeri, na toj svetoj žrtvi poklane hrvatske vojske i naroda, bujala je
opet svijest o nepravdi koja nam je učinjena i cilju koji moramo ponovno
oživotvoriti: stvoriti slobodnu državu Hrvatsku na tlu pokorene nam Domovine!
Zrno
pšenice hrvatske svijesti bačeno u crnu zemlju natopljenu hrvatskom
nevinom krvlju nije propalo nego će roditi stostrukim plodom na radost
cijeloga hrvatskog naroda. Da je bilo uništeno, propalo, ne bi onda
devedesetih taj svjesni, nezatrovani hrvatski narod ustao k'o jedan u obranu
svoje Domovine i sa živom sviješću o nekadašnjoj NDH krenuo
u borbu za njeno ponovno oživotvorenje!
A to
što nismo uspjeli potpuno u tom naumu je krivnja uz svjetske moćnike
i velikog broja naših odnarođenih duša, svakovrsnih podrepina
koji su se prodali za judine škude srboslaviji, koritarima koji se svakom
priklanjaju dok je korito puno, a čim se isprazni rokću za druge, ruju, rogobore, vrte stare laži
komunističke u svim porama vlasti, u školama, u poduzećima, na
ulici, u medijima, i tako truju dušu i tilo naroda i otupljuju
oštricu borbe i zaglušuju svist o potrebi potpunog oslobođena
Domovine od svih nametnika i okreću upravljač države u krivom
smjeru.
Eto tako
je to dico moja, umori se did govoreći, pa zagrli malog Luku kojeg baba
posla da donese svježe limunade govornicima.
- E tako je dide, priključi se i mali
Luka sidajući na tronožac što mu ga did privuče, zatrovali
su um i javno mijenje svojim lažima pa tako mnogi nemaju hrabrosti
reći punu istinu i povijaju se pod teretom ogavne laži i tek prigodno
za osobni šićar, na krilima
narodnog nezadovoljstva, kažu tek djelić istine znajuć' il' ne
znajuć' da tako podržavaju upravo laž koja caruje zarad svoji
sebičnih i izopačenih interesa, svoga komoditeta.
Zlo nam
sve ovo vrime sa sobom nose pljujući
po svetoj žrtvi preko pola milijuna poklane, hrvatske vojske, naroda,
žena, staraca i dice. Pljuju s tim ričima izdajničkim na sve one
koji podnesoše muke Isusove za
ovu svetu viru i svoj narod i svoju državu!
Pljuju
tako na sve one nevine iz razno raznih Hudih jama koji živi zatrpani
zadnji dah dadoše za svoju NDH, za svoj narod hrvatski, za svoju viru Isusovu,
a niki im tako umisto riči pijeteta na jamu pljuju: otišli ste s propalom tvorevinom!
Pa
znaju, li izrodi, koje nadljudske muke pretrpješe nad jamom sve one majke
s nevinom dičicom u naručju, starci i mladići, prije nego
što ih maljem i metkom zatukoše krvnici komunistički!? Za
što li život dadoše, zašto poput ovčica padoše, ti
anđeli hrvatstva!? Zar za to da svaka šuša
i dan danas na njih može pljuvati i njihovu žrtvu omalovažavati!
I
još da barem šute, nego ne, za žrtve uvik nađu riči
optužbe, potvore, a za krvnike takvi izrodi, prodane duše, uvik rič
opravdanja nađu, ražesti se sada i mali Luka.
- O oko
didovo, grli did opet Luku, tako je, tako, tako govori iskon hrvatski, bravo!
- Nije
ona sama dide, ne da se Luka, evo koliko je to poprimilo maha, sada svaka ta šuša se trsi da nas brani od
komunističke napasti tako što bi, uslid velike laži koju na
jedan dio naše povisti nabacaše sluge sotone, titini koljači,
počeli ne od uzroka naših nedaća nego, recimo od danas, prihvaćajući
tu nasliđenu laž za istinu i sada od te granice, trpajući pod
tepih zaborava sve srbokomunističke zločine i zla koja hrvatski narod
podnese, oni bi kao krenuli naprid u istini!
E ne
će moći mlakonje, truli junaci, nema istine po sniženoj cijeni!
Je l'
tako dide, laž je od Sotone kao što si spomenia, ču' sam te s
prozora, podiže glas Luka, a Istina je od svitla, od Boga!
I kao što
Isus reče Sotona je lažov i
ubojica, tako i ovi što
podupiru te neistine o NDH o ustašama o hrvatskom narodu koji tolike
žrtve od komunizma podnese, podržavaju neistinu i laž,
podržavaju nečovještvo, sotonizam potvore nevinih i sutra novo
ubojstvo hrvatskog naroda i propast svake hrvatske države!
A i to
što se kao trse, to je samo u službi, ka' šta si nam reka, one
jadne podrepaške: use, nase i podase,
radi opsjene naivnih, radi pristupa koritu vlasti na izdaji istine i naroda
hrvatskoga!
- Tako
je Luka, podržava mali Ivo s prozora, nije ona jedina, eto iste te
riči Hloverkine ponovi neki dan, u drugom pakiranju, i neki Mikašek u
nekoj svojoj pisaniji o izmišljenoj anketi: 100% za Hrvatsku, gdje nadrobi sve i sva, pa bubnu: da je NDH propala, a propala je zato
što nije valjala i tko bi lud glasovao za nešta što nije
valjalo, nasuprot današnjoj samostojećoj državi.
- A
šta to veli taj, kako to, Mika
Špiljakšek, crn mu obraz, ljutito će did.
- Da
dide, to što si čuja, i još dodaje da su naši poklani željeli državu koja ne
će propasti, dakle Nezavisnudržavu Hrvatsku, a NDH
da nije bila ni nezavisna, ni demokratska, ni slobodna, posprdno citira Luka.
- E
svakavih pogrda ima dico moja,
gužva kapu did.
Nu ti
vidi, nije bila demokratska, a 'ko mu je tom laži uši napunija, a
jadan on ne bija, pa je l' bila stvorena plebiscitarnom voljom hrvatskoga
naroda kao ostvarenje stoljetni' snova svakog iole svisnog hrvatskog
čovika, a što posvidoči i sam Stepinac u komunističkim
uzama, pa je l' Poglavnik kao izraz najviše narodne volje u ratu obnovija Hrvatski
Državni Sabor na koji je sazva sve živuće zastupnike iz raznih
saziva od 18-te godine na ovamo, je l' tak'i Sabor imao absolutnu podršku
svih hrvatskih zastupnika i ako to nije izraz najviše demokratske volje
onda ne znam šta je!?
Nik mi
on objasni, šta je triba Poglavnik izbore sazivati dok su četo-partizani
klali i palili diljem Domovine koja se borila na život i smrt od samog
početka uz rovarenja himbenog saveznika Italije i saveznička
bombardiranja hrvatskih gradova po titinim zahtivima.
Šta
nije bila nezavisna što je brodila olujnim morem u najgorim mogućim
životnim prilikama u svitskom ratu, pa je l' još koji državni
službenik odbrusija Himleru da je ovo nezavisna država koja vodi
svoju pulitiku i otpravija ga odakle je i doša'!? Jesmo li mi danas
nezavisni, ako već lije krokodilske
suze očitom ispraznom
mačekovštinom, kad sve činimo po naputcima neprijatelja
naših.
I
čuj nije bila slobodna, pa tudume,
da ti tako kažem kad 'oćeš, nije bila slobodna onda kad nije ni
postojala dok je ustaše ne stvoriše i za njenu slobodu krv liše
drevnom snagom hrvatski' vitezova, mučenika do zadnjeg daha!
Nije
bila slobodna kad se poslije 839 godina vratija osmih i radost na lice
hrvatskog čovika, kad je oživija zapreteni hrvatski genij u svim
porama narodnog života!?
Imamo li
i danas više hrvatskih slobodnih glasila nik onda, imamo li danas
više hrvatskih knjiga nik onda, je l' se danas više smije slobodno
govorit nik onda!?
E
Mikašek, džaba ti trud, idi ovce pasti, a ne češi se o NDH,
zar ti nije bilo dosta potvora na nju od titinih koljača i raznih
mizerija, prodani' duša što za judine škude to činiše
od njene propasti na ovamo. Mal' si ti da možeš piskaranjem
okljaštriti iskonske hrvatske težnje, san nas k'o i pređa
naših, za potpunom državnošću na cilom tlu hrvatske
Domovine!
Ima i
nas, okriće se did prema svojim unucima, koji će neustrašivo bit'
brana paklenoj neistini, je l' tako dico moja!
- Da
dide zato ti i govorim da sada napadaju drugi ešaloni u janjećoj, da ne kažem hrvatskoj, koži,
a ne samo milančetovi knojevci,
koje vidimo da kidišu na nas sa svim raspoloživim oružjima koje
naniješe još iz crne yuge!
Dakle,
ovi sa hrvatskom krinkom nam,
što svjesno što nesvjesno, izmiču temelje, čupaju korijene,
uzimaju nam dušu, okljaštruju jastvo da bismo lakše pali u
Sotoninu klopku spomenute laži i ponovno nas izručili dici
koljača koji se ne odrekoše krvavog zanata očeva svoji' nego,
što više još s jačim zanosom, bi u nova klanja nadahnuti
radmanovizijskom partizanštinom iz najcrnjeg razdoblja titine klaonice!
To treba
reći jasno i glasno, ne smi se šutit' ni prešutit'!
Pa eno i
Aralica niki dan pravda Porfirija da je on ka' vidija da se on usteže pri pivanju
četničkih pisama, a svi smo vidili da on potaknu to pivanje, te poji vojvodi ka' slavuj i poslin jedne
otpivane traži još i da ponove.
Dakle,
misto da se potvrdi istina zbog koje je Marko Jurič s Markova Trga izreka ono zbog čega mu orjunaši
televiziju ugasiše, ono se uvik traži niko opravdanje za sve
neprijatelje Hrvatske, a ne propušta se pogrditi NDH i ustaše, one
koji su uvik dušom i tilom bili za Hrvatsku!
Pa tako
i Aralica brani Rakićku ka' i Hloverka, Gizelu, koju da izuzetno cijeni, i da je krivo procijenila zabranjujući Z1,pritom se ne osvrćući na njene
kosovske dane titine partizanke i da joj je Tuđman ratni zločinac. Ali ne propusti
stari pisac, da ne kažem šta drugo, naglasiti da se ne slaže s ustaškom doktrinom, k'o da mu ne
virujemo da se i ne skida, proglašavajući je fašističkom, i
stavljajući je u istu ravan sa komunističkom i četničkom,
što je u rangu znanstvenosti jednog Jakova Blaževića, a
podržava tamo niki ZAVNOH iako svi znamo da je to obična titina
olinjala krinka za prevođenje naivaca žednih priko vode i da o nekom
hrvatstvu u njemu može trabunjati
samo slijepac kod otvorenih očiju!
Da,
Araličine priče partizanke
o ZAVNOH-u kao nekakvom kontinuitetu
hrvatske državnosti, a zapravo šugavoj ispostavi
boljševičke juge, smokvinom listu jame bezdanke, pored žive NDH
koja je boj bila sa tim istima koji su je rušili i palili, klali sve živo,
hrvatsko, je zaista dno dna i pokazatelj u kojoj se još antihrvatskoj kaljuži
nalazimo u današnjoj hrvatskoj državi, koliko u podsvjesti mnogih
još djeluje komunistička laž, stišće Luka šake
anđeoske.
- Opet,
svaka ti se pozlatila Luka moj, ljubi did svoga unuka.
- Zato
je mene i razočara naš
ministar Hasanbegović, a toliko sam virova u njega, uze štokrlu i dragovoljac
Jure koga privuče pusta inglena
sa dvora.
- A kako
to misliš strikane, zagrlivši ga će netjak Ivo, znajući da
je did glasno podržava novog ministra.
- Pa,
srce moje, ljubi Jure svog mezimca, mislim s obzirom na ono što je
odgovoria poslije onih potvora Pupovčevih Novosti o ustaškoj kapi
i njigovim člancima u hopovim
novinama NDH:
“Nikada nisam ni na koji način
bio apologet bilo kojeg zločinačkog režima, bio to ustaški
ili komunistički. Dapače, u svojim sam javnim nastupima i radovima
jasno isticao da su ustaški zločini, opterećeni hipotekom
poraza, najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda
čija sjena i zloduh još stoje nad njim”.
Zar mu
je to tribalo, ustašku narodnu vlast proglasiti zločinačkom i
staviti u istu ravan s koljačkim komunističkim titinim režimom,
pa to je pljuvanje i po istini i po
svom dosadašnjem znanstvenom radu! I još k tomu, poslije tolikih
partizansko-četničkih najsvirepijih zločina nad golorukim
Hrvatima, poslije genocida nad hrvatskim narodom i rušenja NDH i obnavljanja
jugoslavije koja je godinama bila doslovno klaonica hrvatskog naroda, dostojna
najstrašnijih filmova strave i užasa, danas izjaviti, na radost
povampirene antihrvatske javnosti, da su (izmišljeni) ustaški zločininajveće
moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda, je za svaku osudu i
zgražanje ma dolazilo to od ne znam koga zaslužnog za hrvatski narod
i državu!
Da,
zaista žalosno, i za svaku osudu, to triba jasno i glasno reći bez
obzira je li on to stvarno mislija il' je pod pritisko reka'. Pa on bi barem
triba znati da samo istinu imamo na svojoj strani, a di je istina tu je i Bog,
a kad smo sa Bogom tko će protiv nas! Zlatko i slomiti se, al ne poviti
se!
Toliko
je obećava, zna je našu povist, zna je istinu i moga je puno
pomoć u borbi za povisnu istinu o NDH i poklanoj generaciji sa svojim
znanjem i staloženošću, jasnom i britkom riči. Pogotovu
što je ka' Hrvat islamske vjere sve to svjedočia kroz svoj rad od
najranije mladosti.
Ovako,
sve je opet po starom, povia se, prihvati' nabačenu crvenu lopticu i tako otvori
kapiju crvenoj laži da i dalje kolo vodi, kolo kozaračko.
Zar je
ministarska fotelja toliko važna, pa ima valjda HDZ, mada ne bih ruku u
vatru stavia, još kojeg Hrvata koji će moći i znati provesti
šta je i on 'tia, a on se moga' dalje posvitit' borbi za povisnu istinu i
o NDH i poklanom narodu, genocidu i aristocidu, zbog kojeg smo i svi mi i dan
danas, a izgleda i sutra, u okovima sotonske potvore! Ta poklan je najsvisniji
dil naroda, poklani su lučonoše hrvatske svisti, oblaćeni oni
koji su najviše dali i najviše virovali, najviše pridonili na
oltaru Domovine, upire prstom Jure poput ono nekad Grgura Ninskog. A da su oni
ostali živi ne bi mi danas ovako pričali i ne bi nam orjunaši
život diktirali, jer bi većina hrvatski disala, i to kako hrvatski!
Eto i
sam nekad naš član, moga je brate, i osnovat stranku, ujedinit
pravaše, dat putokaz mladeži, biti lučonoša borbe za
slobodnu Hrvatsku, i s istinom porazit crvenu neman!
Da moga
je i zbog onog poginulog HOS-ovca čiju je kapu ponosno na rivi stavia,
side nezadovoljno Jure, vrteći glavom nad novim potonulim lađama.
- U
potpunosti te shvaćam Jure, podržava did, nu to ti je ta đavlija pulitika i ja je, da se
razumimo, ne odobravam. Da, nije triba, pritisnut klateži iz mosta i adezeja, popustit, tako govorit, blatit naše vitezove, ustaše, jer svaki zločin triba
rasvitlit pa bi ministar, vidija i ono što i sam zna da ustaše nisu
nikakvi zločinci pa tu onda naravski nema ni nikakvog najvećeg moralnog posrnuća u povijesti nego su
ustaše donili najveće moralno podignuće našeg naroda u
povisti svojom požrtvovnošću, viteštvom,
spremnošću ginuti za Dom i narod, krv neustrašivo liti za
slobodu vođeni svojim Poglavnikovim i neprevaziđenim Ustaškim Načelima isklesanih
na povisti svetoj, na muci i pravu našeg naroda, uspravi se did k'o da pred
samim Poglavnikom zbori!
Triba se,
dico moja, od crvene nemani branit, ali tako kano Stepinac naš,
svjedočeći istinu pa neka te i slome, doći će drugi, ali ne
daj se povit, ne daj se dušmanu da
se tvojim pravom u tvojoj bani kući, ka' šta pisnik reče,
jer time zaklon laži daješ i druge istini privržene odbijaš
i razjedinjuješ redove narodne. Da tako mislim, sida smireno did.
- Eto
dide moj, sve to umrtvljuje, to kad niki, na prvi pogled, naši, umisto da istinu neumorno šire, kralježnicu
povijaju i crvenoj nemani se na krivi način suprotstavljaju
prihvaćajući djelomičnu laž il' djelomičnu istinu,
svejedno.
I tako,
traže dlaku u jajetu hrvatstva pa zajedno sa svom ovom komunističkom,
jugovićkom halabukom, umrtvljuju našu svist, otupljuju našu
volju šireći maglu beznađa. Uslid te kakafonije ljudi postaju malodušni, gube se u moru
nevažnosti i obmana pa ne znaju više šta je pravo šta
krivo, šta desno šta livo, šta je bilo i šta će bit,
kud krenut, šta reć, a čovik ostat'.
Pa i
onaj ponosni Hrvat koji je nacionalno svistan u svemu tomu se može lako
izgubit. Prihvaćajući tu namištenu igru potvore
komunističke, koja računa sa ljudskim zaboravom, uđe pošten
čovik k'o u neki labirint začarani, a neprijatelj' prifrigani sa jedne
i mizerije prodane naše sa druge strane mu na krivom mjestu izlaz
osvjetljavaju, svjetiljke izmjenjujuć, da ga čim lakše s prava
puta skrenu i u naručje isprazne odnarođene površnosti turnu. I
ne zna više čovik ni šta je reka', i sve misli ne triba isto
više govorit, istinu očitu ponavljat', a oni, sluge laži dobro podmazani, uvik iznova stare laži drljaju
A kad
čovik putokaz izgubi i u narod svoj posumnja, vjeru u pravdu i istinu
izgubi on je već u predvorju paklene mreže izdaje i smrti po onoj pisnikovoj:
Mrijeti ti ćeš kad
počneš sam u ideale svoje sumnjati!
Dakle,
kako ostat' čist, kako se oduprit toj laži koja svaki put u drugom
pakiranju dođe. Da dide nije to lako, umorno će Jure.
- Jure ne
posustaj, ovi 'tići u te glidaju, upire did, gurajući košaru i
orase, pogled u nebo k'o da odozgor odgovora traži.
- U
što će 'tići gledat kad i oni stariji koji su toliko toga
prošli ka' onaj niki Dedić, emigrant nikadašnji, nigdi
čitam, kaže, tumačeći ustaštvo
nekom mladcu: Sinko ti nisi ustaša,
jer si se kasno rodio. Ti možeš biti samo nastaša.
Eto
vidiš jada, dide, kada i dan danas niki iskusni govore o ustaštvu
kao o nekom pomodarstvu i inatu
naivnih i ubačenih da naštete Hrvatskoj! A šta ako je taj
mladić, u zdravoj obitelji na zdravim nacionalnim temeljima odgojen,
usvojio ustašku misao i požrtvovnost misleći kako ići
stopama palih ustaških vitezova ka borbi za slobodu naroda hrvatskoga, a
niki ga nazva ka' takvog nastašom!
Pa zar nastaša nije onaj koji se u
ustaške redove na privaru uvuka' lažnim rodoljubljem, te ustaštvo,
ustaška Načela pogazija
radi svojih osobnih, izopačenih interesa pa su ga ustaše ka' takvog
otkrili i razotkrili pogrdnim nazivom nastaša.
Zar i
tako, k'o i besposlen pop što jariće
krsti, da ne pomislimo što drugo, ubijati nacionalnu svist, među
mladima spremnima na borbu, zatomljivati njihov mladenački idealizam, sijati
malodušnost među njih iz kojih raste možda novi vitez hrvatskog iskona,
novi vođa koji će, zašto ne, svima otvoriti oči, poput
Poglavnika, put narodu ka slobodi osvitlit'.
Ako je
za njega ustaštvo svršen
čin ne mora biti i za one u kojima još bije srce junačko,
koji se napajaju s toga nepresušnog vrila junaštva i nade, koji osićaju
bol tol'kih poklanih i jauke živih u jamama zazidanih, koji još
čuju grcaj zaklane dičice u krilu zatučene majke, koji ne mogu
podniti ovaj ropski duh i raščerečenost Hrvatske domovine u
raljama antihrvatske žgadije, koji žale za izgubljenim duhom
zajedništva i požrtvovnosti, ljutito će dragovoljac Jure
dižuć se od stola stisnutih šaka.
- Jure
sidi, smiri se, molim te, priskače did uz Juru, već sam ti malopri
mislija reć' da se ne smimo dati uvući u kolo malodušnosti, tribamo
se klonit' grišne prigode i na sve te laži, potvore, ispraznosti,
otvoriti kišobran hrvatstva, štit istine, krila naših
mučenika!
Ne
zatvarati oči pred lažima, ali se ne dati ni da nas stalno bombardiraju
nezaštićene. Radi'e gasi tu đavliju televiziju, gasi kompjuter, mobitel
i novine koje šire laži, a otvori i čitaj ono šta pametni
ljudi kažu, oni koji su svojim život i djelom pokazali da su na strani
istine i pravde, svete žrtve, traži tamo di ima istine pa se
utvrđuj, znanjem snaži i istinu oko sebe širi.
Ka'
šta i naš ćaća Starčević kaza ima nas svakavih, zanemarenih, pokvarenih, zasukanih koji
navećma drže do dobra tjelesnog, materijalnog pa zanemaruju ono
duhovno, uzvišeno, i idu linijom manjeg otpora i dodvoravaju se
moćnicima.
Klateži
dodvorničkoj najviše smetaju srca nezatrovana, oni koji su
požrtvovni i spremni se za ideale boriti, za ciljeve više, za iskon
naš, za sreću i slobodu svoga naroda, jer ih takvi podsjećaju na
njihov pad, grij izdaje koji im zatrova srca i baci u zagrljaj narodnog
neprijatelja, u okove laži pa nastoje svojim siktanjem kleveta na ispravne
i promicanjem materijalnog nad duhovnim u kaljužu i njih privući, a di
su oni već majstori od zanata.
Zato opet
kažem, čuvajte se grišne prigode, klonite je se ka' Sotone, jer
je to njegova klopka. Učite od proroka hrvatske misli, vitezova domoljublja
i rodoljublja, držite se vridnih i poštenih, s njima drugujte, s
njima se utvrđujte u vjeri i nacionalnoj izobrazbi. Ta nije Poglavnik
zalud reka' da više vrijede deset
ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i
koji su disciplinirani ustaše, nego li tisuću neorganiziranih,
ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile,
ozbiljno će did.
- Umm,
oćeš to ti novi ustaški pokret ovdi stvoriti, vrti baba glavom
stavljajući pitu na stol, taman izvađenu ispod sača.
Nije da
nam ne triba, ali pusti dicu da i jidu, odmiče baba orase šta ih svi
sa didom natribiše dok su stanje nacije bistrili.
- Uvik
ti mene prikineš baba kad je najzanimljivije, ljuti se did i kaže
Juri da donese domijanu vina i jedan bićerin, a limunade za dicu već
ima.
- Dobro,
pravda se baba, samo nastavite, nisam
ja rekla, eto nek se krumpiruša
malo 'ladi pa će zeljanicai burek
biti gotovi, domeće baba da se pridika nastavi.
- A di
sam sad sta', ispi did bićerin stare loze dok Jure toči crnoga u
bukaru.
A di jesam
da jesam, dico moja materini janjci, tribamo svaki dan iznova laž
razotkrivat, pa oni neka lažu i mažu, a mi ćemo im smeće
nji'ovo pomesti i prid vrata stavit i nek svi vide tko svit prlja, a tko ga
čisti, energično će did.
Nego
Marice, odošmo daleko, a onoj, kako ti kažeš, crnoj Hlo nismo
razbistrili 'ko su njeni partizani dalmatinci
pa da ne smetnem de nam sad ovdi pročitaj ono što si meni i babi niki
dan kazivala iz usta onog dotura Šuljka koji je iz prve ruke vidija to
crno partizanstvo, te crne antifašiste
pa je pobiga glavom bez obzira u bili svit iz njiovih ralja.
-
'Oću dide, samo dugačko je to, 'oću l' od početka il' samo
dilove, pita Marica.
- Ajd
sad kako ti ispane, jer baba eno vadi i zeljanicu pa ćemo vidit dokle
ćemo stignut, a ima i drugi' dana, ne ćemo se umorit istinu kazivat,
potvrđuje did.
- Dobro
evo ovako kaže taj Dinko Šuljak, koji eto nije bi' ustaša, da se
razumimo:
„...Sile Osovine - fašistička
Italija i nacistička Njemačka - 6. travnja 1941. napale su Kraljevinu
Jugoslaviju. U nekoliko dana državu Jugoslaviju srušio je
ogorčeni, preko dvadeset godina, sukob koji su vodile dvije vodeće
nacije - hrvatska i srpska. Kada je Jugoslavija napadnuta, ogromna većina
hrvatskog naroda više je mrzila svoje srpske gospodare, nego i samog
napadača. Hrvati nisu imali, pod nipošto, želju boriti se za
Jugoslaviju, u koju nisu nikada vjerovali i u kojoj su dugo vremena bili
ekonomski iskorišćavani i politički zlostavljani. Oni su
vidjeli svoj jedini spas i sigurnost u svojoj samostalnoj državi, pa su
zbog toga proglasili 10. travnja 1941. svoju NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.
Velikosrpski hegemonizam nije se mogao
pomiriti sa činjenicom, da se hrvatski narod oslobodio beogradskog
centralizma i uspostavio svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ustao je u
obliku četništva - oružanih srpskih odreda - da ubija nevini
hrvatski narod i pali hrvatska sela, a sve pod firmom nekog ustanka protiv
napadača - Talijana i Nijemaca, s kojima su ustvari u rušenju
hrvatske države usko surađivali...
Dok su se hrvatske oružane jedinice
odupirale i gonile četničke horde, koje su vršile svetosavski i
velikosrpski zavjet, ponovno ostvarenje «Velike Srbije» -
Jugoslavije i stvarali nered i dizali ustanke u novostvorenoj hrvatskoj
državi, dotle su Titovi ljudi –komunisti - uživali
privilegirani položaj. Stajali su skrštenih ruku i odobravali borbu
hrvatskih oružanih snaga protiv četnika i veselili se postupcima
okupatora za sve ono, što poduzimlju u svrhu istrebljenja nacionalnih
ljudi. Oblačili su se u ustaške odore i ubijali srpski živalj,
preporučujući, da im je jedini spas bijeg u šumu: «brda se
hvati, šuma ti mati.» Oni su javno govorili: «što gore,
to bolje za nas komuniste.» Komunisti ne samo da su odobravali nesretno
stanje, stvoreno međusobnim ubijanjem Srba i Hrvata, nego su čak na
to podstrekavali i javno govorili: «Sve ovo što se događa na
terenu Nezavisne Države Hrvatske i po Talijanima okupirane Dalmacije, nama
komunistima dolazi kao naručeno. Uništenje hrvatske i srpske buržuazije
dolazi nam kao naručeno, jer bi ih inače, kasnije, mi komunisti
morali klati». Oni su isticali, da okupator vrši jedan dio njihova
posla, tako da će njima - komunistima, preostati samo mali dio
buržuazije, da je pokolju, kad dođe njihov red. ...
Hitler, je dana 21. lipnja 1941., napao
Sovjetsku Rusiju. Sovjetska vojska, slaba i nespremna u svakom pogledu, morala
je uzmicati. Pogaženi narodi Sovjetske Rusije, osobito Ukrajina,
dočekali su napadače kao osloboditelje, i zbacili su sa sebe kleti
sovjetski jaram. Sada je tek komunistička partija Jugoslavije vidjela, da
je kucnuo čas, da pomogne Rusiju, a ujedno da oživotvori svoj
partijski program - nametanje narodima Jugoslavije diktature proletarijata.
Trebalo je raditi brzo, ali oprezno. ...
Političko-komunistička pozadina
pokreta trebala se je u početku zatajiti. U to doba došlo je do
dokidanja Treće internacionale. Tako, da bi zavarali široke narodne
mase, dokidanje Treće internacionale naglašavali su komunisti na
svakom koraku. U prvoj godini, eda bi dobili za sebe što više boraca,
osobito Srba, koji su u izbjegličkoj vladi u Londonu gledali nastavak
vlade u Beogradu, nisu napadali izbjegličku vlada kralja Petra
II. u Londonu. Regrutiranje se vršili, uglavnom, od Srba u Hrvatskoj i
stanovnika na teritoriju okupiranom pod Talijanima - Dalmaciji.
Tražili su kontakte s četnicima. Iskorištavali
su nezadovoljstvo članova Hrvatske Seljačke Stranke prema
postojećem ustaškom režimu. Radi toga se nije
napadalo, u početku, Mačeka. Hrvatsku Seljačku Stranku
pozivalo se na zajedničku borbu protiv okupatora, ili na moralnu potporu u
toj borbi. Vršio se pritisak na pojedine ugledne ljude. U prvi trenutak
trebalo je blefirati i zavarati sve i svakoga. Sve snage koje su se odupirale
okupatoru, trebalo ih je, prvo, pridobiti, a nakon toga u svome zagrljaju
ugušiti. One koji nisu htjeli s njima surađivati, jer su odmah u
početku prozreli njihovu komunističko-revolucionarnu prozirnu igru i
vidjeli u narodno-oslobodilačkom pokretu borbeno sredstvo za
komunističku vlast, odmah su prikazivali kao ljude, s kojima se ne
može surađivati, jer su kolaboracionisti i neprijatelji naroda, ili
kao ljude, koji su kočili borbu i koji se nisu htjeli boriti, nego
su samo svojim pasivnim držanjem prema okupatoru taktizirali. Pred
Hrvatima takove su prikazivali kao pristaše izbjegličke
londonske jugoslavenske vlade i često puta prišivali su im etikete
ustaša ili četnika. Pred neupućenim Srbima takove su prikazivali
kao Nedićevce, Ljotićevce, a u Sloveniji kao pristaše bijele i
plave garde - pristaše Rupnika ili Novaka. Sve u svemu, svakog onoga koji
nije htio pristupiti partizanskom pokretu, nazivali su
«kolaboratorom okupatora». Za uspjeh komunista bila su
dopuštena sva sredstva.
U službu su stavili najprije
radio-postaju «Slobodna Jugoslavija», koja se javljala pa polako i
postupno širila vijesti o partizanskom pokretu, izmišljala je o
borbama i ofenzivama. Ona je bila ne samo jedini izvor vijesti u zemlji, nego i
vani. Vijesti koje su se preko ove postaje davale, nisu bile kontrolirane od
nikoga, pa su kao takove bile «mjerodavne» i
«istinite». Važnije akcije, izvršene na terenu protiv
okupatora, objavljivale su se kao djelo partizana, a sve ofenzive bile su
izmišljene, jer su njemački i talijanski štabovi o tome
šutjeli, a to zbog toga, jer ih nikada nije bilo; a ako su neke i bile,
one su preko radija preuveličane, jer se radilo samo o mjestimičnim
čišćenjima. Radio je objavljivao o brojčanom stanju i
vojnoj organizaciji partizanskog pokreta. Objavljivao je vijesti o brojnim
brigadama, divizijama i korpusima. Sve je to bilo izmišljeno i
preuveličano, jer jedna brigada nije brojala, u početku, više od
120-150 ljudi, a divizija dvostruko. Međutim, partizani su izbjegavali
svaki otvoreni sukob s modernim oružjem Nijemaca i hrvatske vojske. To nije
bilo bez razloga, jer partizani su i brojem i naoružanjem bili puno
slabiji. Njihovi gubici u ljudstvu imali su se pripisati raznim bolestima,
epidemijama, osobito pjegavom tifusu, i gladi, koja je među njima vladala.
Borbe su, uglavnom, bile koncentrirane na ustaše, jer su oni bili neprijatelj
broj jedan, a domobrani, i oni koji nisu htjeli s njima surađivati, broj
dva. Do četnika nisu puno držali. Četnici su otvoreno
kolaborirali s Talijanima i Nijemcima. Osim toga, četnici su im masovno
prilazili, jer su u partizanima vidjeli, da se bore za isti cilj - Veliku
Srbiju - Jugoslaviju, i vršili su osvete nad Hrvatima. U Štabu
Hrvatske, na čelu, bio je komandant Hrvat, ali glavnu riječ imao je
politički komesar, koji je bio uvijek Srbin. Isto tako ZAVNOH nije ustvari
imao nikakvu vlast, jer su sve odluke prvo donosile u Srpskom klubu, kojem
je na čelu opet bio Srbin. U svim se važnim središtima
partizanskog pokreta vodio popis osoba neprijateljski raspoloženih prema
partizanskom pokretu. U tom popisu nalazili su se simpatizeri izbjegličke
jugoslavenske vlade u Londonu, ustaše, HSS-ovci, označeni pod imenom
Mačekovci, i četnici. Stalno se vršio pritisak na istaknute
članove HSS, da pristupe u partizanske redove, a to zbog toga, jer su
ljudi u partizanskom pokretu vidjeli na čelu pokreta samo Srbe i
komuniste, pa nisu se nikako odazivali pozivu komunista. Prilaz u partizane
pojedinih članova HSS komunisti su znali vješto iskoristiti u svoje
propagandne svrhe. Ako bi neki istaknuti HSS, osobito zastupnik, oklijevao,
pozivali bi ga i molili barem da dođe na sastanak. Na putu na urečeni
sastanak nastojali bi ih likvidirati. Sjećam se jednog urečenog
sastanka, krajem 1942. To je bilo povrh Crikvenice. U Crkvenici boravio je
zastupnik HSS dr. Tomo Jančiković, a tu je stalno živio
zastupnik HSS crikveničkog kotara Franjo Borić. Obojica su se
odupirali pozivu partizana. Ali nakon velikog nagovaranja od strane partizana,
pristali su doći na urečeni sastanak. Sastanak se imao održati
rano ujutro. S narodnim zastupnicima imao je poći i pisac ovih redaka. Ugovoreno
je, da se nikako ne smiju napadati talijanske kolone, koje su svakog jutra iz
Rijeke u Crikvenicu dolazile. To zbog toga, da ne bi Talijani, ako dođe do
napadaja na njih, pobili one, koji bi se našli na tom putu. Sva je
sreća bila, što smo mi zakasnili. Upravo u vrijeme, kada smo mi imali
biti na putu do urečenog sastanka u Gornje Grižane, partizani su
izvršili napad na talijansku kolonu u nadi, da će razljućeni
Talijani pobiti sve one koji bi se našli na putu. Na taj su se način
partizani htjeli riješiti onih HSS-ovaca, koji nisu pristajali s njima
surađivati. Bilo je više slučajeva, kada su partizani pozivali
ljude na sastanke i na putu na sastanak ih ubijali, bilo izravno ili izazovom
okupacionih trupa. Partizani su unutar svojih jedinica politički
nepoćudne pojedince ubijali i takova ubijstva opravdavali s izrazom
“zalutao metak”. Naime, što se događalo? Za vrijeme borbe
protiv okupatora, u kojoj je dotična nepoćudna osoba sudjelovala, bio
je ubijen od svojih drugova - komunista. Nisu samo sa “zalutalim
metkom” ubijali politički nepoćudne osobe, već i djevojke
partizanke, koje su ostale trudne. Nisu znali, što bi s tim djevojkama u
drugom stanju, ili pak s novorođenom djecom, pa najlakše sredstvo
bilo je likvidiranje sa “zalutalim metkom”. Po gradovima ubijali su
svoje protivnike na taj način, da bi svoju žrtvu dočekali
skriveni iza nekog ugla, a što po uskim i vijugavim ulicama dalmatinskih
gradova nije bilo teško.
Tako su u Splitu zabilježeni
slučajevi ubojstava na ulicama: Čulića, Kaje Dvornika,
Košte i Vojka Krstulovića. Nakon toga izdali bi proglas, kako
“neumoljiva ruka narodnog suda uvijek budna i nesmiljeno kažnjava
izdajice”. Njihove žrtve bile su obilježene kao
“izdajice, tuđinski agenti i saboteri narodne borbe». Osobito
su partizani bili grlati, kada su ubili istaknutog omladinca Hrvatske
Seljačke Stranke u Splitu Vojka Krstulovića. Tada je objavljeno, da
je narodni sud “slobodoljubivog i borbenog Splita maknuo iz svoje sredine
čovjeka, čiji je život bio ispunjen protunarodnim radom. Izvršio
je presudu nad agentom i članom protunarodne Mačekove klike,
organizatorom bijele garde, nad prvoborcem izdaje, vođom sabotera, koji su
imali rastakati zdravi organizam NOP-a. Maknut je osnivač razbijačkih
klubova, vođa plaćenih izdajnika”. (Slobodna Dalmacija). ...
Tito je vrlo dobro znao, da, po Marxovoj
nauci, seljak neće nikada biti komunist, dok ima svoju zemlju, svoju
kuću, svoju stoku i svoj gospodarski alat. On posjeduje sva sredstva za
proizvodnju, iako u malom, on ipak proizvodi za svoj račun i na svoj
način. On je, po Marxovoj teoriji, mali kapitalist, koji izrabljuje
tuđu radnu snagu i tako stvara «višak vrijednosti», pa na
taj način uvećava, odnosno gomila svoj kapital, koji je, po
komunističkoj teoriji, zabranjen. Po Marxovom učenju, treba sve
seljake lišiti zemlje, obeskućiti ih, i na taj način
učiniti od njih proletere, koji će ovisiti o komunističkoj
zajednici. I kada oni budu o njoj ovisni, tada će se dati lako mijesiti
kao tijesto. U tome su partizani majstorski postupali, a sve pod lažnom
parolom narodno-oslobodilačke borbe i gonjenja okupatora. Cjelokupna
narodna privreda uništena je za 75 % u predjelima, u kojima su oni
najviše haračili. To je teritorij, na kojem su partizani vodili
borbe. To su krajevi Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine. U tim predjelima
privreda je bila uništena za 90 %, a mjestimično i za 100 %. Uz
glavne ceste, u spomenutim pokrajinama, nije bilo ni jedne kuće, a gdje su
uz cestu bila sela ili zaseoci, ta su potpuno bila brisana s lica zemlje. Vidjela
su se samo zgarišta, na kojima nije bilo ni kućeta, ni mačeta. A
nakon rata pokušalo se prikazati, da je sve to uništio okupator. ...
Istina je, da je u mnogo slučajeva i
okupator uništavao, ali to je činio, jer je bio izazvan postupkom
partizana, koji su stalno ponavljali: što gore, to bolje za nas komuniste.
Nije ni okupatoru bilo u interesu to uništavati, jer su stanoviti objekti
i njemu samom trebali, ali je uništavao izazvan postupkom partizana.
Partizani su, bez strateških ili taktičkih vojnih razloga, izazivali
ta uništenja. A zašto? Njima je to išlo u prilog, jer su se
uništavala materijalna dobra imućnijih seljaka. Tako su se stvarali
proleteri, ljudi bez ičega, sirotinja, koja, osim okova na svojim rukama,
nije mogla ništa izgubiti, pa na taj su način jačali svoje
redove. Sva paljenja i pustošenja išla su partizanima u prilog.
Seljaci iz porušenih i popaljenih domova i sela nisu imali kamo, a niti su
se na što mogli vratiti, nego jedini je izlaz bio - šuma ili pećina.
To je bila njihova kuća - «brda se vati / šuma ti mati»,
a puška, novo oružje za «privredu». Djeca njihova postat
će s vremenom valjani borci za komunizam, jer nemaju nigdje ništa, a
odgojit će se negdje u šumi ili pećini, a u najboljem slučaju
negdje u zbijegu na Srednjem Istoku. Na Srednji Istok - Egipat, partizani su
prisilno evakuirali oko 25 000 stanovnika s otoka Brača, Hvara, Visa,
Korčule i drugih predjela okupirane Dalmacije, samo da bi pokazali velikim
Saveznicima, kako ih narod pred ofenzivama Nijemaca slijedi. U tim je logorima
umrlo više stotina osoba, a najviše nejake djece.
Do pada Italije (rujna 1943.) akcije
partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe
momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale
posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek
kad su jače grupe počele bježati i kad u s Talijani vidjeli
veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce.
Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te
taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.
... Partizani su postupno mijenjali svoju
taktiku. Osjetili su, naime, da su Talijani pred kapitulacijom, odnosno da
nastoje, da se na vrijeme izvuku iz rata. Partizanski mjesni odbori stupili su
u življu akciju. Organizirali su manje odrede mladića od 16-18 godina
i njih zadržali u pripremi, da u zgodnom času prigrabe vlast.
Izdržavati ove odrede moralo je čitavo selo. Svaka obitelj dobila bi
dnevno pismeni nalog, u kojem je bilo navedeno, da dotičnog dana ima
odnijeti hranu na određeno mjesto za toliko i toliko osoba. Bio je
točno naznačen jelovnik kao i količina pića.
Ukoliko hrana nije odgovarala
naručenom jelovniku, bila je vraćena natrag, a obitelji se prijetilo
raznim kaznama. Tada su počeli nestajati preko noći razni ugledni i
imućniji ljudi, za koje se znalo da nisu simpatizeri partizana. Osobito su
bili na udaru članovi Hrvatske Seljačke Stranke, kao i oni, za koje
se sumnjalo, da simpatiziraju s izbjegličkom kraljevskom jugoslavenskom
vladom. Neki od njih odmah su na mjestu, bez ikakvog suda, bili ubijeni i
bacani u jame, a neke bi, tobože, odveli pred sud u partizansku komandu.
Tu su ih, navodno, izveli pred sud, a one, koji bi izjavili, da više
neće biti «nacionalisti» (tako su bili obilježeni
protukomunisti), te dali obećanje, da će raditi za partizane,
puštali bi ih kućama, a «okorjele» i nepopravljive
ubijali bi i bacali u jame. Onim nesretnicima, prigodom hapšenja sve je
bilo opljačkano: novac, odijela, dragocjenosti, obuća, hrana, pa
čak i vjenčano prstenje. Tako su i njihove obitelji ostale bez igdje
ičega. Uhićeni vraćali su se svojim kućama izobličenih
lica. Ti su ljudi bili tako obuzeti strahom, da uopće nisu htjeli nikoga
gledati, niti bilo s kim razgovarati, nego su pognutih glava išli selom. ...
Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova
dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora.
Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite
što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani
stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i
partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj
noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u
ušima. ...
U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme
partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo
više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine
okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće
nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu
i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne
vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli
odreći svoje vjere ili političke misli. ...“
- Marice,
srićo didova, mislim da smo za sada dovoljno čuli, evo se pite babine
i o'ladiše, ajmo mi sad jist pa ćemo nastavit' drugi put. Ta zar
nismo dovoljno rekli da i sitne duše
proglidaju koje nam dan pokvariše svojim pripuzništvom, tapše
did unuke svoje dok baba riže pite.
- E
baš sam se i umorila dide , ali ovim je iz prve ruke razotkrivena
ispraznost Hloverkini' tlapnji o
nekakvim njenimdalmatincima, njenim partizanimakoji su se borili protiv fašista i
koje da je partija 45-te maknula i uvela komunistički režim,
Bože nas sačuvaj i zakloni,kao
i Araličine bajke o ZAVNOH-u,
odlaže Marica listine, usput mirišući babin burek kojim zamiriši
cili didov dvor.
- Dobro
si se dide sitija ove ispovisti bivšeg
HSS-ovca, partizana i masonada
svak vidi iz prve ruke što su i tko su to partizani bili! Da nam ne bi
razni podrepaši danas podvaljivali rog pod sviću dok nas brane od današnjih njihovih
sljedbenika i zagovornika, dodaje Jure hvaleći babin burek ispod sača
dok ona zaliva tek izvađene vruće baklave
- Marica
je to pronašla, zlato didovo, i poslin ćemo to pročitat' do
uskraj kad nam se 'tići naši dobro najidu, jer prazna vrića ne
stoji, je l' tako, nazdravlja did s bukarom zadovoljno gledajuć
blagoslovljeni dvor.
Did Vidurina
Ispod Starog duda za kamenim stolom na dan
kad je Poglavnik sazva Hrvatski državni Sabor 1942. godine
Zapisao: ing. Ante Matić od Livna
28.2.2016.
GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE
Iz životopisa Starčevićeva roda
U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Možda je domaći lički pop, pjesnik dr. Fran Binički iz Mušaluka, koga od Velikog Žitnika dijeli rijeka Lika pogodio, da je jedan od sedmero legendarne hrvatske braće koji su po drevnoj legendi naše pretke doveli u naše današnje krajeve - Hrvat, baš kod Žitnika utemeljio svoje ognjište, kao što će svakomu tko poznaje hrvatsku povijest i tko duše ima grgoljenje žitničkih rijeka Otešice i Like i lahori s Velebita oživjeti sjećanje na kulturu Frankopana koja je u stoljećima prije Turaka cvala ovdje sa središtem u Zažitnom, koje su kasnije Turci zbog čestih bogatih sajmova (pazara) krstili Pazarištem. O toj kulturi govori i dragocjeni spomenik stare hrvatske književnosti iz druge polovice 14. stoljeća, glagolski brevijar popa Fabijana, koji se čuva u Vatikanskom arhivu. Uz to, treba se sjetiti i prve hrvatske tiskare u Kosinju, nekoliko kilometara prosto zrakom odavde prema sjeveru, koja je bila prva tiskara u cijelom području jugoistočne Europe. No još je nešto vrlo važno za to pazariško, klanačko i žitničko područje, a to je etnička hrvatska čistoća, zahvaljujući kojoj se kontinuum hrvatstva tu do danas održao kao rijetko gdje. Tako, je, napr., godine 1846. na području pazariške općine bilo 2745 žitelja i svi su bili Hrvati katoličke vjere, a godine 1937. od 5742 žitelja ovdje, uz Hrvate katolike, samo ih je osam bilo pravoslavne vjere. Tvrdi drevni gradovi Hoteš, Ostrvica Bužim i na istoku Budak, Bilaj i Barlete bili su predstraže tom srcu hrvatske Like, kom u Žitnicima bijahu mlinice…
Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva.
Antu su gimnazijski kolege u Zagrebu prozvali Stari, jer je od njih nekoliko godina bio stariji. On se u svom djetinjstvu zaista Bogu namolio, a o tom Antinom moljenju peru sklon Smiljančanin Ivica Kovačević u jednom starom Ličkom kalendaru priča slijedeće:”U Zagrebu stanovao Stari u dvorišnoj sobi glomazne Kukovićeve kuće, pa sam ga kao đak često posjećivao. Premda se on od svoje pučke škole nikada više u Liku navraćao nije, ostalo mu je živo u pameti što je u Lici proživio. Sjećao se kao danas, kako se s djecom piljao, idući iz škole pločao, ćuškapice igrao, stoput je sa mnom ova sjećanja prepričavao, jer me volio, pogotovo što je svoje najmlađe dane proveo u našoj zadružnoj kući. Tako mi je jednom pričao da se u našoj kući Bogu za sav svoj život namolio, pa kad onda ne bi ni Očenaša više izmolio, da bi mu Bog taj grijeh lako oprostio. Evo kako je to Stari kad je bio mali molio. Kad bi se s mojim ocem vratio iz škole, skupila bi se sva zadružna čeljad oko stolice, posjedali na tronoške, reduša donijela na stol drvene zdjele s palentom i varenikom, koliko njih, toliko drvenih žlica, a gospodar zadruge, did Ivan, prihvatio bi u ruke mišaju. Kako bi posjedali i prekrižili se, počeo bi did Ivan moliti Jedinstvo: Jedan - jedan je Bog na nebu. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Dva - dvi su ploče Mojsijeve!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Tri - tri su osobe u Bogu!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Četiri - četri su evanđelista!.. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Pet - pet je rana Isusovih! -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; I tako sve do 24, a onda za sve žive, za zdravlje blaga, pa za mrtve, sve skoro do devetoga koljena. Naravno da su djeca kroz cijeli dan izgladnjela, pa kad bi se koje mašilo žlicom u zdjelu, već bi dobilo od dida Ivana mišajom po prstima, pa je bilo red moliti, čekati i očima glad tažiti. No kako je did Ivan bio već ostario, bilo mu je više od 80 godina, znao je usred molitve i zadrijemati, pa kad bi ga tko od družine gurnuo i on se prenuo, zapitao bi, da gdje smo stali. U taj mah svi bi se jednoglasno složili: Kod tetke Ane! Bila je to pok. tetka, koje se malo tko od čeljadi i sjećao, pa je zato najzadnja u molitve i dolazila, jer još jedan Očenaš i Zdravo Marijo, pa se hvaćaj varenike i palente." Ja ću ovomu dodati, da se nakon svakoga navedenog zaziva u molitvi Jedinstvo u cijelosti molilo Oče naš i Zdravo Marijo, i da se mali Ante doista dragom Bogu namolio.
Duh I besjeda pravaškom pokretu
I sinovi Antina bratića, Karla Starčevića, odvjetnici dr. David i dr. Mile Starčević su se istakli kao hrvatski narodni zastupnici i kao domoljubi. Osobito se istakao golijat tijelom, sjajan govornik i dušom jak David, koji je s pravašem Josipom Gržanićem iz Senja 5. listopada 1885. u Hrvatskom saboru u Zagrebu “odigrao” famozni “saborski nogomet”, u kom je “lopta” bio hrvatskomu narodu omrznut hrvatski ban Khuen Hedervary, a “igrači” su za “premiju” dobili 5 mjeseci strogog zatvora.
Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…
Politička filozofija Oca domovine
U određenju političke filozofije dr. Ante Starčevića treba poći od pojma narod, koji je kao politička kategorija bitan i nezaobilazan u shvaćanju pojma države. Riječ narod ne imenuje ni puk, ni gomilu čeljadi, nego politički organizirane pojedince koji su zajedništvom podrijetla, dakle, etnički, zajedništvom kulture i jezika, tradicije, običaja i teritorija povezani i čiji najviši stupanj unutarnje povezanosti na izvanjskom empirijskom planu predstavlja država. Zato su pojmovi narod i država u međusobnoj korelaciji, oni su suodnosni, te jednoga od njih ne možemo pomišljati bez da pomišljamo i drugoga, kao što su u mišljenju nerazdvojni pojmovi uzrok i njegova posljedica. Iz povijesno autentične činjenice da su Hrvati na današnjim svojim prostorima politički organizirani kao narod i da su izvanjsku dimenziju te organiziranosti svojom samostalnom državom potvrdili još pred 14 stoljeća izvire hrvatsko povijesno državno pravo, na kom su Eugen Kvaternik i dr. Ante Starčević polovicom 19. st. utemeljili hrvatski pravaški pokret i borbu za uspostavljanje Hrvatske kao samostalne države. Poslušamo li Eugena Kvaternika, shvatit ćemo da “neimade na svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje; no narod se svagda otimlje tuđinstvu- bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog”. Podržavajući Eugena Kvaternika, dr. Ante Starčević je u govoru u Hrvatskom saboru 26.lipnja 1861. istakao: ”Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti”. Na toj pouzdanoj potki svoj su državotvorni program temeljili dr. Ante Starčević i njegov politički istomišljenik Eugen Kvaternik, hrvatski politički blizanci, od kojih je Ličanin dr. Ante Starčević bio više misaoni i proročki lik, a Eugen Kvaternik, koji je u borbi za Hrvatsku poginuo u Lici, više dinamičan revolucionar, emigrant, borac i tragičan hrvatski buntovnik.
Filozof hrvatske narodne svijesti
Dr. Ante Starčević je najhrvatskiji, jer je u svom nauku kondenzirao ono što je u hrvatskim osjećajima na način kako to nije nitko prije, ni poslije njega, zbog čega je i nazvan Ocem domovine. On je filozof hrvatske narodne svijesti, i to je bitan sastojak njegova učenja. Oko hrvatske sudbine, koja je bila na kocki, prepirale su se i nadmudrivale struje različitoga imena. Jedni su kao narodnjaci bili austrofili, drugi su kao unionisti bili ugarofili, madžarofili, a neki, opet, slavenofili i jugofili. Samo pravaši pod vodstvom dr. Ante Starčevića nisu htjeli ni k Pešti, ni k Beču, ni k Beogradu, niti k Srbiji, nego su jedini hrvatski izlaz prema budućnosti vidjeli u tom da se Hrvati ne priklanjaju nikomu, već da ostanu svoji na svom. Starčević je vidio da je habsburška dinastija hrvatske nade iznevjerila, ali je vidio i da “Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti”, a znao je i da: ”bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom, nego je samo puk, množina čeljadi.” Međutim, krvavi neuspjeh rakovički je godine 1871. pokazao da bi utopijski bilo, pokušati Hrvatsku iz austrougarskoga oceana nasilno izvlačiti, i zato je Anti Starčeviću u razvijanju misli bilo bitno narodnim zastupnicima u Hrvatskom saboru osvijesti, da “ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da nemožemo drugačie, nego kao bilo čiji robovi živiti…”
U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…”
Poučen sjajnim poznavanjem hrvatske povijesti, na kojoj je temeljio svoje političko učenje, u Odgovoru na pozdrav akademijske mladeži u Zagrebu 28. ožujka 1867. dr. Ante Starčević je poručio: ” – narod, u kojem se je, što je drugde preredko, junačtvo s umom venčalo; trubiti da taj narod hervatski može revno braniti i deržati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzderžavati, nego da se mora podlagati slabiemu od sebe; tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može znamenovati, nego naš narod osramotit i posvetit današnje stanje, u kojem on nepravadno pogiba.” To svim snagama nastoje neprijatelji suverene, nezavisne Hrvatske, razni tipovi i protuhe, Hrvatskoj opasniji od otvorenih neprijatelja izvan nje. Njih Starčević imenuje kao Slavoserbe, a iscrpno ih je ocrtao u raspravama: “Stranke u Hervatskoj” (u nastavcima u novinama “Hervat” 1868. g.) i “Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876. g.). Starčević je razlikovao 5 vrsta Slavoserba, koje, međutim, sve objedinjuje zajednički protuhrvatski mentalitet, ili kako u raspravi “Stranke u Hervatskoj ”Starčević kaže: ”…u stvari, oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. S toga, dok bude sužanjstva, bit će i Slavoserbah, i dok bude Slavoserbah, bit će i sužanjstva.”
Spasio je hrvatstvo
Dr. Ante Starčević je formulirao ono što bitno određuje hrvatsku narodnu svijest i zato je postao i ostao jedini valjani kriterij hrvatstva i sigurni međaš u razlučivanju koja je od naših orijentacija prava hrvatska, pouzdan svjetionik naše budućnosti i ispravan orijentir hrvatskoga smjera kojim nam valja ići. Dabome, Starčević Hrvatsku nije oslobodio ni od Beča, ni od Pešte, niti od Beograda i Srbije, jer on nije bio praktični političar, ni revolucionar koji bi pozivao na ustanak, nego je snažeći hrvatsku nacionalnu svijest, vodio revoluciju u hrvatskim glavama i spasio hrvatstvo. Izvrsno je ocijenio da sudbonosnost za hrvatski narod nije toliko u udruženim naporima bečke habsburške kamarile i domaće hrvatske slavoserbštine, koliko u nedostatku prave hrvatske nacionalne svijesti i istaknutoga narodnog programa ondašnjih hrvatskih političkih snaga. Iz hrvatske je povijesti naučio da bitke nismo gubili zbog snage naših protivnika, već zbog našega nejedinstva i zbog naše političke slabosti. I baš to treba naglasiti, osvrćući se na djelo Oca domovine dr. Ante Starčevića, da kad nam je Providnost kroz našu povijest (a to vrijedi i za hrvatsku sadašnjost!) nudila da postanemo svoji na svom i državno neovisni, mi smo gubili i postajali tuđi, jer nismo bili starčevićanski jedinstveni, pa nas je polovica, ako ne i više, odlazilo na suprotnu stranu, ili je rogoborilo protiv Hrvatske, da bi se ponukani nekim nadnacionalnim, kozmopolitskim, i internacionalnim, nekim euroglobalističkim, ili-Bože sačuvaj! – nekim “bratskim” općejugoslavenskim interesima i ciljevima, borili protiv hrvatske vlastitosti. Starčeviću je Hrvatska bila iznad svega, i sigurno i danas kad se s tezom starog prava k Markovom trgu uspinje on grmi riječi kojima je 20. svibnja 1871. pred izbore u Krapinskim toplicama upozoravao birače:”…čuli ste me. Ako imate kakve drugačie misli i težnje, ovim mojim protivne, ja vam svetujem da izaberete koga drugoga za vašega zastupnika, i očitujem vam da ne ću biti vaš zastupnik. Jer ja ne mogu braniti nego moje osvedočenje.” Usprkos njegovim oštrim riječima, izabrali su ga. Čuju li danas mjerodavni u Hrvatskoj što im Otac domovine poručuje? Il’‚ su “brige” za Hrvatsku sasvim usnule!…
I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan
Dr. Ante Starčević se istakao i kao književnik u užem smislu, kao satiričar, dramaturg, pjesnik i prevoditelj. Jetkom satirom je mlatio po hrvatskim koristoljupcima, koje je krstio “praktičnicima” I lupao po puzavcima i po ulizicama, koje je zvao “našincima”, jer su hrvatski jezik u strahu da se ne zamjere zvali “naš jezik”, ne usudivši se imenovati ga njegovim pravim hrvatskim imenom, a u obrani hrvatskoga jezika od Književnog dogovora u Beču 28. ožujka 1850. i od ijekavštine Vuka Stefanovića Karadžića, koji je Hrvate reducirao na čakavce i kajkavce, dr. Ante Starčević je dosljedno ustrajao u etimologijskom pravopisu i u svojoj ekavici, u jezičnu upotrebu vratio je pojedine izvorne hrvatske riječi, a u polemikama s hrvatskim vukovcima bio je vrlo oštar i nije birao sredstva, ni načina.
I u oporuci dosljedan u skromnosti
Posebna odlika dr. Ante Starčevića bila je skromnost, koju su mu kao izuzetnu vrlinu priznali i njegovi protivnici. Kad je bio veliki župan Riječke županije od mjesečne si je plaće ostavljao tek za ono najminimalnije i sve iznad toga dijelio je ubožnima, koji su se svakoga prvoga u mjesecu okupljali pred njegovim vratima. U djetinjstvu ubrizganu skromnost u zreloj je dobi učvrstio spoznajom da sloboda od potrebitosti određuje stupanj čovjekove slobode i neovisnosti. U oporuci koju je napisao u postelji, 11 dana nakon što je uselio u Starčevićev dom u Zagrebu, iskazao je želju da ga se nakon smrti bez posebnih pompa i svečanosti pokopa u jedno seosko groblje pokraj Zagreba, naglasivši da nikako ne u groblje zagrebačko, i tomu je dodao da si je djelima podigao spomenik u narodu i da mu drugi spomenik ne treba. S nedovršenih 73 godine života umro je 28. veljače 1896. u Starčevićevom domu, u prisutnosti rođaka dr. Mile Starčevića i književnika Eugena Kumičića i njegove žene Marije, koja mu je zaklopila oči i upalila svijeću kad je izdahnuo oko 3 sata iza ponoći.
Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!
A danas?
Veliki Žitnik u kom se Ante Strarčević rodio u odnosu na Mali Žitnik, koji je u neku ruku njegov nastavak uz rijeku Liku prema Mušaluku je doista veliki, jer danas u njemu u 19 kuća živi 45 žitelja, dok je u Malom Žitniku svega 1 kuća i u njoj 3 žitelja. Žitničani su radini na svojim oranicama, osobito plodnim za izvrsni lički krumpir. Izvan Žitnika njegovih raseljenih žitelja ima u Gospiću, Zagrebu, Rijeci, Sisku, a nekoliko ih je i na privremenom radu u Njemačkoj. Svi su oni ponosni na svoje velikane, osobito na Oca domovine. Njihovo hrvatstvo, kako mi nedavno kao svom zemljaku Gospićaninu rekoše, ne dozvoljava da u Žitniku postoje političke stranke, osim Hrvatske stranke prava i HDZ. Svoju odanost Hrvatskoj su pokazali i u Domovinskom ratu, a s neprikrivenim ponosom će svom posjetitelju pokazati spomen-dom dr. Ante Starčevića, koji je na poticaj gospićke podružnice Hrvatske demokratske zajednice podignut na temeljima rodne kuće Oca domovine i koji je 23. svibnja 1998. uz nazočnost visokih dužnosnika Hrvatskog državnog sabora i vlade Republike Hrvatske otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u čast 175. rođendana Oca domovine.
Mr. sc. Nikola Bičanić, prof.
In Memoriam Višnja Ivana Pavelić (1923. - 2015.)
ZAGLUŠUJUĆA ŠUTNJA O ODLASKU KUSTOSICE BESKOMPROMISNE USTAŠKE MEMORIJE
Ola, buenas tardes! Aqui Madrid! (“Dobar dan“! Ovdje Madrid!“). Uz tih par španjolskih riječi, tihim i promuklim glasom započinjao je razgovor kada bi me telefonski zvala Višnja Pavelić, tj. od 21 do 22 sata, u zaselak u kojem sada živim. U zadnje dvije ili tri godine njenog života pričali bismo skoro svakog tjedna, ili barem jednom u dva tjedna, i to do kraja njenog života. 25. prosinca 2015. godine ta prijateljska rutina došla je svom kraju budući da je Višnja preminula u svojoj 92. godini, a njena duša pridružila se bratu, sestri i roditeljima u Valhalli nacionalističkih ratnika.
Glede nestanka ovog velikog lika hrvatske političke emigracije, čini mi se da je šutnja bila prilično zaglušujuća. Može li se ta diskrecija objasniti činjenicom da se ta najstarija Poglavnikova kći nije odrekala ničega i da ništa nije zanijekala iz svoje prošlosti? Čim je Višnja postala dovoljno zrelom, uvijek je bila uz oca; prava desna ruka Poglavniku u teškim i izazovnim godinama progonstva i skrivanja. Višnja je oduvijek bila beskompromisna kustosica ustaške memorije – što joj neki očito do danas nisu oprostili…
Nakon djetinjstva, koje uglavnom provodi u Italiji i jednoj švicarskoj školi, Višnja 1941. otkriva Zagreb. Tada ima 18 godina, a kao djevojka voli fotografije i filateliju. Ali nije vrijeme za zabave. Kao studentica i simbol rodoljubne mladeži, pomaže svojoj majci u zbrinjavanju ratne siročadi. Također je često viđamo uz oca, posebice uz uzglavlje savezničkih pilota koje se diskretno liječi u hrvatskim bolnicama. Drugim riječima, ona nema nikakvu političku ulogu.
A 1945. zatekla se u Austriji, gdje služi kao glasnik oca kojeg prilike prisiljavaju da živi u bijegu. Ne boji se ona ničega – skače od jednog do drugog skrovišta, uglavnom pješice i s ruksakom na leđima, a ujedno aktivno pridonosi spasu svoje obitelji. U Italiju prelazi 1946., gdje nastavlja pomagati ocu koji računa na njenu pouzdanu, pametnu i hrabru podršku. Njeno bezrezervno zalaganje – koje djelomično objašnjava što je ostala neudatom – nastavit će se ubrzo i u Argentini, gdje Ante Pavelić prebiva od 1948. do 1958. godine. A nakon toga, u zadnjoj etapi svog života, u Španjolskoj. U Buenos Airesu, suprotno posprdnim legendama, obitelj vodi skroman život. Majka i Višnja rade u krojačnici, hrane kokoši i prodaju jaja. Eh da!, u njenih 25 godina sve samo ne život jedne princeze!
U Madridu Višnja živi s bratom Velimirom i roditeljima, a u prosincu 1959. ona je ta koja bdije nad zadnjim Poglavnikovim trenucima. Nakon Poglavnikove smrti posvećuje se tiskanju i promičbi djela bivšega šefa hrvatske države u nakladi „Domovine“, kojom upravlja sa svojim bratom. Na taj je način desetak kapitalnih djela između 1960. i 2013. bilo predstavljeno javnosti. Vjerna političkoj poruci svoga oca i nacionalnoj tradiciji NDH-a, Višnja nesebično pruža podršku Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP-u), čiji je članovi posjećuju i koje ona prima i potiče na posjet i molitve na grobu Ante Pavelića. Ne ustručava se ni od povremenih putovanja – kao što je to bilo godine 1989. u Toronto – da bi prenijela dobre nacionalističke poruke i javno podržala sve one koji se bore za neovisnu Hrvatsku.
Tijelom i dušom posvećena ocu, majci i bratu, ali i hrvatskoj stvari, Višnja nije baš tko god. Dovoljno je bilo s njom porazgovarati pet minuta da bi se to odmah shvatilo, i to čak i kad je navršila svojih 90 godina. Budući da je bila znatno hendikepirana svojom osteoporozom, i bez velikih financijskih sredstava, živjela je sama u malom stanu u Madridu, prepunom knjiga, a u koji su povremeno dolazile jedna kolumbijska i jedna peruanska spremačica. Uvijek živahna, ali i čvrsta u svojim uvjerenjima, pomno je pratila hrvatske i međunarodne vijesti, katkad s humorom, a katkad s bijesom. Rado je primala istraživače i novinare i govorila im otvoreno o svom ocu i o NDH-u.
Pod drugim bi okolnostima ta žena – formata jedne Irene Javor, ili Slave Stetsko, ili Pilar Primo de Rivere, vjerojatno imala svjetlucav život i lijepu političku karijeru. Ali događaji su presudili drukčije. Višnja je ostala u sjeni, ali to ju nimalo nije sprječavalo da odigra značajnu ulogu u službi domovine – “s hrabrošću i vrlinom”, kako to kažu Anglosaksonci. Dok su neki zazirali od njenog čvrstog karaktera, njene vrline su bile brojne: hrabrost, odlučnost, odanost i ustrajnost. Dodajmo tome i njenu srdačnost i ljubaznost, koje je znala prenijeti na sve ljude koje je cijenila. Višnja je bila primjeran hrvatski rodoljub, a na svoj način i istaknuti borac. A to je dobar primjer danas za mlade žene. Na osobnoj razini, bila je ugodna žena za kojom mi danas žalimo.
Višnja Ivana Pavelić – s nama je!
Christophe DOLBEAU
* S francuskog preveo: dr. Tomislav SUNIĆ
Hrvatski branitelj Veljko Marić jednostavno mora biti i ostati ratni zločinac!
(Ne zato što bi to stvarno bio, već zato što tako hoće i zapovijedaju Hrvatskoj Srbi i Beograd)
U Večernjem listu od 22. veljače 2016. godine pročitah mali članak pod naslovom: "Marić prebačen u zatvorsku bolnicu" i nadnaslovom: "Narušeno zdravlje", te podnaslovom: "Hrvatskom branitelju osuđenom zbog ratnoga zločina otkazuju bubrezi".
U tome tekstu, osim velike brige za zdravlje toga časnoga hrvatskoga branitelja, oca troje malodobne djece, i na pravdi velikoga patnika, ono što me je najviše zaprepastilo, iznenadilo, razljutilo i ukazalo na mizeriju dosadašnjih vlasti u Republici Hrvatskoj, je sljedeća rečenica: "Supruga Veljka Marića je odmah nakon njegova povratka u Hrvatsku angažirala odvjetnika kako bi najprije pokrenuo pravnu bitku da se njezinom suprugu omogući novo suđenje, u nadi da će hrvatsko pravosuđe srušiti presudu, no ispostavilo se da takav scenarij nije opcija, tj. da se presuda srpskoga suda mora uvažiti."!
Što na to reći? Normalnom čovjeku jednostavno od šoka stane pamet.
Naime, o hrvatskom branitelju Veljku Mariću i njegovoj kalvariji je sve manje-više poznato. Uhićen je, odnosno otet kao profesionalni vozač kamiona na bugarsko-srbijanskoj granici 18. listopada 2010. godine.
Prije toga je više puta prelazio granice, obavljajući svoj posao. Za njim nije bila nikada raspisana nikakva tjeralica. Nadalje, od strane Srbije slijede sva maltretiranja u pritvorima i teške optužbe za ubojstvo jednoga srpskoga civila u Slavoniji, tj. Republici Hrvatskoj, u listopadu 1991. godine, kada je srbijanska agresija već bila u tijeku, što su pripisali Veljku Mariću uz lažne svjedoke iz redova četnika i svesrdne usluge sudskih instanci u Hrvatskoj, dok je optuženi cijelo vrijeme tvrdio i nastojao dokazati da je potpuno nedužan i da nema nikakve veze sa tim ubojstvom, jer da nije tamo ni bio.
No, svejedno, kao što znamo, on dobiva pravomoćnu presudu na 12 godina teške robije, uz najavu da će se protiv njega pokrenuti još 3 postupka za ratne zločine nad Srbima u Republici Hrvatskoj. To sve na temelju nekakvog njihovog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, prema kojem Srbija ima pravo suditi za ratne zločine svakome sa teritorija bivše Jugoslavije. Zaista, to je isto kao kad bi iza Drugog svjetskog rata poražena Njemačka uzela sebi za pravo suditi svim pobjedničkim vojnicima savezničkih sila i svim ruskim vojnicima do kojih bi slučajno ili otmicom došla.
Tako i Republika Hrvatska, umjesto da je otmicu svoga državljanina i hrvatskog branitelja shvatila kao najveći diplomatski i pravni skandal, te energično tražila oslobađanje svoga čovjeka, ona na žalost ne samo da ništa nije činila u tome smislu, nego je još i pomagala kriminalnoj i agresorskoj državi u tome procesu.
Veljka Marića, teško narušenog zdravlja, nakon 6 godina robijanja, jedva puštaju na daljnje odsluženje takozvane kazne u Republiku Hrvatsku tek početkom lipnja 2015. godine, iako je Republika Hrvatska prije toga pustila u Srbiju oko 40 pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca.
Po povratku u Republiku Hrvatsku, umjesto da Veljko Marić bude odmah pušten svojoj obitelji i da se eventualno u novome pravosudnom postupku dokaže njegov pravni status, on se šalje u strogi zatvor u Glinu. Jedino mu je tada Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović davala neku nadu da bi mogao biti pomilovan.
No, kako ni jednom nedužnom čovjeku ne može biti svejedno hoće li biti pomilovan i ostati sa stigmom osuđenog ratnog zločinca ili će biti opravdano rehabilitiran, on je pokušavao ići na reviziju i poništenje srbijanske presude.
Kako će se dalje taj časni hrvatski branitelj i njegova obitelj nositi sa teškom bolešću i sa saznanjem da istina u Hrvatskoj ne smije biti dokazivana, kao ni potvrđena dokazana istina o praznoj Šaranovoj jami kod Jadovna, za koju moramo vjerovati da u njoj leže tijela 40.000 ubijenih Srba, iako u njoj nema ni jedne kosti, ili isto tako vjerovati da je u bivšem radnom logoru Jasenovcu, bez ikakvih dokaza i nađenih kostiju, ubijeno milijun Srba, upitajmo se svi?
Također, sjetimo se riječi velikoga hrvatskoga kardinala, vjernika i humanista, Franje Kuharića, uz blaženog kardinala Stepinca, najvećega uzora hrvatskome narodu, i razmislimo može li vlast u Republici Hrvatskoj pasti niže od one od 2000. godine na dalje do dosadašnje, za koju ćemo tek vidjeti kako će se ponašati, i zapamtimo ih: "Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati; ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti.", te njegovu poruku hrvatskoj političkoj eliti: "Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali pred nikim ne klečite!".
dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Povijest u slikopisu...
Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.
Iz povijesti naše slavne...
ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE
U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.
U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.
Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.
Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.
Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.
Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:
"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.
Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"
Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:
1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.
Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.
Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.
"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.
Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.
Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:
Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi.
Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca
- bila je najsrdačnija.
Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.
Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila
jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju.
Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!
Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"
JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi
general Drinjanin
Iz slavne povijesti naše...
GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.
Poglavniče!
U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.
Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.
Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.
Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!
Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.
Poglavniče!
Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)
Zagreb, 22.2.2016.
SLOBODARSKI USTAŠKI POKRET
Možete li zamisliti pod kojim povećalom ovih dana stoluje glavni zagrebački imam Alili? Koliko sam razumio, Marko Biočina oglasio se u smislu da imam Alili treba šutjeti glede islamofobnih antifašističkih i četničkih napada na Zlatka Hasanbegovića, koji je postao simbol onih muslimana koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju Domovinu. Istodobno cijeli Jutarnji list naglašava da se srpski patrijarh Porfirije može oglasiti kad poželi, pa i zapjevati četničku pjesmu. Pogledajte koliko je Emir Nemanja Kusturica slavljen u Srbiji, pa onda obratite pažnju na histeriju protiv Zlatka Branimira Hasanbegovića u Hrvatskoj. Uporna povika na nepostojeće ustaše u Hrvatskoj, davno pobijene bez suda, ima zadaću skrivanja istine o našem časnom Ustaškom pokretu.
Smeće je Tito
Hasanbegović genijalno parafrazira Antu Starčevića citirajući Mao Ce-tunga: “Neka cvjeta tisuću cvjetova”. Starčević je vidio bosanske muslimane kao cvijet hrvatstva, naglašavajući da su hrvatski veleposjednici prelazili na islam da sačuvaju svoj imutak. Mnoge Srbe plaši mogućnost da se muslimani RH inkorporiraju u hrvatsku naciju. Muči to i antifašiste. Proveli su genocid nad Hrvatima, i kada konačno hrvatska nacija odumire, eto ti po vragu bosanskih muslimana da se upišu pod Hrvate. To je nedopustivo! Srbi i antifašisti radije će izazvati novi rat nego da se to dogodi. Ne zaboravite da su Srbi 1914. ubili Ferdinanda Habsburškog zbog njegove najave objedinjavanja Hrvatske i BiH. Zbog srpskih i srbijanskih apetita fasovali smo Veliki rat i formiranje tamnice naroda poznate kao Jugoslavija. Svejedno, naslov Biočinina teksta glasi: “Ministra Hasanbegovića nitko nije napao zato što je musliman”. Zapravo je napadnut jer je musliman i Hrvat.
Hrvati su brzostareća nacija, izložena stalnom iseljavanju. Otvoreni smo prema drugim narodima i drugim vjerama, ali za sada na svoju štetu, u smislu identiteta – pripadnici mješovitog braka ne teže hrvatskom identitetu, dok će isti dati sve da se asimiliraju u Njemačkoj, Francuskoj i sličnim zemljama. Suprotno simbolici Srebrenice u odnosu na srpstvo i svetosavlje, Hrvati trebaju s bosanskim muslimanima graditi zajedništvo, po cijenu da zajedno nismo Hrvati nego Bošnjaci. Pogotovo što su bosanski muslimani rodoslovno više hrvatski etnitet nego Hrvati katolici. Ne smijemo dopustiti da nas peta kolona okrene protiv Bošnjaka i Albanaca. Islamski fundamentalizam neko će vrijeme jačati, dok to bude interes Washingtona, Londona i Tel Aviva, a onda će se naglo stišati, u skladu s novim okolnostima u Europi i svijetu.
Izjava iznuđena od hrvatskog ministra Zlatka Hasanbegovića, da su “ustaški zločini najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda”, zapravo prezentira zločinačku prirodu represivnog antifašizma, koji je danas u stanju natjerati svakoga da izgovori bilo što. Naprotiv, možemo reći da najveće moralno posrnuće u našoj povijesti predstavljaju zločinac Tito i njegovi zločinački antifašisti, koji su počinili neoprostiv genocid nad Hrvatima. Nikada u sveukupnoj povijesti ljudskog roda nije pobijeno toliko nesretnika u tako malom intervalu vremena. Aktualna tiranija antifašista u tranzicijskoj “antikomunističkoj” RH nije samo moralno posrnuće, nego bezobrazno isisavanje supstance ove zemlje od strane antifašističkih parazita. Ne gajim veliko razumijevanje niti za sovjetski antifašizam, pa niti za onaj zapadni – oba su iskorišteni i još uvijek se koriste za novu kolonijalnu podjelu svijeta. Koliko se zna, holodomor/gladomor u Ukrajini proveli su “antifašisti”. Ukrajina je danas okupirana u ime “antifašista”. Takvi su u SAD-u strpali Japance u logore, i na kraju rata bacili atomske bombe na japanske gradove. Dresden su doslovce rastopili. Antifašisti nisu dopustili da Židovi napuste Treći Reich, jer su tako Hitleru povećavali nutarnje probleme. U Siriji imamo oružani sukob dvaju imperijalističkih “antifašizama”.
Poljska i Croatia
Ministar poljskog pravosuđa Zbigniew Ziobro poslat će u parlamentarnu proceduru zabranu izraza poput onoga “poljski logori smrti”. Nedopustivo je da se odgovornost za Holokaust prevaljuje na nacije poput Poljaka i Hrvata. Hitler je odredio koja će politička opcija biti njegov servis u Poljskoj. U NDH je ponudio Vladka Mačeka, koji je tražio opstanak Jugoslavije. Veliki neprijatelj Hrvata, Hitlerov zemo i osobni prijatelj Edmund Glaise – Horstenau, euforično se zalagao kod Hitlera da Jugoslavija opstane. Pavelić je doveden pred zid: okupacija ili obnavljanje Jugoslavije. Uzmi ili odi odmah za Argentinu! Neukusa se nakupilo, pa Jan Tomasz Gross u svojoj knjizi “Susjedi” iz 2001. opisuje kako su Poljaci u nekom selu ubili 1600 Židova. U nagrađivanom romanu “Rob” iz 1962. godine, Isaac Bashevis Singer opisuje Poljake kao najprimitivniju stoku, koja živi uz “blago” u štalama, pareći se pred djecom uz štalske kanale za mokraću. Srpske, srbijanske i labradorske laži o “autohtonom hrvatskom fašizmu” u NDH dovele su do izjave Boba Dylana kako Židov nanjuši Nijemca kao što Srbin nanjuši Hrvata, valjda u Stajićevu. Danas Nijemci i Židovi sporazumno razlijevaju odgovornost za Holokaust na sve europske nacije. Nijemci to provode da se povijesno rasterete na tuđi račun, a Židovi to mudro prihvaćaju da mogu isti račun ispostaviti svima.
Židovi ne žele čuti za jugoslavensku determiniranost Jasenovca, koji bi bio formiran na istoj poziciji i da se prva Jugoslavija održala. Današnji problemi s bliskoistočnim izbjeglicama otvaraju novu perspektivu za sagledavanje istine o logorima Trećeg Reicha. Logor Jasenovac podignut je kao “hotspot” uz prugu od Zagreba do Beograda, kojom su Nijemci namjeravali transportirati Židove u Izrael, ne zato što su Nijemci prikriveni cionisti, nego da smanje svoje nutarnje probleme. Podsjetit ću vas da su Saveznici u Sredozemlju potapali brodove s transportima Židova za Izrael – Holokaust su proveli nacisti, a značajno su pripomogli i antifašisti. Ustaški pokret imao je u svojim redovima velik broj Židova i bosanskih muslimana, sve na bazi otpora prema velikosrpskoj segregaciji u prvoj Jugoslaviji. Hitler je u NDH nametnuo rasne zakone, ali ustaški režim nije slao Židove u Jasenovac. Naprotiv, uveo je ublažavajuće anekse na rasne zakone. Možda nam netko od antifašista zna objasniti zašto su se Židovi Trećeg Reicha najradije sklanjali u Hrvatsku?
Samo kod Hrvata, u svakom našem porazu ili pobjedi, od našeg Dolaska do Rakovičke bune i sve do Domovinskog rata, sve ono pozitivno relativizira se kroz pojedinačne zločine tko zna koga. Neki su Židovi ubijeni u Jasenovcu, ali su tamo strijeljani i ustaški čuvari zbog prekoračenja dužnosti. Kao što se za srpske i srbijanske agresije na RH i BiH našlo kriminalaca i pljačkaša među Hrvatima, tako su se pojedinačni zločini događali i u NDH. To ne ruši obrambeni karakter Domovinskog rata, niti osporava civilizacijske zasade Ustaškog pokreta. Tek da se zna, kaznene ekspedicije nisu provodili ustaše, nego talijanski fašisti, njemački nacisti, četnici i partizani i/ili komunisti, odnosno sovjetska agentura.
Lili Marleen
Ovih smo dana promatrali histerične napade samozvane “antifašističke opozicije” na ministre iz kvote Domoljubne koalicije. Birane su riječi koje najviše vrijeđaju hrvatsku naciju. U takozvanom Hrvatskom saboru očigledno poremećene osobe otvoreno se kite pripadnošću zločinačkom Savezu komunista. Prozvali su hrvatskog premijera, koji je na tu dužnost došao iz izraelske farmaceutske tvrtke, da na svoju glavu stavi ustašku kapu. Kako je ružan bio nasrtaj Urše Raukar na Zlatka Hasanbegovića, da bismo u TV Bujici slušali njenu izvedbu nacističke tužaljke Lili Marleen, zajedno s Almom Pricom. Ponovno ću naglasiti da je prihvatljivo jedino “ne biti fašist”, a sve drugo je fašizam, uključujući i antifašizam, koji se potvrdio kao jednako represivna alternativa fašizmu, koji u pravilu traje deset puta dulje od fašističke groznice. Jezoviti genocid antifašista nad Hrvatima obvezao je preživjele Hrvate na civilizacijsku zadaću odbacivanja i fašizma i antifašizma na svjetskoj razini, što je teško provesti jer je kroz deklariranje antifašizma provedena nova kolonijalna podjela svijeta.
Ružna kapa partizanska
Na fami antifašizma, koji je zapravo bio ratni zločin, obnovljeno je fašističko velikosrpsko nasilje u drugoj Jugoslaviji, pa i različito drukčije nasilje društvenih parazita, koje traje i danas. Antifašisti su obustavili iskapanja u Jasenovcu! Prema priznanju Josipa Manolića, Jasenovac je kao logor zatvoren tek 1951. Stoga se trebamo dostojanstveno uspraviti i braniti slobodarski Ustaški pokret kao ekumensku inicijativu svjetskih razmjera. Osobno to dugujem tugujućim majkama mog djetinjstva, koje su u godinama nakon rata ostale zagledane u Polaču, kako se zvala padina s cestom u mome zavičaju, nadajući se da će na kaldrmi ugledati svoje dijete, makar izmrcvareno i na antifašističkom povodcu, ali još uvijek živo. Krvoločni antifašistički psi izvukli su iz vlaka i djecu bez roditelja, hrvatsku, srpsku i muslimansku, onu o kojima je skrbila Crkva. Pobili su ih kao zečeve, samo zato što bi u svome životu nosili pozitivno sjećanje na Crkvu u Hrvata. Bože, kako je ružna partizanska kapa!
Oni: Pusić i Pupovac
Prema prezentaciji Zorana Pusića i Saše Miloševića, 2015. poraslo je nasilje prema manjinama i netolerancija prema Srbima. Što drugo, nego izraziti zadovoljstvo da su SDP i HNS otišli s vlasti. Prisjetimo se da je upravo Zoran Milanović pokrenuo kampanju “Mi ili oni”. Nego, kako je Zoran Pusić došao do svog neznanja? Pa, netko od njegovih rasparao je gume na njegovom automobilu. Ako to prijavi policiji, reći će mu da je za svaki kriminal najvjerojatnije kriv netko blizak žrtvi. Eto, stanje je gore nego u NDH. Da je netko Zoranovom ocu Eugenu, časnom dužnosniku u NDH, rasparao gume, Pavelić bi progonio bandita na kraj svijeta. A opet, Tito je izgurao dvije godine rata protiv NDH i nitko mu nije rasparao gume! Kada su ga mrski Nemci smakli u opkoljenom Drvaru, pokazalo se da je pokojni samo Rex, a glavna psina stigla je u zemlju na kraju rata, s Bugarima, kada su Bugari oslobodili Beograd. Rusi su teško pronašli zamjenu za Rexa, a čuvara Tita danas imamo za izvoz, pa i u Hrvatskom saboru.
Vjerovali ili ne, pomoć je ove godine zatražio etnobiznismen Milorad Pupovac, jedan od prvaka obrnute diskriminacije u Hrvatskoj. Želi se baviti politikom, ali da ga publika ne pljuje na cesti, što znači da ne shvaća suštinu demokracije. Pupovac nastupa poput Billyja Idola – cijelo vrijeme po licu razvlači svoju odurnu slinu. Pupovac u pismu predsjednici RH kaže da je u protekla dva-tri tjedna više javnih osoba “doživjelo prijetnje i izljeve govora mržnje”, primjerice Mirjana Rakić, Oliver Frljić, Nina Violić i srpski mitropolit Porfirije. U svome odgovoru Pupovcu, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović jasno upozorava da spomenute osobe godinama svojim djelovanjem provociraju, iritiraju i vrijeđaju najveći dio hrvatske Javnosti, da neistinito prikazuju i izruguju Domovinski rat, da niječu samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije. Predsjednica po svojoj poziciji štiti prava manjinskih zajednica, ali i dostojanstvo hrvatskog naroda. Spominje dva teksta iz srpskih Novosti koji ismijavaju hrvatsku himnu i rušenje dva naša miga – Pupovac je predsjednik nekakvog manjinskog srpskog parlamenta, koji je izdavač srpskih Novosti, sve o našem trošku. A predsjednik manjinskog novinarskog društva je Saša Leković, koji dopušta da Pupovac u svome pismu spominje takozvani HND, ali se čudi da istu udrugu spominje i predsjednica Kolinda, u svome odgovoru Pupovcu. Svemu se pridodaje i Bojan Glavašević, javljajući se pored svog privatnog automobila, na kojemu je nešto naše – Bojan kuka da je ostao bez zaštite! Zanimljivo, kada netko dođe iz Prijedora i priključi se Pupovcu, nitko ne šalje trojke u naše arhive. Probajte provjeravati tko je Milorad Pupovac! Nevjerojatno, Bojan jedva da je nešto sitno Srbin, a ipak je ugrožen u Hrvatskoj. Isuse, pa otac mu je ubijen u Hrvatskoj! Predsjednica napominje da nam je Zoran Milanović obećao pakao.
Ne znam kako je to promaklo Marku Biočini, ali Srbin i srpski pravoslavac (?) Milorad Pupovac prigovara Hrvatu i muslimanu Zlatku Hasanbegoviću “veličanje hodže iz Handžar divizije”. Opaki lingvist Pupovac previdio je da je u mnoga muslimanska prezimena i nadimke ugrađena riječ “hodža” i da to ne ukazuje na muslimanskog svećenika. Može Zlatko komotno veličati turskog imperatora Sulejmana, ako to poželi, ali ako sebe pronalazi u bilo kojem hrvatskom okviru, onda se na njega dižu sve “naše” pete kolone. Gledajte te muslimane, vele “antifašisti”, Tito im je dao da se izdvoje kao zasebna nacija Muslimana, a oni su radije Bošnjaci, pa i Hrvati, čak i nakon što je srpska i srbijanska mreža u BiH posijala neprijateljstvo između katolika i muslimana. Karakter srpstva najviše kompromitira prezriv odnos prema Albancima. Možda je prirodno mrziti susjede?
U odnosu na današnje naglašene suprotnosti u svijetu, Ustaški pokret je put za prevladavanje podjela, na svjetskoj razini. Ustaški pokret otvorio je multireligijski koncept hrvatske nacije, uz “evangelizaciju” svih sastavnica. Sve vjerske skupine hrvatske nacije moraju reći ne isključivom vjerskom normiranju. Redukcija islama na Kuran i još uže, na temeljnu Objavu iz Kurana, može izmiriti muslimanske konfesije na svjetskoj razini. Zlatko Hasanbegović dragocjen je za suživot kristjana i muslimana u cijelom svijetu. Susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila stvara pozitivno ozračje, ali će Srbi ići svojim putem, jer svetosavlje ima svog zasebnog paraklita, a on nije Hristos.
Tvrtko Dolić
Marulić
PARTIZANSKI POKRET JE BIO ZLOČINAČKI ANTIHRVATSKI POKRET
Postoje dva znakovita događaja koja su predhodili 23. VI. 2015. predstavljanju knjige mr. Mladena Ivezića, “Ratni zločinac Tito” (Vlastita naklada, Zagreb, 2015., 255 stranica.). Prvo, prije nekoliko dana predstavljena je knjiga o “laganom i simpatičnom diktatoru” Titu otca i sina Goldštajna. Za Goldštajne Tito nije više “ljubičica bijela”, ali je još uvijek veliki vojskovođa i simpatičan diktator. Drugo, jučer je predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović učinila pogrješan izbor; umjesto poklona žrtvama na Jazovki izabrala je veličajne antifašističke ideologije u Brezovici kod Siska. Ako je baš htjela jučerašnjeg dana biti na pobjedničkoj strani, tada je trebala u Sisku sudjelovati na obilježavanju slavne pobjede nad Turcima, tadašnjim imperijalistima i fašistima, koje su hrvatske snage porazile 22. lipnja 1593. upravo u Sisku. Stoga, ovaj današnji događaj predstavljanja knjige mr. Mladena Ivezića, “Ratni zločinac Tito”, predstavlja pravi melem hrvatskoj duši, predstavlja istinski blagdan knjige. To je blagoslovljeni trenutak, jer nam ova knjiga unosi svjetlo u tamu antifašističkih ideologa, koji su nakaradna izraslina na titovskim ratnim i poratnim zločinima.
Mladen Ivezić objavio je do sada već šest knjiga u kojima obrađuje komunističku zločinačku ideologiju i komunističke ili, kako ih on naziva, antifašističke ili titoističke zločine. Danas predstavljamo, dakle, šestu knjigu koja ima jednostavan, jasan i nedvosmislen naslov: “Ratni zločinac Tito”. Treba odmah na početku istaknuti bit koja proizlazi iz ovoga naslova; Josip Broz, zvani ili samozvani Tito, nije bio zločinac samo nakon rata, provodeći genocid nad Hrvatima, već i za vrijeme rata.
Knjiga se sastoji, osim uvoda i zaključka, od tri dijela. Pisana je na temelju izvorâ titoističkoga porijekla. Budući da se istina nikako ne može skriti i budući da svaka radnja ostavlja neki svoj trag, tako su i titoistički zločinci ostavljali iza sebe tragove svojih zločina. U objavljenim titoističkim izvorima, koji, premda su izbirljivo i necjelovito objavljeni, Ivezić je našao dovoljno tragova koji upućuju na zaključak da partizanski pokret nikada nije bio hrvatski pokret, da je bio usmjeren protiv Hrvata i da je završio s izvršenjem genocida nad Hrvatima. Genocid koji se dogodio 1945. godine nije izolirani slučaj, već je on pripreman tijekom svih četiriju godina rata, kako na ideološkom planu, tako i činjenjem mnogih genocidnih radnji nad nenaoružanim stanovništvom Nezavisne Države Hrvatske.
Čitajući rukopis ove knjige bio sam oduševljen argumentacijom koju nam Ivezić donosi. Dakle, ne radi se tu o teorijama i tezama, koje bi tek trebalo dokazati, već o dokazima onoga što je u naslovu knjige izrečeno: Josip Broz Tito je zločinac. Mnoge sam pojedinosti želio istaknuti u predgovoru knjige, pa budući da sada imamo knjigu objavljenu, zajedno s tim predgovorom, nema potrebe da Vam iznosim ono što sam napisao. Samo ukratko želim reći da u prvom dijelu pisac obrađuje titovske zločine, kako one partijske (tj. političke), tako i vojne zločine, učinjene za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U drugom dijelu prikazuje odklon titovskoga pravnog sustava od međunarodnoga ratnog prava u tijeku Drugoga svjetskog rata. A u trećem dijelu knjige prikazuje titovsku ratnu promičbu koja je za krajnji cilj imala izvršenje genocida nad hrvatskim narodom.
Ratovanje jest regulirano međunarodnim sporazumima, tzv. Ženevskim i drugim konvencijama. Ti sporazumi ili dogovori obvezuju sve zaraćene strane, pa tako i titovske partizane. No, upravo su se oni ponašali mimo svi postignutih sporazuma. Za njih je bilo sasvim normalno ubiti zarobljenika. Oni su kao prevratnička – revolucionarna vojska provodili ratnu politiku spaljene zemlje, tj. fizičkog uništenja neprijatelja, ali ne samo njega, već i stanovništva koje je živjelo pod nadzorom njihovog neprijatelja.
Oni o svojim akcijama, koje se svode na diverzije, zastrašivanja i zločinačka istrebljenja mirnoga stanovništva, izvješćuju nadređene. Ta izvješća u sebi sadržavaju nekada izmišljene podatke, kojima žele prikriti grubo kršenje međunarodnih sporazuma, nekada sadrže hvalisanje vlastitim podvizima, a da nisu svjesni da se time samoobtužuju. Vojne zapovijedi nadređenih zapovjednika nekada sadržavaju pak izričite ili gotovo izričite zapovijedi činjenja ratnih zločina. Mr. Ivezić raščlanjuje ta izvješća i zapovijedi, te na svjetlo dana iznosi dosada zanemareni vid partizanskog zločinačkog ratovanja.
Navedena izvješća su čitateljskoj javnosti bila i do sada poznata. Ali malo tko ih je čitao i njima se pozabavio. Zapravo, nitko ih nije sadržajno raščlanio i onda u objektivnom svjetlu prikazao. Nije ni čudno, jer taj posao nije lagan. Naime, Vojnoistorijski institut JNA u Beogradu objavio je cijeli niz knjiga pod zajedničkim imenom: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Za svaku jugoslavensku republiku objavio je zasebni niz. Srbiji pripada 21 knjiga, Crnoj Gori 10 knjiga, Bosni i Hercegovini 35 knjiga, Hrvatskoj 39 knjiga, Sloveniji 19 knjiga i Makedoniji 4 knjige. Već je iz tog pregleda vidljivo da je najviše ratnoga djelovanja bilo na području današnje Republike Hrvatske, jer je za ta ratna djelovanja bilo potrebno čak 39 knjiga za objavu ratnih isprava. Ako pak uzmemo i Bosnu i Hercegovinu koja je bila sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, onda njezinih 35 knjiga i Hrvatskih 39 knjiga čine neusporedivu količinu dokaza o ratnom djelovanju na području ND Hrvatske, u odnosu na druge susjedne republike, danas samostalne države. Kad k tomu dodamo zbornike isprava koji se odnose na pojedina tijela i uža područja, kao 15 knjiga o Vrhovnom štabu, tri knjige o djelovanju na Jadranu, devet knjiga o Komunističkoj partiji, dvije knjige o zrakoplovstvu, četiri knjige o djelovanju četiriju armija Jugoslavenske armije 1945. godine, četiri knjige o njemačkim jedinicama, tri knjige o talijanskim jedinicama, te četiri knjige o četnicima, onda već i brojitbeno vidimo kakvo se silno zlo sručilo na Nezavisnu Državu Hrvatsku i koji je silan trud potrebno uložiti da bi se ti izvori izčitali, usustavili i javnosti predstavili. Mr. Mladen Ivezić dao si je uistinu truda i izčitao je u svrhu pisanja ove knjige 39 knjiga zbornika koji se odnose na Republiku Hrvatsku, jednu knjigu zbornika o Vrhovnom štabu i još tri knjige o djelovanju triju armija tijekom 1945. godine. To silno mnoštvo knjiga opet je samo jedan dio partizansko-komunističkih, tj. titoističkih izvora, koji su utkani u ovu knjigu, koja nam jasno poručuje da je Josip Broz samozvani Tito, ne samo poratni, već i ratni zločinac.
Na ovom predstavljanju treba istaknuti, a onda i trajno ponavljati nekoliko temeljnih istina koje nam mr. Ivezić pruža ovom knjigom:
a) - Kao što je već navedeno, partizanski pokret nikada nije bio hrvatski pokret, bio je usmjeren protiv Hrvata i završio je s izvršenjem genocida nad Hrvatima. Kad to tvrdi, mr. Ivezić ne misli na pojedine sudionike partizanskoga pokreta koji su u nj ušli u dobroj vjeri, kao što je nono naše Predsjednice, već na pokret kao pokret i na ideologiju koja ga je pokretala.
b) - Najgori zločinci u povijesti čovječanstva su antifašisti (str. 16.). I još konkretnije: Antifašisti bijahu i ostaju najgori zločinci nad hrvatskim narodom u povijesti (str. 105). U ovoj se knjizi nazivaju i drugim imenima: partizani, komunisti, titovci. Tu istinu ne mijenja ni govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji je izrekla jučer u šumi Brezovica kod Siska, gdje je nastavila guditi dosadašnju pjesmu o antifašizmu.
c) - Nastavljajući se na predhodnu tvrdnju, slijedi tvrdnja da je Josip Broz Tito najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda (str. 218.). To je tim više razumljivije, jer ga i europski povjesničari svrstavaju u red najvećih svjetskih masovnih ubojica.
d) - Nakon mnogih iznesenih laži o partizanskom pokretu, koje nam je u poslijeratnom razdoblju nametala titoistička zločinačka vlast, potrebno je reći kako je Istru 1943. godine oslobodio Ante Pavelić, a Josip Broz ju je 1945. godine pokorio nehrvatima. Dalmaciju su na sličan način preplavili Srbi-osvetnici, komunisti, jugofili i karijeristi.
O kakvim se konkretno izvješćima i zločinima u njima opisanima radi?!? Kako ovo predstavljanje ne bi ostalo nepodkrijepljeno, navedimo samo dva primjera!
U jednom izvješću čitamo: 14. XII. [1941.] likvidiran je jedan špijun i pljačkaš. Zapljenjeno je 12 komada (stoke) te […]. Gonič je neprekidno pokušavao da bježi, te je konačno bio likvidiran. 24. XII. strijeljan je pred narodom, a osuđen po NOO radi pljačke, narodu poznat pljačkaš i izdajica (str. 54.). Dakle, kad je trebalo nekoga ubiti, ili kad je već bio ubijen, bilo je dovoljno proglasiti ga špijunom, a u nekom drugom slučaju – ustašom. Time je zločin bio pokriven. Osim toga, u ovom slučaju vidimo da su NOO-i izricali i smrtne kazne, iako nisu ni kvalificirani ni izabrani za to. Najniža razina vlasti – Narodni odbor, nikako nije bio ovlašten za izricanje najtežih kazni. Ali partizanske vlasti su to činile.
Dio drugog izvješća slovi: 1. VIII. [1942.]jedna se omladinska četa privukla do samog Ogulina, do sajmišta gdje se trebala odigrati nogometna utakmica između Talijana i Ogulina. Jedinica je otvorila vatru iz p. mitraljeza i pušaka. Na igralištu je nastala panika. Ubijen je 1 ustaša, 1 ustaškinja, 1 igrač i 1 dijete. Ovo je težak ratni zločin kojim se partizani hvale (str. 59.). Nogometno igralište nije bilo bojišnica…
Ova dva primjera su dovoljna da se vidi kako partijska i vojna izvješća otvoreno govore o partizanskim zlodjelima. Ivezić zaključuje: Svaki puta kada viši organ nije reagirao na otvorenu samohvalu zločinima ili nije kaznio ili spriječio one koji su to više ili manje jasno priznavali, viši je vojni organ zločine nametao kao poštene i nužne. Uostalom, međunarodno ratno pravo izričito kriminalno karakterizira i nekažnjavanje ili nesprječavanje ratnih zločina. Sve je to znao i krivac je bio Tito. (str. 24.).
Posebno je značajno to da je mr. Ivezić uočio nerazmjer između broja ubijenih neprijatelja i zarobljenih njihovih pušaka. Naime, Titovci su rado priznavali da su ubili mnogo više ustaša nego li su komada oružja zapljenili, a da ih nitko zbog toga nije progonio(str. 26). Nadređeni nisu uobće pitali, a gdje je ostalo oružje, ako ste toliko ljudi pobili. Oni su očito znali da su ti navodni ustaše obično nenaoružano stanovništvo nekog napadnutog sela. Ako se, naime, poubijalo 400 ustaša, kako se to zapljenilo samo 20-30 pušaka? Tu se pitanje nije ni postavljalo, jer se znalo da su ubijeni u stvari hrvatski civili. (str. 26.). Redovita partizanska izvješća dolazila su do nadređenih, do Glavnog te Vrhovnog štaba, i o svima je bio izravno ili neizravno obaviješten Broz. Stoga mr. Ivezić toliko puta u knjizi ponavlja tvrdnju: Sve je to znao i krivac je bio Tito.
U pojedinom zločinu može se sudjelovati na različite načine: 1. neposrednim činjenjem zločina, 2. zapovijedanjem činjenja zločina, 3. nekažnjavanjem zločinaca, 4. nesprječavanjem činjenja zločina. Zapovjedništvo titovske vojske je odgovorno za sve učinjene zločine kojih zločince nije kaznilo, ali isto tako i za sve zločine koje nije spriječilo. To je izravna odgovornost i po ratnome pravu i po etici. Nekažnjavanje zločinaca predstavlja poticaj na nove zločine. Čak i najviši organi titoističke vojske znali su za učinjene zločine, podupirali ih te nekažnjavanjem krivaca bili odgovorni za nastavak i povećanje tih zločina.
Svakom bi čitatelju bilo dovoljno, kad pročita tu Ivezićevu raščlambu titovskih izvješća, da jednom zasvagda stavi u povijesnu ropotarnicu titoistički partizanski pokret kao najtragičniju epizodu cjelokupne povijesti hrvatskoga naroda.
Koliko smo puta morali slušati o tragičnom bratoubilačkom ratu, kojega su izazvali, prema komunističkoj povjesnici, ustaše i četnici. No, činjenice pokazuju nešto sasvim drugo. Kad je poglavnik Ante Pavelić uspio primiriti četničke odrede na području ND Hrvatske, koji su od 1942. godine priznali njegovu vrhovnu vlast, to je silno uznemirilo partizana Broza, koji je nastojao pod svaku cijenu razbiti te sporazume i ponovno nametnuti rat četnika protiv ND Hrvatske. Zapravo, Brozu je bio potreban taj – kako ga je nazivao, bratoubilački rat, samo kako bi ostvario svoje prevratničke i zločinačke ciljeve. Ne samo da je izazvao sukob između Hrvata i Srba, već i sukob između sela i grada. Hrvati i Srbi nisu trebali ratovati. Ako je i bilo početnih nesporazuma, pa i zločina, oni su se mogli brzo riješiti i uspostaviti miran suživot. No, to nije odgovaralo zločincu Brozu, pa je naknadno pripisao drugima, ono što je sam radio. A to je već davno poznata antifašistička metoda: “ja ću učiniti – a ti ćeš biti kriv”.
Gotovo je nevjerojatno kako današnji pobornici titovskog antifašizma ostaju i nakon 70 godina slijepi na ono što se dogodilo za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Među njima ima i povjesničara koji su u tom pitanju veći dogmatičari, nego li vjernici u pogledu pojedinih vjerskih istina. Dok u vjeri opravdano postoje dogme, u povijesnoj struci nije uobičajeno dogmatski pristupati predmetu izučavanja. Naši hrvatski povjesničari, koji se žele prikazati kao napredni, ne mogu se osloboditi dogmatskoga pristupa Drugom svjetskom ratu i Brozovoj ulozi u njemu. Bitno je uočiti kako oni barataju uvijek s dva različita mjerila; s jednim pristupaju Josipu Brozu i za njega imaju silno veliko razumijevanje, a s drugim pristupaju njegovim protivnicima koji su samim tim jer su njegovi protivnici – zločinci. A zločinac je stvarno bio on – Broz.
Mr. Mladen Ivezić, ovom kao i dosadašnjim knjigama, može im u povjesničkim istraživanjima biti primjer. On je ovom knjigom revizionist u najboljem smislu te riječi. Ruši stereotipe nametnutoga crno-bijelog pogleda na prošlost XX. stoljeća. Pruža nam novi pogled, to će reći, znanstveni pogled, slobodan od svih ideologizama pogled na zločinačku ulogu Josipa Broza Tita. Broz je podpuno raskrinkan. Pala mu je i posljednja maska. Četiri godine ratovanja bile su za Broza samo temeljna priprema onoga što se ima dogoditi u svibnju 1945. Partizani su nasuprot Hrvatskih oružanih snaga u izravnoj borbi uvijek bili gubitnici. No, kad je Crvena vojska počela nadirati s istoka, titovski su partizani shvatili da im se pruža mogućnost hijena. Tu su zločinačku ulogu mogli odigrati, jer su se tijekom cijeloga rata za to pripremali.
Titovska promičba sotonizirala je protivnika, oduzimala mu dostojanstvo i dušu, stoga ga je bilo slobodno zgnječiti. Stvaralo se ozračje mržnje i osvete. U taj pakleni stroj bili su uključeni titovski književnici i pjesnici. Dovoljno je sjetiti se Ivana Gorana Kovačića i njegove pjesme “Mrzimo vas”. Sve protivničke vojnike prikazivali su strašnim zločincima. Samim time poticali su i zapovijedali činjenje stvarnih ratnih zločina.
Sredinom XX. stoljeća Hrvati su imali priliku oblikovati svoju vlastitu nacionalnu državu. Priliku su iskoristili, ali su za to platili veliku cijenu. Svojom državom “nagazili su žulj” europskih imperijalista, kao što su Sovjeti, Srbi, Francuzi i Britanci, koji im to nisu mogli oprostiti ni dopustiti. Stoga su na Hrvate navalili, u ratu i poslije rata, sve zlo koje ljudski um može zamisliti i učiniti. Nakon pretrpljene nametnute kazne, Hrvati su se ponovno digli i 45 godina nakon pretrpljenoga genocida uspostavili svoju vlastitu državu. No, podmukle podvale i napadi na Hrvate traju i danas.
Govori srbskih političara u Hrvatskoj, poput onoga Aleksandra Vulina, nisu ništa drugo nego nastavak srbske imperijalističke politike prema Hrvatskoj. Žalosno je da naši političari ostaju slijepi i gluhi na to. Neozbiljna je izjava hrvatske predsjednice, da to nije naš hrvatski problem, već problem srbskog predsjednika Vlade Aleksandra Vučića. Neozbiljno je, jer Vulin nije Vučićev problem, već njegova dika i ponos. Ne će on njega kažnjavati, niti ga odstranjivati, već će i dalje biti njegov glasnogovornik u promicanju velikosrbske imperijalističke politike. Očito je da se naša predsjednica ulovila u zamku koju su joj postavili hrvatski antifašisti, tj. hrvatski pomagači velikosrbske imperijalističke politike.
Mladen Ivezić svojim znanstveno utemeljenim knjigama daje veliki doprinos svome hrvatskom narodu u borbi za vlastito mjesto pod nebom. Kao i ostalim, tako i ovom knjigom oslobađa Hrvate nametnute krivnje, a stvarno dogođene zločine pripisuje onima koji su ih uistinu učinili. Nadamo se da će spoznate činjenice postati polazišne u govorima i nastupima naših hrvatskih političara.
Stjepan Razum
Pero Ćorić je provokator, a ne pravaš!
Autohtona – Hrvatska stranka prava nije iznenađena prijedlogom i izjavom tajnika i saborskog zastupnika HSP AS (HDZ podružnica) Pere Ćorića koji je rekao da Ministarstvo branitelja je neprihvatljivo i da ga treba ukinuti. Osim te, za nas neprihvatljive izjave, Pero Ćorić je izjavio da je Ministarstvo branitelja služilo za potkusurivanje političkih ambicija i uhljeba. Ova izjava je dno dna političke kulture čovjeka, koji je politički ambiciozan i uhljeb, koji se dokopao mjesta saborskog zastupnika preko HDZ-a. Da nije bilo HDZ-a nikada ne bi mogao izjavljivati ovakve podmukle izjave protiv hrvatskih branitelja jer nikada ne bi postao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru.
Moramo podsjetiti da je upravo HSP AS (HDZ podružnica) u Vukovaru na Gradskom vijeću podržala uvođenje ćirilice u tom gradu. Mediji su njegovu izjavu prenjeli kao izjavu pravaša. Pero Ćorić nije pravaš! Pero Ćorić ima zlatnu iskaznicu HDZ-a! Pero Ćorić je 2003. godine došao u redove Đapićevog HSP-a po zadatku da uništi izvorne pravaše, da uništi ideologiju pravaške misli dr. Ante Staečevića, da kompromitira pravaštvo svojom sluganskom politikom. Pero Ćorić je provokator hrvatskih branitelja!
Autohtona – Hrvatska stranka prava 100 posto je uz hrvatske branitelje i protivi se pokušaju ukidanja Ministarstva hrvatskih branitelja. Hrvatski branitelji su stup hrvatskog društva, hrvatski branitelji su stvorili HRVATSKU DRŽAVU!
Bog i Hrvati! Za dom spremni!
Dražen Keleminec, predsjednik, Autohtone – Hrvatske stranke prava
TKO SU ORJUNAŠI KOJI SUDE TOMISLAVU JOSIĆU!?
Na općinskom, vukovarskom sudu traje mučna, višemjesečna sudska trakavica u dijaboličnom procesu protiv Tomislava Josića, predsjednika građanske inicijative Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Sudsko vijeće sudi, neosporno hrabrom, junačkom dragovoljcu vukovarske Trpinjske ceste, ratniku za čiju skupinu je obrana Vukovara trajala do 20. 11. 1991. Pakao iznadljudski hrabre obrane, spram višestruko nadmoćnog agresora, za Josića je nastavljen u srpskim koncentracijskim logorima. Odonud je ponio uništeno zdravlje i srbijansku presudu na smrt. Nejasnom, zbrkanom, opskurnom optužnicom danas mu u Hrvatskoj, u gradu kojega je opet morao braniti od bezakonja i agresije, na teret stavljaju vođenje građanske inicijative imena Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. SOHV je organiziran u trenutku protuzakonitog, nemoralnog i podlog napada na Vukovar vanjskom manifestacijom agresorske ćirilične simbolike.
Inicijativa je predanim, smišljenim i pametnim otporom protuzakonitim aktivnostima Milanovićeve klike, uspjela natjerati politiku i zakonodavstvo da hrvatske zakone točno čitaju i točno interpretiraju. Ustavni sud RH je svojom odlukom potvrdio stavove SOHV i razjasnio kako se ima čitati čl.8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, poštujući potrebe manjina ali i uvažavajući osjećaje većinskog naroda i svih hrvatskih suverenista, s posebnim naglaskom na traume velikosrpske agresije na Hrvatsku, vođene istaknutom ćiriličnom simbolikom.
Mnogi aktivisti inicijative SOHV danas prolaze sramotne sudske procese. Prvotne optužnice sadržavale su opasne, apsurdne i sramotne kvalifikacije koje su sezale do imputiranja pokušaja rušenja ustavnopravnog poretka RH! Aktivnosti SOHV je dugo vremena,po nalogu Milanovićevih i Ostojićevih mentalnih komunista i filojugoslavena, pratila i istraživala Služba za terorizam pri MUP RH. Nakon odluke Ustavnog suda nastavili su im suditi po blažim kvalifikacijama stavljajući im na teret uništavanje tuđe imovine, podrazumijevajući skidanje i razbijanje dokazano protuzakonito postavljenih natpisnih ploča. Sudski apsurd traje i dalje. Za ista djela sude Marijanu Živkoviću, ocu dvojice poginulih hrvatskih dragovoljaca, Enveru Arnautoviću-Enkiju – maloljetnom vukovarskom dragovoljcu, Zlatku Zaobornom, stopostotnom HRVI, Predragu - Peđi Mišiću, hrvatskom dragovoljcu, pripadniku srpske nacionalne manjine koji je branio i brani hrvatsku suverenost, Zorici Gregurić, poznatoj hrvatskoj građanskoj aktivistici... i mnogim drugima. Sude im, prijeteći drakonskim kaznama, zbog djela kojim su zaštitili zakonitost u Hrvatskoj.
Može li bolnije, apsurdnije i dijaboličnije?!
U slučaju Tomislava Josića sva podlost pokušaja pravosudnog „odstrjela“ legitimnih građanskih aktivista pokazuje pravu dimenziju apsurda i nakaznosti. Naime, Josić nikada i nigdje nije dotaknuo ni udario ni oštetio nijednu protuzakonitu natpisnu ploču. Nikada i nigdje nije uvrijedio ni prozivao srpsku nacionalnu manjinu. Dapače, među aktivistima SOHV-a ima pripadnika svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Sve aktivnosti SOHV-a bile su dobro organizirane, bez ugroze života i zdravlja građana, bez govora mržnje a usmjerene u zaštitu Ustava, zakona i žrtve Vukovara kao simbola žrtve Hrvatske.
Danas u 2016., nakon srbijanske, četničke presude na smrt, Josića u Hrvatskoj pokušavaju „usmrtiti“ orjunaško-komunistički nakaradni križanci i likovi abolicijom preuzeti iz četničkih redova. Prometne prekršaje mu kontrolira nekadašnji četnik kojem je 20. 11. 1991. morao predati svoje oružje. Danas je u odori hrvatskog policajca. Odluka Ustavnog suda im je otupila oštricu. Nadajmo se da će lustracijski proces demokratski provjetriti sustav kako više nitko i nikada ne bi prolazio ovakav bolni rašomon. Tomislav Josić i SOHV izdržat će i pobijediti i ovu bitku kako bi Hrvatska bila bolja.
Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara
Hodočasnik
Stazama djedova mojih
noćas ću Dinaru proći,
bljesak najljepših zvijezda,
sanjive nosit će oči.
Vrcat će stopala zrakom
gorske kristale soli;
koraka čežnju mrakom,
kamenjar poznat će, goli.
Zorom izbit na Vaganj
i stati kod Husine jame;
žalošću rastočen klanac
grotlom će gledati na me.
Sijevnut će dubina plamom
zamrli jecaj mučenika i moje opaliti lice.
Krotkost običaja ću prosuti iz zobnice
Kada na vrata grada dođem...
I bit će više od pukog namjernika
il prosjaka prosta u habitu trošnom iz Rame.
Nosit ću aureol dostojanstva Dinarskih Pravednika
i gdje god prođem, za mnom, hrlit će mnoštvo.
Podastrijeti vijernosti i pobožstva dar
u Prošteništu, pred Njenim, patnjom prožetim likom
i biti Njojzi oslonac i snaga. Hod iz Rame
za čudotvornom slikom, mojih je otaca žar,
glasnik ljubavi čiste, urod svijetla iz jame.
Zdenka Bilobrk
Sarajevo
Reakcija Biskupske konferencije BiH na izjave patrijarha Irineja
Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, uputio je u ime svih članova BK BiH, 8. veljače 2016. pismo patrijarhu srpskom gospodinu Irineju kojim, u kršćanskom duhu i na temelju činjenica, reagira na izjave tijekom proslave „Dana RS-a“ u Banjoj Luci, 9. siječnja 2016.
„Budući da su izjave Njegove Svetosti izrečene javno te da su ih prenijeli brojni mediji, članovi Biskupske konferencije na čelu s kardinalom Puljićem, uvjereni da sve ljude pa tako i sve kršćane samo istina može osloboditi, istina izrečena u ljubavi, smatraju da Pismo treba dati u javnost. Biskupi su također uvjereni da će ovo Pismo pridonijeti iskrenu kršćanskom dijalogu na ovim prostorima“, napisano je u popratnom dopisu uz spomenuto pismo koje prenosimo u cijelosti:
Vaša Svetosti!
U ime Istine, koja nas, kao kršćane, obvezuje da je branimo i promičemo, te u ime iskrene želje da zajedno surađujemo na učinkovitu liječenju još uvijek nezacijeljenih rana iz nedavnoga rata i na izgradnji mironosne budućnosti za pripadnike Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve i svih naših sugrađana u Bosni i Hercegovini – obraćam Vam se u ime svih članova ove Biskupske konferencije BiH, dobronamjernim pismom s nadom da ćete ga na isti dobronamjeran način prihvatiti, kao potreban doprinos uspješnu otklanjanju najnovijihzbunjenosti i nesporazuma. Svjesno sam pričekao da prođe određeno vrijeme od događaja na koji reagiram jer želim to učiniti trijezno i pravedno i u skladu s Godinom milosrđa koja je u tijeku u Katoličkoj Crkvi te u skladu s nastojanjem pape Franje koji je svojim posjetom u lipnju prošle godine pokazao posebnu ljubav prema svim ljudima u Bosni i Hercegovini koja je toliko krvarila u nedavnom ratu.
O čemu se radi? Jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini Republika Srpska proslavio je svoj entitetski praznik „Krsnu slavu i Dan RS-a“ 9. siječnja 2016., unatoč presudi Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine da je taj Dan, što god to značilo, neustavan. U ovu manifestaciju, koja je uzrok velikim sporenjima u BiH, uključili ste se i Vi, kao vrhovni poglavar Srpske Pravoslavne Crkve. Nakon svete arhijerejske liturgije u Sabornoj crkvi Krista Spasitelja u Banjoj Luci, Vi ste, kao prvi duhovni vođa SPC-e, svojim izjavama, koje su prenijeli gotovo svi mediji (tiskani i elektronički) u Bosni i Hercegovini i okruženju izazvali kod mnogih naših sugrađana, napose vjernika katolika – ali i drugih vjernika – nevjericu, zgražanje i razočarenje.
U tumačenje u obranu jedne političke i društvene činjenice - entiteta Republika Srpska, koja je dio sadašnjega unutrašnjeg ustroja Bosne i Hercegovine, a koji je dovršenjem krvavoga rata nastao slijedom međunarodnog Daytonskog mirovnog sporazuma - upustili ste se i Vi, kao duhovni otac svih pravoslavnih Srba. Ono što je osobito šokiralo, povrijedilo i iznenadilo mnoge vjernike nepravoslavce, kao i sve druge istinoljubive naše sugrađane, navodimo kako je Vaš glas prenijela RTRS:
„Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božijoj, na pravdi Božijoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, veliki dan za ceo srpski narod, i onaj koji je ostao u otadžbini i onaj koji je otišao silom prilika u svet i danas oni sa nama svima i sa svima vama slave Gospoda, slave Republiku Srpsku, Bogom blagoslovenu, blagodaću Božjom osvećenu. I to je ono što garantuje njen život, njenu budućnost i budućnost njenog naroda. Znamo mi danas da, kao što su nekada fariseji škrgutali zubima na arhiđakona Stefana kada im je prigovorio istinu, Božiju istinu, i danas mnogi škrgući zubima na Republiku Srpsku, ali uzalud im to škrgutanje. Ako Gospod blagoslovi narod, naslednike onih koji su položili živote svoje, i ova Republika je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božije, to je večno i neprolazno. To Gospod podupire svojim prstom. A sve ono što Gospod podupire nikakva sila ovoga sveta ne može se odupreti tome. Nije uzalud sveti apostol Pavle rekao: 'Ako smo mi sa Gospodom - a verujemo da je ovaj narod sa Gospodom - ko će protiv nas'. Zato se molimo Gospodu, da Gospod blagoslovi narod Republike Srpske, da Gospod blagoslovi narod Srbije, srpski narod, ma gde se on nalazio, jer je to sveti narod, mučenički narod, narod koji je postradao za ime Hristovo. A takva žrtva ne može nikada izgubiti vrednost i cenu, ne samo pred Bogom, nego i pred ljudima. Zato se molimo Gospodu, da Gospod blagoslovi Republiku Srpsku, Republiku svetoga Save, Republiku srpskoga naroda. I oni temelji na kojima je ona postavljena neka budu čvrsti da izdrže sva iskušenja veka ovoga i sveta ovoga. A Gospod je moćniji od svih iskušenja, pa se nadamo da će Republika Srpska napredovati u Gospodu.“
Politički entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska, a ne Božja tvorevina. To je zacijelo jasno i Vašoj Svetosti. Mi kršćani, poučeni objavljenom Božjom istinom, dobro znamo: Sve što je čovjek stvorio prolazno je i ima rok trajanja; nije vječno niti je neprolazno. To više začuđuju i zbunjuju ovakve izjave Vaše Svetosti, kao vrhovnog autoriteta Srpske Pravoslavne Crkve. Samo je Bog vječan i neprolazan!
Božja istina i pravda. Izjavili ste da je „Republika Srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj“? Teško da ikome s ovih prostora, a pogotovo Vama, mogu biti nepoznate u nebo vapijuće činjenice koje su u potpunoj suprotnosti s tom tvrdnjom. Budući da pišem u ime Biskupske konferencije BiH, neću navoditi stradanja svih ljudi, iako su ona uistinu velika, nego ću spomenuti samo nekoliko činjenica u vezi sa stradanjima Katoličke Crkve na prostorima današnje Republike Srpske napominjući da su ta stradanja bila još veća jer su se srpske oružane postrojbe, nakon Daytonskog sporazuma, morale povući s pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine koji danas pripadaju entitetu Federacije BiH. Dopustite da Vas podsjetim na trogodišnje opsjedanje glavnoga grada BiH Sarajeva od strana bivše JNA i srpskih oružanih formacija. Sve sam to i osobno proživio zajedno sa svim građanima koji su, bez presude i krivice, kažnjeni na svakodnevno granatiranje, ubijanje iz snajpera, ranjavanje, žeđu, glad, hladnoću…
Prema crkvenim statističkim podatcima, s prostora koji danas obuhvaća bosanskohercegovački entitet Republika Srpska nasilno je protjerano iz svojih domova oko 140.000 katolika. Tako je npr. u 15 župa Derventskog dekanata prije rata živjelo gotovo 50.000 katolika koji su tijekom rata u golemoj većini protjerani pa ih je nakon rata ostalo tek oko tisuću.
Posebno je bolna činjenica da su se ubijanja, progoni i oduzimanje ljudskih i građanskih prava nesrpskom stanovništvu, pa tako i katolicima, događali i u onim dijelovima koji su bili sasvim pod kontrolom srpskih vlasti i gdje nije bilo ratnih sukoba. Tako je na području banjolučke općine, u kojoj nije bilo nikakvih oružanih sukoba niti ratnih događanja i u kojoj su apsolutnu vlast imali srpski predstavnici, a Banja Luka je i moj rodni grad i rodni grad banjolučkoga biskupa Franje Komarice, ubijeno 122 katolika. A više od 90% tamošnjih katolika, te svećenika, redovnika i redovnica, uključujući i majku i najbližu rodbinu biskupa Komarice i moje najbliže, protjerani su iz svojih domova. Sve do sada se najveći broj tih prognanika unatoč njihovom upornom inzistiranju nije uspio vratiti i ostati u svojim župama i na svojoj očevini. Na području prijedorske općine ubijen je 151 katolik, među kojima i tamošnji župnik vlč. Tomislav Matanović i njegovi roditelji. Potpuno nedužnog župnika Matanovića policija Republike Srpske držala je od 24. kolovoza 1995. u kućnom pritvoru odakle su ga u noći s 19. na 20. rujna 1995. odveli policajci Republike Srpske i ubili zajedno s njegovim roditeljima. Pred međunarodnim Domom za ljudska prava u Sarajevu vođen je 1997. godine sudski postupak u kojem je presuđeno da su vlasti Republike Srpske odgovorne za nestanak obitelji Matanović, i da su dužne razjasniti njihov slučaj, što one nisu učinile do danas. Posmrtne ostatke ubijenog župnika vlč. Tomislava Matanovića i njegovih roditelja pronašao je u svome bunaru povratnik Bošnjak (musliman) na lokalitetu Rizvanovići-Bišćani kod Prijedora, tek 2001. godine, i nakon predaje od strane službenih vlasti crkveno i dostojanstveno pokopani na groblju u Prijedoru 24. studenog 2001.
U župi Presnače pokraj Banje Luke policija i vojska Republike Srpske ubili su pa spalili zajedno sa župnom kućom, 12. svibnja 1995. župnika i čuvara biskupijskog svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa vlč. Filipa Lukendu i redovnicu Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog sestru Ceciliju Grgić. Svetište je miniranjem potpuno uništeno. Vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli i duhovnik redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u tamošnjem samostanu, odveden je 16. lipnja 1992. iz župne kuće od četvorice uniformiranih muškaraca te nepoznatog dana i na nepoznatom mjestu ubijen. Jednako uniformirane osobe su sljedeće noći provalile u samostanske sobe te se cijelu noć užasno iživljavali nad tamošnjim redovnicama. Unatoč dosadašnjim brojnim inzistiranjima kod lokalnih vlasti i međunarodnih institucija, još uvijek nisu vraćeni posmrtni ostatci ubijenog župnika, da ga vjernički pokopamo u svećeničku grobnicu, niti su pozvani na odgovornost oni koji su bez ikakva povoda i razloga odveli i ubili župnika.
Vlč. Ivana Grgića, župnika u Ravskoj kod Ljubije, u noći između 7. i 8. studenog 1992. odveli su iz župne kuće vojnici Republike Srpske na kraj župe, na „kipe“ rudnika Ljubija i mnoštvom metaka ubili. Preč. Petar Jurendić, župnik u Mrkonjić Gradu, teško je fizički i psihički zlostavljan u lipnju 1992. od lokalnih paravlasti pa je od posljedica podnesene torture preminuo 2. studenog 1992. Vlč. Marko Šalić, župnik u Dragalovcima, podnio je višemjesečnu užasnu torturu u dobojskom zatvoru od svibnja do kolovoza 1992. te umro od posljedica torture 12. siječnja 1993. U noći između 6. i 7. svibnja 1995. u banjolučkom naselju Petrićevac, policija Republike Srpske ušla je u franjevački samostan i uhitila sve redovnike i redovnice, a vojnici Republike Srpske minirali su i potpuno uništili novoizgrađenu samostansku i župnu crkvu sv. Ante Padovanskog, a samostan spalili, pri čemu se ciljano i potpuno uništilo arhiv župe i samostana. Tijekom torture i paljenja samostana preminuo je osamdesetogodišnji fra Alojzije Atlija. Veći broj drugih svećenika i časnih sestara s područja Banjolučke biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije te Trebinjsko-mrkanske biskupije, podnio je razna i mnogobrojna zlostavljanja. Osobite torture doživjeli su u logorima srpske vojske župnici vlč. Zvonimir Matijević, vlč. Stipo Šošić, vlč. Ilija Arlović, fra Ivan Franjić i fra Jozo Puškarić.
Većina katoličkih crkava, samostana i drugih crkvenih objekata u potpunosti su uništeni ili teško oštećeni, a na prste bi se mogle nabrojiti katoličke crkve na prostoru Republike Srpske koje nisu barem djelomično oštećene. Porušene su i opljačkane mnoge tisuće obiteljskih kuća. Posebno tužna činjenica jest da vlasti Republike Srpske tijekom cijelog poratnog vremena nisu ništa poduzele da se brojne ratne nepravde isprave i da se brojni prognani katolici vrate u svoj rodni kraj, što im je jamčio Daytonski sporazum (aneks 7), nego su na razne načine opstruirale njihov održivi povratak i svakako nastojale cementirati nepravdu, koju su učinile tijekom rata. O stanju malobrojnih katolika u Republici Srpskoj u poratnim godinama dovoljno govori činjenica da sam i osobno sa svećenicima, časnim sestrama i malobrojnim vjernicima, 23. travnja 1998. u Derventi doživio fizički napad i višesatno zarobljeništvo kada smo htjeli slaviti Svetu misu u kripti minirane župne crkve u središtu grada. Mons. Kazimir Višaticki, župnik i dekan u Bosanskoj Gradišci, ubijen je u svojoj župnoj kući 16. studenog 2004., nakon višegodišnjeg boravka u izbjeglištvu.
Za sve spomenute zločine i još puno više nespomenutih teških zločina, koliko je meni poznato, nitko nije osuđen na nekom od sudova Republike Srpske. Naprotiv, istina se uporno prešućuje i iskrivljuje. Umjesto žrtava, štite se i pomažu zločinci. A to ne može imati nikakve veze s pravdom i istinom, a ponajmanje s onom Božjom i Božjim blagoslovom. Ovi i mnogi drugi zločini počinjeni su u ime Republike Srpske koja nije „postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika“. Nije riječ o svetim mučenicima nego o mučiteljima i progoniteljima drugih i drugačijih. Zato ta Republika ničim ne nalikuje „arhiđakonu Stefanu“ nego upravo onima koji su zatiskivali uši da ne čuju istinu pa su posegnuli za silom i nasiljem oduzimajući život prvomučeniku Stjepanu koji je istinska slika tisuća prognanih ljudi raznih vjera i naroda na ovim prostorima. Nazivajući „Božjom pravdom“ najužasnije zločine, Vaša je Svetost u velikoj pogibelji da na posebno bolan način nanese dodatnu uvrjedu svim žrtvama protekloga, nama nametnutoga rata, svim patnicima, koji su proživjeli razne torture i obespravljenost.
Vaša Svetosti,
Danas prijeti potpuni nestanak katolika na cijelom teritoriju bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska jer ih sada na tom prostoru živi manje od deset tisuća i to velikim dijelom starijih osoba. To predstavlja samo oko 6 % od ukupnoga predratnoga broja katolika na istom prostoru. Također je, na žalost, smanjen broj članova Srpske Pravoslavne Crkve u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH odakle su tijekom rata mnogi prognani i ubijeni. Uništeni su i brojni vjerski objekti. Ubijeni su također i prognani brojni članovi Islamske zajednice u BiH i drugih manje brojnih naroda te srušene džamije i drugi vjerski objekti. Može li biti Božje djelo, Božja istina i pravda da Pravoslavne Crkve nestane u jednom entitetu, a Katoličke Crkve u drugom, a nekih drugih na nekim drugim prostorima i to u istoj zemlji Bosni i Hercegovini? Zar se ne bi svi, a posebno mi kojima je povjereno pastirsko služenje, morali zauzeti za one slabe, nemoćne i obespravljene članove i svoje Crkve i svih drugih ljudi tražeći da se isprave nanesene im nepravde?
U Bosni i Hercegovini odavno je zavladala logika jačega i logika moćne većine dok iza onih manje brojnih, bez obzira o kome riječ, na žalost, nitko ne stoji. Dok te manjine većina pritišće, dotle ih se sjete iz vlastitoga naroda samo onda kada treba prebrojavati njihove žrtve da bi se opravdala nepravda učinjena drugima na nekom drugom prostoru. Zar ne bismo trebali pozivati sve moćnike, pa tako i one iz svoga naroda, da govore i postupaju po istini i pravdi prema svima i da rade na ispravljanju počinjene nepravde? Zar smijemo, pozivajući se na neku nepravdu u prošlosti ili sadašnjosti na ovom ili nekom drugom mjestu, blagoslivljati nepravdu koja se danas čini nedužnim ljudima iz drugih naroda i biti potpora vlastodršcima koji tu nepravdu čine da bi se, pod krinkom ljubavi prema svom narodu, obogatili i gradili svoju vlast na pijesku ovozemaljštine umjesto na hridi Božje pravde? Zar nam ne bi trebalo iznad svega biti važno spasenje njihovih duša koje su, zbog laži i nepravdi koje uporno čine te njihove nespremnosti na kajanje i popravak, u velikoj opasnosti da odu u vječnu propast? Ne pothranjuje li se takvim postupcima ekstremizam svake vrste i otvara prostor za neku novu nepravdu kada ojačaju (a možda budu i izmanipulirani) oni koji su sada slabiji?
Ljudi u Bosni i Hercegovini puno su prepatili i u prethodnim ratovima i u nedavnom ratu, a i danas pate zbog toga što preko njih svjetski moćnici, ali i neki političari iz susjednih zemalja provode neke svoje uskogrudne interese što mi i ovdašnji ljudi nerijetko krvlju i nestajanjem plaćamo. Uvjeren sam da bi i pravedni mir odavno bio izgrađen da nema onih koji podupiru rušitelje mira i nagrađuju razaratelje ove zemlje, a kažnjavaju žrtve rata. Pokazalo se i uvijek se iznova pokazuje da ima i rušitelja i graditelja, onih koji nam odmažu i koji nam pomažu. Bratski Vas pozivam i iskreno molim da nam pomognete izgraditi istinski i trajan mir među svim ovdašnjim ljudima i narodima, te našim Crkvama i vjerskim zajednicama, koji ne će biti utemeljen na bezakonju i sili jačega, na iskorjenjivanju drugih i drugačijih nego „na istini Božjoj, na pravdi Božjoj“, jer samo takav mir jest u Bogu utemeljen i može imati zdravu i zajamčenu budućnost kakvu svi mi priželjkujemo.
Vašoj je Svetosti dobro poznato ono Kristovo upozorenje iz Matejeva Evanđelja da je uzaludan trud graditeljima koji kuću grade na pijesku (7,26) nepravde i tuđih stradanja! Pomozite nam da izgradimo Bosnu i Hercegovinu kao kuću za sve njezine građane i za sve koji u nju dolaze kao prijatelji i gosti. Stanovnici ove zemlje to doista zaslužuju!
Neka nam svima Gospodin Bog udijeli spremnost na pokajanje i svjetla svoga Duha da budemo doista u službi Njegove Istine, Pravde, Mira i Ljubavi!
Moleći da nam Duh Sveti daruje obilje svoje mudrosti u životu i radu, najiskrenije Vas pozdravljam!
Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
predsjednik BK BiH
Tomislavgrad
Sveta misa zadušnica za žrtve iz vremena komunističke diktature Drugoga svjetskog rata i poraća
U spomen-bazilici sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu na prvu korizmenu nedjelju, 14. veljače 2016. slavljena je Sveta misa zadušnica za žrtve iz vremena komunističke diktature Drugoga svjetskog rata i poraća Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja B. D. Marije i duvanjskoga kraja.
Predsjedao je duvanjski gvardijan Franjevačkoga samostana i župni vikar fra Ante Pranjić uz koncelebraciju fra Klementa Galića, fra Josipa Mioča, fra Josipa Jolića i fra Mate Tadića te asistenciju đakona fra Ivana Penavića. Uz pratnju gitara liturgijsko pjevanje animirali su mladi iz duvanjske Frame koji su također čitali misna čitanja i prigodnu molitvu vjernika.
Ispred oltara postavljen je veliki pano s likovima 66 franjevaca Hercegovačke provincije, ratnih i poratnih žrtava komunističkih zločina. Pročitana su imena 66 ubijenih spaljenih i nestalih franjevaca, a spomenuto je i ime don Ante Zrne iz duvanjskog kraja.
Uvodeći u Misno slavlje fra Ante je iznio podatak da je samo na teritoriju Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije ubijen najmanje 11. 431 vjernik i 81 svećenik: 66 franjevaca i 15 biskupijskih svećenika.
Podsjetio je i da je u duvanjskom kraju uništena jedna župa koja je brojala 2. 021 katolika. Spomenuo je da je prva žrtva bio fra Stjepan Naletilić, župnik u Kongori, koji je mučen i ubijen 24. svibnja 1942. u 38-oj godini života.
Poimence je spomenuo i sljedeće žrtve: bogoslova fra Ljudevita – Ivana Radoša s Blažuja u 20-oj godini, bogoslova fra Miljenka-Ivana Ivankovića u 21-oj godini te iz Roškog Polja fra Jaku-Antu Križić, župnika u Gradnićima i fra Filipa-Juru Gašpara (Gačić), župnik u Čitluku u 52-oj godini, zatim bogoslova fra Julijana-Berislava Petrovića u 22-oj godini, te župnika u Viru don Antu Zrnu iz Duvna ubijenog u Dubrovniku 1945. godine. Istaknuo je da su svi oni ostali vjerni Bogu i hrvatskom rodu.
U prigodnoj homiliji propovjednik je govorio o smislu korizme i pokore tumačeći evanđeoski odlomak u kojem je prikazan Isusova kušnja u pustinji, a s kojom se suočava i svaki kršćanin. Rečeno je da je tako i tadašnja komunistička partija iskušavala i mlade bogoslove fra Ljudevita Radoša, fra Miljenka Ivankovića te fra Julijana Petrovića. „Kao školovani ljudi bili bi među materijalno bogatima, ali više su vjerovali Božjoj nego komunističkoj riječi“, rečeno je u propovijedi, a kao primjer navedeni su i: fra Jako Križić, fra Filip Gačić i don Ante Zrno - fakultetski naobraženi ljudi u najboljim godinama. Prema riječima propovjednika, mogli su postići slavu i vodstvo samo da su se poklonili bezbožnom marksizmu. „Isus nas poučava da se jedino Bogu treba klanjati i njemu služiti. Pitanje je: pred kime ti klečiš i komu se klanjaš? U nacizmu i komunizmu se klečalo pred čovjekom kao pred Bogom. I znamo da je slijedilo brutalno uništenje i ljudi i dobara“, kazao je propovjednik.
Stavljajući za primjer blaženog Alojzija Stepinca, propovjednik je kazao da su tisuće i tisuće hrvatskih vojnika i civila prevareni na Bleiburškom polju i prošli svoj Križni puta a stotine i stotine sunarodnjaka ubijeni i bačeni u jame, rijeke ili žbunje bez suda i krivice. Kazao je da se mnogima ne zna za grob te da su pronađena tijela samo polovine od 66 ubijenih fratara. Na kraju je izrazio očekivanje da se općinska povjerenstva više zauzmu oko istraživanja pobijenih i nestalih žrtava u Drugom svjetskom ratu i poraću, zapisivanju svjedočanstava preživjelih svjedoka i obilježavanju mjesta stradanja i ekshumiranja grobova.
Poslušajte, sjetite se...
Ivo Fabijan: Striče Ivane
Neuništivi duh hrvatskoga naroda
Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.
Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.
Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.
Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:
„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“
Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.
Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.
Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!
Mate Kovačević
Iz knjige Mladena Ivezića: Titova umjetnost mržnje
Promidžba Nezavisne Države Hrvatske
Komunisti nisu birali riječi za blaćenje svojih vojnih i političkih protivnika.
Orijentirani prije svega prema zaostalim srpskim seljacima, oni time nisu gubili,
nego, pače, dobivali političke bodove. Kao i Srpska pravoslavna crkva oni su u isto
vrijeme baš lažima, mržnjom i prostotama postizali i vojnu motivaciju za borbe i
genocid nad Hrvatima.
Srpsko je seljaštvo u Hrvatskoj još od vremena Austrijskoga carstva bilo bitno
zaostalije u prosvjeti od hrvatskoga. Naoružanost srpskih vojnih graničara
zaustavljala je proširbu prosvjete i provedbu dekreta kojima su austrijski carevi
nastojali uvesti obveznu osnovnu školu. U isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva
nije odigravala onako prosvjetiteljsku ulogu kao Katolička, koja je tiskala mnoge
kalendare i druga prosvjetna pomagala i sredstva. I krajevi u kojima Srbi življahu
bijahu udaljeniji od kulturalnih središta, bez vlastitih većih gradova i slabih
komunikacijskih mogućnosti.
U međuratnoj jugoslaviji srpska povlaštenost nije tome narodu donijela
kulturalnih, a osobito ne masovnokulturalnih probitaka. Ljudi se prepustiše
uživanju koristi od državnih službi, ali bez rada i napretka.
Nasuprot tome, Nezavisna Država Hrvatska osjeti dužnost naknaditi propala
desetljeća. U revolucionarnome zanosu bacilo se od početka na obnovu hrvatske
uljudbe, s mjestimičnim pretjerbama.
24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i
nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o
imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i
raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".
Dan kasnije objavljena je "Z.O. o zabrani ćirilice" ("Na području
Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice"). Uskoro i "Z.O. o
osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik" (provedba malo zakasnila) i "Z.O. o
ukidanju tiskare NN i Nakladnog zavoda u Zagrebu" (umjesto njih osniva se
Hrvatska državna tiskara). U listopadu je imenovano i "Povjerenstvo za hrvatski
jezik, njegovu čistoću i pravopis" (Blaž Jurišić, Franjo Cipra, Ljudevit Jonke).
Kulturalno je zahtjevna i "Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u
nearijskim kućanstvima", kojom se takav rad ograničuje mladim Hrvaticama
(kasnije je Naredba nadopunjena). Takva je i "Naredba o zabrani ritualnog klanja i
stavljanja u promet svih vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku
hranu" (bilo da to Židovi rade kod kuće, bilo u klaonici). Stoga je, ali mnogo
manje nepravedna nego li tadašnji "Zakoni Jima Crowa" u SAD prema crncima i
drugim "obojenicima", "Z.O. o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda",
kojom se Židovima onemogućuje dalju prevlast u novinama i kulturi, nametnutu
njihovom međunarodnom povezanošću i kapitalom. Tada izlazi i "Naredba o
promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih trgovina", koja također
nesmiljeno zalazi u osobnost zahtijevajući da Židovi vrate prezimena slavenizirana
poslije 1918. godine u prvotno stanje, da bi ih se lakše prepoznalo. Također je
izrazito restriktivna i "Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog
povjerenstva". Amerikanci su Indijance imali skoro sve u koncentracijskim logorima
(tzv. rezervatima) a i druge su im potčinjene rase bile prepoznatljive po boji kože.
Židovi nisu uvijek rasno prepoznatljivi a Nezavisna Država Hrvatska je procijenila
da bi mogli biti opasni za nju. Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome
ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno.
Korisna je bila, a i znak diverzije mnogih bogatih Židova i Srba, koji
bježahu iz Nezavisne Države Hrvatske, "Z.O. o zabrani otuđivanja i izvažanja
starinskih umjetničkih, kulturno-povjesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne
Države Hrvatske".
"Z.O. o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju
trudnoće" (kasnije dopunjena i promijenjena, da se, u izuzetnim slučajima, uz
povjerenstvenu dopusnicu ipak smije pobaciti, ali samo u hrvatskim bolnicama621)
također spada u hrvatsku ustašku kulturalnu revoluciju. Takva je i "Odluka o
ukidanju srpskih i čeških pučkih škola i zabavišta" te "Z.O. o raspuštanju sokolskih
društava kraljevine Jugoslavije" (uporno se piše malim slovom ono "kraljevine").
"Naredba o nazivu ˝grčko-istočnjačke vjere˝"624 ne zabranjuje izraz "Srpskopravoslavna
vjera", nego kaže da nije u skladu s novim ustrojem, pa nameće, kao
služben, novi.
U pozitivnome je smjeru "Z.O. o izmjeni Zakona o uredjenju šerijatskih
sudova". Kasnije i "Z.O. o njemačkom školstvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj",
koja određuje osnutak pučkih, srednjih i stručnih škola. "Z.O. o priznanju
nižeg tečajnog ispita (male mature) polaznicima ustaškog tečaja i Liparima" nije
obogatila toliko znanost, koliko domoljublje. Ipak, to je sitnica prema onome što su
sve partizani poništili i priznali poslije svoje pobjede.
"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu"628 uvodi
korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. Naredba
o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska
odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo
slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi. Ta brzina pokazuje iskrenost
prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske.
"Z.O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja" predviđa do 60 dana
zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje
maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni
logor Jasenovac.
Dr Pavelić je, kao odvjetnik, posebno pazio na jezik u pravosuđu. Na toj je
liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima
Nezavisne Države Hrvatske". Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju
Kaznenoga zakona".
Jako je važna "Naredba o suzbijanju kletve". Svatko je vlastan
prijaviti psovatelja, kletvenika ili izustitelja prostota. Naredba je važna kao iskaz
težnji Nezavisne Države Hrvatske.
Kao nacionalist, Pavelić je znao važnost uljudbe i jezika u njoj. Kao
socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi
Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. Evo kako
pisaše najpopulističniji, "Hrvatski narod". Ističemo najteže izraze koje su rabile te
novine.
O komunizmu; "Sovjetski krvnici poubijali su u Luchu 2.800 ukrajinskih
uhićenika", "Kraj krvave sovjetske republike u Užicu" (koja je bila pogubila 400
osoba).
Članak "Što više hrvatske krvi!" (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka
Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata
i ne može uzročiti osvetu.
Za odnos prema Židovima tipičan je članak "Kako nas Židovi preziru". Već
prije je izišao i "Židovska agencija Reuter u pravom svijetlu" (saznajemo da je Paul
Julius Reuter prikriveni Židov Israel Beer Josaphat, koji je kupio britansku
plemićku titulu i skončao samoubojstvom, dok je glavni urednik Agencije J. B.
Richetson, bivši agent britanske obavještajne službe). Članak "Hrvatski nacionalni
bojkot Židova" pokazuje netrpeljivost, ali ne i genocidnost. Židovi su trgovinom i
dumpingom stekli, a Hrvati se imaju pravo opredijeliti od koga će kupovati. Tim se
člancima na Židove ukazuje kao na svjetsku silu, koja je opasna za Hrvate. Nema
rasne mržnje! Takav je i članak "Kad bi i Židovi odlučivali o miru" te "Konac
židovsko-boljševičkog rovarenja". To se odnosi i na sovjetsku diplomaciju: "Spretni
Židov Litvinov-Finkielstein već je jednom preveo Ameriku žednu preko vode".
Litvinov je bio povraćeni ministar vanjskih poslova SSSR-a, koji je uvijek radio
protiv Njemačke.
"Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima"645, iskaz je
socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj
imali velik dio zemlje u svojim rukama".
I antisemitska izložba, pod naslovom "Židovi/izložba o razvoju židovstva i
njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941.", uz dodatak "Rješenje
židovskog pitanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", planirana za razdoblje od 1. svibnja
do 1. lipnja 1942. ne reklamira se kao krvno, rasno, fiziognomijski netrpeljiva. Ona
samo konstatira i razrađuje postojanje udruga koje šire svoju moć a pod nadzorom
su jedne skupine ljudi, koji ne moraju čak biti ni vjernici židovske vjere.
U Strossmayerovom (staroga korjenitog branitelja katolištva od židovstva)
se paviljonu, ali i po kinima tada prikazivalo tri pretjerana njemačka filma: "Vječni
Žid", "Rotschild" i "Židov Sűss", od kojih u stvari potonji karikaturalno potencira
njihovu rasu. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i
hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima
jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv
sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova.
Od sredine 1942. godine splašnjuje protužidovska haranga. Oni su dijelovi
izbačeni iz državnih službi ideologijske moći. Drugi stručnjaci ostaše na poslu.
Komunisti i njihovi pomagači bijahu u logorima, bijegu ili partizanima. Naravno,
neki su se prikrili po gradovima i selima Nezavisne Države Hrvatske.
Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a
kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i
razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi.
Dr. Ante Pavelić od početka je razvijao kulturu, kako u vertikalnome, tako i
u horizontalnom smjeru. U hrvatskome tisku nije bilo poziva na osvetu, na klanje.
Izraz "zvjerstva i pustošenja" najjači je izraz, uporabljen od hrvatske strane u
"Sivoj knjizi". Nema osvetoljublja ni progona naroda, vjere ili rase, a izvješća su o
zločinma potpuno dokazana.
Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s
pravoslavcima. Oženjen Židovkom, oslonjen na moralnu pomoć 95% semita-Arapa,
on, naravno, nije fizički mrzio semite. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a
to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog
zlosilja nekih organiziranih skupina.
Pavelić je bio čuvar "statusa quo". On već i zbog toga nije imao razloga zvati
na nasilje i nezakonje. "Sve za državu - državu ni za što", bijaše njegovo načelo. Kada
ju je već dobio, bio bi lud da u njoj izaziva pokolje.
Promidžba je Nezavisne Države Hrvatske bila izrazito domoljubna i
nacionalistična. U isto vrijeme, ona se zasnivala na pravu i pravednosti i nije širila
mržnju ni osvetoljubivost.
Pojedinačni su se ekscesi događali. Događao se i jak Državin pritisak, uslijed
Rata i strašnih četničko-partizanskih zločina.
Ali, nikada nitko nije smio u novinama Nezavisne Države Hrvatske napisati da
treba istrijebiti koji narod, vjeru ili rasu ili da je treba dekapitirati. Nikada nitko nije
pozivao na mržnju ili osvetu nad kojim narodom ili političkim protivnicima.
Nasuprot tome; Nezavisna Država Hrvatska je od svoga nastanka učinila
ogroman zakonotvorni i djelatni napor u sređivanju uljudbe svoga područja. Ona je iz
Hrvatske izbacila neprijateljske utjecaje, ali je bila tolerantna prema pravoslavlju kao
vjeri. Nezavisna Država Hrvatska je, u biti sazdana i na katoličkoj, islamskoj,
pravoslavnoj i evangeličkoj vjeri, donijela i mnoštvo zakonskih i drugih odredbi kojima
je čvrsto zaštitila i istinu i ćudoređe.
Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora,
a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli
biti ni lažljivi ni psovački.
OTKUD ZIKA VIRUS!?
U medijima čitamo:
Brzo širenje Zika virusa, koji se prenosi putem ugriza tropskih komaraca, uznemirilo je cijeli svijet i prijeti da postane globalna pandemija poput ebole. Nakon što su otkriveni prvi slučajevi u svibnju prošle godine u Brazilu, virus se u kratkom vremenskom razdoblju proširio do Sjeverne Amerike, a nedavno je stigao u Europu. Iako su simptomi blagi, Zika virus može imati fatalne posljedice, a bolest može predstavljati ozbiljnu prijetnju trudnicama u kojih izaziva mikrocefaliju i neurološke poremećaje kod fetusa. Trenutno, protiv ovog virusa nema lijeka ili vakcine...
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svom izvješću navodi:
kako je riječ o virusu afričkog porijekla, a ova se rijetka tropska bolest brzo proširila u cijeloj Latinskoj Americi, uzrokovala je veliku epidemiju u Brazilu i širi se na druge zemlje regije i druge kontinente ugrizom komaraca iz roda Aedes, dok je ovih dana zabilježen prelazak virusa i s čovjeka na čovjeka...
Međutim, Global Research je otkrio neke uznemirujuće detalje, te objavio dokaze da se Zika virus nije pojavio niotkuda i da je riječ o desetljećima zaštićenom patentu virusa opake bolesti u vlasništvu "Zaklade Rockefeller".
Dakle, ovaj spolno prenosivi virus je u vlasništvu Zaklade Rockefeller, koji je patentiran 1947. godine, a kojeg u 20 zemalja na 5 kontinenata desetljećima čuvaju i znanstvenicima prodaju kompanije LGC Standards sa sjedištem u Velikoj Britaniji i ATCC sa sjedištem u Sjedinjenim Državama.
Zašto pitanje vlasništva patenta Zika virusa nije otvoreno u medijskom prostoru?
Možda se trebamo podsjetiti na riječi Davida Rockefellera tijekom njegovog obraćanja na sastanku Trilateralne komisije u lipnju 1991. godine da bi nam neke stavri bile jasnije:
"Zahvalni smo Washington Postu, New York Timesu, magazinu Time i drugim velikim publikacijama čiji su direktori prisustvovali našim sastancima i poštovali svoja obećanja o diskreciji za gotovo 40 godina. ... Bilo bi nam nemoguće razviti naš plan za svijet, a da smo tijekom tih godina bili izloženi svjetlima javnosti. No, svijet je sofisticiraniji i spreman marširati prema svjetskoj vladi. Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara je zasigurno poželjniji od prakse nacionalnog samoodređenja koja se prakticirala u prošlim stoljećima", rekao je David Rockefeller.
Značajno je za spomenuti da se od tvrtki ATCC-LGC Zika virus putem interneta vrlo lako može kupiti za 599 eura, a autorska prava od prodaje završavaju na računu Zaklade Rockefeller.
Stepinčevo, 10.2.2015.
Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac
Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.
Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem.
Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.
U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći.
Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine.Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su, evo, njegovom beatifikacijom 1988. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:
Grob njegov bit će slavan
OVJENČAN đerdanima
i smaragdnim tropletnim krunama
cvast će grob pravednika
razorene crkve zemlje.
Čovječanska rijeka suza
ispod vodotočnih oblačnih trepavica
presušit će. Ropski život ispod sivoga kraka obzorja
minut će. Božanska i plava čarnost vremena zasjat će.
Trobojna barka sunca nebom će da plovi,
a pod nebom himan pjevati zemaljski korovi.
Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu
Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:
" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.
Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.
17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.
" Prekrštavanje" pravoslavaca
Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.
Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.
" Zločin" - vojni vikarijat
Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.
Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.
Prava hrvatskog naroda
Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.
Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.
I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!
(Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.").
Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.
Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!
Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.
Vjerski progon
A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika?
Državni tužilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj državi.
Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate **
Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.
Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.
Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.
Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?
Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.
Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?
Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.
Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:
Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.
Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")
Vjerska nauka napadana
Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.
U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.
Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!
Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?
Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?
(Javni tužilac primjećuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija".)
Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.
Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.
Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.
Komunistička partija
Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju.
Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.
Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A to se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."
Reagiranje
SVETCI NISU ISTO ŠTO SU ZLOČINCI
Nije prihvatljivo i ne shvatljivo je da neki hrvatski intelektualci kao što Božo Skoko ne razlikuje značenje svetca od zločinca. U knjizi "Hrvatski Velikani", Božo Skoko opisuje neke hrvatske velikane, poput skorog hrvatskog i katoličkog svetca kardinala Alojzija Stepinca, ali, na žalost, gospodin Božo Skoko skače preko svakog ljudskog dostojanstva, istine, pravde i poštenja, pa uvrštava najvećeg zločinaca hrvatskog naroda i jednog od deset najvećih zlocinaca svijeta, Josipa Broza Titu, među hrvatske velikane. ( Vidi: knjigu"Hrvatski Velikani"Bože Skoko. str.261 )
Blaženi Stepinac jest divan primjer hrvatskog i svjetskog velikana i svetca koji je bio i jest jedan on onih hrvatskih velikana koji se nikada nije bojao braniti katoličku vjeru obćenito, ali i u isto vrijeme bio je jedan od onih Hrvata koji je za vrijeme drugog svjetskog rata i za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, imao hrabrosti braniti sve nedužne ljude,bez razlike koje narodnosti ili vjere bili, od progona nacističkih okupatora hrvtaske države kao i od jugoslavena, komunista, partizana ili velikosrbskih fašista i četnika.
Blaženi kardinal Stepinac takodjer se je obraćao vlastima Nezavisne Države Hrvatske i tražio je da se ne progone nedužni Židovi ili bilo koji drugi nedužni ljudi, ali se nije ni ustručavao izreći njegovu povijestno vrlo važnu izjavu na jugoslavenskom sudu zločinca Tita 1946 godine: "... Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji bijaše rob u bivšoj Jugoslaviji..." (iz obrane pred jugoslavenskim zločinačkim sudom, Benigar, 1974., s.584).01
Blaženi Kardinal Alojzije Stepinac bio je presretan kada se je hrvatski narod uspio osloboditi od velikosrbskog zauzeća (okupacije) što je On nazvao"Kraljevina Srbija", 10. Travnja 1941.godine i uspostavio svoju hrvatsku državu, Nezavisnu Državu Hrvatsku na čelu s Dr. Antom Pavelićem, velikanom vjekova, koji će ostati u povijesti hrvatskog naroda kao jedan od najuspješnijih tvoraca hrvatske države u novijoj hrvatskoj povijesti.
Navodim sljedeću izjavu Blaženog kardinala Stepinca o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske:
"Nema nikoga među vama,koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda...Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božijim prstom upisan u ljudsko biće i Božja je zapovijed". (Knjiga Dr. Esther Gitman: Kad hrabrost prevlada s.164 )
Dr. Esther Gitman, vrlo ugledna Amerikanka židovskog podrijetla, rođena u Sarajevu, jedna od uglednih svjetskih pisaca, napisala je knjigu"Kad hrabrost prevlada" u kojoj opisuje "Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945.godine".
Titov zločinački sud, bez ikakvih dokaza, osudio je blaženog kardinala Alojzija Stepinca, po nalogu samog Tita, na 16 godina teške robije. Kao posljedica progona i zatvora kardinal Alojzije Stepinac je preminio u Krašiću 10.veljače 1960. godine. Doktori i medicinski stručnjaci koji su liječil Kardinala Stepincai tvrde da je kardinal Alojzije Stepinc bio postupno trovan baš za to što je vjerovao i tvrdio da je uspostava Nezavisne Države Hrvatske bila volja i pravo hrvatskog naroda, da je imao pravo na svoju hrvatsku državu i zato što nije htio odvojiti katoličku crkvu Hrvata od Rimokatoličke crkve.
Nakon neopravdane osude hrvatskog nadbiskupa Kardinala Stepinca mnogi su svjetski političari, novinari kao i vjerske vođe ustali u obranu katoličkog i hrvatskog narodnog velikana i svetca. Navesti ćemo samo nekoliko izjava što drugi kažu o blaženom Stepincu.
Američki biskup J. Sheen rekao je sljedeće o Kardinalu Alojzu Stepincu,White Plains, New Yorku 12. Rujna 1948.godine:
"Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izišao je iz sudnice kao obći vođa hrvatskog naroda i kao uzor svijetu" . "Kažem Vam, kad bi oni šutjeli, kamenje bi vikalo (LK 19, 40). Kardinal je učinio, da tisuće kamenja tisuću puta odzvanjaju. STEPINAC MU JE IME" !
Profesor Vinko Nikolić napisao je i izdao dvije izvanredno vrijedne i ogromne knjije "Stepinac mu je ime" koje preporučijem Boži Skoki da pročita i da sazna pravu istinu o hrvatskom svetcu i kardinalu Alojzu Stepincu.
Da je kardinal Alojzije Stepinac uistinu hrvatski i katolički svetac potvrđuje i činjenica da ga je Papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici pred preko pola milijona hrvatskog naroda.
Zločinac nikako ne može biti velikan
Čestitam Boži Skoki što je napisao knjigu o brojnim zaslužnim hrvatskim velikanima, iako neopravdano neke najzaslužnije hrvatske velikane podpuno izbjegava spomenuti.
Tvrdnja Bože Skoke u njegovoj knjizi "Hrvatski Velikani" da je zločinac Tito jedan od velikana hrvatskog naroda nije istina i nije ništa druge nego veleizdaja hrvaskog naroda, sluganstvo i ulizivanje jugoslavenskoj komunističkoj i velikosrbskoj fašističkoj politici.
Zločinac Tito je u svibnju 1945.godine na Macelju naredio partizanima, zločincima hrvatskog naroda sljedeće: "Zatrpajte tu hrvatsku bandu sa mnogo zemlje da ne smrdi". Croacias Totales - Buenos Aires.
Prema zapisima Ivana Meštrovića, prilikom njegove posjete zločincu Titi na Brijunima upitao je Tita zašto su pobijene stotine tisuća Hrvata poslije rata? Tito mu je odgovorio: "To sam dozvolio da se zadovolje Srbi".
Ta Titova izjava jasno potvrđuje da je on osobno odgovoran za Bleiburšku tragediju i križne putove i druge tragedije Hrvatskog naroda od 15.svibnja 1945 godine. Po uvjerenju Tito je bio jugoslaven koji se nikad nije izjasnio Hrvatom. Josip Broz Tito je postao predsjednik komunističke Jugoslavije koji se je pokazao kao veliki nasilnik (diktator) progonom više od 650 tisuća hrvatskog naroda, civila i hrvatskih vojnika 1945.godine. Za vrijeme rata nastalo je jedno od najkrvoločnijih razdoblja uništenja hrvatskog naroda , a naročito poslije 15. Svibnja 1945.godine žločinac Tito i njegovi partizani rušili su sve što je bilo hrvatsko. Rušene su i paljene mnoge crkve, džamije i druge vjerske ustanove, ubijali su svećenike, progonili i ubijali nevine ljude i žive bacali u mnogobrojne jame i stratišta, kao što su: Jazovka, Marcelj, Huda Jama, Tezno i mnoge druge.
Božo Skoko morao bi bar znati o partizanskom pokolju 30 franjevaca u Širokm Brijebu 7. Veljace1945. koje su natjerali u podrum samostana kojeg su tada zapalilii Poubijane Hrvate su zakopavali u Jasenovcu i drugim mjestima i pripisivali te poubijane Hrvate hrvatskim vlastima da su ih dali ubiti. Progoni i ubojstva hrvatskog naroda nije prestalo dok se god nije ponovno uspostavila hrvatska država, Republika Hrvatska 1991.godine.
Tito je javni zjavio u Ljubljani 26. svibnja 1945: "Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada vise neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme".
Na jugoslavenskoj skupštini u Beogradu u siječnju 1951. ministar Aleksandar Ranković. Tijekom govora kaže: "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika". ("Politika", Beograd, 1. veljače 1951).
Ovo su tek neke nepobitne činjenice koje sam naveo, samo je jedam mali dio istine, ali su i veliki nepobitni dokazi da hrvatski skori svetac Kardinal Alojzije Stepinac jest u istinu velikan hrvatskog naroda i katoličke crkve. Isto tako je dovoljno jasno svakome svjestnome Hrvatu i Hrvatici da vidi da je Josip Broz Tito bio i ostao za vjekove zločinac nad hrvatskim narodom pa prema tome ime zločinca Josipa Broza Tite nikad ne može biti među imenima hrvatskih velikana.
Zašto to ne vidi ili neće da vidi Božo Skoko?
Neka Božo Skoko javno odgovori sam sebi i hrvatskome narodu na to pitanje.
Da je Tito zaista zločinac to čak potvrđuje i britanski novinar Nigel Jones u Mail Online od 25. studenog 2015., gdje navodi da Tito pripada među najveće zločince svijeta! U njegovom članku "Od Staljina do Hitlera" navodi da je zločinac Tito dao pobiti 570.000 političkih protivnika.
Melbourne, 1.veljače 2016. godine
Jozo Ćuk
Dugogodišnji hrvatski javni radnik i predstavnik izgnanih Hrvata u Melbourne od 1961.godine.
NDH i ZAVNOH U IZVORIŠNIM OSNOVAMA USTAVA TREBAJU ZAMIJENITI MJESTO
Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je gostovao beogradski povjesničar Srđan Cvetković. Na znanstvenom skupu u Hrvatskom institutu za povijest Cvetković je govorio o rezultatima istraživanje partizansko-komunističke represije koja je u Srbiji kulminirala od 1944. do 1946. godine.
Kao član državne komisije za istraživanje događaja iz tog razdoblja, Cvetković je imao pristup tajnim arhivima. Ondje su pronađene „knjige streljanih“, s detaljnim popisima žrtava Ozne i KNOJ-a. U te dvije godine partizanski su egzekutori samo u Srbiji, prema popisima koje su sami pedantno sastavljali, smaknuli 59.000 ljudi!
Od toga su 89 posto bile građanske osobe, a 20 posto strijeljanih bilo je mlađe od 18 godina! U nekom od 211 tajnih zatvora i gubilišta, oznaši su hladnokrvno likvidirali i cijele juniorske nogometne momčadi.
Bio je to najveći zločin na ovim područjima u 20. stoljeću, istaknuo je Cvetković. Zbog masovnosti i organizacije zločina teško se može govoriti o „osveti kolaboracionistima“. Cvetković objašnjava da je možda dvjestotinjak ljudi moglo zaslužiti smrtnu presudu prema tadašnjim europskim pravnim standardima. U Francuskoj je nakon rata uhićeno 40.000 ljudi zbog suradnje s njemačkim okupatorima. Na smrt je osuđeno 7037 optuženika, od čega je 791 kazna izvršena, a ostali su pomilovani. Na milijun stanovnika, u Francuskoj je bilo 239 smrtnih kazni za ratnu kolaboraciju, u Belgiji 29, Nizozemskoj 17, Danskoj 13, a u Norveškoj svega 10.
U Srbiji su na svakih milijun stranovnika komunisti pobili - 16.000 ljudi.
U Sloveniji, prema istom razmjeru, ubijeno je 10.769 osoba (ukupno oko 14.000).
Konačan rezultat za Hrvatsku i BiH još nije poznat. Ovdašnji istraživači još nisu doprli do „knjiga strijeljanih“. Ali nije teško procijeniti da bi Hrvatska i Bosna mogle izbiti na čelo strašne i tužne liste.
Počinitelji tih planiranih i sustavno provedenih ubojstava sebe zovu antifašistima. Na čelu im je bio Josip Broz Tito. Dio tog pokreta bilo je i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske.
Likvidacije na kraju rata nisu bile izuzetak, već samo vrhunac modela koji su primjenjivali svuda gdje bi zauzeli neki prostor. Primjerice, već 1942. u Vrgorcu, Prijedoru ili Bihaću, zatim u Koprivnici 1943. godine. U Dubrovniku 1944. pa u Splitu, Mostaru, Zadru..., gdje god je taj gusti češalj prošao od istoka prema zapadu. Prvi su stradavali zarobljeni vojnici, domobrani i ustaše, a potom i svi oni koje je obavještajna služba stavila na spisak potencijalnih protivnika u osvajanju vlasti i izgradnji totalitarnog komunističkog sustava. U Srbiji su ubili predsjednika Crvenog križa, a u Hrvatskoj, u Zagrebu, čak i drvorezbara koji je izradio pisaći stol u Pavelićevu kabinetu. Gotovo po istom obrascu u suvremeno doba postupa ISIL.
AVNOJ i ZAVNOH kao njegov regionalni (zemaljski) organ, borili su se za Jugoslaviju. Čitave narodne skupine proglašavali su kolektivno odgovornima (Nijemce, na primjer, a nije bilo puno bolje ni s Talijanima). Kazna se proširivala i na žene i djecu pa su ih onda iseljavali i zatvarili u logore u kojima su bili izloženi smrtonosnim bolestima.
Ako na takvom „antifašizmu“ počiva Ustav Republike Hrvatske, onda se stvarno svi mi, njezini građani, moramo zapitati gdje mi to živimo. I razmotriti treba lizavnohizam maknuti iz ustavnih izvorišnih osnova.
Često se u javnosti govori kako se u nas stalno raspravlja o ustašama i partizanima. Komentira se da su prije glasanja o novoj Vladi saborski zastupnici više raspravljali o drugom svjetskom ratu nego o gospodarskom programu. A to nije točno. Rasprave zapravo nema. Uglavnom je riječ o graji kakvu su taj dan podizali neki zastupnici. I kakve ima mnogo po medijima, osobito internetskim.
Možda se to i može razumjeti. Možda im je bolje dizati graju i buku, jer bi smirena i ozbiljna rasprava pokazala da je Nezavisna Država Hrvatska doista bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, kako je, uz ostalo, formulirao i dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.
Povijesne okolnosti državi nastaloj u ratnom vihoru nisu pomogle u izboru saveznika. NDH je ratovala samo protiv boljševika i cijeli se rat uglavnom branila, i od svojih saveznika i od protivnika. Uvela je rasne zakone, ali koje je počela uvoditi već i jugoslavenska vlada Cvetkovića i Mačeka, uz približavanje Njemačkoj i Trojnom savezu. No NDH je rasne zakone i ukinula kad je na kraju rata popustio njemački pritisak. Jozo Tomashevich, povijesni publicist koji nimalo nije bio sklon NDH, piše da je „pozitivna činjenica da je u ustaškoj državi život izgubilo manje Židova nego u većini drugih dijelova okupirane Jugoslavije“.
Rasni zakoni i mjere protiv Židova svakako su najgora epizoda unutarnjeg života te države. Ali ne treba zaboraviti ni mnoge oblike pomoći koje su Židovima tada pružali obični ljudi, zatim predstavnici Katoličke crkve na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem pa sve do pripadnika ustaških vlasti.
Unutrašnje uređenje općenito je bilo autoritarno, s postupcima odmazdi kakve su u slučaju borbe s unutarnjim, nelegalnim snagama, predviđala i tadašnja ratna pravila. U vojnim akcijama protiv pobunjenika događali su se i zločini. Ali se nastojalo kažnjavati počinitelje, odnosno, „neodgovorne pojedince“, čak i smrću. Smjenjivani su zato dužnosnici i raspuštane samovoljne postrojbe, poput „divljih ustaša“.
U listopadu 1942. poglavnik Pavelić izdao je jasnu zapovijed: „Nikako se u našim akcijama ne smije dogoditi da se hotimično ili slučajno ubijaju ili stradaju nedužni ljudi, a osobito žene i djeca. Naša borba mora biti puna časti, ustaške hrabrosti i plemenitosti. Oduzimanje života čak i kad se radi o zločincima mora se temeljiti na redovnoj sudbenoj odluci.“ Pavelić je odredio ako bude zlodjela da treba obvezno provesti istragu i obavijestiti zapovjedništvo Ustaške vojnice. Zapovjednik postrojbe bio je odgovoran, ako nije proveo istragu.
Nasuprot ZAVNOH-u i njegovom načinu postupanja sa zarobljenicima, Nezavisna Država Hrvatska je 1943. godine pristupila Haaškim, odnosno, Ženevskim konvencijama o postupanju s ratnim zarobljenicima. Odredbe su se primjenjivale na oborene američke pilote, ali i na zarobljene partizane. Tako su čak i partizani zarobljeni na Sutjesci transportirani gotovo preko cijele države da bi bili internirani u logor u Jasenovcu.
Od uspostave NDH pa do potkraj 1944. u novinama i časopisima intenzivno se pisalo i raspravljalo o izgradnji unutarnjeg poretka. Napisima u listovima kao što su bili Spremnost, Hrvatski narod, Hrvatska smotra, u brošurama i knjigama, razni autori zalagali su se za skladniji model društvenog uređenja nasuprot boljševizmu, ali i ekonomskom liberalizmu predratnoga razdoblja. U radovima Milivoja Magdića, Mirka Kus Nikolajeva, Ante Cilige ili Aleksandra Seitza govori se često o „hrvatskom socijalizmu“ u kojem bi trebale biti pomireni interesi različitih klasa i društvenih staleža, uz napredak i rast standarda osobito radnika. Iznesene ideje često su i našle oživotvorenje u arhitekturi, gradnji radničkih naselja, u namjerama da se modernizira selo, itd. Ustrojen je korporativni Glavni savez staliških i drugih postrojbi, koji je poput kasnijeg Socijalističkog saveza okupljao pojedina udruženja, od seljaka preko obrtnika i veleobrtnika do trgovaca i slobodnih zvanja te usklađivao njihove interese pod nadzorom ustaškog pokreta.
Unutrašnjim reformama nastojao se normalizirati odnos prema najvećoj vjerskoj i nacionalnoj manjini, Srbima-pravoslavcima. Ustaška vlada već 1943. počinje tajne pregovore s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke (demokratske i anglofilske) ne bi li dobila pomoć u normalizaciji i konsolidaciji stanja u državi.
Na kraju, hrvatska vlada i njezina vojska, potisnuta od bolje opskrbljenog protivnika, polazi se predati zapadnim, demokratskim državama, što pokazuje prema kakvom društveno uređenju bi ta država brzo evoluirala.
Da je imala priliku za opstanak, s tržišnom ekonomijom i demokracijom koja bi se razvila, sada bi bila razvijena kao Austrija, Španjolska, Portugal, Francuska, Finska ili Italija.
Nažalost, u Drugom svjetskom ratu u Europi pobijedio je Staljin i njegovi trabanti, među ostalim i u Jugoslaviji. Bilo je među njima i zanesenjaka, naivnih ljudi, iskrenih vjernika u marksističke teorije i obećanja o nacionalnoj ravnopravnosti. Mnogi od njih brzo su se poslije rata otrijeznili i već šezdesetih bili predvodnici promjena koje su nastojale poboljšati jednopartijski sustav koliko je to bilo moguće. Poput Franje Tuđmana postajali su disidenti i potom sudionici tranzicije kad se napokon raspao avnojevsko-zavnohovski sustav.
Sve u svemu, smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazate će da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju drugog svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u.
Ili još jednostavnije, u temeljnom dokumentu hrvatske države ZAVNOH uopće ne treba ni spominjati.
Igor Vukić
Jugoslavija je bila tamnica, Tito je bio masovni ubojica, partizani i komunisti borili su se za Jugoslaviju, a ne Hrvatsku i točka!
Dva su nas događaja prošloga tjedna suočila s pravom slikom društva u kojemu živimo. Jedan je reakcija na emisiju „Markov trg“ koju na televiziji Z 1 vodi kolega Marko Jurič, a drugi je izbor nove Vlade RH, preciznije izbor ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u njoj.
Vidjevši da je u Hrvatskoj postalo normalno kada visoki predstavnik Srpske pravoslavne crkve pjeva četničke pjesme u kojima zaziva slobodu koju će s Dinare donijeti vojvoda Momčilo Đujić i da to ni kod koga ne izaziva pobunu, Jurič si je dao slobodu da na provokativan način izazove reakciju. Pozvao je gledatelje da pripaze kada šeću središtem hrvatske metropole jer bi se moglo dogoditi da istrči iz pravoslavne crkve četnik u svećeničkoj odori, upravo onaj koji pjeva četničke pjesme na snimci koja je već dugo dostupna svima, i prikolje nekoga. Očekivano, izazvao je lavinu ogorčenih reakcija onih koji veličaju četnike, partizane, komuniste i Jugoslaviju. Prvi se javio Igor Mirković koji je poručio da „govna opet dižu glave“, ali budući da za njega nisu govna oni koji pjevaju četničke
pjesme nego novinar Jurić koji je na originalan način upozorio na tu činjenicu, onda se Mirković nedvojbeno svrstao u jednu od tih društvenih skupina koje su ogorčeno reagirale.
Sutradan su Milorad Pupovac i Zoran Pusić održali dramatičnu konferenciju za novinare zbog govora mržnje, a ne zbog Porfirijeva „pjevanja ljubavi“. Odbacili su sve prigovore da je Jurič možda bio izazvan pjevanjem četničkih pjesama, zatim da srpsko glasilo Novosti poziva na klanje na svojim naslovnicama, da je Mesić išta loše mislio kad je pjevao ustaške pjesme itd. Za Pupovca i Pusića sve pojave notornoga četništva parodija su i umjetnost, dakle kada objave sliku srpa koji kolje glavu Marku Perkoviću Thompsonu na naslovnici, sliku klanja, to je umjetnost, ili kad objave sliku hrvatskoga vojnika kako pije krv, onda je to također stvar genija njihovih umjetnika ...
Rehabilitacija jugoslavenskih kadrova
Onaj, pak, tko se ne slaže, on je fašist poput novinara Marka Juriča. Sad smo se zapravo uvjerili u zastrašujuće razmjere moralne inverzije koja se dogodila u Hrvatskoj. To je, dakako, proces koji traje u Hrvatskoj najmanje 15 godina. Nakon što je Račanova lijeva koalicija 2000. uz pomoć „korisne budale“ Dražena Budiše osvojila vlast, počela je temeljita čistka po medijima i institucijama tijekom koje su rehabilitirani svi jugoslavenski kadrovi u medijima, kulturnim i ostalim državnim institucijama, a svi kadrovi koje je uspjela Hrvatska stvoriti u onih prvih deset godina bačeni su na ulicu. Račanova vlast nije dugo trajala, manje od četiri godine, na vlast je došao HDZ predvođen Ivom Sanaderom i očekivao se ispravak tih nepravdi.
Ubrzo se spoznalo da je on zapravo lažni demokršćanin i da nastavlja Račanovu i Mesićevu politiku. Ne samo da nije ispravio nepravde koje su ova dvojica učinila nego ih je povećao. Nakon Sanadera, istim prevarantskim stilom nastavila je Jadranka Kosor Vlaisavljević, kumrovečka, odnosno Brozova učenica. Nakon nje, SDP-ovac Zoran Milanović uništio je ostatke ostataka domoljubne javnosti. Petnaest godina službena Hrvatska nema novinare, ministre, premijere, umjetnike, čak ni predsjednike, koji bi ju zastupali i branili, nego samo one koji joj krv piju i to još bezdušno naplaćuju crpljenjem proračuna.
Posljedice takve nakaradne politike vidjeli smo krajem prošloga tjedna kada su poput hijena novinari napali novoga ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića zato što je rekao da antifašizam nije temelj Hrvatske. To je istina, ali on to nije rekao, nego je davno rekao i sada ponovio mnogo važniju istinu: ni o kakvoj pobjedi 1945. godine nije bila riječ za hrvatski narod ako ta pobjeda nije priznavala Hrvatima pravo na državu i pravo na slobodu, zatim svima još jednom u lice poručio: Josip Broz Tito u kategoriji je Pola Pota, Staljina i ostalih najvećih zločinaca svijeta. Bio je to šok za profesionalne antifašiste, profesionalne lažljivce i agente jugoindoktrinacije.
Sve godine plaše javnost Tuđmanom, a onda im se dogodi ministar koji im kaže istinu koju se nije usudio ni Tuđman: Jugoslavija je bila tamnica, Tito je bio masovni ubojica, partizani i komunisti borili su se za Jugoslaviju, a ne Hrvatsku. Bio je to za njih strašan šok, prvo zbog činjenice da se netko uopće usuđuje posumnjati u ideološku idilu svijeta u kojemu žive, a drugo zbog nagovještaja da ubuduće i ne će možda nekažnjeno, barem financijski, terorizirati hrvatski narod svojim izopačenim političkim stajalištima. Dr. Hasanebgović ih se nije prepao, baš suprotno.
(Hrvatski tjednik)
Ivica Marijačić
Svijećnica, 2. veljače 2016.
PREMINUO HRVATSKI DOMOLJUB MATE ĆAVAR
Drage prijateljice i prijatelji, sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati u Domovini i izvan Domovine!
Duboko ožalošćena, sa svojom obitelji, javljam vam tužnu vijest, da je moj dragi, dobri i voljeni suprug, Mate Ćavar, hrvatski pjesnik i publicist, a nadasve hrvatski domoljub, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo u Vječnu Domovinu, u utorak, na blagdan Svijećnice, 2. veljače 2016. godine, u svojoj 85. godini života.
Rođen je 27. kolovoza 1931. godine u Širokom Brijegu, u hrvatskoj katoličkoj obitelji majke Janje rođ. Naletilić i oca Pere, sa petero djece.
Iz djetinjstva mu se najviše urezala u sjećanje velika požrtvovnost roditelja, vjerski odgoj, molitva i rad na uzgoju duhana na škrtoj brdovitoj hercegovačkoj zemlji.
Svakodnevno se vodila borba za goli opstanak obitelji i puko preživljavanje u velikom siromaštvu.
Starojugoslavenska država je imala monopol na otkup duhana, koji je bijedno plaćala i teško žandarski kažnjavala, pa i ubijala ljude za svaki kilogram slobodne prodaje.
Takvo stanje nepravde, koju je narodu nanosila nenarodna velikosrpska vlast, budila je nezadovoljstvo i otpor u hrvatskome narodu, pa i revolt u dječjim dušama.
Stoga se Mate, kao dječak od 10 godina, zauvijek sjećao eksplozije oduševljenja u svome kraju kada je, 10. travnja 1941. godine, proglašena u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska.
Sjećao se radosti i zanosa mladića, svojih rođaka, kada su se ponosno i s pjesmom javljali kao dragovoljci u hrvatsku vojsku, te odlazili na ratišta u obranu svoje hrvatske domovine, koja je odmah bila grubo napadnuta, a hrvatski narod izložen najžešćim četničkim zločinima.
Mate je, kao mali dječak, samo o tome razmišljao i sanjao kada će on narasti i obući hrvatsku vojničku odoru.
No, kao što znamo, nakon samo 4 godine zanosa i slave, vidio je pad i okupaciju svoga Širokoga Brijega i sve patnje, krv i ubijanja tolikih mladića i djevojaka svoga kraja, a posebno ubijanja nedužnih svećenika franjevaca, koji su bili sol i svjetlo svoga naroda.
Uvijek je želio što više znati i učiti, kako bi pomagao svome stradalničkom narodu. Te misli su mu stalno bile u glavi.
Nakon rata završio je osmogodišnju školu u svome mjestu, a zbog materijalne nemogućnosti daljnjeg gimnazijskog školovanja, završio je tečaj za trgovačkog pomoćnika i zaposlio se u trgovini kako bi pomagao obitelji.
Nemirnoga duha, zajedno sa drugim mladićima, pokušavao je organizirano djelovati protiv okupatorske vlasti nove Jugoslavije i domaćih izdajnika. Tako je ubrzo dospio pod udar UDBE i morao je ilegalno otići u Zagreb.
U Zagrebu je, često skrivajući se, radio i uz rad završio gimnaziju, te upisao studij prava na Zagrebačkom sveučilištu.
Na drugoj godini studija, otkrila ga je hercegovačka UDBA, te je bio uhićen i osuđen na 2 godine zatvora na otoku Sv. Grgur. Pisani razlog njegove presude je bio verbalni delikt zauzimanja za samostalnu i slobodnu Hrvatsku.
Nakon zatvora je nastavio studij, uz posao, i dospio do apsolventskog statusa.
U međuvremenu je bio uhićivan 15 puta, ranjavan i neprekidno pod nadzorom UDBE i tako ometan u učenju, životu i radu.
Nakon zasnivanja obitelji, 1966. godine, i dolaska na svijet Božjih darova, četvero djece, došla je i 1971. godina.
Mate je svim srcem, kao zaposlenik u vodstvu poduzeća "Čistoća", zajedno sa istomišljenicima aktivno sudjelovao u pokretu za demokraciju u Hrvatskoj.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, prijetila mu je stvarna opasnost uhićenja, te je, u dogovoru sa suprugom, odlučio, početkom 1972. godine, otići na rad u inozemstvo, kako bi mogao pomagati obitelji.
Nadao je se da će odsustvo trajati 2-3 godine, no, na žalost, produžilo se na punih 18 godina.
Na zagrebačkom Općinskom sudu vodio se kazneni postupak protiv njih petorice iz vodstva "Čistoće" i to je trajalo godinama.
Obitelj mu je samo povremeno dolazila, a on je uvijek govorio: "Bolje da djeca ostanu u Domovini, makar bez oca, nego da budu s ocem, ali izvan Domovine".
On je ilegalno i anonimno, uz posao, neprekidno pisao i radio za Domovinu.
Uvijek je govorio: "Ja sam u duhu stalno s vama, a samo sam tijelom izvan Domovine".
Vratio se tek 1991. godine, kada je u Austriji, u Beču, ostvario mirovinu.
Nitko nije bio sretniji od njega kada je, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, ostvarena obnovljena hrvatska država, samostalna i slobodna, suverena i demokratska, međunarodno priznata Republika Hrvatska.
Po političkom uvjerenju bio je istinski pravaš i govorio je: "Ne trebam nikakve položaje, mogu biti i čistač ako treba, ali samo neka sam slobodan u slobodnoj Domovini".
Nastavio je djelovanje, najviše pisanjem rodoljubnih pjesama i drugih rodoljubnih sadržaja, kao što je uvijek činio, jer to je bio njegov život.
Silno ga je pogađalo sve što nam se događalo sa državom nakon 2000. godine. I tada je ogorčeno nastavio sa svakodnevnim pisanjem, što su mu objavljivali najviše na domoljubnim portalima Dragovoljac.com, Hrvatski fokus, Viktimologija, Glas Brotnja i dr.
Tako je bilo sve do nove domoljubne pobjede na parlamentarnim izborima, 8. studenog 2015. godine. Od tada ga je počela slamati zloćudna bolest, ali je radosno dočekao i formiranje nove Vlade Domoljubne koalicije i Mosta, te njeno potvrđivanje u Hrvatskome (državnom) saboru 22. siječnja 2016. godine.
Stanje mu se sve više pogoršavalo, te je preminuo u Vječnu Domovinu u znaku Isusova svjetla Svijećnice, te prešao u krilo Očevo, gdje više nema ni tuge ni boli, ni muke, gdje smrti više nema i gdje je sve radosno i novo, onako kako je i Mate svojim životom u voljenoj ovozemaljskoj Domovini zaslužio.
Njegovo tijelo počivat će do Uskrsnuća u rodnom Širokom Brijegu, srcu hrvatske Domovine.
Ispraćaj će biti u voljenome Zagrebu, gradu svih Hrvata, a pokop u obiteljskoj grobnici uz bistru i šumeću rijeku Lišticu.
Termini će biti objavljeni u posmrtnoj obavijesti Večernjeg lista u četvrtak, 4. veljače 2016. godine.
S najvećom tugom i ljubavlju, njegovi: supruga Ružica, djeca Dominik Domagoj, Stjepan Tvrtko, Blaženka Drina i Petar Krešimir, te unučad: Katarina, Ana, Antonija, Marija i Dmitar Zvonimir.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Počivao u miru Božjem!
Dr. Ružica Ćavar
Bujančeva Bujica, 29.1.2016.
HLO OPET PROTIV NDH
Borba za parking je počela...
Eto jugokomunistički đavo neda Hloverki opet mira pa nas brani od yugo bande tako što blati NDH!
Napada komuniste braneći neke svoje, pazite sad, partizane dalmatince, antifašiste pa nas usput podsjeti kako je promovirala svog nekadašnjeg favorita Milančeta koji eto nije nešto dobro ispo...
I hoće još Togonala da nam podmetne pod ustašu...
E nećeš vala!
Njena izjava ü Bujici će ući u antlogiju komunističkog podrepaštva:
Pa zašto bi Hrvati bili za NDH, molim vas lijepo, pa to je propala tvorevina!
Nisi čula crna Hlo za izjavu nadbiskupa Stepinca komunističkim zlotvorima na suđenju u Zagrebu:
Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!
Did Vidurina
PRAZNOGLAVI JUGOKOMUNISTIČKI ANTIFAŠISTI NEMAJU POJMA TKO JE ZLATKO HASANBEGOVIĆ
Ne spominjem Brain Tracyja, Kanađanina, autora bestselera “Obogatite se na vlastiti način“ već drugi put zbog savjeta kako se obogatiti na njegov način. Naše političko-poslovne elite pronašle su u ovih dvadesetak godina stotine daleko lucidnijih, pragmatičnijih i efikasnijih načina kako da se obogate bolje od savjeta naivnog Kanađanina. Mudri Brain napisao je nešto što je u RH ovog trenutka izuzetno aktualno: “Ako želite uspjeti, morate naučiti živjeti sa svojim neuspjesima.“ Naime, ljevica je neakademski rečeno ipak popušila ove izbore malo više od HDZ-a. Peti put i dijelom i konkludentno pokazala je, međutim, kako nikada neće naučiti živjeti sa svojim neuspjesima. Pomalo imam razumijevanja za njih. Čitajući bisere bivših ministara, zahtjeve – i to ultimativne – kulturnih Jugoslavena i nekulturnih orjunaša teško je spriječiti suzu da ne kane niz oko. U nogometnom smislu ljevičari sebe poistovjećuju s Barcelonom i Realom, a desničarske ognjištare s recimo Hrvatskim dragovoljcem i Interom iz Zaprešića. Sad politički pikzibneri, dragovoljci i “Zapreščani“ nadmudre velikane na izborima. Tko ne bi nakon serije neuspjeha postao “živčan“? A “skladna“ Domoljubna koalicija još namjerno dolijeva malo ulja na rasplamsalu vatru. Postavili su za ministra kulture osobu koju oni, da su slučajno na vlasti, ne bi postavili ni za dostavljača bureka Andreji Zlatar Violić. Zlatko Hasanbegović, slažem se, predstavlja tzv. “nepodesan pokušaj“.
Kao da recimo s kuhanim rezancem pokušate pogoditi u centar Pikada. Kako netko može biti na čelu ministarstva i to kulture, a osobno ga ne poznaje hrvatska glumačka veličina Vili Matula, bivši član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Da je slučajno na tu funkciju imenovana moja favoritkinja Anja Šovagović, bivši član CK bi također bio protiv, ali zato jer Anju predobro poznaje! Da je Vili u pravu potvrdila je i slavna, sjajna glumica Nina Violić. Ni ona nema pojma tko je Hasan. Došao čovjek iz Prijedora, misli Nina. ”Nije zaje…cija. Čak ni registar izdajnika nije zabavan. Sve je realno i sve je gore nego u najcrnjoj mori“. Uhvatila Ninu crna depresija pa kaže: “Očajna sam što ću do smrti živjeti u šupku (ovaj dražesni izraz bez točkica) svijeta i što se nikad ništa neće promijeniti. Naša djeca isto. Njihova djeca isto. Gonite se u tri pi…ke materine cijela fašistička Europa i naša primitivna prčija. Nisam odavde“. Mislim da je naša Nina pomalo fatalist. Mora vjerovati da će opet progresivni dio Hrvatske doći na štih. Opet će netko od Violića postati ministar kulture i onda nas onako kulturno poslati u tri pi…ke materine. Iako mogu razumjeti senzibilnu Ninu. Nina je dugo živjela u balkanskom Parizu, tj. u Beogradu s 19 godina mlađim glumcem. Umjesto da uživa po “belom svetu“, iznenada se vratila u “tamni vilajet.“ To je isto kao kad se nakon briljantne karijere s Broadwaya vratiš u Grossmutter Traversedorf. tj. u Babinu Gredu. Naravno, na jednu apsolutno normalnu reakciju i slanje u tri pi…ke materine, ustašoidna desnica je započela s prijetnjama našoj Nini. Najprije će Ninu ubiti, a onda silovati. Nešto kao u filmovima Quentina Tarantina. Sad se treba odlučiti tko je Barbara iz TV serije “Bitange i princeze?“ Ja sam se odlučio. A vi?
No, to nije kraj za nesretnog Ministra. Napredna kriptokomunistička ljevica nikako da shvati koje reference on ima za tako važno mjesto na kojem se dijeli lova tzv. nevladinim udrugama koje su sada prvi put zaista nevladine. Da je barem rođen u Bosni kao recimo “talentovani“ Frljo Frljić, Miljenko Jergović ili Mile Kekin pa bi bio dio hrvatske ekstremne ljevice. Ali on je rođen u Zagrebu, a to je gore nego da je iz Babine Grede. U toj purgerskoj vukojebini završio je osnovnu i srednju školu, Filozofski faks te napravio magisterij i doktorat. Primijetili ste, nema visoku Kumrovečku. I još nešto. Kako je netko s tako retrogradnim i nedijalektičkim stavovima završio Filozofski faks? Kako je izmigoljio Vesni Pusić, Hrvoju Klasiću, Tvrtku Jakovini, nasljednicima tvrdih partijca Mladena Zvonarevića i Milana Kangrge? Uspio se čak dokopati diplome, magisterija i doktorata! Drugovima je očito popustila budnost pa su na trenutak zaspali. Ali neprijatelj nikada ne spava. I intelektualni pušači i kunski potrošači spremni su na razumni kompromis. Kaže jedan tobože od pametnijih: “Ja sam za Jasena Mesića”, misleći pri tome na Stipu. “Em’se razme”, rekli bi Zagorci. Za to vrijeme ministar bez srca i duše kao zadnji dušmanin odmah je raspustio “Povjerenstvo za medije.“
To je stvarno potez koji je za srce ujeo izvjesnu HRT zvijezdu Mimu. “Što to znači?” zasiktala je Mima. “Bez da je izvršena revizija našeg poslovanja“. Revizija koja bi sigurno trajala par godinica. Dok traje revizija, pometeno povjerenstvo bi filalo i nadalje lovom udrugu “Muf“ za koju je Mima emocionalno i kunski vezana. Što će Forum.tm bez 250 000 kunića, a tek Portal H.alter koji je također ostao bez 250 000 kn. Skupi halteri! Lupiga.com ostao bez 250 000 kuna samo zato što je ministra Hasanbegovića nazvao “ministrom iz Pavelićevog šinjela.“ Mogli su lupiti ministra s Titinim i Rankovićevim šinjelima koje nose godinama na sebi, ali ih je legendarna ljevičarska briga za čovjeka zadržala sa smiješkom u kosi. Nešto je skromnije, skoro pastoralno, u svojim zahtjevima bilo Hrvatsko novinarsko društvo koje je po mišljenju zlobnih ognjištara više Sjevernokorejsko nego hrvatsko. Platforme 112 ma što god to značilo i Hrvatski Pen centar zatražili su da se Ministar pospe pepelom po glavi i skrušeno ispriča radikalnoj ljevici, a oni će ispriku uvažiti uz uvjet da odmah da ostavku. Kod njih je vidljivo da još nisu shvatili da nema više viceva. Mali Ivica je završio školu, plavuša se ofarbala, a Mujo i Haso su odavno u staračkom domu.
Kao debela crna muha u čaši mlijeka istakla se notorna Sanja Sarnavka premudrom procjenom da je apsolutno nedopustivo proglasiti antifašizam floskulom u 2016. godini kako se to “omaklo“ nespretnom Ministru. Ako bi se dijelio Nobel za glupost, Sanja bi imala najviše nominacija, kao nekada tako dragi film intelektualnom habitusu naše Sanje “Moje pjesme moji snovi.“ Imam zločesto slonovsko pamćenje. Pamtim osamdesetih godina kad je na Okružnom sudu u Zagrebu sudac Hamilton osudio Marka Veselicu na 14 godina strogog zatvora jer je doktor ekonomije Veselica u razgovoru za Švedsku televiziju ustvrdio da devize od turizma trebaju ostati u onoj republici koja ih i ostvari. Pazite, zbog ovakve izjave dobio je 14 godina, zatvora. Osamdeset posto današnjih antifašista nije tada ni muknulo. Ne sjećam se Sanje Sarnavke ni Saše Lekovića ni Zorana Pusića ni Stipe Mesića ni Josipa Manolića ni Ivana Fumića ni jednog jedinog današnjeg antifašistu da je javno protestirao protiv jedne izrazito fašističke presude. A oni su navodno istaknuti antifašisti. Jedini modus postojanja današnjih antifašista je isključivo izmišljanje fašista. Antifašizam kao isprazni pojam postoji još samo u RH. Srbija, koju često podcjenjujemo u odnosu na demokratske dosege, daleko je od nas odmakla. Svi Srbi koji su se zalagali, borili i izborili za srpske nacionalne interese su rehabilitirani ili će to uskoro biti. U nas intelektualno zacementirani boljševici još uvijek uz svesrdnu ljevičarsku medijsku falangu skaču kao opareni na samu pomisao da bi mogli biti demaskirani. Ne pada snijeg da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka prikrije svoj trag… ili tako nekako.
Ideja kratkotrajnog ministra Crnoje bila je genijalna. Genijalni mamac za praznoglave antifašističke somove. Prvi je zagrizao Anto Nobilo koji u Saranavkinom stilu kaže: “Svaki pošten čovjek morao bi biti ponosan ako je na listi izdajnika“. Bravo za advokata Nobila!!! Pravilan stav. Bez obzira na to što je ta lista realno neizvediva barem u ovakvoj RH, upotrijebite malo maštu. Lista “izdajnika“ izlazi recimo u katoličkom dnevniku 24Sata. Prvi na listi ponosno blista drug iz grupe Labrador koji su devedesetih postavili eksploziv ispred Židovske općine u Zagrebu. Zatim slijede ponosni snajperisti u Karlovcu i Sisku. Sad vide da se isplatilo skidati civile i trenirati za Olimpijske igre 1992.g., u Barceloni. Zatim, puni sebe, slijede haaški svjedoci tipa Mesića i Puhovskog, pa oni koji su slali dokumentaciju o 30.000 ubijenih Srba u Oluji. Nema smisla dalje nabrajati jer kamo bi me odvelo nabrajanje svih “poštenih i ponosnih“ denucijanata. Hrvatska je zaista premala za sve svoje izdajnike. Zato je sreća za Antuna Gustava Matoša što ne živi u realnom vremenu sa Sanjom Saranavkom i Antom Nobilom jer bi zbog stiha “Vidje’ Hrvatska puno čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda…“ u isti čas morao napustiti mjesto tadašnjeg ministra kulture. Mjesto na koje bi vjerojatno i Matoš bio imenovan samo pod uvjetom da su Nina Violić i Vili Matula za njega čuli.
Zlatko Hasanbegović je jedan od rijetkih ministara kulture RH koji nema govornu manu. Naime, on pri izgovaranju ne guta “Hrvatsko slovo!“
Marko Jurič bi, po nekim relativno dobro obavještenim izvorima mogao dobiti nogu s TV Z1. Rekao je četnicima da su, zamislite, “četnici”. Time, naravno, nije uvrijedio nikog u Srbiji. Ali je uvrijedio hrvatsku orjunu koja je žilava kao lišaj. ”Komentator“ Viktor Ivančić otvoreno tvrdi “Hrvatskom puzi korporativni fašizam“. Bravo mudri Viktore!!! Problem je da u Hrvatskoj nažalost nema toliko fašista da bi fol-antifašisti mogli od toga ugodno živjeti. Bi li imalo bilo kakvog smisla citirati što su sve do sada o RH izgovorili ili napisali Mirt, Babić, Teršelič, Pusić, Ilinčić, Juras, Frljić, Matula, Neda Raukar, Dežulović, Tomić, Margetić, Sarnavka, Richembergh, Stazić, Kolman, Rakić, Mesić, Pupovac, Josipović, Vedrana Rudan… Recimo “istraživačka novinarka“ Nataša Škaričić. Zatražila od ministra kulture račun na koji može uplatiti novac koji je dobila od Ministarstva kulture za svoje novinarsko-istraživačke radove, što god to značilo. Ogorčilo našu Natašu što je Ministar razriješio dužnosti članove Stručnog povjerenstva za neprofitne medije. Večernji je spremno ustupio prostor konzekventnoj i ogorčenoj Nataši.
Taj samo-reklamirajući oglas nije našoj hrabroj Nataši naplatio ni kune. Hvale vrijedan potez bivšeg ”Narodnog lista“. Ljevoruka novinarka daje do znanja “nekompetentnom“ Ministru da je onako bistra k’o što ju je Bog stvorio prokužila da se tu radi o “blitzkriegu“ na novinarske slobode, pluralizam informacija, humanističke i ljudsko-pravaške platforme, kolektivno haluciniranje da ćete uvesti stanje političke i svjetonazorske diktature koja će iz javnog polja istisnuti sve one koji se ne bave zaštitom svetosti nacije i njenih ratničkih temelja, obračuna s “komunjarama“, “Jugoslavenima“ i “ubojicama tek začete djece“ i svim ostalim retrogradnim akcijama na koje je novinarstvo i formalno kontraindicirano“. Ali kaže skromna i talentirana novinarka da dalje neće o tome “jer Vam je to sigurno prekomplicirano“. Tu je Nataša u pravu. Ovakvo prepotentno haluciniranje rijetko se susreće. Sad mi je još jasnije zašto je genijalni Lav Trocki davnih godina prozvao novinare “intelektualnim proleterima.“ Za Ministra, doktora znanosti, zaista je malo prekomplicirano što je sa svojim “nepročešljanim“ mislima htjela izreći genijalna novinarka. Hrabra i konzekventna Nataša vraća oko 6000 kn neto zločestom Ministarstvu. Međutim, ima problema s “memorijom pamćenja“ pa ne navodi koliko je love do sada dobila u mandatu Andreje Zlatar i zašto ne bi i to vratila ustašoidnom Ministarstvu? Izgleda da je malo “prekomplicirano“ za “intelektualnu proleterku“ i sama pomisao da je Ministar došao na to mjesto voljom hrvatskih birača. Kao što je tom istom voljom ministrica svojedobno bila postala i Andrea Zlatar. Njezin retrogradni ljevičarski kod (o pijanstvu da i ne govorim) isti je k’o kod Viktora Ivančića, Ante Tomića, Vedrane Rudan, Sanje Sarnavke, Rade i ostalih nevladinih usisivača novca na projekte tipa “Seksualni život muha u Ukrajini.“
Dok nekad dobrostojeći građani kopaju po kontejnerima dotle ljevičarske udruge žderu milijarde kuna godišnje. I sad kad je došlo vrijeme da se ta pipa konačno zavrne odmah eksplozija bijesa, etiketiranja, sve sami ustaše, nacisti, fašisti i poštena komunistička inteligencija. No, uzalud vam trud svirači! Gotovo je sa zlatnim vremenima kad je Veselica dobivao 14.g., zatvora za izgovorenu riječ. To što više nije moguće ni na Kubi, vi bi 2016.g., u RH. Pijane novembarske Krležine noći su prošlost! Ima magle, ali više nema gusaka. Ali lijeva razmišljanja su više nego zanimljiva. Ili mi ili nitko!!! Ante Tomić sanjari “na svijetu uskoro neće biti ni jedne Hrvatice i nijednog Hrvata“ jer da bolje nismo ni zaslužili. Bravo Ante premudri!!! Već spomenuti Viktor Ivančić k’o da se našmrcao, kaže: “A kad jednom od te Hrvatske, zaslugom onih koji je danas po dužnosti vole, ne ostane ni kamen na kamenu..“
Tko bi to mogao razvaliti Hrvatsku? Nema Slobe, Kadijevića, Adžića, Ferala! Jel’ mislio na svoje istomišljenike tipa Sanja Sarnavka, Nataša Škaričić, Savo Štrbac, Zoran Pusić, Stipe Mesić? Hrvatska, tko god bio na vlasti, ima dobru momčad. Možda neće biti prva, ali će u ligi uvijek ostati. A Viktor, Ante, Nataša, Sanja i ostale Babe-vange mogu preko Nataše, u farmaceutskoj industriji uz pomoć novog Premijera, nabaviti tablete protiv čireva na želudcu.
Nedavno je osuđen moj klijent, inače dugogodišnji blagajnik u banci, zbog manjka. U kaznu mu je sud uračunao i godine provedene iza rešetaka blagajne!
Zvonimir Hodak
Prenosimo...
Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima
SF-pisac Phillip K. Dick rekao je: "Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi."
Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam upotrijebio izraz "kritičko razmišljanje", ali to je jedna od tih besmislica. Ako postoji "kritičko" razmišljanje, to bi značilo da postoji i "nekritičko" razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti, postoji samo - razmišljanje. Ako ga nazovete "kritičkim" usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste "kritički" razmišljali, a zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od razmišljanja. "Kritičko razmišljanje" otkriva se kao istoznačnica za "nerazmišljanje". Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).
Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja
Zato - samo razmišljanje. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas prije nekog vremena obasipali mediji i političke elite, u vrijeme referenduma za ili protiv ulaska institucije braka, kao muško-ženske zajednice, u Ustav. To je primjer programiranja riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno. Pojam je: "tolerancija manjina". Što u stvarnom životu uopće znači - "manjina"? Razmišljajući sam zaključio - jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena "većina". Svi smo manjine: Zagrepčani kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi, poljoprivrednici, homoseksualci, nogometaši... Pa čak su i Kinezi manjina, gledajući cijeli svijet. Ljudsko društvo se sastoji od međusobno isprepletenih manjina, dok je "većina" hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.
Drugi dio pojma jest - "tolerancija". U nekoj knjizi Sri Sri Ravi Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija - loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači - ne prihvaćati ga. Samo ga trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad se kaže da se nekoga "tolerira", ne kreće se od postavke da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da "toleriramo manjine", ispada da bismo trebali "prihvaćati cjelinu". Cjelina je sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih "manjina". Znači li to da zagovaranje "toleriranja manjina", zapravo znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?
Svijet timskog rada - svijet bez novih ideja
Jedan od scenarija izučavanih u Institutu Tavistocku, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi "Institut Tavistock", Daniela Estulina), jest "segmentacija društva na manje dijelove". Estulin piše: "U tom scenariju sve skupine - etničke, rasne, spolne - bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju se na još manja područja prema etničkoj podjeli", a to se naziva "jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke."
Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo, suvremeni pojam "timski rad" se prikazuje kao nešto pozitivno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o - uprosječivanju. Nikada "kolektivni um" nije iznjedrio izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. "Timski rad" se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu "timski rad", težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?
Isto vrijedi za još popularniji pojam - "javno mnijenje" ili - "javno mišljenje". Velika se važnost pridaje nečemu što ne postoji. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, njega stvara neki pojedinačni um koji određenim metodama, psihološki obrađuje druge pojedinačne umove, da bi ih gurnuo u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju - u mentalitet roja.
Božanska iskra razuma u svakom umu
Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u knjizi "Institut Tavistock", jer "ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma." Još piše: "Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića, jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drukčije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo 'Harmonija svijeta': 2 posto za, 48 posto protiv, 50 posto neutralnih."
Isto vrijedi za pojmove "divljaci - civilizirani ljudi", jer u "divljim" plemenima vlada daleko veći sklad nego u "civiliziranim", mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u "divljaštvo". No, "divlja" plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.
Izraz "tranzicija", također sadrži zamku, primijetio sam čitajući udžbenik iz zemljopisa za 7. razred. "Tranzicija" se u medijima predstavlja kao pozitivan proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije - tranzicija je proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. No, ti "privatnici" koji kupuju državne imovine su zapravo korporacije, nadnacionalni entiteti veći i bogatiji od mnogih država. Imaju neizmjeran utjecaj na socijalnu situaciju društva, ali nikakvu obavezu prema građanima. Dakle, pravi prijevod riječi "tranzicija" jest - preuzimanje državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz - "biti zemlja u tranziciji"? I kada je tranzicija gotova? Kad država ostane bez strateških dobara!?
Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam
Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali možda je i to samo igra riječi. Svjedoci smo sužavanja sloboda, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, davno je rekao: "Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'." Doista, već se godinama vidi da političke strukture s ustima punim antifašizma, promiču predaju Hrvatske Europskoj uniji, koja predstavlja fašističku državu ako se krene od definicije fašizma kao - spoja jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. Dakle, pod krinkom antifašizma, nameću fašizam. Briljantno, doista! Često se divim suvremenim društvenim inženjerima. Imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? Iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.
Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU, protivnici su zvani "euroskepticima", dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, "kroatoskepticima". Suvremena politička korektnost za ideje, koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom branjenja "sloboda", ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto. Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino "napredno" za ljudski rod - biti "konzervativan"? Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao - dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.
"Otac i majka" izbačeni iz švedskih vrtića
Recimo, u zemljama članicama EU-a, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam "gender mainstreaming". I dok u Hrvatskoj, donekle, imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje ("rodno osviještena politika", ali možda se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige "Svjetska seksualna revolucija", ne postoji riječ "gender mainstreamnig", pa ljudi niti ne znaju da ih "već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i Vlada i europski autoriteti i jedan dio medija."
Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi "otac i majka" i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: "Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban."
Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU-a (koji želi ukinuti državne suverenitete) od prije koju godinu, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti - "moja zemlja", nego - "zemlja koju najbolje poznajem". Našim umovima se vlada kroz riječi. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to "revolucija". Njihova društvena i mentalna struktura uopće nemaju prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.
Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se - tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet - trik je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u knjizi "Manifest protiv imperije - prilog povijesti američkog neoimperijalizma"), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u - a zastario mu je i izraz "tiranija većine" - uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer riječi "despozitam" i "tiranija" nisu bile prikladne. Nemojte ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti svjestan.
Ideje u nas ulaze pomoću riječi
U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knjizi iz 1930., "Vrli novi svijet", Aldous Huxley je napisao: "Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi." Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu "Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije", u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja.
Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom, piše Estulin, nije osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, "za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti."
A ideje u nas ulaze pomoću riječi.
"Sloboda" je često korišten termin u SAD-u, ali američki Ustav je, kako piše Saša Marković, više okrenut "formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu Ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava koja je dio Ustava od 1791.". Tko zna, možda je moguće i to - sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. To su uspjeli koristeći riječ - "sloboda".
Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za svoju imovinu: "Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine".
Liberalna demokracija, totalitarna u srži
Američki Kongres je 26. srpnja 1947. donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno-obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija i filmskom propagandom Holywooda, stvorilo ono što američki pisac Gore Vidal naziva - "prihvaćeno mišljenje". Vidal parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja. Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučajeva i procesuiran kao - neprijatelj države i žigosan.
Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću riječi. Recimo, "kapitalizam" bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije "kapitalizam". Zovimo ga preciznije - "korporatizam". "Komunizam" je, pak, predstavljan kao suprotnost "kapitalizmu", ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati - "državni kapitalizam". Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i "komunizam" nazvati "korporatizmom". Paroles, paroles, paroles...
Obratite pozornost i na razinu jezika u informativnim emisijama - mnoštvo imenica, kratke rečenice, jednostavni vokabular, kratki izrazi... Sve se to, piše Daniel Estulin, radi sa svrhom. Preko ljepote i složenosti jezika čovjek prenosi ideje i načela kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta, jezik postaje nalik nečemu što potiče iz fiksnog, brojčanog svemira: pas, kriminalac, privreda, bomba... nema tu pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. To je ispiranje mozga, s kumulativnim učinkom, koje postupno mijenja paradigmu društva.
U početku bijaše - riječ
Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskoga rata i ideja o uklanjanju nacionalnih jezika u korist "temeljnog engleskog", budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. "Taj uvrnuti koncept", piše Estulin, "osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku." Korištenjem "temeljnog engleskog" u masovnim medijima, velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.
No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti postojeći niz pretpostavki o društvu.
Estulin piše da su ljudi talijanske renesanse govorili jezikom koji je dvjesto godina ranije oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli. Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća, kaže Estulin. Njegov rječnik koristio je Boccacio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje su trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski. Isto je Geoffrey Chauser, autor "Kanterberijskih priča" učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pritom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je Estulin zaključio da su jezici koje su stvorili pjesnici, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti. Jezici su stvorili nacije, a ne obratno. Jezikom ih se danas nastoji i uništiti.
Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice - U početku bijaše riječ. Snalaženje u "materijalnom" svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. (http://nexus-svjetlost.com/)
Krešimir Mišak
STARI USTAŠA BATON I NOVA NDH
„Ne smijem propustiti da ovdje priznam Tiberiju velikodušno djelo: kad se u svojem trijumfu bio podičio zarobljenim dalmatinskim ustašom Batom (Baton, Batonski ratovi, Bellum Batonianum, Ilirski ustanci, 6. do 9. godine), oslobodio ga je, poklonio mu veliku svotu novaca i lijepo ga naselio u Ravennu. Bato je to i zavrijedio: bio je jednom Tiberija (kasnije rimski car) viteški pustio da umakne iz neke doline, kamo je bio zapao kao u stupicu s većim dijelom svoje vojske“. Navod je iz knjige: Robert Graves. „Ja, Klaudije, Car i Bog“, Prosvjeta, Zagreb, 1978., tisak: Grafičko poduzeće „Novi dani“, Beograd, prijevod: Iso Velikanović 1939., a redigirao, „prilagodio današnjoj jezičnoj normi“ Stanko Korać, koji je 1991. napustio Hrvatsku i otišao u Beograd.
Čitajući ovu knjigu i pronašavši u njoj lijepu staru hrvatsku riječ „ustaša“ u svom punom i pravom značenju osjećao sam se kaolinguapaleontolog koji je nabaso na epohalno otkriće. Prije bih se mogao nadati omanjem živom dinosaurusu u Vukomeričkim Goricama; nedavno se tamo doselio medvjed, nego li uporabi imenice „ustaša“ u pravom značenju 1978. u izdanju Prosvjete iz Zagreba u redakciji Stanka Koraća, još tiskanom u Beogradu. Možda je i tu „kvaka“ - no gdjegod bila, razveselio me pronalazak riječi „ustaša“ koja je namijenjena, uporabljena za davne Batonske ustanke; jednoga u Dalmaciji, drugoga u Panoniji.
Pisao sam već ovdje kako se imenica „ustaše“ rabila i u danas skoro nezamislivom „složencu“: „srpski ustaše“, srpski ustaše protiv Turaka. Ponovno se ovdje borim za riječ i za jezik istodobno. Iščupati iz hrvatskog jezika riječ njegovu potpuno prirodno tvorbenu riječ “ustaša“ znači čupati Hrvatima jezik. I komunikaciju i organ. Hardver i softver. Odavno iščekujem trenutak kad će netko u novinama napisati, primjerice: komunističke ustaše u Boliviji vodio je Che Guevara. Ili, šijitski ustaše napali Sanu, kurdski ustaše Mosul, itd, itd. Ali ne, tijek je bio, a najžalosnije je što je takav medijsko-politički i danas - širenje njena opakoga, isključivo fašističkoga značenja. I dok su Srbi rehabilitirali četnički pokret, koji je u biti bio pred fašistički fašizam, iskazao se devedesetih i kao post nacistički nacizam, a ni na kraj pameti im nije palo, ni u primisli bilo, iz srpskoga izbaciti riječ „četnik“, koja ima i druga značenja, osim navedenih totalitarističkih crimena - Hrvati su još u smrtnom strahu uporabiti riječ „ustaša“ u njenom punom i pravom značenju. Nema šanse!
Bila su vremena kad je izbačeno i, početno, veliko slovo „U“ iz tiskovina, no to danas, u suprotnom smjeru („svi ste vi „ustaše“) smiju činiti SNV - Novosti izravno iz „ustaškog“ proračuna i početi s velikim „U“ i napisati za današnju Hrvatsku, nakon formiranja Vlade RH: Nova NDH. Čitaj: nove ustaše u punom mrziteljskom značenju. Kakav „govor mržnje“ – čista satira, ona u kojoj bi nam ga sa-tirali. Je l' metak, je l' što drugo, Vrag će si ga znati. Zaključak, u skladu s Rakićkinom agencijom: četniku ne smiješ reći „četnik“ ni kad pjeva četničke, ma tko bio, obični pop, mitropolit s Cvjetnog trga, patrijarh, Savo Štrbac..., jer Srbi se ponose sa - četnicima. Tako je arhiepiskop Amfilohije; onaj koji nam „procjenjuje“ blaženog Alojzija Stepinca, ljetos odlikovao četničkog vojvodu Šešelja s visokim srpsko pravoslavnim crkvenim odličjem, „Ordenom zlatnog lika Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca“, Pa ti vidi. Ovdje slijedi zabrana onome tko se usudi reći kako su popovi pjevali lirske mitraljezu i epske zločincu popu Đujiću, a nisu se, primjerice, molili. Ako pjevaju mitraljezu, tko zna gdje ga čuvaju? Na Dinari, il' je negdje bliže?
Nitko od ovdašnjih političkih i vjerskih Srba, do raznih udrugara i udrugarica, Mirjane Rakić, von de Richembergha, televizije zvane Hatevej... nije čuo kako bi pjevanje epskih popu Đujiću bio „govor mržnje“. Ma daj – di bi bio. Izaći će znam kako je niški specijalac, pa mitropolit, četničke samo zijevao. Reći će mnogi, pa i dobronamjerni, kako je sve to „vraćanje u prošlost“. Jest, prvo ju je curiknuo Račan na malo, a Ivo Josipović na veliko. O Zoki ne ću trošiti riječi. Vraćam se i ja, ali običnoj staroj hrvatskoj riječi „ustaša“ i obećavam, ako budem imao prigodu, ako me ne smaknu „udruge“ i ostali, ubuduće ću ju rabiti svugdje i svagda, pa i unazad, gdje god i kad god se koja skupina protiv bilo koga i bilo kada ustane. Gledat ću hoće li mi iščupati jezik. Oči valjda iskružiti ne će. A četnike ne ću spominjati, da me ne bi neka Rakićka. Preostali su mi tako samo - Srbi.
Mato Dretvić Filakov
Tko se boji mrtvih ustaša
Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.
Ante Čavka
PAZI OŠTAR ČETNIK (U epizodi: Srpski slavuji)
U Hrvatskoj nikada nije dosadno. Za to se brinu gotovo svi, novinari, političari, crkveni poglavari, poštena inteligencija i ostali. Igara, dakle, ne nedostaje, no šuška se da bi uskoro moglo nedostajati kruha. No, do tada zabavimo se!
Poglavar jedne manje crkve u Hrvatskoj ovih je dana ničim izazvan predložio uvođenje ćirilice u hrvatske škole. Glavni argument za taj bizarni prijedlog mu je to da bismo se kroz učenje tog pisma, kojim se dio Hrvata služio u srednjem vijeku, okrenuli prema budućnosti. Osebujna logika osebujnog crkvenog poglavara. Samo da u ovoj slučajnoj državi taj slučajnik nije slučajno i rektor najvećeg i najstarijeg sveučilišta. Uostalom, ništa nije slučajno.
Napalo Marka Juriča, hrvatskog novinara. Priznajem da je pomalo nezgodno biti hrvatski novinar u Hrvatskoj. Nije sramota, ali je peh. Tako se neoprezni Marko našalio kako bi na Preradovićevu trgu možda trebao stajati natpis ''oštar četnik''. A povod mu je za to bio snimak zagrebačkog mitropolita Porfirija kako u nekom razdraganom, bradatom društvu pjeva četničke pjesme. Porfirijevo pjevanje nitko u Hrvatskoj ne problematizira, problem su oni koji na to upozoravaju.
Ipak, Juriču se mora odati priznanje da je provokativnim izričajem uspio izmamiti reakcije medija te tako u fokus javnosti vratiti i Porfirijevo pjevanje. Naime, taj kratki video poznat je već duže vrijeme, ali su ga domaći antifašisti znakovito ignorirali. Na Juričevo podbadanje u obliku sintagme ''oštar četnik'' nisu mogli šutjeti te su se tako razotkrili. Juriča se sad optužuje za ''govor mržnje'' prema Srbima, što je krajnje diskutabilna optužba jer ti koji tako optužuju izjednačuju pojmove ''Srbin'' i ''četnik'', te tako nanose Srbima veliku nepravdu.
Ja osobno mislim da tko pjeva, zlo ne misli. Porfirije je za mene još jedan srpski slavuj, a ne oštar četnik. U svakom slučaju, pjevanje ne bih kažnjavao niti bih stvarao veliku buku oko toga. Samo – onda bi to trebalo biti pravilo koji važi za sve. Međutim, ''antifašisti'' se nikako ne uspijevaju uzdignuti do toga. Oni drže da su njihove pjesme ''govor ljubavi'', a sve druge pjesme da su ''govor mržnje''. Uz malo iznimku da su od tih drugih spremni tolerirati još samo četničke pjesme.
I ne staju samo na tomu nego drže da je svatko tko nije ''antifašist'' po njihovu ukusu automatski fašist. Tako su napali Zlatka Hasanbegovića da je fašist zato što je negdje izjavio da je antifašizam naših antifašista tek floskula kojom prikrivaju svoj komunizam, odnosno komunistički mentalni sklop. Zanimljiva logika, ako nisi crn, onda si bijel, ako nisi mršav, onda si debeo, ako nisi antifašist, onda si fašist. Da budem iskren, od fašizma zazirem više jedino od antifašističkog fašizma.
Konačno je formirana vlada! Čini mi se u zadnji trenutak jer je broj mostovaca počeo rapidno opadati. Tako su na kraju za svojih preostalih dvanaest mandata dobili sedam mjesta u vladi i mjesto potpredsjednika Hrvatskog (državnog) sabora. Nadam se da tih dvanaest neće i dalje mahati vetom na svaku najavu realizacije nekih obećanja koje je Domoljubna koalicija dala u predizborno vrijeme.
Naši su mediji fascinirani kako je primopredaja vlasti protekla u mirnom i srdačnom tonu. Skoro da kuju u zvijezde Zokija i njegove zato što se nisu zabarikadirali i odbijali predaju vlasti.
Damir Pešorda
REGISTAR IZDAJNIKA
S obzirom da se ovih dana u Hrvatskoj javno piše o pokušaju Registra izdajnika, uzimam si pravo da i ja promislim o toj hvale vrijednoj ideji. Kažem, hvale vrijednoj ideji, koja u svojoj osnovi može imati dalekosežne pozitivne posljedice na budućnost hrvatskog naroda kako bi rekao jedan hrvatski pjesnik, na: budućnicu, odnosno na provjetravanje ljudskog duha u Hrvata i svih njenih građana. Čovjek se pita odakle bi se moglo početi u toj zamisli. Misli su uprte najprije na onog koji nosi teret izdajnika. A, što bi pod tim opće kršćanskim i ljudskim normama bio izdajnik jednog naroda. Ako se misli na Registar, onda se radi o skupini, znači o zbroju pojedinaca, koji su ukratko činili zlo.
Kad bi se radilo o pojedincu, onda bi se lako očistila izdaja, odnosno samo jedan pojedinac bi potpao pod onu narodnu izreku: jedan ka nijedan. No svi mi koji pratimo hrvatsku stvarnost, bilo onu opću, bilo onu političku. znamo da se radi o desetinama, ako ne i tisućama izdajnika. Tko ih može stručno kvalificirati, tko ih može kako bi špijuni kazali poloviti, tko ih može staviti u neke knjige podataka: koji se zovu Registri. To bi Hrvatsku državu odvelo u ćor sokak. Ali taj ćorsokak ne daje nikome pravo da se to prebriše, da se od toga odustane. Ako se ne poradi na čistoći hrvatskog društva, ono blato u koje su ljudi ulazili može škoditi svekolikom razvoju. Može se usporiti razvoj, može se krivo kadrovirati kadrove, može se javnom stranom kapitalu naškoditi da slobodan i nepristran dođe u našu državu. Ako od toga odustanemo mnoge političke stranke ostati će uskraćene od svježine: kako bi pjesnički ponovno kazali. Ne će se dogoditi prava konkurencija, neće oni čisti moći doći u poziciju odlučivanja. Da se je to do sada bilo ostvarilo, mi ne bi imali blata u političkim strankama, a da ne govorimo o udrugama, kako se kaže u civilnom sektoru.
Koga bi napokon trebalo očistiti, odnosno tko bi se trebao čistiti. Mi katolici kažemo: tko bi se to trebao pokajati. Pokajanje je u nas katolika najveći milosni dar, jer uzima u obzir hrabrost susreta sama sa sobom, odnosno borbe u sebi i težnje da se pobijedi zlo. Zato bi držane institucije u ovom slučaju Ministarstvo Uprave, trebalo pozvati sve pojedince - izdajnike na pokajanje. A oni koji nisu u milosti vjere, a bili su izdajnici; oni se po etičkim normama mogu pomiriti u čistoći pomirenja savjesti. A njihov čin pokore neka bude inkluzija rada za javno dobro po osobnom odabiru. Mi katolici uz molitvu i odricanje svakog dana, možemo također dati obol općem dobru. A tko su osobe koje bi bile zahvaćene izdajom.
Po mom stavu to su osobe:
-koje su bile suradnici OZNE i UDBE
-koji su bili pripadnici JNA
-koji su bili pripadnici takozvane Narodne milicije
-koji su bili pripadnici SKJ, odnosno njihove matice SKH
-koji su zagovarali ideologiju komunizma, kao sustava koji je gazio sve što je bilo katoličko i humano
-
koji su nakon agresije na Hrvatsku od strane Srbije, bježali u inozemstvo
-koji su činili sve da se ne uključe u Hrvatske obrambene snage
-koji nisu bili za stvaranje Hrvatske države
-koji su se u ratu bogatili
-
koji su se i nakon rata raznim ljudskim spletkama koristili da bi osiromašili naš narod, da bi njezinu valutu slabili i sinovima i kćerima Hrvata i Hrvatica i časnih građana Hrvatske, iz njihovih usta kruh otimali
Možda bi se moglo naći još polazišta od kojih bi se trebalo krenuti, ali i ova polazišta mogu biti dostatna za poziv na
Poziv za pokajanje svih hrvatskih izdajnika
Kako se vidi po nabrojanim alinejama, ovdje se ne radi nikako o pojedincu niti o malim grupama, ovdje se radi o velikom broju ljudi koji su svojom krivnjom, a često puta moramo priznati i krivnjom tkz. vanjskog neprijatelja bili zavedeni kako bi im tobože bilo bolje u materijalnom vidu, a na štetu čistoće vlastite duše. Nitko od Hrvata i Hrvatica i građana Hrvatske nije svetac, ali pristati na svjesno kršenje naravnih zakona, jest na kraju izdaja, a da ne govorimo o grijehu. Dobro bi bilo da ovu moju ideju prihvate svi odani sinovi i kćeri naše domovine, i da humanim pritiskom na državne strukture dođemo do navedenog Apela. Ovaj Apel, ne bi građanima nanio dodatne bolove, ali bi im dao snage da se sami počnu čistiti i tako pridonositi svom narodu da dođe do slobode u punini. Vjerujem da zametak koji sam načinio u dobroj vjeri, može ubrzo postati hrvatska stvarnost.
Ivica Jurjević
Izdajnik je kuga
Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron
Otvoreno pismo njegovoj Svetosti Patrijarhu srpskom g. Irineju!
Vaša Svetosti, znam da nije uobičajeno i da je čak preuzetno od osobe koja je daleko ispod razine Vašeg značaja i važnosti u javnome (crkvenom, društvenom, nacionalnom, međudržavnom i širem međunarodnom) životu pisati otvoreno pismo, ali budući da Vas smatram najmjerodavnijom osobom, koja sigurno najbolje može ukratko odgovoriti na nekoliko pitanja, odagnati nekoliko sumnji i pojasniti neke nejasnoće, koja već dulje vrijeme muče, ne samo mene nego, predmijevam, i većinu katoličkih vjernika, to činim. Uvjeren sam da će Vaši odgovori naići na veliki odjek ne samo u katoličkoj i hrvatskoj javnosti, nego jednako tako i u srpskoj i međunarodnoj.
Naime, bilo bi dragocjeno znati je li Srpska Pravoslavna Crkva prije nego li je g. 2003. kanonizirala svog episkopa Nikolaja Velimirovića u hramu sv. Save na Vračaru (od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog), pitala za mišljenje o toj namjeri:
- Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana (jer Papa se osobno sigurno ne bi miješao u internu namjeru Vaše Crkve), Hrvatsku biskupsku konferenciju, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića ili barem ondašnjeg beogradskog nadbiskupa Franca Perka, imajući u vidu žestoki episkopov protukatolicizam, koji je Katoličku Crkvu smatrao zapadnom kršćanskom herezom a papu „arhijeretikom“ i antikristom, te njegovo fanatično protivljenjeratifikaciji konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana?
- Svjetski židovski kongres, Centar Simona Wiesenthala ili barem ondašnjeg beogradskog rabina Cadika Danona, imajući u vidu otvoreni episkopov najgrublji antisemitizam, koji Židove naziva đavoljim sinovima i krivcima za sva europska zla, njegovo veličanje Adolfa Hitlera, kojega uspoređuje sa sv. Savom, te njegovo odobravanje holokausta, kojega smatra opravdanom Božjom kaznom zbog Kristova ubojstva?
- Svjetsko udruženje islamskih znanstvenika, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ili barem ondašnjeg beogradskog muftiju Hamdiju Jusufspahića, imajući u vidu episkopovo glorificiranje četničkog vojvode Draže Mihailovića i blagoslivljanje pripadnika četničkih postrojbi, koji su počinili strašne i masovne pokolje nad muslimanskim vjernicima u istočnoj Bosni i Sandžaku u drugome svjetskom ratu?
- Splitsko-makarskog nadbiskupa Antu Jurića ili ondašnjeg njegovog pomoćnog nadbiskupa Marina Barišića, šibenskog biskupa Antu Ivasa, ili barem župnike koji se skrbe za vjernike: Gata, Tugara, Ciste, Gornjeg Dolca, Zvečanja, Dugopolja, Štikova, Maovica, Otavica, Vinalića, Kijeva i Garjaka, kao i drugih sela na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne,imajući u vidu episkopovo blagoslivljanje četničkog vojvode Momčila Đujića, zapovjednika Dinarske četničke divizije, koji je sustavno i nemilosrdno „čistio“ hrvatska sela od njihovih mještana svih uzrasta u drugome svjetskom ratu?
- Ustanove ili čelnike nacionalnih manjina u Srbiji (pa i hrvatske), imajući u vidu episkopov grubi i netolerantni srpski nacionalizam, i rasističko poimanje drugih naroda, koji je smatrao da je srpski nacionalizam najstariji u Europi a Srbi narod arijevske rase, naspram plemena slabije rase i niže vjere?
O svemu tome (Vaša Svetost zna sigurno bolje od mene), svjedoče brojni citati tog sveca Vaše Srpske Pravoslavne Crkve, o kojima bi, ako je to potrebno radi objektivnosti, bilo dobro upoznati širu javnost. Zbog čega ste, Vaša Svetosti, izabrali upravo Dragu Pilsela da objavite Vaša pisma upućena papi Franji u kojima obznanjujete svoje stavove u vezi kanonizacije bl. Alojzija Stepinca? Naime, taj tobožnji «katolički teolog», koji nikada nije uspio položiti ispite na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, poznat je kao isfrustrirani mrzitelj Katoličke Crkve u Hrvatskoj i njezina vodstva („proslavio“ se napisima u kojima biskupe optužuje za dilanje drogom, pranje novca i krađe automobila, a kardinala Josipa Bozanića za pomanjkanje elementarne inteligencije) s patološkim poremećajem vlastitog nacionalnog identiteta (o Hrvatima generalizirajuće piše kao o narodu koji je svoje probleme rješavao udarcima maljem)?
Nadam se da razlog ne leži u tome, nego ste i Vi, vjerojatno, podlegli njegovoj vrhunskoj (tek jednoj u nizu) manipulaciji, u kojoj je zbog uzdizanja vlastitog ega i važnosti «prodao» javnosti priču o svom gotovo osobnom prijateljskom odnosu sa sadašnjim papom Franjom, zbog čega su ga ne tako davno tjednima «razvlačila» sva sredstva javnog priopćavanja u Hrvatskoj. To je slavodobitno potvrdio i na početku pokretanja vlastite mrežne stranice, na kojoj je kao stalnog suradnika/kolumnistu naveo papu, što je doista, složit će te se, «lapsus mentis»! Iz dokumenata koje sam osobno tražio i dobio iz isusovačkog kolegija u Argentini vidi se da su se životni putevi isusovca Jorgea Marija Bergoglija i pitomca Carlosa Pilsela preklopili tek nekoliko mjeseci jer je kasniji papa ubrzo otišao na studij u Njemačku. Žao mi je, ali uvjeravam Vas da Vam teolog Pilsel ne može pomoći u prijateljskom uvjeravanju sadašnjeg pape u ispravnost Vaših stavova. Na kraju, da ne pomislite kako je izričaj «lapsus mentis» samo novinarsko prepucavanje mogu Vam osobno posvjedočiti, jer dok sam se svojedobno liječio nakon moždanog udara u zagrebačkoj bolnici Rebro, istodobno se u njoj liječio i teolog Pilsel ali na drugom odjelu!
Vaša Svetosti, unaprijed zahvalan na odgovorima želim Vam svako dobro!
Tomislav Vuković
"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)
Braniteljski radio
OD 1903. GODINE SVE SRBIJE (MALE I VELIKE) SAZDANE SU NA MITOVIMA, KRIVOTVORINAMA, ZLOČINIMA I GENOCIDU
Svakome tko imalo pozna njihovu prošlost jasno je da su Srbi jedan od najpodmuklijih Ii najgrabežljivijih naroda na svietu i da je skoro sva priča o njihovoj “slavnoj” prošlosti samo jedan ep absurdnih mitova o njihovim junaštvima, zbirka falsifikata, krađa i plagijata.
Svakome tko imalo pozna njihovu prošlost jasno je da su Srbi jedan od najpodmuklijih Ii najgrabežljivijih naroda na svietu i da je skoro sva priča o njihovoj “slavnoj” prošlosti samo jedan ep absurdnih mitova o njihovim junaštvima, zbirka falsifikata, krađa i plagijata.
Samo za početak, nitko iz “slavne dinastije” Nemanjića nije bio Srbin.
Patrijarh obitelji, prvi srbski kralj Stefan Nemanja bio je katolik iz ondašnje hrvatske Zete, a kako dokazuje crnogorski povjesničar dr. Novak Kilibarda, njegova supruga, majka njihovog najslavnijeg svetca, Rastka Nemanjića, alias sv. Sava, bila je katolikinja, Hrvatica Ana Borić.
Pa i nihov grb s “belim orlovima” je najobičnija fikcija, plod nezdrave mašte.
Tko je ikad vidio bieloga orla?
Ali, to je već i vrabcima poznata osebina naših prekodrinskih susjeda i njihovih ne tako davno posrbljenih eksponenata s ovu stranu Drine, pa o tome nije potrebno puno govoriti.
Ovo što sliedi ima sasvim drugu svrhu, a to je iznieti na svietlo neke od njihovih monstuoznih zločina za koje mnogi u svietu ne znaju ili su ih “zaboravili”.
Već više od 70 godina, udruženi s jugokomunističkim izdajnicima u Hrvatskoj, srbski političari na čelu s njihovim SANU-om služe se onom starom taktikom - reci joj da je kurva prije nego ona tebi reče - i nesmanjenom žestinom šire promičbu kako smo mi Hrvati genocidan narod, a oni oduviek nevine žrtve.
Kako ne bi izpalo da se ovdje radi o još jednoj “zločestoj ustaškoj izmišljotini” većina teksta koji sliedi uzet je iz knjige “The Sleepwalkers”, iz pera prof. Christophera Clarka, jednoga od riedkih objektivnih engleskih poviestničara.
MENTALNA MAPA VELIKE SRBIJE “NAČERTANIJE” JE FALSIFIKAT
U ovoj knjizi pisac kaže da je podporni stup izvorne velikosrbske ideje o “ujedinjenju svih Srba” bio svojevrstna mentalna slika Velike Srbije koja je sredinom devetnaestoga stoljeća imala vrlo malo veze s političkim zbivanjima prije i u vrieme toga vremena.
Kako bi oživio san o ponovnoj uzpostavi mitske veličine Dušanovog carstva, 1844. g., Ilija Savić Garašanin napisao je knjazu Aleksandru Karađorđeviću tajni “Program za nacionalnu i vanjsku politiku Srbije”.
Ali, kako navodi ovaj engleski povjesničar, kao većina drugoga, tekst ovoga “nacrta” bio je obična krađa, podmukli plagijat dokumenta koji je nekoliko godina ranije napisao češki general i vojni teoretičar, panslavist František Zach.
“U tom dokumentu Zach je opisao svoju viziju o nekakvoj federalnoj organizaciji naroda južnih Slavena.
Garašanin je jednostavno uzeo ovaj Zachov šablon i ondje gdje je Zach upisao južni Slaveni, on je ubacio ‘Srbi ili srpski’.
Time i nekolicinom drugih izmjena i substitucija Garašanin je transformirao Zachovu kozmopolitansku viziju u uzki srbijanski manifesto.
Na samom početku Grašanin u tom “nacrtu” kaže da je Srbija mala ali da ona ne smije ostati u takvom obliku, jer da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i da je Srbija tamo gdje živi ijedan Srbin.”
Cilj toga nacrta bio je u glave Srba usaditi mit o veličini Dušanovog carstva, koje ustvari nije bilo ništa veće ni snažnije od stotina drugih malih samozvanih kraljevina u to doba, koje su stari Englezi posprdno zvali “fiefdoms”.
Da ne bi došlo do konfuzije, Aleksandar kojemu je Garašanin podmetnuo ovaj plagijat, bio je Karađorđev sin, djed kasnijeg kralja Aleksandra, koji je svoju zločinačku karijeru završio 1934. g., u Marselju.
Ovaj prvi bio je knjaz minijaturne knjaževine Srbije koja je poslije nagodbe između Miloša Obrenovića i turskoga paše, od 1817. g., bila neka vrsta autonomnog entiteta unutar otomanskog carstva. Bio je na vlasti od 1842. do 1858., kad ga je iz te “lepe knjaževine” najurio Miloš Obrenović.
Aca je pobjegao u Rumunjsku gdje je živio do svoje smrti u Temišvaru 1885. godine. Nu Rumunji nisu dozvolili da ga se sahrani u njihovoj zemlji, pa je njegovo tielo je prevezeno u prijateljski Beč i tamo sahranjeno.
Njegov sin, kasniji kralj Petar I., naredio je 1912. g., da se njegove ostatke dopremi iz Beča i pokopa na Oplencu.
Poslije ponovnog dolazka Obrenovića na vlast Garašaninov “program” o velikoj Srbiji smatran je običnom fantazijom i za njega je izvan Srbije malo tko čuo.
Na 11. lipnja 1903. g., dolazi do izvršenja jednog od najgnusnijih zločina koje je s grupom oficira u Srbiji iz izbjeglištva u Švicarskoj godinama pripremao Petar, unuk šumadijskog uzgajača svinja, ubojice i hajduka Đorđa Petrovića “Karađorđa”.
Toga dana, nešto poslie 2 sata poslie pola noći 27 srbskih oficira došuljalo pred ulaz kraljevske palače u Beogradu (danas sjedište gradske skupštine).
Poslie kratkog okršaja sa stražarima ulaze u palaču i nemogavši odmah pronaći kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin, kao biesni psi jure od sobe do sobe i pucaju u namještaj i razbijaju sve do čega dođu.
Kad su ih, poslie neprekidne pucnjave, urlanja, i razbijanja konačno pronašli u skloništu gdje su bili skriveni, ovi divljaci su započeli s krvavim orgijanjem kakvog bi se stidjeli i Džingiskanovi Mongoli.
Najprije su u bračni par izpalili desetke naboja, a onda su njihova tiela počeli probadati bajunetama, sjeći sabljama i sjekirama, da bi tako iznakažene na kraju bacili u dvorište, ali ne prije nego su neki od njih sebi za suvenire odrezali komade tijela kraljice Drage.
Jedan od njih, major Velimir Vemić, godinama je u svom kuferu držao osušen komad Dragine dojke.
U listopadu 1913. za vrieme tkzv. 2. balkanskog rata ovaj divljak je bio priveden sudu jer je ubio jednoga izgladnjelog mladog regruta zato što nije bio dosta brz u izvršenju njegove zapoviedi.
Poslie umorstva Aleksandra Obrenovića na vlast u Srbiji dolazi Karađorđev unuk Petar, koji je do tada pijančio po Švicarskoj. Njegovim dolazkom na vlast Garašaninov falsifikat nacrta o Velikoj Srbiji pronađen je negdje među starim pliesnivim papirinama i 1906. objavljen pod naslovom “Načertanije”.
“Od dolazka Karađorđevog unuka na vlast u Srbiji poslije brutalnog umorstva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin 1903. g., taj Garašaninov nacrt postati će “Magna Karta velikosrbstva”, kaže prof. Clark.
“...Na početku 20. stoljeća u cieloj Srbiji postojale su svega 4 male pedagoške škole ili koledža. Više od polovice učitelja osnovnih škola uobće nisu prošli pedagoško školovanje, škole su bile u običnim praznim zgradama, a svega trećina djece je dolazila u njih.
Svi ovi nedostatci reflektirali su kulturne preferencije srbijanske populacije koja je izobrazbi pridavala vrlo malo važnosti i na sve škole gledala kao strane institucije koje su vlasti silom nametnule srbskome narodu.
Kako bi se povisio prihod u državni fond, na zasjedanju Skupštine, čija većina zastupnika su bili nepismeni seljaci, 1905. godine izglasan je zakon da se umjesto poreza na privatnu destilaciju šljivovice porezuju školske knjige.
Rezultat je bio izvanredno niska pismenost, koja se kretala od 27% u sjevernim dielovima kraljevine do svega 12% na jugu i iztoku.
Čak i sam Beograd, u kojem je 1900-te stupanj pismenosti bio svega 21% idalje je ostao grad priprostih seljaka, ‘seljačkih građana’ s dubokim uplivom seljačkog načina života.
U takvoj sredini razvitak moderne sviesti nije doživljavan kao evolucija iz prošlog načina razumievanja svieta, nego rađe kao neskladno prekrivanje starih tradicionalnih vriednosti tuđim modernim shvaćanjem”, piše prof. Clark.
Kao takvi, osim epskih pjesama o izmišljenim junacima, Milošu Obiliću i Marku Kraljeviću, Srbi uobće nisu imali ništa što bi se moglo nazvati njihovom literaturom pa su i to morali negdje drpiti.
I, uspjeli su drpiti epski spjev crnogorskog popa Petra Petrovića Njegoša i prikazati kao srbsko remek djelo.
Orginal spjeva, GORSKI VIENAC, koji je prvi put je tiskan u armenijskom manastiru u Beču 1847. godine, napisan je na čistom korienskom pravopisu koji je svojevremeno rabljen samo u Hrvatskoj i u Crnoj Gori.
Nu kako bi ga barem malo “posrbio”, kad već nije smio na srbijanskoj ekavici, Dositej Obradović je prije njegova drugog tiskanja u Vojvodini, ‘iekavicu’ zamienio ‘ijekavicom’.
Tako se VIENAC promienio u VIJENAC: Iako ijekavica nema nikakve veze sa srbskim jezikom danas na internetu stoji da je napisan na tom jeziku.
VELIKA SRBIJA I ZLOČINI GENOCIDA
Koncem devetnaestoga stoljeća, a posebno početkom dvadesetoga turska carevina bila je poznata pod imenom najprije kao “Bolestnik”, a kasnije “Mrtvac na Bosporu” zato što je bila na rubu ekonomskog i vojničkog kolapsa.
To je za male podjarmljene balkanske narode bio pogodan čas za ustanak protiv ove impotentne hrbine, ostatka nekadašnjeg moćnog imperija.
Prvi ustanak podižu makedonski Bugari pod vodstvom Goce Delčeva 2. kolovoza 1903., na pravoslavni blagdan sv. Ilije, Po tom je dobio ime ‘Ilindensko Vostanje‘ (Ilindanski ustanak).
Ustanak je bio ugušen jer ustanicima nisu u pomoć priskočile nijedna od susjednih država: Grčka, Srbija Rumunjska, pa ni sama Bugarska.
U to vrieme sva pozornost velikosrbskih političara bila je uperena u pripreme za tkzv. Prvi balkanski rat, koji će 9 godina kasnije Srbi, Grci, Bugari, Crnogorci i Rumunji podignuti protiv Turaka.
U izvještaju Foreign Office-u, 27. travnja 1909., britanski ministar u Beogradu opisuje kako je opet jasna “mentalna mapa” koja srbskoj eliti i običnom puku služi kao izvor informacija za razumievanje politike i ciljeva buduće Velike Srbije:
“Svaki patriotski Srbin (on piše Servian) koji je zainteresiran ili je aktivan u politici misli da srbska nacija ne uključuje samo subjekte kralja Petra, nego sve one koji su njima slični po rasi, vjeri i jeziku.
On, poslie svega, očekuje eventualno stvaranje Velike Srbije koja će u svoj zagrljaj dovesti sve različite dielove njegova naroda, trenutačno razdieljenog pod dominacijom Austrije, Mađarske i Turske”. (....) “S njegovoga gledišta, Bosna je zemljopisno i etnografski srce Velike Srbije (From his point of view, Bosnia is both geographically and ethnographically the heart of Great Servia)”.
Najutjecajniji savjetnik Nikole Pašića “velikosrbski etnograf” Jovan Cvijić kaže da je “vrlo jednostavno da Bosna i Hercegovina radi njihovog geografskog položaja u etnografskoj sredini srbo-hrvatske rase drže ključ srbskoga problema”.
“TRI TURSKA RATA”
“Poslije tkzv. II. balkanskog rata kad su Grčka, Srbija, Rumunjska i Crna Gora napale Bugarsku, prisvajanjem Kosova, Makedonije i Novopazarskog Sandžaka, Srbija se s 48.300 proširila na 87.772 kvadratnih kilometara.
Tada su srbijanske političke elite prolazile kroz fazu ekstremnog samozadovoljstva.
Narodima u prostorima koje su Srbi “oslobodili” od Turaka impozicija srbijanske vlasti doniela je puno veće progone i ugnjetavanje od onih turskih.
Prava zagarantirana u srbijanskom ustavu iz 1903., (paragrafi; 22, 24 i 25) kojima je garanrirana sloboda tiska, udruživanja i javnih skupova nisu važili za te narode.
Stanovnicima tih novih predjela zabranjena su prava aktivnog i pasivnog glasovanja. Drugim riečima ti prostori su postali svojevrstne kolonije s istim uređenjem koji su imale one engleske i francuske u Africi 200 godina ranije.
Opravdanje srbijanskih vlasti, u čijoj je Skupštini, kako se vidi iz gore navedenog, u to doba vladala velika većina podpuno nepismenih i daleko zaostalih seljaka, bio je da je to zato “što je stanovništvo tih novookupiranih zemalja na tako niskoj razini kulturnog razvitka pa bi davanje i najmanjeg stupnja slobode takvome narodu ugrozilo srbsku državu.
Kao odgovor na te tako bezočne tvrdnje, neke od oporbenih glasila u to vrieme u Srbiji, kao “Radničke novine” i “Pravda”, koristeći se zakonom o slobodi tiska (koji je vriedio samo za Srbe) odmah ukazuju na to da su ti “novi Srbi” uživali mnogo veća prava i slobode pod turskom administracijom nego pod ovom srbskom.
U listopadu 1913. britanski podkonzul u Skopju javlja o sustavnim saztrašivanjima, masovnim zatvaranjima, batinanjima, silovanjima, spaljivanjima sela i masakrima stanovništva u okupiranim prostorima.
“Već je u obilju jasno”, kaže u svom izviešću podkonzul Charles Greig, “da muslimani pod srbskom vlašću nemaju uobće ništa očekivati osim sustavne eksploatacije, masakra i konačnog uništenja.
Jedanaest dana kasnije, on šalje drugi izvještaj u kojem kaže:
“Bugarsko, a posebno muslimansko stanovništvo u kotarevima Prilep, Krčevo i Kruševo u smrtnoj je opasnosti od podpunog iztriebljenja pod učestalim barbarskim masakrima i pljačkanjima koje čine razuzdane bande srbskih bandita i srbske vojske.
Do konca mjeseca, pljačke, silovanja, ubojstva i svakovrstna nasilja od strane srbskih komita (četnika) i osoba u paktu s njima, stvorilo je uvjete za podpunu anarhiju.”
Albanci, muslimani, Bugari, Vlasi i Židovi, kaže dalje podkonzul u prosincu iste godine, strahuju od podpune neimaštine, gladi uništenja. U listopadu 1913., austrougarski generalni konzul u Skopju, Heinrich Jehlitschka, šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom gdje uz mnoštvo drugig opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo bilo iztriebljeno.
“Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće, a žene i djeca koji bi se pokušali spasiti bijegom iz plamena usmrćeni su bajunetama.
Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu.
Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su ihitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom i u grupama od dvadesetak ljudi odvedeno izvan mjesta, ubijeno kunadcima i bajunetama i bačeno u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.”
“Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna i opreacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”.
Srbijanski poslanik u Beču, Jovan Jovanović, 6. svibnja 1914., piše svome šefu srbijanskom premijeru Nikoli Pašiću da mu se “čak (!) i francuski ambasador tužio na divljačko ponašanje Srba u novim provincijama”.
Slične tužbe, kaže Jovanović, dolaze i od grčkih, turskih, bugarskih i albanskih kolega i boji se da će to nanijeti štetu srbskom ugledu, a moglo bi imati i vrlo loše posljedice”.
Nu, kao i obično, Pašić je to odbacio kao “neutemeljene obtužbe miroljubivih Srba od strane srbskih neprijatelja”.
“DINASTIJA” PRIMITIVNIH DIVLJAKA
Uzgajač i trgovac svinja Crni Đorđe Petrović, na turskom “Kara Đorđe”, bio je psihopat koji je patio je od nekontroliranih napadaja psiho-agresije od koje nisu bili pošteđeni ni oni iz njegove najuže obitelji.
Kako stoji u jednom zapisu, u jednom takvom napadaju on je svojoj majci na glavu nabio košnicu punu pčela.
Njegov unuk, kasniji “kralj Petar I. Karađorđević” patio je od iste bolesti.
Posebno u alkoholiziranom stanju, što je bilo vrlo često, on bi postao vrlo zloćudan i biesan na sve oko sebe.
Kao bjegunac iz Obrenovićeve Srbije, najprije u Rumunjsku onda u Francusku on je kasnije našao utočište kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovića na Cetinju gdje se 1883. g., oženio s njegovom kćerkom Ljubicom “Zorkom”.
U svega šest i pol godina braka s njom je imao petero djece. Kako je službeno izjavljeno, Zorka je 1890., u 25. godini života “preminula za vrieme porođaja” na Cetinju.
Kasnije se uzpostavilo da je umrla od posljedice udaraca nogama, koje je, dok je bila trudna, dobila od svoga muža.
Sledeći primjer svoga otca njegov stariji sin “prestolonaslednik” Đorđe, koji je poslije Petrove smrti trebao stupiti na tron ove u krvi ogrezle divlje “dinastije”, diskvalificirao se u očima glavnih srbskih pokrovitelja, Francuza i Engleza, jer je u jednom hiru divljačkog bjesnila, koje su od Karađorđa nasliedili svi njegovi potomci, 1909. g., poput bijesna magarca, nogama usmrtio svoga osobnog slugu. Biesni Đorđe omro je u Beogradu 1972. godine.
Na njegovo mjesto došao je njegov puno gori, ali i puno podmukliji, godinu dana mlađi brat Aleksandar, koji se kako napominje i ovaj povjesničar, u tkzv. balkanskim ratovima “proslavio” prostaštvom i okrutnošću nad makedonskim Bugarima, Albancima i svim drugim nesrbskim narodima, a da se i ne spominju kasniji megazločini protiv hrvatskoga naroda.
Za vrieme tkzv. 2. balkanskog rata ovaj primitivni prostak hodajući po osvojenim mjestima po Makedoniji najvolio je maltretirati male djevojčice. Svaku od njih upitao bi: “Šta si ti?” Diete bi odgovorilo: “Bugarka sam!” Na što bi je uz poznate srbijanske pogrde i psovke ovaj primitivni drznik udario nogom ili pljuskom po licu.
To je, dakle, baština Crnoga Đorđa koju su nasliedili njegovi potomci. Baština na kojoj je zasnovana nova srbska “dinastija”.
Baština na kojoj je se od 11. lipnja 1903. godine temelji svaka “moderna srbska država”.
Od toga datuma, sve Srbije, pa tako i ova današnja u jednom ili drugom obliku kontinuitet su državnih tvorevina koje su Karađorđevi potomci izgradili na porobljavanju, silovanjima, progonima i genocidu nad svim nesrbskim narodima na prostorima koje neki zovu balkanskim poluotokom.
Na 289. stranici ovaj povjesničar navodi kako je njemački kralj Wlhelm II. u studenom 1912. godine izjavio da Nijemci “ne će marširati na Pariz i St. Petersburg radi Albanije koju su Srbi zuzeli kako bi imali izlaz na Jadransko More”.
Nikome, a najmanje Francuzima i Englezima, u tom osvajanju “izlaza na more” nije smetao genocid nad albanskim pučanstvom koji je počinila srbijanska vojska.
Srbijanski “vojvode” Radomir Putnik i Stepa Stepanović dugo godina su se prepirali o tome koji je od njih “više arnautskih (albanskih) glava odsekao”.
Godinu dana kasnije Srbija je bila izbačena iz Albanije i time izgubila izlaz na more. Ali srbijanski san o izlazu na more nije prestao i nije dugo trebalo čekati da im velike sile - Francuska, Engleska i Rusija - 1918. preko Hrvatske daju mnogostruko širi izlaz na Jadransko more.
Ovdje moram navesti nešto što mi je o srbijanskoj zaostalosti i pimitivizmu izpričao pok. prof. Bogdan Radica 1973. g. u Chicagu:
“Kad je poslie “ujedinjenja” srbijanska vojska došla u Dalmaciju, neki general ili vojvoda koji je jašio na konju, na obali navodi žedna konja da pije morsku vodu. Konj ponjuši more, ali ga neće piti. Vidjevši da konj neće piti more, vojvoda se okrene k narodu koji je, videći što ovaj pokušava, crkvao od smijeha i uzvikne: “Jebem vam, bre, to vaše more kad ga ni konj neće da pije!”
Kako je nedavno potvrdio i srbijanski ministar Dačić, glavni stratežki cilj Srbije je idalje ponovno ostvarenje izlaza na more - koji su izgubili u ovom posljednjem ratu, iako to more ni “srbski konji neće da piju”.
To je, znači, Srbija kojoj, kako nedavno reče komunjara Josip Leko, on i ostala jugokomunistička banda u Hrvatskoj svesrdno pomaže da uđe u Europsku Uniju i tako postane “Europska Srbija”.
A što bi drugo na sve ovo iole pametan čovjek mogao reći nego - ako i ovaj put ne budemo spremni ovu izdajničku pro-srbsku, jugokomunističku bandu, jednom zauvijek, sbaciti sa svoje grbače, obtužiti je, najstrože kazniti i sve koji poslie odsluženja robije ostanu na životu poslati u njihovu “Europsku Srbiju” - onda nismo zaslužili da se više zovemo Hrvatima.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Povjesničar Jareb starim stazama neistina o Jasenovcu
Iz razgovora s povjesničarom dr. Mariom Jarebom s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, koji je objavljen na mrežnom sjedištu Deutsche Wellea (http://www.dw.com/hr/jareb-sedam-desetlje%C4%87a-manipuliranja-%C5%BErtvama-jasenovca/a-18965005) mogu se isčitati stare srbokomunističke laži o Jasenovcu i NDH u novom ruhu nezaobilaznog podrepaštva!
Evo nekoliko najnovijih bisera našeg povjesničara dostojnih svoga istinoljubivog strica Jere:
- Okvirni brojevi kojima raspolažu ozbiljnije ustanove kao što su Javna ustanova Spomen područje Jasenovac govore o nešto više od 80 tisuća stradalih.
- Teško je reći hoće li neka buduća ozbiljna istraživanja promijeniti taj broj.
- Ali, razumno je pretpostaviti da, s obzirom što se je u logorima događalo, postoje žrtve koje nisu popisane. Posebno se to odnosi na Rome čiji su prijeratni popisi nepotpuni. Oni su najčešće ubijani bez bilježenja.
- Izvorna građa iz samog Jasenovca je u najmanju ruku fragmentarna. Iz nje ne možemo odrediti stvaran broj izravno ubijenih, umrlih od gladi ili bolesti. Ali zato postoje ti drugi popisi, svjedočenja, neki drugi dokumenti koji ponekad govore i o Jasenovcu pa nekakvu sliku možemo dobiti.
- Postoje tvrdnje da je NDH vodila pedantnu evidenciju izlaska i ulaska u logore. Je li to istina?
Nešto je sigurno postojalo. I zločin ima sustav. Ali sama činjenica da su u tom logoru ljudi izravno ubijani ili umirali od gladi i bolesti govori da je to mjesto zločina.
- Kao primjer se obično spominje ime nekadašnjeg franjevca i ustaškog časnika Miroslava Filipovića Majstorovića. Dotični je kao osoba zaista činio zločine u Jasenovcu, ali treba znati da tada nije bio franjevac. Naime, ranije je pratio jednu ustašku postrojbu koja je počinila zločine zbog čega je suspendiran i izbačen iz franjevačkog reda. Potom je došao u Jasenovac. Crkva je jasno pokazala što misli o njegovim postupcima.
- Uprava logora je snimala materijale, ali za promidžbene potrebe, na primjer kada bi dužnosnici NDH obilazili logor. To nije snimano da bi se pokazalo što se događa, već da bi se javnost uvjerila kako je u Jasenovcu sve divno i krasno.
- S druge strane, postoje i oni koji tvrde da su partizani neposredno nakon rata u Jasenovcu obavljali likvidacije. Vjerojatno se nešto i događalo. Ipak, to se ne bi trebalo dovoditi u vezu s onim što je bilo prije. Nedvojbeno jest da su se tamo za vrijeme NDH činili zločini.
- Tako da ta priča da se žrtve Jasenovca mogu pripisati partizanima nema temelja. Ponavljam, prema nekim aktualnim istupima, ispada da se naglašavaju poslijeratna stradavanja da bi se relativiziralo ono što je bilo prije. Ali zločin jest zločin. Nedvojbeno je da se događao od 1941. do 1945. godine i to je jedna činjenica.
- Dakle, to su vrlo važne stvari. Sigurno je da su vlasti pripremile posjet i da im je bilo važno da se ne pokaže tamna strana logora.
Postoje neke neobičnosti kao što je pisana komunikacija zatočenika i obitelji. Te dopisnice iz logora kojima su se zatočenici javljali obiteljima su bile nezamislive u Trećem Reichu. Bilo je i puštanja iz logora u prigodama državnih blagdana. Tako je pušteno više od tisuću ljudi. Priča se da je bilo kazališnih predstava i nogometnih utakmica.
- Riječ je o radu Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na svojim su stranicama objavili čitav niz dokumenata koji govore o „pozitivnijim“ djelovanjima Jasenovca koji sami po sebi, fragmentarno gledano, nisu sporni. No, bojim se da nedostaje onaj drugi dio kako bi dobili cijelu sliku. Prema svim pokazateljima, Jasenovac je bio poprilično različit od poznatih nacističkih logora. Ali bio je i mjesto zločina.
- Prisjetimo se i prosvjeda zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca nakon što su u Jasenovcu ubijeni slovenski katolički svećenici.
I za kraj još jedna izjava vrlog povjesničara kao točka na i podrepaškog povjesničarstva dostojna one titine nemojte se držati zakona kao pijan plota:
Rekao bih da oni koji su svjesni događaja iz prošlosti znaju što se je tamo dogodilo.
Zagreb, 26. siječnja 2016.
Održan prosvjed zbog zabrane emitiranja Z1
HVIDR-a Grada Zagreba uz potporu drugih braniteljskih i stradalničkih udruga iz Prosvjed Z1Domovinskog rata organizirala je prosvjednu šetnju i skup u znak potpore televiziji Z1. Prema procjeni policije, na prosvjedu je bilo oko 5.000 ljudi, a organizatori tvrde između 8.000 i 10.000.
Prosvjed je počeo ispred braniteljskog šatora u Savskoj ulici, a u podne su krenuli prema Agenciji za elektroničke medije u Jagićevoj ulici. Ondje su prosvjedovali do 13.50.
Okupljenima su se, među ostalima, obratili Ante Tandara, čelnik HVIDR-e, i novinar Velimir Bujanec. Prosvjed je završio performansom kada su Bujanec i Jurič u Vijeće za elektroničke medije donijeli partizansku kapu i šubaru s kokardom. Kazali su da ih ostavljaju Mirjani Rakić da "izabere koju želi od tih dviju kapa".
Marko Jurič, urednik i voditelj emisije Markov trg, kazao je: Nisam uvrijedio sve Srbe u Hrvatskoj, već sam govorio o četnicima, o Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja pjeva četničke pjesme.
Ante Tandara, predsjednik zagrebačke HVIDR-e rekao je kako su spremni ovakvu potporu dati svim televizijama kojima se slično dogodi. U rat smo krenuli radi slobode mišljenja i govora. Ovaj slučaj podsjeća nas na davne 80. kad se moralo paziti što će se reći, rekao je Tandara. Jurič je samo pustio snimku na kojoj pravoslavni svećenici pjevaju četničke pjesme, i kako ne biti na strani tog novinara, upitao je Tandara.
Vijeće za elektroničke medije na sjednici prošlog petka donijelo je odluku o oduzimanju koncesije televiziji Z1 na tri dana. Oduzeta je zbog emitiranja emisije "Markov trg" koju je urednik i voditelj Marko Jurič odjavio porukom svima koji šeću Cvjetnim trgom da budu oprezni jer je blizu crkva u kojoj stoluju četnički vikari.
Zagreb, 26. siječnja 2016.
HHO: Tvrdnje o ustaškom karakteru nove vlasti su velikosrpska retorika
Hrvatska javnost pomno je pratila formiranje nove Vlade u Saboru (Parlamentu). Poseban razlog bila je galama kojom su gubitničke stranke i dio njima ideološki bliskih nevladinih udruga dočekali prijedlog imenovanja Josipa Buljevića (Ministarstvo obrane), Zlatka Hasanbegovića (Ministarstvo kulture) i Mije Crnoje (Ministarstvo branitelja).
O lažima upućenim na račun Josipa Buljevića Hrvatski helsinški odbor (HHO) se oglasio u petak, 21. siječnja 2016. Što se ministra kulure dr. sc. Zlatka Hasanbegovića tiče, on je uvaženi član akademske zajednice, povjesničar čiju znanstvenu stručnost nitko ozbiljan ne osporava. Njegovu kandidaturu za ministra tzv. nevladine udruge za ljudska prava osporavale su lažima i klevetama koje su pisanim putem lansirale u svijet. Perjanica klevetanja bilo je Hrvatsko novinarsko društvo koje bi trebalo biti najuporniji i najjači promicatelj istina bez obzira na cijenu, a ne barjaktar kleveta i laži. HND je optužilo Hasanbegovića da je bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) koji je utemeljio ustaški poglavnik Ante Pavelić. To je notorna laž za koju nema nikakvog dokaza. HND se „najoštrije protivi“ njegovu imenovanju za ministra kulture, budući je to Ministarstvo „nadležno i za discipliniranje nepoćudnih novinara.“ Ova je tvrdnja jednostavno besmislica, jer Ministarstvo kulture nema nikakvo zakonsko uporište za discipliniranje novinara, a 90 posto njih zaposleno je u privatnim medijima. Uz to, HND je optužio Hasanbegovića da je u jednoj televizijskoj emisiji izjavio kako je „antifašizam, jedna od temeljnih odrednica Ustava Republike, najobičnija floskula.
Izvršni odbor Hrvatskoga helsinškog odbora (IO HHO) smatra da su optužbe protiv Hasanbegovića neutemeljene. HHO je još u svojoj izjavi od 28. travnja 2009. istaknuo da je termin „antifašizam omiljeni ideologem apologeta nositelja filokomunističke obnove, stvarnih povijesnih revizionista koji u uvjetima međunarodne gospodarske (i političke) krize opet šire svoj sirenski zov.“ Oni uporno pokušavaju prikriti stvarni karakter komunističkog zločinačkog režima koji se skriva iza ideologema „antifašizam“. Odbor smatra da „režim (u ovom slučaju jugoslavenski komunistički), koji je odgovoran za zločine jest zločinački. Lideri odgovorni za zločine jesu zločinci, a oni koji opravdavaju zločine otvaraju vrata novim zločinima.“ I to je pravo lice onih koji se skrivaju iza jugoslavenske (a danas hrvatske) inačice „antifašizma“. Neosporno je da su tzv. hrvatski antifašisti-komunisti, kao Staljinova produžena ruka, vodili oružanu i ideološku borbu protiv same ideje o hrvatskoj državi, a nositelje te ideje progonili do smrti i istrebljenja. Srećom u tome nisu uspjeli, što je vidljivo iz činjenice stvaranja današnje hrvatske države, jer se narod ne može istrijebiti. Slavljenje masovnih ubojstava i masovnog ubojice – diktatora Tita – koji između ’45. i ’51. pobio pola milijuna ljudi, ne može biti civilizacijska vrijednost i ne može se nazvati antifašizmom. U hrvatskom slučaju, ideologem „antifašizam“ označuje povijesno iskustvo zatiranja političkih, građanskih, državljanskih i ljudskih prava i on je u hrvatskoj povijesnoj memoriji sinonim za zločin. U europskom kontekstu i u kontekstu suvremenih civilizacijskih vrijednosti antifašizam je sastavni dio termina antitotalitarizam koji podrazumijeva podjednak odmak i od fašizma i od komunizma. Vidljivo je to i iz Rezolucije o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009.
Doista, ideologem „antifašizam“, kao što tvrdi Hasanbegović, ne nalazi se u hrvatskom Ustavu. U izvorišnim osnovama (preambuli) hrvatskoga Ustava, u točki 12., u sklopu izričaja o državno-pravnom kontinuitetu hrvatske države, stoji da se taj kontinuitet nastavlja u: „uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963 – 1990.)“. Međutim, u Izvorišnim osnovama jednako tako stoji da je: „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“ Drugim riječima u Izvorišnim osnovama stoji da je hrvatski narod demokratskim izborima odbacio komunistički sustav i Jugoslaviju, koji se i sada pokušavaju sakriti iza ideologema „antifašizam“.
Sporna izjava koju je Hasanbegović dao Hrvatskoj televiziji glasi: „Domovinski rat je jedini u 20. stoljeću u kojem su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska. Duhovi i zlodusi prošlosti izazivat će stalni rascjep i beskrajne debate. Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu”. IO HHO smatra da je hrvatski narod Domovinskim ratom izborio državnu i političku slobodu, boreći se upravo protiv sustava vrijednosti koji se krio iza ideologema „antifašizam“. Glavne optužbe iz redova velikosrpskog agresora na Hrvatsku svodile su se na tvrdnju da je u Hrvatskoj na vlasti fašizam i ustaštvo koje treba zaustaviti oružjem. Oni koji danas optužuju novu hrvatsku vlast, pa prema tome i velik dio hrvatskog naroda koji je tu vlast slobodnom voljom izabrao, a koje tužitelje predvodi bivši premijer Milanović, svojim tvrdnjama o ustaškom karakteru nove vlasti nastavljaju tu istu velikosrpsku retoriku i politiku.
Proširenu optužnicu HND-a podržalo je 66 nevladnih udruga. Njih pedesetak predstavljalo je sveukupno članstvo tih udruga, dočekalo je Hasanbegovića i druge zastupnike, prilikom njihova dolaska na sjednicu Sabora, uzvicima „Goebbels, Goebbels.“ i sličnim uzvicima. Ovom prilikom dužni smo naglasiti da su brojni pripadnici salonskog establišmenta koji se predstavljaju borcima za ljudska prava izrugivali i vrijeđali Hasanbegovićevu pripadnost islamskoj vjeroispovijesti u brojnim medijima i na portalima, što je sada, u sklopu islamofobije u Europi, među ljevičarima i desničarima u modi.
Uličarski stil prozivanja Hasanbegovića preselio se u saborske klupe, gdje je zastupnik Socijaldemokratske partije (SDP) Nenad Stazić, nastavio klevetati i izmišljati laži o Hasanbegoviću. Stazić, inače poznat po svojoj rigidnoj retorici koja ne spada u uljuđenu parlamentarnu demokraciju, između ostaloga, zamjerio je Hasanbegoviću činjenicu da je član Počasnog bleiburškog voda koji njeguje tradiciju pijeteta prema žrtvama komunističkog režima sublimiranog u pojmu „hrvatski križni put“. Optužio je udrugu Križni put da na Web stranici ima ustaški pozdrav „za dom spremni“, iako ta udruga nema ni web stranicu ni portal, tvrdeći da će Hasanbegović koristiti položaj ministra kako bi vratio pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom koja se svake godine u svibnju mjesecu održava u mjestu Bleiburg. Komemoracija se održava kao spomen na dan kad je britanska vojska zarobljenike – civile žene i djecu koji su se iz Hrvatske povlačili prema Austriji i predali se Britancima – izručila Titovim partizanima koji su vansudskim egzekucijama počinili masovni ratni zločin.
Prošle godine pokroviteljica komemoracije u Bleiburgu bila je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, pa je ovaj njegov napad zapravo napad na Predsjednicu Republike. Osporavajući Hasanbegovićevu tezu o antifašizmu kao floskuli, Stazić je optužio novu hrvatsku vlast za filoustaštvo, što je postalo poštapalica SDP-ovih radikala nakon izbornog poraza kojom se oni koriste u pomanjkanju drugih argumenata. A upravo je bivša vladajuća garnitura do proglašenja izbornih rezultata neprekidno isticala kako bismo se u Hrvatskoj već jednom trebali prestati dijeliti na ustaše i partizane.
IO HHO vjeruje da će ministar dr. Zlatan Hasanbegović svojim radom u Ministarstvu i Vladi najuspješnije demantirati ove klevete i laži, a najbolji nadzor njegovog rada imat će javnost i birači.
za Hrvatski helsinški odbor
Ivan Zvonimir Čičak
Predsjednik
Prosvjedna šetnja
1991. BORBA ZA SLOBODU DRŽAVE - 2016. BORBA ZA SLOBODU GOVORA
HVIDR-a Grada Zagreba uz potporu svih braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, hrvatskih branitelja, ratnih vojnih invalida i domoljuba, organizira prosvjedni skup i prosvjednu šetnju ulicama Grada Zagreba u znak potpore Z1 TELEVIZIJI.
Okupljanje započinje u utorak 26. siječnja 2016. godine ispred braniteljskog šatora u Savskoj ulici 66 točno u 12,00 sati, odakle će prosvjedna šetnja krenuti prema Agenciji za elektroničke medije u Jagićevoj ulici 31 u Zagrebu.
Molimo sredstva javnih priopćavanja u Republici Hrvatskoj da medijski najave i poprate navedeni prosvjed i time daju svoj strukovni doprinos protiv gašenja emitiranja Z1 TELEVIZIJE i pruže potporu slobodi govora i javnih medija u Hrvatskoj.
Predsjednik
HVIDR-a Grada Zagreba
Ante Tandara
Registre na sunce, pa kom opanci, a kom obojci
Nakon što je najavljeno da će se po uzoru na Registar branitelja objaviti i neki drugi registri, kao što su primjerice: registar agresora, tajkuna (novopečenih bogataša), izdajnika, dezertera ili onih koji su radili za Udbu ili KOS uzbudilo se „pola“ Hrvatske. Jedni su za, a drugi protiv. Oni koji su protiv prije svega se pitaju – a, gdje su vam kriteriji? Ili, što će nam to?
Odgovor je vrlo jasan: treba nam znati s kim smo imali i s kim imamo posla! Naime, tijekom hrvatskog Domovinskoga rata poginulo je oko 15 tisuća ljudi, veliki broj još se smatra nestalima, mnogi su oboljeli, a čak oko tri tisuće branitelja je izvršilo i suicid.
Eto, među ostalim, zbog njih, ali i drugih, prijeko su nam potrebni takvi popisi, odnosno registri. Ne, neće oni izazvati nikakve nove podjele u društvu, jer je riječ o legalnim popisima ili bolje rečeno – kaznenim djelima.
Te i takve registre trebaju sastavljati oni koji su i plaćeni za to, a tu prije svega mislimo na - MUP ili Ministarstvo unutarnjih poslova RH, a ne nikakvi pojedinci, ministarstva ili udruge.
Pa, nije Ministarstvo branitelja sastavilo Registar branitelja, već su to legalnim putem učinili MUP i Ministarstvo obrane RH. Željeli smo znati tko je branio i obranio Hrvatsku i dobili smo popis od preko pola milijuna ljudi. Iako je registar objavljen prije nekoliko godina, još ni danas ne znamo tko su i koliko je u njemu tzv. lažnih branitelja i kako su eventualno sankcionirani. To se krije kao riba u zamagljenoj vodi. Zašto?
Sada je novi ministar branitelja najavio da ćemo dobiti i registar agresora, ratnih profitera, ali i drugih. S obzirom da je prošlo više od 25 godina od početka srpske i ine agresije, prije svega MUP RH mora raspolagati i takvim popisima. Ne može biti da svi znaju tko je branio Hrvatsku, a da nitko ne zna tko su oni koji su u vrijeme rata ubijali, uništavali, palili, protjerivali, odnosno tko se bogatio dok su drugi ginuli.
Što je u tome sporno?
Ako si bio na četničkoj strani, priznaj, pokaj se i zatraži oprost, poglavito ako nisi ubijao nevine ljude. No, oni koji su se obogatili u vrijeme rata, na hrvatskoj krvi, po zakonu, moraju odgovarati, a sve što su stekli na kriminalni način treba im oduzeti. Što mislite da DORH, Uskok ili hrvatska policija ne znaju tko su ti ljudi? Ako pitate običnog prolaznika u nekom mjestu ili gradu, svatko će vam prstom pokazati na one koji su otuđivali dok su drugi ratovali.
Stoga, ovakvim i sličnim pitanjima isključivo se treba baviti DORH, Uskok i hrvatska policija. Oni nam „crno na bijelo“ moraju reći tko su ti ljudi, a ne da bivši četnici i ratni profiteri „uljepšavaju“ svoje životopise ili jednostavno izostavljaju ratne godine.
Što se ima bojati onaj tko nije bio s puškom na suprotnoj strani ili onaj tko je legalno stekao imovinu (bogatstvo)? Što se ima bojati onaj koji je svojim znanjem došao na čelo neke tvrtke, a ne (Udbaškim) obiteljskim vezama i vezicama? Ako si u vrijeme komunizma bio na funkcijama koje su odlučivale o ljudskim sudbinama, ako si slao na robiju ili ubijao nevine ljude, prisiljavao ih da napuste državu, samo iz razloga što se nisu slagali s Brozovim političkim režimom – piši kući, propalo je!
Što mislite da nitko ne zna tko su bili ti ljudi, od kojih je dobar dio još uvijek na istaknutim dužnostima, od pravosuđa, policije, medija, vojske, banaka, sporta pa do politike. Nema ih samo tamo gdje nema ni novaca.
Dakle, oni koji traže registre agresora, ratnih profitera, izdajnika, dezertera, Udbaša ili doušnika ne trebaju na to trošiti vrijeme ni novac. Te popise dužni su nam dati, baš kao i Registar branitelja, policija, tajne i ine službe, koje ih samo trebaju izvaditi iz svojih ladica.
Pa da vidimo kom obojci, a kom opanci!
Zašto bi se „samo“ optuživalo i hvatalo one čija su imena u Registru branitelja, a opraštalo onima koji su radili i rade protiv Hrvatske?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
krugzemaljski.blogspot.ba
Židov Pinchus Feinstein tuži Crkvu
Ne, nisam se umislio kako se među malobrojnima koji čitaju 'krug zemaljski' nalazi vatikanski čovjek u bijelom.
Naslov je zbog ovog: http://revisionistreview.blogspot.hr/2016/01/an-open-letter-to-pope-francis-his.html.
Dakle, 'čistokrvni' Židov Pinchus Feinstein, koji je kako kaže po očevoj strani potomak kralja Davida, a po majčinoj poznatog farizejskog rabina Hillela, odlučio je napisati Bergogliju otvoreno pismo.
Pismo završava s najavom tužbe prema novorednoj Crkvi, odnosno protiv Bergoglia koji je na čelu te zajednice.
Zašto?
Ako niste kliknuli na poveznicu onda ću vam reći.
Zato što se je P.Feinstein, koji je već u godinama, krstio u Crkvi 1958., u zadnjoj godini pontifikata pape Pia XII, za kojeg mnogi sedevakantisti vjeruju da je bio posljednji papa.
Paradoks je u tome što će najbolja obrana novoredne Crkve u najavljenoj tužbi biti da kažu istinu, mi nemamo veze s pontifikatom pape Pia XII, i ne snosimo nikakve posljedice što vas je, dragi Židove za kojeg još uvijek važi Mojsijev zakon odnosno Stari zavjet, ondašnja Crkva prevarila kako vam nema spasenja bez krštenja i vjere u Isusa Krista, odnosno u nauk Crkve.
Pinchus Feinstein nadalje navodi kako je u proteklih 60 godina dao desetke tisuća dolara Crkvi, kako je svaki dan molio krunicu, kako se je svake subote ispovijedao, a svake nedjelje išao na Misu.
Sve je to radio, a nije trebao, i sad traži povrat i novaca, dakako s kamatama, i dodatnu naknadu za vrijeme koje je izgubio u molitvama, ispovjedima, Misama, a koje je mogao posvetiti svojem biznisu. Mogao je dodati zahtjev za odštetu zbog gubitka raznih ugodnosti koje 'život daje' a koje je Pinchus izbjegavao držeći se nauka Crkve kako je to smrtni grijeh.
Ako je P.Feinstein uobičajeni Židov sklon biznisu, onda se tu radi o velikoj šteti odnosno odšteti koju će tražiti.
Ako vam još uvijek nije jasno zašto će Pinchus tužiti novorednu Crkvu, onda ste očito propustili saznati bitnu odrednicu nauka novoredne Crkve po kojoj za Židove i dalje važi Stari zavjet, odnosno po nauku te sekte Židovi se mogu spasiti bez krštenja i bez vjere kako je Isus Nazarećanin Mesija, pravi Bog i pravi čovjek, jedini Spasitelj i Otkupitelj.
Konkretno g.Feinstein spominje posljednju odluku papinske komisije iz prosinca prošle godine, ali taj nauk je starodrevni, još od početka novoredne Crkve na drugom vatikanskom koncilu.
Ovo otvoreno pismo trebalo bi probuditi mnoge novoredne katolike.
Jer i oni susprežu, ili se barem trude suspregnuti svoje nagone, izbjegavaju biti hedonistima, poste, mole se i idu na Misu kao i g.Feinstein, daju i 'limozinu' kao i on.
A sve je to bez smisla, jer po nauci novoredne Crkve ljudi se spašavaju izvan Crkve, čak mogu zanijekati Boga, biti ateistima i biti će spašeni.
Kolikogod bile bogate riznice Vatikana, one bi se ispraznile kad bi novoredni katolici imali zdravorazumsko razmišljanje i osjećaj za biznis kao i autor otvorenog pisma.
Ako mislite da je pismo ne samo bizarno nego i besmisleno, onda ne samo da nemate osjećaj za pravdu, nego i ne znate kako je kažnjivo u većini zemalja svijeta nekog dovoditi zabludu i tako od istog izvući novce i učiniti ga sebi potčinjenog.
Ako je nauk novoredne Crkve istinit, onda je ona morala urbi et orbi reć pred 50 godina kako je sve ono prije bila dvomilenijska zabluda, i Pinchus Feinstein kao i milijuni katolika ne bi gubili vrijeme, novac i trud u novorednoj Crkvi.
Na koncu, ne mislim da je g.Feinstein imalo zažalio što se je krstio, molio krunicu, išao na ispovijed i sv.Misu, i što se nije dragovoljno prepuštao užicima i smrtnim grijesima u proteklih 60 godina.
On vjeruje kako je Stari zavjet završio i kako nema spasenja ne samo Židovima, nego nikome ako se ne krsti i ne uzvjeruje u Isusa Krista.
Upravo zbog te istine koju nam je dao Gospodin, potrebno je i ovakvim otvorenim pismima ukazivati na smrtonosne zablude koje šire oni koji se izvana zovu Kristovima ili čak nasljednicima sv.Petra.
Emil Brusić
Čudnovati pravaš kod Ace u N2
Što reći na nebuloze izrečene o NDH, Poglavniku i ustašama!?
Najbolje ništa! Povjesničar a la Jakovina i pravaš a la Folnegović il Đapić!
Još jedan ubačeni "pravaš" na sramotu svih pravaša i pravaštva!
Sačuvaj nas Bože ...
Preventivna likvidacija Hasanbegovića
Gospodin Vlado Novak nije dočekao predstavljanje Tim's teama. Umro je dan ranije, u 88. godini, ne dočekavši ni mnoge druge stvari koje su ga posljednjih godina činile razočaranim i nezadovoljnim: da mu država vrati nekretnine koje su komunističke vlasti oduzele njegovim roditeljima.
Da uđe u trag grobu svoga brata Borisa kojeg su agenti Ozne odveli iz kuće u svibnju 1946., nekoliko dana prije mature u varaždinskoj gimnaziji, a pet mjeseci kasnije pismeno obavijestili majku da ga je vojni sud, kao neprijatelja naroda, osudio na smrt strijeljanjem.
Borisova likvidacija
Najveći krimen mu je bio što je u vrijeme NDH bio polaznik dočasničke škole Hrvatskih oružanih snaga, a otežavajuća okolnost što je potjecao iz imućne varaždinske građanske obitelji. Na proljeće se gospodin Vlado planirao vratiti u Ameriku. Jer u Hrvatskoj u koju se vratio na poziv predsjednika Tuđmana u dvadeset godina nije uspio učiniti ništa. A u Americi, u koju je otišao kao anonimni politički emigrant, u dvadeset je godina uspio ostvariti svoje snove.
Vlado Novak je bio sasvim izvan stereotipa o hrvatskom političkom emigrantu. Više se doimao kao kozmopolitski hedonist stare građanske škole. Obiteljska poznanstva i vlastiti profesionalni fotografski „equipment“ pomogli su mu da ubrzo postane dio holivudskog filmskog svijeta pred čijim su objektivom defilirale najveće zvijezde zlatnog doba Hollywooda. Antikomunistički sentiment ga je odveo prema Republikanskoj stranci i angažmanu u njihovoj udruzi „Amerikanci za slobodu porobljenih naroda“ koja se zalagala za oslobađanje istočnoeuropskih država od komunističke diktature, dovela ga do izbornog stožera Ronalda Reagana i poziva da bude dio njegove administracije u prvom predsjedničkom mandatu. Dakako da nije mogao, morao je odraditi još neke stvari za Hrvatsku...
Dok se spremam na posljednji ispraćaj gospona Vlade na zagrebački krematorij, novi hrvatski premijer Mr. Tim Orešković predstavlja svoju Vladu u Hrvatskom saboru. Vjerujem da bi se gospon Vlado veselio porukama i energiji koju odašilje Mr. Tim, njegovim pozivom na rad i zajedništvo, njegovom ministarskom timu, koji je složen na način na koji se slaže menadžment za velike projekte.
A osobito bi ga veselile kritike da takvu Vladu i takvog premijera još nismo imali. Jer baš ta razlika ulijeva nadu da bi se model upravljanja državom i u nas napokon mogao promijeniti.
Revolucionarno bratstvo
No oproštajni susret odlazećeg premijera Milanovića sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista i preventivni prosvjedi ideološki im bliskih tzv. nevladinih udruga protiv novog ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića pred Hrvatskim saborom, poručuju da revolucionarno bratstvo neće mirno predati tekovine revolucije novim upravljačima.
Mnogo je simbolike u odlikovanju kojim su Milanovića na kraju uresili antifašistički borci i antifašisti, što je zapravo ideologizirani naziv za simpatizere komunističke diktature. Za njih je i Berlinski zid bio antifašistički zid, a sve zapadnije od njega je dakako - crni fašizam. Jednako je simbolično da Zoran Milanović, koji se nastoji prikazati kao europski socijaldemokrat, u posljednji posjet prije predaje vlasti odlazi upravo tzv. antifašistima. No mnogo su se oni međusobno zadužili u protekle četiri godine.
Milanović, koji je za potrebe predizborne demokratske legitimacije otišao na Bleiburg i sudjelovao u političkom konsenzusu za osnivanje Ureda za otkrivanje grobova žrtava komunističkih zločina, nakon dolaska na vlast najprije ukida pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, ukida Ured za otkrivanje grobova žrtava komunizma, i vraća tzv. antifašistima razlog postojanja.
Zajednički (uz značajno sudjelovanje Josipovićeva Pantovčaka) su se fokusirali na traženje fašista i fašističkih pojava, proizvodili ideološke sukobe i društvene razdore i krivnju pripisivali drugima. Fašistima dakako. Milanovića je to održavalo na vlasti, „antifašiste“ je revitaliziralo i činilo javno relevantnima. A i drugu Vladi Putinu se sviđala ta retro vladavina u Hrvatskoj, ti retro-demokrati koji slave boljševičku revoluciju, masovne likvidacije bez suda proglašavaju marginalnim ekscesom, otimanje privatne imovine zovu (novom) pravednošću, a progone političkih neistomišljenika opravdavaju kao nužnu obranu.
Milanović na odlasku upravo s takvim retro-demokratima traži demokratske deficite Tihomira Oreškovića i njegove Vlade. A istodobno njihova mlađa sekcija, prigodno oblikovana kao mreža nevladinih boraca za ljudska prava, koju je Milanovićeva Vlada izdašno financirala upravo za raspirivanje ideoloških sukoba, priprema preventivnu likvidaciju novog ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića.
Nije dakako problem u bilo čemu što je dr. Hasanbegović ikad rekao, već u onome što će sukladno standardima civiliziranih europskih država morati, a sukladno svojim dosadašnjim stavovima i stavovima Domoljubne koalicije i željeti učiniti. Otvorit će sve arhive iz komunističkog razdoblja, uključujući i arhive Partije i SUP-a, odnosno ono što je od njih ostalo, jer antifašisti su dobar dio svoje arhivske prošlosti uništili.
Ide i lustracija
Otvoriti znači otvoriti ih za istraživanje, a ne samo premjestiti u službene arhivske prostore. Hrvatska je posljednja europska država koja to još nije učinila. Presuda minhenskog suda Perkoviću i Mustaču nužno će pokrenuti slične sudske procese u Hrvatskoj, bude li nova Vlada uistinu učinila pravosuđe, prije svega DORH, minimalno profesionalno pristojnim. A to će u javnom i kulturnom prostoru nužno otvoriti potrebu za demontažom totalitarnog karaktera komunističkog sustava.
Ne kao lov na vještice, već kao dekonstrukciju njegovih interesnih mreža koje i danas upravljaju Hrvatskom. Prijedlog zakona o lustraciji (koji se neće tako zvati) već je pripremila nevladina udruga u kojoj je vrlo aktivan bio ministar Hasanbegović.
Milanovićeva Vlada je upravo preko ministarstva kulture financirala cijelu mrežu agitpropovskih medija, festivalskih i drugih (regionalnih) projekata koji su njegovali i širili duh revolucije i antizapadni sentiment. Novi ministar to vjerojatno neće činiti. U mjerodavnosti ministarstva kulture su medijske politike i zakoni, instrumenti kojima je Milanovićeva Vlada indoktrinirala javni prostor, učinivši medije ključnim osloncem svoje političke vladavine. Ukratko, u rukama ministra kulture je najveći dio instrumenata za demokratsku tranziciju hrvatskog društva. A dr. Hasanbegović se doima kao osoba koja je spremna primijeniti ih. Zato ga je revolucionarno bratstvo, u svojoj staroj maniri, osudilo na preventivnu likvidaciju.
Kad sam prije dvije-tri godine upoznala gospodina Vladu Novaka, govorio je kako bi prije smrti volio pronaći grob svoga brata Borisa. Mene je čudilo kako može tako naivno vjerovati da bi nakon sedamdeset godina prepoznao brata u nekoj masovnoj grobnici - po otkrhnutom prednjem zubu.
Iz njegove zapadne građanske perspektive nije mu bilo jasno zbog čega bi taj civilizacijski čin danas ikome bio problem. Kako bi u Hrvatskoj 21. stoljeća itko mogao graditi svoju vlast na skrivanju otkrhnutog zuba njegova brata? A kamoli zašto treba preventivno likvidirati ministra Hasanbegovića?
(S.Dalmacija)
Višnja Starešina
Oduzimanje koncesije zagrebačkoj televiziji Z1
Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara smatra skandaloznim trodnevno oduzimanje koncesije zagrebačkoj televiziji Z1. Mišljenja smo kako je Agencija za elektroničke medije ovakvu rigoroznu kaznu, najtežu u svojoj povijesti, donijela pod pritiskom izdajničke vlasti, Bogu hvala na odlasku te pod pritiskom etnobiznismena i provokatora Milorada Pupovca.
Z1 televizija jedna je od rijetkih u Republici Hrvatskoj kojoj su na prvom mjestu Hrvati, no bez da su pritom zakinuti i svi ostali u Republici Hrvatskoj. To je jedna od rijetkih televizija na kojoj su hrvatski branitelji uvijek dobrodošli.
Milorad Pupovac i izdajnička Vlada već godinama pod krinkom slobode i ljudskih prava šire govor mržnje te na taj način prikrivaju zlodjela preko 25 godina činjena hrvatskom narodu. Njihovim hirovima, pirovima i vandalizmima došao je kraj, a sada poglavito zbog toga što se ponovno skrivaju iza križa dokazujući svu svoju bijedu: nepoštivanje vjere, ljudskog roda i slobode govora. Uvijek su se iza nečega skrivali – tenka, križa, lopate, a sada bi se „ugurali“ i u nalivpero. Osobe koje pjevaju „biće mesa, biće mesa klat ćemo Hrvate“ nemaju pravo niti disati u ovoj zemlji, a kamoli pomisliti kako su nož i nalivpero jedna te ista stvar, a hrvatski narod glup pa ne vidi razliku. Ne pačajte se u slobodu govora jer je to naš hrvatski govor i naše hrvatsko pravo i dužnost ukazati upravo na vašu neukost, primitivizam, četništvo, želju za klanjem i ubijanjem…. Prvo naučite poštovati ovu zemlju, a svoje „biće mesa, biće mesa…“ ponesite tamo od kud ste i donijeli, gdje su vas tome učili i naučili. Batina kao i istina imaju dva kraja. Ona koja je ubijala i još nije optužena i ona koja se krije iza križa da bi nastavila to isto raditi ali koja će biti optužena. Kada netko i u kokošinjcu izgubi kredibilitet ne može ga na silu rušiti drugome.
Klati i ubijati-sakriti, opjevavati-sakriti, ali one koji se usude ukazati na to-uništiti. Svjedočimo tomu i danas.
Z1 televizija trudi se svaki događaj prikazati objektivno, što se – na žalost – ne može reći za brojne druge medije u Hrvatskoj, koji su kaznu Agencije za elektroničke medije dočekali s oduševljenjem.
Ovim putem, kao Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara, još jednom izražavamo zgražanje nad ovako rigoroznom kaznom Agencije za elektroničke medije, kao i žaljenje – jer je u emisiji “Markov trg” urednika i voditelja Marka Jurića prikazana istina, s kojom se neki, očito, boje suočiti. Istina je kako u Zagrebu, u pravoslavnoj crkvi na Trgu Petra Preradovića, stoluju četnici. Je li voditelj u svom izričaju pretjerao, nije na nama da sudimo, ali – kako je i sam rekao – to je bio jedini način ne bi li široj javnosti ukazao na strašnu činjenicu u centru Zagreba, a to je četništvo u centru glavnog grada Republike Hrvatske.
Za Udrugu zagrebačkih branitelja Vukovara
Tanja Polić Marković
Zorica Gregurić
SADISTIČKI UBOJICA VALTER TITO - FRANC AMBROZ
Svjedok ISTINE radi njegove rodbine u Sisku i naročito radi londonsko komunističkih prijatelja Tite, da se ne otkrije podvala, sa Titinom kradjom imena Josipa Broza, ne želi objavu svojega imena.
Od svjedoka ISTINE, Hrvata, pod imenom N.N. dobio sam sljedeće svjedočanstvo. Svjedok ima i čuva knjigu, sa naslovom, Fotografije o Sisku.
Tu knjigu tiskalo je Turističko društvo u Sisku 1979.godine. U toj knjigi objavljeno je, da je Josip Broz došao u Sisak 1907.godine, Zaposlio se je i počeo je raditi u bravarskoj radionici, kod Nikole Karasa.U toj knjigi na stranici 76, zapisano je da je pohadjao zanatsku školu, kod nadstojnika te škole, Stjepana Dobrinića. U istoj klupi u toj školi sjedio je zajedno sa prijateljem Nikom Ivšićem.
U vrijeme, kad je ta knjiga tiskana,1978.g. kuća N.Karasa , i bravarska radionica, gdje je Josip Broz završio zanat, 1910.g. to je bilo pretvoreno u muzej.
Svjedok N.N. u razgovoru reče: "Svi mi djaci kao srednoškolci ili i mladji u sustavu odgoja iz povijesti išli smo u Karasovu bravarsku radionicu u kojoj je radio Josip Broz. Naš vodić u toj radionici, pokazao nam je stroj, za kojim je radio Josip Broz i objasnio je kako je njemu taj stroj odrezao dva srednja prsta na ljevoj ruki.Tu je stajao taj stroj i da bi prikazali, kako je izgubio ta dva prsta, to mjesto na stroju, to su obojili crvenom bojom, kao krv. Posjetioci djaci u toj radionici, dobili su tada i manju knjigu u kojoj je slikovito i sa rječima, objašnjena ta nesreća, rezanja prstiju. Ja sam osobno tu knjigu pročitao nekoliko puta te dugo čuvao u svojoj kući. Te su knjige davali 1950.g. i 1951.godine, prije same prve posjete Tite u Sisku, 28.srpnja, 1951, godine. Bilo mi je četrnaest godina i taj dan mi neće nikada izaći iz sjećanja.''
Svjedok N.N. dalje opisuje da je bio prijatelj Nike Ivšića, koji je toga dana javno pred svjedocima, pred narodom, prilikom rukovanja sa Titom, njemu je naglasio rekavši:"
TI NISI TAJ JOŽA''. Tito je odgovorio, kako da nisam zar si me zaboravio i Niko Ivšić je ponovio ;'' TI NISI TAJ JOŽA''. I svjedok reče, istu večer Niko Ivšić je nestao i nitko nije imao hrabrosti upitati za Niku.
To svjedočanstvo, zajedno sa ostalim, amerčkim, kanadskim, španjolskim i engleskim svjedočanstvima dokazuje, da je taj Tito, stvarni, Valter Tito Franc Ambroz, koji je ukrao ime ubijenoga, Josipa Broza. Sa namjerom zločinca Valtera Tite Franca Ambroza i njegovih prijatelja, zatući hrvaski narod, da je komunistički POKOLJ, nad hrvatskim narodom naredio i izvršio Josip Broz, Hrvat, bravar, bez dva srednja odrezana prsta na ljevoj ruki.
Google....Howard Fast, Shapajev v Marshal Tito, The spanish civil war.
Američki komunista, Howard Fast, bio je u španjolskom gradjanskom ratu u američkom bataljonu Abraham Lincoln u internacionalnoj diviziji, zajedno sa Josipom Brozom, pod imenom Šapajev. Pred američkom komisijom, HAUC, House commitiee on Un unamerican activities....1946.g. svjedočio je o komunizmu. U svjedočenju je naglasio da JOSIP BROZ, pod imenom Šapajev, ON NIJE BIO TITO.
Ta svjedočanstva ta ISTINA, to je napisano i objavljeno je u knjigi sa naslovom, ZA DOM HRVATSKI RODE KRIŽEVI BIJELI NEKA NEKA NAS VODE, nakladnik Mladen Pavković, pisac Ante Kunek, tiskano u Koprivnici, 2014.godine, ISBN: 978-953-57131-2-8.
Nedavno su u Sloveniji otkriveni neobjavljeni zapisi dokumenti V.Dedijera da je Tito, pod imenom Valter u španjolskom gradjanskom ratu, bio zapovjednik Staljinovog NKVD'a, gdje je zajedno sa E.Kardeljem ubijao za njih sumnjive komuniste. Tada je ubio i Josipa Broza, po majki Mariji Broz svoga sličnoga polubrata koji Valteru Titi više nije bio potreba i kao dvojnik.
Marija Broz, žena Franje Broza iz Kumrovca, radila je u Beču kod trgovca Samuela Majera, kojemu je u Beču 7.svibnja, 1891.godine rodila sina, koji je svoga sina, školovao u Beču.Židovi priznaju nacionalnost po majki i prema tome zakonu, Valer Tito on je Slovenac, što je i dokazao sa odlaskom u bolnicu u Ljubljanu, po majki, Mariji rodj. Javeršek, Slovenki, svojoj braći Slovencima. M.Broz, rodj.Javeršek u Kumrovcu 21. travnja, 1892.g. rodila je Josipa Broza, od oca Franje Broza. Kojemu je bravarski stroj u Sisku odrezao dva srednja prsta na lijevoj ruki.
Neka svi "jugohistorici" dokažu, gdje je nestao bravar, Josip Broz, koji je bio zapovjednik bataljona Dimitrov u španjolskog gradjanskom ratu.Svi ''španci'' koji su bili u bataljonu, Dimitrov znali su da Valter Tito nije Josip Broz ali su radi komunističke ''likvidacije'' šutili.
HRVATSKI NAROD NIJE SLOBODAN DOK SE NE OSLOBODI, OD KRIMINALCA, ZLOČINCA, SADISTIČKOG UBOJICE VALTERA TITE FRANCA AMBROZA.
Ante Kunek
Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu
O liberalizmu i liberalima
“Nestat ćeš zbog svojih
sloboda, a ne zbog
okupacije ili rata.”
Lord Acton, Propovjednik
Prorokovođa kao mudrac, mudrošću povijesnoga iskustva poučen, znao je za ljudsku priljepčivost za velike i vladajuće ideje i ideologije, kao i za štete i koristi koje od toga dolaze. Budući da je liberalizam aktualna pobjednička ideologija, želio im je o njoj govoriti, o njezinim dobrim i lošim stranama. Prorokovođa zato reče:
- Hrvati! Zbog vaše ljubavi za zemlju i narod, liberali vas preziru. Te suhe trske, oholice napuhane. Oni od tebe žele napraviti pusti otok, nenastanjeni otok. Svaku plodnost života oni preziru, samo veličaju plodove svoje suhe mašte. Osamljujući te, oni ništa ne znaju o umnažanju snage. Na svoju sjenu sjedaju i iz nje se ne daju istjerati. Njihova im je sjena najbolji hlad. Poredani pored puta svatko sjedi u svojoj sjeni, i to nazivaju uzvišenim individualizmom. A putem protječe rijeka života, čega se oni užasavaju. O kakav užasan prizor! Oni se zavaravaju utvarnim sjenama, ne znaju što je ustvari samoća iz koje velikodušni crpe snagu. Jer su u sjeni svojoj i plaše se sunca. A ti si narod snage i sunca, jer vi ste sinovi svjetlosti. Ti pod suncem, na otvorenom polju do unedogled širokoga horizonta, velik hodiš. I što ćeš ti u sjeni pored puta? Ti nove putove praviš, a ne tražiš one odavno obrasle trnjem i korovom. Pusti ih drugima, ti trebaš suputnike, one koji će skupa s tobom graditi nove putove i mostove.
Oni te, kao i mnogi drugi narodi nagovaraju da budeš poput niih. Stoga budi skeptičan prema njima. Ne govore ti za tvoje, nego za svoje dobro. Jer su zaljubljeni u sebe, jer te žele napraviti providnim. Da se žohari lakše snalaze u tvom vrtu. Da bi tobom vladali, najprije ti u krv moraju ubrizgati svakojake niskosti. Jer s niskostima oni stvaraju kod tebe niske želje koje zatim s niskostima zadovoljavaju. Tako osvajaju tvoju dušu i kvare tvoj značaj. A kada niskosti upropaste tvoje vrline, onda lako postaješ njihovom žrtvom. Medu njima prednjači perfidni Albion. Oni, mrzitelji tvoje slobode i snage, prodaju ti demokraciju. Onu koja koristi njima, a tebe upropaštava. Njihova demokracija i liberalizam imaju lažno ime. Nađi im drugo ime i drugu istinu, jer ove te upropaštavaju.
II.
Istina, čovjek je biće slobode pa svatko onaj tko mu je ograničava, bio to osoba ili neki kolektivitet, čini zločin protiv čovjeka i čovječnosti. No, čovjek ima svjetlu i tamnu stranu svoje naravi. Naučite ih razlikovati, od toga vam ovisi budućnost. Kao slobodnom biću, čovjeku je dana sloboda izbora postupanja, pa on može postupati u skladu sa svojom svjetlom i sa svojom tamnom stranom naravi. To je simbolično izraženo u praroditeljskoj slobodi i praroditeljskom grijehu.
Svojom svjetlom stranom čovjek je biće dobra, moralno biće. Kao takav on je u stalnom iskušenju izbora postupati ili kao biće dobra, moralno biće ili kao biće zla, amoralno i biće grijeha. Život mu stalno nameće dilemu izbora, pa se cijeli svoj život mora boriti sa sobom da bi ostao biće dobra, moralno biće. U skladu sa svijetlom stranom svoje naravi čovjek je dužan, da bi se obranio u vlastitim iskušenjima, izgrađivati i svoje društvene i
državne institucije na načelima koja potiču i odobravaju postupanja u skladu sa svijetlom stranom naravi, koja ujedno obeshrabruju postupanje u skladu s tamnom stranom njegove naravi. Osnovne moralne zapovijedi mu nalažu dužnost da tako postupa. Tako se izgrađuje u višega čovjeka, emancipira se od prizemljara.
Ali, ima i onih koji zbog svoje mladosti, bolesti ili slabosti svoga značaja, u borbi između dobra i zla, između moralnosti i nemoralnosti, nisu sposobni oduprijeti se iskušenjima te pokleknu pred zlom i amoralom. Takvima je zajednica dužna pomoći: nacija svojom ljubavi, društvo brigom, a država zabranama i kaznama. Ako neki, iako pri punom razumu, nemoralno postupaju (homoseksualci, lezbijke, sodomija i dr.), njihovo postupanje ne smije biti odobravano, ne smije postati dio javnoga morala, jer to nije samo odobravanje, nego i poticanje na nemoral. Kaznu svoga nedostatka u svojoj dubokoj tajnoj privatnosti moraju izdržavati. Jer ima mnogo onih koji su u moralnoj dilemi slabi i kad takva postupanja ne bi bila odobravana, nikad tako, nemoralno, ne bi ni postupali. Morate zabraniti da se odgojem, izobrazbom, javnim uzorom ili na bilo koji drugi način promiču i odobravaju takva nemoralna i protunaravna ponašanja.
Morate razlikovati umjereni od radikalnoga feminizma, koji najčešće nije drugo do li patološki oblik feminizma. No, općenito, feminizam kao društveni pokret i proces oslobađanja žene i ženskoga od povijesno naslijeđene potlačenosti napredak je slobode u povijesti, što trebate ne samo tolerirati, nego i poticati.
Liberalizam je za čovječanstvo napravio mnogo dobra. Poticao ga je da se oslobodi od ropstva političkoga, ropstva gospodarskoga i ropstva predrasudnoga morala. Doveo ga je u stanje gospodovanja razuma, u stanje slobodnoga izbora. I dotle je bio koristan za čovjeka. Ali je onda prekoračio granicu zdravoga razuma i dao čovjeku slobodu i da bira zlo, da slobodno bira grijeh. Izbrisao je granicu između čovjeku dopuštenoga i nedopuštenoga, zlo i grijeh je izjednačio s dobrim i ispravnim. Od tada on stade čovjeka zarobljavati grijehom, otuđivati nemoralom. Tjerati ga iz carstva slobode. I tako je došao do dna, iskušao slobodu do kraja. A što je našao na dnu? Gorki pelin razočaranja, moralnoga kala, pada iz svjetla u tamu. Pretvorio je svoj svijet u Sodomu i Gomoru. Prešao je iz pozitivne u negativnu slobodu. Napravio od čovjeka biće bez savjesti, biće poslušno nagonu.
Tako vidiš da liberalizam nije samo sloboda nego i nesloboda. Da liberalizam stari i liberalizam novi nisu braća nego međusobni zatiratelji. I da novi nosi lažno ime koje moraš promijeniti i drugo ime naći slobodi i graditi slobodarsko, a ne liberalističko društvo. Jer slobodarstvo je postliberalna kategorija političke i moralne vrline. Ono je viši stupanj slobode - odgovorna sloboda čovjeka koji i ne pomišlja na sva ona zla i perverzije što ih je liberalizam legitimirao i afirmirao.
Sad je vrijeme da narod shvati da se ljepota slobode sastoji u samoograničavanju na pozitivnu slobodu i izbjegavanje negativne slobode. Inače će propasti, putovi njegovi bit će zatrti. Zašto da ti sjeme propadne, zašto da ti koraci nestanu! Ne daj se mraku, ne daj se grijehu!
Već sam vam rekao: čovjek nije ravan, nego strm i težak put, put iskušenja i slobodnog izbora. Od vašega izbora ovisit će vaša budućnost. I zapamtite: čovjeku nije sve dopušteno. Samo je životinji dopušteno sve. Samo je životinja nevina, bez grijeha. Čovjek je biće slobode izbora u iskušenju. Zato se borite, nadmašujte se i ne budite prizemljari.
I da znaš, budućnost je liberalizma da nestane. Da na njegovo mjesto dođe postliberalno društvo, postliberalizam. Liberali - jer poslije pada komunizma liberalizam je ostao jedina svjetski relevantna ideologija - misle da će on kao ideologija vječno vladati svijetom. A varaju se.
A ima i više vrsta liberalizma. I po nacionalnom podrijetlu, i po temeljnim vrijednostima. Jedno je anglosaksonski liberalizam s njegovim rodočelnicima - Hobbes i
Locke, a drugo kontinentalni sa svojim rodočelnicima - Kant i Hegel. A i oni se međusobno razlikuju, da ne govorimo o velikoj diversifikaciji liberalne misli poslije njih - politički liberalizam (Rawls), sektaški liberalizam, represivni liberalizam, hegemonistički liberalizam, obuhvatni liberalizam (Mill), itd. A po socijalnom i moralnom sadržaju liberalizam se kao politička praksa očitovao i kao kulturni i kao sirovi, primitivni hegemonistički i eksploatatorski liberalizam kakvoga prakticiraju osvajači svijeta. Taj se primitivni liberalizam ostvaruje u kapitalizmu koji, i kao klasični i kao neoliberalizam, daje pravo jačemu i većemu da osvaja i ekploatira manjega i slabijega. Veće i jače nacije i države da porobljavaju i tlače manje i slabije nacije. To isto se odnosi i na pojedince. Njihova se pravednost sastoji u jednakom postupanju prema nejednakima. To osiguravaju kao jednakost pred zakonom.
Kad dolazi do spoja liberalnih i demokratskih ideja i nastane liberalno-demokratska ideologija, te kad ona osvoji vlast u pojedinoj državi i postane državni režim, onda nastaje liberalno-demokratska diktatura. Taj spoj, liberalno-demokratska diktatura, već vlada Zapadom i ima ambiciju da postane svjetski režim.
Kulturni, nehegemonistički i neeksploatatorski liberalizam postoji samo u knjigama. Onomu primitivnom on služi kao maska, kao sredstvo političkoga inženjeringa u uvjeravanju slabih i nemoćnih nacija da je svaki liberalizam kulturan i pravičan. Primitivni liberalizam je preuzeo dosta vrijednosti od rasizma. Liberali se bore za prevlast liberalne pravednosti u svijetu. A ni lijevi ni desni liberali nisu shvatili da u kapitalizmu nije moguće, kao što nije bilo moguće ni u komunizmu, ostvariti pravedno društvo. Kao što ni marksisti nisu shvatili da nije moguće izgraditi društvo “s onu stranu pravde”, jer da će komunističko obilje pravdu učiniti izlišnom. Sijači iluzija! Da bi ostvarili tobože pravedno društvo jedni izgrađuju društvo “slijepo na boje” (SAD i južna Afrika, crnci), a drugi društvo slijepo na nacionalnost i općenito na kolektivna prava, a u isto vrijeme izgrađuju svoja društva slijepa za socijalne nepravde i slijepa za eksploataciju slabijih i nerazvijenijih društava.
Zasnovan u takvim vrijednostima liberalizam nije rješenje ni za čovječanstvo ni za čovjeka pojedinca i njegovu autonomnost. Zato on mora nestati. A nestat će jer i on sam sebe razara, baš kao što je to činio i komunizam. Razara se i upravlja prema postliberalizmu i njegovim vrijednostima. U teoriji liberalizma počinje prevladavati priznanje kolektivnih prava, nacionalnih i skupinsko-diferenciranih prava manjina. Tako reformirani liberalizam više i nije liberalizam, koji po svojim osnovnim zasadama ne priznaje nikakva kolektivna prava, nego je to postliberalizam. Iako je načelno zadržao primat autonomije osobe, u zbilji se sve više probija načelo ograničenja te autonomije. Isto tako je i glede pitanja pravde: liberalistička koncepcija pravde sve se više sukobljava s kapitalističkim i klasičnim liberalističkim vrijednostima i načelima pravde koju uspostavlja tržište i pravna jednakost pred zakonom.
Liberalizam počinje uviđati svoje zablude. Tvrdi da pojedinac treba biti apsolutno autonoman u smislu postavljanja svojih planova i ciljeva kako će organizirati život. Tom idealu se nema što prigovoriti kad se on ne bi apsolutizirao. Naime, ima li ta autonomnost granice: moralne, religijske, političke, humanističke i općenito društvene? Apsolutizacija autonomnosti je čisti iluzionizam jer se sve vrijednosti, pa i autonomnost, ostvaruju u zajednici. Čovjek pojedinac zaista nije izolirani atom, nego biće zajednice (nacije, ens nationis), društva (ens socialis) i države - zoon politikon. On je osoba u iskušenju, ne samo u religijskom, nego u sveopćem iskušenju prema Ispravnom putu. To je posljedica njegove naravi sklone moralnom padu. U krajnjoj liniji, bez života u zajednici i društvu i državi on prestaje biti i društveno i političko biće, prestaje biti zoon politikon. Jer, svako od tih entiteta traži svojevrsnu solidarnost i lojalnost, a to su ipak nužna ograničenja autonomnosti. Nužna i za pojedinca korisna, jer se unutar tih entiteta on usavršava u višeg čovjeka. Prestaje biti prizemljar. Znam, mnogi će liberali stvaranje postliberalnoga društva i države nazivati ostvarivanjem samoga liberalizma, kulturnoga liberalizma. Istina, uistinu će u postliberalnom društvu biti zastupljeno dosta osnovnih liberalnih vrijednosti. Međutim, ne 141
samo liberalnih, nego i ideja i vrijednosti i drugih ideologija i duhovnih i političkih pokreta i projekata, hibridizacije ideologija: humanizma - čovjek i njegovo dobro kao svrha svijeta, čovjek sam je najveća vrijednost, kršćanstva - ljubi bližnjega svoga, teži višem duhovnom stanju, odgovorna sloboda, konzervatizma - moral u skladu s ljudskom naravi i društvenim kontekstom, nacionalizma - pravo na kolektivno samoodređenje, marksizma, komunitijarizma - težnja socijalnoj pravdi i zajedničkom dobru, liberalizma - slobodan izbor životnoga plana i općenito slobodan izbor vođenja života svakog pojedinca, demokratizma - odgovorna demokracija, itd. Izvorna postliberalno-demokratska vrijednost je multikulturalnost - pravo manjina (nacionalnih i drugih) na zaštićeni život u njihovim kulturnim zajednicama, konsocijacijalizam.
Postliberalno će društvo biti kreativni kooperativni individualizam. Postliberalni individualizam neće biti atomistički nego društven. Kreativan u smislu mogućnosti autonomnoga stvaranja uvjeta svoje materijalne egzistencije, što će mu omogućiti napredak prirodnih znanosti i tehnologije u smislu da svatko autonomno stvara svoj životni projekt i autonomno ga ostvaruje. No i tada će živjeti u zajednici, društvu i državi, i bit će nužno upućen na kooperaciju s drugima. Ta će kooperacija proizaći iz njegove spoznaje uvjeta održanje vlastite slobode i pozitivne autonomnosti. Pripadnost navedenim entitetima bit će izraz slobodnoga izbora, oslobođene kreativne svijesti, a ne nikakve otuđujuće heteronomije. Jer, postliberalno društvo će biti društvo racionalnoga individualizma, a ne anarhizma. Taj racionalizam neće negirati, nego racionalno postavljati kolektivne ciljeve i njihovo ostvarivanje. Čovjek će uvijek sebe određivati prema univerzalnim i racionalnim zakonima života.
U krajnjoj liniji, stari, nereformirani liberalizam, onaj što afirmira isključivost privatnog projekta, iracionalan je jer je negacija napretka i čovjekove budućnosti. Sav dosadašnji napredak čovjek je ostvario kao biće ona tri entiteta, integriran u njih i istovremeno ih nadilazeći šireći svoju autonomnost. Međutim, ta je autonomnost ograničena čovjekovim ontološkim određenjem kao bića pripadnosti naciji, društvu i državi. Liberalna teza da je svaka zajednica i svaki udružbeni entitet (nacija, društvo i država) bez obzira na stupanj njihove demokratičnosti, autoritaran, reakcionarna je i iracionalno razarajuća. Ne može se izbjeći činjenici da je čovjek i kolektivističko biće, što je, pače, i biološki utemeljeno. Liberalizam nema povjerenja u narod jer je kolektivitet, ni u njegov javni um niti u javno, zajedničko dobro, iako je sav napredak ostvaren upravo u povjerenju i s privrženošću njima. Tradicionalistički liberalizam ne shvaća da odgovorna sloboda raste uz velike napore i žrtve,
jer se razvija u društvu antagonističkih interesa. Napredak prema individualističkoj autonomnosti se također odvija unutar društvenih suprotnosti što ih svaki razvoj zahtijeva. Postliberalno-demokratsko društvo je društvo odgovorne slobode i odgovorne demokracije. U postliberalno-demokratskom društvu (koje nikad neće postati zajednica, kako je to mislio Marks, jer kooperacija zasnovana na privatnom vlasništvu zadržava antagoničnost karakterističnu za društvo i njegovu mehaničku solidarnost), ni pojedinac neće biti “društveni pojedinac” Marksova tipa, nego individualizirani kooperativni pojedinac. Njegova autonomnost kao društvene jedinke bit će, kako je već rečeno, iscrpljena upravo u toj kooperativnosti, u moći biti kooperativno autonoman, što znači posjedovati privatno vlasništvo na kojem će se razviti kooperativnost kao novi oblik društvenosti. Autonomnost će, dakle, biti omogućena imovinskom neovisnošću zasnovanom na privatnom vlasništvu.
Bit će to društvo obnovljene vjere i obnovljenih, kao i novih pravih, istinskih vrijednosti. Slobodarsko, postliberalno društvo.
Bit će to, dakle, komunitarno-slobodarsko (ne komunističko) društvo u kojem je nacija shvaćena kao dovršena zajednica solidarnosti i kooperacije. Društvo individualne i kolektivne autentičnosti. Komunitarizam kao postliberalno-demokratko društvo izrasta na zgarištu neoliberalističkog socijalnog izolacionizma što ga u suvremenom svijetu izaziva gospodarski fundamentalizam turbokapitalizma osvajača svijeta, kao negirajuća reakcija i negacija neoliberalizma. No, na prijelazu iz liberalno-demokratskog u komunitarno-slobodarsko društvo treba očekivati jake otpore neoliberalnog fundamentalizma, prvenstveno
gospodarskoga. Bit će to liberalistički konzervativizam otpora novom društvu, novoj slobodi. Bit će to jači otpor nego što je bio pri prijelazu iz komunističkog u postkomunističko društvo. Međutim, slobodarski komunitarizam je budućnost koja sebe traži i zato je neizbježan. On se kao harmonija jedinke i zajednice traži kroz cijelu povijest. Ne dopušta propast individualiteta u totalitarizmu kolektiviteta, niti rasap, propast zajednice svedene samo na prostornu, zemljopisnu su-zajednicu uz isključenje povijesnosti zajednice; njezine zajedničke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Postliberalno-demokratsko društvo je, dakle, ne samo postliberalno, nego i postdemokratsko No, to ne znači vladavinu bilo kojeg oblika diktature ili totalitarizma. Postdemokratsko je u smislu nestanka stare demokracije, vladavine demagogije, korupcije, manipulacije i drugih zala. Postliberalno-demokratska demokracija je nova demokracija, demokracija vladavine vrline.
Ortodoksni, univerzalistički liberalizam koji nije priznavao kolektivitete (naciju) nestaje, a esencijalistički liberalizam koji kolektivitetima priznaje jezik, povijest i kulturu, tj. liberalni nacionalizam sve više biva priznavan od liberalne teorije i prakse. Ta revizija sigurno vodi u postliberalno-demokratsko društvo.
Neoliberalizam je liberalne teorijske ideje doveo do kraja, ostvarivši ih u svim područjima života, tako da su njegove osnovne vrijednosti u području religije postale ateizam i vjerski indiferentizam, u području politike neokolonijalizam (globalizacija kao imperijalizam), u području gospodarstva tržišni fundamentalizam kao oblik eksploatacije i pauperizacije, u moralu amoralizam, tj. permisivizam, isključivo vrijednost uživanja. Općenito, u javnom životu to je vulgarizacija i animalizacija, biologizacija - poživitinjizacija čovjeka. Neoliberalizam vodi u novo, mračno doba općeg ropstvo duha i tijela. Zato je nužno, zahtjev povijesti da dođe do novoga zaokreta, do novoga napretka, do povratka istinskih starih i stvaranja novih istinskih namjesto postojećih lažnih vrijednosti. To je sljedeća zadaća povijesti, zadaća postneoliberalizma.
Međutim, treba uzeti u obzir da ni svi narodi nisu jednako skloni liberalizmu. Neki su mu više, a neki manje skloni. Uostalom, zbog te razlike su nastali i različiti likovi kultura i religija. Svakome je jasno da je npr. islam rigidniji na liberalizam od drugih objavljenih religija. A i među islamskim narodima također postoji razlika u odnosu na liberalizam. Sigurno je, naime, da će Turska lakše podnijeti i brže proći proces liberalizacije jer već ima odvojenu crkvu od države, nego npr. Saudijska Arabija, islamska fundamentalistička teokratska monarhija. Mnogo ovisi i o mentalitetu svake nacije. Zato agresivno liberalizirati neke zemlje protivno njihovu mentalitetu znači izložiti ih riziku. Razoriti mu sustav vrijednosti i državne i društvene institucije, često znači anarhizirati i destruirati mu društveni i državni ustroj (Iran za vrijeme Pahlavija, danas Irak i dr.). A i sadašnje vodeće liberalne države nisu oduvijek bile liberalne. Stoljeća su prošla kao proces postupne liberalizacije. Stoga je agresivna liberalizacija najštetniji i najopasniji oblik liberalizacije. Na žalost, suvremeni se liberalizam u praksi nije odmaknuo od ideja J. S.. Milla koji je smatrao da liberalne, što znači zapadne, države imaju pravo drugima silom nametati liberalizam.
Francusku su revoluciju pokretale ideje slobode (liberté), bratstva (fraternité) i jednakosti (egalité). S njom je ideja građanstva i građanskoga društva stupila na povijesnu scenu zajedno s ideologijom liberalizma, iako su ideje liberalizma (ranog) prisutne u intelektualnom životu Zapada još i prije, već oko 1750. Liberalizam, dakle, postaje ideologija građanstva, ali to građanstvo, kao ni liberalizam, ne prihvaćaju među svoje vrijednosti, među svoje ideologijske “dogme” načelo bratstva kao jedno od temeljnih načela Francuske revolucije. A što je bratstvo i što ono kao društveno načelo znači?
Zahtjev bratstva je zahtjev zajednice, a ne društva. To je zahtjev ljubavi među ljudima i narodima, što je daleko od bešćutne ravnodušnosti liberalizma. Ta ljubav nije ljubav strasti koliko razuma. Taj je eros među ljudima vječno ugrožen društvenim suprotnostima 143
građanskoga društva - socijalnim, religijskim, političkim, itd. Na razini tog društvenog erosa čovječanstvo je uvijek postojalo kao zajednica, ali samo potencijalno, neočovječeno. A koje učenje, koja ideologija će tu potencijalnost pretvoriti u aktualnosti?
Taj moralni i socijalni zahtjev kao postulat je temeljno načelo kršćanstva koje ga bezuspješno pokušava ostvariti dvije tisuće godina. Od svjetovnih “religija” najradikalnije su ga htjeli ostvariti komunizam/ socijalizam. No, jer su ga htjeli ostvariti prisilom, represivno, to je bio neodgovarajući način i zato bezuspješan. Bliži povijesnoj zbilji su zahtjevi nekih komunitaraca koji naglašavaju društvenost kao moralnu i političku filozofiju novoga društva. Očito je, dakle, da taj zahtjev ostaje zadaća čovječanstva, ostaje zadaća za postliberalno-demokratsko društvo.
Kao nositelj globalizacije liberalizam je globalni oblik konzervativizma i pragmatičnoga ostvarivanja interesa osvajača svijeta. U svojoj agresivnoj varijanti što je provode osvajači svijeta globalizacija je novi oblik totalitarizma. Kao globalizacija civilizacije mogla bi biti korisna kad bi bila provađana zaista pravedno a ne liberalno, kada bi sva civilizacijska dostignuća koja predstavljaju napredak postala dobro cijeloga čovječanstva i širena bez tlačenja i eksploatacije. Međutim, kao globalizacija kulture ona je uvijek štetna. Istina je da cijeli svijet tendira tome, ili je već došao u tu globalizacijsku fazu da ima istu civilizaciju, što je prvenstveno zasluga prirodnih znanosti i tehnologije; međutim, nacije ostaju kulturne jedinice, jedinice kulturnoga suvereniteta i samo pod tim uvjetom da one to i ostanu globalizacija može biti od koristi čovječanstvu.
III.
Vaši domaći liberali su uznositi paunovi, puni samohvale. Smatraju se najzaslužnijima za stvaranje Republike Kravatanije i za njezino uljuđivanje. No, to nije istina. Liberali su, osim samo nekih, u Jugoantijii bili protivnici režimu, diktaturi, neslobodi, a ne državnoj zajednici. Oni općenito preziru državu, pa kako bi se onda borili za kravatansku nacionalnu državu. Oni su poklonici neograničene pa, dakle, i neodgovorne slobode, hvale bogatstvo i uživanje. Mnogi su čisti poklonici zlatnoga teleta. Zato pri raspadu Jugoantije i obnovi vašega kraljevstva nisu u narodu uživali ugled. Jer, narod je shvatio da im nije toliko stalo do države, njihova najvišega dobra, koja im slobodu treba zajamčiti.
Tako bi i prođe i četrdeseti dan učenja Ispravnoga puta.
Promišljanja...
OSUĐENI NA ZAJEDNIŠTVO
Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H. Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svima troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost napretka za ulazak BiH u EU i NATO.
Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vicevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH temeljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom, od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari.
Znaju li okupatori BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego nešto specifično – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski kalendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvatski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati, koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu.
Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izdavali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a 1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu, mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma, glagoljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan Bosne, Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice, najljepšeg hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić. Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na bosansko kristjanstvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje (1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski.
Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćanske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio ponudu pape iz svog vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvatske, koju nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi današnji Hrvati katolici toliko smo napredovali, po sporazumu koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji, ako to papa hoće.
Pa zar nije izdaja Hrvata iz Bosne i ono što je 1697. napravio vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva, spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji okupatori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu, uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hrvati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna šaptom pala 1463. zbog svega navedenog, Hercegovina skoro 20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek 1592. godine.
Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila 1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnostima. Siguran sam da je znao za ovu oporuku.
Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost, međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u austrijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandijski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposobnostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene, uglavnom, tzv. Svištovskim miromiz 1791. između hrvatskog kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.? Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske vojske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom kongresu 1878., i anektira je, pripoji svom carstvu a ne hrvatskom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao.
A kad je veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Meštrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu naroda, Jugoslaviju.
Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, pokušali su joj sačuvati sjeme držeći zajedno, prisilno, zavađajući ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vodstva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičarima, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, premda smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovinu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika, ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum.
Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hrvata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samouprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti Hrvata u BiH sa ostala dva naroda.
Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati samostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima, nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovićem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada.
Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janjičara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički diljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zubak i M. Granić, na neki način je priznao i samostalnu srpsku Krvavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji.
Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli.
Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogovoreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu održana Federacija BiH.
Ipak, sve ratne igre, sva ratna krvoprolića na području bivše nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. studenog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da glavni cilj Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se detaljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti: Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamoli na RBiH. Zbog toga ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i haškog nadzorom..
Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu 14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hrvatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i odgovorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prijatelja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime, kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Grgurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski. Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i upitaju ga – kako i šta dalje?
Više nego žalosno je što je međunarodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je najoštrije kaznila; uvredljivo je što je ovlastila zločinca Slobodana Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod patronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima (lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sramotnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević) i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što, koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno.
Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Janjičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacionih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod engleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom. Svima okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, velikih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili, gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći izdajnici nego strani neprijatelji.
U RH se je pojavilo jedno u povijesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da se ustanovi da u BiH postoje barem dva takva zla. Bojim se dok se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu hrvatskog naroda će se zanesvistiti.
Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno izdaji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu 1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na kocku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se vojno moglo, da bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno povezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horvatiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a, Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam znao prigovoriti: Da si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je njemu poznato, bio u Bosni do 1990. samo jedanput, i to s njim u društvu.
A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske) rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima.
I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je realno, moguće?
Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće zajednički boriti se (sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogućim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad ostvarivi planovi – utopija.
Uvjeren sam da će se utopiti svatko tko ne radi na zajedništvu krvno srodnih naroda u BiH i na barem konfederalnoj povezanosti današnje RBiH i RH. Vlast u BiH najlakše može profunkcionirati ako sva tri naroda budu zastupljena paritetno na državnoj razini, a na općinskoj i županijskoj proporcionalno, prema broju stanovnika prije ovog zadnjeg (nadam se) nesretnog rata.
Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH, niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Europe mogu obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima, ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Broda. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti; bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati. (OSVIT 1-4/2013.)
Marko MATIĆ
Kršćani
Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik
‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’
Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.
Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?
Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.
Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?
Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.
Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.
Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.
A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.
To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!
Alojzije Stepinac
Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72
Mala riznica hrvatskoga identiteta
Ljubo Karaman, Živa starina – Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, HIBZ, Zagreb, 1943.
Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.
Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.
U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.
U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.
Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.
Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.
Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.
Mate Kovačević
NEZNANI GROB
Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci'.
Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.
Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.
Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.
Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.
Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.
Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.
Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.
Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.
A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.
Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.
Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!
Silvije Strahimir Kranjčević
Hrvatski mentalitet:
S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege.
Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci.
Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine.
To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.
dr.Petar Vučić
Podsjetnik: Ustaška mladež, 15. X. 42.
O naravi ustaštva
Narav ustaštva različna je od naravi stranaka. Stranke se rađaju iz suprotnosti dnevnih protuslovnih čarkanja, gdje se ljudi često puta zaintače na nuzgrednim distinkcijama. Ustaški pokret je po svojoj dinamičnoj snazi elementaran i iskonski, te je kao orkan zameo i bezpredmetnim učinio beskonačna pravdanja.
Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.
Ustaštvo je hrvatska pravda. Ta je pravda stoljećima zaturivana. Danas se pojavila s neumitnim znakovima: vagom koja mjeri hrvatskom mjerom i mačem koji utvrđuje pravdu ustaškom odlučnošću.
Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.
Ustaštvo je toliko nesvakidašnja pojava, da svaki iole objektivan čovjek mora — kao putnik, koga zapanji veličanstvenost gotske katedrale nekog grada — zastati pred njegovom idejnom konstrukcijom. Tko postane ustaša, ako je savjestan, ne može nikad reći, da je dostatno i savršeno izvršio zahtjeve, koje ustaštvo postavlja. Toliko je naime visok i nadprosječan idealni, moralno i nacionalno, lik Hrvata-viteza, ustaše.
Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:
Ako građanin neopravdano krivi ustaštvo za smanjen obrok kruha, onda se sam otkriva, da ne može — mimo časovitu udobnost — težiti za ostvarenjem povjesnih svjetlih istina; ustaštvo je slično ognju iz mistične priče, koje gori nad barom u noći.
Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.
Ako ga bogataši ne vole, znak je, da je raslina poštenog porijetla i upućuje na ustašku bezkompromisnu borbu za društvovnu pravdu.
Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.
Ustaštvo je iznad svakidašnjice. Ono je izraslo iz povijesti kao dijete povjesne pravde i sredstvo povjesne Nemeze. Prodire u budućnost osvajajući je.
Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.
Niko Zekanović
Misno slavlje u povodu 438. obljetnice junačke obrane Gvozdanskog
U nedjelju 10. siječnja ovogodišnje misno slavlje i komemoraciju u Gvozdanskom obilježio je dolazak hrvatskih generala pobjedničke Hrvatske vojske iz oslobodilačke akcije Oluja. General zbora Josip Lucić, general bojnik Marinko Krešić, brigadni general Zvonko Peternel, general bojnik Ljubo Ćosić-Rojs i general bojnik Ivan Tolj došli su u Gvozdansko na misno slavlje povodom 438. obljetnice herojske obrane Gvozdanskog i junačkog smrzavanja branitelja na bedemima utvrde u noći 13. siječnja 1578. godine. U župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom misu u sklopu 7. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak, u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, kancelarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, mons. Lovrom Cindorijem iz Zagreba, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem i vlč. Sašom Ilijićem.
Ovogodišnje hodočašće u Gvozdansko održalo se pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Misi i komemoraciji su nazočili izaslanik predsjednice RH Ante Deur, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora akademika Željka Rainera, zastupnik u Hrvatskom saboru Antun Vidaković, a kao domaćin nazočio je župan Ivo Žinić, predvodivši višečlano izaslanstvo Sisačko-moslavačke županije. Na hodočašće je pristiglo stotinjak ratnih vojnih veterana, članova udruga hrvatskih branitelja iz raznih mjesta i preko tisuću hodočasnika iz svih dijelova Hrvatske.
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio biskup Vlado Košić koji je podsjetio da je krčki biskup Ivica Petanjak koji je predvodi ovo misno slavlje porijeklom iz Zrina, nedalekog mjesta stolovanja slavnih knezova Šubića Zrinskih, a nažalost i mjesta velikog genocidnog stradanja Hrvata iz Drugog svjetskog rata. Biskup Košić je istaknuo kako naša Domovina opet stoji pred navalom osvajača i traži od nas da ju branimo i da se za nju žrtvujemo. Rekao je da možda te ugroze nisu tako očite kao nekada, ali one nisu nimalo manje stvarne niti opasne. Zato "neka nas u žrtvi za Domovinu nadahnjuju slavni branitelji utvrde Gvozdansko koji se nisu predavali ni u najtežim uvjetima, već su svi radije izginuli braneći svoj Dom“, poručio je sisački biskup Vlado Košić.
U nastavku mise u svojoj propovijedi biskup Petanjak je istaknuo kako u svijetlu Isusovog ponašanja i njegovih odabira, možemo promatrati i životne odluke mnogih ljudi iz naše hrvatske povijesti. „Mi smo danas ovdje u Gvozdanskom, u starom i povijesnom gradu Zrinskih u spomen tragičnog i slavnog događaja koji se zbio u noći s 12. na 13. siječnja 1578. kad je nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi grad pao u turske ruke jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno smrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje. Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat beg zapovijedao da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu i da se ni jednom od poginulih i smrznutih branitelja ne smije ništa uzeti, tj. da ih se ne smije opljačkati. U tim hrabrim ljudima, od kojih većina nisu ni bili profesionalni vojnici, nego seljaci i radnici, mi promatramo ljude-kršćane, koji su poput Isusa Krista u odlučujućem trenutku svoga života rekli ostat ćemo do kraja. Odluka koja se ne mijenja ni pod cijenu mučeničke smrti. Izgubiti glavu i život, ali sačuvati obraz.
Ostati na nogama, na svome mjestu i položaju, pa makar smrznut, ukočen, ali na mjestu na kojem tog trenutka moram biti. Kolika je tu pouka, lekcija, primjer za svakog čovjeka, i za sva vremena“ rekao je biskup te dodao kako se ovdje ne radi samo o hrabrosti, nego i o časti i poštenju. „Održati zadanu riječ. Ostati vjeran danoj riječi pa i pod najvišu cijenu života. Ne okretati glavu, ne predomišljat se. Nakon što si dao riječ više nema uzmaka. Jedan gospodin, sada već pokojni, dugogodišnji orguljaš u jednoj crkvi znao je ovako govoriti: 'Ne mijenjam vjeru, ne mijenjam ženu, ne mijenjam stranku'. Od ova tri načela ovog pokojnog kršćanina, koliko je danas prisutno: 'Ne mijenjam ženidbenog druga? Ne mijenjam vjeru u kojoj sam odgojen? Ne mijenjam političku stranku i načela koja sam prihvatio?' Koliko ima istine u ovome? Kako se može vjerovati ljudima koji nisu vjerni danoj riječi? Kako možemo živjeti svoje kršćanstvo ako nas ono ne zanima? Kako možemo graditi obitelji kad muž i žena žive u nevjeri?
Kako možemo graditi svoju domovinu kad mijenjamo stranke ko' prljave čarape, svaki dan druga. Kako možemo očekivati od mladih da budu postojani u svojim izborima i odlukama, kad ne nalaze primjera u nama starima. Kako će netko položiti svoj život za nešto i nekoga u što ne vjeruje? Kako će se za nešto boriti kad ne vidi da ima smisla to zašto bi se trebao boriti? Kako možeš vjerovati onom, koji ne drži do svoje riječi? Kako će dati svoj život, najvišu cijenu, kad nije vjeran u malim stvarima? Vjerujem da su ovi hrabri ljudi čiji spomendan slavimo i čija uspomena živi već stotinama godina znali učiti od Isusa Krista i ako su mrtvi još uvijek govore i pozivaju nas da ih nasljedujemo. Da nasljedujemo Isusa Krista koji nije stao nasred puta i nasred svoga mesijanskog poslanja nego ga živi cijelim svojim bićem i svojom ustrajnošću darovao nam je vječno spasenje“, zaključio je biskup Petanjak.
Nakon mise uslijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen križa i popisa žrtava, gdje je na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Vlado Košić. Komemoracija je započela s hrvatskom himnom i minutom tišine za sve pale hrvatske branitelje i žrtve iz dugih stoljeća obrane hrvatske domovine. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga iz više gradova, te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga. Vijenac u ime Predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović položio je izaslanik hrvatski branitelj Ante Deur, u ime predsjednika Hrvatskog sabora izaslanik i zastupnik Antun Vidaković, a u ime domaćina Sisačko-moslavačke županije župan Ivo Žinić uz suradnike. Među inim svijeće su upalili članovi Generalskog zbora, zatim predstavnici 2. gardijske brigade "Gromovi" sa ratnim zapovjednikom brigadnim generlom Zvonkom Peternelom. Veterani "Gromova" su ove godine došli u do sada najvećem broju, jer je njihova postrojba u 'Oluji' oslobodila Gvozdansko. Zatim su svijeće upalili veterani više vojnih postrojbi iz raznih mjesta Hrvatske, zatim članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva s potpredsjednikom Ante Beljom, članovi Udruge Macelj 1945. sa predsjednikom dr. Stjepanom Bačićem i mnogobrojni pojedinci. Potom su uslijedili govori organizatora i izaslanika.
Župan Ivo Žinić održao je nadahnut i emotivno vrlo snažan govor u kojem je naglasio da zatajena i prešućena povijesna istina o velejunaštvu Gvozdanskog nije samo lokalna prigoda obilježavanja Sisačko-moslavačke županije već je to događaj od važnosti za cijelu Hrvatske, pa i šire. Naime, vrlo poštujući pokroviteljstvo Predsjednice RH i izaslanstvo predsjednika Hrvatskog sabora akademika Željka Reinera, smatra potrebnim da jednog 13. siječnja ovdje dođu osobno Predsjednica RH, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Hrvatske vlade, kako bi svojom nazočnošću i dolaskom ukazali cijeloj Hrvatskoj potrebu štovanja naših slavnih predaka koji su nesebično do posljednjeg daha branili svoj dom, rod i vjeru u Boga, za slobodu idućih naraštaja. Gvozdansko je mjesto koje svaki hrvatski dužnosnik treba upoznati, odati počast stradavanju junacima kroz povijest te u svom srcu pa i javno prisegnuti, kako se čuva, štiti i brani jedina nam Domovina. Posebice to vrijedi za pripadnike Hrvatskih oružanih snaga, a potvrda tome bila je i današnja nazočnost slavnih hrvatskih generala i svih hrvatskih veterana koji nisu dvojili kad je i njih Domovina pozvala na odricanje i žrtvu.
I ove je godine bilo nazočno više medijskih izvjestitelja, tako i kamere pa i ona HRT-a, no izvješće sa ovog događaja nije se moglo navečer vidjeti u informativnim emisijama tzv. nacionalne televizije. Neka zato fotografije svjedoče da Gvozdansko postoji, kao što i postoje oni, koji nisu spremni prešutjeti istinu.
Damir Borovčak
KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1943
(Refleksije o Ličanima i ličkom krajoliku)
Nekoliko sličica uz Budakovu Liku
Budakova Lika na prvi mah nam se čini kao neki romantični kraj podno Velebita, gdje ljudi ništa ne rade no se lome i otimlju za ognjište i zemlju, dočekuju radostno sina, koji će održati vatru na ognjištu — ili su tužni, vječno usamljeni i bolni, jer je nesretna krv djedovska zatrovana i nova pokoljenja trpe zbog toga ili — u ludilu mučeni — tragično završavaju. Nije to, doduše, ni zaseban sviet, poznat radi slavne vojničke prošlosti, tjelesne snage i hrabrosti, tvrdoglavog ponosa, odjeven u bogatu šarenu narodnu nošnju, uhranjen čuvenom »lajom« — noobični ljudi: na jalovoj i težko obradjenoj zemlji pognuti seljaci, koji prehranjuju mnogobrojnu čeljad.
I ta šaka zemlje, toliko ljubljena, njegovana, natopljena krvlju i znojem škrto uzvraća trud i pažnju, prisiljava ih na selenje u grad, daleke rudokope, odakle se vraćaju s nešto uštedjevine u rodni kraj rano ostarjeli, izcrpljeni da na djedovskom ognjištu zauviek sklope umorne oči. Ili će iza propasti zadruge mučno potražiti novo ognjište, gdje su pogodniji životni uslovi. Nije to ni opjevana hajdučka zemlja »gdje se kamen sije, a junaci niču«, ni »plodonosno uzgajalište vojnika«, već stoljećima pod tudjinskim upravama zaboravljena zemlja, opustošena i popaljena u dugim i krvavim borbama.
»Corpus separatum«, tudjinska krajiška uprava planski je uništavala svaki napredak, a carski namjestnici gazili su i mučki vriedjali uvrieženi osjećaj ličkog čovjeka za pravdu i ponos, a otuda i hajdukovanje postade sinonim prkosa i odpora protiv tudjinske uprave. Uz to je i priroda nemilo pogodila taj zaboravljeni kraj i odielila ga od svieta gorostasnim hladnim planinama prepustivši ga svojoj sudbini i prilikama vremena i odgojila od njenih stanovnika poseban soj ljudi tvrdokornih, hladnih, postojanih i trieznih. I ta vječna borba za opstanak ostavila je uz materialnu biedu i duhovnu zaostalost, a Ličani su živjeli po svojim starinskim moralnim i etičkim načelima i svom lokalnom ljudstvu i obrazu.
Sve te okolnosti moramo uočiti kad gledamo, kako je Lika obradjena u književnosti. Budakova je Lika maleno seoce pod Velebitom, kroz koje protječe bistra i hladna rječica Opsenica, potok Ojevac, a nad svim se ponosno koči Sveto Brdo, vilinsko sielo sa čudotvornim prikazama. Svega nekoliko kućica, razasutih uz glavnu kirijašku cestu, koja vodi preko Alana za Dalmaciju, ili razbacanih po daljim obroncima velebitskim, u kojima stanuje nekoliko, uglavnom, bolje stojećih obitelji, povezanih razlicitim odnosima — čine Budakovu Liku, oblikuju sviet njegovih umjetničkih prinosa.
Svoj rodni kraj ponio je on u uzpomenama ranoga djetinjstva, kad se je zauviek odielio od njega, da ga oživi i ovjekovječi himnom ognjišta i Vidurinovih opanaka, koji će sa starina poštenjem i obrazom nanovo uzkrsnuti starinsku Liku. Korjenike, poštenjaci su mu izmoreni graničari, ponosni, kremeniti — kao od Velebita odvaljeni. Do strasti ljube taj krš, tu »zemljicu majku«, a ako bi ga možda nužna otjerala u sviet, vratio bi se opet na djedovsko ognjište, gdje bi mirno usnuo, jer će unuci uzdržati vječnu vatru; razplamsati je, a i proširiti »grunat« Kresojevića Docom.
Ličke žene su uzvišene žrtve materinstva, ljubavi i odricanja. U neizpunjenim čežnjama i vječnim brigama njihov patnički lik osvjetljava im stazu životnih težkoća, šutke pod nose česte uvrede i ponižavanja, ali mužki uztraju i do kraja razpiruju vatru na ognjištu.
»Žena j' ognjište, una j' temelj kuće. Ako j' i najbolji čovik i veleko bogatstvo a nevaljana žena — nikad u kući ni kruva ni ruva ni veselja ni Božijega blagoslova. Ako li je čovik i slabiji i potriban, a prava žena, vaik puna kuća smija i svaki se zalogaj — i suvoparan! — poide s Božjim mirom i. blagoslovom.« (Ognjište, III., 195.).
»Život je takav i prilično jednoličan i teče kao Krušnica, kao Ojevac, kao Opsenica i kao Ričica bez velikih slapova, bez velikih ustava, bez velikih dubina i bez velikih pličina. Sve je tako: njive i livade zimi upočivaju bez straha pred ledom i sniegom, ljeti radjaju bez bolova i bez straha pred Božjim zvjezdanom, kad pripeče. I ljudi su taki: nit pobožnjaci nit bezbožnici, niti prepošteni niti razbojnici, nit kukavice nit junaci, sve to tako teče osrednje: tko bolji, tko gori, kad bolje, kad lošije — eto živi se.« (Ognjište II., 179).
Možda tu ima i nevaljalih ljudi. Ali to je izvan Like; u svietu se pokvarili, »probarabili« i donieli nezdrave novotarije, koje selo ne prima rado, već ih nastoji vratiti na pravi put starinskog poštenja i obraza. Nečujno mu prate svaki korali, na liep i oprezan način svjetuju tvrdokornog nametnika ili u protivnom nasilno ga odstranjuju iz mirnog sela. Sve novotarije ne može selo jednostavno primiti, a da nisu prilagodjene duhu i potrebama njegovih stanovnika.
»Pogospodjivanje je najstrašnija mana! Čim netko ode u grad, u svojoj se duši, svojim nazorima o poštenju, o sticanju, o ponosu, o časti, o ugledu, o osobnoj vriednosti čovjeka toliko udalji od svojih seoskih grobova, kao da ga djavo baci na drugi planet« (M. B. o svom romanu »Na ponorima«; iz kronike »15 dana«, Zagreb 1932.).
Sve što je strano i tudje ne mora biti dobro i prihvatljivo. Samo što je zdravo prima seljački dom. Did Vidurina u razgovoru sa sinom Blažićem: »Nude, molim te, recide mi: bi l' ti i drugi taki, moga', da nam doneseš iz te Amerike i Prajske zemlje, pa da pokriješ ovu našu mučenicu, da se za nju više ne zna?! Eto, bi li moga'?! I unda njijove trave i grabiće, i bukviće, i jaseniće i sve njihovo da prineseš, pa da ova naša Lika ne bude više Lika ni po licu ni po srcu, kad nije po tim vašim dronjcima, birtijama, nikakvim novim poštenjem i što ti ja, jadan i kukavan, sve znam — nude, more li to biti?! Reci mi ti sa svojom pameti i tim vražjim pantalonima.«
S unukom Mićom razgovara o Blažiću: »Otkinije se od zemlje, al' će to proći, ka i drugi naši ljudi To su sve benolije lude mladosti. Otkinije se i ništa drugo, a će on opet prirasti za ovaj naš kamen i grmeče. 'Oće, 'cee!« (»Opanci dida Vidurine, str. 98.). Opanke dida Vidurine dovršio je unuk Mićan, jer su se amerikanske čižme, poklonjene od oca, brzo poderale. Prosjak Blažević (u »Razcvjetaloj trešnji«) predstavlja probudjenu sviest seljaka, da je on dio onog krša i goleti, čežnje za domom, uz kojeg je vezan djedovinom — ognjištem.
Dobro je Budak ocrtao nekoliko karaktera, idealiziranih ličkih »korenika«. Danas su to svagdanji ljudi, u borbi s mršavom zemljom uz plug, motiku ili sjekiru. Ne dospiju rješavati kojekakve probleme, još manje filozofiraju, a uz poznatu plodnost u dječici, nema bojazni za nasljednika niti će se vatra utrnuti na ognjištu, dok se spomen na zadružni život kadkada javlja iz prošlosti. Žene patnice rade i radjaju. Djeca priraštaju i privredjujiu.
* Budak sam iztiče, da on svojih osoba i zbivanja nikada ne izmišlja. On nam je potanko izpričao, da su ne samo sve osobe u »Ognjištu«, već i glavni dogadjaji podpuno autentični: mnogi karakteri romana još su živi (Manda, Joso, Anerina djeca itd.), a drugi su živjeli, dapače je Blažić bio doista zagonetan, pomalo mračan čudak, mjesto brazgotine od nevjestine britve bik' mu je tko zna kako izbijeno jedno oko, a i umro je uistinu nedaleko »Turskog Avana«, izipremlaćen, što li. I Anera je uistinu živjela i bila sasvim osobita pojava u puku. Istina je i ono s njezinom kolibicom, a i smrt je njezina ostala ovita nekom tajnom, koju dobri stric Lukan nije iz pieteta htio odkrivati.
Kako autor opravdava svog Blažića i štiti ga od nasilnih recenzenata: »Dao sam u njemu običnog ili ako hoćete posve neobičnog seljaka, koji se malko ogrijao na američkom suncu, malko razbjesnio u američkim rudnicima i nekoliko puta opio u američkim kabaretima, a uz to imade neobično otvorenu i bistru ličku glavu. Kad se taj primitivac toliko opalio i okalio, i povratio u Liku, i vidio, s jedne strane svoju izmučenu i navoranu Mandu, a s druge strane divnu, netaknutu Aneru, njemu je palo na dušu nešto, što on nije mogao više normalno nositi i prikrivati, kao što bi to učinio, da nije nikuda makao iz svojega sela. Možda on nije inače ni bolji ni gori od ostalih seljana, a ja vjerujem, da bi u njegovim dogodovštinama i izkustvima barem dvije trećine Ličana na iste dogadjaju reagiralo baš kao i on. Blažić je pojam tvrdokorna opora muškarca, napose opora muža, koji je bio u svietu, pa nehajno pregazio pradjedovske običaje, a nedorastao, da je prihvatio valjane tudje običaje.
Kako se Blažić brani od grieha: kad mu je nesrećom pao pogled na Aneru, uzeo mu je Bog oči i bacio u Anerina njedra — on se uporno opire griehu! Prije svega on nju izbjegava, ne traži je i ne napastuje! Istom kad rnu sudbina odredjuje, da mu postane nevjestom, on se stavlja u otvorenu borbu proti njoj; ne izbjegava je, nego izričito zabranjuje, da mu postane nevjestom, a kada mu rekoše, da to već jest, on je baca iz svoje kuće, jer neće da okalja svoje ognjište. Blažić je rasni Ličanin, opor, samosviestan, težak. respektira vraga i žandara, bori se protd zlu, dok može, a kada ne može drugačije, kada se otisne niz brdo, onda ide kao lavina. Kad je već podpuno zasliepio i izgubio moć nadzora nad samim sobom, tada više ne preza ni pred čim, jer je bio velik u odricanju, a još veći u gramženju za zadovoljenjem. Kao što poziva Boga za svjedoka, da je odbija kao nevjestu u najčestitijim nakanama, tako mirno i hladnokrvno izmišlja priču o povratku svog sin Miće, samo da baci zabunu medju Aneru i Lukana i očito računa, da će ona ići u kolibicu, da ga čeka, pa se i on hladnokrvno upućuje na taj doček, koji svršava Anerinom smrću. Blažić nije mnogo gori od ostalih naših ljudi, napose Lioana — zaključuje Budak — kao što ni Lukan nije nekakav tokmak i posvole, koji je lud od dobrote i prenemaganja, jer da je doista takav, on ne bi prije svega htio ići na Tursku gradinu, a kada bi išao, išao bi kao tele, koje bi tamo na avanu ostavilo kožu«.
Dakle izlazi, da su sve osobe uzete iz stvarnog života, a »kad gledaš očima umjetnika, onda svaka ljepota bljesne u svojoj čarobnoj svjetlosti, da nevješto oko ne može ni gledati tolike divote, a i svaka rugoba dobiva svoje pravo lice.« Ima u Budaka mnogo one vječne romantike i primitivne epske veličine, koju je intenzivno osjetio u dalekoj čežnji za rodnim krajem i u nostalgičnom zovu nicao je sviet djetinjskih uzpomena, a njegovi junaci (»apoštol« Vidurina, Anera, Lukan) stekli nimbus sreće, blaženstva, a u isto vrieme pregaranja i patnje. A može li se zamjeriti književniku, ako se kadkada udalji iz svega tog užasa, u kojem živi i ako iz bučne ulice svog vieka zakrene u tihe putove prošlosti?«
Ali ima i ovakovih opisa na prvim stranicama Budakova posljednjeg romana »Musinka«: »Kasno je jesenje jutro svom snagom prodiralo kroz mali prozorčić, no nije nikako moglo iztjerati polutame, koja je tu vječno carevala, jer je soba nizka, dosta velika, a samo jedan jedini prozorčić na njoj, a i taj je toliki, da omašnija ljudska glava ne bi mogla kroza nj proviriti u dvorište. Osim toga je staklo bilo toliko zamazano i blatno, koliko je nečistoće moglo primiti kroz nekih pedesetak godina, odkad je tu postavljeno, u koliko ga niesu saprali veliki sniežni udarci i navale jeseniskih kiša.«
Ili malo dalje opisuje prehranu stanovnika opisane kuće: »Ujutru palenta u svojoj rodjenoj kaši, u koju bi bacili žlicu dvije skorupa; kad ne bi bila kaša, za promjenu bi natočili iz badnja rasola od kiselog kupusa, u riedkim zgodama u njeg žlicu ulja i polili palentu! Ljeti je grah za objed i grah za večeru. Začina nema nikakva, osim ako bi kad planinka u veliku zdjelu graha metnula žlicu kiselog kupusa. Zimi se taj jelovnik mienja utoliko, što se nekoliko puta na tjedan kuha kiselo zelje i suho meso. Uz objed i uz večeru u svakom slučaju kuhaju krumpir, ogule i tako prircdni dolaze na stolicu. Koja kuća ima sve ovo: ovako obilno, spada medju gazdinske, bogate kuće, dok oni siromašniji često imadu i za objed i za večeru samo suhe krumpire, te se desi tjednima, da ne jedu žlicom. Za njih je Božić, kad rade na tudjoj njivi, jer se onda najedu do sita, budući da težaku mora biti, pa domaći imali ili nemali. Tko težaka zove, mora ga valjano i podvoriti. Na djecu se malo pazi, dok su u kolievci, a čim jednom iz nje izmilje, pomieša se diete sa sitnim domaćim životinjama i ostalom seoskom djecom, pa gacka po blatu i prašini, po smeću i djubrištu, ljeti u gustim neprozirnim rojevima muha, a zimi u sniegu i ledu«« (M. Budak »Musinka« str. 31.).
A nad svim tim je »prvi treptaj zore probio noćnu tamu i dopro u svaki kutić zbijene podvelebitske krajine. Tamo je o'd Resnika i Filara silazila u nizine lagana, trepetljiva paučina prve svjetlosti, zavirivala u svaki kutić vrietnih dočića, u svaki ugao stoljetnih gajeva i lagano se penjala preko dolina i brežuljaka na velebitske visove, da se tamo pojavi u najvećoj snagi jutarnjega svitanja. Sveto Brdo je — navrh Velebita — vazda prvo primalo cjelove jutarnjeg sunca, koje se je sramežljivo penjalo iza Resnika, da ogrije najdivnije proplanke najdonje Like; ono je primalo navještaj prvih cjelova, dok je još prevladavao sumrak u nizkim kolibieama i neuglednim pojatama« (Musinka, str. 254).
Velebit i Opsenica skrivali su mnoge tajne, tihe šapate, neizpunjene želje i nade. Ostali su niemi i tajinstveni. Lički seljak po svojoj ljubavi za selo i svoj seljački dom, svoju domovinu — postaje pravi gospodar svega onoga, što je izkonskom snagom stvorio, a svojom čistom seljačkom kulturom oplodio. Zemlja je dio njegove duše i njegova života, dio čitava narodnog bića, i on je duševno i narodno srastao s njom svojim poštenjem, svojim požrtvovanjem za bližnjega, svojom ljubavi za rodjenu grudu. Djedovska zemlja je dio samoga njega, njegove krvi, koja natapa svaku grudu, svaku travčicu, svaku vlat. Otuda ona nezasitna glad za zemljom i neutaživa čežnja za djecom, sinom nasljednikom, koji će održati i proširiti imanje i sačuvati vatru na ognjištu. Ljubav prema zemlji izvire živo iz njegova rada, koji prima sliku i oblik njegove duše i njegove pažnje, jer se sve to pred njegovim očima rodilo, sve pod njegovom očinskom pažnjom raslo i dozrievalo.
Uzajamno oplemenjivanje seljaka i njegove zemlje — prirode čine ga živim bićem, koje osjeća i ljubi, plače, veseli se. Što više, ujedinjuje sa sobom dušu njegovu, koja kao najbolja supatnica trpi i plače, kad prirodne nepogode unište sjetvu, kad bolest proriedi stoku — jer je odkinut dio njegova duševnog i tjelesnog bića. Kako mu se poistovjetuje rad sa životom. to kao narod postaju trajni i budni čuvari svega onoga, što narod u njegovoj kulturni čini narodom, izvor svega što je zdravo, dobro i plemenito — temelj i izvor hrvatskog narodnog života, čuvar hrvatske narodne samobitnosti.
K.PAVELIĆ
Tako je govorio Otac Domovine
Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;
da se po vjeri ne dijelil nijedan narod;
da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati;
da narod, različan vjerom no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi,
i da dosadanja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.
Dr. Ante Starčević
Tako je govorio Poglavnik
˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝
Dr. Ante Pavelić
Neuništivi duh hrvatskoga naroda
Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.
Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.
Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.
Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:
„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“
Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.
Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.
Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!
Mate Kovačević
Kralj Tomislav
Kneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav koji je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio.
Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.
Ta je pobjeda bila veoma važna za naš hrvatski narod, jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se je prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Hrvatska je tada imala 119 823 kvadratnih kilometara.
Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.
"Neka se osuši desnica moja, Bože, ako zaboravim svoju svetu crkvu, svoj dom i narod"
U knjizi je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."
Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.
Zbog snažne države i vojske, te velikog rasta osobne moći i ugleda, mudri vladar Tomislav odlučuje kneževinu pretvoriti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako je 925. okrunjen za hrvatskg kralja (rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X.
Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.
Kralj Tomislav je napravio velike stvari za hrvatski narod; osigurao je narodni i državni opstanak Hrvata, učvrstio je i ojačao razvitak trgovine i gospodarstva, te je snažno privukao dalmatinske gradove i otoke koji su se tako brže pohrvaćivali. Također je mudro sredio unutrašnje probleme, kad je čvrsto stao iza donesenih zaključaka o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji.
Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II. (http://krk.fcpages.com/hr/vladari/tom.html)
Nezavisna Država Hrvatska
Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!
Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska
Gotovo 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao lovine, što je doseglo vrhunac genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas, naročito od 2000.
Hrvatskog dirigenta, sveučilišnog profesora i diplomata prof. dr. Nikolu Debelića poznajemo po njegovu opsežnom glazbenom opusu, a posebno kao autora i dirigenta dviju najvećih orkestralnih turneja u hrvatskoj glazbenoj povijesti, s Dubrovačkim simfoničarima u SAD-u, koje su dale vrijedan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Kao prvi hrvatski veleposlanik u Rumunjskoj primio je niz priznanja, a nedavni njegov nastup u jednoj televizijskoj emisiji otkrio je i njegov interes za nacionalnu povijest i položaj hrvatskog naroda, što je bio neposredni povod za ovaj razgovor.
• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?
- Upravo tako. Smijemo li zanemariti da se od popisa do popisa broj Hrvata smanjuje za 170.000, u pet posljednjih godina iz Hrvatske iselilo je 150 tisuća uglavnom mladih ljudi, Hrvati u BiH brojčano su prepolovljeni u odnosu na 1991., u Vojvodini su izloženi sustavnom zatiranju, iseljeništvo se zanemaruje, a sve to zajedno uz nepojmljivu ravnodušnost hrvatskih vlasti. Akademik Davorin Rudolf kaže: “Uz ovu vlast i ove ustrašene i njunjave intelektualce od Hrvatske ne će ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti”, a dr. Slavko Kulić: “Do 2070. Hrvati će nestati, kao Iliri”.
• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?
- Na žalost to je točno. Skoro 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanja Hrvata kao lovine, što je vrhunac doseglo genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas naročito od 2000. Bez temeljne zakonitosti zločin – kazna, dolazi do svojevrsne legalizacije nasilja. Karađorđevićev jugo-teror učinio je bleiburški genocid 1945. lakšim, bez tog genocida ne bi ni 1971. bila tako okrutna, niti bi tako lako došlo do novog genocida 1991. Sve je u uzročno-posljedičnoj međuovisnosti.
• Objasnite nam tu međuovisnost?
- Teror nad Hrvatima počeo je u Odesi 1916., kad se hrvatske vojnike-dobrovoljce tjeralo da se izjasne kao Srbi. Miroslav Krleža piše: “ Počelo je u krvavoj Odesi, gdje se masakriralo en mass i gdje su rekli grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. ...tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Ubojstvo demonstranata na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918., za koje se Grga Anđelinović pohvalio 'svojim krvavim rukama', predstavljalo je zeleno svjetlo za slobodni lov na Hrvate o čemu akademik Dubravko Jelčić bilježi: „Žandari ubijaju kada hoće i koga hoće i onda šalju obiteljima ubijenih račun da plate metak kojim je ubijen njihov otac, brat...“ Državni je teror nastavljen ubojstvima Stjepana Radića i drugova, Milana Šufflaya i td. o čemu piše Krleža : „U prvih deset godina jugoslavenske države: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata...onda se to zove 'Naša rasna Svečovečanstvenost“. Zanimljivo, je li to velikosrpski rasizam?
• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?
- Točno. Prosvjeduju Albert Einstein, Heinrich Mann i mnogi drugi kao na pr. budući otac Europe Robert Schumann, Theodore Dreiser, John Dos Pasos, Upton Sinclair, Nobelovac Andre Gide... Naglasimo, da su za počinjeno nasilje nad Hrvatima kazne bile simbolične ili nikakve, o čemu svjedoči tzv. izdržavanje kazne Radićevog ubojice Puniše Račića u komfornoj vili s poslugom i slobodnim kretanjem. Zar to nije slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata?
• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?
- Svakako, jer su državni teror i sramotna šutnja službene Europe izazvali samoorganiziranje kao jedini način narodnog opstanka. Pristaše hrvatske samostalnosti, pravaši nazivani i 'frankovci', osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu” ('Proleter' 1932.). Dr. Georges Desbons piše: „Bilo je logično da nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga 1941. Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom“, a francuski pisac Christophe Dolbeau navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: „Hrvati su 1941. godine samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.“
• Kako je komentirano stvaranje NDH?
- Britanski konzul Thomas Rapp kazao je Ivanu Meštroviću u Splitu 12. travnja 1941. „Hrvatska država je tu i narod je za nju“. Slično je izjavio i konzul SAD. Kardinal Alojzije Stepinac na suđenju 1946. izjavljuje: „Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Akademik Dušan Bilandžić bilježi: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda“. A Stjepan Mesić, kasniji Predsjednik kaže: 'Mi smo pobijedili dvaputa...prvi put 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale državu...'.
To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.
• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)
• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?
Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je kulminiralo genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše: „...do prije pet godina se držalo da ima 40 lokacija masovnih zločina, a mi smo ih do sada utvrdili 540 (samo u Sloveniji do 2008., op. N.D.). Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca... golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“. Podsjetimo na činjenicu da za likvidaciju nekoliko stotina tisuća civila i zarobljenika nitko nije kažnjen niti stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta. Naprotiv, postali su nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama, TV kućama...
• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?
- Nažalost ne ili bar ne dovoljno. U progonu hrvatstva aktivnu su ulogu odigrali i igraju nazovihrvati uglavnom oni jugokomunističkog svjetonazora. Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara...u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Vrhuška KP Hrvatske u velikoj je mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. I današnja vlast ne štiti dovoljno nacionalne interese pa time sebe deklarira ne samo nenarodnom nego i protuhrvatskom. Pravo reče Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”
• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?
- To je obrambeni mehanizam vlasti bivše države jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe...“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006.. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo dragocjenih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: 'Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili' (ist. N.D.). Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu primitivnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja svijetom.
• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?
- To bi trebali odgovoriti današnji slavitelji partizanske kape. Jesu li to zarobljenici koji su britanskom prijevarom izručeni ubojicama o kojima govori Jože Dežman ili su to možda oni „obični seljaci koje smo mi sve poubijali“ (Milovan Đilas) ili su to srednjoškolci zrakoplovne škole u Zagrebu iskopani u plitkoj grobnici u Gračanima ili onih 70 djevojaka iz Doma u Preradovićevoj ulici ubijenih kod Kravarskog ili možda bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica ili...? Hrvatski povjesnik dr. Josip Jurčević u knjizi o prikrivenim stratištima jugokomunističkih vlasti navodi da je čak 88,5 posto žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a samo 0,13 posto vlasti NDH. Vlast je mogla te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti. Nažalost, ništa slično nije učinjeno. Jednostavno je prešućeno.
• Do čega to pak dovodi?
- Desetljeća nasilja i pranja mozga uzrokuju strah od izjašnjavanja, kapitulanstvo i poznatu hrvatsku šutnju posebno intelektualaca na što je upozorio i kardinal Bozanić. Ako se desetljećima narodu uz riječ Hrvat automatski vezuju pogrdni pojmovi (zločinački, genocidni, neprijateljski, šovinistički itd.) onda to duhovno ubijanje ostavlja, jednako kao i bleiburški genocid, dugotrajne tragove na dušu hrvatskog čovjeka. Ono uništava i izokreće nacionalnu svijest, iz čega često nastaju najgori progonitelji vlastitog naroda, primjera ima i previše. Dodajmo, da je kadgod promašena naša ljutnja na velikosrpsku agresivnost i bahatost, jer velikosrbi rade upravo ono što im mi dozvoljavamo. Josipović tvrdi u Sarajevu: 'Za rat 1991. odgovorne su pogrešne politike'. Po tome sve su politike jednake i Tuđmanova i Miloševićeva, nema srpske agresije ni genocida '91?!
• Spominjete demonizaciju NDH?
- Dr. Slobodan Lang kaže: “Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom”. Umjesto suočavanja s vlastitim zločinima, pokajanjem i katarzom od strane uskrslih bivših vlastodržaca i njihove ideološke djece, opet je okrivljen stari i vječni neprijatelj – hrvatstvo, očitovano u hrvatskoj državotvornoj misli. Tako je bilo 1918., 1945., 1971., 1989., 2000., a tako je velikim dijelom i danas.
• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?
- Demokratsko je pravo svakoga da iskaže svoje mišljenje o raznim političkim i drugim pitanjima pod uvjetom prihvatljive argumentacije. Začuđuje da Predsjednik rabeći teške riječi za svoje svjetonazorske protivnike istovremeno ne pokazuje ni najmanji interes za istraživanje spomenutoga bleiburškog genocida i za sudbine tisuća svojih zemljaka, žrtava jugokomunizma. S druge strane, velik dio optužaba koje se imputiraju NDH i ustašama za postupanja u ratnom vremenu, čega je simbol Jasenovac, do sada nije vjerodostojno argumentiran, a još manje dokazan.
• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...
- Što je otkrilo višestruko snimanje iz zraka područja Jasenovca? Je su li razmotreni deseci/stotine radova koji preispituju dosadašnja službena stajališta koja su i sama često kontradiktorna (na pr. broj i imena žrtava...), a istovremeno se pojavljuje niz podataka nepovoljnih za komunističku vlast (Jasenovac iza 1945.?...). Već je rečeno da je osnovni cilj hrvatskog revolucionarnog pokreta - Ustaša bio oslobođenje hrvatskog naroda od tiranije i ustroj vlastite države, što su temeljna ljudska prava. Mnogi Hrvati ostali su vjerni svojoj državi, dugo iščekivanoj stare slave djedovini, tada NDH. Stoga je za vjerovati da mnogi od njih kao i njihovih potomaka, poštovatelja i mnogih drugih Hrvata prozivanje ustašom ili neko povezivanje s NDH ne smatraju pogrdom ili uvrjedom jer su se borili, mnogi i pali, za svoje domoljubne ideale i za svoju hrvatsku državu. Zato bi, umjesto neutemeljenoga i već potrošenoga demoniziranja, bilo svrsishodnije, pogotovo na planu nacionalnog okupljanja i obnove pobjedničkog duha, osloniti se na činjenično utemeljene povijesne istine. Oživljavanje junačke stoljetne, a po genetičkm spoznajama i tisućljetne, borbe za opstojnost svog doma i naroda brzo će obnoviti hrvatski nacionalni duh, samosvijest i identitet.
• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?
- To je bilo samorazumljivo nakon pada totalitarnog režima, a danas je to moguće tek nakon dolaska na vlast političke opcije koja će brinuti prvenstveno o državnim nacionalnim interesima.
• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?
- Politika je briga za opće dobro. Nakon međunarodnog priznanja RH predsjednik Tuđman je prve veleposlanike potražio i u redovima onih koji su na svom polju stekli međunarodni ugled i iskustvo, poznavali strane jezike itd., pa je tako izbor pao i na mene. Pri interesu za politiku ima nešto i genetike, tri generacije mojih predaka bili su doktori prava i političari, a pradjed je uz to bio rektor Zagrebačkog sveučilišta i akademik. Njihovo poimanje politike bilo je zapravo istoznačnica za domoljublje i borbu za hrvatstvo. Ja sam, kao već mladi dirigent Sarajevske opere, upisao pravo iz hobija i, usput rečeno, uzrokovao nešto nalik anegdoti. Na ispitu iz Teorije države i prava tražio sam od dr. Ljube Tadića, oca Borisa Tadića, inače straha i trepeta Pravnog fakulteta, da me uzme ex abrupto, bez pripreme, što je bilo malo svetogrđe. Naravno da sam prešutio da žurim na pokus u Operu. Namršten zbog te drskosti i nakon podužeg rešetanja, prof. Tadić je ustao i dao mi ruku rječima čestitam kolega, dobili ste deset. Ali glavno - stigao sam na pokus u Operu!
• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?
- Točno. Imao sam sreću da sam na početku mandata, 1993., bio pozvan dirigirati svečani koncert za Dan UN-a čemu je nazočio cijeli državni vrh i diplomatski kor, što je bila najbolja moguća inauguracija prvog veleposlanika nevelike zemlje koja je još uz to u ratu. Kao jedinom veleposlaniku tog sastava diplomatskog kora uručena su mi dva počasna doktorata te Kristalni globus za razvijanje gospodarske suradnje. Kao zanimljiv podatak, u samo tri godine sklopljeno je s Rumunjskom 14 bilateralnih sporazuma i ugovora, a znatno je povećana i gospodarska razmjena. Zar nije sadašnje stanje hrvatskog gospodarstva ogledalo i gospodarske diplomacije?
• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?
- Vanjska politika RH trenutačno je najvećim dijelom određena stajalištem užeg državnog političkog vrha, čiji su protagonisti i njihovi temeljni politički nazori okvirno poznati i javnosti.
• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?
- Stav o novijoj hrvatskoj povijest ovisi o točki gledišta. Da, hrvatski suverenitet smeta mnogima, petoj koloni iznutra i mnogim kombinatorima izvana. Jedini pravi odgovor na te ugroze istina je, o čemu govori cijeli meritum ovog uratka.
• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?
-Moguće, ako dođe do promjene. Nismo li ranije naveli kako se nasiljem i pranjem mozga narodu generacijama mijenjala i zombirala svijest? Sadašnji Predsjednik, predsjednik vlade i, vjerojatno, velika većina sadašnjih političkih, medijskih i gospodarskih moćnika djeca su komunizma, svi su glavni mediji pod njihovom kontrolom, a oni sami su mudro raspoređeni po svim glavnim strankama. Zašto ni jedna od vladajućih stranaka nije skinula ili odlučno tražila skidanje imena krvoloka (po riječima dr. Andrije Hebranga) s Kazališnog trga? Sjećamo li se zamuckivanja o tom pitanju jednog europarlamentarca u emisiji Nedjeljom u 2?
• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?
-Iskreno se nadam da će glas našeg naroda progovoriti u pravi čas za vječnu i jedinu Hrvatsku. Neka i to bude dar adventa!
• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?
- Vrijeme će pokazati. Održavanje i funkcioniranje te zgrade zahtijevati će i sukladno financiranje. Umjesto mase betona, čelika, stakla...možda je moglo nešto toplo i primjereno Trgu, nešto javne namjene za građane i goste s pogledom na Trg? Ili možda ništa, šarmantni zeleni kutak, klupe, poprsja, odmorište...? Zagreb je imao dosta prostora za Muzičku Akademiju kao što ima i za Vladu koju je trebalo odavno preseliti s Markova trga. Gornji Grad, taj dragocjeni mini srednjevjekovni prostor treba urediti i prepustiti građanima, kulturi i turistima. Treba li i na dubrovačkom Stradunu podići nešto tako ogromno? No, svakako, mladim kolegama glazbenicima želim puno zadovoljstva i uspjeha u vječnoj i neusporedivoj čaroliji glazbe.
• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?
- Životni i politički put dr. Franje Tuđmana unekoliko je odraz onih povijesnih datosti koje smo ranije opisali i kojih je on bio suvremenik. Kao dio jugoslavenskih vladajućih struktura mogao je samo napredovati i uživati blagodati tog sustava, da se u njemu nije probudilo hrvatstvo. Nastavak je poznat. Vjerovao je u svoj narod, a hrvatski su branitelji pod njegovim vodstvom ostvarili, u vrlo teškim okolnostima, državnu samostalnost, međunarodno priznanje i oslobođenje cijelog državnog teritorija. Ostaje pitanje zašto se dopustilo, još za njegova života, da vlast ponovno preuzmu stare komunističke strukture koje su i danas na vlasti, a vidi se da nisu iskreno željele nezavisnu, demokratsku i naprednu Hrvatsku. Najkraće, Franjo Tuđman je velik državnik koji je ispisao kapitalan dio hrvatske povijesti.
(Hrvatski tjednik)
Marko Curać
Croatio iz duše te ljubim
TKO JE PROTIV MISE ZADUŠNICE ZA HRVATSKOG POGLAVNIKA!?
Svatko tko se rodio, kada umre ima pravo da se za njega moli
Misa zadušnica je trenutak poniranja u molitvu
Izgleda da se u titoističkoj ljevici nazire određena uznemirenost, jer se i redovno misno slavlje na dan 29. prosinca 2015. u zagrebačkoj isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici, koje je služeno u znamen Herodova pokolja nevine dječice, koristi za prizemnu demonizaciju ideoloških neistomišljenika.
Bez suosjećanja primjerenog prigodi, nevelika ali poprilično grlata grupa prosvjednika uspjela je poniziti spomen na jedno od najpotresnijih i najbolnijih kršćanskih stradanja, ono počinjeno nad malom djecom. Neki su mediji senzacionalistički najavili da će se tog dana u isusovačkoj crkvi održati misa zadušnica za dr. Antu Pavelića, što je pomalo djelovalo kao poziv na prosvjed, a reakcije nekih medija otkrivaju da se čak priželjkivalo da dođe do nereda. Tako je zagrebački dnevnik JL sva zla koja je svećenik u svojoj homiliji spomenuo, jednostavno pripisao dr. Anti Paveliću što je poslužilo da se gotovo cijela stranica posveti demonizaciji NDH i njenog poglavara, ali i izrugivanju predsjedniku sabora akad. Željku Reineru zbog njegove “zabune” izjavom o “hrvatskom državnom saboru”. Uslijedila je uobičajena salva optužaba koja se tijekom članka pretvorila u istrošenu agitpropovsku sotonizaciju NDH i njenog poglavara, otprilike onakvu kakvu smo desetljećima morali slušati, čitati i kakva nam je orwelovski ulijevana u glavu od zloćudnog partijskog aparata, pa evo i dan danas od njihovih sljedbenika u državnoj vlasti i režimskim medijima.
Potonuće komunističkih krivotvorina
Nakon dugih desetljeća uglavnom lažnih objeda i sotonizacije svega hrvatskoga, sada se ta jugokomunistička laž ruši kao kuća od karata. Na vidjelo izlazi noćna mora sluganske boljševičke ljevice, duboko ogrezle u vlastitoj laži i zloj savjesti zbog počinjenih “pokolja nad Hrvatima kakav europska civilizacija nije poznavala” (Milovan Đilas), a čije žrtve se broje u stotinama tisuća ubijenih (A. Ranković). Je li možda autor članka i cijela plejada njemu sličnih tako revno obrađuje i JBT-ovu naredbu “POBITI zarobljenike” ili JBT-ovu samohvalu u Ljubljani “likvidirali smo 200 tisuća bandita i još toliko zarobili” ili “neprijatelji će gledati svjetlo dana samo do prve jame!” A sve se to klanje vrši nakon završetka rata, u miru. Ako to novinari dosad nisu obrađivali, zašto nisu?
“Za 100 do 200 tisuća ubijenih u dva mjeseca, kolika je logistika bila potrebna? Titovo remek djelo!”
A jesu li čuli za Hudu Jamu, Kočevski Rog, Tezno, Macelj, Jazovku, Daksu, Orsulu i oko 1700 drugih stratišta? Zašto prešućuju taj holokost biblijskih razmjera, tu količinu patološke mržnje i žeđi za krvlju? U Kočevju je, na pr., organizirano ubijanje trajalo 12 dana, čime se pohvalio i Simo Dubajić. Koja je to razina ljudskog, profesionalnog i etičkog poštenja koja dopušta da državni organi i mediji prešućuju taj užas kao da se ništa nije dogodilo? Nakon 70-godišnje sotonizacije NDH kao krajnjeg i konačnog zla, maleus maleficarum, bez vjerodostojnih dokaza i činjeničnog utemeljenja, jugokomunistički zločini sami se nameću putem zastrašujućeg broja jama i ljudskih ostataka o kojima dr. Jože Dežman piše: “Sto do dvjesto tisuća ubijenih u samo dva mjeseca…to je Titovo remek djelo, on je uz bok Staljinu, Mao Tse Tungu, Pol Potu!”. Za tu klaonicu civila i zarobljenika nitko nije ni kažnjen ni optužen, upravo suprotno. Najveći zločinci počev od JBT-a nagrađeni su doživotno najvišim položajima, častima i privilegijama koje su naslijedili njihovi potomci, razmaženi i bahati, uvjereni da je i njima zagarantirana doživotna vlast. Primjera je i previše.
Demonizacija Hrvata
Umjesto da se svijetom pronio glas o junačkom i slobodarskom narodu koji stoljećima stoji na braniku Europe i koji je samo zatražio i ostvario svoje temeljno ljudsko pravo da živi u svojoj vlastitoj državi, tada NDH, za koju se borio do zadnjeg časa, dogodilo se upravo suprotno. Nakon počinjenih masovnih komunističkih pokolja nad Hrvatima, civilima i zarobljenicima, još se danas hrvatski narod obasipa lažnim optužbama, u zemlji i inozemstvu, uz posvemašnju šutnju vlasti. Navedimo samo dva primjera: zbog usklika ZA DOM… FIFA je, na denuncijaciju iz hrvatske vlasti, drakonski osudila Joe Šimunića uz obrazloženje da je to pozdrav iz vremena kada su “na teritoriju RH živjeli milijuni Srba, Židova, Roma i drugih… koje su Hrvati sve poubijali”. Tu skandaloznu laž vlast je prešutjela, što je veleizdajnički čin. Drugo, Robert O. Paxton u knjizi Anatomija fašizma, Zagreb, 2012., navodi da je vlast NDH, “prema umjerenoj procjeni, masakrirala 500.000 Srba, 200.000 Hrvata, 90.000 Bošnjaka muslimana, 60.000 Židova 50.000 Crnogoraca i 30.000 Slovenaca.” I na tu tešku krivotvorinu, kao i na mnoge slične, državna vlast se oglušila, što je također veleizdajnički čin. A sličnih optužbi i kleveta ima jako mnogo.
Žrtve u jamama 88,5% djelo partizanske vlasti, 0,13% vlasti NDH
U međuvremenu mitovi o Jasenovcu kao i o mnogim drugim navodnim zločinima NDH padaju jedan za drugim jer i u Hrvatsku dolaze nova vremena i novi povjesnici koji zaključuju temeljem činjenica i znanstvenih nalaza, a ne direktivom CKSKJ. Tako dr. Josip Jurčević u knjizi “Prikrivena stratišta…” (Zagreb, 2012.) iznosi podatak da je 88,5% žrtava iz skupnih jama djelo partizanskih vlasti, a 0,13% djelo vlasti NDH, a dr. Stjepan Razum na čelu je istraživačkog tima koji je u potpunosti pobio ranije lažne ocjene usmjerene protiv Hrvata i vlasti NDH vezano uz Jasenovac. I mnogi drugi autori iz HIP i “Ivo Pilar” kao i pojedinci na pr. Ivan John Prcela, Ante Beljo, prof. Ivan Jurić (Metković), mr. Ivan Kozlica, dipl. ing. Damir Borovčak i dr. dali su dragocjene doprinose. No sve vlasti počev od zločinačkog democida svibnja 1945. plaše se istine tako da je razdoblje II. svjetskog rata i poraća od strane suvremene znanosti nedovoljno obrađeno, prepušteno često entuzijazmu i hrabrosti pojedinca. Bez poticaja i potpore od strane države nije moguće ostvariti dubinska i opsežna povijesna istraživanja, a često je prisutan strah od zadiranja u teme koje su tijekom komunizma postale mit u koji nije preporučljivo dirati.
Zaključno je pitanje: kako se vlast koja ne samo da sustavno prešućuje najteže pokolje civila i zarobljenika nego i veliča njihovog naredbodavca i organizatora Tita o čemu svjedoče trgovi i ulice pod njegovim imenom kao i tragikomična izjava Z. Milanovića “JBT je najbolje što se hrvatskom narodu dogodilo”(?!), kako se ta vlast usuđuje prozivati drugoga, za koga se ništa slično ne može kazati ni dokazati i nabacivati se ljagom na cijeli narod da je genocidan? Je li to po naputku da je napad najbolja obrana ili je panična zloupotreba javne riječi?
Samo ponosna i samosvjesna nacija može izvršiti demografsku i gospodarsku obnovu
Tijekom punih 100 godina vršeno je sve moguće da Hrvati nestanu. Počinjen je fizički i duhovni genocid u vidu svekolikog zatiranja hrvatskog roda, duha i imena. Kolikogod bila tegobna, Hrvati trebaju biti ponosni na svoju povijest, a da bi je saznali i mogli prenositi na mlađe naraštaje, dužni su tražiti i zahtjevati da se istražuje i širi istina o hrvatskoj povijesti, a najviše o toliko krivotvorenom 20. stoljeću. Nikako se ne smije pokleknuti pred režimskom krivotvorenom slikom hrvatske povijesti. Borba za istinu danas je borba za opstanak. Isključivo ponosna i samosvijesna nacija može izvršiti demografsku i gospodarsku obnovu i osigurati opstojnost nacije i države.
Da se vratimo na početak umirujućom duhovnom maksimom: svak tko se rodio ima nakon svoje smrti pravo da se za njeg moli. Tako su učinili i svećenici u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. To poštuje i hrvatski narod.
Nikola Debelić
Dokumenti o partizanskim zločinima
Izvješće Dimitrija Georgijevića, opunomoćenika OZN-e za Jugoslaviju, upućeno Aleksandru Rankoviću, načelniku OZN-e Ministarstva narodne obrane DFJ, o kretanju kolona ratnih zarobljenika s austrijske granice i iz Slovenije, o logorima u Hrvatskoj i Vojvodini te o broju zarobljenika, ishrani i sanitetskoj službi
12. lipanj 1945.
GENERAL-LAJTNANTU
A. RANKOVIĆU
Beograd
8. juna t.g. izvršilo se je glavno kretanje kolona ratnih zarobljenika koji su zarobljeni u Sloveniji i na granicama Austrije, ostale su manje grupe koje se nalaze na promatranju - čišćenju ili na eventualnim radovima koji nose vremenski karakter: opravka pruga, mostova, cesta i t.d. Sve kolone zarobljenika kreću se po ranije označenim punktama i oblastima.
Logori - mesta ratnih zarobljenika i brojno stanje istih je sledeće:
1. - ZA HRVATSKU
Na teritoriji Hrvatske postoje tri oblasti sa 12 logora:
IV VOJNA OBLAST
Logor u Sisku 5.086 Nemaca,
Logor u Karlovcu 4.367 Nemaca,
Logor u Petrinji 4.817 Nemaca,
UKUPNO: 14.270 Nemaca.
VI VOJNA OBLAST
Logor Podravska Slatina 4.000 Nemaca,
Logor Vinkovci 3.000 Nemaca,
Logor Osijek 3.905 Nemaca,
Logor Nova Gradiška 4.000 Nemaca,
Logor Virovitica 4.000 Nemaca,
Logor Slavonski Brod 4.000 Nemaca,
UKUPNO: 22.905 Nemaca.
X VOJNA OBLAST
Logor Bjelovar 5.000 Nemaca,
Logor Lepoglava 5.000 Nemaca,
Logor Popovača 3.000 Nemaca,
UKUPNO: 13.000 Nemaca.
Ukupno po Hrvatskoj nalazi se 50.175 zarobljenika.
2. - ZA VOJVODINU
Na teritoriji Vojvodine postoji 11 logora u sledećim mestima:
LOGORI U SREMU
Logor Srem. Mitrovica 375 oficira i podoficira
Logor Zemun 10.000 Nemaca,
Logor Ruma 5.555
Logor Pazova 5.000 ustaša,
Logor Petrovaradin 1.800 oficira
BARANJA
Logor Belje 424 četnika
LOGORI U BAČKOJ
Logor u Apatinu 5.001 ustaša,
Logor u Somboru 6.025 ustaša,
Logor Nove Šove 4.647 Talijana,
Logor Novi Sad 2.448 Nemaca,
Logor Vrbas 4.800
LOGORI U BANATU
Logor u Pančevu 5.418 Nemaca,
Logor Glogonj 5.000 ustaša,
Logor Bela Crkva 5.000 Nemaca,
Logor Petrovgrad 10.000
Ukupno u Vojvodini zarobljenika ........................ 56.846.
Ukupno do sada logorisano je: 107.021 ratnih zarobljenika.
Od zarobljenih domobrana i ustaša, posle izvršenog čišćenja predato je dopunskim jedinicama II Armije ... 43.901.
Pored napred označenih logora i mesta nalazi se još izvestan broj oko 5.000 ranjenih i bolesnih zarobljenika po bolnicama logorskim formiranim u pravcima kretanja niz Savu i Dravu, Osijek-Vinkovci.
Od 15-20.000 ratnih zarobljenika nalazi se na raznim radovima kao i čišćenju u mestima: Maribor, Celje, Zidani Most, Zagreb, Samobor, Dugo Selo, Karlovac, Sisak i Petrinja.
Ukupno svega zarobljenika raznih narodnosti: 175.922.
3.- Po logorima je postavljen rukovodeći aparat i isti vodi kako administraciju tako i cjelokupnu brigu o ratnim zarobljenicima. Aparat je sledećeg sastava: komandant logora, komesar, oficir OZNE, sanitetski referent i intendant, a također se nalazi tehnički aparat po potrebi i obimu logora (na osnovi postojećih instrukcija Ministarstva narodne odbrane), pored rukovodećeg aparata po logorima, postoje i oblasni otseci za ratne zarobljenike, koji rukovode i kontrolišu rad po samim logorima.
ISHRANA ZAROBLJENIKA:
4.- Ishrani ratnih zarobljenika od časa prijema pa dalje u kretanju do određenih logora za smeštaj bila je nedovoljna, usled toga što pratioci zarobljenika nisu se držali pravaca određenih za kretanje niz Savu i Dravu - Osijek-Vinkovci, te je jedna linija bila i suviše pretrpana sa zarobljenicima a druga je bila prazna te se dešavalo da nije bilo dovoljno hrane za izdatak zarobljenicima.
Od 50.000 zarobljenika, koji se nalaze na teritoriji Hrvatske, najteže sa ishranom ide kod Vojne oblasti Karlovac, no za ovo su preduzete potrebne mere preko Komande II Armije, te je ista odgovorila da će pitanje snabdevanja hranom logora u Karlovcu rešiti u najkraćem roku, tj. najdalje do 14 tek. meseca. Ukoliko II Armija ne bi preuzela potrebne mere, ovaj će Štab izvestiti telegrafski, te tražiti da se zarobljenici iz Karlovca povuku i dođu u drugi logor u kojemu će biti ekonomske prilike sređenije.
Ubuduće zarobljenici će dobivati svoja sledovanja hrane po tablici br. 4, koja se u prilogu dostavlja.
SANITETSKA SLUŽBA PO LOGORIMA:
5.- Za vreme kretanja kolona bilo je veoma teško pružiti lekarsku pomoć kao i kontrolu u tom pogledu, pošto su zarobljenici bili u pokretu i nije bilo lekova koji bi se istima mogli dati a zamahom bolesti: prolev, ranjavanje nogu i opšta slabost, no zarobljenici su po dolasku u prolazne logore, ako je bilo potrebno odmah su stavljani u ambulante i logorske bolnice, gde su ostajali na liječenju, težih slučajeva obolenja kao pegavac ili epidemija nije bilo sem jednog slučaja u Karlovcu /pegavac/, no oboleli zarobljenik je bio odmah izolovan od ostalih. Bilo je 16 slučajeva oštrog proljeva kod zarobljenika Nemaca koji su umrli.
Sada je po svima logorima organizovana sanitetska služba i postoje ambulante sa potrebnim brojem osoblja i sanitetskim materijalom, ujedno formirano je i nekoliko bolnica, koje su za ratne zarobljenika. Snabdevene su sa sanitetskim materijalom ukoliko se sa istim raspolagalo. Sada se vrši lečenje ratnih zarobljenika u njima. Kako koja grupa ratnih zarobljenika ozdravi ODMAH se šalje u stalni logor.
6.- U krajevima - Oblastima i Okruzima, gde se nalaze logori ratnih zarobljenika dodeljeni su oficiri OZN-e od III Otseka na stalni, koji su stalno povezani sa III Otsekom, od Okruga i na više. Sa oficirima iz OZNE dodeljenim u logorima, ja sam lično svakom određenom oficiru dao potrebne instrukcije za rad u logorima sa zarobljenicima, također proveo sam jedno savetovanje sa oficirima OZNE, koji su dodeljeni po Oblastima II Armije. Do sada rad svih oficira OZNE po logorima skoncentrisao se na smeštaj zarobljenika i klasificiranje istih prema delima i rodovima vojske. Većina rada OZNE bila je kod domobrana, na njihovom ispitivanju i čišćenju od ustaša, četnika itd. iz razloga da bi se isti što pre predali Dopunskim jedinicama, te po izvršenju predano je 43.901 II Armiji. Rad organa OZNE nije bio kod ostalih zarobljenika, što još nisu popunjeni kartoni podataka a koji su primljeni tek 8 og ovog meseca.
Po završenom radu na popunjavanju kartona podataka moći ćemo pristupiti osnovnom poslu među zarobljenicima i raširiti svoj rad na istraživanju ratnih zločinaca itd.
Za popunjavanje kartona po logorima dodeljena su lica za pojačanje kako bi se rad što pre završio, a određena lica su organi OZNE i Vojnih oblasti.
Među ostalim zarobljenicima bilo je i žena s djecom kao i starijih ljudi, koji su povučeni bili sa ustašama, Nemcima i četnicima, te su organi OZNE po logorima takva lica otpuštali svojim kućama sa propusnicama na kojima je bilo označeno da se prijave svojim Mesnim narodno-oslobodilačkim odborima, te ukoliko se nađe da su izvesna lica od ovih kriva, ista će biti pozvata na odgovornost, jer organi OZNE nisu imali mogućnosti da izvrše potrebna isleđenja, već je to dato Mesnim odborima u nadležnost.
7. Po Hrvatskoj i Sloveniji ima dosta slučajeva gde su se domobrani, Nemci, ustaše, četnici itd. presvukli u civilna odela i još se nalaze na slobodi sa nazivom "DOMOBRANI", aktivni i rezervni oficiri a također i podoficiri. U samom Zagrebu registrovano je kod Komande grada oko 10.000 oficira i podoficira.
Međutim kod stanovništva Zagreba vode se javni razgovori da pukovnici, potpukovnici i drugi koji su sarađivali sa ustašama i Nemcima, slobodno se kreću po Zagrebu, a čestiti mobilizovani nasilno i najureni ustašama na sever, nalaze se sada u logorima. Ovaj štab je mišljenja da bi trebalo sva ovakva lica staviti u logore i izvršiti potrebno čišćenje.
Za ovo kratko vreme rada među zarobljenicima došao sam da zaključka da bi bilo potrebno dodeliti mi dva oficira OZNE od I Otseka za Jugoslaviju, a također da zadužim u odelenju OZNE za Hrvatsku i odelenju za Vojvodinu po jednog oficira OZNE i Otseka za rad među zarobljenicima, pošto su većina zarobljenika inostranci.
Većina ratnih zarobljenika traži mi objašnjenje na koji će način pisati svojim poznatima. Ovaj štab za sada nema nikakvih uputa u tome pravcu, pa bi trebalo izdati jedan opšti uput za tu prepisku i odrediti mesto CENZURE, preko koje će sva ta pisma i dopisnice da idu. Ja sam mišljenja da bi cenzura svih zarobljeničkih pisama i dopisnica se vršila u ovome štabu i to preko komesara Štaba i to: sva pisma bi dolazila od zarobljeničkih kuća na ovaj štab a štab bi posle izvršene cenzure slao po logorima, tako isto bi bio postupak iz logora u ovaj štab i tek posle toga porodicama zarobljenika ili njihovim poznanicima t.j. adresantima.
Pored napred navedenog bilo bi potrebno izdati jedno Uputstvo za časopise kako naše tako i strane, da li da se isti daju zarobljenicima /jer ih traže/ ili pak ne, te ujedno izdati uputstvo za politički rad kod zarobljenika.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!
Pukovnik
Zagreb, 10.1.2016.
Ovo je sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina!
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Razmišljajmo o velikom blagdanu Krštenja Gospodinova, koji je, ove 2016. godine, bio u nedjelju, 10. siječnja.
Naime, taj blagdan Crkva uvijek slavi u prvu nedjelju nakon blagdana Bogojavljenja, odnosno Sveta tri kralja, i s tim blagdanom završava liturgijsko Božićno vrijeme, te se dalje liturgijski nastavlja redovita Crkvena godina, koja je ove godine i izvanredna godina Svetoga Milosrđa, a koju je Papa otvorio na blagdan Bezgrješnog začeća Marijina, 8. prosinca 2015. godine.
Isus je do toga dana svoga krštenja u rijeci Jordan živio u skrovitosti svoje obitelji, s majkom Marijom i zakonskim ocem Josipom, koji su neizmjerno voljeli njega i on njih. Radio je obično drvodjeljske poslove sa ocem Josipom, kao i svaki drugi mladić i obavljao s velikim razmišljanjem, izuzetnim zanimanjem, proučavanjem svetih knjiga i poučavanjem majke i oca, sve svoje vjerske dužnosti.
Sjetimo se samo njegovog nastupa u hramu, kao dvanaestogodišnjeg dječaka, kada su ga majka i otac tražili.
Ljudi u Izraelu su, na temelju svojih svetih knjiga, očekivali mesiju, spasitelja, kako su mislili, od svih njihovih problema i poteškoća, osobnih i narodnih.
U to vrijeme isposnički je živio i propovijedao Ivan Krstitelj. Pozivao je na pokoru i obraćenje, te ih je, kao znak promjene njihova života, krstio vodom u rijeci Jordan. Mnogi su hrlili Ivanu, misleći da je on u pismima najavljeni mesija. On je odgovarao da je samo glas koji mesiji nije dostojan ni svezati remen na sandalama.
No, jednoga dana, zajedno sa svim ostalim pokornicima na rijeku Jordan došao je i Isus. Ivan ga je odmah prepoznao, jer su bili rođaci, i pitao ga je: "Zar da ja tebe krstim?". A Isus je odgovorio: "Pusti to!" i dao je se krstiti vodom kao i svi ostali. No, tada se dogodilo čudo neviđeno. Otvorilo se nebo i na Isusa krštenog vodom se spustio bijeli golub i čuo se glas s neba: "Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina!".
Nakon toga čina Isus je otišao 40 dana u pustinju postiti, moliti se Ocu i razgovarati s njim o svome budućemu djelovanju i preuzimanju na sebe svih naših grijeha, plativši najveću cijenu svojom žrtvom života, kako bi sve nas učinio slobodnima od ropstva grijeha i svojim uskrsnućem pobijedio smrt i svima nama podario ulaznicu za nebo i vječni život, kao u svome ovozemaljskom životu prihvatimo Krista kao put, istinu i život, te svojim životom za te najveće vrijednosti svjedočimo ostaloj braći i sestrama.
To sve mi potvrđujemo i prihvaćamo činom svoga krštenja i svojom slobodnom voljom, kada dođe vrijeme u našem životu da možemo o tome razmišljati i sami, te velike vrijednosti prihvatiti i dalje, uz pomoć Duha Svetoga, tako živjeti.
Činom našega krštenja u našoj najranijoj dobi, naši roditelji i kumovi su u ime nas prihvatili naš savez s Bogom i u ime nas se odrekli utjecaja zloga duha Sotone na naše živote. U tome činu našega krštenja postali smo djeca Božja i Isusova braća i sestre.
Naši roditelji, kum ili kuma, te svećenik krstitelj, u duhu su tada čuli glas s neba: "Ovo je dijete moj sin ljubljeni ili moja kći ljubljena, u njemu mi sva milina!".
Nas, u odrasloj dobi, taj čin obvezuje, ako poštujemo i volimo svoje roditelji, koji su umjesto nas, s najvećom ljubavlju podarili taj veliki sveti sakrament.
Na nama je svakako, na pojedinima od nas, da taj sveti savez svojom slobodnom voljom prihvatimo.
Svi ljudi su zapravo djeca Božja, jer smo od Boga stvoreni s najvećom ljubavlju na njegovu sliku i priliku.
Krštenjem smo oslobođeni istočnoga grijeha, koji smo mi ljudi baštinili od praroditelja Adama i Eve, a to je ne slušati Boga, nego Sotonu i željeti biti kao Bog, odlučivati o dobru i zlu i postavljati se nad druge kao da mi sve možemo bolje od samoga Boga. Oslobođeni smo svih svojih grijeha, po bratu našemu Isusu Kristu, samo ako to mi hoćemo. Uzdignuti smo na silno veliko dostojanstvo djece Božje, a preuzeli smo i odgovornost da se ponašamo u skladu sa tim dostojanstvom u svim prilikama života.
Trebali bismo klicati od radosti, kao što je Djevica Marija klicala kada je prihvatila da bude majka Isusova, majka Božja. Tada je i izrekla svoju molitvu: "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, koji mi silna djela učini!". Tako i svima nama učini silno djelo da postanemo djeca Božja.
Kako su neki ljudi ponosni što su im roditelji ovi ili oni velikani i bogataši, a trebali bi zapravo biti ponosni na svoje roditelje samo ako su bili čestiti i pošteni ljudi.
Ipak mi pada na pamet jedna anegdota:
"Jedna jednostavna žena iz naroda je bila dadilja kraljevoj kćeri. Nekom prilikom kraljeva kći, kao djevojčica u pubertetu, naljutila se na dadilju pa joj je rekla: 'Kako se ti prema meni ponašaš? Znaš li ti da sam ja kraljeva kći?', a žena joj je hladnokrvno odgovorila: 'A kako se ti prema meni ponašaš, zar ne znaš da sam ja Božja kći?'."
"Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" (Mk 1:11)
S ljubavlju u Kristu uz srdačan pozdrav i molitvu za Božji blagoslov!
dr. Ružica Ćavar
Zagreb, 8.1.2016.
MANDATAR OREŠKOVIĆ U SRPSKOJ KAŠI
Mir Božji! Hristos se rodi! Ta stara tradicionalna čestitka odzvanja svakog 7. siječnja u kućama u kojima žive ljudi srpske nacionalnosti. I mi katolici pridružujemo se tim čestitkama, jer na blagdane svaki normalan čovjek svojim sugrađanima druge vjere želi sretne i ugodne blagdane. Tako se je radilo od davnina, jer je mudro susjedima i drugim ljudima koji su nam blizu željeti svako dobro. Time zapravo želimo dobro i sebi, jer dobro dolazi od Boga koji nas sve jednako voli.
Postoji, međutim, nesporazum koji je uzeo dosta maha i izgleda da se s vremenom širi, pa je dobro možda pojasniti tu zabludu. Ljudi iz raznih društvenih skupina naravno u dobroj vjeri čestitku adresiraju djelomično na krivu adresu. Oni, naime, čestitaju sugrađanima pravoslavne vjere. To je samo djelomično točno, jer većina pravoslavnih crkava (Rumunjska, Bugarska, Grčka i mnoge druge) slavi Božić na isti dan kao i mi katolici, dakle 25. prosinca. Pomak od dva tjedna imaju samo Srbi, Rusi i još neki. Na 25. prosinca Božić obilježava i obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva, jedina autohtona pravoslavna crkva u Hrvatskoj. No Hrvatima pravoslavcima kojih ima više od 16.000 nitko nije pompozno čestitao: Mir Božji! Hristos se rodi! Zato najispravnije govore oni koji čestitaju Božić vjernicima koji Božić obilježavaju po Julijanskom kalendaru. Takvu formulaciju upotrebljavaju državne institucije i to s razlogom, da ne dođe do zabune.
Zapravo obilježavanje vjerskih blagdana po Julijanskom kalendaru predstavlja anakronizam koji još živi jedino po nekoj inerciji i nitko se taj običaj ne usuđuje dirati, pa tako poravoslavni Srbi, Rusi i još neki obilježavaju ne samo Božić, nego i Uskrs, kao i svetce kao što su sv. Juraj (Đurđevdan), sv. Vid (Vidovdan), sv. Ilija (Ilindan) itd. sa zaostatkom od 13 dana.
Do tog zaostatka došlo je zato jer je Julijanski kalendar nedovoljno precizan, pa se svakih 128 godina pojavljuje jedan dan viška. Budući da je taj kalendar uspostavio još rimski imperator Julije Cezar i po njemu je dobio ime, „dani viška“ postali su zamjetni, pa je taj kalendar na temelju izračuna astronoma u 16. stoljeću zamijenjen novim u kojemu te anomalije nema. To je učinjeno za vrijeme pontifikata pape Grgura XIII, pa se zato zove Gregorijanski kalendar. Do tada se je naime nakupilo 10 „dana viška“, pa su tada ti dani izbačeni iz kalendara. No spomenute crkve nisu htjele te dane izbaciti iz svojih kalendara, pa ih se je do danas nakupilo 13.
Novi kalendar upotrebljavaju sve države svijeta bez obzira na vjeru, pa je tako nova godina svima na prvi dan siječnja uključujući i Srbiju, Rusiju i još neke. Ali vjerske institucije nisu prihvatile Gregorijanski kalendar sve do danas, pa tako oni obilježavaju novu godinu 13. siječnja, dok drugi kao što su Kinezi, Arapi, Židovi i još neki obilježavaju novu godinu u vrlo različita vremena ali u crkvenom smislu, dok države imaju Gregorijanski kalendar kako bi se bolje surađivalo i komuniciralo među raznim državama. Postoje i bizarne razlike u obilježavanju nekih svjetovnih događaja. Najpoznatiji takav događaj je tzv. „Oktobarska revolucija u Rusiji“. Iako je taj događaj bio 5. studenoga, za Rusku pravoslavnu crkvu to je bio listopad i to se ime do danas trajno upotrebljava.
Na žalost, ima ljudi koji se ni za Božić ne mogu suzdržati od „srbovanja“ i politikantstva, čime dokazuju ne samo da im nije do Mira Božjeg već do neprestanog rovarenja, nego da ne poštuju ni sam Božić kao Isusov rođendan, pa time ne poštuju ni Isusa. Tako je već poznata ekipa zloglasnog Milorada Pupovca umjesto božićnog domjenka priredila četnički dernek u Novinarskom domu koji je već dugo omiljeno mjesto za kojekakve „regionske“, „jugoslovenske“ i slične orgije. Da im Božić nije nikakva svetinja posvjedočili su primitivnom predstavom s razbijanjem ploča s ćiriličnim slovima tvrdeći istovremeno da je ćirilica jednako srpsko kao i hrvatsko pismo. Radi se o podlom podmetanju krivog sadržaja u načelno točnu tvrdnju. Naime, u prošlosti su Hrvati doista pisali ćirilicom, tj. varijantom koja sa zove bosančica. Ali to je bilo davno.
U posljednjih 100 godina, međutim, ćirilica je sredstvo za podčinjavanje, ponižavanje, ubijanje i kad god je moguće istrebljivanje Hrvata. Događalo se je to u vrijeme Karađorđevića, Tita i Miloševića, a u to je ime vrlo nedavno mučki ubijen hrvatski branitelj Darko Pajčić. Ubio ga je sin četnika, navodno rusinske nacionalnosti.
U tu igru četnikovanja lukavi Pupovac, samozvani vođa ne samo Srba, nego i drugih manjina, uvukao je nikog drugog doli mandatara buduće vlade, neupućenog kanadskog Hrvata Tihomira Oreškovića kojega je uspio navesti da i sam najavi dolazak ćirilice u Vukovar, doduše „s odgodom“. Još nije ni postao premijer, a već nam „uvaljuje“ ćirilicu.
Orešković nije bio s nama 1991. godine kada nam je srpska vojska uime iste te ćirilice ubijala najbolje ljude, djecu i starce, rušila i palila kuće i crkve, silovala, ubijala ranjenike i jezivo mučila bespomoćne zarobljene ljude u logorima. Da je tada bio s nama na tim mjestima užasa, drukčiju bi pjesmu pjevao. Zato on, ma koliko dugo bio premijer, a želimo mu da bude dugo i da bude dobar državnik, ne će odlučivati kada će se ćirilica uvoditi bilo kuda, a osobito ne u Vukovar. On bi trebao naučiti, prije nego li izgovori svetu riječ Vukovar, duboko se pokloniti i prekrižiti se u čast žrtvama. O uvođenju ćirilice mogu odlučiti samo preživjele žrtve i to samo nakon pokajanja i traženja oprosta od strane nasilnika. Umjesto toga njihovi sljedbenici priređuju primitivni čobanski „show“.
Točka na „i“ tog primitivizma je pogansko praznovjerno ugrađivanje novčića u kruh, čime akteri još jednom potvrđuju da im nije ni do Božića ni do Isusa, nego do ostatka ranijeg poredkršćanskog praznovjerja koje je potpuno protivno Isusovom evanđelju. Kao nagradu za „ćirilovanje“, oni su „naštimali“
da taj novčić „slučajno“ dobije upravo on. Vjerojatno je mandatar u tu velikosrpsku balkansku kašu dospio iz neiskustva i neznanja, pa – neka mu bude oprošteno. Ali u budućnosti bi morao biti mnogo oprezniji i ne upadati u četničke zamke. Ali ako opet upadne, to onda više ne će biti zbog neznanja.
Mario Filipi
JANDRINO JATO ZA SVE ANTIHRVATE U SRED ZAGREBA
Milorad Pupovac, političar po zanimanju, inače predsjednik Udruge Srpsko narodno vijeće (SNV) uspio je na prijamu, povodom proslave Božića, kojeg pravoslavni vjernici slave prema julijanskom kalendaru, u zagrebačkom Novinarskom domu, ponovno okupiti hrvatsku i inu političku „kremu“ i poput učitelja u školi održati im lekciju.
No, prije ovog tradicionalnog okupljanja angažirao je „umjetnika“ Sinišu Labrovića koji je izveo performans kojeg slobodno možemo nazvati i „da ti pamet stane“. Taj čudan tip razbio je jedanaest ploča koje su pisane na hrvatski i srpski, baš kao i one koje su svojedobno postavljene na javne objekte u Vukovaru. Ovdje nije bilo policije (osim u civilu) pa da ga netko opali pendrekom u glavu, ili pak da ga unakazi kao hrvatskog branitelja Darka Pajičića, koji je baš zahvaljujući tom incidentu u Vukovaru relativno brzo i preminuo. A tko je taj Labrović? To je isti onaj srpski „umjetnik“ koji je svojedobno bez problema obavljao malu nuždu, ili bolje rečeno, pišao po zagrebačkom Markovu trgu, što je u umjetničkim krugovima, u kakvim se taj i kreće, bilo označeno kao „vrhunski performans“. S obzirom na Labrovićevo bogato iskustvo, šteta što ga Pupovac nije angažirao i za taj i takav performans, a ne da širi mržnju razbijajući dvojezične ploče. Inače, vjerojatno ste primijetili da i na ovom okupljanju predsjednik Udruge SNV kad je god trebao reći „Hrvatska“ uvijek je rekao „naša zemlja“. Također u svojem „predavanju“ nije spomenuo ni one koji su branili i obranili hrvatsku državu, a još manje se osvrnuo na Srbiju kao agresora. Mogao je barem zahvaliti Srbima koji su bili, a još su uvijek, u Hrvatskoj vojsci i policiji, i koji su dali određeni doprinos u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. (Dobro je da Labroviću još nije palo na pamet da organizira performans „pišanje po Srbima koji su branili Hrvatsku“).
No, ono što može Pupovac u Hrvatskoj, to Hrvati koji žive u Srbiji, a poglavito u Vojvodini i Republici Srpskoj, mogu samo sanjati. Teško je naime uopće i zamisliti da bi neka hrvatska Udruga „tamo daleko“ i mogla organizirati nešto slično, a osobito okupiti na svom domjenku najviše srpske i ine političare i držati im „lekciju“. Onaj koji bi nešto takvoga samo pokušao vjerojatno bi prošao kao Pajičić u Vukovaru.
Nakon ovog prijama, kojeg je izravno prenosila i televizija N1 (sic!), SNV organizira 16. siječnja i doček srpske Nove godine u zagrebačkom Globusu, uz, kako su najavili, vrhunsku hranu i piće.. Vjerujemo da će se i tamo okupiti isti koji su bili i ovdje, tim više što će ih zabavljati najbolja četnička muzička grupa – „Jandrino jato“, koja je u vrijeme okupacije na Hrvatsku nastupala u četničkim odorama, veličajući četništvo i četnike te tzv. srpsku krajinu.
No, da se razumijemo, to nije provokacija, to je „građenje dobrih susjedskih odnosa“!
Mladen Pavković
POLITIČKI PREDSTAVNICI SRPSKE NACIONALNE MANJINE PONAŠAJU SE KAO AGRESORI, A NE KAO DRŽAVLJANI RH
Hrvati srpske nacionalnosti koji su po profesiji Srbi, a predvođeni Miloradom Pupovcem, i njihovi suradnici, orjunaško komunistički križanci, nikada neće prežaliti što im se i druga agresija na Vukovar obila o glavu.
Veliki blagdan kada kršćani pravoslavne vjeroispovijesti slave Badnjak u iščekivanju rođenja spasitelja koji sublimiraju u čestitci „Hristos se rodi", lideri srpske pravoslavne manjine pretvorili su u mučan i neugodan izljev mržnje. Umjesto prigodnih božićnih pjesama i vjerskog sadržaja za upotpunjavanje atmosfere pozvali su performera poznatog po „umjetničkom" uriniranju, pišanju, Sinišu Labrovića.
Državljani RH svjesni su i znaju kako je protuustavno i protuzakonito postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru ponovna agresija na Vukovar. Ne samo zbog nepoštivanja žrtve Vukovara, na tisuće silovanih, brutalno zlostavljanih, mučki ubijenih hrvatskih ratnika i civila, nego zbog grubog kršenja ustavno-pravnog poretka RH – postavljanjem spomenutih ploča grubo je prekršen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u svom članku 8, što je potvrdio i Ustavni sud RH.
Umjesto da se pokriju ušima što su unatoč jasnom kršenju Ustavnog zakona inzistirali na nemiru i kaosu u Vukovaru, predstavnici srpske nacionalne manjine na Badnjak šalju primitivnu poruku da stoje uza svoj agresorski stav. Iako je bilo predviđeno da Siniša Labrović pred uzvanicima u Novinarskome domu urinira po crnim pločama, u zadnji je tren promijenjena odluka i Labrović ih je krenuo razbijati.
Silovali su i pljačkali, palili i ubijali 1991. u Vukovaru oni koji su sebe nazvali četnicima i jugoslavenima, oni koji su Hrvatsku htjeli izbrisati s lica zemlje – Vukovar na njihovo zaprepaštenje postade hrvatski Alamo. Vukovar na koji su se okomili iznio je hrvatsku pobjedu. Velik je Gospodin, i čudesni su putovi Njegovi.
I ponovno im se agresija na Vukovar obila o glavu. Pripremili su strategiju i pomno je i smišljeno provodili. Dvojezične škole, birači duhovi, samo-segregacija na svim razinama. Međutim, kada je javnost dobila uvid u to i takvo stanje u Vukovaru izgubili su strpljenje te svoju stihijsku strategiju pretvorili u agresiju. Potpomognuti vlašću agresivno su krenuli ćiriličiti Vukovar, i pod cijenu kršenja Ustavnog zakona. I obilo im se o glavu. Kiselim i zubo-škripavim osmjehom Pupovac se danas hvata za slamku hrvatskog mandatara – „Još nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru." A prije nekoliko mjeseci su prolili krv hrvatskog dragovoljca Darka Pajičića za tu istu ćirilicu u Vukovaru. Bili su spremni proliti i krv daleko više dragovoljaca i branitelja, čuvara mira i ratnika protiv kaosa u Vukovaru.
Unatoč počinjenom zlu, zahvaljujući ljudskosti i mirotvorstvu hrvatskih suverenista, srpska manjina u Vukovaru i Hrvatskoj danas koristi trinaest manjinskih prava uključujući i korištenje ćirilićnog pisma.
Zadnjih je dana u medijima sveprisutno pozivanje na sučeljavanje pred kamerama. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara Milorada Pupovca je u protekle dvije godine redovito pozivao na sučeljavanje pred kamerama. Te iste medijske kuće tada nisu prenosile te pozive, a kamoli da se sučeljavanje dogodilo.
Izgleda da pušu novi vjetrovi pa ponavljamo poziv Miloradu Pupovcu: delegacija Srpskog narodnog vijeća – SNV s jedne, delegacija Stožera za obranu hrvatskog Vukovara – SOHV s druge strane. Nije nam važno tko će moderirati sučeljavanje: Alfier, Bago, Sever, Stanković – neka bira SNV. Uz jedan uvjet. Neka emisija bude uživo.
Žao nam je što ono najbitnije u ovom našem priopćenju pada u sjenu sramotnog i neukusnog ponašanja čelnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Svim suborcima pravoslavne vjeroispovijesti i srpske nacionalnosti, svim pravoslavnim obiteljima poginulih hrvatskih dragovoljaca i branitelja srpske nacionalnosti, i svim kršćanima pravoslavne vjeroispovijesti želimo mir i ljubav, sretan i blagoslovljen Božić – Hristos se rodi!
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara
FILM O GROZOMORNOM ZLOČINU NAD HRVATIMA U HUDOJ JAMI
Poštovana Hrvatska gospodo i dragi domoljubi,
Americˇka filmska tvrtka iFilms LLC u suradnji s Hrvatskim Filmskim Insitutom u proizvodnji je dokumentarno igranog filma o Hudoj Jami odnosno o stradanju hrvatskih, slovenskih i austrijskih civila koji su bez suđenja zvjerski mučeni i pogubljeni od strane komunista 1945. godine, par tjedana nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Partizani su nagurali par desetaka tisuc´a mladih ljudi, pretežito djevojaka te ih žive zazidali u okna rudnika u kojima su svi skupa preminuli mučeničkom smrc´u.
Cilj ovog filma jest rasvijetliti ovaj zločin protiv čovječnosti te otvoriti put istini prema svijetu. Stradanja Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata su ogromna. Ovo je samo jedna epizoda komunističkih zlodjela. Želja nam je progovoriti o njima, podastrijeti svijetu sliku ovih strahota i patnji naših mučenika. Finalna verzija filma bit c´e na hrvatskom i engleskom jeziku. Film c´e biti prikazan na festivalima diljem svijeta, distribuiran na fakultete po Americi, Kanadi i EU-u te podijeljen članovima Američkoga kongresa odnosno Europske unije i predstavljen pred Vijećem naroda u UN-u. Predstvavljanje filma nad tako širokom publikom odličan je diplomatski pomak i nastojanje da ćemo uz pomoć ostalih zemalja konačno u Saboru osuditi komunistički režim. Ovaj film radi se prema predlošku istoimene knjige Romana Leljaka Huda jama. Proizvodnja počinje 10. siječnja ove godine.
Ovim pismom pozivamo Vas da se aktivno uključite u proizvodnju filma te svojom velikodušnom donacijom pomognete završiti ovaj prevažan projekt koji c´e postati povijesno, arhivsko, kulturno i političko dobro Republike Hrvatske. Vaše dragovoljne priloge možete uplatiti na žiro racˇune u Hrvatskoj i Americi. Sedamdeset posto (70 %) cijene proizvodnje filma je osigurano. Za uzvrat, vaše ime, ime i logotip vaše tvrtke dobit c´e znacˇajno mjesto u odjavnoj špici filma sa posvetom zahvale.
U slučaju bilo kakvih pitanja molim kontaktirati Nikola Knez na e/mail: [email protected] ili na broj telefona: +1-361-8500-882
Nikola Knez
Skriva li Slavko Goldstein namjerno istinu o Jasenovcu ili nije dovoljno sposoban za njezino otkrivanje?
Već jedno vrijeme u Münchenu u Njemačkoj traje suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. U travnju je kao svjedok pozvan i Vice Vukojević, svojevremeno prvi predsjednik saborske Komisije za žrtve rata i poraća. Vukojević je uz ostalo rekao kako je unutar Komisije Slavko Goldstein preuzeo zadatak dostaviti Komisiji detaljne popise Židova stradalih tijekom Drugog svjetskog rata, ali to nikad nije učinio. Kako se imena stradalih Židova nalaze i na jasenovačkome popisu žrtava, to nedostavljanje možda ima veze s nepravilnostima u popisu. Da bi se o tome bolje promislilo, vrijedi prvo ukratko sažeti prethodno uočene nepravilnosti te dodatno pokazati i neke nove.
Kao što je već pokazano u prethodnim člancima, mrežni popis žrtava Spomen-područja Jasenovac često doživljava promjene unatoč drukčijim izjavama Slavka Goldsteina. Zadnja takva promjena u vrijeme pisanja ovog članka dogodila se 30. studenoga kad su s popisa uklonjeni Cezar Kabiljo i Rudolf Marton za koje je u izdanju Hrvatskoga tjednika od 12. studenoga pokazano kako postoje podatci da su umrli u logoru Buchenwald. Osim njih, uklonjen je i Ernest Eisler, a Cvijetinu Bijeliću promijenjeni su ime oca, godina rođenja i napomena s izvorima podataka. Uz spomenute nepravilnosti, pokazano je i da je smrt nekih osoba na
popisu blago rečeno krivo pretpostavljana na temelju brzopletoga čitanja knjiga koje su navedene kao izvor podataka i pogrešnoga zaključivanja, a u zadnjemu je članku naveden i popis ljudi za koje postoje zabilješke da su 1948. otišli iz Sarajeva u Izrael, ali su ipak na popisu žrtava. Informacije za te zabilješke pripremila je dr. Esther Gitman, američka stručnjakinja židovskoga podrijetla za holokaust na području Jugoslavije. Vrijedi spomenuti kako je ona na temelju materijala iz Hrvatskoga državnog arhiva sastavila i popisa preživjelih iz Zagreba, koji je javno dostupan u elektroničkome obliku i o kojem je moguće više pročitati na stranici http://www.jewishgen.org/databases/Holocaust/0153_Zagreb_survivors.html.
Zašto Goldstein ne vidi nepravilnosti?
Zanimljivo je da i na ovomu popisu postoje osobe koje je moguće pronaći i na trenutačnoj inačice mrežnoga popisa Spomen-područja Jasenovac. Ako se gleda istodobno podudaranje imena, prezimena, godine i mjesta rođenja te imena oca, na oba se popisa nalazi sljedećih deset osoba: Marija Apfel, Slavko Bachrach, Alfred Bienenfeld, Hermina Friedmann, Milan Fuchs, Adolf Klemer, Đuro Pichler, Benjamin Schlesinger, Božo Schwarz, Bruno Weiss. Postoji i šest osoba za koje se na mrežnome popisu Spomen-područja Jasenovac kao mjesto rođenja navodi Zagreb, na popisu preživjelih iz Zagreba neko drugo mjesto rođenja, ali i dalje postoje poklapanja u imenu, prezimenu, godini rođenja i imenu oca. Nepoklapanje u mjestu rođenja prividno postoji i za navedenoga Adolfa Klemera, ali je u za njega dostupnim napomenama moguće vidjeti kako je prema drugim izvorima rođen na istome mjestu koje se spominje i u popisu preživjelih.
Zbog toga, ali i zato što je prethodno već jasno pokazano kako je mrežni popis pun pogrešaka i čestih promjena što se tiče različitih podataka, možda je i to i ovdje slučaj pa vrijedi spomenuti i osobe s nepoklapanjem mjesta rođenja, ali s poklapanjem ostalih podataka: Mavro Armuth, Herman Bienenfeld, Mavro Fuchs, Izidor Fussmann, Pavao Vogel, Vilim Weinrebe. Za kraj vrijedi još spomenuti Tildu Wachs za koju nijedan popis ne navodi koliko je stara, ni ime oca, Franju Weinera za kojega također nijedan popis ne navodi godinu rođenja, ali oba navode isto ime oca te Perlu Kahan za koju popis preživjelih iz Zagreba ne navodi godinu i mjesto rođenja, ali je ime oca isto kao i Perli Kahan koja je prema mrežnome popisu Spomen-područja Jasenovac rođena u Zagrebu. Od spomenutih devetnaest osoba za njih je sedamnaest na mrežnome popisu Spomen-područja Jasenovac u napomeni spomenuto kako im je jedan od izvora podataka "Popis žrtava Drugog svjetskog rata" Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine,
a za njih dvanaest to je i jedini navedeni izvor podataka. Taj je popis bio naveden i kao jedan od izvora podataka za spomenute Cezara Kabilja i Rudolfa Martona, a u prethodnome je članku pokazano kako taj popis sadrži i druge očito netočne podatke, što se ovdje samo dodatno potkrjepljuje.
Ove kao i prethodne nepravilnosti u popisu pronađene su u slobodno vrijeme različitih autora članaka i to ne odlaskom u arhive, ne prelistavanjem knjiga, već isključivo relativno jednostavnom obradom javno dostupnih elektroničkih podataka. Ako netko tko nije povjesničar niti je previše upućen u ovo područje uspije pronaći ove, a i druge, trenutačno neobjavljene nepravilnosti, kako to da ih nije pronašao primjerice Slavko Goldstein? Budući da se njegovo mišljenje često može čuti ili pročitati kad se u medijima govori i piše o stradavanju Židova u Hrvatskoj i budući da je autor i urednik brojnih radova o logoru Jasenovac, pretpostavlja se da se radi o dobrome poznavatelju te tematike. Nameću se dva moguća odgovora na pitanje.
Jedan je od tih odgovora da Slavko Goldstein zaista zna za ove nepravilnosti, ali jednostavno iz ovih ili onih razloga skriva istinu. Drugi od tih odgovora je da Slavko Goldstein zapravo i nije toliko sposoban koliko se to možda čini, što je u tom slučaju veliki problem jer bi to značilo da o stradavanju Židova u Hrvatskoj progovara i piše nedovoljno upućena osoba. Ovi su odgovori možda i ključ za razumijevanje njegove izjave da se popis žrtava ne mijenja. Koji god od odgovora bio točan, može se zaključiti da s jednim dijelom rada Slavka Goldsteina nešto nije u redu.
Odmah valja naglasiti da ponuđeni odgovori ne predstavljaju nikakvo ciljano omalovažavanje cjelovitoga rada Slavka Goldsteina – oni se jednostavno nameću logičkim razmišljanjem. Što drugo iz priloženoga zaključiti? Možda je istinitost jednoga od ovih dvaju odgovora moguće dodatno potkrijepiti i ovogodišnjim izjavama Slavka Goldsteina u kojima kritizira ravnateljicu Spomen-područja Jasenovac Natašu Jovičić nakon što je izostala njezina reakcija na upozorenje dr. Stjepana Razuma o velikim nepravilnostima u mrežnoj inačici popisa jasenovačkih žrtava. Ona je ranije u jednome od izdanja Globusa izjavila kako sve podatke treba istražiti da se stane na kraj manipulacijama. Želi li ju možda Slavko Goldstein spriječiti u mogućemu otkrivanju istine ili možda nije dovoljno sposoban shvatiti kako popis zaista treba istražiti? Naravno, moguće je kako je riječ i o nečemu trećem, ali na temelju javno dostupnih informacija ovi se odgovori zasigurno nameću među prvima.
Nema kraja netočnostima
Jesu li ovdje i u prethodnim člancima spomenute osobe jedine za koje je moguće pokazati da se nalaze i na drugim javno dostupnim izvorima? Nisu i o tome će biti riječi vrlo vjerojatno već u sljedećemu broju Hrvatskoga tjednika. U slučaju da postoji još čitatelja koji su zainteresirani za ovu temu i imaju dodatna pitanja ili i sami žele proučavati popis, ali im je oblik dostupan na stranicama Spomen-područja Jasenovac iz nekoga razloga nepraktičan, mogu se slobodno javiti na adresu elektronične pošte [email protected]. Osim aktualne inačice popisa, moguće je zatražiti i mnoge prethodne tako da se zainteresirane strane bilo kojega opredjeljenja mogu uvjeriti u prirodu promjena koje se događaju na popisu. Također, ako nekoga zanima, postoji li na popisu neka osoba rođena u određenome mjestu ili njegovoj blizini ili neki drugi podatak, također se slobodno može javiti na spomenutu adresu. Vrijedi spomenuti da je i slučaj Nikole Lipka koji je bio uvršten na popis žrtava, iako je umro mnogo godina nakon rata, otkriven i istražen upravo na temelju rada osobne inicijative Tomislava Lipka. Osim zahtjeva za podatcima, rado će se primiti i bilo kakvi savjeti.
(Hrvatski tjednik)
Nikola Banić
Zagreb, 6.1.2016.
BOGOJAVLJENJE
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Šestoga siječnja Crkva slavi blagdan Bogojavljenja ili Sveta tri kralja ili Vodokršće, kako se kaže u našem hrvatskom narodu.
Taj blagdan se također u Crkvi slavi i kao Dan svetoga djetinjstva, jer je Bog došao na ovaj svijet da spasi sve ljude u vidu svetog siromašnog djeteta, kao Bog Sin, koji je nam je objavio Boga Oca i Božje kraljevstvo kojemu su najbliža bezazlena djeca. Isus je rekao: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!" (Mk 10:14), te: "Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko." (Mt, 18:3).
Bog je se prvi put objavio rođenjem kao siromašno dijete i zato su ga prvi put spoznali skromni i siromašni pastiri, jer su u hladnoj noći čuvali stada i budni gledali u nebo, te čuli glas s neba: "Dobre volje svaka duša, grijeha neka već ne kuša, nego slavi, diči Boga, što je poslo Sinka svoga", te su uz pjesmu anđela pošli pokloniti se malome Isusu, tj. predati mu se čitavim svojim jednostavnim bićem, te su tako našli pravu ljubav, radost i mir.
Na blagdan Sveta tri kralja ili Sveta tri mudraca, Bog se u malenom siromašnom djetetu objavio učenim i mudrim, ali poniznim i skromnim ljudima. I oni su gledali u nebo te našli zvijezdu koja ih je povela Isusu. Dođoše do štalice i pokloniše se malome djetetu kao kralju spasenja kojega nađoše. Donesoše mu darove zlato, tamjan i smirnu, ali mu se i pokloniše, tj. od sviju sebe učiniše poklon, sebedarje, i postadoše drugi ljudi, te krenuše u život drugim putevima, a ne odoše zlikovcu Herodu.
Zato, sestre i braćo, budimo i mi jednostavni i mudri, očistimo svoja srca od zla i grijeha i tada ćemo naći Isusa i sebe mu darovati, jer je i on sebe darovao nama i preuzeo na sebe sve naše grijehe, patnje, tuge i muke i darovao nam svoje milosrđe, ljubav, mir i radost neopterećenog života.
Ali imajmo na umu da "mudrost ne ide u visine oholosti, nego u dubine poniznosti" (Sv. Augustin).
Poslušajmo i sestru Basileu Schlink iz knjige "Otac utjehe", na dan 6. siječnja:
"Bog je ljubav. On je milostiv i pun velike dobrote. Ukoliko želiš iskusiti njegovo milosrđe, pokloni i ti drugima milosrđe (Mt 5:7). Tada će biti otvorena vrata Očeva srca i njegova milosrđa."
Drage prijateljice i prijatelji, sretan vam blagdan Bogojavljenja, Sveta tri kralja ili Vodokršća i Dan svetoga djetinjstva!
S ljubavlju u Kristu, uz srdačan pozdrav i molitvu za Božji blagoslov!
dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
MILORAD SE OPET RUGA HRVATSKOJ
Kao hrvatskim dragovoljcima i braniteljima Vukovara dužnost nam je reagirati na bezočnu bahatost i bezobzirnost onih kojima niti proslava vlastitog blagdana nije sveta, koji ne poštujući svetost Božića uzrupirajući bez legitimiteta proslavu vjerskog blagdana, skrnave još uvijek svježe rane Vukovara.
Na primanju u Srpskom narodnom vijeću gospodin Milorad Pupovac i njegova svita, iznenadili su sve nazočne performansom u kojem su razbijajući 11 dvojezičnih ploča, različitih citata, ponovno pokušali "atentat" na demokraciju, slobodu, pravo na vjeru, Boga, mir i normalan život
Gospodine Pupovac, sramite se, Vi i Vaši mali sitni pulenčići, jer ste ponovno bezobrazno i primitivno nasrnuli na rane Vukovara koje su još svježe. Zajedno sa gubitnikom Zoranom Milanovićem narugali ste se Vukovaru. Narugali ste se Hrvatskoj vašim govorima prepunim neistina i obmana, govorima kojima je jedini smisao bio izvrćući činjenice stvarno poticati govor mržnje. Jer kao drugačije možemo okarakterizirati izgovorene riječi poput: „Postavljanje prvih takvih ploča(op. dvojezičnih) u Vukovaru 2013. godine izazvalo je protest veterana, koji je uskoro prerastao u protest protiv prava Srba. Sve to rezultiralo je povećanom razinom govora mržnje i promicanja etničke netolerancije koji su još uvijek prisutni u javnom prostoru, kao i odlukom vukovarskog gradskog vijeća o zabrani korištenja ćirilice u tom gradu'(Indeks.hr). I dok su ostali uzvanici došli iz poštovanja proslave tako lijepog vjerskog blagdana poput Božića, dana kada se slavi ljubav na najljepši način, etnobiznismeni su pljunuli i na vlastitoga Boga. Jedni su pokazali kakav odnos imaju prema Bogu, a drugi kakav nemaju.
Niste uspjeli, nikada nećete! Današnjim performansom pokazali ste samo koliko ste primitivac, koliko niste u stanju priznati poraz i kraj etno-biznisa, koliko ste sitni, mali i jadni, baš kao i oni koji su pobjegli, ali i oni koji su vam omogućavali da do sada na tom istom etno-biznisu zarađujete, zavađate, trujete i ponižavate. Gotovo je! Ipak zaboravljate jednu važnu činjenicu, vi ste danas vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti ukrali Božić, ponizili ih, uvrijedili i slobodno možemo reći, ukrali ste Boga.
Sram vas bilo, ali vas ne može biti sram, jer kreature poput vas i vama sličnih gubitnika, ne prežu ni od čega pa tako ni od ovako strašnih i sramotnih stvari. Ako samo malo uključite taj kukuriku mozak, tada će vam biti jasno kako danas nije pravoslavni Badnjak samo Srbima, kojima ste pljunuli u usta i prodali ih za vlastite interese, već i mnogim drugim narodima koji nisu Srbi. A kada već i o tome govorimo, Hrvatsku su branili i pripadnici srpske nacionalne manjine istinski domoljubi, oni kojima je Hrvatska domovina, oni koji nisu dopustili marvi četničkoj, velikosrpskoj, da ju razaraju i unište. Na njihovim leđima vi ste se bavili etno-prostitucijom, a mi smo sve to plaćali i trpjeli. Milorade, budi frajer pa priznaj poraz, ali tako ti Boga, (biraj čijeg hoćeš) ne glumataj jer ovako si ispao Grinch koji je ukrao Boga. Izgubio si, baš kao i Milanović, ali dno dna je, kada se koprcajući u blatu jada i izgubljenih šansi, okrećete ka tome da pljujete, vrijeđate, fašistoizirate, kriminalizirate sve one koji nisu VI, a još k tome “čačkate” po ranama Vukovara koje još krvare
Svašta bi se dalo reći o vama i vašim potezima, no iz ovoga se nekako da iščitati i ona druga strana medalje, ona koja vama i vašoj sviti, nikako ne odgovara, nema više statusa, nema više šanse, nema više iskorištavanja vlastita naroda za privatne potrebe. Možda ste pokušavajući ukrasti Boga, u stvari doveli stvari u red. Ovo je Hrvatska, ljudi koji u njoj žive imaju Domovnice na kojima piše da su hrvatski državljani, službeno pismo latinica. Eto Milorade, ko se mača laća… Bog ima čudne pute, pravedne, nama ponekad nepoznate, ali onima koji u Njega vjeruju nikada neće pasti na pamet vrijeđati ga, na koji god dan mu slavili rođendan. Vjernici pravoslavne vjeroispovjesti, domoljubi, konačno ste slobodni, jer Grinch i njegova etno-biznis ekipa ostaju u prošlosti.
Iskrenom pravoslavnom domoljubnom korpusu kojemu se rodio Bog, želimo sretan i blagoslovljen Božić, Hristos se rodi!
A Pupovcu i ekipi koji su razbijanjem ploče dotukli Boga, neka im se dragi Bog smiluje.
Za Udrugu zagrebačkih branitelja Vukovara
Tanja Polić Marković
Zorica Gregurić
Pismo CitizenGo tima
PUSTINJSKE SAONICE
Pozdrav ...,
Kao što već znate CitizenGO aktivno pomaže religijskim manjinama – osobito kršćanima u Iraku, Siriji, Nigeriji i drugdje u svijetu.
Tijekom božićnog vremena, dio CitizenGo tima (već drugi put) dostavio je pomoć izbjeglicama na sjeveru Iraka. Svi oni su progonjeni od krvnika takozvane Islamske države morali napustiti svoje domove. Zahvaljujući vašoj velikodušnosti i podršci CitizenGO je za njih osigurao sredstava i pomoć u sklopu kampanje „Pomoć za Irak“ - #HelpForIraq
Dok je dio našeg tima dostavljao potrebne zalihe, drugi dio pripremao je iznenađenje za djecu… Evo kako je operacija „Pustinjske saonice“ izgledala:
Sigurna sam, složit će te se samnom - video je dirljiv, ali istovremeno nas podsjeća na neodgodiv posao koji je pred nama. Nakon što pogledate video molim vas, podijelite ga sa svojim prijateljima i poznanicima, kako bi što više ljudi saznalo da je mnogima i ove godine bila uskraćena proslava Božića u miru. Naša odgovornost je proširiti glas o progonjenim pripadnicima vjerskih manjina i pomoći im. Također, ako ste vjernik odvojite nekoliko trenutaka i pomolite se za izbjeglice koje su prošle kroz strahote rata. Mnogi od njih susreli su se oči u oči s nasilnim krvnicima IS-a.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci članovi CitizenGO tima dostavit će još jedan paket pomoći izbjeglicama i započeti snimanje dokumentarnog filma kako bi osvijestili probleme progonjenih manjina, osobito kršćana. Nastavit ćemo pomagati, nećemo ih zaboraviti.
Hvala vam na podršci koja omogućava ostvarenje kampanje „Pomoć za Irak“ (#HelpForIraq)
Svako dobro,
Ana Marija i cijeli CitizenGO tim
STARO I NOVO LJETO
Šulja se tiho ponoć
Umire zadnji sat
Još jedno staro ljeto
Ukrade nepovrat.
Puta k prošlosti nema
Odlazi dalje brod
Na njivi mojoj osta
Trnje, suza i rod.
Godina opet minu
Sve bilo kao san,
Hvala ti, hvala, Bože,
Za starog ljeta dan.
Kad kucaj sa zvonika
Ponoći javi sat
Srce hrvatskog sina
Tebi će slavu dat.
Neka minutom prvom
Poteče sreće vir
Anđeli tvoji neka
S Nebesa prospu mir.
Nek blagoslova kiša
Natopi svaki dom
Hrvat nek bude vijekom
Gospodar, svoj na svom.
O Bože, podaj noćas
Mom rodu miran san,
Neka mu sretan svane
Godine nove dan.
Ruka nek tvoja ravna
Domovine nam brod,
Nek duga rajska spaja
Zemlju i Neba svod.
Nek mirno teku dani
Tristo šezdeset pet,
Moli te, moli, Oče,
Hrvatskog roda svijet.
Marija Dubravac, Brisbane
ODGOVOR PERI ČORIĆU I HSP AS, NA TEKST POD NASLOVOM: „USTAŠOVANJE HČSP-A NIKAKO NISMO MOGLI PRIHVATITI“
JE LI PRIJEVARA VRLINA ILI MANA?
Da li HSP AS na prijevari HČSP- a gradi ili ruši budućnost pravaštva?
Zoran Milanović, premijer „ marionetske“, antihrvatske i zasigurno najnesposobnije vlade, taj nervozni pokvarenjak koji već nesnosno smrdi u javnosti, jer još nije odložen na smetlište „historije“, iako mu je davno istekao rok trajanja, a ujedno i slučajni, neuračunljivi predsjednik družine slijednika Komunističke partije, pokrenuo je operaciju rušenja demokratski izabrane vlasti, pri tome se češući o Hrvatsku čistu stranku prava.
U operaciji sprječavanja ulaska HČSP-a u Sabor uvelike mu pomaže skupina lijevih medijskih terorista. Ostao bih nijem na sipanje etiketa, laži i uvreda, jer sam navikao na ljevičarsku demokraciju, za koju imam efikasan protuotrov, a to je istina i samo istina, koju ću o njima njihovu radu, poštenju, lopovlucima i kriminalu iznositi javno u Saboru, da se u javni ljevičarski linč nije uključio i jedan kvazidesničar i lažni pravaš, Pero Čorić. U Novom listu kaže Pero kako ustašovanje HČSP –a oni nikako nisu mogli prihvatiti i kako je Zoran Milanović u pravu kada Domoljubnu koaliciju optužuje za ustašovanje.
Bože oprosti mu iako dobro zna što čini. Znao sam da je Pero Čorić bezočni trgovac, bez ikakvih ideala, uvjerenja i principa, ali da će ovako podržati Milanovića, ne bi li spriječio ulazak HČSP- a u Sabor, nisam ni od njega očekivao. Pero se boji moga ulaska u Sabor, očito s pravom. Ono čega se pošten čovjek stidi, pokvarenjak i lažljivac ističe i ponosi se time. Makar radi ovoga nikada ne bio u Saboru, ako oni koji odlučuju podržavaju Čorićeve spletke, odlučio sam hrvatskoj, a posebno pravaškoj javnosti iznijeti istinu o Peri Čoriću, HSP AS i njihovoj nečasnoj prijevari HČSP- a.
Na izborima za Sabor 2011. godine HSP AS je postao parlamentarna stranka zahvaljujući koaliciji s HČSP- om. Ruža Tomašić na izborima 2007 i 2015 je u desetoj izbornoj jedinici išla zajedno s HSP- om i nije imala šanse za prolaz. U Sabor je ušla samo zahvaljujući HČSP- u. Odmah iza izbora zatajili su nas kao Juda Isusa. HČSP nikada nisu izustili, iako bez suradnje s nama ne bi ni postojali. Ostali su HČSP – u dužni veliki novac, preko 500.000,00 kuna. Izlaskom Ruže Tomašić iz stranke kada je Čorića i HSP AS prozvala kao trgovce
i kada im je stranka bila pred gašenjem, pružili smo im ruku pomirenja i potpisali sporazum o trajnoj suradnji, jer nam je oduvijek cilj bio svepravaško zajedništvo. Potpisali smo sporazum o trajnoj suradnji u Splitu 26.11. 2014. godine, kojim HČSP postaje dio Domoljubne koalicije, uz znanje i suglasnost HDZ- a. Osim toga potpisan je aneks sporazuma kojim je uređen međusobni odnos između HSP- AS i HČSP- a u Domoljubnoj koaliciji, na način da HČSP sudjeluje na izborima sa imenom stranke, ravnopravno s HSP- AS. U članku 6. Navedeno je, citat: „ HSP AS ovim aneksom potvrđuje preuzimanje dosadašnjih dogovorenih i neizvršenih obveza prema HČSP- u. Isto će regulirati jedan dio putem stranačkih žiro računa, drugi dio preuzimanjem financiranja nadolazećih kampanja.“. Naravno, HSP AS nije uplatio ni kune, a aneks je potpisao osobno Pero Čorić. Toliko o vjerodostojnosti tajnika HSP AS.
Čim su potpisali sporazum koji ih je dignuo iz mrtvih, glumeći pravaški kišobran ispod kojega nema nikoga, trgovci iz HSP AS su nastavili pregovore iza leđa HČSP- a. Sporazum im je služio samo prema vani i prema partnerima u Domoljubnoj koaliciji ,da glume snagu jer kao predstavljaju gro pravaša. Kada su istrgovali maksimum pozicija unutar Domoljubne koalicije, umjesto da prema sporazumu mjesta podjele s HČSP- om, krenuli su svim nečasnim sredstvima spriječiti HČSP- e u pridruživanju Domoljubnoj koaliciji.
Kako u osjetljivo predizborno vrijeme ne bi javno izlazili s informacijama o nečasnom ponašanju HSP AS, a i radi toga jer nam je pobjeda Domoljubne koalicije važnija od uskostranačkih interesa, pristali smo u zadnji čas nakon što nas je partner s kojim imamo potpisano više sporazuma, izdao i prevario, pristali smo biti na listi Domoljubne koalicije bez imena i zato je i potpisan sporazum s HDZ- om. Ta pozicija je bila ponižavajuća za HČSP, ali je HDZ korektno potpisanim sporazumom omogućio HČSP- u parlamentarni status, poštujući snagu, korektnost i doprinos HČSP- a na ovim i ranijim izborima.
Mandat u Saboru smo mi iz HČSP- a, zaslužili puno više nego HSP AS, a danas očekujemo da će HDZ kao stožerna stranka Domoljubne koalicije, koja je spasila i spriječila javni skandal pred izbore, prisiliti HSP AS da jedan pravaški mandat prepusti HČSP – u jer ga je dobio prevarom svih partnera i javnosti da predstavlja pravaški kišobran kojega nema.
Očekujemo od HDZ – a poštivanje potpisanog sporazuma. Prijevara ne smije biti u temeljima hrvatskih političkih stranaka ni hrvatske politike. Prijevara je oduvijek bila odlika lijevih stranaka i njihovih suradnika kakav je na žalost kvazi pravaš Pero Čorić. HDZ i HČSP su potpisali sporazum kako bi obostrano sanirali štetu koju je prouzročio Čorić, pa se iskreno nadamo da Milanović, ni Sobol, ni lijevi medijski teroristi neće određivati sastav Hrvatskog nadam se Državnog Sabora.
Čorićeve tlapnje o ustašovanju i obilježavanju 10. travnja, o kojima sa nama nikada nije pričao pa opet laže, neću ni komentirati, jer politika koja rodoljublje smatra fašizmom sigurno nije pravaška već je dodvornička, izdajnička i kukavička.
Dobijem li priliku, u Hrvatskom Državnom Saboru će se vidjeti tko je pravaš, a tko trgovac, tko je rodoljub a tko vjetrenjača.
Na kraju, pravaši i birači će na izborima odlučiti tko će zastupati njih a tko će kao kastor kupiti mrvice sa stola svake vlasti. Peru Čorića i sve umišljene i stvarne pravaške veličine pozivam da organiziramo svepravaški sabor iziđemo pred pravaše i provjerimo svoj ugled i svoju snagu, bez spletki, trgovina laži i ulizivanja Novom listu i Zoranu Milanoviću.
U Splitu, 01. 01. 2016. godine Politički tajnik HČSP- a
Luka Podrug
KĆERKA POGLAVNIKA
Nečujno, tiho, sklopila je oči,
Odnijela u grob istinu i boli.
Savjesti čiste u Nebo će kročit
Jer tako mrije tko Hrvatsku voli.
Dočekat će ju borci stare slave
Kličući: 'Za dom, za stijeg i za Boga!'
U ozračju duha hrvatske države
Uživat će sreću raja nebeskoga.
Svu žrtvu svoju - ljubav, mladost, snove,
Priču blajburške grozne tragedije
Utka u knjige za izdanke nove,
Čelik junake Zemlje Kroacije.
Pokoj ti vječni ružo neubrana,
Pratiljo vjerna svog oca – patnika.
Vijekom ćeš ostat časna, poštovana
Višnja Pavelić – kćerka Poglavnika.
Marija Dubravac, Brisbane
hazud.ch
Umrla je Višnja Pavelić
(Rođena u Zagrebu 31. svibnja 1923. – umrla u Madridu 25. prosinca 2015.)
Popraćena uz ovogodišnje (2015) Božićne svetčanosti oprostila se je s ovozemaljskim živitom i voljenom Hrvatskom, koju je u srcu nosila naša draga i vrlo poštovana prijeteljica, suradnica i počastna članica Hrvatske akademije – HAZUD u Baselu Višnja Pavelić.
Umrla je u 93-oj godini života koji ju nikada nije mazio jer je kao Hrvatica sav svoj život mukotrpno posvetila domovini Hrvatskoj i svome Hrvatskome narodu, ugroženom od komunizma i velikosrbskog fašizma. Nije se nikada udavala, nego je ostala do groba vjerna svojom ljubavlju za Hrvatsku i za jedinoga voljenog dečka iz svoje mladosti Eriha Lisaka, kojega su komunistički zločinci strijeljali. Osuđen je na smrt u istom sudskom postupku protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg je kao tužitelj predvodio poznati Titov dodvornik – komunistički zločinac Jakov Blažević. O tome mi je osobno govorila Višnja Pavelić, kad sam početkom rujna 1966. sudjelovao na jednom Međunarodnom farmaceutskom kongresu u Madridu i prvatno se sastajao s madridskim Hrvatima. Imam svu građu s tog kongresa i zapise iz razgovora s Hrvatima.
Ne želeći se udaljiti od ovog komerativnog pisma, moram se ipak malo osvrnuti na svoj posjet Madridu kao farmaceutski zanstvenik iz Švicarske (Ne iz Hrvatske, što je onda za vladavine Tita i Franka bilo nemoguće za obične ljude!). Posjet mi je organizirao Prof. Pavao Tijan u Španjolskoj i naš zajednički prijatelj u Švicarskoj fra Lucijan Kordić. U kongresnnom dijelu upoznala me je prof. Nedeljka Tijan, koja je taražila Hrvate za razgovor na Hrvatskkom radiju, kojeg je ona vodila u Madridu. Bio sam jedini Hrvat i dao sam joj sve u svemu čak tri obširna izvješća za Hrvatski radio, koji su objavljeni anonimno: 1. O ljekarništvu u Dubrovniku, najstarijem u Europi, 2. O novoj farmakopeji, koja mora biti tiskana za Hrvatsku i za Bosnu hrvatskim jezikom i 3. O znamenitim Hrvatima u Švicarskoj, s posebnim osvrtom na Ivana Stojkovića i Andriju Jamometića. Dodajem da je moj posjet Madridu po privatnoj strani bio vazan za obitelj Pavla Tijana, za obitelj pokojnog poglavnika Ante Pavelića, za pukovnika hrvatskog domobranstva Ivana Babića, za jednog Kvaternika, o kome sam zaboravio podatke i za telefonski razgovor s Maksom Luburićem u madridskom hotelu Europa (on nije prihvatio razgovor u četiri oka, ali smo se telefonski razgovarali vrlo dugo). O susretime s ovim osobama sam već dosta pisao napose u hrvatskom emigrantskom tisku pa u daljnjem ostajem samo kod obitelji Pavelić, s kojom me je povezao i upoznao Prof. Pavao Tian i njegova supruga Nedjeljka Luetić-Tijan, poznata kao voditeljica Hrvatskog radia u Madridu. Ostao bih nepravedan, ako ne spomenem, da je za moj posjet Madridu najzaslužžniji fra Lucijan Kordić, s kojim san se potajno družio u Baselu kod hrvatske emigrantske obiltelji: Josip i Olga Fućić i redovnica- sr. Nikazija u Baselskoj bolnici St. Claraspitalu.
Ne upuštajući se ovdje u detalje, kojih ima za čitavu knjigu, prelazim odmah na glavninu privatnog dijela moga posjeta Madridu, koji je trajao 11 dana, dakako uz posjet Toledu, kraljevskom Escorialu… Troje iz obitelji Tijan: otac Pavao, majka Nedjeljka i kćer – studentica Marija odveli su me k obitelji Pavelić, koja je stanovala u istome madridskom kvartu. Nakon krakog zadržavanja ostao sam s obitelji pokojnog poglavnika Ante Pavelića. Nazočna je bila supruga – udovica Marija, vrlo prijazna i draga osoba, umjerena sugovornica, koja se nije nametala pa je razgovor s njom bio pravi dijalog. Sin Velimir Pavelić se je kratko zanimao za stanje u Hrvatskoj. Rekao mi je da će važnije detalje iz razgovora anonimno objaviti u nakladništvu “Domovina”, kojeg vodi zajedno sa sestrom Višnjom. Višnja je nenemetljivo sudjelovala u razgovoru, koji je uz kavu i dodatak nekih španjolskih specijaliteta trajao blizu dva sata. Mirjana, najmlađe biće iz obitelji Pavelić niju bila doma. Nisam niti pitao za nju jer su tada u emigrantskim krugovima prebrojna pitanja izazivala sumnju u razgovoru. Znao sam da još bila djevojka. Udala se je za Srećka Pšeničnika 1969. i prešla u Kanadu.
U razgovoru sam izrazio želju za posjetiti grob pokojnog poglavnika Dr. Ante Paveliće. Mojoj želji je udovoljeno i sve je preuzela na sebe Višnja, s kojom sam veš tada postao suradnički prijatelj. Naručila je taxi i mi smo se nakom oko pola sata vožnje našli na Madridskom groblju pred grobom pokojnog osnivača i vladara ratne Nezavisne Države Hrvatske. Tada je grob bio vrlo skroman. Drveni križ s tablom na kojoj je hrvatskim jezikom i pismom označeno: “Ovdje počiva u miru božjem poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Dr. Ante Pavelić. Oko grobnice bilo je okvirno kamenje u dosta rustikalnom obliku. Imao sam fotoaparat, ali sam stekao dojam da se u Madridu nitko od Hrvata ne želi slikati. Pred grobom nastao je tajac dvoje ljudi. Prekinuo sam ga kleknuvši pred grob, što je pored mene učinila i Višnja. Započeo sam moliti glasno, što je i ona preuzela pa nas je to zbližavalo. Da bi posjet bio svečaniji izmolili smo tri očenaša sa zdravo Marijom i završno: Slava otcu. Na kraju sam održao kratki govor, u kojem sam podsjetio da je pokojni Poglavnik prvi Hrvat, koji je nakon pada Hrvatske u Petrovoj gori 1097. godine uspostavio Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju je 10. Travnja 1941. prihatio i iz srca pozdravio sav Hrvatskii narod. Ratne okolnosti su bile protuhrvatske i tako smo izgubili državu. Nisam zaboravio spomenuti glasno, što je bilo Višnji drago čuti:
“Dragi naš Poglavniče, u svome srcu hrvatskome čuvam prisegu Tebi i Hrvatskoj koju sam položio kao pitomac u Doknadnoj dočastničkoj školi Hrvatske ustaške madeži. Nisam se odrekao te Prisege, s njom živim i s njom ću leći u grob kad me Svevišnji pozove.” Prekrižili smo se i naklonili velikom Pokojniku te tako oprostili od njega. Idući neko vrijeme pješice do pojave taxi-a Višnja mi je govorila da je jedno vrijeme pohađala srednju školu u Švicarskoj i glavninu u Italiji, a Učiteljsku školu u Firenci. U Zagrebu je studirala Pravo, ali ga nije završila jer su je roditelji već 1944. odpremili u Argentinu, iz koje je nakon duljeg vremena došla u Španjolsku. Ovaj madridski razgovor s Višnjom je predug za prigodni komemorativni članak, kojeg posvećujem Pokojnici i mogu navesti samo poneko sjećanje ili točnije pojedine stavka iz naše suradnje.
Već sam spomenuo da je Višnja s mlađim bratom Velimirom utemeljila Nakladništvo Domovina.Važno je spomenuti da su Višnja i Velimir govorili više stranih jezika, napose talijanski, španjolski, francuski, njemački i ponešto engleski, što je jako važno jer su sestra Višnja i brat Velimir upoznavali svijet o hrvatskoj tragediji na svima jezicima.
Posebice valja istaknuti, da je Višnja zaslužna za skupljanje hrvatske ahivske građe i za objavljivanje svih djela i zapisa od pokojnog poglavnika Dr. Ante Pavelića. Posebice valja istaknuti obnovu ovih djela: Doživljaji, Liepa Plavka, Strahote zabluda, Aus dem Kaempfe um den selbstaendigen Staat KROATIEN, Hrvatska pravoslavna crkva, Hrvatska muslimanska sljedba…
Višnja je živjela od svoga izdavačkog rada i od pripomoći nas imućnijih domoljubnih Hrvatica i Hrvata iz čitave dijaspore. Nije nikada uzela španjolsko državljanstvo, da ne bi njime oskvrnula svoju djevičansku ljubav prema iskonskoj domovini Hrvatskoj.
Dopisivali smo se s našom voljenom Višnjom Pavelić, telefonirali uz važnije obljetnice i nerijetko su je posjećivale istaknute Hrvatice i Hrvati. Iz Švicarske smo je posjećivali nekoliko puta (imena nisu za navoditi bez konzultacije s dotičnima). S Višnjom smo vodili duge telefonske razgovore i učili od nje.
Naš pokušaj telefoniranja iz Basela uoči ovog Božića nije ostvaren. Iz bolnice nam je javljeno da radi starostnog i belešću iscrpljenog stanja gospođa Višnja ne može preuzeti razgovor s nama. Zaželjeli smo joj oporavak, ozdravljenje i nastavak suradnje, kao i dosada. Bojali smo se da su to zadnji dani i nažalost naš strah se je ostvario. Javljena nam je tužna vijest da se je naša draga Višnja preselila u Božji naručaj.
Draga naša i draga svehrvatska Višnja, čuvat ćemo Te u dragoj uspomeni i uvijek ćeš nam biti uzor u ljubavi i djelovanju za našu zajedničku – voljenu domovinu – državu Hrvatsku!
Vječna Ti slava, draga Pokojnice Višnja – S nama si zauvijek!
Dragan Hazler – Tvoj štovatelj, kao čovjek, kao Hrvat, kao sanitetski častnik HV u pričuvi i kao preživjeli pitomac Doknadne dočastničke škole Hrvatske ustaške mladeži s prisegom našem poglavniku Dr. Anti Paveliću.
Uz Tebe Višnja, Vječna slava i čast našem Poglavniku, koji je predao Bogu svoju hrvatsku dušu 28. prosinca 1958. pa smo u susretu te tužne obljetnice.
Oželošćeni pitomac Doknadne dočastničke škole Hrvatske ustaške mladeži u Karlovcu.
Dragan Hazler
NAPUSTILA JE OVU DOLINU SUZA NAŠA UZORNA I BORBENA PATRIOTKINJA IVANA VIŠNJA PAVELIĆ
NAPUSTILA JE OVU DOLINU SUZA NAŠA UZORNA I BORBENA PATRIOTKINJA IVANA VIŠNJA PAVELIĆ DNE 25.12.2015. U 6.30 P.M.
NAKON DUŽE BOLESTI. OVA SKROMNA I NEUMORNA RODOLJUPKA
ŽIVJELA JE I NEUMORNO RADILA I IZDAVALA DJELA SVOGA OTCA
ANTE PAVELIĆA DOKAZUJUĆI PRAVU HRVATSKU ISTINU.
IVANA VIŠNJA PAVELIĆ
Rođena 31.5.1923.g. Preminula 25.12.2015.
Pokopana na groblju San Isidro u Madridu u Španjolskoj.
Hrvati diljem Australije duboko osjećaju za gubitak naše počastne
Akademkinje HAZUD-a Basel Švicarska gdje će se osnovati odjel za
Siromašnu djecu koji će nositi ime „VIŠNJA PAVELĆ“ jer ona je
uviek bila pored svih svojih problema prava humanitarka.
Topla i iskrena sućut njenim nećakinjama Toni, Zvjezdani, kao i onim
drugim dvijema nećakinjama, neka našoj dragoj Višnji bude laka dobra
Španjolska gruda koja je mnogima dala utočište.
Počivala u miru i vječna svietlost svietlila joj!
Tvoja sestra Tuga
Hrvatska akademkinja HAZUD-a Mirjana Majić
Sretan i blagoslovljen Božić
i sve najbolje u novoj 2016. godini
želi Vam
Stina hrvatskih pradidova!
Badnjak u Hercegovini
Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva
fra Vandelin Karačić
Pismo dida Vidurine
MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!
- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.
- Ma jesam dide, priko volje će Marica.
Ma, Bože mi prosti, bolje bi bilo da... (vidi Marica da će je did prikorit pa promini umisto bolje bi bilo da nisam išla u bolje bi bilo da) sam išla u Novu.
Dide bila sam na Gorici i zaboravila sam ti reć jutros, nigdi si bija izaša, da je ovu misu prinosila hrvatska televizija, jer je ovu nedilju misnim slavljem obilježen Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.
Misu ti je predvodia predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak. A bija je i naš biskup Franjo Komarica.
- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.
- E dide, imamo li mi Hrvati svoju domovinu!?
- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!
- Ja, i je li ta naša domovina ima svoje ime, umiljato će Marica. Je li ta naša domovina ima svoje ime Hrvatska!?
- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?
- E pa dide, pa gleda si i sluša misu i jesi čuja šta naši biskupi govore: te Bosna te susjedna Hrvatska, te naša domovina Bosna i Hercegovina, te da se solidariziraju s nama Hrvatima ovdje u ovoj zemlji BiH naša braća iz Hrvatske i tako dalje i tako dalje k´o da smo mi tamo niko pleme u Abesiniji i šalju nam tamo nika braća iz Hrvatske milodare da nas ljudožderi ne pojidu daleko od naše rodne grude, naše daleke domovine Hrvatske, ljutito će Marica.
- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.
Je u pravu si, kako da se čovik ne najidi kad naši pastiri tako govoridu i kako ćemo unda naprid, kako da domovina napriduje kad oni koji su prvi tako falidiju.
A to je vrlo važno pitanje, dico moja, šta bi niki rekli krucijalno pitanje i na njemu se vidi ´koje gori a ´ko doli, ´ko je Rvat Oca Domovine, a ´ko Rvat priučeni!
Da se razumimo nema nitko ništa protiv milodara, da se braća miđusobno ispomažu u nevolji, ta zar i mi tako ovdi ne kupimo i šaljemo potrebitima.
Ma samo su trebali naglasiti naše jedinstvo, da smo jedan narod istog imena hrvatskog i da tako imamo istu domovinu što su nan je preci naši namrli i dali joj sveto ime Hrvatska i da je domovina jedna ko što je i jedna majka i da ćemo biti jedno i da će biti naše Kroacije dok nam bije naše srce junačko.
Eto tako su tribali govorit, tako su tribali s oltara divanit i svit prosvićivati, evanđelje navišćujući, vrteći kapom će did.
- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.
- Tako je dide, prikljući se dragovoljac Jure, tako je, nije to nevažno pitanje, nego je to temelj na kojem se kuća gradi.
A sićaš li se dide kad sam ono govorija na početku, kad smo kupili prvi kalašnjikov i za njega dali, jel ´no, tisuću i tristo maraka, a već su ga bili platili naši emigranti u Nimačkoj i poslali nam za obranu, da je to prvi znak da ne bude dobro izišlo kao ni to što naš Vranjo ne inzistira ne na nikakvoj konfederaciji nego na nezavisnosti i ujedinjenju naše Rvacke ka šta se ujedinila Istočna i Zapadna Njemačka.
E da smo na tome istrajali i ka takvoj nezavisnosti išli lustraciju provodeć sigurno da danas ne bi ovako završili i ovim temeljnim pitanjima raspravljali i toplu vodu otkrivali zarad dice komunizma i raznih naših mlakonja.
Ta da smo i do dan danas ratovali sigurno bi nas manje poginulo i znali bismo da ginemo za jednu i jedinstvenu i cjelovitu Hrvatsku! I kad li tad li bismo se izborili za svoje na svome za vike vikova!
A ovako vidimo što je nama naša borba dala da imamo kiflu od države Hrvatske i da smo mi ovdi u BiH ostali vanka kuće i da nas se u miru đavlijem ubilo preko tri tisuće branitelja i ne vidimo izlaz iz ove kalvarije nego je svaki dan sve gore i gore, sve je banda rasprodala i zadužila nas do sedmog kolina, sve će uzrujanije dragovoljac Jure.
- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.
- Ma nek škodi, ma neću bandi šutit, nisam ni kad je grmilo i sivalo!
- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.
- E strikane moj, zagrli i mali netijak Ivan Juru, i doda kako je sve to zabrinjavajuće kako naši vođe olako shvaćaju to pitanje domovine. Eno zar i naša prisidnica nije u nikom govoru rekla da imamo dvi domovine ka šta je i Karamarko na onim predizbornim skupovima ovdi kod nas govorija da smo jedan narod sa dvije domovine, a što sad i neki naši biskupi govore.
- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.
- Da zar je niko zaboravuja da je on primija i onu limariju od zločinačke srbske tvorevine ča je zovu Ripublika iz ruku Milorada Dodika, dal ka zahvalu što su bile mirne i pokorne ovce za klanje i protjerivanje, ljutito se nadoveza dragovoljac Jure.
- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.
- Je, ma sve znam, neda se smesti Ivo, al da se vratim na domovinu, upravo je neshvatljivo da tako olako mogu oni na vrhu navoditi vodu na miln neprijatelja naših i naše domovine. Zapravo možda je bolje reći da je shvatljivo kad se zna di su se i kako neki razvijali i koliko im je Hrvatska značila.
Baš zato, zbog toga što je zbog svih dosadašnjih pripuznih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo i hrvatstvo, triba jasno i glasno reći i Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska!
Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.
Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!
Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!
Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda možemo reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!
Dakle triba jasno i glasno svima reći, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatstvo, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim, svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom!
Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštititi sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući. Jer narod bez države je u ropstvu, u okupaciji i opasnoj ovisnosti o drugim državama.
- O srce didovo održa si nam pravi govor, dođi ´vamo da te did ljubi, e di je naš Antiša da te čuje, da vidi da još ima kremen Rvata šta se ne boje reć šta je pravo pa kom drago kom krivo.
Ma dite moje triba tebe za profešura rvatstva dat ovim našim predvodnicima da se nauče ča to znači Rvat biti i za svoj rod se borit, da znaju da rod bo svoj štuje onaj ko na prošlosti budućnost si snuje, da znaju kukavice jedne da navik živi onaj ki zgine pošteno!
O di su Zrinski Frankopani di su ona Lava dva, govori did i unuke svoje ljubi, a oči mu suze u daljinu gledeć.
- Da, bravo Ivane, zagrli ga i njegov braco Luka, možemo reći, ka šta nam je govorija fra Berislav, da je domovina isto što i narod, živi narod sa svim svojim vrijednostima, uspomenama, postignućima gospodarstva, umjetnosti, znanosti i kulture, narodnim običajima, patnjama i nadama. Zapravo domovina je naša svijest, naše narodno sjećanje, povijest i stremljenje, domovina je živi narod koji zna za sebe. Ka šta pisnik poji: Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono dublje u riječi s Hrvatskom me veže i ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i di god krenem sa mnom je Hrvatska!
Narod hrvatski je, dakle, jedan i tako ima i jednu domovinu koja se zove narodnim imenom hrvatskim i tko to može zamisliti narod izvan svoje domovine!?
Tko to može reći Duvanjskom polju koje je vidilo krunidbu Kralja Tomislava da ono nije više u domovini Hrvatskoj!?
Tko to i zarad čijih interesa dijelove naše napaćene didovine proglašava posebnim domovinama dok nam je majka Hrvatska živa i za život se bori!?
Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.
To mu je i uspjelo, u najvećoj mjeri, 10. travnja 1941., jer je bio svjestan svoje jedine domovine Hrvatske. Zar tada onaj Hrvat iz Trebinja, Senja, Sarajeva, Zagreba, Banja Luke, Bjelovara… nije sa najvećom radošću dočekao ostvarenje višestoljetnog sna - uskrsnuće svoje nezavisne države na najvećem dijelu svoje Domovine.
Bi li to uspio da su mu neprijatelji nametnuli razdijeljenost i nejedinstvo s domovinama: Bosnom, Hercegovinom, Slavonijom, Dalmacijom…
Hrvatska Domovina je Hrvatska Majka i ako su nam majci otrgnuli ruku nećemo, valjda, tu otrgnutu ruku uzeti za Domovinu, pa onda dalje, kako je dušmani budu kidali, prst, nokat, što li!?
Ta i Njemačka je bila nasilno razdijeljena na dvije države i jesu li onda istočni i zapadni Nijemci živjeli u različitim domovinama ili u različitim državama?!
I u naše obrambenom Domovinskom ratu pred velikosrpskom agresijom je Hrvat iz Livna kao i iz Viteza stao u obranu svoje domovine hrvatske, jednako kao i Hrvat iz Splita i Varaždina, jer je bio svjestan da je on koji živi u državi BiH jednako u domovini Hrvatskoj, kao i Hrvat koji živi u RH.
Bio je svjestan da može živjeti u slobodi i uživati plodove svoga rada samo u svojoj cjelovitoj državi i u zajedništvu svog naroda u svojoj domovini.
Za to smo se borili, ali voljom svjetskih moćnika i domaćih beskičmenjaka i poslušnika to nismo uspjeli ostvariti, propustili smo povijesnu priliku, i danas imamo državu RH i državu BiH, i vidimo da nismo slobodni. Niti ćemo biti s obzirom kako govore o domovini niki koji nas vode kako u crikvi tako i u politici.
- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.
Eto Marice opet si ti nas uplela u još jednu hrvacku raspru, veselo će did tapšući dragovoljca Juru dajući mu do znanja da je ima onda pravo kad se i did nije sa svime slaga, jer da smo goloruki, a oni imaju sve, i ne možeš kad je svit na njiovoj strani i tako dalje đava im sriću odnija!
- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.
- E srce didovo duboko oreš. A šta ću ti reć, kad i sama znaš da nas ima svakakvih i nije svak rabar, nima svak rabro srce, nima svak čistu dušu, nije svak od riči kad nas ima i potkupljivih, zasukanih, prodanih i zadrtih, kukavnih, koji zarad svoje koristi su spremni služit svemu šta im daje važnost u svitu, šta im puni korito i tako ih čini robom tila i đavla udaljujućih i od Boga i od svoje braće, svoga naroda i riči istinite.
Mnogi su se odnarodili, mnogi su zabludjeli i postali mlakonje, nemajući rabrosti reći istinu jer su mnoge ove ideje oblaćene i ozloglašene kao i oni koji su ih nekad oživotvorili tako da oni nastoje ići putem manjeg otpora ne bi li izokola došli do ovoga o čem mi pričamo.
Ali to je jalov posa, izgubljena bitka, jer kako nema kršćanstva po sniženoj cini tako i nema slobode bez žrtve! A upravo smo mi kršćani dužni širiti istinu, i mi smo dužni biti novi proroci, jer prorok je onaj koji govori istinu, podignu kažiprst did visoko!
A to što su niki dobronamirni, ne znači da ne mogu time gadno pogrišit, jer uz očenaše i puška nas je obranila. Ne znači da je pamitan onaj dobronamirnik koji se samo u očenaše uzda da će ga branit od četničkog noža, jer ne kaže se džaba pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći.
A ima i ona, srce didovo, put u paka je popločan dobrim namirama!
Oću reć, ne povodit se prema nikim nego se uzdat use, u prosudbu, savist i ono ča su nas naučili naši neumrli mučenici, oci naši koji krvcu liše zarad imena rvatskog.
- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?
Pa ja sam mislila kad je ovo država Bosna i Hercegovina da je to onda naša domovina, a oni tamo ka i moj dica u Hrvatskoj imaju svoju domovinu. Dobro da ste mi pamet prosvitlili.
E Bože, Bože moj i umrla bi a tako nisam čula da niko govori, priteže šudar susida Zora. Vala vam dico didova. Ma znaju današnja dica više nek neki naši novoviki pismoznanci.
- Ali dobro si shvatila, Republika Hrvatska je naša država, zapravo naše dice koja žive doli u Trogiru, ka šta je i naša država ova i ovakva Bosna i Hercegovina iako smo se borili za Državu Hrvatsku, ali domovina nam je svima Rvatska!
Nu, Zore, Zore da si mene unda slušala, a ne virovala prokletim komunistima davno bi znala što je država, a što je domovina i ne bi dala Janku da ono uzme crvenu knjižicu u prokletoj šugoslaviji, u partiju uđe i sve one jade nam svima priredi zbog špijanja poštenih Rvata i nako se s ljudima u selu zavadit.
- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.
- Dobro, dobro, bolje ikad pameti doć nego nikada. Ja volim reć, Rvat je mio koje vjere bio, na šalu će did!
Nego, eto kud se dođe kad se ne misli svojom glavom i ne sluša narodna mudrost i pamćenje. Eto recimo ti imaš njivu preko granice i sad ti je sestra, ćemo reć u Domovini Rvatskoj, a ti ko biva u domovini Bosni i Hercegovini, a iz iste kuće ste izišli i iste njive orali dok niko nije sve crnom granicom pripolovija. Kako ti to nije čudno, kod otvorenih očiju ti viruješ što ti drugi pripovida, neprijatelj koji je gazija sve nama sveto. Zar mi nisi i unda plačuć išla dojavit žalosnu vist da je umra Tito, a ja ti radosno reka da je krepa pas krvoločni!
Znači niki su naši zemlju podilili i mi prihvaćamo to nasilje prihvaćajući njihove riči za naš razdiljeni dom.
Ženska glavo, ovo može biti naša država ako nam nije nasiljem nametnuta i ako štiti naše pravice, ali ne može biti naša domovina jer naša je domovina Rvatska.
Domovina se ne dili ka šta se ni narod ne dili.
Ka šta Ivo i Luka rekoše mi možemo imati i nemati državu il ih imati više, ali nikad ne možemo ostati bez domovine! Domovina je ka majka jedna i ne može se nikim drugim imenom zvati venga Rvatskim!
Domovina nije određena državnim granicama i srića je od Boga i sritan je narod koji uspije tako napravit državu da zaokruži državnom međom svoju domovinu . Ka šta su i Hrvati bili sretni za Kralja Tomislava il za našega Ante kad smo pod okrilje svoje države okupili najveći dio svoga naroda, svoje domovine!
I zato griše i neki naši branitelji koji kažu mi smo obranom od srpskog agresora stvorili domovinu Hrvatsku! Ispravno je reći, mi smo srušili prokletu jugovinu i ponovno stvorili državu, Republiku Hrvatsku.
Zato treba paziti što se govori. I po sto puti triba ponovit, imamo kao jedan hrvatski narod svoju jedinu domovinu Hrvatsku i imamo državu Republiku Hrvatsku i imamo i državu Bosnu Hercegovinu koja je naša država i nju ne zovemo domovinom niti govorimo da nam je država RH domovina. Domovina nam je Rvatska! Ako se čije misto našlo nesrićom vanka naše državne granice to ne znači da je vanka domovine Rvatske! Svaki narod teži tomu da ima svoju državu na tlu svoje domovine okupljajući rasuto stado, dico moja!
Samo mi lutamo i ne znamo što hoćemo i strane tutore slušamo, a o glavi nam rade.
- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.
- Znam Jure, znam. Nego dajder donesi domijanu iz jatića pa nam nali u bukaru, a dici i babi i Zori donesi po malo soka od kadulje. Zaslužili smo kad smo vako proljudikali. Zore ponesi štokrlu vamo i sidi s nama za stol kad nas vako sunce lipo grije na starom gumnu
I baba kad će ručak, ti nas slušaš, a dica gladna, zadovoljno će did gladeći malog Luku po glavi.
- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.
- Evala ti bilo babo moja, čuvarice naša, uzdarje moje, vidija sam ja dim kad si vatru ložila. I nisam zaboravija druge naše Rvate, ne diraj mi staru ranu, a tko je pamitan znat će da se sve ća rekosmo i na nji odnosi. Samo evo da zasad malo odmorimo, nastavit ćemo niki drugi put.
- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.
- Ma jesmo zlato moje. Čak smo se i više puta ponovili, viče did za unučadi. Brzo se vratite i čuvajte se pasa dida Matiše, znate da su odvezani, zabrinuto će did vrteći glavom.
Jure, de rođeni, de dolij dok baba ode, vidiš da bukara žeđa.
Did Vidurina
Sa Starog gumna 8. ožujka 2015.
Zapisao: ing. Ante Matić od Livna
Moj Dom
Tako je govorio Otac Domovine
Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)
DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE
Dr. Ante Bonifačić
Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.
Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.
Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.
Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg djetinstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva, i kao svaki dječak, osjeća epsku dužnost, da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rodjenje Ante Pavelića. Starčević je progovorio u prastarom glagoljaskom duhu, ukrašenom ciceronianskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima, u grimizu rođenog grčkog basileusa. Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva, o kojemu je Pavelić maštao. Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:
EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!
Prelaz na pravo, medju juratoše sa čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga, kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasljednika Starčevića. Ante Starčević postao je živi ideal borca za narodna prava kime se mladi pravnik sve više poistovjetuje. Starac govori sa carem u Beču u ime hrvatskog naroda, kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi I zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči, koje narod govori o gospodskim lupežima. Od Starca je Poglavnik naučio, da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici. Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Poglavnik proučava, savjestnošću historičara, hrvatsku poviest i hrvatske pravice. Formula prilikom otvaranja Hrvatskoga Sabora godine 1942., bila je izkopana kao prastara ploča, da poveže hrvatsku sadašnjost sa hrvatskom prošlošću.
Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?
Prelazeći preko Markova Trga, budući Poglavnik, više vidi usijanu glavu Matije Gubca nego sjedište presvietloga bana Khuena Hedervarya, koji je služio desetljećima "monarha, koji je bio uvjeren u svojim božanskim pravima i svoju odgovomost samo prema božanstvu", a hrvatski narod bio je skup pandura, koje su Habsburgovci upotrebljavali za svoje interese i našu narodnu sramotu. I taj presvietli ban, koji po nalozima Beča i Pešte stvara većine u Hrvatskom Saboru, po svoj prilici starijem od englezkog parlamenta, šeće dvadeset godina svakog popodneva oko Cmroka, a da ga nitko nije klopio batinom po cilindru.
Učenik Staroga shvaća,
da je čast naroda i sloboda Hrvatske vezana sa stoljećima prošlosti i sa prostorom Europe Karla Velikoga, a ne samo sadržaj Križevačkih Statuta, dobrih večera i domoljubnih zdravica.
Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:
POVERA CROAZIA!
A Rakovačka Buna postala je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih Ustaša i Križara. Mladi odtvjetnik zagrebački odkrio je brzo družtvo «Direktora Križanića», svog prijatelja Mile; »Gospodje Sabine« Eugena Kumičića i njegove «Pobieljene Grobove« i »Radmiloviće« Ljube Babića.
Znameniti Krapinski načelnik Sluga, - izrazio je rečenicom: "Nema te vlade, kojoj ja ne bi mogel služiti!” - SRŽ IZRODJENE GOSPODE I INTELIGENClJE, KOJA JE IZ MOČVARE ABSOLUTIZMA PREŠLA U MOČVARE BALKANŠTINE KAO NARODNA ELITA!
Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".
Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu start živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.
Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.
"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.
Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.
Radić i Pavelić stavili su u pogon najveće skrivene hrvatske energije. Rieči Stjepana Radića umirućeg u beogradskoj bolnici, mogle bi biti rieči Ante Pavelića: "Nema sumnje, da sviće novo razdoblje u političkom životu hrvatskog naroda. Mi moramo doskora započeti s akcijom, koja će dokrajčiti svako otimanje narodnog suvereniteta i svako samovoljno i zločinačko uništavanje našeg narodnog gospodarstva, naše kulture i našeg narodnog života...".
Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.
Kao što je godine 1933- napisao New York Times o hrvatskom plebiscitu širom svieta:
"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".
Nitko ne može kazati, da nismo izcrpili sve pravne liekove, sve utoke i prosvjede, sakupili na stotine tisuća podpisa hrvatskih radnika razasutih svietom, po rudnicima i ljevaonicama, tiskali brošure i letke za sve konzule i ministre svih slobodnih naroda svieta i za ropotrnice Družtva Naroda.
Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.
U točki sedmoj i osmoj Načela, Poglavik iztiče poviestnu istinu, "da smo kroz sva stoljeća sačuvali svoju državu u slobodnoj zajednici sa drugim narodima, i da imamo pravo, da ostvarimo vrhovničtvo nad svim hrvatskim zemljama u podpuno nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj".
Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.
Razbijajući čitavo stoljeće balkanskog kriminala usred krvavog osinjaka, koji je izazvao Prvi Svjetski Rat, Poglavnik je stavio u pogon najveće hrvatske energije.
Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.
Grobni humci narodnog vodje Stjepana Radića, okruženi humcima hrvatskih mučenika, Javora, Soldina, Zrinskoga, Brkljačića, Hranilovića, Begovića, Oreba, Sufflaya, Predaveca, Sibinjskih i Senjskih žrtava, uz legije drugih patnika i mu¬čenika, nastavljaju krvavo čislo veličanstvene borbe hrvatskog naroda za slobodu.
Nikada u svojoj poviesti nije hrvatski narod imao toliko snage i žrtvovao toliko svoje najplemenitije hrvatske krvi, kao za doba vladanja Poglavnikovog.
Stoljeća krvavih borba s Turcima, nisu nikada bila tako strašna kao doba Drugog Svjetskog Rata, kada je svaka hrvatska kuća bila bunker za hrvatsku na¬rodnu slobodu. Gotovo miliarda ljudi, koja nam je priznala nezavisnost, dala nam je prvi put u poviesti medjunarodno priznanje nezavisne nacije.
Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.
OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE
STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI,
DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD
Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...
Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.
Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi.
OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM
DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI,
BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE
I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...
Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom.
Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.
Hrvatski Narod je ostao iza Poglavnikove smrti bez vodje, ali preporodjen i pomladjen vatrom, krvlju i mukama.
POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.
KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!
ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.
(Hrvatska, Buenos Aires, Argentina. Broj 4-7 (291-294). Spornen - izdanje 10. Travnja 1960. Dr. Ante Bonifačić: Preporoditelj i Obnovitelj Hrvatske)
Poslušajte, sjetite se...
Ivo Fabijan: Striče Ivane
Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu
O prorocima
Kao duhovan narod Kravatani su i prije pokrštenja mnogo cijenili proroke (mage), rado o njima slušali i izvršavali njihove zapovijedi. Po primanju kršćanske vjere s još više udivljenja, vjere i poslušnosti su od vjeroučitelja slušali o prorocima, i to o pravim i lažnim prorocima. Naučili su u vjeri lučiti jedne od drugih. Međutim, često su bili u zabludi što i od pravih proroka mogu očekivati; miješali su njihovo duhovno i svjetovno poslanje. Da ne bi i dalje u zabludi živjeli, Prorokovođa sjede na tronožc i reče:
- Ne budite praznovjerni, o ljudi, o Kravatani, zašto da slijepi po svijetu hodite, zašto da od toga štetu imate. Ne vjerujte prorocima jer proroka nema, niti je ikad bilo. Ima samo vjera u proroke i u njihova proročanstva. Onaj tko ima hrabrosti s istinom se družiti i s okrutnom istinom živjeti, taj zna da se od Sokrata do danas ni jedno proročanstvo obistinilo nije.
Na vašim licima vidim čuđenje i prepast. S vaših usana i iz vaših ljubopitljivih pogleda čitam pitanje: pa kako su onda proroci uvijek bili obljubljeni, kako su bili uvjerljivi, kako su im narodi vjerovali?
Strpljivi budite, sve ću vam reći, otkrit ću vam tu lažnu proročku tajnu. Vi vjerujete da proroci znaju budućnost, da znaju zagonetku sutrašnjega dana. Ali se varate. Vjera u proroke dolazi od ljudskoga straha i znatiželje. Tko se od vas ne boji sutrašnjega dana, tko ne želi znati zagonetku njegovu?
Proročka vještina, pače umijeće, ne zasniva se na znanju onoga što će u budućnosti biti, nego na spoznaji sadašnjosti. Samo onaj tko spozna uzroke koji su danas nastali i koji će sutra posljedicama uroditi, samo taj poznaje sutrašnji dan. Više, dublje i dalje od toga, ono čemu uzroke današnje ne poznajemo, to nitko ne spozna. Ne budite nestrpljivi, ne budite preuzetni. Veliki je dar onih koji uzroke današnje poznaju, toliko velik da ih je malo na svijetu. Ljudi se varaju kad vjeruju da znaju, da su spoznali današnje uzroke. I dobro je što se varaju, jer na tome grade svoje samopoštovanje. A u biti, od privida, a ne od spoznatoga uvida žive. Od banalnosti svakodnevnih želja i nada oni žive.
Toliko slabo postojeća stanje svijeta poznaju: kad im ga netko otkriva misle da im otkriva drugi, nepoznati svijet, nepoznatu budućnost. Tako, te je dovoljno nečije poznavanje stanje svijeta da mu povjerujete kako je prorok i da poznaje budućnost. A u biti, poznavanje stanja svijeta je samo poznavanje čovjekove želje da spozna budućnost i njegov strah od budućnosti. Poznavanje čovjekova značaja, onoga značaja jednakog u svih ljudi, posebnoga u svakog naroda i zasebnoga značaja svakoga pojedinca. O, kako su svi ljudi slični, kako su međusobno različni! Začuđujuće je da ne govore svi istim, jednim jezikom, začuđujuće je da se uopće razumiju. Dakle, onaj tko spozna tko je prorok, spoznaje postojeće stanje. Čovjek je tako nesigurno, strašljivo biće. Boji se za svoj život, ne samo za sutrašnji dan, nego za svaki sat, za svaku minutu svoje budućnosti. A, zaista, za to ima dovoljno razloga u strepnji, jer mu je život tako neizvjestan, tako nesiguran. Otuda njegova znatiželja za svaki budući dan. Ne samo za svoj, nego i za budućnost svoje nacije, pa i cijeloga čovječanstva. Jer svaki čovjek je i ta cjelina i tim cjelinama živi. Čovjek je zaista preuzetno biće. Htio bi znati ono što ni bogovi ne znaju.
Još od Heraklita je znano da značaj čovjeku određuje njegovu sudbinu. Heraklit je zaista poznavao postojeće stanje, uistinu je poznavao nadu i želje čovjekove. Da, značaj određuje čovjekovu sudbinu, ali samo onoliko koliko čovjek može utjecati na nju. Jer nije on gospodar svega.
Dakle, nema proroka, svi su proroci lažni. Ali, dragi Kravatani, otkrit ću vam i drugu tajnu: ako ne postoje proroci, postoji predviđanje i predviđači. Predviđanje kao vjerojatnost
očekivanoga, s razlogom očekivano. No, ne za daleku, nego samo za blisku budućnost. Jer, kao što meteorolozi ne mogu predvidjeti kakvo će biti vrijeme za dulje od četiri dana, tako ni predviđanje ne može doseći dalje od nastupa posljedica kojima poznajemo već nastale uzroke. Sve drugo, sve dublje u budućnost obično ja gatanje, bajanje, obično proricanje, jer nespoznatljiva je mudrost Njegova.
O, kako bi život bio gorak, kako neizdrživo razočaravajući kada bismo mogli predviđati svoj sutrašnji dan! Preveliki bi vas strah i tuga za životom shrvali. Zato budi sretan, o čovječe, u svom svetom i optimističnom neznanju. Budi sretan na zemlji dok se ne ispuni tvoje vrijeme. To je treća proročka tajna.
A i dobro je što su svi proroci lažni. Da čovjek ne može spoznati svoju budućnost. Zamislite samo kakav bi svijet bio kada bi poznavao svoju budućnost! Jedni bi joj od straha za sva zla koja nadolaze htjeli umaći, a drugi bi bili protivni i htjeli se prilagoditi. Bio bi to sveopći kaos i rat, kraj miru među ljudima. Eto, vidite što ne trebate pitati, čime se ne trebate zamarati.
Pa ipak, dragi Kravatani, spoznajte se kao nacija da biste mogli očekivati, jer očekivanje je mnogo više od puste želje. A još je važnije da upoznate svoje neprijatelje, da biste mogli predviđati njihove namjere. Spoznaj uzroke koji ih pokreću, da bi predvidio korake i njihova djela.
Vidim na licima vas bogobojaznih da se u vašu dušu uvlači strepnja i čuđenje. Pitate se kako je to moguće kad nas naša katolička vjera poučava da su postojali proroci (veliki i mali) i da su se sva njihova proroštva ispunila? Zar nas ti Učitelju iz vjere izgoniš? Ne, dragi Kravatani, niti vas iz vjere izgonim, niti govorim neistinu. Istina je, međutim, da proroci nisu proricali svjetovne, političke i druge društvene događaje, nego su nadahnuti priopćavali temeljna dogmatska, bogoštovna i moralna načela. A kada su proricali budućnost na osnovi stanja i kritike sadašnjosti, prestajali su biti proroci, a postajali predviđači. Pa i samo Isusovo proroštvo, koji kao Bogočovjek stoji iznad proroka, o dolasku Kraljevstva nebeskoga nije se ispunilo. On je, naime, prema Mateju, navješćujući pripreme i događaje za svoj dolazak i dolazak Kraljevstva nebeskoga, prorekao: “Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj ne će proći dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje ne će proći.” (Matej, 24, 34-36 ) Kritička teologija otkriva tu eklogu kao neispunjeno proroštvo. Valjda je, govoreći, govorio kao čovjek, a ne kao Bog, jer da je govorio kao Bog proroštvo bi se ispunilo.
Zato kad vam netko kaže da će se nešto dogoditi, prema nekom proroštvu koje se odnosi na svjetovne događaje, znajte da krivotvori ili proroštvo ili njegovo ispunjenje. Znajte da se radi o pismoznancima, jer oni se rado prorocima grade. A vi se držite predviđanja koje se također samo može, ali i ne mora ispuniti. Ako budete tako postupali, bit ćete na Ispravnom putu, imat ćete uspjeha u svojim namjerama i nećete se razočarati.
No, dobra se predviđanja ostvaruju. Od njih za njihova predviđaća dolaze velike, neprocjenjive koristi. Kao primjer, navest ću vam dobro predviđanje Williama Pitta (zvanog Pitt Mladi), albionskoga političara. Albion nikad nije imao proroke, ali je uvijek imao dobre, inspirirane i darovite predviđače državnike i vođe.
Naime, Pittovi prijatelji, čuvši za Napoleonove uspjehe kod Ulma te velike uspjehe u Njemačkoj, nagovaraše ga da Albion treba prepustiti europski kontinent vlastitoj sudbini jer da je Napoleon nepobjediv, a da se Albion treba okrenuti stvaranju novoga carstva na moru. Pitt se s njima nije složio nego je rekao: ne, Napoleon će biti zaustavljen kad naiđe na nacionalni otpor, a to će biti u Španjolskoj. Tada će Albion intervenirati i Napoleon će biti slomljen. I, doista, deset godina kasnije to se predviđanje i ostvarilo točno onako kako ga je izrekao Pitt. Takvih točnih predviđanja od velikih državnika i vođa u povijesti je bilo mnogo. Treba samo pročitati Plutarhove Usporedne životopise da bismo upoznali mnoga točna predviđanja i koristi od njih.
Dakle, predviđanja se, za razliku od proroštva, ostvaruju. Ostvaruju se kad se zasnivaju na poznavanju stanja sile i mentaliteta čimbenika, naroda koji su u igri događaja. Što je bilo odlučno za točnost Pittova predviđanja? To što je austrijsko carstvo bilo višenacionalno i kao takvo bez homogene nacionalne volje, pa stoga nesposobno za obranu od vojnoga genija, vođe koji je predvodio vojsku inspiriranu nacionalnom slavom i veličinom. Isto je bilo i s Njemačkom rascjepkanom u desetke kneževina i carstva. No, zato je Španjolska, koja je tada još bila ponosno kraljevstvo, osvajačko, nacionalno samosvjesno isto kao i Francuska, bila nepobjediva. To je, dakle, bilo zaključivanje ne spekulativnoga mišljenja, obične spekulacije, nego rezultat zdravoga razuma i povijesnoga iskustva. Bio je to zdravi geopolitički rezon koji najbolje uočava i procjenjuje realne povijesne sile koje su na djelu. Pittovu hladnu procjenu omogućila je i činjenica da je Albion na otoku, zemljopisno distanciran i takoreći politički i nije u Europi, što mu je omogućilo hladno i objektivno razmatranje.
Tako bi i prođe i trideset deveti dan učenja Ispravnoga puta.
Podsjetnik...
Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio
Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu
Knjiga "Tržišno Gospodarstvo i neokomunizam" opisuje bitna načela i ponašanja u slobodnom društvu i napisana je kao rezultat moje zabrinutosti za naš nacionalni i teritorijalni integritet, za politiku općenito, pravdu, gospodarstvo i društvene posljedice mjera i postupaka koji se gomilaju od 1995. godine. Moja je nada da će iznjedriti novi način mišljenja u smjeru slobode i suprotan neljudskom, razornom, služinskom kriteriju komunista, kolektivista općenito i jugo-panslavista. Ne pretjerujem ako tvrdim da u današnjoj Hrvatskoj nema prave demokracije, republike ni tržišnog gospodarstva. Još prevladavaju komunistička ideologija, strukture i navike, i ne samo da prevladavaju nego su još na vlasti jugokomunisti, oni s većinom medija, dobrim dijelom intelektualaca i s drugim istomišljenicima, susjedima i europskim silama, rade da se sve vrati u stanje kakvo je bilo prije 1990. godine.
Osnovne ideje tržišnog gospodarstva
Tržišno gospodarstvo zahtjeva slobodni postupak svakog pojedinca, svakog radnika, da on odlučuje što će učiniti s novcem plod svog fizičkog ili intelektualnog rada. Jedna od najvećih tragedija za slobodu i blagostanje čovječanstva je činjenica kako su nas vjekovima različite vlade nagovorile ili prisilile da njima predamo plod našeg rada tako da ga političari troše kako njima padne napamet.
Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.
Cijena povoljne prilike
Svaki trenutak, svaki dan, obvezni smo slobodno birati resurse i potrebe. Resursi ili sredstva - tradicionalno opisani kao zemlja, rad i kapital u širem smislu - su raspoloživi u ograničenim količinama dok su potrebe građana i društva za gospodarskim dobrima i uslugama neograničene. Gospodarstvo se stalno suočava s problemom kako dodijeliti oskudna sredstva proizvodnje na takav način da zadovolje više ljudskih potreba. Svaki izbor resursa, dobara i usluga ima alternativnu cijenu: ta cijena su dobra, usluge ili druga sredstva koji se ne mogu u tom trenutku koristiti. To je tzv. cijena "povoljne prilike" ili "opportunity cost". Ovaj pojam je važan i ima ozbiljne posljedice kad se određuju državni troškovi i mora se promatrati ne samo odnos troškova i koristi određenog državnog investicijskog projekta koji će se financirati iz poreznih prihoda, nego i cijena "povoljne prilike" privatnih projekata koji bi se realizirali da ne postoji obveza plaćanja poreza. U socijalističkim državama, kao što je Hrvatska, ovakve analize se ne čine, nego nomenklatura odlučuje!
Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.
Različite osobe vrjednuju dobra i usluge na različite načine, dapače te vrijednosti mijenjaju s vremenom i ovisno o okolnostima. Osim toga, pojedinac i sam neprestano različito vrjednuje stvari ovisno o tome koliko zadovoljava njegove potrebe. Gospodarstvo je dinamičan proces sa stalnim promjenama u potražnji, ponudi i tehnološkim uvjetima koji trebaju riješiti kako raspodijeliti oskudna raspoloživa sredstva za proizvodnju kako bi u svakom pojedinom trenutku što bolje zadovoljili promjenjive potrebe ljudi.
Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.
Slobodne tržišne cijene
U stvarnom svijetu, ritam gospodarstva određuju dinamika ponude i potražnje na tržištu i usklađenosti cijena i uloga države, posebice, ako visoka razina državne intervencije pobuđuje ili otežava efikasnu uporabu uvijek oskudnih proizvodnih sredstava. Slobodne tržišne cijene ispunjavaju tri osnovne funkcije u organizaciji gospodarske aktivnosti.
Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.
Drugo: valja pojasniti da informacija koja je važna za organizaciju ekonomske proizvodnje je zapravo informacija o relativnim cijenama - cijena dobara ili usluga u odnosu na druga dobra i usluge. Relativne cijene predstavljaju poticaj prema kojem će poduzetnici postupiti i odlučiti kamo usmjeriti svoje investicije.
Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.
Ali glavni ključ da se temeljito dođe do spoznaje slobodnog tržišta je pravo na privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo je materijalna vrijednost stvorena plodom intelektualnog ili fizičkog rada pojedinaca, koja se oblikuje kao prihod, stvarne vrijednosti kao npr. nekretnine ili intelektualno vlasništvo.
Sloboda je preduvjet blagostanja
Želio bih istaknuti bitnu važnost privatnog vlasništva za slobodu, za pravedno i uspješno društvo. Pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja jedan moralni sustav nagrada i kazni izgrađen na temeljnim vrijednostima kao što su poštenje, korektni rad, štednja, poštivanje sposobnosti i znanja drugih i snošljivost. Kada govorim o tržišnom gospodarstvu uključujem neizbježivu potrebu tih vrijednosti u njezinoj definiciji toliko ili više značajnu od one koja se isključivo odnosi na traženje materijalnog napretka. Spomenute vrijednosti stvaraju socijalnu etiku koja mora postojati u privatnom životu i mora se zatim proširiti na cijelo društvo i moraju biti uključene u filozofiju, politiku, gospodarstvo, pravdu. Ta društvena etika mora također biti temeljni sadržaj našeg Ustava i svih postojećih zakona i one koje tek treba Sabor usvojiti.
Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.
Kakva je gospodarska situacija u Hrvatskoj? Dopustite mi da pojednostavim teoriju i opišem ponašanje države i pojedinaca i da to svedem na četiri kategorije, uglavnom dobro određene: kad su država i pučanstvo u njoj siromašni i žive siromašno; kad su oba bogati i žive kao siromasi; kad su oba bogati i žive kao bogati, i kad su država i pučanstvo siromašni i žive kao bogati.
Trošimo kao bogataši
Hrvatska je, nažalost, u ovoj četvrtoj kategoriji, najgoroj s ekonomskog i moralnog stajališta. U Hrvatskoj, država i pučanstvo su siromašni, ali ponašaju se i troše kao da su bogati. Tako, npr., državni proračunski deficit je kroničan, vanjski dug raste nekontrolirano, uvoz daleko premašuje izvoz, dok država i privatnici troše u kupnji automobila, mobitela, pokućstva, u izgradnji stambenih objekata namijenjenih rodbini onih koji su nas razorili, silovali i ubijali, sumnjivih državnih investicija u infrastrukturu, subvencije propalim poduzećima, saniranje banaka, putovanja... da ne spomenemo izravnu i golemu nekažnjenu korupciju, sve financirano porezima, kreditima i inozemnim zajmovima.
Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.
Imam osjećaj kao da narod misli da će ga država opskrbiti u svemu. Žalim, ali moram ga razočarati, jer država ništa nema i, prema tome, ništa ne može dati a da nije prije utržila od onih koji rade, putem poreza i drugih davanja. Privatni sektor ulaže svoj vlastiti novac i vrijeme i snosi rizik u procesu proizvodnje. Država samo troši uključivši slučaj kad upravlja tvrtkama koje proizvode dobra i usluge loše kvalitete. Očito je da je država i te kako dobar posao za političare. Za ostale ljude naša država je danas "tsunami" za gospodarstvo i za moralno, političko i socijalno zdravlje Hrvata. Država nije jedan mističan stvor, svemoguća, za koju se pretpostavlja da djeluje čineći dobro. Naša država nije ono što bi trebala biti za Hrvate. Ona je osim toga, danas konstituirana, nažalost, sa ovakvim predsjednikom, premijerom, drugim ministrima i dužnosnicima, te birokracijom koja ih okružuje u sve većem broju. Snaga i vrijednost Republike je utvrđena u djelotvornim, transparent-nim, neovisnim institucijama i u odgovornoj slobodi građana, a ne onima koji prolazno sjede na vlasti.
Nova Oluja
Spomenuo sam da ekonomija nije samostalna znanost: ovisi, također, o stupnju kakvoće pravnih, političkih i ekonomskih institucija zemlje. Nažalost, toga nema u Hrvatskoj. Zapravo, "nešto je trulo u Hrvatskoj". I smrad proizlazi iz mozgova naših vladajućih ekipa. Budimo svjesni da nećemo doći do prave suverene države, ni do slobodnog tržišta, ni blagostanja u Hrvatskoj dok god Hrvati ne spriječe djelovanje grobara naše povijesti, naših velikana i junaka, našeg naroda i domovine, rušitelja našeg društva. Sve se to događa zahvaljujući šutnji i ravnodušnosti Hrvata koji su dopustili uporabu nesposobnosti, laži, izdaje i najniži stupanj morala u našem političkom životu. Domovinski rat nije još završio. On se sada vodi na području ideja i promidžbe. Iz vladajućih ekipa serviraju nam lažne, pokvarene propagande. Ono što se odlučuje nisu samo gospodarski problemi naroda, već borba na život i smrt da Hrvatska opstane kao suverena i neovisna država, koja odlučuje sama, i jedino ona, o svojoj sudbini. Pripremimo novu Oluju, ovog puta na intelektualnom i demokratskom području, s golemom i aktivnom potporom naroda, da se jednom zauvijek riješimo zlehude pošasti jugokomunističkog raka.
Mladen Rojnica
Iz knjige Mladena Ivezića: Titova umjetnost mržnje
Promidžba Nezavisne Države Hrvatske
Komunisti nisu birali riječi za blaćenje svojih vojnih i političkih protivnika.
Orijentirani prije svega prema zaostalim srpskim seljacima, oni time nisu gubili,
nego, pače, dobivali političke bodove. Kao i Srpska pravoslavna crkva oni su u isto
vrijeme baš lažima, mržnjom i prostotama postizali i vojnu motivaciju za borbe i
genocid nad Hrvatima.
Srpsko je seljaštvo u Hrvatskoj još od vremena Austrijskoga carstva bilo bitno
zaostalije u prosvjeti od hrvatskoga. Naoružanost srpskih vojnih graničara
zaustavljala je proširbu prosvjete i provedbu dekreta kojima su austrijski carevi
nastojali uvesti obveznu osnovnu školu. U isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva
nije odigravala onako prosvjetiteljsku ulogu kao Katolička, koja je tiskala mnoge
kalendare i druga prosvjetna pomagala i sredstva. I krajevi u kojima Srbi življahu
bijahu udaljeniji od kulturalnih središta, bez vlastitih većih gradova i slabih
komunikacijskih mogućnosti.
U međuratnoj jugoslaviji srpska povlaštenost nije tome narodu donijela
kulturalnih, a osobito ne masovnokulturalnih probitaka. Ljudi se prepustiše
uživanju koristi od državnih službi, ali bez rada i napretka.
Nasuprot tome, Nezavisna Država Hrvatska osjeti dužnost naknaditi propala
desetljeća. U revolucionarnome zanosu bacilo se od početka na obnovu hrvatske
uljudbe, s mjestimičnim pretjerbama.
24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i
nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o
imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i
raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".
Dan kasnije objavljena je "Z.O. o zabrani ćirilice" ("Na području
Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice"). Uskoro i "Z.O. o
osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik" (provedba malo zakasnila) i "Z.O. o
ukidanju tiskare NN i Nakladnog zavoda u Zagrebu" (umjesto njih osniva se
Hrvatska državna tiskara). U listopadu je imenovano i "Povjerenstvo za hrvatski
jezik, njegovu čistoću i pravopis" (Blaž Jurišić, Franjo Cipra, Ljudevit Jonke).
Kulturalno je zahtjevna i "Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u
nearijskim kućanstvima", kojom se takav rad ograničuje mladim Hrvaticama
(kasnije je Naredba nadopunjena). Takva je i "Naredba o zabrani ritualnog klanja i
stavljanja u promet svih vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku
hranu" (bilo da to Židovi rade kod kuće, bilo u klaonici). Stoga je, ali mnogo
manje nepravedna nego li tadašnji "Zakoni Jima Crowa" u SAD prema crncima i
drugim "obojenicima", "Z.O. o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda",
kojom se Židovima onemogućuje dalju prevlast u novinama i kulturi, nametnutu
njihovom međunarodnom povezanošću i kapitalom. Tada izlazi i "Naredba o
promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih trgovina", koja također
nesmiljeno zalazi u osobnost zahtijevajući da Židovi vrate prezimena slavenizirana
poslije 1918. godine u prvotno stanje, da bi ih se lakše prepoznalo. Također je
izrazito restriktivna i "Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog
povjerenstva". Amerikanci su Indijance imali skoro sve u koncentracijskim logorima
(tzv. rezervatima) a i druge su im potčinjene rase bile prepoznatljive po boji kože.
Židovi nisu uvijek rasno prepoznatljivi a Nezavisna Država Hrvatska je procijenila
da bi mogli biti opasni za nju. Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome
ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno.
Korisna je bila, a i znak diverzije mnogih bogatih Židova i Srba, koji
bježahu iz Nezavisne Države Hrvatske, "Z.O. o zabrani otuđivanja i izvažanja
starinskih umjetničkih, kulturno-povjesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne
Države Hrvatske".
"Z.O. o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju
trudnoće" (kasnije dopunjena i promijenjena, da se, u izuzetnim slučajima, uz
povjerenstvenu dopusnicu ipak smije pobaciti, ali samo u hrvatskim bolnicama621)
također spada u hrvatsku ustašku kulturalnu revoluciju. Takva je i "Odluka o
ukidanju srpskih i čeških pučkih škola i zabavišta" te "Z.O. o raspuštanju sokolskih
društava kraljevine Jugoslavije" (uporno se piše malim slovom ono "kraljevine").
"Naredba o nazivu ˝grčko-istočnjačke vjere˝"624 ne zabranjuje izraz "Srpskopravoslavna
vjera", nego kaže da nije u skladu s novim ustrojem, pa nameće, kao
služben, novi.
U pozitivnome je smjeru "Z.O. o izmjeni Zakona o uredjenju šerijatskih
sudova". Kasnije i "Z.O. o njemačkom školstvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj",
koja određuje osnutak pučkih, srednjih i stručnih škola. "Z.O. o priznanju
nižeg tečajnog ispita (male mature) polaznicima ustaškog tečaja i Liparima" nije
obogatila toliko znanost, koliko domoljublje. Ipak, to je sitnica prema onome što su
sve partizani poništili i priznali poslije svoje pobjede.
"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu"628 uvodi
korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. Naredba
o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska
odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo
slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi. Ta brzina pokazuje iskrenost
prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske.
"Z.O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja" predviđa do 60 dana
zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje
maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni
logor Jasenovac.
Dr Pavelić je, kao odvjetnik, posebno pazio na jezik u pravosuđu. Na toj je
liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima
Nezavisne Države Hrvatske". Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju
Kaznenoga zakona".
Jako je važna "Naredba o suzbijanju kletve". Svatko je vlastan
prijaviti psovatelja, kletvenika ili izustitelja prostota. Naredba je važna kao iskaz
težnji Nezavisne Države Hrvatske.
Kao nacionalist, Pavelić je znao važnost uljudbe i jezika u njoj. Kao
socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi
Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. Evo kako
pisaše najpopulističniji, "Hrvatski narod". Ističemo najteže izraze koje su rabile te
novine.
O komunizmu; "Sovjetski krvnici poubijali su u Luchu 2.800 ukrajinskih
uhićenika", "Kraj krvave sovjetske republike u Užicu" (koja je bila pogubila 400
osoba).
Članak "Što više hrvatske krvi!" (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka
Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata
i ne može uzročiti osvetu.
Za odnos prema Židovima tipičan je članak "Kako nas Židovi preziru". Već
prije je izišao i "Židovska agencija Reuter u pravom svijetlu" (saznajemo da je Paul
Julius Reuter prikriveni Židov Israel Beer Josaphat, koji je kupio britansku
plemićku titulu i skončao samoubojstvom, dok je glavni urednik Agencije J. B.
Richetson, bivši agent britanske obavještajne službe). Članak "Hrvatski nacionalni
bojkot Židova" pokazuje netrpeljivost, ali ne i genocidnost. Židovi su trgovinom i
dumpingom stekli, a Hrvati se imaju pravo opredijeliti od koga će kupovati. Tim se
člancima na Židove ukazuje kao na svjetsku silu, koja je opasna za Hrvate. Nema
rasne mržnje! Takav je i članak "Kad bi i Židovi odlučivali o miru" te "Konac
židovsko-boljševičkog rovarenja". To se odnosi i na sovjetsku diplomaciju: "Spretni
Židov Litvinov-Finkielstein već je jednom preveo Ameriku žednu preko vode".
Litvinov je bio povraćeni ministar vanjskih poslova SSSR-a, koji je uvijek radio
protiv Njemačke.
"Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima"645, iskaz je
socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj
imali velik dio zemlje u svojim rukama".
I antisemitska izložba, pod naslovom "Židovi/izložba o razvoju židovstva i
njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941.", uz dodatak "Rješenje
židovskog pitanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", planirana za razdoblje od 1. svibnja
do 1. lipnja 1942. ne reklamira se kao krvno, rasno, fiziognomijski netrpeljiva. Ona
samo konstatira i razrađuje postojanje udruga koje šire svoju moć a pod nadzorom
su jedne skupine ljudi, koji ne moraju čak biti ni vjernici židovske vjere.
U Strossmayerovom (staroga korjenitog branitelja katolištva od židovstva)
se paviljonu, ali i po kinima tada prikazivalo tri pretjerana njemačka filma: "Vječni
Žid", "Rotschild" i "Židov Sűss", od kojih u stvari potonji karikaturalno potencira
njihovu rasu. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i
hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima
jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv
sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova.
Od sredine 1942. godine splašnjuje protužidovska haranga. Oni su dijelovi
izbačeni iz državnih službi ideologijske moći. Drugi stručnjaci ostaše na poslu.
Komunisti i njihovi pomagači bijahu u logorima, bijegu ili partizanima. Naravno,
neki su se prikrili po gradovima i selima Nezavisne Države Hrvatske.
Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a
kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i
razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi.
Dr. Ante Pavelić od početka je razvijao kulturu, kako u vertikalnome, tako i
u horizontalnom smjeru. U hrvatskome tisku nije bilo poziva na osvetu, na klanje.
Izraz "zvjerstva i pustošenja" najjači je izraz, uporabljen od hrvatske strane u
"Sivoj knjizi". Nema osvetoljublja ni progona naroda, vjere ili rase, a izvješća su o
zločinma potpuno dokazana.
Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s
pravoslavcima. Oženjen Židovkom, oslonjen na moralnu pomoć 95% semita-Arapa,
on, naravno, nije fizički mrzio semite. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a
to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog
zlosilja nekih organiziranih skupina.
Pavelić je bio čuvar "statusa quo". On već i zbog toga nije imao razloga zvati
na nasilje i nezakonje. "Sve za državu - državu ni za što", bijaše njegovo načelo. Kada
ju je već dobio, bio bi lud da u njoj izaziva pokolje.
Promidžba je Nezavisne Države Hrvatske bila izrazito domoljubna i
nacionalistična. U isto vrijeme, ona se zasnivala na pravu i pravednosti i nije širila
mržnju ni osvetoljubivost.
Pojedinačni su se ekscesi događali. Događao se i jak Državin pritisak, uslijed
Rata i strašnih četničko-partizanskih zločina.
Ali, nikada nitko nije smio u novinama Nezavisne Države Hrvatske napisati da
treba istrijebiti koji narod, vjeru ili rasu ili da je treba dekapitirati. Nikada nitko nije
pozivao na mržnju ili osvetu nad kojim narodom ili političkim protivnicima.
Nasuprot tome; Nezavisna Država Hrvatska je od svoga nastanka učinila
ogroman zakonotvorni i djelatni napor u sređivanju uljudbe svoga područja. Ona je iz
Hrvatske izbacila neprijateljske utjecaje, ali je bila tolerantna prema pravoslavlju kao
vjeri. Nezavisna Država Hrvatska je, u biti sazdana i na katoličkoj, islamskoj,
pravoslavnoj i evangeličkoj vjeri, donijela i mnoštvo zakonskih i drugih odredbi kojima
je čvrsto zaštitila i istinu i ćudoređe.
Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora,
a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli
biti ni lažljivi ni psovački.
Zagreb, 21.12.2015.
HRVATSKA U RALJAMA CINKAROŠA
U Lijepoj Našoj i dalje je na sceni “status quo vadis“ kako bi to rekla nova nacionalna politička zvijezda Stipe Petrina. Sretni i privilegirani građani dnevno doživljavaju spektakularne prizore koji su nezamislivi u “dosadnim“ tvorevinama poput Švicarske, Norveške, Danske, Švedske, Finske, Islanda… Zamislite samo prizor, u recimo tri kraljevine, Norveškoj, Danskoj i Švedskoj. Kraljevi ili kraljice dolaze na svečano dodjeljivanje nagrade za doprinos “ljudskim pravima“, što god to značilo. Siromašne zemlje, jadni ljudi ispeglali zgužvana odijela, žene zakrpale stare haljine i “zrihtani“ stali pred novinare i fotiće. Okrunjena glava preda ponosnom mužu zasluženu nagradu, fotići počeli bljeskati, a reprezentantu ljudskih prava spadoše hlače. Ostao u gaćama! I slika ode od Triglava do Gevgelije. Od sjevernog pa do južnog pola. Neki poznavaoci lika i djela Ivana Zvonimira Čička sigurni su da je ono što se njemu dogodilo još jedan dokaz, i to siguran, da Bog postoji. Scena, da se slučajno dogodila prije 1967. godine bila bi opisana u romanu Gabriela Garcia Marqueza “Sto godina samoće“. Čičak je robijao za Hrvatsku. Kao jedan od prvaka studentskog pokreta lišen je slobode 1971. g., a 1972. je bio osuđen zbog “protunarodne djelatnosti“ na četiri godine u “Gradišci staroj“. To je bila prava, istinska borba u satrapovoj Titinoj Jugi za ljudska prava. Za taj dio Čičkova života Predsjednica RH mu je morala predati nagradu. Ne čudim se, međutim, što nije. Uz savjetnike kao što su Šeks, Mate Granić, a da ostale ni ne spominjem, Čičkovo robijanje u Gradišci je nešto što se u pristojnim kriptokomunističkim društvima smatra skoro pa nepristojnim. Kako pjeva Škoro u pjesmi ”Mata“, onda je došla devedesetiprva. Čičak se prometnuo u oštrog kritičara dr. Franje Tuđmana i njegova koncepta stvaranja RH. Što je, naravno, bilo njegovo legitimno demokratsko pravo. To doduše nije za nagradu, ali nema više “monolitnog bratstva i jedinstva“ pa se buntovni Zvonimir kao čičak zalijepio za neke druge hlače i gaće. Jedan je od prvih koji je skužio ”Tuđmanovu agresiju“ na BiH. Bošnjaci su ga oduševljeno prihvatili. Kao i Ivu Banca, Stipu Mesića i sve one koji su mogli pomoći pri marginaliziranju Hrvata u BiH.
Poseban je pak doprinos dao naš junak Haaškom raskrinkavanju Domovinskoga rata kao “udruženog zločinačkog podhvata“. Dokumentaciju koju su Savo Škrbić, nevladine udruge iz RH, HHO (koji je Čičkova baza) slale i donosile u Haag doveo je do neviđenog oduševljenja hrvatskih poltrona i orjunaša. Počeo je progon branitelja, ali naravno nakon Tuđmanove i Šuškove smrti. Dotle su se mijenjala prezimena. Tako da je Čičku nagradu trebala u stvari predati Carla del Ponte, a ne Kolinda. Satisfakcija je konfidentima počela stizati u valovima. Prvi je shvatio značaj Čička, Puhovskog, Štrbca, Zorana Pusića i sličnih “vrhunski pravnik“ iz Greningena – Alfons Ori. Iz gomile materijala koje su hrvatski plaćenici kanalizirali prema Haaškom tužiteljstvu “vrhunski pravnik“ s Beatles sijedom frizurom, izdvojio je ono što mu se činilo zgodnim za unaprijed pripremljenu odluku. Tako je Gotovina dobio 24 godine, a Markač 18 godina. Da predmet nije u žalbenom postupku dobio zaista vrhunski pravnik Theodor Meron, desetci tisuća tuna u Jadranu i danas bi bezbrižno i spokojno uživale u “hrvatskom toplom moru”.
Jednom sam napisao da je u Nizozemskoj kopno ispod razine mora, a da je Haaški sud ispod svake razine. Da je tome zaista tako dokaz je i naredna presuda “vrhunskog pravnika“. Šefovi ICTY signirali su ”vrhunskom pravniku“ predmet čelnika SDB-a i MUP Srbije da ga utješe zbog fijaska koji je doživio s Gotovinom i Markačem. Frenki Simatović i Jovica Stanišić bili su optuženi za tzv. “bagatelna“ kaznena djela. Između ostalog i za “pripremanje i organizaciju srpske pobune u Hrvatskoj, a potom i u BiH jer su, dok je još postojala Jugoslavija, tajno naoružavali i obučavali pobunjene Srbe i formirali specijalne postrojbe, opremane i plaćene direktno iz Beograda.“ U prvostupanjskom postupku sudsko vijeće je zaključilo da su Frenki i Jovica formirali specijalne jedinice DB-a Arkanovce, Škorpione i Crvene beretke. Vijeće je iz toga zaključilo kako su počinjeni brojni zločini, da je iz SAO Krajine 1991. protjerano više od 100 000 nesrba, mnogi su ubijeni, ali ih je vijeće “vrhunskog pravnika“ oslobodilo uz cinično objašnjenje kako nije dokazano “da su oni direktno pomagali“ u izvršenju zločina.
Tražio se dokaz zvan “sveti gral“ svih dokaza – da su Frenki i Jovica lično i osobno ubijali u Kninu, Vukovaru i Srebrenici. Onako kako je to ranije sudac Alfons Orie uspio dokazati Gotovini i Markaču. Uglavnom, ljubimac Sneške Pavić “vruhunski pravnik“ iz Groningena doživio je još jednu šamarčinu!!! Žalbeno vijeće je ukinulo umotvorinu suca Oria i vratilo predmet pred potpuno izmijenjeno prvostupanjsko vijeće. Frenki i Jovica mogu se samo nadati da na sudu postoji još neki “vrhunski pravnik“. Bojim se da im je nada utopistička. Takvih kao što je Alfons Orie više nema! A i hrvatskom pomoćnom osoblju počele su padati hlače. Najbolje je ubuduće kupovati i hlače i gaće s čičkom. Možda će zatrebati.
Hrvati obožavaju cinkanje. Čak više od Slovenaca koji rade u “Cinkarni Celje.“
Navršilo se 16 godina od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Uznemirio se “mali Pukanić“ Robert Bajruši. Čuo je on od pok. Pukija kako je problematičan bio Tuđman. Diktator kojeg se nitko nije bojao. Ali ipak samo diktator! I umočio Robi pero u crnu boju u pokušaju da osvijetli, a pomalo i ocrni, lik i djelo pok. pseudodiktatora. Za sugovornike, Robi je pažljivo izabrao dvojicu sugovornika koji Tuđmana niti vole niti cijene. Trećeg kojeg Tuđman nije volio ni cijenio. Kažu lijepo Srbi: “Ej, bre, Stavro, kud si navro!“ To bi najradijeje Robi poručio Zoku Milanoviću koji se drznuo predložiti da se zagrebački aerodrom nazove po Tuđmanu. Ljuti to Robija! U 16. godina nikome tako heretična ideja nije pala na pamet. Naročito ne HDZ-u. Dobro, grijesi “najmlađeg Titovog generala“ su podugački, reda Robi. Prije svega kriminalna privatizacija koju ni Račan, Mesić, a ni Josipović ni Milanović nisu ni pokušali procesuirati. Znaju oni da je to Pandorina kutija. Ne znaš što je sve unutra. Moglo bi jako zasmrditi i hrvatskoj progresivnoj klasi. Pa Robi spominje tobožnu “opstrukciju parlamentizma“, ali ni Robi ne objašnjava što to znači. Ipak, zvuči zgodno. Parlament je Hrvatski sabor. Možda je opstrukcija, po Robiju, u tome što Tuđman one koji su 1991., prilikom glasanja o samostalnosti demonstrativno napustili parlament na Trgu sv. Marka, nije zabranio, pa čak i procesuirao. Ulazilo se u krvav rat zbog samostalnosti, a drugovi su za samostalnost, ali isključivo s Jugoslavijom. Kao nagradu za takav svoj stav danas vode državu. Ima, po Robiju, Tuđman i neke zasluge, doduše sasvim sitne. Pobjeda u ratu i stjecanje nezavisnosti.
Puno toga objasnio nam je pažljivo biran sugovornik, politolog Berto Šalaj. On, kao klasni izdanak zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, misli da su spomenici Pokojniku u mnogim gradovima te prijedlog da Tuđmanovo ime nosi Zagrebački aerodrom ustvari je revival. Što god to značilo, biološka obnova, revizija nečega ili nešto slično. Još je jači Ivica Maštruko, bivši savjetnik Stipe Mesića. Vidi se da je Stipe svojom karizmom i snažnim intelektom sugestivno djelovao na staru komunističku poštenjačinu Maštruka. Kaže bivši veleposlanik u Vatikanu koji je kao ateist odmah odjurio u Vatikan da im objasni dijalektički materijalizam: “Povratak korijenima uvijek traže institucije i ideologije kad se nađu u krizi identiteta.“ Takvi pokušaji počinju kao revival (ponovno!), a završavaju kao farsa.“ I Berto i Ivica se slažu k’o sijamski blizanci. Čude se glorifikaciji Tuđmana jer se u prvi plan stavljaju neke po njima precijenjene osobine kao što su pobjeda u ratu i stvaranje neovisnosti, a podcijenjuju potezi koji ga doživotno problematiziraju kao odgovornost za privatizaciju, nedemokratičan odnos prema manjinama (???), od nacionalnih do seksualnih. Možeš ti pobijediti u ratu sto puta, možeš stvoriti državu na koju su Hrvati čekali stoljećima, ali ako nisi oduševljen gay-paradama onda si upao u revival i završit ćeš kao farsa. Zato bivšoj nacionalovoj vedeti Robiju mali putokaz: kad ubuduće osjetiš poriv da malo pljuckaš po dr. Franji Tuđmanu preskoči izdanke FPZ-a pa se obrati hrabro i ljudski: druže Mesiću, drugarice Rudan, druže Jergoviću, druže Petrina, druže Dežuloviću, druže Tomiću, dajte drugovi da stanemo na kraj toj tuđmanomaniji! Zbog plitke izborne demagogije ideološki nam kvare omladinu. Skoro zaboravih, treća osoba koju je Robi “priveo“ je Mate Granić.
On je uvjeren kako je Tuđmanova velika zasluga Daytonski sporazum, na koji ga je, naravno, on Mate osobno nagovarao, a možda čak i osmislio. S time se sigurno slažu i Hrvati u BiH. S Daytonom su Srbi čisti gubitnici jer, umjesto tražene 2/3 BiH, dobili su samo polovicu Bosne. Ali Dayton je ipak veliki napredak za Hrvate jer smiju ostati u Bosni sve dok se zadnji ne iseli u RH ili Njemačku. S muslimanskom zajednicom u Njemačkoj sigurno će brzo pronaći zajednički jezik… Tako jugoovisnici ne mogu oprostiti Tuđmanu grijehe kao što su pobjeda u ratu i stvaranje države.
Netko pametan je jednom rekao: “Lako je od običnog čovjeka stvoriti ovisnika. Ali teško je od ovisnika stvoriti običnog čovjeka.“
Hrvatski branitelji se i dalje ubijaju. Po Bojanu Glavaševiću – bez razloga. 2.734 branitelja uspješno je diglo ruku na sebe. Sad je jasno da su samoubojstva branitelja dvostruko češća nego civila. Većina ozbiljnih analitičara, kao što je dr. Herman Vukušić, smatra da je razlog stigmatizacija i negiranje Domovinskog rata. PTSPT-i nije razlog jer Bojan Glavašević misli da je to “mitska kategorija“ s čime se slaže i Žarko Puhovski. Skoro sam siguran da u jednoj brigadi koja je digla ruku na sebe nema “lažnih branitelja“. Čitam na fejsu da neki klubovi u Hrvatskoj nose ime legendarnog Čeha Jana Palaha koji se spalio kad su Sovjeti šezdesetosme okupirali Čehoslovačku. A u Hrvatskoj? Navodno postoji preporuka Ministarstva branitelja da se ne piše o samoubojstvima onih koji su stvorili državu, a koji danas žive u medu i mlijeku. Kakav je to sjajan život kad se od te “privilegirane klase” ubije 2.734 branitelja?! Volio bih kad bi nam to mogao objasnit Fred Matić koji inače ima odgovor na sve.
Izašlo je novo kolo iz dječje biblioteke “Vjeverica“. Nekad su priče počinjale “Imao otac tri sina“, a dana počinju “Imao sin tri oca“.
Još jedna zvijezda na političkoj sceni – Tomislav Penenić, načelnik općine Tompojevci. Odmah, nakon što je sišao s Mosta, poslao je poruku hrvatskoj progresivnoj javnosti: neće njegovo selo Topojevci koalirati s onima u čijim je redovima islamofob Laci Iličić. Tomislav drži jake karte u ruci te ne želi ni čuti da imenjak Tomislav Karamarko bude premijer. Mali Petrina. Božo Petrov sigurno zna za čuvenu izjavu Vladimira Iliča Lenjina: “Na kraju će nas glave doći mangupi u našim redovima.“ Sve su to likovi koji bi, bez karizmatičnog Petrova, Hrvatski sabor vidjeli samo na razglednici, a danas poput žabe dižu nogu i traže da ih netko potkuje. Ali jedno je sigurno: prije ili kasnije svi će pomalo dobit-nogu…
Odvjetnik Nobilo pomaže u Munchenu Josipu Perkoviću da dobije BEZIZLAZNU vizu.
Zvonimir Hodak
(Iz knjige Marijane CotaSlučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost)
Postanak logora Jasenovac
Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.
Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije.)
Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.
Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.
Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.
Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica.
U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.
Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike - slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.
Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.
Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.
Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.
Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. ...
Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)
JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU
FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU
Da bih zaokružio uspomene na doživljaje dječaka s Drine i njegova ratnog djetinjstva, evo ću, samo i jedino za ljubav povijesne istine, opisati i svoj susret s toliko ozloglašenim ustašama iz Crne legije kojoj je bio zapovjednik čuveni hrvatski vitez, ratnik i junak - ustaški pukovnik Jure Francetić.
Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali.
Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.
Evo, dakle, mojih uspomena na Crnu legiju i njezina zapovjednika Juru Francetića.
Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.
Negdje početkom svibnja Goraždem prođe vijest: Dolazi Jure Francetić! Dolazi Crna legija! Na tu vijest, partizani se užurbano spremaju, uzimaju sve što su mogli ponijeti i počinju se povlačiti prema Crnoj Gori. Po njihovu ponašanju shvatili smo da je Crna legija opasna vojska, najjača vojska koja je dotad došla u Goražde, jer da je tko rekao kako dolaze Nijemci; partizani se ne bi tako brzo spremili kao što su se spremili kada se čulo da dolaze "Crnci". Mi smo djeca, dakle, zaključili da su "Crnci"jači od Nijemaca i silno smo bili znatiželjni vidjeti kako izgledaju.
Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.
Tako smo se u svibnju 1942. prvi put susreli s ustašama. Partizani su već prije dva-tri dana napustili Goražde pa u Goraždu nije bilo ničije vlasti. Mi smo djeca u tome uživali i odmah "zamijenili" prave vojnike: igrali smo se vojnika i komandanata i bili neka "vlast". Svaki je dječak tada imao neko staro oružje, dakako neispravno, ali bi ponekad koje i opalilo, a imali smo i svu silu ručnih bombi (kragujevki) i njima se igrali. Istina, bili smo oprezni pa nikad bombu nismo bacali gdje je bilo ljudi, nego negdje na osami, gdje nas nitko ne može vidjeti, i onda bismo naš "plijen" aktivirali i uživali u eksplozijama. Drugih igračaka i nismo imali... samo staro oružje i bombe...
Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.
I četnici i partizani pričali su priče o Juri, a samo ga mi Hrvati nismo smjeli ni spomenuti. Ipak, ni muslimani ni katolici u istočnoj Bosni nisu imali drugu nadu nego Crnu legiju i Juru Francetića.
Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.
Priče o nekoj četverogodišnjoj partizanskoj nadljudskoj borbi o kojoj su naša djeca pedeset godina učila u školama, priče o nekoj "općenarodnoj revoluciji", zaista su priče za školsku djecu. Sve je bilo drukčije.
Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.
Stara je Kraljevina Jugoslavija Juru Francetića kao zagrebačkog studenta neprestano proganjala. Bio je beskućnik, često i bez korice kruha. Trpio je silna progonstva zbog svojih hrtvatskih ideala i zato se dobrovoljno javio Poglavniku da bi osnovao jednu elitnu ustašku legiju koja će očistiti istočnu Bosnu od odmetnika. Jure Francetić bio je 1942. u Bosni popularniji i od Tita i od Draže Mihajlovića. Svi su o njemu pričali kao o velikom junaku iz davnih vremena, kao o nasljedniku hrvatskih velikana: Zrinskoga i Frankopana, Šubića i Kvaternika...
Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.
Tako je u Crnoj legiji, koja je u ono vrijeme bila sastavljena pola od katolika a pola od muslimana, bilo i Srba: bili su to zarobljenici, koji su, očekujući smrt, dobili od Jure Francetića ljudsku riječ, čašu vode ili zalogaj kruha pa se, iznenadeni, javili kao dobrovoljci u Crnu legiju. Tolika je bila magična moć Jure Francetića da je i od Srba stvarao ustaše.
Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.
Kako¸je nastala Crna Legija?
Jure Francetić bio je 1941. u Sarajevu ustaški funkcionar. U to vrijeme krajevi istočne Bosne već su postajali plijenom četnika. Mislim da tada partizana, osim nekoliko njih (Čiča na Romaniji), nije ni bilo. Partizani će doći s Prvom proleterskom krajem 1941. Jure Francetić tadaje osnovao Crnu legiju od mladih sarajevskih ustaša, u kojoj su svi bili Hrvati, a po vjeri muslimani i katolici. Cijele ih je jeseni uvježbavao i oni su njega silno zavoljeli. On je postao idol sarajevske ustaške mladeži. Geslo im je bilo: "Svi za jednoga, a jedan za sve!"
Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.
Cijelo vrijeme u istočnoj Bosni bio je samo jedan ratnik za koga su svi, i Srbi, i muslimani i Hrvati, bili uvjereni da je čist, hrabar, pravi ratnik, a to je bio Jure Francetić. Svi ostali bili su probisvijeti, zločinci i kukavice.
Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!
Zašto su dobili ime "Crnci"? Kada je Jure Francetić osnivao svoju legiju, pričalo se, tražio je za njih odore i nije ih našao, čekao ih je iz Zagreba i nije ih dobio. Onda su negdje u Sarajevu u nekom skladištu našli golemu količinu crne tkanine, i toj e bilo dovoljno da se svim borcima (zvali su ih čarkari) sašiju odore. Ujesen 1941. svi su sarajevski krojači imali pune ruke posla i puno zaradili šivajući odore za Crnu legiju. Po crnim uniformama dobili su naziv Crna legija. Šteta što ih nitko nije nazvao "viteška legija"jer su doista bili vitezovi, vojnici mira, reda i sigurnog života za sve. Gdje god su osvojili teritorij, donosili su mir, spokoj i red. Crna legija bila je utjelovljenje starih hrvatskih vitezova. Njih je brojčano bilo kudikamo manje nego njihovih protivnika:
Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.
Tako je Crna legija za četnike i partizane bila pojam nekih nadljudi, a za narod u istočnoj Bosni, i to ne samo za Hrvate (muslimane i katolike) već i za same Srbe, bila je pojam plemenitosti, mira, reda i zakona. Nijedan "Crnac" iz Crne Legije nije nikada ušao u srpsku kuću, pogotovu nije nikada napravio zlo srpskim ženama ili srpskoj djeci.
Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.
No, vratimo se dolasku Crne legije u Goražde.
Pošto je i posljednji partizan prije dan-dva napustio Goražde, preostalo stanovništvo u Goraždu (muslimansko i katoličko) izlazi na ulice i gleda prema Jabuci, malom brdu iznad Goražda, kada će se pojaviti Crna legija.
Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.
Evo, već prve ustaše dolaze u Popov dol, a zadnje se još vide gore na Jabuci. Očito, ide četa po četa, možda vod po vod, a između njih veliki razmak. Kad misliš da ih više nema, a ono, evo još jedne čete, pa misliš da je i ta zadnja, kad evo još jedne, i tako nikad kraja...
Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.
Oni, jadni, ne znaju što će, zbunjeni su, kao da ih je stid, kao da se ispričavaju što nisu prije došli... kao da im je žao za sve ono što je stanovništvo Goražda pretrpjelo za vrijeme četničke strahovlade. Eto, to kazuju njihovi pogledi, puni snage i dobrote. Čvrstim korakom stupaju, idu prema velikoj vojarni. Tamo stanu. Još ne ulaze u vojarnu. Zauzeli su prostore između baraka u srednjem logoru, točno preko puta naše kuće, očito čekaju da se svi skupe.
Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...
Sutradan sam sa skupinom goraždanskih dječaka došao do vojnih baraka da vidim što rade. Taj moj susret s takvim "ustašama" bio je presudan što sam cio život imao sasvim drukčije mišljenje o ustašama od onoga službenoga, iz školskih knjiga, novina i već ustaljenoga javnog mišljenja. Ovoje moje svjedočanstvo što mi ga nitko ne može ni falsificirati ni ukrasti jer je istinito. Na prostoru oko vojnih baraka bilo je mnogo ustaša, očito su imali slobodno vrijeme.
Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.
Drugi pak piše pismo kući, treći drži krunicu u ruci...
Tamo dalje, dvojica iznijela ponjave i klanjaju, to su muslimani. Nitko od ustaša nije oštrio noževe i bajunete kao što su to četnici radili. Umjesto da oštre noževe, oni se Bogu mole, pišu kući pisma, dvojica-trojica leže pa se odmaraju...
Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.
Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine
JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU
KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ
Stigla u Goražde Cma legija, a preživjeli muslimani i katolici čekali kad će ustaše početi klati Srbe. Zna se da su četnici za vrijeme svoje strahovlade poklali barem osam tisuća nedužnih muslimana i katolika i sadaje bilo važno znati kada će početi odmazda - kad će doći Srbi na red. Morat će, govorilo se, barem dio Srba otići niz Drinu kao što su naši otišli...
Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.
Došla grupa muslimana i nekoliko katolika (i ja se progurao među njima) pred vojarnu i traže razgovor s Jurom Francetićem. Izišao visok i mršav viši ustaški časnik srednjih godina. Jedan musliman, u ime prisutnih, istupi i upita časnika: "Kada ćemo početi klati Srbe - one koji su nam sve naše poklali i sve nam popalili? Eno ih po kućama, nitko ih ne dira."
Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"
Na te riječi ljudi počeše žamoriti, rogoboriti, buniti se... jedan stari musliman viče da mu je taj i taj četnik (spominje mu ime) pobio djecu; drugi jauče da mu je taj i taj ubio dva sina; jedna žena kriči da su joj ubili muža i troje djece... Svi navode imena koljača.
Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...
Neki su čak i Poglavnika psovali. Jedan je stari beg vikao: "Kakva je to hrvatska država koja štiti četnike!" Mnogi su se nadali da će i oni klati Srbe pa će tako namiriti broj poklanih muslimana - bit će jedan naprama jedan.
Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.
Goražde je brujalo od priča "naslijeđenih" od onih sto dana partizanske propagande, a bile su otprilike ovakve: četnici kolju Hrvate (muslimane i katolike), ustaše kolju Srbe, a partizani ne kolju nikoga. Četnici kolju i ne zakapaju svoje žrtve jer su umorni od klanja, lijeni, redovito i pijani, pa svoje žrtve ostavljaju svugdje - na ulici, na obali Drine, u dvorištima... O ustašama su Srbi govorili kao o hrvatskim četnicima, to jest, kao onima koji kolju, pale i sve ispred sebe ruše. Svi smo očekivali da će Crna legija zaklati barem one srpske obitelji koje su ostale u Goraždu. Međutim, klanja nije bilo. Razočarani muslimani i katolici kojima je mnogo roda i poroda poubijano i gotovo sve opljačkano i zapaljeno, uzalud su vapili za osvetom. Osvete nije bilo. Klanja Srba na Drini nije bilo, osim u knjigama, izvještajima, enciklopedijama i udžbenicima. Na papiru klanja Srba ima, ali ga u stvarnosti nigdje u istočnoj Bosni nije bilo!
Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!
Neka mi srpski povjesničari i hrvatski falsifikatori povijesti koji se "naučno" bave poviješću NDH i ustašama, navedu jednu srpsku ženu, majku, dijete ili muškarca Srbina koga je Crna legija ubila, ili neka navede jednu srpsku kuću koju je Crna legija zapalila, jedno srpsko selo koje je Crna legija sravnila sa zemljom, a to su četnici radili i prakticirali paleći muslimanska sela od kojih ništa nije ostalo (pravilo "spržene zemlje"). Za klanje civila i paljenje muslimanskih sela Radio-London hvalio se i govorio kako se to četnici, hrabri borci kralja Petra, bore protiv nacista - Nijemaca.
Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.
Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."
Klanja, ni odmazde od ustaša nije bilo! Nije toga bilo ni 1942. ni 1943. a nije bilo ni 1944. Nije bilo do dana današnjega.
Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.
To je prava povijest, to je istinita povijest koja se za Titove Jugoslavije nije smjela učiti, a nije se smjela ni čuti jer je veliki broj četnika u tijeku 1942., a pogotovu 1943. i 1944, prešao u partizane. Tada su kao partizani nastavili ubijati Hrvate. To je bio glavni razlog što su četnici onaj čas tako velikodušno prihvatili Tita i komunizam - Tito im je omogućio ostvarenje jedinog smisla njihove borbe "klanje Hrvata i Turaka". Titu je bilo glavno da ostane na vlasti jer je silno volio vlast, sve ako je i plati pokoljem pola milijuna Hrvata. Jedino što im je Tito oduzeo - bio je nož. Bivši četnici-koljači, a sada komunisti-partizani, nisu više klali, već su izmišljali nove sotonske načine ubijanja. Partizani komunisti 1945., a bivši četnici, nisu ubijali glupo kao četnici 1941. - nisu zaklali žrtvu i bacili je u Drinu pa žrtva pliva niz Drinu da je svi vide. Srpski partizani 1945. izmislili su nov način likvidiranja Hrvata. Pronašli su velike kraške jame, duboke po nekoliko stotina metara, i onda su na desetine tisuća mladih nedužnih Hrvata žive bacali u te jame. Nesretnici su dolje umirali danima, u groznim mukama. Nije im trebao ni grob ni metak. Žrtvu bi živu po noći doveli do jame, gurnuli je u jamu, i žrtva bi se, i to svezana, stropoštala u provaliju i danima bi u groznim mukama umirala (Jazovka). Gotovo bi se mogla obraniti teza da su Srbi kao partizanski zločinci iz 1945. bili bnutalniji nego ti isti Srbi kao četnici iz 1941. i 1942.godine.
Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine
ISTINA O KRIŽARSKIM RATOVIMA
Govori fra Danijel Maljur:
Sarajevo, 16.12.2015.
Treći entitet je pristanak na ozakonjenje etničkog čišćenja
Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, smatra da bi formiranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini značilo pristanak na ozakonjenje etničkog čišćenja.
"Nisam ja mjerodavan tako prosuđivati, jer ako bismo išli na taj način, vjerojatno to bi bilo jedno od rješenja, ali time bismo pristali na ozakonjenje etničkog čišćenja", kazao je u razgovoru za Agenciju Anadolija odgovarajući na pitanje bi li kao crkveni dužnosnik podržao formiranje hrvatskog ili nekog trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, odnosno bi li to bilo rješenje za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.
"Rat je prestao. Dayton je rat zaustavio, ali nije zaustavio etničko čišćenje. A mi smo protiv etničkog čišćenja. Protiv nepravde. E, sada, jasno je, treba naći jedan mehanizam da ne bude ni preglasavanja niti da jedni drugima biraju predstavnike. To je strašno ponižavajuće", poručio je.
Puljić je naglasio kako "to moraju shvatiti partneri u vlasti, da je to nešto što duboko vrijeđa i da, tko god to radi, čini lažno protiv Bosne i Hercegovine za njezinu sigurnost".
"Kako je to rješenje, u ovom trenutku nisam dozreo. Jer, automatski, mora se naći mehanizam i možda smo pošli od krive postavke. Prvo smo podijelili Bosnu i Hercegovinu, a sada tražimo rješenje. To je isto jedna hipokrizija. Ovdje se, zapravo, Daytonskim sporazumom podijelila Bosna i Hercegovina, a u Hagu se vode sudski procesi za one koji su htjeli podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Tako da je to jedna hipokrizija. Treba međunarodna zajednica shvatiti da dvostruka mjerila nisu korektna", naglasio je kardinal Puljić.
Rekao je kako se prilikom rješavanja otvorenih pitanja u Bosni i Hercegovini moraju uzeti u obzir "korektni pristupi".
"Pri tome, moram kritizirati međunarodnu zajednicu. Amerika Dayton ne da dirati, a Europa je donijela presudu da se slučaj Sejdić-Finci mora rješavati. To nije pitanje lokalne vlasti, to je pitanje velikih sila. Amerika ne da dirati Dayton, a ne može se provesti ta presuda ako se Dayton ne smije dirati. Tako da je to, zapravo, jedna igra i trovanje javnog mnijenja upravo tom igrom. Zato je potrebno naći rješenje."
"Ako se ide od ovoga koje je Dayton dao, onda neće biti baš jednostavno naći neko rješenje. Ako idemo stvarati drugi način, da se stvori jednakopravnost, onda za to treba imati hrabrosti političke i odgovorne korektnosti da se stvari drugačije riješe. Ovako svakako ne može opstati", poručio je kardinal Puljić.
Nadbiskup vrhbosanski također smatra da u Bosni i Hercegovini "uopće nismo proveli Daytonski sporazum".
"Ono što su visoki predstavnici provodili, oni su radili da steknu političke bodove i da mogu napredovati u svojoj zemlji. A, uvijek su išli na štetu Hrvata. I to je direktno meni ovdje jedan rekao: 'Ja znam da je krivo, ali meni to treba, a vi se sada borite kako ćete to ispraviti.' Tako da sam, zapravo, ja neki dan morao poslati, kada sam dobio poziv na obilježavanje 20 godina Dejtona, dopis u kome sam rekao: 'Ja to ne mogu slaviti, jer moje više od polovice nadbiskupije nema. Nitko nije kriv, a ja tog naroda nemam'", naglasio je u razgovoru za Anadoliju nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić.
ŠAPTOM PADE I HRVATSKI RADIO SUBOTICA!
Premijer Srbije Aleksandar Vučić s neskrivenim ponosom je poručio kako otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja s EU predstavlja jedan od najvažnijih datuma u modernoj srpskoj historiji koji predstavlja krunu velikog pređenog puta koji je započeo osamostaljenjem Srbije prije punih dvjesta godina(valjda, borbom protiv Osmanlija?).
U autorskom tekstu povodom otvaranja prvih pregovaračkih poglavlja sa EU, euforični Vučić je istakao da, s obzirom na dubinu promjena koje proces pristupanja EU donosi demokratskom srbijanskom društvu, otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja ima značaj dalekosežne društvene revolucije.
Dakako, revolucije nema bez žrtava…
Skoro istovremeno s ovim, prema Vučićevim riječima, najrevolucionarnijim činom za Srbiju desio se i jedan sramotan čin koji pokazuje srbijanski podcjenjivački/preziran odnos prema hrvatskoj manjini u Srbiji/Vojvodini a koji u cijelosti negira naglo probuđenu proeuropsku orijentaciju države Srbije.
Naime, 'šaptom pade' hrvatski 'Radio Subotica', jedini koji je u toj 'proeuropskoj' Srbiji svakodnevno emitirao program na hrvatskom jeziku.
Dok se hrvatski Radio Subotica tiho ugasio, srbijanski Fer(k)al tj. Pupovčeve 'Novosti' usred Zagreba sjaje punim sjajem i to bez ikakve spasonosne privatizacije, brižno-mazohistički njegovane na državnoj sisi odnosno SNV- proračunu…dotiranom od hrvatske države!
A da reciprocitet među dvjema državama graniči s bizarnošću svjedoči i to da je tehnička vlada Zorana Milanovića nedavno, preko rastrošnog Pejnovićeva DUUDI-ja darovala Pupovčevoj 'Prosveti' kompleks zgrada u samom centru Zagreba vrijedan milijune eura.
Bizantinski reciprocitet ili kapitulantski hrvatski mazohizam?
Premda minorna ali i neprestano šikanirana, Hrvatska zajednica u susjednoj zemlji ogorčena je tim protumanjinskim činom a Milanovićeva vlada šuti k'o zalivena; tek je na Radmanoviziji objavljena kraća, tek banalna vijest o gašenju 'Radio Subotice'….prije Športa i Prognoze!
Hrvatska zajednica u Srbiji osuđuje nedavno gašenje radijskih postaja u Somboru i Baču koje su također emitirale program i na hrvatskom jeziku a od sutra više neće moći pratiti niti trosatni, svakodnevni, program Radio Subotice. Uzalud vam trud svirači, jer: „vi ste 'Bunjevci' a ne Hrvati“(tako kaže četnički vojvoda Tomislav Nikolić, aktualni predsjednik Srbije, nap. a.)!
Za 'uzvrat', moglo bi se reći 'ispod žita', bez ikakve najave:
Autoritarni glavni ravnatelj HRT-e i Titin posljednji štafeto-nosac, Goran Radman u Beogradu je s generalnim direktorom RTS-e Draganom Bujoševićem potpisao Sporazum o suradnju između Hrvatske radiotelevizije i Radiotelevizije Srbije. Sporazum predviđa razmjenu radijskih i televizijskih sadržaja vlastite produkcije iz područja kulture, zabave i umjetnosti, kao i razmjenu dječjih, dokumentarnih i informativnih sadržaja; možda ćemo već sutra gledati edukativne srbijanske filmove uz ćirilično titlovanje!?
Razlog gašenja Radio Subotice: Zbog ishitrene privatizacije medija u Srbiji sistematski je ugašen cijeli niz radio i televizijskih programa na jezicima brojnih manjina koje žive u Vojvodini po paroli: 'Privatizacija medija-šansa ili nestanak' odnosno ako imaš novca uzmi/kupi ili jednostavno, bre, nestani!?
Na taj način uistinu je 'nestalo' deset radio ili televizijskih programa na mađarskom jeziku, pet na slovačkom, ugašeni su i programi na rumunjskom, romskom, njemačkom, a tu sudbinu je doživio program i uredništvo, skupa s radijskim novinarima na hrvatskom jeziku Radio Subotice; rafinirano etničko čišćenje svih manjinskih medija.
Ne samo da trenutna tehnička vlada nije 'uskočila' s financijskim sredstvima za 'privatizaciju' Radio Subotice, nismo čuli ni ozbiljniji 'demarš' ili, nedajbože protestnu notu iz Pusićkina MVP-a ili Šipuševa ministarstva kulture!?
Pa, nikakvo čudo od takozvane 'Erasmus Gilde', ta, u njenim žilama još uvijek teče vruća orjunaška krv 'slavnih' joj predaka, Anđelinovića.
Vesna Pusić, tehnička gospođa ministarka ako treba, figurativno rečeno i svoje će gaće skinuti e da bi do jučer četnički radikalna, danas, eto, napredna Srbija čim prije ušla u naručje ljubljene joj 'JEVROPE'!
Ali zato, vlada neće uskratiti svoje jasle Pupovčevim 'Novostima' koje veoma redovno i 'ambiciozno' pljuju po svim hrvatskim svetinjama.
Jeli to bizantski reciprocitet ili hrvatski mazohizam? Slijedimo li to, kao kršćani, Evanđelje po Mateju:
„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko i zub za zub, a ja vam kažem da se ne protivite zlu, nego, ako te tko udari(pljune) po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi; i onome koji hoće da se parniči s tobom i da ti uzme haljinu, podaj mu i ogrtač.....!“
E, pa teško je povjerovati da su ateizmom nabildani, Milanović i Pusićka, prihvatili Evanđelje po Mateju kad od oltara bježe k'o vragovi od tamjana!
Damir Kalafatić
TKO JE KRIV ZA SAMOUBOJSTVA HRVATSKIH BRANITELJA
Pojedini mediji ovih su dana ponovno skrenuli pozornost na samoubojstva hrvatskih branitelja. Tako među ostalim „Večernji list“ (ponedjeljak, 14. prosinca 2015.) iznosi podatak da se u Hrvatskoj od 1991. do konca 2014. ubilo 2734 branitelja, cijela jedna brigada Hrvatske vojske. Najviše suicida branitelja zabilježeno je u Zagrebu: njih 320, oduzelo si je živote.
Veliki broj suicida dogodio se u Bjelovarsko-bilogorskoj i Varaždinskoj županiji, a najmanje u priobalnom području. Samo u posljednje tri godine ruku na sebe podiglo je 427 branitelja, što je u usporedbi sa stopama civilne populacije dvostruko više.
Sve su to podatci iz najnovije studije „Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj“ koju je financirao Gradski ured za branitelje Zagreba, a izradili su je ugledni psiholozi i psihijatri mr. Zoran Komar i mr. Elvira Koić, uz svesrdnu pomoć dr. Hermana Vukušića te Ministarstva branitelja koji su ustupili službene podatke.
Međutim, činjenica je da je u tom vremenskom razdoblju samoubojstva hrvatskih branitelja sigurno bilo više. Spomenut ćemo tek jedan mali primjer iz Koprivnice: prije nekoliko godina dva radnika „Podravke“ sami su sebi oduzeli živote jer su ih navodno marginalizirali, podcjenjivali i vrijeđali bivši rukovoditelji ove tvrtke, koji su kasnije optuženi za teška krivična djela i koji su završili u Remetincu. Jedan se ubio jer su ga premjestili na iznimno teško radno mjesto, gdje je morao nositi vreće (kao u „srednjem vijeku“), a drugi jer je navodno otuđio pola ili kilogram Vegete. Treći, koji je, kao pripadnik „Puma“, prošao sva ratišta, izvršio je suicid u koprivničkom parku, gdje mu je zahvaljujući mojoj malenkosti podignut i spomenik (prvi takav u Hrvatskoj!), ali njegovog imena nema među 2734 branitelja koji su se ubili. Nema ih, jer nadležni psihijatri i psiholozi nisu ocijenili da su se oni ubili zbog onog što su prošli tijekom rata, što je vrlo diskutabilno.
Osim branitelja, svih ovih godina, ubijala su se i njihova djeca, ali i članovi njihovih obitelji. Tko vodi evidenciju o ovakvim i sličnim slučajevima?
S obzirom na tako veliki broj suicida postavlja se i pitanje: je li svaki suicid baš – suicid? To se najčešće ne istražuje, već se konstatira: čovjek se objesio ili odrezao vrat motornom pilom, i to je to! Međutim, iznimno je važno znati, tko je poglavito nekog hrvatskog branitelja doveo do čina da sam sebi i to na najokrutniji način oduzme život? Nije istina da su se svi ubili baš iz „čistog mira“. Najveći broj sudionika Domovinskog rata ubio se jer više nije mogao trpjeti bijedu u koju su ga dotjerali prije svih oni na vlasti (lijevi ili desni), drugi su se ubili jer su svaki dan gledali ratne profitere, izdajice i dezertere kako im se smiju u lice i govore im: „tko vas je tjerao u rat“, a treći jer njihov život nakon povratka s bojišta nisu mogli prihvatiti ni njihovi najbliži.
Naime, kad su branitelji, a osobito dragovoljci odlazili u rat, odlazili su srcem, vjerujući da će nakon pobjede njima i obitelji biti bolje. Nisu ni sanjali da dok su oni ratovali s nadmoćnijem agresorom hrvatski ološ je grabio sve što je mogao, pa čak i njihova radna mjesta. Njihova imena stavili su u nekakav Registar branitelja, kojeg u cijelosti, još nitko nije vidio, jer taj popis nikada nije objavljen u tiskovnom izdanju. Ministar branitelja bez branitelja Predrag Matić, koji će jednom morati odgovarati za sva zla koje je činio i koje čini ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, a poglavito stradalnicima Domovinskoga rata, često je izjavljivao da je u tom „registru“ najmanje 150 tisuća lažnih branitelja, ali još do danas nije otkrio ni jedno ime. Stoga, opet se postavlja pitanje: ima li i među 2734 branitelja koji su izvršili suicid i lažnih?
U Hrvatskoj se inače po preporuci Ministarstva branitelja „ne smije“ pisati o samoubojstvima ljudi koji su bili sudionici rata. I na taj način ovi tužni podatci pretvoreni su u brojke. Ubila se jedna brigada! Je li to puno ili malo? Neki kažu da je to malo, kad se vidi kako su pojedini Hrvati pljačkali, kako su se bogatili, dok su oni krvarili daleko od svojih domova.
Čak i u školama se uči o Janu Palahu, koji se zapalio i u mukama umro. No, na taj način postao je simbolom borbe Čeha i Slovaka za slobodu. Kao student, 1969., usred Praga, stao je pred tenkove pet članica Varšavskog pakta koji su izveli invaziju na njegovu državu. Nije u bio u ratu, kao 2734 hrvatska branitelja koji su učinili nešto slično. Međutim, po Palahu u našoj državi nose imena čak i neki klubovi, dok po nekom hrvatskom branitelju koji je izvršio suicid ništa se ne zove. Oni su jednostavno – brojke! Ili kako bi rekao tehnički predsjednik Vlade Zoran Milanović: siroti i neobrazovani ljudi!
A tko posjećuje grobove onih hrvatskih junaka koji su izvršili suicid? Jedino članovi njihovih obitelji i tu i tamo neki njegov prijatelj, suborac.
No, suicida među ovom populacijom bit će sve više, jer se prema statistici uglavnom ubijaju oni od 50 do 65 i više godina, oni koji se danas nalaze pred ovom rizičnom skupinom.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
FOCUS
ŠTO NAM JE ČINITI?
OTVORENO PISMO PAPI FRANJI BIVŠEGA ČLANA RIMSKE KURIJE
27. studenoga 2015., časopis, na njemačkomu jeziku, FOKUS, objelodanio je otvoreno pismo papi Franji bivšega visokoga dužnosnika i člana Rimske kurije. Sastavljitelj tvrdi da je nakanio “izostaviti sve ono dobro što činite i govorite… a samo spomenuti one vidove papinskih dužnosti koje mi se čine nerazjašnjenima u njegovu zahtjevnomu govoru Rimskoj kuriji prošloga Božića.
Sveti Oče!
U povodu Vašeg svečanog Božićnog govora 2014. godine, pozvali ste svoje svetostolične suradnike da najprije ispitaju svoju savjest. Došašće je prigoda za razmišljanje o Božjim obećanjima i o onomu što on očekuje od nas. Rekli ste da Vaši suradnici trebaju biti uzor cijeloj Crkvi, a potom ste spomenuli nekoliko bolesti, od kojih, prema Vašemu mišljenju uredi Svete stolice trpe. Tada sam ovu izjavu smatrao dosta oštrom, da, pa i neopravdanom, govoreći kao da poznajete Vatikan, ali samo izvana ili odozgo. Ipak, ovaj me Vaš govor potaknuo napisati Vam ovo pismo. Slijedeći Vaš primjer, izostavit ću ono dobro koje činite i govorite a nabrojit ću samo one vidove papinskih dužnosti, koje mi se čine zamršenim.
I. Vaš osjećajni i protuumni stav, koji je često očituje, ima poteškoće u radu sa spoznajom i doktrinom
Suprotno učiteljskoj Crkvi je sudačka Crkva, a ne milosrdna Crkva. Među mnogim Vašim odabranicima, zaposlenicima i osobnim savjetnicima uočava se manjak mjerodavnosti u poučavanju i u bogoslovlju. Ti ljudi često imaju iza sebe napredovanje u upravanomu ustroju Crkve i u sveučilišnim upravama, koji često misle koristonosno i politički. Vi, kao vrhovni učitelj Crkve, morate dakle, jasnije razdvojiti prvenstvo vjere, za svoje dobro i za dobro svih katolika. Vjera bez dogme ne postoji.
II. Podčinjavanje
Vi se udaljujete od mudrosti, koja je sačuvana u predajnoj stezi Crkve, u kanonskomu pravu i u povijesnima učincima Vaših ureda. Zajedno za Vašim prezirom za (navodno) spoznajno učenje, ova sklonost vodi naredbodavateljstvu, koje ni utemeljitelj Vašega isusovačkoga reda, sv. Ignacije, ne bi odobrio. Prihvaćate li istinito te opominjuće glasove koji kažu što Vi, osobno, odmah ne vidite a ni razumijete? Što bi se dogodio ukoliko biste doznali moje ime? Bilo bi bolje da postupate na manje podčinjujući način, da biste promijenili sadanji način straha.
3. Populističke promjene
Danas je prihvatljivo tražiti promjene, Međutim, Petrov nasljednik mora podsjetiti sebe i druge na promjene, koje su veoma spore, i na one koje se uopće ne mijenjaju. Vjerujete li uopće u odobravanja koje primate od poticatelja javnoga mišljenja u politici i u priopćavalima kao dobar znak? Krist nije obećao ili prorokovao Petru omiljenost u priopćavalima i mjesto obožavane zvijezde (Iv 21,18) Većina Vašega mišljenja potiče pogrješna očekivanja i potiče štetni dojam da učenje i stega Crkve mogu i moraju biti prilagođeni mišljenju većine. Apostol Pavao ima druge mišljenje (Rim 12,2; Ef 4,14)
4.Vaše se ponašanje doživljava kao napad u odnosu (često svete) prethodnike, koji su živjeli, govorili i radili
Ne mogu prepoznati kako ovaj stav povezati s poniznošću, na koju se toliko puta pozivate i zahtijevate je. Takva je poniznost potrebna, osobito kada se govori o nastavljanju predaje koja dopire do apostola Petra. Vaše ponašanje uključivo predlaže zamisao da kanite ponovno uspostaviti Petrov ured. Umjesto vjernoga čuvanja baštine svojih predaka, želite je steći na posve stvaralački način. Ali, zar nije sv. Ivan rekao: „ On (Krist) treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30).
5. Dušobrižništvo
Nedavno ste izjavili da osobito volite ona područja papinstva u kojima možete nastupati kao župnik. Naravno, papa ni župnik ne bi trebali posumnjati je li Crkva slijedi Kristovo učenje u svemu što ona radi (dušobrižništvo, sakramenti, bogoslužje, vjeropouka, bogoslovlje, Caritas). Konačno, sve zavisi o objavljenoj vjeri, koja nama dolazi u Svetomu pismu i svetoj predaji koja obvezuje savjest vjernika. Ne možemo živjeti vjeru i prenositi je drugima, a da je ne poznajemo. Bez produbljenoga znanja, dugoročno, ne možemo raditi na dobar način. Bez dušobrižničkoga poučavanja, imat ćemo samo osjećajne i, uglavnom, neznatne uspjehe.
6. Pretjerani prikaz jednostavnosti svoga načina života
Ako želite biti primjer, je li za Vas bolje brinuti se o svim vrstama dnevnih poslova? U pitanju odricanja, lijeva ruka ne bi trebala znati što čini desnica (Mt 6,3). Inače, se cijela stvar doimlje nekako neiskreno. Ako želite voziti ekološke automobile, morate uložiti mnogo više, ili zamoliti nekoga da Vam daruje mnogo skuplju tehnologiju, nego što trebate; ekologija ima svoju cijenu.
7. Posebnost, koja često prikriva ciljeve i zadaće sveopće Crkve, prema mišljenjima samo dijela Crkve
Ovaj se stav pojavljuje gotovo izazovno u odnosu na papu. Osim toga, naš je svijet mnogo povezaniji, pokretljiviji i neposredniji više nego ikada. Osobito danas, bogatstvo je Katoličke Crkve da je uvijek ista u cijelomu svijetu. To odgovara zajedničkim životnim stvarnostima da katolici u svima državama žive, mole i misle na isti način (i međusobno zajednički).
8. Težnja za stalnom ležernošću
Manjak strukovnosti nije nije označnica utjecaja Duha Svetoga. Izrazi kao što su. „gojiti kao zečeve“ ili „Tko sam ja da sudim…?“ mogu možda pobuditi određene ljude, ali u zbilji, oni vode velikim nesporazumima. Stalno netko drugi mora objašnjavati što ste namjeravali reći. Raditi bez plana i dogovora ima svoje vrijeme i mjesto, ali to ne bi trebalo biti mjerilo. Vi to poštovanje dugujete svojim suradnicima (u Rimu i u cijelomu svijetu). Mjera neusiljenosti mnogo je manja među papama nego među svećenicima.
9. Izostanak jasnoće u povezanosti vjerske, političke i gospodarske slobode
Mnoge Vaše tvrdnje upućuju da bi država trebala još više vladati, više nadzirati i biti odgovorna za više područja, osobito na gospodarskomu i društvenomu području. Mi smo u Europi naviknuli ne veoma jake države. Međutim, povijest je pokazala pogrješnim zamisao da se država može brinuti o svemu. Crkva treba braniti nevladine ustanove, koje mogu omogućiti što država ne može. Suprotna je težnja očekivati sve od države, pa Crkva treba pomoći ljudima brinuti se o svojim životima. Socijalna bi država mogla postati premoćna, a osim toga, i previše zaštitnička, naredbodavna i uskogrudna.
10. Nadcrkvenjaštvo
S jedne strane, Vi pokazujete malo zanimanje za svećenike, a s druge strane, prigovarate crkvenjaštvu koje je više sablasno nego stvarno. Ne može se nadoknaditi manjak zanimanja s dobrom namjerom ili izjavama pred manjim skupinama. Svećenici i biskupi moraju znati da ih papa štiti kada oni brane Evanđelje u „dobromu vremenu i nevremenu“, pa ako je učinjeno i onako što nije po volji pape. Nije dobro kada neki misle da papa poima mnoge stvari drukčije od Katekizma i da Vas mnogi oponašaju da bi ostvarili napredovanje u Vašemu pontifikatu. Kao papa, Vi morate bezuvjetno slijediti neprekinutost i predaju Crkve, jer i nekatolički kršćani tako misle. Za Vas bi bilo bolje da prekinute sa svojim novotarijama i izazovima jer i te ionako čine mnogi pojedinci koji čine Vaše učiteljstvo, što je već po sebi izazov i novost. Osim svega, Vi ste Kristov predstavnik i vrhovni učitelj naše objavljene vjere. „Milost, milosrđe i mir, što dolaze od Oca i od Isusa Krista, Sine Očeva, u istini i ljubavi.“ (Iv 1,3); a oni dolaze samo zajednički. Ako, u dolazeću Godinu Milosrđa, dok se pripremate za Božić, molim Vas, iskoristite ovu prigodu kao poticaj, da biste spoznali što ste zanemarili u nedavnoj prošlosti. Dopustite pomoć svojih suradnika, koji će jedino učiti od Vas, ako želite naučiti nešto od njih. Ja i mnogi drugi imamo poteškoća s načinom kako katkada govorite i postupate. To se može popraviti, ako je jasno da slušate što Vam drugi žele reći. Nažalost, znam da se još ne možete nositi s takvim prigovorima. Zato nisam potpisao ovo pismo. Želim zaštititi svoje nadređene od Vašega gnjeva. Osobito svećenike i biskupe, s kojima sam radio mnogo godina u Rimu i od kojih sam mnogo naučio. Možda biste htjeli poraditi na otklanjanju tih strahova, od mene i drugih, ili još bolje, učiniti ovakva pisma suvišnima, naime, učeći nešto od drugih.
U ovomu duhu, neka Vam bude blagoslovljeno i misaono došašće!
Kapelan vaše Svetosti
Peticija: "The Remnant", 15.12.2015.
Hitan poziv papi Franji da ili promijeni smjer ili se odrekne Petrove službe
Vaša Svetosti,
Papa Celestin V. (1294.), uvidjevši svoju nesposobnost za službu u koju je tako neočekivano, on, pustinjak Petar da Morrone, bio izabran te videći tešku štetu koju je njegovo loše upravljanje prouzročilo, odrekao se papinstva nakon samo pet mjeseci vladavine. Papa Klement V. proglasio ga je 1313. godine svetim. Papa Bonifacije VIII., otklonivši svaku dvojbu o valjanosti Celestinova iznimna papinskog čina, potvrdio je zanavijek (ad perpetuam rei memoriam) da "rimski prvosvećenik može slobodno dati ostavku".
Sve veći broj katolika, među njima i kardinala i biskupa, počinje shvaćati da Vaš pontifikat, također rezultat neočekivana izbora, isto tako nanosi tešku štetu Crkvi. Više nije moguće nijekati da Vam nedostaje i sposobnosti i volje da činite ono što je Vaš prethodnik opravdano napomenuo da papa mora činiti: "stalno obvezivati sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, nasuprot svakom pokušaju njezine prilagodbe ili razvodnjavanja i svakom obliku oportunizma".
Upravo suprotno, kako pokazuje priloženi libellus, pružili ste mnoštvo znakova zabrinjavajućeg neprijateljstva prema tradicionalnome crkvenom nauku, disciplini i običajima, kao i prema vjernicima koji ih nastoje braniti, dok ste bili zaokupljeni socijalnim i političkim pitanjima izvan nadležnosti rimskog prvosvećenika. U skladu s time neprijatelji Crkve neprestano se naslađuju Vašim pontifikatom, uzdižući Vas nad sve Vaše prethodnike. Toj zapanjujućoj situaciji nema usporednice u povijesti Crkve.
Prošle godine, govoreći o ostavci pape Benedikta XVI., Vaša Svetost izjavila je da biste učinili isto kad biste se osjećali nesposobnima za obnašanje papinske službe. Na prvu godišnjicu Benediktove ostavke pozvali ste vjernike da Vam se "pridruže u molitvi za Njegovu Svetost Benedikta XVI., čovjeka velike hrabrosti i poniznosti".
S nemalim strahom, pod pogledom Onoga koji će nam svima suditi u Posljednji dan, mi, Vaši podložnici, s poštovanjem upućujemo Vašoj Svetosti peticiju da za dobro Crkve i za dobrobit duša promijenite smjer. U protivnom, zar ne bi bilo bolje Vašoj Svetosti da se odrekne Petrove službe nego da predsjeda nečim što prijeti katastrofalno narušiti integritet Crkve?
S tim u vezi preuzimamo riječi svete Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice, iz njezina glasovitog pisma papi Grguru XI., kad je od njega zatražila da ispravno usmjerava Crkvu u vremenu jedne od najvećih kriza: "Budući da Vam je Bog dao vlast i Vi ste je prihvatili, morate se poslužiti svojom snagom i moću. Ako nećete da se njima poslužite, onda bi Vam bilo mnogo bolje odreći se onoga što ste prihvatili."
Marijo Pomoćnice kršćana, moli za nas!
U Kristu odani Vam: Christopher A. Ferrara, Michael J. Matt, dr. John Rao, prof. Brian McCall, Elizabeth Yore, Timothy J. Cullen, Chris Jackson, Michael Lofton, o. Celatus, Andres P. Napolitano, Connie Bagnoli, Eric Frankovitch, Susan Claire Potts, Robert Siscoe, John Salza, Vincent Chiarello, John Vennari...
Dodaj svoje ime na ovoj peticiji na kraju ovog dokumenta.
Libellus
Vaš prethodnik Benedikt XVI., sjedajući prvi put na Petrovu stolicu, podsjetio je katoličke vjernike da "papa nije apsolutni monarh, čija bi mišljenja i želje bili zakon. Naprotiv, papina je služba jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. Stoga papa ne smije naviještati vlastite ideje, nego mora stalno obvezivati sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, nasuprot svakom pokušaju njezine prilagodbe ili razvodnjavanja i svakom obliku oportunizma."
Dosadašnji tijek Vašeg pontifikata prisiljava nas da javno ustvrdimo da ste podcijenili narav Petrove službe, zloupotrebljavajući je na način koji Crkva nikad prije nije vidjela. Ovdje iznosimo Vašoj Svetosti glavne probleme koji su izazvali uzbunu u svim crkvenim slojevima i potaknuli nas na ovu peticiju.
Prvo, umjesto stalni crkveni nauk glede Božje Riječi, Vi ste ustrajno naviještali vlastite ideje, u propovijedima, na konferencijama za novinare, u neslužbenim opaskama, u intervjuima, raznovrsnim govorima i osebujnim čitanjima Svetog pisma. Te ideje, u rasponu od uznemirujućih do bjelodano nepravovjernih, dobro predstavlja Vaš osobni manifest "Evangelii gaudium". Taj spis sadrži veći broj zapanjujućih tvrdnji kakve se rimski prvosvećenik nikad prije nije usudio izricati. Među njima je i Vaš san "preobraziti sve, tako da u Crkvi običaji, načini postupanja, raspored vremena, jezik i strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više nego za njezino samoočuvanje". Nevjerojatno je da rimski prvosvećenik polazi od nepostojeće opreke između poslanja Svete Katoličke Crkve u svijetu i njezina samoočuvanja.
Drugo, umjesto da obvezujete sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, Vi ste opetovano obezvređivali apostolske i crkvene predaje, kao i vjernike koji ih brane. I u tom pogledu sažima "Evangelii gaudium" Vaš način razmišljanja: "Više od straha pred pogreškom nadam se da nas pokreće strah da se ne zatvorimo u strukture koje nam pružaju lažnu zaštitu, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive suce, u navike u kojima se osjećamo mirnima, dok je vani gladno mnoštvo, a Isus nam bez prestanka ponavlja: Dajte im vi jesti."
Katolički um osupnut je prizorom rimskog prvosvećenika koji omalovažava crkveni ustroj, nauk i običaje kao da su puke strukture, pravila i navike koji ljude lišavaju duhovne okrepe i ostavljaju da skapaju pred crkvenim vratima. Usuđujete se tako govoriti s obzirom na istu onu Crkvu koja je izgradila i preobrazila čitave civilizacije, iznjedrila bezbrojne svece, redove, svećenička i redovnička zvanja i karitativne ustanove za spasenje duša i za neusporediva djela tjelesnog milosrđa.
U isto vrijeme tako ste često ismijavali vjernike koji brane crkvene predaje da je jedan promatrač sastavio "Malu knjigu uvreda" od mnogih primjera toga nezapamćenog verbalnog nasrtaja jednog pape na vlastite podložnike. Ovo su neki od epiteta kojima ste bez ustručavanja obasipali vjerne katolike: fundamentalisti, farizeji, pelagijanci, trijumfalisti, gnostici, nostalgičari, površni kršćani, šačica izabranih, moralistički mudrijaši, uniformisti, oholi, samodovoljni, intelektualna aristokracija, kršćanski šišmiši, koji pretpostavljaju sjene svjetlu Gospodinove prisutnosti.
A ipak, ni jednu jedinu oštru riječ niste izrekli protiv otvorenih neprijatelja vjerskog nauka ni protiv seksualnih nastranika koji su preplavili katoličku crkvenu hijerarhiju. Naprotiv, izjavili ste: "Tko sam ja da sudim?" o homoseksualcima među svećenstvom, posebice o zloglasnom svećeniku homoseksualcu kojeg ste postavili da upravlja Vašim vlastitim kućanstvom i koji pokazuje odbojnu prisnost s Vama osobno. Primali ste seksualno zastranjele, među njima i transseksualce i homoseksualce, u javno razglašene audijencije, koje ste dogovarali osobno telefonom. Rehabilitirali ste i čak nagrađivali uglednim imenovanjima teologe oslobođenja ušutkane i suspendirane od dvojice Vaših neposrednih prethodnika, promicatelje homoseksualnosti i crkvene dostojanstvenike koji su prikrivali seksualna zlodjela svećenika homoseksualaca.
"Evangelii gaudium" prikladno sažima taj otvoreni prezir – bez primjera u povijesti papinstva – s kojim gledate na branitelje doktrinarne i liturgijske ispravnosti. Vi ismijavate "razmetljivu zaokupljenost liturgijom, vjerskim naukom i ugledom Crkve" te brže-bolje spočitavate tradicionalistički nastrojenim katolicima "nebrigu o stvarnoj važnosti evanđelja za vjerni puk Božji i za konkretne potrebe današnjice", okrutno ih i nepravedno karikirajući da su ljudi koji bi sveli Crkvu "na muzejski izložak ili na nešto što je u vlasništvu malobrojnih izabranika".
Vaš prezirnički mentalitet u tom pogledu uvelike je razotkrilo poniženje malog ministranta objavljeno svijetu i ovjekovječeno na internetu. Dok je u molitvenom položaju, sklopljenih ruku, stajao na ulazu u Vatikanske špilje, koje ste došli posjetiti, Vi ste mu razdvojili ruke i podrugnuli se rekavši: "Svezane su ti ruke? Oh, izgledaju zalijepljene." Dječak je, hvalevrijedno, odmah ponovo sklopio ruke i zauzeo držanje u skladu s dostojanstvom prigode i zdravom duhovnom formacijom. No čovjek se pita kako će to javno poniženje, sada trajno dostupno cijelom svijetu, utjecati na duhovni život povodljive mladeži.
U jednoj od Vaših možda najtežih uvreda na račun vjernika "Evangelii gaudium" optužuje tradicionalističke katolike za ono što Vi pretpostavljate da je "sebeznali prometejski neopelagijanizam". Predmnijevajući njihovo unutarnje raspoloženje, Vi tvrdite da se ti katolici "osjećaju nadmoćni drugima zbog svojeg obdržavanja stanovitih pravila ili zbog svoje nepopustljive vjernosti određenom katoličkom stilu iz prošlosti" – kao da naša sveta vjera sadrži "stilove" koji zastarijevaju poput mode u odijevanju. Idete čak tako daleko da izrugujete "navodnu doktrinarnu i disciplinsku sigurnost" kao "narcistički i autoritarni elitizam kojim se druge analizira i svrstava umjesto da ih se evangelizira".
Istini i pravednosti za volju, Sveti Oče, moramo reći da se čini kako ste upravo Vi provodili mnogo vremena analizirajući i svrstavajući druge te doista sudeći im – na sve veću potištenost i nelagodu svojih podložnika, koji nikad prije nisu doživjeli takvo ponašanje od rimskog prvosvećenika. A nema nikakvih znakova da to ponašanje jenjava. Nedavno, na konferenciji o svećeničkoj formaciji, rekli ste, izazvavši smijeh u publici, da se bojite "krutih svećenika. Klonim ih se. Grizu!" Čemu služi takva rugalačka retorika nego poniženju i marginalizaciji onih svećenika koji još imaju hrabrosti da beskompromisno brane nepopularne dijelove crkvenog nauka u svijetu koji vodi rat protiv Boga i njegova zakona? Nije nikakvo čudo što masovni mediji veličaju Vaš pontifikat!
Međutim, više od riječi, Sveti Oče: Vi ste ravnali pravim progonom crkvenih redova gorljivih u obnovi pravovjerja, trijezne pobožnosti, unutarnjeg života i liturgijske tradicije usred onog što je sam Vaš prethodnik opisao kao "nesreće" i "patnje" nanesene Crkvi u ime II. vatikanskoga koncila, poput "zatvorenih sjemeništa, zatvorenih samostana, banalizirane liturgije...". Po Vašem posebnom nalogu cvatući je red franjevaca Bezgrešne uništen zbog onoga što je Vaš apostolski povjerenik (poslije preminuo od moždanog udara) nazvao "nesumnjivo tradicionalističkim skretanjem". Njihove Sestre od Bezgrešne također su podložene apostolskom povjereniku, zbog "zastranjenja" koja se sastoje u navodnoj pretkoncilskoj formaciji, a to znači: tradicionalnoj liturgiji i tradicionalnom samostanskom životu, kao da su te svete stvari nekakva zaraza koju treba izbrisati iz Crkve. To su postupci diktatora potaknuti ideologijom, a ne očinskog čuvara svete crkvene baštine.
A ipak, nakon višegodišnje istrage i disciplinskog postupka na poticaj pape Benedikta XVI., pod Vašim je nadzorom Konferencija redovničkih poglavarica [SAD-a] rehabilitirana i pošteđena svake kazne usprkos svojem podupiranju abortusa, eutanazije i istospolnog braka te općepoznatom promicanju onog što je kardinal Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, nazvao "temeljnim zabludama s obzirom na Božju svemoć, Kristovo Utjelovljenje, stvarnost istočnoga grijeha, potrebu spasenja i konačnost Kristova spasiteljskog čina u vazmenom otajstvu".
Treće, u skladu sa svojim programatskim omalovažavanjem tradicionalnoga crkvenog nauka i discipline te onih koji ih brane, vodili ste i nadzirali "Sinodu o obitelji", koja je zapravo bila neprestan pokušaj razvodnjavanja i prilagodbe nezabludivoga crkvenog nauka o ženidbi, rađanju i spolnosti, radi nagodbe s buntovničkim duhom vremena i s nemoralnošću koju je othranio širom naše postkršćanske civilizacije.
U ime "milosrđa", naprednjački dostojanstvenici koji prevladavaju u krugu Vaših savjetnika, među njima i zloglasni kardinal Kasper – čije ste nazore promicali od početka svojeg pontifikata – sad proglašavaju lažnu rastavu između crkvenog nauka i iznutra s njim povezane pastoralne prakse, kao da bi Crkva mogla nemoralno ponašanje zabraniti u načelu, a prihvatiti u praksi. Kako je rekao jedan istaknuti kardinal, to je "oblik krivovjerja, opasna, shizofrenična patologija". A postala je temom Vašeg pontifikata, s obzirom na to da neprestano zazivate "milosrđe" nasuprot crkvenim moralnim zakonima, koje unizujete nazivima "uskogrudna pravila", "ograde", "zatvorena vrata", "kazuistika".
Naprednjaci koje ste osobno imenovali u sinodsko tajništvo i u sinodsko nacrtno povjerenstvo te 45orica naprednjaka koju ste, uključujući kardinala Kaspera, pridodali sastavu Sinode udružili su se u napad na nerazrješivost braka zagovaranjem pripuštanja rastavljenih i "ponovo vjenčanih" svetoj pričesti "u pojedinim slučajevima". To bi oborilo crkvenu dvotisućljetnu sakramentalnu disciplinu, ukorijenjenu u riječima samoga našega Gospodina: "Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub..." (Lk 16,18) Tu disciplinu potvrdili su Benedikt XVI. i Ivan Pavao II. nasuprot prigovorima otpadnika od katoličkog nauka, predvođenih kardinalom Kasperom. Lako je uočiti da Vi želite napustiti tu disciplinu, što ste i učinili dok ste bili nadbiskup u Buenos Airesu te kad ste, čak nakon izbora za papu, telefonirali ženi u Argentini, civilno udanoj za rastavljena muškarca, da joj kažete da smije primati pričest iako je njezin "kruti" župnik rekao suprotno.
Na prvom zasjedanju Sinode, 2014., osobno ste odobrili sinodski "međuizvještaj" i naložili, prije nego što su ga sinodski oci uopće vidjeli, da se objavi svijetu. Oni ga nikad nisu potvrdili i zapravo je bio krivotvorina, očito napisana unaprijed, koja ni izdaleka nije predstavljala njihovu stvarnu suglasnost. Taj sramotni dokument poziva na napuštanje crkvene discipline "u pojedinim slučajevima" "ponovo vjenčanih" i na "vrednovanje" homoseksualne "orijentacije". Jedan odvažan crkveni dostojanstvenik nazvao ga je "crnom mrljom koja je ukaljala čast Apostolske stolice". Unatoč tome, nakon što ga je sinodska većina opravdano odbacila, Vi ste optužili "takozvane... tradicionaliste" da se "zatvaraju u pisanu riječ... i ne dopuštaju da ih Bog iznenadi, Bog iznenađenja...". Zatim ste naložili da se taj dokument razašalje biskupijama diljem svijeta, zajedno s tri paragrafa u završnom izvještaju koja nisu dobila potrebnu većinu, ali ste Vi odredili da se bez obzira na to uključe, čime ste "poderali pravilnik Sinode" koja je bila namještena da postigne predodređen rezultat, u čemu međutim, zahvaljujući milosti Božjoj, nije uspjela.
Na drugom zasjedanju Sinode, 2015., zahtijevali ste da se sva promišljanja zasnivaju na "Instrumentum laboris", radnom dokumentu toliko nepravovjernom da je jedna međunarodna laičko-klerička udruga upozorila da on "ugrožava čitavu strukturu katoličkog nauka o braku, obitelji i ljudskoj spolnosti...". Kad je i taj dokument sinodska većina odbila te je u posljednji čas zamijenjen kompromisnim, koji svejedno otvara mogućnost obaranja crkvene sakramentalne discipline, Vi ste optužili "zatvorena srca koja se često skrivaju čak i iza crkvenog nauka ili dobrih nakana, da bi zasjela na Mojsijevu stolicu i sudila... teške slučajeve". To će reći: osudili ste sinodske oce koji su branili stalnu crkvenu sakramentalnu disciplinu.
Očevidno odlučni ugoditi rastavljenima i civilno "ponovo vjenčanima", koje ste, neobjašnjivo, ocrtali kao "siromahe", pred Sinodu 2015. potajno ste, bez savjetovanja s ijednim mjerodavnim vatikanskim uredom, smislili iznenadno i drastično "pojednostavnjenje" postupka poništenja braka. Svjetski poznat kanonist osvrćući se na planetarnu uzbunu izazvanu tom lakoumnom "reformom" nazvao ju je "otvaranjem puta koji izgleda kao katolička verzija sporazumne rastave". Vi ste sami iskreno priznali da "niste zaboravili na to da ubrzana presuda može ugroziti načelo nerazrješivosti braka".
Četvrto, u skladu sa svojom zapanjujućom ocjenom, smjesta pozdravljenom u masovnim medijima, da je Crkva bila "opsjednuta abortusom, istospolnim brakom i kontracepcijom", po vlastitom priznanju niste "puno govorili o tim stvarima, i zbog toga sam strogo ukoren". Međutim ta velika zla ugrožavaju sam opstanak naše civilizacije usred onog što je Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti i tihom apostazijom. Iako vrlo glasni o mnogim političkim temama, ostali ste potpuno nijemi kad je u nekoć katoličkoj Irskoj narodnim referendumom ozakonjen "homoseksualni brak", a Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država tu istu grozotu nametnuo svim američkim državama.
S druge strane, dok Zapad tone u ponor izopačenosti, a muslimanski fanatici masakriraju kršćane po cijelom Bliskom istoku, u Africi i u samom srcu Europe, Vas zaokupljaju "klimatske promjene". Vaša jedina enciklika, dužine knjige, "Laudato si’", pretpostavlja postojanje "ekološke krize" i nekritički usvaja ideološki motivirane, žestoko osporavane tvrdnje "znanosti klimatskih promjena", tvrdnje koje papa nije mjerodavan prosuđivati, a kamoli prikazivati ih vjernicima kao nepobitne činjenice.
Ista enciklika jadikuje nad "globalnim zagrijavanjem", prekomjernom upotrebom klimatizacijskih uređaja, nestajanjem mangrovih močvara, navodnom ugrozom planktona i crva te izumiranjem raznih biljaka i životinja – proglašavajući te pojave uvredom Bogu – prije nego što će uopće spomenuti abortus (dok potpuno propušta spomenuti krajnje protunaravnu praksu kontracepcije). Što se abortusa tiče, enciklika govori samo o izostanku "zaštite ljudskog zametka", dok je abortus zapravo divljačko masovno umorstvo nedužnih ljudskih bića, raskomadanih u utrobi ili izbodenih nasmrt kirurškim škarama u samom trenutku rođenja.
Nimalo iznenađujuće, svjetska vrhovništva nepodijeljeno su izrazila oduševljenje "Laudatom si’" kao dijelom "Franjine revolucije" koju mediji, uključujući i naprednjačko "katoličko" novinstvo, slave za cijeloga Vašeg pontifikata.
Peto, ustrajno ste omalovažavali bilo kakvu doktrinarnu različitost od protestanata i opetovano izjavljivali, sasvim pogrešno, da "svi krštenici pripadaju istom Tijelu Kristovu, Kristovoj Crkvi". I u tome ste zanemarili nauk Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i svih papa prije njih, pa tako i Pija XI., koji je o položaju protestanata naučavao posve suprotno: "Naime, budući da Kristovo otajstveno tijelo, na jednak način kao i Kristovo fizičko tijelo, jest jedno, skladno povezano i sraslo, bilo bi ludo i neumjesno reći da je otajstveno tijelo sastavljeno od udova koji su razjedinjeni i raspršeni; stoga tko god nije sjedinjen s tijelom, nije njegov ud, niti je u jedinstvu s njegovom glavom, Kristom."
U tom pogledu Vi kao da ne hajete za sve goru i goru nemoralnost i krivovjernost istih onih protestantskih sekta koje sudjeluju u beskonačnom, besmislenom "ekumenskom dijalogu" s Vatikanom. Nakon pedeset godina "dijaloga" one dopuštaju rastavu braka, kontracepciju, abortus, homoseksualnost i "homoseksualni brak", zaređuju žene i homoseksualce za "svećenike" i "biskupe" te nepokolebljivo nastavljaju odbacivati temeljne dogme jedine istinite religije, objavljene od Krista za spasenje svijeta.
Što je s istinom koja nas oslobađa? (Iv 8,32) Što sa svjedočanstvom nebrojenih svetaca i mučenika koji su razdali svoj imutak i položili same svoje živote u obranu i očuvanje katoličke vjere od mnogostrukih zabluda i društvovnog razaranja proizišlih iz protestantske pobune, čiji se konačni ishod dovršava pred Vašim očima?
Šesto, čini se da u zadnje vrijeme Vaši javni iskazi postaju sve bezobzirniji i neuravnoteženiji, izazivajući još veću sablazan i zabrinutost među vjernicima:
Dana 15. studenog, za svojega nedjeljnog sudjelovanja na luteranskoj molitvenoj službi rekli ste da su katolički i luteranski nauk o Kristu "isti" te da se samo radi o "katoličkom jeziku" naspram "luteranskoga jezika". Definiranu dogmu i ontološku stvarnost transsupstancijacije nazvali ste pukim "objašnjenjima i tumačenjima", izjavivši da je "život veći od objašnjenja i tumačenja" – kao da je "život" "veći" od stvarne prisutnosti utjelovljenog Boga u svetoj euharistiji, koju prisutnost protestanti niječu.
U istoj prigodi kazali ste da je na teolozima da odrede smiju li protestanti primati svetu pričest, premda je Crkva već nezabludivo odredila da oni to ne smiju bez obraćenja i ispovijedanja iste vjere kao i katolici. Ustvrdili ste da za tu stvar niste mjerodavni – a upravo je papa mjerodavan za čuvanje crkvenog nauka u tom pogledu – te izrazili mišljenje da bi luteranka udana za katolika mogla primiti svetu pričest nakon "razgovora s Gospodinom", ali, kazali ste, "ne usuđujem se reći više od toga". No već ste rekli daleko previše time što ste javno stvar tako važnu za spasenje prebacili na privatnu savjest pojedinca, sklonu pogreškama: "tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,29).
Dana 21. studenog poručili ste svjetskom kongresu Zbora katoličkih odgajatelja: "U školama ne smije biti prozelitizma. Odgajati kršćanski znači uvoditi mlade u cjelovitu stvarnost s ljudskim vrijednostima, jedna od kojih je transcendencija." Naprotiv, katolički je odgoj nadasve uvođenje u božanske vrijednosti: u evanđelje i njegove zahtjeve katolicima, dapače cijelom svijetu, a ne u puke ljudske vrijednosti ili maglovitu "transcendenciju" lišenu vlastitog joj predmeta, tj. Boga koji se objavio u osobi Isusa Krista, utjelovljene Riječi.
Za posjeta Africi (od 25. do 30. studenog) izrazili ste mišljenje da je svijet "na rubu samoubojstva", i to zbog "klimatskih promjena". Kao i za cijeloga svog pontifkata, propustili ste upozoriti na istinsku opasnost od civilizacijskog samoubojstva u naše vrijeme, za razliku od svojeg prethodnika pape Pija XII., sluge Božjega, koji je istaknuo da se "danas gotovo sav ljudski rod rascijepio u dva suprotstavljena tabora: za Krista i protiv Krista. Čovječanstvo je u najtežoj krizi, koja će završiti ili njegovim spasom po Kristu ili strašnom propašću." Zbog vašega stalnog svraćanja pozornosti čitave Crkve na svjetovnu "ekološku krizu" vjernici gube iz vida kristološku krizu koja prijeti vječnoj dobrobiti nebrojenih duša u naše vrijeme.
Za leta iz Afrike natrag u Rim, na konferenciji za novinare opet ste napali katoličke "fundamentaliste", izrugujući apsolutna uvjerenja pravovjernih članova svojeg stada, koja se zasnivaju na objavljenoj riječi Božjoj i na nezabludivom nauku crkvenog učiteljstva o vjeri i moralu:
"Fundamentalizam je bolest koja postoji u svim vjerama... Kod nas katolika ima nekih, i ne tek nekih, nego mnogih, koji vjeruju da posjeduju apsolutnu istinu (che si credono con la verita assoluta), pa kaljaju druge klevetama, dezinformacijama i čine zlo... Vjerski fundamentalizam nije vjerski, jer u njemu nema Boga, to je idolatrija, poput idolatrije novca."
Nakon što ste optužili "mnoge" članove vlastitog stada da su bezbožni idolopoklonici, naznačili ste moralnu jednakovrijednost između kršćana i muslimanskih fanatika koji kolju, muče, siluju, porobljuju i protjeruju kršćane diljem svijeta: "Ne smije se zatirati neka vjera samo zato što među njezinim članovima ima fundamentalističkih pojedinaca ili skupina u nekom povijesnom trenutku... Sjetimo se svih onih ratova koje smo mi kršćani vodili. Nisu muslimani izvršili Pljačku Rima."
Tako ste opet obrukali Crkvu – i sebe – nepromišljenom primjedbom koja nimalo ne dolikuje rimskom prvosvećeniku. Povijesni zapisi zahtijevaju ispravak Vaše pogreške:
Prije svega, muslimani jesu opljačkali Rim 846., oplijenivši staru crkvu svetog Petra i nagnavši papu Leona IV. na izgradnju Leoninskog zida "radi obrane Petrove stolice od islamskog džihada".
Drugo, ako ste mislili na pljačku Rima koju je 1527. izvršila vojska cara Karla V., taj događaj nije imao nikakve veze s vjerskim "fundamentalizmom", nego s čisto političkom odmazdom Klementu VII., slabom i kolebljivom papi, koji je lakoumno sklopio savez s francuskim kraljem Franjom I., s kojim je Karlo bio u ratu. Ustvari, u carevoj je vojsci bilo njemačkih plaćenika, većinom luterana, i uglavnom su oni bili odgovorni za pustošenje Svetoga Grada i nasilje nad njegovim katoličkim stanovnicima.
Treće, u istom razdoblju, naravno, muslimanski pljačkaši – koji su doista bili nasilni "fundamentalisti" – širili su Otomansko Carstvo osvajanjem kršćanskih zemalja sve do glasovitog i čudesnog poraza muslimanske mornarice u Lepantskoj bitci 1571., koji je spriječio muslimansko osvajanje cijele Europe i vjerojatno još jednu muslimansku pljačku Rima.
Izazivajući još i veću sablazan, u odgovoru na pitanje treba li Crkva "promijeniti svoj stav" o nemoralnosti kontracepcije tako da dopusti upotrebu kondoma radi ograničavanja novih zaraza HIV-om, osvrnuli ste se na tu zlu praksu kao na "jednu od metoda", ostavivši tako dojam da je opravdavate, i naznačili da je posrijedi moralna dilema za Crkvu; čak ste ju prispodobili Gospodinovu liječenju u subotu:
"To mi se pitanje čini preuskim, čini mi se parcijalnim. Da, to jest jedna od metoda i crkveni je moral, mislim, u toj točki neodlučan. Dakle: peta ili šesta zapovijed? Braniti život [kondomima!] ili otvorenost spolnih odnosa životu? Ali nije to problem. Problem je veći.
To me pitanje podsjeća na ono što su pitali Isusa: Učitelju, je li dopušteno liječiti u subotu? Liječiti je obavezno... Ali glad, izrabljivanje ljudi, ropski rad, pomanjkanje pitke vode: to su problemi. Nemojmo raspravljati o tome može li se upotrijebiti ovaj ili onaj flaster za malu ranu. Postoji velika rana: društvena nepravda, nepravda protiv okoliša..."
Prema tome Vi kao da prihvaćate da ima prostora za razmatranje te "metode", premda to smatrate beznačajnim (flaster), sve ako i pogoduje bludničenju i kulturi posvemašnje seksualne izopačenosti. A zatim podređujete moralni zakon brizi za socijalnu i ekološku pravdu! I tako opet ranjavate Crkvu sablažnju i pomutnjom za volju svoje navade iznošenja bezbrižnih, neslužbenih primjedaba novinarima o teškim moralnim i teološkim pitanjima o kojima bi papa trebao govoriti i pisati krajnje razborito i promišljeno, zazivajući Božju pomoć.
Naposljetku: na vatikanskim mrežnim stranicama upravo je objavljen iz tjednika "Credere" intervju s Vašom Svetosti, u kojem s naklonošću smjerate (opet) na pogrešnu ideju kardinala Kaspera o "milosrđu" te otkrivate svoju nakanu provođenja "revolucije nježnosti", ciljajući na naslov knjige kardinala Kaspera Vama u slavu: "Papa Franjina revolucija nježnosti i ljubavi". Izjavljujete da će se ta "revolucija nježnosti" događati tijekom Vašeg Jubileja milosrđa, koji će uključivati "tako mnoge geste", među njima i "različite geste" u "petak svakoga mjeseca".
Kažete da je pobuda za "revoluciju nježnosti" to što, prema Vašemu mišljenju, "sama Crkva ponekad slijedi čvrstu liniju, pada u napast da slijedi čvrstu liniju, u napast da naglašava samo moralna pravila, mnogi su ljudi isključeni". Potvrđujući intervjuistovu naznaku da Crkva mora "otkriti" "Boga koji je ganut i suosjeća s čovjekom", odgovarate: "To otkriće dovest će nas do tolerantnijeg, strpljivijeg, nježnijeg ponašanja" – kao da Crkva prije Vašeg izbora nije imala strpljenja i sućuti prema grešnicima.
Što drugo znače te zaprepašćujuće izjave nego posve besprimjernu opasnost da rimski prvosvećenik zanemari "moralna pravila" – tj. stalni nauk nezabludivog učiteljstva – u ime lažnog milosrđa, očito glede rastavljenih i ponovo vjenčanih te ostalih koje smatrate "isključenima" na neki način? Što da mislimo o papi koji tvrdi da je Crkva što ju je Krist osnovao da nezabludivo poučava o vjeri i moralu "pala" u napast da zauzme "čvrstu liniju" s obzirom na moralnost? Što bi drugo osim užasa trebali osjetiti vjernici kad papa govori takve stvari, kakve nikad u 2000 godina nisu dolazile s Petrove stolice?
Katolici znaju da se prava revolucija nježnosti zbiva u svakoj duši koja se krsti ili koja, prihvativši milost pokajanja, stupi u ispovjedaonicu skrušena srca i s čvrstom nakanom obraćenja, skine sa sebe teret grijeha, primi od svećenika, koji djeluje in persona Christi, odrješenje te iziđe "bijela kao snijeg", da navedemo riječi Vašega neposrednog prethodnika o sakramentu pomirenja. Katolička je crkva uvijek bila neiscrpno vrelo božanskog milosrđa preko svojih sakramenata. Što može Vaša namjeravana "revolucija" dodati onom što je Krist već providio u svojoj Crkvi? Možete li proglasiti pomilovanje za smrtni grijeh? Možete li oprostiti ono što je neoprostivo bez pokajanja i skrušenja? Možete li nadmašiti milosrđe samog Boga?
Danomice raste zapažanje da Vi premda ste namjesnik Kristov jednostavno niste zainteresirani da branite vjeru i moral, izložene napadima kao nikad prije, niti imate namjeru da zalutale ovce pozovete u ovčinjak našega Gospodina ustanovljen radi njihova spasenja. Naprotiv, izgleda da ste posvetili svoj pontifikat pravom pravcatom programu doktrinarne i disciplinske popustljivosti, tema kojeg je redovito optuživanje pravovjernih katolika kombinirano s optužbama da Crkvi nedostaje milosrđa. U isto vrijeme bavite se društvenim i političkim pitanjima u kojima papa nema nikakvu mjerodavnost ni vlast, kao što su "klimatske promjene", ekologizam ili obnova diplomatskih odnosa između Kube i SAD-a.
Izudarani jednom burom prijepora za drugom što su ih izazvale Vaše besprimjerne riječi i djela, vjernici sve više i više osjećaju da je "lađa Crkve izgubila kompas".
§
Ukratko, Sveti Oče: u protekle dvije i pol godine zaradili ste jednodušnu hvalu od svijeta dok ste u crkvenoj zajednici stvarali pomutnju i podjele. Ismijavali ste, grdili i osuđivali pravovjerne, pokazivali bezgraničnu toleranciju prema nepravovjernima i prema seksualno zastranjelima i upinjali se da potkopate sakramentalnu disciplinu koju je branio sam papa kojeg ste proglasili svetim. Praćeni svuda laskanjem medija i klicanjem mnoštva, čini se da ste zaboravili na opomenu našega Gospodina: "Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi."
Situacija je dosegla točku u kojoj je jedan stariji vatikanski službenik, s obzirom na zabrinutost katolika iz svih slojeva, bio prisiljen upozoriti svjetski poznata katoličkog novinara da "ovaj pontifikat ozbiljno ugrožava cjelovitost katoličkog nauka o vjeri i moralu".
Suglasnost s tim crkvenim dostojanstvenikom nalaže nam pred Bogom da javno po savjesti ustvrdimo da Vaš pontifikat nije moguće vidjeti drukčije nego kao neposrednu opasnost za Crkvu, opasnost koja, po svemu sudeći, danomice raste. Doista, štetni učinci Vašeg pontifikata očiti su posvuda, jer katolici diljem svijeta sa sve većim se otklonom odnose prema crkvenom nauku o vjeri i moralu, oslanjajući se na Vaše vlastite riječi i djela – od medija slaviteljski rastrubljene svijetu – radije nego na nezabludivi vjerski i moralni nauk crkvenog učiteljstva u protekle dvije tisuće godina.
S obzirom na to da osuđujete crkvenu "čvrstu liniju" glede "moralnih pravila" i proglašavate "revoluciju nježnosti", suočeni smo s prijetećom opasnošću od nečuvenih gesta milosrđa koje bi potkopale crkveni moralni sustav na golemu štetu duša, čiji je spas u pitanju. Među tim gestama mogla bi biti i postsinodalna apostolska pobudnica koja bi odobrila pripuštanje javnih preljubnika svetoj pričesti u skladu s prosudbom pojedinog biskupa ili biskupske konferencije. To ne bi bilo ništa drugo nego masovno svetogrđe, praktički uništenje crkvenog jedinstva, de facto ukidanje nauka o smrtnom grijehu i potrebe stanja milosti za sakramentalni život; slom moralnog nauka Crkve i njezino odustajanje od polaganja prava na nezabludivo učiteljstvo. Stječe se dojam gotovo apokaliptičnog razvoja događaja u povijesti Crkve.
Ne usuđujemo se suditi o Vašim subjektivnim pobudama i nakanama glede onog što ste rekli i učinili na štetu Crkve za svojega burnog pontifikata nesličnog ijednomu drugom koji je Crkva ikad vidjela. Međutim ne možemo šutjeti pred očiglednom štetom koja je Crkvi već nanesena, uz neprestano klicanje svijeta "narodnom papi", kao ni pred štetom koja se čini neizbježnom.
Da podsjetimo još jednom na riječi Vašeg prethodnika: papa mora svoju moć upotrijebiti da "sebe i Crkvu obvezuje na poslušnost Božjoj Riječi, nasuprot svakom pokušaju njezine prilagodbe ili razvodnjavanja i svakom obliku oportunizma". Kad papa nije sposoban ili voljan ostvarivati tu svrhu, kad je zapravo, čini se, odlučan djelovati protiv nje, zar ne bi Crkvi više koristilo ako bi se odrekao najuzvišenije službe namjesnika Kristova? Bolje to nego riskirati kobno ugrožavanje crkvenog nauka i discipline, podrivanje dvotisućljetne apostolske i crkvene tradicije te izazivanje, da citiramo glasoviti izraz koji je upotrijebio papa sv. Pio V., "gnjeva svemogućeg Boga i blaženih apostola Petra i Pavla".
Očitovanje Komisije Justitia et pax BK BiH povodom dvadesete obljetnice potpisivanja Daytonskog sporazuma za BiH
U prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu u ponedjeljak 14. prosinca 2015. upriličena je konferencija za novinstvo u povodu dvadesete obljetnice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Na konferenciji je govorio predsjednik Komisije Justitia et pax (Pravda i mir) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. sc. Franjo Komarica, biskup banjolučki, i tajnik Komisije preč. dr. sc. Darko Tomašević, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Tijekom konferencije predstavljeno je „Očitovanje Komisije Justitia et pax BK BiH povodom dvadesete obljetnice potpisivanja Daytonskog (Pariškog) sporazuma za Bosnu i Hercegovinu (14. 12. 1995. - 14. 12. 2015.)“ u kojem se donosi „analiza, stanje i budućnost“ Bosne i Hercegovine. U prilogu donosimo sažetak izjave i cjelokupno izvješće Komisije Justitia et pax BK BiH:
IZJAVA
KOMISIJE „IUSTITIA ET PAX“ BK BiH
POVODOM DVADESETE OBLJETNICE
POTPISIVANJA DAYTONSKO-PARIŠKOG
SPORAZUMA ZA BiH
(14. 12. 1995. – 14. 12. 2015.)
ANALIZA, STANJE, BUDUĆNOST ZEMLJE
U skladu sa službenim naučavanja crkvenog Učiteljstva i Pravilnika kojim je određena svrha, poslanje i područje djelovanja Komisije „Iustitia et pax“ – „Pravda i mir“ BK BiH, a i
U povodu obilježavanja 20. obljetnice potpisivanja u Parizu „Okvirnog sporazuma za mir“u BiH (14. 12. 1995. – 14. 12. 2015.), koji je dogovoren u vojnoj bazi u gradu Daytonu u SAD-u 20. 11. 1995., Komisija Iustitia et pax je održala svoju redovnu sjednicu u Nadbiskupskom Ordinarijatu vrhbosanskom u Sarajevu. S te sjednice Komisija upućuje crkvenoj i društvenoj javnosti – u zemlji i u inozemstvu –svoju „IZJAVU“.
Uvod
Komisija Justitia et Pax BK BiH je osnovana 1997. godine s ciljem promicanja pravde i mira u duhu kršćanske vjere i katoličkog socijalnog nauka Crkve. Kao tijelo Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i članica Konferencije europskih komisija „Iustitia et Pax“, Komisija Justitia et Pax BK BiH kontinuirano prati stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Između ostaloga, u ranijim godinama ova Komisija organizirala mnoštvo okruglih stolova i sačinila čitav niz godišnjih izvješća o stanju ljudskih prava i sloboda u BiH.[1]
U svim ovim izvješćima Komisija je jasno detektirala i obrazložila uzroke konstantnog stanja obespravljenosti građana i naroda u BiH, predlagala konkretna rješenja te i iznosila apele svim relevantnim domaćim i međunarodnim političkim čimbenicima za korjenitom promjenom postojećeg stanja. Tijekom svog dugogodišnjeg djelovanja Justitia et Pax BK BiH je kontinuirano ukazivala da je jedan od glavnih generatora opće obespravljenosti građana i naroda u BiH nedemokratski, neracionalan i nefunkcionalan ustroj multietničke države BiH, a koji svoje izvorište ima u nepravednim rješenjima nametnutog Daytonskog sporazuma.
I prije osnivanja Komisije Justitia et Pax BK BiH, od samog donošenja i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma za BiH, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine je uvijek imala jasan i dosljedan stav o ovom međunarodnom mirovnom sporazumu. To je vidljivo iz mnoštva njihovih javnih obraćanja, apela, otvorenih pisama, promemorija i poruka, upućenih predstavnicima međunarodne zajednice u BiH (OHR-a, OSCE-a, UNHCR-a i dr.), raznim međunarodnim forumima, europskim i svjetskim državnicima, državnim tijelima Bosne i Hercegovine, državnicima zemalja potpisnica Daytonskog sporazuma (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Hrvatska, Srbija i EU), domaćim vjernicima – katolicima, te svekolikoj domaćoj i svjetskoj javnosti.
U duhu evanđeoskih zasada i kršćanskog nauka Crkve, dosljedni crkvenim stavovima u svezi s ratom i mirom u BiH, biskupi su apelirali i zauzimali se mnogo puta da do rata ne dođe; da se zaustavi nametnuti rat te da se uspostavi pravedan i trajan mir u BiH za sve njene građane. Zauzimali su se za osnovna ljudska i građanska prava i slobode svih ljudi, bilo koje nacije i vjere. Odlučno su dizali svoj glas protiv svih vrsta zločina i nasilja, kako nad katoličkim pučanstvom, tako i nad pripadnicima drugih crkava i vjerskih zajednica odnosno svih konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina u BiH.
1. Neka od brojnih upozorenja i prijedloga biskupa
U Otvorenom pismu potpisnicima i svjedocima Daytonskog „Općeg okvirnog sporazuma za mir“, prije dvadeset godina, - šest dana prije njegova svečanog potpisivanja u Parizu i stupanja na snagu ( 8. 12. 1995.), članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine iznijeli su svoje sumnje o tom sporazumu, ustvrdivši da on „sadrži čudna proturječja i pogubne nesigurnosti“.
Između ostalog upozorili su:
„Očito je da ovaj mirovni sporazum ...., umjesto silno željena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, u kojima su sadržana vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine.“
I prije nego se dalo naslutiti da će doći do Daytonskog sporazuma, povodom Washingstonskog sporazuma u „Promemoriji“ predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu (12. 1. 1994.), biskupi su otvoreno iznijeli svoja neslaganja s onim što se nudilo i u kojem su smjeru išli pregovori. U tom smislu su istaknuli i ozbiljno upozorili: “Sudjelujući u tim pregovorima u ime hrvatskog naroda njegovi političari, s Vama na čelu pristaju na podjelu Bosne i Hercegovine. Veoma nam je žao što su ti pregovarači ignorirali i ignoriraju dosadašnje apele, s kojima su biskupi Bosne i Hercegovine izjavili da ne pristaju ni na kakvo mijenjanje granica svojih biskupija, niti na nestanak, s tih prostora, većeg dijela hrvatskog naroda i Katoličke crkve, koja mu je inače bila i ostala vjekovima najvjernija voditeljica i zaštitnica (...) Jedan od prekršenih principa jest ovaj: Europa je od početka stajala uz načela da neće priznati ni pedalj osvojene zemlje, a sada se pod njezinim pritiskom i na temelju otimačinom i agresijom osvojenih područja vode pregovori. Stječe se dojam da se osvajača želi zadovoljiti, što će biti samo na životnu štetu druge strane. Drugi nepravedni princip koji se primjenjuje jest ovaj: dioba Bosne i Hercegovine, praktično i stvarno vodi ne samo sankcioniranju dosadašnjih etničkih progona, nego i sutrašnjem potpunu dovršenju etničkog čišćenja, A takva „preseljenja“ i pothvati za vrijeme rata nisu ništa drugo nego zlodjela!“.
Govoreći o uočenim moralnim neosjetljivostima do razine besramnih političkih popuštanja i otvorenih podržavanja i nehumanih ustupaka agresoru, tijekom ondašnjih raznih mirovnih planova pa sve do tada aktualne Kontaktne skupine, sluteći opasnosti koje se spremaju, u Izjavi biskupa BiH danoj u Rimu 30. 11. 1994. godine, stoji: „A sada kao da se svi nalaze pred odobrenjem praktične pobjede ratnog bezumlja, zla i gaženja etničkih zasada, ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava kao i građanskih sloboda... Ali ne možemo prihvatiti da danas, pred očima cijeloga civiliziranog svijeta, moramo posve nestati, „etnički očišćeni“ sa svojih povijesnih prostora.“
Osvrćući se na „Golgotu“ koju je Katolička crkva u BiH tada proživljavala, u „Izjavi biskupa“ danoj u Mostaru 29. 1. 1995. godine navodi se: „Uzaludna nam je karitativna i humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta, ako nam se ne osiguraju ljudska i građanska prava i slobode da živimo i djelujemo u svojim mjestima, selima i gradovima Bosne i Hercegovine. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti ako su nas agresori na čovjeka i narod osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo ožalošćeni zbog nedopustivih propusta međunarodne političke zajednice koja je pokazala neshvatljivo popuštanje prema agresiji i „sili jačega“, a ravnodušnost prema svom pučanstvu koje trpi neizmjerne nepravde, nasilja, rušenja, progonstva i klanja. Ona s „jačima“ razgovara na koljenima, a „ucjenama“ sa slabijima! Zaprepašteno se pitamo je li moguće da su politički interesi i prestiži beskrajno važniji od čovjeka, od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih stoljeća svoje nacionalne opstojnosti, vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim prostorima?“
Poslijeratno vrijeme je vrlo brzo pokazalo da su strahovi i sumnje biskupa u pogledu realizacije Daytonskog mirovnog sporazuma bile opravdane, da su rješenja koja je ponudio ovaj sporazum za BiH ishitrena, parcijalna i klimava, da ne predstavljaju istinsko i trajno dobro, da su nelogična i na duže staze neodrživa; da smo po svemu imali rat bez pobjednika i poraženih, da imamo zločine bez kazne, narode bez nužne katarze i državu s ugrađenom daytonskom greškom koja bi se mogla pokazati kobnom za budućnost države BiH i njenih stanovnika.
Sve je to izraženo i u mnogim kasnijim promišljanjima i apelima biskupa.
U svome pismu visokom predstavniku za BiH, gosp. Carlosu Westendorpu (4. 12. 1998.), tri godine nakon Daytonskog sporazuma, biskupi traže odlučniju podršku međunarodne zajednice u provođenju Aneksa 7 Daytonskog sporazuma. Najprije su konstatirali „da upravo niti jedan domaći političar niti predstavnici međunarodnih organizacija zaduženih za omogućavanje povratka, ne pomažu dostatno. Naprotiv, nerijetko sprečavaju povratnike u ostvarivanju jednog od svojih osnovnih ljudskih prava - prava na imovinu odnosno na zavičaj. Općenito je poznato da se u ove tri godine vratio mali broj prognanika i izbjeglica, osobito na područje Republike Srpske.“ Upoznali su zatim Visokog predstavnika s nedavno održanim zajedničkim sastankom s episkopima SPC BiH, gdje su zajednički „konstatirali žalosnu činjenicu da se povratku opiru oni koji su ovaj rat iskoristili za vlastiti interes“. Biskupi su i ovaj put bili jasni i dosljedni kad su Viskom predstavniku pisali: „tražimo ostvarenje prava na siguran povratak i život dostojan čovjeka na vlastitom posjedu i u svom zavičaju, ne samo za pripadnike svoje katoličke zajednice koji se žele vratiti nego i za pripadnike svake druge vjerske zajednice ili etničke skupine“. Isto tako zatražili su „ravnomjerno djelovanje na domaće političare iz sva tri konstitutivna naroda u BiH kako bi se stvorili isti pravni uvjeti za čitav teritorij BiH. Očekujemo odlučniju i učinkovitiju zajedničku akciju, kako političara tako i međunarodnih organizacija koje se bave zbrinjavanjem povratnika, kako bi se što prije ostvario povratak na svim prostorima BiH“.
O istoj temi biskupi govore i sljedeće godine u svom pismu Predsjedništvu BiH, Vijeću ministara BiH, OHR-u, OSCE-u, UNHCR-u i međunarodnom Caritasu (Banja Luka, 14. 7. 1999.), te ističu: „Zabrinjava nas i nedosljednost međunarodnih čimbenika u obećanoj pomoći s obzirom na povratak prognanika i izbjeglica, povrat imovine i ostvarenje drugih ljudskih prava i sloboda. Imamo pouzdane podatke da se veliki broj prognanih katolika želi vratiti. Stoga ne stoji tvrdnja nekih međunarodnih institucija da se Hrvati iz BiH ne žele vraćati na svoje.“
Pet godina nakon što je stupio na snagu Daytonski sporazum biskupi BK BiH u Otvorenom pismu (Sarajevo, 23. 8. 2000.) predsjedatelju Pakta o stabilnosti u Jugoistočnoj Europi, Bodi Hombachu, ističu probleme u vezi opstrukcija povratku izbjeglih i prognanih u njihov zavičaj. Konstatirali su da ni izdaleka nije postignuta realizacija Aneksa 7 Daytonskog sporazuma, koji se jedva provodi, niti je donio očekivane plodove. Ispravljanje nanijetih nepravdi tolikom broju žrtava rata, izbjeglim, prognanim i raseljenim osobama s područja BiH odvija se neshvatljivo sporo, napose na području entiteta Republika Srpska. U pismu postavljaju pitanje: „ Tko je odgovoran od političkih dužnosnika domaćih i inozemnih da se na ovaj način zapravo cementira jedan od najtežih zločina protiv čovječnosti: oduzimanje prava na dom i domovinu, na svoj rodni kraj? Zbunjeni smo pred nedosljednošću svih onih odgovornih za sudbinu ljudi i naroda u ovoj zemlji kao i njezinom okruženju, koji već više puta jedno zaključuju a drugo rade ... Ne možemo i ne smijemo prihvatiti manipulaciju s prognanima i izbjeglicama niti obmanjivanje domaće i svjetske javnosti, a što čine pojedini domaći i međunarodni političari“.
I nakon 10 godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma uočeni problemi se ne umanjuju, nego se sve više ozakonjuje nepravda. U izjavi biskupa (Mostar, 18. 3. 2005.) u kojoj se traži uspostava pravednijeg zakonskog sustava i ukidanje - Daytonskim sporazumom - nepravedne podjele zemlje, biskupi ističu: „ U povodu desetogodišnjeg prestanka rata, uvidom u stanje naše Katoličke Crkve, ističemo ne samo određene promašene projekte ugrađene u Daytonski sporazum, protivne povijesti, sadašnjosti i budućnosti ove zemlje i njezinih naroda, nego i očite nepravde učinjene implementacijom tog sporazuma od 1995. godine.... Najveću nepravdu vidimo u tome što se ratnim strahotama, etničkim čišćenjem i daytonskom nepravednom podjelom Bosne i Hercegovine katoličko pučanstvo u ovoj zemlji gotovo prepolovilo... Bolna je činjenica što se međunarodne snage koje su zadužene da se založe za izgradnju pravednog mira i ekonomske sigurnosti ljudi i za poštovanje narodnih identiteta, sve više doživljava kao predstavnike stranog protektorata i tražitelje vlastitih interesa. A još je bolnije što mnogi domaći političari braneći parcijalne interese pojedinih skupina i stranaka, a sve pod izlikom interesa vlastitih naroda, omogućuju da se agonija građana i naroda ove zemlje nastavlja.... Stoga iznova pozivamo domaće nositelje vlasti i službene međunarodne predstavnike da u ovoj državi Bosni i Hercegovini uspostave pravedan zakonski sustav ukidajući nepravednu, na etničkom čišćenju i na ratnim zločinima zasnovanu podjelu zemlje.“
Uvidjevši da na ovakvom nepravednom Daytonskom sporazumu ustrojena Bosna i Hercegovina postaje trajan izvor nestabilnosti, a time i prijetnja miru, biskupi BK BiH u svom prijedlogu (Sarajevo, 29. 10. 2005.) o društveno-pravnom uređenju Bosne i Hercegovine podvrgli su oštroj kritici Daytonski sporazum iz čije primjene nastadoše mnoga zla i nevolje za građane Bosne i Hercegovine: “Daytonskim sporazumom iz 1995. godine međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina, koja je nastala raspadom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijeljena je u dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine te Republiku Srpsku. Takva nepravedna podjela zemlje de facto je ozakonila zakon jačega, a ne zakon pravde, što je rezultiralo nefunkcionalnošću i neodrživošću društvenog uređenja države.“
Iznoseći već do tada često ponavljanu tvrdnju da je Daytonski sporazum zaustavio rat u zemlji, biskupi ističu - po tko zna koji put – da on „nije donio pravedni i trajni mir za njegova tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Srbe i Hrvate“. No, to nije bila nikakva smetnja mnogim domaćim i međunarodnim političarima da ovakav međunarodni sporazum tumače kao „nedodirljivu činjenicu“, zbog čega je „ u ovih deset godina nakon Daytona izostao svaki ozbiljni razgovor o nužnim ustavnim promjenama koje bi postigle poželjni i trajni mir.“
U istom prijedlogu biskupa također stoji: „Dosadašnje političko uređenje ove višenacionalne države, prema dvostrukim standardima koji se manifestiraju u postojanju tri različita ustava – dva za dva entiteta i jedan za cijelu državu – a koji međusobno nisu u suglasju, ima za posljedicu nemogućnost formiranja Bosne i Hercegovine i sprječava njezin poželjni i potrebni demokratski razvitak. Umjesto napretka i integracije, bosanskohercegovačko društvo je sada, deset godina nakon Daytonskog sporazuma, prema svim ozbiljnim analizama, u dubljoj političko-socijalnoj krizi nego u vrijeme njegova potpisivanja.“
Iznoseći svu apsurdnost i nepravednost daytonskih rješenja za BiH, koja su bila i ostala samo okvir, unutar kojeg su ponuđene ali ne i zajamčene određene mogućnosti i prava, biskupi ističu da je Daytonski sporazum najviše štete donio pripadnicima hrvatskog naroda: „Iako su najmalobrojniji i najviše žrtve rata, prognano ih je 67%, a vratilo se do sada samo 13%, Hrvati su žrtve i Daytonskog sporazuma jer kao konstitutivni narod nemaju ni prava manjine. Kao najstariji narod u BiH traže samo da u pravima i dužnostima budu izjednačeni s druga dva naroda u toj zemlji. Odredbama Daytonskog sporazuma dokinuti su dogovori i zaštitni mehanizmi iz Washingtonskog sporazuma i tako omogućeno da Bošnjaci u entitetu FBiH, a Srbi u entitetu RS-a jednostavnom većinom donose zakone ne obazirući se na stavove i poziciju Hrvata. Bez i protiv predstavnika hrvatskog naroda u vlasti, sazivaju se sjednice Vlada i Parlamenata i donose odluke“.
Tragom nepravednog Daytonskog sporazuma te njegovom još nepravednijom implementacijom definitivno se – po sudu biskupa – dokida obilježje multietničnosti Bosne i Hercegovine, što pridonosi novim etničkim tenzijama u ovom prostoru. Stoga su biskupi s pravom zaključili: “Kada smo se ponadali miru i demokraciji, postali smo svojevrsnom žrtvom nepravednog mira. Desetogodišnje razdoblje nakon Daytonskog mirovnog sporazuma više je nego očito pokazalo da dosadašnje političko administrativno uređenje BiH ne omogućuje, zapravo sprječava pravedni i demokratski razvoj države ...“
Tijekom i daljnjih 10 godina biskupi su u više svojih javnih nastupa iznosili neslaganje s održavanjem – od strane „Velikih sila“ – kontroliranog i doziranog kaosa u jednoj nepravednoj, nefunkcionalnoj i skupoj državnoj tvorevini, kao nemogućoj misiji za bilo kakav istinski napredak i osiguranje bolje, humanije i sigurnije budućnosti za sve narode i građane BiH.
2. Današnje činjenično stanje
Sada, nakon dvadeset godina od potpisivanja Daytonskog ugovora, više je nego jasno da se mora još kritičnije progovoriti o svim njegovim očitim negativnim i pogubnim utjecajima na bosansko-hercegovačko društvo, na Bosnu i Hercegovinu kao međunarodno priznatu državu, kao i na njeno okruženje. Treba napraviti trijeznu i temeljitu analizu dosadašnje provedenosti dotičnog sporazuma u svim njegovim dijelovima i modifikacijama, te na temelju takve analize napraviti jasan plan što se sve mora učiniti, i to odlučno i neodložno, da se izađe iz ovog dvadesetogodišnjeg mrcvarenja. Istina, Daytonskim sporazumom je zaustavljeno bezumlje rata, ali su tom prigodom učinjeni i nedopustivi politički kompromisi koji su rezultirali nepravednim i neodrživim ustavnim rješenjima. Invalidna struktura daytonske Bosne i Hercegovine i nepravedna legalizacija stanja, postignutog silom i zločinom, postala je trajnom kočnicom demokratskom razvitku države. Postojeće stanje zahtjeva korjenite promjene društva jer su i građani i narodi BiH na svojevrstan način postali taocima nepravde Daytona.
Nažalost, dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma politička trvenja u BiH jasno ukazuju na opasnost da bi se Daytonom zaleđeni rat mogao svaki čas odlediti i ponovo pretvoriti u stanje nasilja i sukoba.
Kako je već ranije navedeno, od samog početka primjene Daytonskog sporazuma biskupi BK BiH i Komisija JP BK BiH su imali jasan stav prema ovom međunarodno-pravnom i za stanovnike BiH sudbonosnom dokumentu, iznoseći dosljedno i prokazujući sve nedostatke i sumnje u njegovu provedivost, koje su se nažalost obistinile. Na takvo ponašanje su ih, između ostalog, obavezivale jasne, smjerodavne riječi velikog moralnog i crkvenog autoriteta, pape – sv. Ivana Pavla II., izrečene u Sarajevu 13. 4. 1997., kako su biskupi „obavezni upozoravati na nasilja, raskrinkavati nepravde, nazivati zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima braniti povjerene im zajednice“.
Nakon donošenja Daytonskog sporazuma i sami glavni kreatori i supotpisnici (Holbrooke, Kohl i dr.) utvrdili su i javno iznijeli neke nedostatke i nesavršenosti ovog međunarodnog dokumenta.
U ovom kontekstu, radi istine, treba podsjetiti da je međunarodno priznata država BiH na čudan (da li bez prisile?) način podijeljena na dva dijela u omjerima 51 % na F BiH i 49% na RS. Tu podjelu su prvotno potpisali predstavnik samo jednog naroda – Bošnjaka (Alija Izetbegović) u ime Federacije BiH, a u ime srpskog naroda, predstavnik druge države, tadašnje SR Jugoslavije (Slobodan Milošević) u ime RS. Predstavnik trećeg naroda, hrvatskog, prvotno nije bio potpisao.
Daytonski sporazum predat je međunarodno priznatoj državi BiH kao okvir za mir (takav mu je i naziv: „Opći okvirni sporazum ...“), dok je unutarnje (ne)funkcioniranje države svjesno prepušteno domaćim političkim kadrovima – koji očigledno nemaju ni vizije ni volje za stvaranje demokratski ustrojenog društva ravnopravnih naroda i građana. No ne smije se zaobići ni krivnja međunarodne zajednice involvirane u kreiranje i upravljanje ovom državom u formi institucija OHR-a. Prisilnim nametanjem izmjena entitetskih ustava 2002. godine, međunarodna zajednica je zacementirala etničke podjele BiH definirane Daytonskim sporazumom. Nametanjem ovakvih rješenja, protivno stajalištima Ustavnog suda BiH (Odluka o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH) faktički su dekonstituirana sva tri konstitutivna naroda koji u entitetima nisu većina (Bošnjaci i Hrvati u RS te Hrvati i Srbi u FBiH) – što je samo produbilo institucionalnu i demografsku krizu kroz koju prolazi ova država. Hrvati kao nominalno konstitutivni narod nakon ovih nametnutih korekcija Daytonskog sporazuma su gotovo potpuno dekonstituirani na cijelom teritoriju BiH te nisu bili u mogućnosti utjecati ni na jednu od odluka kojom su im majorizacijom većine ugrožena konstitutivna prava.
U praksi je nažalost, od strane „velikih sila“ omogućeno, da i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini ostanu na vlasti iste ratne garniture i iste ratne opcije, dok je sama država upravljana kao poluprotektorat međunarodne zajednice i ona tako do danas „funkcionira“.
Po Daytonskom sporazumu uređen je cjelokupni politički život u Bosni i Hercegovini. Njegov sastavni dio je i Ustav BiH (Aneks 4), pa je dobro podsjetiti na neke bizarne okolnosti u svezi s njegovim formalnim statusom i statusom samoga dokumenta. Službeni čuvar originala Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini je zemlja u kojoj je on potpisan, odnosno parafiran (14. 12. 1995.) tj. Francuska. U Bosni i Hercegovini građani ni na koji način nisu pitani o njegovome donošenju. U svojim ranijim godišnjim izvješćima Komisija je argumentirano ukazivala da Aneks 4. kao Ustav BiH nije legitiman jer njegovi potpisnici nisu demokratski izabrani od strane građana BiH i njenih konstitutivnih naroda. On također nije ni legalan s obzirom da kao međunarodni sporazum nikad nije ratificiran u Skupštini BiH niti potvrđen od strane Predsjedništva BiH. Nikad nije sačinjen službeni prijevod ovog ključnog ustavno – pravnog dokumenta ni na jedan od tri službena jezika u BiH niti je on kao vrhovni zakon (ustav) objavljen u službenim glasilima države BiH ni njenih entiteta. Originalan primjerak Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Daytonskog sporazuma) bio je pohranjen u Arhivu BiH, ali je 2008. otkriveno da je nestao, odnosno da ga je administracija u BiH izgubila. Koliko je to javnosti poznato originalni primjerak do današnjeg dana nije pronađen. Problem je „riješen“ tako, što je na zahtjev Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine BiH Ministarstvo vanjskih poslova Francuske dostavilo ovjerenu fotokopiju Sporazuma sa svim aneksima!
Zbog ovog niza neregularnosti i naoko bizarnih manjkavosti na najvišoj upravno-političkoj razini države nikoga od odgovornih u Bosni i Hercegovini ne boli glava. I to je znakovit podatak koji mnogo govori o karakteru političkog života u zemlji, kada su u pitanju domaće i strane bosansko-hercegovačke političke elite.
One političke snage u zemlji koje po Daytonskom sporazumu imaju „povlaštenu/udobnu poziciju“ kroz entitetske strukture mogu zaustaviti svaki proces koji im „ne odgovara“, a tiče se prije svega afirmacije države, zajedničkih interesa itd. Mehanizmima, poput entitetskog glasovanja, one mogu zaustaviti svaku odluku koja im se ne sviđa. Taj raskorak između posebnog i zajedničkog, nažalost, produbljuje kriznu situaciju u državi. Elite koje promoviraju isključivo svoje interese, neprekidno obnavljaju i stvaraju pozicije kojih se nerado odriču, jer je to povezano s njihovim osobnim materijalnim i političkim interesima. Na tome su stvorene čitave strukture koje dobro žive na osnovu tih unaprijed zajamčenih pozicija i danih rješenja iz Daytonskog sporazuma. Na površinu su tijekom proteklih 20 godina isplivale skupine neodgovornih ratnih i političkih profitera, zainteresiranih isključivo za svoju vlast i profit. Ogrnuti nacionalnim plaštevima i floskulama da rade na dobrobit svoje etničke skupine vješto koriste nedostatak političke kulture u narodu. Zahvaljujući ovakvim daytonskim rješenjima u zemlji je stvorena kasta korumpiranih, i zato se svaki pokušaj promijene ovakvih ustavnih odredbi do sada pokazao neuspješnim.
Daytonski sporazum u vrijeme kada je donesen bio je djelotvoran utoliko što je zaustavio rat bombama, puškama, tenkovima, zaustavio je prolijevanje krvi ali nije donio pravdu i pravednost za mnoge žrtve rata. „Cementirao“ je granice osvojene u ratu a time i etničke podjele čime su stvorene mnoge nove nepravde i podloga za moguće buduće sukobe.
Notorna je istina da je on „uspio“ Bosnu i Hercegovinu svih ovih 20 godina zamrznuti u jednom stalnom političkom konfliktu, koji ima sve elemente latentnog rata.
I ova 20-ta godišnjica Daytonskog sporazuma obilježava se u žalosnoj situaciji kada je BiH etnički podijeljena zemlja. Još uvijek ne funkcionira pravna država jednakopravno na cijeloj teritoriji BiH. O nužnoj ravnopravnosti pripadnika triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina ne može se uopće govoriti, također ni o poštivanju temeljnih ljudskih prava. Nacionalizam jača i osobito među mladima zabrinjavajuće se radikalizira, dok je ekonomska situacija sve teža, i osobito za mlade naraštaje sve nesigurnija. Nemajući povjerenja u državne institucije i političke strukture čak oko 70 % mladih BiH želi otići iz svoje zemlje – što je više nego zabrinjavajuće!
Uz takvo dramatično stanje sve veći utjecaj u oba entiteta stranih, moćnih – međusobno suprotstavljenih interesa – čine našu zemlju sve nestabilnijom i besperspektivnijom ne samo za osiguranje dugotrajnog mira za sve svoje građane nego i za svoje susjede.
Suočavanje sa istinom i istinsko priznanje u kakvoj situaciji se nalazi naša zemlja prvi je i neophodan korak kojeg se mora poduzeti.
Tijekom svih dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma učvršćivao se „zakon jačega“, etnocentrizam većine nad manjinom i entitetsko glasovanje odn. odlučivanje o pravu na život dostojan čovjeka. Prešućivala se i krivo tvorila istina, zaobilazila, pa i izrugivala pravda. Premalo se i nedovoljno radilo na praštanju i pomirenju. Mnogi građani u BiH žive u stanju svojevrsne amnezije i zamrznutog konflikta, koji čeka povoljnu klimu da se opet jednog dana aktivira kada nekome bude trebalo.
Iako je od njegovog stupanja na snagu relativno brzo prošlo već 20 godina, vrlo sporo se provodilo, a u nekim segmentima i nikako, ono što se tada potpisalo. Bili smo sve ovo vrijeme svjedoci da su političari dijelili svoju milost kada, kome i koliko su htjeli. Mnogi građani su od njih uzalud tražili za sebe pravdu koja im je morala biti omogućena. Takva praksa nekorektnog ponašanja svih dosadašnjih garnitura vlasti u zemlji, koje nisu primjenjivale ista mjerila na isti način za sve narode i stanovnike zemlje, posebno je pogađala hrvatski narod i s njime katoličku populaciju u ovoj zemlji. Te populacije danas nedostaje u cijeloj BiH više od 45% od predratnog njezinog broja. A u entitetu RS nedostaje čak više od 90% predratne hrvatske odn. katoličke populacije. Tendencija je, nažalost, da ih bude još manje. Tijekom svih 20 poratnih godina kontinuirano im je bio onemogućavan odnosno otežavan - politički, ekonomski a često i pravno - njihov održivi povratak. To se čini nažalost i danas.
Opći trend demografskog genocida i etnocida, posebice onoga učinjenog nad domaćom hrvatskom odn. katoličkom populacijom, napose drastično u entitetu RS, pratili su istovremeno potpuno brisanje, uništavanje i zaborav njihovih kulturno-političkih identifikacija i nazivlja - od naziva ulica do vjerskih objekata.
Dodatno nas žalosti što je u slučaju hrvatskog naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti princip jednakopravnosti izvrgnut svojevrsnom ruglu. Tako, u više mandata u Narodnoj Skupštini RS-a hrvatski predstavnici nisu birani od strane svoga naroda, nego od stranke kojoj su pripadali. To je imalo za posljedicu njihovo pasivno ponašanje i potpunu nebrigu za zaštitu vitalnih interesa hrvatskog naroda u ovom entitetu, kako to omogućava ustav RS (čl. 5). Od ukupnog broja Hrvata u Narodnoj Skupštini Republike Srpske dva poslanika su izabrana s liste Hrvatske političke stranke a ostalih deset s jedne od političkih stranaka koji nose predznak „srpski “ ili su programski „srpski“ orijentirane., Nisu ih mogli izabrati Hrvati nego su ih izabrali birači većinskog srpskog naroda. Dotični poslanici su svjesno ili nesvjesno prihvatili tu ulogu čime su se stavili u poziciju aktivnog sudjelovanja u provođenju politika koje su bile uglavnom protiv interesa domaćeg hrvatskog pučanstva u RS-u. Svih ovih godina, premda su u skupštinskim klupama sjedili „ovakvi“ Hrvati, nikada u NS RS nije pokrenuto niti jedno vitalno pitanje u vezi položaja hrvatskog naroda u RS-u. Čak nije pokrenuto niti jedno poslaničko pitanje koje bi se odnosilo na životna pitanja Hrvata u RS-u!
Slično je i bilo i u Vijeću Naroda RS-a u čijoj je nadležnosti također pokretanje vitalnog nacionalnog interesa kada se procijeni da je on ugrožen. Kako su u Klubu Hrvatskog naroda u Vijeću naroda RS-a najbrojniji bili pripadnici srpski orijentirane političke stranke oni su bili u poziciji odlučivati u kojoj mjeri i da li je ugrožen vitalni nacionalni interes Hrvata u RS-u. U skladu s takvom svojom prosudbom oni su pokretali mehanizam zaštite, ako je to odgovaralo njihovim stranačkim interesima. Malobrojni članovi kluba iz hrvatskih političkih stranaka nisu imali tu mogućnost. Može se na osnovu ovakve analize lako zaključiti da je danas glavni generator lošeg stanja unutar preostalog hrvatskog korpusa u RS-u nemogućnost izbora autentičnih hrvatskih predstavnika sa lista hrvatskih političkih stranaka u predstavnička tijela i tijela javne vlasti RS-a. Začuđuje da ovakve zloupotrebe ustavnih i zakonskih rješenja na štetu Hrvata u RS-u nikome ne smetaju, pa ni onima koji su dužni voditi računa o zakonitosti i nacionalnoj ravnopravnosti bez ikakve diskriminacije konstitutivnih naroda. Konstitutivni narod, ukoliko mu je omogućena istinska konstitutivnost, sam sebi bira i delegira svoje predstavnike u predstavnička tijela i tijela javne vlasti a ne bira mu ih drugi konstitutivni narod.
Štetnost takvog političkog nedjelovanja rezultirala je i veoma niskim postotkom povratka prognanih i izbjeglih Hrvata, kao i nepostojanjem sredstava i uvjeta za održiv ostanak onih koji su cijelo ratno vrijeme izdržali torture, odn. onih rijetkih, koji su se tijekom poratnih vremena uspjeli vratiti u svoja rodna mjesta.
Tu je jedan od ključeva razjašnjenja ovakvog teškog, ponižavajućeg, frustrirajućeg i nedopustivog položaja hrvatskog naroda u entitetu RS-a.
3. Budućnost zemlje
Svakodnevni životni problemi s kojima se susreću građani BiH zbog dosadašnjeg izuzetno kompliciranog ustavnog uređenja zemlje, kakvo je polučio Daytonski sporazum, već odavno traže korjenite promjene postojećeg ili donošenje posve novog Ustava BiH – koji bi jamčio jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda i svih građana BiH na njenom cijelom teritoriju. Životni problemi običnih građana nužno diktiraju korjenite promjene no za to još uvijek nema političke volje jer postojeće stanje odgovara duboko ukorijenjenim i povezanim političkim elitama. Nadležne političke elite, ne samo u BiH nego i međunarodne zajednice, ne žele „raspakirati“ još uvijek postojeći Daytonski sporazum, takoda bi se išlo na potpuno nove aranžmane i u neke potpuno nove pregovore.
Aktualna demokracija u BH društvu snažno je prožeta etičkim relativizmom i izostankom prevažne moralne podloge, te predpolitičkih temelja nužnih za zajednički život svih građana naše zemlje, koji su pripadnici različitih etničkih, vjerskih i svjetonazorskih zajednica. Ovakva demokracija bez vrednota pretvara se u pokvareni i zloban totalitarizam, tj. u sistem tlačiteljskoga načina vršenja vlasti koji opasno urušava pa i bezobzirno gazi ljudsko dostojanstvo.
Naša zemlja BiH i svi njezini građani imaju pravo razvijati se i izgrađivati svoju budućnost kao i svaka druga moderna europska, funkcionalna, prosperitetna država.
Zato je doista prijeko potrebno, osobito u svjetlu najnovijih političkih nervoza i društvenih zbunjenosti na europskom kontinentu da od strane kompetentnih međunarodnih predstavnika, osobito onih iz EU u BiH, konačno dođe učinkovitija i odlučnija politička, pravna i materijalna pomoć za „izvlačenje“ naše zemlje iz njene predugo trajuće apsurdne situacije. Zbog toga bi osobito trebala biti zainteresirana susjedna zemlja Hrvatska koja je kao supotpisnica Daytonskog sporazuma, a sada kao članica EU, u najboljoj poziciji da daleko aktivnijim angažmanom oko zaštite teško obespravljenoga hrvatskog naroda u BiH, a uz očekivanu jednodušnu podršku EU-a i SAD-a ujedno učinkovito doprinese konačnom izlječenju ove predugo i opasno krvareće rane na tijelu Europe.
Unatoč svim dosadašnjim razočarenjima, može se ipak govoriti o određenom optimizmu. On se temelji na nekim najnovijim intenzivnim potezima prema punom uključivanju zemlje u europske i euroatlantske asocijacije. To pak pretpostavlja spremnost i odlučnost svih kompetentnih političkih dužnosnika – domaćih i onih iz EU – da se urgentnije poradi na ispunjavanju od strane BiH niza predviđenih međunarodnih kriterija. Recentne rezolucije o BiH naglašavaju kako je za preobrazbu BiH u učinkovitu i potpuno funkcionalnu europsku državu nužno provesti ustavne reforme na načelima federalizma, decentralizacije, supsidijarnosti te legitimne predstavljenosti. Time bi se – i u praksi – osigurala potpuna ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda, odn. poštivanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda – osobnih i kolektivnih.
S pravom očekujemo, kao i svi dobronamjerni stanovnici ove zemlje da će i najodgovorniji politički dužnosnici konačno zajednički pokrenuti procese reformi i odlučnije krenuti putem koji je zacrtala Europska Unija. Nadamo se da će politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda uz potporu međunarodne zajednice iznaći snage za kompromisna rješenja, kako bi se u prilagodbi tijekom pregovora približili visokim standardima ljudskih prava EU te da će na tom putu jačati institucionalne i ekonomske funkcije zajedničke države – čime bi u konačnici napaćeni građani i narodi BiH napokon mogli osjetiti univerzalne vrijednosti demokracije i dobrobiti demokratski uređene pravne države.
Za izgradnju takvog društva u BiH su prvenstveno odgovorne i domaće i strane političke elite koje su bile akteri Daytonskog mirovnog sporazuma, ali i Crkve i vjerske zajednice kao i nevladine organizacije i ostale čimbenike društvenog života u BiH - koje bi u svom djelovanju trebale promicati pravdu i mir te univerzalne vrijednosti praštanja i pomirbe. S tom namjerom i u dobroj vjeri, Komisija Justitia et Pax BK BiH je sačinila ovu izjavu u nadi da će biti poticaj svima za izgradnju humanijeg društva i suživota na cijelom prostoru zajedničke države.
U Sarajevu, 14. 12. 2015.
Franjo Komarica,
biskup banjolučki,
predsjednik Komisije Justitia et pax BK BiH
Da se ne zaboravi...
brisevo-prijedor.webs.com
Svjedočenje o počecima srpske strahovlade na području Ljubije
Hrvat, rođen 1945. godine svjedoči o počecima srpske strahovlade na području Ljubije, o brojnim ubojstvima, o masovnih uhićenjima Hrvata i Muslimana Ljubije i njihovo odvođenje u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarsku”, o brutalnostima čuvara i stradanju zatočenika u navedenim logorima, konfiskaciji imovine te primjeni mjera zastrašivanja, terora i progonima.
(...) Prije početka svih zbivanja o kojima ću govoriti, treba napomenuti da su međunacionalni odnosi u Ljubiji bili dobri, skladni. Nitko nikoga nije mrzio. Tek nakon referenduma o neovisnosti BiH osjetili smo mi Hrvati i Muslimani da su Srbi jednostavno prestali razgovarati s nama. Izbjegavali su nas, okretali glavu na drugu stranu, nisu se više družili s nama. Jednostavno su nas odbacili.
Dana, 22.05.1992. godine, izbili su nemiri u Hambarinama koje su na pola puta između Prijedora i Ljubije. Tad je u Ljubiji prestala svaka radna, kulturna, zabavna i sportska aktivnost. Zavladao je strah jer je takozvana srpska vojska ušla u Ljubiju i zaposjela glavni trg. Uveli su takozvani “policijski sat” koji je trajao od 21,00 do 6,00. Zabranjeno je grupiranje ljudi i kretanje preko glavnog trga. Srpske vlasti su preko radio Prijedora zahtijevale da svi Hrvati i Muslimani predaju svo oružje. To je i učinjeno. Tada je počelo bezrazložno uhićavanje i odvođenje stanovnika Ljubije u logore. Na, 16.06.1992. godine, oko 2,30 izjutra, došli su po mene, tako reći moji susjedi. To su bili Ranko i Stiven Đurić, te sin Slavka Bataza. U kombiju sam zatekao susjeda J. Š. kojeg su kao i mene izvukli iz kreveta. To jutro priveli su 13 osoba iz Ljubije i odvezli u logor “KERATERM” u Prijedoru. Prostorija u koju su nas smijestili bila je duga oko ca 20 m, a široka oko 10 m (oko 200 m2). Tu je bilo smješteno oko 550 - 600 nas zatočenika. Svi smo bili civili.
Nakon par dana u “KERATERM” su doveli D. T., E. S., E. I., I. T., J. R., I. D. i veliki broj ljudi koje nisam poznavao. Stigao je i Milan Ćurguz zvan “Krivi”, ne kao zatočenik već kao zamjenik Branka Bjekića, komandira milicije u Ljubiji. On nam je rekao da je sve ovo što se dogodilo u Ljubiji “volja” Slobodana Taranjca, šefa takozvanog vojnog kriznog štaba. “Krivi” je obećao da će nam pomoći. U logoru “KERATERM” su u najstrašnijim mukama i batinama ubijeni: Drago Tokmadžić, Esad Sarajlić, Esad Islamović, Jovan Radočaj. Čovjek iz Kozarca koji se preziva Bahonić je umirao 4 (četiri) dana, a kada je umro stražari su ga izbacili na smetlište. Srbinu Jovanu Radčaju je bila greška što je oženio Hrvaticu Zdenku (nju su ubili u njihovoj obiteljskoj kući u Ljeskarama) i to što je bio na osnivačkoj skupštini SDA u Hambarinama. Ljude su izvodila i odvodila na mučenje dvojica Srba iz Prijedora. Jednog zovu “Duća” a drugi je neki “Žigić”. Obojica su bili takozvani “zaslužni Srbi” koji su se dokazali na ratištima u Hrvatskoj te im je bilo dozvoljeno da ubijaju zatočenike logora “KERATERM”, iako nisu bili stražari u logoru.
U “KERATERMU” sam proveo od 16. lipnja 1992. do 04. srpnja 1992. godine, kad sam s još oko 130 logoraša odvezen u logor “Omarska”. To je bio pravi pravcati koncentracioni logor. U garažu veličine 4 x 5,5 m (oko 22 m2) i visine negdje 2,5 - 3 m, strpali su nas oko 80 ljudi. Užas. Garaža je sva od betona, a uslijed velikih temperatura ostajali smo bez zraka jer su betonski zidovi garaže bili topli, a nas mnogo. Navečer bi stražar otvorio vrata, te bi nas vrijeđao pogrdnim psovkama. Govorio nam je da smo “ustaše”, udarao bi nas vojničkim čizmama, palicama za bejzbol i takozvanim crijevima od hidraulike velikih rudarskih strojeva. Bilo je neizdrživo, jezovito!
Svakodnevno smo slušali jauke i krikove onih koje su izvodili na ispitivanje. Ja sam bio sretnik jer me nisu tukli za vrijeme ispitivanja, a bilo je slučajeva da su one jadnike, koje su ispitivali, toliko jako pretukli da su nakon nekog vremena od zadobivenih povreda umirali. Stražar bi pozvao par jačih ljudi da iznesu nesretnika, a nama bi bilo naređeno da legnemo potrbuške ili da, ako sjedimo, savijemo glavu među koljena. Tad bi iznijeli nesretnika i odnijeli ga do kontejnera za smeće. Od jutra do večeri tu bi se našlo 6 do 7 leševa logoraša koje bi predvečer sami logoraši morali natovariti na kamion. Kamion je svako¬dne¬vno odvozio mrtve logoraše. Što se tiče noćnih prozivanja i odvođenja njih je bilo mnogo. Bilo je večeri kad su izvodili i do 15 osoba. Te se osobe više nikada nisu vratile. U logoru “Omarska” su postojale tri grupe zatočenika:
1. grupa određena za likvidaciju;
2. grupa određena za razmjenu;
3. grupa onih koje su Srbi smatrali neupotrebljivima.
Jedan od stražara u logoru “Omarska” je bio Mladen Radić - “Krkan” koji je do prije 4 (četiri) godine bio milicajac u Ljubiji.
U “Omarskoj” je na stravičan način ubijen Juro Gavranović - “Bugarin” koji je živio i radio u Rijeci (Hrvatska), a došao je u posjet ocu kad su izbili nemiri i uhićenja. Od batina koje je zadobio prilikom mučenja, podlegao je gospodin Ilijaz Drobić, magistar rudarstva iz ljubijskog rudnika, sa stalnim prebivalištem u Sanskom Mostu. On je tvrdio da ga je u logor poslao Ostoja Marjanović, direktor rudnika “Ljubija”.
Iz “Omarske”, tog pravog logora smrti, sam premješten u “Trnopolje” tek nakon što su se pojavile grupe novinara i TV snimatelja. U “Trnopolje” sam stigao 6. kolovoza 1992. godine, premda mi u otpusnoj potvrdi koju sam dobio u “Omarskoj” piše da sam otpušten 3. kolovoza 1992. godine. Iz “Trnopolja” sam pušten 14. kolovoza 1992., nakon što sam potpisao obrazac da “dobrovoljno” napuštam takozvanu ‘Srpsku Republiku’ i da svu svoju imovinu poklanjam srpskim vlastima.
Po dolasku u Ljubiju, 14. kolovoza 1992. godine, zatvorio sam se u stan i nisam se kretao po mjestu iz predostrožnosti. Jednog dana mi je u stan ušao gospodin J, Š., također zatočenik iz logora “Trnopolje”, koji mi je rekao da je kod njega došao Srbin Pero Đurić te ga izveo van pred zgradu i tu ga pretukao, te da je prijetio da će osobno riješiti probleme bivših logoraša ako se ne iselimo. Tako sam čuo za grozne stvari koje se događaju u noćnim satima u Ljubiji.
Jednom mi je došao Zoran Anušić, Hrvat koji se oženio Srpkinjom i priklonio Srbima. Bio je pod utjecajem alkohola. Ispričao mi je kako on zatrpava mrtve koje Srbi dovoze u rudnik na takozvane “kipe”. Rekao je da Srbi tu dovoze i žive ljude te ih tu ubijaju. Spominjao je neku veću grupu ljudi s područja Hambarina (preko 100 osoba) koje su uhvatili Srbi iz sela Miske Glave, te su ih tu doveli i pogubili, a on ih je zatrpao s buldožerom.
U samoj Ljubiji djelovala je takozvana civilna vlast, odnosno civilni krizni štab kojeg su sačinjavali Đoko Taranjac, Mišo Jelisavac i Vojkan Đurić. Takozvani vojni krizni štab su sačinjavali Slobodan Taranjac, Đoko Knežević, Rade Bilbija, Milan Ćurguz “Krivi”, Branko Bjekić (Hrvat) i Savo Pušac. Milan Ćurguz “Krivi” je ubijen u međusobnom obračunu između Srba koji je nastao oko podjele krvavog plijena. Branka Bjekića (Hrvata) uhitili su oni isti Srbi kojima je vjerno služio, te su ga otpremili u logor “Manjača”.
U provođenju zločinačkih djela srpskim vlastima i neregularnim postrojbama priključili su se i neki Hrvati i Muslimani.
Iskaz pisan 06.11.1992
Uz blagdan sv. Luce, 13. prosinca 2015.
Sveta Lucija
(284. - 303.)
Sirakuza, usred Sicilije,
U stoljeću drugom poslije Krista
Bilo mjesto prelijepe Lucije,
Krasna djeva ko ljiljan cvijet, čista.
U djetinjstvu otac ju obeća
Poganinu – s njim se vjenčat mora.
Jadnu curu zgodila nesreća,
Zar bit žena nekrštena stvora?
Otac umro, razbolje se mati,
Nema doktor čarobnoga lijeka.
Ode Luca k svetici Agati,
Kataniji - utjehi čovjeka.
Sveti grobak, Agata govori:
"Oj Lucijo,što si došla k meni?
Majci zdravlje molitvom izbori,
Nevinost ti Bogu dar voljeni.
Srce ti je stan Duha Svetoga,
Sirakuzu ti ćeš proslaviti.
S kraja na kraj svijeta širokoga,
Ime tvoje narod će častiti."
Ozdravila majka Lucijina -
Mila kćerka sreći se veseli.
U zahvalu za čudo s visina,
Sav imetak ubogima dijeli.
Rasrdi se zaručnik bogati
- Hej, Lucijo, ne rasipaj blaga.
Imetak ćeš svojem mužu dati,
Od djetinjstva ti si moja draga.
"Ja sam draga tek Isusa Krista,
Muška ne će dotaknut me ruka.
Duša moja ostaje sveđ čista,
Na ‘vom svijetu nema mi zaruka."
U vremenu Dioklecijana,
A u carstu lažljivih bogova,
Bio progon pobožnih kršćana
Sljedbenika križa Isusova.
Stoji djeva ispred suca, časna,
Lijepa li je, ljepša od Venere.
Dva joj oka, dva dragulja krasna,
Divna kćerka katoličke vjere.
Sudac sudi: - Curo, osvjesti se,
Ne ponizi Bogove Rimljana.
Žrtvuj jednom koji sviđa ti se -
Zeus, Ira, Jupiter, Dijana…
"Ni jednome" – hrabro kliknu Luca,
"Ja vjerujem u pravoga Boga.
Do vijeka mi srce za njeg kuca,
Gospodara života ljudskoga.
Poklanjam mu nevinost, čistoću,
On me vodi kroz dolinu smrti.
Ime njeg’vo svaku tjera zloću,
Nikakva me sila ne će strti."
Ljuti sudac planu vatrom bijesa:
- U javnu je kuću zatvoriti!
Da vidimo hoće l’ Bog s Nebesa,
Djevojačku čast joj obraniti.
Vukli Lucu najjači vojnici -
Volova ju jaram ne pomiče.
Oči sjale curi pobjednici,
Milost Božja tijelo joj dotiče.
Osramoćen, silnog Boga, djelom,
Čuj, iz suca nečisti govori:
- Polijte ju uljem, smolom vrelom,
Zapalite, nek živa izgori.
Zalud smola, zalud vatre plamen,
Moćni Jahve proslavit se mora.
On jedini, ugaoni kamen,
Stvorovima ravna odozgora.
Urla sudac na Luciju mladu,
A da knjiga kaznu joj upiše,
Umrijeti će u groznome jadu -
Dva joj krasna oka izvadiše.
Zbori Luca svojim kršćanima:
"Nadajte se braćo boljem danu.
Ja umirem, ali pravde ima -
Kraj dolazi Dioklecijanu."
Mač probode nježne djeve grlo,
Sirakuza dobila sveticu.
Mlado biće za Krista umrlo
Crkva slavi Luciju - djevicu.
Oj Lucijo, bud’ nam uzor, slika,
Vjera tvoja nek Hrvata jača.
Nek ne strepi pred mačem silnika,
Pred paklenim duhom, osvajača.
Čuvaj mladost od grijeha propasti,
Od modernog bludnoga života.
Geslo djeda tek ju može spas’ti -
"Nevinost je ukras i ljepota."
Marija Dubravac, Brisbane
Da se ne zaboravi...
Tragedija Hrvata iz Briševa
Zločin koji vapije u nebo!
Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.
Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.
Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga.
(brisevo-prijedor.webs.com)
Popis žrtava u Briševu 1992. - 1995.
ATLIJA ILIJA (Lovre), rođ. 1929., zaklan pred svojom kućom na Briševu 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.
ATLIJA JOSO (Ilije), r. 1935., ekshumiran i pokopan u Novskoj u ujnu 1998.
ATLIJA MARIJAN, sin Jure i Anđe rođ. Rivić, zvani “Jurićev”, rođ. 12. 03. 1944., iz Stare Rijeke, ubijen je iz vatrenog oružja, 24. 07. 1992., nakon što je cijeli dan mučiteljima pekao prase na ražnju i častio ih. Ekshumiran i pokopan na Grošića groblju u Staroj Rijeci u 26. 09. 1998.
BARIŠIĆ VLADIMIR (Srećka), nakon zlostavljanja od čuvara umro u logoru Omarska
BUJADILOVIĆ KATARINA rođ. Jurić, kći Milke Jurić, rođ. 25. 11. 1943. u Briševu, supruga Marka Bujadilovića, ubijena 24. 07. 1992. na Briševu, pokopana na Grošića groblju 21. 06. 1997.
BUJADILOVIĆ, MARKO, sin Peje i Jage rođ. Stefanec, rođen u Moštanici 29. 03. 1941., ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.
BULETA TOMISLAV (Peje), rođ. 1962., umro(?) u logoru u Bijeljini
BUZUK IVO (Franje), rođ. 1931., ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.
BUZUK JOZO (Franje), rođ. 1934., ubijen u logoru Omarska od čuvara između 04.07. i 06. 08. 1992.
BUZUK MARA r. Ždralović, iz Briševa, rođ. 01. 04. 1929. u Tisovoj, kći Ive Ždralovića i Jele rođ. Begić, supr. Marka Buzuka, ubijena 24. 07. 1992. , pokopana u Grošića groblju 21. 06. 1997.
BUZUK MARKO (+Franje), rođ. 1936., nećak +fra Stanka Buzuka. Vezan je za hrast, zatim mu je oderano lice u obliku križa: od čela do brade, te od uha do uha, a nos mu je odsječen. Nakon svega toga je zaklan, nedaleko od svoje kuće na Briševu, na lokaciji “Redak”. Ekshumiran i pokopan u Bjelovaru u rujnu 1998.
BUZUK MATO (Ante), r.1934., masakriran, odsječene mu uši, nos, genitalije, te zaklan; ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu
BUZUK MATO, iz Briševa, sin Vinka i Matilde rođ. Lovrić 27. 01. 1930., ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.
BUZUK MILAN (Marka), r. 1963. ekshumiran i pokopan u Bjelovaru u rujnu 1998.
BUZUK MIROSLAV (Mate), r. 1960., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.
BUZUK SREĆKO (Franje), r. 1947., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.
BUZUK VLATKO (Mate), r. 1965., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.
DELIĆ ADAM, ubijen u logoru u Sanskom Mostu
DIMAČ PETAR (Jure), rođ. 1927., ubijen 25. 07. 1992. na Briševu
DIMAČ STIPO (Ive), rođ. 01. 06. 1911., ubijen (zapaljen) u svojoj kući, 24. 07. 1992. zajedno s Franjom i Marom Marijan. Ekshumiran, te pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu.
DOŠEN LUKA iz Moštanice, sin Mije i Zorke rođ. Matanović, rođ. u Oštroj Luki, 16. 10. 1920. nakon mučenja ubijen iz vatrenog oružja 24. 07. 1992., pokopan 21. 06. 1997. u Grošića groblju
GAVRANOVIĆ ZDENKO (Stipe), rođ. 1962., ubijen u logoru
IVANDIĆ DANICA (Marka) rođ. Mlinar, r. 1936., ubijena 24. 07. 1992., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Gospiću
IVANDIĆ JERKO (Mate), r. 1957., ubijen 24. 07. 1992., eskhumiran i pokopan, 26. 09. 1998. u Raljašu
IVANDIĆ MARA (Marka), r. 1933., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Gospiću
IVANDIĆ MIRO, sin Srećka i Danice rođ. Mlinar, rođ. 28. 05. 1967. u Zecovima, ubijen 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Gospiću u rujnu 1998.
IVANDIĆ MILAN (Ive), rođ. 17. 04. 1963. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992., u Gornjim Rasavcima, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu
IVANDIĆ PEJO (Ive), rođ. 18. 09. 1954. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992. na Briševu, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu
IVANDIĆ, LUCIJA - žena (supruga Peje Ivandića), po nacionalnosti Hrvatica, iz sela Briševa pokraj Ljubije (općina Prijedor). Poginula od minobacačke granate koju su ispalili, 24.07.1992. godine, na selo Briševo pripadnici srpske postrojbe zvane “6. krajiška brigada” iz Sanskog Mosta.
IVANDIĆ STIPO, sin Ive i Ane rođ. Jolić, rođ. 30. 05. 1959. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992. na Briševu, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu
IVANDIĆ STIPO, sin Marka i Mare rođ. Pavlović, rođ. 07. 05. 1931. u Zecovima, ubijen 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u rujnu 1998. u Gospiću
JAKARA JOZO, (Ante), rođ. 1927., kuća mu je bila uz crkvu na Briševu, ubijen rafalom iz vatrenog oružja, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu
KOMLJEN ANTE (Luke), rođ. 1956. ubijen 24. 07. 1992. u Gor. Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.
KOMLJEN IVO (Luke), rođ. 1954., ubijen 24. 07. 1992. u Gor. Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.
KOMLJEN KATA (kći Mate), r. 1930., ekshumirana i pokopana u Zagrebu u rujnu 1998.
KOMLJEN KATA (kći Željka), r. 1960., ekshumirana i pokopana u Zagrebu u rujnu 1998.
KOMLJEN LUKA (Ive), rođ. 1926., ubijen 24. 07. 1992. u Gornjim Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998., u rujnu 1998.
LOVRIĆ ANTE, sin Ota i Kate rođ. Dimač, rođ. 21. 03. 1934. u Briševu, ubijen u srpnju ili kolovozu 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.
LOVRIĆ IVO (Jose), r. 1934., ekshumiran i pokopan u Zagrebu
LOVRIĆ JOSO (Anđelkov), r. 1957., ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998.
MARIJAN DRAGO (Jose), r. 1948., ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998.
MARIJAN FRANJO (Jose), rođ. 1927., ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu, i supruga mu:
MARIJAN MARA r. Atlija, kći Lovre, rođ. 1936. spaljeni su zajedno u kući Stipe Dimača. Nije poznato da li su najprije ubijeni ili su živi zapaljeni. Ekshumirana i pokopana u Raljašu 26. 09. 1998.
MARIJAN LUCIJA (kći Jose), r. 1944., ekshumirana i pokopana u Raljašu, 26. 09. 1998.
MARIJAN ZVONKO (Jose), iz Gornjih Rasavaca zaklan je na kućnom pragu 24. 07. 1992.
MARIJAN MILKA r. Begić, majka Zvonkina, zaklana u kući u Gornjim Rasavcima.
MARIJAN, LUCIJA kći Milkina, bila hendikepirana i živjela s majkom, zaklana u kući u Gornjim Rasavcima. (Knjiga Genocidom do istrebljenja, str. 61 ima da je Lucija majka a Milka kći i da je hendikepirana Milka imala oko 35 godina, tj. da je 1957. godište.)
MATANOVIĆ ANTE, sin Jose i Ane r. Duić, “Ćotin”, rođ. 23. 03. 1935. na Briševu, ubijen 24. 07. 1992. ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998.
MATANOVIĆ ANTE, iz Moštanice, sin Peje i Mande r. Petrović, rođ. 25. 08. 1946., ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 06. 1997. na Grošića groblju
MATANOVIĆ ERVIN, sin Mladena i Kate, rođ. 29. 03. 1976. u Moštanici, ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.
MATANOVIĆ FABIJAN, sin Peje i Mande rođ. Petrović, rođ. 30. 10. 1952., jezivo masakriran i ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.
MATANOVIĆ GORAN, sin Ante i Luce rođ. Marijan, rođ. 19. 10. 1973. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.
MATANOVIĆ GORAN, sin Stipe, rođ. 1977.
MATANOVIĆ JOHAN, sin Mladena i Kate, rođ. u Staroj Rijeci, 27. 04.1974., ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 06. 1997. na Grošića groblju
MATANOVIĆ MARA (kći Nedjeljka), rođ. Dimač, r. 1943., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Kutini
MATANOVIĆ MLADEN, sin Peje i Mande rođ. Petrović, rođ. 01. 01.1937. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.
MATANOVIĆ PREDRAG, sin Petra i Ane rođ. Bjelanović, rođ. u Staroj Rijeci, 18. 08. 1974., ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.
MATANOVIĆ ZDRAVKO, sin Ante i Kate rođ. Buzuk, “Ćotin”, rođen 27. 08. 1962., jezivo masakriran i ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 07. 1992.
MATANOVIĆ ZORAN, sin Ante i Luce rođ. Marijan, rođ. 25. 04. 1975. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.
MATANOVIĆ VINKO, sin Ante, iz Stare Rijeke, uhićen oko 24. 07. 1992. i ubijen u logoru Krings u Sanskom Mostu
MLINAR IVO (+Ive), rođ. 1930., zet je +fra Stanka Buzuka, tj. muž njegove sestre. Ubijen je krampom kod kuće na Briševu 24. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.
MLINAR LUKA (Mate) rođ. 1943., ubijen je 24. 07. 1992. na Briševu krampom, jer nije htio sam sebi kopati grobnice, u koju bi ga ubijenoga bacili. Ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.
MLINAR LUKA (Mate), r. 1977., ekshumiran i pokopan u rujnu 1998. u Velimirovcu
MLINAR MARA, kći Peje i Marte rođ. Bujadilo-Matanović, r. 13. 01. 1916. na Briševu, ubijena 24. 07. 1992., ekshumirana i pokopana, 26. 09. 1998. u Raljašu
MLINAR SLAVKO, sin Jose, rođ. 1930., s Briševa, ubijen u logoru Omarska između 04. 07. i 06. 08. 1992.
66. RIVIĆ ANTE, zvani “Antač”, iz Stare Rijeke, ubijen u drugoj polovici 1992.
ŠOLAJA JOSIP, sin Mate i Jele rođ. Atlija, rođ. 11. 05. 1922. u Staroj Rijeci, ubijen 23. 03. 1993. u kući, pokopan na Grošića groblju, 21. 06. 1997.
ŠOLAJA MIRO, zvani “Šoki”, sin Mate, iz Stare Rijeke, ubijen u logoru Omarska 16. i 31. 07. 1992.
Neka im je vječni pokoj i slava!
U Zagrebu, uz Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 2015.
PRAVO NA ŽIVOT OD ZAČEĆA - TEMELJNO LJUDSKO PRAVO
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
U današnjem svijetu puno se govori, raspravlja i piše o svim mogućim ljudskim pravima, a s druge strane, svi smo svjedoci kako se i najviše krše ta ista ljudska prava. To se događa, kao što vidimo, zbog materijalističkih i hedonističkih interesa moćnih pojedinaca, grupa i moćnih država svijeta. No, najžalosnije je to da čak i oni koji su gaženi od jačih, i sami gaze slabije od sebe. Ljudska civilizacija se pretvara u džunglu, u kojoj svatko gleda i nastoji ostvariti svoje interese. Kako su interesi nužno različiti, naravno da su sukobi neminovni. Moralne, duhovne i kulturne vrijednosti, pravedan gospodarski poredak, na temeljima ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za čovječanstvo, ne uzimaju se u obzir, te u tom kaosu interesa i sam opstanak čovječanstva sve više dolazi u pitanje.
Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"
Često se govori o ljudskim pravima već rođenih, osobito odraslih i moćnih, koja su i naznačena u mnogim deklaracijama, a i formalno zaštićena pozitivnim državnim zakonima mnogih zemalja. No, najveći je problem što je tobožnja zakonska zaštita i tih ljudskih prava zapravo zgrada bez temelja. Tim zakonima se ne štiti temeljno naravno ljudsko pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića, od samog začeća do prirodne smrti. Na žalost, ne samo da se zakonski ne štite, nego su u više od tri četvrtine takozvanih "naprednih" zemalja svijeta donešeni takozvani zakoni kojima se izravno, po zakonima, a zapravo perverzijama zakona, potiru najvažniji temeljni univerzalni moralni principi, i masovno se uništavaju, još prije rođenja, tolika ljudska bića, a time i budućnost dotičnih naroda, kao i čovječanstva. Na najveću sramotu tobože civiliziranog ljudskog društva XX i XXI stoljeća, radi se o svojevrsnim "rasnim zakonima" za umorstva određene grupacije ljudi, prema dobi života, i to, na žalost, najnemoćnijih, najnedužnijih i najperspektivnijih. Dakle, nema nikakve šanse da se održi zgrada ljudskih prava već rođenih, odraslih i staraca, ako se tako drastično izbijaju temelji tih istih ljudskih prava, za koja se tobože zalažemo.
Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.
Na žalost, i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, sljedbenici zločinaca se ne stide, već slave i brane zločince, kao što provode i nepravdu nad hrvatskim braniteljima, koji su obranili Hrvatsku od strašne agresije, a sada provode nad njima teror, optužujući ih za sve moguće i nemoguće zločine i pretvarajući pobjedničku hrvatsku vojsku u zločinačku, a hrvatske branitelje u ratne zločince, dok za strašne zločine nad hrvatskim narodom u vrijeme obrambenog Domovinskog rata gotovo nitko ne odgovara, kao ni za one nakon Drugog svjetskog rata. Tako izgleda da nije zločin činiti zločine nad Hrvatima.
Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske
Primjerice, u našoj hrvatskoj državi, koju smo toliko dugo čekali, željeli, i za koju smo i tolike žrtve podnijeli, pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima.
Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece. Pisali smo i požurnice Ustavnome sudu, obraćali se za pomoć i pučkom pravobranitelju, ali je sve bilo uzaludno. Ustavni sud Republike Hrvatske odnosi se potpuno ignorantski prema našim inicijativama. To sve znači da populacija nerođene djece u današnjem svijetu ni u Hrvatskoj nema nikakve stvarne društvene i zakonske zaštite.
Takvo ponašanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske, najvišeg tijela pravosuđa, trebalo bi biti nezamislivo u bilo kojoj državi, članici Ujedinjenih naroda, a kamoli u europskoj zemlji, članici Europske unije. Još je skandaloznije da se radi, pravno, o potpuno nevažećemu zakonu, nastalom u totalitarnom komunističkom sustavu bivše države Jugoslavije, još iz 1978. godine, agresorske države na Republiku Hrvatsku. S tom bivšom državom je Republika Hrvatska, 8. listopada 1991. godine, prekinula sve ustavno-pravne veze i proglasila da u Republici Hrvatskoj nadalje vrijede samo novodonešeni zakoni. Nikada nisam čula da je dotični zakon konvalidiran.
Moralni zakoni
Najvažnije je da u svakom humanom i civiliziranom društvu trebaju biti zakoni zasnovani na univerzalnim moralnim načelima, prema kojima bi trebalo štititi i braniti najnemoćnija i najnedužnija ljudska bića, a ne ih, na najveću civilizacijsku sramotu, ubijati.
No, na tome planu situacija je sve gora i u svijetu i u nas. U mnogim zemljama uvode se u legalnu uporabu, a i kod nas se mogu nabaviti pilule za pobačaj RU486, što, pored svih ostalih ubojstvenih sredstava, predstavlja pravi holokaust protiv začete djece ili pesticid, kao da se radi o gamadi, sa nesagledivim posljedicama za psihičko i fizičko zdravlje žene, a posredno i muškarca, kao i cijelog ljudskog društva, a pogotovo zapadnih zemalja, naše Hrvatske i cijele Europe, s obzirom na katastrofalnu demografsku situaciju.
Sve više se u današnjem svijetu propagira i strašno nasilje prema teško bolesnim i nemoćnim starijim osobama, uvođenjem legalne eutanazije, to jest usmrćivanja takvih osoba. Da strahota bude veća, uvodi se i legalna eutanazija teško bolesne djece, tobože na njihov zahtjev. Nažalost, doći će brzo vrijeme da će bolesnim i nemoćnim ljudima biti neugodno što su uopće živi i da će se bojati otpremanja u bolnicu.
S druge strane, radi komercijalnih interesa, među mladima se propagiraju sve vrste nemoralnosti na seksualnom području, legalizacija droge i sve drugo što im uništava budućnost.
Zbog takvog nemoralnog stanja u svijetu i u nas, ni mi, borci za pravdu i ljudska prava, ne možemo privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990. godine, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom velikosrpske agresije u vrijeme Domovinskog rata.
Također vidimo da bi u naše vrijeme neki ljudi, pa i vrlo utjecajni, htjeli na te zločine čak prisiljavati i liječnike, koji su prisegli da će apsolutno štititi ljudski život, od samoga začeća, te bi im ukinuli i pravo na priziv savjesti, kao i medicinskom osoblju, koje bi, valjda protiv svoje savjesti, moralo u tim zlim činima sudjelovati.
Umjesto da se donese zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskoga života od samoga začeća, tj. od početka do kraja, te da sa djecu i mlade, kao i sve ljude, odgaja za odgovorno ponašanje u spolnom životu, kao i na svim drugim područjima življenja, jer je svako razumno ljudsko biće za to sposobno, a prakticiranje spolnosti nije hrana, voda ili zrak, da se bez toga ne može živjeti.
Ako se začeće, makar i slučajno, dogodi, jer ljudi su ipak i slaba bića, onda svakako takvim osobama treba pomoći da se začeti život sačuva, a ne da ga se uništi. Osobito treba pomoći ljudima u braku, gdje je jedino normalno i prirodno mjesto za rađanje i odgoj djece, ako su, zbog bilo kojih razloga, obitelji u nevolji.
Zabrana, kako se najčešće govori i piše, pobačaja nema nikakvog smisla, jer se ne može zabraniti nešto što se tajno događa na intimnom području, jer to nije za kontroliranje, niti može biti kontrolirano.
Ako netko to želi i hoće činiti tajno i na svoju ruku, neka njemu bude na osobnu savjest, kao i onima koji mu u tome pomažu. Na žalost ili na sreću i tajni takvi zahvati su u stručnim rukama.
Moralno je nedopustivo da se zlo odobrava putem zakona, a što ide na savjest svih nas u takvoj državi. Žalosno je da se putem medija i na sve druge načine stvara atmosfera da je normalno civilizacijsko dostignuće da se putem zakona mora omogućiti nasilje protiv života svima kojima to padne na pamet.
Stoga sve borce za ljudska prava, kao i sve humane ljude, pozivamo da zajednički najodlučnije povedemo borbu za ostvarenje prava na život, u cjelokupnom njegovu naravnom trajanju, kako bi se na tim temeljima izborili za sva ostala osobna i skupna ljudska prava.
Uz srdačan pozdrav s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov!
Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Spomen na pravaša s Drine..., 5. prosinac 2015. godine
ZBOGOM STARI PRIJATELJU ALIJA
Alija Šiljak: Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I ne će!
Upoznao sam Aliju kao mladi student, pravaš, nacionalist, idealist, koji je već imao nekih političkih utakmica u nogama u ilegalnom radu pri kraju zločinačke yuge te u osvit slobode u HSP-u i HDZ-u.
Naime, na skupu HSP-a u Splitu 10. travnja 1991. godine u hotelu Marjan, na proslavi 50. Obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio sam prvi govornik i u toku moga govora već je bilo nastalo neopisivo oduševljenje okupljenih čemu je pripomogao meni do tada nepoznati Alija.
Pronađoh rukom zapisani tadašnji govor:
Hvaljen Isus i Marija!
Esselamu alejkum!
Dame i gospodo, dopustite da vas pozdravim u ime inicijativnog kruga HSP Livno i HSP Banja Luke!
Na današnji veliki dan uskrsla je Nezavisna Država Hrvatska!
U potpunosti je oživotvoreno Hrvatsko državno pravo poslije osam stoljeća mukotrpne borbe.
Nu, suočeni sa današnjim stanjem i snagama koje nam ograničavaju naša narodna i ljudska prava, misli nam lete prema onim nevinim žrtvama koje padoše u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske!
Misli nam lete prema Njima koji su svojim životima branili državu, narod i vjeru od četničkih i boljševičkih zločinaca!
I oni, uzor rodoljublja i čovječnosti satkane od vjere u Boga i Alaha, su označeni od srbokomunističkih zlotvora, zločincima svake vrste.
Od hrvatskog naroda stvorena država pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića je označena, radi opravdanja četničkih i boljševičkih zločina, fašističkom i zločinačkom tvorevinom. Što je najveća povijesna laž i gnjusni zločin nad napaćenim narodom!
A ono što je bjelodano je da dok nije postala stvarnost, dok nije oživotvorena voljom i snagom Hrvatskog naroda - Nezavisna država Hrvatska nije postojala ni kao ideja u Hitlerovim i Musolinijevim mislima.
To nepobitno svjedoče povijesni dokumenti koji će sa dolaskom slobode popuno izići na svjetlo dana.
Ali, dame i gospodo, ono što Hrvate Herceg-Bosne najviše boli je podupiranje, uslijed neznanja ili kukavičkog beskičmenjaštva, srbokomunističkih laži od strane, za mene, nazovi hrvatskih političara.
Pa, vitez pokrajina Herceg-Bosna poručuje svima da je ona bila i ostala, srce i duša Nezavisne Države Hrvatske!
Zato kažemo, jasno i glasno, da nikada ne ćemo prihvatiti mizernu politiku obrane današnjih granica koje predstavljaju karikaturu od hrvatske države!
Već ćemo kao i uvijek, u duhu kralja Tvrtka i velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, sa svim Hrvatima braniti svaki kutak napaćene nam domovine u njenim povijesnim i etničkim granicama!
I samo tako, uz pomoć Božiju i desnicu junačku, uskrsnut će slobodna i Nezavisna Država Hrvatska!
U tom duhu primite i moj pozdrav: ZA DOM SPREMNI!
Živjeli!
Na moje riječi, sad se ne sjećam koje točno, Alija je razdragano skočio na noge, pritrčao govornici i zagrlio me poljubivši me u čelo i polijevajući okupljene vodom s mitske rijeke Drine. Opće oduševljenje svih...
Nakon tog skupa pozivam ga na Osnivačku skupštinu Podružnice HSP-a 1. svibna 1991. godine u Livno na što se on sa svojim prijateljima i odaziva, naravno i tu Alija oduševljava.
Poslije tribine u Livnu 1.5.1991. u hotelu Dinara Alija pozdravlja...
Prisutni: Ante Matić, Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Jozo Radanović, Gordan Šangut, Stipe Tomasović, Ivan Kovač, Anto Đapić, Halim Delahmet i drugi...
Dalje smo se povremeno čuli zavisno kako nas je turbulentni stranački život nosio kao i novonastale ratne prilike i neprilike. Dolazili su razni glasi, a rat i domaće jude koje su mi radili o glavi učinili su svoje i izgubio sam kontakt s Alijom.
I onda jednog dana, poslije tolikih godina, stiže na portal Stina hrvatskih pradidova e-mail:
Zamolba za ispravak! od "Stari Prijatelj"
Bilo je to 27.1.2013. godine:
Dragi prijatelji i suborci,
Povremeno čitam sadržaje koje objavljujete na Vašoj web stranici.
Na pravoj ste strani. Na istoj smo strani!
Da bi smo bili jači, uvjerljiviji i učinkovitiji, pored ostaloga, moramo voditi računa i o detaljima koje citiramo iz naše povijesti.
U suprotnom, naši oponenti i naši neprijatelji poentirat će na našim pogreškama i našim nevjerodostojnim citatima.
Ne smijemo im davati materijale i povode za takva poentiranja!
Naprotiv. Moramo ih uvijek, koliko god je to moguće, tući argumentima i istinom!
Na ovoj Vašoj stranici, na jednome mjestu piše:
"... U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce".
Ne postoji grad Plač! Prilikom citiranja, došlo je do pogreške. Nedaleko od Foče i Drine, blizu Goražda, postoji gradić po imenu Prača.
Ono o čemu nam, u spomenutom citatu, govori slavni putopisac Evlija Čelebija, dogodilo se u Prači - a ne u Plaču!
Nadam se da ćete, radi istine i vjerodostojnosti, ispraviti ovu malu, ali značajnu, "tehničku" pogrešku. Tako ćemo biti - ljepši i jači! :)
Bog i Hrvati! ZDS!
Ne sluteći tko piše, ja odgovaram:
Poštovani,
zahvaljujemo Vam na osvrtu i navedeno će biti odmah ispravljeno...
Puno uspjeha u zajedničkoj borbi!
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Stina hrvatskih pradidova - Hrvatska nacionalna uzdanica
Ubrzo od "Stari Prijatelj 28.1.2013 stiže odgovor:
Štovani suborci,
Drago mi je da ste brzo reagirali na moju primjedbu i ispravili onu pogrešku o gradiću Prači (a ne - gradu Plaču).
Jedan sam od onih koji izuzetno cijene Vaš trud u borbama za očuvanje naše povijestne istine.
I sam sam, kao što rekoh, jedan od boraca za istu stvar - za našu stvar. Nekada javno i u prvim redovima, danas - iz pozadine,
anonimno i diskretno, još uvijek sam u "stroju", mada su me "neki", već odavno, počeli proglašavati umrlim i počeli prepuštati
zaboravu. (Sjetih se Zvonimirove kletve ...!) :((
Kad smo već kod stine i hrvatskih pradidova, šaljem Vam linkove/poveznice od kratkih video isječaka sa Youtube-a.
Iz sadržaja tih video isječaka je vidljivo kako sarajevski jugonostalgičar i novopečeni Bošnjak, književnik i filmski scenarist - Abdulah Sidran,
povijest "tumači" na jedan način i kako mu srbo-crnogorski "mudraci" uzvraćaju i kontriraju. Riječ je o našoj - hrvatskoj povijesti.
Budemo li šutjeli, kao pasivni promatrači, moglo bi se dogoditi da (nedajbože!) i kralja Tomislava proglase za "srpskoga vojvodu"
i tako zaokruže svoje stare tlapnje o Hrvatima kao "Srbima katoličke veroispovesti"!
Nadam se da se to ipak ne će dogoditi - dok je nas! A ima nas. Još uvijek nas ima!
Molim Vas da pozorno pogledate video isječke, čije poveznice Vam šaljem u prilogu.
U jednome (Sidranovome) se iznose istine sa štetnim i poluizokrenutim zaključcima, a u drugome (srbocrnogorskome) - neistine,
sa zaključcima koji su neodrživi i opasni!
Povod zbog kojega sam se uključio u ovaj "slučaj" su - Foča, Goražde, Prača ... i Hrvati na Drini.
Da se zna da nas je bilo i da nas još uvijek ima.
Da se zna, ali i ne zaboravi, da hrvatska stina pradidovska - još uvijek, pokraj Drine,
stražu čuva - sinovima i kćerima svojima.
Mi povijest ne trebamo - ni izmišljati, ni falsificirati. Ona je na našoj strani.
Budimo i mi na njezinoj strani i pomozimo joj! Da nam je ne ukradu!!
http://www.youtube.com/watch?v=6_TGHY5CRqA
http://www.youtube.com/watch?v=L2pFnn51IG0
U nadi da ćemo nastaviti konstruktivnu suradnju, srdačno Vas pozdravljam!
Bog i Hrvati! Za Dom - Spremni!
Alija Šiljak, Zagreb, Hrvatska
P.S.
Zamolba: Molim Vas da moju mail adresu sačuvate - samo za sebe!
Potom i ja odgovaram i predstavljam se:
Bog,
Stari prijatelju pozdrav veliki od Ante Matića iz Livna!
Jesi li živ, što ima kod tebe... drago mi je da si uskrsnuo, da čujem za tebe!
Stvarno je davno bilo da sam o tebi izgubio svaki glas...
Evo ja i dalje bijem stare bitke bez neke nade u uspjeh naše borbe (sustiže me ona Kranjčevićeva: Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati! A i kako ne bi kad mi, nano moja, NDH nema na vidiku...).
Bio sam osnovao Stranku hrvatskog prava misleći da ću istinom i iskrenim pravaštvom moći nešto postići da ideja ne zamre, ali teško je kada to sve malo koga zanima uz sve nedaće koje nam neprijatelji podastiru i tako na kraju sam stranku ugasio i od web stranica SHP-a sam ostavio ove stranice, Stina hrvatskih pradidova, koje povremeno održavam da se svijeća ove istine ne ugasi i da kao svjetionik podrži ostale u borbi...
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Ante Matić, Livno
Odmah stiže i odgovor od Starog prijatelja (29.1.2013.):
Livno, Duvno i Borova Glava ...! :))
Drago mi je da si se javio. Predpostavljao sam da iza ove stranice stojiš upravo ti,
ali - ruku na srce - nisam bio sasvim siguran.
Što se tiče tvoje stranke, žao mi je da nije zaživjela, barem regionalno ili na lokalnoj razini,
ali me puno i ne iznenadjuje, jer su podbacile sve naše političke elite, osim časnih i rijetkih pojedinaca.
Narod se zasitio prevara i strašno razočarao. Pojedinci, kojima na umu ništa drugo i nije bilo, osim da "jame",
potpuno su iskompromitirali stvari za koje smo se borili, ginuli, bili zatvarani ... itd. itsl.
Ovaj fenomen nije svojstven samo nama. Slična stvar se dogodila i kod susjeda, ali i u brojnim drugim zemljama
koje su prošle, ili još uvijek prolaze, porodjajne tranzicijske muke.
Potpuno te razumijem. Potpuno!
Nemoj gasiti tu stranicu. Neka ostane nešto. Neka ostane neko mjesto sa kojega se možeš javljati i - koliko ti mogućnosti dopuštaju -
djelovati domoljubnom, pravaškom riječju.
Kad god možeš, javi se.
Ja uvijek rado odgovaram svojim prjateljima i suborcima.
U mirovini sam i slobodnog vremena imam dovoljno.
Ako te put "nanese" prema Zagrebu, javi mi se. Rado bih sa tobom popio - ili bocu vina, ili neku "žuju", ili veliku džezvu ka(h)ve! :))
Da se pamtimo. Da se ne zaboravljamo. Da se lakše i brže povežemo, ako ponovno ustreba!
A moguće je da ćemo Domovini ponovno ustrebati. Zato - ostanimo "U" vezi i budimo - Spremni!
Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!
Lijep pozdav i ostalim članovima tvoje obitelji!
Sa štovanjem - Alija Šiljak, Zagreb
S mislima na stare dane nastavljam:
A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!
Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!
Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92. kada su mi "naši" radili o glavi...
I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...
ZDS!
Ante Matić
1.2.2013 u 02:51 sati Alija raščlanjuje moju poruku:
A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!
Lijepa je ovo riječ: deržanstvo! Naša stara riječ. Riječ koja obvezuje. Riječ starčevićanska!
Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!
Moramo! I hoćemo! Kako? Ostati vjeran ideji i ne popustiti! Bez predaje, bez prodaje!
Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I neće. Dok god žive istinski pravaši, istinski starčevićanci...!
Sve će ovo proći. Doći će neka druga vremena i nova "djeljenja karata"... Bit će to nova prigoda za pravaše, za istinske domoljube.
Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92 kada su mi "naši" radili o glavi...
Iz HOS-a sam prešao u HV... Odmah nakon što sam nekim "našim" ljudima zasmetao u Stranci.
Ovo je malo duža priča. Možda ćemo jednom i o tome, ali usmeno, uz ka(h)vu! :))
I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...
Da! Nije lako ostati normalan. A poglavito ako je čovjek okružen brojnim farizejima i licemjerima, sa kojma si - čini se - i ti
imao problema. A što se tiče jugoslavenstva, neka te to ne brine. Sa tim je završeno - na vijeke vijekova! :))
ZDS!
Ovaj naš prelijepi pozdrav je najbolji i najslikovitiji odgovor, na brojna pitanja koja muče domoljube: TREBA OSTATI - ZA DOM SPREMNI!!!
I to je to: Voljeti Domovinu, ne odstupati od ideala, učiti na pogreškama i biti - SPREMNI!
I sam dr. Ante Starčević - kaže:
"Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene."
("Sloboda", IV, str. 67; Sušak, 23. 3. 1881)
Bratski pozdrav tebi, tvojoj obitelji i svima onma koje voliš!
Alija Šiljak, ZG. ZDS!
I ja odmah nastavljam:
Moj Alija, slažem se!
Samo triba, kako sam uvijek govorio, djelovati organizirano...
Moramo za našu ideju okupljati istomišljenike i poduzimati radnje za širenje i okrupnjivanje redova - dakle, djelovati kao svjetionik koji će izgubljenima pokazivati pravac spasa...
Zato sam i bio osnovao stranku da netko širi ideju istinskog pravaštva, širi ideju čiji je cilj sreća i blagostanje cijelog hrvatskog naroda u cjelovitoj Hrvatskoj državi, državi na području Hrvatske Domovine, jer mi danas takve stranke nemamo, nemamo pokreta koji se jasno za to zalaže i bori - i onda će pri "novom dijeljenju karata" za stol uskočiti "prevrtači" na štetu isinski boraca i općeg dobra...
Puno pozdrava! ZDS!
ZDS!
Ante Matić
Isti dan Alija odmah odgovara:
Ja se ne predajem, a vidim da si i ti - unatoč svemu što se dogadjalo i unatoč svim razočaranjima - ostao na jedinom ispravnom putu!
Ima nas još, Bogu hvala! :)
A što se tiče "prevrtača" i onih koji bi htjeli ponovno "jamiti" sa ledja našega čovjeka, koji je toliko puta izvaran,
sljedeći put ćemo (ako Bog dadne i sreća junačka) mi biti "prevrtači" i prevrnuti njih, prije nego li krenemo u bilo kakvu drugu
borbu, jer se reda mora imati, prije svega, u vlastitome dvorištu.
Učinimo li tako i očistimo svoju "avliju", uvjeren sam da nam više
ni vanjski neprijatelj neće moći nauditi.
Uostalom, ni Zvonimirova kletva neće trajati vječno!
Jedina smo nada. Valja nam se nadati i raditi. Koliko se može!
Poznaješ li ovoga našega dragovoljca? Livnjak je. Medju prvima je stao u dragovoljačke redove HOS-a.
Ne znam ni je li živ. Nadam se da jest! (Ako se ne varam, ime mu je Mate, Matan ili sl.)
http://www.youtube.com/watch?v=r7tPwXTH9rE
Alija, ZDS!
Ja opet podcrtavam:
Moramo djelovati organizirano...
Čini mi se da je riječ o Mati Šukanu... umro je... ne bih se dalje osvrtao, jer mi budi neke neugodne uspomene na jade koje sam doživio s našim judama...
ZDS!
Dalje 29.3.2013 stiže od Alije čestitka:
Sretan Uskrs!
Na što odgovaram:
Hvala prijatelju!
Puno pozdrava iz Livna!
Bog i Hrvati!
ZDS!
Te potom i ja šaljem čestitku:
Stari prijatelju sretan ti 10. travanj, Dan Hrvatske Državnosti!
ZDS!
Alija odgovara:
Imamo je! Sad je na nama da je očuvamo, izgradjujemo i jačamo.
Neće biti lako, ali borit ćemo se, pa - što Bog dadne i sreća junačka!
ZDS!
Šaljem zatim Aliji jedno kakrakteristično Pismo dida Vidurine 28.5. 2013.: Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?! kojim sam svojedobno reagirao na nebuloze admirala Loše
Alija odgovara:
Dobro !
Kao što si mogao i predpostaviti, ja sam na strani dida Vidurine! :))
(Što je više kleveta i laži, Antun mi je miliji i draži!)
Neka nam je zdrav i živ dida, zajedno sa svojim unucima i neka unuci ne uče našu povijest od bivših oficira JNA-e
nego - isključivo - od pravaša!
Bog i Hrvati! ZDS!
Tvoj Alija
Eto, kao ovaj posljednji pozdrav, želio sam iz ovih par isječaka komunikacije s Alijom pokazati svima tko je i kakav je čovjek bio Alija Šiljak: pravaš i Hrvat s Drine!
Za Dom spremni!
Zbogom Alija, stari prijatelju!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
ing. Ante Matić od Livna
hsp.hr , 4. prosinac 2015. godine
Umro je pravaš Alija Šiljak – Hrvat s Drine
Umro je Alija Šiljak. Član Hrvatske stranke prava i član prvog predsjedništva HSP-a. Na obnoviteljskom Saboru HSP-a u veljači 1991. godine biran je za člana predsjedništva Hrvatske stranke prava. Jedan je od osnivača HOS-a gdje se posebice istaknuo u uvježbavanju postrojbi i nabavki prijeko potrebnog naoružanja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, gdje je bio Kordinator za istočnu Bosnu.
Alija Šiljak (Goražde, 1947. – Zagreb, 2015.)
Tko je bio Alija Šiljak najbolje ćemo objasniti ako citiramo novinara iz uvodnog teksta u jedan intervju koji je dao Alija.
“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”
Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun
(Doista smo mi Božji i doista ćemo se Njemu vratiti)
Srpski zločin na Jelačić placu
(Sjećanje na 5. prosinca 1918.)
Na povijesnom trgu Zagreba grada,
Koji nosi ime Jelačića bana,
Mnogo Hrvatskih domobrana strada,
Od srpskih hordi s krvavog Balkana.
Bilo je to kobne godine one,
Kad Hrvate strpaše u srpski geto,
Ko guske u maglu kada nas gone,
Zajedništvo s njima postade prokleto!
Izdajice naše hrvatskoga roda,
Kojih je kroz povijest podosta bilo,
Kojima kroz trbuh prolazi sloboda,
Krvoproliće ovdje se zbilo!
Na trgu ovome povijesne nam slave,
Od srpskih hordi s njihova Balkana,
Prosinca petog padale su glave,
Desetine hrvatskih žrtvi Domobrana!
Njihova krv se ovim trgom proli,
Od krvničkih srpskih zločinačkih ruku,
Dok hrvatski narod jecaše u boli,
Vidjevši strašnu tragičnu poruku...
Godinama dugim mrijeti će Hrvati,
U zemlji svojoj od Jugo terora,
Za slobodu svetu krv će prolijevati,
Domobrani mladi hrvatskog otpora.
Na trgu ovome rušiše i Bana,
Prolaziše duge bleiburške kolone,
Stratištima brojnim Radića Stjepana,
Gušiše nas stalno iste snage one...
Olujnim bojem pobjeda je dana,
Da spomen ploču žrtvama podiže,
Naraštaj novi slavnih Domobrana!
Mate Ćavar
Spomenik prosinačkim žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine, petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku, ravnopravnost i socijalnu pravdu.
U cvijetu mladosti nevino prolivenoj krvi, ovaj spomenik materinskom ljubavi postavi, 30. listopada 1932.
„Društvo hrvatska žena“
Izjava Grge Anđelinovića u beogradskoj skupštini 26.4.1921.:
Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.
G. Simonović je kazao:
Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovdje u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata.
Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba da prvi počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.
Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu
Govor umnicima. O pismoznancima
Toga jutra Prorokovođino je lice sjalo blještavim sjajem, zračilo je mirnoćom i smjernošćću. Bijaše obučen u halju od crveno-bijelih kocaka. Mnogi se pitaše što ta njegova haljina znači. Bijaše im čudno. Dosjetiše se tek kad reče da namjerava umnicima i o pismoznancima govoriti:
- A vama umnicima poručujem: dosta ste Kravantaniju objašnjavali, sad je trebate promijeniti. Znam, vi među sobom govorite: mi nismo ljudi djela, mi smo ljudi ideja, riječi, pjesme, priče, kipa, slike, skladbe i drugih vidova objašnjavanja i uljepšavanja. Mi smo duhovni svjetionici, duhovne vođe, mi nismo dobri kao narodne političke vođe. A ja vam dovikujem: što, zar nije rečeno da će riječ djelom postati. I da najprije bijaše riječ. Ili vi ništa ne držite do svoje riječi, svoje misli, svoje ideje, svoga bitka što od Bitka dolazi i koji jest riječ i koji djelom postaje? Vi govorite, čujem vas kako govorite kad uvečer lijegate: mi smo samo feral, svjetlo na križanju, ali ne i putokaz. Zato su prvaci da budu putokazi i vođa koji narod vodi smjerovima slobode, časti i dostojanstva (egalité, honorité et distinguité).
Ne, ne slabići, ne možete se lukavošću izuzeti od zajedničke sudbine. Dosta je vaše glume i junačenja na papiru. Znate li vi koliko je tisuća, i stotina tisuća onih koji izginuše da biste vi bili slobodni. A vi ne sudjelovaste u njihovoj borbi. Ne, ne, vi svoje riječi morate djelom opravdati da biste se otkupili. Inače ste obični brbljavci. Pa vi niste ni dotakli svoje oružje kojim tako bahato zamahujete i prijetite. Neprijatelj Kravantanije je i želio, prije svih upravo vas prešućivanjem zanijekati i ne dopustiti da upravo vaša riječ djelom ne postane.
I ne gordite se, vi uzaludni letači što puk prezirete. Vaš prijezir puka ostavi vas praznih džepova. Vas što zemlju i puk mrzite prešućuju oni uzaludno rođeni: neplodni, birokratski umovi. Oni potječu iz stare šizme, ali i vaša bivša, sad pala braća, što vas izdadoše i postadoše nova šizma, pomiješa se sa starom šizmom. S njima se izljubiše i postadoše vaši neprijatelji. Oni vam se zajedno osvećuju za svoju inferiornost.
A da ne budete zlehude sudbine, da ne budete uzaludni letači, naučite se voljeti puk i zemlju. Samo iz njih ćete obnoviti snagu, samo od njih dobivene snage ćete skloniti pjesmu, bajku istkati i svojim je unucima ispričati. Samo od njihove snage će vam mišice ojačati, misao se vinuti nebu. Samo let prema puku i zemlji neće vam spržiti krila.
Zar nisu nestali svi oni uzaludni letači što su se gordili, svojom usamljenom veličinom hvalili i prezirali puk i zemlju. Zar oni ne nestadoše i bez sinova i bez unuka, zar iza njih ne osta pusta zemlja? Zato budite mudri i ispunjavajte obveze svoje ljubavi.
I kažem vam, ne bojte se samoće. Bojte se izgubljenosti. Zato ne brzajte na trg. Ono što vas tjera na trg, to je vaša izgubljenost. I kad prvi put stignete na trg, znajte da ste već odavno izgubljeni. Na trgu se ne kupuju vrijednosti. Tamo se samo prodaju sve vrijednosti, i to po niskoj cijeni. A prodaju ih varalice i kradljivci tuđih vrijednosti kao tobože svoju robu.
Na trgu nema stvaratelja. Oni nemaju tamo što raditi, jer njihova radnja ne izlaže svoju robu. Njihova radnja je njihov duh, a njega ne mogu nikome prodati. A kad ga uzaludni i kupe, od njega nemaju koristi jer ako je pravi prije umire nego služi. Zato ništa na trgu ne kupujte. U svojoj samoći tražite i sve ćete naći, ništa ne prodajite. Nego sve darivajte. Budite velikodušni, darivajte, jer što više budete darivali, više će i vama biti darovano. A ni darovano vam nije da sve za sebe zadržite, nego i da narod darivate. Darivajte iz srca, iz ljubavi i velikodušnosti svoje, a ne radi toga da vas hvale. Svojim darovima širite i hvalite ljubav. Tko se darivanjem ne razdaje, taj ništa i ne steče. I uzalud živi, jer je već odavno mrtav.
A vi koji pišete, ne pišite iz dosade, jer će biti bljutavi plodovi vaši. Pišite tek kad ste prisiljeni, kad ne možete izdržati od preobilja darova. Neka um i vaše srce slave rad vaš kad vas prisile na svetkovinu darivanja. Tada ćete biti posvećeni.
I ne družite se, bježite od pismoznanaca. Jer njihovo je srce usko, a znanje mrtvo. Srce im je nedarežljivo, a znanje tuđi znoj. Oni su kradljivci tuđih plodova. Vi koji ste kao voćka otežala od plodova, ne družite se s njima jer oni su lažni proroci. Spalite tronošce njihove. Njihovi su izvori davno presušili, ako su ikada i davali zdravu vodu. Uostalom, vi i niste žedni vode. Vodu prepustite njima jer oni umiru od vina. Njima se život gadi, zato ga stalno analiziraju i kritiziraju. Ne slušajte ih, nego pijte vino i svirajte frulu i harmonij. Neka je u tvom domu svečano svaki dan. Ako bude tako, imat ćeš najviđenije goste koji ćete darivati najljepšim i najskupocjenijim darovima.
A znate li zašto pismoznanci sebi osnivaju akademije? Pa zato da njihovo neznanje bude od naroda skriveno, a od države zaštićeno. Da prijevara i privid ne budu otkriveni. Oni su krdo lažnih individualista i samo u krdu uspijevaju. Hvaleći jedan drugoga, neznalice. Njihova istina nema imena, jer su krdo. O, premnogo li je učenih, a praznih glava. Akademicima odgovaraju svi politički sustavi, sva društvena uređenja. Pismoznanci su ljudi bez korijena, lažni buntovnici koji posljedice svoga bunta nikad ne žele snositi. Zbog privilegija koje osiguravaju, one su model korumpiranja znanja i savjesti, a zbog starosti su trome i nepokretne. Uostalom, akademikom se postaje za već prošli, potrošeni život, za “zaslužni život”. Članstvo u akademiji nagrađuje prošli život i osigurava protokolarnu smrt. Zato vi koji prvi ustaše, ne nadajte se njihovoj pomoći ni potpori. Ali ih i ne dirajte. Neka parazitiraju u toj svojoj mrtvačnici duha. Pismoznanci su u akademijama da čuvaju dopuštenu istinu. Oni su svoju savjest prodali Levijatanu za privilegije. Kad dođete na vlast, i vama će se pokoriti i vama će služiti. Jer vi se izgrađujete u višega čovjeka i zato morate ostati stalno u stanju pokreta i duhovne i političke akcije. Pismoznanci su utopisti koji s maglom lijegaju i s njome ustaju, oni nemaju konkretnu povijesnu misao, misao djela. Njihova je misao lažno konkretna, “konkretni” su samo kao birokrati. Zaljubljeni su u ideokraciju apstrakcije. U uzaludnoj potrazi za sobom prerušavaju se u različite likove. Lažno je to pretvaranje. Muhe su nekorisne.
Tada ga jedan od drskih pismoznanaca, jedan od lažnih proroka upita: A zašto ti, Prorokovođa, voliš samoću, a nas puku i zemlji po mudrost upućuješ?
Prorokovođa, jer pismoznance nije volio, načas se namrgodi, pa zakratko odgovori:
- Zato, o pismoznanče, jer ne volim točnosti. Zato jer više volim slušati besmislice i zablude budući da vi istinu ionako ne shvaćate. Točnost što je vi za istinu želite prodati vrlo me ljuti, razgnjevljuje, izluđuje me vaša doslovnost. Zato bježim u planinu, ali i puku, jer i kad sam s njim, ja sam sam i s njim da vaše točnosti ne slušam. Zato jer ne volim privide.
A vi što me pitate, pokrijte svoju golotinju; golotinju svoje duše, a otkrijte svoje srce. Jer ako ga ne otkrijete, nikad nećete istinu spoznati. Osim toga, vi držite da svaka nepismenost znači i neznanje. A zar ne znate i da neki proroci bijahu nepismeni? Vi ste zaista pismene neznalice.
Mene ništa tako ne zabavlja kao besmislice što ih neki za mudrost drže. Zato me viđate u društvu čudaka. Oni me zabavljaju svojim besmislicama. I tako se ne zaboravljam grohotom smijati. Eto, zato se vi svoje točnosti i svoje pravednosti odreći morate. Da biste primili novu istinu, novu vjeru. Vjeru u puk i zemlju. Da biste spoznali i slijedili Ispravni put.
Vaša me točnost ubija, vas što znate odgovore i na još nepostavljena pitanja. Vi i ne znate da je težak i dug put do pitanja. I da je u svakom iskrenom pitanju već sadržan i odgovor. Ali vaše usne još nisu izgovorile iskreno pitanje. Jer se niste ozbiljno iskušavali. Nikad se u provaliju svoje duše niste zagledali. Jer da jeste, prepali biste se njezine praznine,
jer biste u njoj vidjeli divlju zvijer koja se hrani vašim snom i vašim mirom. Nju, tu divlju zvijer prije morate nahraniti, a zatim ubiti da biste postali mudri. Vi zato nemate hrabrosti jer ste polutani. I zato vas mrzim. Jer prezirete i ne tražite Ispravni put.
Zato vi, Kravatani, ne dopustite pismoznancima da ovladaju vašim dušama, vašim srcima i vašim umom. Oni vas odvode u izmišljeni, nepostojeći svijet i tako vas slabe pa postajete žrtve stvarnoga svijeta. Jer onaj tko živi u izmišljenom svijetu, postaje žrtva stvarnoga. Oni koji izmišljaju drugi svijet, slabo se razumiju u silu. Oni se razumiju samo u silu koja čini zlo, ali se slabo ili se uopće ne razumiju u silu koja čini dobro. Silu ili podcjenjuju ili precjenjuju. A najveća njihova ograničenost jest u tome što ne vjeruju u snagu i genij naroda, u genij i snagu nacije.
Pismoznanci su tako drski da izmišljaju i falsificiraju i vaše podrijetlo. I vašu povijest. Svoju sumnjičavost i svoju slabost prenose i projiciraju na sve vas. Zbunjuju vas svojim praznim umovanjem i falsificiranjem. Zato ih ne slušajte jer oni ne poznaju Ispravni put. A kada ih čitate, čitajte ih samo zato da spoznate odakle vam sve prijeti opasnost. Svi su vaši pismoznanci novoljevičari. Oni koji su hvalili Titovu diktaturu, podilazili njemu i njegovoj strahovladi, spjevavali mu himne, lukavi prevrtljivci, pretvoriše se u liberalne demokrate - novoljevičare. Do neba su hvalili Južnoantiju, divili joj se kao i Titovci, ti ljigavi kruhoborci zatajivali su pred narodom zločine šizme i Južnoantije što ih počiniše nad tobom. Ti hulitelji na pravdu sad od vas, od onih koji prvi ustaše, traže nebesku pravednost, kristovsku i svetačku, iako dobro znaju da za takvu ljudi nisu sposobni. Jao, kakve li hipokrizije! Za sve svoje počinjene zločine, pa i za zločine zataškavanja i odobravanja zločina šizme i Južnoantije, našli su opravdanja i oproste, a za one koji prvi ustaše u Patriotskom ratu, pa i za najnevinije, traže suđenje kao za zločince. O, Kravatani, zar takvima možete oprostiti, zar se s takvima možete pomiriti?
A vi umnici, vi mudraci, vi trebate demaskirati zamaskirane pismoznance jer ih vi najbolje poznajete. Vi morate narodu objasniti kako je došlo do velike prijevare, kako je nad vama zavladalo južnoantstvo, južnoantska ideologija i bez Južnoantije. A zapravo Južnoantija nije ni nestala, nego se vratila ista ili još gora njezina inačica pod imenom Zapadnoga Brda. I na vama je odgovornost što na vrijeme niste uvidjeli opasnost kako se Južnoantija, koju srušiše oni koji prvi ustaše, vrati samo pod drugim imenom, a novoljevičarska šizma pod imenom liberalne demokracije ponovo preuze vlast.
Mnogo je pismoznanaca među vama. O, kako su lukavi, kako vjerolomni. Tako jedan između njih skoro napisa roman Tri života Antuna Talijana u kojem prekorava vas Kravatane svim i svačim, te zašto ste ovakvi, te zašto ste onakvi. Ne valjate kad o sebi dobro mislite, jer ste ustvari loši, a ne valjate i zato jer o sebi loše mislite, jer time pokazujete da ste malodušni, komleksirani, maleni i neznatni itd. Prekorava vas jer da nemate dovoljno samopouzdanja i da ste zato ostali mali narod, da ste se tijekom povijesti stalno nekome utjecali i na nekoga naslanjali, nekom velikom narodu, ne bi li od njega nešto dobili. Svoju povijest da ste falsificirali, te da su vaše pobjede za vrijeme staroga kraljevstva protiv Grka i Bugara gola izmišljotina, itd. On opisuje vaš mentalitet kao mentalitet ništavnog i nevaljanog naroda, jer da se međusobno mrzite i da ste nesložni, da ne trpite svoje vođe, itd. On pobraja sve mane vaše, i koje imate i koje nemate, a ni jednu vašu vrlinu. A da je zlonamjerni iskompleksirani autošovinist vidi se po tome što, iako nije mudar, ipak nije toliko glup da ne zna da sve te mane koje nabroji kao isključivo vaše da su i njegove, da su ustvari općeljudske, da ih imaju svi narodi. Zar bi inače bilo toliko buna, ustanaka, revolucija, odsijecanja glava carevima i kraljevima, itd. A svega toga, tih svađa i nesloga, građanskih ratova i zločina bilo je mnogo više u drugih naroda nego u vas. No on, jer boluje od samoprjezira, sve to vidi samo kod vas i tako vas kontrastira prema drugim narodima koji tako izgledaju anđeli prema vama nečastivima. O, propalice pismoznana! Da, jer njemu se “grsti” i od same riječi domoljublje jer se toj riječi i toj emociji, po njemu, utječu samo hulje. A, dakako, najveće su hulje oni koji prvi ustaše, koji su hulje upravo zato jer takvih mana ne imadoše. No, sve postaje jasno kad
na koncu kaže da on i nije Kravatan nego Prekomorac. Jer, kako bi on kao kulturan čovjek mogao biti Šćav?
Ovi, kao i drugi pismoznanci su opasni kao samoizdajice, rodoizdajice i domoizdajice, koji su toga svjesni i to svjesno čine. Opasni su jer kao pismoznanci kod neupućenoga naroda uživaju ugled tobožnjih mudraca. A upravo ovaj, kao i ostali pismoznanci, ima podaničku i autošovinističku psihologiju koja je ponajviše kriva za sva vaša stradanja i neuspjehe. Oni svojim pisanjem opčaravaju vašu dušu, zbunjuju vas, umrtvljuju vašu snagu, lome vam krila, čine vas neuspješnima. Falsificirajući vašu povijest i problematizirajući vam i samo nacionalno podrijetlo i identitet, navode vas da sumnjate sami u sebe, da se samopodcjenjujete i samoomalovažavate.
To što pismoznanci rade, od kojih se neki i disidentima samonazivaju, moglo bi se i oprostiti kad bi to dolazilo od mladih i nezrelih revolucionara, koji zakone povijesti, posebno filozofiju kravatanske povijesti ne razumiju, koji nisu upoznati s psihologijom i mentalitetom naroda, pa se neuspješno muče i pokukušavaju odgonetnuti političku sudbinu Kravatanije. Neuspjeh u tome obično završi nacionalnom samonegacijom i autošovinizmom koji tijekom daljnjega života, dospijećem do zrelosti, kod iskrenih tražitelja istine biva zamijenjen zdravim nacionalnim osjećajem i zdravom, uravnoteženom nacionalnom sviješću. Međutim, kod ovih pismoznanaca to nije slučaj. Oni su već davno postali zreli u samoizdaji i samomržnji.
Mnogi od njih postadoše disidenti, koji to i jesu i nisu. Oni su stvarno disidenti od svake ljubavi za Kravataniju, a nisu disidenti ni od jedne mržnje na nju. Oni su zaista baštinici svih onih mana što ih vama pripisuju. Oni tuđinu, gospodarima svijeta pribjegoše, odrekoše se tvoga imena, tvoj Patriotski rat popljuvaše, a vas sve nazvaše zločincima i genocidnim narodom. Oni postadoše slugama upravljača svijeta, oni ih financirahu, nagrade im davahu samo uz cijenu da protiv svoje domovine pišu i govore, da zloporabe slobodu i demokraciju, relativiziranje morala, negiranje braka i sve druge dekadantne ideje ljudske da hvale i naročito mladima to preporučuju... A kad ti gospodari svijeta uništiše suverenitet, oni se u Kravataniju slavljeni vratiše. Tvoji upravljači im daju najveće počasti i uzdižu kao spasitelje. Pismoznanci i upravljači samo hvale tuđince među vama, u njima nalaze sve vrline i talente, a vas podcjenjuju i prešućuju. O, nakote izdajnički, iskompleksirani! Oni su zatiratelji tvoje slobode i tvoje neovisnosti. Zaista, zaista, mora li Kravatanija još jednom propasti da bi oživjela?
Zato, o vi koji prvi ustaše, ne tražite pristalice i sljedbenike svoje u palači, nego u kolibi. Tamo je ljubav za Kravataniju, tamo su oni što se rađaju i umiru za nju, a od nje ništa ne traže. U kolibi i u neboderu, jer i tamo su poniženi i prezreni. Tamo su radnici, službenici, namještenici i nacijalizirani intelektualci. Svi su oni potekli sa sela ili iz gradske sirotinje, kao i iz srednjih slojeva i rijetkih intelektualnih sredina. Idite k njima, oni su vaši saveznici, od njih ćete se namnožiti. Mnogi još nisu svjesni što se s Kravatanijom dogodilo. Da ljubav za nju postaje ilegalna, a skoro će postati i zabranjena. Kravatanija postoji samo još na svečanostima klike, njezinih grobara, u referatima, samoprikazivanju i samohvalama, na gozbama njihovim. Idite medu naš narod i neumorno, apostolskom upornošću, žrtvom i mudrošću objašnjavajte što se dogodilo s Kravatanijom. Idite jer ste pozvani, sinovi ste svjetla, na vama je misija da dovršite započeto, a nedovršeno djelo Drugoga. Pozvani ste i posvećeni, i sigurno ćete uspjeti. Idite i od razočaranih stvarajte oduševljene. Jer Kravatanija nije u Kravataniji. Ona je u izgnanstvu. Kao što ono jednom preko sušačkoga mosta prebježe u vanjsko izgnanstvo, tako sad prebježe u unutarnje izgnanstvo. Kravatanija nije kod kuće. Vratite je kući iz izgnanstva. Izvedite je iz mraka izdaje i okupacije osvajača svijeta.
Poslije govora Učitelj se povuče u hlad pod usamljeni hrast. Razmišljajući o pokvarenosti i praznoglavosti pismoznanaca, te naivnosti i kobnom kašnjenju umnika tijekom povijesti u uočavanju pogrešaka što ih počinjaju narodi protiv sebe, i opasnosti što im prijete, shrva ga tuga i sjeta nad takvom ljudskom sudbinom. Duboka, ali i misaona sjeta prožme mu duh kad se sjeti naivnoga razmišljanja o pravednosti i savršenosti čovjeka i svijeta, kad se
sjeti koliki narodi i pojedinci žrtvom takve zablude postadoše. Iz toga sjetnoga razmišljanja prenu ga riječi pjesme Ima jedna duša nježna, o nježnoj duši i snježnoj zemlji u kojima vlada sama dobrota i pravda. Te misli i riječi koje kao da sa zrakama sunca u njegovu dušu tiho uđoše, ganuše ga, pa ih zapisa:
Bajka. Ima jedna duša nježna...
Ima jedna duša nježna
u njoj blista čista,
bijela zemlja snježna.
U njoj mašta sva šarena
od tlapnja, želja, uspomena.
U njoj vječna ljubav, mir i pravda
u njoj nikad ne umire nada.
U njoj žive samo anđeli i sveci
u njoj nema laži, prijevara i nasilja
u njoj svatko svakoga blagoslivlja.
U njoj vojske u vječnom miru žive
u njoj se mudraci jedan drugome dive.
U njoj nema smrti ni bolesti
u njoj vrijeme miruje a ne leti.
U njoj janje vuku uz uzglavlje spava
u njoj raste vječno zelena trava
u njoj šuma što vječno sanja i spava.
Zato tiho, molim, na prstima hodite,
jer ako se probude,
nježna duša, snježna zemlja
će nestati - ubit će ih
okrutna java.
Nježna duša, snježna zemlja,
to je čudo, to je bajka,
šteta samo što je sve to –
samo san i varka.
Kada zapisa pjesmu, pozove onoga hrabrog plavokosog mladića, preda mu pjesmu da je pred svima pročita. Da je čuje sav narod kao opomenu i prijekor onima koji se oportunistički ugodno smjestiše i sve kritiziraju, a da ništa ne poduzimaju. Kao prijekor njihovoj egoističnoj pasivnosti i suvišnosti tih “lijepih duša”.
Onih o kojima i Dante pjevaše
“...žalosne duše svih što svoje dane proživješe bez pogrde i hvale, što nit' su Bogu vjerni ostat htjeli ni bunit se, već stajahu sa strane”.
Tako bi i prođe i trideset osmi dan učenja Ispravnoga puta.
Moj pogled iz Herceg-Bosne
(Objavljeno: Hrvatska Smotra)
Piše: Ante Matić
Prateći elektronske i tiskane medije, čovjeku se, s imalo pameti i znanja, savjesti i poštenja, čini da se opet u RH sve više vraća doba najcrnjeg komunizma kad je u pitanju povijesna istina, jer "partizanija" opet, svjedoci smo, vodi "kolo" antihrvatsko.
Zaista, čovjeku je teško pojmiti koliko se u tim medijima istrese laži, mržnje, klevete, ispraznosti, gluposti, idiotizma, neznanja, površnosti i čega sve ne zamotanog u tobožnju brigu za "hrvatske nacionalne interese".
Pa, pogledajmo samo koliko, u zadnje vrijeme, neistine i pljuvačke mržnje izbija iz raznih tiskovina na uspomenu, lik i djelo dr. Mile Budaka.
Naime, ljudi koji ljube istinu i nevinu žrtvu položenu za Hrvatsku i hrvatski narod su u Svetom Roku pokušali dijelom "oprati" obraz RH i odužiti se rodoljubu i patniku dr. Mili Budaku, podižući mu skromnu spomen ploču pored tamošnje crkve.
I što se događa. Diže se svakovrsna antihrvatska, srbokomunjarska "kuka i motika", na sve što ima ikakve veze s Nezavisnom Državom Hrvatskom i borbom za njezino očuvanje. A, što je i najgore, i jedna Vlada, na čelu s Ivom Sanaderom, koja, valjda, pretendira da zastupa "hrvatske nacionalne interese", prihvaća tu antihrvatsku histeriju koja se provodi u najboljem stilu jugoboljševika Jakova Blaževića i, kao šlag na kraju, donosi i provodi u djelo brzopoteznu odluku o rušenju i uklanjanju spomen obilježja dr. Mili Budaku u Svetom Roku i vitezu Juri Francetiću u Slunju, baš kao i ondašnji boljševici banu Josipu Jelačiću na njegovom Trgu u Zagrebu!
Zaista jadno, jer dr. Mile Budak je čitav svoj život (i život svoje obitelji) posvetio i položio za dobrobit svog hrvatskog naroda i svoje hrvatske domovine. Da, ljubio je svoj narod i dom svim srcem i dušom i sve svoje fizičke i umne napore je uložio u borbu za hrvatsku državnu nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda i zbog toga se i našao na udaru velikosrba kojima je i dopao razbojničkih, zločinačkih partizanskih šaka po engleskom izručenju po završetku Drugog svjetskog rata. Ti boljševički velikosrpski zlikovci tada donose "presudu" i ubijaju ga, na pravdi Boga; kao što su mu prethodno ubili i kćer Grozdu poslije divljačkog silovanja, a prije toga u staroj Jugoslaviji i njegovu suprugu koja je nađena mrtva u bunaru. Poslije neuspjelog velikosrpskog atentata u staroj velikosrpskoj Jugoslaviji dočekao je tako boljševičku "pravdu" antihrvatskih zločinaca po uspostavljanju nove srbokomunističke Jugoslavije.
I sada, na tu i takvu "pravdu" se pozivaju današnja kojekakva novinarska piskarala bez ikakvog stida i grižnje savjesti baš kao i aktualni predsjednik RH, kao da nisu prošla vremena komesarske hajke. Dakle, u današnjoj RH se nameće javno mnijenje koje podržava rušitelje ondašnje hrvatske države, srboboljševičke koljače i njihove "sudove", a zatire se svaka mogućnost da izbije istina o NDH i njezinim braniteljima, njezinim legalnim i legitimnim odlukama i djelima zasnovanim na očuvanju državne nezavisnosti i obrani hrvatskog naroda i svih njenih građana.
Zaista, kakvi to moraju biti ljudi, kakva li amoralna i anacionalna antihrvatska trulež, da bi se usudili, mimo svih činjenica (koje hrabro posvjedočiše i onih stotinjak intelektualaca u svom Apelu), mimo ISTINE I PRAVDE, uzor čovjeka i Hrvata, intelektualca, književnika svjetske veličine, dr. Milu Budaka s "argumentima" poludjelih skojevaca, proglašavati zločincem, koljačem, fašistom i tako dalje u stilu najcrnjeg partizanskog divljanja.
To, zaista, moraju biti "duhovna djeca" srbokomunizma koji je uspostavljen na klanju i uništenju svega hrvatskoga, naroda i države, jer oni danas nastavljaju svoj izdajnički "ples" koji je za Domovinskog rata bio samo, zapravo, kukavički pritajen. Da, pritajen, jer su se mnogi i bojali da ih ne sustigne ruka pravde za sve zločine protiv hrvatskog čovjeka i naroda koje su počinili za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. A i dogodila nam se i "pomirba" u kojoj ti antihrvatski elementi nisu s nama, rame uz rame, stali u obranbene redove već na čelne položaje u državi, društvu i politici. Rušitelji hrvatske države i zatornici interesa hrvatskog naroda u vrijeme srbokomunističke ere tada mijenjaju "firmu" i nastavljaju svoju staru antihrvatsku rabotu vodeći nas opet starim stazama u "svijetlu budućnost". I zato i imamo, ovo što imamo, da nam "duhovna djeca" zločina i zločinaca govore o pravdi i istini, moralu i povijesti, pokušavajući nam prekrojiti sudbinu i ishod naše pravedne borbe i naših htijenja. Da, u miru doživljavamo poraz Domovinskog rata koji i tako nije postigao, uslijed spomenute srbokomunjarske opstrukcije istinskih hrvatskih nacionalnih interesa, konačno oslobođenje cjelovitog hrvatskog naroda i prostora. Zaista, žalosno.
Jer, kako ćemo danas cijeniti žrtve podnesene u Domovinskom ratu i žrtvu koja se i dan danas podnosi (generali osloboditelji se sude kao zločinci, branitelji se ubijaju…), ako ne cijenimo i čuvamo istinu o našim nevinim i junačkim žrtvama kroz našu povijest. Upitajmo se za koga su oni ginuli, za koga li žrtvu podnijeli! Zar samo za sebe, a ne i za nas. Zar su branitelji u Domovinskom ratu uzeli pušku u ruke da obrane samo sebe, a ne svoje najmilije, svoju djecu, svoj narod i svoju domovinu!
Dalje, tko je odgovoran da "nemamo" heroja Domovinskog rata, da su nam generali po Haaškim kazamatima i domaćim zatvorima, da se ruši svaka pozitivna uspomena na našu osloboditeljsku borbu, da branitelji dižu ruku na sebe, jer ne mogu podnijeti svakovrsno "pljuvanje" na svoju žrtvu i jer ne mogu sada u miru, za koji su se borili, osigurati sebi i svojoj obitelji život dostojan čovjeka.
Zaista, jadno i žalosno.
Isto tako, ako se "pljuje", vratimo se samo malo u povijest, na ustaše i domobrane koji su ginuli za svoj narod i dom, zašto se onda ne bi "pljuvalo" na današnje branitelje naroda i domovine. To je jasan slijed i proizvod zločinačkog sotoniziranja svega hrvatskog, i onda i danas, te bezkičmenjačkog uzmicanja mnogih pred antihrvatskim tvornicama laži. Zapravo to je spirala mržnje koja ide u oba smjera. Tko sotonizira Domovinski rat jasno je da je to već činio ili čini s NDH i njenim braniteljima. Tko sotonizira NDH i njezine branitelje jasno je da će sotonizirati i Domovinski rat, jasno i glasno ili pritajeno i zakukuljeno. Možda je i veća opasnost od onih zakukuljenih sijača antihrvatstva.
I pored piskaranja na ovu temu raznih Saša, Deana, Čizmovića, Kneževićki, Šarićki, Jajčinovića, Žanka, da ne nabrajam dalje, ja bih se samo osvrnuo na "tv zanovijetanje" Milana Ivkošića (koji u tom svom "talasanju javnosti" u Večernjem listu ima obraza govoriti o "ostarjelim ustašama koji žive izvan Hrvatske" i da, iz " ljubomore prema Domovinskom ratu", na ovaj način "zagorčava život cijeloj zemlji") i upitao ga kako može zamjerati tobožnje ne postavljanje "spomen obilježja nekome iz Domovinskog rata" kad istovremeno bez trunke stida zagovara da se zabrane "moguća obilježavanja sudionika iz vremena Dugog svjetskog rata".
Bože moj koje li zlobne i prozirne "logike" - osporava se i isključuje pravo podizanja spomenika rodoljubu iz vremena NDH tobožnjom mogućnošću podizanja spomenika "nekome iz Domovinskog rata". Zašto bi jedno rodoljublje isključivalo drugo, a ne bi uključivalo i jedno i drugo, jer su nedjeljivi u svojoj suštini. I komu "nekome" bi to Ivkošić podigao spomenik kad "zanovijeta" na takav jadan način protiv spomen ploče književniku dr. Mili Budaku. Zar nas ne bi i tada na sam spomen bilo koga zaslužnog iz Domovinskog rata snašla svakovrsna antihrvatska hajka, jer kako se tomu i tomu podiže spomenik a on je taj i taj. Pa ni pokojni predsjednik Franjo Tuđman u Zagrebu ne može dobiti zasluženi Trg, ulicu, spomenik (uza sve tolike "ljubitelje" Domovinskog rata), a sve to ima, i dan danas, komunistički zločinac J.B.Tito na radost i diku svakovrsne antihrvatske bratije.
Ali, bez brige, podignuti ćemo mi spomenike svima zaslužnima za hrvatski narod i domovinu ( ma kad i gdje oni bili) unatoč "krokodilskim suzama" tobožnjih poštovalaca Domovinskog rata. Ta sigurno je da se mnoge mizerije samo kriju iza Domovinskog rata, jer oni ga vole i poštuju koliko i crno ispod nokta. Sjetimo se samo one saborske Deklaracije o Domovinskom ratu i, recimo, saborske zastupnice Pusićke i njenog istupanja na tu temu.
Zaista, svakovrsni smutljivci izjednačuju zločinački, antihrvatski partizanski pokret koji se borio za ponovnu uspostavu tamnice Jugoslavije i Ustaški pokret koji se borio za uspostavu i očuvanje hrvatske državne nezavisnosti. Izjednačuju, dakle, zločinačko jugoslavenstvo s rodoljubnim hrvatstvom.
Zar i tada, u vrijeme NDH, nisu živjeli isti takvi Hrvati kao i danas, zar oni tada nisu podnosili i podnijeli i veću žrtvu za opstanak svog naroda i države. I sada su takvi kao zahvalni braniteljima iz Domovinskog rata, a protiv su ondašnjih branitelja zlobno im imputirajući, najboljem boljševičkom stilu, "veliku ideologiju", valjda fašizam. Pa, ako je NDH bila fašistička zašto je onda u njoj bilo zabranjeno osnivanje nacističke stranke i kako to da joj je najveći neprijatelj, uz četnike i partizane, bila fašistička Italija?! Izvan je zdrave pameti i čista laž proglašavati NDH i Ustaški pokret fašističkim i dovoditi ih u takvu vezu s Hitlerom i Musolinijem. Sve veze koje su postojale uvjetovane su realnošću tadašnjih svjetskih odnosa i borbom za opstanak hrvatskog naroda i države.
Da, takvima treba, jasno i glasno, reći - partizanski pokret je slijedio komunizam i Staljina, a Ustaški pokret je slijedio samo interes hrvatskog naroda. To potvrđuju svi relevantni podaci i činjenice koje partizanske sljednike ne zanima jer će tako na vidjelo izaći sva bijeda i zločin te komunističke bratije.
A i konačno, da ništa ne znamo o NDH i borbi hrvatskog naroda za vrijeme Drugog svjetskoga rata, znamo što smo proživjeli u zadnjem otporu velikosrpskoj agresiji i vidimo u što se danas pretvara istina o toj oslobodilačkoj borbi i u što bi se ta istina pretvorila da smo, ne daj Bože, izgubili rat. Zar ne bi tada Tuđman bio veći "zločinac od Pavelića, i zar ne bi tada djeca u školi učila da je u Pakračkoj poljani pobijeno 200 tisuća Srba, Roma, Židova i Hrvata, a u Gospiću isto tako ako ne i više, da ne spominjemo Hercegovinu, to poznato "zločinačko ustaško uporište".
Nu, NDH i svoju slobodu hrvatski narod je tada izgubio i poslije tolikih klanja i mučenja komunistički zločinci su nastavili kroz cijelo vrijeme svoje Jugoslavije sotonizirati sve hrvatsko, bez imalo obzira, pa je tako u Jasenovcu "pobijeno milijun i sedamsto tisuća nevinih" i kao "zločinac" je osuđen i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac koji je u naše vrijeme proglašen blaženim.
Da upitamo te "aveti prošlosti": je li kardinal Stepinac i dalje za njih zločinac, ta osudio ga je njihov "sud"!?
I, poslije svega, zašto bi itko razuman i otvoren istini i pravdi prihvatio antihrvatsku "istinu" da je NDH bila negativna, zločinačka, fašistička, jer su se eto neki iz reda hrvatskog naroda borili protiv nje i plebiscitarne volje hrvatskog naroda (kako je to hrabro posvjedočio komunističkim zlotvorima na montiranom procesu nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac), a za račun zločinačke ideologije komunizma i nove Jugoslavije. Zaista, nitko razuman i kome je strana filozofija "u se, na se i poda se".
Ipak, na kraju vratimo se još jednom "zanovijetalu" M.Ivkošiću koji kaže: "Domovinski rat je politički porekao taj sustav, kao što je porekao i NDH: u njemu su se na istoj strani borili svi, nije bio ideološki, ni ustaški ni partizanski, nije ratovao Hrvat protiv Hrvata, nego svi za Hrvatsku". Zaista, prozirno. Tko su to svi na istoj strani - jugoslaveni ili Hrvati?! Pa znači da ovaj put nismo imali domaće izdajnike iz redova hrvatskog naroda koji bi se otvoreno svrstali na stranu velikosrba u borbi za Jugoslaviju! U ovom slučaju, u Domovinskom ratu, su se djeca partizana okrenula protiv "velike ideologije" svojih očeva i djedova i stavila se na pravu stranu, na stranu hrvatsku, na kojoj su se već od komunizma "odredili" sinovi i unuci ustaša i domobrana. A da su se, kojim slučajem i svjetskim okolnostima, jedni suprotstavili uspostavi hrvatske države i slobode bi li i onda i za današnja "zanovijetala" Domovinski rat i RH bili zločin i zločinačka tvorevina baš kao i ondašnja NDH i ustaše i domobrani?!
Dakle, Domovinski rat je porekao komunizam i Jugoslaviju, a ni u kojem slučaju NDH i ustaštvo.
Zato se i upitajmo, radi očuvanja hrvatske državne nezavisnosti, dokle ćemo trpjeti daljnje "cementiranje" starih laži komunističkih i četničkih zločinaca o našoj prošlosti i sadašnjosti, pa tako i budućnosti. Zločinci su na pravedne bacili i još uvijek bacaju zločinačku ljagu, ubijaju ih, po zna koji put, i dan danas. A mi mnogi to prešutno prihvaćamo. Jesmo li mi onda uopće ljudi dostojni ljudskog imena, jesmo li kršćani, jesmo li Hrvati?! Zar za istinu ne živimo, zar se za istinu ne umire?! Ako smo to bili spremni u Domovinskom ratu kad smo bili goloruki, zašto se to bojimo danas kada imamo, kakvu takvu, hrvatsku državu!
Sjetimo se - tko zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost!
Jasno je, dakle, da sve prodane duše svoju komesarsku "istinu" mogu još prodavati pučkoškolcima dok im strani gazde daju prostora u svojim medijima neistine i laži, jer koliko se god svi oni trudili istina će o tolikima koji su pali za svoj narod i svoju domovinu pobijediti i sve mizerije i njihove laži baciti tamo gdje im je mjesto - u ropotarnicu povijesti. Zato, ako ne posustanemo u svjedočenju i pravednoj borbi, doći će dostižna pravda i razotkriti sve zločine i zločince, smutljivce i zlobnike. Jer mogu oni ubijati istinu u svojim protuhrvatskim medijima, ali ne mogu je i neće ubiti u nama i tu je njihov poraz i pobjeda istine i pravde.
U Livnu 10.9.2004.
Podsjetnik na kardinalnu Tuđmanovu pogrješku pred pritiskom svjetskih hohštaplera...
Trebali smo pustiti Hrvatskoj vojsci da zauzme Banja Luku
Bosna i Hercegovina bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da
su ekstremisti odgovorni za rat uništeni
Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna
1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat
protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska
vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije
jedinoga velikog grada bosanskih Srba.
Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića
Washington je Richardu Holbrookeu, posebnom izaslaniku predsjednika Clintona za
Bosnu, dao nalog da Hrvatima kaže da zaustave napad. Holbrooke je 16. rujna
odletio u hrvatski glavni grad, dan prije susreta s autoritarnim hrvatskom
predsjednikom Franjom Tuđmanom. Holbrooke je sumnjao u mudrost naloga, a i ja
sam. Poraz Srba kod Banje Luke sigurno bi bio kraj predsjednika bosanskih Srba
Radovana Karadžića i njegovoga krvožednog vojnog zapovjednika Ratka Mladića,
tvoraca prvog europskog genocida nakon nacista. Nije bilo teško postaviti
analogiju s drugim svjetskim ratom, gdje je demokratska Njemačka nastala tek
nakon potpunog poraza nacista. Ne bi li bilo bolje da je Banja Luka pala?
Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno
smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako
bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto
bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja
Luka je bila mjesto pravog zla.
Te rujanske večeri Holbrooke i ja smo za večerom raspravljali o tome što bi on
sljedećega dana mogao reći Tuđmanu. Holbrooke je dobio upute, ali osjećao je da
mu stanje na terenu u Bosni koje se brzo mijenjalo daje dovoljno prostora za
kretanje u drugom smjeru. Obojica smo vidjeli prednosti – i smatrali pravednim
da Srbi izgube Banju Luku. No Holbrooke je imao u vidu i praktičnu stranu.
Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici zagovarali su mirovni plan
temeljen na podjeli teritorija između federacije muslimana i Hrvata i Srba u
omjeru 51- 49.
„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi
Holbrooke je mislio kako nema smisla da hrvatske i bosanske snage zauzimaju
teritorij koji će mirovnim sporazumom morati vratiti. Nadao se i da bi Banja
Luka, koja je tvorila jedino značajno srpsko urbano područje u Bosni, mogla dati
umjerenije vodstvo koje bi na kraju moglo zaustaviti ekstremne nacionaliste.
Znao sam da Franjo Tuđman dugo želi da Banja Luka bude dio njegovog projekta
velike Hrvatske i strahovao da ga, ako je se domogne, ne ćemo moći nagovoriti da
je vrati budućoj bosanskoj vladi.
Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom,
Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na
posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore,
ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su
humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su
nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u
Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna
za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica
otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi
ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim
nedužnim civilima.
Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva
Kad je konačno odlučio što će kazati, Holbrooke je morao uvjeriti Tuđmana.
Hrvatski predsjednik bio je nepopustljiva ličnost koja je sebe (i svoju zemlju)
smatrala daleko nadmoćnijom „nezapadnim“ Srbima i Bosancima. Holbrooke je
shvatio Tuđmanovu naglašenu želju da se s njim postupa kao s osobom od
povjerenja i saveznikom Sjedinjenih Država. Na sastanku je Holbrooke postigao da
se hrvatski vođa osjeća kao netko tko suodlučuje i bez ijedne prijetnje dobio
što je želio.
Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas
možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za
rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku –
ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć
u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.
Richard Holbrooke dobro je znao da će poruka Tuđmanu o Banjoj Luci odlučiti o
sudbini Bosne - i regije – godinama unaprijed. Shvatio je da se radi o životu i
smrti i prednost dao očuvanju što većeg broja života. O tome što bi bilo da se
dogodilo drukčije – da su Hrvati zauzeli Banju Luku – možemo samo nagađati,
ali znamo da je Holbrooke iskoristio novu vojnu ravnotežu u Bosni za postizanje
Daytonskog mirovnog sporazuma. On je daleko od savršenstva, ali je zaustavio
rat. Tisuće, možda stotine tisuća, ljudi danas živi zahvaljujući Richardu
Holbrookeu.
Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u RH, Guardian, London, 2010.
BEŠĆUTNOST OSTOJE RANKOVIĆA I NJEGOVIH RAZBOJNIKA PREMA HRVATSKOM BRANITELJU I LOGORAŠU DARKU PAJIČIĆU
Ponukani teškom povredom ugleda, života i djela Darka Pajičića koje je samo nekoliko dana nakon njegove tragične smrti u javnost plasirao tehnički ministar MUP-a i potpredsjednik tehničke Vlade RH putem javnih, režimskih, kontroliranih medija, upoznajemo cjelokupnu hrvatsku javnost o propustima policijskih službenika, ravnateljstva MUP-a, a vezanim za maloljetnog hrvatskog branitelja Domovinskog rata, nadasve građanina i državljanina RH, popraćeno jednim pitanjem: trebamo li se bojati svakog hrvatskog policajca kojim zapovijeda Ranko Ostojić?
U priopćenju MUP-a RH objavljenom na portalu dnevno.hr utvrđen je cijeli niz kontradiktornosti, nesuvislih i neprofesionalnih izjava. Službeno priopćenje preneseno u cijelosti, kao i upiti u svezi istih nalaze se u tekstu.
Kronologija događaja (preneseno u cijelosti):
Dana 12. studenog 2013. godine oko 11,30 sati u Vukovaru, Ulica Stjepana Radića broj 64, ispred kolnog ulaza u dvorišni prostor Policijske postaje Vukovar, policijski službenik uporabio je sredstva prisile - tjelesnu snagu nad Darkom Pajičićem, u svrhu sprječavanja daljnjeg činjenja kaznenog djela, nakon što je isti zajedno sa Robertom Horvatom, ubrzanim korakom došao do kolnog ulaza Policijske postaje Vukovar, nosivši sa sobom kamenje, gdje je jedan od njih odmah počeo razbijati dvojezičnu ploču s nazivom policijske postaje, a u čemu nisu prestali ni nakon usmene naredbe službujućeg policajca »Stop! Prekini!".
Naime, navedeni policijski službenik je rasporedom rada za dan 12. studenog 2013. godine raspoređen na osiguranju zgrade Policijske postaje Vukovar te je bio dužan i morao je postupati prema osobama koje su pokušavale oštetiti štićeni objekt. Shodno navedenome tijekom postupanja ostvareni su svi zakonom predviđeni uvjeti za primjenu sredstava prisile - tjelesne snage.
Uporaba sredstava prisile - tjelesna snaga uporabljena je na način što je policijski službenik štiteći objekt Policijske postaje Vukovar, a radi sprječavanja Darka Pajičića u daljnjem činjenju kaznenoga djela, te kako bi ga fiksirao uz zid radi primjene zahvata za privođenje odnosno svladavanja eventualno daljneg otpora, istoga odgurnuo otvorenim dlanovima obje šake u predjelu gornjeg dijela leđa prema pročelju zgrade PP Vukovar.
Darko Pajičić se u trenutku počinjenja kaznenog djela nalazio u teškom pijanom stanju (toksikološkim vještačenjem u Općoj županijskoj bolnici u Vukovaru utvrđeno je kako je tri sata nakon kritičnog događaja imao koncentraciju alkohola u krvi 3,48 g/kg, što je teško pijano stanje na granici nesvjesnog stanja koje prethodi alkoholnoj komi). U takovom stanju, Darko Pajičić je zbog otežanog kretanja izazvanog intoksikacijom alkoholom, a što policijski službenik prije svoga postupanja nije mogao znati niti je bio dužan provjeriti obzirom na okolnosti događaja, uslijed uporabe sredstava prisile udario licem u pročelje zgrade Policijske postaje Vukovar, nakon čega je izgubio ravnotežu i pao na tlo kojom prilikom je zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu frakture nosne kosti, frakture zatiljne kosti posljedičnim manjim subduralnim hematomom mozga, smještenim u predjelu lijeve čeono-sljepoočne regije.
Darko Pajičić je od strane djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Vukovarsko-srijemske županije prevezen u Opću županijsku bolnicu u Vukovaru gdje je hospitaliziran, a potom prebačen u Klinički bolnički centar Osijek gdje je podvrgnut operativnom zahvatu. Sa bolničkog liječenja otpušten je na vlastiti zahtjev dana 18. studenog 2013.
Prilikom uporabe sredstava prisile policijski službenik zadobio je tjelesne ozljede (lake).
Protiv Darka Pajičića podnesena je kaznena prljava zbog osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela „Oštećenje tuđe stvari", opisano u članku 235. stavak 3. Kazenog zakona.
Pojašnjenja:
Policijski službenik koji je postupao prema Darku Pajičiću, kao ovlaštena službena osoba koja se nalazila na osiguranju objekta Policijske postaje Vukovar, bio je dužan i morao je postupati prema osobama koje su pokušavale oštetiti štićeni objekt. Tijekom postupanja, bili su ostvareni svi zakonom predviđeni uvjeti za primjenu sredstva prisile - tjelesne snage od strane policijskog službenika PP Vukovar, prema Darku Pajičić.
Policijski službenik nije postupao nakon što je kazneno djelo počinjeno već je postupao kako bi spriječio daljnje činjenje kaznenog djela od strane Darka Pajičića, koji je bez obzira na jasno danu usmenu naredbu od strane policijskog službenika da prestane sa daljnjim činjenjem kaznenog djela, i dalje kamenom nastavio razbijati dvojezični natpis na štićenom objektu, zgradi Policijske postaje Vukovar.
U odnosu na težinu ozljeda Darka Pajičića potrebno je istaknuti da se Darko Pajičić u vrijeme kritičnog događaja nalazio u teškom pijanom stanju, odnosno na granici nesvjesnog stanja koje prethodi alkoholnoj komi (3,48 g/kg), a što policijski službenik prije svoga postupanja nije mogao znati, niti je bio dužan provjeriti obzirom na okolnosti događaja. Uslijed takve omamljenosti alkoholom u pravilu dolazi do djelomičnog ili potpunog prestanka djelovanja obrambenih mehanizama tijela usmjerenih na zaštitu organizma od gubitka ravnoteže i ozljeđivanja zbog čega Darko Pajičić nije mogao upravljati svojom ravnotežom niti je imao očekivane reakcije koje bi u trijeznom stanju išle u smjeru zaštite tjelesnog integriteta, a što je nedvojbeno, uvelike utjecao na težinu zadobivenih ozljeda tijekom uporabe tjelesne snage od strane policijskog službenika.
Što se tiče konkretnog mehanizma nastanka ozljeda, vrlo je vjerojatno da je Darko Pajičić frakturu nosne kosti zadobio uslijed udarca glavom o zid zgrade PP Vukovar nakon uporabe tjelesne snage od strane policijskog službenika Policijske postaje Vukovar. Naime, policijski službenik gurnuo je rukama Darka Pajičića u predjelu gornjeg dijela leđa kako bi ga spriječio u daljnjem činjenju kaznenog djela te kako bi fiksirao njegovo tijelo uz zid radi primjene zahvata za privođenje odnosno savladavanja eventualnog daljnjeg otpora. Frakturu zatiljne kosti glave s posljedičnim subduralnim hematomom u predjelu lijeve čeone regije isti je zadoblo uslijed pada, odnosno udarca glavom od betonski pločnik. Ranije opisano fizičko stanje Darka Pajičića u znatnoj mjeri doprinjele težini ozljeda koje je zadobIo tijekom događaja.
Nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja i izvanrednog nadzora stručnog tima Ravnateljstva policije, u dogovoru s nadležnim Državnim odvjetništvom javnost je izvještena o svim relevantnim činjenicama vezanim za navedeni događaj.
Prije uporabe sredstava prisile policljski službenik izdao je jasnu usmenu naredbu Darku Pajičiću da prestane s činjenjem kaznenoga djela na što se isti oglušio. Nakon što je spriječio daljnje činjenje kaznenog djela, odnosno nakon što je spriječio daljnje razbijanje dvojezične ploče na policijskoj postaji, policijski službenik nije bio u mogućnosti poučiti osumnjičenog Darka Pajičića o njegovim pravima obzirom da je fizički napadnut od strane drugo osumnjičenog R. H., niti je to kasnije bilo moguće obzirom na zdravstveno stanje u kojem se u tom trenutku nalazio Darko Pajičić.
Što se tiče pružanja pomoći ozlijeđenom Darku Pajičiću od strane policijskih službenika PP Vukovar, policijski službenik je odmah nakon završetka intervencije putem radio uređaja izvijestio šefa smjene PP Vukovar o potrebi da se žurno na mjesto dogadaja upute djelatnici Hitne pomoći obzirom da je Darko Pajičić ležao na pločniku bez svijesti, za koje vrijeme je drugo osumnjičeni ozlijeđenog Darka Pajičića postavio u lijevi bočni položaj u cilju sprječavanja eventualnog pogoršanja njegovog trenutnog zdravstvenog stanja.
Policijski službenici PP Vukovar koji su u međuvremenu došli na mjesto dogadaja uočili su da Darko Pajičić leži bez svijesti na pločniku, međutim, kako je isti normalno disao, nisu poduzimali bilo kakve radnje prema ozlijeđenom Darku Pajičiću kako bi izbjegli eventualno daljnje pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja do dolaska djelatnika Hitne medicinske pomoći, obzirom da isti ne raspolažu sa specifičnim znanjima za pružanje daljne medicinske pomoći osim osnovnih zahvata prve pomoći koji su već bile pružene Darku Pajičiću ( stavljanje u lijevi bočni položaj ). Prema utvrđenim podacima od početka dogadaja (u približno 11,30 sati) do poziva hitnoj pomoći (poziv iz PP Vukovar prema HMP evidentiran u 11,34 sati) proteklo je manje od 5 minuta, a do dolaska djelatnika Hitne medicinske pomoći od poziva takoder manje od 5 minuta (video nadzor policijske postaje Vukovar evidentira dolazak hitne pomoći u 11,39 sati )
Podaci o stupnju alkoholiziranosti Darka Pajičića koji su izneseni u javnost bazirani su isključivo na rezultatu toksiološkog vještačenja uzorka krvi Darka Pajičića, a koje je provedeno u Općoj bolnici u Vukovaru, a ne na izjavi samog Darka Pajičića ili izjavama tada okupljenih građana.
Smatramo kako su provedenim kriminalističkim istraživanjem i izvanrednim nadzorom utvrđene su relevantne činjenice u ovom događaju te ponovno razmatranje ovoga slučaja od strane Ministarstva unutarnjih poslova nije potrebno.
U odnosu na medljske natpise o pogoršanju zdravstvenoga stanja Darka Pajičića te ponovnoj hospitalizaciji, operativnim radom na terenu policijski službenici Policijske uprave vukovarsko — srijemske prikupili su saznanja kako je Darko Pajičić zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, dana 8. prosinca 2013. godine iznova hospitaliziran u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Daljnjim pikupljanjem obavijesti utvrđeno je kako je Darko Pajičić dana 8. prosinca 2013. godine oko 02,00 sati u ugostiteljskom objektu „IT" u Vukovaru, Vijenac Kneza Branimira 5 uslijed alkoholiziranosti izgubio ravnotežu, glavom udario o pod ugostiteljskog objekta uslijed čega je izgubio svijest. U trenutku samoozljeđivanja Darka Pajičića, u ugostiteljskom objektu kao niti u njegovoj bližoj okolini nisu bili prisutni policijski službenici.
Uvidom u snimku video nadzora, unutar ugostiteljskog objekta, od 8. prosinca 2013. godine utvrđuje se kako je Darko Pajičić sam pao na pod ugostiteljskog objekta u 01,59 sati (vrijeme očitano sa snimke video nadzora), zbog čega je zatražena intervencija djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Vukovarsko-Srijemske županije koji su dolaskom na mjesto dogadaja u 02,20 sati, pružlli liječničku pomoć te Darka Pajičića prevezli u Opću županijsku bolnicu Vukovar, a potom u KBC Osijek.
Video zapis nadzorne kamere kao i liječnički nalaz Zavoda za hitnu medicinu Vukovarsko-srijemske županije dostavljeni su Općinskom državnom odvjetništvu 23. prosinca 2013. godine. Policijska uprava vukovarsko-srijemska je upoznata kako će daljnje postupanje samostalno poduzimati Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru slijedom čega policiji nije stavljen zahtjev za daljnjim postupanjem. Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru posjeduje podatak o postupnju alkoholiziranosti Darka Pajičića tijekom dogadaja od 8. prosinca 2013. godine.
Napominjemo kako je i sada gospodin Pajičić na boličkom liječenju zbog loma kuka koji je zadobio tijekom bolničkog liječenja ozljeda nastalih uslijed pada 08. prosinca 2013. godine kada je također bio pod utjecajem alkohola (utvrđena razina alkohola u organizmu 3,67 g/kg).
Uvidom u snimku video nadzora, unutar ugostiteljskog objekta, od 8. prosinca 2013. godine utvrđuje se kako je Darko Pajičić sam pao na pod ugostiteljskog objekta u 01,59 sati (vrijeme očitano sa snimke video nadzora), zbog čega je zatražena intervencija djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Vukovarsko-srijemske županije koji su dolaskom na mjesto događaja u 02,20 sati, pružili Iiječničku pomoć te Darka Pajičića prevezli u Opću županijsku bolnicu Vukovar, a potom u KBC Osijek.
SLIJEDOM IZNEŠENOG, UNATOČ ISTRAŽIVANJU I NADZORU STRUČNOG TIMA RAVNATELJSTVA MUP-a RH, JOŠ NEKA PITANJA OSTAJU NEDOREČENA:
1. Da li je policijski službenik, Saša Sabadoš, a prema dnevnom rasporedu rada, u kritičnom trenutku, kada je Darko Pajičić vršio kazneno djelo „oštećenje tuđe stvari" bio nazočan i prisutan ispred kolnog ulaza u PP Vukovar, Ulica Stjepana Radića broj 64, Vukovar, te je bio dužan i morao je postupati prema osobama koje su pokušavale oštetiti štićeni objekt? (snimka video nadzora)
2. Da li je policijski službenik svojom nazočnošću i pojavom, ispred štićenog objekta, mogao spriječiti Darka Pajičića da izvrši kazneno djelo, djelujući preventivno?
3. Da je bio ispred ispred kolnog ulaza u dvorišni prostor Policijske postaje Vukovar, policijski službenik Saša Sabadoš, na osnovi kretnji, nerazgovjetnog govora i zadaha iz ustiju, mogao je i morao je zaključiti da se radi o osobi pod vidnim utjecajem alkohola, što bi u krajnosti dalo i drugačije postupanje policijskog službenika. Da li je policijski službenik uopće stajao ispred štićenog objekta koje mu je povjereno prema dužnosti toga dana ili se nalazio preko puta Policijske postaje Vukovar?
4. Je li utvrđeno ili mu je tijekom službe povjereno službeno vozilo s civilnim oznakama ili je tijekom službe samovoljno koristio civilno vozilo, koje je bilo parkirano nasuprot ulaza u dvorišni kolni ulaz PP Vukovar (s druge strane kolnika? Ukoliko jeste, u tom slučaju se radi o poduzimanju nekih drugih policijska radnja, npr. „zasjeda" ili „klopka", ali o tome mora biti sačinjena siguronosna prosudba i provedbeni plan, a po završetku istog sačinjena i realizacija provedene zadaće. Ili se radi o nesavjesnom vršenju službe.
5. Ukoliko je policijski službenik bio u civilnom vozilu, službeno ili osobno, te se nalazilo nasuprot štićenog objekta, umanjuje mu mogućnost policijskog postupanja i pravovaljane i pravodobne procijene situacije, što u krajnosti dovodi i do donošenja krivih odluka o postupanju policijskog službenika i zakašnjelim radnjama. Sam boravak u vozilu omogućuje i neke radnje koje nisu u sklopu provođenja službe (čitanje novina, okrijepa jelom i pićem, te čak i drijemanje....), no sasvim sigurno mu treba više vremena da izađe iz vozila pređe preko ulice, dođe do mjesta događaja gdje je razbijena ploča, a zatim započinje s uredovanjem i policijskim ovlastima, te kriva prosudba nastale situacije.
Svim građanima grada Vukovara jasno je da se zgrada Policijske postaje Vukovar fizički osiguravala kao štićeni objekat ispod same dvojezične ploče jedno vrijeme nakon njenog postavljanja. Nakon toga, a što je i u ovom slučaju bilo, policijski službenici istu su "osiguravali" sjedeći u osobnim automobilima preko puta zgrade policijske postaje. Dakle, u ovom slučaju upitno je osiguranje "štićenog" objekta, procjena i reakcija postupanja policijskog službenika. Upitno je da li se u dužnostima i zadacima službenika uopće radilo o štićenju objekta ili klopci. Ukoliko se radilo o klopci, isti nije niti mogao spriječiti počinjenje kaznenog dijela.
6. Kako policijski službenik nije bio na mjestu koje mu je povjereno na čuvanje, niti je na taj način mogao spriječiti izvršenje kaznenog djela ili prekršaja, postupio je s mjerom hvatanja počinitelja kaznenog djela, te uporabe sredstava prisile, što se moglo izbjeći da je štitio objekat povjeren mu za osiguranje. Da bi umanjio i opravdao svoju krivnju, jer nije čuvao objekat koji mu je povjeren za to, postupao je represivno i hvatao je počinitelja kaznenog djela.
7. Nadalje, uporaba sredstava prisile – fizičke snage. Policijski službenik Saša Sabadoš je s leđa objema šakama, otvorenim djelom, odgurno Darka Pajičića na fasadu zida radi sprječavanja istog u daljnjem činjenju kaznenoga djela, te kako bi ga fiksirao uz zid radi primjene zahvata za privođenje odnosno svladavanja eventualno daljneg otpora. Prethodno da je utvrđeno da je Darko Pajičić u trenutku počinjenja kaznenog djela nalazio u teškom pijanom stanju, za što nije bilo potrebno alkotestiranje već opće zapažanje policijskog službenika. Nadalje, korištenje obje šake? Zar jedna šaka nije potrebna za daljnje mjere, zahvat za privođenje, sredstva za vezivanje, a u kranjem slučaju i uporaba vatrenog oružja. Da je jednom rukom, policijski službenik držao za odjeću ili dio tjela, Darka Pajičića, mogao je spriječiti ili ublažiti pad istog na betonsku površinu gdje dolazi do novih ozljeda, opet teških. Policijski službenik uporabljuje onu silu koja će dati unčikovitu mjeru, ne prekomjernu ili brutalnu, jer ovdje je čovjeku stradalo pola glave, od udarca o zid, te nikako se ne može reči da je uporabljena sila bila zakonita. Možda potrebita, ali prekomjerna i brutalna, samo zato što policijski službenik zbog svog nemara situaciju nije imao pod kontrolom.
8. Očigledno se radi o „zabijanju" Darka Pajčića na pročelje zgrade, ne vodeći brigu o mogućim posljedicama, a to je nanošenje tjelesnih ozljeda ili nečega goreg. Kako se policijski službenik nije nalazio na mjestu na kojem je morao biti, donio je krive odluke i prosudbe, posebice o uporabi tjelesne snage, stanju (alkoholiziranosti) počinitelja KD-a. Nije procijenio koju količinu tjelesne snage mora uporabiti da bi spriječio Darka Pajičića u sprečavanju kaznenog djela. Također, nije uzeo u obzir fizičku konstituciju Darka Pajičića i njegovo stanje alkoholiziranosti, nije uzeo u obzir svoju tjelesnu snagu, te je tjelesnu snagu primjenio s leđa, ne vodeći brigu da bi uporabljena snaga dovela do nanošenja tjelesnih ozljeda, a da je bio na mjestu na kojem je morao biti moglo se sve to izbjeći.
9. Zabrana pružanja pomoći ozlijeđenoj osobi- ako policajci nisu osposbljeni za to, među okupljenim mogao je biti nazočan i liječnik, ali izdata je naredba o zabrani pružanja pomoći (opet krivo, liječniku se mora omogućiti pružanje pomoći do dolaska hitne medicinske službe)
10. Svojim ne obavljanjem službe po zadaćama iz radnog naloga i u rasporedu službe, osiguranje kolnog dvorišnog ulaza PP Vukovar, već sjedenje u automobilu nasuprot postaje, zakašnjelim reagiranjem i procjenom nastale situacije, prouzročenjem teških tjelesnih ozljeda, policijski službenik Saša Sabadoš počinio je težu povredu službene dužnosti u vidu neizvršavanja, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza i zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi.
11. U službenom priopćenju MUP-a navedeno je da se Darko Pajičić zajedno sa Robertom Horvatom približavao ubrzanim korakom (kako je to moguće pri tolikoj alkoholiziranosti?), dok je već u slijedećem odlomku navedeno da je Darko zbog velike alkoholiziranosti imao usporenost pokreta.
12. Kako je moguće da je Darko pao na pločnik ako je bio prethodno "fiksiran" na zid s obje ruke policijskog službenika?
13. Ostali poduzeti izvidi, ne odnose se na kritičan dan 12. studenog, kada je uporabljena prekomjerna sila nad Darkom Pajičićem te su nastale teške tjelesne ozljeda, a zbog čega je DORH pokrenuo postupak protiv Saše Sabadoša. Daljnji prikupljeni podaci, a posebice naglašavanje učestalosti alkoholiziranja Darka Pajičića, samo naglašava da istog kao osobu sklonoj prekomjernom uživanju alkohola može se drugačije tretirati od ostalih, te ga se na taj način stigmatizira, pa čak i diskriminira, a što ne bi smjelo, niti ide na čast čelnih ljudi u MUP-u i profesionalnosti istih. Ako se već istražuje zdravstveno stanje i ostale okolnosti, nije navedeno da je Darko maloljetni dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski branitelj, da je bivši logoraš srpskih koncentracijskih logora u kojima je bio brutalno maltretiran i mučen, da je obolio od PTSP-a, te da su država i meritorne institucije vodile brigu o njemu, vjerojatno se ne bi dovodio u ovakve situacije.
Nakon kritičnog dana i prvog ozlijeđivanja Daraka Pajičića, sve ostalo je niz okolnosti, kojima djelatnici MUP-a žele prikazati Darka kao lošu osobu, sklonoj incidentima, prekomjernom pijančevanju, samo da bi skrenuli pozornost od prvobitnog slučaja, a to je prekomjerna uporaba sile i ozljeđivanje Darka Pajičića.
Prema Ustavu i Zakonu, trebali bi biti svi jednaki, zar je u ovom slučaju baš tako? Stoga tražimo ponovno preispitivanje događaja, jer znamo da Saša Sabadoš službu nije vršio ispravno, već je svojim nemarom, nesavjesnim vršenjem službe i krivim procjenama i odlukama, naveliko pridonio da ovaj slučaj ima takav epilog. Istovremeno se nameće pitanje da li je Saša Sabadoš i na koji način uopće osposobljen za dužnost koju obavlja?
14. Snimka koja je puštena putem državnih (vladinih kontroliranih) medija od 8.prosinca 2013.g. u ugostiteljskom objektu nedvojbeno ukazuje da se Darko Pajičić nije spotaknuo o bilo koji predmet inventara već je došlo do njegovog pada, nakon čega je izgubio svijest. Tijekom čekanja dolaska djelatnika Hitne medicinske pomoći pokušava ga se dozvati svijesti i pomoći otvaranjem usta, odnosno vilice koja je bila ukočena punih 5 minuta. Da li je itko provjerio da li je Darko Pajičić imao epileptički napad koji je uzrokovao gubljenje svijesti i pad?
Naime, nakon prvog otpuštanja Darka Pajičića iz osiječke bolnice (gdje se liječio od ozljeda nastalih ispred PP Vukovar), pa sve do nesretnog pada u ugostiteljskom objektu, Darko je imao dva epiletička napada, koji su vjerojatno uzrokovani ozljedom glave prilikom neprofesionalnog postupanja i prekoračenjima ovlasti policijskog službenika Saše Sabadoša.
15. Tko je odgovoran za pad Darka Pajičića prilikom drugog boravka u KBC Osijek, prilikom čega je zadobio prijelom kuka?
Objava snimke putem javnih medija i državne (vladine) kontrolirane televizije kažnjiva je KZ po čl.147-151, protiv časti i ugleda, no, na žalost, Darko Pajičić više nije u mogućnosti reagirati po Zakonu.
Na (ne)čast, (ne)profesionalnost i obraz Ranku Ostojiću. I bešćutnost, vjerojatno u skrivanju istine.
Bez obzira na pokrenuti postupak protiv Saše Sabadoša kao okrivljenika pred sudom, zahtjevamo ponovo pokretanje istrage putem unutarnje kontrole MUP-a RH, te obzirom na smrt Darka Pajičića, trenutnu suspenziju Saše Sabadoša sa dužnosti do okončanja postupka.
Hrvatskoj javnosti
Ravnateljstvu MUP-a
DORH-Vukovar, nadopuna spisa u postupku protiv okrivljenika Saše Sabadoša
SOHV
Odjel medijskih odnosa
Nekadašnji istaknuti pravaši
Silvije Strahimir Kranjčević
Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.
…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!
(Mojsije)
KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA
Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945.
dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.
Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.
K A R D E L J.
Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!
- Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani!
Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!
(Pero Simić "Tito-fenomen stoljeća")
***
,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''
(Titova zapovied svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, ožujak 1945.)
***
Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.
(Svibanj 1945., iz Titovog govora u Ljubljani)
***
V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000
(Iz sbornika "Tudi mi smo umrli za domovino", str. 421., Ljubljana 2000.)
***
Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''
(Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini, 1. veljače 1951.)
***
Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.
(M. Đilas, prosinac 1979., razgovor u britanskom Encounteru)
***
Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!
Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!
(Josip Broz Tito, govor postrojenim vrhunskim postrojbama JNA 22. 12. 1971. u Rudom)
"Jer kamen će progovoriti ako čovjek ne će! "
(Sveto Pismo)
Sramotni simpozij u Zagrebu 24. studenog 2015.
Osvrt na simpozij "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća"
"Samo cjelovita istina, pravednost, ljubav i sloboda su temelji mira!"
(Sv. Papa Ivan XXIII)
Još u svibnju 2015. godine, kada je u Glasu Koncila najavljena inicijativa zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koju je iznio na sastanku sa pomoćnim biskupima i predstavnicima nadbiskupskih institucija, da se na međunarodnoj razini organizira znanstveni simpozij o odnosu blaženoga Alojzija Stepinca i Srba u Hrvatskoj, osobito u kontekstu Drugog svjetskog rata, dogovoreno je da organizator bude Hrvatsko katoličko sveučilište.
Odmah sam predosjećala i pribojavala se da će to opet biti nastavak onoga istoga obrasca kakav se ustalio još od vremena bivše Jugoslavije, pa nastavio i u tobože slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, osobiti od 2000. godine na dalje, da neki crkveni čimbenici, kad pokušavaju braniti blaženog kardinala Alojzija Stepinca od velikosrpskih, srpskopravoslavnih svetosavskih i komunističkih napada, laži i mitova, to rade tako da sve te najgnusnije laži prihvaćaju o odnosu na mučeničku Nezavisnu Državu Hrvatsku, a tobože brane zagrebačkog nadbiskupa mučenika od tih istih lažljivih zlikovaca.
Namjerno koristim izraz "lažljivi zlikovci", a slobodno mogu reći "zločinci", jer je činjenica da su hotimične, a i prihvaćene laži najveći zločin, jer iz takvih verbalnih zločina kao posljedica nastaju i najužasniji stvarni zločini o kojima hrvatski narod predobro zna, jer ih je već toliko puta na najstrašniji način osjetio na vlastitom nacionalnom biću. Stoga se zaista čudim da u samostalnoj i slobodnoj suverenoj hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, nema gotovo nikoga na značajnim političkim, kulturnim, znanstvenim, medijskim, moralnim i duhovnim institucijama tko bi se autoritativno suprotstavio tim zločinačkim velikosrpskim lažima, a koje predvodi Srpska svetosavska pravoslavna Crkva, uz sve njihove tobože intelektualne znanstvene institucije, protiv hrvatskoga naroda.
Jednom mi je, još 1991. godine, rekao Amerikanac židovskog podrijetla Anton Irek, koji je u to vrijeme boravio u Zagrebu i surađivao sa nama, majkama "Bedema ljubavi", pa čak i štrajkao glađu kako bi Sjedinjene Američke Države priznale Republiku Hrvatsku: "Ni jedan narod na svijetu nema takve neprijatelje, kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali da u današnje vrijeme jedan prosječan Židov više mrzi Hrvate negoli Nijemce!".
Budući da smo mi Hrvati proživjeli pravi genocid od strane velikosrpskih komunističkih vladajućih struktura i budući da su nam iza Drugoga svjetskoga rata posjekli skoro cijelu intelektualnu i duhovnu elitu, sa preko 660 svećenika i drugih duhovnih osoba, među kojima su odveli u smrt i blaženoga Alojzija Stepinca, nije čudo da se vrlo teško stvarala nova hrvatska intelektualna i prava moralna i duhovna elita i da se valjda u genetske strukture našega naroda uvukao toliki strah od slobode, pravde i istine, da u današnje vrijeme nema nikoga od značajnih javnih djelatnika ni medija tko bi uzviknuo, uzmimo na primjeru Šaranove jame, u kojoj nema, što je stručno i znanstveno dokazano, ni jedne ljudske kosti, a lažljivi zlikovci još uvijek govore o 40.000 ubijenih i u nju bačenih Srba i prave lakrdije od vjerskih komemoracija nekoliko puta godišnje, i to još uz nazočnost predstavnika hrvatskih vlasti: "To je ogavna laž!".
Eto, u takvoj atmosferi održao se i taj famozni cjelodnevni znanstveni simpozij u Zagrebu, 24. studenog 2015. godine na Kaptolu, u prepunoj dvorani "Vijenac".
Sudjelovalo je više, odnosno 10 tobožnjih znanstvenika, sa hrvatske strane 8, a sa srpske strane dvoje.
Izlagatelji tema bili su: iz Zagreba, s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Tomislav Anić, Jure Krišto i Mario Kevo, s Filozofskog fakulteta Ivica Šute, sa Hrvatskog instituta za povijest Mario Jareb, iz Centra za obnovu kulture Robin Harris, iz Postulature kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca Juraj Batelja, iz Slavonskoga Broda, sa Hrvatskoga instituta za povijest - podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Miroslav Akmadža, te iz Beograda, sa Instituta za savremenu istoriju Milan Koljanin i sa Instituta za noviju istoriju Srbije Radmila Radić.
Na simpoziju su bili nazočni i crkveni dostojanstvenici Katoličke Crkve, Srpske pravoslavne Crkve, Muslimanske vjerske zajednice i predstavnici drugih vjerskih zajednica, kao i više veleposlanika stranih država u Republici Hrvatskoj.
Osobno u publici nisam bila nazočna, jer sam bila spriječena važnim razlozima, ali sam čula sve što se događalo od ogorčenih nazočnih prijatelja.
Ta inicijativa i njezino ostvarenje je za mene, kao i mnoge moje prijatelje, a vjerujem i za većinu poštenih Hrvata, potpuno neprihvatljiva i ponižavajuća, najviše za samoga našega sveca i njegovo dostojanstvo, do kojeg je čvrsto držao cijeloga svojega života, blaženoga Alojzija Stepnica, i za cijeli hrvatski narod, a držim da ni službenik Božji, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, takvo poniženje nikada ne bi predložio ni prihvatio.
Pitam se kakvi su to naši hrvatski znanstvenici, doktori znanosti, koji su sebi dozvolili sjediti za istim stolom sa najobičnijim lažljivcima i mrziteljima, koji se zovu znanstvenicima, a svjesno šire izmišljotine i mitove u svijet protiv hrvatskoga naroda, a najgore je što tako u obrazovnom sustavu svoje zemlje Srbije i među Srbima izvan Srbije uče svoju djecu lažima kako bi izazivali sukobe i ponavljali užasne zločine kakve su im činili djedovi i pradjedovi.
Drugo, postavljam pitanje kada su ti naši znanstvenici pokrenuli te teme, zatražili znanstveno sučeljavanje, znanstvene argumente i istinu na širim međunarodnim simpozijima, te pokušali riješiti ta temeljna znanstvena, moralna i humanitarna pitanja.
Na tome nazovi znanstvenom simpoziju sudjelovali su ili bili nazočni i toliki crkveni dostojanstvenici Katoličke Crkve u Hrvata. Nije se čulo da se itko od njih pobunio i tražio cjelovitu istinu i o velikosrpskom teroru i zločinima od 1918. godine na dalje, do Drugoga svjetskoga rata, niti o velikosrpskom teroru i zločinima nad hrvatskim narodom u tome ratu i poraću, i posebno u cijelome razdoblju do 1990. godine.
Na ovom simpoziju naši tobožnji znanstvenici su branili blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, a prihvaćali sve monstruozne laži o NDH i ustaškome režimu, kao da oni nisu ništa drugo radili nego iz čista mira provodili teror i ubijali nedužne Srbe, Židove i Rome, iako je svakome normalnome jasno da svaka država želi uspostaviti mir i red, ali da se mora i braniti od nasilnika i terorista.
Nitko od tih znanstvenika nije spomenuo velikosrpski teror u vrijeme prve Jugoslavije, nego samo usput ubojstvo zastupnika Hrvatske seljačke stranke u krvavom beogradskom parlamentu, 20. lipnja 1928., kao da je tada slučajno sve počelo.
Zar ne znaju, bar iz Krležinih "Deset krvavih godina", gdje između ostaloga piše: "Dvadeset i četiri političke smrtne osude. Šest stotina političkih ubojstava i 30.000 političkih uhićenja, to je desetogodišnji bilans našega narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.". Tome je dodao da se "ni za zločin od 20. lipnja 1928. godine ne može ustvrditi da je to čin pojedinca, izbezumljenog u afektu, kome je mrak pao na oči.".
Zar ne znaju za užasne četničke pokolje po hrvatskoj Lici, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini o kojima piše Zdravko Dizdar u svojoj knjizi "Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941.-1945.", koju je izdao sa Mihaelom Soboloveskim u Zagrebu 1999. godine, i to sve po službenim naređenjima u Srbiji rehabilitiranog četničkoga "antifašista", najvjernijeg suradnika talijanskih fašista, Dragoljuba Draže Mihailovića?
Zar ne znaju za službena izvješća četničkih zločinačkih zapovjednika o klanju tisuća muslimana i katolika Hrvata, te pljački i uništavanju njihove imovine?
Zar ne znaju za 663 duhovne osobe mučenike na najužasniji način, među kojima preko 600 svećenika, pa i 2 biskupa?
Zar ne znaju da hrvatski narod nije proživio samo deset Krležinih krvavih godina, nego preko 75 krvavih godina, od strane svetosavskoga kalifata, koji je bio gori od suvremenog džihadističkog kalifata? Džihadisti ISIL-a, kao što znamo, odrubljuju glave, a svetosavci hrvatske mučenike žive peku na ražnju, razapinju na križ i živima im gule kožu.
Zar ne znaju što piše fra Lucijan Kordić u svojoj knjizi: "Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj" (Chicago, 1988.)? On donosi podatke o načinu ubojstava 300 svećenika i redovnika: razapeti živi - 2; prepiljeni živi - 2; probodeni živi i pečeni - 2; bačeni u oganj živi i spaljeni - 4; ugušeni - 3; nakon mučenja zavezani u vreće i bačeni u more - 2; mučeni i živi bačeni u kanal - 8; teško mučeni i potom ubijeni - 15; poliveni benzinom i zapaljeni - 15; prostrijeljeni - 12; ubijeni na različite načine bez presude - 196; obješeni - 3; rasječeni na komade - 3; ubijeni u zatvoru od posljedica mučenja - 4; klonuli u logorima i umrli - 7; nestali, po svoj prilici ubijeni - 28; prisiljeni trčati vezanim nogama i željeznim kladama kao konji - 1; kamenovani - 1; oguljeni živi - 2.
Također znamo kako je užasno mučen Grahovski župnik rodom iz Postira na Braču, Juraj Gospodnetić, tako da su ga potkovanog vukli po cijelome Grahovu i na kraju živoga pekli na ražnju pred očima vlastite majke. U isto vrijeme, 27. srpnja 1941., kada se provodilo etničko čišćenje svih Hrvata istočne Like i sjeverozapadne Bosne, mučenjem i ubijanjima svih Hrvata toga kraja, počinjeno je i ubojstvo majke obitelji Barać sa 8 djece.
Zar ne znaju za knjigu doktora znanosti Josipa Jurčevića sa Instituta Ivo Pilar u Zagrebu: "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", objavljenu u Zagrebu 2012. godine, o do tada otkrivenih 1.517 masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sa stotinama tisuća hrvatskih žrtava, od kojih 88,53% tih grobišta i jama su napunile velikosrpske komunističke vlasti, a da samo 0,13% grobišta, odnosno 2 grobišta, potječu od ustaša i NDH. Ostali postotak potječe od drugih vojski.
Našim tobožnjim znanstvenica na ovome nazovi znanstvenom simpoziju falio je još jedino Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i "veliki znanstvenik" Slavko Goldstein.
Na ovome simpoziju, kojeg je suorganizator i Zagrebačka nadbiskupija, sramotno se dozvolilo velikosrpskim "znanstvenicima" lažljivcima da nam dođu u vlastitu kuću, izbljuju svoje laži, poput Aleksandra Vulina nad Šaranovom jamom, pred stranim veleposlanicima, o Srbima kao nedužnim milijunskim žrtvama "genocidnog" hrvatskoga naroda, iako je, prema popisu pučanstva u Jugoslaviji 1948. godine svih naroda i narodnosti bilo više nego prije rata, osim Hrvata, kojih je bilo milijun manje, a Srba je bilo oko milijun više nego prije rata.
Naš svetac, kardinal Alojzije Stepinac, je podnio mučeništvo sa smrtnim ishodom od strane velikosrpskog komunističkog režima, a tu presudu je priznala i potvrdila jedina u svijetu takozvana Srpska pravoslavna Crkva, kao što je potvrdila i takozvanu presudu na smrt vješanjem patrijarhu Hrvatske pravoslavne Crkve u NDH, Grigoriju Ivanoviču Maksimovu Germogenu, u dobi od 86 godina, kao i svim svećenicima te Crkve u NDH.
Tako oni dođoše nama u Zagreb, svoje laži izrekoše i još se dobro pogostiše i smijući se dalje nastavljaju kao i do sada. Što na kraju reći, nego ponoviti riječi Oca Domovine dr. Ante Starčevića iz knjige "Nekolike uspomene" izdane u Zagrebu u srpnju 1870. godine: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi."
No, mi znamo da je naš uzor i mučenik za pravdu i istinu, kardinal Stepinac, svetac u Božjim i našim narodnim očima, a da nije bitno priznanje od ljudskoga praha i pepela, te da, kao što reče sv. Aurelije Augustin, "čestitost i poštenje mogu biti ludost u svijetu nepoštenja, ali uvijek ostaju jedna od temeljnih vrjednota koje čovjeka čine čovjekom i ne pripadaju ovim ili onim vremenima, običajima ili naraštajima"!
S ljubavlju u Kristu, uz Božji blagoslov!
dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Podsjetnik ...
DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I
POLITIČKI ŠTETAN
Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.
Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva.
Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.
Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod.
Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.
Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.
Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani.
Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu.
Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.
S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.
Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome.
Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka.
Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.
Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima.
Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao.
U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave.
Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.
Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine
Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.
Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje.
Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata.
Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi.
Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.
Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati.
To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.
Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.
Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.
Ivan Gabelica
Zagreb, 25. studeni 2015.
MINISTRE OSTOJIĆU SRAM TE BILO!
Pitam se što ćeš tada reći, kad se budete gledali oči u oči Darko i ti?
Darko Pajičić, heroj Domovinskog rata preminuo je od posljedica ozljeda koje mu je nanio Saša Sabadoš, kojeg uporno štitiš, ali zaštiti ga od pravde ne možeš.
Nakon licemjernog medijskog istupa ministra Ranka Ostojića, dakako poljuljan ozbiljnim optužbama zbog traženja kaznene odgovornosti od strane hrvatske javnosti, ovaj aparatčik u duhu najcrnjih totalitarističkih metoda od kojih mnogi od nas još nosimo tragove na tijelu i duši, nastavlja bezobzirno skrnaviti uspomenu na heroja Domovinskog rata, junaka kakav taj režimski birokrata nikada neće biti, iako bi mu tako dobro legla nagrada tipa Ponos Domovine, no jedino što zaslužuje, jest naziv koji će ga pratiti do kraja života, a to je SRAMOTA HRVATSKE.
Gledali smo jučer Ranka, koji kako reče zbog pijeteta prema Darku Pajičiću, koji je mrtav upravo zbog dirigentska palice Ostojića i nadređenog mu šefa Milanovića, slušali smo onoga koji se nikada nije libio poslati policiju, da ako treba i zatuče hrvatske branitelje, kako jučer govori o pijetetu, kako jučer optužuje one koji traže ništa drugo osim pravde i odgovornosti. Slušali smo kako ih naziva onima koji tragičnu smrt zloupotrebljavaju i manipuliraju. Reče Ranko „nije vrijeme“. I što učini ministar kojemu je „rakija kriva“ danas? Bez imalo srama, ali kukavički bojeći se pogledati u objektiv kamere pokušava osramotiti mrtvog čovjeka. Što si želio postići prikazivanjem ove snimke Ostojiću? Znamo da se Boga ne bojiš, ali Njegova plaća svakog sustiže, pružio ti je šansu koju si prokockao.
Darko Pajičić, heroj Domovinskog rata preminuo je od posljedica ozljeda koje mu je nanio Saša Sabadoš, kojeg uporno štitiš, ali zaštiti ga od pravde ne možeš. Božica pravda jest slijepa, ne vidi boje Ranko, ali osjeti miris krvi čijem prolijevanju si kumovao. Nikakve laži, obmane insinuacije, sramoćenja, javni napadi ne mogu promijeniti činjenicu da je Darko Pajičić hrvatski branitelj na bestijalan način ozlijeđen ispred policijske postaje u Vukovaru, da mu nije pružena prva pomoć, da je Saša Sabadoš spriječio pružanje pomoći ozlijeđenom čovjeku u besvjesnom stanju, čovjeku koji se gušio u vlastitoj krvi. To su činjenice Ranko Ostojiću. Jednako kao što je činjenica da je nepružanje pomoći osobi koja se nalazi u izravnoj životnoj opasnosti kao i ostaviti je bez pomoći drugoga, teško kazneno djelo, a vi se usuđujete tvrditi da su policijski službenici postupali po propisima?
U Republici Hrvatskoj dužnost i zakonska obveza svakoga od nas jest pomoći unesrećenom i pružiti prvu pomoć. Običnu vozačku dozvolu ne možete dobiti ako ne položite osnove prve pomoći, pa tako niti obući policijsku odoru. U Vukovaru ne samo što nisu pomogli Darku nego su i pokušali spriječiti drugima kako bi mu pomogli. No nešto nikada nećete shvatiti gospodo trenutno na vlasti, a to je što znači biti hrvatski branitelj. Što je to ono što nas je ponijelo u obranu domovine, svog naroda, svoje vjere, obitelji, prijatelja i istine. Nikada to nećete moći shvatiti jer s tim se rađate, to vam je u krvi. Zato smo jednostavno bili spremni dati život, bez puno propitkivanja, bez ikakvih kalkulacija, a tako je i sada. To su tada učinili Darkovi prijatelji, iako ste im pokušali zabraniti da mu pomognu. Svoj život izložili su kako bi pomogli prijatelju – to su hrvatski branitelji
Optužujem te s punim pravom Ranko Ostojiću, tebe, Zorana Milanovića i sve koji ste prekršivši zakon unijeli nemir u Vukovar, posijali smrt. Ćirilici nije mjesto u Vukovaru ako zbog ničega drugoga onda zbog onoga za što smo se borili, a to je da se u Hrvatskoj zakon mora poštivati i da vrijedi za sve jednako.
Kada izvršna vlast upotrebljavajući sve instrumente koji su joj na raspolaganju provodeći nasilje krši zakon, moramo se zapitati koliko smo sami odgovorni i kuda će to odvesti naše društvo. Upravo svjedočimo posljedicama – smrti hrvatskog branitelja, progonima hrvatskih branitelja, omalovažavanju i sramoćenju.
Zlo je učinjeno u Vukovaru 23. studenoga 2013. Godine, jedan braniteljski život je uništen, samo zato jer nije mogao trpjeti nepravdu i iživljavanje na svojem Gradu. Nasrnuli su na njega divljački onima kojima ništa sveto nije, niti zakon, niti ljudski život, a niti moral. Jer kako okarakterizirati degutantni istup ministra Ostojića protiv mrtvog čovjeka, čovjeka koji se ne može obraniti od objeda i neistina.
Uvriježilo se djelovanje ove klike na odlasku, kako su branitelji pogodan materijal za odstrel. Sezona lova otvorena je pune četiri godine. Padaju heroji jedan za drugim, a narod sve nijemo gleda. Do kada šutnja i pomirenje sa sudbinom koju nam drugi namijeniše? Sami smo stvarali i stvorili sudbinu 90-tih pa što nam priječi da to učinimo i danas? Do sada progonili su nas žive, no ovu novu bestijalnost ne možemo i nećemo dopustiti, progoniti mrtve i skrnaviti uspomenu na njih.
I kada već to radiš Ranko, gledaj u oči dok govoriš neistine Ranko, gledaj u oči javnosti dok blatiš mrtvog ratnika. Jednog dana morati ćeš u oči pogledati i Darka Pajičića. „Pitam se što ćeš tada reći, kad se budete gledali oči u oči Darko i ti?“
Zorica Gregurić
Pagliuch, 24. studenog 2015. godine.
Dalmacija je neprijeporno bila vraćena u sastav NDH-e 1943.
Iskreno, moram reagirati i to ne zbog mene ili Vas jerbo mi se pari da ćemo opet tući praznu slamu. Vaš odgovor gospodinu Luki Podrug apsolutno je demagoški Jutarnji list, 24. studenog 2015. godine, rubrika Vijesti, o. a. b.).
Naime, ako itko znade povijest Dalmacije onda su to talijanski povjesnici. Meni je glupo od ikoga čuti da je netko danas Ustaša jer to mogu biti samo oni koji su bili u Ustaškom pokretu, a takvih ima ukoliko su navršili najmanje devedeset godina i istom se pridružili mlađi od deset godina!? To mogu samo primatelji mirovina NOB-a, jeli tako!?
Ugovor kojeg spominje nije nekakav Rimski već ugovor nosi naziv ILL TERRITORIO u narodu poznatiji kao ugovor u Molfanconeu. Upravo zbog Splita vodio se veliki prijepor pa je „Duce“ pristao na dva koridora prema Bosni u zamjenu za Split. Nije sporno ni da je došlo do razvrgnuća istog. Imamo sreću da međunarodna javnost znade sve i pomno prati zbivanja kod nas, posebice proces suđenja Titinim generalima za genocid u Den Haagu. Budite uvjereni uskoro će krenuti i proces njegovim nasljednicima zbog genocida počinjenog u hrvatskom podunavlju. Anglosaksonci su znali i prije i sada sve, no niti jednom pripadniku ili dužnosniku NDH-e nije međunarodnopravno suđeno niti će takvog postupka biti.
Citirati ću samo ovo potonje iz kojega je sve jasno, a hoću reći da je vaša svađa i podrška načelniku Tisnog Ivanu Klarin, jalova.
Citiram: „Nel settembre del 1943. con la capitolacione dell’Italia, la parte italiana della Dalmazia-ad esclusione di Zara-venne occupata dall’esercito ed annessa allo Stato Indipendente di Croazia.
Nella seconda meta’ DEL 1944, i partigianicomunisti di Josip Broz, Tito, riforniti dagli alleati, liberarono dai nazisti tutta la regione.
Rimski ugovori na kojih se pozivate, potpisani su 18. svibnja 1941. godine tada je Komunistička internacionala bila saveznik Trećeg Reicha ( u povodu pakta Ribbentrop-Molotov, sklopljen još 1939. godine, o. a. b.) pa se nije ni pomišljalo da se itko pobuni protiv tih ugovora s „himbenim saveznicima“.
Dakle, Dalmacija je neprijeporno bila vraćena u sastav NDH-e 1943. godine. Napovidam da naš narod ima sreću što je svjetski poznati povjesnik godinama proučavao pravnu i inu materiju o Ustaškom pokretu te nedavno izdao o tome i knjigu čiji je prijevod, Stvarna istina o Ustašama. On se zove Christoph Dolbeau pa ćemo Vi i ja, kao i svi razumni, pogledati stvari bez potezanja konopa, s jedne neutralne točke gledišta temeljene na povijesnoj istini jer očito da Huda Jama ili Jasenovac služe militantnoj hegemoniji, a ne pomirbi temeljem istine.
Ante Baraba Miš
Pokojnome branitelju Darku Pajičiću
Žrtvi ljudske surovosti. Počivao u miru!
Bijah mladić na pragu života
Vukovarom kad no vatra planu,
Kad mir rodu pomuti strahota
Onih, što se klanjaju Balkanu.
Hrlio sam u rat za Dom spreman
Gledeć smrti sto puta u oči,
Nikakva me ne uplaši neman,
Vrag il' dušman – noga hrabro kroči.
S braćom milom prođoh kroz pakao,
Zlo i dobro podijelismo skupa.
Do zadnjega časa nisam dao
Da nas dušman s temelja iščupa.
Osvanula žuđena sloboda,
Ah, sloboda, reć bi na papiru.
Kruta sudba hrvatskog naroda
Da vijek sanja o pravdi i miru.
Nema mira gdje no komunjari
Kroje zakon bivših crvenjaša,
Nit je mira gdje no živi ''stari''
U dušama krvničkih udbaša.
Zemlja nam je suzom natopljena
Nepravdama gorkim razapeta.
Branitelja krvca prolivena
Zar je više vladarima sveta?
Kome služi ljevičarska svita,
Koja brani tuđeg roda pismo?
Dok postoji Trg krvničkog Tita,
Dotle braćo slobodnjaci nismo.
Jednog dana žica mi je pukla,
Ćirilicu vidjeh ispred MUPA.
Na oči mi tama se navukla,
Ode ploča – osta cijena skupa.
Uništi me onaj koji laže
Da je čuvar naših domoljuba.
Pismo tuđe od mene mu draže -
Kaznila me njeg'va ruka gruba.
Bez po glave ostao sam braćo,
Muke gore no u vrijeme rata.
Ogorčeno pitanju se vrać'o -
Zar svoj svoga, zar Hrvat, Hrvata?
Jao bilo izdajici roda,
Ni Bog s Neba neće ga požalit.
Onaj tko se Luciferu poda,
Oči brata mržnjom će ga palit.
Na rastanku, skromna mi je želja:
Neka nitko zbog mene ne grca.
Spomen'te se časnog branitelja -
S pola glave - velikoga srca.
Jest, imo sam samo glave pola,
Al' Hrvatsku svoju ljubit znadoh.
Mladost, zdravlje, istina je gola -
Za voljenu Domovinu dadoh.
I još jednu molbu imam žarku -
Mir u grobu žuđeni mi dajte:
U sjećanje branitelju Darku
Dvojezične ploče razbijajte.
Zar je zalud naša krvca tekla
One kobne devedeset prve?
Lažnu pravdu država nam rekla...
Ih, vole nas isto ko i crve!
Ne budete l' spunili mi želju,
Tuga će me i u raju gušit.
Na hrvatsku čast se kunem velju -
S Neba sić' ću i sve ploče rušit.
Marija Dubravac, Brisbane
Hrvatski vitez Darko Pajičić žrtva je bezdušja Zorana Milanovića i Ranka Ostojića
U subotu, 21. studenog 2015. godine, u rano jutro, preminuo je u Vukovaru, u svojoj 43. godini života, hrvatski vitez Darko Pajičić, malodobni dragovoljac i branitelj od velikosrpske agresije junačkoga grada Vukovara, i hrabri branitelj dostojanstva toga grada, simbola žrtve i otpora od bespravne i protuustavne ćirilične agresije hrvatskih izroda Zorana Milanovića, predsjednika takozvane hrvatske Vlade, ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića i ministra uprave Arsena Bauka.
Kao što znamo, Darko Pajičić je stradao 13. studenog 2013. godine od monstruoznog četničkog nasilnika u odori hrvatskoga policajca, Saše Sabadoša, sina pripadnika vojske takozvane republike srpske krajine.
Darko, kao hrvatski branitelj i dragovoljac, te zatočenik mučilišta srpskih koncentracijskih logora u agresorskoj Srbiji, nakon svih muka koje je proživio i jedva živ ostao, nije mogao podnijeti daljnje agresorsko nasilje ćirilicom i ekavicom, simbolima zločina na pločama u svome voljenome gradu, te je kamenom razbio jednu takvu ploču. Na njega je bez ikakva upozorenja, sa druge strane ulice, u svoj brzini i svom snagom mržnje, naletio milicajac u odori hrvatske policije, Saša Sabadoš, i najjačim smrtonosnim udarcem udario mu glavu o zid. Nakon što mu je glava pukla i raspolućena, Darko se, užasno okrvavljen, srušio na tlo, ostavši bez svijesti i gušeći se u krvi.
Zločinac Sabadoš nije dozvolio, prijeteći pištoljem, da mu itko priđe i pruži pomoć, što je po cijenu života ipak učinio Darkov kolega, okrenuvši teškog ranjenika bar na bok i očistivši mu iz usta krv. Nakon te strašne traume Darko je u bolnici bio tri mjeseca u komi.
Uz veliki trud liječnika, ostao je na životu spljoštene glave i kao teški invalid vezan za invalidska kolica do smrti, i to, na žalost, potpuno neprimjereno za mladog hrvatskog branitelja, u staračkome domu, jer su mu roditelji bili umrli.
Dakle, Darko je postupio kao pravi čestiti Hrvat, slobodan i dostojanstven, žrtvujući ponovno svoj život za dostojanstvo svoga grada, svoga hrvatskoga naroda i svoje hrvatske države, Republike Hrvatske.
Njegovi suborci, hrvatski branitelji grada Vukovara i cjele Hrvatske, u organizaciji Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, priredili su mu u ponedjeljak, 23. studenog, na Memorijalnom groblju u Vukovaru, veličanstveni sprovod, uz nekoliko tisuća žalobnika. Sprovod je vodio veliki hrvatski vukovarski domoljub i župnik fra Vjenceslav Janjić, izrekavši mu prekrasne dirljive i tužne riječi ljubavi, priznanja i najvećeg poštovanja.
Počast pokojniku, velikom hrvatskom junaku Darku Pajičiću, iskazala je i Predsjednica Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar Kitarović, poslavši svoje izaslanstvo, a ispratio ga je i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, uz još mnoge domoljubne dužnosnike Vukovara, Slavonije, Srijema, Baranje i cijele Hrvatske.
Hrvatskih izroda, koji su sve prouzročili vrijeđajući žrtve grada Vukovara, namećući ćirilicu i ekavicu potpuno neopravdano, bez ikakvog moralnog, stručnog i jezičnoga temelja, nije nigdje bilo ni za čuti ni za vidjeti, kao ni monstruma Saše Sabadoša, koji je nakon zločina unaprijeđen na još bolje plaćeno radno mjesto, uz troškove još posebne sigurnosne zaštite za njega.
Umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, branitelj grada Vukovara, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, Tomislav Josić, u svojoj izjavi za medije je rekao: "Darko Pajčić je žrtva na duši Zorana Milanovića i Ranka Ostojića.".
Ja bih rekla, parafrazirajući izjavu pukovnika Tomislava Josića, da je Darko Pajičić, kao i cijeli Vukovar, žrtva bezdušja Zorana Milanovića, Ranka Ostojića, Vesne Pusić, Arsena Bauka i svih njima sličnih. Neka je vječna sramota na njima, a trebat će jednog dana i pred ljudskom pravdom odgovarati! Ako se to ne dogodi, Božja će im pravda biti daleko teža.
Hrvatski domoljubi, bogoljubi i čovjekoljubi, po uzoru na viteza Darka Pajičića, zaista trebaju i moraju, uz Božju pomoć, spašavati hrvatski narod i hrvatsku državu Republiku Hrvatsku od svih neprijatelja i rušitelja, jer, kao što je rečeno: "Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!".
Dragome Darku Pajičiću neka je vječna slava i hvala i pokoj vječni daruj mu Gospodine! Neka mu svijetli vječna svjetlost i neka počiva u miru Božjem, u zagrljaju hrvatske grude, majke Domovine, koju je toliko volio i za koju je se žrtvovao! Izražavam najdublju sućut Darkovoj sestri sa obitelji i ostaloj ožalošćenoj rodbini, suborcima i prijateljima!
S ljubavlju u Kristu svima Božji blagoslov!
dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Vukovar, 23. studeni 2015.
SAHRANJEN HRVATSKI BRANITELJ I LOGORAŠ DARKO PAJIČIĆ
Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru uz vojne počasti pokopan je Darko Pajičić, a došli su ga ispratiti hrvatski branitelji iz svih krajeva domovine.
Vukovarski branitelj i bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora, 43-godišnji Darko Pajičić javnosti je postao poznat kad je prije dvije godine s još jednim Vukovarcem pokušao kamenom razbiti ploču sa ćiriličnim natpisom na zgradi Policijske postaje. U sukobu s policijom teško mu je ozlijeđena glava i zbog toga je do kraja života bio nepokretan.
Umro je u subotu u Općoj županijskoj bolnici u Vukovaru.
Događaj pred Policijskom postajom u Vukovaru prije dvije godine izazvao je ogorčene prosvjede branitelja.
Obitelj policajca Saše Sabadoša tjednima je bila pod policijskom zaštitom. Grupa građana podnijela je u međuvremenu kaznenu prijavu protiv policajca zbog prekomjerne uporabe sile dok je Stožer za obranu Vukovara zatražio njegovu suspenziju te ostavku resornog ministra.
Pajičićeva slika nakon operacije glave zbog teških ozljeda obišla je Hrvatsku – podsjeća Franjo Šoljić predsjednik vukovarske koordinacije udruga iz Domovinskog rata:
“Općinsko državno odvjetništvo pokrenulo je proceduru, podignulo optužnicu, no dvije godine čekamo da se predmet riješi. Do dana današnjeg se ništa ne događa, očito Ministarstvo štiti sustav.”
U noći pokolja s 18. na 19. studenoga 1991. koji su u Vukovaru izvršili pripadnici takozvane JNA i paravojne postrojbe, Darko Pajičić nakratko je izbjegao sudbinu tisuća pobijenih i masakriranih hrvatskih branitelja i civila-staraca, žena i djece.
Deportiran je u srpske koncentracijske logore u kojima je 18-ti rođendan dočekao uz batinanja i mučenja, okrutno i nečovječno postupanje za koje mučitelji do danas nisu odgovarali.
Zagreb, 23.11.2015.
KRVAVE RUKE UGLAĐENE LIJEVE ELITE
Neizlječivi ovisnici o nezaboravnoj Jugi smatraju da je Saša Sabadoš poštivao zakon kad je hrvatskom branitelju odvalio pola glave
Javila se po tko zna koji put Vedrana Rudan. Ovaj put u Večernjaku. Po njenom skromnom mišljenju, koje je svojim pitanjima “podboltao“ i Denis Derk, Vedrana je izrasla u etabliranu književnicu čije mudrosti se prevode u kulturnim sjedištima svijeta. Njena dijelca su hit u Srbiji, Makedoniji, a bome i u Italiji, SAD i još u nekim zemljama u kojima “će me čitati za pedeset godina“. ”Psujem jer je Hrvatska mafijaška jazbina“. Čitam u tom reklamnom uradku izlizane mudrosti kao na primjer: “Pametnim ljudima svejedno je tko se kako krsti…“ A što ako onima koji se krste nije svejedno tko se krsti, a tko križa? Je li Vedrana negdje načula što se Hrvatima događalo za vrijeme Domovinskog rata? Ako nije, mogla se je raspitati u svojoj Rijeci. Tamo je partija na vlasti punih 70 godina. Dulje nego u Sjevernoj Koreji. Je li mafijaška jazbina i tamo?
Zašto uopće spominjem Rudanicu? Zato jer je ona paradigma lijeve bleferske demagogije. S jedne strane mafijaši Hercegovci, Ličani i Imoćani, lopovski HDZ, a s druge strane uglađena lijeva elita. Oličenje poštenja zaraženi virusom europskih vrijednosti. Pred očima su mi Rudanica, Petrina, Stazić, Jovanović, Tomić, Pavičić, Jergović. Prisjetih se “europejaca“ kako napuštaju Sabor prilikom glasovanja o odcijepljenju od drage Juge. Sjećam se i Markovićeve privatizacije 1989.g., i prije nego su se pojavili mafijaši kojima, usput rečeno, i nije puno ostalo iza “europejaca“.
Oni su bezbroj puta stisnutih šaka uzvikivali po njima legendarnu parolu legendarne Dolores Ibarruri “No passaran“, nećete proći.
Ali se nitko nije sjetio što je odgovorio generalissimus Francisco Franco pok. diktator.
Odmah nakon pobjede nad boljševicima on je uzviknuo “Hemos pasado“ - prošli smo!
Kad god zažele, kod ljevičara njihova “memorija pamćenja“ zakaže.
Nakon što je diktator ujahao u Madrid Španjolska ili kako često jugo ljevičari vole reći Španija je ušla u najmračnijih 39 godina svoje povijesti. Umjesto da je 1939.g., ušla u Savez sovjetskih socijalističkih republika ona je ušla u malograđansku neutralnost. Nije čak imala ni tu čast da s ostalim antifašistima uđe u Drugi svjetski rat. Što je par milijuna ubijenih i razoreni Madrid te Barcelona prema ponosu što su zajedno sa Staljinom i Titom sudjelovali u antifašističkoj koaliciji. I imali bi “Španci“ zanimljiv El clasico između bratskih vojnih klubova, bratske Castilje i bratske Katalonije, Barcelone i Reala koji se sigurno ne bi tako zvao. Asocira na kralja.
No, vratimo se mi našoj Vedrani i njenom lovu na vještice iz mafijaške jazbine. Novi Pedro zove se Zdravko Mamić. Nije mi ni na kraj pameti pametovati o tom postupku. Poslužit ću se jednom “originalnom“ uzrečicom: neka institucije rade svoj posao. Ali neki “intelektualni proleteri“ u našim medijima ne mogu mu oprostiti što je svojom donacijom lansirao Kolindu na Pantovčak. Da nije Maminjo uplatio 10.000 kn danas bi tamo stolovao dr.Ivo. Ne onaj iz Remetinca. Branko Roglić, bivši savjetnik Stipe Mesića, bio je još rastrošniji. On je za “statiku“ Mosta dao nevjerojatnih 20.000 kn. Bože, kolika je to lova! Iz “mafijaške jazbine“ se svake godine daje za županije oko 660 milijuna kuna. Zato odmah treba ukinuti županije i osnovati isto toliko regija. I evo nam dragog regionalizma. Samostalna regija Istra se mora Ustavom obvezati da na granici s RH neće prvih 5 godina postaviti “tehničke prepreke“ ili kolokvijalno rečeno “bodljikavu žicu”. Dalmatinska akcija u Slobodnoj Dalmaciji obvezuje se da neće turistima iz sjeverne Hrvatske uvoditi vize osim u slučaju kad BBB odluče kolektivno, u mirovnoj misiji, posjetiti Split za vrijeme “el Croatica“ između Hajduka i Dinama. Kad se zbroji ovih 660 milijuna sa lovom koju su iskrcali Mamić i Roglić dobijemo svotu od koje se zvrti u glavi svakom progresivnom žitelju Lijepe naše. Koliko bi s tom lovom mogli osnovati novih nevladinih udruga? Uz ove BABE koliko bi novih babetina mogli zbrinuti? Članovi Teršeličkine Documente mogli bi svi izvaditi nove dokumente i usput otkriti još desetak tisuća ratnih zločinaca koji bauljaju Hrvatskom. Da ne bude zabune, mislim na hrvatske ratne zločince. Još je patrijarh Irinej pastoralno podučio Hrvate da su Srebrenica, Ovčara, Škabrnja, Kostrići, Saborski, Sertić poljana p….. dim prema zločinima koje su ustaše počinile nad srpskim starcima, ženama i nejači.
Da nema Centra za Mirovne studije i Centra za napredne studije u herojskoj Rijeci Hrvati bi živjeli u crnom mraku. Recimo, Centar za napredne studije djeluje na Sveučilištu u Rijeci. Ima znači akademski štih. Na otvaranje tog centra pojavila se progresivna elita RH: bivši ministar znanosti i obrazovanja te stručnjak za isušivanje močvara Željko Jovanović, Vesna Pusić, poznati znanstvenik Stipe Mesić, glumac Rade Šerbedžija s familijom, Dejan Jović, Vojko Obersnel bez Olivera Frljića itd. Kao jedan od ravnatelja centra predstavljen je i svima nam dragi dr. Petar Bojanić koji ima upravo briljantnu biografiju. Naime Dr. Pera je zajedno s Radovanom Karadžićem objavljivao “naučne radove“ u publikacijama kojima su se opravdavali srpski ratni zločini u Hrvatskoj i BIH. Druga zanimljivost je činjenica da je psihić s Pala tada već bio lice s međunarodnih tjeralica. Pa što, rekli bi cinici. I Hernadi je lice s međunarodne tjeralice pa se slobodan k’o tica šeta po Njemačkoj i Austriji. Više je nego očito da u RH postoje organizirane institucije koje imaju smo jedan cilj: da mladi nikada ne doznaju pravu istinu o Domovinskom ratu. Možda je i to nekakav demokratski modus operandi naših jugonostlgičara. Ali onda je politički perverzno da mi porezni obveznici financiramo sa nešto manje od dvije milijarde kuna one koji su dobili čireve na želudcu isključivo nakon 5.kolovoza 1995g.
Diogen je svijećom tražio čovjeka, a nakon toga njega su tražili vatrogasci.
Umro je Pajičić, maloljetni branitelj iz Domovinskog rata. Policajac Saša Sabadoš je, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, Pajičiću slomio pola lubanje. Ministar misli da je u pitanju rakija. Pa da i jest, koliko bi slomljenih lubanja bilo u Hrvatskoj tijekom samo jednog dana? Recimo na Martinje. Upravo je skandalozno i opasno provokativno da nije proveden redovni istražni postupak, podignuta optužnica, pa ako je robusni Saša nevin, donesena i oslobađajuća presuda. Ovako je hrvatsko pravosuđe ispalo u najmanju ruku retardirano. Čovjek tobože sprječava službnu osobu u vršenju dužnosti pa ostane bez pola glave. Kao da je službena osoba lokomotiva koja na pruzi zvizne neopreznog pješaka. I tada bi strojovođa morao proći kroz redovni kazneni postupak. U kaznenom pravu ne vrijede usporedbe.
Ipak ukazat ću na članove Vukovarskog stožera koji se godinama povlače po sudovima zbog ćiriličnih ploča. Prisjećam se lijevih mediskih falangista koji su zavijali i navijali da se oštro kazne oni koji ne poštuju tobože zakone ove zemlje. S obzirom da alfa mužjaka Sašu Sabadoša, nitko nije u medijima prozivao zbog pola glave maloljetnog branitelja pa pretpostavljam da Slavica Lukić, Ivanka Toma, Sneška Pavić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Branimir Pofuk, feralovci iz Slobodne, kripto komunisti iz Riječkog Novog lista i ostali neizlječivi ovisnici o nezaboravnoj Jugi smatraju da je Saša Sabadoš poštivao zakon kad je hrvatskom branitelju odvalio pola glave. Pitanje je samo na zakone koje zemlje je Saša mislio kad je tresnuo Pajčićevom glavom o zid?
To kako se sportaši SAD iživljavaju na svjetskim prvenstvima i Olimpijadama nad slabijima, čisti je SAD-izam. Terorizam je tu. Na dohvat ruke. Ne dešava se to samo njima. Nigerija. Boko Haram. Koji je u tri dana pobio više od 2.000 ljudi. Nešto k’o đeneral Ratko Mladić. Nitko naravno nije istaknuo na vodoskocima boje nigerijske zastave. Bi naši humani liberali, ali je navodno ponestalo boje. Daleko je Nigerija. Ali je BIH i tekako blizo. Darko Pavičić misli da se Europa pa i mi kao kao njen dio moramo oduprijeti mržnji prema onima koji su goloruke ljude u Parizu skidali k’o glinene golubove. On misli da se terorizmu treba odgovoriti “nadzakonom ljubavi“. Što god to značilo. Tu se grubo sudaraju teorija i praksa. Komunisti su smatrali da, ako se teorija i praksa ne slažu, onda se mjenja praksa. Ali kako riješiti ovaj teoretski rašomon? Nakon pokolja u Parizu preživjeli bi trebali grliti i ljubiti ubojice i pjevati Hare Krishna Hare Rama. Darko nam nije tehnički objasnio kako, nakon ubojstva svojih najmilijih, netko osjećaj beznađa i nezamislive boli može zamjeniti osjećajem “nadzakonske“ ljubavi? Vjerojatno pametniji od mene to znaju. Tarik Kulenović je dr. antropologije i predaje na Filozofskom faksu u Zagrebu. Doktor često misli da ISIL ima karakteristike revolucije, a u revolucijama se u pravilu gine. Slično misli i Miljenko Jergović. Nije važno zašto se ja ne slažem ili slažem s aktualnim teorijama pametnih komentatora. Mene ISIL i njegov samoubilački fanatizam pomalo podsjeća na 1945.g., i završetak rata na Pacifiku. Rat je bio gotov osim za japanske kamikaze koje su se spremale za cara boriti još desetak godina. I onda se je dogodilo ono što se je dogodilo i general Douglas MacArthur je na bojnom brodu USS Missouri primio japansku kapitualciju. Bojim se i ne bih volio da se povijest te vrste ponovi. To su dva pogleda kako riješiti nabujali terorizam: MacArtur ili “nadzakonska“ ljubav.
Zid plača u Jeruzalemu dobro je došao i Židovima i Palestincima. Židovima da oplakuju svoje grijehe, a Palestincima da oplakuju svoje žrtve.
Zabrinuo se Igor Flak u Večernjaku. Naslov u njegovom komentaru “Mamić ne smije imati političku zaštitu ni biti iznad zakona“. Igor, stari “frend“ Mamića, ima razloga za zabrinutost. Kao da ne vjeruje u pravnu državu. U zadnjih 4-5 mjeseci politika je išla na ruke Mamiću tako da mu je na ruke u dva navrata nabila lisičine. Prvi put lišila ga je slobode zajedno s bratom Zoranom, a drugi put uz njega je završio u buksi i sin Mario. Treći put, uz Zdravka, na redu je valjda brat Stojan. Pa zatim prva supruga i na kraju druga. I sad mi nije baš do kraja jasno što Igora muči? Koja politička zaštita? Ako tako prolaze oni koji su iznad zakona, odmah podpisujem da do kraja života budem ispod zakona. Zato Igore glavu gore! Vjeruj u pravnu državu bar još tjedan dana. A onda će famili Mamić biti opet skupa. A do čl.28. Ustava RH koji govori o presumpciji nevinosti i tako nitko ne drži.
Po izjavi Nenada Stazića najveći incident na nedavnim izborima bila je relativna pobjeda HDZ-a.
I na kraju ovog teksta ostaje ista dvojba. Prijeći preko MOSTA ili ga zapaliti? Možda je Nikica Valentić ipak u pravu: što fali “velikoj koaliciji“? Vlada stabilna i nitko je ne može srušiti. Mogu preko kojeg mosta hoće. Opozicija frigidna. Kao i do sada. Nitko sposobne i pametne ministre ne može kontolirati. A kamoli smjeniti. Oni preko šefova stranaka odgovaraju narodu. Ako im se prohtije.
Rasprava o krađi struje podijelila je Hrvatski sabor na dvije struje. “Trofazni“ se o tom pitanju nisu izjasnili.
Zvonimir Hodak
Zagreb, 21. studenoga 2015.godine
SMRT HEROJA I SUMRAK DEMOKRACIJE
Rijetko koja zemlja svijeta može odrediti točan sat smrti demokracije i ljudskih prava kao što to može Hrvatska. Rijetko koja zemlja svijeta doživi to od onih koji su na vladajućim pozicijama, onih koji bi trebali štititi i braniti svoje nacionalne interese, demokraciju, zakone... Hrvatska je to doživjela. Noćas oko 4 sata ujutro preminuo je vukovarski branitelj, maloljetni dragovoljac Darko Pajičić. Njegovom smrću umrla je demokracija, sva tri stupa vlasti, umrla je ljudskost.
Darko je preminuo od posljedica teških fizičkih ozljeda od strane policijskog službenika Saše Sabadoša, koji je za to i nagrađen višom i bolje plaćenom pozicijom. Nakon što ga je izudarao, nije dopustio da se bilo tko približi Darku koji se u tim trenucima gušio u vlastitoj krvi. Sabadoš nagrađen !!!! Darko tada započinje novi križni put, put u kojem ostaje osakaćen, bez pola glave, teško oštećena zdravlja, duša plače, Sabadoš nagrađen... Postavlja se pitanje, do kada će vlast tj. njezini harlekini, ti smiješni likovi satirati, sakatiti, ponižavati i ubijati hrvatske branitelje, brisati Domovinski rat, rugati se ovim našim narodom koji još uvijek krvari? Ovo je doista istrebljenje koje se nastavlja u miru - što nije pobijeno u ratu, valjda treba pobiti u miru? Što li još hoćete od Vukovara? Što li još hoćete od branitelja, od roditelja koji traže svoju djecu, od članova obitelji koji nemaju gdje zapaliti svijeću, od svih mrtvih i živih u ovoj zemlji? Gazite nas, vrijeđate nas, ponižavate žrtvu, pljujete po svetom tlu koje se zove Hrvatska. Do kada? Zar će ova smrt proći samo tako? Hoće li itko odgovarati?
Arsene, slaviš li i danas svoje ćirilične ploče?
Ranko Ostojiću, koga ćeš sada nagraditi za smrt jednog heroja?
Matiću, umro je branitelj od posljedica zakona kojeg je donijela tvoja klika...a ti opet šutiš... koja je cijena tvoje šutnje, vrijedi li života?
Milanoviću, jesi ti konačno sazrio?
Mi smo većinski narod koji nema nikakva prava, osim pravo na smrt, ali i o tome odlučuje klika koja odrađuje SANU 3,4,5... Ovo je doista nakaradno, blasfemija kojoj treba doći kraj, jer nismo mi tu za vas nego vi radite za nas - barem bi trebali.
Gledam vijesti, nitko se nije oglasio povodom ove tragedije, ovo je postala sprdnja, a ne uređena zemlja. Koliko treba smrti da bi vi bili zadovoljni? Sve vas može biti sram, šutnja je prešutno odobravanje, a vi svi šutite jer ste papci, jer ste lažnjaci bez morala i obraza, ali dolazite u Vukovar svakog 18.11. Po što dolazite? Biti viđeni, pokloniti se žrtvama kako vi kažete "građanskog rata"... Nikada vam neće uspjeti promijeniti činjenice, ma koliko god se trudili, ali vam isto tako neće uspjeti baš sve nas satrti, jer nisu četnici, nisu paravojne plaćeničke koljačke horde, nije JNA, pa neće ni šačica vas besprizornih foteljaša.
Za nakaradne zakone, za maloumne izjave i djelovanja, za izdaju žića i bića, za svaku smrt, svaku suzu, svaku upaljenu svijeću, svaku sprdnju s braniteljima i Domovinskim ratom trebate i biti ćete kažnjeni. Nisu svi nepismeni i glupi, tu ste se prevarili, no ima i Boga, vjerovali vi u njega ili ne, ali pravda je u njegovim rukama.
Peđa Grbin upitao je "Koliko vama Vukovarcima treba da vam zarastu rane?" Pa Peđa moj, ako u svojoj glavi imaš mozga koliko je zrno gorušičino, valjda si sada dobio odgovor. Ako nisi, dođi u Vukovar i vidi.
Dragi Darko Pajičiću neka ti je duša sada među anđelima, među braćom i sestrama suborcima, među 402 pobijene djece u Domovinskom ratu. Čuvali te anđeli i sva vojska nebeska i hvala ti na žrtvi koju si podnio za sve nas. Za Hrvatsku ne brini, mi ćemo ju čuvati i ponovno upaliti svjetla u ovom mraku, jer mi smo narod koji ima svoj identitet, svoj ponos, svoj inat i svoju snagu - Bog je uz nas.
Počivaj u miru, jer ne mogu oni nas toliko gaziti, koliko se mi možemo uspraviti.
Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio.
Za Udrugu zagrebačkih branitelja Vukovara
Tanja Polić Marković
Zorica Gregurić
Podsjetnik...
Bitka za Vukovar
Osvrt na knjigu: Petar Janjić Tromblon, Žedni krvi gladni izdaje, Vlastita naklada, Vukovar, 2004.
Vrlo su rijetke uspješne proze o Domovinskom ratu, a još rjeđi uspješan ratnik koji je gotovo jednako umješno pušku zamijenio perom i vlastitu ratnu ulogu u slavnom otporu hrvatskih bojovnika u gradu Vukovaru, na samom početku velikosrpske agresije na hrvatsko državno i povijesno područje, kasnije zamijenio prepoznatljivom, gotovo antologijskom hrvatskom ratnom prozom. Ako je to nekome istodobno doista i pošlo za rukom, onda se to, uza sve nedostatke njegova književnoga djela, s punim pravom može reći za pukovnika Petra Janjića Tromblona.
U izdanju kojim raspolažem (Vukovar, 2004.) Janjić je detaljno opisao borbe i obranu pojedinih dijelova Vukovara kao što su Budžak, Vinogradska ulica, Borovo naselje i Trpinjska cesta, ali i pad Vukovara, zarobljavanje, pakleni put u zatočeništvo, boravak u srijemskomitrovičkom logoru, zlostavljanja i torture te napokon oslobađanje iz zatočeništva. Ovaj dio proznih zapisa (22-226 str.) zapravo čine dvije cjeline, koje su u malo dotjeranijoj formi s nešto profiliranijim likovima mogle kompozicijski činiti gotovo jedinstven hrvatski ratni roman.
Nije važno što su prozni isječci razbijeni ili možda povezani manje uspješnijim stihovima, jer Janjićevo spontano i eruptivno pripovijedanje i bez njih je moglo savršenije funkcionirati. Jednako to vrijedi i za dio publicističkih tekstova koji slijede nakon 226 str. na kojoj praktično završava vukovarska epopeja. Vrijednost tih naknadnih članaka je dnevnopolitičke naravi. Oni će biti bliži jednom dijelu čitatelja, a poglavito onom koji osporava povijesnu ulogu Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države, nu Janjićeva politička razmatranja, bez obzira koliko on sam bio u pravu, u demokratskoj državi imaju legitimitet, kao i njihovo osporavanje.
Ono što je pak posebno vrijedno u vukovarskim ratnim zapisima nije samo nesebično hrvatsko domoljublje, što je krasilo većinu bojovnika, nego i sposobnost improvizacije hrvatskoga ratnika u realnom prostoru i vremenu, kojeg je svojim neupitnim pripovjedačkim talentom Janjić prenio ne samo mlađim naraštajima, nego i onima koji su s otklonom i s distance gledali pa čak još i danas gledaju na sve ono što se događalo u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Osim dinamične akcije, u kojoj se kadrovi smjenjuju filmskom brzinom, knjiga je i svojevrsni snimak umijeća urbanoga ratovanja u jednom vojnički izoliranom, odnosno opkoljenom gradu, na čije se branitelje nasrće svim vojno-tehničkim sredstvima, a posebice informacijskim ratovanjem, kako bi se slomio moralni otpor hrvatskih branitelja u obrani vlastite nacionalne slobode.
Iako je Janjić svojom knjigom podigao svojevrsni spomenik vukovarskom branitelju, želja da od zaborava spasi svakoga od pojedinih zapovjednika vukovarske obrane odvela ga je, zbog nedovoljno profiliranih likova, gotovo u dokumentaristika, što pokazuju doista i stvarni protagonisti vukovarskih događaja.
U prvom dijelu knjigu, dakle, onom u kojem prikazuje organizaciju obrane i samo ratovanje, Janjić je i nehoteći uspio očitovati dvije hrvatske karakterne osobine – već spomenutu ratničku sposobnost, koja odreda krasi hrabre vukovarske branitelje dok istodobno, kao politički nedovoljno izgrađena cjelina, sumnjaju u izdaju vlastitoga političkoga vodstva, što je, između ostaloga, i bio jedan od ciljeva srbijanske ratne taktike. Nakon srpskoga zaposjedanja Vukovara i ulaska četnika te JNA u grad, za najveći dio civilnoga stanovništva, ranjenike u bolnici te zarobljene branitelje slijedi put u različita mučilišta, iz kojih se neki nikad nisu vratili, a za nekima se još i danas traga. Nevjerojatno je da se nakon živih svjedočenja, pa i ovih iz Janjićeve knjige, o tim putovima do pakla i natrag još uvijek nije suočila, ne samo srpska, nego i hrvatska javnost, koja se čak i u aktualnim pritiscima na Vukovarce, sve više svrstava na srpsku stranu, čime ne pokazuje tek bešćutnost prema hrvatskim stradalnicima, nego se svojim postupcima solidarizira s nekadašnjom jugosrpskom agresijom, na što svojim tekstom, premda krivo naslovljenim na tadašnje vrhovništvo, neartikulirano upozorava i Janjić.
Taj osjećaj napuštenosti maloga čovjeka u vukovarskim rovovima morao je, osim srpske propagande, biti motiviran i potaknut drugim razlozima. Njih danas nije teško pronaći u dobro organiziranim skupinama koje, unatoč dvodesetljetnom postojanju hrvatske države, još uvijek ne prihvaćaju koncepciju njezine samostalnosti i nezavisnosti.
Tromblonova priča o Vukovaru kao da se izgubila u nepoznatu podzemlju, poput nekadašnjih hrvatskih zarobljenika iz Prvoga svjetskog rata, koji su kao robovi bili zatočeni u jednom rudniku na otoku Kreti. Kad su Nijemci 1940. zaposjeli Grčku te se u potrazi za rudom spustili u taj rudnik, naišavši na stvorenja koja su govorila njemačkim jezikom, nemalo su se iznenadili otkrivši kako je riječ o Hrvatima. Oslobodivši se ropstva, Hrvati su se vratili u Zagreb, nu tamo ih, zato što su bili proglašeni nestalima, više nitko nije čekao. Morali su ponovno povesti pravnu borbu za vlastiti dom i život.
Mate Kovačević
Da se ne zaboravi...
Četnički zločin na Ovčari
Četnički zločin koji se dogodio na Ovčari strašan je za svakog člana obitelji čiji je bližnji na tom stratištu pogubljen. No jedan se po svojoj surovosti izdvaja. Riječ je o ubojstvu Ružice Markobašić koja je bila u šestom mjesecu trudnoće.
Četnici su joj pucali u trbuh, a onda su joj cijev kalašnjikova stavili u vaginu i ispalili cijeli spremnik metaka da u trbuhu ubiju 'malog ustašu', kako je rekao onaj koji je to učinio. Kada su u vukovarskoj bolnici zarobili ranjenike i one koji su se tamo zatekli, Ružici su rekli da sve osobne stvari dade svojoj sestri te su ju ciljano vodili u smrt. A evo kako je sve počelo.
Njezin muž Davor Markobašić prvi je Vukovarac koji je došao 1990. u Rakitje, u specijalnu policiju iz koje je poslije nastala Prva gardijska brigada. Bilo je to 5. kolovoza, dakle prije balvan revolucije. Bio je i prvi Vukovarac koji je u odori specijalne policije s hrvatskim državnim obilježjima došao na božićnu ponoćku u Vukovar 1990. Već tada agenture KOS-a evidentirale su ga i u ljeto sljedeće ratne 1991., u beogradskim Večernjim novostima naručile članak o njemu s najgnusnijim lažima: da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice...
Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.
Da imamo dostojanstva kao narod, ova bi drama bila ekranizirana
Kada smo s Davorom razgovarali o njegovoj biografiji, o obiteljskom stradanju, o strahotama vukovarske kalvarije, uvjerili smo se da je riječ o životnoj drami koja je u Hrvatskoj doista rijetkost. Da smo narod s dostojanstvom, da nam je vlast narodna, da štujemo žrtvu Vukovara, onda bi životna drama Davora Markobašića bila ekranizirana, za nju bi čuo čitav svijet, zločinci bi bili gonjeni i kažnjeni.
Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sam za sebe kaže da prije rata nije bio anđeo, ali sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru 'radila' za vrijeme Domovinskog rata.
Tu se skrivao tri mjeseca dok ga milicija nije pronašla i poslala na robiju u Staru Gradišku gdje je upoznao mnoge političke zatvorenike. Ispričao nam je i zgodu kada je bio u osiguranju predsjednika Tuđmana 1990. Predsjednik ga je bolje pogledao i pitao: 'Meni se čini da se mi odnekud poznajemo'? Davor mu je odgovorio: 'Da, predsjedniče, poznajemo se iz zatvora'. Tad ga je predsjednik Tuđman srdačno izgrlio.
Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.
Davorov ratni put doista je impresivan. Do ljeta 1991.bio je sudionik brojnih policijskih akcija: na Plitvicama, Gospiću, Ličkom Osiku, Lovincu, Pakracu, Petrinji, Glini, Dvoru na Uni... U poznatoj policijskoj akciji na Plitvicama poznatijoj kao 'Krvavi Uskrs', u kojoj je poginuo prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović bio je i Davor. Tada je spasio Ljubu Ćesića Rojsa davši mu pušku u čiji se kundak zabio velikosrpski metak, a Rojs je bio vozač autobusa. U svibnju 1991.upućen je na slavonsko ratište u Vukovar gdje je 16. srpnja ranjen od eksplozije granate.
U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. U Vukovaru je izgubio 14 članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran, kako kaže, da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.
Priča da mu i danas ponekad na ulici iza leđa srpska djeca znaju reći - ono je onaj što je djeci rezo prstiće. Bio je u županijskom državnom odvjetništvu da bi zbacio sa sebe te gnusne optužbe. Nikada ni srpsko tužiteljstvo ni DORH nisu protiv njega imali nikakvih prijava oko mogućeg zločina u ratu. Sve navedeno iz ratnog je puta Davora Markobašića što nam je i bio povod za razgovor s Davorom.
Davor: ljudi su plakali od sreće kad su me vidjeli u odori
Prvi ste Vukovarac koji je došao u Rakitje u specijalnu policiju, ali i prvi Vukovarac koji je u odori policije 1990. došao u Vukovar za polnoćku, što je tada za Vukovar bilo nepojmljivo. Kako je to bilo?
Nakon izbora 1990. svakom je domoljubu bilo jasno što velikosrpska politika sprema Hrvatskoj i Hrvatima. Bio je javni poziv za prijam u Hrvatsku policiju. Ja sam se, bez mnogo razmišljanja, javio i otišao u Zagreb, u Rakitje, prije negoli su velikosrbi počeli sa svojim balvanima po hrvatskim prometnicama. Uredno sam prošao sve nužne psihofizičke testove, a na testu inteligencije prošao sam izvrsno, što je za pravoslavce u Vukovaru bilo začuđujuće jer su me za vrijeme komunizma doista proganjali zbog dezerterstva iz JNA. Za Božić 1990. u odori hrvatskog redarstvenika, s grbom na kapi, iz Zagreba sam došao u Vukovar s poznatim vlakom Sava expres.
Sjećam se da me u vlaku jedan Srbin pitao koliko nas ima, a ja sam rekao da nas je samo u mojoj postrojbi deset tisuća iako nas je bilo pet puta manje. Kad sam došao u Vinkovce, vidio sam da u svakom lokalu u koji sam svratio ljudi plaču od sreće. Mnogi su se htjeli sa mnom slikati. U Vukovaru je pozitivni šok bio još jači. Vidio sam što Hrvatima znači odora hrvatskog policajca.
Kakva sjećanja imate s akcije Plitvice za Uskrs 1991?
U noći sa subote na Uskrs stigla je zapovijed da idemo na Plitvice. Svi su telefoni bili blokirani, nitko nikoga nije mogao zvati. Bili smo 'nabrijani', jedva smo čekali akciju. Ukrcali smo se na kamione i u autobuse i - pravac Plitvice. Kad smo prošli most i uputili se prema hotelu Jezero, na cesti su bile friško srušene bukve, a kad smo stali, počeli su po nama pucati. Bilo je to naš prvi vatreni okršaj s četnicima. Na žalost, tada je poginuo naš kolega Josip Jović, a četvorica su još ranjena. Tada smo uklonili barikade i zarobili dvadesetak četnika. Došli smo u hotel Jezero i ja sam čuvao jedno vrijeme te četnike. Nikomu ni dlaka s glave nije falila.
U svibnju 1991.dolazite u Vukovar sa svojom postrojbom. Kako je to bilo?
Nakon čuvenog četničkog zločina u svibnju u Borovu Selu, nas dvadesetak specijalaca bilo je raspoređeno u Bogdanovce. Tu ostajem do jeseni, do listopada, kada nas Josip Lucić povlači u Zagreb. U tom periodu proživljavao sam istinski pakao. Tada su mi ranjena braća, jedan brat,unatoč tomu što je bio ranjen, nakon što je ozdravio, odmah odlazi u BiH bio kao dragovoljac, a drugom bratu je, na žalost, amputirana noga. Kada smo odlazili u Zagreb, uspio sam sa sobom povesti i svoga teško bolesnog, tada četverogodišnjeg sina.
Što da vam kažem: uništen mi je život, nemam supruge, dijete mi je teško bolesno, a iznad svega boli me odnos hrvatskih vlasti prema Domovinskom ratu i prema nama braniteljima.
Abolirani četnici iz okolnih sela danas su u vukovarskoj policiji. Mi vukovarski branitelji u Vukovaru smo građani drugog reda. Meni su nedavno ti četnici iz policije uzeli vozačku dozvolu uz obrazloženje da me nema u evidenciji da sam ikada polagao vozački ispit. U meni se skupilo toliko gorčine i gnjeva da sam neizmjerno razočaran i žao mi je što sam se u Vukovar vratio.
Vjerujte da je danas u Vukovaru za Hrvate branitelje gore nego što je bilo za vrijeme komunizma. Oni koji su silovali naše sestre i supruge, slobodno se šeću Vukovarom, a ako ih se procesuira, onda na vrijeme iz pravosuđa dobiju mig da odu za Srbiju da ih se ovdje ne progoni.
Pokopao sam suprugu u Vinkovcima
Kako ste proživjeli pad Vukovara i vijest da Vam je trudna supruga ubijena?
Tada sam bio u Zagrebu kada je došao prvi autobus iz okupiranog Vukovara. Poznanici su mi pričali kako je svima koji su bili u bolnici, a nakon pregovora, dr. Bosanac obećala da im se ne će ništa dogoditi i da nikomu neće faliti dlaka s glave. Ali tada je došao jedan maskirani četnik teritorijalac, odnekud iz okolnih sela, i pokazivao koga treba voditi na strijeljanje. Kada je došao do moje supruge, tada je rekao da je to supruga onog što je srpskoj djeci rezao prstiće i da je to najveći vukovarski ustaša.
Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer."
„Odmah ga hapsite"
Evo jedne zanimljive priče iz bogate Davorove biografije. U policijskoj bazi u Rakitju 1990. u jesen kada je Davor bio dežurni na porti, putem policijske motorole šifrirano je nazvao Zagreb 80 bazu podataka o građanima i zatražio provjeru jednog građanina. Kada su ga upitali tko traži provjeru, rekao je 'mirna 749', a provjera se traži za Davora Markobašića iz Vukovara. Dao je točne podatke. Nakon minutu-dvije nazvali su ga iz baze podataka i naredili da imenovanog Davora Markobašića odmah hapse jer da ima niz krivičnih djela, od dezerterstva iz JNA do sitnih prijevara sugrađana. Na to su sve kolege koje su se tada zatekli s njim prasnuli u veliki smijeh. I danas mnogi kada se sretnemo i prepričavamo dogodovštine najprije i najradije sjete se te crtice iz mojeg života, kaže nam Davor. (Hrvatski list)
Tomislav Jelić
Da se ne zaboravi...
ŠKABRNJA
Oko 7.30 sati u ponedjeljak, 18. studenoga 1991., započela je žestoka paljba po Škabrnji. Žene, djeca i starci pohitali su u podrume. Zadar, koji je toga jutra malo predahnuo nakon sedmodnevnih rušilačkih avionskih pohoda na grad, probudile su jake detonacije iz zaleđa.
Kilometrima uokolo osjećalo se podrhtavanje tla u Ravnim kotarima. Nije prošlo ni sat-dva, a gradom se proširila strašna vijest: Pala je Škabrnja. Istoga su dana do Zadra uspjeli doći rijetki preživjeli, prestravljeni Škabrnjani, i ispričali priču Škabrnje...
Postrojbe bivše JNA, zajedno s pripadnicima vojnih i paravojnih srpskih odmetničkih postrojbi, ušli su toga ponedjeljka u selo. Potpuno su uništili stambene, sakralne i gospodarske objekte Škabrnje, jednoga od najbogatijih sela Ravnih kotara. Nakon toga su krenuli u "pohod" na žene, djecu i starce, koji su se skrivali u podrumima. Skriveni Škabrnjani nisu pružali nikakav otpor, no to ubojice nije spriječilo u njihovu naumu. Počelo je ubijanje u kojemu su samo prvi dan poginula 43 civila. Ubijani su iz neposredne blizine hicima iz vatrenog oružja, ali i tupim predmetima, udarcima po glavi i hladnim oružjem. Neki su pred smrt mučeni i masakrirani. Neki su pregaženi tenkom. Poginulo je 85 Škabrnjana, što je velika žrtva za pitomo ravnokotarsko mjesto. Škabrnja je tada potpuno spaljena i uništena, a obnovljena je uglavnom do dvije tisućite godine.
Škabrnja je doživjela uskrsnuće nakon svoje najtužnije noći i križnog puta 18. studenoga 1991. godine. Bila je pribijena na križ, ali je i dočekala svjetlo novoga života. Oslobođena i obnovljena, nosi u svojome sječanju uspomenu na žrtvu koju je dala za slobodnu Hrvatsku. Žrtvu koju je dala u najtežim trenutcima, opkoljena, sama... kao što je u to vrijeme stradanja bila sama i cijela Hrvatska pred licem svijeta. Istoga dana, kad su u Vukovar ulazile horde suvremenih barbara, prema Škabrnji su rulali srpski tenkovi, tridesetak oklopnih vozila pokrenutih iz dva smjera, Biljana i Zemunika Gornjeg. Srbi su bez ikakva povoda napali svoje mirne hrvatske susjede...
Branitelji se spominju tih ratnih dana, prvih srpskih topničkih napada početkom listopada 1991. godine, prvih mjesnih straža i ustroja samostalnog bataljuna Škabrnja. Kad je počeo taj odsudni napad na selo, na samom ulazu uništili su jedan srpski transporter i tenk, ali je Škabrnja bila u nemogućoj poziciji, opkoljena sa svih strana. Srbi su zatvorili sve izlaze i asfaltirane ceste, a ostavili su otvorenim samo jedan poljski put prema Prkosu. Nakon topničke pripreme i približavanja tenkova kućama u Škabrnji, stigli su lokalni četnici u zaselak Ambar gdje su u podrumima zatekli Škabrnjane. Tu su izvršili najstrašniji i najmasovniji pokolj, da bi nakon toga ušli u samo središte Škabrnje, i odveli dio mještana u zatočeništvo. Nad Škabrnjom se tada spustilo olovno nebo. Branitelji, brojčano slabiji od neprijatelja, sa slabim naoružanjem, gotovo bez protuoklopnih sredstava, nisu mogli obraniti selo. Prvog dana poginulo je petnaest branitelja i pobijeno je četrdeset tri škabrnjskih civila, da bi pokolji i progoni bili nastavljeni i idućeg dana, 19. studenoga 1991. godine. Zadar i danas pamti crne vreče s mrtvim tijelima koje su dopremljene pred Odjel patologije Zadarske opće bolnice. Trebalo je identificirati majku, oca, sestru, strica, baku...
Kad čovjek prođe cestom od Benkovca prema Škabrnji, koju stotinu metara na putu prije skretanja u to pitomo hrvatsko selo, mora proći kroz redove sablasno pustih kuća u srpskom selu Biljane. Odatle je krenula karavana zla... Čovjek se tada pita koji je to ljudski soj živio u Biljanima, što ga je to nagnalo u suludi krvavi obračun s nedužnim mještanima Škabrnje, starcima, djecom, svojim dojučerašnjim susjedima koji nisu mogli ni zamisliti da bi ih srpski susjedi, ma koliko zaluđeni velikosrpstvom, mogli doći u kuće ubijati.
I što sada? Strani humanitarci govore o suživotu. Tko bi normalan mogao žudjeti za susjedima iz Biljana? I kako je uopće moguće govoriti o suživotu s krvnicima i neraskajanim zločincima? Tako Škabrnja danas živi svoj mir bez zlih susjeda, ali i nosi svoju svježu ranu, svoju tugu za svojim bližnjima koji su stradali tog strašnog studenskog dana.
Srbi su pirovali nad tuđim trudima, nad tuđim mukama. Doista, što misliti danas o tim ljudima koji niti ne pokazuju kajanje? Gdje su danas škabrnjski ubojice? Ima li ih na haaškim tjeralicama, ili sada traže svoja prava kao prikriveni, anonimni ubojice? Tko je pobio sve te ljude? Nisu to bili Srbi iz dalekih krajeva, bili su to Srbi iz Ravnih Kotara. Mnogi preživjeli mještani svjedoče da su ih prepoznavali po govoru. Zastrašujuća je činjenica da su patološku mentalnu strukturu njihovi srpski susjedi pokazali ne samo kao pojedinci, nego i kao kolektiv. Za sobom su ostavili mine i pustoš, tamo gdje su Hrvati obrađivali polja i gdje ih danas obrađuju kao što će ih obrađivati i sutra, dok kuće u Biljanama ostaju kao mračni spomenici dijaboličnog velikosrpskog nadahnuća... Na Ražovljevoj glavici s koje su tukli po kućama u Škabrnji, gađajući nasumce iz zabave, ostali su duboki betonirani prokopi, zazidane zemunice iz kojih su mislili da mogu vladati ravnokotarskim poljem..ali nisu uspijeli!
U posljednjih je tisuću godina hrvatskom zemljom prošlo mnogo osvajača i agresora, ali uvijek je bilo onih koji su pružali otpor i htjeli ono za što su pale i škabrnjske žrtve. I zato, njima na čast i sječanje, Vukovar i Škabrnja ostat će zauvijek simbol hrvatskog otpora i stradanja...
Svim palima za slobodu... "Neka vam je vječna hvala i slava, i laka vam Hrvatska zemlja..."
Vijenac, broj 566, 12. studenoga 2015.
Vrijeme je za istinu o logoru Jasenovac
Nije bilo nikakva istrebljenja ili genocida Srba u NDH
Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu
Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku
Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici
U logoru je bilo nekoliko strijeljanja radi održavanja discipline
Grga Gamulin izbacio je poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako
Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942, kada Tito u jednoj depeši partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“
Jasenovački logor i broj ubijenih u logoru od Drugoga svjetskog rata ne prestaju intrigirati povjesničare, a osobito Srbe i Hrvate. Bez obzira na sve dokaze, mnogi srpski povjesničari i političari tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a tu brojku nedavno je kao istinu ponudio i parlament Republike Srpske te je razaslao po svijetu. Bio je to povod za razgovor s Igrom Vukićem, jednim od suautora istraživačke knjige Jasenovački logori, koju je objavilo Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac.
Igor Vukić
Gospodine Vukiću, je li vas iznenadio zaključak parlamenta Republike Srpske o sedamsto tisuća ubijenih Srba u logoru Jasenovac?
Bilo mi je neobično čuti tako što nakon svega što je dosad objavljeno o Jasenovcu. Iz dosad objavljenih tekstova i lako dostupnih podataka svatko razuman može vidjeti kako je nemoguće da je u logoru Jasenovcu ubijeno toliko ljudi.
Zašto je nemoguće?
Prvo, logor je postojao oko 1330 dana, što bi značilo da je svakoga dana trebalo likvidirati oko 520 žrtava. Drugo, ne postoje posmrtni ostaci žrtava. Oko logora su šezdesetih godina prošlog stoljeća rađena opsežna istraživanja i pronađeno je oko 400 posmrtnih ostataka.
Neki tvrde da su leševi bacani u Savu.
To je također neodrživa konstrukcija. Tijela bačena u Savu isplivala bi, a veći broj zakrčio bi tok rijeke, Sava tamo nije jako široka. Da je bilo leševa u Savi, vjerojatno bi ih netko fotografirao, ali toga tamo naprosto nije bilo. Sve vrijeme rata Savom se odvijao vrlo živ riječni promet brodovima i šleperima. Zato su u svibnju 1942. partizani s desne strane Save izveli jedan gusarski napad na šleper koji je vozio robu iz Jasenovca u Staru Gradišku i pobili posadu. Sigurno i neke zatočenike koji su radili na šleperu. Šleper su zatim prevezli na desnu stranu i popisali sve što je na njemu bilo; lance, sijeno, benzin, namirnice, građevni materijal…
Je li točan podatak o 10.700 ubijenih u 1941. godini?
Ja sam s ocem, jasenovačkim logorašem, išao u muzej i kustosa pitao kako je moguće da na sadašnjem jasenovačkom popisu – gdje je popisano 83.000 navodnih žrtava – za 1941. stoji 10.700 imena ubijenih, kada dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi? A logor nije bio i na desnoj obali Save, gdje je živjela moja rodbina.
I što je kustos odgovorio?
Rekao je da su vjerojatno bačeni u Savu. Čuvši to moj otac je rekao da je Sava te zime bila zaleđena pa se nekim danima moglo kolima prelaziti. Tada je kustos rekao da onda jednostavno nema odgovora. Hrvatska država te kustose plaća da istražuju logor i posjetiteljima daju točne, istražene i argumentirane činjenice, a ne komunističke konstrukcije koje smo slušali desetljećima.
Vaš otac i baka prošli su logor. Kako su ga preživjeli?
Oni su živjeli u selu Donja Gradina točno naspram logora, na desnoj obali Save, sve do prosinca 1941, kada je u selo došla skupina partizana i pucala na logor. Dva, tri dana trajalo je puškaranje, a onda su ustaše i domobrani prikupili jače snage i od Dubice napali partizane. U selo je netko javio za napad pa su se partizani sa stanovnicima povukli na jug, prema Kozari. Ondje je moj djed poginuo kao zapovjednik jedne partizanske desetine, a ostatak je sela zarobljen i u dugoj koloni zajedno s drugim zarobljenicima s Kozare doveden u logor Jasenovac.
Je li bilo ubijanja?
U logoru nije bilo. Zarobljenici su razdvajani na dvije velike skupine, jedna je išla na rad u Njemačku, uglavnom odrasli muškarci i žene, a druga, u kojoj su bili stariji ljudi, žene i djeca, preko Lipika i Pakraca razmještena je po tamošnjim slavonskim selima. Oko 16.000 pravoslavnih žitelja Kozare i Potkozarja bilo je razmješteno po tim selima, da ne bi i dalje podupirali partizanske skupine raspršene nakon bitke na Kozari. Moja obitelj, sve pravoslavci, znači moj otac, baka, prabaka, očeva tetka i još neki, dovedena je u Pakračku Poljanu i tu su živjeli do kraja rata, ukupno oko 300 osoba iz tog zbjega. Neki su i prije kraja rata obilazili svoja sela.
A što je bilo s ostalima?
Ostali su, kako sam rekao, odvedeni na rad u Njemačku. Brodovima su prevoženi Savom na istok do Zemuna, a onda Dunavom na sjever u Njemačku i sve do Norveške. Nekih devet tisuća muškaraca odvedeno je na rad u Njemačku.
Jesu li ti ljudi upisani kao ubijeni?
Neki su od njih na popisima ubijenih u Jasenovcu, iako su kroz njega samo prošli. Najčešće je riječ o djeci. U Beogradu postoji organizacija JasenovacMemorial koja se bavi prikupljanjem izjava tih izbjeglica. Jedan od njih bio je smješten u selu Rajić u pravoslavnoj obitelji koja je tamo živjela, i on je rekao da su se njegov brat i bratić razboljeli i umrli. Ti su dječaci također stavljeni na popis kao da su ubijeni u Jasenovcu.
Jedan od vaših rođaka umro je u Norveškoj, a upisan je među žrtvama logora Jasenovac?
Jedan od pradjedova vodi se na popisu jasenovačkih žrtava, a našao sam njegovo ime na popisu odvedenih u Norvešku. Recimo Muhamed Pilav, jedan od zatočenika logora – čovjek koji je bio s Pavelićem u emigraciji, haesesovac i hrvatski nacionalist – zbog kritiziranja ustaške vlasti i Pavelića te sumnje da surađuje s partizanima osuđen je i poslan u Jasenovac, a odatle preko Stare Gradiške i Zemuna upućen u njemačke radne logore. On nabraja tko je sve s njim u njemačkom logoru i kuda se upućuju, a sva ta imena koja spominje nalaze se na popisu ubijenih u Jasenovcu.
Sve češće javljaju se ljudi čiju su rodbinu ubili četnici i partizani, a nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava.
U židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema našem istraživanju, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Nastojali smo rekonstruirati što se iz dana u dan događalo u logoru. Koristili smo arhivske dokumente, razgovarali s još živim zatočenicima, analizirali sve što je do sada objavljeno o Jasenovcu. Do 1990. objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša koje o logoru govore, praktično, isto što i mi.
A to je?
Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a ne završili u Auschwitzu, Treblinki, Birkenauu…
Meni je redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić pričao kako je kao dijete pakirao pakete s tadašnjim zagrebačkim nadrabinom Freibergerom, koji je poslije stradao u logoru…
Da, u Auschwitzu. Inače su židovske bogoslovne općine iz Zagreba i Osijeka bile zadužene za opskrbu logora, slali su pakete u Jasenovac, a novac i robu dobivali su od međunarodnih židovskih organizacija i židovske imovine.
O tome postoje dokazi?
Mogu se pronaći u arhivima Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina i drugim fondovima iz NDH u Hrvatskom državnom arhivu. U dokumentima piše da je poslano više od pedeset tisuća paketa, svaki mjesec po dva za svakoga židovskog logoraša, što znači da je židovskih zatočenika bilo između 700 i 800 sve vrijeme trajanja logora.
Slavko Goldstein tvrdi da je ubijeno 12.000 Židova s područja NDH.
Ali prvo treba podastrijeti uvjerljive dokaze, koje on ne pokazuje. Upravo obrnuto, nema dokaza za velika masovna ubojstva. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici.
Je li se uopće moglo likvidirati toliko ljudi?
Ne. Krenimo redom, židovska skupina doista je u početku u Jasenovcu bila u većini. Prvo su bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija je reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad.
Ne na Rab?
To je bilo poslije. U 1941. godini 1200 do 1400 zatočenika Jasenovca uglavnom su Židovi, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz… dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900, i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći vidi se da su oni tu živjeli 1942/43/44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.
Kao što je strijeljanje?
U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja discipline. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.
Što bi se dogodilo ako bi pri bijegu stradao neki ustaša?
Tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945, da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.
Ni to se ne slaže po popisu u muzeju Jasenovac?
Po popisu u muzeju te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju iz Male Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino.
To sve negdje piše?
O tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943, koja je objavljena 1946, odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika.
Sigurni ste da je to bio Grgo Gamulin?
To piše. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.
Znači li sve to da logor nije bio masovno stratište?
Od 1941. do 1945. nigdje ne postoje dokazi o masovnim ubojstvima. Jasenovac je bio zatvor, mjesto internacije, radni logor. Tu su najvećim dijelom bili internirani ljudi za koje je Ustaška nadzorna služba procijenila ili otkrila da su opasni za NDH. Dobrim dijelom to su bili članovi komunističke partije: članovi mjesnih komiteta Zagreba, Bjelovara, Osijeka itd., zatim ljudi koji bi prikupljali pomoć i slali je partizanima. Spomenuti Riffer dospio je u logor zato što je jednom partizanskom kuriru, koji je s Papuka došao u Zagreb, dao pisaći stroj i trake za pisanje, što je tretirano kao aktivno pomaganje u rušenju države. Nije bio kriv da ga se kazni smrću, nego je poslan u logor kako ne bi dalje pravio probleme. Bilo je slučajeva da se nekomu na prijekom sudu nije mogla dokazati krivnja, ali nije pušten kući, nego je upućen u logor. U studenom 1941. donesen je zakon po kojem je regulirano slanje tako nepoćudnih osoba u logor. Kazne su bile od tri mjeseca do tri godine. Dakle, kad bi nekoga predložili za logor, tada su ustaške službe u Zagrebu ispisivale odluku i o svemu se vodila precizna kartoteka.
I kartoteka postoji?
Postoji djelomično. Dijelovi su uništeni ili odneseni na neka druga mjesta, u arhive koji negdje vjerojatno postoje. Ali bez obzira na nedostatak dijela dokumenata može se rekonstruirati sve što se događalo. U arhivima u Beogradu vjerojatno postoje brojni dokumenti, ali i na temelju onoga što postoji u Hrvatskoj: u Zagrebu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Sisku itd., može se rekonstruirati što se i kako radilo. Recimo kad je donesena odluka da netko ide na neko vrijeme u logor, odluka bi se slala na nekoliko adresa; njegovoj zavičajnoj općini, njemu da zna zašto je i na koliko dugo interniran itd. Nakon isteka kazne ti logoraši bi odlazili kući.
Nisu slani u neki drugi logor?
Ne. Bilo je slučajeva da su nekomu nakon isteka kazne predložili da ostane raditi u logoru za plaću, ako je nedostajala njegova struka. Tako je student arhitekture Tibor Lovrenčić iz Zagreba nakon izdržane kazne ostao raditi kao građevni stručnjak.
Je li nakon rata nastradao?
On je, kao i većina drugih, šutio o tome kako mu je bilo. Nitko od njih o tome nije govorio kako ne bi bio proglašen ustaškim suradnikom ili onim tko je radom pomagao NDH. Zato su svi šutjeli.
Šutnja i strah omogućili su da se Jasenovac proglasi logorom masovnih zločina?
Preuveličavanje događaja u Jasenovcu počelo je 1942. Tito u jednoj depeši slavonskim partizanima, piše da „izvide mogućnost napada na logor u kojem je stradalo 10.000 naših drugova“. Ispod te brojke nije se smjelo ići, nego je dodavano i danas još neki dodaju. Već 1945. brojka je narasla na šesto, sedamsto tisuća zbog ratne odštete. Tko je mogao provjeriti stvarnu brojku jer su, prema tvrdnjama komunista i partizana, ustaše bili primitivna rulja koja nije vodila evidenciju. No to nije točno, NDH je bila uređena država, od Austro-Ugarske naslijedila je administraciju koja je i u doba Kraljevine Jugoslavije bila dobro organizirana. Zato se u fizičkom obliku mogu pronaći materijalni dokazi, dokumenti, o poslanima u logor.
Jeste li našli dokaze u kojima Kardelj piše da su partizani napadali srpska sela odjeveni u ustaške uniforme kako bi pridobili Srbe u svoje redove?
To nije izravno vezano uz Jasenovac, no vrlo je vjerojatno bilo takvih slučajeva. Ali zna se, kada su partizani napali Nijemce, da su se Nijemci iskalili na prvom selu na koje bi naišli i tako stanovnike tog sela otjerali u partizane. U posljednje vrijeme često nailazim na dokaze nekih Srba koji su poslije rata otišli iz Bosne u SAD – gdje su živjeli izvan jugokomunističke propagande – koji govore da je bilo pogrešno napadati kolone Nijemaca i endehaške ustanove jer time nije postignut nikakav vojnički cilj, nego samo izazvana represija. Trebalo je, kao što su radili u Srbiji, misle oni, čuvati ljude i tako se spasiti. Tako su Nedić i Draža Mihailović spasili Srbiju.
Nedić je i prvi Hitleru poslao dopis da je Srbija Judenfrei Land, da je riješila židovsko pitanje.
Ne znam koliko je tamo Židova likvidirano, a koliko deportirano u Njemačku, jer je slanje Židova u njemačke logore provođeno gotovo svuda gdje je Njemačka imala utjecaj ili vlast. No odnos prema Židovima u NDH nije bio jednoznačan. Iako su doneseni tzv. rasni zakoni (koje je sam Pavelić ukinuo u svibnju 1945), istodobno se mnogim Židovima potajice pomagalo da dobiju propusnice i odu u talijanski dio Hrvatske, odakle nisu deportirani u njemačke logore. Tako je došlo do logora, odnosno konfinacija u Crikvenici, Novom Vinodolskom, Korčuli, Kuparima kod Dubrovnika, na Rabu. Tamo su bili pod nadzorom Talijana, fašista, ali nisu bili životno ugroženi.
Jesu li se naši povjesničari očitovali glede vaših istraživanja?
Izbjegavaju razgovor o tome. Zato smo osnovali Društvo i objavili knjigu u kojoj iznosimo dokaze o ovome što govorim. Bilo bi vrijeme da netko od njih sjedne s nama i da argumentirano o tome raspravimo.
Je li reagirao Slavko Goldstein, stručnjak za Jasenovac?
U posljednje vrijeme potiho govori kako bi nam se trebalo snažnije suprotstaviti, nagovara ravnateljicu muzeja Jasenovac da ona to pokrene.
Što da pokrene?
Ne znam što bi to trebalo značiti, valjda misli na administrativno-pravne zabrane. Zaboravlja da živimo u demokratskom društvu, da je vrijeme da demokratsko društvo napiše povijest o nedavnoj prošlosti i mirno raspravi činjenice. To je u interesu svih hrvatskih građana, stradalih i njihovih obitelji, a najviše u interesu istine.
Jednom ste mi rekli da ste sa Slavkom Goldsteinom razgovarali o svojim istraživanjima.
Da, napisao sam feljton. Budući da sam svojedobno radio u Jutarnjem listu, ponudio sam ga tom dnevniku za objavljivanje. Neki od urednika odmah su ga prihvatili, ali i rekli da o tome razgovaram sa Slavkom Goldsteinom, da on pregleda materijal. On je u razgovoru bio sklon prihvatiti neke od argumenata, kao to da nije bilo industrijskog ubijanja, kojega u Jasenovcu nije moglo ni biti jer je Jasenovac imao šest baraka i u svaku je moglo stati po 200 ljudi. Znači 1200 ljudi na jednom mjestu te još nekoliko stotina onih koji su stanovali u radnim pogonima, u lančari, pilani, električnoj centrali i drugdje. Sami zatočenici iz logora 1944. partizanima pišu da ih ima oko 1500 do dvije tisuće, a novi se ne dovode. Goldstein međutim vjeru poklanja tom poimeničnom popisu, koji je vrlo upitne vjerodostojnosti. Feljtona zato nije bilo u Jutarnjem, ali je objavljen u Glasu Koncila 2013, gdje su o toj temi imali više znanja i hrabrosti.
Vi tvrdite da Srbi nisu dovođeni u logor Jasenovac da ih se ubija?
Tako je. Srpska je skupina s Kozare došla i otišla, od njih gotovo nitko nije ostao u logoru. Osim Židova i male skupine Roma koja se spominje u ljeto 1942, u logoru je među protivnicima države u početku, kako sam već rekao, 200 Srba, nešto Hrvata i muslimana. Ni kasnije, sudeći po prezimenima na autentičnim popisima, nije u logoru bilo više od nekoliko stotina Srba.
Zar nije bilo više Srba?
Međusobno ratovanje Srba i NDH uglavnom je završilo 1941. Nakon toga status se Srba i pravoslavnih popravlja; osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, u Vladu se imenuje predstavnik pravoslavnih, Savo Besarović iz Sarajeva, s četničkim skupinama po Bosni potpisuje se sporazum o nenapadanju i pokreće zajednička borba protiv partizana. U sporazumima precizno piše, ako neki četnik pogine u borbi protiv partizana, da njegova udovica ima pravo na penziju od NDH. Ili ako je ranjen, da se ima pravo liječiti u bolnicama.
Dakle, nema potrebe dovoditi Srbe u Jasenovac kada s njima imate sporazum o nenapadanju i priznavanju NDH. Od tada nema informacija o nekim hrvatsko-srpskim sukobima na području NDH. Srpski se mladići ne regrutiraju u naoružane hrvatske postrojbe jer im je uvažavan prigovor savjesti, oni idu u logističke jedinice kako ne bi morali ratovati sa svojima koji su otišli u partizane. Ali neki su sudjelovali i s oružjem u vojsci NDH. Već od 1941. imate Srbe generale, pukovnike, brojne zapovjednike…
Načelnik stožera Pavelićeve vojske general Grujić bio je Srbin.
I mnogi drugi. Jedan od junaka obrane Ozlja od partizana bio je satnik Pantelija Ratković, koji je bio, što bi sada rekli, specijalac, alpinac, jedan od vrhunski obučenih vojnika. Mnogi od Srba stavili su se na raspolaganje već od prvih dana NDH. Ne zaboravite da je NDH bila mirna dva mjeseca sve do napada Njemačke na SSSR, onda je bio Lipanjski ustanak u Hercegovini, koji je smiren i tek prava pobuna Srba kreće u srpnju i kolovozu 1941. Godine 1942. odnosi se normaliziraju. Nema ni masovnog iseljavanja pravoslavnih iz NDH. Jedan takav pokušaj 1941. inicirali su Nijemci kako bi napravili mjesto Slovencima koje su protjerali. U toj kampanji iseljeno je oko 13.000 pravoslavnih i ona prestaje u jesen.
Iz kojega dijela NDH su iseljavani?
Uglavnom iz Slavonije, djelomično iz Podravine i Moslavine i nešto malo oko Bihaća. Trinaest tisuća od dva milijuna koliko ih je bilo u NDH.
Zašto se ne dopušta revizija povijesti o Jasenovcu?
Vjerojatno zato što bi to za sobom povuklo reviziju i svega ostaloga o NDH, što bi dovelo do drukčijeg definiranja njezina mjesta u povijesti. Ali to treba napraviti. Priča o „strašnom logoru“ pomaže i onima koji svoj svjetonazor naslanjaju na one koji su se borili protiv „zločinačke države i njezina režima“. Ali ako je logor Jasenovac bio ono što naša istraživanja potvrđuju i ako je to bila relativno uređena država u tim ratnim okolnostima, onda se može postaviti pitanje je li je trebalo napadati. Nisu li to bili zapravo teroristički napadi, kojima cilj nije bilo spašavanje života, već borba za komunističku ideologiju i Jugoslaviju.
Ta nametnuta „istina“ o Jasenovcu na neki način uvjetovala je i nedavni rat između Srba i Hrvata?
To je poslužilo kao motivirajući faktor, gorivo za mržnju, a prije je koristilo za držanje Jugoslavije u pokornosti. Čim bi se pojavila želja za samostalnosti hrvatskog naroda odmah bi se pustila priča o Jasenovcu i klanju, što je značilo: mi moramo vladati. Zato je važno znati i da je od 10. travnja 1944. do 10. travnja 1945. iz logora kućama pušteno 1600 zatočenika.
Nisu pobjegli u proboju, kao što se govorilo i pisalo?
Ovi nisu pobjegli, nego su pušteni. Popisi postoje u arhivima. Mnogi su bili amnestirani i puštani kućama, primjerice, na datum 10. travnja, onda za Pavelićev imendan Antunovo, pa 14. srpnja, za njegov rođendan, za Božić… Samo, ti ljudi o tome nikada nisu govorili. Njihove izjave bile su bunkerirane i tek sada može se doći do njih i čitati ih.
Ima li među njima živih svjedoka?
Ima. I ne tvrde što su nas učili u školama. Jedna od najgorih komunističkih laži jest tvrdnja da je u Jasenovcu ubijeno 20.000 djece, njihova imena su na popisu ubijenih u muzeju. Ali to je velika laž. Nitko od stotina i stotina bivših zatočenika ne govori o velikim skupinama djece u logoru. Ta djeca, među kojima je bio i moj otac, u ljeto 1942. prošli su kroz logor i odatle su odvedeni u prihvatilišta, gdje ih je zbrinula NDH, njezini organi vlasti.
Ipak ima dokaza da je u logoru Jasenovac bilo djece.
Bilo je dječaka koji su tamo išli u školu. U logoru je postojala škola za obrte u koju su bili upućivani dječaci iz hrvatskih obitelji izvan logora. Među njima je bio i Ilija Ivanović, Srbin, koji je s kozaračkim zbjegom došao i ostao u školi. On je prije godinu ili dvije na komemoraciji u Jasenovcu to rekao pred svima gotovo kao da se žali što je morao ići u školu. Učio je za brijača, kao što je Zvonko Pajur iz Jasenovca učio za električara. S Pajurom smo nedavno objavili razgovor u novinama u kojem se čudio kako se o tome dosad nije pisalo jer svi u Jasenovcu i oko Jasenovca znaju za tu školu.
Pajur je ispričao da ga je Ozna obrađivala i nagovarala da kaže kako je u jasenovačkom logoru vidio tisuće ubijenih. Umjesto potvrde o ubijenima oznašima je rekao: „Nek mi nebo padne na glavu ali ja neću reći ono što nisam vidio!“ Od daljnjeg maltretiranja spasio ga je Srbin, njegov majstor na zanatu, koji je nakon logora poslije rata radio u policiji. Ljudi su uglavnom šutjeli o istini jer bi došli bi pod udar komunističke policije, koja je od njih tražila da lažu.
Je li u Jastrebarskom bio logor za djecu, kako piše u povijesnim knjigama?
Nije! Iz Jasenovca su djeca, koja su ostala bez roditelja ili čiji su roditelji poslani na rad u Njemačku, razmještana po dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, u Zagrebu, u sadašnjem Centru Slava Raškaj u Ilici, koji se tada zvao Gluhonijemi zavod, i na mnogim drugim adresama.
Organizaciju smještaja vodilo je tadašnje ministarstvo socijalne skrbi, koje se zvalo Ministarstvo udružbe, u kojem je Kamilo Bresler bio glavni organizator. On je organizirao crkvene redove, posebno sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, koje su u Jastrebarskom vodile dječji dom i prihvaćale tu djecu. Pomagale su im djevojke iz škole za medicinske sestre iz Ruda, koju je vodila Tatjana Marinić i koje su premještene tamo. Bilo je i nekoliko liječnika, među kojima i Židov kojega su časne sestre tu sklonile da ne bude deportiran u Njemačku. One su pomagale djeci da ozdrave, jer su mnoga bila zaražena zaraznim bolestima i od tih bolesti umrla. Kako odmiče vrijeme, po izvještajima se vidi da smrtnost brzo opada i raste broj ozdravljene djece.
Nije li istina da su partizani u jesen 1942. napali dom i oslobodili djecu?
U knjigama piše da su djecu oslobodili, a ne i da su ih vratili natrag jer su vidjeli da ih ne mogu hraniti. Mali broj ostao je s partizanima, a većina je vraćena i raspoređena po hrvatskim obiteljima. Novine u NDH objavljivale su oglase u kojima su pozivali stanovništvo da prihvati tu djecu, da im pomognu. U knjigama ne piše ni da su partizani bombardirali dom pri čemu su poginuli svećenik i dvije časne sestre. To je bio još jedan od zločina, koji su partizani počinili prema dobročiniteljima te djece.
I koji se prema djeci nisu odnosili neprijateljski?
Nimalo. Zatočeni liječnik u Jasenovcu, Jozef Konforti, poslan je na službeni put u Gornju Rijeku da liječi takvu djecu. Njega i medicinara pratio je jedan ustaša. Konforti je 1972. u knjizi Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, objavljenoj u Novom Sadu, na trideset stranica opisao kako mu je bilo u Jasenovcu. Napisao je i kako je išao u borbe protiv partizana zajedno s ustašama kao njihov sanitetlija. Rekli bi mu: sutra idemo u akciju i vi idete s nama. Iz Jasenovca je poslan u Kupinec da liječi Mačekovu obitelj, gdje je boravio godinu i odakle je pobjegao u partizane. On je opisao i kako je suzbio epidemiju tifusa koja je 1942. izbila u logoru.
Možete li zamisliti da su mnogi jasenovački logoraši, komunisti, čamcem išli na partijske sastanke u Staru Gradišku, gdje su dogovarali akcije i kako će pobjeći. Recimo iz logora su poslali pismo, čestitku AVNOJ-u. Partijska grupa imala je i svoj radio, napravili su ga od dijelova i slušali. Novine se nisu smjele donositi, a ipak su stizale, čak i Vjesnik koji su partizani pokrenuli i tiskali u šumi. Čak bi i njega prokrijumčarili i čitali.
Spomenuli ste Tatjanu Marinić, je li to bila djevojka A. B. Šimića?
Jest.
Ona je poslije otišla u partizane.
Da. Ona je nakon djelovanja u dječjem domu u Jastrebarskom otišla u partizane i 1945. Zemaljskoj komisiji za istraživanje zločina daje potpuno lažne, preuveličane, perfidne izjave i podatke protiv časnih sestara koje su se brinule o djeci. Zvali su i liječnike da to potvrde, ali oni su imali dovoljno morala, za razliku od nje, i njezine navode opovrgnuli pa protiv časnih nisu poduzete drastične mjere.
Je li Stepinac pridonio istrebljenju Srba?
Nije bilo nikakva istrebljenja ili genocida Srba u NDH, a Stepinac ni na koji način nije pridonio pogoršanju njihova statusa. Stepinac je bio velika osoba, uvijek odan temeljnim, moralnim zasadama vjere, čovječnosti i humanizma. To se vidi po njegovim izjavama još 1930-ih godina, a onda i za vrijeme rata. Njegov odnos prema Jasenovcu svakomu tko drži do činjenica posve je jasan. Već u jesen 1941. od jednoga pobjeglog židovskog logoraša, kojega su mu doveli članovi židovske općine, bio je informiran o logoru u Jasenovcu i tada je od Pavelića tražio da uvjeti u logoru budu što humaniji, ako već zbog ratnih okolnosti netko mora biti interniran.
Te 1941. logoraši su uglavnom bili Židovi, a među njima i oni koji su prešli na katoličanstvo ili su bili vjenčani s Hrvatima, tražio je da ih se pusti iz logora. Isto je tražio i za one koji su bili vjenčani s pravoslavcima, što se vidi u molbama za puštanje. Stepinac je još tražio da se omogući prakticiranje vjere. I doista 1942. dolazi franjevac Zvonimir Brekalo, koji je logorski svećenik sve do 1944, kada se zarazio tifusom i umro.
Što je sa svećenikom Majstorovićem za kojega piše da je ubijao maljem?
To nitko ne može dokazima potvrditi. To je propaganda kakvih ima u svakom ratu. Priča o ogrlicama od dječjih prstića, o košarama očiju, to se provlači od Burskih ratova, a i ranije. U Jasenovac je dvaput mjesečno dolazio i Tahir Vojniković, hodža rodom iz Kozarca, koji je petkom za muslimane održavao muslimanske obrede.
Stepinac je tražio to jer se „po vjeri razlikujemo od bezbožnih boljševika“. Svoje je stavove iznosio u propovijedima, pisao je pisma Paveliću i drugim dužnosnicima, zauzimao se za svakoga i predlagao blaže kazne. Osuđivao je rasizam, izlažući se nacističkim prijekorima. Za njega je, naravno, bilo neprihvatljivo da se netko internira u logor samo zato što je Židov.
Je li mogao više učiniti za Srbe, što mu Srbi prigovaraju?
Odnos prema Srbima u NDH bio je bitno drukčiji od onoga što je plasirano kao istina. U tome ima previše praznina, konstrukcija, ideologije, svega što se ponavljalo dok je bilo Jugoslavije, a što se ponavlja i sada kao istina iako je očita laž. A trebalo bi već jednom točne činjenice staviti u povijesni kontekst. U razgovoru sam dosta rekao o mjestu pravoslavnih, srpskih žitelja u NDH. Na temelju dokaza mogu reći da nitko od njih nije u logor Jasenovac doveden, niti ubijen samo zato što je pravoslavac ili Srbin. Odnos prema njima ovisio je o njihovu odnosu prema državi.
Otac vam je još živ i sjeća se svega?
Živ je. Ima status hrvatskoga branitelja iz Domovinskog rata.
Kada s političarima razgovarate o Jasenovcu, osjećate li kod njih strah?
O da! Jasenovac je još tabu-tema. Neki koji su napisali radove i knjige o logoru ne usuđuju se potpuno posvetiti toj temi. Kada ih pitam zašto, vidim strah i kalkulacije, misle da bi im to moglo usporiti napredovanje u karijeri ili bi mogli izgubiti novac za kakav projekt itd.
U nas mnogi još ne žele priznati da je zločin komunizma identičan zločinu nacifašizma. Je li razlog i laž o Jasenovcu?
Naša udruga proučava i taj dio, jer je logor Jasenovac sa Starom Gradiškom nastavio djelovati kao logor za zarobljene ustaše, domobrane, hrvatske domoljube, za sve prave ili potencijalne protivnike partizansko-komunističke vlasti.
I do kada je radio?
Po nekim dokazima i indicijama do 1951, a po nekima čak do 1953. godine.
Postoje li podaci o likvidacijama u tom razdoblju?
Bilo je likvidacija pojedinih skupina s Križnog puta, ali poslije tog prvog vala to je bio radni logor; logoraši su popravljali pruge, mostove na Savi, raščišćavali ruševine. U logoru su bili zatočeni mnogi umjetnici koji su djelovali u NDH, među njima Lovro Matačić, Viki Glowatzky i drugi. Glowatzky je pet godina bio u logoru zato što je pjevao na radiju u nekoj emisiji za vojnike. Od tada je za sebe znao reći da je gradišćanski Hrvat.
Jeste li o svojim dokazima razgovarali s kojim srpskim udruženjem?
Pokušavali smo, ali dosad nismo uspjeli.
A s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve?
S njima namjeravamo razgovarati jer među njima postoje suvremenija strujanja. Recimo pakrački episkop Jovan rekao je da ne bi trebalo pristati na komunističku istinu o Stepincu i „valjda ćemo mi sami to istražiti i sa svime se upoznati“. I ja to mislim. Pa nećemo valjda sada, 2015. godine, o Jasenovcu razgovarati po propagandnom modelu koji je 1945. stvorila komunistička partija. Koji se ponavljao pedeset godina, a živi dobrim dijelom i danas. No dijalogom i komunikacijom moguće ga je prevladati.
Razgovarao Andrija Tunjić
NE ZABORAVIMO VUKOVAR, ŠKABRNJU... ŽRTVU SVETU ZA HRVATSKU!
Osamnaesti studenoga - Dan sjećanja i žalosti za sve Hrvate!
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Osamnaestog studenog svake godine obilno prokrvare hrvatske najveće rane, junačkoga grada Vukovara i divnoga ravnokotarskoga mjesta Škabrnje.
Osamnaestog studenog 1991. godine zločinački velikosrpski agresor je okupirao ta dva draga nam mjesta i počinio strašne zločine nad nedužnim hrvatskim civilima i zarobljenim hrabrim hrvatskim braniteljima.
Osamnaestog studenog svi smo mi, čestite Hrvatice i Hrvati, kakvi smo većina, jedna duša i jedno srce i svi smo osobno ili duhom u Vukovaru i Škabrnji, ujedinjeni u tuzi i molitve za naše poginule ili ubijene nedužne žrtve i naše junake, koji su dali ono najdragocjenije, svoje živote, za jedinu nam i najljepšu hrvatsku domovinu i obnovljenu hrvatsku državu Republiku Hrvatsku.
No, znamo da je najteže majkama i očevima svojih sinova i kćeri, suprugama i djeci poginulih hrvatskih branitelja.
Njima, najteže ožalošćenima, izražavamo najdublju sućut i s najvećom se ljubavlju molimo za plemenite duše svih palih hrvatskih branitelja i svih civilnih žrtava, a isto tako molimo i njih da se i oni u Nebu mole za sve nas i našu državu Hrvatsku, za koju su živote žrtvovali.
Svim našim dragim poginulim vitezovima i njihovim najmilijima posvećujemo ovu pjesmu:
Vukovarskim vitezovima
Vitezovi Vukovarski,
Krv je vaša prolivena,
Za Vukovar grad hrvatski,
Primjera vam nigdje nema!
Sto noćiju i sto dana,
Vitezovi svoj grad brane,
Nadljudskoga ratovanja,
Ne žaleći krv i rane...
Vi ste ponos svih Hrvata!
I povijesti cijele naše!
Domovinskog svetog rata,
Legenda su žrtve vaše!
Vukovar je sebe dao,
Na oltar nam Domovine,
On je sebe žrtvovao,
Da Hrvatskoj sunce sine!
Neka vječno cvijeće cvjeta,
Svim borcima Vukovara,
Dok hrvatskog bude svijeta,
Legenda će živjet stara!
(Mate Ćavar)
S ljubavlju u Kristu, najvećom tugom, molitvom i nadom u budućnost, želim svima, a osobito najteže ožalošćenima, Božji blagoslov i utjehu!
dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Čuješ li i ti...
K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE
Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva
vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje
Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali
Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto
Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima
Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali
Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto
STOJI GRAD VUKOVAR
VUKOVAR-MJESTO POSEBNOG PIJETETA
Dani sjećanja na žrtve Vukovara
365 dana u godini sjećamo se žrtava vukovarske tragedije, genocidnog i bjesomučnog ubijanja grada u sveopćem pohodu mržnje velikosrpskog agresora potpomognutog tehničkom i živom vojnom silom JNA.
Prethode nam dani sjećanja završetka ubijanja grada i progona preživjelog nesrpskog stanovništva, mučenja i ubijanja ranjenika iz vukovarske bolnice, skloništa Borovo commerca, sabirnog centra na Veleprometu.
Još su nam svježa sjećanja kolone iscrpljenih lica staraca, djece, žena i vapijući krici imena sinova, kćeri, supruga, majki za onima koje su bradate i pijane spodobe izdvajale iz te iste kolone.
365 dana u godini, svaki dio grada priča svoju priču, svaki ugao ulice, svaka kuća, sklonište, škola, starački dom, bolnica. Svaka obitelj.
Cijeli grad bio je stratište i žrtva velikosrpske mržnje. Uništen do temelja. No, naša sjećanja nemoguće je uništiti.
Mi živimo sjećanje 365 dana u godini.
Pozivamo drage hodočasnike koji će se 18.-og naći u Koloni sjećanja na dostojanstveno odavanje pijeteta žrtvama vukovarske tragedije, sa svijećom u rukama i iskrenom molitvom u mislima.
Kolonu sjećanja ove godine predvode djeca nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja krećući se iz kruga bolnice, gdje počinje službeni protokol.
Pozivamo sve predstavnike crkvenih zajednica u Republici Hrvatskoj da u svojim župama kroz euharistijska služenja svoje molitve posvete žrtvama i Vukovara i Škabrnje, kako u svetim misama, tako i zvonjavom crkvenih zvona.
Sve građane Republike Hrvatske koji nisu u mogućnosti hodočastiti u grad Vukovar pozivamo neka upale svijeće u svojim prozorima.
Svi ćemo krenuti iz kruga bolnice zajedno sa organizatorima protokola, zajedno sa obiteljima stradalnika i svima koji su pristigli kako bi se iskreno i iz srca poklonili onima koji su bolji od nas kada dođu na njihovo posljednje i vječno počivalište.
Pozivamo političare neka se suzdrže u ove dane odavanja pijeteta žrtvama i gradu mučeniku od bilo kakvih političkih govora i sakupljanja političkih poena u dnevno-političke svrhe. U ove dane pozivamo ih na dostojanstveno i pijetetno ponašanje kako žrtve i grad Vukovar to i zaslužuju. Neka se suzdrže od licemjerstva, riječi i osjećaja koje u srcu i savjesti ne osjećaju, politikanstva i nedorečenosti.
Sve ostale molimo neka ponesu svijeće i polože ih na grobove naših mučenika. U tišini misli neka ponesu molitve za mir i spokoj njihovih duša.
Zbog njih i zbog živućih žrtava Vukovar zaslužuje poseban i trajan pijetet.
Sve dok traju Dani sjećanja na žrtvu Vukovara nećemo davati bilo kakve izjave vezane za obilježavanje ove godišnjice, niti komentirati Kolonu sjećanja, koja će i ove godine, kao i svake druge biti samo jedna, te molimo sve da se suzdrže od traženja naših mišljenja i komentara.
Nakon pijetetne tišine uslijediti će naše obraćanje javnosti.
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara
VUKOVAR, VUKOVAR
Da se ne zaboravi pred naletom jugo-komunističke zmije...
hrperoistine.wordpress.com
Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)
Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.
SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI
ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)
Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….
Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji…
Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od
Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.
Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju.
Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.
Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan
sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .
Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.
Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…
Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše,
što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.
To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.
– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…
Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi.
Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.
Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.
Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.
Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.
Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.
Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.
Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.
– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili?
Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.
Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.
Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.
„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.
Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.
„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.
Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene.
Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.
KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča
Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg.
Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.
Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.
Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa.
Čaša vode, ima i ovdje ljudi
- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.
Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.
Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.
Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo
Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi, a
stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.
Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.
“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.
Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.
Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.
Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.
1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.
Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.
Preživio sedam puta streljanje
Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.
Bio sam 72 dana u zemunici
U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.
Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata
kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.
Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.
Ne mogu opisati taj j... strah
Došla je večer, a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i
povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.
Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.
Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.
Isprao sam smrad i krv sa sebe
Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako, a stražari
naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart, Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.
Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.
Moja majka je doputovala iz Njemačke
Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.
Najljepši i najsretniji dan
Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.
Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.
Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)
Uredio Franjo J. Ćehić
Sramota Hrvatske...
ZLOČIN NAD HRVATIMA KOSTRIĆA KOJI VAPIJE U NEBO
Selo Kostrići nosi neslavnu titulu "najtužnijeg sela u Hrvatskoj". To je selo u kojem su za vrijeme agresije na Hrvatsku pobijeni svi stanovnici. Svi do jednog.
Kao da taj podatak nije sam po sebi tužan, dodatno ga rastužuje činjenica da za taj zločin DORH do danas nije podigao optužnicu.
Zašto vlast ne reagira u jednom od najtežih slučajeva ratnih zločina na području Banovine i zašto su baš Kostrići presedan za čiji zločin nitko nije prozvan?
Pa, zato što su svi pobijeni, kazuju stanovnici okolnih sela.
Zato što nema tko u ime žrtava "tjerati pravdu". Selo Kostrići, osim što je jedino mjesto zločina za koje se nitko ne tereti, je i jedino selo u Hrvatskoj u kojem ne živi nitko, a koje ima dva spomenika iz Domovinskoga rata.
Danas, 15. 11., točno 24 godine nakon pokolja, rijetki su oni koji su se ovim žrtvama poklonili i za njih zapalili svijeću. Čak niti za djecu koja su tada pobijena. Što se prije 24 godine dogodilo u Kostrićima, selu u općini Majur pokraj Hrvatske Kostajnice?
Ratni zločin u Kostrićima počinili su pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. "SAO Krajine" pod nazivom "Kaline" iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević. Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili.
Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s "jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem Srbijancem", dobio naredbu o "čišćenju" sela Kostrića. Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, dok se mlađa žena tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine.
Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve "mrtvom" selu, pronašao je i svoju obitelj pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega.
Ista postrojba pobila je zarobljene hrvatske civile i policajce sredinom listopada 1991. godine kod sela Volinje. Također se ti zločinci dovode u vezu sa smaknućem ruskih novinara kod Hrvatske Kostajnice 1. rujna 1991. godine. Prije Kostrića se 20. listopada 1991. dogodio i pokolj civila kod Baćina, utvrđeno 56 žrtava, zatim u pokolju u Petrinji 4. studenog stradalo je 76 osoba, pa ponovno u Petrinji 8. studenog stradale su još 42 osobe.
Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kostrići.
Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:
1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine
4
. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.
Povodom 20-te obljetnice zločinačkih događaja u Kostrićima je 18. svibnja 2011. otkriveno državno spomen-obilježje masovne grobnice.
Riječ je o 16. spomen-obilježju masovne grobnice u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Petnaest godina poslije, 28. rujna 2006., u emisiji "Istraga" na Nova TV prikazana je rekonstrukcija ovog pokolja na Banovini pod nazivom - Kad komšije svrate.
Još u studenoga 1991. hrvatsko je pravosuđe, posredstvom županijskog DORH-a i temeljem kriminalističke istrage PU Sisačko-moslavačke, utvrdilo da su dvojica pripadnika postrojbi specijalne namjene milicije pobunjenih Srba, s područja Dvora, bili dio postrojbe koja je počinila taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Tako je podnesena prijava županijskom DORH-u u Sisku. Iako se zna da sudionici tog zločina žive danas u susjednoj BiH ništa se nije učinilo da ih se "locira, indentificira, uhiti i transferira" u Hrvatsku.
Zagreb, 15.11.2015.
Zločin u Parizu je sotonsko djelo!
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
O strašnome zločinu koji se dogodio u večernjim satima u petak, 13. studenog, u Parizu, na nekoliko mjesta, uz direktno sudjelovanje samo 7 terorista i kada je smrtno stradalo 128 ljudi, a ranjeno oko 300, od kojih je oko 200 životno ugroženo, Večernji list od nedjelje, 15. studenoga, objavljuje članak s nadnaslovom "Zločin Islamske države" i pod naslovom "ISIL-ov udar na čovječanstvo".
Ja bih osobno rekla "Sotonski udar na čovječanstvo pomoću ISIL-ovih terorista".
O tome, kako se kaže u Večernjem listu, najstrašnijem terorističkom napadu u novijoj povijesti francuske, američki predsjednik Barack Obama je rekao: "Napad u Parizu napad je na cijelo čovječanstvo i univerzalne vrijednosti koje svi dijelimo.".
Uz najveću osudu toga preteškoga zločina i najdublju sućut obiteljima žrtava i cijeloj Francuskoj, upitala bih Baracka Obamu i sve ostale koji tako misle, koje su to univerzalne vrijednosti koje svi dijelimo? Je li to ozakonjeno ubijanje nerođene djece, najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića u gotovo svim državama zapadne civilizacije i kršćanskih tradicija, je li to ozakonjena eutanazija teških bolesnika i nemoćnih osoba već u mnogim državama zapadne civilizacije, jesu li to ozakonjene sve perverzije na seksualnom području, pa čak i incest, je li to ozakonjena pedofilija u gotovo svim zemljama zapadne civilizacije, smanjenjem dobne granice za tobožnje samostalno odlučivanje o seksu sa 18 godina na 14, a negdje i manje? Je li to trka za profitom po svaku cijenu, je li to bacanje velikih količina hrane, dok mnoga djeca u svijetu umiru od gladi, jesu li to golemi troškovi za kućne ljubimce svih vrsta, jesu li to toliki troškovi za sve vrste zabava i uzbuđenja, bez obzira kako se došlo do novca, je li to trka u naoružavanju i izazivanje ratova kako bi se prodavalo oružje i osvajala tuđa bogatstva, kako bi se sve rušilo pa poslije zarađivalo na tobožnjoj obnovi itd, itd?
Koliko ljudi u tim zemljama uopće misli na Boga i njegove zakone?
Svi znamo za Sodomu i Gomoru i znamo kakva je katastrofa pogodila te gradove. Zar ova današnja zapadna civilizacija, po načinu života i udaljenosti od Boga nije gora od Sodome i Gomore?
Nakon ovog strašnoga zločina, cijelo je čovječanstvo i svi lideri tobože ujedinjeno u otporu terorizmu. Svi dižu razinu sigurnosti na najviši stupanj. Tako govore svaki put nakon nekog od takvih zločina, a uvijek iz zaskoči po koji ili šačica terorista.
Naravno, nije to nemoguće riješiti, ali treba dobra volja za promjenu načina života i molitva za Božju pomoć od najviših političkih i duhovnih lidera svijeta. No, njima je to, kako se vidi, sramota i to bi smatrali poniženjem. Otvrdnula su im srca od grijeha, pa ne znaju što je dobro, a što zlo. Udaljili su se od Boga, pa su naravno prepušteni Sotoni.
Gdje je današnji prorok Jeremija? To, na žalost, nije ni sam Papa Franjo, a ni toliki drugi koji bi to trebali biti. Izgleda da ih je sramota govoriti o Sotoni, jer to tobože nije dostojno "intelektualaca".
Pa i Papa Franjo uglavnom govori o ljubavi među ljudima, socijalnoj pravdi i poniznosti, osuđuje pohlepu, zločine i nasilje i izražava svoju molitvu i svoju blizinu, ali ne čujem da poziva cijeli svijet na obraćenje i život po Božjim zapovijedima!
On kaže: "Tko sam ja da osuđujem?".
Pa naravno da ne treba osuđivati, jer će Isus osuđivati pri svome drugom dolasku, kako je obećao, ali Papa i drugi Kristovi sljedbenici trebaju opominjati i objašnjavati štetnost grijeha, te ukazivati na zlo koje iz grijeha proizlazi za osobni život grješnika, svakoga pojedinca, a i za sve druge ljude oko njega.
Zar ne treba podsjećati što je Isus rekao nakon nesreće koja se u njegovo vrijeme dogodila, kada je pala kula u Siloamu: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grješniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!" (Lk 13:2-3).
A što nama preostaje, koji nismo takozvani moćnici svijeta, nego da svaki pojedinačno razmisli o svome životu i ostavi se svojih grijeha, da nastojimo, uz Božju pomoć, živjeti po Božjim zapovijedima i dobronamjerno, iz ljubavi, pomoći svima potrebitima, koliko nam je moguće, te svoju sudbinu i sudbinu svojih bližnjih predati u Božje ruke, prema riječima sestre Basileje Schlink iz knjige "Otac utjehe": "Tko će imati čvrst temelj, kada ova zemlja bude u bujicama nevolja, da ga one tada ne bi odnijele? To su ljudi čiji život stoji na čvrstome temelju Božje volje i njegovih zapovijedi. Tko svakodnevno čini Božju volju i doživljava da njegove zapovijedi budu mjerilo njegovog života, taj skuplja građevni materijal za gradnju kuće koja čvrsto stoji. Ona se neće srušiti ni u vrijeme velike nevolje. Taj se neće posramiti ni u zlo vrijeme!"?
Uz srdačan pozdrav, s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov!
dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!
Ante Starčević, 1867.
Ratna priča Ivice Jurčana (Vukovar), hr-hr.facebook.com/HerojBlagoZadro
HOS-ova "štafeta smrti"
Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra.
Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.
Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.
Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.
Međutim, tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Josip Knežević, koji je bio ranjen u pluća vikao je:
– Čađo, (mene su zvali Čađo) daj mi vode, jako sam žedan.
- Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ne mogu pomaknuti. Tada još nisam ni znao što je sa mnom.
Ali on je uporno govorio: – Čađo, daj mi vode, žedan sam.
– Na to sam mu, čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se čulo bućkanje, gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se. Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio u minskom polju. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima.
Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo:
– Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje.
Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima, kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević... Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili.
Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja i Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama.
Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.
Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam vikao. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak, nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni, objasnio tko sam, što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu. Ja sam odrastao na tim atarima, njivama, livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano, kada bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da, kada bi netko naišao, spotaknuo bi se i pao preko mene, a ispred mene je bila rijeka Vuka. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.
U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to.
Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti. Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje. Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi, ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA. Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici, gdje su me tukli, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me na – 1-2-3 – ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba, gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli, mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam... Možda su ga ugušili, ne mogu reći dokaz da je ubijen, kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu napolje.
Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao – Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore. - Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu.
I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku injekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao – Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte injekciju da se više ne probudim! - U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici, dakle, prema logorima.
Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao – Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve. – Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio, njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.
Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, ja sam imao sreću što sam ga preživio. Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli, nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici, koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Tamo su nas pobacali na neku ustakljenu terasu u toj bolnici, tamo smo bili smješteni. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli. Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve, kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi.
Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj knjizi, tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao – Šta je, ustašo, još bi i da pušiš? – Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao – Čime da ti pripalim? S ovim ili ... – počeo je skidati automat s leđa – ...ili s ovim? – Rekao sam mu – Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek se dimi! – Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač, zapalio mi cigaretu i rekao – Evo, zapali, možda ti je zadnja! – Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao – Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života, sami tražite pa nek vama zapali!
Nakon toga, ostali smo ja i Marko Plečković, koji je bio jako ranjen, u jednoj maloj prostorijici gdje su oni slavili Novu Godinu, Božić i sve. Došli su, onako pijani, i tukli nas, onako rastrgane, raskidane. Čak su i stražari koji su nas čuvali bili pripiti, ali su nas branili. Pazili su da nas ne ubiju, ali nisu ih mogli spriječiti da nas tuku.
Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi! – Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.
Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša. Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki pakao.
Ivica Jurčan
Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu
Svjedok
Narod je zanijemio zaprepašten veličinom zločina počinjenog nad Krvatanima na Olovogradu. Tim više što to prvi put čuje i to tek sad od Prorokovođe. Pitao se narod, kako je bilo moguće da je tako dugo uspješno prešućivan tako velik zločin. Obuzimao ga je strah već i od same pomisli na mogućnost počinjenja takvoga zločina. Stajao je ukipljen, oduzet, zaprepašten i nijem. Podilazili su ga srsi i na samu pomisao na taj gnusni zločin. Prorokovođa pak mirno izvuče mač i njime između sebe i naroda povuče crtu po zemlji, a zatim u zemlju do crte s njihove strane zabode mač.
No, netko se sjeti da među njima ima jedan postariji čovjek kojega su neki smatrali čudakom, a neki pače i ludim. Zvali su ga Nedoklan. Ime mu dadoše po tragovima na vratu sličnima tragovima nedovršenoga klanja.
Nedoklan je, rekoše, uporno ponavljao neke nepovezane i nesuvisle riječi o nekom stradanju, strijeljanju i klanju, što oni nisu razumjeli, nisu mogli dokučiti o čemu se tu radi: o stvarnom događanju zla ili pak o čovjeku poremećenog uma koji nešto nesuvislo nabraja. Kako su držali da je Prorokovođa u milosti Božjoj i da mu je dano da sve zna i sve razumije, da za nj nema tajne, dovedoše Nedoklana da ga Prorokovođa čuje, ne bi li on možda odgonetnuo njima nerazumljivo nabrajanje.
Kad ga dovedoše pred Prorokovođu, Nedoklan nije bio nimalo zbunjen ni fasciniran Prorokovođinim prisustvom i izgledom, nego, kao i obično, otpočne svoje nabrajanje:
Vidjevši da ga Prorokovođa pozorno sluša i da ostalom narodu daje rukom znak da ušuti i da ga pozorno sluša, Nedoklan se osokoli i ispjeva cijelu pjesmu:
Samo klanje. Kolji bandu. Kolji...Ja ne mogu više, reče Jovo.
Ruke me zabolješe. Mnogo ih je. Ne mogu više.
Ti si kukavica, reče Rašo. Vidiš, ja sam ih poklao dvostruko više
od tebe. I ništa. Ništa me ne boli. A ti strijeljaj, ako ne možeš
klati.
Brda i dolovi začuđeni što se to događa. Potoci zamrznuti zanijemiše.
Gdje je nestao čovjek. Da ove zaustavi. Da mi ne bismo bili optuženi za ovaj zločin.
Užas. Umro je čovjek. Ne, krepao je.
Slovenija-grobnica se veseli. Konačno smo došli na svoje. Bit će ih manje nego nas.
Hej, budimo ponosni. Konačno stekosmo slavu. Bit ćemo grobnica velika. Veća
od svih faraonovih zajedno. A i zaslužili su. Otkuda to: njima država, a nama ništa.
Posrtanje, ubijanje, posrtanje, ubijanje. Stoj: klanje. Dojednoga. Sve. Da nema svjedoka.
Da, sve. Kako ćemo inače steći slavu Velike grobnice. Ovako mala zemlja.
Muk. Tišina. Kolona je nestala. Zapovijed: obližite krv s noževa da netko ne pomisli da smo mi razbojnici, koljači. Mi smo Narodnooslobodilačka vojska. I zatrpajte sve. Nemamo vremena da ih zapalimo. Da nema svjedoka. Zemlja ih je poklala, a ne mi. Što mi imamo s tim.
Posijecite i šumu okolo. I nju pokoljite. Da ne progovori. Da ne posvjedoči. Sve, sve uništite, pokoljite.
Ajmo drugovi. Gotovo je. Pesma, pesma.
Po šumama i gorama...
Kako je život lijep. Sve smo završili. Više nema bande. Neprijatelja. Samo smo mi. Drugovi.
Pesma, pesma drugovi:
Po šumama i gorama naše zemlje ponosne...
Kad Nedoklan završi svoje nabrajanje, narod je nijemog upitnog pogleda pogledao u Prorokovođu očekujući njegov sud, odgonetku onoga što je upravo čuo. Prorokovođa pak, shvativši da se ne radi ni o čudaku ni luđaku nego o nepotpunoj glosolaliji, poslije kratke šutnje samo kratko reče: Svjedok. Narodu to bi još čudnije jer nije shvaćao tko je i čega svjedok. Vidjevši pomutnju i nerazumijevanje, Prorokovođa ponovo reče: Svjedok. Nedoklan je svjedok kojega zemlja nije htjela. On je ostatak poklanoga naroda u Bleiburgu, u Sloveniji i na Križnom putu. Potresne su riječi njegove, jer i nisu njegove nego onih mnogobrojnih poklanih, pa ih ni on sam ne razumije. On je samo glasnik poklanih duša koje vas mole da svakome od njih spomenite ime, da u žrtvoslovnu knjigu mrtvih upišete ime nevino poklanih, jer da inače ne mogu napustiti zemlju i u nebo se preseliti. Da knjigu obnarodite, jer im je zbog vašega otezanja u raspadnutim tijelima sve teže. A vi znate što to znači, znate da je to vaša obveza: da ih osvetite. Pa zašto je, nezahvalni, ne ispunite!? Zašto ne kaznite zločin jer kažnjavanje zločina je na Ispravnom putu.
Kad Prorokovođa dovrši, narod se zbog svoje nebrige postiđen udalji. No, očito, shvatio je da neće naći svoj mir dok ne izvrši poruku zaklanih. Da to od njega traži samospoznaja. Jer narod se u svojoj tragediji najdublje samospoznaje.
Tako bi i prođe i trideset sedmi dan učenja Ispravnoga puta.
Tako je govorio Ante Paradžik
„Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju (kao SDP) ni konfederaciju (kao HDZ)!
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru!“
* * *
„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...
Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet!
DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...
A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)
* * *
„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“
* * *
„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Ne mogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahtjevi apsurdni...“
Bosna i Hercegovina
˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝
PARTIZANSKO UBOJSTVO DUBROVAČKOG ROBINZONA FRIEDRICHA PAULA THIELEA
Zašto sam odabrao pisati o čovjeku koji se zvao Friedrich Paul Thiele? Možda bi privlačniji bili ljudi poput književnika katoličke orijentacije Ilije Jakovljevića koji je žrtva i llijevog i desnog ludila, Stefana Zweiga, Unamuna ili lijevog intelektualca Istranina Ante Cilige? Povijesna prizma se ne prelama samo kroz velike i istaknute pojedince, ona je jednako užasna i tragična i u liku običnih ljudi, pa i naroda, osobito malih.
Friedrich Paul Thiele rodio se u Anabergu (Saksonija, Njemačka) 1870. godine, kao evangelist. Kada se zaljubio u kristalnu plavet mjesta gdje ispod strmih gora rječica Ljuta uvire u Jadran ne znam, svakako je tu boravio iz zdravstvenih razloga. Vlaho Kazilari, pomorski časnik i brzi telegrafist koji se poput vidre snalazio u svim društvima (od dvora Karađorđevića do ustaša i masonsko-liberalnih dubrovačkih brodovlasnika anglofila) nam je svjedok živopisnih detalja dubrovačke, hrvatske i europske svakodnevice. U Argentini pišući o ljudima i događajima ("Uspomene", 1995, Editorial Martin) prisjeća se gospar Kazilari rođen u obližnjem Platu druga iz djetinjstva, Thielea. "Najviše bi se zaustavljao (u vožnji bicikla) u Dubokoj Ljutoj. Tamo je živio jedan dečko Nijemac. Otac mu je prije rata (Prvoga svjetskog, op. T. T.) u Berlinu ili okolici imao kino, pa je u Ljutoj sagradio kuću za ljetovanje. Kupio je jedan brdoviti polukružni prostor u čijem je dnu izvirala hladna bistra rijeka Ljuta, koja se preko plaže slijevala u more. U ratu (također Prvom, op. T. T.) ta mu je kuća zapaljena.
Odmah nakon svršetka rata došao je dole (...) našao je zgarište.
Nijesu imali apsolutno ništa. Dok bi otac čistio izgorjetine, sin bi išao po kućama prositi komadić kruha. Znao je reći samo: "Gladan jadan" pipajući se po stomku. Seljani iako siromašni i oni, iz sažaljenja bi mu štogoć dali za pojesti, a pokatkad i koji komadić stare robe. Otac i on radili su kako mravi. Sve su očistili i improvizirali nekakav krov da im kiša ne ulazi. Tu su živjeli kako pravi pustinjaci, jer je taj prostor udaljen od sela. Zbog toga ih se zvalo "Rombizon". (Robinzon, op. T. T.). Taj nadimak im je ostao. Putničke agencije još danas u svojim programima to mjesto nazivaju Rombizon.
Pomalo su popravljali izgorjenu kuću, donosili zemlju i između kamenja stvarali male površine gdje bi štogoć zasadili tako da bi došli do malo povrća. Zasađivali bi i neke voćke i to stručno, samo one koje rano donesu plod pa se skuplje prodavaju. Od nekih starih pocrnjelih dasaka su napravili jednu, nazovimo je, barku. To je bio jedan trokut kojemu su stavili dno. Imali su nekoliko stabala murava (dudova). Kad bi sazrele pokupili bi ih, stavili na jedan tanjurić od kartona, jedan list vinove loze, a na list murve i to nosili njihovom barkom prodavati u Cavtat i Kupare. Tako su oni počeli. Kasnije su gojili patke i piliće te prodavali meso i jaja. Kad je kuća bila dovedena u stanje da se može stanovati,došla im je iz Njemačke majka, tj. baka. Ona je kuhala i čistila a oni su vječito radili. Dečko je bio stariji od mene 4 godine, ali ta razlika nije smetala da postanemo dobri prijatelji. Kad sam počeo ići u školu u Cavtat oni su već polovicu onog kamenitog terena pretvorili u male dolce i imali svega zasađenog.
Ja bih sišao k njima i pomagao raditi, odnosno graditi međe, donositi kamenje i zemlju i tako stvarati dolce. I dečko je imao biciklo. Kda smo znali da nas otac ne gleda, popeli bi se na cestu i utrkivali se, ali što je najstrašnije popeli bi se na obrambeni zid (parapet) gdje je s jedne strane provalija 30 - 40 metara duboka, pa bi po parapetu jurili sa biciklama. Imali smo za zaštitu nekog posebnog našeg sveca koji nas je čuvao, jer je širina parapeta oko 40 cm.
Moj prijatelj Siegfried, kojega su moji seljani, a i ja zvali Cifri, a i otac mu, stalno su radili i krasno su uspjeli. Naravno u više godina. Lijepo su uredili njihovu kuću, kupili poveću barku s motorom za prijevoz turista, sagradili na samoj plaži lijepi bar i gostionicu. Sin kupio automobil, pa izvan sezone radio kako taksi. U takvom stanju ih zatekao Drugi svjetski rat. Kuća je ponovno zapaljena, oca su ubili. Cifria su mobilizirali i poslali u Afriku gdje je poginuo. Opet zgar i pustinja u Ljutoj. Poslije je tu podignuta vodovodna stanica.
Dalje nam dokumentira monografija Joška Radice "Sve naše Dakse" iz 2003. godine, str. 202., 203. Oružnička postaja Cavtat 24. 2. 1942. obavijestila je brzojavom Kotarsku oblast u Dubrovniku da je toga dana oko 8 sati Thiele nađen mrtav. Stan je opljačkan. Ubijen je iz revolvera u potiljak. Kod leša nađena je ceduljica na kojoj je napisano tintom ćirilicom: "Ovako će proći sve narodne izdajice. Imovina je rekvirirana u korist Narodno oslobodilačke partizanske vojske. Smrt izdajicama. Smrt fašizmu - sloboda narodu. Partizanska vojska."
Optuženi su Vinko Burić i Božo Damjanović, partizani iz Slivnice, istočna Hercegovina. Burić je bio učenik Pomorsko-vojne akademije u Dubrovniku, poslije partizanski desetar, pa zamjenik komandanta u četnicima s kojima je sudjelovao u borbi protiv partizana na liniji Konjic - Jajce - Prozor. U tom "herojskom" napadu na sedamdestodvogodišnjeg starca sudjelovalo je 20 momaka!!! Starac ih je ponudio kompotom i čajem. Partizanski komesar Božo Damjanović je ubio iz revolvera Thielea. Ubojstvo su obrazložili jednostavno time što je Nijemac. Ukrali su radioaparat i odjeću. J. K., partizanski ilegalac iz Župe Dubrovačke i član KP u svojim sjećanjima ističe: "Istina nije bilo posebnih razloga za ubojstvo, pošto je bio stariji čovjek, ali je imao sina oženjenoga za kćer Nikole Gjivoje iz Mlina koji je u ono vrijeme "mobilisan"u njemačku vojsku.
Teo Trostmann
Tin Ujević
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik i esejist. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije živio u Parizu, Beogradu, Sarajevu i Splitu. Od 1940. do smrti živi u Zagrebu. Boemski način života te bogati i raznoliki pjesnički i esejistički opus već za života od Ujevića su stvorili legendarnu osobnost hrvatskoga književnog života. Ujević se je vrlo uspješno bavio i prevoditeljskim radom. Iako za života nije bio miljenik povjerenstava koja su dodjeljivala književne nagrade, danas ga se smatra jednim od najvećih hrvatskih pjesnika uopće. Baš kao i njegov uzor u mladosti Antun Gustav Matoš, i Ujević je u hrvatsku književnost uvodio suvremena estetička mjerila tadašnje Europe.
Pružite pomoć progonjenim kršćanima u Nigeriji!
Kad sam imenovan biskupom, znao sam da sam potpisao svoju smrtnu presudu
Mons. Oliver Das Doeme, biskup grada Maidiguri u Nigeriji, zatražio je međunarodnu podršku za zaštitu kršćana u Nigeriji zbog napada Boko Harama. U listopadu su se dvije pripadnice radikalnih islamista raznijele i uzokovale smrt 11 osoba.
Do sad je zbog Boko Harama svoj dom izgubilo više od 2 milijuna osoba. Samo je Maidiguri napustilo više od 60 000 osoba, od ukupno njih 125 000. Islamski teroristi raznijeli su više od 50 crkva, a posljednjih 6 godina Boko Haram je ubio više od 150 000 osoba, uglavnom kršćana.
Zahvaljujući djelovanju UN-a i Francuske pojavljuju se znakovi poboljšanja iako je situacija i dalje iznimno teška. Vojska je tijekom listopada oslobodila 338 talaca: žena i djece. Identificirani su najtraženiji militanti te se plakati s njihovim fotografijama zaljepljeni po gradovima i selima radi njihove lakšeg pronalaska, a Ujedinjeni narodi sudjeluju u razvoju strateških i obavještajnih aktivnosti. Mons.Oliver Dash Doeme napominje kako im je potrebna snažna podrška međunarodne zajednice:
"Potrebna nam je pomoć međunarodne zajednice (...) Mladi su nepismeni, ne obrazovani (...) Nedostaje im pitka voda, lijekovi i hrana."
CitizenGO prikuplja sredstava za porognjene kršćane u cijelom svijetu, između ostalog i za biskupiju mon. Doemea (pogledaj video). Sad je naš trenutak. Putem ove peticije upućene glavnim međunarodnim institucijama može se čuti naš glas.
INVAZIJA SA ISTOKA – PRIJETNJA HRVATSKOJ OPSTOJNOSTI I SVJETSKOM MIRU
Proročanstvo četiri mjeseca prije invazije:
«...Rezervna armija novog svjetskog poretka su mase izbjeglica iz Afrike i Azije čijim masovnim useljavanjem u EU žele postići brisanje državnih granica, demontažu država i uništavanje svih naroda.»
«I Hrvatska će biti od Bruxellesa prisiljena utemeljiti svoju Lampedusu za masovni prihvat izbjeglica- u ovom trenutku, trojanskih konja globalnog kapitalizma.»
«Predsjednik Libije Moamer Gadafi besramno je ubijen pred očima cijelog svijeta, što predstavlja ordinarni ratni zločin, od onih koji su mu bili dužni goleme novčane iznose a sve u cilju da se opljačka Libija i njezina nafta i da se golemim valom afričkih izbjeglica naruši političko, gospodarsko i demografsko stanje na europskom kontinentu.»
(iz govora Dobroslava Parage na stranačkom skupu u Splitu 14. svibnja 2015.g.)
Glavni pravac i udar višemjesečne invazije kolonizatora koja se sastoji u selidbi milijuna prebjega drugih rasa, kultura, vjera, jezika i naroda jest Njemačka, njezino gospodarstvo, njezin državni teritorij kao i opravdana težnja dijelova njemačkog naroda za nezavisnošću i zaštitom svojih nacionalnih, državnih i međunarodnih interesa i dobara, nastojanja da se oslobode okupatorske anglo-američke čizme koja se ne miče sa njihovog ozemlja sve tamo od daleke 1945. godine.
To nisu izbjeglice već dobro istrenirani prebjezi koji po zadatku svojih gospodara vrlo drsko, agresivno i bezobzirno manipuliraju osjećajima i milosrđem europske uljudbe kako bi je prisilili da ih primi kao uljeze u skandinavskim i germanskim zemljama u kojima samo fundamentalistička i totalitarna pustinjska latifundija pod imenom Saudijska Arabija, bezobrazno najavljuje izgradnju nekoliko stotina džamija i minareta.
Ponašanje Mađarske sa čeličnom žicom postavljenom na granici sa Hrvatskom ponovno nudi odgovor na pitanje zašto Hrvati tisuću godina nisu imali svoju vlastitu državu a Mađari jesu ili su vladali nad Hrvatima u zajedničkoj državi.
Hoće li hrvatski narod, za razliku od mađarskog, šutke dopustiti ozbiljnu prijetnju dugoročnim masovnim naseljavanjem Hrvatske od azijatskih prebjega?!
Hrvatski dubiozni režim Milanovića i Pusićke dokazao se potpuno nedorastao i nesposoban predvidjeti i nositi se sa događajima koji su mu nenadano iskrsli pred nosom, ne promišljajući što će dobro i loše donijeti Hrvatskoj slanje oružja 2013. godine sirijskim pobunjenicima protiv legitimne vlade Bashara al Assada i ulaženje u agresivni rat protivan međunarodnom pravnom poretku i svjetskom miru.
Beskičmenjaci kada su u pitanju nalozi izvana, poslušne sluge na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, Čačić i premijer Milanović javno su na jednoj sjednici vlade časkali o slanju tzv. «maschinengewer-a« u Siriju preko Jordana ne mareći da nas na taj način upliću u rat koji nema nikakve veze sa hrvatskim državnim i nacionalnim interesima već im nanosi golemu i nepopravljivu štetu kao što je gubitak 20 mlrd US dolara vrijedna naftna polja koja je su bila vlasništvo INE a koja ih je nepovratno izgubila, kriminalnom politikom Milanovićeve vlade i totalno nedorasle ministrice Pusić.
Za takvu u biti zločinačku vanjsku politiku Milanović i družina zaslužili bi jednog dana sjediti na optuženičkoj klupi na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.
Nisu samo hrvatski trabanti u vlasti iznevjerili i prokockali hrvatske nacionalne i državne interese u ovoj nenaoružanoj agresiji na europski kontinent već se je u svemu tome kao prava trojanska kobila Njemačke i Europe ponijela njemačka kancelarka Angela Merkel koja svojim držanjem prema ovoj invaziji pokazuje duboku psihološku i socijalnu patologiju suvremenog njemačkog društva koje i dalje dopušta bezuvjetni diktat i kapitulaciju pred angloameričkim diktatom.
Uz Angelu Merkel Njemačka još jedanput pokazuje preduboku krizu vlastitog identitea, samooptuživanje do samoukidanja nacije, što je i dalje čini zapadnom sluškinjom i kravom muzarom, gospodarskim divom a političkim patuljkom.
Dokle će jedna prosječna bivša istočnonjemačka komsomolka za čijeg se oca sumnja da je bio suradnik Stasi-a zlorabiti njemačku strpljivost?!
Ukoliko se probudi njemački samosvijest i prirodni nacionalni instinkt za samoodržanjem mogla bi ta tobože najmoćnija žena svijeta umjesto nobelovke postati pokojnica.
Ustvari invazija milijuna prebjega koordinirana sa agresijom na Siriju može biti detonator ne samo interkontinentalnog sukoba već i Trećeg svjetskog rata, jer su sukobljene strane u Siriji ustvari SAD i njegovi sateliti na jednoj strani i Rusija i Iran na drugoj. Nakon pokšaja okupacije cijele Ukrajine i režiranja državnog udara od strane zapadnih službi, proces okruživanja Rusije nastavljen je pokušajme izbacivnja njezine pomorske flote iz Sirije.
I dok papa Franjo i Putin pokušavaju zaustaviti uništenje kršćanstva i izbijanje svjetskog rata preko leđa Sirije, odgovor druge strane(Isil je naoružala Amerika, Hrvatska, Turska, Katar, Saudijska Arabija i dr.) je rušenje ruskog civilnog zrakoplova i likividacija 224 putnika iznad Egipta radi dolijevanja ulja na vatru i daljnjeg izazivanja nuklearnog sukoba.
hcsp.hr
HČSP postala parlamentarna stranka
Hrvatska čista stranka prava je od danas parlamentarna stranka. Time smo nakon dugih petnaest godina vratili HČSP u Hrvatski sabor. U Sabor ulazi naš politički tajnik, Luka Podrug dipl. iur., koji je bio na niskom jedanaestom mjestu Domoljubne koalicije u desetoj izbornoj jedinici. Iako u Sabor ne ulazi pomoću preferencijalnih glasova, kojih je dobio 5103 (5,02%), ući će po međustranačkom ugovoru između HČSP-a i HDZ-a.
HČSP je u Domoljubnoj koaliciji bila podzastupljena i bez imena stranke, ali smo pristali na takav naš status zbog nužnog zajedništva hrvatskih domoljubnih snaga. Naš doprinos pobjedi Domoljubne koalicije je odlučujući, i on je daleko veći od toga jednoga mandata kojega će Podrug obnašati u cjelini. Posebnu snagu HČSP je pokazao u gradu Splitu, gdje smo dobili 7,67%.
Ako usporedimo glasove drugih pravaških lidera s onima našeg političkog tajnika, onda dobivamo zanimljivu sliku na pravaškoj sceni. Njih četvero je dobilo ukupno 3773 glasa, što je daleko manje glasova od Podruga i HČSP-a, iako su bili bolje pozicionirani na listama. Tako je npr. konzervativka Ruža Tomašić, dobila svega 1424 glasa, predsjednik HSP AS, Ivan Tepeš, ima 1557 glasova, predsjednik HSP-a, Daniel Srb, ima 492 glasa i predsjednik A-HSP-a, Dražen Keleminec, 300 glasova.
Iako se to neće vidjeti po mandatima u Saboru, ovo je više nego jasna poruka koja je pravaška stranka stožerna u narodu. Kroz kvalitetan rad u četverogodišnjem mandatu HČSP će to zasigurno postati i po mandatima. Čestitamo našem političkom tajniku, g. Podrugu na ulasku u Hrvatski sabor i hvala svima koji su nesebično radili u ovoj kampanji.
Bog i Hrvati !
U Zagrebu, 09. studenoga 2015.
HRVATSKI JUNAK BLAGO ZADRO
Poslijeizborne zapovijedi patera Ivana Ike Mandurića...
DESET ZAPOVIJEDI ZA HDZ
PRIČA ČETVRTA: deset zapovijedi za HDZ
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, KAKO OBJASNITI da ni Sjene nema? – piše Siniša Glavašević, gledajući na razoreni Vukovar.
Otprilike nešto slično bi se moglo reći za cijelu Hrvatsku, ali i za HDZ.
KAKO OBJASNITI nekome da HDZ ne smije na sučeljavanje s Milanovićem koji je svo vrijeme devastirao Hrvatske svetinje, od Vukovara do Savske; od obitelji do demokracije, svih ovih 4 godine?
Ili: KAKO OBJASNITI to da je HDZ likovao nad time da Milanović oduzima legitimno stečeno pravo naroda da održi referendum. Ma kakav bio referendum, to je bilo njegovo sveto pravo?
Ili: KAKO OBJASNITI to da ovaj HDZ ništa od onoga što je vjernicima važno, nije uvažio i usvojio kao svoj program. Uzalud borba oko obiteljskih vrijednosti; oni svejedno ne žele ukinuti zakon o istospolnom partnerstvu. On zna da na vjernike uvijek može računati, pa ih zato prve izda?
Ili: KAKO OBJASNITI da je ovaj HDZ upravo išao uništiti jedinu jaku građansku inicijativu o kakvoj sve europske desne opcije sanjaju – umjesto da s njom surađuje, i u njoj prepozna upravu suradnika koji će mu biti ključan kad dođe na vlast. Zar je to služenje narodu?
Ne mogu pristati na to da se ovakva stranka prešutno percepira kao ona u koju se možemo uzdati da brani kršćanske vrijednosti, pravdu i pravo. Dužnost mi je kao svećeniku uprijeti prstom i ukazati na tu obmanu.
Ono što sam učinio, učinio sam također i u ime brojnih i autentičnih HDZ-ovaca diljem Domovine, jer Središnjica ni njih ne sluša. Jer zna da oni neće promijeniti stranku ni mrtvi, pa im ne mora udovoljavati, niti slušati što im je na srcu. To je nepravda vapijuća u nebo.
Umjesto trenutnog pregovaranja oko vlasti, više bih volio vidjeti kako hrabro i principijelno iznosi svoje stavove (one kojih se odrekao), i po cijenu da čeka drugu priliku. Bolje čekati još četiri godine nego se neprestano lijevo-desno klatiti još 20 godina. Ne treba se bojati da će narod kapitulirati pod ljevičarskim nehrvatskim vladavinama. Naprotiv, kao što je ostao snažan i sačuvao vjeru i domoljublje tijekom komunizma, jednako tako je pod ovom vlasti upravo ojačao: kroz građanske inicijative, braniteljske pokrete, oživljavanje Crkve, osobito mladih…
Ja očito imam bolje mišljenje o HDZ-u i tome što on može biti – nego većina onih koji su u njegovom vodstvu. Jer ne trpim njegovu mlakost, površnost, prijetvornost, neautentičnost.
Hrvatskoj treba vlast kakvu HDZ ima potencijala ponuditi– ako to on hoće. Ali ne ovakav; za to se treba temeljito i ozbiljno pripremiti. Spoznati i priznati svoje grijehe i pogreške, velikodušno i ambiciozno zagrebati po svojoj duši, obnoviti se, i tek takav vratiti se kroz nove poštene izbore na kojima će mu narod posve sigurno dati povjerenje kakvo treba. HDZ – ukoliko se želi smatrati hrvatskom i demokršćanskom strankom, mora sebi zadati zapovijedi koje će ga vratiti njemu samome:
1. Ne želimo više vidjeti kako se po dvorištima Crkve i preko pastoralnih vijeća raspačavaju letci. Neki svećenici vam to nerado dopuštaju. Crkva mora uvijek biti otvorena za sve opcije, svi moraju imati pristupa, i svi se u njoj moraju osjećati dobrodošli. Crkva je iznad svega! Ako mi svećenici ponekad i nismo mudri ili hrabri da isprevrćemo stolove trgovcima i mjenjačima, barem vi budite mudri.
2. Morate živjeti skromno. Nema ništa ružnije od slike HDZ-ovca koji se preko političke funkcije ubrzo uzdigao iznad prosjeka. Vi ne smijete biti kao neki drugi tipični političari. Želimo vidjeti HDZ-ovca kako se vozi u običnim jednostavnim limuzinama. Pustite bankete, glamur, skupa odjela. To nije primjereno HDZ-u. P/ostanite i dalje obični i skromni ljudi. Ako to niste kadri, propast ćete.
3. Prema svojima morate biti rigorozni. Ne smije se čuti ili vidjeti kako se neki HDZ-ovac brzo bogati, i kako se njegova familija brzo zapošljava. Prošlo je vrijeme kad je to narod bio spreman tolerirati, i još više će proći. Vrijeme je za autentičnost. Budite sigurni da ima više nego dovoljno onih koji su spremni samo služiti bez ikakvog profita. No, ne kreću se u vašim krugovima, jer su vas okružili laskavci. Sposobni, požrtvovni i pošteni su tu negdje. Pronađite ih!
4. Otvorite se anonimnim, nepoznatim ljudima, da vam mogu dojaviti svoje probleme, što istinski žele i traže. Pravite velika istraživanja, stalno testirajte, propitujte. Morate osjetiti Hrvatsku dušu. To je tajna koja će se objaviti samo onima koji istinski to traže – ako bdije nad tim „k’o mater nad diteton!“ Kao kad umjetnik traži nijansu boje, fotograf prizor, tako i vi morate tražiti što je i što hoće hrvatska duša… To je ljubav. Ako je nemate, propast ćete.
5. Izbacite prljavu retoriku i zajedljive riječi i poruke iz vaše stranke. Ne dodvoravajte se svojim biračima koji se time hrane, jer oni ih ponavljaju posvuda, i tako truju narod. To ne želimo čuti. Takvo nešto k vašoj stranci samo mami negativce, a tjera plemenite.
6. Nemojte likovati u pobjedama. I kad pobjeđujete, imajte razumijevanja za poražene. Stranka koja se zove HDZ, uvijek mora osjećati sav svoj narod. Pobjeda na izborima ne smije biti vezana s trijumfalizmom. Pročitajte kako kralj David plače nad poraženim sinom nakon što ga je pobijedio u boju.
7. Ispričati se za svoje grijehe. Za korupciju i mito koja se u vašim njedrima dogodila; za oduzimanje glasova dijaspori; za to što ste propustili obraniti svoj narod u njegovom pravu na izboreni referendum; za propuste oko civilnog društva, medija, branitelja… A narod će vam oprostiti. Ne bojte ste toga!
8. Na neko vrijeme prestanite se pozivati na pokojnog predsjednika Franju Tuđmana dok se ne obnovite. Trenutno toga niste dostojni.
9. Pozovite na opću obnovu stranke. Otvoriti vrata svim ljudima dobre volje. I dopustite da se svi takvi smatraju domoljubima. Napišite novu strategiju obnove stranke – i domovine.
10. Krenite u potragu za novim vodstvom. Temeljito propitajte tko bi bio taj. Tražite ga i „preko sedam gora i sedam mora“ ako morate. A on mora biti najprije:
a. Ponizan. Mora biti takav da pristaje na svaku kritiku, da mu nije važno okružiti se moćnima, da nije vlastohlepan – ne onaj koji mora imati sve u svojoj vlasti. Takav će dopustiti da se uz njega razvijaju drugi.
b. Požrtvovan. Takvog se ne može ucjenjivati. On je spreman izgubiti karijeru radi principa. Nije li vođa takav, uvijek će žrtvovati opće dobro i konačni cilj radi vlastitog probitka.
c. Hrabar. Ne smije se bojati za sebe. Sramote, protivljenja, poraza, pada. Tek takav onda može imati na umu ono što je svrha njegove funkcije.
d. Beskrajno iskren i pošten.
e. Istinski duhovan. U svakoj politici prisutna je i duhovna borba. Vizionarstvo, vizija, prepoznavanje onoga što je dobro – uvijek je i duhovna dimenzija.
Ako to ne napravi, HDZ će se samo još više topiti i nestat će jedna velika hrvatska politička baština.
Mnogi se čude i pitaju zašto nisam napao i SDP. Čemu? To bi samo hranilo one koji se ne žele baviti vlastitom obnovom, svojim grijesima i krivim koracima. Zato baš neću! Zanima me samo obnova onoga što je vrijedilo od početka, i što ne bi smjelo propasti.
Sramim se ovakvog HDZ-a. Ali sanjam i želim vidjeti onaj moj HDZ kakav je nekada bio, i kakav bi morao biti, kakav su zaslužili Hrvatski branitelji i svi sanjari Domovine – koje još nema. Treba nam snaga, ljubav i mudrost, koja zna vjerovati u takvu Domovinu; treba nam vjernost i snaga koja će stalno revnovati oko njenog dobra. Takva Hrvatska i svijetu treba.
Ako ste toliko daleko otišli da ste svaku sliku o sebi zaboravili i zagubili, otiđite u Hercegovinu. U moje Posušje, na primjer. Dolje ćete svakako nešto od toga naučiti.
Sve što govorim, govorim u iskrenoj ljubavi, kao bivši aktivni HDZ-ovac, koji još uvijek ima najviše prijatelja među HDZ-ovcima, ali baš zato – radi istine, i radi dobra Hrvatske, kojem treba služiti, i koje je jedino važno, ne mogu i ne smijem šutjeti.
Svjestan sam da bi me to u radu moglo i koštati, ali oko ovoga; oko istine nema nagađanja ni pogodbe.
Puno Božjeg blagoslova, i molim za vas!
p. Ivan Ike Mandurić
Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!
George Lloyd
* * *
Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!
Alfreda de Vigny
Dan poslije...
IZBORI 2015.: PORAZ HRVATSKE
Svakom svjesnom Hrvatu je mučno kad vidi u kakvom je stanju hrvatstvo s obzirom na rezultate proteklih izbora, izbornu kampanju i Izborni zakon.
Zaista, sve se odvija po nekom antihrvatskom planu i krajnje je vrijeme da se osvijestimo i probudimo iz antihrvatskog sna dok nismo potpuno stradali!
Istinskom hrvatskom domoljubu ovakvi rezultati nisu nikakvo iznenađenje, jer što se moglo i očekivati kada "domoljubi" i dan danas ne osjećaju trunku žaljenja nad ubojstvima hrvatskih vitezova: Ludviga Pavlovića, Mire Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i drugih, niti im je na kraj pameti da poduzmu ikakve mjere protiv nalogodavaca i izvršitelja tih gnjusnih zločina.
Ne misli se uopće o zlu ovakvog izbornog zakona koji diskriminira sve zdrave nacionalne snage i onemogućuje im pristup Saboru i hrvatskoj javnosti na korist svoj kamarili antihrvatskih, projugoslovenskih snaga.
Dalo se stranačko nacionalno organiziranje manjinskoj srpskoj zajednici i u isto vrijeme njihov direktni ulazak u Sabor po drugoj liniji, tako da manjine imaju osam zastupnika, a dijaspora i Hrvati iz BiH, drugog dijela jedine nam Domovine, su svedeni na tri zastupnika i za to se ne osjeća nimalo kajanja i najmanje namjere da se to zlo stanje popravi!
Javno se iznose antihrvatska stajališta da imamo dvije domovine, a trebalo bi im biti jasno (i kao priučenim Hrvatima!) da su Hrvati jedan narod i da imaju jednu Domovinu, a dvije države!
Od početka se na sve načine razaralo pravaštvo kao ideja vodilja i snaga koja će moći Hrvatsku voditi putem nacionalne borbe za jedinstvo hrvatskog naroda i hrvatskih zemalja, a sve na korist neprijatelja i rušitelja svega hrvatskog.
I tako imamo što imamo, teatar absurda u kojoj se nazovi domoljubi "prepucavaju" s jugoslovenima, a zapravo im sekundiraju u njihovom paklenom antihrvatskom planu uništavajući pritom ispraznom politikom svaku hrvatsku svjesnost i cilj kojem treba težiti svaki svjesni Hrvat: slobodu i sreću hrvatskog naroda u hrvatskoj državi!
Kako inače objasniti da najnesposobnija Vlada u hrvatskoj povijesti, odnosno najsposobnija antihrvatska Vlada dominira nad domoljubnim snagama i dobije takav rezultat da je Hrvatska opet poražena!
Dakle vratimo se na izvor hrvatstva i odbacimo karijeriste i lažne domoljube kojima je na jeziku Hrvatska a u mislima jedini cilj use, nase i podase!
Jesmo li zaboravili...
Deset Božijih zapovijedi
1. Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva!
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!
Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića
članovima Stranke prava
1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.
2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.
3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.
4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.
5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.
6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.
7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.
8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.
9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.
10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.
11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.
12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.
13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.
15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.
16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.
17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.
18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.
19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.
20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.
21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.
22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.
23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.
24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.
25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.
26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.
27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.
28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.
29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.
30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.
(Prema originalu u časopisu "Hervatska", god. 1871.)
K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE
Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva
vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje
Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali
Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto
Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima
Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali
Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto
Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu
Veliko prešućivanje
Jednoga jutra, dok su prvaci medusobom raspravljali o značenju onoga što im je Prorokovođa prethodni dan rekao, jedan od njih, nekako zbunjen i snebivajući se, približi se Prorokovođi i upita ga: “O, učitelju, ni poslije svega što si nam rekao, ipak još uvijek mi nije jasno kako nam se dogodilo da smo poslije smrti Drugoga, s kojim smo tako ponosni i očaravajuće dostojanstveno stupali, kako smo poslije njegove smrti izgubili svoj trag, kako smo se našli u ovoj bezglasnoj pustinji, kako smo postali stranci u vlastitoj zemlji koju smo svojom krvlju otkupili? Kako nam se dogodilo da nam neprijatelj preuzme vlast i poigrava se sudbinom našom, kako smo postali neprijatelji sami sebi?”
Prorokovođi bi drago da je upitan, jer u tom pitanju prepozna da se duh prvaka uputio na put istraživanja istine, na put osvješćivanja. Da su postali nezadovoljni sami sobom, s istinom od koje su do sad živjeli. Da su se postidjeli svoga propusta. Stoga reče tom prvaku:
- Dobro, o kravatanski prvače, pitaš. Svojom postiđenošću, odakle i pitanje tvoje dolazi, stupio si na put oslobođenja. Na pravom si tragu, na Ispravnom putu. Ali budući da djelo oslobođenja nekoga naroda nije stvar samo jednoga prvaka, pa ni svih prvaka zajedno, nego cijeloga naroda, skupi sav kravatanski narod pa ću onda govoriti i odgovoriti na tvoje pitanje. Jer oslobođenja neće biti dok se cijelom narodu obrazi ne zacrvene.
Čuvši to, prvak pohita ostalim prvacima te svi zajedno okupe narod da sav narod čuje što će Prorokovođa reći. A kad se okupiše, Prorokovođa zausti:
- Da, da, zaista se ponekad događa da pobjednici budu prevareni, da zbog nedovoljnog opreza i nedovoljne budnosti svome neprijatelju dopusti da mu ukrade pobjedu. To se dogodilo i vama, o plemeniti Kravatani! Imate pravo. Zaista, dok ste s Drugim ratovali nije vam bilo ravna naroda među narodima. Ali poslije pobjede niste bili dovoljno oprezni ni dovoljno budni. Vi promijeniste stražare svoje slobode i umjesto onih što prvi ustaše, vi postaviste one koji su se protiv njih borili. Odatle sva vaša nevolja, sva vaša propast. Kad svladaste i poraziste Svrab i njegove saveznike, mislili ste da ste ih porazili za cijelu povijest. I odbaciste mačeve svoje. Tada pogriješiste teško. Jer Svrab ima jače saveznike nego ti. Ti Svrabovi saveznici, i bez njega, u miru nastaviše rat protiv tebe. Na čelu im kao i uvijek stajahu tvoji zakleti, apriorni neprijatelji - Albion perfidni. Vi znate što o njima vaša poslovica kaže: da oni i ispod kvočke jaja pokradu a da ona, iako opreznija i od koje druge majke, to ne opazi. Albion, i od zmije lukaviji, nadmaši te svojom diplomacijom.
Albion, ne iz ljubavi prema Svrabu, jer zna koliko nevaljali Svrab vrijedi: on koji svaki rat izgubi, ali se na kraju svakog rata pojavi kao lešinar i traži svoj dio od mrca. Dakle, ne iz ljubavi prema Svrabu, nego da tebe oslabi. Da te oslabi tako da te i tvoj saveznik napusti. Jer tako on tvoga saveznika, kojega on drži za svoga najvećega neprijatelja, bez saveznika ostavlja i tako ga slabi. U toj taktici i strategiji Albion ogavnu Svrab koristi i pomaže ga.
No, oni svejedno ne bi uspjeli da ti zbog svoje nebudnosti i neopreznosti ne zaboravi na svoje unutarnje neprijatelje. Ne bi uspjeli da nisu našli saveznike među vama. Svrab bijaše slaba i delegitimirana, pa oni potražiše saveznike među vašim izdajicama. I nađoše je u šizmi, staroj i novoj. Onoj šizmi koja je protiv tebe i rovarila i ratovala i prije i za vrijeme rata. Vi ih oslobodiste svake krivnje i odgovornosti za zločin izdaje pa se oni vratiše u javni život vašega kraljevstva i zauzeše svoja stara zapovjedna mjesta s kojih nastaviše raditi protiv vas. A osobito rade protiv onih koji prvi ustaše. Tako, dok ste vi spavali, oni preuzeše sve javne medije i otpočeše veliku kampanju vašeg prešućivanja. I trovanja nacionalnog duha i razbijanja nacionalne volje nazivajući to naprednim i liberalno-demokratskim. Sve što je protiv tvoje snage i tvojih ideala nazivaju naprednim: vojsku raspustiše i tako te ostaviše na
milost i nemilost tvojim neprijateljima, sve protuprirodne čine i uživanja nazivaju slobodom osobe, izruguju brak, ljubav i sve ljudske vrline.
Dakako, najprije vašega vođu, Drugoga, oblatiše i prepustiše procesu prešućivanja. Spomen na njega svedoše na neugodno protokololarno podsjećanje s ciljem da u vama izazove osjećaj srama i krivnje jer ga izabraste za vođu. No, vi mu ostadoste vjerni, ali samo u srcu, bez djelatne obrane. Tako pobijedi vaš unutarnji neprijatelj.
Sad ne vi nego oni, oni koji su bili protiv uspostave tvoga kraljevstva, pišu tvoju povijest. U toj povijesti u svakom ratu vi ispadate zločinci, zaplotnjaci i razbijači zajedničkih carstava i kraljevstava, a vaši neprijatelji kulturni pravednici. Šizma tako za se piše da je ona prosvjećeni i kulturni saveznik Albiona i drugih gospodara svijeta, vaših neprijatelja. S prešućivanjem oni su započeli odmah poslije Drugoga rata kada su zajedno sa Svrabom i Albionom kod Olovgrada i na Prekriženom putu organizirali najveći mirnodopski pokolj u povijesti čovječanstva. Izvršili su pokolj oko 300.000 nedužnih Kravatana, među kojima mnogo žena i djece, ali i mnogo onih koji prvi ustaše. Oni su pokolj tolike godine prešućivali, a ti im sve to oprosti i dopusti da se to zaboravi bez kazne. Prešućivanje je imalo za svrhu da se kaže da se to nije ni dogodilo, tako da oni uvijek ispadnu nevini, a vi zločinci. I da se njihov zločin zaboravi. A kad se zaboravi i ti ponovo postaneš neoprezan i nebudan, zločin se prema tebi može ponoviti. I ponovit će se. Svrab i Albion će ga ponoviti. Pa, zaista, koliko tebi treba opomena i ponavljanja?
I tako ne samo da vam ukradoše povijest, nego vam oteše i sadašnjost, a žele isto napraviti i s budućnošću. Patriotski su rat obilježili zločinačkim pothvatom, a njegove obljetnice jedva da se i spominju. Vi ste zamrli, uplašili se i jedva da smijete kravatanstvo i Kravataniju spomenuti. Njihovo obilježavanje obljetnica Patriotskoga rata više je karikatura, ismijavanje, nego posvećivanje toga velikoga dana. Više vaš neprijatelj nije Svrab, nego samo Velesvrab i velesvrabstvo. (Nije šija nego vrat.) Tako Svrab i poslije svega zločina koji počini prema tebi osta čist pred svijetom jer ti sebe napravi sukrivcem zločina nad tobom počinjenim. O, kakva li mazohizma, kakve li tvoje bolesti. Kako to drukčije označiti nego kao doba stalnoga pada, doba propadanja.
Pod diktatom i pranjem mozga od strane Albiona i drugih gospodara svijeta, u izdajničkoj se raboti komunističkoj šizmi sad priključiše i oni koji su se prije pravili njihovim ljutim protivnicima. Oni zajedno preuzeše upravljati svime u kraljevstvu i prodavati te, kao što činjaše u tijeku povijesti. Taj izdajnički nakot živi medu tobom još od 1102., a ti mu nikad korijenje ne isčupa. To je slabost, a ne čovjekoljublje tvoje. Plaćaš svoj grijeh jer ne znaš mrziti svojega neprijatelja.
Kad preuzeše vlast u kraljevstvu tvome, izgradiše učinkovit sustav prešućivanja. One između vas koji su se ranije probudili i shvatili veliku prijevaru, marginalizirali su i pobrinuli se da njihove riječi ne dođu do ostalog naroda. Svoj sustav prešućivanja i oblikovanja potlačenoga javnoga mnijenja nazivaju demokracijom, pače, štoviše liberalizmom. Poneki slučaj pogodan da se prešućivanje učini i predstavi opravdanim, rastrube, njihova autora ocrne kao primitivca i ognjištara, a zatim i sve druge probuđene prispodobe tome slučaju i tako ocrne sve i istjeraju ih iz javnosti. To je njihova metoda ostvarivanja istoga cilja drugom metodom, metodom prešućivanja i istjerivanja iz javnosti. Metode mijenjaju, ali cilj ostaje uvijek isti. Umjesto uhićivanja, za sada, dok nema potrebe za to, i slanja na pošumljavanje pustih otoka, služe se podmuklim sredstvima prešućivanja i istjerivanja iz javnosti i tako od vas prave žive mrtvace. Shvatili su da uhićivanjem i usmrćivanjem vaših najbudnijih od njih prave vaše junake i svece, čija ih visoka sjena tako moćno nadmašuje i natkriva. To je za njih opasno, pa za sada to i izbjegavaju. Od vas su napravili nijema usta, očajnike i razočaranike. Posumnjali ste i sami u sebe, u svoje ciljeve, u svoju pamet, u svoja prava i svoju sposobnost da upravljate kraljevstvom svojim. Tako, konačno, nisu samo najbudniji i oni koji prvi ustaše zatočeni u veliki logor Kravataniju, nego ste svi skupa u tom zajedničkom, tužnom i
bezglasnom logoru. Vi im se tobože osvećujete, pa ne izlazite na izbore. Ali njima, u ovakvoj demokraciji, dovoljno je i da samo jedan od vas izađe na izbore da bi oni ustanovili svoj legitimitet i legalitet.
Velika je to i prevelika prijevara, o Kravatani, da biste je mogli i dalje trpjeti. Zato ustanite, probudite se, obrišite svoje oči od bunila, od predugog spavanja, da biste jasno vidjeli. Jer da biste povratili svoju vlast, morate jasno vidjeti što su vam počinili vaši neprijatelji. Da bi zaželio povratiti svoj ponos i dostojanstvo, cijeli se vaš narod mora postidjeti zbog svoje nebudnosti. A vi prvaci, vi ste dužni objašnjavati narodu što mu se dogodilo, kakva prijevara, kakva tragedija. Budite narod neka ustane, neka preuzme vlast, ako ne želi zauvijek nestati. Budite svjetionici svome narodu.
Neka narod u svoje ruke preuzme izvršavanje svoga suvereniteta, jer mu je on i inače imanentan. Neka izlazi na izbore, jer glasovanjem izražava svoju suverenu volju i ostvaruje svoj suverenitet. Kad narod ne glasuje, napušta, bježi od svoga suvrereniteta prestrašen njegovom imanentnom moći. Istina, time izražava neprijateljstvo prema imperijalnom suverenitetu, ali tada, kad bježi, kad se povlači, neka bude naoružan...
A ti, narode kravatanski, moraš se naučiti razlikovati prevarante i demagoge od istinskih vođa, prvaka i narodnih umnika. Od svjetionika svojih! Znaj da će ti oni uvijek trebati kao posrednici između tebe i tvojih ciljeva. Naučite se okretati glavu od obmanjivača, od demagoga kakvi su Čergaš, Pretrgač, Maljenki i Saransek Žuti, smrdljivi. Ako budete tako postupali, ja ću uvijek biti s vama, ići ću pred vama kao svjetlost, kao zvijezda svjetlonosna i uvijek vam pobjedu osigurati. Zato - ustanite!
II.
Prešućivanje je strategija uništavanja alternative. U politici, i općenito u javnom životu, to je zombiranje ne samo osoba, nego i mišljenja. Ono je kao takvo uništavanje demokracije, samoizdaja liberalizma, protivno je pravima čovjeka i građanina. Trijumfalistička vladavina liberalne demokracije ima za posljedicu svođenje svih političkih opcija na politički centar, što znači stvaranje idejnoga jednostranačja, jednoumlja. Političke stranke nisu ostvarivanje različitih socijalnih, gospodarskih, kulturnih i političkih ideja, nego frakcije u borbi za moć, tek alternativni postupci ostvarivanja iste ideologije - liberalističkoga totalitarizma i “višestranačke” diktature. Prešućivanje je oblik liberalno- demokratske cenzure u vidu privatizacije javnosti i kao takvo uspostava liberalno-demokrastke diktature. I još više, prešućivanje je ne samo nepravedno, nego i onemogućavanje (da ne kažemo zabrana) traženje istine. I pravde. Ono je uništavanje duha, što je jedna od granica liberalne demokracije koje će je uništiti. Ako prerešućivanje kojim slučajem ipak bude probijeno i istina izađe u javnost, onda slijedi represivno ušutkavanje, hard cenzura - politički procesi i zatvaranje, kao u slučaju suđenja kravatanskim novinarima u Haagu i suđenja vašim prvacima, junacima Patriotskog rata u domovini.
To zločinačko prešućivanje u biti je dvostruko: prešućivanje svojih grijeha, svojih zločina i drugih nedjela, i prešućivanje vaših dobrih djela i nevinosti. Prijevara i prešućivanje su postali strategija ne samo vaših liberalnih demokrata; pače, to je strategija liberalne demokracije na svjetskoj razini na čelu s osvajačima svijeta. Strategija liberalno-demokratskoga totalitarizma.
Tako bi i prođe i trideset šesti dan učenja Ispravnoga puta.
ZDRUG HRVATSKE OBRANE "NIKOLA ŠUBIĆ ZRINSKI" NA IZBORIMA ZA A-HSP
Braćo i sestre pravaši
Obzirom na Program A-HSP koji je u potpunosti sukladan našem Programu hrvatske obnove, Zdrug hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski, braniteljska udruga na državnoj razini, sa svim svojim članstvom podržat će na ovim izborima Autohtonu- Hrvatsku stranku prava.
Za Dom!
Pročelnik
Siniša Novak v.r.
Autohtona – Hrvatska stranka prava predstavila svoj program!
Autohtona – Hrvatska stranka prava predstavila je svoj izborni program. Stranka izlazi u svih 11. Izbornih jedinica i tvrdi da su ovi izbori u svim segmentima nedemokratski i posloženi samo za dvije stranke.
Autohtona – Hrvatska stranka prava se ne predaje niti prodaje i ako dobijemo povjerenje ukinut ćemo ovrhe, otpisati dugove, ukinuti blokade tekućih računa.
Za svako rođeno dijete dat ćemo 10 tisuća kuna. Umirovljenicima ćemo povećati mirovine za 15 %, zaustavit ćemo odlazak mladih iz Hrvatske i omogućiti zapošljavanje i dostojan život.
PDV ćemo sa 25 % smanjiti na 17 % i tako poboljšati standard življenja te omogućiti gospodarstvu veću produktivnost i rast.
Uvest ćemo lustraciju za političare koji su opljačkali Hrvatsku i sudjelovali u UDBI i KOS-u, te lustrirati gospodarstvenike koji su imovinu stekli na pljački Hrvatskog naroda.
Osnovat ćemo Hrvatsku banku i tako poslati monetarno slobodni.
Uvest ćemo carine na robu iz inozemstva i tako spasiti gospodarstvo i poljoprivredu u Hrvatskoj.
Vratit ćemo dostojanstvo Hrvatskim braniteljima i uvesti ustavnu kategoriju za branitelje rekao je predsjednik Autohtone – Hrvatske stranke prava Dražen Keleminec.
PROGRAMIRANI KAOS
Uzroke velikih seoba afroazijskih i bliskoistočnih migranata u Europu, ili kako to mediji lažno zovu, uzroke današnje „izbjeglička krize“, svatko traži gdje mu odgovara. Zašto koristiti riječ „izbjeglice“ , ako većinu migranata koji prolaze kroz Hrvatsku čine muškarci u dobi između 20 do 40 godina? Prave izbjeglice nisu imale sreću minimalne dobrodošlice. Počnimo samo abecednim slovom „K“ u opisu topografije smrti. Izbjeglice su bili njemački civili koji su rane 1945. godine bježali pred boljševičkim partizanima i titoističkom martolozima, sjeverno od Königsberga (Kalinjingrada); pa istočno od Konstante do Karlovca, pa onda zapadno do Kočevskog Roga. Na stotine tisuća hrvatskih izbjeglica, na prvoj postaji Križnog puta u Klagenfurtu, u svibnju 1945. godine, nisu čekali Englezi s “Golden ale” pivom, a još manje Amerikanke u Salzburgu ili u Linzu s kutijama “Hershey’s” čokolada. Njih su angloamerički demokrati začas izručili u ralje komunizma.
Kao što svaki terorist u očima javnosti sebe želi prikazati borcem za slobodu, tako i svaki današnji afrički i bliskoistočni migrant, bilo da čuči na cesti u Opatovcu ili leži u blatu u Brežicama („brez“- žica?) sebe želi prikazati mučenikom koji bježi od progona. A od kakvih to užasnih progona “izbjeglice” bježe? Ne pada na pamet niti arapskim niti afričkim migrantima tražiti azil u susjednom bogatom Izraelu niti moliti svoje leteće emire ili šeike za čarobni let tepihom u bogati Kuvajt i Saudijsku Arabiju. Svi migranti odreda žele otići u Njemačku, u zemlju koju se u cijelom svijetu prikazuje kao nekadašnji izvor svih kozmičkih zala. Najviše se migrantima dopada prijam kod djece svojih bivših bijelih gospodara, tj. djece i unuka fašista, kolonista, rasista i svih zloduha iz antifašističke demonologije. Nimalo migranti ne žele graditi svoj politički raj sa svojim domicilnim snagatorima. Stoga se postavlja i školsko pitanje: jesu li stanovnici Afrike i Bliskog Istoku uopće u stanju izgraditi funkcionalnu državu? Ako jesu, ostali bi kod kuće i ne bi išli u Europu. Ako pak nisu, umjesto da odlaze u bijela dvorišta svojih novih gospodara, zašto ne zovu ponovno bijele gospodare u svoje tamne vilajete?
I dalje sanjaju “bešćutni bijeli Zapad”!
Usprkos razvikanim teorijama antikolonijalizma, koje se desetljećima vrte na svjetskim sveučilištima i usprkos činjenici da se najbogatiji kontinent – Afrika – oslobodio od engleskih i francuskih bijelaca, većina migranata i dalje sanja o odlasku na bešćutni bijeli Zapad. Klasičan primjer je današnja Južna Afrika, koja se 1992. politički oslobodila navodnih bijelih negativaca, ali koja je odmah dobila najvišu stopu kriminala na svijetu. Klasičan primjer su i susjedni Zimbabve, odnosno bivša Rodezija, nekad žitnica Afrike, a danas navodno slobodna zemlja, koja je bankrotirala i koja uvozi hranu. Najklasičniji primjer je i država Haiti, pored otoka Kube, koja se je davne 1804. prva oslobodila ropstva i poubijala bijele francuske gospodare. Danas, usprkos neposrednoj blizini najbogatije države na svijetu, tj. Sjeverne Amerike, Haiti slovi i dalje kao najsiromašnija zemlja na svijetu. Puno bliže Europi, veliki Alžir u Africi, 1962. godine etnički je očistio svoju novonastalu državu od 1,2 milijuna kršćanskih i bijelih Francuza, uz nemalu pomoć nesvrstane komunističke Jugoslavije. Ali danas svaki mlađi Alžirac sanja kako otići u Francusku. Nekad je Alžir bio žitnica Francuske; danas, usprkos velikim izvorima nafte, Alžir uvozi hranu – ali zato po postocima izvozi najveći broj ISIL-ovih terorista.
Hrvatski multikulturalni medijski dušobrižnici, na temelju svojih prethodno zadanih pseudoaltruističkih postavaka, dolaze do svojih logičnih samodopadljivih zaključaka. Brojni hrvatski političari, i lijevi i desni, brojne hrvatske medijske zvijezde natječu se tko će pokazati više brige za migrante i tko će više koristiti izraz “humanitarna katastrofa”, u najmanju ruku kao da Hrvatska mora biti glavni europski samaritanac za svakog migranta. No ako je već hrvatskim političarima uistinu stalo da pokažu znakove fingiranog milosrđa, tada bi prvo trebali zbrinuti tisuće hrvatskih beskućnika ili omogućiti besplatni prijevoz do škola za desetke tisuća hrvatskih srednjoškolaca. A da ne govorimo o potrebi davanja državljanstva i isplate odštete obiteljima 200.000 hrvatsko-njemačkih izbjeglica, u čije su se zagrebačke, osječke i varaždinske vile, stanove i gospodarstva 1945. uselili hrvatski i srpski komunisti i njihovi udbaški martolozi.
Grčka iskusila sve čari afro-orijentalnog suživota, Turci sada lako stižu do Beča!
U Hrvatskoj postoje razne teorije o migrantskim navalama na Europu. Gubi se vrijeme napadima na Vladu koja je navodno kriva za politiku odnarođivanja Hrvatske. No hrvatska vlada postupa shodno pravilima komesara Europske unije za čijim je članstvom Hrvatska vapila od 2000. do 2013. Jer niti prethodnoj niti sadašnjoj, ali niti budućoj vladi u Hrvatskoj još nije jasno da je davna 1992. bila godina stvaranja jedne nadnaravne multinacionalne krivotvorine koja, slično kao i Jugoslavija, prije ili kasnije, mora završiti u ratu svih protiv sviju. Migrantski kaos, pogotovo glede fikcije najistočnije schengenske granice, koja se službeno proteže na Egejskom moru između Grčke i Turske, samo je dodatan pokazatelj da je cijela Europska unija od svog početka umjetna konstrukcija bez ikakve političke volje i bez ikakve vojne odluke. Pod idealnim okolnostima, čak kad bi mala Hrvatska bila opasana velikim Kineskim zidom ili barem posuđenim zidom iz Stona, ili živim ili mrtvim zidom, i kada bi i dalje ostala bijela enklava u Europi, ona ne može izdržati pritisak desetaka milijuna neeuropskih migranata koji već žive u Europi.
Gledajući iz dnevnopolitičkog i tehničko-logističkog ugla za nekontrolirane migrantske valove u Hrvatskoj i na cijelom Balkanu, najviše je kriva schengenska Grčka koja danonoćno pušta migrante kroz svoj teritorij. Sa svojih 1,2 milijuna stranaca, koji već dugo žive, rade, ili planduju u Grčkoj, Grčka je već davno isprobala čari tisuću i jedne noći afro-orijentalnog suživota. Zašto bi financijski komatozna Grčka morala danas zbrinjavati dodatnih pola milijuna afroazijskih migranata? A sutra i dodatan milijun? Ali niti susjedna Turska također nije zaboravila svoje zlatno osmanlijsko doba kada je tristo godina vedrila i oblačila s izbjeglicama – od Budimpešte do Soluna i uzduž čitavog Mediterana. Zašto bio Turska danas hranila u svojim kampovima sadašnjih dva milijuna migranata, ako se za njihovo slanje u EU može dobiti od Nijemaca lijep novac i dodatnu odskočnu dasku za povrat propalih carskih snova? Nisu Turci nimalo zaboravili svoj ponižavajuće poraz u Beču 1683., niti bijeg iz Budimpešte 1686., niti na svoju prisilnu deložaciju iz Beograda 1717. A kamoli da turski političari zaboravljaju tešku katoličku šamarčinu dobivenu od princa Eugena u poturčenom Sarajevu 1697. Stara orijentalna divljanja od Like do Tirola i Koruške nekad su Turci činili najmom domaćih martologa, Arnauta i cigana. U austrijskoj Koruškoj još ih dan danas zovu “trkači i palikuće” (Renner und Brenner), upravo kao i njihove partizanske nasljednike iz 1945. godine. Danas Turci puno elegantnije mogu doći do Austrije – lifranjem milijuna uplakanih “izbjeglica”. A konačno, zašto je tobožnja hrvatska riječ “pljačka” – albanskog podrijetla?
Danke Deutschland!
Gledano s ideološkog i povijesnog motrišta, o čemu će u ovim novinama još biti riječi, za migrantski kaos najveću odgovorenost snosi njemačka vlada na čelu s kancelarkom Angelom Merkel. Njene su izjave očekivani odraz njemačke političke neuroze i njemačke povijesne psihodrame iz 1945., tj. godine kada su Saveznici Njemačku sravnili sa zemljom. Svojim podaničkim porukama o potrebi dolaska neeuropskih migranata, njemačka vlada šalje svijetu sliku Njemačke kao velike “Oktoberfest” pivnice s udarnim Bavarkama na granici koje raskrečenih nogu čekaju na afričke i azijske migrante. Nije bitno što uistinu kancelarka Merkel i njen lijevi pobočnik vicekancelar Sigmar Gabriel misle o mućki multikulturalizma. Bitno je da oni urušavaju Njemačku i cijelu Europu u naivnoj vjeri da čine dobro. “Tko god odluči postati ovca, naći će vuka koji će ga pojesti”, davno je pisao antiliberalni i antikomunistički mislilac, ekonomist i sociolog Vilfredo Pareto. Njemačke političke ovce zaista vjeruju da će ih cijeli svijet zavoljeti ako se budu stalno posipali antifašističkim pepelom. Pareto također dobro napominje, a ima tome više od stotinu godina, da kada se liberalno društvo nađe u rasulu, tada se njegovi političari više brinu o čistoći pasmine svojih pasa, nego o vlastitoj rasnoj čistoći.
Njemačka vlada, ali velikim dijelom vlade zemalja EU članica, ne žele dokučiti kakve filmove migranti vrte u svojim glavama. A te slike i filmovi su sasvim drukčiji od filmova europskih političara.
Otkupiteljske iluzije njemačkih i europskih multikulturalista
Ako je već njemačka vlada, a možda sutra i hrvatska vlada, objeručke odlučila postati humanitarni centar za sav jad i svu bijedu svijeta, onda bi bilo puno humanije, a i puno jeftinije da Njemačka pošalje brodove i zrakoplove na istočni Mediteran i pokupi na mjestu događaja sve migrante iz Turske i zatim ih naseli u Njemačku ili u hotele uzduž dubrovačke rivijere. Time bi uštedjela sebi i ostalim državama članicama puno novca i svađe. Njemačka i europski multikulturalisti tada će brzo spoznati istinu iza lažnih priča kako će “migranti stvarati penzije za odumiruću europsku gerijatriju i kako će i migranti kulturno obogatiti cijelu Europu”. U moru svojih otkupiteljskih iluzija njemačka politička klasa i dalje poziva afričke i azijske migrante na put preko tzv. Balkanske rute, izazivajući tako dodatnu međusobnu etničku nesnošljivost i dodatno destabilizirajući cijelu Europu.
Dodatnu nacional-mazohističku akrobaciju čini Njemačka svojim nedavno usvojenim zakonima o deportaciji lažnih azilanta – a tu se prvenstveno misli na lažnjake s Kosova, iz Albanije, Srbije i BiH, među kojima je znatan broj Roma i Sinta. A kako će to Njemačka učiniti, molim? Odluka da se lažne, tzv. “ekonomske” migrante šalje zrakoplovima natrag u njihove matične zemlje zahtijevat će da ih njemački policajci prvo vežu lancima za zrakoplovna sjedala, da im se stave željezne brnjice da ne grizu pilote, i da ih dobro naoružani njemački specijalci prate do odredišta. Imati iluzije da će lažni izbjeglice u Njemačkoj dobrovolju krenuti kući, čak uz pozamašne njemačke milodare, odraz je krajnje političke naivnosti – ili točnije rečeno poslijeratne paranoidne njemačke samocenzure. Evo dakle Njemačke, zemlje koja će sutra postati svjetsko rasadište za tisuće novih terorista, i gdje će se mnogi pitati: “Švabe nas tjeraju, a uzimaju crnce i balije”! Novi zakoni samo će dodatno ojačati terorizam – bilo da se on zvao vahabizam ili salafizam! Ujedno će zakonske odluke potaknuti zavist i mržnju među samim migrantima i neminovno se preliti na sve balkanske narode, i napraviti okvire za velike rasne, etničke i vjerske sukobe u cijeloj Europi. Teroristom se nitko ne rađa, teroristom se postaje.
Današnja Europa, a pogotovo njena historiografski izluđena i politički nesamostalna Njemačka, izašla je već davno iz povijesti i odbacila svaki pojam politike, u vjeri da će se tako dopasti i prijatelju i neprijatelju. No njemačke pokajničke iluzije ne znače da će zato prijatelji i neprijatelji Njemačku više cijeniti. Upravo suprotno. Sve više i više ljudi Europljana i ne-Europljana mrzi Njemačku. U izvanrednom stanju, koje je već odavno nastupilo u Europi na geste njemačke pokajničke dobrote onaj “Drugi” neće istom mjerom uzvratiti. “Drugi” uvijek misli drukčije. Niti treba puno fantazirati o svijetloj hrvatskoj budućnosti. Nova, stara, bivša, ili sadašnja hrvatska vlada morat će se vladati shodno dekretima američkih prokonzula iz Buzina i europskih komesara iz Strasbourga, te u horu i u hodu složno klicati kako “nema alternative Europi, nema alternative NATO-u”, upravo kao što su se njihovi biološki i ideološki preci do 1990. zaklanjali da “nema alternative Jugoslaviji”.
Njemačka, baš kao i sve zemlje EU-a, već je davno ne samo napravila presedan za masovni dolazak milijuna neeuropskih migranata; taj je presedan već odavno probijen sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, prihvaćanjem zakona o tzv. “obiteljskom okupljanju migranata”. Zbrinjavanje jednog milijuna migranata iz Afrike i Azije ove godine u Europi znači obvezno zbrinjavanje 50 milijuna afroazijskih imigranta koji čekaju sutra na svoj red za ulazak u Europu!
dr. Tomislav Sunić
Izdajnik je kuga
Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
