HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!


Večernji list, 30.10.2006.

Novi incident na stolačkoj tvrđavi i brdu Križevac

Razbijena spomen-ploča pokraj križa na stolačkoj tvrđavi

Autor Frano MATIĆ

STOLAC - Veliki kameni križ na stolačkoj tvrđavi ponovno je bio na meti vandala, a ovaj se napad na vjerska obilježja dogodio baš u vrijeme pojačanih strahova od napada na vjerske objekte u Hercegovini. Zasad nepoznati počinitelj ili više njih razbio je spomen-ploču pokraj velikog kamenog križa na Križevcu, tj. stolačkoj tvrđavi.

“Ovo je Turska”

Razbijena ploča postavljena je kao spomen na prvi put križa vjernika stolačke župe koji pohode na stolačku trvrđavu. Ova je ploča i prije uništavana pa je nedavno postavljena nova. I sam veliki kameni križ dosad je nekoliko puta bio na meti uvijek nepozantih počinitelja koji su na njemu ispisivali grafite “Ovo je Turska”.

Uklanjanje kamenog križa sa stolačke tvrđave ultimativno traže stolački Bošnjaci i državno Povjerenstvo za zaštitu nacionalnih spomenika. I Federalno je ministarstvo prostornog uređenja bilo raspisalo natječaj za izbor tvrtke koja bi uklonila kameni križ i postaje križnog puta na stolačkoj tvrđavi, ali do toga nije došlo.

Rasprave i incidenti

Oko velikog kamenog križa na stolačkoj tvrđavi već nekoliko godina vode se brojne rasprave i polemike, a bilježeni su i međunacionalni incidenti. Stolački bošnjaci optužuju Hrvate kako u Stocu žele nametnuti samo katolička tj. hrvatska nacionalna obilježja, te su tako nekoliko puta iskidana katolička i hrvatska obilježja u Stocu kako na stolačkoj tvrđavi tako i u središtu grada. Bošnjaci u Stocu više su puta istaknuli kako im Hrvati nedaju radna mjesta i spriječavaju povratak i obnovu.

S druge strane Stolački su Hrvati ogorčeni favoriziranjem bošnjaka od strane službenog Sarajeva u kojem je inače jak lobi Stolačkih bošnjaka. Zanimljivo je da su se u Stocu događali incidenti zbog nekih stvari koje nisu vezane za ovaj grad, a to je prije svega sukob navijačkih skupina Zrinjskog i Veleža iz Mostara. Tako su prošle godine Stolački bošnjaci zaustavili autobus i fizički nasrnuli na upravu i igrače nogometnog kluba Zrinjski iz Mostara koji su samo prolazili kroz Stolac.

Poruke potpore članovima Al-Qaide!

STOLAC - Na nekoliko lokacija u Stocu pojavili su se grafiti podrške vođama terorističkih organizacija, a jedna od njih ispisana je i na drvenim vratima u Ulici hrvatskih branitelja, na Adi, a piše - Zarkavi je živ. Istom su bojom u toj ulici ispisani i drugi grafiti, primjerice Šeik Ahmed Jasin, Alija, hvala ti, Alija, vole te borci s Ade, a jedan od tih grafita ispisan je i na zgradi HDZ-a u istoj toj ulici. Sve te poruke i grafiti ponovno su uznemirili nacionalne duhove u Stocu, u kojem već dulje ista skupina provokatora nacionalističkim grafitima jednostavno preplavljuje, odnosno uništava pročelja brojnih stambenih i drugih objekata u Stocu, a da stvar bude još gora, dosad nitko nije ništa poduzimao da se to spriječi. Poruke i grafiti u kojima se spominju članovi Al-Qa’ide uznemirile su mnoge u Stocu, a dodatnu živčanost unijelo je i razbijanje spomen-ploče pokraj križa na stolačkoj tvrđavi. Uza sve to, u Stocu je jučer nešto poslije ponoći zabilježen još jedan incident u kojem su hrvatskog mladića D. Grubešića napali i ozlijedili Bošnjaci S. K. i V. K. (Podaci u redakciji).


Zagreb, 29. 10. 2006.

TKO JE IZLUDIO PRAVNU DRŽAVU?

U Republici Hrvatskoj, kao što svi vidimo, događa se od 2000. godine nadalje kontinuirano, bez obzira na predznak vlasti, čudo u povjesti neviđeno. Vi u svijetu, vjerovali ili ne, ne možete naći isti slučaj kao što se događa u formalno samostalnoj, suverenoj i slobodnoj državi, Republici Hrvatskoj. U Hrvatskoj se od strane vladajućih struktura, tobože demokratski izabranih, uz pomoć većine utjecajnih medija, koje te strukture, a u prvom redu strani moćnici, drže u svojim rukama, sustavno omalovažavaju, marginaliziraju i drastično progone hrvatski branitelji, od najviših zapovjednika do običnih vojnika, to jest progone se upravo oni koji su hrvatsku državu obranili, oslobodili i u najboljem smislu stvorili. Dolaskom bjelosvjetski pripremljene SDP-ove, pa i neprirodne, koalicije na vlast od 3. siječnja 2000., to smo mogli i očekivati, osobito iz razloga što su tu vlast objeručke prihvatili upravo oni u svijetu koji nikada nisu bili prijatelji hrvatskoga naroda ni hrvatske države. Predstavnik glavnih među takvima, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Robin Cook, onaj sa riđom bradom, reče i momentalno ostade živ da mu je ta pobjeda na izborima u Hrvatskoj najbolja vijest 21. stoljeća. No, ipak, nije još puno poživio i nije imao priliku uživati u tragediji hrvatskoga naroda.

No, najveća nesreća za hrvatski narod i hrvatsku državu je i nova HDZ-ova vlast, koja je došla krajem 2003.godine, ali nastavila, na žalost, istim i još gorim putem, bez ikakvih skrupula prema hrvatskim braniteljima i svim moralnim vrijednostima Domovinskog rata i hrvatske države.

Pored svih strašnih zločina koje je pretrpio hrvatski narod i hrvatska zemlja, pored do sad već otkrivenih 145 masovnih grobnica za Hrvate i tisuća poginulih i ranjenih, da i ne spominjemo stotine tisuća prognanih sa svojih tisućljetnih ognjišta, neprekidno se izvlače pojedinačne žrtve s agresorske strane i uz medijsku hajku sumnjiče i progone hrvatski branitelji, uz patnju njihovih obitleji, te se sudski maltretiraju i po nekoliko puta, dok ne budu drastično osuđeni na temelju svjedoka agresora, ili eventualno ucijenjenih i potkupljenih lažnih svjedoka Hrvata, bez da optuženi uopće dobiju mogućnost iznijeti u javnost svoje stavove o tim optužbama. Zaista, zar ti naši branitelji nisu bar toliko zaslužili da se čuje i uvažava njihova riječ, makar malo više nego svjedoka s agresorske strane ili krivotvorenih transkripata i kaseta, ako već nema utemeljenih dokaza. Do sada nigdje i nikada u povijesti vlastita država, koja se branila, pa čak i kada je napadala, nije sudila svojim pobjednicima, posebno za nejasne i nedokazane zločine nad pobijeđenom stranom. Do sada je uvijek bilo i uvijek će biti, na žalost "Jao pobijeđenima!", a jedino u Hrvatskoj "Jao pobjednicima!".

Iako je jedino Hrvatska tijekom agresije na nju i tijekom Domovinskog rata vodila mnoge procese i donosila presude za počinjena kaznena djela i zločine i prema agresorskoj strani, ipak nije dobila za to nikakvu zahvalnost i priznanje od svjetskih moćnika, niti agresorske strane, već je dobila trajno izmišljanje zločina, megalomanske optužbe i nemoralne osude. Da se svi počinitelji kaznenih djela nisu mogli otkriti, i to je logično, jer se ne otkriju ni u mirnome stanju zemlje, a kamoli u ratnom.

Koliko su objektivni, realni i moralni pojedini pripadnici onoga naroda koji je najvećom većinom bio na strani agresije na Hrvatsku i BiH i čiji su pripadnici počinili najveće zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, vidi se iz razgovora u Hrvatskom listu, od 21. travnja 2006. godine, s Dragom Roksandićem, povjesničarom i, kako se kaže, jednim od najvećih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj. Nije angažiran u politici, iako mu se to, prema njegovim riječima, više puta i s više strana nudilo. On je kao moralni autoritet u srpskoj zajednici i u Hrvatskoj, ali kad govori o odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj, o Domovinskom ratu, o Haaškom sudu i puno ostaloga, on ni u jednoj riječi ne spominje užasne srpske zločine nad Hrvatima, nego jedino kaže kako je Hrvatska imala puno pravo braniti se, ali "stradali su brojni nedužni ljudi i s hrvatske i srpske strane i činjenica je da uvijek nisu bili iskorišteni svi mehanizmi koji su postojali da se stvar riješi bez rata prije nego je počeo ratni sukob". Zločine jedino spominje u svezi sa akcijom "Oluja", nad srpskom stranom, kao da drugih zločina nije ni bilo. Što onda možemo očekivati od drugih pripadnika toga naroda, koji nisu toliko moralni ni intelektualni?

Kakva je to pravna država?

Sada već imamo i saborskog zastupnika, generala Branimira Glavaša, zapovjednika obrane Osijeka, i brojne druge branitelje Osijeka i Slavonije u pritvoru, i to opet zbog dvadesetak Srba stradalih u Osijeku u tim najtežim i najstrašnijim danima, kada su tisuće granata padale na Osijek i kada je zbog granatiranja i snajpera smrtno stradalo blizu tisuću civila Hrvata, muškaraca, žena i djece, a nekoliko tisuća bilo ranjeno, uz golemo rušenje grada.

Koja je to sad logika takozvane pravne države, da ne istražuje smrt i ranjavanje tisuća Hrvata samo u Osijeku, a i u mnogim drugim mjestima Hrvatske, poput Vukovara, Škabrnje, Dalja, Ćelija, Baćina itd., a izvlači pojedinačne i bar sto puta manje žrtve na srpskoj strani? Znači li to da su hrvatske žrtve nevažne i nije li to teška diskriminacija žrtava i drastično negiranje povijesne istine već sada, dok je živa naša generacija, koja je to sve gledala, pretrpjela i jedva preživjela? Koja normalna vlast bi mogla tolerirati takvo pravosuđe, takvo državno odvjetništvo, takve medije koji linčuju pravdu i istinu i takvu pravnu državu?

Svakom razumnom čovjeku je jasno da takve stvari pravosuđe ne radi samo po sebi i neovisno, nego uz moralnu bijedu najviših pravnih dužnosnika, po diktatu vlasti bez dostojanstva. Nije toj vlasti ni na kraj pameti da se drže onih riječi blagopokojnog kardinala Kuharića: "Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati, ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!"

Odlučan otpor nepravdi i kriminalizaciji Domovinskog rata

Nakon moralno čvrstog držanja i odlučnog pravno utemeljenog otpora generala Glavaša i otpora pojedinačnih pravosudnih djelatnika, vidi se kako to dirigirano pravosuđe gubi glavu i kao pijano glavinja, a javljaju se predstavnici Vlade, države i Sabora, koji kao peru ruke od samih sebe i uzalud bacaju prašinu u oči ljudima, kako pravna država tobože radi svoj posao, a cilj toga kontinuiranog posla, uz pomoć pokvarenih medija, je na praktičnoj i psihološkoj razini žrtve pretvoriti u zločince, a zločince u žrtve.

Kada bi Hrvatska stvarno bila pravna država, što bi naravno trebala biti, i imala odgovornu vlast, koja drži do sebe i države kojom upravlja, onda bi se odgovorne strukture u državi dogovorile na najvišoj razini, to jest u Saboru, kako će pravedno i objektivno razriješiti sve ratne zločine koji su se dogodili na prostorima Republike Hrvatske, jer ratni zločini ne zastarijevaju, a također je jasno da ne mogu svi u isto vrijeme biti procesuirani, jer ih je nažalost pregolem broj. Stoga bi bilo logično da se najprije počne sa procesuiranjem zločina protiv hrvatskoga naroda iz Drugog svjetskog rata i poraća, sve do 1990., ili možda još bolje ili u isto vrijeme, sa procesuiranjem zločina povezanih sa agresijom na Republiku Hrvatsku u vrijeme Domovinskog rata, jer su svježija sjećanja, pa na kraju i sa zločinima i kaznenim djelima prema agresorskoj strani, ako još nisu razriješeni i za koje postoje čvrsti dokazi o počiniteljima.

Uostalom, ne moraju i ne mogu za sve zločine počinitelji biti pronađeni i kažnjeni od ljudske pravde, ako nema čvrstih dokaza i vjerodostojnih svjedoka. Bitno je pravedno pokušati i čuvati dignitet i neovisnost pravosuđa, kako bi ljudi imali povjerenja u pravosuđe.

Za počinitelje je uvijek bolje da budu osuđeni od ljudske pravde i da se pokaju za svoja nedjela, nego da ih dostigne Božja pravda, i na ovom svijetu i u vječnosti. Ta Božja pravda za sva ljudska nedjela, iako nekad spora, sigurna je i dostižna. S obzirom na sve što ih može dostići, unaprijed ih treba žaliti.

Također nas treba tješiti i činjenica da će i nedužnim patnicima sigurno patnje biti nagrađene, ili njima osobno, što će uz čistu savjest imati duševni mir, ili njihovu potomstvu, već i na ovome svijetu, a pogotovo u vječnosti, jer Bog sigurno sve okreće na dobro onima koji ga ljube (Rim 8, 28).

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


www.politicki-zatvorenici.de

Suptilne metode kontroliranja i usmjeravanja bivših HPZ

90.tih je izgledalo da je komunizam konačno pao a sa njim i razne Stasi, KGB, Sekuritate,UDB-e, KOS, etc. U RH je izostao lustracijski zakon kao preduvjet uspješne tranzicije, što je opet omogućilo ostanak intaktne strukture UDBE i KOS-a u državnoj upravi.. . Hrvatskim političkim zatvorenicima „organiziranim“ u državnu udrugu HDPZ, instalirano je vodstvo koje ih već 17 godina uvjerava kako je za lustraciju kasno, kako je dobro za Hrvatsku da u tajnim službama ima iskusne „profesionalce“, i kako sve treba pustiti prirodnoj selekciji i čekati da dinosauri izumru!!!

Medjutim, naivan je, ili zlonamjeran svatko tko vjeruje da u toru može izvesti „pomirdbu“ vukova i ovaca. Ako bi ovce u to i povjerovale, vukovi sigurno ne će i nisu. Samo kratko vrijeme nakon proglašenja RH, kosovci i udbaši ponovo preuzimaju podpunu kontrolu nad bivšim političkim zatvorenicima, naravno, metode su sada rafiniranije i suptilnije: slučajevi Mirka Vidovića, Ljeskarac Ilije,Tome Ereša, Kemala Mujagića, Kreše Parać, Kreše Mikolčića Ilije Barješića Eugena Bratovića, Rade Pejića, Drage Prlja, Oršića, Maksa Cargonje, Franje Ditriha, ali i mnogih drugih čiji su slučajevi hrvatskoj javnosti nepoznati.

Slučaj Drage Prlja,predsjednika imotskog suda iz 71.možda je najilustrativniji. Njegov sin gubi život u nerazriješenim okolnostima u Zagrebu, otac slomljen, ni živ ni mrtav, nema snage raditi kao jurist na zakonu o lustraciji, kao ni na zakonu o hrvatskim političkim zatvorenicima, tako da HPZ –ma zakon doslovce pišu komunisti. Doktora filozofije Barješića, iscrpljuju financijski i danas banalnim sudjenjima koje mu pakuju iskusni profesionalci. Franji Ditrihu, i još mnogima , po zakonu o područjima od posebne državne skrbi,” rješavaju” stambeno pitanje smišljenim davanjem u posjed tudje imovine, u koju on ulaže 10 godina novaca, života i rada, da bi njegovu imovinu nakon 10 godina poklonili nekom drugom. Slučajevi Paraga, Kraljević, Paradžik,Pavlović etc. su posebno poglavlje o kojem hrvatska javnost ponešto i zna, ali niti jedan slučaj do danas nije razriješen. Slučaj Rade Pejića više je nego ilustrativan. Nakon povratka iz emigracije u domovinu, obrovački sud upravo divlja nad njim. Prepoznatljive metode praćenja, kontroliranja ,usmjeravanja, financijskog i zdravstvenog iscrpljivanja očituju se kroz nekoliko sudskih procesa..
Rado Pejić


Glas Koncila, 29.10.2006.

Đurđica Ivanišević Lieb

Nesposobna sirotinja i sposobni bogataši

Zvali su to komunizam s humanim licem kad su radnici, često članovi jedine Partije, dobivali stanove spavaonice koji su onima s molbama zadržanim u ladicama izgledali kao pravo bogatstvo. Istodobno nicale su vile uspješnih direktora tvornica, poduzeća, političara. Braneći se humorom zbog kojeg se moglo ići u zatvor, narod je često vile nazivao po imenima poduzeća ili funkcija koje su vlasnici vila obnašali. Radnici, često stiješnjeni u barakama, osim što su gradili tvornice, gradili su i vile kao najjeftinija i najšutljivija radna snaga. Vile su se, što ne treba posebno objašnjavati, najčešće gradile od pokradenog novca ili materijala. Model je danas ostao isti, samo su se imena i nazivi promijenili.

Pliva je bila značajnija i od Barra i od Actavisa

Današnje su vile npr. transparentno građene - sjećamo se dugih jugoreferata s riječima transparentno ili platforma. Današnje transparentne vile imaju vlasnike koji javno obrazlažu kako su ih zakonito gradili i sagradili. Jedni su branili Hrvatsku u ratu uvozeći oružje u vrijeme embarga i, prema njihovim riječima, samo uzeli postotak, drugi su mijenjali jugodinare u marke, a niz je banaka doslovno i pokradeno golemim kreditima i bez kamata, od čega se urušio i cijeli bankarski sustav. Pojašnjenje o krađi iseljeničkog novca često se sažima u priču o plaći za uvjeravanje iseljenika kako je Hrvatskoj rat nametnut. Još uvijek se na ulicama mogu kupiti jeftini odjevni predmeti poslani iz inozemstva za prognane i izbjegle, koje oni nikada nisu vidjeli. Lista načina na koje se pokušalo zaraditi bez imalo rada bila bi prevelika. Danas je po izgrađenim novim vilama na otocima, pod Sljemenom, na Cmroku očito da se ne radi o uglednim građanima nego mnogima koji su bili pripadnici i navodne zločinačke skupine.

Nastojeći izdvojiti slučaj s prodajom Plive i zabilježiti samo ono što javnost zna, svjedoci smo niza razgovora s menadžerom, tj. posrednikom Željkom Čovićem, direktorom uprave Plive, koji je zaradio milijune kuna na prodaji tvrtke čije brojke variraju od 5 do 20 milijuna, ovisno je li riječ o broju njegovih dionica ili dionicama cijele obitelji. Direktor Čović pojašnjava kako je on samo bio spretan i inteligentan pregovarač. Opisuje i težinu svojih 210 dana pregovora između Barra i Actavisa koji bi se mogli usporediti s najtežim alpinističkim podvizima. Treba spomenuti, kako je javno rečeno, da je Pliva bila značajnija tvrtka i od Barra i od Actavisa. Sada je to samo tvrtka utopljena u veću generičku - ne svrstavajući se uz one koji su htjeli da Plivu preuzme Actavis jer se radi o istim torbarima samo s različitom visinom provizije. Vrijedno je spomenuti na koji način direktor uprave pojašnjava svoju dobit: »U svijetu je uvriježeno pravilo da se menadžment dodatno motivira dodjeljivanjem paketa dionica«, a kao dobrobit uz prodaju Plive navodi se i stvaranje nove generacije hrvatskih brokera.

Još smo uvijek taoci nezasitnih ljudi

Ako u Hrvatskoj biti broker znači prodati obiteljsku dragocjenost koja će uskoro biti potrošena umjesto da se je stvaralački umnaža, hrvatski brokeri razlikuju se od svjetskih jer ne rade za hrvatske interese. Liječnici i znanstvenici koji točno znaju u čemu je riječ i međusobno izmjenjuju saznanja, konačno bi trebali prekinuti šutnju. Šutnja, pa i plaćeni strah, saveznici su uništenja, znanja i pameti - čega će se jednog dana itekako stidjeti. Možda se uzgred može spomenuti i stalno poistovjećivanje generičkih i originalnih lijekova, usporedbom s jednim nedavno snimljenim talijanskim filmom u kojem šef klinike očajava i traži hitno rješavanje situacije u bolnici jer su ostali samo generički lijekovi. To je mala digresija koja se odnosi na urušavanje još jednoga dijela hrvatske proizvodnje. Stalno nam se govorilo da se to radi za opće dobro i u ime viših ciljeva.

Mi smo danas još uvijek taoci nezasitnih ljudi, i među vladajućima i među oporbom, koji često imaju utjecaj i na sudove i na privredu. Ispadamo krivci, kažnjeni smo jer smo govorili kada se mnogo toga moglo spasiti, a i zbog toga što danas govorimo. Uz velike pljačke i pretvorbe išle su i pretvorbe velikih Jugoslavena u velike Hrvate. Nedavno je objavljen razgovor u kojem se osjećalo da i sam urednik koji je intervjuirao diplomata Darka Bekića začuđeno sluša priču o dijelu novca koji je odlazio iz Hrvatske, navodno je dio novca otišao po naredbi predsjednika Tuđmana za formiranje vlade u izbjeglištvu. Po tom SF-scenariju Vlada bi s predsjednikom, u slučaju da je JNA preuzela vlast, otišla na Brijune pa zatim u Austriju gdje bi nastojala upoznati svijet s istinom, a istodobno bi podržavala gerilski rat u Hrvatskoj. Ne ulazeći u pretpostavke koje bi itekako trebalo dokazima pojasniti, govoreći iz blizine diplomat Bekić vjerojatno s pravom opravdava nenapadanje vojarnâ i neke druge predsjednikove postupke. Istodobno se događa da neki od osumnjičenika za kriminal od više milijuna eura govore o svojem udjelu u formiranju takve vlade. Najžalosnije je što prema izjavama stručnjaka svaka šesta kuna iz Hrvatske odlazi na Djevičanske otoke. S pravom novinar zaključuje da ćemo za deset godina gledati isti scenarij s drugim okrivljenicima.

Borba za dostojanstven život

I dok direktor Plive govori o menadžmentu koji se u svijetu dodatno motivira paketom dionica, tj. milijunima kuna, na televiziji majka s hendikepiranim djetetom bori se za veća sredstva bolesnom djetetu s golemom snagom svojstvenom samo majkama. A takve priče valjda ne spadaju u spominjani svijet. Može nas zaista biti stid ako takve slike iz glavnoga nedjeljnog Dnevnika možemo odšutjeti. Gospođa Ančić poznato je lice iz tiska i televizijskih snimaka po svojoj borbi, ne samo za svoje dijete, po čijim crtama lica otkriva što mu je potrebno, nego i za svu ostalu slično bolesnu djecu. Ako postoji slika ljubavi i patnje, onda je to slika upravo te žene koja svoga velikog osmogodišnjeg sina drži u naručju i prenosi na krevet. Majkama s bolesnom djecom, koja često mogu jedino otvarati i zatvarati oči, zakon predviđa dvije tisuće kuna mjesečno do sedme godine, poslije se to smanjuje na tisuću, navodno po strašnim procentima uvjerenja da će dijete umrijeti. A takva djeca često žive puno duže upravo zahvaljujući nesvakidašnjoj borbi svojih majki. Troškovi koji se navode za takvu djecu, od kolica do lijekova protiv dekubitusa, iznose i do 10 tisuća. U Austriji je mjesečni iznos za takvu djecu tisuću eura, a u nekim zemljama EU i veći. Koji to svijet glumimo kada se za najveću patnju dodjeljuje sitniš?

Suvremena umjetnost odmaknuta od plahe ljepote Gospe s Djetetom ponekad dodiruje likove tih žena. A u stvarnosti možemo se zapitati hoćemo li čekati EU da netko toj djeci i njihovim roditeljima omogući dostojanstven život. Istina ove zemlje i sudbina tih majki nije u rukama menadžera, kamatara i novog zanimanja prenositelja novca, nego u rukama svih nas. Velikim dijelom tu mogu pomoći predstavnici Crkve.

Možda je potrebno ići nekoliko stoljeća unatrag iz vremena koje nazivamo modernim i sjetiti se hrabrosti humanista Šimuna Kožičića Benje koji je održao govor pred papom Leonom X, tri godine nakon svjedočenja na sjednici Lateranskog koncila. Bez ustezanja navodi da želi govoriti običnim riječima, otvorena srca - jer tužni govori djeluju jače. Šalje prijekor papi koji građevine oblaže mramorom, na što se Leon X. nije uvrijedio spominjući da su u njegovu kraju dva dječaka iz morduškog plijena otkupljena od Turaka za šest vagona zobi, treći dječak za jedan vagon, a četvrti za pogaču. Svoj govor završava riječima: »To sam vam ipak - ako niste skloni da mi vjerujete - kazao da se, kad do toga dođe, sjetite što sam vam najavio.« Ne zaklanjajući se vremenom humanizma, niti velikim imenom Šimuna Kožičića, na svakom je od nas da prekine sramotnu šutnju u kojoj je bogaćenje na bilo koji način opravdano, a siromaštvo može donijeti samo poneku minutu u Dnevniku.


Sarajevo, 26.10.2006.

KONFERENCIJA ZA NOVINSTVO KARDINALA PULJIĆA

Nakon svršetka 38. redovnog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine upriličena je 26. listopada u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu konferencija za novinstvo na kojoj su sudjelovali predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, i mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik BK BiH, koji je pročitao Priopćenje sa spomenutog zasjedanja.

Pozdravljajući sve nazočne predstavnike medija, kardinal Puljić im je zahvalio za zanimanje i praćenje te izrazio nadu da će korektno upoznati javnost s djelovanjem Katoličke Crkve na prostoru Bosne i Hercegovine naglašavajući da je riječ prije svega o pastoralnom djelovanju.

„Ipak, mi ne možemo biti izvan životnih zbivanja. Jasno je da se uključujemo i u globalna i lokalna životna zbivanja i zauzimamo stajališta u obranu čovjeka, njegova dostojanstva i ljudskih prava. U tom duhu smo i ovaj put razmišljali te u Priopćenju iznijeli svoje mišljenje“, kazao je kardinal Puljić naglašavajući da je kao predsjednik zadovoljan zasjedanjem koje je bilo naporno, ali i učinkovito.

Odgovarajući na pitanje, što će učiniti ako predloženi paket ustavnih promjena bude prihvaćen u parlamentu, kardinal Puljić je kazao da biskupi ostaju kod svojih stavova iznesenih u Mostaru u ožujku ove godine kao i kod vizije društveno-pravog uređenja Bosne i Hercegovine kao multietničke državu u kojoj će se izbalansirati jednaka prava. „U odnosu na predložene ustavne promjene ostajemo kod istih stavova posebno u vezi s glasovanjem na entitetskoj razini. Mi ne možemo niti imamo nadležnost određivati onima koji su nadležni na toj razini niti zapovijedati političarima. Mi smo samo zauzeli stav i to je naše poslanje. Mi nemamo drugih putova“, kazao je kardinal Puljić.

Upitan da konkretno kaže u čemu Hrvati nisu jednakopravni s druga dva naroda, kardinal Puljić je napomenuo kako bi trebalo napraviti studijsku analizu za odgovor na ovo pitanje. Ukazao je na izborni zakon te zamolio novinare da se pozabave odgovorom na pitanje, koliko je sredstava utrošeno za povratak Hrvata u usporedbi s druga dva naroda; koliki je postotak Hrvata u administrativnim strukturama jednog i drugog entiteta napominjući da se na pojedinim područjima BiH katolicima ne štiti čak ni imovina.

Novinari su se zanimali, je li kardinal Puljić razgovarao s nekim od političkih predstavnika, na što je odgovorio negativno rekavši da time ne odbija razgovore. „Otvoren sam za razgovore. Međutim, to što s nekim razgovaram ne znači da podupirem njegove stavove. Kao pastir otvoren sam čuti i primiti na znanje te prenijeti biskupima takva razmišljanja. Dobili smo neke prijedloge o kojima ćemo razmisliti“ kazao je kardinal Puljić. (kta)


Sarajevo, 26.10.2006.

PROPOVIJED BISKUPA PERIĆA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI

Dana 25. listopada u sarajevskoj katedrali Srca Isusova slavljena je Sveta misa u okviru 38. redovnog zasjedanja Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine. Misnom slavlju je predsjedao nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić zajedno sa svim biskupima BK BiH, dubrovačkim biskupom mons. dr. Želimirom Puljićem i dvadesetak svećenika. Misa je slavljena na nakanu za domovinu Bosnu i Hercegovinu u povodu obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine Kotromanić-Kosača, a na Misnom slavlju sudjelovao je i veleposlanik R. Hrvatske dr. Josip Vrbošić. Prigodnu propovijed izrekao je biskup mostarsko duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić. Propovijed prenosimo u cijelosti:

Prigodom zasjedanja Biskupske konferencije zakazana je za večeras ova zajednička sveta Misa ovdje u Stadlerovoj katedrali Srca Isusova da bismo Kristovu žrtvu ljubavi prikazali Bogu Ocu za dobrobit naroda i domovine. Domovina nije samo „gore nebo visoko, dolje more duboko“ ili tlo pod nogama, domovi ili kuće u kojima se stanuje, nego je to u prvom redu zemlja gdje su ljudi rođeni, i gdje žive, i koju doživljavaju kao svoju rodnu grudu; ljudi koji pripadaju istom jeziku, istoj povijesti i kulturi, istoj vjeri i tradiciji. Ovu zemlju ne baštine samo Hrvati od pamtivijeka, nego i drugi narodi već stoljećima. Svima nam je zajednička zemlja, zajednički dom pod istim nebosklonom, makar svatko imao svoje stanove i vrtove, vrata, prozore i ključeve.

Prigodna je također okolnost da danas komemoriramo davno preminuće posljednje bosanske kraljice Katarine Vukčić Kosača, udate Kotromanić, a umrle prije 528 godina, tj. 25. listopada 1478. u Rimu i pokopane u bazilici „Ara Coeli“. Na nadgrobnom spomeniku pred glavnim oltarom najprije joj je stajao natpis na bosanici, danas ga više nema, osim na latinskom jeziku, i to na pokrajnjem stupu. A izvorni je epitaf glasio:

„Katarini Kraljici bosanskoj, Stjepana hercega „Svetoga Sabe“,
poroda Jelene i kuće cara Stjepana kćeri, Tomaša Kralja bosanskoga ženi.
Koliko živi godina 54. I preminu u Rimu ljeta Gospodnjega, 1478.
dana 25. listopada. Spomenik na nju pismom postavljen.“[1]

Katarina nam se ukazuje kao neki nacionalni simbol i paradigma katoličkoga Hrvata i Hrvatice na ovim bosansko-hercegovačkim prostorima kroz vjekove. Udala se kao 22-godišnja djevojka iz Blagaja, iz Huma, današnje Hercegovine, na kraljevski Bobovac, u Bosnu, za kralja Stjepana Tomaša Kotromanića. Vjenčanje je bilo u svibnju 1446., prije 560 godina. S mužem je živjela u braku 15 godina do njegove smrti, 1461. Rodila je troje djece, dva sina i kćer. A kao udovica živjela je 17 godina. Za sudbinu jednoga joj sina ništa se ne zna, a drugo dvoje, Šimuna i Katarinu, odveli su Turci i prevjerili na islam. Ona je sama morala bježati iz svoga kraljevstva, čak ni u Dubrovniku nije mogla opstati, nego se od 1466. godine nastanila u Rimu, gdje je u izgnanstvu proživjela preko 15 godina. Djevojka, supruga, majka, udovica; vjernica, prognanica, izbjeglica, sirotica sa zarobljenom djecom. Sve je poduzimala da djecu otkupi iz ropstva. Bezuspješno. Ostala je bez muža kralja, bez djece, bez kraljevskoga doma i domovine, bez zemlje i kraljevstva! Ali ostala je vjerna Petrovoj Stolici. Kao uzorna trećoredica u Franjevačkom se redu štuje kao Božja ugodnica.

Potreba molitve. Uvijek smo kao vjernici dužni uzdizati molitve Bogu za svoj dom i za svoj narod, i u ratu i u miru, pogotovo kad narod vidimo ugrožen u bilo kojem smislu. A narod ovaj današnji kao da je ugrožen u samoj svojoj egzistenciji u ovoj svojoj zemlji. Ne treba biti prorok sutrašnjice, dosta je imati malo pamćenja iz prošlosti, one bliže, ne čak one tako daleke, iz Katarininih vremena, i dosta je biti svjedok-očevidac današnjice. A kao svjedoci vidimo da nam se narod rasuo zbog ratnih djelovanja, i rasipa zbog poratnih posljedica, djelomično i iz želje za sigurnijim osobnim, obiteljskim i društvenim stanjem, za kvalitetnijim kruhom i krovom u drugim zemljama i kontinentima. Od onih 820.000 pripadnika hrvatskoga naroda, koliko ih je prema nekim statistikama moglo biti na ovim prostorima uoči posljednjega rata, sada imamo oko 460 tisuća katolika, kako svake godine podnosimo statistička izvješća Svetoj Stolici.[2]

Kad smo već kod tih statistika, ističemo svjetsku anomaliju kod nas. Naime u svakoj se kulturnoj državi na svijetu svake desete godine provodi popis pučanstva. U nas je taj popis bio 1991. Trebao se obaviti 2001. Ali, evo, već šesta godina teče, a od popisa glasa čuti nije. A oni koji bi zbog toga ne-popisa trebali izraziti svoju „duboku zabrinutost“, kao da šutnjom izražavaju svoje duboko zadovoljstvo. I ne znamo dokle će ovako potrajati da ne znamo ni koliko nas ima, ni koliko nas nema. Ili se čeka da stariji prognanici izumru, a da im se djeca odškoluju, vjenčaju i zaposle u drugim zemljama?

Mi sami. Bez obzira koji su međunarodni predstavnici ili susjedi naši krivi za našu situaciju, pošteno je da se ovdje večeras mi kršćani ispitamo kakvi smo. Vidimo kako je dragi Bog pripustio pa smo se i mi sami u okviru svoga hrvatskoga tijela, što od sebe što s pomoću drugih tako međusobno razdijelili, u brojne stranke zastranili, na unosna mjesta pojagmili, da pogodujemo sami svojoj nevolji. Perditio ex te, o Israel - Izraele, iz tebe je samoga propast, nešto je slično govorio prorok Hošea. A u mene tvoja je pomoć, govoraše Bog po istom proroku (Hš 13, 9). Božji mali izabrani narod nisu mogli uništiti ni genocidni zakoni faraonovi u Egiptu, ni moćni osvajači Asirci u progonu, ni desetljetna sužanjstva u Babilonu, ni razorne rimske legije, koje su se iživljavale nad Hramom i Jeruzalemom. Pomoć je njegova bila u Bogu.

Za čudo Božje, preživjeli smo tolike sile ovoga svijeta koje su ovuda protutnjale, a sve su se ukazivale kao besmrtne zvijezde našega neba: te „besmrtno“ 400-stoljetno Carstvo, te „besmrtna“ 40-godišnja Carevina, te „besmrtna“ 23-godišnja Kraljevina, te „besmrtna“ 4-godišnja Nezavisna, te „besmrtni“ 45-godišnji komunistički Imperij. Preživjet ćemo i ovu „besmrtnu“ suvremenu Zaštitnicu. Baš zato što se uzdamo u Boga! A ne nadamo se, kako kaže psalmist, od konja spasenju! (Ps 33, 17).

Opet smo kao narod u situaciji maloga Davida, koji nema ni moćna glasa, ni silne vojske, ni nuklearnog plašila, ni mehanizma veta, samo deset Božjih zapovijedi i sedam svetih sakramenata i kršćansko povjerenje u Boga!

O kad bismo opsluživali tih Deset Božjih zapovijedi i s pobožnošću i strahopoštovanjem primali tih Sedam svetih Kristovih sakramenata! O kad bismo imali beskrajno pouzdanje u Boga, u njegov plan života i u njegov program spasenja! U njegovu pravdu i u njegovo milosrđe!

Stojimo pred premoćnim svjetskim Golijatom, koji samouvjereno izaziva na bojnom polju, hoda po domaćem parlamentu, saziva stranačke predstavnike, obećaje, ucjenjuje, prijeti sudovima, obara koga hoće, a uzdiže koga hoće. Stojimo kao malo stado pred mnoštvom onih koji nas uvjeravaju da se za nas jače brinu nego što se mi sami brinemo za sebe.

O kad bismo čvrsto stajali na braniku pravde i poštenja! I ne popuštali u načelima istine i dobra!

Na ovom je svijetu samo Petrovoj Stolici - ona je jedina besmrtna zvijezda! - zajamčeno da je vrata paklena ne će nadvladati, da će opstati do Sudnjega dana kao Božji putokaz u ovoj općoj dezorijentaciji. I tko se bude držao Božjih zakona na Petrovoj lađi, može očekivati preživljenje u bjesnilu morskoga valovlja.

Vječna domovina. Dok razmišljamo o zemaljskoj domovini, Isus nas svojim ozbiljnim riječima u odlomku Lukina Evanđelja (12, 35-40), poziva na budnost, spremnost i pripravu za vječni dom. Isus govori o Gospodarevu dolasku, zapravo o svome Pojavku, ne samo onom o Sudnjem danu, nego i o ovom, rekli bismo, privatnom pohodu privatnoj osobi. Kucne po ramenu i naredi: „Diži se, spremi se na put, na sud. U dom ti je Gospodnji!“ Svima nam je stati pred sudište Božje! Od nas traži da nam bokovi budu opasani, svjetiljke upaljene, pune ulja, a mi u napetosti čekanja Gospodara koji dolazi kad on hoće. Nijedan dakle čovjek na ovome svijetu ne zna dana ni časa kad će Vječni sići u vrijeme i kada će stići Božji računi na isplatu. Razmišljamo li i volimo li uopće razmišljati kako bismo željeli da nas Gospodar nađe kada dođe? Prije svega, htjeli bismo da nas Bog zatekne s ispunjenim zadatkom. Mnogi između nas nikada ne dovrše što započnu. Život nam je pun dobrih nakana i ciljeva, a nikako posve ostvariti zadane svrhe. Gospodin Isus reče za sebe: Oče, "ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti" (Iv 17, 4). U 33. godini života! Voljeli bismo da na kraju svoga života možemo izreći ovu i ovakvu Isusovu rečenicu:

Bio sam otac i izvršio sam očinsku dužnost.

Bila sam majka i nisam ništa propustila učiniti što sam trebala učiniti prema ukućanima svojim.

Bila sam časna sestra i opslužila sam sve što sam obećala i što je od mene Crkva željela.

Bio sam svećenik i ispunio svaki svećenički zadatak.

Bio sam biskup i poduzimao sam sve što je u mojoj službi.

Blago takvim slugama i sluškinjama koji tako nešto mogu reći i u svojoj 35. i u svojoj 55. i u 95. godini života.

Drugo, željeli bismo da nas Bog zatekne u miru sa svima oko nas, s našom braćom i sestrama, s našim bližnjima, suradnicima, s dojučerašnjim ili današnjim protivnicima, sa svim ljudima, koliko je do nas, rekao bi sv. Pavao Rimljanima (12, 18). Neka ne zađe sunce nad vašom srdžbom, poručuje sv. Pavao Efežanima (4, 26). A pogotovo sunce života. I nikad ne znamo koje će nam to biti posljednje sunce, i posljednji zalazak. Zato pomirenje još za vida!

Treće, željeli bismo da nas Bog zatekne pomirene sa samim Sobom. Bitna je razlika, osjećamo li se kao da idemo ususret nekomu hladnom i nepoznatom strancu ili idemo u naručje Oca nebeskoga kojega smo uvijek voljeli i strahopoštovali. Željeli bismo da nas Bog zatekne pomirene sa Sobom, uvijek budne u molitvi i raspjevane Njemu na slavu.

Zaključak. Ne boj se, stado malo. Ovo je prvo poluvrijeme životne utakmice ovdje na ovoj prognaničkoj zemaljskoj domovini, dolini suza - ta i molimo li svaki dan po tri puta: “Mi prognani sinovi Evini, tugujući i plačući, u ovoj suznoj dolini? . gdje nam je kroz mnoge prolaziti nevolje, po pravilima vječnoga Sudca, očekujući nagradu od njega za ono što smo u tijelu dobra učinili. Ako od Njega očekujemo plaću samo na ovome svijetu, mi smo kršćani najbjedniji od svih ljudi. Naša je prava, vlastita i neuništiva domovina na nebesima.

Ako se prema ovozemaljskoj domovini, koju nam je Bog dao kao prolaznu, neodgovorno u životu ponašamo, kako možemo očekivati da ćemo onu nebesku zadobiti kao svoju vlastitu - neprolaznu?(kta)


Podmilačje, 26.10.2006.

PRVA SVEČANA MISA U KRIPTI NOVE CRKVE SV. IVE KRSTITELJA U PODMILAČJU

Dana 22. listopada proslavljena je u kripti nove crkve svetišta sv. Ive Krstitelja u Podmilačju prva svečana sveta misa.

Misno slavlje predvodio je fra Niko Petonjić, gvardijan jajačkog samostana svetog Luke u Jajcu. U slavlju je sudjelovalo 8 svećenika i 5 časnih sestara. Kripta je bila prepuna vjernika iz cijelog jajačkog kraja. Sve okupljene pozdravio je i dobrodošlicu iskazao upravitelj Svetišta, fra Zoran Mandić. U ime Provincijala, koji je zbog obaveza bio spriječen prisustvovati, vjernicima se obratio fra Zdravko Dadić, ekonom provincije i definitor. On je istakao važnost ovog događaja i izgradnje Svetišta za franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu i čitav naš narod. Svoje dojmove na koncu svete mise s vjernicima su podijelili i fra Pero Karajica, župnik u Kotor Varošu i fra Stipo Karajica, upravitelj izgradnje samostana svetog Nikole na Kovačićima u Sarajevu.

Veliki je ovo događaj za cijeli naš narod jer svetište sv. Ive Krstitelja je najstarije i najveće nemarijansko svetište u jugoistočnoj Europi. Datira iz XV. stoljeća kada je vjerojatno sagrađena i stara crkvica sv. Ive koja je početkom 20. stoljeća ugrađena u novu veliku crkvu. Svetište je preživjelo stoljeća ali ne i zadnji rat. Tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1. ožujka 1993, svetište je do temelja razoreno od strane srpske vojske. Odmah nakon oslobođenja i povratka iz progonstva razmišljalo se o obnovi i izgradnji nove crkve. Usvojen je idejni projekt slovenskog arhitekta Marka Mušića iz Ljubljane. Iskopi za novu crkvu su otpočeli u ožujku 2004. godine. Građevinska tvrtka Komotin izvodi betonske radove na novoj crkvi od svibnja 2005. Do danas su izgrađena tri kata župnog centra i za liturgijsko slavlje je osposobljena kripta sa sakristijom. Sveta misa se do sada slavila u maloj crkvici sv. Ive i na vanjskom oltaru. Fra Pero Karajica je u svom govoru spomenuo kako su vjernici zajedničkim nastojanjem napokon dobili krov nad glavom, tj. ploču buduće nove velike crkve svetog Ive Krstitelja. Crkvu grade vjernici i svi ljudi dobre volje zajedno sa fratrima. Stoga, izgradnja ove crkve predstavlja simbol nade i temelj vjere u zajednički život u našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini. Pokretačka snaga obnove i izgradnje je ljubav, kao što to i poručuje plakat sa nove crkve: LJUBAVLJU GRADIMO SVETIŠTE SVETOG IVE U PODMILAČJU!(kta/sr)


Amerika ne pušta hrvatskog mučenika

Večernji list, 26.10.2006.

Bušić u zatvoru još dvije godine

Autor Jadranka Jureško-Kero
Hrvatski emigrant i zatvorenik Zvonko Bušić neće biti pušten na slobodu do kraja listopada i potom deportiran u Hrvatsku kao što se najavljivalo sredinom rujna. Zvonko Bušić, potvrdila je za Večernji list uprava zatvora Allenwood, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, ostaje u zatvoru najmanje do srpnja 2008. godine!

Pravi džentlmen

Za taj je datum sudski odbor koji rješava zahtjeve zatvorenika za uvjetni otpust, odgodio mogućnost da se Bušiću povoljno riješi molba za prekid zatvorske kazne.

Podsjetimo, Bušić je osuđen na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon deset godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, a to je Bušić ispunio 11. rujna 2006. godine.

– Ne mogu vam reći ništa više od informacije da Zvonko Bušić ostaje u zatvoru i da komisija koja odlučuje o njegovu slučaju nije odobrila da ga pustimo na slobodu i deportiramo iz Amerike. To je njihovo legitimno pravo, kao što Bušić ima pravo nadati se da će se u srpnju 2008. godine povoljnije riješiti njegov slučaj – potvrdio nam je službenik zatvora u Allenwoodu zadužen za informiranje. Nakon kratkog šoka kad je doznao rasplet situacije, Bušić se, kaže, smirio, u psihički je stabilnom stanju i ponaša se kao “pravi džentlmen”.

– Realno govoreći, Zvonko Bušić mogao je biti pušten i prebačen u Hrvatsku ili u bilo koju drugu zemlju koju on navede, da je 12. rujna tako odlučila komisija za uvjetne otpuste, ali ona nije donijela pozitivno rješenje.

Postojala je, dakle, legalna mogućnost da Zvonko Bušić bude uvjetno pušten, ali sudski odbor odlučio je drukčije i on treba nastaviti služiti doživotnu kaznu. Mogli bi se nabrajati mnogi razlozi koji su doveli do takve odluke, ali mi nismo ovlašteni da o njima govorimo – kažu u zatvoru Allenwood. Razumiju da je cijela priča delikatna i vrlo neugodna za suprugu i obitelj Zvonka Bušića, ali zakon je, kažu, jači od emocija.

Osjetljivi na terorizam

Neslužbeno od američkih pravnih stručnjaka Večernjak doznaje da se razlog odgode Bušićeva puštanja iz zatvora skriva u težini slučaja Bušić. Jer Amerika je osjetljivija na terorističke napade nakon 11. rujna 2001. godine, a prema njihovim zakonima, djelo počinjeno prije 30 godina ima sve karakteristike teškog terorističkog čina.

– Uoči izbora za Kongres u studenome i kritika koje Bush svakodnevno prima zbog Iraka i uzaludne potrage za Osamom bin Ladenom, nitko iz službene administracije ne želi da se piše kako je Amerika pustila Zvonka Bušića na slobodu – upozorava naš izvor.


voiceofcroatia.net, 26.10.2006

Ne treba čekati Sanaderov trenutak sa Savom Štrbcom

Robert A. Bradtke, američki veleposlanik u Hrvatskoj, potvrdio je u intervjuu za hrvatske novine da će Hrvatska biti samo pozvana u članstvo u NATO godine 2008. Evo što je veleposlanik rekao (i što je rekao predsjednik Bush, kad već Sanader i njegova klapa nisu shvatili): «Predsjednik Bush je rekao da će već u Rigi, dakle ove godine u studenom, raditi na podršci ulasku RH u NATO i EU. On je rekao da je 2008. godina “razuman datum” da se to i ostvari. Time je mislio da će 2008. godine biti odaslane pozivnice.“ „Nije izgledno“ da Hrvatska uđe u NATO 2008. (Robert A. Bradtke: G. W. Bush želi Sanadera kao savjetnika za regiju, Jutarnji list, 24. 10. 2006)

Zašto su Sanader i drugovi toliko uzbuđeni tim sastankom s predsjednikom Bushom, da su ga čak proglasili „povijesnim trenutkom,“ ostaje vidjeti. I on i novinari koje je sa sobom vodio u SAD lagali su o "definiranom" datumu ulaska Hrvatske u NATO i EU. Oporba u Hrvatskoj cinično konstatira da će Hrvatska tek vidjeti što smo dali predsjedniku Bushu za taj njihov sastanak.

Usput, Sanader i Mesić imaju također objasniti kakvu su “pomirbu” dogovorili na sastanku sa srbijanskim predsjednikom Tadićem u Smiljanu prošlog ljeta, obzirom da ga američki veleposlanik navodi za primjer glede povjerenja u njihovu lidersku ulogu u regiji. Očito je to bila još jedna prilika – na hrvatskom teritoriju (kao i rat) – za izjednačenje krivnje između srbijanskog agresora i hrvatske žrtve u ratu 90-tih, što je i "logika" na kojoj se temelje lažne optužnice protiv hrvatskih generala u Haagu.

Američki veleposlanik potvrđuje da je "potpuna suradnja" s Haaškim sudom također iza 'poboljšanja' odnosa između SAD-a i Hrvatske.

Irak, Afghanistan, i članak 98. tek su "detalji" o kojim se nije raspravljalo na toj strateškoj razini susreta između predsjednika Busha i premijera Sanadera. Protivno ovoj interpretaciji od američkog veleposlanika, Sanader je to predstavio kao nešto što predsjednik Bush nije niti spomenuo (dakle Hrvatska ne mora u tome sudjelovati).

Absurd očitih laži Sanadera i njegovih novinara o njegovu susretu s predsjednikom Bushom kulminirao je usporedbom sa suradnjom ranog Clintona s Tuđmanom u prvoj polovici 90-tih. (Vrijeme apsurda, Tihomir Dujmović, Večernji list, 22. 10. 2006.) Da je to istina, Sanader bi bio sljedeći optuženik na sudu Haagu, a ne bi "bezuvjetno surađivao" s istim. Clintonova vlada je dala zeleno svjetlo (i potporu) operaciji Oluja 1995. koja se upravo sad nalazi na stolu haaškog tribunala.

Hrvati moraju zahtijevati transparentnu politiku, barem od svoje vlade, inače će se ove beskurpulozne izdajice što revidiraju i izvrću istnu o Domovinskom ratu uskoro pojaviti na slici sa srbijanskim kriminalcem Savom Štrbcom, i to nazvati “povijesnim trenutkom.”

Da nije hrvatski premijer, ne bi nas zanimalo čiji je Sanader savjetnik i za koga radi: za predsjenika Busha, Tadića ili Strbca. Radi se o sukobu interesa na štetu Hrvata i istine o Domovinskom ratu, o čemu se najvjerojatnije može i treba pokrenuti i istraga.

U svakom slučaju, Sanader može prenijeti svoje iskustvo iz Akcijskog plana gosp. Tadiću, ako to američki veleposlanik i Tadić uistinu žele, međutim to ga ne iskupljuje od krivnje za Akcijski plan - lažne optužnice - protiv hrvatskih genrala koji su porazili te srpske agresore u ratu. Neviđeni hipokrit! Može se Sanader za tu politiku zahvaljivati Mesiću i komu želi, ali i on je kriv u očima hrvatske javnosti. Hrvatska ne može sebi priuštiti još jedan Sanaderov trenutak, sa Savom Štrbcom.

VoC


25.10.2006.

Atentat na Jevrema Brkovića

Ubijen njegov čuvar

Poznati crnogorski pjesnik, pisac i novelist Jevrem Brković pretučen je željeznim šipkama u utorak navečer u Podgorici, dok je njegov vozač, koji mu je pokušao pomoći, upucan od strane napadača.

"Napad se dogodio oko 20 sati navečer ispred Brkovićevog doma u Podgorici, kada su ga zaskočila tri maskirana muškarca te počela tući", rekla je glasnogovornica tamošnje policije Tamara Popović za Associated Press.

Brkovićev čuvar, Srđan Vojičić, koji je pisca dovezao kući, odlazeći je primijetio kako su trojica muškaraca nasrnula na pisca, te se vratio i pokušao mu pomoći, međutim, jedan od napadača je pucao u njega od čega je preminuo. "Brković je odveden u podgoričku bolnicu, no težina ozljeda nije poznata. Motiv napadača također još nije poznat" - dodala je Popović. Brković je jedan od najpoznatijih crnogorskih pisaca, a cijenjen je i u Hrvatskoj. Naime, Brković se 1991. godine, kada je u Hrvatskoj počeo rat, doselio u Hrvatsku te je izražavao žaljenje zbog napada dajući podršku našoj zemlji.
U Crnu Goru vratio se 1999. godine.
"Brkovića u Srbiji često nazivaju "dokazanim demokratom", "ustašom" i "fašistom", a u beogradskim medijima optuživan je za "srbofobiju" koja je dokazivana time što je Brković utočište od nasilja nedemokratske države pronašao u demokraciji Tuđmanove Hrvatske." - piše Mediaclub.cg.yu dodajući kako se riječima strašnije borio za Hrvatsku i BiH za vrijeme rata nego neki njihovi državljani.

"Bio Tuđmanov dvorski pjesnik ili ne, Brković je po podacima s interneta najprevođeniji crnogorski pjesnik" - stoji u opisu književnika na stranicama Mediacluba.


Mesić smanjio kazne ratnom zločincu i ubojici

ZAGREB - Bivšem pripadniku milicije tzv. SAO krajine Dragiši Čančareviću (45), pravomoćno osuđenom na deset godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civila i ratnih zarobljenika, odlukom predsjednika Republike kazna je smanjena za jednu godinu.

Čančarević je uhićen 1999. u vrijeme kada je u odori hrvatskog policajca zapovjedao IV. policijskom postajom u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo Naselje. Na to je mjesto imenovan u vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.


Sarajevo, 24.10.2006.

ZAPOČELO ZASJEDANJE BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Biskupi Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine započeli su danas, 24. listopada svoje 38. redovno zasjedanje u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića. Osim biskupa BK BiH na zasjedanju sudjeluje dubrovački biskup mons. dr. Želimir Puljić kao delegat Hrvatske Biskupske Konferencije. U ime odsutnog apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini mons. Alessandra D'Errica na zasjedanju će sudjelovati tajnik Waldemar Stanisław Sommertag. U popodnevnim satima biskupima će se pridružiti dr. Leo-M. Maasburg, nacionalni direktor Papinskih misijskih djela, kao delegat Austrijske Biskupske Konferencije. Budući da Međunarodna Biskupska Konferencija sv. Ćirila i Metoda ima zasjedanje u isto vrijeme kada i BK BiH, nije im bilo moguće poslati svog delegata.

Kardinal Puljić je na početku kao predsjednik i kao domaćin svima izrazio dobrodošlicu istaknuvši da će ovo zasjedanje biti stavljeno u kontekst života i rada partikularne Crkve u sadašnjosti, ali i u kontekstu svjetskih zbivanja.

„Sva životna događanja jesu stvarnost u kojoj živimo i koju u sebi nosimo proživljavajući svagdanje izazove. Još uvijek se snažno osjećaju posljedice komunističkog vremena, ratnih stradanja i vremena poraća. Sva zbivanja odražavaju se na osobni i na zajednički život“, kazao je kardinal Puljić spominjući neka događanja na svjetskoj razini počevši od strašne drame genocida u Darfuru u Sudanu, rata i poraća u Libanonu, nemilih događanja u Svetoj Zemlji, krvavih zbivanja u Iraku i Šrilanki preko haranja side i tuberkuloze i brojnih ovisnosti u Africi do zabrinjavajućih zakona o istospolnim brakovima, eutanaziji i na planu bioetike u nekim zapadnoeuropskim zemljama. U vezi sa stanjem u Bosni i Hercegovini kardinal Puljić je spomenuo eho nedavnih izbora, donošenje ili pripremu nekih zakona i provedbu Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u BiH kao i ratifikaciju Ugovora između BiH i Svete Stolice.

Kardinal Puljić se osvrnuo i na crkvenu razinu podsjetivši na burne reakcije muslimana nakon nedavnog Papina govora u Regensburgu i istaknuvši potrebu ozbiljnog dijaloga. Podsjetio je na nedavno zasjedanje Vijeća biskupskih konferencija Europe, koje je održano od 5. do 8. listopada u Peterburgu, i na kojem su obrađene brojne važne teme. Osvrćući se na dosta sumornu situaciju, kardinal Puljić je kazao da se traže vodeće snage koje ne zataškavaju probleme nego poznaju, posreduju i krče putove koji vode naprijed. „U tom složenom društvu, kulturi, politici i privredi, pa i prema nevolji i bijedi i stanju beznađa ponekad nije dovoljno imati dobru nakanu. Potrebno je na najbolji mogući način interdisciplinarno iskoristiti relevantne snage kako bi se moglo djelovati na najbolji mogući način… Umjesto da upadnemo u napast samosažaljenja, bilo na osobnoj razini ili razini zajednice, potrebno je ovo vrijeme shvatiti kao izazov i šansu naših ostvarenja“, rekao je kardinal Puljić istaknuvši potrebu socijalnog naviještanja Crkve djelom i riječju, unutra i prema vani, umrežavanja rada, solidarnosti i razvoja svijesti i odgovornosti.

U okviru zasjedanja bit će održan Studijski dan u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u srijedu, 25. listopada s početkom u 9 sati na temu: Obitelj – zajednica vjere. Organizator je Vrhbosanska nadbiskupija.

U srijedu, 25. listopada u 18 sati u katedrali Srca Isusova biskupi će slaviti Svetu misu. Budući da je toga dana obljetnica smrti kraljice Katarine Kotromanić – Kosača, bit će uzet misni obrazac - za Domovinu. Predslavit će kardinal Puljić, a propovijedati mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski.

Zasjedanje BK BiH će završiti u četvrtak, 26. listopada konferencijom za tisak u 12 sati. Sve praktične informacije novinari mogu dobiti u Tajništvu BK BiH na tel/fax 033.666-867. U četvrtak, 26. listopada u 12.00 h u zgradi Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog (Kaptol 7) bit će održana konferencija za tisak. (KTA)


Večernji list, 24.10.2006.

Glavaš nakon izbjegavanja pritvora: Osjećam se kao ptica

OSIJEK Trenutno najspominjaniji Osječanin zadovoljan nakon izlaska iz Suda

Branimir Glavaš je noćas oko pola sata nakon ponoći izišao iz zgrade Suda u Osijeku, a okupljeni novinari i fotoreporteri su nakon osam sati čekanja konačno došli na svoje. Glavaš ih je poveo u obližnji Old Bridge Pub na neformalno druženje.

Nakon što je istražni sudac odbio prijedlog Županijskog državnog odvjetništva o zadržavanju osumnjičenika dok se ne donese odluka o pitanju mjesne nadležnosti, Glavaš se s osmijehom na licu obratio nazočnim novinarima.

Na pitanje "Kako se osjećate?", Glavaš je odgovorio "Kao ptica", a na nadopunu "Slobodno kao ptica?", zanimljivo, nije reagirao. Potom je u šali novinarima dobacio da im je najbolje da idu kući spavati.

Ipak, svi su zajedno krenuli u obližnji ugostiteljski opbjekt u kojem su nazočni popili prvu rundu na račun vlasnice lokala. Glavaš je izjavio kako se nada da ga se gazdarica ne boji. Trenutno najspominjaniji stanovnik Osijeka čuo se i sa svojim sinom kojem je ukratko ispričao što se događalo na Sudu. Glavaš nije propustio u svom stilu "pecnuti" Vladimira Šeksa. Nakon što je uzeo bočicu vode kroz smijeh je rekao: "Kad bi Šeks pio Janu, promijenio bi ten pa ga žena ne bi trebala svaki put pudrati". Druženje nije dugo trajalo. Branimir Glavaš potom je pozdravio novinare, dobacivši im u prolazu kako će se sigurno još vidjeti. I bio je u pravu, s obzirom da se danas oko 12 sati održavala konferencija za novinstvo Hrvatskog demokratskog sabora Slavonije i Baranje (HDSSB), na kojoj Glavaš nije govorio, već je smo bio među novinarima.

U sljedećih par dana bit će jasnije što će se događati u jednom od najvećih sudskih slučajeva u posljednjih nekoliko godina. Osnovno je pitanje - gdje će Branimr Glavaš biti pritvoren? Državno odvjetništvo će se žaliti na jučerašnju odluku o nenadležnosti Suda u Osijeku, a o tome će u roku od 48 sati odlučiti Izvanraspravno vijeće Suda. O Glavašu će se opet raspravljati i u Zagrebu jer je jučer, kao što smo već pisali, bilo nepravilnosti u postupku. Naime, zahtjev istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu Zdenka Posavca bio je, po nekim tumačenjima, neustavan jer je istražni sudac najprije trebao podnijeti zahtjev za ukidanje imuniteta, a tek nakon odobrenja odrediti pritvor.

Na zagrebačkom Županijskom sudu je u tijeku rasprava nakon koje će u ovom pravno kompliciranom slučaju, nadamo se, postati jasnije sliku što će se događati s Branimirom Glavašem.


Glas Koncila, 22.10.2006.

Medijske igre s (ne)radnom nedjeljom

Kad bi netko danas proveo anketu među građanima koji prate medije u Hrvatskoj, rezultat bi ispitivanja pokazao da je gotovo 99% informiranih građana uvjereno kako stvarno Katolička Crkva u Hrvatskoj od vlasti traži raspisivanje referenduma za neradnu nedjelju. A Katolička Crkva niti je kanila, niti pokreće, niti će pokrenuti pitanje raspisivanja referenduma o pitanju (ne)rada trgovina nedjeljom. Zanimljivo je da o tome ništa nije objavilo niti jedno crkveno glasilo: niti agencija IKA, niti Hrvatski katolički radio ili Glas Koncila ili ikoji službeni predstavnik Katoličke Crkve, a informirana javnost ipak zna i ono što čak ni sama Crkva odnosno vodstvo Crkve ne zna!

Mjerodavno je o pitanju (ne)rada nedjeljom iz Crkve posljednji govorio kardinal Bozanić na zagrebačkom zavjetnom hodočašću u Mariji Bistrici 10. rujna kad je rekao: »Kao kršćani i kao Crkva mi se ne mirimo s neriješenim pitanjem glede rada nedjeljom i upozoravat ćemo trajno da je pogubna neosjetljivost za humanu, društvenu, kulturalnu i vjerničku vrijednost nedjelje. Neprestano dolaze do nas vapaji onih koji su na tom području zakinuti u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava.«

Devet dana kasnije, 19. rujna, dnevnici su objavili, pozivajući se na »junački skrivenoga« visokog vladina dužnosnika, kako vlasti »neće dopustiti da se Crkva miješa u zakone« i da će »Vlada za dva tjedna izići s prijedlogom Zakona o trgovini kojim se uređuje i rad nedjeljom«. Tada, 19. rujna, novinar Pavičić objavio je u Jutarnjem listu sljedeću rečenicu: »Službeni stav Katoličke Crkve u Hrvatskoj o zakonskom prijedlogu Vlade za rad trgovina nedjeljom neće se moći čuti sve dok taj stav ne bude službeno objavljen.« No, deset dana kasnije, 29. rujna - premda u međuvremenu nije objavljeno da Vlada ima konačni prijedlog zakona niti da ga je objavila javnosti ili pokazala predstavnicima Crkve - isti novinar u Jutarnjem listu objavljuje: »Katolička Crkva nije zadovoljna definitivnim Vladinim prijedlogom o radu trgovina nedjeljom i tražit će da se raspiše referendum.« No, nekome od urednika futur koji je novinar Pavičić upotrijebio očito nije bio dovoljan pa je na naslovnicu stavio veliki naslov: »Crkva traži referendum o zabrani rada nedjeljom.« A to je čista neistina.

U pitanju referenduma o (ne)radu nedjeljom veoma je zanimljivo kako je sâm novinar Pavičić, koji je u prvom tekstu (29. rujna) pisao u futuru, u svojoj kolumni u Jutarnjem listu 7. listopada već je svoje prvotno nagađanje prihvatio kao gotovu činjenicu - kad piše: »Katolička Crkva odlučila je prošlih dana odigrati svoju posljednju kartu u ratu za neradnu nedjelju, a to je poziv na referendum. Kada je postalo očito da sve ide u smjeru da se izradi kompromisni zakon koji će dopustiti da se dijelom nedjelja u godini radi a dijelom ne, Crkva je iščitala takvu opciju kao svoj nepovratni gubitak i apelirala na javnost, ali prije svega na Vladu, da se pokrene pitanje referenduma kao očitavanja volje naroda, koji će sam odlučiti o tome kakvu nedjelju u Hrvatskoj želi.« Novinar, dakle, tvrdi da je Crkva objavila nekakav apel javnosti i Vladi da se pokrene referendum - što je potpuna izmišljotina, novinarska konstrukcija. Crkva nije apelirala za referendum ni javnosti ni Vladi, niti to kani ikada učiniti kad je riječ o pitanju (ne)rada trgovina nedjeljom.

Taj primjer pokazuje - a brojni su i medijski profesionalci koji su uzeli zdravo za gotovo posve netočnu tvrdnju i na njoj gradili u mnogim svojim medijskim ostvarenjima, kako suvremeni mediji često ne izvješćuju o tome što se dogodilo, jer to je za njih, tobože, već prošlost i kao da više nije novost, već izvješćuju o onome što će se dogoditi, pa ponekad pogode, a ponekad i potpuno promaše kao u slučaju stava Crkve prema referendumu o (ne)radu trgovina nedjeljom. Takav odnos suvremenih medija prema stvarnosti sasvim sigurno nije slučajan, kao što nije slučajna potreba određenih društvenih faktora da se građani ne bave stvarnošću kakva jest nego fikcijama, onime što će možda biti a možda i neće, ali je za njih bolje da se građani bave time nego sadašnjošću. Stoga je danas potrebna iznimno veća odgovornost i nužna je puno osjetljivija kritičnost svih građana, čak i medijskih profesionalaca, prema sadržajima koji se pojavljuju u medijima - ako ne žele biti obmanuti.

Crkva u svom nastojanju služenja općemu dobru hrvatskome društvu i svim hrvatskim građanima ima i zastupa veoma važne argumente za očuvanje posebnosti nedjelje, za nedjeljno okupljanje svih članova obitelji, za zaštitu dostojanstva i prava radnika... No ako ne bude dovoljno sluha za te argumente pa bude donesen zakon koji te argumente neće dokraja uvažavati, Crkva će poštivati autonomiju svjetovne vlasti. Članovi Crkve, pak, ionako, jako dobro znaju da u pluralnim društvima ima zakona i pravnih odredaba koji se protive etičkim i moralnim načelima, ali to što takvi zakoni postoje, ne znači da su za njih ili za ikoga prestala vrijediti etička moralna načela. Vjernici, kao i mnogi časni ljudi dobre volje, jako dobro znaju da u suvremenoj civilizaciji ima sve više fizičkih prostora u koje oni ne mogu ulaziti a da ne bi izgubili svoju časnost. Vjernici, kao i mnogi časni ljudi dobre volje, također jako dobro znaju da gotovo uvijek mogu u šest radnih dana kupiti sve ono što im je potrebno, a da sedmi dan, nedjelju, mogu iskoristiti za sebe, za svoje obitelji, za svoju kulturu, duhovnost i razonodu. U tome ih ne mogu spriječiti ni najliberalniji zakoni ni ičija neutažena glad za još većim profitom.

Ivan Miklenić


LT, 21.10.2006

Sanader, Mesić i Hrvatski sabor moraju odstupiti s vlasti

Prvo se hvalospjevima o premijeru Sanaderu iz Washingtona javljaju nepopravljivi protu-hrvatski novinari iz starog jugoslavenskog komunistiškog režima i njegovih tajnih službi. Oni su proteklih godina, osobno i preko medija u njihovoj kontroli, proizveli najviše fanatičnih priča o hrvatskim "ratnim zločincima" i "kriminalcima" (npr. Davor Butković koji je haračio Globusom kad je sustavno kriminilizirao Domovinski rat pa su i srpskog kriminalca Savu Štrbca pozvali na intervju, te Mladen Pleše, stari Sanaderov suradnik iz komunističkih vremena, naime Beogradskog Starta). Još su oni Sanaderovi ljudi od povjerenja, sad javno. Usred Amerike. Sanadera slave kao svog bivšeg komunističkog diktatora Titu, premda ništa konkretno nije postignuto za Hrvatsku na tim sastancima o kojima javljaju u duhu kavanskih priča: kako im je lijepo bilo, kakve su viceve razmijenili, tko se smočio na kiši, kakva im je bila hotelska soba... Pored ovoga, možda će Hrvatska biti predložena u članstvo NATO-a 2008, i to je sve što uistinu znamo.

Ali, po njima, Hrvatska je 2008. već članica NATO-a, a godinu potom i EU-je. Velika stvar za komunjare. Nekad su imali moć na prostorima bivše komunističke Jugoslavije i u njezino ime crniti Hrvate i sve što je hrvatsko, a sad se proširili do NATO-a i EU-je. Postali opet važni. Došli do Amerike! Predsjednik Amerike je "prijatan" s njima. Nek se ohlade i otrijezne...

Ali vidi ti ovo, sad se, naravno preko njih, već drugi puta, javlja premijer Sanader s hvalospijevima o neizlječivom komunistu, predsjedniku Mesiću, višestrukom lažnom, javnom i "tajnom svjedoku" protiv Hrvatske pred haaškim sudom:

• Davor Butković: Kako je, zapravo, došlo do svega ovoga? Kako je Hrvatska, odjednom, postala toliko popularna u Washingtonu i kako se izborila za vremenski definirano primanje u NATO?

- Ivo Sanader: Uspjeh našeg posjeta Washingtonu rezultat je sveukupne hrvatske državne politike, koju proteklih godina vodimo predsjednik Mesić i moja vlada, ali i Hrvatski Sabor te koju je vodila i prethodna vlada... (Jutarnji list, 21. 10. 2006)

Otkad to put u partnerstvo s demokratskom velesilom, točnije predsjednikom Bushom, vodi preko starih okorjelih komunista, koji su toliko ocrnili i kriminalizirali Hrvatsku, obrambeni Domovinski rat i heroje Domovinskog rata, sve one koji su dokazano sposobni osigurati stabilnost i mir na području Hrvatske i Balkana? "Velika, svjetska politika" pokazuje svoje pravo lice? Gosp. Busha nije briga za demokraciju, komunistički tirani su mu bolji? Nije valjda sa su ovi naši prefrgani komunjare, "veliki dečki" kako ih on zove, tako dobro premazani da su, nakon hrvatskih birača, obmanuli i Ameriku.

Ali vodimo našu brigu i pozovimo na odgovornost one što su obmanuli i izdali Hrvate. Sudeći po izjavi Sanadera Butkoviću, to su predsjednik Mesic, njegova vlada (to je Sanader) te Hrvatski sabor (to je opet Sanader, jer kaznjava titoisticki svako suprostavljanje svojoj politici), itd.. Moraju odstupiti s vlasti. Po cijelom su svijetu ocrnili i kriminilizirali sve istinske hrvatske vrijednosti, od ljudskih do svetih. I zato su naši heroji u Haagu.

VoC


Banjaluka, 21. listopada 2006.

Obnovljivi izvori energije

Nove energetske tehnologije – nove mogućnosti razvoja

U subotu 21.listopada održano je još jedno predavanje u organizaciji Europske akademije u Banjoj Luci. Tema ovog predavanja bila je „Obnovljivi izvori energije. Nove energetske tehnologije – nove mogućnosti razvoja“. Predavač je bio dr.sc. Ljubomir Majdandžić, dipl.ing., predsjednik Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju.

Na predavanju na kojem su između ostalih prisustvovali i biskup banjolučki Komarica kao i amtirajući potpredsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republike srpske, iz reda hrvatskoga naroda, dr. Tomljanović, dr. Majdandžić naglašava da su osnovni problem kod uvođenja novih, obnovljivih izvora energije interesne skupine postojećih izvora energije koje ne žele izgubiti svoj utjecaj. „Gorivo budućnosti je vodik. Već postoje isprobani modeli njegove primjene koji se i koriste. Pitanje je samo koliko lobiji žele dozvoliti da se takva nova goriva koriste... Interesne skupine su spremne i preko leševa ostvariti svoj interes, a to je profit.“

Dr. Majdandžić naglašava da se energija ne treba smatrati robom, te da se ona ne može kupiti na tržištu po trenutnoj cijeni. Ovo svoje stajalište dr. Majdandžić pojašnjuje na primjeru vode, gdje smatra, da se voda nikada ne bi smjela privatizirati, nego ostavi u sto procentnom posjedu države.

Prikazujući različite oblike izvora obnovljive energije, a posebno na primjeru potencijala kakav leži u sunčevoj energiji dr. Majdandžić se pita zašto postoji indiferentnost prema tehno uništenju planeta zemlje a pogotovu zašto postoje ratovi za energiju: „Čovječe nije ti potreban rat zbog energije. Okreni se i iskoristi energiju oko tebe koja se mijenja iz jednog oblika u drugi.“

Prikazana su i različita tehnička rješenja korištenja energije iz alternativnih izvora, koje vode do direktnog smanjenja emisije ugljičnog dioksida kao i uštede energije i novca. Uz razne primjere iz Švicarske, Njemačke i Danske, ali i sa Hvara, iz Rovinja i više lokacija u Zagrebu, u Lučkom, Rudešu, Jankomiru ili Španskom, publici je kroz konkretne primjere predočeno kako iz sunčeve energije osigurati električnu energiju i toplu vodu za potrebe u kućanstvima. Osim ovih solarnih primjera dr. Majdandžić navodi i mnoge druge, kao i prve vjetroelektrane u Hrvatskoj na Pagu i u blizini Šibenika.

U svom zaključku dr. Majdandžić, kao prednosti Hrvatske ali i BiH, vidi da su one bogate zemlje s očuvanim okolišem, velikom količinom prirodnih resursa. Kroz povećanje energetske učinkovitosti, poticanje korištenja obnovljivih izvora energije kao i poticaja čistog transporta moglo bi se mnogo toga promijeniti u ovim dvjema susjednim zemlja, te na taj način sačuvati njihovu ljepotu za buduće naraštaje.

“Ne koristiti svoje prirodne resurse, kao što je Sunce, čista zemlja, zrak i voda, što su Bosni i Hercegovini samo Bogom dani, u skladu održivog razvoja i zaštite okoliša a glede očuvanja raznolikog prirodnog bogatstva i ljepote ove napaćene i krvlju natopljene zemlje, bila bi doista znanstvena izolacija i profesionalna sljepoća odgovornih ljudi u državi Bosni i Hercegovini”.

Nakon izlaganja uslijedila je zanimljiva diskusija u kojoj se između ostalog moglo čuti i o konkretnoj cijeni investicije u solarnu energiju, o birokratskim poteškoćama prilikom investiranja u obnovljive izvore energije, o problemima viška dobivene energije, te o pitanjima gradnje nuklearnih elektrana, globalne sigurnosti i tomu slično. (tabb)


Večernji list, 21.10.2006

Treći molitveni pohod vjernika, vojnika i policajaca na kraljevski grad Bobovac

Puljić: “Koliko nas treba nestati da bi bili zadovoljni”

Autor Frano Matić

BOBOVAC - “Koliko nas treba nestati pa da svijet bude zadovoljan. Dosta nam je stalnog nametanja kompleksa krivnje i samo jasno želimo reći da želimo biti tu, na svojoj rodnoj grudi i u svojoj BiH. Izgleda da je međunarodna strategija krenula ka tome da Hrvati katolici nestanu s ovih područja - misao je iz nadahnute propovjedi nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, jučer na trećem molitvenom pohodu vjernika katolika djelatnika Ministarstva obrane BiH, pripadnika Oružanih snaga BiH, policajaca i pripadnika DGS-a skupa s vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije na kraljevski grab Bobovac kod Kraljeve Sutjeske.

Molimo za domovinu

Ovo treće vojno-redarstveno hodočašće na Bobovac ... oslovljen je kao “Molimo za domovinu”, a na jednom mjestu na ovom povijesnom kraljevskom gradu okupilo se oko tisuću i pol hodočasnika vojnika i policajaca. Posebno je dojmljivo bilo postrojavanje vojnika hrvatske komponente oružanih snaga BiH-a koji su na kraljevski grad došli u koloni noseći znakovlja hrvatskih postrojba koje sada čine hrvatsku vojnu komponentu BiH.

Ostati tu

Kardinal Vinko Puljić poručio je okupljenima na Bobovcu da se ni u jednom trenutku ne smiju odreći svoje povijesti i svojih korijena te da svoja područja u BiH nikada ne smiju zaboraviti ili trajno napustiti. Kao najbolji dokaz za hrvatsku i katoličku upornost i ustrajnost kardinal Puljić je naveo primjer posljednje bosanske kraljice, Katarine Kotromanić, koja je pred naletom turskog osvajača morala baš izbjeći sa kraljevskog grada Bobovca. I ovaj molitveni pohod Bobnovcu dio je kulturno-povijesne manifestacije “Dani kraljice Katarine” koja se jučer i danas održava na Bobovcu i u Kraljevoj Sutjesci gdje je i stolovala kraljica Katarina.

- Strani dipomati ovdje dolaze i odlaze, a mi kao narod tu cijelo vrijeme ostajemo. Stoga im poručujem da ono što izgrađuju u svojim zemljama ugrade to i ovdje i da nam već jednom prestanu prati mozak. I političari na nama često liječe svoje frustracije, a mi samo želimo biti svoji na svome u državi BiH.

Ne želimo izmišljati toplu vodu niti dijeliti drugima lekcije o tome tko su i što su, ali isto tako tražimo da baš to nama više ne rade u ovoj državi. Izdržali smo puno toga, a i danas trpimo, ali nam je svima primjer i uzor naša kraljica Katarina - poručio je kardinal Vinko Puljić jučer na Bobovcu.

Dar kardinalu

Na kraju misnog slavlja kardinalu Vinku Puljiće sliku Majke Božje predao je Vinko Dumančić, ravnatelj DGS-a, a sliku je naslikao Nikica Sabljić, pripadnik DGS-a Doljani. Jučerašnjem skupu na Bobovcu bili su nazočni doministrica obrane Marina Pendeš i novi potpredsjednik RS-a Davor Čordaš te veleposlanik Hrvatske u BiH Josip Vrbošić.


Fokus, 20.10.2006.

Ovčice uvijek dobiju po leđima

• Dok njemački veleposlanik u BiH vrijeđa kardinala Vinka Puljića, a ostale Hrvate-katolike pogrdno naziva “ovčicama”, američki veleposlanik u toj nesretnoj državi, Douglas McElhaney, misli malo drukčije. Unatoč tvrdnji da su izbori u BiH “provedeni u skladu sa zakonom i njihovi rezultati nisu upitni”, McElhaney kaže da će uključiti Zagreb u ustavne promjene u BiH. Vjerujemo mu.

• Prema riječima generalnoga tajnika Biskupske konferencije BiH, msgr. Ive Tomaševića, ondašnji načelnik općine Novo Sarajevo, Željko Komšić, opstruirao je gradnju crkve Sv. Ignacija na Grbavici. Komšić se brani da to nije istina. Po njemu, nije on kriv, već su gradnju katoličke crkve odbili “građani mjesne zajednice Grbavica II. na javnoj raspravi”. Inače, u Sarajevu od 1945. godine Katolička Crkva nije dobila nijednu dozvolu za gradnju crkve. To tvrdi i kardinal Puljić: “Grbavica je već 25 godina župa, a još uvijek nema župne crkve. Sve po zakonu, ali po našim leđima”.

• “Pozicija Hrvata u Republici srpskoj je slična onoj Srba u Hrvatskoj”, rekao je u Karlovcu Ivan Tomljenović, potpredsjednik RS. U Karlovac je stigao s predstavnicima grada Banja Luke i ministarstva RS-a za “povratak izbjeglica i raseljenih osoba”, a na poziv karlovačkoga pododbora Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u povodu 60. obljetnice rada, 10. obljetnice “revitalizacije rada Prosvjete, kao i 150. obljetnice rođenja slavnoga izumitelja Nikole Tesle. Osim te neutemeljene izjave banjolučkoga Hrvata Tomljenovića, pravi biser još je u Karlovcu izrekao i Vladimir Đukelić, šef banjolučkoga Odsjeka za nacionalne manjine. On je izjavio da su problemi povrata imovine Hrvatima u Banjoj Luci riješeni čak u 90 posto slučajeva te je pritom dodao s “čuđenjem” da je vrlo mali broj zahtjeva Hrvata za povratak. Ne znamo je li mu tko proturiječio. Sigurno nije.

• Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu otvorilo je istragu protiv kanadskoga generala Lewisa MacKenzieja, jednoga od prvih zapovjednika Unprofora u BiH, zbog opravdane sumnje da je sudjelovao u silovanjima zarobljenih žena u srpskome logoru Sonja u Vogošći. “Istraga protiv MacKenzieja traje već neko vrijeme. Dokazi se prikupljaju već godinama, ali general je cijelo vrijeme “nedostupan” bosanskohercegovačkim pravosudnim tijelima. Prema riječima Olega Čavke, kantonalnoga tužitelja, postoje dokazi o tomu da je znao za silovanja, te da je i sâm silovao zarobljene žene. “Zasad se uspješno krije iza međunarodnoga imuniteta”, kaže Čavka.

• U Zagrebu je na radionici Marie Curie 2006., priređenoj u povodu 150. obljetnice Teslina rođenja, na FER-u govorio povjerenik Europske komisije za znanost i istraživanje Slovenac Janez Potočnik te je, među ostalim, rekao da je slavni izumitelj nakon rodne Hrvatske “otišao u Srbiju”. Na tu izmišljotinu ili podvalu, nitko mu nije protuslovio.

• Nakon Vrbovskoga i u Vojniću Srbi traže svoju zastavu i ćirilične natpise na ustanovama. “Bilo kakvo odgađanje primjene Ustavnog zakona je krajnje neprimjereno i neodgovorno”, ističe Dragan Bjelivuk, čelnik lokalnoga Vijeća srpske nacionalne manjine. ...

Marijan Majstorović


www.hcsp.hr, 20.10.2006.

Sud u Haagu je politikantska institucija

1. Haški sud je ilegalno financiran

Naime, prema samom Statutu, preciznije po članku 32 Statuta Haškog suda, sud smije biti financiran samo i isključivo od strane UN-a. (StatutHaškog suda:(http://www.un.org/icty/basic/statut/statute.htm). Praksa pokazuje potpuno suprotno. Naime, tokom 1994. i 1995. godine sud je od američke vlade dobio 700.000$ i 2.3 miliona $ vrijednosti informatičke opreme. Nadalje, iste godine sud je od “Otvorenog društva”(od koga bi drugoga) primio novčanu pomoć od 150.000$...

…a od Rockefeller fondacije daljnih 50.000$. Da ne bi bilo nikakve sumnje, 2000. je predsjednica Gabriella Kirk McDonald, izravno zahvalila američkoj vladi na daljnjih 500.000$. tom prilikom dodavši: “Moralni imperativ završiti nasilje u regiji (Balkanu) je dijeljen od svih, čak i iz korporativnog sektora. Radostna sam, zbog toga, ustvrditi da su velike korporacije nedavno donirale kompjutersku opremu u iznosu 3 milijuna $.” Time-Warner, Discovery products, Institut za mir, također su neki od većih donora. Naravno, hrvatski mediji prešućuju ovu zanimljivu temu (cenzura? autocenzura? neznanje?) uz par dužnih iznimaka, da ne bi uvrijedili manje medije, dok strani mediji dosta pišu o tome (za što jednim dijelom možemo zahvaliti sa jedne strane srpskom lobiju, a sa druge strane antiglobalističkom lobiju koji na taj način diskreditiraju "kapitaljiste"; žalosno da mi šutimo a tiče se nas). Dokaza za to ima niz, a kontraargumenti ne postoje, haški sud je doista jedna korupcionaška prčija. (ili da to objasnim drugačije, da li bi htjeli da vam u vašoj parnici pesuđuje npr. Općinski sud u Požegi, koji je eto financiran od nekih lokalnih moćnika, a smije biti samo od države? iako se lokalni moćnici kunu okolo da žele samo pomoći sudu? da li biste vjerovali?)

2. Haški sud se financira od kontroverznih organizacija i vlada

Bilo koja vlada je uvijek kontroverzna, a kada jedan internacionalan sud financira samo jedna vlada, i to zemlje koja bez sumnje kao najjača svjetska sila ima itekako crnih stranica ispisanih u svojoj povijesti, nešto nije u redu. Veliku potporu ICTY-u je početno dala administracija predsjednika Clintona koja je slično nedemokratski utjecala na zbivanja u drugim državama, i na Balkanu, tj. kada je Balkan bio jedan od važnijih američkih vanjskopolitičkih interesa. Nije teško pretpostaviti i da je dio instrumentala i alata utjecaja predstavljao i Haški sud u to doba, kao što je to i danas, no ovaj put pod utjecajem drugih država (Vel. Britanija). Što se tiče “grijeha” kontroverznog Georgea Sorosa… .

…njegov je utjecaj na Balkanu vrlo poznat i prepoznatljiv, pa tu ne treba trošiti puno riječi. Kontroverzna “Rockefeller fundacija”, s druge strane, na sličan način djeluje u drugim dijelovima svijeta i jedna jeod najstarijih fundacija kalibra nama poznatog "Otvorenog društva", te uz "Carnegie fundaciju" i mnoge druge organizacije super bogatih naftaša djeluje kvazifilantropski po svijetu. Zanimljivo je samo napomenuti da je Rockfeller fundacija jedna od "najgrešnijih" organizacija tog tipa, surađivala je čak i sa Hitlerom, sa kojim je našla mnoge zajedničke teme, od eugenike, radikalnih depopulacijskih pokreta, pa čak i poslovnog interesa u vrijeme dok je Hitler napadao Poljsku i sl. (Kupnja IGFarbena od strane Standard Oil Company, Rockefellerove kompanije, dokazano od strane Trumanove komisije). Također, mnogi članovi i predsjednici lokalnih podružnica su bili ili kasnije postali notorni nacisti, suradnici poznatog bolesnika Mengela i sl. Danas je ta organizacija izravno povezana također sa kontroverznom Bilderberškom skupinom i Trilateralnom komisijom. Toliko o filantropiji.

3. Haški sud je ideološki kadroviran

Većina kadrova haškog suda dolazi iz “Koalicije za međunarodnu pravdu” (Coalition for International Justice - CIJ). Ista je utemeljena od “Otvorenog društva” i naravno financirana iz istog izvora, kao i udruge zvane CEELI (Central and East European Law Institute), koja je povezana sa American Bar Asociation i sl. Dakle, jednostavnije rečeno, većina sudaca Haškog suda je točno određenog ideološkog profila, što je sa stajališta načela nepristranosti sudstva potpuno neprihvatljivo.

4. Haška karijera broj 1. – Florence Hartmann – Domakušić

Rijetko kada ćete čuti u Hrvatskim medijima puno ime i prezime glasnogovornice haškog suda. Da vidimo što se krije iza njezinog drugog prezimena. Njen svekar Stjepan Domankušić je inače (ovo je već dosadno) bivši general JNA i jugoslavenski obavještajac kodnog imena “Omega”. Kasnije 1963. -1971. je zamjenik KOS-a, da bi kasnije bio čak i načelnik Kontra-obavještajne službe Jugoslavije. Njen muž Emil je tipično dijete utjecajne političke ličnosti, zaposlenik po U.N.-u, veleposlanstvima, aerodromoma i sl. Naravno, glasnogovornica priča savršen srpski, dopisnica lijevog “Le Monde”-a devedesetih u Beogradu, a da je bila u dobrim odnosima sa pokojnim svekrom govori i to da se u njegovo ime i parniči po Istri zbog imovine koja mu je oduzeta - primjer iz Novog lista:
NOVI LIST, šmrc

5. Haška karijera broj 2. – Graham Blewitt

Obavljao niz važnih funkcija u Haškom sudu: zamjenik tužiteljice i potpredsjednik suda. Postao “poznat” po svojem fanatičnom gonjenju nacističkih zločinaca po Australiji u sklopu specijalne australske jedinice pravosuđa za gonjenje. Bilanca rada je slijedeća, predano 840 zahtjeva za optužnicu, podignute 3 optužnice, nijedan osuđen. Kao čovjek sa zavidnim kvalifikacijama preko veza dolazi do samog vrha Haškog suda, otkuda zaobilazeći pravne regulative UN-a zapošljava prijatelje iz”mreže gonitelja nacista” nazovimo ju tako iz slijedećih zemalja Kanade, Škotske, Engleske, SAD-a i naravno Australije (da ne bi bilo zabune, Blewitt je to sam priznao: Blewitt was, according to his own words, very concerned about this situation and was “in a hurry”. Bypassing all UN procedures and regulations regarding the hiring of new staff, Blewitt contacted people he knew from the network of ‘Nazi hunters’, and brought prosecutors and investigators from Australia, Scotland, England, the US and Canada to The Hague.) Smatra se da je na taj način zaposlio oko 50 ljudi. Također, par detalja o njegovim izjavama oko domovinskog rata, Blewitt je govorio da “Srbi nisu mogli počiniti ratni zločin”, da je “Vukovar izmišljotina hrvatske nacističke propagande”, te je javno u više navrata podržavao rad srpskog dokumentacijskog centra “Veritas” kod nas nadaleko poznatog Save Štrbca, svog kućnog prijatelja, a slučajno i optuženika za ratne zločine od strane Hrvatske. Treba također reći da je zbog mrlja na svojoj karijeri ovaj sudac, nakon pritisaka iz Hrvatske, ali i SAD-a, koji je od njegove karijere napravio prvorazrednu sprdnju u svojim medijima, on ipak maknut sa “slučaja Hrvatska”, a kasnije je čak maknut i iz Haškog suda, premda je Carla del Ponte imala veliko povjerenje u njega.

6. Gonjenje hrvatskih novinara kakvo ne poznaje demokratski svijet

Mnogima je priča dobro poznata, no zbog drugih treba ukratko reći da su sad već petorica hrvatskih novinara optužena pred haškim sudom za objavljivanje podataka o zaštićenom svjedoku Stjepanu Mesiću, koje nije uopće smisleno ni po čemu. Ukratko, sam sud je podatke o zaštićenom svjedoku objavio još 1998. na svojim stranicama, zatim je sam Mesić više puta ponovio to isto, pa je Savo Štrbac “prijatelj suda” objavio cijeli transcript na svojim stranicama koji tamo stoji već 5 godina, zatim također Novi list, Slobodna dalmacija i sl. Potpuna slučajnost je, naime, da je Haški sud sa cijele te liste našao tužiti petoricu novinara koji ideološki pripadaju desnici. Licemjerje prve vrste.

7. Proglašavanje “Oluje” udruženim zločinačkim pothvatom

O ovome ne treba puno riječi, sa pozicije u kojoj Haški sud nije imao nadležnost nad “Bljeskom” i “Olujom”, doći u poziciju da se te akcije ne prepuštaju domaćim sudovima, već da o njima sude zapadni licemjeri, i da ju nakon 4 godine najbezobraznije moguće politikantski okarakteriziraju kao “zločinački poduhvat” je jako žalosno. Još žalosnije budući da sud po statutu nema pravo suditi narodima, već pojedincima. Ohrabruje jedino da ovakvim širokim obuhvatom Haški sud potpuno gubi kompas. Bar se nadamo da su se preračunali.

8. Haški sud uopće ne liči na normalan sud. tj. na Haškom sudu nema porote

Svjedoci mogu anonimno svjedočiti ili svjedočiti tako da se ne pojave pred sudom. Postoje tajni procesi koji su bitna odlika političkih sudova. Presumpcija nevinosti de facto ne postoji. Tužitelj ima prevelike ovlasti. Zašto se ove pravne akrobacije testiraju i laboratrijski isključivo izvode na "balkanicma"?

9. Haag ima dvostruka mjerila

Naime, Haag sudi samo manjim zemljama involviranim u rat na Balkanu; bilo da li su napadnute ili da se brane. Nikakve posljedice ni stegovne mjere nisu predviđene za druge, moćnije strane u sukobu, SAD, NATO ili UN. Pa ako u UN-u ne postoji odgovornost za pokolje u zaštićenim zonama Srebrenice, Krajine, Vukovara i slično, u kojima je pred nosom UN-ovih funkcionera i vojnika poklano na desetine tisuća ljudi, bez da je itko odgovarao, te ako uzmemo da su vojnici NATO-a pri bombardiranju Srbije i Crne gore vojnim djelovanjem ubili 10 puta više civila nego primjerice Hrvati u akciji "Oluja", onda je činjenica da se tu radi o dvostrukim mjerilima jačih prema slabijima.

10. Vrh miloševićeve zločinačke JNA nitko ne sudi, ne optužuje, ne zahtjeva izručenje

Time se neizravno de facto želi reći da je JNA valjda bila "mirovna armija" i amnestirati zločine koji su se dogodili pod jugoslavenskom etiketom. Zato se ni ne sudi za Vukovar, već za Ovčaru (nitko dakle ne smatra sporno to da je armija imala pravo držati Vukovar pod opsadom i ravnati grad sa zemljom). A što nam rade danas naši generali? Rašeta, Adžić i Brovet žive na Dedinju, daleko od javnosti, njihajući unuke, posjećujući jedni druge, sjećajući se starih dobrih dana, dok se se Kadijević i Brovet izgubili u bijelom svijetu, a po nekim saznanjima rade kao savjetnici Rusima i Amerima. Da ne pričamo da nitko ne dira KOS Jugoslavije koji je uz Miloševića smislio i proveo agresiju na okolne republike. Zašto Haag o tome šuti?

M.R.


Fokus, 20.10.2006.

Povijest masonerije iz engleskog kuta gledanja

Edicija Božičević izdala je ove godine knjigu vrlo neobičnoga naslova Treba li se bojati masonerije? - Fenomen slobodnog zidarstva (Harvill Press, London, 1997.) ruskoga religiologa Aleksandra Piatigorskoga, emigranta koji je profesor na engleskome sveučilištu u Oxfordu. U uvodu sâm autor kaže da nije vjernik niti jedne monoteističke religije (!), a “...pokušao se usredotočiti na fenomenološki aspekt slobodnog zidarstva, a manje na sam činjenični aspekt (sic!), jer se nisam želio pridružiti povećem broju književnih naslova koji se bave opisima, već sam želio predstaviti slobodno zidarstvo kao vrstu samosvijesti, ne kao puki povijesni događaj ili golu činjenicu društvenog života. Želio sam vidjeti slobodno zidarstvo prvo, onako kako ono vidi samo sebe, drugo, onako kako ga vide drugi i treće, na način kako ono vidi druge...” (str. 8) Piatigorsky je, dakle, masoneriju nastojao prikazati fenomenološki, a “...religijski ‘fenomen’, u kontekstu moje metodologije, odnosi se na činjenicu moje vlastite svijesti o nečem kao religiji...” (str. 32) Takvim pristupom Piatigorsky se nije pozabavio masonskim sudjelovanjem u raznim zakulisnim igrama (točnije zavjerama!), ali je neke maglovito naznačio (npr. Francusku revoluciju), pa tako nije mogao niti odgovoriti na pitanje što je britanska masonerija stvarno bila i danas jest čitavome svijetu, jer se zadržao na osnutku, razvitku, ritualima i religioznim osobinama masonerije u Velikoj Britaniji i SAD-u.

U četiri dijela knjige razdijeljene u trinaest poglavlja (Uvod, Povijest, Ritual i mitologija i Zaključak) autor je, na temelju raspoloživih izvora, potvrdio da je masonerija kao svjetska organizacija započela svoj hod po svijetu iz Velike Britanije, gdje su masonske lože prvi puta utemeljene i procvale (g. 1717.), te su se potom poput metastaza proširile čitavim svijetom. Danas je to “...najveća organizacija u Ujedinjenome Kraljevstvu koja ne pripada niti jednoj sljedbi - JEDAN OD DVANAEST odraslih muškaraca je slobodni zidar (700.000 članova! prim. e.č.) - već i stoga što je ta organizacija NAJREPREZENTATIVNIJA I NAJTIPIČNIJA ZA SAM KARAKTER BRITANSKE CIVILIZACIJE kakva je danas i, što je možda još važnije, KAKVA JE UVIJEK BILA...”, a “...slobodno je zidarstvo od samog početka bilo kozmopolitsko i u svome promišljanju i po onome što je činilo. Stoga, ako je po tradiciji jedno od najtipičnijih britanskih obilježja društveni snobizam, slobodno zidarstvo ga je itekako izražavalo...”(str. 23/4, istaknuo e.č.) Dakle, britanski su snobovi iz Engleske širili svoju nekršćansku kulturu i etiku po čitavome svijetu, pa je ovo što danas u Europi imamo reprezentativni oblik raspadanja kršćanske civilizacije po poticaju i uzoru iz Velike Britanije, jer Britanija je masoneriju širila među ‘aristokracijom’ a ova europska aristokracija u javnosti je širila - masonske liberalne ideje, kako se dade zaključiti ne samo iz ove knjige već i iz same stvarnosti te i iz bezbrojne literature o masoneriji! Naime, “...ta tendencija, kojoj su ishod bile teorija i praksa (francuskog) prosvjetiteljstva, izrazila se kroz neku vrstu javnih kulturnih aktivnosti koje su se smatrale nužnim za napredak i dobrobit onih izvan lože. Većina francuskih materijalista iz razdoblja stvaranja Enciklopedista, bili su slobodni zidari i smatrali su svoje članstvo nekom vrstom društvene obveze koja je proizlazila iz njihove javne zadaće prosvjećivanja ljudi o pitanjima politike, filozofije, religije i znanosti...” (str. 25)

Te ideje što su ih predstavnici aristokracije smatrali za znanost i filozofiju bile su, zapravo, duh mišljenja što se oblikovao u masonskim ložama, kako se iz knjige vrlo lako može uočiti. A ono što su prenijeli na mase, bila su učenja i uvjerenja koja su protucrkvena, a danas su prihvaćena, nakon što je masonerija kroz promidžbu udaljila ljude od vjere i Crkve! Koja je bila temeljna ideja masonske “demokracije” i Francuske revolucije? Pa, odvajanje Crkve od države, kako bi se iz društvenoga uređenja uklonio moralni utjecaj Katoličke Crkve! I u tome su uspjeli. Od samoga početka Sveta Stolica je enciklikama reagirala protiv te organizacije: iako odmah nisu izrekli da je u pitanju sotonistička ideologija, pseudo-religija, pape su najoštrije osudili učenja masonerije i ti doktrinarni stavovi ostali su do danas na snazi. Jer, danas se “...zna da je ritual u samom središtu svih slobodnozidarskih aktivnosti...” (str. 36) Ali Britanija je kroz masonske revolucije u Europi uspjela nametnuti svoj masonski svjetonazor, kao ispravan i “znanstven pogled” na svijet! No, kako se to dogodilo? “...Slobodni su zidari u konačnici imali, općenito govoreći, tri glavna cilja: prvenstveno imati vlastitu povijest, različitu od povijesti ostatka čovječanstva; potom, predstaviti svoju povijest kao jedini uzor prema kojem bi se povijest cijelog čovječanstva mogla oblikovati, na taj način poistovjetiti prvu s drugom; te, konačno, zajedno prikazati vlastitu povijest i povijest općenito, kao simbiotičku manifestaciju božanske moći koja sama po sebi nadilazi povijest i oblikuje ju...” (str. 177) Pa, Britanija bi trebala biti ta povlaštena ‘Božanska moć’! Naime, godine 2003. u Londonu je objavljena knjiga Novi Jeruzalem - ‘istinita priča o tome kako je Tajno Društvo iznova izgradilo London’ (autor Adrian Gilbert, izdavač Corgi Books). Dakle, London kao Novi Jeruzalem! A masonerija kao božanska moć što stoluje u Londonu i vlada svijetom: to je druga strana priče o Britanskoj masoneriji. “...Početna ideološka postavka je u ovom slučaju bila načelo potpune centralizacije svojstveno engleskom slobodnom zidarstvu, koje je ovlašćivalo Provincijske velike lože u kolonijama, ali, naglašavam, kao provincijske. Ovo možemo usporediti, makar i površno, s nekim političkim ideološkim načelima obuhvaćenim u idejama Commonwealtha i Britanskog carstva: slobodnozidarsko načelo ‘autoritet ovlašćivanjem’ u ovom je smislu istovjetno onom ‘ograničene lokalne autonomije’ u kolonijama...” (str. 153) Treba li se bojati masonerije? Zar se ne treba čuvati Britanije, čiji je svjetonazor masonski, a koja je u ime svojega imperijalizma, ‘povijesne misije’ i širenja Carstva u čitavome svijetu uništila barem 9 civilizacija (Carroll Quigley, Tragedija i nada, New York), poticala opijumske ratove u Kini, istrijebila Indijance u Americi i domoroce u Australiji? “Treba li se bojati masonerije?”...

Emil Čić


Slobodna Dalmacija, 17.10.2006.

Nepravde Daytona i ustavnih promjena

piše Veso VEGAR

O rezultatima proteklih izbora u Bosni i Hercegovini razgovarali smo s dr. Perom Sudarom, pomoćnim biskupom vrhbosanskim.

Katolička crkva je pred ove izbore pozvala vjernike i Hrvate na masovan izlazak i na koaliranje hrvatskih stranaka. Jeste li zadovoljni izlaskom na izbore?

- Postotak birača koji su glasovali na zadnjim izborima u BiH je iznenađujuće visok. Meni se čini da u tome valja prepoznati ohrabrujuće činjenice da biračima nije svejedno kakvu će vlast ova zemlja imati i tko će ih zastupati. K tome, oni vjeruju da se izborima stanje u zemlji može promijeniti. S druge strane, Hrvati su i na ove izbore izišli u daleko manjem postotku od onoga na razini države. S tom činjenicom nije moguće biti zadovoljan, bez obzira na razloge.

Jači od 'silnih'

Izborna kampanja je bila vrlo bučna, dapače i prljava. No, i poslije izbore se čuju prijetnje, čak se prijeti iseljavanjem cijelog naroda. Kako na to gledate?

- Meni je slične stavove i izjave teško razumjeti, a još teže komentirati! Najava iseljavanja naroda, koliko god mogla biti plod nečije rezignacije, pa i utemeljenoga nezadovoljstva, teško stanje čini još težim i tko zna po koji put razgolićuje namjere i ciljeve. To nije odgovor na izazove i treba ga smjestiti kamo pripada, a prionuti traženju motiva i načina kako biti mudriji od 'mudrih' i jači od 'silnih'. Mislim da je to zadaća svih koji hrvatskome narodu istinski žele dobro. I samo po tomu ih je moguće prepoznati.

Neki su izravno optužili Katoličku crkvu, konkretno kardinala Vinka Puljića i predsjednika Vlade RH Ivu Sanadera da su krivci za podjelu Hrvata i za 'loš izborni rezultat'?

- Svjedoci smo da se svakoga može optuživati i vlastita krivnja na druge prebacivati. Meni se čini da je, uz puno drugih razloga, temeljni razlog stanja u kojemu se hrvatska politika u BiH našla, a nažalost i narod s njim, treba tražiti u činjenici što se nije imalo za koga glasati! Znam da se ovakva konstatacija mnogima neće svidjeti, ali to je ne čini ni manje istinitom ni manje tragičnom. Hrvatski narod u BiH je već petnaest odlučujućih godina žrtva skorojevića koji se s njegovim interesima i njegovom pripadnošću BiH tako igraju da 'izborni rezultat' nije mogao i, dok je ovako, neće moći biti bolji. Idemo reći da kardinal Puljić i svi biskupi u BiH u politici mogu pogriješiti jer im ona nije ni znanje ni poslanje. Pa i da gospodin Sanader zbog svoje, pa makar i izmišljene, bojazni od miješanja u BiH smije i pogriješiti. Ali što je s onima kojima je zanimanje promišljati o dobrobiti hrvatskoga naroda u BiH? Da sam na njihovu mjestu, ja bih se pitao zašto hrvatski birači u BiH i u stvarima politike, navodno, više vjeruju kardinalu i Sanaderu nego onima koji se tako 'zdušno bore' za njihove interese? Bojim se da je razlog, ponajprije, u bolnoj činjenici da se među njima u svim presudnim trenucima našao netko spreman 'pogriješiti', tj. taj narod, njegov životni prostor i životne interese uvijek iznova zalagati vlastitim vizijama ili ciljevima? Od Daytona do ustavnih promjena i zadnjih izbora!

Nepravde Daytona

Jesu li i ovi izbori potvrdili staru tezu da neki krugovi i dalje pokušavaju urediti državu BiH bez Hrvata?

- Rat u BiH, i ne samo u BiH, vođen je s ciljem da 'onih drugih' ne bude ili da ih bude što manje. Poraće je s istom matricom tako planirano i uređivano da se što prije stanje 'normalizira'. I u prvome i u drugome planu i njihovu ostvarenju se traže najlakša rješenja. Zbog toga je BiH u ratu bezdušno i besciljno razrušena, a u Daytonu nepravedno na dvoje podijeljena. Sve nakon toga je zaokruživanje i dovršavanje plana. Tko se ima pravo čuditi da su u balkansko-makjavelističkoj podjeli plijena praznih ruku ostali najprije slabi i naivni. A mi Hrvati smo pokazali i jedno i drugo.

Kolika je krivnja u tome samih hrvatskih političara?

- Kada vas nasilnik nepravedno porobi i vaša dobra prisvoji te vam ropstvo bilo koje vrste nametne, imate pravo govoriti o nepravdi i bezakonju te na sve, čovjeka dostojne, načine tražiti i težiti da se to ispravi. Ali, ako ste u tome na bilo koji način i sami sudjelovali, vaš položaj je i stvarno i pravno drugačiji. A izgledi daleko lošiji. Ako u ratu nismo imali izbora, jer je nametnut, krivnja za nepravdu Daytona ostaje. Da o njegovoj implementaciji ne govorimo!

Korak prema podjeli

Oni koji su već jednom potpisali 'nepravedne ustavne promjene' opet najavljuju svoju spremnost prihvatiti već jednom odbačene ustavne promjene. Gledate li vi i dalje isto na taj paket kao na vrlo loše rješenje za hrvatski narod?

- Ja još jedanput, posve jasno, želim izreći svoje osobno mišljenje, koje, ne zastupajući nikoga, izričem samo u svoje ime. Naime, držim svojim neotuđivim pravom i dužnošću promišljati o stanju u vlastitoj domovini i o položaju i budućnosti naroda kojemu pripadam. Moja tjeskoba za sudbinu moga naroda nije prepreka, nego pretpostavka da želim bolje i svima drugima. Iskreno se trudim stanje u ovoj zemlji neopterećeno promatrati i razumjeti o čemu je riječ. Nakon svega duboko sam uvjeren da su ustavne promjene u formi u kojoj su ponuđene, i pored nekih pozitivnih pomaka, velik korak u definitivnoj podjeli BiH između dva naroda. Naime, BiH je u Daytonu podijeljena teritorijalno. Sumnjam u čast svakoga tko može prevaliti preko jezika da u toj podjeli ima i trunka pravde. Pa pravdao potrebu podjele kako god tko želio! 'Petritscheva konstitutivnost' je 2002. daytonske dijelove BiH, mijenjajući bit daytonskoga rješenja, administrativno podijelila između dvaju naroda. Predložene ustavne promjene te dijelove podijeljene BiH zakonodavno izručuju u ruke poslanicima tih dvaju naroda. Visoki predstavnik je već dobio zadaću i sudsku vlast dekretom podijeliti na dva naroda kako bi, tobože, bila funkcionalnija. Ne vjerujem da Hrvati, napose nakon zadnjih izbora, mogu spriječiti dovršenje ove i ovakve podjele i njihove domovine. Bojati se da će svi drugi, napose nakon izbora, naći ili prihvatiti razloge takve podjele. Međutim, bit će i ostati bitna razlika hoće li i predstavnici hrvatskoga naroda glasanjem pristati na ovakvu podjelu ili ne!

Dvije kobne zablude

Je li potrebna nova međunarodna konferencija o BiH kad, kako vidimo, domaći političari ne mogu pronaći formulu za funkcionalnu BiH koja bi štitila sva ljudska i narodna prava?

- Petnaestogodišnja agonija ove zemlje dostatno svjedoči da ovako uređena, tj. podijeljena ne može ni opstati ni nestati. U tako kratkome vremenu su se na njezinim leđima slomile dvije kobne zablude. Ona balkanska da je silom moguće ljude u nepravdi smiriti i ona međunarodna da ih je bez pravde moguće pomiriti. Jasno da bi bilo bolje moći vjerovati da bosanskohercegovačko društvo, u nekoj bliskoj budućnosti, može roditi i odgojiti neke nove, drugačije ljude koji bi prihvatili i promicali istinu da smo, iako različiti, tako sudbinski povezani da nam samo pravda i međusobno uvažavanje mogu pomoći do ljudskije budućnosti za sve. Stranci su nam svojom darežljivošću puno pomogli, ali i bezosjećajnim tutorstvom dobrano odmogli. Bilo bi dobro kada bi nam postali partneri! Ali za to trebamo, zbog dobrobiti svih, iznutra, iz sebe narasti. Blago onima koji se ne umore snagom nade raditi i čekati!


Sarajevo, 17.10.2006. (KTA)

NEISTINE U EMISIJI „60 MINUTA“ FEDERALNE TELEVIZIJE

U vezi s neistinama koje su iznesene u emisiji „60 minuta“ Federalne televizije BiH, generalni tajnik Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević izjavio je slijedeće:

U vrlo pristranom prilogu novinarke Arijane Saračević Helać, koji je emitiran u ponedjeljak, 16. listopada u emisiji „60 minuta“ iznesene su neistine u vezi s dodjelom lokacije za gradnju crkve sv. Ignacija na Grbavici u Sarajevu.

1. Potpuno je neistinita tvrdnja gospodina Komšića, koju je izrekao također u emisijama TV OBN i HRT1, da je iz Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog zabranjeno članovima Družbe Isusove da razgovaraju s njim. Kojim je dopisom ili s kim je gospodin Komšić dogovarao takav susret te tko mu je rekao da su iz Nadbiskupskog ordinarijata zabranili isusovcima susret s njim? Generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Mato Zovkić i nadbiskupijski ekonom preč. Luka Kesedžić zajedno s isusovcem p. Vladimirom Vasiljem sudjelovali su početkom svibnja ove godine u župnom uredu na Grbavici na susretu s kantonalnim ministrom prostornog uređenja Zlatkom Petrovićem i načelnikom Općine Novo Sarajevo Željkom Komšićem. Tom prigodom su s radošću prihvatili prijedlog o kojem govori gospodin Komšić. U skladu s tim dogovorom iz Župnog ureda je 10. 05. 2006. poslan dopis i potrebna dokumentacija Općini s molbom da se dodijeli lokacija koja je na tom susretu predložena (pored sadašnjeg pastoralnog centra kod stadiona „Željezničar“).

2. Zašto Općina Novo Sarajevo ne dodijeli lokaciju za župnu crkvu na Grbavici koju je predložio gospodin Komšić i pozitivno ne odgovori na dopis Župnog ureda od 10. svibnja ove godine, kojim je zatražena upravo ta lokacija, a riječ je o istoj lokaciji koju je Župni ured tražio i prije šest godina? Ni nakon pet mjeseci u Župni ured iz Općine nije stigao nikakav odgovor. Zar i to priječe iz Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog?

3. Novinarka Arijana Saračević Helać ustvrdila je da se vodila normalna rasprava na javnoj raspravi 1. lipnja 2005. godine u mjesnoj zajednici Grbavica II. te kao potvrdu prenijela izjavu jednog stanovnika spomenute mjesne zajednice. Svi koji su na toj raspravi bili, a bilo je tu i pedesetak katolika na čelu s isusovcima, znaju da je to neistina. Jedna muškarac je vičući pokušao polomiti ploču s idejnim projektom crkve, a vika i galama je bila tolika da predstavnica Kantona nije mogla izložiti projekt. Glasovalo se samo tko je protiv gradnje, ali ne i tko je za gradnju. Zar je to normalna rasprava?

4. Novinarka Saračević Helać u svom prilogu je izjavila kako iz Crkve tvrde da u Sarajevu nije izgrađena nijedna crkva te da to nije točno. Kao dokaz prikazala je crkvu u prigradskom sarajevskom naselju Briješće. Nije mi poznato da je netko od predstavnika Katoličke Crkve tvrdio kako nije izgrađena nijedna crkva u Sarajevu jer jest izgrađena upravo ona na Briješću iako je riječ o crkvi koja je na periferiji grada. Međutim, prenio sam tvrdnju, a to sam i napisao u dopisu novinarki Saračević Helać koji je dijelom citirala tijekom emisije, da je župna crkva sv. Luke Evanđeliste prva župna crkva u Sarajevu koja je nakon 1936. godine dobila građevinsku dozvolu i to 2005. nakon sedam godina traženja. I tu tvrdnju nitko nije demantirao. Sadašnji župnik na Briješću uspostavio je vrlo dobru suradnju s općinskim vlastima u Novom Gradu i uskoro treba dobiti građevinsku dozvolu za župnu crkvu na Briješću, ali još je nije dobio.

5. Najviše od svega sama za sebe govori činjenica da župa sv. Ignacija na Grbavici ni 25 godina nakon svog osnutka nema lokaciju za župnu crkvu niti građevinsku dozvolu. Tvrditi da je za to odgovoran Nadbiskupski ordinarijat potpuna je neistina jer su se predstavnici Ordinarijata rado složili s predloženom lokacijom. A zna se tko dodjeljuje lokacije i građevinske dozvole.

Još jednom izražavam žaljenje da se tako nešto događa članovima Družbe Isusove u Sarajevu. U pastoralnom centru na Grbavici dijeljeno je 200 obroka dnevno siromašnima bez obzira na vjeru i naciju. Članovi Družbe Isusove godinama su pomagali 200 djece koja su stradala od mina, a koji su najvećim dijelom nekatolici. Također su pomagali i 159 odraslih osoba koje su stradale od mina, a također su najvećim dijelom nekatolici. Pastoralni centar na Grbavici nastao je tako što je 1975. godine kupljena jedna mehaničarska radionica koja je potajno pretvorena u prostor za okupljanje vjernika. U vrijeme rata pastoralni centar bio je pod srpskom kontrolom i potpuno je opljačkan i devastiran, a 3. rujna 1997. godine podmetnuta je eksplozivna naprava.


Večernji list, 16.10.2006.

Kardinal Puljić: Sa svih nas strana žele zanijekati

Autor Sabina Sviben

MARIJA BISTRICA - U svetište Majke Božje Bistričke jučer su hodočastili vjernici Vrhbosanske nadbiskupije, prvi put organizirano. Rektor marijabistričkog svetišta Zlatko Koren zaželio je dobrodošlicu svim hodočasnicima i zahvalio im na njihovoj žrtvi i trudu. Svečano euharistijsko slavlje u crkvi na otvorenom predvodio je nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić.

- Vi predstavljate sve vjernike Vrhbosanske nadbiskupije i donosite njihove molitve i vapaje - rekao je kardinal Puljić vjernicima pristiglim iz Bosne i Hercegovine. - Ovo je svetište svih Hrvata i katolika. Došli smo reći domaćinima: ne zaboravite nas, mi smo braća i sestre. Zapljusnuli su nas valovi sekularizma, relativizma... Žele nam oprati pamet da izgubimo orijentaciju koji je put pravi. Interes je ujedinjene Europe materijalni, a u svijetu interesa, koristoljublja, utrke za užicima, u svijetu u kojem proklamiramo ljudska prava, ali u kojem smo zaboravili čovjeka želimo prepoznati njegovo dostojanstvo.

Došli smo reći Majci da nas sa svih strana žele zanijekati, da ne postojimo, da nismo jednaki kao drugi, da je vjera naših otaca nešto zaostalo... Žele da ne mislimo svojom glavom. Majko, daj da očuvamo obitelj od svih navala koje je žele razoriti. Grade nam politiku, misle da je glasovanje vrednota, a uskraćuju nam prava - osvrnuo se kardinal Puljić na društveno i političko stanje u BiH te uime tisuća okupljenih hodočasnika molio za hrabrost života, za očuvanje obitelji, za dostojanstvo majčinstva, za nova duhovna zvanja.

- Poručujemo ovdje u Hrvatskoj, pomozite nam! Ako nas nema, nema ni vas, nemojmo se stidjeti jedni drugih, nemojmo se bojati ostati na putu istine. U ovim uzburkanim vremenima želimo ustrajati na pravom putu. Naša je pobjeda u Isusu Kristu! - poručio je kardinal. Nakon misnog slavlja ohrabreni vjernici hodočašće su završili križnim putom na marijabistričkoj Kalvariji.


Glas Koncila, 15.10.2006.
Đurđica Ivanišević Lieb

Snivaj, zlato moje

Hrvatska televizija je u posljednje vrijeme imala nekoliko blistavih trenutaka, posebno se to odnosi na filmove »Što je Iva snimila« Tomislava Radića (scenarij T. Radić i O. Sviličić) te film »Snivaj, zlato moje« Nevena Hitreca, snimljen prema scenariju Ivana Pahernika, za televiziju adaptiranog u tri nastavka. I dok je »Iva« razarujući film o Hrvatskoj poslijeratnoj svakidašnjici, građanskoj obitelji koja se želi obogatiti zahvaljujući poslovnom čovjeku iz inozemstva čiji je cilj prevariti hrvatskoga čovjeka željnog brze zarade i usput mu zavesti ženu. Film je rađen kroz kameru dvanaestogodišnje djevojčice koja snima raspad obitelji i morala u jednoj tranzicijskoj zemlji, kako se to pogrešno naziva Hrvatska.

Za razliku od toga filma, film Nevena Hitreca, iako nagrađen i dobro prihvaćen, unio je djelomičan nemir među kritičare od kojih su ga neki proglasili kičem i malograđanštinom. Priča je to o zagrebačkom predgrađu na kraju Drugoga svjetskog rata i poraću, o dobroti u obitelji, susjedima, djeci koja strepnje života premošćuju nitima ljubavi. Film je to u kojemu se ljudi ne stide života satkanog od baka, djedova, susjeda koji jedni druge spašavaju, strahova koji se pobjeđuju humorom, pjesmom i dobrotom. Slično je i kod rodbine na selu gdje glavni likovi, djeca, svojim čarobnim očima sve ružno pretvore u dobro, jer u takvom svijetu djelomično i žive, pa kada i sanjaju blagdansku hranu, pa i šunkicu, ne oskudijevaju u ljubavi u očevim i majčinim poljupcima i uspavankama pred san. Neven Hitrec je oslikao svijet koji nije ideološki zaoštren, koji nije polarizirana pripadnost i mržnja, nego puno više od bezdušne stvarnosti u kojoj mnogi danas žive. Tužno je da se u hladnoći navodnoga modernog vremena ogrezlo toliko da je ljude stid često i u mislima reći bilo kome, a posebno djeci: »Snivaj, zlato moje.«

Izgubljen prostor za duhovnost i ljubav

I dok se u brojnim zemljama s kontinuitetom i tradicijom taj svijet zagrebačkoga predgrađa također izmijenio, ali sačuvao bitno, u Hrvatskoj se pod teretom komunizma nastojalo sve prebrisati, pa i toplinu u obitelji kao nešto potpuno strano. U sadašnjem poraću kao da se izgubilo tlo pod nogama, a ljudi se još samo drže za ostatke predmeta, tj. onog materijalnog, živeći raskidano, često mrzeći, i gledajući u bližnjem stranku, a ne čovjeka, dok otuđenje traje u obitelji u kojoj televizija postaje oltar, internetom se traže prijatelji, a trgovačka središta hramovi. Komunizam je nastojao ubiti duhovno i duhovnost s lažnom karizmom koja je propovijedala jednakost, bratstvo i jedinstvo u zamjenu za zdravu različitost, umjetno stvarajući dresiranog čovjeka koji je žeđ za Bogom nadoknađivao čovjekom-bogom: primjereno tome održavali su se i rituali, od trčanja štafete do izmišljenoga vojničkog pozdrava čak i za djecu u školama - »za domovinu s Titom!«, do nadziranja i zatvaranja, istodobno trajno stvarajući iluziju o zemlji sretnih ljudi.

Za razliku od tog vremena danas se nastoji stvarati neznanje što je domovina i je li uopće postoji. Komunizam je zamijenjen konzumizmom kao razvijenim stadijem kapitalizma. U tom hladnom svijetu boga-novca ponovno je izgubljen prostor za duhovnost i ljubav. Hrvatska je uvezla gotove pakete namjerno režiranih najgorih moralno upitnih emisija poput »Big Brothera«. To treba ponavljati, jer ta emisija nažalost postaje orijentir i mladima i starijima. U ekipi je i dečko koji čita Bibliju u orwellovskoj bigbrotherovskoj »Ispovjedaonici«. Tisak je kroz riječi organizatora pun razumijevanja za njegovo očitovanje vjere, tekstovi o njemu ispunjeni su pohvalama odlascima u Međugorje i njegovim pričama o seminarima kod o. Zvjezdana Linića. Srećom o. Linić je dovoljno mudar u svojoj šutnji. Oduševljenost mladićem proizlazi iz njegova čitanja Svetoga pisma, stišavanje razmirica smirenim prebrođivanjem nedaća pa i žaljenjem što poput o. Linića ne može polagati ruke nad glave gostiju izmišljene kuće kako bi i njima donio smirenje. Kako objasniti, a potrebno je, da je paklenskim scenarijem do u detalje sve razrađeno: od izbora kandidata do čitanja Biblije i mladićeve smirenosti.

Pakao zagrebačkoga podzemlja

One koji žele saznati još više o svijetu u koji su također vješto isplanirano gurnuta njihova djeca treba uputiti na jednu od »najokrutnijih« knjiga tiskanih upravo u Hrvatskoj »Metastaze« autora Alena Bovića (izdavač »Konzor 2006«). Na koricama bi možda trebao stajati tekst: Zabranjeno čitanje mlađima od 18 godina i onima slabijih živaca. Knjiga je okrutna, ali onima koji su upoznali dobro kakav nas svijet okružuje, ona je do kraja iskrena i istinita. Ivan Bović je navodno pseudonim psihijatra koji radi s narkomanima. Očito je da je knjigu mogao napisati samo netko s golemim iskustvom poznavanja te »strašne« bolesti i miljea u kojem se oni kreću. To je svijet zagrebačkoga podzemlja u kojem se ocrtavaju brojni likovi mladih ljudi čiji je pakao i očaj čak neprispodobiv Danteovu paklu. To je svijet Zagreba u kojem danas živimo, svijet mrtvog Boga s mladićima i djevojkama pridošlih iz španjolskih komuna koje ismijavaju, kao i one koji su im pokušali pomoći i koji komune vode, svijet onih koji su stalno na horsu, tj. heroinu, svijet ovisnika s metadonskom terapijom, onih upravo izišlih iz bolnica, a ambijent u kojem se kreću najčešće su pothodnici, garaže, prostor oko Dinamova stadiona, kladionice, ali i bezdušne betonske spavaonice u kojima žive, bez zelenila, bez razigrane arhitekture u kojima susreću sumorne sustanare. To su mladi ljudi odgajani bez roditeljske ljubavi, koja im je još uvijek potrebna, premda roditeljska briga postoji, iznimno vješt autor pojašnjava i ovisnički rječnik, ali uz ostale natuknice na omotu knjige zapisuje kratke natuknice poput one o heroinu: »Heroin je polusintetski narkotik koji se dobiva iz opijumskog maka, veliko papaver somniferuma, uz mnogo, mnogo sunca, a koristi se kao zamjena za ljubav.« Sve je iz posljednjih riječi jasno.

Ne iznenađuje da je u jednom od RTL-ovih dnevnika jasno izrečena zabrinutost jer, prema riječima ravnatelja bolnice u Vrapču prof. dr. Vladimira Jukića, prije rata liječeno je prosječno 4000 pacijenata godišnje, sada je brojka udvostručena, u porastu je alkoholizam, depresija, shizofrenija, samoubojstva, s čijom brojkom se uklapamo među prve na listi u svijetu. Očito je da se ljudi osjećaju prevarenim, izgubljenim, osiromašenim i beznadnim, o čemu bi stručnjaci mogli puno bolje govoriti. Preteško je utvrditi prema brojkama da je riječ o milijun ljudi barem djelomično psihički bolesnih, među kojima se spominju posebno oni ostavljeni bez posla, tj. ugrožene egzistencije. Podjela isključivo na bogate i siromašne izaziva dodatni očaj.

Ali se zaboravlja da postoji svijet drugih i drugačijih, jer se takvi rijetko predstavljaju u medijima, ljudi koji su i u siromaštvu i s brojnom djecom sretni, pa i oni koji gubljenjem posla vide novu šansu i iskušenje za ono bolje što mora doći. Zaboravljamo živeći medijski svijet da brojne obitelji gledaju televiziju samo rijetko, uvečer još uvijek mole, a bake i djedovi nisu suvišni, nego su dar. Oni nisu uzdržavani, jer oni uzdržavaju svojom ljubavlju, i nisu na teret, kako se ružno zna reći, jer su oni i svoje uzdržavanje i teret desetljećima hrabro nosili. Kada shvatimo da je svaka njihova riječ zanimljivija od bilo koje emisije na televiziji, da su djeca najčarobniji medij, da su susjedi ono dobro što nas okružuje, a ne stranački neprijatelji, bit ćemo mnogo sretniji i živjeti u stvarnom svijetu.

Ne zaboravimo citat iz knjige o heroinu: koristi se kao zamjena za ljubav. Dio te ljubavi možemo i biti mi, što svjedoči i film Nevena Hitreca, koji nije lišen ni težine rata ni bolesti, ali u kojem sve pobjeđuje djetinja radost života s humorom i dobrotom za druge. Mnogi od nas kojima su nad kolijevkom izgovarane riječi iz naslova filma, dužni smo ih prenijeti kao zavjet drugima.


Fokus, 12.10.2006.

Hrvatsko zajedništvo?

Govori, reče, bosanski, ne hrvatski, a kao komunističko dijete nije nikada bio vjernik, ponajmanje katolik. Televizijski kanal na hrvatskome jeziku ne podržava jer da ima jedan zajednički, pa bi se Hrvati konačno trebali "disciplinirati" i gledati isključivo taj program. Na njemu će ubuduće moći čuti njega samoga i Harisa Silajdžića kao bošnjačkoga člana Predsjedništva. (To je onaj koji je ustvrdio da su Hrvati sami sebi postavili autobombu u ulici Stjepana Radića u Mostaru, iako se kasnije pokazalo da su to bili njegovi mudžahedini).

Još jedna je stvar bila za očekivati, hrvatska predizborna nesloga i već tradicionalna postizborna larmojancija (plačljivost). Dakako, to što se dogodilo s izborom hrvatskoga člana velika je nepravda prema Hrvatima u BiH, priznaje i bošnjački Avaz. Komšić je rezultat izborne farse, ne demokratske volje naroda koji bi trebao zastupati. Međutim, glavni krivci za to stanje su Hrvati sami, drugi su samo iskoritili "nabačenu lopticu".

Nakon što je HDZ iz Hrvatske odlučio podržati Božu Ljubića i Martina Raguža pri osnivanju novoga HDZ-a bilo je jasno da će se hrvatski glasovi podijeliti. Stoga je i SDP tu vidio šansu za svoga Komšića kao instant Hrvata. To su vidjeli i moji stari roditelji koji u politici nikada bili nisu. Dakle, što se je moglo učiniti, a nije? Kada su već novi i stari HDZ postali takmaci, ipak su, radi općega dobra, mogli istaknuti jednoga, recimo neutralnoga kandidata, barem za člana Predsjedništva. Dakle, ni osebujnoga Jovića, ni nekarizmatičnoga Ljubića, nego nekoga tko bi u svih Hrvata u BiH imao ugleda, i po izobrazbi i ljudskome karakteru, i po nacionalnoj, vjerskoj i političkoj orijentaciji. Ima i takvih, ali oni nisu ni u jednome "lageru", pa trenutačno nemaju nikakve šanse.

Najviše, međutim, svima nama nedostaje jedna doza političkoga pragmatizma koji bi mogao omogućiti suradnju i suprotstavljenih političkih opcija poradi općega dobra. Čović tako već sada isključuje postizbornu suradnju s drugim hrvatskim strankama, ali ne i s bošnjačkim, Jović prijeti odlaskom i posljednjih Hrvata iz BiH, bivši skojevac Raguž želi "europeizirati" Hrvate pa ne može s onima koji nisu kao on, nadbiskup Puljić htio bi zajedništvo, ali još ne uspijeva otvoreno reći kako bi ono trebalo izgledati, mnogi franjevci i svjetovni svećenici njeguju kampanalistički pristup i u crkvi i u politici... Hrvatsko zajedništvo? To je danas u politici bosansko-hercegovačkih Hrvata samo iluzija. Ako se što brzo i radikalno ne izmijeni, naša plačljivost nakon sljedećih izbora bit će tiša. S jedne strane bit će nas još mnogo manje, a s druge strane možda će tada Komšić izgledati kao manje zlo, budući da sami nismo bili u stanju predložiti dobroga kandidata. ...

Zvonko Pandžić


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova