I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Glas Koncila, 19.11.2006.
Ivan Miklenić
Izluđivanje nacije
Hrvatska javnost trajno je suočena s brojnim aferama koje šire mediji a u kojima sudjeluju brojni pojedinci, od vodećih političara, preko javnih osoba do pojedinih žrtava. Ako nema afera iz sadašnjosti - a uvijek se nešto nađe - onda su u rezervi prekapanja po prošlosti, i to tako da uvijek dođu na udar, krive ili nevine, hrvatske državotvorne skupine ili osobe. Ovih su dana tako aktualne afere: »slučaj Marinović«, »slučaj Pašalić«, »slučaj Glavaš«, »slučaj Petrač« koji sve više postaje »slučaj Zagorec«, već se najavljuje »slučaj Lora 2« - javnost jednostavno ne može predahnuti a da ne bi bila pritisnuta ovom ili onom aferom, ovim ili onim »slučajem«. Netko kao da upravo želi izluđivati čitavu hrvatsku naciju, poticati neracionalne korake.
Tako brojni slučajevi o ovome povijesnom času - neizbježan je dojam - nikako ne mogu biti slučajni već ih neke skrivene snage sasvim promišljeno, uporno i sustavno - proizvode i na taj način odvlače pozornost hrvatske javnosti od stvarnih problema koji se ili presporo ili uopće ne rješavaju. Snažan je također dojam da sve te, kao i druge ovdje nenavedene afere, služe stvaranju što većih razmirica u hrvatskom društvu, što dubljih podjela, što težega ocrnjivanja Hrvata, što snažnijega kompromitiranja važnijih društvenih institucija, pa i same države Hrvatske i njezine samostalnosti - jednom riječju, sve to služi stvaranju što većeg kaosa. Nekome je veoma stalo da ništa, baš ništa u Hrvatskoj ne bude pozitivno, normalno, čisto, dostojno poštivanja i vrijedno ponosa. Takvo aktualno stanje zahtijeva osobitu budnost, pozornost i osjetljivost svih ljudi dobre volje, osobito katoličkih vjernika, kao i svih odgovornih na svim razinama u društvenim strukturama vlasti uključujući i najniže državne službenike.
Kao što je svakome trijeznome i realnome čovjeku potrebno čišćenje kajanjem i opraštanjem, tako je i svakom društvu, pa i hrvatskom, potrebno neprestano čišćenje od svih oblika i zasada zla, kako prošlih tako i aktualnih. Kad bi sadašnje afere ili »slučajevi« bili u stvarnoj službi ispravljanja negativnosti, loših ili nedopustivih poteza ili kad bi bili u službi ostvarenja pravde i istine, onda bi sve te afere i »slučajeve« trebalo pozdraviti, štoviše trebalo bi njihove aktere ohrabriti da čišćenje zlih i negativnih pojava bude što potpunije i što savršenije. No, nažalost, sve afere i »slučajevi« u aktualnom trenutku hrvatskoga društva - koliko se god to na prvi pogled činilo nedovoljno pozornim promatračima ili širim krugovima pučanstva da jesu - ipak nisu uopće u službi općega dobra odnosno boljitka hrvatske nacije, hrvatskoga naroda ili hrvatske države, nego su u funkciji samo određenih političkih i drugih interesnih skupina.
Stalnim nametanjem afera izbjegava se objektivno istraživanje negativnosti iz prošlosti i produbljuje se opasni kaos
Da je doista tako, otkriva samo malo pomnija analiza iz koje proizlazi veoma očita pristranost onih koji prozivaju i optužuju, odnosno stvaraju afere i »slučajeve«, a da nikada ne pristupaju cjelovito i objektivno. Bilo bi u skladu s općim dobrom, odnosno s hrvatskim nacionalnim interesom, kad bi se provela cjelovita analiza odnosno objektivna istraga djelovanja baš svih društvenih faktora i relevantnih pojedinaca u svoj povijesti mlade hrvatske države. Potrebno je istražiti koliko je prva organizirana skupina državotvornih hrvatskih rodoljuba odmah čim se pojavila na javnoj sceni postala prostor infiltracije udbaša, kosovaca i drugih obavještajaca, odnosno na kakve je sve kompromise ta skupina morala pristati da bi nakon legitimno dobivenih prvih izbora uopće mogla preuzeti vlast u Hrvatskoj. Potrebno je objektivno istražiti kako je po sebi dobra politika nacionalnog pomirenja zlorabljena za preuzimanje nekih ključnih pozicija u strukturama moći dok se u javnosti na sve strane trubilo o opasnosti tobožnjega revanšizma. Vrlo je važno otkriti objektivnu istinu kako su destruktivne, u biti antihrvatske snage, infiltrirane u strukture moći utjecale na najmračnije događaje i pojave u hrvatskom društvu od 1990. do danas. Ostaje do danas posve otvoreno kakva je uloga tih antihrvatskih snaga bila npr. u Gospiću, Osijeku, Sisku, glede napuštanja Bosanske posavine i drugim čudnim pojavama u Domovinskom ratu kako u izvršavanju nečasnih djela tako i u sprečavanju istrage i procesuiranja. Vrlo je važno otkriti tko je stvarno kreirao hrvatski način pretvorbe i privatizacije i tko je - ne toliko koji pojedini ljudi nego koji soj ljudi odnosno pripadnici kojih grupacija - opljačkao Hrvatsku a radnike poslao u mirovinu ili na ulice. Hrvatska javnost do danas ne zna tko je i po kojoj cijeni i zašto rasprodao hrvatske banke. Sasvim je sigurno da tadašnje hrvatske vlasti nitko ne može osloboditi odgovornosti za sve te i druge negativnosti no potrebno je istražiti jesu li to tadašnje vlasti, posebno predsjednik Tuđman, radile pod kakvim ucjenama, pritiscima ili kompromisima ili su stvarno same donosile odluke koje su u izravnom sukobu sa stvarnim hrvatskim općim dobrom odnosno hrvatskim nacionalnim interesima. Nametnuta tzv. »detuđmanizacija« nikada nije ni pokušala dublje zaviriti i istražiti kako je stvarno došlo do određenih štetnih i nedopustivih odluka, jer onima koji su provodili i danas se zauzimaju za tzv. »detuđmanizaciju« radi grupnih interesa odgovara da za sve bude kriv isključivo Tuđman.
Svi oni koji stvarno žele dobro Hrvatskoj, a osobito oni koji su na bilo kojoj razini vlasti i dužni su služiti hrvatskim nacionalnim interesima, morali bi hitno objektivno istražiti sve te negativnosti iz prošlosti, prekinuti dosadašnju praksu manipuliranja prošlošću za grupne pristrane interese i za stvaranje kaosa. Jer, moguće je da netko želi sada još veći kaos da bi došlo do još većih i dubljih lomova, uključujući i moguću propast države.
Glas Koncila, 19.11.2006.
Đurđica Ivanišević Lieb
Duhovni kriminal
Na predstavljanju triju novih povijesnih knjiga na zagrebačkom Interliberu riječi Dražena Budiše djelovale su kao već poznata, ali rijetko izgovorena istina da će nas nova hrvatska šutnja, tj. izostanak reakcija službene hrvatske politike u vezi s Hagom »dostizati kao noćna mora«. Ne smije se preskočiti to mišljenje s obzirom na životno i političko iskustvo Dražena Budiše, bez obzira na trajna traženja jer upozoravanje na hipoteku koja će nastati pisanjem nove povijesti u Hagu, kako se otvoreno poručuje, prema kojoj je Hrvatska nastala na zločinačkom pothvatu, trebalo bi itekako zabrinuti političare. Prema tim riječima, što je vjerno prenio »Večernji list«, Hrvatska bi mogla biti pod teretom kolektivne krivnje. Ne smije se zaboraviti da je upravo taj političar među prvima poslije »Oluje« upozoravao što se na tim područjima događa. Iako se neslužbeno najavljuje kako se slučaj Ademi-Norac neće uklopiti u zločinački pothvat, sudeći prema tekstovima iz medija sve ostalo nije se promijenilo. To što se o posljedicama rata još uvijek na taj način govori, a u Hrvatskoj šuti, ne znači da se ne stvara nova istina. Mi kao da nastojimo trajno živjeti u zaboravu, izvan realnog svijeta, ili ga želimo dostići bijegom u brze vožnje, u drogu, u bilo kakvu igračku koja može zamijeniti život što na kraju dovodi do njegova samouništenja.
Holivudizacija u nekim domovima
Dovoljno je uočiti kako se odnosimo prema starcima i djeci otimajući im zelenilo, gradeći nebodere, trgovačke lance u kojima se često osjećaju nepoželjni, a prometna ih nekultura pretvara u preplašena stvorenja. Nevjerojatno je da poslije nekoliko prometnih nesreća u Malešnici policija izvještava da deset nesreća u godinu dana u odnosu na prošlu godinu nije strašna brojka, navodno je samo strašnije što je riječ o djeci. Valjda bi se trebalo težiti životu bez nesreća iako su one neizbježnost, a ne ih zbrajati kao manje ili više. I onda kada se pokušava usrećiti naprimjer starice, događa se holivudizacija u nekim domovima pa se umjesto radosti koja je primjerena svakoj dobi bira »miss doma«, što podsjeća na biranje ljepotica među malim lolitama. Ironično bi se moglo reći da nam nedostaje još samo čip za sreću znanstvenika Miroslava Radmana, o čemu se vrlo ozbiljno u znanstvenim krugovima i govori. U posebnoj enciklopediji »Intimna povijest čovječanstva«, jedne od najzanimljivijih knjiga desetljeća, Theodore Zeldin između ostalog proučava i rascjep obitelji kroz stoljeća, želju žena za samoćom, dominacijom, feminizmom, karijerom do težnji za sastavljanjem krhotina nekadašnjeg života. Mi smo tek valjda u fazi rascjepa. Živeći smrt i djelomično samouništenje, a ne radost života, mi smo i prema smrti izgubili odnos istinske tuge, ljubavi prema ljudima koji odlaze i nastavak njihovih djela. Zaboravljamo misao da je pravi život samo onaj u kojem se jedni drugima samo penjemo na ramena stvarajući kontinuitet. Dobro je da nas Dragutin Tadijanović, zahvaljujući svojoj silnoj energiji, podsjeća na sebe, ali što je s Vesnom Parun i desecima drugih pjesnika. Splićani se često sjećaju Smoje i s time ga ukorjenjuju u pamćenju. Ali činjenica da u tom gradu 30 godina nikome nije podignut spomenik, svjedoči brisanje pamćenja, destrukciju, samouništenje jednoga grada kojem riva treba kao spomenik, a ne ljudi koji postaju grad po svojem djelu. Stranačka pripadnost umjesto stručnosti prožela je i uništila život, slično kao jednopartijsko mišljenje, ili nastavljajući se na njega.
Iako ponekad, zahvaljujući Europi, stranke odrade i koristan posao kao što je pokušaj uvođenja reda u odvjetništvo. Sramota je da je Hrvatska jedina zemlja koja dosada nije regulirala odvjetnički cjenik. Zahvaljujući stranačkim sukobima i korupciji na koju je upozorila EU, tek se nedavno saznalo što je godinama radio poznati zadarski odvjetnik čija je karijera nastala i na progonu ljudi poslije 70-ih godina zbog nacionalizma, a naplaćena cijena u tisućama eura za obranu žene koja je usmrtila muža, razotkrila je cijelu istinu. Međutim, nije problem u jednom odvjetniku, dvojici liječnika, jednom kapetanu koji su bili potplaćeni, nego u sustavu i prvenstveno u odgoju što se u cijelom lancu događanja zaboravlja. Kako uopće odgajati generacije kad bivši premijer, sljedbenik jedine partije, na predizbornom skupu sasvim ozbiljno govori o supruzi odvjetnika, istaknutoj članici SDP-a: »Ona je tražila da zbog teške situacije bude odsutna neko vrijeme i mi smo to prihvatili iz ljudskih razloga. Kada se vrati, razgovarat ćemo što i kako dalje.« Kao da je riječ o teškoj bolesti i smrti u obitelji, a ne o sramoti, o čemu bi barem trebalo šutjeti. Istina o zadarskom odvjetniku dobrodošla je kao medijska atrakcija, ali koliko takvih priča živimo svakodnevno, preteško je i navoditi. Ima puno istine u riječima ruskoga režisera Leva Dodina da je komunizam spržio Rusiju, da su i genetski kod i nasljeđe jedne zemlje promijenjeni. Treba sve uraditi da se Hrvatska izvuče iz tih okova, premda prijelaz u prvotni kapitalizam nije donio više sreće.
Samouništenje i u umjetnosti
Sve to uvjetuje dezorijentiranost ne samo fizičke smrti i međusobna ubojstva i samoubojstva, što dokazuje koliko je niska cijena života, nego se događa i smrt duha, što se posebno događa i u kulturi. Hrvatska je valjda jedina zemlja koja je živjela u jednopartijskom sustavu a nema nijednog disidenta iz tog vremena. Čak to nije uspio postati ni Vlado Gotovac, zatvorenik, veliki pjesnik i hrabar čovjek oko kojeg je spletena paukova mreža u kojoj je nestalo njegovo djelo. Umjesto istinske kulture koje se Hrvatska ne treba stidjeti kroz stoljeća, a ni danas, uskoro ćemo valjda sve više živjeti performanse i hepeninge. Podsjetio nas je na to ovih dana ponovno Tom Gotovac, alias Antonio Lauer, klaunovski obojenog lica i intimnih dijelova tijela sa znakovima šahovnice pokazujući već standardno svoju golotinju izvodeći u podrumima Klovićevih dvora svoju performansu. U istom prostoru zamijenila ga je dva tjedana poslije Vlasta Delimar zaklavši na sceni kokoš u svojem performansu koji je sjećanje na njezinu tetu Maričku. U novoj emisiji kulture voditelja Branimira Pofuka na različite su načine s velikim poznavanjem umjetnosti upozorili Igor Zidić i Igor Mandić - ne protiveći se performansu i hepeningu kao jednom vidu umjetnosti za koji je potreban poseban prostor i mjesto, a ne elitni poput Klovićevog - na jeftinoću i destrukciju tog čina. Za razliku od njih Zvonimir Maković, treći sudionik emisije, istinski je zadivljen s tom dvojicom umjetnika i njihovim djelima smatrajući da je čak i samoranjavanje izniman umjetnički čin. U vremenu »bigbrotherizacije« života osiromašenog od emocija i prave umjetnosti takva teza je shvatljiva.
U množini kriminala u Hrvatskoj potrebno je spomenuti i duhovni kriminal pod koji se ti performansi svode i označiti ih kao dosadno, već viđeno i lažno predstavljanje umjetnosti. Naspram njih ovog je ljeta u Dubrovniku gostovao Jan Fabre, jedan od najpoznatijih europskih performansera. Bila je to izložba koju se može voljeti ili ne voljeti. Naime, Fabre radi skulpture s mrtvim kukcima, pa i sirovim mesom, vrhunske balerine plešu na podu prelivenom maslinovim uljem, ali Fabre je vrhunski poznavatelj umjetnosti, i to klasične, a na svojim izložbama, koje su uistinu provokativne, radi godinama. Svodeći performanse samo na provokaciju, o čemu je Maković govorio, nažalost i prometna nesreća može postati umjetnost.
Naspram toga svaka istinska umjetnost nosi u sebi provokaciju pa je itekako danas kao i nekad svako pravo djelo provokativno, a mi. ne upoznavši čak ni svoje autore poput Dulčića, srljamo u samouništenje i u umjetnosti. Budući da je život nepredvidljiv i zato sam po sebi umjetnost, ne samo po teoriji Theodora Zeldina, poput koncentričnih krugova kada se jedan kraj potroši, vraća se svom početku, što bi značilo da bismo morali biti na početku novoga kruga.
Obilježena 15. obljetnica stradanja i okupacije Vukovara
Što je ostalo, braćo i sestre, od slavnih dana koji – iako življeni u Vukovaru prekrivenom blatom i barutom – sjaji kao najsjajniji biser u kruni ljudskosti?
Zar je teško prepoznati da netko želi podijeliti Hrvate, pognuti im glave i obescijeniti ponos?
Zar se u besplodnim hrvatskim razmiricama i svađama ne čuje podmukli smijeh tvoraca hrvatskih društvenih lutanja?, zapitao se kardinal Bozanić u homiliji na misi u Vukovaru
Vukovar, (IKA/BTU) – Slike užasa, ruševina, očaja stanovnika Vukovara u kolonama, četnički poklici, ali herojstvo stanovnika i branitelja grada Vukovara većini su prva asocijacija na Vukovar. No Vukovarci ostavljaju slike užasa iza sebe kako bi živjeli i preživjeli. S Vukovarcima danas, petnaest godina poslije, bila je cijela Hrvatska obilježavajući Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. pod geslom Hodočašće hrvatskoj slobodi. Hodočastilo je u Vukovar, u subotu, 18. studenoga, prema podacima policije, više od 25.000 hodočasnika. Toga je dana organizirano i sedmo Biskupijsko spomen-hodočašće Đakovačke i Srijemske biskupije. Hodočašćima je odana počast svima koji su položili svoje živote za slobodu Vukovara i cijele Domovine Hrvatske.
Pod nazivom Put sjećanja i svjetlosti započeo je 18. studenoga program obilježavanja u kojemu su učenici osnovnih škola grada Vukovara zapalili svijeće na Križnom putu od Opće bolnice Vukovar do Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskog rata. U 10 sati u krugu vukovarske Opće bolnice započeo je prigodni program Hodočašće hrvatskoj slobodi. Vukovarska Opća bolnica ima posebno mjesto u Domovinskom ratu. Mjesto u kojem su vukovarski liječnici, kirurzi, internisti, ginekolozi, psihijatri i medicinske sestre velikom žrtvom i nadljudskim naporima posljednjih stotinu dana života Grada heroja nastojali spasiti od sigurne smrti stotine života ljudi, žena i djece. Vukovarska bolnica bila je utočište i posljednja slamka života mnogima koji su već tada ostali bez doma i skloništa, spašavajući goli život pred mržnjom neprijatelja. Iz vukovarske Opće bolnice 18.studenoga 1991. nakon pada obrane Vukovara JNA i srpske paravojne postrojbe odvele su i zatočile 261 ranjenog branitelja, civila i djelatnika medicinskoga centra Vukovar. U prigodnom programu Hodočašće hrvatskoj slobodi koji je realizirala Hrvatska radio-televizija koja je toga dana izravno prenosila događanja iz Vukovara, odjeknule su riječi Siniše Glavaševića Grad, to ste vi. Iz kruga vukovarske Opće bolnice u 10.30 sati krenuo je Križni put - kolona sjećanja prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Kolonu su povele stjegonoše koje su nosile stjegove Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, 204. vukovarske brigade i Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. U koloni sjećanja, jednoj od brojnih križnih putova Vukovaraca bili su predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Francisco Javier Lozano, zatim mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački, mons. Vjekoslav Huzjak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, đakovački i srijemski biskup dr. Marin Srakić, pomoćni đakovački i srijemski biskupi mr. Đuro Gašparović i dr. Đuro Hranić, predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, saborski zastupnici, predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader, brojni ministri, hrvatski branitelji, invalidi, članovi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskoga rata grada Vukovara na čelu s Udrugom udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Vukovar, rodbina, roditelji, prijatelji poginulih, zatočenih i nasilno odvedenih branitelja, predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti, predstavnici Hrvatske vojske i policije, kulturnoga, gospodarstvenoga, prosvjetnog života, predstavnici političkih stranaka, svećenici, redovnice i redovnici, bogoslovi Bogoslovnoga sjemeništa iz Đakova zajedno sa svojim poglavarima, djeca, mladi, brojni gosti-hodočasnici iz cijele Hrvatske. Kolona sjećanja dostojanstveno je prošla ulicama Gundulićevom, Bolničkom, Županijskom, Strossmayerovom, dr. Franje Tuđmana, Stjepana Radića, Trgom Slavija, Bana J. Jelačića do Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskoga rata.
Vukovar je 18. studenoga 2006. bio srce Hrvatske. Hodočastilo se hrvatskoj slobodi rođenoj u Vukovaru.
U koloni sjećanja izjavu novinarima dao je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Danas, petnaest godina poslije, hodamo u slobodi i to govori kako zlo nema zadnju riječ. Ipak na kraju pobjeđuje dobro, rekao je.
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća molitvu kod Spomen obilježja u zajedništvu s biskupima, apostolskim nuncijem u RH, svećenicima i redovnicima, predvodio je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Predvoditelj je rekao: Častan je spomen što ga vršimo danas, o 15. obljetnici stradanja Grada Vukovara. I dok se s osjećajem dubokoga poštovanja i zahvalnosti spominjemo svih poginulih branitelja i svih žrtava u Domovinskome ratu, naše se srce ispunja životnom snagom kršćanske vjere. Molimo za vječni život onima koji ovdje počivaju i za pokoj svih umorenih i poginulih, za put mira i napretka našoj Domovini Hrvatskoj te za istinske plodove mira svim narodima i srcima svih ljudi, rekao je kardinal Bozanić.
Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata kardinal Bozanić predvodio je zatim svetu misu za sve poginule i nestale. Koncelebrirao je mons. Francisco Javier Lozano, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački, mons. Vjekoslav Huzjak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, đakovački i srijemski biskup dr. Marin Srakić, pomoćni đakovački i srijemski biskupi mr. Đuro Gašparović i dr. Đuro Hranić, te sedamdesetak svećenika i redovnika.
Vjerojatno nijedna druga riječ ne izaziva kod nas Hrvata tolike emocije kao riječ Vukovar. Za nas je Vukovar simbol otpora, stradanja i patnji, neiscrpno vrelo nadahnuća u borbi za Domovinu. Vukovar je, na žalost, i simbol neviđene bestijalnosti, rekao je pozdravljajući prije početka svete mise dijecezanski biskup Srakić. Sjećanja na stravične događaje od prije petnaest godina isprepliću se u našoj nutrini. Prožimaju nas osjećaji tuge, boli, tjeskobe, gorčine, odvratnosti, ali i ponosa, nade, vjere i ljubavi. Tužni smo zbog onih kojih više nema među nama, hvata nas osjećaj tjeskobe i svijesti odgovornosti prema Domovini za koju su branitelji Vukovara dali svoje živote, a koju mi trebamo izgrađivati na vrednotama za koje su oni bili spremni i umrijeti. Obuzima nas i osjećaj gorčine zbog neodgovornoga ponašanja svjetskih velevlasti koje nisu odlučno i na vrijeme spriječile tragediju Vukovara, rekao je biskup Srakić. Istaknuo je nadalje: Mi ne možemo i nećemo zanijekati prve osjećaje, ali nećemo ni to da oni nama obvladaju. Branitelji Vukovara koji su položili svoje živote za vrednote slobode, istine pravednosti i mira, obvezuju nas da se ne zaustavimo na tragičnim događajima iz 1991. ni na osjećajima ovoga trenutka jer bi to bila jeftina manipulacija sa žrtvama koje su oni podnijeli i jer bi osjećaji nužno prerasli u mržnju i osvetu. Tada bismo ovaj grad, ovu svoju dragu Domovinu Hrvatsku i svoj život pretvorili u začarani krug kojemu bismo mi sami bili najjadnije žrtve. Njihov čin nije bio plod fanatizma i nerazumnog samoubojstva nego izričaj njihovoga 'Creda' u Domovinu koju su voljeli i kojoj su htjeli osigurati više slobode i sloge, pravednosti i mira. Oni nam danas zajedno s Kristom poručuju da ne traže osvetu nego mir i ljubav, traže oproštenje i društveno zalaganje, rekao je biskup Srakić.
Započinjući homiliju kardinal Bozanić je rekao: Hodočastimo danas ovom memorijalnom groblju u Vukovaru, da prignemo koljena na ovoj Golgoti suvremene Hrvatske i da ovdje molimo za poginule i nestale, za sve žrtve Domovinskoga rata. U svojoj homiliji kardinal je upozorio vjernike da se čuvaju onih koji razaraju radost, nadu, milost, dobrotu i toliko drugih vrijednosti i osjećaja u našemu osobnom i društvenom životu. Oni su djeca tame i grijeha, a mi se ne smijemo dati zbuniti, niti posustati na putu dobra, rekao je kardinal Bozanić u nastavku propovijedi.
Petnaest godina nakon ratnoga razaranja Vukovara skupljeno je mnoštvo tumačenja o tome što se ovdje događalo. Čini se da su najglasnija ona tumačenja koja ne govore o glavnome uzroku, tj. o zlu, niti traže uporište u istini. Navode se političke opcije, vojne strategije, ali sve je rođeno u srcu ljudi koji su odlučili iz svoga života prognati Boga. U onome trenutku kada je bezbožnička ideologija u rukama komunističkih vlastodržaca i srpskih osvajača u svome djelovanju posvema izbrisala strah pred Bogom, započeo je živjeti koloplet smrti, na čijemu je kraju zlo htjelo pomiješati napadača i žrtvu, istaknuo je kardinal Bozanić u svojoj homiliji.
Vukovar nam govori što je rat. Rat je zlo u kojem se u neproporcionalnim razmjerima, gotovo zarazom, širi mržnja, razaranje, ubijanje. Iako se ne može negirati da u ratu nastaju nove prilike za ljudsku velikodušnost, solidarnost, hrabrost, heroizam i patriotizam, ipak rat je uvijek gubitak za čovječanstvo. Stoga odgovorni za ratove su ne samo oni koji ih izravno pokreću, nego i oni koji, posjedujući političku, ekonomsku i vojnu moć, ne čine sve da ih na vrijeme spriječe, rekao je kardinal Bozanić ističuči da govori kao pastir, ponosan što u ovome danu spomena možemo nabrojiti svjedočanstva kršćanske dobrote koju su, snagom svoje vjere, u ovom Gradu i diljem Hrvatske očitovali hrvatski građani braneći se od napada onih koji su svoj život položili u ruke Zloga.
Ovo groblje i tolika groblja šapću istinu koju danas nemamo pravo prečuti. U obrani ovoga i tolikih hrvatskih gradova, sela i domova ljudi su pokazali da ljubav dokida strah. Onaj tko istinski ljubi, jedino čega se boji jest da ne izgubi ljubav. Evanđelje nas također uči da istina oslobađa. I ako se, braćo i sestre, od nečega ne smijemo umoriti, onda je to traženje i promicanje istine. Ona o Vukovaru i o ratu na koji su ovdje ljudi bili primorani nije dovoljno glasna. Možda neke boli, ali ostaje istinom, istaknuo je kardinal Bozanić u svojoj homiliji na misi u Vukovaru.
Danas u Vukovaru zahvaljujemo Bogu za hrvatsku slobodu i samostalnost, za Hrvatsku koja je našla svoje mjesto na karti Europe i koja želi ostati valjani subjekt zajedničkog europskoga doma, rekao je kardinal Bozanić.
Nakon petnaest godina, kao kršćani koji poznaju vrijednost spomena, svjedoci smo da zlo u Hrvatskoj pokušava ponovno unijeti razdor, nesigurnost, podjele… Govori se o svemu samo ne o zlu koje je stvorilo stotine tisuće prognanika, što ih je ljubav udomila; desetke tisuća mrtvih i ranjenih koje ljubav molitvom otima zaboravu i iscjeljuje; više od tisuću još uvijek u popisu nestalih za koje odgovorni i nakon petnaest godina kažu da ne mogu doći do istine o njihovoj sudbini; tisuće beznadnih, poniženih, osiromašenih, kojima ljubav otvara srce…Odvraća nam se pogled od uzroka. Zaboravlja se tko je istinski krivac tolikim patnjama. Što je ostalo, braćo i sestre, od slavnih dana koji – iako življeni u Vukovaru prekrivenom blatom i barutom – sjaji kao najsjajniji biser u kruni ljudskosti? Zar je teško prepoznati da netko želi podijeliti Hrvate, pognuti im glave i obescijeniti ponos? Zar se u besplodnim hrvatskim razmiricama i svađama ne čuje podmukli smijeh tvoraca hrvatskih društvenih lutanja? Stoga bi bilo dobro da se svaka društvena odluka, važna za naš narod i građane Hrvatske donosi s pogledom na ovaj hrvatski rasadnik ljubavi i s dubokim pouzdanjem u Boga da nas ništa ne može rastaviti od Kristove ljubavi, rekao je kardinal Bozanić.
Oni koji su za sobom ostavili krvavi i suzni trag zločina nad nedužnima trebaju obraćenje. Mi molimo i za njih da dođu do priznanja krivnje i traženja oproštenja...
Ako se spominjemo drama palih žrtava, to činimo ne kako bismo otvorili bolne rane, niti, Bože sačuvaj, da bismo izazvali osjećaje mržnje ili osvete, nego da odamo dužno poštovanje onima koji su dali živote za našu slobodu i za naš mir i kako bismo osvijetlili povijesnu istinu, a osobito da bismo spominjući se tih tamnih ratnih događanja jačali odgovornost sviju u izgradnji mira, zajedništva i suživota svih građana naše zemlje, rekao je u zaključku kardinal Bozanić.
Spomen-hodočašće u Vukovar imalo je od početka i svoju karitativnu dimenziju. Stoga su svi svećenici u svojim župnim zajednicama bili zamoljeni da 5. studenoga najave novčanu sabirnu akciju koja je provedena 12. studenoga u cijeloj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Novčana pomoć prikupljena u župama i milodari prikupljeni na euharistijskom slavlju 18. studenoga u Vukovaru, predani su Caritasu Vukovarskoga dekanata.
Po završetku pričesti izmoljena je Molitva za dar ljubavi i oproštenja koja je svim sudionicima svete mise bila podijeljena.
Na kraju svete mise okupljenima se obratio fra o. Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski.
Liturgijsko pjevanje animirali su župni pjevački zborovi iz vukovarskih župa Sv. Filipa i Jakova, Gospe Fatimske i BDM Kraljice mučenika. Za orguljama je bila s. Bernadeta Mihaljević, a dirigentica s. Mirjana Kesić.
Poslijepodne su na Dunavu upriličeni programi Svjetlosna rijeka sjećanja te I u mom gradu Vukovar svijetli kada su se u gradovima u Hrvatskoj upalile svijeće, u Ulici grada Vukovara i glavnoj ulici u pojedinom gradu. Program je toga dana završio večernjim koncertom Hrvatskog komornog orkestra u crkvi Sv. Filipa i Jakova izvedbom Requiema Wolfanga Amadeusa Mozarta.
Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. bit će nastavljen u nedjelju, 19. studenoga kada će se u Borovo commercu programom Žrtva Borova Naselja za domovinu obilježiti stradanje mještana toga naselja. Slijedi križni put – kolona sjećanja od Borovo commerca, ulicama Blage Zadre, Trpinjskom cestom do crkve Gospe Fatimske gdje će misu za sve pokojne i nestale predvoditi o. Rajko Gelemanović, ex provincijal Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Meoda. U tvornici Borovo bit će otkriven spomenik zaposlenicima Borova, žrtvama agresije na Republiku Hrvatsku 1991. Odat će se počast hrvatskim braniteljima i civilima stradalim 1991. u Borovu Selu, te počast žrtvama kod Spomen obilježja Farma Lovas.
Obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara završit će u ponedjeljak 20. studenoga. U Gradskoj knjižnici Vukovar bit će upriličen novinarsko-književnički susret Grad – to ste vi, posvećen novinaru i ratnom izvjestitelju Siniši Glavaševiću, ubijenom na Ovčari 20. studenoga 1991. godine. U dvorištu Veleprometa bit će odana počast poginulim logorašima srpskih koncentracijskih logora, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća. U Veleprometu misu za žrtve srpskih koncentracijskih logora i masovne grobnice Ovčara predvodit će Mato Martinković, župnik župe BDM Kraljice krunice u Vukovaru. Kod Spomen obilježja Ovčara bit će položeni vijenci, a molitvu će predvodit o. Ivica Jagodić, župnik župe Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.
Prije petnaest godina velikosrpski agresor i JNA vojska 18. studenoga 1991., nakon stotinu dana sustavnog razaranja, ušli su u razoreni Vukovar. Na širem prostoru oko Vukovara bilo je razmješteno više od 600 tenkova i oklopnih transportera, više tisuća odlično naoružanih četnika i mobiliziranih rezervista. Neprijatelj je u izobilju imao velik broj svih vrsta artiljerijskog oružja, streljiva, a srpskim zrakoplovima nije se imao tko suprotstaviti. S druge strane, obranu Vukovara činilo je nekoliko stotina pripadnika Zbora narodne garde i policije te oko 1000 dobrovoljaca bez vojnoga iskustava. Poluautomatske i automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova, ponešto jednostavnog protuoklopnog oružja, sve je što su branitelji imali. Snabdijevanje oružjem hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca. Srbija je kod takvog odnosa snaga i po vojnoj teoriji trebala pregaziti Vukovar za nekoliko dana. No opkoljeni Vukovar gotovo se puna tri mjeseca odupirao golemoj vojnoj sili. Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. 102 dana grad je živio pod zemljom. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata. Pokušaj tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su hrabri hrvatski branitelji.
U obrani Vukovara tijekom okruženja sudjelovalo je oko 1800 branitelja. Više od 1700 poginulih Vukovaraca i više od 400 poginulih u okolici Vukovara. Više od 1000 nestalih od kojih se za sudbinom 500 još traga. Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je 8000 nasilno odvedenih. Tijekom okupacije iz grada je protjerano oko 22000 nesrba.
Okupacijom Vukovara srpska je vojska započela drugi čin vukovarske tragedije. Ulaskom u Vukovar srpska vojska i četnici izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i ubijeno. Masovne grobnice otkrivene su nekoliko mjeseci kasnije. Slike s Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja potresle su cijeli svijet.. Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili.
Škabrnja, 18.11.2006
Dan sjećanja u Škabrnji
ŠKABRNJA - Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen-obilježje pokraj masovne grobnice u Škabrnji, zatim pokraj glavnoga križa na mjesnom groblju, svetom misom za poginule i središnjim komemoracijskim skupom na Trgu dr. Franje Tuđmana danas je obilježen Dan sjećanja na žrtve srpske agresije u tomu ravnokotarskom mjestu.
Pred više od tisuću ljudi načelnik škabrnjske općine Nediljko Bubnjar podsjetio je da je na današnji dan prije 15 godina zločinačka jugoslavenska vojska napala Škabrnju i počinila jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu. Prvoga dana okupacije i u godinama koje su slijedile pripadnici jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojba pobili su 55 škabrnjskih civila i 25 hrvatskih branitelja, a još je šest osoba poginulo u eksplozijama mina, rekao je načelnik Bubnjar, dodajući da je nakon oslobođenja od posljedica proživljenoga rata u mlađoj životnoj dobi umrlo 15 branitelja.
Sve naše žrtve i njihova krv posvetile su ovo mjesto, rekao je, pozivajući domaće i strane službe da se više potrude kako bi se pronašli krivci za taj zločin.
Potpredsjednik Vlade Damir Polančec istaknuo je kako danas, odajući počast mrtvima, imamo pravo ne samo na tugu, nego i na ponos zbog svojih dostignuća.
Neprijatelji su prije 15 godina likovali, ali su učinili najveću pogrešku podcijenivši snagu, vjeru i ljubav hrvatskoga naroda prema Hrvatskoj. Zahvaljujući toj snazi, vjeri, ljubavi i viziji predsjednika Tuđmana, hrvatski je narod svoju zemlju oslobodio. Obveza svih nas je osigurati budućnost Škabrnji i Škabrnjanima, rekao je potpredsjednik Polančec.
Potpredsjednik Hrvatskoga sabora Darko Milinović istaknuo je da je Škabrnja jedno od mjesta gdje hrvatsko srce kuca jače. Želimo poručiti europskoj i svjetskoj zajednici da Hrvatska nije stvorena na zločinačkom pothvatu i udruženju, nego na pobjedi dobra nad paklom i ljubavi nad mržnjom,rekao je.
Izaslanik predsjednika Republike, general pukovnik Marijan Mareković je rekao je da zločin u Škabrnji zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti te da bi prepuštanje zaboravu tog zločina bilo neoprostivo.
Okupljenim mještanima govorio je i predstavnik UNHCR-a u Hrvatskoj Jean Clode Concolato. Rekao je da danas svaka obitelj u Škabrnji ima razloga za žalost, te da se pridružuje svima u sjećanju na nedužne žrtve.
"Sjećam se tih žrtava, sjećam se svoga straha kad sam kao djelatnik UN-a radio svoj posao 1992. na ovom prostoru pomažući izbjeglicama. Nismo sasvim zadovoljni s rezultatima u to vrijeme i zbog toga duboko žalimo. Radili smo da bismo pomogli, a u tom poslu poginulo je 288 djelatnika UN-a na cijelom prostoru zahvaćenim ratom", istaknuo je Jean Clode Concolato i još jedanput izrazio suosjećanje s obiteljima žrtvama.
Zapovjednik škabrnjskoga bataljuna Marko Miljanić rekao je kako pripadnici tog bataljuna nisu pristaše ni osvete ni mržnje, ali hoće znati tko je odgovoran za planiranje i provođenje zločinačkog plana u Škabrnji. "Kada čujemo kajanje Srba i kad kažu tko je taj zločin učinio, možemo razmišljati o oprostu. Dok toga nema, nema ni oprosta ni isprike", istaknuo je Marko Miljanić.
Tijekom današnjeg obilježavanja Dana sjećanja članovi Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke podijelili su okupljenima tisuću krunica, koje su simbol hrvatske slobode i pobjede u ratu.
(Hina)
Večernji list, 18.11.2006.
Trideset tisuća ljudi došlo na obljetnicu najtužnijega vukovarskog dana odati počast poginulim braniteljima
To još nije Vukovar kakav želimo
Nisu se samo orosile oči majki, djece i očeva koji su u Vukovaru izgubili svoje najmilije, nego i svih ljudi u nepreglednoj koloni od 30 tisuća hodočasnika iz cijele Hrvatske i drugih krajeva svijeta.
Na najtužniji vukovarski dan došli su na hodočašće slobodi kako bi se na Memorijalnom spomen-groblju poklonili svim poginulim braniteljima. Kad je ispred vukovarske bolnice rođeni Vukovarac glumac Darko Milas pročitao "Grad, to ste vi", jednu od posljednjih priča Siniše Glavaševića, nastalu u posljednjih nekoliko dana u opkoljenu gradu, emocije su kulminirale. Svi su uglas pjevali Škorinu pjesmu "Ne dirajte mi ravnicu", koju je izveo Zbor HRT-a.
Tisuće u koloni
Sve isplakane suze za moga sina Stipana, koji je poginuo u Vukovaru, bude u meni tugu, ali i ponos na ono što je dao Vukovaru i Hrvatskoj, kao i svi ostali koji su poginuli kaže Ana Komšić, koja je s ostalim majkama i očevima poginulih Vukovaraca te predstavnicima stradalničkih udruga povela kolonu hodočasnika ispred ratne bolnice, i to poslije stjegonoša, koji su nosili državnu zastavu, zastave grada, 204. vukovarske brigade i Hrvatskog društva logoraša.
Lampioni, koji su duž cijeloga križnog puta, dugog pet kilometara, večer uoči godišnjice pada Vukovara postavili učenici, podsjećali su na križni put kojim su prošli Vukovarci na današnji dan prije 15 godina, kada su prognani iz svojih domova ili odvedeni u zarobljeništvo odakle se mnogi nisu vratili. Oni koji su imali sreću preživjeti to, jučer su se, prolazeći vukovarskim ulicama, sjećali svega što su proživljavali.
Prolazeći pokraj ruševina zgrade restorana Vučedolske kapljice, u čijem je podrumu bilo sklonište sa stotinjak civila i posljednje sjedište legendarnog Radija Vukovara, pričali su nam kako su ih srpski vojnici tjerali u kolonu smrti. Na ogradi Radničkog doma koji se obnavlja učenici vukovarskih škola ispisali su stotine poruka mira i ljubavi prema Vukovaru i svojoj domovini.
Vukovarski heroji
Podno Vodotornja, simbola stradanja Vukovara, na Mitnici, jednom od mitskih uporišta branitelja, sreli smo Pilipa Karaulu, zapovjednika obrane Mitnice, koji je u koloni sjećanja bio sa svojim suborcima.
- Vukovarski su heroji svi koji su položili živote za taj grad - kaže Žarko Pavletić, jedan od legendi sa Sajmišta.
Pričajući s ljudima u koloni sjećanja, brojni heroji i legende obrane govore kako im je drago što je danas s njima cijela Hrvatska i hrvatski narod, ali napominju da bitka za Vukovar kakav pamte i kakav žele još nije završena. U tome im trebaju pomoći svi jer je prije 15 godina spasio Hrvatsku, a Hrvatska danas treba spasiti Vukovar.
Fokus, 17.11.2006.
ATAVIZAM TITOIZMA
Mislim da je još jedno zlo ubačeno u Hrvatsku, a to je "plakanje" i "cviljenje" kako nitko ništa nema i kako je bilo bolje za vrijeme Tita. Rasprave o tome tko što ima ili nema ubačene su od neprijatelja RH, koji siju nezadovoljstvo i govore kako je prije bilo bolje. Pa nije bilo dobro prvih 10 godina, na primjer, kada se kruh i meso kupovalo na točkice, isto je bilo i s materijalima za plahte, haljine, kapute...
Naši su ljudi počeli tada, zahvaljujući Titovoj politici raseljivanja Hrvata, odlaziti u Njemačku ili još i prije bježati preko granica bilo kamo. A kada je kasnije bilo lakše kupiti kruh i meso, to je djelomice i zato jer je preveliki broj ljudi otišao iz zemlje. Nakon toga je Amerika pomagala, pa su iseljenici pomogli svojima i donosili novac (nisu li u BiH lijepo na veliko gradili svoje domove novcem zarađenim u Njemačkoj, a koje su onda četnici u danima raspadanja Juge porušili, zapalili itd.) Kad je Amerika prestala pomagati Jugu, a iseljenici postali svjesni da njemačke marke ne trebaju stavljati u jugo-banke, onda je nestalo svega, a kralo se sve više.
Pitala sam jednoga taksista kako je uspio kupiti mercedes. Odgovorio je da ga je zaradio u Njemačkoj, ali je ispočetka po povratku radio u jednome "super-marketu" (kako to lijepo hrvatski nazivamo!) i baš kad je prešao u taksiste, počelo je biti bolje namještenik u trgovinama. "Zašto?", pitam ja naivno. Odgovor: Jer kad je došla npr. kava, onda je nisu prodavali dok nije došla druga pošiljka (kave, brašna, šećera, ulja i sl.). Tek nakon toga prodavali su onu prvu količinu po novoj većoj cijeni i razliku stavljali u džep. Nitko ih u tome nije uhvatio ili je zažmirio, jer su i oni od toga imali koristi. Tako je to bilo s mnogima i naravno ili nenaravno je da nisu imali poštene stavove prema mladoj RH. Sram ih bilo!...
Vera Valčić Belić
Fokus, 17.11.2006.
MILE BUDAK - VELIKAN KNJIŽEVNOSTI
U povodu nedavnog izlaska iz tiska knjige Mile Budak o sebi i drugi o njemu razgovarali smo s priređivačem i urednikom Darkom Sagrakom, koji u svojoj knjizi otkriva cijeli niz novih činjenica, dokaza i zaključaka.
• Iako vaša knjiga još nije javno predstavljena, izazvala je već veliko zanimanje domaće i inozemne javnosti. Gdje leži ključ toga zanimanja?
- Knjigu sam izdao u vlastitoj nakladi krajem ljeta, a to je vrijeme neprikladno za predstavljanja. Učinit ću to za nekoliko tjedana kada kod čitatelja počinje rasti interes za knjigom. Činjenica je da sam ugodno iznenađen zanimanjem koje je pokazala čitateljska publika iako je njezin izlazak iz tiska objelodanjen tek u dva lista s tzv. desnim predznakom! No, iako od tiskovina pod nadzorom lijevo-liberalne orijentacije nisam očekivao drugo nego ignoriranje - vijest o knjizi širila se od usta do usta jednako kao dva-tri stoljeća nakon Gutenbergova otkrića tiskarskoga stroja. Taj interes rječito govori da sam knjigom uspio popuniti veliku prazninu u svezi s fenomenom Budak. Naime, nakon hajke koja je orkestrirano pokrenuta u hrvatskoj javnosti - od HRT-a do minornih listova, nastupio je vakuum u razmišljanju velikoga dijela hrvatske javnosti. Velik broj čitateljske publike nije bio zadovoljan razvojem događanja u Sv. Roku, kada je uz nazočnost snaga za specijalne namjene uklonjen spomen na književnika, mještanina i rođaka, koji su podigli Ličani iz dijaspore i Domovine, bez ikakve zle misli i nakane.
• Čime ste se rukovodili kod pisanja knjige?
- U knjizi, koju sam nedavno izdao, iznio sam ne samo kronologiju tih događanja, već i gotovo sve spoznaje u svezi s osobom dr. Mile Budaka (poglavito kao političkoga djelatnika, a samo uzgredno i književnika). Da bi čitatelj mogao steći što vjerniju i objektivniju sliku o Mili Budaku, na gotovo 600 stranica teksta velikoga formata i proviđeno s više od 120 ilustracija, faksimila dokumenata, pisama, zapisnika i sl., ponudio sam i prijepise kritika svih meni dostupnih negativnih mišljenja o Budaku. Čitatelji su, vjerujem, prepoznali da sam uložio mnogo truda da objektiviziram sliku o Budaku - - i mislim da je tu glavni ključ zašto, bez gotovo ikakve promidžbe, knjiga nalazi put do kupca.
• Jeste li bili u Svetome Roku, rodnome mjestu Mile Budaka?
- Bio sam više puta, a ove godine posjetio sam Budakovo rodno mjesto 16. kolovoza, upravo na blagdan Sv. Roka, i to s netom izišlom knjigom iz tiska. Nije slučajno da sam knjigu posvećenu Mili Budaku želio prvi puta predstaviti baš u njegovu rodnom mjestu. Toga dana bilo je veliko proštenje. Okupilo se stotine, ako ne i tisuću ljudi, doslovce iz cijeloga svijeta. Bilo je dirljivo vidjeti toliko mnoštvo ljudi iz udaljenih krajeva svijeta, kako s mnogo pijeteta dolaze u ovo mjesto. Stariji, a naročito intelektualci, a bilo ih je iz mnogih zemalja, kupili su knjigu. Interes za knjigom bio je veći od očekivanoga. Osvjedočio sam se na tome primjeru da je Budakova misao Krv i tlo (Blut i Boden), toliko mrska liberalima, komunistima i masonima, značajno utjecala na hrvatski narod, da je on zahvaljujući samo svome ognjištu ostao tako jako vezan za svoju Domovinu, makar su ga mnogi razlozi stoljećima tjerali u pečalbu. Uostalom, Budakovo Ognjište je sinteza aksioma Krv i tlo. Danas, u vrijeme globalizacije, kada se želi obezvrijediti sve tradicije nekoga naroda, postaje ta vjera u snagu nacionalnoga bića aktualnija nego ikada.
• Vi ste, uz akademike Jelčića i Pečarića te prof. Zidića, jedan od duhovnih začetnika i autora "Apela". Je li Državno odvjetništvo ikada reagiralo?
- Kao što sam očekivao, nisu reagirali. Zaokupljeni su nekim drugim slučajevima pa nemaju niti volje, a niti vremena za tako njima beznačajne stvari. Ta, osam godina nisu bili u stanju niti prihvatiti niti odbiti kaznenu prijavu protiv osumnjičenih ratnih zločinaca Rade Bulata, Marka Belinića, Milke Kufrin i Ahmetovića (od kojih je ostao živ samo ovaj posljednji), koju je još davne 1998. godine podnijela Udruga Hrvatski Domobran. I onda, kako se nadati da će biti prihvaćen zahtjev za obnovom postupka ustaškom zločincu (jer tako ga neopravdano još uvijek asocira velik broj Hrvata, indoktriniran lažnom komunističkom i neoliberalnom promidžbom). To što se nigdje ne može pronaći cjelovita presuda s obrazloženjem zbog čega je Budak obješen - naravno nikome ne smeta.
• Što ste zapravo zahtijevali u "Apelu", kojega je potpisalo više od 1200 potpisnika iz zemlje i svijeta?
- Postavili smo desetak pitanja u kojima tražimo obnovu postupka protiv Mile Budaka. Na žalost, naš apel ostao je glas vapijućega u pustinji...
Darko Kovačić
Zagreb, 16. 11. 2006.
POSJET MAJKE KATE ŠOLJIĆ GENERALU BRANIMIRU GLAVAŠU U BOLNICI
Poštovani!
Majka Kata Šoljić, nemoćna, jer tri puta tjedno ide na dijalizu, u 84. godini života, i vezana za invalidska kolica, po odobrenju suca Zdenka Posavca, posjetit će u petak, 17. studenog, u 12 sati, generala Branimira Glavaša, koji, ogorčen zbog pritvaranja i nepravde koja se nanosi njemu, drugim braniteljima i Domovinskom ratu, već 21. dan štrajka glađu u Zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu.
Kata Šoljić, junakinja Domovinskog rata, želi mu izraziti svoju majčinsku ljubav, uz molitvu Bogu i Svetoj Majci za njega i sve uhićene branitelje, te ga zamoliti da prekine štrajk glađu i da ne dovodi svoj život u pitanje, jer ga majka Domovina i mi svi trebamo živa, da se i dalje, sa svim poštenim ljudima, hrabro bori za pravdu i istinu, a žrtava života smo već previše položili na oltar Domovine!
Domovina treba njega i sve ostale branitelje, kao i sve nas, žive i hrabre, uz Božju pomoć, do Božje volje.
Željama i zamolbi majke Kate Šoljić generalu Glavašu da prekine štrajk glađu, pridružuje se i dr. Ružica Ćavar, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i u svoje osobno ime, kao majka i liječnica.
Ako zbog promijenjenih okolnosti u Hrvatskome saboru bude donesena povoljna odluka o neodobravanju daljnjeg pritvora i tako nestanu razlozi za daljnji prosvjed štrajkom glađu, majka će generalu Glavašu izraziti svoje i naše zadovoljstvo, zahvalnost i radost zbog pobjede, kao i najveću zahvalnost i molitvu Bogu za budućnost.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Vatikan, 14.11.2006.
CRKVA SE TREBA ZALOŽITI KAKO BI POKAZALA ISTINSKU VELIČINU VJERE
Crkva se treba založiti kako bi pokazala istinsku veličinu vjere, jer kršćanstvo, koje je ljubav, radost i mir, često izgleda kao jednostavni moralizam, odnosno turoban popis zabranâ – istaknuo je, između ostaloga, papa Benedikt XVI. u govoru švicarskim biskupima, na koncu njihova pohoda „ad Limina“.
Upozorivši na važnost osobnoga odnosa s Bogom, Sveti je Otac, u govoru koji nije unaprijed pripremio, podsjetio kako je sveti Augustin više puta pokazao dvije strane kršćanskoga poimanja Boga: Bog je Riječ i Bog je Ljubav – sve do toga da se učinio toliko malenim te poprimio ljudsko tijelo i na koncu se kao kruh stavio u naše ruke. Zbog toga je naša vjera nešto što ima veze s razumom, može biti prenošena putem razuma i ne treba se skrivati pred njim, pa niti pred ovim našega doba. Taj razum ima srce, tako da se može odreći vlastite beskrajnosti i postati tijelo. Bog nije filozofska pretpostavka … mi Ga poznajemo i On poznaje nas. I možemo Ga sve bolje poznavati, ako ostanemo u razgovoru s Njime – kazao je Sveti Otac i pritom istaknuo kako je stoga za pastoral vrlo važno poučiti, kao i osobno sve više učiti moliti. Pred svima onima koji meditaciju traže drugdje, jer u kršćanstvu ne pronalaze duhovnu dimenziju, Papa je potaknuo biskupe da im pokažu kako ta dimenzija, ne samo da postoji, nego je ona vrelo svega. U tom se vidiku vidi značenje liturgije kao škole molitve. Molitva može biti jednostavna i ponizna, ali i slavlje vjere. Samo ako je Bog tu i ako nas dotakne, može biti pravo slavlje. A znamo kako ta slavlja vjere širom otvaraju srca ljudi i pobuđuju dojmove koji pomažu u budućnosti – kazao je Sveti Otac.
Veliki dio govora Papa je posvetio važnoj temi morala, te napomenuo kako se čini kao da se u naše doba moral podijelio na dva dijela. Suvremeno društvo nije jednostavno bez morala, nego je, takoreći, otkrilo i zahtijeva jedan drugi dio morala, koji u navještaju Crkve posljednjih desetljeća, a i više, možda nije bio dovoljno istaknut – napomenuo je Papa te spomenuo neke važne teme kao što su mir, nenasilje, pravednost za sve, skrb o siromašnima i poštovanje prema stvorenome. To su velike moralne teme koje privlače mlade i koje, uostalom, pripadaju i crkvenoj tradiciji. Taj drugi dio morala tiče se zalaganja za život, od začeća sve do smrti. Pobačaji i eutanazija često se opravdavaju prividno velikim ciljevima koji tako mogu biti korisni budućim naraštajima – primijetio je nadalje Sveti Otac te sa žalošću ustvrdio kako se tako čak čini moralno uzeti u vlastite ruke ljudski život i manipulirati njime. Sveti je Otac na koncu svratio pozornost i na moral braka i obitelji, te spomenuo slučajeve nekih zemalja u kojima je u zakonodavstvo unijeta promjena, te se brak sada više ne opisuje kao veza između muškarca i žene, nego kao veza među osobama. Prema takvome poimanju, svaki oblik veze čini se potpuno normalnim, a sve je to prikazano kao vrsta morala nediskriminacije i kao nužna ljudska sloboda. Na taj je način nerazrješivost braka postala gotovo utopija – upozorio je Papa. Kršćanski se navještaj sukobljava s oprečnom sviješću društva, odnosno s jednom vrstom antimorala koji se oslanja na poimanje slobode viđene kao pravo na samostalni izbor bez određenih smjernica. To je antimoral koji se prikazuje kao nediskriminacija, te stoga kao prihvaćanje svake vrste mogućnosti, postavljajući se tako samostalno kao etički ispravan – kazao je Sveti Otac te pozvao sve vjernike da se zauzmu kako bi se ponovno povezala ta dva dijela moralnosti i učinilo jasnim da oni trebaju biti međusobno nerazdvojno povezani. Samo ako se ljudski život poštuje od začeća do smrti, moguća je i vjerodostojna etika mira. Samo se tada nenasilje može izraziti u svim smjerovima; samo tada uistinu prihvaćamo stvoreno; i samo se tada može postići istinska pravednost. Stoga je pred kršćanima velika zadaća: s jedne strane učiniti da kršćanstvo ne izgleda kao jednostavni moralizam, nego kao dar u kojemu nam je darovana ljubav koja nas podupire i daje nam potrebnu snagu kako bismo znali izgubiti vlastiti život. S druge pak strane, u kontekstu te darovane ljubavi, napredovati prema konkretizaciji, za koju je temelj uvijek u Zapovijedima koje, s Kristom i Crkvom, u ovo naše doba trebamo tumačiti na napredan i nov način – kazao je Sveti Otac.
(KTA)
Sydney, 14.11.2006.
KRONOLOGIJA UDBAšKIH SMUTNJI U 2006 GODINI
Malo je povjesnijih dogadjaja o kojima je napisano toliko mnogo verzija i
laži, kao što je napisano o Bugojanskoj grupi. Od dana kada se čulo za
Bugojance do danas, crveni konstantno šire laži o nama članovima Bugojanske
grupe. Titovi sljedbenici, uložili su i jos uvijek ulažu, silan novac i
mnogo truda da sakriju istinu. O Bugojanskoj grupi Titovi sljedbenici
snimili su film "Brisani prostor". O Bugojanskoj grupi oni su napisali
knjige. Pa i njihovi saveznici pisali su u njihovim knjigama o Bugojanskoj
grupi. Kroz film i sve ove knjige, širene su laži i propagande o grupi.
Laži su širene preko interneta, i na sve druge moguće načine.
Hrvatskoj javnosti, poznato je da se ja borim protiv udbinih laži već preko
tri desetljeća. I pored moga svjedočenja i brojnih dokumenata koje sam
objavila, i pored toga što su udbaši bili mnogo puta uhvaćeni u lažima, oni
ne prestaju. Oni nastavljaju širiti laži služeći se svim mogućim trikovima.
Da napomenem, 2004 godine u Sydney-u, Australija, po prvi puta, javno je
prikazan dokumentarni film, sa sudjena četvorici uhvaćenih Bugojanaca, na
vojnom sudu u Sarajevu 1972 god. Njihovi iskazi potvrdili su, da sam ja
istinu govorila, sve ove duge godine.
Polako, polako, istina o Bugojanskoj grupi i o udbaškim strašnim zločinima,
širila se. Ove 2006 godine udbaši su shvatili da su razotkriveni. Shvatili su
da je hrvatska javnost shvatila da oni vode propagandni rat protiv članova
Bugojanske grupe, i da koriste grupu da sebe prikažu hrvatskim rodoljubima.
I sada kada su razotkriveni, udbaši su uperili sve snage da obrane sebe.
Ovo je kronologija njihovih smutnji samo u 2006 godini. U ovoj 2006 godini
u roku od pet mjeseci objavljene su udbine laži kroz deset članaka. Ali to
je samo što ja znam:
Kronoligija
8.2.2006 Jutarnji list 8.2 2006 izvješćuje javnost, da je Ante Djapić
najavio da će u Saboru predložiti da se, Bugojancima da status hrvatskih
branitelja. Djapićevu najavu objavila je i Matica, br. 79.
17.2.2006. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna objavljuje članak Radovana
Stipetića "Ante Djapić i Bugojanci" U članku Stipetić tvrdi da je Hrvatsko
Revolucionarno Bratstvo bila proustaška organizacija. To je laž. H.R. Bratstvo
bila je udbina organizacija, formirana u komunističkoj Jugoslaviji pedesetih
godina prošloga vijeka.
17.2.2006. Uz članak Stipetića, Hrvatski Vjesnik iz Melbourna objavljuje i
članak Drage Sudara "Najzloćudniji tekst o Hrvatskoj emigraciji nakon pada
Berlinskog zida" Sudar piše: "Radovan Stipetić drži da je on pozvan i
mjerodavan upozoriti Sabor na moguće posljedice medjunarodnih razmjera koje
bi Hrvatska imala kada bi Djapić uspio progurati svoju nakanu". Za
neupućene, ova izjava je zbunjujuća. Ali ne i za mene. Mi članovi
Bugojanske grupe, žrtve smo, crvene internacionalne konspiracije, protiv
Hrvatskog naroda. Sudar nije u pravu. Hrvatska ne bi imala medjunarodnih
posljedica da da priznanje Bugojanskoj grupi. Ali da izadje čitava istina
o udbaškim teroristima, koji su vodili Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo,
onda bi svijet shvatio da su oni bili a vjerujem da su i još, dio i
internacionalnog terorizma. Za njih bi bile velike posljedice medjunarodnih
razmjera.
17.02.2006. Uz članak Stipetića i Sudara, Hrvatski Vjesnik objavljuje i
izjave Bože Vukušića. Vukušić je izjavio staru udbasku laž, da je Bratstvo bilo
formirano u Australiji. On je takodjer izjavio da Srećko Rover nije imao
udjela u forimiranju Bratstva u Australiji. Vukušić sakriva istinu.
Istina je ovo. Bratstvo je formirano u bivšoj Jugoslaviji a prvi ogranak tog
udbaškog Bratstva formirano je u Sydney, ( Australija) 1960 god. U
formiranju tog prvog ogranka Bratstva van Jugoslavije imao je udjela i Srećko
Rover. Te informacije ja sam pronašla u tajnim arhivima Bratstva koji su mi
došli u ruke 1994, a pronadjeni su u kući S. Rovera. Dalje u članku Vukušić
tvrdi da su Bratstvo formirali mladi hrvatski politički iseljenici. Ni to
nije istina. Istina i činjenica je. Infiltrirani udbaši medju hrvatskim
izbjeglicama formirali su ogranke Bratstva u svim zemljama gdje su postojale
zajednice hrvatskih izbjeglica. Sudar, Stipetić i Vukušić, pričaju
drukčije, ja bih rekla, da njih sva trojica pušu u isti rog.
24.3.2006 god. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna objavljuje javno pismo
izdajnika i dezertera Bugojanske grupe Frane Peričića pod naslovom, "Frane
Peričić - Ružici Andrić" U pismu Peričić me je napao i nazvao me
lažljivicom. Uredniku Spremnosti se zaprijetio zbog objavljivanja mojih
članaka i dokumenata koji su podupirali moje izjave.
20.6.2006. Hrvatski tjednik Spremnost, objavio je moj odgovor Frani
Peričiću.
U članku "Preživjela sam moja je dužnost svjedočiti istinu" ja sam
iznjela činjenice i samo činjenice. Nakon odgovora Peričiću, udbaši su se
našli u panici. Intenzivno su stupili u akcije, da obrane sebe i da
poprave njihov imidž.
23.6.2006. Oni organiziraju komemoraciju Bugojanske grupe. Novine Fokus
objavio je članak; "Održana je Komemoracija Bugojanske grupe na Raduši,
blizu Bugojna. Na komemoraciji, u ime Uzdanice položio je vijenac Bože
Vukušić". Ja još jednom ponavljam, Uzdanica je bila djelo H.R. Bratstva i
djelovala je aktivno desetljećima u Australiji. Poslije stvaranje Republike
Hrvatske, jedan broj udbaša vratio se u Hrvatsku, gdje su formirali Uzdanicu i do
danas oni aktivno djeluju preko Uzdanice, ali i po njima drugih formiranih
organizacija.
25.7.2006. Mjesec dana kasnije, udbaši opet organiziraju ne jednu već tri
komemoracije Bugojanske grupe. Bože Vukušić šalje poziv Hrvatima širom
svijeta putem email-a. U njegovom pozivu on piše: Klub Hrvatskih povratnika
i Hrvatska uzdanica u suradnji s obiteljima poginulih Bugojanskoh Vitezova,
povodom obljetnice Bugojanaca njihove pogibije u srpnju 1972. godine
organiziraju komemorativne skupove. Napominjem, da Klub Povratnika i
Uzdanicu vode udbaši. Iako ovaj Vukušićev poziv daje dojam, da su sa
njima organizirali Komemoraciju, obiteljski članovi Bugojanaca, to nije
tako.
Samo oni članovi obitelji Bugojanaca koji su radili za udbu ili su zavedeni
po udbi, podržavaju Božu Vukušića i druge udbaše. Primjer je, Marija Mikac
indoktrirana po udbi sestra braće Andrića. Indoktrirana, ona podržava ubojice
njezine braće. A to su dokazala i njezina objavljena pisma, Spremnost
08.05.2001. Da podsjetim, pod utjecajem udbaša, Marija je izjavila niz laži
o njezinoj ubijenoj braći. Najgrozinja laž, koju je izjavila je, da je
njezin ubijeni brat Adolf dobio ime po Adolfu Hitleru. Globus 16.9.1994.
str.58i 59. Jedna je stvar biti zaveden, a druga je stvar svjesno lagati.
Marija je svjesno slagala o Adolfu. Poslije ove izjave Marija Mikac postala
je izdajnik, izdajnik njezine ubijene braće, koji se ne mogu braniti od
njezinih laži. Drugi dobar primjer je i Nediljko Vegar, brat pok. Pave
Vegara. Njega su udbaši poslije Bugojanske grupe uvjerili u njihove laži. A
onda su ga uveli i u Hrvatsku mladež, koja je bila dio Hrvatskog
Revolucionarnog Bratstva.
28.7. 2006. Hrvatski Vjesnik iz Melbourna, objavljuje članak Željka Vrbana o
komemoraciji Bugojanske grupe, "Preteče hrvatskih branitelja". U članku Vrban
navodi da su na komemoraciji bili i Frane Peričić i Ivan (Ivica) Butković.
Da podsjetim. Ova dvojica su bili u užem vodstvu australskog ogranka Bratstva.
Obadvojica su imali udjela u uvodjenu Bugojanske grupe u jugoslovensku
zamku. Dalje Vrban navodi izjavu Marije Mikac, koja glasi: " Marija je
smatrala potrebnim naglasiti, da ima osoba nekada bliskim članovima
Bugojanske skupine, koji iz krajnje sumnjivih motiva, podržavaju stajališta
neprijatelja hrvatskog naroda, kaljaju čast i ideale njezine poginule braće,
kao i brojnih njihovih suboraca". Vrban završava članak sa ovim riječima:
"Upućeni su mogli zaključiti da se te riječi odnose na Ružicu Andrić,
nekadašnju suprugu Ambroza Andrića, koja već desetljećima vodi kampanju protiv
organizacije kojoj su Bugojanci pripadali, tj. Hrvatske Mladeži i Hrvatskog
Revolucionarnog Bratstva".
Nitko od udbaša nema "gaća" izjaviti laž da sam ja bivša žena Ambroza Andrića.
Oni guraju bjednu Mariju Mikac da to izjavi, i tako za one neupućene ispada,
ako sestra Ambroza tako govori to je istina. Ja moram razočarati udbaše,
da njihove podvale ne rade.
Ja Ružica Andrić bila sam i ostala sam supruga
Ambroza Andrića, i sve udbaške laži i prljave kampanje ne mogu to meni
oduzeti.
Još jednom panavljam. Ja ne vodim niti sam ikada vodila ikakvu
kampanju, ja sam samo iznosila i iznosim istinu na javnost o udbašima koji
su uzeli udjela u konspiraciji protiv Hrvatskog naroda. I mi članovi
Bugojanske grupe, žrtve smo te konspiracije.
Poslije svih napora i njihove dobre glume, udbaši su shvatili da nisu
uspjeli zataškati njihove zločine. I oni mijenjaju njihove taktike.
4.8.2006. Hrvatski vjesnik iz Melbourna objavljuje opet iste izjave
izdajnika i dezertera Bugojanske grupe, koje su bile objavljene prošle godine u Večernjem
listu i Hrvatskom vjesniku iz Melbourne. "Bili smo idealisti a ne
teroristi"
Srpnja 2006. Večernji list objavljuje članak navodnog Nikice Šimića " Bio
sam zarobljenik Bugojanske grupe". I njegove izjave nisu odgovarale istini.
Isti članak prenijela je i Nova Hrvatska iz Sydney-a 25.07.2006., str. 10.
Medjutim Iz mojih izvora saznala sam, da osoba čija je slika bila objavjena
uz članak,
"Bio sam zarobljenik Bugojanske grupe" i koja je dala izjave nije bio
Nikica Šimić, vec Drago Renjić.
25. 08. 2006. Hrvatski vjesnik iz Melbourna objavljuje kratku izjavu Marka
Mudronje. Marko je bio jedan iz užeg Vodstva HR Bratstva. On, je takodjer
jedan od trojice iz vodstva Bratstva koji je trebao predvoditi Bugojansku
grupu u akciju. Kao i Peričić, i Mudronja je dezertirao Bugojansku grupu na
samoj austrisko-jugoslovenskoj granici. Peričić sa izgovorom da je star, a
Mudronja sa izgovorom da je bolestan. On je izjavio da je Peričić napustio
kamp gdje su bili Bugojanci, par dana prije odlaska Bugojanaca u akciju. U
njegovoj izjavi on potvrdjuje da je Hrvatski vjesnik objavio sliku
Bugojanaca, slikanih u kampu u Austriji. Na toj slici koju je Hrvatski
vjesnik objavljivao, ne mogu se prepoznati lica a niti okolina. Da podsjetim
i neka opet ostane zapisano. Kada je Mudronja otišao sa Bugojancima u
Austriju, on je ostavio njegovu putnu torbu u mome i mojega muža stanu. Samo
28 sati poslije odlaska grupe u Austriju, francuska policija je pretresla
moj i Ambrozov stan. U torbi Mudronje, policija je našla punu šaku metaka
otrovanih sa cijankalijom. A zna se da su jugoslovenske vlasti, optužile
Bugojance da su imali zatrovane metke i da su htjeli zatrovati Beogradski
rezervoar vode.
12.09.2006. Hrvatski Tjednik Spremnost objavljuje članak "Feniks" na
molbu pisca g. Jadranka K. iz Zadra. Ovaj članak vrlo je specifičan. Zato
što su u članku po prvi puta javno objavljene laži o Bugojancima, što su ih
udbaši šapatom širli kroz zadnja tri desetljeća a u isto vrijeme ponovljene i
stare udbine laži. Ja želim vjerovati da je g. Jadranko Kaleb imao dobru
namjeru kada je pisao članak. Ako je stvarno imao dobre namjere, onda je
očito da su mu udbaši poturili njihove laži.
18.09.2006. Na web stranicama objavljen je članak "Na spomen njemu i
svim palim braniteljima". Članak je posvećen članu Bugojanske grupe, pok.
Ludvigu Pavloviću. Članak je navodno pisao bratić Pavlovića. Medjutim ime
pisca toga članka nije bilo objavljeno. Članak je bio vrlo lijepo napisan i
emocionalan. Čitajuci članak zapazila sam, da su u članku korišćene one iste
stare udbaške fraze, što su ih udbaši koristili desetljećima. Pisac
dotičnoga članka tvrdi da Pavlović nije zažalio za svu žrtvu koju je dao.
To nije istina. Pavlović, Keškić, Horvat i Vlasnović, dok su bili u
jugoslovenskom zatvoru, shvatili su da su bili zavedeni i u uvedeni u zamku.
Sva četvorica izjavili su na sudu u Sarajevu 1972, da im je žao što su
sudjelovali u Bugojanskoj akciji. Na račun ovih činjenica, ja vjerujem da je i
taj članak napisan po udbašima.
Udbaški teroristi, shvatili su da im ni ovi zadnji trikovi nisu bili
uspješni. Sve što im je ostalo jest, da njihove laži objave u knjizi. Iz
izvora saznajem da Bože Vukušić piše knjigu o Bugojanskoj grupi. Usudjujem se
proreći, da ce Vukušić koristiti izjave onih obiteljiskih članova
Bugojanaca koji su ili zavedeni ili su radili za udbu. Opet ponavljam, Bože
Vukušić u njegovoj knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva"
je udbine teroriste imenovao hrvatskim rodoljubima. Za njihove žrtve
napisao je, da su bili vodje zločinacko-terorističke organizacije, nazvane
Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo. Prof. Mladen Petravić, komentirao je o
knjizi "Tajni rat udbe protiv hrvatskog iseljeništva" u njegovom članku
"Je li udba naša sudba" Hrv. tjednik Spremnost 30.07.2002. .. U članku
Prof. Petravić napisao je "Knjiga Bože Vukušića mogla bi mirne duše nositi
naslov "Sve udbine pobjede protiv hrvatskog isljeništva. Naime Vukušić je
uložio ogroman trud kako bi nas upoznao, a nekima osvježio sjećanja, na
širok spektar Udbinih aktivnosti i uspjeha....." Držeći na umu brojne
Vukušićeve laži što ih je izjavljivao i napisao o Bugojanskoj grupi, držeći
na umu korektan komentar Prof. Petravića, nije teško predviditi sadržaj
Vukušićeve knjige, koju piše o Bugojanskoj grupi.
Ružica Andrić
Zadnji preživjeli član Bugojanske grupe
hčsp.hr, 8.11.2006.
Uhićenje Branimira Glavaša - uzroci i posljedice
Uhićenje Branimira Glavaša samo je nastavak sustavne kriminalizacije Domovinskog rata koju svjesno i namjerno provodi i ova marionetska vlada u Hrvatskoj. Pokušaj je to pokoravanja neposlušne Slavonije i neposlušnog generala. Taj proces su započeli Ivica Račan i njegova šestokraka družina nakon « trećejanuarske» diktature, uhićenjem Mirka Norca i montiranim političkim procesima hrvatskim braniteljima diljem Hrvatske. Posebno je pervezno uz punu suradnju sa srpskim obavještajnim službama montiran slučaj «Lora» u Splitu. Cilj je tada bio pokoriti Split i zaleđe kao središte otpora izdaji nacionalnih interesa, zbog čega je Račan i instaliran na vlast. Za provedbu su angažirani svi «resursi» UDBE i KOS-a, u politici, medijima, pravosuđu iz «vascele» Jugoslavije, a posebno njihova centrala u uredu trenutačnog predsjednika Hrvatske. Na čelo tužiteljstva postavljen je komunistički inkvizitor, sluga svih režima i bespogovorni izvršitelj Mladen Bajić. Progon branitelja je mogao početi, medijski lešinari su pripremali teren, UDB-aši spletkarili, a komunistički tužitelji konstruirali optužnice, sve to uz financijsku i političku potporu stranih gospodara. U projektu « iz penzije na posao» aktivirani su svi komunistički «resursi» i kadrovi za razgradnju Hrvatske i kriminalizacju Domovinskog rata. Hrvatska je na to ipak odgovorila, prosvjedima, Rivom, zahtjevom za referendum 400 000 zaboravljenih potpisa, a u konačnici i smjenom na izborima marionetske, antihrvatske vlasti.
Dolaskom HDZ –a na vlast hrvatski narod a posebno hrvatski branitelji očekivali su prestanak progona i zaštitu dostojanstva a dobili su detuđmanizaciju što znači dehrvatizaciju, uhićenje Gotovine, uhićenje Glavaša, rehabilitaciju četnika i još sustavniji , prljaviji i žešći progon hrvatskih branitelja.
Prijevara je ovo, nezapamćena u hrvatskoj povijesti. Od komunista, crvenih kmera i liberala, žutih mravi ili kako je Tuđman genijalno rekao «stoke sitnog zuba» ništa više od izdaje se nije moglo ni očekivati. Ti nisu Hrvatsku željeli, ni stvarali, pa je razumljivo da su je rušili. Tragično je što je vodstvo HDZ-a, ogrnuto nacionalnom retorikom, sakriveno iza imena Franje Tuđmana, dobilo izbore a time i mandat poniženog hrvatskog naroda, da zaustavi sustavno rastakanje Hrvatske Države. Na žalost to isto vodstvo HDZ iza izbora je nastavilo još perfidnije rastakati Hrvatsku Državu. Šeks i društvo koji su trenutnog predsjednika Mesića nazivali izdajnikom, burdušom i cirkusantom, odjednom su počeli provoditi mesićevu politiku. Uhitili su Gotovinu, uhitili su Glavaša, ojačali su novovjekog Jakova Blaževića tj. Mladena Bajića i dali mu nalog da u montiranim političkim procesima progoni «hapsi» i osuđuje junake domovinskog rata. Ušli su u koaliciju sa četnicima, podijelili sa komunistima medijski prostor, nastavili pljačku i privatizaciju, ponizili se pred Haagom, ukratko izdali sve nacionalne interese.
Stoga nije čudno da olako montiraju političke procese, bahatije nego li su to radili komunisti. Sudi se sve do osude, suđenja se ponavljaju, suci se smjenjuju, postupci se množe npr. Lora- dva, Norac – dva, Glavaš – tri… sve dok se ne izreče unaprijed određena presuda. Tužno je ovo razdoblje za hrvatsko pravosuđe, hrvatske suce i općenito za tzv. pravnu državu. U strahu šute svi tzv. i stvarni pravni autoriteti jer vlastodršci gaze sve pred sobom. Siroti, duhom siromašni, predsjednik sramoti pravnu struku tražeći da pljačka ima biti ratni zločin, a kada se pljačka događala upravo je sirotan (duhovni) bio predsjednik Sabora koji donosi zakone. Pa zašto to nije napravio tada. Uz to vrli pravnik ne zna da nema retroaktivnog donošenja zakona… ali buba čovjek gluposti, laže u svakoj riječi koju izgovara i ruga se cijelom narodu, zašto i ne bi kada ima zaštitu svih komunističkih «resursa» i slavnog HDZ- ovog dvojca Sanader Šeks.
Zbog hrvatskih izdajnika, prevaranata i prevrtljivaca ohrabrila se i zločinačka tvorevina tzv. Republika Srpska, pa nam u dogovoru sa hrvatskim Judama ovih dana optužuje za zločin još onih nekoliko časnika koje do sada nije optužio Mladen Bajić sa svojom miljenicom Carlom.
Tragedije li, četnici optužuju hrvatske generale, četnici svjedoče protiv, Norca, u slučaju Lora, protiv Glavaša… a što i ne bi kada su četnici danas u Hrvatskoj na vlasti, sjede u hrvatskom Saboru, u ministarstvima, u uredu predsjednika.
Ima li kraja hrvatskom poniženju, hrvatskoj šutnji, hrvatskoj patnji, hrvatskom mazohizmu?
Hrvatska čista stranka prava poziva sve hrvatske branitelje a i cijeli hrvatski narod da se probude iz apatije u koju su upali, da digne glas otpora rušenju temelja Hrvatske Države, da stane u obranu Glavaša, Gotovine, Norca… i svih progonjenih .
Ne čekajte krotko ko janje za klanje kada ćete doći na red, uzdajući se da će vas krvnik preskočiti. Pobunite se, oglasite se, pokažite snagu Hrvatske, uzmite sudbinu u svoje ruke i odlučite sami o budućnosti svoje djece.
Sve to možete ako zajedno sa Hrvatskom čistom strankom prava i svima koji vole Hrvatsku na redovnim ili pak izvanrednim izborima smijenite marionetsku vlast instaliranu od stranih gospodara sa zadatkom rastakanja Hrvatske Države.
U protivnom svojom šutnjom, pasivnošću i apatijom pomažete neprijateljima Hrvatske, a onda će glas Hrvatske čiste stranke prava i onih koji su spremni braniti domovinu i Domovinski rat, biti glas vapijućeg u pustinji.
Ako i tako bude, makar sami ostali na političkoj sceni branit ćemo Hrvatsku Državu, Domovinski rat, Franju Tuđmana, Mirka Norca, Antu Gotovinu, Branimira Glavaša i sve hrvatske ratnike i junake, jer je to časnije društvo od sluga, izdajnika i ulizica na vlasti.
U Splitu, 03. studenoga 2006. godine Županijsko vijeće HČSP – a
Luka Podrug
BOG I HRVATI !
Srdačno Vas pozivamo na predstavljanje knjige:
Vjekoslav Vrančić: Branili smo državu
koje će se održati
u srijedu, 8. studenoga 2006., u 19 sati, u Staroj gradskoj vijećnici
u ul. Sv.Ćirila i Metoda 5 u Zagrebu
Knjiga izlazi u nakladi HB Press-a iz Washingtona, a predstavit će je dr. Anđelko Mijatović, Ivan Gabelica, Tomislav Jonjić i mr. Zlatko Hasanbegović. Umjetnički okvir predstavljanju dat će glumac Dragan Despot i glazbene umjetnice sestra Cecilija Pleša i sestra Imakulata Malinka.
Knjiga, koja ima gotovo devetsto stranica, a ponovljeno je izdanje knjiga prvotno tiskanih u dva dijela u Knjižnici Hrvatske revije, Munchen – Barcelona, 1985., je djelo o razdoblju nastajanja, opstanka i stradanja hrvatske države. Dijelom je osobno svjedočenje jer je Vjekoslav Vrančić obnašao najviše državničke dužnosti, no sadrži i brojne historiografske studije i dokumente. Studioznošću, razinom dokumentiranosti i ljepotom stila pripada samom vrhu ukupne hrvatske publicistike, a na njemu je jedna od rijetkih koja govori o tom razdoblju povijesti iz pozicije onoga tko je Hrvatsku želio braniti i sačuvati.
Biserka Cetinić, Zdravka Bušić i Maja Runje
Tel.: 4668137 i 098 / 772217
Glas Koncila, 5.11.2006.
Ivan Miklenić
Razaranje identiteta je zločin!
Izabrane riječi biskupa Josipa Mrzljaka izrečene na tiskovnoj konferenciji neposredno po završetku zasjedanja HBK u Đakovu 19. listopada poslužile su nekim medijima i medijskim djelatnicima za nastavak potiskivanja Crkve i njezina utjecaja na društvenu stvarnost, a mogu poslužiti i kao poticaj za preispitivanje položaja postojećih legalnih i legitimnih identiteta u suvremenome hrvatskom društvu.
Prema Slobodnoj Dalmaciji od 20. listopada, koja je izvještaj naslovila "Nismo dobri katolici", biskup Mrzljak bi doslovno rekao: "Nismo dobri katolici ako se zna da čak 87 posto populacije u Hrvatskoj čine katolici, a da ih 15 do 20 posto ide nedjeljom u crkvu", a prema Večernjem listu od istoga dana, biskup bi opet doslovno rekao: "Uzme li se u obzir podatak da u Hrvatskoj živi 87 posto katolika, a da ih samo od 15 do 20 posto odlazi nedjeljom u crkvu, onda sigurno priznajemo svoje slabosti, priznajemo da nismo dobri katolici." Više od formalnog izričaja koji su kao doslovne biskupove riječi prenijela ta dva dnevna lista - otkrivajući koliku si (neprofesionalnu) slobodu uzimaju pojedini novinari kad nešto objavljuju, ne kao interpretaciju ili parafrazu nečijih riječi već kao doslovne riječi određene osobe - pozornost zaslužuje stanoviti medijski trijumf nad priznanjem kako Hrvati ipak nisu dobri katolici te zbog toga ne treba ništa mijenjati glede utjecaja katolika na suvremeno hrvatsko društvo. Naime, mnogima u javnim medijima i na hrvatskoj javnoj političkoj sceni - a to je samo odraz stavova skrivenih ideoloških i političkih centara moći - smeta profilirani katolički identitet a isto tako i profilirani hrvatski nacionalni identitet. Koliko je god u stvarno pluralnom društvu legalno i legitimno postojanje profiliranih i vjerskih odnosno svjetonazorskih, nacionalnih, kulturnih i drugih identiteta, snagama koje pretežno kontroliraju suvremeno hrvatsko društvo, kako na javnoj sceni tako i iz sjene, očito smeta svaki profilirani identitet.
Tu pojavu mnogi bi već na prvi pogled protumačili kao neizbježnu posljedicu neumoljivoga suvremenog globalizacijskog procesa ili kao posljedicu sve više promicanog relativizma kao jednoga od ekstremnih izričaja suvremene liberalističke ideologije - i djelomice su sasvim sigurno u pravu. No, ne bi mogli biti posve u pravu jer u suvremenom hrvatskom društvu valja uzeti u obzir šareni proces koji bi se mogao označiti u javnosti često spominjanim pojmom tranzicije. Taj proces, naime, ne obuhvaća i ne podrazumijeva samo prilagodbu državnih i društvenih struktura odnosno gospodarstva suvremenim demokratskim pluralnim i tržišnim društvima nego i preobrazbu, stvarnu ili hinjenu, političkih, ideoloških i općenito vrijednosno orijentacijskih stavova pojedinaca, osobito onih na važnijim položajima i društveno utjecajnijih.
Kad bi bilo moguće usporediti stavove baš tih društveno utjecajnijih ljudi, npr. iz godine 1985. i današnje, očitovalo bi se kako se nitko više danas ne želi deklarirati komunistom, antiteistom, Jugoslavenom, zagovornikom jednopartijskoga diktatorskog sustava i slično, dok bi se 1985. većina prepoznala u tim kategorijama. Ta grupacija ljudi, koja danas drži gotovo sve konce hrvatskoga društva u svojim rukama, očito je izgubila svoj godinama izgrađivani i profilirani identitet te se sustavno presvlačila - makar samo za javnost - u novo političko, stranačko, vjersko, nacionalno i ino ruho prilagođujući se prilikama, ali uvijek tako da ne izgubi društveni utjecaj i društvene položaje. Veoma su brojni primjeri da su članovi te grupacije postali - ali samo deklarativno da bi sačuvali svoje društvene privilegije - najveći i najžešći demokrati, katkad i najveći katolici i najveći Hrvati...
Ta grupacija, nikada ne otkrivajući koliko u sebi ima stopostotnih "vjernika" ili sljedbenika a koliko običnih karijerista, posebno se desetljećima suprotstavljala svim sredstvima, čak i ondašnjim državnim aparatom, katoličkom identitetu i hrvatskom nacionalnom i kulturnom identitetu. A danas, kad je sama ostala bez svoga profiliranog identiteta, to suprotstavljanje nastavlja, ali puno suptilnijim i rafiniranijim metodama i sredstvima - čak moglo bi se reći s mržnjom i ogorčenošću prema katoličkom identitetu i hrvatskom nacionalnom i kulturnom identitetu. Toj grupaciji očito nije dovoljno što je izbjegla ikakvo pozivanje na odgovornost za sve nečovječnosti do otvorenih krvavih zločina, što je ovladala svim glavnim medijima i što praktično drži gotovo sve konce društvenoga života u Hrvatskoj u svojim rukama, već ima potrebu nastaviti razarati identitet, i to kako onaj katolički tako i onaj hrvatski nacionalni i kulturni, a u čemu joj pomažu neki naivci, a i neki dobro plaćeni javni poslenici.
No razaranje identiteta, bilo vjerskog odnosno svjetonazorskog, nacionalnog, kulturnog i inog, potrebno je prepoznati kao jedan od najvećih suvremenih zločina te se s tim zločinom nitko dobronamjeran i stvarno human ne bi smio pomiriti. Naime, oduzimanje ljudima njihova vjerskog, nacionalnog i kulturnoga identiteta, znači i iskorjenjivanje ljudi iz zajednice, iz tradicije, iz svojih obitelji i korijena i tjeranje kao nezaštićenih jedinaka na vjetrometinu u ralje suvremenih moćnika. Ljudi bez identiteta podložni su i prikladni za sve moguće manipulacije i zato potrebni grupacijama koje žele njima vladati i nastaviti svoja razaranja. A oni ljudi koji znaju što je njihov identitet, tj. tko su (pa makar bili daleko od ostvarivanja visokih ideala da bi bili u punom smislu pripadnici toga identiteta), jedini mogu osigurati budućnost Hrvatskoj. Dragocjeno je što se 87 posto hrvatskih građana deklarira kao katolici, a još bi dragocjenije bilo da su to i u što višem stupnju.
Zagreb, 03.11.2006.
Pismo predsjedniku SAD-a Georegeu W. Bushu
Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Ilica 36, 10000 Zagreb, Hrvatska,
Uz zamolbu poštovanom gospodinu veleposlaniku SAD-a
u Republici Hrvatskoj
Robertu A. Bradtkeu
da njegovim zauzimanjem i dobrotom
ovo naše pismo bude dostavljeno poštovanom primatelju,
na čemu unaprijed od srca zahvaljujemo
PREDMET: Žaljenje zbog produljenja zatvora Hrvatu Zvonku Bušiću,
također poslano Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu
Vrlo poštovani gospodine predsjedniče SAD-a!
S najboljim željama, srdačno Vas pozdravljamo u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva i humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj!
Obraćamo Vam se potaknuti humanitarnim i humanim razlozima, sa zamolbom koja se odnosi na slučaj našega sunarodnjaka, g. Zvonka Bušića, koji boravi već 30 godina u zatvoru Allenwood u američkoj saveznoj državi Pensilvaniji. Tisuću devetsto sedamdeset i šeste godine, sa skupinom Hrvata, osuđen je na doživotni zatvor zbog otmice putničkoga zrakoplova na liniji od New Yorka do Chicaga, sa nakanom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, iz političkih razloga, kako bi očajnički upozorili slobodni svijet na sudbinu hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji.
Zvonko Bušić i njegovi prijatelji nisu željeli izvesti nikakav teroristički čin, pa su i umirivali putnike da im se neće ništa zlo dogoditi, a što su putnici i shvatili, nego da samo žele izbaciti letke nad Londonom i Parizom, sa proglasom pod naslovom "Za dostojanstvo i slobodu hrvatskoga naroda". Kada je taj tekst bio objavljen u američkom tisku, oni su se u Parizu mirno predali. Tom prilikom su odmah upozorili američku policiju na eksplozivnu napravu koju su samo radi ozbiljnosti svoga očajničkog čina ostavili na određenom mjestu. Kao što je poznato, prilikom uklanjanja te naprave, slučajno je poginuo jedan policajac, što je otmičarima zrakoplova i cijelomu našemu narodu bilo veoma žao.
Zvonko Bušić i pet njegovih prijatelja, 1976. godine bili su osuđeni na doživotni zatvor s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina, kao i puštanja na slobodu nakon 30 godina zatvora. Svi osim Zvonka Bušića, neki i davno, hvala Bogu i SAD-u, su pušteni na slobodu. Njega se, i pored najuzornijeg vladanja u zatvoru, ni nakon uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske, za koju je hrvatski narod položio goleme žrtve, ne oslobađa daljnjeg izdržavanja kazne.
Njemu cilj nije bio nikakav terorizam ni nasilje. Želio je samo upozoriti svijet na ropsko stanje u kojem je živio miroljubivi hrvatski narod u svojoj 14-stoljetnoj domovini Hrvatskoj. Teroristi su svakako oni koji su nas nasilno držali u takvome stanju, a to su najdrastičnije pokazali od 1990. do 1996. godine, agresijom na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kada su prouzročili oko 200.000 mrtvih i bar trostruko više ranjenih, razorenu domovinu i milijune prognanih i izbjeglih nesretnih ljudi, među kojima veliki broj djece i nemoćnih.
Zvonko Bušić je za nas i za sve poštene i slobodoljubive ljude samo veliki patnik i borac za slobodu, dostojanstvo i demokraciju, a zbog slučajne smrti samo jednoga čovjeka ostao je bez djece, obitelji i mnogih životnih radosti. Mislimo da on to nikako nije zaslužio, posebno što toliki drugi, koji su krivi za smrti i patnje velikog broja nedužnih ljudi, slobodno hodaju svijetom. Znači, ako se želimo boriti protiv očajanja nemoćnih, zauzmimo se protiv terorizma moćnih nad nemoćnima i borimo se za istinsku pravdu, dostojanstvo, ljubav i solidarnost među ljudima i narodima.
Zvonko Bušić je istinski i humani borac za pravdu i dostojanstvo svih ljudi i naroda. Nije zaslužio da i dalje trune u zatvoru. Stoga, izražavajući osjećaje najveće većine hrvatskoga naroda, izražavamo i svoje veliko žaljenje što Zvonko Bušić, nakon punih 30 godina zatvora, nije otpušten na slobodu, iako je to bilo, kako smo obaviješteni, već odlučeno od strane mjerodavnih u zatvorskom sustavu SAD-a.
Zašto je taj čovjek patnik i dalje zadržan u zatvoru nikako nije jasno nama, ni cijelome hrvatskome narodu.
Cijenjeni gospodine predsjedniče SAD-a, mi smo čvrsto uvjereni da su mnogi Hrvati u SAD-u čestiti i zaslužni građani svoje građanske domovine SAD-a, ali da neizmjerno vole i svoju nacionalnu domovinu Hrvatsku, te da bi Vam, kao i mi u svojoj izvornoj domovini, bili veoma zahvalni da uvažite našu zamolbu i oslobodite daljnjeg izdržavanja kazne našeg sunarodnjaka Zvonka Bušića, kojemu je majka žalosna preminula prije godinu dana, ne dočekavši sina, pa da se bar što prije slobodan susretne i nastavi živjeti sa svojom divnom i vjernom suprugom, Amerikankom Julienne Eden Bušić.
S najvećim poštovanjem, zahvalnošću i najboljim željama za sreću i uspjeh Vas, Vaše obitelji i svih građana i naroda SAD-a, želimo i molimo se da vas sve Bog obilno blagoslovi!
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Prof. dr. sci. Zvonimir Šeparović
Predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj
Ružica Ćavar, dr. med. i dr. stom.
Fokus, 03.11.2006.
Opstanak Hrvata
Dr. sci. Božo Žepić redoviti je profesor Sveučilišta u Mostaru. Bavi se znanstvenim i obrazovnim radom na Sveučilištu, Pravnom i drugim fakultetima, gdje već gotovo trideset godina predaje, ili je ranije predavao, opću i industrijsku sociologiju, radno i socijalno pravo te suvremene političke sustave. Profesor je i europskoga radnog prava na poslijediplomskome studiju, a predavao je i na poslijediplomskome studiju Odsjeka za sociologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je šest knjiga u oko dvanaest izdanja, a pored toga i oko 130 drugih znanstvenih i stručnih radova. Autor je tri sveučilišna udžbenika za studente i dvije zapažene knjige o Bosni i Hercegovini, pod nazivom: Enigma Bosna i Hercegovina i Pat pozicija u Bosni i Hercegovini. Predsjednik je Udruge za Radno pravo i socijalnu sigurnost Bosne i Hercegovine.
• Kada ste se počeli baviti problemom Hrvata u BiH, proisteklih od strane tzv. međunarodne zajednice?
- Dugo se bavim tim pitanjima, ali intenzivno od vremena kada se raspala bivša zajednička država i kada je preuređenje Bosne i Hercegovine, u predratnom, ratnom i poratnom vremenu postalo aktualno i postavilo se u svoj svojoj oštrini, tako da je ono danas toliko važno da je na neki način gotovo presudno i za opstanak ove države.
• Gdje se sada nalazi BiH?
- BiH se nalazi na neodređeno dugom putu postupnih reforma. Nakon što je primljena u Vijeće Europe, te bi je reforme trebale jednoga dana dovesti i do punopravnoga članstva u EU. Hoće li se to i kada dogoditi, nemoguće je predvidjeti, jer su procesi transformacije toliko složeni da su sve opcije za ovu državu još uvijek otvorene. Budući da ništa nije definitivno riješeno, jer je već nekoliko pokušaja ustavnih promjena doživjelo neuspjeh, nakon nedavnih izbora očekuje se pokušaj nove ustavne reforme.
• A gdje se nalaze bosansko-hercegovački Hrvati?
- Bosansko-hercegovački Hrvati nalaze se danas u teškoj, nezavidnoj i neizvjesnoj situaciji, permanentne borbe za vlastitu opstojnost, konstitutivnost i jednakopravnost s druga dva naroda. Budući da su sve očitija nastojanja da se ova zemlja i definitivno podijeli u dva entiteta za dva brojnija naroda, Hrvati se nalaze u procesu stalne majorizacije i političke marginalizacije, koja bi ih, ako bi se dugo nastavila, mogla svesti na status nacionalne manjine. Tu nije riječ samo o očitoj daytonskoj neravnopravnosti, već i o stalnom demografskom smanjivanju i postupnom fizičkom nestajanju, koje je uzrokovano brojnim čimbenicima.
• Do prošlih općih izbora Hrvati su u većini svoj glas davali HDZ-u. Nakon što je došlo do podjele najjače hrvatske političke stranke u BiH na dva suprotstavljena dijela tomu više nije tako. Koliko je to dobro ili loše?
- Tako je bilo, ali tako više nije. Ta stranka i po apsolutnim i po relativnim pokazateljima, od jednih do drugih izbora, osvaja sve manje glasova. Zašto je tomu tako, najbolje bi bilo kada bi sama pronašla snage za odgovor. Nisam optimist da to može, jer joj je ugled naglo pao nakon što je, protivno stavu Crkve, potpisala i u parlamentu glasovala za propale ustavne promjene na štetu vlastita naroda. Da rukovodstvo namjerava tako i nastaviti, već je objavljeno, budući da kani koalirati s istim strankama koje su glasovale za takve promjene, i polazeći od onoga što je već potpisala. Pritom ne traži rješenje srednje razine vlasti, ostavljajući to opet za neku “drugu fazu”. Dakako, da su sve podjele među Hrvatima, pa i ova u HDZ-u, višestruko štetne. Međutim, ova stranačka podjela ipak nije u svemu štetna. Zahvaljujući njoj nisu prošle ustavne promjene na štetu Hrvata, nije u parlamentu legalizirana podjela države na dva entiteta, zaustavljen je monopol jedne stranke i započeo je stvarni politički pluralizam unutar hrvatskoga nacionalnog korpusa u BiH.
• Koja je razlika između Bože Ljubića, predsjednika HDZ-a 1990., i Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH?
- Ne volim govoriti o ljudima, niti ih dovoljno poznajem da bih mogao praviti i davati kvalitativne ocjene o razlikama. Mislim da je drugi u politici rekao što zna i može, a da prvi tek čeka šansu to pokazati. Podjednako cijenim obojicu; i kao kolege sa Sveučilišta, i kao političare.
• Može li Željko Komšić odigrati i nešto pozitivno po hrvatski nacionalni korpus?
- Ponešto da. Puno ne treba ni očekivati. Štoviše, on će imati potrebu i motiv da dokaže i da hoće, a i da može ponešto učiniti. Međutim, s obzirom na odsustvo legitimnosti, jer ga je predložila i izabrala stranka koja je prema nekim procjenama 99-postotno bošnjački strukturirana, a s obzirom i na imperativni mandat, teško je to za očekivati. U svakome slučaju, bilo bi dobro ako bi on za to pronašao snage, umijeća i sposobnosti. Ključni test bit će mu predstojeće rasprave o ustavnim promjenama. Pokaže li se pritom da on uopće nema ni svijesti, ni senzibiliteta za rješenje otvorenoga hrvatskog nacionalnog pitanja, pa se bude deklarirao kao do sada isključivo za građansku BiH, što je u uvjetima ove zemlje samo sinonim za državu s bošnjačko‡muslimanskom dominacijom, onda će samo potvrditi golemo nepovjerenje u hrvatskome narodu s kojim je startao na tu dužnost.
• Što je moguće očekivati u BiH nakon najavljenoga odlaska tzv. visokog predstavnika?
- Ako bi s njim otišle i međunarodne mirovne, vojne i civilne snage, onda samo novi rat, ne daj Bože. Sve dok se ne riješi permanentna ustavna kriza i ne izvrše ustavne promjene koje bi polučile rješenje srednje razine vlasti, tako da se u Parlamentu ukine entitetski način izglasavanja odluka, ili dok se ne ukinu i entiteti - Republika srpska i Federacija BiH, a uspostave tri republike za tri naroda, BiH će ostati potencijalno konfliktna. Dakako, srednja razina mogu biti i regije, kao što to predlaže Katolička Crkva u BiH, ali tako što bi one imale zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, barem na razini današnjih županija - kantona. Dakako, uz uvjet da to prihvati i srpska strana, a ne kao što to neki već predlažu: republika samo za Srbe, a anacionalne građanske regije Bošnjacima i Hrvatima.
• Hrvati se opravdano bune da su politički uvijek nadglasani. Ima li načina da se to izbjegne?
- Nema načina. A ne će ga ni biti. I to sve dok se ne promijeni daytonski asimetrični, nepravedni i nefunkcionalni politički sustav vlasti, u koji su Hrvati uvedeni prijevarom, tako što im je u Washingtonu dana Konfederacija Federacije BiH s Republikom Hrvatskom, a u Daytonu posebni odnosi. Kao što znadete, od svega toga nije bilo ništa. I dok Amerikanci ne promijene svoj stav po kojem po svaku cijenu mora ostati Republika srpska, a ni po koju se cijenu ne može uspostaviti treći - hrvatski entitet. Diskriminirajući stav po kojemu samo jedan - srpski narod - može i mora imati vlastitu republiku, a da to druga dva - bošnjački i hrvatski ne mogu, nije platforma za rješenje ustavne krize u BiH, čiji oktroirani ustav nikada nije odobrio državni parlament.
• Kako tumačite ulogu Katoličke Crkve u BiH?
- U cjelini pozitivno. Ona je bila, jest i bit će ubuduće najsigurniji stup opstojnosti hrvatskoga naroda u BiH. Osobito u onim sredinama gdje su Hrvati manjinski, kao primjerice u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci i drugdje. Ona prati politička zbivanja, na njih s pravom ukazuje i reagira, a ponekad, ako to ne čine političari i političke stranke, opravdano čini i nešto što nije primarno njezin posao, pa predlaže ustavna rješenja. Kada nje ne bi bilo, kao najsigurnijega oslonca okupljanja i održavanja naroda, Hrvata katolika mnogo bi prije nestalo iz BiH. Skrbeći o vjernicima, njihovu položaju i pravima, Crkva skrbi i o narodu, koji je njezin nerazdvojni dio.
• Koliko se uvažava riječ karizmatičnoga kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa vrhbosanskoga?
- On je respektabilna i autoritativna vjerska osoba, čija se riječ pozorno sluša i od goleme većine naroda uvažava. Nažalost, od ponekih političara, ipak nedovoljno. Osobito onda kada se on protivi, po narod štetnim ustavnim promjenama. I kada apelira na prevladavanje podjela među Hrvatima katolicima. Ili, kada ukazuje na propuste međunarodne zajednice i pojedinih njezinih predstavnika, koji svojim postupcima pridonose ozračju za iseljavanje Hrvata iz BiH. Kada bi ga uvažavali političari, koliko ga uvažava narod, bilo bi po sve mnogo bolje nego što je sada.
• Vjerujete li u skoru izmjenu Daytona?
- Ne vjerujem. Prije nego što su propale zadnje ustavne promjene, bio sam član jedne Komisije pri Centru za sigurnosne studije u Sarajevu, koja je usuglasila 16 točaka tih promjena, ali ne i promjene entitetskoga ustroja države. Tu leži ključ ustavnih promjena. Pozvan sam ovih dana na jednu Međunarodnu konferenciju u Banja Luku o toj temi, gdje će polazna osnova moga izlaganja biti stav da bez otklona od srpsko-američkoga stava o nepromjenjivosti daytonske entitetske strukture države BiH, ali također i bez otklona od bošnjačko-europskoga koncepta BiH kao unitarne građanske države, ustavne promjene ne će uspjeti za dulja vremena i sve dok se to ne dogodi. Bez odlučne političke volje i pritiska međunarodne zajednice nema izgleda da će se to u skoroj budućnosti dogoditi.
• Što bi bilo najprimjerenije da svi narodi budu zadovoljni?
- Takvoga idealnog rješenja, koje bi sve zadovoljilo, naprosto nema. Razlog su gotovo nepomirljivi interesi i međusobno suprotstavljeni stavovi o budućem ustavnom ustrojstvu i teritorijalnom razgraničenju. Na kompromis, koji bi značio da se svatko ponečega odrekne u korist zajedništva i zajedničke države, nacionalne politike dvaju brojnijih naroda za sada nisu spremne i, kako prije rata i u ratu, tako i danas, stoje ukopane na svojim pozicijama. Hrvati bi prihvatili svaki koncept koji bi ih doveo u jednakopravan položaj s drugima, ali do njihovih prijedloga malo tko drži...
Marijan Majstorović
Večernji list, 2.11.2006.
SUDBINE Neka posebna duhovna snaga nosi kroz težak život stanovnicu Travnika Varaždinku Ivanku Ćatić
Golgota bake Ivane - od logora Trnopolja do pučke kuhinje
Autor Stojan Miloš
Životni su putovi svakog čovjeka različiti na svoj način, neki su protkani zvijezdama, drugi su, pak, posuti trnjem. Za ovo drugo može se kazati da pripada baki Ivanki Ćatić, rođ. Remenar, i njezinoj obitelj, ali ipak neka posebna duhovna snaga baku Ivanku nosi makar i takvim putem. Rođena je 20. lipnja 1936. u Završju kod Varaždinskih Toplica u Hrvatskoj. Iznimnu gorčinu života počinje osjećati već u Drugom svjetskom ratu, kada je jedan zrakoplov bacio bombu na kuću njezinih roditelja.
Obitelj ubila bomba
Tada joj je poginuo otac Ivan, majka Marija, brat Božidar i sestre Đurđa i Božica. Već tako nejaka morala se probijati kroz životno trnje, da bi 1958. došla u Zagreb gdje je počela raditi kao spremačica kod odvjetnika Branka Čepćina. Godine 1960. rodila je kćer Biseru. Iste godine iz Zagreba odlazi u krajiško mjesto Kozarac, BiH. Suprug joj umire 1972.., a, kćer Bisera, koja je bila udana za Besima Blaževića rađa joj unuka Viktora, Jasmina, Zlatka Muhameda Matu, kako ga još zove baka Ivanka.
Kamo nas voze?
U logoru Tronpolje 1992. u kojem su bili ona i cijela njezina obitelj, rodila joj se unuka Azra (zove je i Mirjana). Nakon tri pol mjeseca provedena u tom srpskom zloglasnom logoru, zajedno s ostalim brojnim zatočenicaima doživljava razne muke. Jednog dana iz logora strpaše u sedam autobusa jednu skupinu zatočenika u kojoj se našla i baka Ivanka sa svojom kćeri Beserom, suprugom joj i djecom.
- Voze nas, a mi ne znamo kamo, je li u smrt ili neki drugi logor. Kad smo krenuli sa sjeverne strane uz planinu Vlašić, proširi se glas da nas voze u Travnik. I zaista, kada smo se spustili s Vlašića oslobodiše nas iz autobusa. Iznemogli i iscrpljni glađu i svakim drugim jadom, oni najslabiji se kotrljaju niz strminu. Preuzimali su nas pripadnici Armije i HVO-a, koji su se tada zajednički borili protiv srpskih snaga, sjeća se baka Ivanka i nastavlja: - Mnogi još kao da ne vjeruju da su sada slobodni. Mene i sve moje smjestiše, zajedno s ostalim u OŠ Travnik.
Ipak, najviše tih patnika bilo je natrpano u golemu zgradu u samom središtu grada. Doznajem da je to zgrada nekadašnje Nadbiskupske velike gimnazije. U njezimu sastavu je i crkva, za koju sam kasnije doznala da je to sv. Alojzija. Čudilo me što na zvoniku nema križa. Kažu mi neki od Travničana da su ga prije rata srušili, a crkvu pretvorili u magazin. Iza nas iz Omarske je krenula druga tura zatočenika sve muškarci.
Ubojstva na stijeni
Dovezeni su autobusima na Vlašić, gdje ih je nekoliko stotina ostalo zauvijek. Naime, kako kasnije doznajem, svi su poubijeni nad velikom provalijom zvanom Korićanske stijene. Neki su i živi bačeni s tih stijena, ili su pali u provaliju prije nego što ih je pogodio metak. Sve se nekako podnosilo, čak i to da je u pojedinim prostorijama gimnazije bilo smješteno i po nekoliko obitelji dok nisu izbili sukobi između Hrvata i Muslimana, u početku lipnja 1993.. Tada su Hrvati iz travničkih sela napustili svoja rodna ognjišta.
U tom silnom valu naroda, što je bježao, našla sam se i ja sa svojima. Ponovno se vraćamo na Vlašić, jer su Srbi dopustili prolaz da se bježi u Hrvatsku. Jako mi je bilo teško pri duši i srcu, osobito kad sam saznala da prelazimo preko mjesta gdje su četnici 1992. masakrirali 13 zarobljenih pripadnika HVO-a, kada su te godine poubijali naše iz Krajine na Vlašiću.
Dušni dan, 2006.
Sjetimo se svih palih za domovinu Hrvatsku!
Pokoj vječni daruj im Gospodine . . .
"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".
Dr. Ante Starčević
Bog i Hrvati!
Zagreb, 31.10.2006.
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma
Protuzakonita zaštita partizanskih ratnih zločinaca
Protuzakonita zaštita partizanskih ratnih zločinaca od strane Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu i neprocesuiranje partizansko-jugokomunističkih ratnih zločina i zločina genocida
“Glas Istre” objavio je 7. veljače 2006. izjavu zagrebačke Policijske uprave o tome da je krim-policija “prikupila dokumente o ubojstvima u Maceljskoj šumi” i ustupila navedeni materijal o partizanskom ratnom zločinu Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. (Optužnice do danas nisu podignute!)
“Novi list” od 9. veljače 2006. obavijestio je javnost da je Županijska državna odvjetnica u Zagrebu Višnja Lončar potvrdila da je od zagrebačke Policijske uprave dobila dokumente iz istrage o partizanskom ratnom zločinu u Macelju 1945. i drugdje, ali, naglasila je, “ŽDO u Zagrebu nema osumnjičenike za ratne zločine koji su neosporno počinjeni kod Krapine i u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine”, dodajući kako je “iznimno teško pronaći žive svjedoke i žrtve tih događaja.
Prilikom kriminalističke obrade ratnog zločina i zločina genocida protiv prijavljene i osumnjičene Planinc Milke i drugih (djevojačkog prezimena Malada, u trenutku za kada je osumnjičena da je počinila ratni zločin i zločin protiv čovječnosti) je Hrvatskom centru za istraživanje zločina komunizma od strane zagrebačke krim-policije potvrđeno, da je kriminalistička policija prikupila dokumentaciju o partizanskom ratnom zločinu u Jazovki i u Maceljskoj šumi, dovoljna da ŽDO podigne optužnice protiv osumnjičenika, te da postoje živi osumnjičenici, bivši partizanski komandanti i zapovjednici Ozne, poput za ratni zločin prijavljenog komandanta vojne Ozne iz Krapine, Hršak Stjepana, i da postoje živi svjedoci koji su spremni svjedočiti u sudskom procesu protiv osumnjičenika, za koje zagrebačka županijska državna odvjetnica Višnja Lončar tvrdi da ne postoje.
Također se zna da je netko iz nadležnih tijela RH ponudio jednom svjedoku partizanskog ratnog zločina mito u obliku povrata 90% nacionaliziranog zemljišta koje se prije 1945. nalazilo u privatnom vlasništvu obitelji svjedoka, u zamjenu za šutnju odnosno da ne svjedoči protiv osumnjičenika, t.j. protiv partizanskih počinitelja u konkretnom slučaju.
Zna se da je za ratni zločin u Jazovci osumnjičen partizanski komandant Rade Bulat i dr., i zna se da je za pokolj 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika u Maceljskoj šumi i kraj zatvoreničkog konc-logora Mirkovec kraj Sv. Ivana Začretja osumnjičen partizanski komandant Stjepan Hršak i dr. Osumnjičeni za ratni zločin Bulat, Milka Planinc i Hršak Stjepan nisu od strane nadležnog suda pritvoreni, te i dalje mogu utjecati na svjedoke!
S obzirom da postoje partizanski osumnjičenici za ratni zločin, s obzirom da postoje svjedoci o partizanskom ratnom zločinu, i s obzirom da postoje pismena svjedočenja i dokumenti o partizanskim ratnim zločinima i povijesna građa o tome, postoji osnovana sumnja da se u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zataškavaju partizanski ratni zločini, i da se čeka da osumnjičenici, koji se nalaze u visokoj životnoj dobi, umru, kako se u Republici Hrvatskoj ne bi protiv nijednog jedinog osumnjičenog partizana i Titove Jugoslavenska armije podigla optužnica od strane nadležnog državnog odvjentištva i potvrdila pred nadležnim sudom, i kako niti jedna osumnjičena osoba ne bi bila procesuirana i pravomoćno osuđena za ratni zločin i zločin genocida nad hrvatskim narodom, te da se i na taj način krivotvori povijest u Republici Hrvatskoj, gdje se tvrdi da su ratne zločine počinili samo ustaše, dok četnici i partizani – kao navodni antifašisti – navodno nisu!
Pouka o ovome je sljedeća: antifašisti (čitaj: u jugoslavenskom slučaju komunisti i boljševici, i četnici) ne mogu počiniti ratni zločin, jer su to “supermani” i “humanisti”, dok ustaše iz Drugog svjetskog rata, i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, i te kako mogu počiniti ratni zločin, za koji su osuđeni, i za koji im se i dalje sudi! Takvo protuzakonito djelovanje ŽDO u Zagrebu je diskriminatorsko i protuustavno, jer očito nisu svi jednaki pred zakonom, te traži temeljito čišćenje ŽDO od ex-komunističkog kadra i procesuiranje po KZ RH, kao i smjenu Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, a sve navedeno ima uzrok u političkom stavu vlade RH da “Neće poduzimati posebne mjere nakon što je Vijeće Europe usvojilo 25. siječnja 2006. rezoluciju 1481 o osudi zločina komunizma” (Novi list, 27.1.2006.)
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu je temeljito očišćen od arhivske građe o titoističkim zločinima, i nitko u RH zbog toga nije kazneno odgovarao! Tako i zagrebački trg, nazvan po naredbodavcu bleiburškog genocida nad hrvatskim narodom, “maršalu Titu”, ostaje nepromijenjen, a glavni grad RH neće u ovom trenutku dobiti memoralijalni muzej žrtava i zločina komunizma, dok povijesna istraživanja o zločinima jugokomunizma ostaju do demokratskog preokreta pod medijskom cenzurom, u pravilu, a pod cenzurom i dalje ostaje i Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, što je doprinos vlade RH demokratizaciji Republike Hrvatske, jačanju pravne države i vjerodostojnosti pred Europskom komisijom, Europskim parlamentom i Vijećem Europe.
Goran Jurišić
Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
