Vladi Republike Hrvatske, Hrvatskome saboru, Ministarstvu pravosuđa, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Županijskom sudu u Zagrebu, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, Ustavnom sudu, Ministarstvu zdravstva, Hrvatskoj liječničkoj komori, Ministarstvu branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti

NE OGORČUJTE NAROD I NE SRAMOTITE HRVATSKU DRŽAVU

Ti zaključci glase: "Liječnici se u svom djelovanju moraju držati odredaba kodeksa medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore. U slučaju očuvane sposobnosti rasuđivanja, liječnik mora poštovati volju pojedinca. U trenutku kada se nesumnjivo utvrdi da pacijent ne može samostalno rasuđivati, a njegov je život ugrožen, liječnici će primijeniti odgovarajuće liječenje, osim u slučaju kada postoji jasno pismeno izražena volja kojom pacijent odbija liječenje i oživljavanje."

Krajnje je nehumano, da ne kažem zločinački, da se njemu taj lijek uporno ne želi dati. Čak se monstruozno promatra kako čovjekov život nestaje, zločinački se eksperimentira pred očima čitave javnosti i razglaba na koji će način ta smrt uslijediti, a nitko od zdravstvenih, pa ni drugih struktura ni institucija ne predlaže jednostavan i efikasan lijek, koji drže u svojim rukama državne i pravosudne vlasti, a to je da se ispuni minimalni zahtjev generala Glavaša da se brani sa slobode od optužbi za koje zna da nije kriv.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

ANTE PAVELIĆ - TKO JE TO?!

Po tome je ustaški pokret prvi borbeni antifašistički pokret u Hrvatskoj. To je istina koju povjesničari ne trebaju "istraživati", nego ju istinoljubitelji moraju priznavati.

Te prilike su prisilile Pavelića da dijeli sudbinu Hitlerove Njemačke, koja je, barem deklarativno, priznavala opstojnost NDH - što je bio glavni cilj Pavelića i ustaškoga pokreta.

A da su ti planovi postojali, svjedoči nam Ivan Meštrović u svojoj knjizi Uspomene na političke ljude i događaje (vidi str. 305 i 392). Dakle - nota bene - da Pavelić nije preuzeo vlast u NDH nakon što je to odbio učiniti Maček, nego da je tu vlast preuzeo Draža Mihajlović, danas na ovim prostorima više ne bi bilo Hrvata!

Svjedočanstvo o kraju Drugoga svjetskog rata

Međutim, zanimljivo je da su neke druge slične knjige (memoarističkog značenja) kao npr. Pavelićevo doba, autor Ante Moškov i Vojskovođa i politika, autor Slavko Kvaternik, bile popraćene većim interesom medija, iako su oba autora pisali te memoare u vrijeme zatočeništva, kada im je tijekom pisanja memoara mogao u čelo biti uperen i samokres kojega "isljednika" Ozne i KOS-a. Zbog čega takav obrnuto-proporcionalni interes za takvom vrstom knjige? Odgovor je jednostavan: Moškova i Kvaternika moglo se frizirati kako je odgovaralo Ozninim isljednicima ili krojiteljima povijesti, dok je Vrančić pisao istinu po vlastitoj savjesti i na temelju dokumenata ili čvrstoga sjećanja, koje ga je odlično služilo.

Zaslugom gosp. Rudolfa Arapovića, ova zanimljiva knjiga ugledala je 20 godina nakon svoje premijere svjetlo dana i u Hrvatskoj. Dobro je došla, jer ne samo da je to prvijenac takve vrste memoara iz doba Drugoga svjetskog rata, već i zbog toga jer je pisana zanimljivim stilom te obiluje mnoštvom do sada nepoznatih (ili manje poznatih) detalja. Naime, za ovo razdoblje povijesti do sada je bio glavni izvor spoznaja i podataka hrvatski znanstvenik (pravnik po struci!) dr. Bogdan Krizman - autor pet opsežnih knjiga vezanih uz povijest Ustaškoga pokreta i NDH. No, iako se Krizman trudio biti objektivan, njegova pripadnost Komunističkoj partiji onemogućavala ga je u tome. I Vrančićeva pripadnost Ustaškom pokretu iščitava se iz njegove knjige. Međutim, činjenica je da je Vrančić napisao svoju knjigu 35 godina nakon propasti NDH, što je bitno utjecalo na veći stupanj objektivnosti, ako već ne iz nekih drugih razloga, onda zacijelo zbog odmaka vremena od tih događanja.

Ne ćemo lustraciju, hoćemo komisije

Prvo je, formalno pravno, neobično važno, ustanoviti kad je rat počeo. Zatim valja utvrditi što sve pripada “ratnom profiterstvu”, osim “zamračivanja” novca u kupovini oružja. Odakle početi, od menadžerskih kredita možda, nastaviti s opskrbljivačima MORH-a i neborbenim sredstvima (hrana i dr.) opskrbljivačima prognanika i izbjeglica... Koja ministarstva, sektore, sve obuhvatiti? Što je s privatizacijom po “Markovićevom zakonu”, je li tu baš sve čisto? Zašto ostaviti predratne profitere koji su u sveopćem mutežu i raspadu do 1990. već stekli značajan kapital, mimo socijalističkih zakona i pravila, a potom se s njim uključili u iduću fazu pretvorbe i privatizacije? Nekako ih treba “tretirati”, može im se, primjerice, dati i orden za rušenje socijalizma, kao i onima ovlaštenicima UDBE koji su za njezino ime i račun u inozemstvu “tjerali (i) biznis”, pa se zatim također uključili, kao uspješni poduzetnici, u tu istu privatizaciju? Gdje je tu granica, možda treba ići sve do Čaruge, ili čak do onoga staroga Glembaya? Ukratko, sve ono i što se propustilo učiniti na vrijeme, sitnim i tihim “obrtom” pravne države, “institucija”, što uporno ponavlja Mesić, a želi se nadoknaditi kakvom kampanjom, često je ili bura u čaši vode, ili poprima oblike nekoga pararevolucionarnoga djelovanja i na koncu biva kontraproduktivno, ako zbog ničega, onda stoga što razara povjerenje kao vezivno tkivo društva...

Argentina odala priznanje hrvatskoj emigraciji!

Bio je to hvalevrijedan i emotivan čin kojim je pohvaljena čitava hrvatska dijaspora u Argentini - jer je to prvi put u svijetu da parlament jedne države uručuje hrvatskoj emigraciji priznanje za njezin rad!

U svojim izlaganjima govornici su imenovali Hrvate - emigrante koji su svojim radom doprinijeli izgradnji argentinske države na kulturnom, znanstvenom, društvenom, vjerskom i gospodarskom polju.

Dr. Ivana Vidić, zastupnicima u Kongresu, uručila je Plaketu zahvale - - sjećanja na taj dan, koji je zabilježen i u tisku argentinskoga Kongresa...

POVRATAK BANDITA

Željko Komšić vratio Titovu sliku u Predsjedništvo BiH

Na televiziji je istovremeno emitiran i prilog o Danu državnosti BiH, a minute su iskorištene i za promociju jedne sarajevske kavane koja nosi Brozovo ime, a čiji je menadžer brat aktualnog šefa Komšićeva ureda, piše portal Pincom.info.

"Što će se, na primjer, dogoditi ako sutra Nebojša Radmanović u svoj ured donese sliku Slobodana Miloševića, a Haris Silajdžić sliku Alije Izetbegovića? Tko ih u tome može spriječiti i čemu vodi ova vrsta nametnutog političkog kaprica i voluntarizma. Na kraju, s kojim pravom Željko Komšić, kao hrvatski član Predsjedništva BiH - što mu je ustavna pozicija - Hrvatima u ovoj zemlji nameće komunističku ikonografiju. Posebno što rezultati proteklih izbora govore da za njega nije glasala većina hrvatskih birača", pita se Avazov komentator.

MOLITVOM SVETE KRUNICE SPASIMO ŽIVOT GENERALA BRANIMIRA GLAVAŠA I OSTALIH BRANITELJA KOJI SU MU SE ŠTRAJKOM GLAĐU PRIDRUŽILI ISPRED ZATVORSKE BOLNICE

On samo želi da se od optužbi, za koje zna da nije kriv, brani sa slobode ili bar iz kućnog pritvora. Potporu njegovom zahtjevu daje još nekoliko branitelja, štrajkom glađu pred Zatvorskom bolnicom, koji također dovode svoj život u pitanje. Njima se pridružio i humanist Josip Kokić iz Zagreba, koji je odlučio ne uzimati ni hranu ni tekućinu dok se general Glavaš ne oslobodi iz pritvora. Ako se to ne dogodi, spreman je i umrijeti. S obzirom na njegov način štrajka, smrt mu nije daleko. Učinimo za spas prosvjednika, uz Božju pomoć, sve što je u našoj moći. Pomozimo im svojom molitvom svete krunice sa svijećama na javnim trgovima diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i gdje god Hrvati žive. Pozivamo mjerodavne i odgovorne u sustavu vlasti u Republici Hrvatskoj, uz svjetske moćnike, da hitno udovolje zahtjevu generala Branimira Glavaša da se od optužbi brani sa slobode i tako spase njegov život i život ostalih štrajkaša glađu.

S ljubavlju u srcu za sve ljude čvrsto vjerujemo da će Bog, po zagovoru Svete Majke, čuti i uslišati naše usrdne molitve.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

OKRUGLI STOL O UREĐENJU BOSNE I HERCEGOVINE

„Iako je i iz vlastitoga iskustva uvjerena, u poratnim godinama je organizirala devet okruglih stolova s područja ljudskih prava, da je interes za teme od općedruštvenoga značenja sve slabiji i zbog činjenice da se ovom Zemljom širi krivo uvjerenje kako njezini građani o svome položaju i ulozi ništa ne odlučuju pa stoga nisu ni odgovorni, Komisija smatra svojom temeljnom zadaćom uporno poticati promišljanje i traganje za pravednim uređenjem bosanskohercegovačkoga društva. Koliko god je Daytonski mirovni sporazum i njegove posljedice središnja tema mnogih domaćih i inozemnih ustanova i foruma, očito je da on i dalje ostaje začarani krug iz kojega valja naći pravedan i prihvatljiv izlaz. Očito je da taj izlaz nije moguće naći podjelom na nepomirljive bezrezervne pristaše i bespoštedne osporavatelje. Čini se da pitanje sretnije budućnosti građana i naroda u Bosni i Hercegovini sve očitije svodi na njihovu vlastitu spremnost i sposobnost neposrednoga i demokratskoga dijaloga uz međusobno poštivanje i uvažavanje. U želji da i sama još jedanput dadne svoj doprinos raspravi o okviru zaštite ili nijekanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, Komisija će pozvati ljude od struke i interesa da u otvorenom dijalogu i međusobnome poštivanju još jedanput progovore o naznačenoj temi“, kazao je predsjednik Komisije mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, napominjući da je Okruglom stolu mogu prisustvovati svi zainteresirani.(kta)

Ne ostavljaj nas Branimire!

Hrvoje Hrvatin

15. OBLJETNICA EGZODUSA STANOVNIKA CETINGRADA

Svečanu misu u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je tajnik biskupa Gospićko-senjskoga Mile Bogovića fra Draženko Tomić, a uz mnogobrojne vjernike nazočili su brojni gosti iz susjednih gradova i BiH. U propovijedi se fra Draženko založio da se načela kraljevstva Božjega žive već ovdje na zemlji: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Također, je podsjetio koliko je veliko blago imati vlastitu državu, te istaknuo da je potrebno njegovati zajedništvo i osjećaj žrtve za drugoga jer nas na to obvezuje "žrtva onih koji su umrli prije 15 godina za našu slobodu".

Nakon mise u centru Cetingrada blagoslovljen je spomenik hrvatskim braniteljima i žrtvama rata. Za tu zgodu postrojena je cetingradska povijesna postrojba "Karlovački počasni vod", a cvijeće i svijeće su položili predstavnici općinskih vlasti i braniteljskih udruga. Prigodne riječi zahvale izrekao je načelnik općine Nikola Paulić.

BISKUPU KOMARICI URUČENA „NAGRADA NEUSTRAŠIVOSTI 2006“

U obrazloženju za dodjeljivanje „nagrade neustrašivosti 2006“ žiri je, između ostalog, naveo da je „gospodin Komarica svojim neustrašivim i neumornim zalaganjem tijekom rata 1992- 1995. spriječio oružane konflikte velikih razmjera – bio je odvažni zagovornik obespravljenih u banjolučkoj regiji“

Prigodni „pohvalni govor“ održala je predsjednica Odbora za Jugoistročnu Europu Europskog Parlamenta Doris Pack. Najprije je govorila o banjolučkoj regiji 90-ih godina „koja je bila daleko od očiju svjetske javnosti, u kojoj nije bilo rata između različitih nacionalnih grupacija, ali – zbog slijepe mržnje – jedni su zlostavljali, a drugi strpljivo podnosili zlostavljanja u tihoj nadi da to zlostavljanje jednom mora prestati ili su morali bježati jer je njihov život bio ugrožen, a uvjeti života su postali neizdrživi“.

Navodeći primjere ubijanja i mučenja svećenika i drugih vjernika, rušenja crkava i džamija, atmosferu tuge, beznađa, straha i bespomoćnosti kojima je biskup Komarica bio svjedokom, ona je istaknula njegovu „neumornu odvažnost da sva ta zlodjela neumorno kritizira u svojim mnogim pismima i apelim domaćim i međunarodnim političarima. Nailazio je na ravnodušnost i nerazumijevanje međunarodnih političara , a u Bosni i Hercegovini na neopisivu srdžbu onih koji su ga se svakako željeli riješiti“.

Zahvalivši domaćinima i svima nazočnima, koji su „iz bliza i daleka stigli za ovu prigodu u ovaj povijesni grad“ biskup Komarica je u svom prigodnom govoru najprije naglasio kako je „dodjeljivanje nagrade neustrašivosti grada Aschaffenburga jasni znak vjerodostojnosti, otvorenosti prema svijetu i osjetljivosti domaćih građana za nešto što ima snage da potakne na činjenje dobra i tako bude nadvremensko“. Zatim je istaknuo da on „osobno ništa posebno nije činio niti čini, nego samo svoju dužnost – i kao čovjek i kao kršćanin i kao biskup. Istinsko, najveće priznanje pripada svećenicima i redovnicima i onim vjernicima laicima koji su podnijeli mučenja i živote svoje dali za spašavanje drugih, pružajući drugima nesebičnu pomoć i zaštitu“. Također je naglasio da je „potrebno biti osvjedočen kako je obrana bogolikosti čovjeka obveza savjesti. Što je više takvih osvjedočenih ljudi u jednoj sredini, to će biti više šanse da se spasi čovjeka od njegova nagnuća prema destrukciji ili od destrukcije drugih egoista. Bezočno činiti je užasno, još užasnije je dopustiti da se bezočnost čini. Povijest i u ovoj zemlji i u Bosni i Hercegovini bi nas morala naučiti kamo vodi šutnja o nečovještvu, dopuštenje psihičke manipulacije i navika na nasilje i teror“.

Biskup Komarica je tijekom svog trodnevnog boravka u Aschaffenburgu imao mnoge susrete – osim s nadgradonačelnikom, s privrednicima, liječnicima, također i u dvjema školama – gimnazijama s učenicima i profesorima, a predvodio je bogoslužja u gradskim crkvama i bio s članovima Hrvatske katoličke misije u tom gradu. Dogovorene su i neke konkretne akcije solidarnosti grada i raznih institucija i ustanova s biskupom za bolju budućnost stanovnika Bosne i Hercegovine.(kta/tabb)

IMAJU LI HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI ALTERNATIVU?

Već više od jednog i pol stoljeća, Bosna i Hercegovina je ključna točka hrvatskog pitanja. Ne računajući razdoblje NDH, kad se činilo da je ta zemlja napokon ušla u sastav hrvatske države, što je – objektivno gledano – državnopravno, nacionalno, politički i psihološki trebalo imati puno veću specifičnu težinu od (zbog niza razloga neminovno privremenoga) gubitka dijela Dalmacije i Gorskoga Kotara, čitavo to stoljeće i pol karakterizira nazadak hrvatske državne i narodne misli u BiH.

Uznemirenost izborom Komšića

I kardinal Vinko Puljić, kojega se nipošto ne može nazvati zagovornikom radikalnih koraka ili pobornikom politike podjele BiH, bez oklijevanja je dao snažnu političku izjavu: i ako se priznaje legalnost Komšićeva izbora, malo tko mu nije osporio legitimitet, budući da je izabran pretežno bošnjačko-muslimanskim glasovima. Već sama činjenica da je pripadnicima jednog naroda omogućeno presudno utjecati na izbor predstavnika drugog naroda, u nepomirljivom je sukobu s duhom i logikom Daytona, koji je – unatoč bastardnoj strukturi jedne države s dva entiteta i tri naroda - impostirao nacionalno predstavništvo («nacionalni ključ») kao ključni kriterij opstanka BiH. Jer, koja je uopće svrha hrvatskog predstavnika u saveznim, nadentitetskim strukturama, ako tog predstavnika ne biraju (samo) Hrvati, i ako, slijedom toga, brojniji narod može malobrojnijemu nametnuti njegova predstavnika. Drugim riječima, današnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH izbor je primarno bošnjačko-muslimanskoga izbornoga tijela, a ne predstavnik Hrvata, koji mu uostalom i nisu dali dovoljan broj glasova.

No, stvar je ipak složenija nego što se čini na prvi pogled.

To je u prvom redu tužni finale jedne nedosljedne hrvatske politike, a ne plod paklenoga plana drugih naroda.

«Sedam sekretara SKOJ-a» na vlasti u Herceg-Bosni

Tu, dijelom nedorečenu misao, posve je jasno konkretizirao svojedobni najbliži Izetbegovićev suradnik, Adil Zulfikarpašić, koji je još u emigraciji zagovarao protuhrvatski sporazum sa Srbima. Nije se radilo samo o potrebi zaštite Muslimana izvan BiH, nego i o njihovu velikome demografsko-političkom značenju: za manje od 50 godina u jednoj bi reformiranoj Jugoslaviji Muslimani postali većina. To su, uostalom, bili presudni motivi tajnih muslimansko-srpskih pregovora, koji su iza leđa Stjepana Kljuića i družine, započeli u ljeto 1991. Uz Izetbegovićev su pristanak – da stvar ostavi dojam još veće drskosti i bezobzirnosti – započeli u zgradi Predsjedništva u srcu Sarajeva, a nastavljeni su u Beogradu, dok se Izetbegović tajno sastajao s Blagojem Adžićem u Ohridu.

Zašto su hrvatski nacionalisti šutjeli, i danas je nemoguće sa sigurnošću reći. Jesu li presudili nedostatak političkoga (i vjerskog, uostalom) odgoja, unutarnji problemi (jer smo BiH već u komunizmu navikavani promatrati kao vanjski problem!), velika karizma i popularnost predsjednika Tuđmana, ili svi ti čimbenici pomalo, danas je uglavnom svejedno. Ostaje činjenica, da je odricanje od muslimanske komponente hrvatskoga nacionalnog bića (ukoliko se Muslimani već nisu prethodno odrekli hrvatstva) prošlo bez ikakvih zapaženijih potresa. I da se sve zaustavilo na tome, taj proces – u svjetlu stvaranja samostalne države - ne bismo smjeli nazivati tragičnim, makar bi on kod mnogih nacionalista ostavio trajno gorak okus u ustima.

Takva je vladajuća struktura, koja je svoje novopronađeno «hrvatstvo» dokazivala konjunkturnim radikalizmom i podrepaštvom, generirala nove metastaze. Zahvaljujući ratu, izbjegličkom valu i teškoćama s opskrbom, kriminalci svih boja – obično zaogrnuti povećim barjakom - našli su izvrstan poligon za bogaćenje. U podlozi većine slučajeva ratnih zločina, «etničkog čišćenja», otvaranja logora i protjerivanja ljudi, stoje zapravo partikularni interesi kriminalnih skupina, a ne nekakva promišljena (pa makar promašena) nacionalna politika. Upućeniji će znati, da većina Hrvata u BiH nije simpatizirala s tim pojavama, kao i to, da ta ostapbenderovska struktura nije iz službenog Zagreba dobivala nadahnuće, makar je tamo prečesto nalazila opravdanje.

Je li razlaz morao dovesti do sukoba?

Ali, politički Gruđani su u političkom Zagrebu imali snažnije zagovornike i zaštitnike. U svoj toj igri vješto je korišten Tuđmanov autoritet i njegova karizma. Tzv. predsjednički transkripti jasno pokazuju kako se Tuđmanu prešućivalo, ali i to, kako ga se dalo uvjeriti, samo ako se stvar prikaže tako, da ju se može svrstati u nacionalne interese. Pred predodžbom da se radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, prvi je hrvatski predsjednik uvijek rado polagao oružje. To su, uostalom, lukavo koristili i predstavnici tzv. međunarodne zajednice, čija će sramna uloga u izazivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba tek u budućnosti, u slobodnoj Hrvatskoj, biti predmetom istraživanja.

Tuđmana se, pak, s jedne strane ucjenjivalo sprječavanjem reintegracije okupiranih područja (plan «Z4», Holbrookove prijetnje oko Podunavlja), a s druge strane, podilazilo mu se pripovijestima o «sukobu civilizacija», o Hrvatskoj kao «regionalnoj sili» i o misiji Hrvatske, da štiti zapadnu uljudbu i amortizira navodnu islamističku opasnost u Bosni. Uglavnom, na nj se svaljivala odgovornost, i većina je nepopularnih odnosno problematičnih poteza prikazana tako, kao da ih je Tuđman povukao po svojoj volji i vlastitoj ocjeni.

Ima li alternative?

U tom je svjetlu Komšićev izbor višestruko važan, pa je uputno analizirati ponašanje političkih čimbenika, koji su do njega doveli.

Važnije je, međutim, upozoriti na ulogu međunarodne zajednice. Njezini se namjesnici u Sarajevu već godinama izravno pačaju u personalnu politiku političkih stranaka, pa su tako u više navrata utjecali na smjenjivanje prvaka i tamošnjega HDZ-a. Da se razumijemo, Hrvati ne bi imali zašto žaliti za Antom Jelavićem, koji je od prosječnog oficira JNA, za svega nekoliko godina upravljanja logistikom HVO-a, stasao u pravoga Kreza, a ni za Draganom Čovićem, također moćnim biznismenom u balkanskom smislu te riječi, i svojedobnom ujdijevskom vedetom, koja je svoju odanost bratstvu i jedinstvu još uoči samog početka rata dokazivala ćiriličkim potpisima. Problem je u tome, što te predstavnike Hrvata – ma kako skandalozna bila činjenica da su u tu poziciju uopće došli – smjenjuje netko drugi, netko tko za to nema nikakva, a ponajmanje demokratskog mandata.

Hrvatski je favorit, dakle, ostao HDZ BiH, više po inerciji, nego po izgrađenosti programa i kakvoći vodećih ljudi. Radi toga ga je trebalo skresati.

Jedva tri mjeseca prije izbora utjecajni je Financial Times objavio opširan članak o ustroju Europe za dvadesetak godina, u kojemu je predviđeno postojanje, ni manje ni više, nego – Herceg-Bosne. Bio je to izravan poziv na radikalizaciju hrvatskih zahtjeva. No, da se stvar ipak ne bi izjalovila, uz blagoslov i poticaj Sanaderova HDZ-a, osnovan je HDZ BiH s dr. Božom Ljubićem. Ljubić je svojedobno, krajem devedesetih, predstavljan kao Tuđmanov kandidat za čelnu poziciju HDZ BiH, ali ga je na izbornome saboru glatko pobijedio tadašnji njegov suparnik, Jelavić. Nasuprot predstavi za javnost, tadašnju su Jelavićevu pobjedu izrežirali tobožnji Tuđmanovi izaslanici i prividni Ljubićevi podupiratelji. Osim što je sebe odveo na optuženičku klupu, Jelavić je uskoro odveo Hrvate u tzv. samoupravu, uslijed koje su napuštene tisuće radnih mjesta u vojsci i državnoj upravi. Kriminal je, kao i obično, vješto prikriven borbom za nacionalne interese, bez obzira na posljedice koje su se mogle predvidjeti.

HDZ BiH je taj poraz i doživio, HDZ 1990. i nije stvoren da pobijedi.

Jedna je, da ponovno očekuju političku pomoć iz Zagreba, koju – ako pogledamo vladajuću strukturu i ono što joj se nudi kao alternativa – ne će tako skoro dočekati i koja, kad bi i došla, nije nužno od koristi, kao što smo vidjeli prethodnih godina. Druga je, da konačno preuzmu odgovornost za vlastitu sudbinu u svoje ruke. No, hoće li u toj drugoj varijanti izabrati politiku jačanja ili slabljenja BiH, posve je druga stvar. Ako se okrenu prema jačanju, moraju tražiti suradnju s Muslimanima-Bošnjacima. U tome im, nesumnjivo, od koristi može biti ponašanje predsjednika Mesića (da, eto, i on jednom bude od nekakve koristi!), kojemu će povijest nesumnjivo u zasluge upisati nastojanje da se kako-tako održe korektni odnosi između Hrvata i Bošnjaka. Ako se, pak, odluče na slabljenje BiH, moraju biti spremni na daljnje produbljivanje regionalnih razlika i interesa u hrvatskome korpusu, a onda i na političko mrvljenje i demografsko slabljenje, što bi u konačnici – uz žrtve - moglo dovesti do narodnosno-teritorijalne homogenizacije, koja bi omogućila stvaranje trećeg entiteta i, u perspektivi, miran razlaz konstitutivnih naroda i njihovih jedinica.

Ako, dakle, ne znamo puta, vratimo se pouzdanu putokazu – Starčeviću: «Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah, neka ih to pet bude slobodno i sretno». To je jedini savjet na kojega mi, Hrvati iz Republike Hrvatske, imamo pravo...•

Tomislav JONJIĆ

JE LI STARČEVIĆ BIO RASIST I ANTISEMIT?

Kakva je sudbina u takvoj enciklopediji zapala Oca Domovine, dr. Antu Starčevića?

Svatko tko o Starčeviću išta znade, znade da su mu ta dva atributa apsolutno nepravedno pripisana. Može se raspravljati, je li Starčević postao frankofilom zbog mržnje na Austriju, i je li samo time motivirano njegovo baštinjenje niza tekovina Francuske građanske revolucije. Može se raspravljati i tome, jesu li te ideološke komponente nadjačale njegov tradicionalizam, i je li on doista prvi naš liberal zapadnoga kova, kako se uvriježilo smatrati. No, da je sva njegova politička misao natopljena rodoljubljem i ljubavlju prema slobodi i jednakosti svih ljudi, ostat će neprijeporno. Uostalom, to i jest razlog, zbog čega je starčevićanstvo snažnije nego ijedna druga politička ideja u Hrvata, okupila hrvatske katolike i hrvatske muslimane, zbog čega je imala brojne pristaše među pravoslavnima i židovima, i zbog čega je u Hrvatskoj misao slobode nerazdvojna od pravaštva.

No, stav M. Gross prema Starčeviću, osim u posljednjim godinama njegova života, u biti je pozitivan, a njezina Povijest pravaške ideologije (1974.) bila je više od dva desetljeća zapravo jedini sustavan rad o pravaškoj misli u Banskoj Hrvatskoj. Donekle isto može se kazati za Goldsteina, koji je ipak u novinskim istupanjima i podlistcima, mogao dati bar mršavu podlogu i za ovakvu, ishitrenu ocjenu Starčevića u Wikipediji.

(T. J.)

Croatian Worldwide Association

Petition for Veteran Branimir Glavaš

www.croatianworldwideassociation.com

www.hrvatskasvjetskaorganizacija.com

Please forward message to all CROATIANS and Friends of Croatia and help to stop another veteran from death.

Molimo sve Hrvate i prijatelje da potpisu peticiju za Branimira Glavaša. Molimo vas da pošaljete ovaj email prijateljima, Hrvatima i ostalima u vašem adresaru.

http://www.gopetition.com/online/10264.html

http://www.croradio.net/branimirglavas.htm

HITNO SPAŠAVATI ŽIVOT GENERALA HRVATSKE VOJSKE

I SABORSKOG ZASTUPNIKA BRANIMIRA GLAVAŠA

S obzirom da se malobrojni optuženi Srbi, u odnosu na veličinu svojih zločina, pa čak i nepravomoćno osuđeni, nalaze na slobodi, Branimir Glavaš prosvjeduje drastičnim štrajkom glađu u pritvoru, jer želi da i on ima bar ravnopravan status sa tim osumnjičenim, optuženim i nepravomoćno osuđenim Srbima. Zaista, zar on, kao branitelj Osijeka i Slavonije i hrvatski general, nije bar toliko zaslužio? Za njega i svakog poštenog čovjeka, to je pitanje časti i osobnog i hrvatskog narodnog dostojanstva. Za to dostojanstvo, kao što vidimo i kao što je on odlučio, spreman je i umrijeti.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

NIJE GLAVAŠ U SMRTNOME GRIJEHU

DON IVANE GRUBIŠIĆU, NIJE GLAVAŠ U SMRTNOME GRIJEHU, NEGO JE SMRTNI GRIJEH PONAŠANJE SVIH DRUŠTVENIH, POSEBNO ZNAČAJNIH STRUKTURA PREMA NJEMU, PA I VAS OSOBNO!

Taj razgovor se svodi na rečenicu: "Štrajk glađu radi samoga sebe smrtni je grijeh u očima Crkve, dok je žrtvovanje sebe zbog drugih čin koji Crkva ne samo tolerira, već i pohvaljuje."

General Branimir Glavaš je imao obilje razloga da prosvjeduje, i zbog samog sumnjičenja i pokretanja istražnog postupka protiv sebe, a i kontinuirano, uz drastičnu medijsku hajku, i protiv tolikih drugih hrvatskih branitelja, od 2000. godine na dalje, dok se bar stostruko veći zločini od srpske agresorske strane aboliraju, zataškavaju i ne procesuiraju.

Ipak, Branimir Glavaš štrajkom glađu ne prosvjeduje ni zbog te nepravedne, po redoslijedu i važnosti, istrage, nego samo i jedino zbog toga što se njemu ne dopušta obrana sa slobode za te optužbe, za koje smatra i zna da nije kriv.

Dakle, don Ivane Grubišiću, general Glavaš svojim prosvjedom glađu ne izbjegava, kako Vi kažete, susret sa istinom, niti bježi, po Vama, od lica pravde, nego samo smatra da je u svojoj državi, koju je stvorio, zaslužio bar toliko da ne bude gore tretiran od onih koji su je rušili, te klali i ubijali gdje god su stigli i gdje se od njih hrvatski narod nije uspio obraniti.

Ljudsko dostojanstvo je važnije od života

Mediji se iživljavaju nad čovjekom koji umire, i seciraju ga unaprijed na koji će način umrijeti, kao da se radi o zločinačkom eksperimentiranju, kako se priča da je rađeno u Hitlerovim logorima, tipa dr. Mengelea, kada se ljude stavljalo u mrzlu vodu pa gledalo za koliko vremena će nastupiti smrt, no to bar nije bilo rađeno pred očima čitave javnosti, jer su se bar stidjeli.

Rat nakon rata

Hrvatski narod je žalostan, osramoćen i nemoćan. Uz rabijene i razjedinjene braniteljske i stradalničke udruge, potkupljene ili ucijenjene pojedince, teško je nešto učiniti.

Ima li itko da spasi čovjeka?

Daleko je lakše ispuniti njegov pravedni zahtjev da se protiv nepravednih optužbi brani sa slobode. Molimo se da Bog prosvijetli razum i srce odgovornima i mjerodavnima da shvate kako nije čovjek radi neljudskih zakona, nego su zakoni, koji moraju biti pravedni, radi čovjeka.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Razgovor: Prof. dr. Milan Ramljak, pravnik i političar

U Vukovaru odjeknula neprihvatljiva hrvatska šutnja

Hrvatska je dijelom još nedovršena građevina

- Često se hrvatski političari pozivaju na pravnu državu i vladavinu prava te ističu da pred zakonom moraju biti svi jednaki. Koliko je to deklarativno, a koliko je stvarno?

Kad netko povodom jednoga konkretnog slučaja kaže: ne funkcionira pravna država ili to treba prepustiti pravnoj državi - on ne kaže niti je u stanju reći nešto učinkovito u svezi s tim slučajem. Jedna od bitnih značajki pravne države jest dioba vlasti, tj. organizacijska i personalna odvojenost izvršne, zakonodavne i sudske vlasti te u skladu s time ustavom i zakonom utvrđena podjela poslova između pojedinih državnih tijela te, što je osobito važno, njihove odgovornosti za učinkovito obavljanje tih poslova u skladu s ustavnom i zakonom. Prema tome, kad tvrdimo da neki posao nije učinkovito obavljen u skladu s ustavom i zakonom, moramo ustanoviti i prozvati državno ili drugo tijelo koje je odgovorno za dotični posao. Jedino se tim putem možemo dovoljno približiti odgovarajućem tijelu, odnosno dužnosniku ili djelatniku te osigurati nužnu dozu transparentnosti i odgovornosti u njihovu djelovanju.

Važno načelo je presumpcija nevinosti

- Smiju li i na koji način, primjerice iz državnoga odvjetništva, curiti informacije o nekom »slučaju« prije nego se podigne optužnica? Kako do toga dođu pojedini novinari? Koliko je to u skladu sa zakonom? Traži li odvjetništvo pomoć određenih medija ili se to može gledati kao prizivanje javnosti za vršenje pritiska na sudove?

Na svakom području društvenog djelovanja postoji etika, pa tako i novinarska etika. Po logici stvari novinari ponekad nastoje trčati brže od policije, državnog odvjetništva i sudstva. Ta je trka opravdana, osobito onda kada mjerodavna tijela ne reagiraju pravodobno ili uopće ne reagiraju. To je novinarima izazov pa je poželjno da oni svakodnevno pire u tu sparinu a ponekad da dižu i veliku prašinu. Nedopustivo je, međutim, povlađivanje onima koji to koriste za progon pojedinaca u službi vlastitih interesa. Postoje izvjesna djela ili pojave u društvu koja predstavljaju realnu opasnost za poredak, za državu, za sigurnost ljudi i imovine. Država je dužna osigurati učinkovitu zaštitu od takvih djela, odnosno pojava te u tu svrhu osniva odgovarajuća tijela i službe. Ako ta tijela i službe to ne čine, mediji su najpozvaniji da na to upozore i pokrenu odgovarajuća tijela na akciju. Pri tome ne bi smjeli prelaziti preko praga pravno zaštićene sfere pojedinca i njegova dostojanstva.

Hrvatska je ostala na vjetrometini tajnih služba

- Koliko je Hrvatska na vjetrometini stranih tajnih služba? Primjerice, u medijima je objavljivano kako su pojedini hrvatski službenici MUP-a radili za tajne službe nekih zemalja. Što bi se dogodilo da je obrnuta situacija, da primjerice netko iz britanske policije radi za hrvatsku, njemačku ili neku drugu tajnu službu?

Kad već spominjete britansku obavještajnu službu, treba i u ovoj prigodi reći da je to jedna od najjačih obavještajnih služba u današnjem svijetu te da je ta služba rigorozno gonila one iz svojih redova koji su pokušali ili pak radili za neku stranu obavještajnu službu. I ne samo to, takvi ljudi doživljavali su društveni prijezir i moralnu osudu svoje najbliže okoline.

Zaboravlja se djelovanje u neprijateljskoj pozadini

- Domovinski rat pomalo se zaboravlja a u pojedinim medijima pokušava se nametnuti izjednačavanje agresora i žrtve, kao da se želi pokazati da je to bio građanski rat. Zašto do toga dolazi?

U ovom kontekstu treba podsjetiti na vladajuću jugoslavensku vojno-političku doktrinu do 1990. te na proklamiranu vojnu strategiju u slučaju rata. Srž vojno-političke doktrine je bio da u eventualnom budućem ratu nema razlike između vojnika i civila. To je bio sukus doktrine općenarodne obrane izučavane ne samo na vojnim akademijama nego na svim školama i fakultetima. To je doktrina naoružanog naroda. Što se tiče vojne strategije, mi koji smo prošli obuku u okviru naše vojne obveze u JNA, znamo puno toga o tzv. djelovanju u neprijateljskoj pozadini. Djelovanje u neprijateljskoj pozadini bilo je jednako važno i jednako nužno, sa stajališta JNA, kao i djelovanje na fronti. JNA imala je na našu nesreću priliku provjeriti tu strategiju za vrijeme agresije na Republiku RH i BiH. O tome kako je to u Hrvatskoj izgledalo, koliko je meni poznato, nema nikakvih analiza, studija a nisam primijetio da se u javnim polemikama ta pitanja uopće spominju.

Kardinal ne može biti pokriće hrvatskom političkom vrhu

Evo, svjedoci smo najsvježijeg primjera, u Vukovaru su u povodu obljetnice njegove potresne tragedije bili nazočni među ostalima i najviši državni dužnosnici. Sve je djelovalo dostojanstveno i u najboljem redu. Ali kako je moguće da se u takvoj prigodi tom mnoštvu ljudi u Vukovaru, tim tamo stradalim, mrtvima i živima te hrvatskoj javnosti koja to sve prati nitko od državnih čelnika ne obrati na način uobičajen u civiliziranom svijetu u takvim i sličnim prigodama. To je, najblaže rečeno, neodgovorna politički i etički neprihvatljiva hrvatska šutnja. Zorna i nepodnošljiva manifestacija povlačenja pred teškim ali snažnim i časnim izazovima. Državnik koji na takvom mjestu u toj prigodi nema što reći, ne bi trebao tamo ni ići. To je jedan, ako se vratimo na priču o državi, važan aspekt funkcioniranja države, pa ako hoćete i pravne države. Državni je politički vrh sve prepustio kardinalu Josipu Bozaniću koji je tamo skupljao hrvatske političke krhotine, reliquiae reliquiarum, ostatke ostataka. On je to obavio decentno, mudro i dostojanstveno i time, što bi se reklo, izvukao kola iz blata. Ali treba reći da kardinal Bozanić hrvatskom političkom vrhu nije niti može biti pokriće.

Nužno je postaviti pitanje bivših agenata

- Nedavno je u medijima objavljen popis suradnika bivših tajnih služba Udbe, KOS-a. Mnogi od njih obnašaju stanovite odgovorne javne službe. Koliko je poznato, nitko od njih nije pokrenuo sudski proces za klevetu. Kako to komentirate?

Kad o tome danas razmišljam, mislim da je bilo dobro što to, a i neka druga važna pitanja, nije pokrenuto u to vrijeme. To bi snažno opteretilo Hrvatsku u onim ratnim uvjetima i sigurno oslabilo njezine obrambene potencijale.

Zašto se šuti o komunističkim progonima

- Koliko je poznato, još nitko nije odgovarao za zločine počinjene nakon završetka Drugoga svjetskog i za progone u doba komunizma. Kako to komentirati u normalnoj državi?

Korumpiranost je i naslijeđena

- Prema pojedinim međunarodnim analizama, Hrvatska spada među korumpiranije europske zemlje. Gdje je izvor korupcije?

Uvijek sam se čudio kad bih u njemačkim, francuskim i nekim drugim novinama čitao o nekoj korupcionaškoj aferi. Poznato je da su tamo vrlo djelotvorne službe koje djeluju na suzbijanju korupcije i da velike korupcije jednostavno ne mogu proći kroz njihove male iglene uši. Sve se s vremenom otkrije, a ipak uvijek ponovno i tamo bukne koja velika korupcionaška afera. Možemo si samo misliti kakva je situacija tamo gdje te službe ne rade tako učinkovito.

Što s ljudima s »bremenom prošlosti«?

Pokretanje toga pitanja, moglo bi se reći - budući da je riječ o osobama koje su već duže vremena na društveno relevantnim položajima a da ih nitko na sličan način nije javno prozivao - očito nije uzelo na nišan te osobe nego Crkvu, konkretno Zagrebačku nadbiskupiju i Hrvatsko katoličko sveučilište koje je ona osnovala te se nastavljaju pripreme i za njegovo djelovanje. Da je određenim ideološkim i političkim grupacijama u hrvatskom društvu osnivanje Hrvatskoga katoličkog sveučilišta protivno njihovoj viziji budućnosti hrvatskoga društva pa stoga i nepoželjno - to se moglo pretpostaviti i samo je trebalo čekati da se otvori zbog ove ili one sitnice serija medijskih napada na taj projekt, ako ne iz drugih razloga onda je dovoljan razlog: to je crkveni projekt. Budući da te snage - koje imaju potrebu napadati i potiskivati Crkvu iz javnoga društvenog života, a žele se hrvatskoj javnosti prikazivati kao apostoli demokracije - ne mogu izravno dovesti u pitanje taj crkveni projekt jer je on u demokratskom društvu nešto posve legalno i legitimno, preostalo im je tražiti »građu« na rubovima toga projekta te ga zbog bilo koje sitnice početi neizravno ali odlučno osporavati. Također s takvim djelomičnim medijskim pristupom moglo se je možda čak i trebalo se je računati, no to ni u kom slučaju ne smije i neće moći ugroziti projekt kojim Crkva želi ponuditi jedno od nužno potrebnih i veoma dragocjenih služenja mladim ljudima, sutrašnjim nositeljima hrvatskoga društva.

Ignoriranje prošlosti javnih djelatnika - što je u Hrvatskoj uvelike na snazi i u praksi - može biti prihvatljiv model ponašanja uz jedan bitni uvjet da ti ljudi s »bremenom prošlosti« odustanu od svojih ideološko-političkih lutanja i prihvate vrijednosti i modalitete ponašanja u demokratskom društvu. Kad bi se pomnije analiziralo što se dogodilo s ljudima s »bremenom prošlosti«, našlo bi se da se neki nisu ni za dlaku promijenili a demokratski kaput samo im je maska za daljnje djelovanje. Našlo bi se također onih koji su se djelomice promijenili, uvidjeli neke zablude prošlog ideološko-političkog sustava i ozbiljno prihvatili neke elemente demokracije te, ostajući vjerni svojoj skupini, beskompromisno štite svoje stečene povlastice. U hrvatskom društvu ima i onih koji su davno shvatili svoj nezahvalni položaj glede stvarne slobode i jedva dočekali skidanje komunističkih okova da bi mogli biti ono što izvorno jesu i da, prihvaćajući najozbiljnije demokraciju, žele biti korisni članovi društvene i narodne zajednice. Takvo približno grupiranje ljudi s »bremenom prošlosti« činjenica je sadašnjega hrvatskog društva te je veliko pitanje mogu li se oni iz prvih dviju skupina uopće promijeniti. Nažalost također je i pitanje čini li se išta da bi se pripadnici tih dviju skupina, objektivno za zrelo demokratsko društvo vrlo problematičnih, razvijali, stvarno demokratizirali i postali konstruktivni članovi društva.

Razgovor: dr. Radoslav Marić, član Upravnoga odbora Udruge američkih Hrvata »Croatian American Association«

»Radi budućnosti mora se otkriti istina«

Bilo bi bolje biti neutralan

Koliko su ljudi hrvatskoga podrijetla u SAD ostali Hrvati ako - kako se tvrdi - većina od njih ne govori hrvatski jezik?

Nedavno je hrvatski premijer razgovarao s američkim predsjednikom Bushem, a jedan od važnih dijelova razgovora odnosio se na primanje hrvatske u NATO, premda su mnogi taj susret shvatili i kao dobru volju američkog predsjednika zbog prodaje »Plive« »Barru«?

»Prijatelji« su pratili svaki moj korak

Vaša je knjiga tragična istina o životu pod utjecajem jugoslavenske Udbe koja se bavila Vašim životom od djetinjstva, budući da Vam je obitelj bila stigmatizirana, iako nisu bili na strani ni partizana ni ustaša. Odredio Vas je odlazak na polnoćku, ali više od toga organizacija »TIHO« čiji ste bili osnivatelj, a Bruno Bušić jedan od glavnih članova. Čudno je da Vas se u Hrvatskoj nikada nije spominjalo uz ime Bruna Bušića, a i nije se ništa znalo o organizaciji »TIHO«.

Jeste li sigurni da je sve organizirala Udba ili je bilo i slučajnosti?

Hercegovina dala velike ljude i velike udbaše

Možda je danas teško govoriti o ljudima koji su se prodali kao mladi, naivni i siromašni. Možda su se mnogi od njih pokajali?

Smije se reći da na neki način u svojoj knjizi razarate mit o hrvatskoj jedinstvenosti u Hercegovini.

Možete li se još jednom podsjetiti na poneki od susreta s Brunom Bušićem?

I udbaši shvatili da se moraju oduprijeti srpskoj agresiji

U knjizi stalno spominjete komunizam, o kojem i mi dosta znamo, međutim mnogi ljudi »iz službâ« na početku stvaranja Hrvatske pristali su uz Hrvatsku. Kako to pojašnjavate?

»Često su odbijali moju pomoć«

U knjizi stalno spominjete svoj odlazak iz Petrove bolnice, mnogi su liječnici, iako im je bilo teško, ipak ostali u Hrvatskoj.

Rukavicu ste bacili na život koji ste živjeli u Hrvatskoj, institucije koje spominjete poput HAZU. Napisali ste da je članstvo u HAZU odobravala također Udba. Vjerojatno ipak nije sve tako crno jer ima mnogo časnih ljudi u Akademiji i nevjerojatno je da bi svi bili doušnici?

Josip Manolić piše memoare

Jeste li upoznali Josipa Manolića koji je bio dugo godina u vrhu Udbe?

Knjiga se velikim dijelom odnosi na Vaš život u Hercegovini od pejzaža do ljudi s posebnim odnosom prema nekim ljudima kao što je bio čelnik Herceg-Bosne kojeg ste u knjizi posebno apostrofirali.

Vaša knjiga jedan je oblik lustracije za koju se dijelom i zalažete. Čini li Vam se da bi u zemlji punoj mržnje i podjela to izazvalo još veću nestabilnost i produbilo sukobljavanja. Vi stalno govorite da ste izgubili 50 godina života, a onima koji su ovdje živjeli čini se da ste ih možda dobili.

CRKVENI OCI O ANTIKRISTU

U naše vrijeme svjedoci smo brojnih laži i nepravdi, vidimo da se u zatvore šalje pravednike (gen. Gotovina, Kordić i ostali) dok se istodobno slavi i časti koljače poput Tita, vidimo da se za predsjednike država biraju krivokletnici, nekadašnji istaknuti komunisti i lašci (sve zemlje nekadašnjeg istočnoga bloka: Mađarska kao najnoviji primjer), vidimo da se nepravde ozakonjuju (pokušaj EU stvaranja ustava bez spominjanja imena Božjeg i kršćanstva!), dok se istodobno inzistira na odstranjenju Crkve iz političkoga i društvenog života. Sve su to prizori i okolnosti što ih stvaraju mali antikristi, prototipovi jednoga još većeg zločinca i lašca, koji će vladati svijetom - utjelovljenoga sotone, Antikrista osobno, kako nam u svojim propovijedima - na temelju crkvenih otaca - objašnjava kardinal Newman. Kada čitamo ovu knjigu, uviđamo da su sva zla što se slijevaju na nas, zapravo, priprema za konačno zlo što će ga uskoro iskusiti čovječanstvo: ljude treba naviknuti da zlo prihvate, da ga izglasaju i da mu se pokore. Tome služe zli vladari loših državnih uređenja, pokazuje kardinal Newman.

U svome tumačenju Antikristova dolaska u svojim propovijedima Newman se obilno koristio izjavama crkvenih otaca i Svetim pismom te je, uspoređujući svete izvore, među ostalim, rekao i ovo: "Vrlo je znakovito što jedan od dvojice ranih otaca, koje sam već citirao (Hippol: De Antichristo, str. 38, fusnota), otvoreno kaže kako će u deset država (`stopala` koja se spominju u drugom poglavlju Knjige proroka Danijela) koje će se naposlijetku pojaviti, vladati DEMOKRACIJA..." (str. 38)

Emil Čić

Održana sjednica Komisije HBK "Justitia et pax"

Komisija razgovarala o neradnoj nedjelji, uključivanju Hrvatske u europske integracije, te aktualnim događanjima u kojima se ne poštuje pravo svake osobe da se smatra nevinom dok joj se ne dokaže krivnja

DAN GLASOVANJA O ŽIVOTU I SMRTI ČOVJEKA,

TE SVIH LJUDSKIH I NARODNIH IDEALA

Apel zastupnicima Hrvatskoga (državnoga) sabora

Branimir Glavaš, general Hrvatske vojske i zastupnik u Hrvatskome (državnome) saboru, bori se za pravdu, istinu i dostojanstvo generala Hrvatske vojske i dostojanstvo Domovinskog rata, a time i dostojanstvo hrvatskoga naroda, dragovoljno žrtvujući svoj dragocjeni i jedini život za te ideale.

Pravo je generala Branimira Glavaša, koji je svojom hrabrošću, na čelu drugih hrvatskih branitelja, obranio mnoge ljude u Osijeku i Slavoniji od zločinačkog noža i granata, i koji je pri tome svakodnevno izlagao svoj život za obranu Domovine, da i sada, na žalost, u državi koju je i svojom žrtvom stvorio, ponovno dragovoljno, poput Krista, izloži svoj život, što je dopušteno i po Božjim i po ljudskim mjerilima, za obranu ljubavi, pravde, istine i slobode - vrjednota koje su maksimalno ugrožene u nas i u svijetu, iako bih mu, kao majka i liječnica, savjetovala da to ne čini!

Odlučite se, uz Božansko prosvjetljenje vašega razuma!

Ružica Ćavar, dr. med. i dr. stom. predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Katolici moraju ozdraviti javnost u BiH

Medijima ništa nije sveto. Sve se smije, sve se može. Kljukaju nas negativnim vijestima, 80 posto programa i tiska je negativno - ubio, ukrao, opljačkao, zapalio... nema što nije uradio... Nema ničeg lijepog, pozitivnog objaviti. Ali, mi to gutamo kao da je to život. Čitaš, iza toga se sav smučiš i zbuniš, kao da život nema smisla. Još kad ti kaže: “Ja sam to u novinama pročitao, televizija kazala!” – rekao je to jučer, uz ostalo, kardinal Vinko Puljić u svojoj propovijedi na svečanoj misi u Veljacima, u općini Ljubuški, na proslavi zaštitnice župe, Gospe od Zdravlja.

Kritika naše zbilje

Biranim riječima veljački župnik fra Stipan Šarić predstavio je na početku misnog slavlja uvaženog gosta, a puk ga je srdačno pljeskom pozdravio. Misu je suslavilo petnaest svećenika, među kojima su bili i zamjenik hercegovačkog provincijala i međugorski župnik fra Ivan Sesar, i gvardijan humački fra Miro Šego.

– Danas je laž jako prodana stvar. Mi moramo tu javnost ozdraviti, da mi katolici, koji vjerujemo u Krista, koji držimo do Božje riječi, do Evanđelja, da budemo hrabri izgrađivati javnost, ne kukavice. Prošla su komunistička vremena kad nismo smjeli kazati – pozvao je kardinal Puljić, dotaknuvši se kratko u tom pogledu predstavnika međunarodne zajednice:

90 posto vjernika

Kardinal je podsjetio da je u BiH 90 posto vjernika, katolika, pravoslavnih, muslimana, a toliko je ubojstava, krađa, nemorala, droge... Posebno je istaknuo neslogu u našem narodu, koja se susreće na svakom koraku - “ne znamo razgovarati, odmah za vratove” - i uputio molitvu Gospi od Zdravlja:

– Gospe od Zdravlja, ozdravi tu našu narodnu bolest!

Glavaš: Prije smrt nego ova Hrvatska

Između života u kriminalnoj državi i smrti, radije biram smrt. Ostajem ustrajan u štrajku glađu jer ne želim živjeti u ovakvoj nakaradnoj državi kakva je Hrvatska danas. Jedini mi je smrtni grijeh, zbog kojeg ću se ispovjediti, činjenica da sam na 7. saboru HDZ-a, radi vlastite naivnosti, omogućio da taj kriminalac pobijedi. A pobijedio je zahvaljujući krađi oko 300 glasova. Zahvaljujući tome besprizoran čovjek zasjeo je na čelo Tuđmanove stranke, a uskoro je postao i premijer. Sanader mi je tužitelj, sudac i krvnik. Slao mi je u pritvor tekliče s nagodbom koju nisam htio prihvatiti jer je njegov uvjet da me pusti na slobodu bio da šutim. Šutjeti neću ni po cijenu smrti – poruka je hrvatskoj javnosti koju je sinoć iz zatvorske bolnice poslao Branimir Glavaš.

VLADIMIR ŠIŠLJAGIĆ - 'Brod luđaka’.

ANTO ĐAPIĆ - Pogažen dogovor.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević