I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
www.lijepanasadomovinahrvatska.com
Podrška voditelju emisije Istraga Nove TV Robertu Valdecu i njegovim suradnicima
Već nekoliko mjeseci stižu prijetnje voditelju emisije Istraga gospodinu Robertu Valdecu i njegovim suradnicima kojima se želi spriječiti daljnje otkrivanje istine o četničkim zločinima počinjenim u Hrvatskoj. Poznato je da sudska vlast ne funkcionira dovoljno brzo niti učinkovito kada su takvi slučajevi u pitanju. Dogodila su se masovna ubojstva i mučenja i o tome nitko ne priča niti istražuje jer nije "europski". Jedina televizijska kuća koja se usudjuje takvo nešto istraziti i javno prikazati je Nova TV i ekipa emisije ISTRAGA koji to nisu počeli raditi iz ekonomskih razloga nego što im savijest nije dozvoljavala takvo nešto ostaviti u zaboravu i pustiti zločince i krvoloke da slobodno šetaju bilo gdje da jesu. Ovim putem pozivam vas da pružite podršku ekipi ISTRAGE i pokažete solidarnost sa njima a onima koji te prijetnje šalju da Robert Valdec i njegovi nisu sami a niti nezaštićeni.
ZAGUBILA SE KAZNENA PRIJAVA PROTIV RADE BULATA I DRUGOVA!
Kao što je čitavoj hrvatskoj javnosti poznato, 8. svibnja 1998. Hrvatski domobran podnio je kaznenu prijavu protiv Rade Bulata, Marka Belinića, Lutve Ahmetovića i Milke Kufrin, zbog osnovane sumnje da su odgovorni za kazneno djelo ratnog zločina, koje je izvršeno nad tristotinjak hrvatskih vojnika i civila početkom 1943. u Krašiću. Kaznenoj su prijavi priloženi bili isključivo partizanski dokumenti (i to oni objavljeni!), iz kojih jasno proizlazi da su prijavljene osobe ili izravno sudjelovale u pokolju ili imale efektivni nadzor nad snagama koje su bez suda i suđenja poubijali i u jamu na Žumberku bacili oko tri stotine ljudi.
Kasnije je ta kaznena prijava u više navrata dopunjavana podnescima, te iskazima svjedoka, od kojih su neki i očevidci. Suvišno je napominjati, da se prijava nije makla s mrtve točke. U međuvremenu su dva prijavljenika (M. Belinić i M. Kufrin) umrli, a trećega se dade vidjeti u društvu s predsjednikom Republike, Stipom Mesićem, dok skupa obilježavaju zajednička slavlja, bit će i «petrovogorske uranke».
Svaka je vlast i svaka vlada povremeno isticala, kako je vrijeme da se osude svi ratni zločinci, pa je najavljivala poduzimanje svih koraka kako bi se i ova kaznena prijava «procesuirala». Bilo je to u Tuđmanovo vrijeme, a pamtimo i Gorana Granića kako je to pitanje potezao uvijek nakon što bi se Carla Del Ponte pobjednički vratila u Haag. Narodu je trebalo dati zadovoljštinu, po običaju u obliku ispraznih obećanja...
A da se u Hrvatskoj vlada ozbiljno priprema za izbore, potvrđuje opet sudbina te nesretne kaznene prijave.
Kriminalistički sektor Ministarstva unutarnjih poslova zatražio je, naime, od prijavitelja (Hrvatskog domobrana!) dostavu preslika kaznene prijave, kako bi se «po tom pitanju nešto radilo». Prijava je, dakle, zatražena od prijavitelja, što jasno pokazuje najmanje četiri stvari. Prvo, nalog za poduzimanje «izvida» nije došao s mjesta s kojega bi treba doći, tj. iz Državnog odvjetništva. I drugo, kad je policiji već došao «befel» da izvede tu fintu, Ministarstvo unutarnjih poslova nije zatražilo spis i instrukcije od onoga tko bi ih trebao imati – od Državnog odvjetništva, nego se moralo obratiti samomu prijavitelju. Treće, ako poticaj za poduzimanje (pred)istražnih radnji nije došao od mjerodavnog tijela, tj. od Državnog odvjetništva, morao je doći s druge strane. Na čitatelju je odgonetnuti, je li to Kozari bok, ili je to Markov trg...
A četvrto i najvažnije, taj odnos prema spisu formiranom povodom kaznene prijave protiv partizanskih osumnjičenika za ratne zločine sasvim zorno pokazuje je li se, što se i kako se u tom spisu radi(lo).
Je li komu, naime, zamislivo, da bi se tako zagubio spis protiv Ante Gotovine, protiv Dinka Šakića ili Ive Rojnice? Bi li se tako zagubio predmet Peđe Matvejevića? Ne bi, vidjeli smo. Tako, naime, upravo poput Orwellove Životinjske farme funkcionira pravna država u Hrvatskoj: od posljednjega provincijskog suda, do Ustavnog suda, u čijim se pretincima već punih pet godina kiseli prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika, koji je izglasovan slavnoga 29. novembra 2001.
Kad se, pak, radilo o zabrani rada nedjeljom, i kad su intervenirali trgovački lanci, sve se razriješilo za nekoliko dana.
Čija je ova naša država, dakle? Treba li uopće pitati biskupa Bogovića ono što i sami znamo? (H. D.)
Glas Koncila, 14.1.2007.
Ivan Miklenić
Osloboditi pravosuđe
Početak i ove, 2007. godine, u znaku je bezbrojnih najboljih želja što su ih svi hrvatski građani uzajamno razmijenili pa je logično da se najbolja želja izrazi i čitavome hrvatskom društvu. Različiti društveni faktori, iz svoga viđenja hrvatske stvarnosti, sasvim bi sigurno kao najbolju želju iznijeli posve različite vrijednosti ili potrebe koje bi se trebale ostvariti u 2007. Sa stajališta vjernika, kojemu je na prvome mjestu opće dobro i koji je slobodan od ikakve navezanosti za ikoju interesnu skupinu u hrvatskom društvu, ostvarenje zakonitosti i pravne države u punome smislu, bez ikakvih fraziranja i zamagljivanja, bio bi temeljni sadržaj najbolje želje za hrvatsko društvo u 2007. godini.
Ta želja neizmjerno je važnija od činjenice što 2007. donosi parlamentarne izbore, koji se već sada često smatraju apsolutno najvažnijim događanjem u započetoj godini. Ta želja u biti je apel, može se reći i krik za puno više pravde u hrvatskom društvu i poziv svim društvenim faktorima, formalnim i onim neformalnim, da prihvate jedinstvena »pravila igre«, jednake i jedinstvene kriterije i omoguće stvarnu ravnopravnost svih hrvatskih građana.
Hrvatska kao tranzicijska zemlja morala bi na svim razinama društvene vlasti, moći i utjecaja, uložiti maksimalne napore da ustav, zakoni i legalne odredbe postanu doslovno za sve hrvatske građane - bez obzira obnašali oni kakvu društvenu, privrednu ili inu dužnost ili bili samo tzv. obični građani - neupitna i obvezujuća pravna norma. Tranzicija, odnosno usvajanje novoga stabilnim demokracijama primjerenog ponašanja upravo na tom području najteža je zadaća nakon življenja i djelovanja u društvu u kojem je neprestano trajala tzv. socijalistička revolucija kojoj je redovito bila podložna primjena kako zakona tako i drugih pravnih propisa. U 45-godišnjem razdoblju zakoni su bili, s jedne strane, deklarirani politički ciljevi, katkad s namjerom da se i provedu a katkad tek kao maska za inozemnu javnost, a, s druge strane, zakoni su bili pravne odredbe koje su se ticale samo tzv. običnih građana dok su za pripadnike političke komunističke vladajuće garniture vrijedila sasvim druga, nikada ne zapisana ali vjerno primjenjivana pravila. U takvom revolucionarnom zakonodavstvu vrlo brzo rodio se sustav tzv. veza te je bilo najvažnije imati dovoljno moćnoga zagovornika u Partiji da se bezbrižno krše zakonske odredbe odnosno da se zaštiti od primjene zakonskih odredaba. Te veze, baštinjene iz 45-godišnjeg komunističkog razdoblja, odnosno taj mentalitet veze korijen su svih oblika korupcije u suvremenom hrvatskom društvu. Upravo taj isti mentalitet njegovale su i njeguju sve tzv. hrvatske političke elite, bile one na vlasti ili u oporbi, pa je baš taj mentalitet uzrok najvećih nepravda koje su se dogodile u pretvorbi i privatizaciji tzv. društvene imovine - posljedica čega je gospodarska kriza i iznimno visok broj umirovljenih i isto tako iznimno visok broj nezaposlenih - a to je i razlog što, usprkos velikim javnim obećanjima nema ozbiljnih i stvarnih nastojanja da se ta nepravda ispravi, nema čak ni političke volje.
Doživljavanje zakona kao pravila koja obvezuju samo tzv. obične građane strahovito je negativno pogodilo brojne radnike u nedopustivo sirovom hrvatskom obliku kapitalizma u kojem se još uvijek ne poštuju ugovori o radu, u kojem se često samo dio plaće isplaćuje legalno sa svim pripadajućim obvezama, u kojem se često ne plaća prekovremeni, nedjeljni i blagdanski rad, a i plaće su često neopravdano niske. Sindikati su ili nemoćni ili su se sami učinili takvima, a inspektori, osim što znaju koga ne smiju dirati, jako dobro znaju da baš zbog takvog poimanja zakona zapravo ne mogu ozbiljno i efikasno djelovati. Odnošenje prema zakonu kao odredbi koja se tiče samo nekih u društvu posebno se negativno očituje u hrvatskom pravosuđu koje se svih godina neprestano reformira a zapravo neprestano, po komunističkom modelu, ostaje ovisno o moćnicima, pojedincima i skupinama, kako onima na vlasti tako i onima koji su moćni zbog velikoga kapitala kojim upravljaju kao i onima s dobrim razlogom skrivenima od očiju javnosti.
Stvarno poštivanje ustava, zakona i drugih pravnih propisa značilo bi stvarno ostvarivanje ravnopravnosti svih građana i značilo bi stvarno oslobađanje pravosuđa, kako državnoga odvjetništva tako i sudaca i sudskih vijeća, a posljedica toga morala bi biti znatno veća pravednost u hrvatskom društvu. Oslobođenje državnoga odvjetništva očitovalo bi se ponajprije kao npr. procesuiranje osumnjičenih direktora za zaštitu kriminala u jednoj od vodećih državnih tvrtkâ, u procesuiranju velikih poslodavaca koji pri isplati plaća krše postojeći zakon ili u procesuiranju medijskih klevetničkih kampanja protiv pojedinaca koji nekom moćnom smetaju... Oslobođeno državno odvjetništvo po doslovno istom kriteriju procesuiralo bi baš svaku civilnu žrtvu poginulu u razdoblju velikosrpske agresije i Domovinskoga rata, procesuiralo bi upotrebu topništva po civilnim ciljevima po istom kriteriju kako je to definirano u optužnici za Medački džep. Oslobođeno državno odvjetništvo smjelo bi jednako tretirati svaki ratni zločin, bio on ustaški ili partizanski, fašistički ili tzv. antifašistički; smjelo bi procesuirati jugoslavenski državni i partijski teror očitovan u udbaškim ubojstvima u inozemstvu i zemlji kao i u 30.000 montiranih političkih procesa samo u Hrvatskoj za bivše SFRJ... Samo oslobođeno pravosuđe - a ono je moguće samo u stvarno pravnoj državi u kojoj je zakon jednaka svetinja baš za sve građane - može u hrvatsko društvo unijeti više pravde i na taj način izgrađivati preduvjete za mir i svekoliki razvitak na svim područjima društvenoga života.
Đurđica Ivanišević Lieb
Postajemo li obezličena masa?
U kaosu vremena koji osjećamo i koji nam, ako nismo natprosječno spretni (a ne obrazovani i mudri), može proteći a da ostanemo gladni, odbačeni, bez posla, bez obzira na stotine poslova koji se nude. Najčešće ih nude dnevne novine poput oglasa kako postići bogatstvo. Jedan od takvih je otvaranje privatnog posla, bavljenje nekretninama, kupovanje dionica - uzor je Bill Gates. Pitanje je gdje smo mi u tom košmaru.
Zagreb kao glavni grad Hrvatske ima brojčano trećinu ljudi na Zavodu za zapošljavanje, trećina su djeca i stariji ljudi, invalidi, a čak preostala trećina nije stalno zaposlena. Nakon prepisanih savjeta s interneta, trebalo bi barem zastati, predahnuti i živjeti, po mogućnosti, u realnosti. Hrvatska vlast velikim dijelom diktira medijima dok hrvatskim vlastima diktira netko drugi, i tako u krug. Ali zato mi, i to svatko od nas, može živjeti, ne kako nam diktiraju nego kako osjećamo da bi trebalo. Jer vlasti su vrlo prolazne i često nema ničega tragičnijeg od promašenih političara i ljepotica koje nisu duhom obogatile ljepotu. Premda jedni i drugi mogu imati pogubni utjecaj. Čudo zvano Bill Gates možda slijedi i zagrebački gradonačelnik sa sljemenskom skijaškom stazom, za koju nije bitno ima li ili nema prirodnoga snijega, on će se za velike novce uvijek naći. Ne iznenađuje uspjeh dobre skijašice Ane Jelušić, ali treba poslušati izvanserijsku skijašicu Janicu Kostelić koja je mudro zaključila da ono što se događa nema puno veze s pravim skijanjem. Osjetila je kunderijansku nepodnošljivu lakoću sljemenske (i to ne samo sljemenske) laži. Ona koja je doživjela najveću sreću na postolju, zna kroz bol i ožiljke pravu istinu o sportu, ali i svu programiranu laž koja iza sportskih postolja postoji. Janica Kostelić je uistinu autentična i nisu joj potrebni savjeti čuvenoga Billa Gatesa. Ona ne treba gledati tibetski film »Karma«, nazvan po glavnom junaku koji izgovara rečenicu zbog koje bi, ako ne zbog ičeg drugog, trebalo pogledati film: »Između dva puta izaberi teži.« Janica ga je izabrala, što pak ne znači da je manje sretna od onih koji su odabrali svijet trajnih obmana.
Najgora destrukcija morala
U tome našem svijetu vrhunske kompjutorizacije, vrhunske tehnike, medicine, izvršena je na najprimitivniji način presuda iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu. Vrhunska mobitelska tehnika zabilježila je psihologiju primitivnog plemena, jer oni koji su vidjeli cijelu snimku svjedoče o ritualnom plemenskom plesu Saddamovih protivnika poslije izvršenja kazne. Ne braneći Saddama, ali ne odobravajući smrtnu kaznu, kroz taj strašni diktirani život i strašnu smrt očituje se sva bijeda svijeta koji stavlja i ruši s postolja. Ostaje najčešće trag onih iskrenih, autentičnih, istinoljubivih, koji sve rade pod cijenu vlastite patnje pa čak i smrti. Bilo da je riječ o domaćicama, za koje bismo rekli da su obične, i ne sluteći koliko je snage potrebno za brigu o čitavoj obitelji, ili pak o voditeljima istraživačkih laboratorija. U ritmu modernog života koji nas obezličuje u masu, što je dokazao i Timeov izbor godine koji je osobom godine proglasio blogere i time nam poručio: Svi ste vi osoba godine. O takvim sustavnim manipulacijama snažno je progovorio psihijatar Goran Dodig u emisiji »Lica nacije« urednika Branimira Bilića. Manipulacija koja stvara neslobodne, nemisleće i nesamostalne ljude, prema njegovim riječima, one koji se dijele po dubini džepova a ne po dosezima znanja. Naglasivši da gora destrukcija morala nije mogla biti bolje smišljena nego preko televizijskog programa. Osnovni problem je u odgoju koji omogućava nekritičko razmišljanje i djelovanje. Zakazale su institucije i grupe intelektualaca što ne bi smjelo obeshrabriti pojedince da se usude govoriti i shvatiti kolika je zapravo njihova snaga. Pojedinci su stvarali i otkrivali svjetove, stvarali su države, otvarali nove putove u umjetnosti, često su tek naknadno pomagani od strane većine.
Podvala kristalnih vila
I nije u Hrvatskoj glavno pitanje, kako se nameće, podijele na ljevicu i desnicu, što unosi razdor i među akademike, budući da su i na jednoj i na drugoj strani mnogi bili članovi jedine Partije. Pitanje je koliko su i koliko smo svi odgovorni i angažirani te sposobni podignuti glas, ne upozoravajući na desnu i lijevu podjelu nego na podjelu na bogate i siromašne, koliko nas je svjesno da se i dalje rasprodaje nacionalno dobro, ako je uopće nešto preostalo, i koliko je uzorak novoga projekta obnove Cvjetnog trga koji više nalikuje uništenju, projekt koji čeka i ostale gradske jezgre u našoj zemlji. Prekonoćni bogataši zaogrnuti imenom poznatog arhitekta Podrecce, kojemu će Cvjetni trg biti samo usputna stanica, bez velikih najava, bez dugogodišnjeg osmišljavanja preoblikuju cijeli jedan trg, već prije uništen, u stanove koji se nazivaju i kristalnim vilama kako bi još više naglasio podjelu, smije se možda čak reći, i na kaste.
Možda će slični projekt slijediti i Split ako bogataši požele graditi garaže u središtu grada. Odgovori na pitanja zašto takvi projekti uvijek niču iz tišine i zašto su zaogrnuti šutnjom, rijetko se mogu dobiti, kao što se rijetko mogu dobiti odgovori i na to tko stoji iza Orco grupe, Adria Neta i stotine sličnih grupa koje se zamagljuju traženjem stalno novih prostora za spomenike prvom predsjedniku u Zagrebu i Splitu, a kojemu se u Splitu pridodaje i spomenik Miljenku Smoji. Nije li to upravo diktirana i manipulirana magla oko urušenog gospodarstva, ali i uništene kulture koju mnogi želi svesti u književnosti na Smoju (uz poštivanje kvaliteta koje je, poput Uvodića, imao).
Pitanja treba postaviti
Ali kada se već počelo govoriti o spomenicima u Splitu, gradu u kojem u 30 godina nije podignut ni jedan, zar ne bi trebalo ići putem kojim neće biti učinjena pogreška. Zanos je početak svega, ali slijede uz zanos i temelji koje ugrađuju deseci stručnjaka, ali i ljubav i želja i javno mnijenje građana. Jer Split je i Venecija Brodskog, Cannetijev Beč i Durrellova Aleksandrija i više od toga za njegove građane, otimajući se određenjima. Zato treba biti pažljiv sa spomenicima jer oni su orijentir iz prošlosti za budućnost, a imena velikih Splićana rasuta su po svim kontinentima, ali utemeljena i u onima koji su ga zadužili ostajanjem i djelima poput don Frane Bulića, Emanuela Vidovića (koji srećom ima spomenik) Tonća Marovića... Trebalo bi pročitati knjigu »Split - ispovijed staroga grada« Veljka Barbierija da bi se shvatila sva poezija, sva povijest i sva nježnost koja je gotovo slikarskim kistom opis jednoga grada, iz čega izranjaju likovi poput onog fra Bone Razmilovića, za kojeg Barbieri zapisuje: »Ipak, nikoga ne štujem kao fra Bonu Razmilovića, franjevca koji je sredinom 17. stoljeća živio u samostanu na Poljudu. Nije gradio oltare, nije slikao goleme palače. Svoj je vijek posvetio oslikavanju psaltira i korala. Kad god je koji dragocjeni list bio dovršen, fra Bone bi se zamislio. Golubovi su gučući elegiju nadlijetali samostan, a oslikani pergamenti i dalje su mirovali na stolu. Iz roja nad svjetiljkom mušica sletjela je na fra Bonin vrat. Dosjetio se: nije nacrtao pticu nebesku, ali je nacrtao mušicu. Desetke mušica na iluminiranoj svetoj knjizi najbeznačajnija bića koja su crtački zanos uspjela prizemljiti s neba na pravo mjesto.«
Ili, film koji je u Hrvatskoj temelj, »Kako je počeo rat na mom otoku«, a ako je potrebno bilo čim popuniti umjetnost, uvijek se može u pomoć pozvati Toma Gotovca. Kroz to će vrijednost jednog nogometaša biti možda ravna cijelom godišnjem trošku kulture. Ako je vjera pitanje i odgovornosti prema životu i nerelativiziranje svega, onda bi mnoga pitanja trebala postati glasna. Kao što su Poljaci glasno progovorili o nadbiskupu koji je izdao svoju službu. Željeti dostojanstven život djeluje malo, ali ga je doseći jako, jako teško, pa nije suvišno još jednom spomenuti geslo Ane Rukavine čija se ideja »želim život«, upravo zbog njezine dostojanstvene snage, sve jače ostvaruje.
Fokus, 12.1.2007.
Prožvakane antifašističke tlapnje
Nakon primitka Madžarske, Slovačke, a sada Rumunjske i Bugarske, u Europskoj uniji sada su zajedno s pobjedničkim državama u Drugom svjetskom ratu i sve europske međunarodno priznate države, koje su bile u koaliciji s fašističkom Italijom i nacionalsocijalističkom Njemačkom. Jačega dokaza ne treba za utvrditi koliko su izvan stvarnosti tzv. "antifašisti" u Hrvatskoj, koji posebno u posljednjih nekoliko mjeseci nastoje stvoriti sve veći razdor u Hrvatskoj potaknuti objavljenim video zapisima na HTV-u dijelova svojedobnoga govora Stipe Mesića, kad je u svojstvu službenoga predstavnika HDZ-a posjetio hrvatsku iseljeničku zajednicu u Australiji. A sve to zamotavaju u prožvakani "antifašistički" celofan.
Iako i nakon ulaska u EU spomenutih dviju država nadalje ponavljaju kako je njihova zasluga što je Hrvatska na kraju Drugoga svjetskog rata ušla u obnovljeni jugoslavenski državni okvir i tako bila na pobjedničkoj strani, doživjevši, dakako, Bleiburg i ostale blagodati tek tada započete prave komunističke revolucije, oni ni ne pokušavaju razjasniti po kojemu su onda kriteriju u prednosti glede ulaska u EU svi bivši međunarodno priznati osovinski partneri u usporedbi s državama koje se sada smješta na prostor tzv. Zapadnog Balkana.
Dok "antifašisti" o tom protuslovlju šute, ne znaju ga objasniti, u hrvatskoj se javnosti šire glasine da te države najprije trebaju stvoriti trgovinsku bescarinsku zonu na tzv. zapadnobalkanskom prostoru. A da to nisu samo naklapanja i tlapnje bez uporišta u stvarnosti, iščitava se i iz članka Alexandera Oršića objavljenog u Večernjem listu u dvobroju od 5. i 6. siječnja 2006. On je u svome članku usput spomenuo priželjkivanja bosanskohercegovačkih Hrvata da dobiju svoj entitet. Hoće li oni u tomu uspjeti, zasad je nezahvalno nagađati. A kad bi to postigli, tada bi stvarno bili ravnopravni s dva druga konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. A dok se bosanskohercegovačkim Hrvatima to onemogućuje, istodobno se izvana i iznutra potiče regionalizacija Hrvatske!
Vjerojatno misleći na Dayton, Oršić piše da Hrvatska ima obvezu u kulturnom i gospodarskom pogledu pomagati Hrvate u BiH, dok za treći entitet navodno nije zainteresirana. On iznosi i razlog toj nezainteresiranosti. "Zagrebu", kaže on, "ne treba treći entitet, nego mu treba cijelo tržište Bosne i Hercegovine, ali i Crne Gore, Makedonije, Srbije i Albanije." Kako se prostor toga tržišta u potpunosti poklapa s glasovitom formulom Carla Bildta, možda i nisu daleko od istine oni koji tvrde da se Hrvatsku ponovno gura u "asocijacije" na prostoru kojemu do 1918. nikad nije pripadala. Iako se ne zna hoće li Hrvatska sama, ili u paketu, ući u EU nakon što se stvori ta trgovinska bescarinska zona, Oršić najavljuje kakvu će ona ulogu imati. Kaže da će preuzeti ulogu koju je od Cetinskoga sabora 1527. do 1918. imalo moćno Habsburško carstvo. Kako su se na tome prostoru sukobljavali interesi velikih sila, što je dovelo do Prvoga svjetskog rata, vjerojatno ti interesi i danas postoje. Stoga se čine presmionima tvrdnje po kojima bi Hrvatska imala tako veliku ulogu na prostoru tih interesa.
Glede razdora što ga u posljednje vrijeme nastoje u hrvatskome narodnom korpusu još više produbiti "antifašisti", valja reći da sadašnju njegovu većinu čine naraštaji koji su rođeni nakon Drugoga svjetskog rata. Oni što su primjerice rođeni 1945., već su prekoračili šezdesetu. Pa kad i ne bi svi bivši europski međunarodno priznati osovinski partneri bili u EU, što prožvakane "antifašističke" priče čini smiješnima, te priče ne bi zanimale te naraštaje. Njih ne zanima fašizam ni antifašizam, jer su se rodili poslije zbivanja na koja se te nebuloze odnose. Kao i njihove parnjake u drugim državama, zanima ih rješavanje stvarnih suvremenih problema s kojima se suočavaju, jer o rješenju tih problema ovisi njihova životna egzistencija, a u to spada i smanjenje nezaposlenosti i poboljšanje životnoga standarda.
Što se tiče izjava i doskočica Stipe Mesića što ih je u svojoj političkoj karijeri izgovorio u raznim prigodama, uključujući i onu u Australiji, među novijima je svakako najzanimljivija ona u kojoj je javno poručio ministru financija Šukeru da može odmah otputovati na Cipar podignuti u banci 100 milijuna kuna i donijeti ih u Hrvatsku iz koje su na nezakonit način izneseni. Kako je on u izbornom natjecanju bio obećao da će, ako ga izaberu za predsjednika države, vratiti više milijarda dolara opljačkanih u vrijeme privatizacije društvenih poduzeća i tvornica, bilo je logičnije očekivati da će veća pozornost biti posvećena Šukerovu odlasku na Cipar po toliki novac, nego videosnimci dijela Mesićeva govora što ga je održao u Australiji davne 1992. Tim više što bi eventualni Šukerov uspjeh pokazao da predsjednik države o tako ozbiljnim stvarima ne govori napamet, dok bi to bio tek početak provođenja u djelo ostalih obećanja u svezi s novcem izgovorenih u predizbornoj kampanji...
Drago Sudar
Zagreb, 9. 1. 2007.
ŠTO JE POTREBNO OSIGURATI DJECI POGINULIH HRVATSKIH BRANITELJA, INVALIDA I DRAGOVOLJACA DOMOVINSKOG RATA?
(Razmišljanje u povodu Peticije Saboru i Vladi Republike Hrvatske, u organizaciji Nezavisnih dragovoljaca hrvatskih i Zajednice udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske)
Svaka humana i socijalna država dužna je, putem svoje vlasti, osigurati dostojanstven život svim svojim građanima.
Da bi vlast kvalitetno izvršavala svoju dužnost, treba biti sposobna, poštena i odgovorna i donositi zakone koji će se temeljiti na naravnim moralnim zakonima. Nitko od građana ne bi smio biti zakinut u svojim temeljnim ljudskim pravima, a to pogotovo ne bi smjeli biti oni koji su se najviše žrtvovali za slobodu i suverenitet države. U slučaju hrvatske države Republike Hrvatske, koja je u Domovinskom ratu bila izložena najtežoj velikosrpskoj agresiji, svakako su za njezino stvaranje najzaslužniji njezini branitelji i osloboditelji. Na prvome mjestu to su dragovoljci, koji su ustali u obranu svoje zemlje i dali svoje živote ili dijelove tijela, uz najteže traume svoga duha i duše. Jasno je da su s njima zajedno neizmjerno trpjele njihove obitelji, žene, djeca i roditelji. Posebno su, svakako, bila traumatizirana djeca u teško traumatiziranoj obitelji, bez jednog ili oba roditelja, ili uz duševno ili tjelesno invalidne roditelje. Stoga bi bilo humano i logično da se takvoj djeci osigura, bar u materijalnom smislu, bezbrižno djetinjstvo, najbolja moguća izobrazba i zaposlenje u državi koju su njihovi roditelji svojom žrtvom omogućili. Tako su ta djeca u hrvatskoj državi, prema članku 53. važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2005. godine, imali pravo izravnoga upisa u srednje škole i visoka učilišta, pod uvjetom da su prošli bodovni prag znanja na prijamnim ispitima. Oni svojim upisom nisu ugrozili upis nijednog drugog kandidata, jer su bili izvan kvote za upis na taj fakultet ili tu obrazovnu ustanovu. Dakle, djeca hrvatskih branitelja su dobila pravo dodatnoga upisa. Za dodatno upisane studente, djecu branitelja, fakulteti su dobili dodatna novčana sredstva iz državnoga proračuna. No, odjednom je na nekim fakultetima nastao izmišljeni problem od strane onih čimbenika koji previše dobro i obijesno žive na račun države, a za obranu se nisu žrtvovali.
Pokrenuli su sve moguće aktivnosti otpora legalnim odredbama Zakona, kako bi ih stornirali, a djecu branitelja prikazali kao lovce na privilegije.
Bez ikakvog osjećaja prema zakinutosti i traumama djece hrvatskih branitelja, ustavnu tužbu protiv tih odredaba zakona podigli su takozvani Hrvatski helsinški odbor, Sveučilište u Zagrebu na poticaj s Filozofskog fakulteta, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, na čelu sa Vilimom Ribićem, te jedna privatna osoba, svi tobože zbog kršenja ravnopravnosti građana.
Nažalost, Ustavni sud je vrlo brzo, već 20. prosinca 2006. godine, donio odluku o toj tužbi protiv djece hrvatskih branitelja (iako je neravnopravnosti napretek, a neke tužbe čekaju i po 15 i više godina), te većinom glasova zaključio da je ta odredba neustavna i da treba poništiti članak 53. Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Protiv te odluke bili su suci Milan Vuković i Vice Vukojević.
Znači, neki prekomotni i obijesni profesori i studenti na fakultetima hrvatskih sveučilišta ne žele se malo ni stisnuti, kako bi se pružila mogućnost traumatiziranoj djeci hrvatskih branitelja da pokušaju studirati što žele.
Zapravo, ono što najviše boli i ponižava hrvatske branitelje i njihovu djecu, a i sve poštene ljude, je to što ih se medijski želi prikazati kao one koji traže privilegije, dok oni, s najvećim moralnim pravom, samo traže i zahtijevaju da se njihovoj djeci i njima omogući mirna i dostojanstvena moralna i materijalna egzistencija, putem zaposlenja, invalidnina ili mirovina, a njihovoj traumatiziranoj i zakinutoj djeci omogući kvalitetna srednja ili visoka izobrazba po želji, uz odgovarajuće stipendiranje i kasnije sigurno zaposlenje, uz poštovanje njihovih žrtava i države kojoj su omogućili postojanje.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Zagreb, 03. 01. 2007.
OTVORENO PISMO
OSVRT NA ANALIZU DAVORA DOMAZETA LOŠE
U "HRVATSKOME LISTU" OD 21. PROSINCA, POD NASLOVOM
"MESIĆEVE POBJEDE I HRVATSKI PORAZI"
Poštovani gospodine Domazet!
Zahvaljujući Vam na Vašem velikom doprinosu u Domovinskom ratu, kao i na dostojanstvenom držanju u nevoljama za hrvatske branitelje i hrvatski narod, u destruktivnim događanjima nakon naše pobjede u tome ratu, mogu reći da se uglavnom slažem sa Vašim analizama tih događanja, u globalnom smislu, no nešto bitno me je iziritiralo u ovoj analizi rečenoj u naslovu.
Naime, mislim da Vama nije potrebno prihvaćati sve sotonske klevete i megalomanske laži na NDH i njezine branitelje i uz njih na veliki dio hrvatskoga naroda, koji su na prevaru od strane Engleza, protivno svim međunarodnim konvencijama, predani svojim neprijateljima, te onako tragično završili, ne u borbama protiv takozvanih antifašista, nego u miru nakon rata, na Križnim putevima i diljem hrvatske domovine, na najzločinačkiji način.
Vi i toliki drugi, kao pošteni Hrvati, ako se ne usuđujete braniti te milijunske žrtve hrvatskoga naroda, gotovo iz svake obitelji, od 1918. do 1990. godine, mogli biste bar o njima šutjeti.
Mislim da je najveća uvreda za pravdu i istinu i vrlo nemoralno, te žrtve nazivati zločincima i uspoređivati ih te izjednačavati sa istinskim zločincima na drugoj strani, koji su mrzili sve što je hrvatsko, a žrtve o kojima govorimo voljele su Hrvatsku i branile je od zločinaca, maksimalno koliko su mogli.
Vi, koji se u to vrijeme niste ni rodili, otkuda možete znati da je u NDH bio zločinački režim, koji je činio zločine? Ja sam u to vrijeme bila malo dijete i puno se toga sjećam, puno sam slušala od dobronamjernih ljudi i puno sam o tome razmišljala i pročitala. Vi ste također o tome čitali, ali izgleda samo laži i klevete. S obzirom na Vašu izobrazbu u jugoarmiji, to nije ni čudo!
Vi kažete da mi trebamo izaći iz te endehazijske i komunističke povijesti, a samo se koncentrirati na pobjedu u Domovinskom ratu! Moje je mišljenje da mi ne možemo izaći iz povijesti koja se dogodila, jer naša povijest ne počinje od Domovinskog rata, ali da možemo i moramo razlučivati laž od istine. Nama ništa neće pomoći ako mi o jednome razdoblju hrvatske povijesti prihvatimo sve laži od strane neprijatelja, a o drugom, primjerice Domovinskom ratu, koji se iz istih razloga kleveće i blati, ne prihvatimo te laži.
Kako će nove generacije to razlučiti ako neprijatelji, kao što su počeli, nastave i dalje na isti način? Kako vidimo, oni to i čine! Smatram da su među takvima svakako, kako Vi kažete, ti "gospodari kaosa" i "upravitelji krize" u Hrvatskoj, iz onih Vaših navedenih razloga. Oni sigurno neće odustati ako mi budemo prihvaćali jedne megalomanske laži, a ne prihvaćali isto takve druge. Mislim da bi bar bilo poštenije da ne prihvaćamo ni jedne ni druge laži, već da dosljedno branimo istinu, u svakoj prilici i na svaki način, bez obzira na posljedice, jer će nas samo istina osloboditi i donijeti nam unutarnji mir i slobodu, a što je i najvažnije za svakog poštenog čovjeka!
Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
Svim Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave rođenje Isusa Krista, Sina Božjega, Spasitelja Svijeta
Stranka hrvatskog prava
želi
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ
I
SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2007. GODINU!
Božić, blagdan Isusova rođenja je nada za spas svakog čovjeka i naroda na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja, slobode i sigurnosti.
U svojim nastojanjima, mi pravaši vjerujemo da nismo sami. Stojimo u uvjerenju da su s nama pošteni Hrvati i Svevišnji u borbi za istinu, pravdu i dostojanstvo svakog čovjeka u našoj Domovini Hrvatskoj koja se danas nalazi u teškoj situaciji, kako u Republici Hrvatskoj u kojoj se progone njeni osloboditelji, tako i u Bosni i Hercegovini u kojoj se zatiru sva moguća prava hrvatskog naroda!
Nu, Istina je na našoj strani i zato pozivamo sve Hrvatice i Hrvate na neizostavan doprinos u oživotvorenju potpune slobode i sreće hrvatskog naroda u njegovoj Domovini Hrvatskoj koja će biti oživotvorena stvaranjem jedne države hrvatskog naroda. S tom nakanom u ovom blagdanskom vremenu možemo zaista s pravom ponoviti riječi blagopokojnog Svetog Oca Ivana Pavla II:
Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta (i Hrvatske), jučer, danas, i uvijek...
Bog i Hrvati!
Za dom spremni!
Ante Matić, predsjednik Stranke hrvatskog prava
Sarajevo, 29.12.2006.
LUSTRACIJA ZA UDBAŠE I KOSOVCE!
Čelne pozicije u strukturama nove vlasti u BiH neće moći obnašati osobe koje su kao djelatnici javnih službi, članovi i suradnici bivšeg režima, kršili temeljna ljudska prava. "Zbogom bivšim udbašima i kosovcima" proizlazi iz prekjučer potpisanog koalicijskog dogovora između čelnika Stranke za BiH i SDA, kojim se zajedno s budućim koalicijskim partnerima iz reda hrvatskog i srpskog naroda jamči konačno donošenje Zakona o lustraciji i Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika, donosi Večernji list.
Lustracija
Zamjenik predsjednika Stranke za BiH Safet Halilović u pojašnjenju koje je dao za Večernjak kaže da će njihova stranka tražiti utemeljenje posebne Istražiteljske komisije pri Vijeću ministara BiH, koja bi uz tehničku potporu sigurnosno-obavještajnih službi provjeravala prošlost svih pretendenata na čelne pozicije u institucijama nove vlasti, radi eliminacije osoba koje imaju kompromitirajuću ulogu u režimu bivše SFRJ.
- U dogovoru koji smo potpisali sa SDA-om nismo razradili metode na koji način pristupiti tome problemu, ali smo se dogovorili da sukladno preporukama Vijeća Europe nova Vlada u svoj zakonski mehanizam uvrsti Zakon o lustraciji i pravima političkih zatvorenika, kojim bi se konačno ispravila povijesna nepravda prema žrtvama bivšeg komunističkog režima koji je vladao proteklih 50-ak godina naglašava Halilović, koji ističe da je gotovo svaki segment društva u BiH, od politike, policije, sudstva, medija, isprepleten djelatnicima i suradnicima bivšeg režima. Zakon o lustraciji najviše podržavaju stranke iz reda hrvatskog, ali i dijelom srpskog naroda.
Po tvrdnjama predlagatelja, lustracija ne znači provođenje čistke već novi korak prema ostvarenju pravde, a duhu preporuka EU-a, koja je komunistički režim prije par mjeseci okarakterizirala zločinačkim. Simptomatično je da su BiH i Albanija jedine države u regiji koje nisu donijele rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina. Naš sugovornik tvrdi da sigurno i među redovima Stranke za BiH i njihovih stranačkih partnera ima ljudi koji su se ogriješili o poštivanje ljudskih prava u bivšem režimu, ali da oni ne mogu biti iznad sustava u kojem treba funkcionirati jedna pravna država.
Lustraciju kao institucionalno-pravni okvir za sankcioniranje kršenja zajamčenih ljudskih prava do sada je podržalo 27 zastupnika koji će sjediti u zastupničkim klupama Parlamentarne Skupštine BiH. Potpredsjednik Stranke za BiH Safet Halilović tvrdi da će još najmanje desetak zastupnika podržati donošenje toga zakona, što jamči njegov prolazak u državnom Parlamentu.
Nakon Istočne Njemačke, Češke, Poljske, Mađarske, Zakon o lustraciji kojim se zabranjuje javno djelovanje djelatnicima i suradnicima bivšega režima donijela je i Skupština Srbije. Iako je Republika Hrvatska osudila zločine komunističkoga režima, ona do sada nije donijela sličan Zakon.
Sarajevo, 28. prosinca 2006.
INTERVENT DR. VUKŠIĆA NA OKRUGLOM STOLU O STRUKTURALNOJ NEGACIJI LJUDSKIH PRAVA U BIH
Komisija „Justitia et Pax“ (Pravda i mir) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u povodu Dana ljudskih prava organizirala je, 14. prosinca u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji Okrugli stol na temu: „Uređenje Bosne i Hercegovine – strukturalna negacija ljudskih prava?“. Donosimo u cijelosti intervent dr. don Tome Vukšića, profesora na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji pod naslovom: Uređenje Bosne i Hercegovine - strukturalna negacija ljudskih prava i dužnosti:
Prije desetak dana primio sam tiskanu obavijest da se danas, 14. prosinca 2006., u organizaciji Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije BiH, održava okrugli stol s temom "Uređenje Bosne i Hercegovine – Strukturalna negacija ljudskih prava?" Na poleđini iste obavijesti predsjednik ove Komisije, biskup Pero Sudar, napisao mi je: "Bio bih Vam iskreno zahvalan, ako biste se, nakon uvodnog izlaganja prof. dr. Asima Mujkića, svojim interventom na naznačenu temu (10 min.) uključili u raspravu."
Prije svega zahvaljujem Biskupu na pozivu da progovorim nekoliko riječi iako, moram to priznati, nisam siguran ima li uopće više smisla upozoravati na strukturalnu negaciju ljudskih prava pri čemu se, kad se govori o strukturi koja niječe ta ljudska prava, misli na državno ustrojstvo BiH. To zato što je, vjerujem, već sve rečeno, ili uglavnom sve što je pošten čovjek mogao domisliti, o toj nepravednoj strukturi kojoj je dan život nakon "izvanmateričnog začeća" u Daytonu, kako je to netko već rekao.
U ovom kratkom razmišljanju polazim upravo od te činjenice jer smatram da se u korijenu dugogodišnjih B-H hroptaja, koji u strahu od izdisaja proizvode toliko smrti i odlaženja, nepoštovanja i poniženja, nepravde i nemorala, nalazi upravo to njezino rođenje na neprirodnom mjestu, ponavljano nažalost više puta, na kongresima od Bečkoga i Berlinskoga pa do Daytonskoga. Naime, moćnim "diktiratorima" takvih brzopoteznih "šahovskih partija", potpomognutima domaćim "sveznalicama" koji skoro po pravilu olako i nedovoljno promišljeno nude odgovore na teška pitanja, obično je cilj uspostava brzoga mira te osvajanje terena i kvaliteta strategijom žrtvovanja pijuna. S druge strane, ljudima koji ni na koji način ne sliče onima što "gledaju u fildžan" ili "razbacuju grah" kako bi čitali tešku sadašnjost i mislili nepredvidivu budućnost, već se vode načelom pravednosti, jasno je da se u temelju strukturalne negacije ljudskih prava, o čemu je ovdje govor, nalazi činjenica da je ovakva BiH nastala s nakanom da se uspostavi mir a ne pravda. Dapače, da se uspostavi mir bez pravde. A takav mir i takva država, odnosno država u takvu miru, jest klasična struktura nepravde.
Jasno je: ovdje ne govorim kao političar ili politolog. Uostalom, na to i nemam pravo jer to nisam. Ali govorim kao teolog. I na to imam pravo jer to jesam. A kad se već nastupa u ulozi kršćanskoga teologa, i razmišlja o bilo kojemu državnom uređenju kao strukturalnoj negaciji ljudskih prava, onda se nikako ne može zaobići misao sv. Augustina, velikoga kršćanskoga filozofa i teologa iz druge polovice 4. i prve polovice 5. stoljeća (354.-430.) i utemeljitelja kršćanskoga koncepta države koji u svim svojim bitnim odrednicama vrijedi i danas. Raspravljajući sa shvaćanjem države kao "stvari naroda", koje su promovirali npr. rimski mislioci Scipion i Ciceron, Augustin kaže da se o takvoj državi, tj. "stvari naroda", ne može govoriti u državi kakva je bilo Rimsko carstvo jer ono nije bilo udruženo kao složna zajednica već je u njoj narod bio pokorena masa. S druge strane, za Augustina je država i narod mnoštvo koje se udružilo složnim zajedništvom: "Narod je skup razumnog mnoštva udružen složnim zajedništvom u stvarima koje ljubi" (De civitate Dei, 19, 24). Svrha države i svrha svih ovozemaljskih dobara jest uspostava i očuvanje mira u redu koji se ima samo kad se ostvaruje pravedna raspodjela dobara (De civitate Dei, 19, 13). I, ako nema pravde, ne može biti ni mira a država je u tome slučaju predodređena kad-tad na propast. "Mir tijela je shodna uredba dijelova", kaže Augustin. Odnosno: "Mir među ljudima uređena je složnost. (…) A red je usklađenje jednakih i nejednakih stvari koje svakoj daje njezino mjesto" (De civitate Dei, 19, 13).
Razvijajući svoju misao dalje, Augustin tvrdi "kako se državom ne može upravljati bez pravednosti; dakle, gdje nema istinske pravednosti, ne može biti ni prava. Naime, ono što biva po pravu, zaista je pravedno; ono pak što je nepravedno, ne može biti po pravu. Jer ne treba ni reći ni misliti, kako su pravedne nepravične ljudske ustanove" (De civitate Dei, 19, 21). To zato što je pravo (ius) ono što je poteklo iz izvora pravde (iustitia). Naspram toga, lažno je sve ono što se tvrdi ako se ne misli ispravno (recte), naročito ako se zastupa stanovište da je pravo (ius) ono što je korisno onom tko je jači (De civitate Dei, 19, 24).
Nakon što je postavio gornja načela, Augustin zaključuje: "Zbog toga gdje nema istinske pravde, ne može biti ni skupa ljudi udruženih zajedničkim osjećajem prava, te ni naroda prema onoj Scipionovoj ili Ciceronovoj odredbi; a ako nema naroda, onda nema ni stvari naroda, nego bilo kakve svjetine, što nije ni dostojna imena narod. Prema tome, ako je država stvar naroda (a naroda nema ako nije udružen zajedničkim osjećajem prava), i ako nema prava ondje gdje nema nikakve pravde, nedvojbeno proizlazi da ondje gdje nema pravde, nema ni države. I dalje, pravda je vrlina koja svakomu podjeljuje ono što mu pripada" (De civitate Dei, 19, 21).
Ako se iz perspektive upravo skicirane Augustinove misli, tj. iz kuta kršćanske teorije o državi, promatra državno uređenje u BiH, onda je upitnik "?" u naslovu ovoga okrugloga stola apsolutno suvišan. Upravo stoga u naslovu ovoga moga priloga i nema toga znaka. K tome, na crti kršćanskoga razmišljanja o ljudskim pravima, bilo bi vrlo prikladno da u naslovu teme ovoga okruglog stola postoji i pojam "dužnost" jer pravo, tamo gdje nema dužnosti, lako postaje opasno o obliku totalitarizma priče o ljudskim pravima bez dužnosti. Upravo stoga naslov moga priloga i glasi: Strukturalna negacija ljudskih prava i dužnosti. Naime, očito je kako je postojeće uređenje BiH strukturalno postavljeno tako da društvom i državom ravna pravilo prema kojemu je pravo (ius) ono što je korisno onom tko je jači. Zapravo, u postavljanju te strukture primijenjeno je poznato načelo prema kojemu se pravilo realne politike postojećega stanja, zbog državnoga razloga, pretpostavlja pravdi i moralu koje promiču jednakost i u pravima i u dužnostima.
Primjenom načela politike prihvaćanja postojećega stanja, proizašloga iz rata, i uspostavom sadašnje osnovne državne strukture na temelju upravo toga načela, u BiH je zaustavljen rat i uspostavljen mir ali je žrtvovana pravda. A društvena pravda je temelj svakoga pravedna mira! Ona je pogažena ne samo kao "vrlina koja svakomu podjeljuje ono što mu pripada" već je uspostavom postojećega uređenja onemogućena i kao vrlina koja svakomu vraća ono što mu je oteto. U prilog te tvrdnje, a gledano iz hrvatske perspektive, samo primjera radi, i otvarajući mogućnost nastavka nizanja sličnih primjera također iz drugih perspektiva, navest ću samo dva gruba primjera strukturalne negacije ljudskih prava! Prije svega, Dayton je struktura koja je ozakonila pravo jačega time što je dvojici jačih u ratu, na račun trećega, predala ratni plijen na upravu, a možda čak i u vlasništvo. Slabijemu nije vraćen čak ni zavičaj, silom otet u ratu, niti omogućen povratak kući tako da npr. u Republici Srpskoj u ovom času nedostaje oko 200.000 Hrvata a u Federaciji BiH oko 100.000 pripadnika istoga naroda u odnosu na razdoblje prije negoli su njihovi zavičaji postali tuđi ratni plijen. A to je, osim rata, cijena mira bez pravde. Dapače, takva struktura, postavljena na daytonski način, pretvara se stvarno ne samo u strukturalno nijekanje obveze da se "svakomu podjeljuje ono što mu pripada" nego ratnoga otimača tuđega ozakonjuje kao novoga upravitelja i vlasnika a ratni zločin otimanja proglašava zakonitim sredstvom stjecanja.
Drugo, nepravedno uređenje BiH u sebi ima strukturalnu izvorišnu manu, svoj istočni grijeh, koji se zove zakon. Točnije, nepravedan zakon! Jer nepravedan je već sam daytonski ustav. Ako je uopće ustav to što se tim ustavom zove!? A iz njega su proizašli i zakon koji ravna rasporedbom vlasti kao i zakon o izborima koji jedan cijeli narod proglašavaju infantilnim, nesposobnim i nedoraslim za donošenje oduka o vlastitoj sudbini. A, ponašajući se na takav način, ova država samu sebe proglašava nekom vrstom specijalne škole za jedan narod s posebnim potrebama. Tako s jedne strane imamo priču – baš samo priču! – o tri konstitutivna naroda, a s druge postoji ozakonjena struktura podjele vlasti koja trećemu na više razina gotovo posvema niječe proklamiranu konstitutivnost koja bi se trebala ogledati prije svega u ravnopravnosti. Naime, u RS vlast je podijeljena tako da mora biti 9 ministara Srba, 5 Bošnjaka i 3 Hrvata (tj. 9+8 u korist Srba) dok u FBiH među ministrima mora biti 9 Bošnjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina (tj. 9+8 u korist Bošnjaka) što Hrvate čak dva puta tretira kao političku manjinu. A tek izborni zakon koji to omogućuje!? I budući da ga nije moguće ovdje analizirati, spomenut ću samo jednu od njegovih diskriminirajućih odredaba! Postavljen je tako da Hrvatima, na najvišoj razini političkoga predstavljanja, doslovce onemogućava bilo koji oblik unutrašnje demokratizacije u obliku političkoga pluralizma zato što se svaka takva pojava, zbog malobrojnosti hrvatskoga korpusa, zaista pretvara u stvarnu opasnost, koju omogućava zakon, da netko drugi u tome slučaju izabere onoga tko će predstavljati "uzaludnoga" birača iz hrvatskoga naroda, kao i sam taj narod. Stoga se svaka nova hrvatska politička alternativa – zasad posvema opravdano ali načelno uopće neprihvatljivo! – tumači kao štetno cjepkanje narodnoga korpusa ili kao proizvodnja podjela. Naime, istina je da za Hrvate, kao i za bilo koji drugi narod, uopće nije opasan njihov unutrašnji pluralizam, dapače on je bogatstvo, pa i onaj u obliku umnažanja kandidatura, već se strašna opasnost nalazi u zakonu koji Hrvatima, upravo u njihovu pluralizmu, ne garantira mogućnost da sami biraju svoga predstavnika. Stoga treba istovremeno mijenjati zakon i promicati demokratizaciju kako bi se promicala prava pojedinaca i zajednica – svakoga pojedinca i svake grupe! – jer dok su na snazi ovo uređenje i ovaj zakon neće biti pravde ili, kako bi rekao Augustin "ondje gdje nema pravde, nema ni države". A nepravedan zakon, i pogotovo njegova provedba, najveća je nepravda. Odnosno, kako bi reklo staro rimsko pravo: "Summum ius, summa iniuria." (kta)
Zagreb, 27. 12. 2006.
Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske
Kabinet ministrice
gospođe Ane Lovrin
OTVORENO PISMO
Dežmanova 10
10000 Zagreb
Zamolba da se spasi život saborskog zastupnika i generala Hrvatske vojske Branimira Glavaša
Poštovana gospođo ministrice!
Želeći Vama i Vašoj obitelji, kao i Vašim suradnicima, mir, radost i blagoslov Novorođenog Spasitelja, srdačno Vas pozdravljam u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj.
S obzirom na vrlo teško zdravstveno stanje saborskog zastupnika i generala Hrvatske vojske Branimira Glavaša, zbog njegovog štrajka glađu od 27. listopada 2006. godine, obraćam Vam se sa zamolbom da hitno, u okviru pravne države i Vaše nadležnosti, pronađete način da se ispuni zahtjev generala Glavaša o obrani sa slobode u postupku koji se protiv njega vodi, kako bi on prekinuo štrajk glađu i u miru se oporavljao od iscrpljenosti organizma dugotrajnim štrajkom glađu.
Vi znate, kao i Vlada, čiji ste član, a i mi svi ostali, da je za BranimIra Glavaša njegov minimalni zahtjev pitanje njegovog ljudskog i hrvatskog narodnog dostojanstva, kao što je na isti način i za sve moralne i humane ljude, te da je to dostojanstvo važnije od života bez dostojanstva. Osobno imam isti stav, iako se svim humanim sredstvima cijelog svoga života, i u okviru udruge koju vodim već 17 godina, zauzimam za ljudske živote, osobito za živote nemoćnih i nedužnih ljudskih bića.
Vi, kao i svi ostali, koji odlučujete o sudbini generala Glavaša, vrlo dobro znate da je on, kao zapovjednik obrane Osijeka i Slavonije i kao hrvatski branitelj, bio spreman u svakom trenutku položiti svoj život za obranu hrvatske domovine od strašne velikosrpske agresije. Pitam Vas, da li je potrebno da on ponovno tako drastično izlaže svoj život u slobodnoj hrvatskoj državi, samo radi obrane svoga ljudskog dostojanstva, dostojanstva hrvatskoga generala, hrvatske države i hrvatskoga naroda, a to je da se od optužbi, za koje zna da nije kriv, brani sa slobode.
Pitam također da li ćete Vi, sa svojom obitelji, moći mirno proslavljati Božje rođenje, dok bilo koji čovjek, a osobito zaslužni hrvatski branitelj i general Hrvatske vojske, umire od gladi.
Zar ne vidite i ne shvaćate da je daleko jednostavnije vama nadležnima i odgovornima ispuniti njegov zahtjev i na najlakši način spasiti njegov život i dostojanstvo, negoli je njemu prekinuti štrajk glađu i pogaziti svoju riječ i dostojanstvo?
Zašto nas sve dovodite u nehumanu i zločinačku situaciju da bespomoćno gledamo kako pati i umire čovjek, a mi tobože mirno trebamo slaviti rođenje Ljubavi, Pravde, Istine, Slobode i Dostojanstva?
Molim Vas, nemojte samo misliti i govoriti poput predsjednika Vlade i predsjednika države, kako je to pitanje pravne države u koje se ne želite miješati, čime vrijeđate normalan ljudski razum.
Nećete valjda reći da je Mladen Bajić pravna država i da on nikome ne odgovara i nikoga nema iznad njega, pa čak ni Boga?
Zar pravna država ne treba biti humana i zar baš Vi niste odgovorna osoba za funkcioniranje pravne države? Zar nije odgovoran predsjednik Vlade i predsjednik države? Zar nije odgovoran Sabor? Zar nismo svi odgovorni?
Molim Vas, učinite nešto spasonosno i hitno! Ne sramotite hrvatski narod ni hrvatsku državu za povijest, jer vam hrvatski narod to neće nikada oprostiti! Nađite pravo, pravno i pravedno rješenje i neka Vama, Vašoj obitelji i svima nama uistinu bude Sretan i blagoslovljen Božić, Sretna i blagoslovljena Nova 2007. godina, kao i cijela hrvatska budućnost!
S ljubavlju u Kristu - Novorđenom Spasitelju i poštovanjem
Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
PREDSJEDNIKU HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE
Uzoritome kardinalu Josipu Bozaniću
Sada u predbožićne dane kada slušamo i Vaše poruke ljubavi, praštanja, darivanja i dobrote svih prema svima nije nam jasno kako možete šutjeti nad umiranjem jednoga od nas koji je najzaslužniji da smo uopće uspjeli odoljeti velikosrpskoj nemani koja nas je htjela sve uništiti i poklati kao janjce. Zar nam svima još ne odjekuju zvuci one ljudožderske pjesme koja je pjevana marševima, a kojom se tražilo slanje salate od Slobodana Miloševića velikosrpskog državnika kojega je blagoslivljala i "sestrinska" Srpska svetosavska crkva sa cijelom SANU. I čudi nas da Vaša uzoritost ima moralne i vjerske snage da šuteći dozvoljava da pred Vašim očima umire jedan od onih koji su nas po cijenu vlastitoga života spašavali i spasili od sigurnog klanja i smrti na najstrašnijem istočnom bojištu naše domovine, ratni general Branimir Glavaš.
Toga proslavljenoga zspovjednika branitelja Osijeka na istočnoj bojišnici sada poslije petnaestak godina se proganja do smrti samo zato što je branio i uspio obraniti Osijek i time spasiti cijelu Slavoniju a i Hrvatsku od strahota zločina velikosrpskih agresora sa nekakvim ratnim žrtvama na neprijateljskoj strani tobože nad srpskim civilima.
Nije nam poznato gdje ste Vi bili i što ste radili za vrijeme Domovinskoga obrambenoga rata hrvatskoga naroda pa da ne osjećate strahotu mučeničkog umiranja upravo jednoga od onih koji su nas branili po cijenu vlastitoga života. General Branimir Glavaš ne traži ništa drugo nego da se kao i hrvatski okupatori može braniti sa slobode. Ali to mu ne dozvoljava onaj koji potječe tobože iz svećeničke obitelji sa rođenim bratom svećenikom kao i sestrom časnom sestrom i to sve u ime pravne države Republike Hrvatske.
Pa se pitamo tko će povjerovati u Vaše Božićne poslanice i Vašu vjeru u pravdu pravne države dok se kao predsjednik HBK ponašate tako nehajno prema jednoj od veprova ugroženoj ovci Vašega stada?! Zar Vam je važnije putovanje stadu Južne Afrike negoli briga za generalom Branimirom Glavašem. I to Vam je postavljao pitanje u "Glasu Slavonije" i Vama dobro poznati štrajkaš glađu iz solidarnisti s Branimirom Glavašem gospodin Josip Kokić pa ga evo postavlja ptred cijeloom hrvatskom javnošću i Savjet Slobodne Hrvatske. Ne može biti ni sretna ni blagoslovljena Božića dok s Vama na čelu gledamo mučeničko umiranje jednoga hrvatskoga genrala Domovinskoga rata samo da bi bio ravnopravan sa agresorskim zločincima kojima je dozvoljeno procesno branjenje sa slobode iako se većina njih nađe u Srbiji gdje im se osigura sloboda. Red bi bio da nakon ovakvog Vašega ponašanja uzoriti kardinale Josipe Bozaniću porazmislite o Vašem daljnjem zauzimanju toga položaja i odgovornosti na čelu Katoličke Crkve u Hrvata. Bez ikakvih Božićnih čestitki i dobrih želja!
Pred Božićne blagdane u Zagrebu 2006. godine
SAVJET SLOBODNE HRVATSKE
Za tajništvo Mate Ćavar
Glas Koncila, BOŽIĆ, 2006
Đurđica Ivanišević Lieb
Zemlja koja čeka Božić
Zemlja koja čeka Božić, ne samo datum i naziv nego i ono što simbolizira, radost, puninu života, itekako je Hrvatska, izranjena, umorna, rasuta država u kojoj se samo čuju oni najglasniji koji žele biti predsjednici, gradonačelnici, saborski zastupnici. Zemlja u kojoj mnogi zbog zaista teške situacije priželjkuju revoluciju, ne misleći da je revolucija jednako krv. A što bi u tim slučajevima bilo s mladima, djecom? Valjda bi odabrana bila poslana u inozemstvo kao što se to bilo i prije 15-ak godina, jer odabrana djeca ne smiju biti topovsko meso. U tom zovu pobune siromašniji tonu u sve veće siromaštvo, bogatašima naraste bogatstvo. Nema rata kao ni revolucije u kojem se nisu istodobno zbrajali mrtvi i izrasle vile.
Hrvatskoj umjesto revolucije treba evolucija na svim razinama, ali i revolucija emocija, iskrene ljubavi, osjećaja što se sve više zastire politikom i tehnikom: emocije se danas troše više na politiku nego na bližnje. U brakove, postelje, kuće ušla je ista politika koja će razdvajati brakove i ljubavi, uništavati djecu, rastavljati prijatelje. A kao zamjena za sve bit će internet, mobitel, televizija. Svakodnevno će se s uzbuđenjem očekivati televizijske vijesti i prijenosi s interneta o tome je li nešto novo što nismo znali rekao predsjednik, premijer, tko je što gore blatio stranačkog kolegu. Uz ostalo koji je blog kad je riječ o književnosti više slijed prostačkih kovanica nego riječi kao da smo rođeni jučer ili smo se vratili poslije općeg potopa izbrisanog pamćenja pa nam je sve što se politike tiče na internetu novo. Tko se imalo sjeća prošlosti, dobro zna što je tko govorio, pa i što je predsjednik govorio 90-ih i poslije. Zaboravlja se da su kroz to neki novinari prošli Hag, na opće čuđenje i haških sudaca, od kojih je jedan pitao što oni tamo rade.
Zašto je hrvatska književnost nepoznata?
Hrvatska je razmontirana do te mjere da se više i ne zna koji su generali u Hagu i na putu za Hag, pa nas s pravom ili ne Umberto Eco smješta negdje na Balkan, smatrajući da trajemo nekih 15 godina, ne znajući o našoj književnosti više od onog što se znalo 80-ih godina. Sva erudicija, talentiranost, niz prijevoda pa i prijateljstvo nije pomoglo da nas razumije koliko bi trebalo. Claudio Magris, koliko se moglo pročitati, na Sajmu knjiga u Puli nije postavljao takva pitanja, ali treba ozbiljno shvatiti njegove upute o što većem prevođenju svih pisaca budući da je istaknuo jednostranost prijevoda, preko kojih ne može dobiti uvid u hrvatsku književnost. Možda i jest problem u hrvatskoj kulturi što je desetljećima osim Krleže isticala rijetke u inozemstvu i prevodila smatrajući da je on jedini kandidat za Nobela. U svojoj zaslijepljenosti nisu shvaćali da uz veliko znanje, pismenost, talentiranost i veliki posao koji je Krleža uradio u Leksikografskom zavodu, inozemstvo nije prihvaćalo represivni režim čiji je glavni eksponent bio Tito s kojim je nominirani pisac dijelio jahtu, godišnje odmore i udobnosti. Ništa nije jednostavno, posebno Krleža i njegov utjecaj na književnost, ali je očito da su ga mnogi koji su mu se divili vrlo rano ubili u sebi, što jedini otvoreno priznaje Igor Mandić. Mnogi koji su se desetljećima pošteno trudili utrti put njegovim djelima, od kojih neka zaslužuju pažnju, nisu uspjeli.
Mafijaški poslovi cvjetaju
Danas je vrijeme kada je Hrvatska sazrela barem po iskustvu patnje što mora stvoriti dobru književnost da se počne utirati ponovno put Nobelovoj nagradi. Vrijeme je za umjetnost, za čak ružno rečeno opismenjivanje, jer upravo sms-poruke i internet dokazuju koliki su prostori hrvatske nepismenosti. Uzalud svi tehnički uređaji ako se znanju i pismenosti smanjuje razina i ako ne vode dobrom. Tehnika često služi, čime se mnogi hvale, u najprizemnije svrhe, za prisluškivanje telefona, mobitela. Zahvaljujući tehničkom savršenstvu, događa se da često svatko svakome postaje policajac tajno fotografirajući. U zemlji s brojnim strankama kao što je Hrvatska svatko svakoga u toj rastrojenosti promatranja tuđeg života želi svrstati ili oblatiti ako smatra da nije na pravoj strani. Trebalo bi se valjda odreći i najbližih ako su oni u stranci koja nekome nije prihvatljiva. Istodobno oni koji nisu u strankama svima postaju čudni s nastojanjem da ih se svrsta.
Dok vješto glumimo put u EU plaćajući poslušno sve što se nudi i prodajući sve što se traži, dolazi se do poraznih brojaka u anketi provedenoj u 1118 tvrtkâ od kojih je 231 odgovorila na pitanje, a samo iz jedne je potvrđeno da koristi sredstva EU. Zato ne iznenađuje da mafijaški poslovi cvjetaju, a bez obzira na suvremenu tehnologiju, dogovori i ugovori najčešće oko gradnje ili zemljišta događaju se kao u srednjem vijeku. Prava slika toga je i Zagreb u kojem se na primitivan način mijenja grad ne poštujući ni povijest ni arhitektonske stilove ne shvaćajući grad kao cjelinu, jer kao da svatko svoj mandat želi obilježiti uništenjem nečega: dovoljno je vidjeti što se događalo ovih 15 godina s Cvjetnim trgom i što će se navodno ponovno događati. Od svega šoping-centri sa svojim uvriježenim nazivom razarajući privredu postaju glavne odrednice grada brišući muzeje, galerije, parkove. Dovoljno je vidjeti kavane, pa i dobro poznati »Kavkaz«, u kojem se više od dima i uništenog inventara ne može vidjeti postoje li još slike pisaca na zidovima. Ne smije se zaboraviti da je za sve uz znanje potrebna i ljubav pa i gradovi rastu iz ljubavi arhitekata i ljubavi upravo za taj i takav grad, a najmanje iz dogovora koliki će biti postoci iz već spominjanoga novog posla u koji se uklapa i prenošenje novca u inozemstvo.
Droga rađa nevidljivi rat
Savršenstvo tehnologije bez emocija potvrđeno je i proglašenjem korištenja interneta na bilo koje načine u svjetskom izboru godine tjednika »Time«. Uvodničar »Timea« Lev Grossman napisao je da mnogi na taj način pomažu jedni drugima, i to je vjerojatno najhumaniji dio novog oblika nestvarnih susreta. U svojem tekstu Grossman zapisuje da je mogućnost interneta tako velika da omogućava viđenje bombaškog napada u Bagdadu ili rasistički ispad nekog komičara u noćnom klubu... I što dalje s tim? Suvremena agora krca činjenice bez selekcije u kakofoniji poslije koje će mnogi ponovno potražiti mir, a mnogi vjerovati kako su stekli veliko znanje. Bolest internetske ovisnosti već je prisutna u Hrvatskoj i po tome smo bliski svijetu ubijenih emocija koji traži ljubav družeći se satima s internetom kao što se nastoji umjesto da nam služi biti sluga politici. Istodobno u Hrvatskoj muškarac užarenim željezom stavlja žig na tijelo svoje žene u znak ljubomore. Kamo smjestiti internet kad poslije strašnog rata nastaje drugi nevidljivi rat, onaj koji proizvodi droga. Prelijepa Vela Luka postaje paradigma Hrvatske s iznimno hrabrom zastupnicom Ružom Tomašić koja je dokazala kako joj je život drugih najveći ulog, a ne strast za politikom. Zastrašujuće su brojke koje spominje novinarka Eda Vujević: svaki 4. stanovnik konzumira drogu, a 20% od njih heroin, 6 ljudi je umrlo od droge. Ne treba se igrati zavjera, ali se nešto nedokučivo (?) poigrava Hrvatskom kada je riječ o drogama. Teška je, ali nažalost ne i neusporediva povezanost s Bronxom koja se spominje. Stoga možda ne iznenađuje da bijeli put praha vodi sve do ministarstava, o čemu ovih dana jako puno slušamo.
Ova je zemlja i zbog toga željna evolucije ljubavi i dobra koje postoji, ali ga se nastoji na sve načine umanjiti, vjerojatno i strašnom pohlepom koja i vodi putove droge na ovo područje. Ako se i treba dogoditi revolucija, onda je to jedino revolucija svijeća primjerena svjetlosti koja simbolizira rađanje i sam Božić. Kada i šutnja postaje odgovor i kada je potrebno znati ići u susret drugima, ne dijeleći ih ni po kakvim pripadnostima. Naprosto voleći, na što nas upućuje slika nemoćnoga djeteta kao najveći simbol da smo potrebni.
Ivan Miklenić
Izazov čovječnosti u Hrvatskoj
Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, svojim rođenjem od Marije u Betlehemu u sasvim određenom povijesnom trenutku, ušao je u sve dimenzije ljudskoga života i uspostavio nov kriterij čovještva i čovječnosti aktualan za svakoga čovjeka, za svaku ljudsku zajednicu pa i za suvremeno hrvatsko društvo.
Sam Bog Isusovim rođenjem podsjeća svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo na važnost, vrijednost, dostojanstvo i veličinu čovjeka, čovještva i čovječnosti. Ulazeći u ljudski život kao posve nemoćno dijete, potpuno nesposobno da bi samo, bez pomoći drugih ljudi preživjelo, Bog otkriva da su veličina odnosno dostojanstvo čovjeka i čovještva svojstveni svakom ljudskom biću od časa začeća do naravne smrti, bez obzira na duhovne ili tjelesne karakteristike, bez obzira na društvenu (ne)afirmaciju, materijalne, intelektualne, zdravstvene i druge potencijale. Otkrivajući pravu vrijednost čovjeka - za kojega II. vatikanski koncil kaže da je poslije Boga najvažnije biće - Bog po rođenju Isusa u betlehemskoj štali, u okolnostima neprimjerenim rođenju čovjeka, unosi u ljudsku povijest novo razumijevanje i novo prihvaćanje čovjeka i čovještva odnosno novi odnos prema svakome ljudskome biću - čovječnost.
U Betlehemu objavljena čovječnost, koja kao kriterij ponašanja i odnošenja obvezuje sve ljude jer je svi ljudi stvarno trebaju, izraz je Božje ljubavi, Božje skrbi, Božjega jamstva cjelovitog prihvaćanja, poštivanja i ostvarivanja svake ljudske osobe. Od betlehemskog rođenja čovječnost postaje nezaobilazni temelj i kriterij svih zdravih međuljudskih i svih društvenih odnosa, postaje stvarnost za kojom vapi svako ljudsko biće u svakoj ljudskoj zajednici pa i u suvremenom hrvatskom društvu. Zahvaljujući Božjemu daru utjelovljenja i ostvarenoj čovječnosti Isusa Krista, čovječnost, kao temeljni odnos, postaje dostupna i ostvariva svim ljudima pa i članovima suvremenoga hrvatskog društva.
Prije betlehemskog rođenja, a nažalost i sve do danas, mjesto čovječnosti u međuljudskim i društvenim odnosima zauzimali su i zauzimaju različiti oblici gaženja, iskorištavanja, zloporabe, manipulacije, ugrožavanja i ponižavanja ljudi. Za sve oblike nečovječnog ponašanja ljudi su kroz povijest i sadašnjost uvijek nalazili i nudili različita ideološka, politička, čak katkad i vjerska obrazloženja - s jedinim ciljem da bi prikrili svoje pojedinačne ili skupne interese i da bi zaštitili svoje različite povlastice. Svi razdori i nemiri među ljudima i narodima, svi ratovi, sukobi i nasilja, sve nepravde, neistine i sebičnosti imaju svoj korijen i posljedica su nečovječnosti; a to je ujedno i znak da se sve spomenute kao i sve druge nedaće koje pogađaju suvremene ljude mogu ispraviti - stvarnim povratkom čovječnosti.
Suvremeno čovječanstvo, pa i suvremeno hrvatsko društvo, po svim proklamacijama želi biti humano, čovječno, želi čovječnost kao temeljni odnos, ali, nažalost, uvijek i samo selektivno, djelomično i kad je i koliko je to u skladu s drugim, danas najvažnijim - ekonomskim, političkim, ideološkim ili inim interesima. Svjesno suvremeno, katkad otvoreno a katkad sofisticirano prikriveno, sputavanje ili ignoriranje čovječnosti uzrok je nesreći, nezadovoljstvu i ugroženosti svih ljudi. Naime, čovječnost svim ljudima daje perspektivu, a nečovječnost ugrožava i one koji se njome služe da bi postigli neke svoje ciljeve i interese.
I suvremeno hrvatsko društvo u mnogome je i često poligon nečovječnosti koja se očituje u ideološkim zatvorenostima, grupaškim pristranostima, istjerivanjima sebičnih interesa, medijskim i političkim manipulacijama, neadekvatnom rješavanju sudbinskih problema hrvatskoga društva, sluganstvu prema moćnijima, neodgovornostima u službama, nepoštivanju ljudskoga dostojanstva najslabijih, zloporabi ljudskih osoba i njihova rada, nedovoljne zainteresiranosti za očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta - riječju u nedostatnoj skrbi za opće dobro. Činjenica je da samo od proklamirane čovječnosti na bilo kojoj razini - ili samo od selektivnog ostvarivanja čovječnosti - ne može biti nikakvih dobrih učinaka. Pitanje čovječnosti u suvremenom hrvatskom društvu baš zbog toga postaje glavno pitanje, i kad bi bilo stvarno volje da se na svim razinama društvenoga života čovječnost uzme i počne dosljedno ostvarivati kao polazište ili temelj za sve druge odnose, hrvatsko bi društvo veoma brzo procvalo. Ostalo bi neizmjerno mnogo prostora za sve potrebne različitosti, primjerene pluralnom i demokratskom društvu, kao i za posve nove iznimno dragocjene, obogaćujuće bezbrojne odnose među ljudima i na razini cijeloga hrvatskog društva. Čovječnost se ne može zakonski propisati niti nametnuti nikakvim vanjskim sredstvom, ali se može roditi u svakom čovjeku dobre volje koji je spreman djelovati polazeći od činjenice da su svi ljudi, bez obzira na sve postojeće razlike, stvarno prava braća i sestre kojima je najpotrebnija uzajamna ljubav. Čovječnost nije potrebna samo nekima drugima, nego je potrebna baš svima i zato je baš svi ljudi dobre volje mogu ostvarivati počinjući uvijek od sebe.
Kristovi učenici, upravo katolici u suvremenom hrvatskom društvu, prvi su pozvani spoznati nezaobilaznost i nužnost svakodnevnog ostvarivanja kristovske čovječnosti, naviještene i posvjedočene u betlehemskoj štali. Ovogodišnji Božić - svojom vjerskom porukom - privilegirani je čas spoznaje što Bog otkriva o vrijednosti čovjeka, čovještva i čovječnosti, što Bog otkriva o svom odnosu i stavu prema svakome suvremenom čovjeku i na što Bog poziva svakoga čovjeka. Čovještvo i čovjekoljublje Boga u Isusu Kristu jedini je put obnove, ozdravljenja i spasenja svakoga čovjeka, suvremenoga hrvatskog društva i čitavoga čovječanstva.
Fokus, 22.12.2006.
Vratio se Tile!
A što reći o posljednjim obožavateljima kulta ličnosti u nas? Prema Dnevnom avazu (od 28. XI. 2006.), Željko Komšić odlučio je u ured Predsjedništva BiH objesiti Titovu sliku. Vratio se Tile! No, budući da su franjevci stekli najveću zaslugu na očuvanju državnosti Bosne u posljednjih sedam stoljeća, te da je Tito, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, dao poubijati niz fratara (od kojih su na posebno okrutan način poubijani franjevci na Širokome Brijegu), a većinu njih poslao je u sabirne logore i na dugogodišnju robiju, te od administrativne jedinice federacije, koju su iznudili zapadni saveznici!, načiniti ničiju zemlju s tri “konstitutivna naroda”, koji kao da su tu nekako pali s čardaka ni na nebu ni na zemlji, misli li mali Komšić da će time obnoviti dobar naš bosanski komšiluk, bez čega nema sreće ni za koga? Trebat će na to mjesto gdje je Željko okačio Tileta postaviti onaj amblematični “Bosanski grb“ - u desnici ruci.
Opasna je igra sa zmijama! Jer, ako zgazimo zmijino tijelo, a ne i njezinu glavu, ostavili smo otrov netaknut. Od nje se najprije može otrovati onaj tko tu glavu sakrije u svoja njedra. Naučimo se pameti od Kineza: oni najprije zmiji otkinu glavu i bace je u smeće, od tijela zmijskoga načine ukusno jelo, a od njezine kože pak - duhankesu.
Komšić je postao rijedak primjer dijalektičara “posthumusa”: veoma je vješt u palucanju jezikom koji mu služi, ne toliko da izrazi svoje intimno mišljenje, nego da testira sredinu u kojoj pjevaju ptice pjevice svaka na svoj način, a nigdje papige da recitira “Jožinu dijaljektiku”. No, kao neki daleki potomak Julijana Apostata, on je i ne htijući pokazao kako se ponaša zrec propalih bogova. Najgore je kad se dijalog između sjedilačkoga pučanstva i došljaka pretvori u isključivost svađe među došljacima. To se može izbjeći samo postojanošću održavanja skupnoga pamćenja sjedilačkoga pučanstva - da ih se tako integrira i oplemeni.
Tome momku najprije bi trebalo objasniti da se od stare bludnice ne može napraviti svetica nečijom drugom, a ne njezinom voljom. A po nedavno održanoj “crnoj misi” u Jasenovcu, te volje - - da progovore puninom ljudske savjesti - kod njih jednostavno nema. Jedini izlaz iz povijesnoga prokletstva je -
- ispovijediti se za života: priznati grijehe i zatražiti oprost.
Jer, oprostiti i tuđe nepriznate i nesuđene zločine znači - uzeti na sebe odgovornost za počinjeno zlo, implicite priznati da i sâm snosiš dio odgovornosti.
Ima i Komšić svog komšiju - Brozovića. Njegova najnovija javno pokazana kupusara iz “ideološko-politički podobne jezične kace” (rus. ‘jazyceski’ - poganski) ukazuje u našoj svijesti da postoji podzemna mreža tipa kanalizacije kojom su svi ti “faktori” ideološkoga poganstva povezani u naporu da sad služe svojim mrtvim, sad povampirenim gospodarima. Oni ne daju svojim doskorašnjim žrtvama ni da mirno spavaju - mora se bdjeti da se ne ostvare ona “vunena vremena” Gojka Đoge -
- u kojima ga mrtvi Tile poteže za nožni palac kad najdublje spava.
Vrag odnio i te ljudoždere koje k nama dovedoše Avari - nakon što počiniše genocide, naseliše se u podzemlje da sad i mrtve progone u grobu!
Nikad svijet nije vidio toliko verzija poganstva kao danas! To nam pomaže da shvatimo kako su rijetki oni koji mogu reći na kršćanski način: nema posrednika između moje savjesti i Boga. Za tako nešto treba proći kroz ideološko čistilište i tek kad upoznamo njegovu mitomaniju, vratiti se u svoju ljudsku bit i tek tu otkriti da se u duhu istine svane tek kad se oslobodi pričina i carstva okrutnoga oca laži. Jer - Juda je, za šaku škuda, koje je od cara primio, dao caru Božje.
Po istinoljubivosti ljudi nekoga političkog sustava na snazi, može se točno odrediti je li pravni sustav na snazi ujedno i pravedan i jednakopravan. Kad primjena nekoga pravnog sustava proizvede mitomane, onda se očituje bilo institucionalizirana bilo prikrivena diktatura (iza crne rupe diskrecijskoga prava). Od ta dva tipa diktatura, gori je ovaj drugi jer on nije posljedica izražene ideologije negoli mafijaški sakrivene grabežljivosti. Ova druga nastranost vlasti proizvodi pad duševnoga zdravlja sustavno dezorijentiranoga naroda. To može proizvesti samo volja učenih budala - umobolnih ideologa.
O inverziji u stvarnosti ideologije i teologije mogu nam poslužiti i sljedeći citati iz našega nedavnog tiska. U Globusu od 13. XI. 1998. možemo pročitati sljedeće: “Pavletić i Mihanović objašnjavaju kako predsjednik Tuđman, ne samo da nije običan čovjek, nego ima i neka gotovo nadnaravna svojstva” (str. 32). Pavletić: “Tuđman je iz dubinski domišljene prošlosti izronio kao - budućnostnik” (str. 32). Zatim Mihanović: “Moralni, socijalni i nacionalni ideal ikarske mladosti odvode Tuđmanov duh na političke staze. S motivima objektivnih razloga i subjektivnih sklonosti on prilazi antifašističkom pokretu” (str. 32). O kome su oni zapravo govorili - o Tuđmanu ili o sebi? Podsjetimo se da nas ništa tako dobro ne može definirati koliko riječi koje uputimo drugima.
A što o tome kaže teolog Šagi-Bunić? On je također u Globusu dao objaviti sljedeće svoje procjene ondašnje situacije: “Jedno od najizraženijih pitanja koja se u Hrvatskoj, sve češće, postavlja jest - moral u društvu, a mnogi zbog upletenosti nekih vodećih političara i javnih djelatnika u afere, govore i o moralnom ludilu hrvatske vlasti. Crkva se danas nalazi u težem položaju nego u vrijeme komunizma: ona je uvijek bila jača kad je, s druge strane, imala otvorenog protivnika”. N.B. Tek nakon ovakvih izjava došao je na dnevni red “grijeh struktura”.
Kad je bilo riječi o mukama s “naučnim radnicima” koji nas zanijekaše u korist avarskih ovaca, koje pojedose domaće pučanstvo po jadransko-podunavskim prostranstvima, jedan mi sveučilišni profesor reče: “Moramo čekati da izumru, da bi se za katedrama mogli pojaviti ljudi od znanosti”. No, kad čovjek dobro razmisli o toj nevolji, onda kaže: postoji i grijeh propustom. Upornim obraćanjem našoj javnosti na mogući način, mitomani će biti dovedeni u nuždu da progovore. Kad se zapovrgne dijalog, oni će propasti na ispitu. S točnim podatcima nikakva mitomanija ne može izdržati dulji dijalog. Dijalektika se samo dijalogom može opovrći. Ako Hrvatska može imati izvrsne profesore na mnogim katedrama svojih učilišta, nije jasno zašto ne bi mogla i za katedrama kroatistike i humanitarnih znanosti uopće!
I dom i svijet (kako bi to rekao Rabindranath Tagore) osjeća kako ljubav prema bližnjem, pa i prema nekadašnjem neprijatelju, osvaja svijet. Nismo još zaboravili kad je i Otto von Habsburg (u Globusu, 1993.) dao svoju potporu diobi BiH i izbacivanju muslimana iz ukupnosti hrvatskih katoličkih zemalja. Bog sâm zna kako se von Habsburg osjećao kad je gledao, početkom prosinca, svetog oca Benedikta XVI. u Istanbulu, gdje u Plavoj džamiji moli zajedno s tamošnjim turskim muftijom. Ni jedan ni drugi više nemaju što dati carevima, koji su dominirali i Bosnom, ali imaju Bogu - dokaze da se i osjećaju i ponašaju kao - djeca istoga Oca. Ex Oriente lux! Glavne zajedničke vrijednosti kršćanstva i islama su: Bog, Isus, Marija, Ivan Krstitelj, Evanđelje, apostoli itd. (K. IX,112). Sve ostalo je sporedno...
Akademik Mirko Vidović
Suza za Bleiburg
Knjiga novinara i publicista Branimira Kovačevića (Karlovac, 1933.) Ljudi moga vremena - Suza za Bleiburg - 2 treća je njegova objavljena knjiga, a ujedno nastavak njegove prve knjige Suza za Bleiburg (2003.). Ova treća knjiga posvećena je uspomeni na bleiburšku tragediju 1945. i na počinjene zločine Titove Jugoslavenske armije i novih komunističkih vlasti. Sve je to iskazao kroz sudbine pripadnika oružanih postrojbi Hrvatskih oružanih snaga, vlasti te civila NDH, od rijetkih preživjelih bleiburških stradalnika.
Knjiga počinje opsežnom recenzijom povjesničara dr. sc. Zlatka Dizdara s Hrvatskoga instituta za povijest. Autor je knjigu podijelio na dva osnovna dijela (analizu stanja od 1945. do danas i izjave preživjelih) odnosno na pet poglavlja: Ljudi moga vremena, Preživjeli, 1945. godina: Pečat sudbine, Idem za našima i David protiv Golijata. Na kraju se nalazi sažetak na hrvatskome, engleskom i njemačkom jeziku te pogovor i bilješka o piscu.
Po čemu je ova knjiga vrijedna i zašto ju treba pročitati? Prije svega zato što ju je napisao čovjek koji je kao dječak prošao sve teškoće propasti NDH-a i uspostavljanja nove komunističke vlasti. Naime, autor je kao osmogodišnji dječak bez oca početkom 1942. upućen u dječački zavod na Paunovcu u Zagrebu, koji je 1944. premješten u Ramsau pokraj Schladminga u središnjoj Austriji. Krajem 1946. djeca su premještena u sabirni logor za raseljenu djecu u Leobenu, odakle su početkom 1947. vraćeni u Hrvatsku. Cijelo vrijeme postojanja komunističke, druge Jugoslavije "Plavi dječaci" (tako je naslovljena njegova druga knjiga iz 2004.) su se, zbog vlastite sigurnosti, zavjetovali šutnjom. Nakon demokratskih promjena došlo je vrijeme da istina napokon iziđe u javnost i da ju podijele sa svima nama. Upravo to čini Branimir Kovačević, na čemu mu svakako moramo zahvaliti.
Osim što knjiga sadrži iznimno vrijedne izjave preživjelih Hrvata iz Bleiburga i križnih puteva, autor je smatrao potrebnim napisati nešto i o tomu što je to što je navelo komunističke "antifašiste" da se na tako zvjerski način obračunavaju sa svojim neistomišljenicima i civilima koji im nisu ništa učinili. Kovačević podsjeća na prošlogodišnju raspravu koja se svodila na to da je NDH bila "mit". To ga je ponukalo da potraži protupitanje, a ono glasi: ako je zločin bio bit njezine politike, onda je i režim te države bio zločinački...
Milan Horvat
Vrhunac “naučničkih” napora
Vrhunac “naučničkih” napora da se obrane i dokažu službene mistifikacije predstavljala je Miletićeva knjiga “Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945” - izašla 1985. godine. To je trebalo biti kapitalno djelo koje je u tri sveska, na 2.000 stranica, sadržavalo izjave svjedoka, nešto izvornih dokumenata iz logora, djelomične zapisnike preslušavanja nekih funkcionera logora, odlomke iz komunističke štampe o logoru, opširan uvod i opširan zaključak. Ta je knjiga trebala definitivno utvrditi istinu o Jasenovcu i definitivno ušutkati sve sumnje. A istina prema tvrdnjama autora bila je 700.000 ubijenih u logoru.
Međutim, rezultat je bio suprotan. Knjiga koja je trebala definitivno dokazati službenu istinu, potvrdila je i argumentirala sve stare sumnje. Kritičkom analizom izjava svjedoka, otkrivaju se kontradikcije, laži, pretjerivanja - a malobrojni izvorni dokumenti pomažu da se stvori objektivnija slika o logoru. Sama knjiga je svojevrstan dokument protiv tvrdnji autora.
U prvom redu danas nisu vrlo uvjerljivi argumenti kojima se negira osnovna tvrdnja o logoru, kao logoru uništenja.
Na početku osnivanja logora III, Ciglane i preseljenja iz Bročica i Krapja, Luburić je, prema izjavama više logoraša, 20. listopada 1941. održao govor. “U svom govoru Luburić je obećao zatočenicima Židovima da će u logoru III, koji se imao osnovati, imati mogućnosti - ukoliko se za to pokažu na radu - biti slobodni, neće se nalaziti u žici, neće postojati opasnost za njih, neće biti straže nego će sami držati stražu, imat će kantinu, biblioteku, glazbu i ostalo, kao i pravo na dopisivanje, primanje paketa, a osobito marljivi imat će pravo živjeti sa svojim porodicama. Isto takav govor održao je u Krapju” (II.898) Ovakve govore održao je i pri dolasku drugih grupa.
Iz izjava se može dobiti približna slika logora. U veljači 1942. sagrađeno je šest stambenih baraka i dvije za ambulantu i bolnicu. “U logoru je postojala lančara, radionica u kojoj su bili bravari, puškari, kovači, automehaničari, uopšte sva metalna struka. Ciglana... stolarija, pilana, tehnička crtaona, pogon, pekara, mlinara, ekonomija, obrtna grupa u koju je spadala desinfekcija, postolarija, krojačnica za zatočenike, drvorezbarija, keramičari... proizvodili su se metalni predmeti. U puškarni popravljale puške,... popravljali automobili i tenkovi. U tehničkoj crtaoni radili su se po naređenju Luburića nacrti za pretvaranje Jasenovca u moderan grad, Jasenovac je trebao postati centar industrije naoružanja (II.903). Planovi za izgradnju časničkog doma, ustaškog tabora, čitaonice, kupaonice, nogometnog igrališta (I.563). U planu je izgradnja velike ljevaonice i drejeraja, gdje bi radilo 3000 ljudi (I.564).
Na ekonomiji su štale, svinjci, mesnica, ledana, konjušnice, ugljenara, krečana, pekara, peradarstvo, pčelinjak, vrtlarija. Logor ima svoju električnu centralu.
U samom mjestu Jasenovac postojala je kožara, logor IV kao poseban odjel u kome su se nalazile sve radionice za preradu kože, vlastitu električnu centralu i kancelarije. U mjestu Jasenovac postojala je još jedna bolnica u okviru logora u kojoj su radili zatočenici, a liječili se i zaštićenici i ustaše, i koja je bila vrlo dobro opremljena.
Postoji više radnih grupa i svima su na čelu zatvorenici: građevna grupa - - 500 zatočenika - grupnik Koperman, ciglana - 300 - grupnik Flajsak, lančara - - 130 - grupnik Blaukorn, ljevaonica -
- 100 - grupnik Rozenberg (neki drugi istoga prezimena), automehanika - 50 - grupnik Somedji, Slobodanova grupa za razne radove - 200 - grupnik Mičić (I.563-564).
Osim toga tu je preko stotinu krojača, u kožari radi 100-200 zatočenika.
U logoru je postojao neki oblik zatočeničke samouprave, zatočenici su upravljali radovima i vodili cjelokupnu logorsku administraciju. Na čelu uprave je logornik zatočenik i njegov zamjenik, zatim su grupnici logoraši i desetari logoraši. Njihov je utjecaj vrlo velik, imaju pravo kažnjavati za nerad. Oni su veza s ustaškom upravom logora. Primaju plaću, izlaze po poslu iz logora. Slobodnjaci su se slobodno kretali, imali su bolju hranu, dopisivanje, novine, neki stanuju u obitelji u mjestu Jasenovac. Slobodnjakom se postajalo zalaganjem (II.911), poluslobodnjaci žive u logoru i hrane se u logoru, zatočenici grupnici imaju posebnu grupničku hranu, koja je dobra i ukusna, a dobivaju i celi lebac od 90 dkg dnevno (III.109).
U jesen 1942., povodom jesenske izložbe u Zagrebačkom Zboru održana je izložba: “Godinu dana rada logora Jasenovac” - izložena je maketa logora, pregled i grafikoni i statistika proizvodnje, izloženi su proizvodi raznih radionica: obrtnički drveni proizvodi, keramički radovi, kancelarijski namještaj, metalni proizvodi. Izložena prva strojnica vlastite izrade, popravljeni tenk, vojne kuhinje i sl. (I.440).
Logor sklapa narudžbe s ustanovama za izradu namještaja, isto tako s vojskom za izradu uniformi i odjeće za popravak oružja. U logoru je izrađivana oprema, odjeća i obuća za Crnu legiju - najelitniju ustašku vojnu postrojbu.
Same te činjenice su u očiglednoj suprotnosti s tvrdnjama o teroru u logoru, teško je vjerovati da su takva organizacija logora i takvi planovi proizvodnje bili spojivi s terorom i svjesnom željom za uništavanjem zatočenika.
Najteža, glavna optužba protiv logora Jasenovac jest ona o Jasenovcu kao mjestu masovnog ubijanja. Međutim, žrtve tih masovnih pokolja nisu mogli biti zatočenici i tvrditi to bilo bi apsurdno, budući da je broj tih masovnih ubojstava često prelazio brojno stanje logora. Prema izjavama zatočenika i Izvještaju komisije, glavne žrtve masovnih ubojstava - grupe ili transporti - u Jasenovac su dovođeni izvana: ili iz drugih logora, ili grupa zarobljenog stanovništva prilikom raznih vojnih akcija: iz Slavonije, s Korduna, iz Vojnića, s Petrove Gore, Kozare ili obližnjih sela - Ustice, Mlake, Jasenovca, Gradine, Bos. Dubice, Crkvenog Boka i dr. Te grupe navodno nisu niti registrirane u logoru nego su, navodno, odmah vođene na “likvidiranje”: spaljivanje u peći, ubijanje na Graniku, strijeljanje u Gradini...
Prof. Vladimir Mrkoci
Politički Zatvorenik, Zagreb
«JOJ, ŠTO VOLEM POKORAN NAROD...!»
«Joj, što volem pokoran narod i što umem lepo njime da vladam!». Otprilike tim riječima u jednome selu Dalmatinske zagore svoje je zadovoljstvo tridesetih godina prošlog stoljeća izrazio jugoslavenski oružnik («žandar») u Raosovu romanu Prosjaci & sinovi.
Pokornim se narodom lako vlada.
A kad se između takvoga naroda i stvarnog upravljača nalazi još i pokorna tzv. vlada, onda je stvar još lakša. Kako to funkcionira na hrvatskome primjeru, pokazuje slučaj s osudom zaljubljenika u Jugoslaviju i samozvanog disidenta, koji je tobožnje disidentstvo uvijek uspješno pretvarao u sinekuru, Predraga Matvejevića. Kad je Peđa prošle godine proglašen krivim za kazneno djelo klevete, na sudca koji je odluku donio, digla se kuka i motika. Nitko nije mario za neovisnost sudstva, a i sam je premijer Sanader – kao građanin, je li – dao oduška svomu pravednom gnjevu, pridruživši se orkestriranom napadu na sudca i sud koji, eto, sudi po zakonu, a ne po volji gornjogradskoga guvernera i njegovih briselskih mentora odnosno poslodavaca.
Peđa Matvejević je demonstrativno odbio izjaviti žalbu protiv odluke, ali – slugansku čast pokornog naroda spašava, kako vidimo, državno odvjetništvo. Ono je poduzelo sve što po zakonu može, a i više od toga, ne bi li se bar pred Bruxellesom anulirala osuda Peđe Matvejevića. Vidimo kako državno odvjetništvo može, kad hoće. A znamo i kako ne može, kad ne će, zar ne? (L. K.)
PRAVO LICE VELIKE BRITANIJE
Nitko na ovim prostorima u nedavnome ratu nije imao dublje umiješane prste od Velike Britanije, nitko od Britanaca nije suodgovorniji za zločine koji su se ovdje dogodili. I nitko nije glasniji i ustrajniji u zahtjevima, da se zločini «procesuiraju i kazne».
No, kad Britanci trebaju učiniti nešto da se zločini procesuriraju i zločinci kazne, onda stvar izgleda malo drugačije. Milan Španović, koji je u Hrvatskoj osuđen na 20 godina zbog zločina počinjenih 1991. na glinskome području, godinama je živio u Velikoj Britaniji kao nedužni azilant, unatoč svim obvezama koje Britanija kao članica Interpola ima. Na hrvatsko je traženje uhićen 13. lipnja 2006., ali se procjenjuje kako bi postupak izručenja mogao trajati nekoliko godina. Naime, čak četiri godine čeka se na izručenje Damira Travice, koji je osuđen za zločine počinjene na kninskom području početkom 1992., uključujući okrutno ubojstvo četveročlane obitelji.
Prema britanskoj pravnoj praksi, izjavio je tamošnji stručnjak Peter Carter, «kad se okonča sudski postupak, ministar može reći nože li se, što se tiče politike, izručenje provesti i pod kojim uvjetima. Tu se otvara cijeli niz mogućnosti za pregovore s drugom državom».
Pitanje je, kako su ti ljudi – tko zna koliko njih još – dobili boravak i azil u Velikoj Britaniji, unatoč hrvatskim tjeralicama i osudama? Vidimo kako u Velikoj Bitaniji politički interesi čine aktualnom onu uzrečicu o Cezaru i gramatičarima. No, i u Hrvatskoj može biti tako, osobito kad se dokazuje poslušnost (vidi Matvejević, Gotovina), zar ne? (L. T.)
PRETISAK VRANČIĆEVIH USPOMENA DOGAĐAJ JE PRVOGA REDA!
Piše: Tomislav JONJIĆ
Trebalo je proći više od 15 godina od sloma komunizma i raspada Jugoslavije, da u Domovini bude dostupan pretisak jedne od najboljih, ako ne i najbolje povijesno-publicističke rasprave objelodanjene u emigraciji. Uglavnom malo vrijedna naknadna domišljanja, poput tzv. memoara Ive Rojnice ili Joze Kljakovića, u Hrvatskoj su pretiskana i dotiskana vrlo brzo. Pamfletima, poput zbirke članaka bivšega ravnatelja za javni red i sigurnost u NDH, Eugena Dide Kvaternika, također se odmah našlo mjesta, a bio im je zajamčen i publicitet u obliku poplave članaka, prikaza i serijaliziranja u dnevnome tisku, nesumnjivo u prvome redu radi toga što su – stilski inače neobično dotjerani - Kvaternikovi članci desetljećima bili pogodan instrument u rukama ne samo Bogdana Krizmana, nego i puno sirovijih jugoslavenskih propagandista
S Vjekoslavom Vrančićem stvar je drugačija, i zato se potpisani prikazivač u Političkome zatvoreniku, još u br. 51 od lipnja 1996., u tekstu Branili smo Državu (str. 2.-3.) potužio, što Vrančićeva knjiga nije doživjela domovinsko izdanje, domećući, da je to «možda zato, što nije pamflet ni protiv ni u prilog NDH, nego ozbiljna i argumentirana rasprava o mmnogim ključnim epizodama hrvatske povijesti u Drugome svjetskom ratu i neoboriv dokaz zašto je i kako trebalo braniti i tu, tada jedinu hrvatsku državu», dodajući još, da je «u samom naslovu knjige autor sažeo smisao postanka, postojanja i djelovanja pokreta kome je on pripadao: uspostava i obrana države. Te tri riječi predstavljaju ceterum censeo, alfu i omegu političkog djelovanja ne ustaštva, nego hrvatskog domoljublja uopće», s tim da «i kad služe kao objašnjenje, ne smiju poslužiti kao isprika za propuste, pogreške (pa i zločine)».
Napokon smo dočekali i taj trenutak: zalaganjem Rudolfa Arapovića, nakladnik H[rvatska] B[orba] Press (Washington D. C.) objavio je prije nekoliko tjedana pretisak Vrančićevih dvosveščanih memoara pod naslovom Branili smo Državu, koji su kao sv. XI. i XII. u Knjižnici Hrvatske revije objavljeni u Muenchenu-Barceloni 1985. (Valja naglasiti, da su i pisac, a i prvi, emigrantski nakladnik riječ država u naslovu dosljedno pisali velikim početnim slovom, pa bi bilo i pogrješno i nepravedno, u tome u Domovini krivotvoriti njihovu volju!) Novo je izdanje (zovimo ga domovinskim, iako je formalno objavljeno u SAD-u) navlas isto emigrantskomu, čak i u pogledu morfonološkoga («korienskoga») pravopisa, osim što je – valjda iz financijskih razloga - tiskano u jednome svesku. Ipak, važno je da je svaki od dva izvorna sveska u novome izdanju zadržao vlastitu paginaciju, što olakšava upotrebu djela koje je u literaturi razmjerno često citirano. Jedina razlika u odnosu na izvorno izdanje jesu različito složene fotografije, koje su u izvorniku podijeljene na svaki od dva sveska, a ovdje su sve uvrštene na razmeđu dva sveska (Vrančićev portret iz kasnih godina života u oba je izdanja objavljen odvojeno od ostalih fotografija). Dodan je i nekrolog Vrančiću, objavljen u Republici Hrvatskoj, br. 171 (prosinac 1990.). Na kraju su uvrštene i dvije (nepaginirane) stranice ispravaka pisarskih pogrješaka koje su se potkrale u prvome izdanju.
Tko je bio Vjekoslav Vrančić?
Dr. Vjekoslav Vrančić rođen je u Ljubuškome 25. ožujka 1904., a umro je istoga nadnevka 86 godina kasnije u Buenos Airesu, svega nekoliko tjedana prije nego što su u Domovini održani prvi demokratski izbori. Nije, dakle, dočekao ponovni uskrs hrvatske države, ali je nesumnjivo bio dovoljno iskusan i mudar, da bi bio svjestan kako je on na pragu, pa da već i zbog toga – nije uzalud živio.
Školovao se u Gacku i Mostaru. U Sarajevu je pohađao srednju školu i od 1925. radio kao zamjenik ravnatelja podružnice radničkog osiguranja. Aktivan je član mjesnog odbora HSS-a, a 1930., zalaganjem ministra Nikole Precce, kao iseljenički izaslanik Ministarstva socijalne politike i narodnoga zdravlja Kraljevine Jugoslavije odlazi u Južnu Ameriku. Već tamo stupa u dodir s hrvatskim nacionalistima i krugom novoosnovanoga Hrvatskog domobrana. Godine 1931. premješten je u Zagreb, ali daje ostavku na dužnost i ostaje u inozemstvu. Diplomira 1934. na bečkoj Visokoj komercijalnoj školi, gdje dvije godine kasnije i doktorira. Uz povremene boravke u Njemačkoj, od 1936. radi u Zagrebu.
Iako do travnja 1941. nije bio član Ustaškoga pokreta, novoimenovani državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, dr. Mladen Lorković, poziva ga u Ministarstvo. Kad je Lorković u lipnju imenovan ministrom, Vrančić postaje pročelnikom Političkog odjela Ministarstva, a uskoro i državnim tajnikom (tj. zamjenikom ministra). Iduće godine imenovan je općim upravnim povjerenikom kod talijanske Druge armije. U listopadu 1943. postaje državnim tajnikom u Ministarstvu unutarnjih poslova, a u travnju 1944. ministrom obrta, veleobrta i trgovine, na kojoj udjelbi ostaje do kraja rata.
Nesklon statičnomu ministrovanju iz udobnoga gornjogradskog naslonjača, Vrančić je u doba NDH dobio prišivak leteći ministar, jer je glavninu vremena provodio na terenu, ne bježeći od osobne opasnosti. Utoliko su njegovi dojmovi i spoznaje o pravome narodnom raspoloženju svakako pouzdaniji i autentičniji od onih, koje su mogli imati kabinetski dužnosnici. Posljednja misija koju je imao, bila je misija kod Saveznika u svibnju 1945., kad je «s bielom zastavom preko Alpa», skupa s mornaričkim časnikom Androm Vrkljanom 4. svibnja 1945. poslan u Casertu, da bi stupio u kontakt s feldmaršalom Haroldom Alexanderom i pokušao spasiti državu. Britanci su ga uhitili, ne omogućivši mu dodir sa zapovjedništvom, te je iduće mjesece proveo po različitim logorima i zatvorima.
U travnju 1946. pošlo mu je za rukom pobjeći, a početkom 1947. odlazi u Argentinu. Surađuje s dr. Antom Pavelićem i postaje starješinom Hrvatskog domobrana te suosnivačem Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta. Godine 1960. osnovao je reformirani HOP, kojemu je bio predsjednik i predstavnik u Hrvatskome narodnom vijeću, kojega je jedan od osnivača.
Branili smo Državu nije jedina Vrančićeva povijesno-publicistička rasprava. Svoju je publicističku djelatnost započeo 1943., objavljujući u Hrvatskome narodu novinski podlistak o talijansko-četničkoj suradnji, koji je iste godine u nakladi zagrebačke Knjižare Velebit objavljen kao knjiga pod naslovom Urota protiv Hrvatske. Nekoliko godina nakon odlaska u emigraciju, Vrančić je u zborniku Hrvatska (Buenos Aires, 1949.) objavio članak Vječno svjedočanstvo hrvatstva Kule Fazlagića, pripomogavši tako, da obrana toga istočnohercegovačkog sela postane poslovičnim, mitskim pojmom predodžbe o hrvatskoj nacionalnoj svijesti i junaštvu bosanskohercegovačkih muslimana. Četiri godine kasnije, u Godišnjaku Hrvatskog domobrana objavio je članak U spomen travničkim žrtavama (Buenos Aires, 1953.), želeći spriječiti, da u zaborav padne hrabra obrana toga srednjobosanskoga grada, i stravičan partizanski pokolj branitelja.
Članak Postrojenje i brojčano stanje hrvatskih oružanih snaga (Godišnjak Hrvatskog domobrana, Buenos Aires, 1953.), pisan u suradnji s generalom Fedorom Dragojlovim, također je vrlo često citirana rasprava o ustroju i stališu tadašnje hrvatske vojske. Iste godine objavio je prikaz svoje posljednje misije u službi državne vlade, pod naslovom S bielom zastavom preko Alpa. Godinu dana kasnije, u Godišnjaku Hrvatskog domobrana (Buenos Aires, 1954.) objavljen je Vrančićev tekst Iz ratovanja u Bihaćkoj Krajini.
Godine 1959. svjedočio je kao svjedok obrane u postupku koji je pred američkim sudom tekao protiv dr. Andrije Artukovića, te je iste godine u knjižnici Hrvatske misli objavio knjigu Dr. Andrija Artuković pred sjeveroameričkim sudom.
Dvije godine kasnije, u nekoliko je nastavaka u Hrvatskoj misli, časopisu kojega je uređivao Marko Sinovčić, a kojega se smatralo bliskim dr. Anti Paveliću, Vrančić je počeo objavljivati opsežnu studiju Talijanska i njemačka politika spram NDH. Ona je i objavljena u šest svezaka tijekom četiri godine (Hrvatska misao, sv. 26, 27-28, 29, 30, 31, 32; Buenos Aires, 1961., 1962., 1963. i 1964.). Ta je studija neobično uspjela sinteza Vrančićevih sjećanja i objavljenoga, tada dostupnoga gradiva, te odaje sve značajke Vrančićeva stila i analitičkog pristupa složenim povijesnim temama, pa se njegovi memoari zapravo mogu smatrati razradom i dopunom upravo ove rasprave.
Vrijedi dometnuti, da je neposredni povod njezina nastanka upravo spomenuta serija članaka Eugena Dide Kvaternika, objavljena u šest tekstova Nikolićevoj Hrvatskoj reviji od 1952. do 1962. Vrančić je već tada razobličio Kvaternikove pamflete, ne sporeći da su prilike u NDH bile kaotične i teške, i da su pogodovale talijansko-njemačkomu presizanju u unutarnje hrvatske stvari, a da je takvomu stanju – ne na posljednjem mjestu – pridonijelo upravo neobuzdano vladanje prvog ravnatelja za javni red i sigurnost. Nije, dakle, Vrančić ni u emigraciji bio spreman nekritično glorificirati ono što se u Hrvatskoj zbivalo u vrijeme rata, nego je tek htio lučiti bitno od nebitnoga, uzroke od posljedica. A kad su, pak, Kvaternikovi članci priređeni za domovinsku javnost, priređivaču (dr. Jeri Jarebu) činilo se korisnim u njih uvrstiti jednu historiografski posve nebitnu i vrlo osobnu opasku dr. Branka Pešelja, Mačekova tajnika, hodočasnika na molitvama za pokoj duše đenerala Draže Mihailovića i teoretičara treće Jugoslavije (skupa s Vanom Ivanovićem i Adilom Zulfikarpašićem), a ni jednom riječju ne spomenuti, da su s Kvaternikovim člancima u emigraciji opširno i više nego argumentirano polemizirali brojni pisci, među kojima dr. Vjekoslavu Vrančiću po kakvoći i temeljitosti nesumnjivo pripada prvo mjesto.
Takav postupak, koji je ujedno odgovor na pitanje, zašto je od ponude da priredi Kvaternikove članke odustao sad pok. dr. Milan Blažeković, pomaže nam shvatiti, zašto Vrančićeve uspomene nisu bile objavljene do današnjih dana...
U posljednjem razdoblju života, Vrančićev publicistički rad postaje još plodniji: 1977. je u vlastitoj nakladi objavio knjigu U službi domovine, u kojoj su sadržane tri njegove rasprave: S bielom zastavom preko Alpa, Dvanaest mjeseci bodljikave žice i Ustrojstvo Hrvatskih oružanih snaga. U buenosaireškom se Hrvatskom narodu 1968. (br. 35 od 15. kolovoza) pozabavio sudbinom dr. Mladena Lorkovića i Ante Vokića (Slučaj ministara Lorkovića i Vokića), objašnjavajući o čemu se tada zapravo radilo i braneći poziciju tadašnjega državnoga poglavara. No, vrhunac njegove publicističke djelatnosti bez ikakve su sumnje njegove uspomene, koje su napokon postale dostupne i domovinskom čitatelju.
Branili smo Državu!
Zapravo, Branili smo Državu nisu klasični politički memoari, nego seriozna studija hrvatske političke povijesti u Drugome svjetskom ratu, protkana osobnim uspomenama. Auktoru, doduše, nisu na raspolaganju arhivski dokumenti, ali se zato obilno služi objavljenim raspravama i suvremenim tiskom. Svemu tome on pristupa krajnje analitički, pišući izvrsnim stilom, pa se na ovu knjigu bez ikakve dvojbe može primijeniti ona uobičajena sintagma o neprocjenjivom doprinosu hrvatskoj publicistici i historiografiji.
Hrvatska je politička emigracija dala niz dragocjenih povijesno-publicističkih rasprava. Članci objavljivani u Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj misli, Hrvatskoj reviji i drugdje, nezaobilazan su izvor kako za proučavanje novije hrvatske političke povijesti, tako i za analizu intelektualnoga i političkog sazrijevanja hrvatske političke emigracije, jedinoga dijela hrvatskog naroda, koji je slobodno mogao izraziti što i kako misli. Jarebova analiza Mačekovih uspomena, pisana s hrvatskih, a ne jugoslavenskih pozicija (Pola stoljeća hrvatske politike) i njegova redakcija memoarskih članaka dr. Branimira Jelića (Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića), Sinovčićeva važna studija N. D. H. u svietlu dokumenata (Buenos Aires, 1950.; drugog izdanje Zagreb, 1988.), politički eseji Ivana Oršanića, dr. Ive Korskoga i nekoliko drugih pisaca, obogaćeni razložnim povijesnim opservacijama, te analitički članci i knjige mr. Kazimira Katalinića, pisani znanstveničkom akribijom, pokazuju, zašto se povijest ne briše, niti se smije brisati.
Među tim člancima i knjigama posebno mjesto imaju uspomene Vjekoslava Vrančića, koji nije samo svjedok i sudionik, nego ujedno razmišljač, koji je sudbini hrvatskog naroda posvetio svoj život. Da su u Domovini te rasprave objavljene kad je trebalo, bili bismo pošteđeni mnogih nerazumnih polemika i prijepora, te bismo se nesumnjivo s više samopouzdanja i hrabrosti suočavali s izazovima sadašnjosti i zagonetkama budućnosti. •
Fokus, 15.12.2006
MIT O JASENOVCU
Glavni i osnovni dokument na kojem se osniva cijeli mit o Jasenovcu jest Izvještaj Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača: Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946.
Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine.
Već samo površno čitanje Izvještaja, bez neke kritičke analize, izaziva sumnju u Izvještaj i čuđenje načinom na koji je sastavljen. Pisan je isključivo na temelju izjava svjedoka, bez ikakovih dokumenata. Tvrdnja da dokumenti ne postoje je laž, jer nađeno je dokumenata i u Jasenovcu, ali i u raznim institucijama koje su komunicirale s Jasenovcem. Što se i kasnije pokazalo.
Sve tvrdnje u izjavama svjedoka uzete su potpuno nekritički, iako su neke bile nevjerojatne, pretjerane pa i apsurdne. Iznose i očigledne kontradikcije, pa i tehničke nemogućnosti. Očigledno je da sastavljačima Izvještaja cilj nije bila istina, nego difamacija neprijatelja. To je tipična komunistička propaganda i predstavlja jednu primitivnu verziju optužnica s moskovskih suđenja. Nitko inteligentan, niti iole kritičan, tko ga je pročitao, nije mogao s uvjerenjem govoriti o 500-600.000 žrtava Jasenovca. Izvještaj daje točniju sliku onih koji su ga pisali i sliku vremena u kojemu je pisan, nego onoga o čemu je pisan.
Bez neke dublje analize cijeloga teksta Izvještaja, navest ćemo samo nekoliko konkretnih primjera.
Osnovna tvrdnja da je Jasenovac bio logor za "sistematsko uništavanje zatočenika" je u očiglednoj kontradikciji s opisom logora. Logor posjeduje niz radionica i "pretvoren je u malu industrijsku bazu koja je bila vrlo važna za opskrbu vojske raznim materijalom", dakle ima važnu proizvodnu funkciju. Potpuno je nevjerojatno da bi se ta važna proizvodnja mogla vršiti uz svakodnevna ubojstva proizvođača, uz stalni, "sistematski", i masovni pokolj proizvođača.
Tvrdnja: "Zemaljska komisija je utvrdila, da je kroz prvih pet mjeseci stradalo u logorima br. I i II... oko 8000 zatočenika" je u kontradikciji s tvrdnjom da su "svi ovi logori (I - Krapje, II -
- Bročice, III - Ciglana, IV - Kožara, op. au.) mogli primiti do 7000 zatočenika."
Tvrdnje da je u logoru III 1943. ubijeno 3000 logorskih zatočenika i tijekom zime 1944. - 3.500 zatočenika - - su besmislene, jer kapacitet logora III bio je 3000 - i to bi značilo da je dva puta poubijan cijeli logor.
U Izvještaju su nabrojene žrtve svih masovnih zločina; kad se sve ove cifre - - a očigledno je da su daleko pretjerane, ako ne i potpuno izmišljene -
- zbroje dobije se oko 150.000. Na koji način i kojom računskom operacijom je Komisija dobila nekoliko puta veću cifru? Pa i sama razlika u procjeni od 100.000 pokazuje potpunu proizvoljnost, ali i komunističku ravnodušnost prema ljudskim žrtvama.
Tvrdnja o ubojstvu 40.000 Cigana je dokaz potpunog neznanja.
U Banovini Hrvatskoj je 1931. bilo 14.000 Cigana, a poznato je da u NDH nisu svi Cigani zatvoreni. Ostale tvrdnje o Ciganima u Jasenovcu su čisto rasističkog karaktera, a cilj im je prikazati Jasenovac u što gorem svjetlu.
Od svih tvrdnji najnevjerojatnija je ona o pećima za spaljivanje i spaljivanju zatočenika. Baš nikakvih konkretnih dokaza nema za to, iako se peć nalazila u samom središtu logora "gdje je radilo nekoliko stotina ljudi, nitko nije vidio sam čin spaljivanja niti je itko od zatočenika sudjelovao u spaljivanju žrtava". Nevjerojatno je i tehnički nemoguće da je sama straža vršila sve poslove oko spaljivanja žrtava. A najnevjerojatnije je da je u nešto više od dva mjeseca, jer je peć sagrađena u veljači a strušena već u svibnju, spaljeno 15.000 ljudi. Koliko je to mjesečno? A koliko dnevno? Sama po sebi je nevjerojatna i apsurdna tvrdnja da je tijekom zime 1941. u Košutarici ubijeno 50.000 ljudi, a još apsurdnija je tvrdnja da je u prosincu 1944. ubijeno 15.000 ljudi na Graniku i bačeno u Savu. Na kraju tvrdnja da je koncem travnja 1945., prilikom povlačenja iz logora, ubijeno oko 1000-3000 preostalih zatočenika je laž. Prema tvrdnji, 22. travnja 1945. bilo je 1.600 logoraša, oko 520 ih je ubijeno u proboju iz Ciglane, a 100 u proboju iz Kožare. Spasilo ih se svega osamdesetak. Svi ostali su ubijeni prilikom napuštanja logora. Ova tvrdnja je kontradiktorna već spomenutim izvještajima komisija koje su prve posjetile logor, (tj. izvještajima jedinica JNA koje su prve stigle u logor).
Premda se u izvještajima govori o nekoliko pronađenih lešina pa i o svježem humku, nema ni riječi o stotinama leševa, a ubijenih je navodno nekoliko stotina, pa niti o svježim grobnim humcima.
I na koncu o mučenjima, koja se opširno nabrajaju. Mučenja zatvorenika se vrše ako se želi dobiti priznanje; u Jasenovcu su svi bili osuđeni i mučenja radi priznanja bila bi besmislena. Osim toga, inventar okrutnosti koji se nabraja upadljivo podsjeća na srpski folklor, na srpsku narodnu poeziju, tamo narodni junaci vrše takva djela.
Zar nije Kraljević Marko prorezao "bijele dojke" i kroz njih proturio "bijele ruke", zar nije palio vatru na glavi "nevjerne ljube", zar nije "nožima iz potaje" zaklao Musu, izvadio mu srce, i onda farizejski zakukao što je "pogubio boljega od sebe". Rezanje nosova, kopanje očiju - je običaj koji potječe iz zajedničke bizantske kulturne baštine, i nekad je bio dio legalne sudske prakse - u Bizantu su rezali nosove svrgnutim vladarima. Taj je običaj ušao duboko u narodnu svijest, postao njezin sastavni dio, i uvijek se u kriznim situacijama manifestirao. Treba se sjetiti samo Balkanskih ratova, onda su zarobljenim Turcima rezali nosove i kopali oči, kako piše francuski akademik Piere Loti.
Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.
Drugi je prostorni kriterij: pod pretpostavkom da se na 2 m kubna može sahraniti 10 osoba, ili 5 na 1 m kubnom, za sahraniti 500.000 osoba bila bi potrebna grobnica od 100.000 kubnih metara, ili 100 grobnica od po 1000 m kubnih (10x10x10). Ako je površina cijeloga šireg područja logora Jasenovac 200 km kvadratnih, na svakom kvadratnom km bi se morala nalaziti grobnica od 500 m kubnih s 2.500 leševa.
Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurno, ali nije bilo dovoljno!
Kako je cifra žrtava logora Jasenovac s vremenom rasla i na koncu se podvostručila - više nije bilo 500.000, već 1.000.000 žrtava Jasenovca. To je značilo - i sve ostalo udvostručiti - 1.500 ubijenih dnevno, svake minute jedan ubijeni, na svakom kvadratnom km grobnica s 5.000 leševa. To više nije bilo apsurdno, to je naprosto bilo glupo.
Sve su to činejnice koje su bile dostupne svakomu, do njih je mogao doći svaki obrazovani čovjek koji je želio znati istinu i bio sposoban kritički misliti. Laž Izvještaja Zemaljske komisije bila je očita već u doba njegove pojave. Pa ipak, kroz pola stoljeća, cijela znanstvena nacionalna elita je ponavljala i branila mit o Jasenovcu.
I stoga je ovaj mit više slika intelektualnog kapaciteta onih koji su ga stvorili i propagirali. To pokazuje da su svi oni, bez obzira na znanstveni i intelektualni položaj koji su zauzimali, bili na vrlo niskom intelektualnom stupnju, stupnju koji odgovara primitivnoj svijesti.
• Umjesto kritičke analize jedne potpuno neinteligentne političke propagande, i umjesto pokušaja objektivnog određivanja apsurdne cifre žrtava, započinje proces ne samo afirmacije te propagande već i povećanje broja žrtava. U tom procesu glorifikacije mistifikacije Jasenovca sudjeluju ne samo pojedinci "NAUČNICI" već i NAJVIŠE "NAUČNE" INSTITUCIJE. Jasenovac je postao stalno aktualan problem u javnosti, ali više političkog nego znanstvenog karaktera. A njegova aktualnost, interes za njega, je rasla zavisno o političkoj situaciji. Postao je POLITIČKO ORUŽJE PAR EXELENCE, DVOSTRUKOG KARAKTERA: NJIME SU SE SLUŽILI SRBI PROTIV HRVATA U JUGOSLAVIJI, ALI I HRVATSKI KOMUNISTI PROTIV HRVATSKE OPOZICIJE/OPORBE U HRVATSKOJ.
Godine 1957. izvršena su fotografska snimanja/istraživanja iz zraka cijeloga područja Jasenovca, s namjerom da se otkriju POLOŽAJI MASOVNIH GROBNICA za koje se tvrdilo da postoje. Međutim, NIJE BILO NIKAKVIH REZULTATA.
U studenomu 1961. SUBNOR Bosanske Dubice izvršio je PRVA ISKAPANJA na području GRADINE, ZA KOJU SE TVRDILO DA JE GLAVNO GUBILIŠTE JASENOVCA. Izvršena su ISKAPANJA U TRI MASOVNE GROBNICE. REZULTATI su bili sljedeći:
• u prvoj od tih masovnih grobnica nađeno je 17 lubanja;
• u drugoj su pronađene "sitne košćice" i Komisija je zaključila da su "žrtve kuvane u kazanima";
• u trećoj grobnici Komisija je došla do zaključka da su "žrtve paljene".
Na temelju tih nalaza (17 lubanja i "sitnih košćica") Komisija je došla do "odgovarajućeg" zaključka: "Prema nalazima opštinskog odbora SUBNOR-a Bos. Dubice od 16.1.1961.g. procenjeno je da se u 120 grobnica u Gradini nalazi 550.800 logoraša". I to samo u Gradini, a gdje su još ostale žrtve sahranjene u Ciglani i drugdje.
Godine 1964. došlo je do spora između Jugoslavije i Njemačke radi ratne odštete. Nijemci nisu priznali cifru o 1,700.000 žrtava fašizma - kao temelj za isplatu. Jugoslavenska vlada, kako bi dokazala svoja potraživanja, prisiljena je provesti Popis žrtava. Ali, čini se, popisivačima nije dala dovoljno precizne upute. Istovremeno, "iste godine su SUBNOR BiH i SRH, vjerojatno s istim ciljem, organizirali istraživanja i ekshumacije na području logora Jasenovac. ISKAPANJA (dakle, DRUGO ISKAPANJE U JASENOVCU) su vršena od travnja do listopada 1964. - NA GRADINI I CIGLANI. Na Gradini je na 100 registriranih grobnica iskopano 130 sondi. U većini sondi nije pronađeno ništa. Otvoreno je 7 grobnica: u 6 grobnica pronađeni su ljudski ostaci više osoba: u prvoj - 197, u drugoj -
- 48, u trećoj - 3, u četvrtoj - 8, u petoj - - 26 i šestoj - 27. Ukupno - u svim tim grobnicama - pronađeno je nešto iznad 300 leševa.
Prema izjavama svih svjedoka, GRADINA je bila NAJVEĆE GUBILIŠTE. Samo u zadnjih pola godine postojanja logora u/na Gradini je navodno pogubljeno 20.000 osoba. "Transporti za transportima odlazili su skelom na Gradinu, gdje su duboke i prostrane jame gutale nove mrtve".
Pretpostavljena cifra od 550.800 ubijenih samo na Gradini, svela se na oko 300 leševa!
Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni.
Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.
Ukupno je u oba iskapanja - i na Gradini i na Ciglani - pronađeno petstotinjak leševa!
Još porazniji su bili rezultati Popisa (1964) kojega je izvršio Savezni statistički zavod - toliko katastrofalni da rezultati toga popisa nisu objavljeni i ne će biti objavljeni sljedećih tridesetak godina! Službeno objašnjenje za neobjavljivanje je bilo da je "anketa" - "Žrtve rata 1941.-1945." - samo ZA INTERNU UPOTREBU, ali da je NENAUČNA, rađena je po odluci Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 10. lipnja 1964., a sređena je u kolovozu 1966., "ali pošto je PRIMENJEN POGREŠAN METOD SA TRI VARIJANTE, sabiranje podataka uz slabu financijsku i organizacionu pomoć, SAMOORGANIZATOR je došao do zaključka da su ti podatci čisti promašaj i zbog toga je posao storniran".
Godina 1964. bila je kobna da se naučno dokumentira službena verzija o žrtvama fašističkog terora. Oba pokušaja su se pokazala kao "čisti promašaj". Bilo je očigledno da je mit o žrtvama fašističkog terora mistifikacija. To je bio dokaz i za one koji još u njega nisu željeli sumnjati.
Ali vlast, najviši partijski rukovodioci su znali istinu, od samoga početka, jer su oni stvarali taj mit. Postoji više dokaza za to. Svi dokumenti o Jasenovcu su skriveni, a da ih je bilo ima više znakova. Kasnije su se neki od njih pojavljivali već prema potrebi, kao n.pr. za istrage protiv Hebranga. A postojali su i popisi Zemaljske komisije za ratne zločine, koji nikad nisu prezentirani u javnosti ...
prof. Vladimir Mrkoci
Zagreb, 13. 12. 2006.
ZAŠTO JE STJEPAN MESIĆ ONAKO GOVORIO U AUSTRALIJI?
Kao što vidimo, nakon prikazivanja na HTV-u autentične video snimke, u Hrvatskoj se razvila velika diskusija u svezi izjava Stipe Mesića u Australiji, na skupovima Hrvata 3. svibnja i 2 .lipnja 1992. godine. Svi nešto galame, kao u ludnici, i svi obilaze oko istine kao mačci oko vruće kaše. To što je on izjavljivao ili izvaljivao, jednostavno je istina. Pa valjda i Stjepan Mesić, koji većinom laže, ima pravo nekad, slučajno, iz bilo kojih razloga, reći i istinu. No, odmah su se svi duhovi uznemirili i ne pitajući se zašto je govorio istinu. Po njima, Mesić, kao "antifašist", mora uvijek lagati i samo lagati i tako biti dobar "antifašist", kao oni koji su masovno, na stotine tisuća, ubijali nedužne Hrvate, vojnike i civile, u miru, na križnim putevima, i diljem domovine, neposredno iza Drugog svjetskog rata i nastavili sa tlačenjem, pljačkanjem, zatvaranjem i ubijanjem sve do 1990. godine. Da su Hrvati pobijedili Jugoslaviju i njezinu vojsku 1941. godine, sasvim je jasno, jer da nisu, kako bi uopće imali proglašenje svoje države 10. travnja? Da nemaju Hrvati zašto klečati i ispričavati se zbog megalomaskih laži o Jasenovcu, također je logično. Da nisu pobijeđeni, ja kažem, a ne Mesić, ni 1945., nego prevareni od strane Engleza i predani Titovim banditima zločincima, koji se zovu "antifašisti", a puno su bili gori od fašista, i to je jasno. Da dio Hrvata, koji su prevareni od Tita i Kominterne i koji su kao partizani rušili svoju državu, nisu nikakvi pobjednici, kao što kaže Mesić, nego gubitnici i stradalnici od zločinačkog velikosrpskog Titova režima, dokaz je Andrija Hebrang stariji i mnogi drugi pošteni naivni komunisti.
Na kraju treba ipak jasno reći zašto je to sve tako Mesić govorio Hrvatima emigrantima, koji naravno vole pravu istinu o NDH bar ponekad čuti. Sasvim je jasno da to nije govorio iz ljubavi prema istini i Hrvatima, jer te ljubavi, kao potomak i sljedbenik onih naprijed rečenih "antifašista" nikada nije imao ni u klici, nego je to govorio jedino iz osobnih interesa. Želio je dobiti njihov novac, pa im je podilazio. Velik novac je i dobio, tobože za obranu Hravtske, a nitko do danas ne zna gdje je taj novac završio. Vjerojatno u cementari. Ja se dobro sijećam, a čudim se da se novinari i drugi ne sijećaju, da su prije par godina ljudi iz Australije pitali gdje je taj novac, koji su dali, završio, jer nisu dobili nikakvu povratnu informaciju ni zahvalnicu. Mesić je tada javno odgovorio da je torbu novca predao u uredu ministra obrane Republike Hrvatske, Gojka Šuška, na ruke tajnice Dunje Zloić-Gotovine. Kao da se tako velik novac predaje bez brojanja i bez ikakve potvrde. To mi se čini da je bilo iza smrti Gojka Šuška, a Dunja je odgovorila da to nije istina i, kako je rečeno, tužila je Mesića zbog lažne izjave i klevete. Eto sad, neka istraživački novinari pronađu što je sa sudom i što je sa novcem.
Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
LIJEPANAŠADOMOVINAHRVATSKA JE OPET SA NAMA
Poštovani
Web stranica www.lijepanasadomovinahrvatska.com ponovo se nalazi na internetu nakon nekoliko mjeseci prinudne pauze od kada je zatvorena nalogom haaškog tužiteljstva. Prikupljen je veliki broj novog materijala koji je trenutno u fazi prebacivanja na server a koji će vam sigurno biti zanimljiv .
Srdačan pozdrav svima.
Ivica Grgić
Glas Koncila, 10.12.2006.
Kako pronaći Božić
Parafrazirajući naslov simpatičnog filma novinarka Jagoda Marić objavila je tekst »Kako je kapitalizam ukrao Božić«. U iznimno zanimljivom tekstu upozorila je na božićnu kupovnu groznicu preslikanu sa zapada. U Hrvatskoj se 70% ljudi smatra siromašnima, navodi novinarka, ali oni poput zapadnjaka koji ponekad cijelu noć probdiju čekajući rasprodaju, ma koliko bili bogati, ne čekaju jeftine cijene nego kupuju dok se boja u novim dućanima nije posušila. Uspoređuje to s davnim Božićima kad ih preko ekrana nisu čestitali političari, kad su učenici osjećali strah ako taj dan nisu išli u školu, ali je i mali dar i svečano odjeveni roditelji taj dan činio drukčijim, svečanijim. I razrednik koji je vikao na učenike koji nisu došli u školu postao je s vremenom drukčiji i shvatio da je komunizam otišao, a došlo novo vrijeme »i zbog svega toga je Božić dobio bitku s komunizmom, a onda smo dućanima dopustili da ga potuče do nogu«.
Gdje smo danas - otvara se istinsko pitanje kad se očekuje Božić i najava da će Hrvati ovih dana pred blagdane u prodavaonicama ostaviti 11 milijarda kuna, kad se darovi mogu mjeriti u stotinama i tisućama kuna, kad će i mnogi sami polugladni zaboraviti na svoju glad. Kupovat će se sve i djeca će u sjaju reklama čekati malog Boga s novokupljenim najsuvremenijim igračkama, obveznim mobitelom, kompjutorima, svojim sobnim televizorima. Brojka od 11 milijarda kuna je golema i pogubna. Loša gospodarska politika dovela je do toga da će vjerojatno 80 do 90% proizvoda biti strani. Prodavat će se po visokoj cijeni, mnogi proizvodi koji su za sirotinjski novac uradile dječje ruke za stotinu puta jeftiniju cijenu od tržišne. Poslije blagdana nastupit će i za Hrvatsku dani posta, a djeca će s pravom očekivati svaki dan Božić. Novi prodajni hramovi sjajit će čak ljepše nego crkve, a engleske pjesme koje su nam se već za Božić uvukle u kožu zamijenit će one koje smo naslijedili i koje bismo, ako zbog ničeg drugog, morali zaštiti i nekad čuti na radiju. Bez ksenofobije treba prihvaćati tuđe, ali ne i preslikavati tuđi način života koji često ima više sjaja nego sadržaja.
Psihološki rat
U Hrvatskoj, u kojoj se vodi psihološki rat koji je jednako težak na duhovnoj razini kao onaj pravi, nastojmo biti autentični i ne zaboravimo prošlost koju treba utkati u budućnost da je stalno ne bismo ponavljali. Ne govore slučajno ekonomski stručnjaci o sudjelovanju u suvremenoj igri u kojoj cijele države postaju pod teretom dugova stranih kupaca i investicija korporacije koje mogu bankrotirati kao poduzeća. Ostavljaju i otvorenim pitanje: Što s ljudima kada država-poduzeće bankrotira? Zbog toga moramo očuvati zdrav razum i stvarati ljude znanja, što više obrazovanih ljudi. To je ono o čemu se stalno govori, ali u praksi rezultati nisu vidljivi. Nemojmo se zavaravati da je svaki strani činovnik s peterostruko višom plaćom od našeg stručnjaka poslan da nas spasi i više zna od nas. On se samo slučajno zatekao tu kao što se mogao naći u nekom kutku južne Afrike. I dok na neke velike ključne stvari teško možemo utjecati, moramo pokušati pa i svojim primjerom, promjenama koliko je to moguće. I u brzinama kojim stremimo u blještavilo ne smijemo zaboraviti da smo do jučer živjeli ono čemu se danas smijemo gledajući parade tenkova na Kubi, slušajući govore Castrova brata i ponovljena pitanja je li Castro još živ. Sve smo to do jučer živjeli. Treća armija u Europi držala je Hrvatsku na okupu s drugim republikama i jednom jedinom partijom. Otvoreni put u inozemstvo bio je izlog prema vani, sloboda radnika da grade često i kanalizaciju europskih gradova kako bi se što više novca slijevalo u Hrvatsku pružala je lažni privid života. Nije pitanje prirodnog suživota što je normalan životni tok nego dirigiranog života s čak umjetno stvaranim međunarodnim brakovima.
To vrijeme još uvijek čeka svoje redatelje i pisce novih generacija. Kazalište »Gavella« ovih je dana premijerno izvelo »Majstora i Margaritu« Mihaila Bulgakova pa se i tu postavlja pitanje gdje su naši Bulgakovi. U Varšavi na Europskom filmskom festivalu nagrađen je film »Život drugih«, poznavatelji filma pišu - prvi njemački film koji se izravno bavi špijuniranjem istočnonjemačkih građana od strane DDR-ovske tajne službe Stasi. Autor je debitant Florian Henckel von Donnersmarck, koji ima samo 33 godine. Ne zaboravimo upravo te 33 godine s pitanjem koliko mladih ljudi te dobi imamo među redateljima koji bi na sličan način mogli opisati prošlost, pa i »obične« božićne noći, koje je dotaknula u svojem tekstu Jagoda Marić, kad se za jednu pjesmu, za malo jaču glasnost, za odlaske na polnoćke znalo nestajati u crnim maricama i kada se zbog nedolaska na Božić u školu ponekad i gubilo godinu, kad je to bilo sinonim za hrabrost.
Božić još nije nađen
Preko noći otvorila su se blagdanska vrata, ali je ratom nastalo čudno stanje. U miru još uvijek proživljavanje prošlog jer se ne može prijeći preko nestanka tisuće života, ali ni istodobne gradnje tisuće vila. Sada je Hrvatska u čudnom međuprostoru, u vremenima kada se sudi za zločine, a u mnogim segmentima osjeća se nastavak jednoga partijskog sustava. U istoj državi, u Slavoniji, svojedobnoj žitnici Hrvatske, traje psihološki rat, dok na drugoj strani kao da se živi neki posve drukčiji život u koji se može ubrojiti Istra i Dalmacija. U Brussel, kamo putuje često ministrica vanjskih poslova, stvara se neka drukčija Hrvatska. Hrvatska kao da ne izlazi iz ekstremnih situacija pa se normalno postavlja pitanje što s onima koji su na najteže moguće načine proživjeli rat, gotovo su poslani u njega, a danas su bezimeni. Zanimljivi su i razgovori s ministricom vanjskih poslova u kojima, dobivši naputke, nastoji animirati hrvatske građane za ulazak u NATO. I sam odgovor na pitanje je li se ponekad u životu uplašila, s odgovorom da se to dogodilo u američkom restoranu kad su policajci u potrazi za dilerima drogom pucali, upućuje na dvije Hrvatske koje putuju svaka svojim različitim putovima, s teškom mogućnosti susreta. Vrijeme je konačno da se bez obzira na stranačku pripadnost, koja je postala nešto poput krvne grupe, mobiliziraju ljudi znanja stvarajući prostor za drukčije promišljanje o gospodarstvu, jer jedino tako Hrvatska može biti zemlja koja neće biti poduzeće u bankrotu. Jer uvoz nije pitanje niti EU-a niti NATO-a, nego čistog profita koji često ide direktno na račune pojedinaca dok se iscrpljuje posljednja sirotinjska kuna.
Mnogo toga ovisi o nama pa i čuvanje vlastitog identiteta, na što nas upozoravaju mnogo veće zemlje poput Amerike i Engleske koje se ne stide svojeg patriotizma do te mjere da im zastava postaje svetinja i prisutna u svakom dvorištu. Slično se događa i sa susjednim nam zemljama: Austrijom, Njemačkom, Italijom, koje vrlo lijepo govore, poput Umberta Eca, o nadnacionalnom, ali itekako žive nacionalno. U strahu od gubljenja identiteta Austrijanci su zatvorili vrata djedu Mrazu i vratili svojoj djeci Kriskindla - Isuseka, a Talijani, premda Berlusconijevi, ali ne samo njegovi stranački kolege, traže bojkot prodavaonica u kojim su jaslice bez magarčića, vola, ovčica.
Nama koji smo prepoznali Božić 90-ih, koji je u katoličku svijest unio jednu neobičnu revoluciju, revoluciju slobode i dobrote pružanja drugog obraza i globalizacije dobra, put od topline jaslica do patnje križa nije sugerirao poniženje. Pa i naš put u Europu i sugeriranje kako je NATO naša budućnost mora biti put partnerstva, a ne put vazalskog pristanka. Jer i pristanak na tisuće svjetlećih prodajnih hramova u kojima je svaki dan Božić podastire nam istinu nestanka visokoobrazovanih indijanskih plemena koja su polagano nestajala uzimajući sjajna stakalca u zamjenu za zlato i svoje proizvode. Zemlja izmučenog naroda konačno bi trebala predahnuti i živjeti mir bez trajnoga smislenog ili besmislenog izazivanja nemira. Jer ova zemlja nije izgubila Božić, ona ga zapravo još nije ni pronašla.
Đurđica Ivanišević Lieb
Fokus, 08.12.2006
Genocid Hrvata nad Srbima više pogodio Hrvate!
Najveća i najsramotnija mistifikacija jugoslavenske politike i “nauke”, a naročito historiografije, bila je ona o žrtvama Drugoga svjetskog rata i žrtvama fašističkog terora - i to naročito u Hrvatskoj. Ta mistifikacija je najuvjerljiviji dokaz kako jugoslavenskoj komunističkoj politici i “nauci” uistinu ništa nije bilo sveto i ni pred kakvim sredstvima nije prezala kako bi osiguravala vlast.
Svoje materijalističko shvaćanje je dokazivala i na praktični način - trgujući ljudskim žrtvama dokazivala je da su i žrtve politička roba. Najbolji primjer toga je tvrdnja o 1.700.000 žrtava fašističkog terora.
Kroz pola stoljeća “nauka” i politika su uporno i silom branili, širili i dokazivali mistifikaciju o žrtvama fašističkog terora, koja je najviše vrijeđala hrvatski narod.
Političari i “naučnici” propovijedali su i stvarali iste primitivne laži koje su im bile potrebne radi osiguranja i opravdanja vlasti. Ali i sami svjesni njihove primitivnosti pretvorili su ih u tabue. I svako kritičko ispitivanje tih svetih istina postalo je zakonom zabranjeno.
UDB-a - postala je jedini arbitar historijske istine.
Cilj ovoga eseja nije otkriti istinu o Jasenovcu i žrtvama fašističkog terora, već laž o njima. I pokazati da je svaki čovjek željan istine, onda kao i danas, najjednostavnijom racionalnom metodom, logičkim kritičkim ispitivanjem svih tih tabu istina, svih tvrdnji “naučnika” i političara službene historiografije, mogao otkriti sve kontradikcije, laži i apsurde službene nauke.
A time se ujedno može konstatirati kakva je tragična, politička i znanstvena, atmosfera vladala u Hrvatskoj kroz ovih pola stoljeća. Ali i intelektualna i moralna razina znanstvenika i političara, svih onih koji su stvarali tu nauku, tu “istorijsku istinu” kroz ovih pola stoljeća.
• Tito je 17. svibnja 1945. u pismu ambasadoru Velike Britanije izjavio da je Jugoslavija imala 300 tisuća mrtvih, dva milijuna ranjenih partizana i da je 1.300.000 žrtava fašističkog terora. Reparaciona komisija “na Pariškoj mirovnoj konferenciji je utvrdila da je bilo 1.700.000 žrtava u Jugoslaviji” ili 11 posto stanovništva, i to 305.000 boraca i 1.400.000 žrtava fašističkog terora. U tri navrata tri različite brojke, međutim to nikoga nije smetalo. S vremenom se to pojednostavilo - pa se govorilo o 1.700.000 žrtava fašističkog terora.
I to je postala službena istina u koju se nije smjelo sumnjati.
Petnaestoga ožujka 1948. izvršen je Popis stanovništva, i statističari su se požurili dokazati kako je službena cifra i naučno točna. Popis stanovništva dao je brojku - 15,355.606 stanovnika, statističari su na temelju broja stanovništva 1931. godine izračunali broj stanovnika 1948. godine i dobili da je taj broj 17,103.229 (statističari su zaboravili spomenuti da su u račun uzeti i Nijemci kojih je 1931. godine bilo 4 posto ili 515.000). I zatim su broj stanovnika Popisa 1948. odbili od izračunatog broja za tu godinu. Dobiveni broj - 1,651.663 - bio je vrlo blizu službeno utvrđenom broju i tako je službeni broj - 1,700.000 žrtava fašističkog terora i naučno verificiran. I svaka sumnja ili kritika postala je zakonski kažnjiva.
Međutim, to je bila laž, ova brojka predstavljala je demografski manjak stanovništva, a ne stvarne žrtve i s tom laži - prikazivanjem demografskih kao stvarnih žrtava jugoslavenska politika i “nauka” je operirala pola stoljeća.
Ova lažna brojka pokazala se i nevjerojatnom za sve koji su pokušavali kritički suditi. Usporedba s gubitcima glavnih sudionika rata bila je više nego zapanjujuća. Italija je izgubila 390.000, Francuska 238.000, Velika Britanija 233.000, Britanski imperij - - 532.000, Sjedinjene Države - - 180.000. Prema tome Jugoslavija je imala više poginulih nego svi zapadni saveznici zajedno, tri puta više od cijelog Britanskog imperija i skoro deset puta više od SAD-a! Prema tim relacijama moglo bi se zaključiti kako su borbe u Jugoslaviji bile teže nego one na svjetskim bojištima.
Npr. “Prva ofenziva” teža od bitke za Francusku 1940., “Druga” od bitke za Grčku, “Treća” od borbi protiv Romela u Africi, “Četvrta” od invazije u Francuskoj, a “Peta” teža od borbe protiv Japana i slično.
Ali i bez te usporedbe, svakodnevno pažljivo čitanje “štampe” i raznih stručnih publikacija davalo je niz novih podataka, rezultata najnovijih istraživanja, koji su obogaćivali znanje o žrtvama rata, na temelju kojih se dolazilo do fantastičnih rezultata:
Tito u govoru 6. rujna 1953.: Talijani ubili 437.000
Pismo SUBNOR-a 12. ožujka 1964.: Nijemci ubili 935.000
U Jasenovcu i drugim logorima NDH ubijeno 1,442.000
Sveukupno: 2,814.000
Ubijeni neprijateljski vojnici (Leksikon NOR) 450.000 (misli se na “sluge okupatora”)
Ranjeni partizani 450.000 (399.000) - obje brojke iz Leksikona NOR-a, 200.000 - Tito u govoru 1945.
Ranjeni neprijatelji (“sluge okupatora”) 599.000
Sveukupno: 4,548.000...
Prof. Vladimir Mrkoci
Večernji list, 3.12.2006.
Predstavljena monografija 'Svjetlost i nada'
Bolnica - simbol opstanka Hrvata
Autor Ana DRMAČ
VITEZ - Ratne 1993. dolina Lašve našla se u potpunom okruženju teritorija pod nadzorom Armije BiH. O razmjerima stradanja hrvatskog stanovništva Viteza, Busovače, Novog Travnika i Travnika govore podaci da je 41 dijete na ratom opkoljenom području ubijeno snajperom. Na stotine mladića je izginulo ili ostalo trajnim invalidom, a ratnih stradanja nisu bili pošteđeni ni civili, žene i starci. Svjesni da će stradanja biti još veća Hrvati ratom opkoljene enklave u crkvi Duha Svetog u Novoj Biloj osnivaju bolnicu. Uz odobrenje tadašnjeg novobiljanskog župnika fra Franje Grebenara, kripta crkve pretvorena je bolnicu. Samo dva liječnika i dvije sestre uz pomoć nekoliko mlađih kolega od 1992. do 1999. u nezamislivim uvjetima izvršili su 126 operacija s potpunom i 4200 s lokalnom anestezijom. Kroz crkvu bolnicu prošlo je 14,5 tisuća pacijenata, rođeno je na stotine djece. U jednoj prostoriji rađalo se i umiralo, a dnevno su malobrojni liječnici i sestre znali imati i po 70 pacijenata, uglavnom ranjenika.
'Najteže mi je bilo gledati ranjenu djecu, ali i tolike mladiće koji su ginuli ili ostajali teškim invalidima. Bilo je teško, ali čovjek srećom zaboravi te teške trenutke i sjeća se samo života spašenih nadljudskim naporima', kaže prim.dr. Vlado Tabak, jedan od dva liječnika čiji je radni dan u crkvi-bolnici trajao i po 17 sati.
Crkva bolnica i Hrvati opkoljene Lašvanske doline preživjeli su i zahvaljujući pomoći liječnika iz 40 gradova Hrvatske te humanitaraca koji su ne žaleći svoje živote konvojem nazvanim Bilje put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu dopremali hranu i lijekove iz Hrvatske.
Nekoliko njih na tom putu i smrtno je stradalo. Posjet pokojnog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana Vitezu i Busovači te obećanje da će se na temeljima crkve-bolnice graditi suvremena bolnica za Hrvate toga kraja značilo je novu nadu.
Svi su ovi događaji na 185 stranica opremljenih s preko 200 fotografija opisani u monografiji 'Svjetlost i nada'.
'Cilj nam je bio slikom i riječju otrgnuti zaboravu sva ta događanja i tako ih sačuvati za buduće generacije', kaže jedan od četiri autora monografije novinar Zvonimir Čilić. Uz Čilića monografija je ugledala svjetlo dana zahvaljujući i novinaru i književniku Žejlku Kocaju, tajniku franjevačke bolnice i sadašnjem viteškom župniku fra Zoranu Livančiću te fotoreporteru Srećku Stipoviću.
'Monografija svjetlost i nada škrinja je dragocjenih svjedočanstava i nejnevjerojatnijih podataka, mozaik fotografija i tekstova koji svjedoče o jednom vremenu u kojemu su se našli Hrvati Lašvanske doline i unatoč svim nedaćama uspjeli preživjeti', kazao je promotor knjige biskup Pero Sudar.
Inače, promocija knjige održana u petak uvečer u Vitezu okupila je brojne Vitežane, ali i predstavnike drugih srednjobosanskih općina, preživjele sudionike humanitarnog konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu predvođene dr. Slobodanom Langom, političke predstavnike BiH i Hrvatske te zaslužne za otvaranje crkve-bolnice kao i gradnju suvremene bolničke zgrade u Novoj Biloj.
Njezinom se gradnjom u koju je uloženo 25 milijuna maraka ispunilo obećanje koje Hrvatima Lašvanske doline dao pokojni hrvatski predsjednik Tuđman.
'Bolnica u Biloj bila je i ostala simbol opstojnosti Hrvata središnje Bosne. Njezina izgradnja uz gospodarski razvitak Viteza najzaslužniji su za ostanak Hrvata ovdje', kaže Viteški načelnik Vlado Alilović.
Nakon promocije gosti iz Hrvatske i njihovi domaćini obišli su novobiljansku Bolnicu dr. fra Mato Nikolić koja danas ima 267 uposlenih i jedna je od najmodernijih bolničkih ustanova u BiH, te Poslovni centar PC 96.
Autori monografije 'Svjetlost i nada' sa simboličnih tisuću KM od svojih honorara odlučili su pomoći opremanje traumatološkog odjela Kliničke bolnice u Splitu. U toj je ustanovi tijekom rata zbrinuto na stotine pacijenata koji helikopterima prevoženi iz srednjobosanskih enklava u Split.
comments powered by Disqus
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
